PLAYING WITH MADNESS
Odmah na početku ovog osvrta na March Madness, dozvolite da iznesem dvije teze s kojima se svi slažemo. Nikada prva i druga runda nisu bile luđe i zanimljivije nego ove godine, toliko iznenađenja i šokova u zadnjim trenutcima koliko smo imali prilike vidjeti u ova četiri dana definiraju cijelu priču zvanu NCAA turnir (samo prvi dan dogodila su se tri produžetka, a još pet utakmica riješeno je, doslovno, zadnjim šutom).
Druga teza je ona klasična, koju ponavljamo svake godine – da, uzbuđenja i drama debelo su iznad same igre koja je ponekad na smiješno niskoj razini. Ali, bazirati se isključivo na igru, znači propustiti sve ono drugo što je važno, poput činjenice da ekipa u kojoj je 90 posto rostera blijedo poput ABC namaza, može zalaganjem i pametnom igrom u skladu s mogućnostima izbaciti atletskije, brže, više i jače momčadi, samo zato jer ove nisu u stanju odgovoriti na njihov nivo borbenosti, želje i lucidnosti.
Ono što se dalo vidjeti u ta četiri dana je činjenica kako na kraju bolji pobjeđuje, ma kako na površini izgledao kao autsajeder. Jer, čim zagrebemo ispod površine, postaje jasno da su ove momčadi koje nazivamo iznenađenjima svoj daljni boravak u turniru itekako zaslužile.
Cornell i St. Mary's su iznenađenja na papiru, ali svatko tko je gledao utakmice, vidio je da su jednostavno rasturili protivnike, i to ne samo u onom djelu igre gdje su potrebni glava i srce, već i talentom. Nema tu ni govora o nekakvom podcjenjivanju, uvjeren sam da bi rezultat bio isti da se umjesto turnira igra serija od sedam utakmica. Naime, ekipe su to koje imaju ono što je nepohodno, a to su četiri stvari koje razlikuju dobre od manje dobrih. Kvalitetne bekove koji znaju zabiti tricu, slobodno bacanje i ne gube lopte. Mentalni pristup svakoj utakmici kao da im je zadnja. Trenera koji zna izvući maksimum iz talenta koji ima na raspolaganju. I ono čime se ne može pohvaliti ni svaka momčad koja je ostala u igri, a što se pokazuje itekako bitnim, imaju centre koji znaju igrati i oko kojih se može vrtiti napad.
Jer, ma kako sjajno šutirali i jedni i drugi, taj balans unutar-van igre ono je što je totalno izbacivali iz takta njihove protivnike. Sad, ja osobno nikada nisam polagao ni najmanje nade u Villanovu i Wisconsin, ponajprije zbog iritantnog im stila igre, usporenog, bez talenta za nešto više od dosadne pozicione borbe. I uživam u činjenici da su ispali, i to od ovako dorbih ekipa, za koje ću navijati do kraja turnira. Ali, reći da sam očekivao kako će Cornell i St. Mary's igrati ovako dobro, bilo bi pretjerivanje. Da, izabrao sam ih kao Sweet 16 momčadi, ali na račun toga što za jedne igraju bogati bijeli klinci koji obično umjesto košarke igraju tenis, odnosno zato što imaju gomilu Australaca i jednog Egipćanina koje sve skupa povezuju irski korijeni. I sposobnost vrhunskog haklanja.
Stoga, posvetimo se novim uzbuđenjima koja nas čekaju od četvrtka do nedjelje, uz neizbježni spomen najzanimljivijih trenutaka prva dva kruga.
MIDWEST

Poraz Kansasa bez premca je najveće iznenađenje prvog dijela turnira. Znali smo da nemaju lagan ždrijeb, da ih čeka pakleni posao u Sweet 16 i Elite 8, ali sumnjam da je itko mogao i pomisliti kako će i ove dvije uvodne runde biti problem. Northern Iowa je zaslužila prolaz, radi se o kompletnoj momčadi koja je u stanju otići do kraja. Imaju bekove, imaju gomilu šljakera i poneku napadačku opciju pod košem, a nisu sakati ni kao atlete. Ali, kao najveći plus imaju tu poziciju autsajdera koja će se pobrinuti da u svaku utakmicu uđu napaljeni, a kad su takvi, mogu dobiti svakoga.
Kansas je i izgubio samo zato jer je prekasno upalio motore, kad su počeli gristi u obrani i napadati obruč već je bilo kasno, Iowa je bila razigrana i spremna na svaki izazov. Kansas je bio favorit kao lani UNC, ali lanjski prvak je imao talenta, dok je ekipa Kansasa ipak u duši šljakerska. Bez energije i borbenosti na najvišoj razini nisu nezaustavljivi, što smo doznali prije nego se očekivalo. Najveće razočaranje je play Sherron Collins, čovjek koji je trebao biti lider nije vodio ni primjerom ni učinkom, zalupivši vrata potencijalnoj NBA karijeri. Razočaranje je i način na koji je momčad pripremio Bill Self, jedno od jačih trenerskih imena sveučilišne košarke. Prvo, trebalo mu je više od pola utakmice da ih probudi, a drugo, nije bio u stanju iskoristiti Colea Aldricha pod košem, iako je ovaj bio napadački izuzetno raspoložen.
Michigan State ostao je bez lidera Kalina Lucasa, samim time i bez šansi za novi nastup na Final Fouru. Talenta imaju, posebice po krilima, ali tanki su pod košem, a sada bez Lucasa ostaju i bez playa. Način na koji su pak prošli Maryland bio je za srčani udar, prvo su prokockali prednost od desetak koševa, dozvolivši jednom Vasquezu da zabija kako se sjeti, da bi onda dva puta u ludoj završnici spašavali živu glavu. Da je Lucas bio na parketu, takvi padovi se ne bi događali, jer bi iskusni play mirno utakmicu priveo kraju. Ovako, preživjeli su još jedan dan, ali protiv Iowe će se teško opet izvući.
UNI jednostavno ima unutar-van igru za koju Michigan nema rješenja, centar Eglseder i četvorka O'Rear (borac pod koševima sa zulufima ala Wolverine, ovogodišnji Adam Morrison po potencijalu da postane white trash ikona) ubit će ih u reketu, bekovi Farokmanesh i Moran prijetit će tricama, a svestrani Koch odradit će od svega po malo. Golim talentom Michigan ima potencijala biti čak i prvak, ali bez Lucasa nemaju vodstvo. Ovaj put neće biti dovoljno pokazati karakter, mada sam siguran da je to karta na koju će Tom Izzo igrati da bi motivirao momčad. Samo, uzalud im je napaliti se kako bi dokazali da mogu bez Kalina, kad je Iowa na tom mentalnom sklopu od prvog dana.
Ohio State nije briljirao, ali je pokazao da zna koristiti svoje prednosti. A one se mogu svrstati u dvije kategorije. Jedna je all-round talent Evana Turnera, a druga šut za tri Jona Dieblera. I to je to. Tennessee je imao nešto lakši put do Sweet 16, preko onog drugog Ohia, ali tu bi priča trebala završiti jer nisu pokazali ništa novoga. Znamo da je Wayne Chism NBA potencijal pod koševima, znamo da imaju nekoliko dobrih atleta i da su čvrsta ekipa. Ali, hoće li biti dovoljno pametni iskoristiti svoje prednosti pod košem da dobiju Ohio? Pa, recimo samo da je Georgia Tech jača duplo pod koševima i od jednih i od drugih, a opet je Evan Turner, uz Dieblerovu pravoremenu seriju, stvar mirno priveo kraju.
Tennessee doduše ima nešto bolje bekove, što ih čini konkurentnijima, ali prednost ipak dajem Turneru. S tim da ne isključujem potencijalno iznenađenje, naime Tennessee ima rotaciju koja bi mogla izmoriti tanašni Ohio, te daleko boljeg trenera. Ovaj Ohia ionako ne radi ništa, jedina akcija koju oni vrte je ''daj loptu Turneru, on će već nešto smisliti''.
A u dvoboju Ohia i Iowe jedva se usudim dati prednost Turneru i pratnji. Ohio State ima prednost u talentu na vanjskim pozicijama, ali Iowa ima bolji balans u igri. Doduše, ako i zaustave Turnera, nemaju dovoljno za zaustaviti Dieblera i Lightya koje će ovaj razigrati, te bi upravo igre njih dvojice mogle biti presudne. Bez obzira na prednost pod košem i agresivnost, ako bekovi Iowe ne budu u stanju pratiti trojac Ohia, tu bi njihovoj priči iz bajke mogao biti kraj.
WEST

Syracuse i Kansas State potvrdili su uloge favorita, iako smo još jednom mogli vidjeti da se radi o itekako ranjivim momčadima. Syracuse funkcionira na sličan način kao i Ohio State, ako Wes Johnson zabija i ako Rautinsu upada trica, sve štima. Oduzmi jedan od ova dva sastojka i imaš prosjećnu ekipu, odlično vođenu, s vrhunskom obranom, ali i bezopasnu prema naprijed. Sad, protiv Butlera ne bi smjelo biti problema, jer Butler nije uvjerljiv i pokazao je premalo.
Prvu utakmicu su ostavili dobar dojam, rastrčani, borbeni i smireni u napadu, bili su odmah do St Mary i Cornella, uz podatak da pod košem nemaju apsolutno nikoga (sliče na Duke po obrani koju igraju i ovisnosti o dva velika potrošaća lopti, s tim da Duke ipak ima nekoliko visokih koji se, ako ništa drugo, bar mlate pod košem). Obzirom da nemaju tog visokog igrača preko kojega bi mogli malo promijeniti ritam, već u drugoj su se mučili. Ako playa Macka i dalje bude slušao šut, te ako Hayward bude još učinkovitiji u ulazima, mogu zaprijetiti, ali od dvije slične ekipe ipak se jednostavnije odlučiti za 'Cuse, čisto zbog kvalitetnijih pojedinaca (Rautins je bolji od Macka, isto vrijedi za Johnsona protiv Haywarda).
Kansas State je najmoćnija momčad u ovom dijelu turnira, njihov problem je taj što nisu u stanju odigrati 40 minuta koncentrirani. Predvođeni ubojitim i ludim dvojcem Clemente – Pullen, mogu se prošetati do Finala, ali isto tako izgubiti već i od Xaviera. Xavier ima sve potrebno za pravu borbu, ima čovjeka koji može odlučiti utakmicu u beku Crawfordu, imaju solidne tricaše, dobre skakače. Doduše, reći da imaju pravog playa i pravog centra bili bi pretjerivanje, ali Holloway i Love barem popunjavaju te uloge.
Ako im Kansas State dozvoli da igraju, kao što su to npr. dozvolili Brigham Youngu dobar dio prvog poluvremena, mogu se dovesti u probleme, ali se iz istih isto tako jednostavno mogu i izvući. Sve je, ponavljam, na njima. Iako ni Clemente ni Pullen nisu NBA materijal, mislim da bi jedna momčad poput Cibone napravila fantastičan posao kada bi ih dovela u paketu, obzirom da se sjajno nadopunjuju. Oba igraju fenomenalnu obranu, u stanju su zabiti ne samo tricu, već i tricu koja ubija moral, a mogu doći i na liniju slobodnih kad god požele. Pitanje je samo može li ih nedostatak centimetara koštati u sukobu s ekipom koja ima post opciju. Kako takve ovdje nema, jer i Xavier i 'Cuse i Butler striktno su oslonjene na igru vanjske linije, i dalje ostajem pri njima kao favoritima regije.
EAST

Kentucky je ostavio najbolji dojam od svih favoriziranih momčadi. Bez praznog hoda su odradili posao i sad ih čeka sjajna, ali ipak nedorasla momčad Cornella. Da se razumijemo, ja definitivno ostajem budan cijelu noć i svim srcem navijam za bogate i privilegirane bijelce. Ne zato što sam konzervativac, iako u neku ruku i jesam, već zato što je Kentucky NBA momčad sklepana novcem i marketingom, a Cornell čak nije ni klasična NCAA ekipa u smislu da su stipendijama privukli košarkaše. Ne, oni imaju studente koji igraju košarku, a ne košarkaše koji studiraju, što je u ovo doba godine, u drugom tjednu turnira, nezamislivo.
Šteta kažem što s druge strane nije neka klasična limitirana momčad poput West Virginie ili Syracuse, jer ovaj Kentucky ima dovoljno načina da odgovori na svaki izazov koji Cornell postavi pred njih. John Wall neće dozvoliti podcijenjivanje, a Cornell jednostavno ne može obraniti sve te napadačke opcije, ma koliko se ubijali. Kentucky je najgora moguća kombinacija koju su mogli dobiti, jer Wall i društvo nisu tipična NCAA ekipa, dok je Cornell stvoren da koristi slabosti prosjećnih NCAA ekipa.
Stoga bi najbolje bilo posvetiti se napadu, i nadati se da mogu ubaciti koš više od Kentuckya. Uđu li Wall i Bledsoe u napucavanje, i zaborave li na Pattersona i Cousinsa, postoji mala šansa da Cornell ipak izvede još jedna podvig. Jer, ti likovi mogu trpati. Svi bekovi redom su fantastični tricaši, ali ni jedan nije bolji od novog Kylea Korvera, Ryana Wittmana. Do početka turnira ga nisam ni imao na popisu bijele braće, a danas je siguran na mock draftu koji pripremam. To da jedan igrač Cornella završi u NBA možda bi bilo malo previše, ali Wittman mora igrati košarku profesionalno, pa makar u Ciboni, jer takvih šutera ne rađa se previše.
Osim što mogu zabiti iz vana i što ne znaju za predah, igrači Cornella imaju i preostale prednosti potrebne za uspjeh. Imaju vrhunskog trenera koji je kretanja u napadu doveo do savršenstva, treba imati stvarno odlične obrambene igrače da stigneš zatvoriti sve kutove koje njihovo kruženje lopte i blokovi ostavljaju otvorenima. Također, iako su atletski limitirani, igraju pametnu zonu s puno udvajanja koja kažnjava svako gušenje lopte. I da, nikako ne smijem zaboraviti spomenuti Jeffa Footea, peticu koja je u ovoj momčadi ono što je Samhan za St. Mary's. Foote nema takvu igru pod košem (ruku na srce, nema je ni previše NBA igrača), više je oslonjen na igru licem nego leđima, ali centar je preko kojega se može vrtiti napade i time dodatno opteretiti protivničku obranu. Dok ga gledam kako daje maksimum u sistemu koji je prilagođen njegovim vrlinama, sjetim se da postoji jedan Greg Monroe, koji je još talentiraniji i koji je mogao biti svojoj momčadi isto ovo što je Foote svojoj, čovjek prevage. Pa ti sada reci da trener nije važan.
Drugi par je najmanje zanimljiv, West Virginia ne ostavlja dobar dojam, ali pobjeđuje disciplinom u obrani, te fizikalijama i šutom Butlera u napadu. Tako će biti i protiv Washingtona, koji se pokazao boljim nego je itko očekivao. Doduše, Marquette su dobili u zadnjim sekundama u utakmici u kojoj je konačni rezultat mogao otići na bilo koju stranu, ali su pokazali da osim dobrog napada predvođenog Isaiahom Thomasom i Quincyem Pondexterom, imaju i dobru obranu.
Protiv Butlera i društva ipak nemaju šanse, jer ovi bi se morali gadno upucati u nogu da izgube od njih, razlika u pojedinačnom talentu je ipak prevelika, plus Virginia je najbolja na krilnim pozicijama što automatski ostavlja Washington bez prednosti koju su imali protiv ranijih protivnika. Mene najviše zanima koliko si je izglede za NBA karijerom podigao Thomas. Vjerovatno ne previše, jer ipak se radi o minijaturnom playu krhke građe koji podsjeća na jednog Telfaira, što nikako nije dobro, ali zar ne bi bilo genijalno kada bi Knicksi pick druge runde potrošili na njega? Možete li zamisliti taj trenutak u Gardenu kada bi Adam Silver pročitao njegovo ime?
Uglavnom, Kentucky bi trebao iskoristiti to što Virginia nema pravu post opciju i što nema playa sposobnog mijenjati ritam, te se prošetati do svog mjesta na Final Fouru. Jednostavno su pretalentirani.
SOUTH

Regija od koje se nije previše očekivalo na kraju je bila jedna od uzbudljivijih. Ponajviše zahvaljujući sjajnom Omaru Samhanu i njegovim tricašima iz St. Mary's. Sada ih čeka Baylor, koji je talentirana momčad, ali koji pokazuje da baš i nema karakter potreban za otići do kraja u ovakvom turniru, previše se muče protiv ekipa koje im talentom nisu ni blizu. Stoga me ne bi čudilo da St. Mary's napravi još jedno iznenađenje.
Doduše, Baylor ima čime zaustaviti Omara, osim Udoha, tu su i tromi ali masivni Lomers, te aktivni i dugoruki Jones. Potencijal Baylora pod košem je strašan, tri takva visoka igrača nema nitko, ali umjesto da dominiraju, većinu utkamice svi su nekako u sjeni, pasivni. Obzirom da Baylor ima dobre bekove, koji mogu potegnuti tricu ali i razigrati suigrače, izgleda da je najveći problem u treneru koji nije u stanju iz ovog materijala sklepati momčad koja gazi sve pred sobom.
Obzirom da je St. Mary's itekako svjesna svojih limita, da znaju da moraju igrati preko Omara u postu, ali i da bekovi Dellavedova i McConnell moraju zabiti trice i paziti na loptu, ovdje je sve moguće. Jer Omar i društvo izvlače maksimum svojih potencijala (Omar svojim pivotiranjem nadoknađuje manjak eksplozivnosti, bekovi svojom preciznošću i hrabrošću nadoknađuju to što im dresovi doslovno padaju s slabašnih ramena), dok Baylor s druge strane ne koristi maksimalno svoje prednosti u fizikalijama i talentu .
Tako da jedni mogu zaspati, drugi se mogu probuditi, ali ja ću se ipak odlučiti za ekipu koja je igrala ljepšu košarku i ostavila bolji dojam, a to je Saint Mary's. Čisto navijački, pa makar to značilo da mi bracket u potpunosti puca. Ego je zadovoljen već time što sam njih i Cornell pogodio u Sweet 16, sada se mogu posvetiti hranjenju duše.
A gdje ćeš većeg hranjenja duše od gledanja kako Purdue razbija Duke. Gle, odavno sam odlučio da se ne kladim na NCAA turnir, jer nema tog osjećaja koji ti može pomoći da nešto pogodiš. Ovaj turnir je NBA - No Betting Allowed. Ali, ako bi se već morao kladiti, kladio bi se na jedan par s nekoliko stotina kuna. I ako želite slušati čovjeka koji je savjetovao igranje na St. Mary's protiv 'Nove, te na Cornell protiv Wisconsina, stavite novac na Purdue.
Na stranu Ewing theory koja nas uči kako momčad daje najviše kada ostane bez najboljeg igrača, jer Robbie Hummel ne odgovara takvom profilu, on je bio jedan od dečkiju, a ne netko oko koga se sve vrtilo. Jednostavno, gledajući bracket mislio sam da Purdue bez njega nema dovoljno oružja da se suprostavi Texas A&M-u, momčadi koja igra odličnu obranu i ima dobar balans u napadu s bekom Sloanom i centrom Davisom, obojicom graničnim NBA potencijalima i budućim solidnim igračima zadatka.
Međutim, zaboravio sam na ono što je Purdue činilo velikom ekipom kroz cijelu regularnu sezonu, na ono zbog čega sam ih smatrao najboljom momčadi nakon Kansasa i Kentuckya, a to je da imaju sjajnog trenera, da igraju rovovsku obranu i da imaju balans unutar-van igre bez obzira na Hummela. I to je presudilo protiv Texasa, iako, ruku na srce, isto tako je i Texas mogo proći dalje obzirom na to da su imali zadnji šut u regularnom dijelu, te da su imali prednost koju nisu znali obraniti u produžetku.
Ali, kroz tu bitku Purdue je pokazao da i dalje može, te da i dalje vjeruje u sebe. Kao lider se, umjesto Hummela, nametnuo Kramer, bijeli bek koji ne predvodi momčad tricama, već luđački agresivnom obranom. Na vanjskim pozicijama caruje Moore, pod košem Johnson, te je ova momčad i bez Robbiea dovoljno jaka da se suprostavi Dukeu. Koji ne igra sjajno, za sada pobjeđuju obranom i širinom talenta, ali još nisu naišli na pravog protivnika. Ni Singler ni Scheyer ne briljiraju (Singler bi definitivno bio korisniji s playom koji može probiti obranu, Scheyer je previše jednodimenzionalan), a kada ih Kramer uzme pod svoje - nestat će. Moore i Johnson će zabiti dovoljno, posebno će biti zanimljivo vidjeti kako će pod koševima braniti Johnsona s svojim sporim visokim igračima.
Sad, hoće li Purdue imati dovoljno snage da nakon bitke protiv Dukea skine i St. Mary's? Hoće li me netko zatvoriti u mentalnu instituciju samo zato što uopće postavljam ovakvo pitanje? Ma, tako nešto se neću ni truditi prognozirati. Ćemu? Samo znam da ću taj eventualni dvoboj gledati s guštom, zadovoljan jer je March Madness još jednom opravdao postojanje. Koja god od te dvije momčadi ušla u Final Four, ma tko god da uđe u Final Four, NCAA turnir je za mene svetinja. Da, bez obzira na plasman Svete Marije. Amen.
PRINT YOUR BRACKETS – WEST
WEST
Kad ova regija već nije jaka kao Midwest, a ono je barem neizvjesna. Relativno, jelte, jer kad pogledam svoj bracket, opet ispada da će prva dva nositelja igrati u Elite Eight fazi. Sad, Syracuse kao prvi nositelj ne ulijeva preveliko povjerenje, već u drugom krugu mogli bi imati teškoća s Gonzagom, ali postavimo stvari ovako – ni ti eventualni izazivači nisu ništa bolji, odnosno ne ulijevaju povjerenje.
Evo, Gonzaga nije bila u stanju osvojiti ni svoju slabašnu konferenciju, što dovoljno govori – momčad je to koja ima talenta, ali nema karakter i upornost koja odvaja najveće od onih malo manje velikih. Tako da ne vjerujem da će se poklopiti večer u kojoj će Matt Bouldin (novi Chase Budinger) konačno nekoga potopiti svojim vanjskim šutom. Momak nije loš, ali nekako mi se čini da u četiri godine nije previše napredovao (a ako me pitate zašto sam uopće Gonzagu gledao kroz cijeli taj period, poštenog odgovora nema). Iako ima nekoliko solidnih suigrača (bek Steven Gray koji se brine za kontrolu lopte, aktivno krilo meke ruke Elias Harris, visoki i tromi centar Robert Sacre - sve potencijalna pojačanja Zadra), problem je što više ostavljaju dojam ekipe koja ide na Pitchforkov festival nego na NCAA turnir. Od njih je 'Cuse sigurna.
Roster Syracuse prepun je solidnih igrača, atleta koji znaju svoju ulogu na terenu. Ali, fali im raznovrsnosti. Slično kao i West Virginia, krcati su swingmanima, ali nemaju prava rješenja na ključnim pozicijama, nemaju playmakera i ozbiljnu post opciju. Ipak, najveći plus za Syracuse je činjenica da imaju čovjeka koji je u stanju dignuti razinu igre kada je najpotrebnije, čovjeka koji može preuzeti odgovornost.
Wes Johnson budući je NBA igrač i mene užasno podsjeća na legendu Netsa Kerrya Kittlesa. Sličan šut, slična fizička građa, jak u obrani te u tranziciji, ali prije svega igrač koji ništa ne forsira već uzima samo kvalitetne šuteve. Doduše, Wes je nešto viši i fizički jači, ali stil igre je sličan. Sad, ako vam je glavni igrač u biti netko tko podsjeća na vječnog igrača zadatka, to nije nužno dobro, ali u ovoj konkurenciji Johnson je više nego dovoljan.
Nažalost, nakon njega sve redom su prolaznici koji ni u nekoj drugoj NCAA momčadi ne bi imali bitnije uloge, što u biti govori da je glavna snaga Syracuse stil igre, obrana i dubina klupe. Problem bi mogao biti što previše toga ovisi o Andyu Rautinsu, bijelom šuteru koji pokušava igrati playa. Praktički, Rautins je drugi čovjek, on je taj koji diktira ritam i pokušava biti lider, iako je u biti tek osrednji šuter iz vani (barem za jednog bijelog brata). Podsjeća me malo na Kirka Hinricha u tome što je Kirk isto šuter koji je često prisiljen uzimati lošije šuteve jer mu samo oni ostaju, obzirom da uglavnom on distribuira loptu, umjesto da čeka u kutu na svoj otvoreni šut. I tu bi stala svaka sličnost s Kirkom, da ne bude zabune.
Prvim nositeljima neće biti lako ni u Sweet 16, u eventualnom dvoboju protiv Butlera. I ne, ne smatram da je Vanderbilt prijetnja Butleru u drugom kolu. Naime, puno toga u igri Vanderbilta vrti se oko osrednjih bekova i centra O.J. Ogilvya, za kojega je Stari, šokiran time što u ovom natjecanju nitko nije u stanju spojiti dva šuta za redom, mrtav-hladan izjavio da dotični ne bi imao mjesta ni u ekipi Dubrave. Nije lagao, Ogilvy je užasan, a u Vanderbiltu puno toga vrte oko njega. Treba li još što dodati?

Butler je pak žilava ekipa koja je u stanju zabiti i koja ima odličnu napadačku opciju u bijelom bratu Gordonu Haywardu, o čijem profi potencijalu još nemam formirano mišljenje, ali koji je na ovoj razini, i to u ulozi centra, nezaustavljiv. Sad, reći da Butler igra s centrom bilo bi preambiciozno, recimo da su od onih momčadi koje igraju s tri beka i dva krila, iako im i ta dva krila igraju kao – bekovi. Momčad je to koja je itekako ranjiva, ali ima prednost pred mnogim konkurentima, a to je da su svjesni svojih limita, igraju obranu, rade i šutiraju, te se nadaju najboljem.
Kako god okrenuli, Hayward ima potencijal biti dobar profesionalac, jer u NBA ga sigurno nitko neće gurati pod koš. Meni osobno čini se boljim i korisnijim igračem od Kylea Singlera, iako to ne znači previše. Kvragu, po svemu sudeći Single je novi Adam Morrison, a Hayward bi mogao biti novi Joe Alexander. Ma, hajdemo dalje samo da ne mislim o tim depresivnim stvarima.
Drugi dio ždrijeba me bedira jer već u drugom krugu donosi nam međusobni dvoboj Kansas Statea i Brigham Younga. Obzirom na konkurenciju u tom dijelu ždrijeba (slabašni Pittsburgh – momčad su sa srcem, ali lanjski odljev talenta ipak je ostavio traga - i još slabašniji Xavier), ovo je susret za Sweet 16. Ovako ćemo se najvjerojatnije vrlo rano oprostiti od sjajnog Jimmera Fredettea (kakvo ime, Jimmer, totalni zakon), koji neće moći sam protiv dvoglavog bekovskog čudovišta K-Statea. Uglavnom, da sam navijač Jazza, svakako bi držao na oku Jimmera, jer momak je stvoren da igra u Salt Lake Cityu, iako je rodom iz New Yorka. Potrošio bi i pick Knicksa na njega, jer duo Korver-Fredette s klupe vjerovatno bi dvoranu pretvorio u kongres udavača.
Upitno je koliko je sposoban igrati playa u profesionalcima obzirom da na ovoj razini ima dozvolu za ubijanje i uglavnom razigrava sam sebe, ali brojke su mu bolesne – 45% za tricu sa više od dvije po tekmi, prosjek od 21 koša, uz dvije tekme s preko 40 i još nekoliko s preko 30. Mislim, pa u NCAA neke ekipe nisu u stanju ubaciti 40!!! Neki ljudi su stvoreni za strijelce i, ako je Reddick u stanju imati NBA karijeru, imat će je i Jimmer. Davno ne vidjeh ovako dobrog bijelog revolveraša.

Ipak, usprkos svim simpatijama za BYU, biram Kansas State. Nemaju poštenog igrača pod košem, ali imaju momčad sposobnu odigrati tvrdu obranu, imaju odličnog trenera, gladni su uspjeha i predvode ih dva fanatična beka koji su u stanju šutom ubiti svakoga, pa tako i vlastitu ekipu. To spomenuto dvoglavo čudovište čine Jacob Pullen i Denis Clemente. Često djeluju van kontrole, ali do sada su uglavnom gazili. Dok ne bi naišli na Kansas. Tako će biti i ovaj put, barem po mojoj prognozi, naime vjerujem kako će Kansas State do Final Foura i kako će tamo u polufinalu izgubiti od velikog brata, uz zajednički šut Pullena i Clementea od 5-26.
Ne, nisam oduševljen K-Stateom, ali nekako mi ni Syracuse ne ostavlja dojam momčadi koja može preživjeti ovakav turnir bez greške u koracima. Dovoljno puta sam ih vidio ranjive, nemoćne u sudaru s agresivnijim protivnikom koji zna braniti vanjski šut. A i izabrati još jednog prvog nositelja bilo bi previše lako.
SWEET SIXTEEN: Syracuse, Butler, Pittsburgh, Kansas State
ELITE EIGHT: Syracuse, Kansas State
FINAL FOUR: Kansas State