ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

18Oct/136

NORTHWEST

Posted by Gee_Spot

THUNDER

NAPAD: 109.6 (3.)

OBRANA: 102.6 (4.)

RASPORED: 15.

SCORE: 56-26

THIS WAS THEN

Iako su pred sam početak sezone ostali bez Hardena zbog očito stroge klupske politike o raspolaganju salary capom (ili ako hoćete možete to nazvati i škrtost), Durant i društvo nisu izgubili ni koraka na razvojnom putu. Bolni poraz od Heata samo je dodatno natjerao nositelje da preko ljeta rade na igri, što je dovelo do najboljih sezona karijere udarnog dvojca – Durant je postao all-round klasa sposobna odvesti momčad do kraja, a Westbrook je na povećanu odgovornost odgovorio povećanom učinkovitošću, izvevši tako konačno skok iz Robina u Batmana. Ili možda Spidermana.

S ozbiljnijim pristupom ove dvojice u defenzivi obrana je po prvi put dosegla šampionsku top 5 razinu, ali ono što je posebice fasciniralo bila je lakoća kojom su nadmašili dotadašnje najbolje napadačke rezultate, ostvarivši koš razliku na kojoj je pisalo NBA prvak. U tome im je pomogla spomenuta ozbiljnost Duranta i Westbrooka koji si više nisu mogli priuštiti odmor u napadu bez Hardena kao zaštitne mreže, ali i fenomenalna šuterska sezona Kevina Martina koji je u manje zahtjevnoj roli spot up mamca - briljirao.

Također (moramo češće koristiti ovu riječ obzirom na novog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije), činjenica da je Ibaka izrastao u nepogrešivog pick & pop majstora dodatno je ojačala napad koji je uspio u nemogućem, biti najbolji u NBA konkurenciji usprkos tome što je često igrao 4 na 5 (šifra: Perkins) – kreatori kao Durant i Westbrook puno lakše improviziraju dok znaju da mogu baciti povratnu takvim snajperima. Jasno, s Collisonom umjesto Perka napad je išao na još jednu razinu iznad, ali obzirom da su i Perkins i Collison, pa i Sefolosha, trošili lopte na razini slučajnih prolaznika (uzimali su samo 11% napada kad su bili na parketu), njihov utjecaj ionako je zanemariv, samim time i rezultati koje je donosio.

Nažalost, nesretni sudar sredio je Westrbookovo koljeno baš u trenutcima kada je fenomenalnu regularnu sezonu trebalo okruniti još jednim Finalom, što je rezultiralo potpunim raspadom sistema – Durant je kao jedina rasna opcija i dalje bio izuzetno učinkovit, ali kvalitetnoj obrani poput one Memphisa bilo je jednostavno usporiti ga znajući da se ne moraju plašiti Westbrooka. Naravno, to je dovelo do povećane potrebe za kreacijom Ibake i Martina, odnosno za većom potrošnjom Sefoloshe i Collisona, što je bilo teško izvesti sistemski obzirom na to da su do jučer igrali strogo definirane uloge, da Scott Brooks nije improvizator i da je Ibaka još uvijek previše sirov za biti išta više od igrača zadatka u napadu.

THIS IS NOW

Sezona počinje sličnom pričom kao i lanjska – zbog kontrole salary capa, Thunder se odrekao Martina, što znači da će daljni razvoj ovisiti o novom napretku Duranta, Westbrooka i prije svega Ibake, ali i stasavanju nekog od mladih igrača poput Jacksona i Lamba. Samo, tu sličnost s lanjskom sezonom završava – Martin je bio dokazani NBA strijelac, dok je Lamb još uvijek projekt, a Jackson nema ni blizu potrebne spot up kvalitete da zaigra rolu tako rasne podrške.

Također, pitanje je koliki plafon još imaju Durant i Westbrook obzirom na svemirsku razinu na kojoj već igraju, a i koliko će Westbrooku uopće trebati da uhvati formu nakon ni malo benigne ozljede. Oprezni Thunderovci odlučili su se za još jednu minornu operaciju istog koljena kako bi uklonili sve rizike, što znači da će u najboljem slučaju Westbrooka vratiti na parkete oko Božića – iako se radi o čovjeku od čelika s isto tako čeličnim plućima koji do ozljede koljena nije propustio ni jednu utakmicu u karijeri, ovolika pauza od košarke uz propušteni trening kamp u stanju su ostaviti traga na razini igre čak i onih najvećih.

Dakle, na napadački učinak sličan lanjskom mogu zaboraviti, ali sistem usprkos svemu ne vidi značajniji regres – iako je ova treća pozicija rezultat prognoze koja na uključuje dvadeset utakmica bez Russa, Thunder bi i tijekom tog perioda samo na račun Duranta trebao zabijati više nego dovoljno za top 5-6 učinak. Dijelom zbog Jacksona koji može solidno pokriti onaj slasherski element Westbrookove igre, a dijelom zbog izuzetno laganog rasporeda tijekom kojega Thunder ima tek nekoliko sudara sa Zapadnim silama.

Obrana bi pak trebala nastaviti igrati na top 5 razini uspostavljenoj prošle godine. Brooks nije genije, daleko od toga, uostalom to najbolje pokazuje činjenica da nije imao spremno ni par poštenih akcija nakon što je Russ otpao, ali njegova tvrdoglavost pomogla je barem u nečemu – odbijajući koristiti Duranta na četvorci kako bi otvorio vrata još jednom strijelcu u postavi, što je najčešći razlog stalnih kritika upućenih na njegov račun, odnosno ostajući vjeran igri s dva klasična visoka, zatvorio je reket do mjere o kojoj Knicksi ili Heat, da spomenemo samo momčadi koje su napravile slične poteze sa svojim uber-trojkama, mogu samo sanjati.

Ibakina lakoća stizanja u pomoć i bananiranja te Perkinsova sposobnost guranja u postu su temelj, ali ne treba zanemariti ni dužinu Duranta i Sefoloshe koji na bokovima nude danas možda i najbolji stoperski par swingmana u ligi (svakako top 2 uz Wadea i Jamesa). Istina, Ibaka nije idealan kao zadnji čovjek obrane, a ni Perkins nije od koristi kada na suprotonoj strani nema post-up centra teškog 140 kilograma, ali ova širina opcija omogućuje im da budu kvalitetni obrambeno u mnogim kombinacijama, što će biti presudno u sezoni u kojoj napad neće biti toliko dobar kao lani.

Ključno je dakle pitanje može li ovakav Thunder otići do kraja? Znamo koliko su dobri kada su kompletni, ali u ovoj gadnoj konkurenciji na Zapadu, posebice s momčadima poput Spursa i Grizzliesa koje su u naponu snage i s izuzetnim potencijalom Rocketsa i Clippersa koji može eksplodirati i gurnuti ih korak naprijed svakog trena, neće biti lako bez jače klupe. Lamb ima potencijal u svakom pogledu, ali da igrač druge godine tek tako uskoči u izuzetno važnu rolu treće opcije, bio bi rijetko viđen presedan.

A to je ono što je Martin praktički odrađivao sam i što je moglo proći isključivo zbog toga što su Russ i KD takvi učinkoviti potrošači koji bez problema mogu zabijati na vrhunskoj razini okruženi s čak 3 igrača zadatka, pardon dva igrača zadatka i jednim drvetom (njihova startna petorka tako bi ofenzivno, čak i da igrač Martinove klase nije nikada ulazio na parket, bila dovoljno dobra za top 7 učinak usprkos svim felerima, što jasno govori kako je lako posložiti dobar napad oko takvih talenata).

Uglavnom, nekakav trade za pojačati se na bokovima je neophodan, ali, obzirom na ne baš atraktivne mlade igrače koje su doveli zadnje dvije godine usprkos lutrijskim pickovima koje su dobili od Rocketsa, to neće biti lako. Adams i Lamb svakako imaju težinu za neku momčad u rebuildingu, ali, ako računamo da će pri tome morati biti dovoljni da netko prihvati i preskupi Perkinsov ugovor, dolazimo do računice koja baš i ne obećava. A nije da je Thunderu dovoljan samo back-up centar kao Clippersima ili spot-up šuter kao Rocketsima - njima treba kreator koji može nositi teret treće opcije, što dodatno sužava tržište.

PLUS

Westbrookov izostanak bit će idealan da Durant od starta sezone udari ritam za lov na prvu MVP titulu – učinkom svakim danom sve bliži Jamesu, KD će trebati nositi dodatan teret u svim fazama igre što bi moglo dovesti do nekih od najboljih individualnih perioda košarke svih vremena. Ne propustite.

MINUS

Ne pronađu li novo rješenje na boku, mogu preživjeti samo ako dobiju sjajne partije od onoga što imaju. I tu dolazimo do problema – ako i uračunamo da će Lamb i Jackson odraditi svoje, uvijek postoji opasnost od toga da izuzetno bitni Collison jednu od boljih sezona nadogradi jednom lošijom (što je doduše mali rizik obzirom na njegovu pouzdanost u ulozi trećeg visokog), da se Perkins potpuno raspadne i ostavi ih bez svoje 1 na 1 obrane (bez njega u napadu su ionako naučili igrati) i da Fisher odigra puno važniju rolu nego što bi trebao (povratkom Westbrooka za njim bi trebala prestati potreba, ali, s Brooksovom vjernosti ovim jednodimenzionalnim veteranima, kakav je i sam bio kao igrač, nikada ne znaš, možda Fisha opet gledamo u playoff minutama što vjerojatno znači da će Oklahoma još jednom ostati kratka).

Ne tako davno smo govorili kako Thunder s playem poput Westbrooka i trenerom poput Brooksa nikada neće osvojiti naslov, a danas znamo da povećana važnost Duranta kao kreatora, uz igrački razvoj obojice, Westbrooka izbacuje iz te jednadžbe - s njim je itekako moguće osvojiti naslov. Međutim, teza o Brooksu i dalje stoji – kad se samo sjetimo onog njegovog zbunjenog pogleda nakon što je ostao bez Westbrooka i nedostatka ikakve vizije u planiranju igre i slaganju novih rotacija protiv Rocketsa i Grizzliesa, teško se osjećati sigurno.

NUGGETS

NAPAD: 107.3 (9.)

OBRANA: 106.9 (19.)

RASPORED: 8.

SCORE: 41-41

THAT WAS THEN

Usprkos ozljedama Lawsona i Gallinaria, 1A i 1B opcije u njihovom "deset jednakih" sistemu, zbog kojih su obojica propustili po mjesec dana akcije i barem još toliko odigrali izvan forme, Karl je iz Nuggetsa još jednom izvukao maksimum. Tako nije izgledalo tijekom lošeg ulaska u sezonu kada je Denver, ponajviše zbog užasnog rasporeda i nedostatka šuterske forme, izgledao kao 50-50 momčad, ali, čim su se preselili u Colorado i započeli niz domaćih utakmica, stvari su legle na svoje mjesto – Karl je opet posložio top 5 napad od momčadi bez pouzdanog tricaša i post-up prijetnje (ako ne računamo dr. Millera), oslanjajući se još jednom na ritam (samo su Rocketsi igrali bržu košarku), tranziciju (nitko nije zabio više) i hrpu ulaza iz svih mogućih pozicija (što je bilo dodatno olakšano odlukom da Gallinari često igra na četvorci kako bi se otvorilo još jedno mjesto za krilo koje može napasti iz driblinga).

Čak i to što nisu iznuđivali slobodna bacanja u rangu klasične Karlove momčadi nije predstavljalo problem jer su kupili ogromnu količinu skokova u napadu, što im je efikasnost diglo debelo iznad prosjeka. Ukratko, Karl je još jednim doktorskim radom na temu uspješnog improviziranog napada maskirao sve slabosti svog rostera, slabosti koje se možda ne bi manifestirale tako rano u playoffu da pri kraju sezone nisu ostali bez Gallinaria. Ovako su već u prvom krugu Warriorsi iskoristili nesposobnost Nuggetsa da realiziraju organizirane napade te istovremeno brane sredinu i tricu.

Još jedan bitan aspekt uspjeha Nuggetsa krio se i u malom poboljšanju obrane koja je uz one klasične vrijednosti poput presinga na loptu ovaj put imala i pravog stopera na boku u Iguodali plus još dva solidna i aktivna igrača poput Brewera i Gallinaria, ali sve je to bez prave centarske linije bilo osuđeno na krah u svom tom kaosu stalnih preuzimanja i rotacija – da bi zatvorili reket usprkos manjku centimetara, često su udvajali, što je ostavljalo perimetar otvorenim iznad svake dopustive razine.

Tu negdje su i počeli problemi između Karla i uprave kojoj nije bilo jasno zašto su doveli i skupo platili centra (McGee) koji bi upravo trebao učvrstiti zadnju liniju ako ga Karl ne koristi ili ga ne zna koristiti (a ni to nije nemoguće – kad pogledaš njegove momčadi od Sonicsa preko Bucksa do Nuggetsa, vidiš da Karl u životu nije igrao s centrom koji je i u napadu i u obrani imao išta više od sporedne role, dakle ako mu McGee nije mogao pomoći da razvuče reket ili skače, jasno je zašto je preferirao Koufusa koji zna svoje mjesto pod suncem). Svejedno, jer svaka kombinacija visokih Denvera igrala je ispodprosječno u obrani (čak su i individualno podbacili svi osim Koufusa koji je barem imao snage za guranja pod košem), što se opet može predbaciti i taktici koja je, naglašavajući preuzimanje i visoke izlaske centara nakon screen igre, ostavljala na milost i nemilost solidnu rotaciju na bokovima zaduženu za sijanje terora pritiskom na linije dodavanja i koja se tako često nalazila ni na nebu ni na zemlji (drugim riječima, možemo zaključiti kako su Nuggetsi bili bolji nego što bi bili inače samo za Iggya i ne bi bili daleko od prave istine).

THIS IS NOW

Nuggetsi su tako pomalo neočekivano odradili još jedan rebuilding u hodu, drugi u manje od tri godine, ali problem je što ovaj put nema Karla da posluži kao osigurač kao kada su iz ere Anthony prelazili u novo doba. U nadi da su u njemu pronašli čovjeka koji će znati iskorititi McGeea i posložiti obranu, Nuggetsi su angažirali Briana Shawa, učenika Phila Jacksona i vjerojatno jednog od rijetkih stručnjaka danas u ligi koji preferira igru kroz post, što je uostalom dokazao i volumen akcija koje su Pacersi vrtili kroz Hibberta zadnjih par godina.

Osim Karla ostali su i bez dokazano aktivnog i sposobnog GM-a Ujiria, kojega je nova uprava Raptorsa preplatila kao trofej, zadovoljivši se angažmanom dojučerašnjeg asistenta Hornetsa/Pelicansa, Timom Connelyem. Kako će novi dvojac na čelu košarkaških akcija reagirati nema pojma nitko, sve opcije su otvorene, ali možemo pokušati s nekoliko pretpostavki.

Connely će sigurno godinu provesti na telefonu u pokušajima da se riješe nekog od suvišnih veterana, ali što će tražiti zauzvrat teško je reći obzirom da su slaganjem rostera za novu sezonu povukli cijeli niz nepotrebnih poteza koji odišu manjkom vizije (čitaj: preplaćivanje veterana koji im ni malo ne pomažu da se izdignu iz prosječnosti u koju su zapali ne prikazuje Connelya kao buduću GM zvijezdu). Dakle, na ovom frontu stvari ne izgledaju dobro, posebice kad uzmemo u obzir vlasnike koji bi htjeli maksimalne rezultate s minimumom rizika.

Shaw, sudeći po predsezoni, planira napustiti ubitačan ritam igre kojim je Denver ostvarivao ogromnu prednost na svom parketu (koju je Karl godišnje znao pretvoriti u nekoliko pobjeda viška, a lani barem u 6-7) i bazirati se uglavnom na organiziranim napadima kroz post akciju što ne zvuči obečavajuće – Shaqu je trebalo par godina da nauči igrati trokut, ali McGee nema ni približno visok košarkaški IQ kao Shaq pa zaključite sami kako će to izgledati u startu, makar Shaw sigurno neće nametati ovakav napad većinu vremena već povremeno, da započne proces koji će trajati više godina.

Novopridošli Hickson ima solidan pick & pop potencijal, Faried ima beskonačnu energiju u napadačkom skoku, ali sve skupa teško da može donijeti onu razinu koju je lani prezentirao napad Nuggetsa. Naravno, kako nijedan sistem namijenjen projekcijama u kojega u startu ulaze isključivo ranije ostvarene brojke ne može znati koliki će regres izazvati promjena trenera i filozofije igre u učinku pojedinih igrača, tako ni ovaj moj ne zna kako će jedan Lawson ili Gallinari igrati pod novim trenerom.

Ali, držeći se ovih bazičnih zamjena imena na rosteru i kombiniranjem minuta, izgleda kako će napad Nuggetsa zadržati solidan učinak, taman negdje iznad prosjeka. Razloga za vjerovati u takav scenarij ima – već smo rekli da je Karl uspio gotovo nemoguće, trikovima sakriti nedostatak trice, što znači da bi u ovoj verziji trica mogla sakriti nedostatak brzine – Lawson i Gallinari, koju su relativno pouzdani šuteri i definitivno najbolji koje su lani imali, ostaju u glavnim ulogama, dok minute Iguodale i Brewera, ispodprosječnih šutera za poziciju, idu tricašima poput Robinsona i Foyea (obojica su iznadprosječni šuteri s preko 40% za tricu i s više od dvije ubačene trice po utakmici što je naspram 30% šuta lanjskih bekova i jedva dvije ukupno pogođene po susretu više nego udvostručen učinak), a Shaw će vjerojatno manje koristiti Millera u kojega je Karl imao potpuno povjerenje, čime će također razvući obrane (te minute će također dobiti ili Robinson ili Fournier).

Čak i da jedan Chandler ne ponovi onako netipično dobru šutersku sezonu, mladi Fournier i Hamilton djeluju sposobno uskočiti na bokove i donijeti kreativnu iskru, tako da bi se promjene u napadu do neke mjere mogle sanirati, jasno ako Shaw ne bude pretjerao u količini akcija za McGeea i ako izdrži dok se Gallinari ne vrati u formu (što bi se trebalo dogoditi negdje polovinom sezone).

Tako da najveći problem Denvera ostaje obrana. Iako i na ovom dijelu parketa možemo očekivati promjene, tipa puno manje rizika u pritisku (jer nema takvih atleta kao što su bili Brewer i Iggy) i puno više zone (a samim time i manje izlazaka McGeea prema vani, što bi trebalo popraviti njegov učinak u zaštiti reketa), nitko ne može reći da će Nuggetsi znati što rade u defanzivi.

Više nemaju bokove za forsirati tranziciju, a dok se ne vrati Gallinari imat će problema sastaviti ih i za odigrati pozicionu obranu. Foye i Robinson nemaju visine za braniti swingmane, Fournier i Hamilton nemaju iskustvo, a Chandler nema šljakerski mentalitet, što znači da će zadnja linija imati puno važniju ulogu nego lani. A znamo kako je to izgledalo – McGee pojma nema što treba raditi čim ne stoji ispod koša, Faried nema ni visinu ni snagu za išta osim zujati uokolo, a Hickson, još jedan kralj promašenih rotacija, uglavnom snagu čuva za napad.

Sad, više zone i manje rizika mogu pomoći, ali nekako je teško zamisliti da dvojac McGee-Hickson odjednom nauči čitati situacije i da Faried odjednom uspije braniti 1 na 1. Veteran Arthur koji je stigao iz Memphisa tu im neće pomoći jer, usprkos tome što ima neosporan obrambeni IQ, više se nije u stanju kretati na NBA razini nakon ozljeda ahilove i koljena, za Randolpha vrijedi isto što i za Hicksona i McGeea plus nema ni snage za gurati se pod košem, a zašto su potpisali Mozgova znaju samo oni (znamo i mi, zato što im treba još jedna masivna petica za slučaj da McGee upadne u probleme s osobnima, a osobne i solidna poziciona obrana su sve što će dobiti od Rusa).

PLUS

Ovo je eksperiment, ali Shaw barem ima dovoljno sastojaka. U teoriji, na raspolaganju ima 12 igrača koji mogu završiti ili na dnu klupe ili kao dio jezgre, a sve ovisi o tome kako će posložiti kockice. Budu li i on i GM pravovremeno reagirali tijekom duge sezone, Denver može ostati u trci za playoff.

A u tome će im pomoći jedna prednost koju uz njih ima samo još jedna momčad u ligi (Jazz), a ta je zemljopis. Iako Shawov sporiji stil igre ne bi trebao do maksimuma koristiti prednosti poput manjka kisika kod protivnika u zadnjoj četvrtini, one će i dalje biti prisutne - dolazak na nadmorsku visinu na koju nisi navikao, u suludom NBA ritmu i to nakon jednog od najnapornijih letova uopće (od kuda god kretali i u kojem god se ritmu putovanja nalazili, dolazak do Denvera uvijek je svojevrsna mini turneja), Nuggetsima uvijek može donijeti nekoliko pobjeda viška.

MINUS

Iako tu ima dosta poznatih lica, ovo je nova momčad, što znači da će im svima trebati popriličan period uigravanja. Lawson i Gallinari su neosporni lideri i nositelji, ali kad uzmeš da će Lawson imati puno više tereta i odgovornosti u puno težem kontekstu (čitaj: moguć pad efikasnosti) dok uči novi sistem te da će Gallinari kao padobranac upasti u momčad usred sezone, bez trening kampa i u upitnoj formi, teško je reći koliki će dio tereta moći sami iznijeti. A bez jednog od njih u blizini, ne vidim igrača na rosteru Nuggetsa koji može povući usprkos tome što imaju ovakvu dubinu.

Kad uzmemo u obzir u kakvoj diviziji igraju i da sistem praktički projicira i njih i Blazerse i Wolvese kao momčadi na identičnoj razini u borbi za zadnju playoff poziciju, jasno je kako razloga za prevelik optimizam nema. Talenta je dovoljno da se stvar ne raspadne, ali ne toliko da mogu računati na playoff čak i ako Shaw uspije ostvariti sve što je zacrtao (a neće) – Denver danas više ovisi o tome koliko će Blazersi popraviti obranu i koliko će Wolvesi imati problema s ozljedama nego sami o sebi.

Što nas dovodi do najgoreg od svega – ova franšiza više nema viziju. Možda su Connely i Shaw dugoročna rješenja, ali za njihovo dobro mora se odrediti jasna strategija. Dakle, ako je ovo skrpana momčad kako bi se opravdalo ulaganja u Lawsona, Gallinaria i McGeea, onda je to nažalost krivi put. Ali, ako je ovo tek početak jednog perioda u kojem će njihove ugovore, a posebice onaj Chandlera, pokušati pretvoriti u resurse, onda je to skroz ok, ali ne bi škodilo da se u taj rebuilding išlo malo agresivnije, pa makar i na štetu ovogodišnjeg scorea.

BLAZERS

NAPAD: 106.8 (11.)

OBRANA: 107.1 (20.)

RASPORED: 4.

SCORE: 41-41

THAT WAS THEN

Nakon tragedija s Odenom i Royem te gomilom problema na svim razinama uprave koje su neminovno dovele i do jedne sezone za zaborav kakva je bila ona tijekom lockouta, Blazersi su se lani konačno odlučili stabilizirati oko novog GM-a i novog trenera. Ali, ne i sasvim okrenuti novi list – postojeća jezgra s Aldridgeom, Batumom i Matthewsom činila se kao sasvim dovoljan oslonac za neku novu kvalitetnu momčad, a optimizam se činio utemeljenim nakon što su u rookie playu Lillardu našli svog generala budućnosti.

Međutim, problemi s pozicijom centra i klupom stopirali su svaki eventualni napredak. Hickon je, naravno ne isključivo svojom krivicom, bio katastrofalan u svim aspektima obrane, ali Sttots ga je žrtvovao u sredini u pokušaju da sačuva Aldridgea za napad iako je ovaj svoje minute odigrane na petici odradio standardno solidno.

Što se klupe tiče, bez udarne četvorke na parketu Blazersi su igrali košarku goru čak i od klupe Bobcatsa. U lanjskoj analizi učinka klupa bili su uvjerljivo 30. po učinku, ali i po količini odigranih minuta, što znači da su i na taj način starteri patili – morali su igrati puno više nego što je planirano, a boljeg dokaza od toga da je Lillard skupio najviše minuta u ligi u svojoj rookie sezoni, dakle više od jednog Duranta ili Jamesa, ne treba (urnebesan je i podatak kako je Batum bio u top 20 igrača po minutaži iako je odigrao 73 utakmice).

U ovim uvjetima ni na trenutke sjajan napad nije bio dovoljan da se pomaknu s mjesta – kad su počeli otpadati Aldridge, Batum, pa čak i neuništivi Matthews, igra im se srozala do te mjere da su sezonu završili s gotovo identičnim scoreom kao i godinu ranije. Razlika je pak bila u kontekstu – dok su godinu ranije svi smatrali neobjašnjivom katastrofom, ovaj put je mizeran rezultat dočekan s razumijevanjem i vjerom da sitni popravci Blazerse mogu opet izbaciti na pravi put.

THIS IS NOW

Svoja dva ogromna problema, obranu i klupu, Blazersi su ovog ljeta sasvim solidno zakrpali. Naravno, u skladu s mogućnostima – kada već imate skupu jezgru na okupu, opcije su vam u startu limitirane. Uglavnom, Robin Lopez bi trebao biti zamjena za Hicksona, što je u startu dobra vijest jer, za razliku od čovjeka koji je prošle sezone glumio centra, Lopez je stvarno centar.

Netko zloban bi sad dodao da kakav je to centar koji je lani igrao startne minute za jednu od tri najgore obrane lige, ali ne bi bilo pošteno pripisati Lopezu potpunu odgovornost za probleme Hornetsa. Bez njega na parketu bili su najgora obrana lige, s njim bi se motali negdje oko 25. pozicije, što je na kraju rezultiralo tim finišem između, na 28. mjestu.

Čovjek dakle nije igrač u rangu visokih koji mijenjaju tijek utakmice, ali sasvim je pristojan back-up centar koji bi u limitiranoj roli i uz nešto bolji sistem mogao Blazersima donijeti stabilnost u zaštiti reketa koju lani nisu imali. I jedno i drugo je realno očekivati jer je Stotts već najavio kako će igrati puno manje riskantnu obranu s više zonskog pokrivanja od strane visokih za razliku od lanjskog plivanja Hicksona i Aldridgea na pick igri.

Međutim, čak i da potpuno promjene obranu i da Lopez odigra sezonu bez greške, Blazersi će teško dobivati utakmice na ovom dijelu parketa. Naime, poštene dubine pod košem i dalje nema (i Robinson i Leonard su klinci koji tek trebaju dokazati da mogu braniti NBA napade, jer to u rookie sezoni nisu ničim potvrdili, dok je LMA solidan, ali ne i spektakularan obrambeni igrač), Batum i Matthews usprkos zanimljivom all-round talentu nisu stoperi, a Lillard, iako teško može odigrati onako loše kao u rookie sezoni, nikada neće biti obrambeni faktor na poziciji.

Srećom, to što će obrana i dalje opasno koketirati s donjom trećinom po učinku manje će se isticati zbog Williamsa kao combo opasnosti s klupe i Wrighta kao spot-up mamca. Šteta što su ostali bez rookiea McColluma koji je sredio isto stopalo zbog kojega je već propustio jednu godinu NCAA košarke, ali paljba ove dvojice bit će sasvim dovoljna da se učinak klupe prema lanjskoj igri čini kao potpuna renesansa.

Međutim, da li je to stvarno dovoljno da Portland opet uđe u playoff, a kamoli da opet bude momčad sposobna boriti se za vrh Zapada? Sistem je skeptičan jer čak ni popriličan pomak u oba smjera ne smatra dovoljnim pored ove konkurencije na Zapadu gdje svi ovise više o zdravstvenom kartonu protivnika nego o samima sebi.

Blazersi su osrednja momčad koju spasiti može samo ili potpuno neočekivan napredak u obrani i napadu, što je moguće samo ako dobiju kompletne sezone od udarnih top 8 igrača i ako Batum i Lillard odigraju još napadački potentnije nego lani. Aldridge teško da može bolje od već izuzetno visoke razine na kojoj igra i još jedan neuspjeh vjerojatno bi značio i njegov kraj u Portlandu.

Momak ulazi u 30-e, ali i u situaciju u kojoj su se našli toliki prije njega, da javnost počinje percipirati neuspjehe momčadi kao njegove osobne, kao da je on kriv što je proglašen franšiznim igračem u nedostatku boljih. Aldridge je fenomenalan košarkaš i jedan od boljih all-round talenta na poziciji, a kako bi to dokazao vjerojatno neće potpisati novi ugovor s Blazersima, što znači da Portland ima ovu jednu sezonu kako bi se spasio od novog rebuildinga, bez obzira bio on manjeg ili većeg intenziteta.

Priče o vezi između njega i Bullsa postoje već neko vrijeme i njihov autor je njegov agent, koji je ujedno i agent Derricku Roseu, što samo naglašava kako je za Blazerse ove godine ulazak u playoff puno više od pitanja časti, tih dodatnih nekoliko utakmica praktički znače razliku između jednog perioda relativnog mira i ljeta punog upitnika.

PLUS

Blazersi skupo plaćaju svoju vanjsku trojku svjesni da u ovom trenutku malo koja momčad u ligi ima takvu kombinaciju all-round talenta u kojoj svatko može razigravati, šutirati i driblingom napasti obranu – nije nemoguće zamisliti da uz podršku kvalitetnog realizatora kao što je Lopez (koji je prošao pick & roll školu s Nashom i onda još briljirao lani s Vaquezom), kvalitetnog spot-up igrača kao što je Wright, napredak Lillarda i zdravije Matthewsa, Batuma i Aldridgea ovaj Portland uskoči u top 5 napada, samim time i u playoff. Ključno će biti i ako Stotts, inače Karlov učenik, konačno otpusti kočnice i pusti Lillardu i Batumu da trče – lani velikog odmaka od sporog McMillanovog stila nije bilo jer s 5 igrača jednostavno ne možeš igrati tranzicijsku košarku, ali s malo dubljom klupom i taj aspekt igre bi se trebao popraviti, a samim time bi i napad mogao dobiti na učinkovitosti.

MINUS

Ovisnost Blazersa o vanjskoj liniji i krilnom centru koji više od svega voli potezati iz vana jasno pokazuje koliko i sav talent u napadu ne znači previše ako nisi u stanju redoviti dolaziti do laganih koševa. NBA je ipak liga u kojoj fizikalije često presuđuju, a podatak da su Blazersi lani bili u donjoj trećini po broju pogođenih slobodnih i po broju zicera zabijenih nakon skoka u napadu jasno dokazuje da su momčad finese kojoj nedostaje ono nešto, a to nešto je uglavnom ili franšizni strijelac ili barem centar sposoban zatvoriti reket. Na njihovom primjeru lijepo se da vidjeti kako formula jednakog talenta nije dovoljna ako istovremeno nemate nešto od to dvoje - Blazersi igraju lijepo za oko dok vrte postavljene napade kroz Aldridgea okruženog takvim strijelcima kao što su Lillard i Batum, ali na kraju večeri uglavnom napuštaju teren spuštene glave. Ironija cijele situacije je u tome da su ne tako davno imali i jedno (Roy) i drugo (Oden).

WOLVES

NAPAD: 106.1 (17.)

OBRANA: 106.4 (18.)

RASPORED: 6.

SCORE: 40-42

THAT WAS THEN

Nakon što su dolaskom Adelmana i Rubia malobrojni potomci Vikinga koji prate košarku i Kevin Love dobili razloga za osmjeh nakon niza otužnih sezona, od Minnesote se prošle sezone očekivalo da konačno napravi značajniji iskorak, točnije izbori playoff. Sve bolji Peković i svježe potpisani Kirilenko te godinu stariji Rubio i Williams trebali su pomoći Loveu da konačno dođe do doigravanja gdje igrač njegove klase i pripada, što je bio plan kojemu nije smetalo ni to što se Rubio vraćao nakon ozbiljne ozljede koljena – veterani Ridnour i Barea bili su sasvim dovoljni da održe brod na kursu do njegova povratka u formu.

Nažalost, sezona je završila prije nego je i počela. Love je polomio prste šuterske ruke zbog čega je otpao na startu sezone, a tijekom tog perioda momčad se jedva držala iznad vode zahvaljujući kvaliteti koju su obrani donijeli Kirilenkova svestranost, Pekovićeva masa i, potpuno neočekivano, kvaliteta u branjenju pick igre Loveove zamjene Cunninghama.

Iako je nakon ekspresnog povratka na parket bilo jasno da ovo nije isti Love i da šuterski tu sezonu od njega ne mogu očekivati previše, Wolvesi su se barem opet mogli nadati da će ostati u konkurenciji za osmo mjesto do samog kraja. Ali, želje su ubrzo splasnule nakon što je Love početkom nove kalendarske godine opet načeo spomenutu šutersku ruku i tako se izbacio iz igre za sezonu.

Bez najboljeg igrača i s usporenim Rubiom, Minnesota je opet postala ona momčad za 30 pobjeda na koju smo navikli sve ove godine. Plan iskoraka je tako odgođen na još jednu sezonu, ali uz jednu bitnu novost – vlasnik Taylor, koji je neko vrijeme čak ozbiljno razmišljao o tome da proda klub, riješio se omraženog GM-a Kahna i doveo nazad u klub Flipa Saundersa, čovjeka kojemu je godinama ranije Kevin Garnett omogućio da stekne NBA ime.

THIS IS NOW

Zamjena Kahna likom poput Saundersa teško da može biti krucijalna u razvoju franšize – sudeći po Flipovim trenerskim pothvatima i izletima u medije, tip je tek još jedna lako zamjenjiva lutka koja govori – ali micanje Kahna iz slike barem je na neko vrijeme smirilo Kevina Lovea u javnom isticanju nezadovoljstva smjerom u kojem ide franšiza. Ostanak Adelmana i Pekovića, povratak Rubia u punu formu i potpisi dokazanih NBA igrača poput Martina i Brewera trebali bi se pobrinuti da to zadovoljstvo traje, ali ne treba se zavaravati – ne izbore li Wolvesi playoff ove sezone, Love će zasigurno opet tražiti trade ili prijetiti odlaskom nakon godinu dana, što znači da u ovoj diviziji imamo čak dvije granične playoff momčadi koje bi na kraju balade mogle ostati bez najboljih igrača.

Ruku na srce, u tome ne bi bilo ništa loše, posebice ako zamislimo kako Aldridge i Love pojačavaju granične izazivače poput Bullsa ili Rocketsa i pretvaraju ih u šampionske momčadi. Ali, zadržimo se ovom prilikom na nešto bližoj budućnosti koja se tiče ovogodišnjeg rostera Wolvesa.

Talentom, Minnesota je veći favorit od Nuggetsa i Blazersa za drugim mjestom u diviziji, time i hvatanjem playoff vlaka, ali, dok imaju jezgru najskloniju gubitku utakmica i padu kvalitete izvedbe zbog ozljeda, ta prednost se topi. Uostalom, Budinger je već otpao i to na veći dio godine, što znači da ostaju bez planirane rotacije na boku – Brewer je taj koji će odraditi većinu minuta nasuprot Martinu, a znamo što to znači za Adelmanov napad ovisan o razvučenoj obrani. Kad Brewerovom lošem šutu dodamo i Rubiove probleme uopće s realizacijom, čini se malo iluzornim vjerovati kako će ova Minnesota odjednom postati stroj za koševe, posebice s ovako tankom klupom na kojoj samo Barea i Shved izgledaju kao potencijalno opasni strijelci – igrati s glavnim igračima poput Lovea kao onima koji šire reket za sporedne opcije nikada nije tako opasno kao kada sporedni igrači otvaraju prostor najboljima.

Ne treba ni govoriti što bi eventualni izostanak Lovea značio za ovu momčad, stoga se zadržimo na ostalima – Peković, čija screen igra također predstavlja ogroman plus, propustit će svoju kvotu utakmica, kao i Martin koji nakon relativno zdrave sezone u Oklahomi gotovo sigurno neće preživjeti cijelu sezonu bez ozbiljne pauze.

Iako su ozljede važan razlog zbog kojega sistem ne vjeruje Wolvesima, očito je kako obrana nije ništa manji problem, a tu dolazimo do greške napravljene ovoga ljeta kada je Saunders pustio Kirilenka kako bi doveo Martina i zadržao Budingera. Nije ni Kirilenko oličenje pouzdanosti što se zdravlja tiče, ali nije poanta u tome, već u njegovom stilu igre koji je Wolvesima mogao donijeti obrambenu dimenziju koja bi im pomogla ostvariti cilj više nego ikakav napadački napredak.

I iako Brewer može barem koristiti u obrambenoj roli, ova ostala spomenuta imena teško da ulijevaju povjerenje – Barea i Shved ni teoretski ne mogu biti korisni obrambeni igrači zbog manjka fizikalija, dok je Martin iz istog razloga praktički sveden na razinu ispod obrambenog čunja.

Očito je kako je Adelman imao prste u ovim odlukama i kako je birao upravo igrače iz kojih može izvući potencijalnu playoff napadačku produkciju, ali to ne znači da hoće – Wolvesi ni u prvoj sezoni s Loveom i Rubiom nisu ostvarili prosječan napadački učinak, dakle zašto bi skok ove godine trebao biti toliki da sakrije sve rupu u obrani?

A njih će biti – Minnesota s Pekovićem, Brewerom, Rubiom i Cunninghamom ima dovoljno opcija za složiti prosječnu NBA obranu, ali bez Kirilenka i s Loveom većinu minuta na parketu teško mogu ponoviti lanjsku iznadprosječnu produkciju. Prosječnost bi bila skroz ok ako napad bude vrhunski i to je ono što će u idealnom scenariju i imati. Ali, tko se spreman kladiti na njih uz sve potencijalne probleme, ne samo s ozljedama, već prije svega s rotacijom?

PLUS

Kevin Love u punom pogonu, uz Rubia sposobnog zabiti poneki otvoreni šut i zdravog Martina, u stanju je ostvariti takav učinak dovoljan da se momčad čak i u ovakvoj konkurenciji ušeta u playoff. Čovjek je totalni original, jer nitko ne bi istovremeno trebao moći zabiti 4 trice i uhvatiti 5 skokova u napadu u istoj utakmici. Upravo spoj takvih suprotnosti od Lovea radi posebnog igrača, kojemu se može oprostiti i nedostatak eksplozivnosti potrebne za igrati ozbiljnu NBA obranu.

MINUS

Nažalost, kao i u slučaju ranije spomenutog Aldridgea, neuspjesi Minnesote počinju se povezivati s Loveovim minusima kako bi se našla jednostavna objašnjenja, što dovodi do toga da ovakav talent biva podcijenjen. Love je itekako svjestan nepravde i zato ne treba čuditi njegova odlučnost da pronađe zelenije pašnjake, što će se prije ili kasnije zasigurno dogoditi obzirom da je Saunders ugovorima Martinu i Pekoviću praktički zacrtao da je ovo jezgra s kojom bi Love trebao u borbu s Rocketsima, Clippersima, Spursima i Thunderom. Dodaj tome još budući ugovor Rubiu i očito je kako prostora za iskorak iz sredine u ovom kontekstu neće biti.

A kako kaže stara mudrost, ako ih ne možeš pobijediti – pridruži im se. Bullsi s prostorom koji otvaraju odlasci Denga i Boozera, odnosno Rocketsi s ugovorima Linu i Asiku koje mogu u trenu pretvoriti u mjesto na salary capu, puno su bolje opcije za nastavak druge faze karijere od stajanja u mjestu na hladnom sjeveru.

S Loveovim potencijalnim odlaskom kao konstantnim utegom u svlačionici, uz činjenicu da do trening kampa nisu znali hoće li Adelman uopće trenirati ovu sezonu (a znaju da će dogodine imati opet istu priču s trenerom koji očito nije na čisto da želi trenirati, možda i uopće, a možda samo u Minnesoti), pitanje je kakvu će ova momčad imati kemiju. Koja može biti ključna komponenta u kontekstu ovako guste borbe za tih par utješnih playoff mjesta - dva-tri glupa poraza na račun glave u balunu doslovno čine razliku između produženog života i ranog odlaska na odmor.

JAZZ

NAPAD: 103.3 (24.)

OBRANA: 106.1 (15.)

RASPORED: 3.

SCORE: 31-51

THAT WAS THEN

Suočeni s izborom između okretanja mladima i reprize, Jazzeri su opet odlučili jahati Jeffersona i Millsapa na putu do još jedne osrednje sezone, što ovaj put nije bilo dovoljno za playoff. Iako su učinkom praktički ponovili raniju godinu, nešto jača konkurencija na Zapadu i puno slabija produkcija s jedinice ipak su ih koštale osmog mjesta. Mo Williams koji je trebao nasljediti Devina Harrisa propustio je pola sezone zbog ozljede, a njegove zamjene Tinsley i Watson više ni pod razno nisu bili igrači NBA ranga.

Čak i manjak playmakera i tanka rotacija na bokovima nisu smetali da na račun sjajne rotacije pod koševima ostvare kvalitetan učinak u napadu, gdje ništa manje važni od talenta startnog dvojca nisu bili Favors i Kanter sa svojom nesputanom energijom koja je s klupe bila dodatno učinkovita. Ali, obrana je usprkos individualnim kvalitetama jednog Favorsa opet bila na granici podnošljive kad god bi Millsapov manjak fizikalija bio spojen s Jeffersonovom urođenom alergijom prema aktivnosti na tom dijelu parketa.

THIS IS NOW

Treba li uopće analizirati momčad koja salary cap iskoristi da dovede Biedrinsa i Jeffersona? Djela govore više od riječi, a taj potez jasno je poručio da Jazz ove sezone ima samo jedan cilj – snimiti mlade igrače u situaciji max minuta i max odgovornosti i pri tome zaraditi pick na jednom od najboljih draftova svih vremena. To je, dopustite, sjajan potez.

Iako je rookie Burke, kojega su izvukli mudrim potezom na dan drafta dobivši najboljeg playa generacije za dva relativno niska picka, sredio prst zbog čega će u sezonu krenuti bez svog startnog razigravača, ogromna minutaža koja čeka sve njihove dosadašnje pickove pokazat će na koga ozbiljno mogu računati u budućnosti koja počinje – sada. Može li Hayward kvalitetu rotacijskog igrača koji, iako neospornih all-round kvaliteta, najbolje funkcionira kao spot up šuter prenijeti u situaciju u kojoj će praktički biti prvi opcija i udarni kreator? Može li Burks biti išta više od povremenog bljeska s klupe? Može li Favors vanserijske fizikalije konačno pretvoriti u nešto više od loših šuteva iz nemogućih situacija ili će se naučiti smiriti i živjeti s onim što jeste, Dwight Howard light, sa svim pozitivnim i negativnim što ide uz tu usporedbu? Može li Kanter naučiti igrati obranu i usput razviti šut s poludistance i tako potencijalno zaokružiti partnerstvo na kojem Jazz može planirati i najveće domete?

Pozitivan odgovor na 50% ovdje postavljenih pitanja zadovoljit će i upravu i navijače, dok će momčad na parketu uglavnom - patiti. Tanka rotacija i nedostatak veterana na koje se mladi mogu osloniti rezultirat će frustrirajućim večerima, posebice kada se budu mučili zabiti – čak i s Burkeom u idealnoj formi, Jazz je teško zamisliti kao momčad sposobnu imati išta više od napada u donjoj trećini, a s ovim preskakanjem trening kampa i početka sezone (neće ga biti barem mjesec dana, a i kada se vrati teško je vjerovati da rookie play može briljirati s longetom na prstu) presing na Haywarda da kreira za sebe i suigrače bit će ogroman. Burks tu može pomoći, ali teško je vjerovati da dva klinca mogu zakrpati sve rupe, isto kao što je teško vjerovati da Favors i Kanter mogu zabijati s bloka 82 utakmice u komadu ritmom veterana.

Obrana je pak druga priča – s Favorsom na parketu Jazzeri će u zadnjoj liniji imati čovjeka čiji obrambeni IQ je daleko ispred godina i koji, a to je ono najluđe, leti takvom lakoćom da bez problema može ispraviti većinu grešaka koje napravi ne samo on nego cijela momčad. Uz Haywardovu žilavost i Kanterovu skakačku kvalitetu i masu, te uz rotaciju Rush-Williams na boku, redom dokazano kvalitetne sistemske igrače, Corbin će imati dovoljno materijala složiti pristojnu obranu. Možda ne ovako dobru kako sistem predviđa obzirom na rupu na jedinici i nedostatak rotacije, ali teško goru od lanjske. Što se optimizma tiče, sistem se koristi Favorsovim brojkama koje su bile sjajne, ali u jednom bitno drugačijem kontekstu, u kojem je mogao uzimati puno više rizika u kontakt igri i u kojem se dobar dio vremena suprotstavljao nižoj razini talenta - kako će reagirati igrajući isključivo protiv prvih opcija, to tek treba vidjeti, ali nije pretjerano pretpostaviti kako će odigrati ipak ispod ovakvih očekivanja sistema, što bi vrlo lako moglo značiti da će i Jazz završiti ispod 30 pobjeda.

Uglavnom, to je nimalo ugodna situacija u kojoj se od trenera očekuje da ipak izvuče nešto iz momčadi. Ne uspije li se ostvariti dio zacrtanog, Corbin bi vrlo lako mogao postati bivši – Jazzeri ne mijenjaju rado trenere, ali nedostatak napretka mladih igrača i čudne postavke igre zadnje dvije godine već su bacili ozbiljnu sumnju na njegove sposobnosti.

PLUS

Mogućnost nekoga od mladih da debelo nadmaši očekivanja. Činjenica da će dogodine birati još jednog potencijalnog all-star igrača da ga pridruže postojećoj jezgri. Gomila prostora na salary capu koju će imati dogodine nakon što otpišu veterane – čak i nakon što Hayward i Favors dobiju nove ugovore, ostat će im dovoljno za max ugovor sa strane, a to pak znači da mogu popuniti svaku rupu koju žele. Budućnost je sjajna, a i Jerry Sloan se vratio u klub u ulozi savjetnika – bolje ne može. Jasno, pod uvjetom da nećete gledati baš svaku utakmicu ove sezone.

Raspored im neće biti lagan, ali postoji mogućnost da nadmorska visina i žestoka publika donesu poneku pobjedu viška. Opet, mladost i kratka klupa koštat će ih sigurno kojeg poraza viška, tako da tu teško mogu izvući previše pozitivnog.

MINUS

Klupa je užasna, možda ne na razini lanjskih Blazersa, ali definitivno će konkurirati za najgoru u ligi. To nije dobro kada je mlada momčad u pitanju i zato će im trebati ogroman doprinos veterana Rusha i Williamsa. Obojica će se pokušati vratiti nakon sezone uništene ozljedama (Rush je doslovno odigrao nekoliko minuta prije nego se polomio) i zaraditi novi ugovor, što će možda stabilizirati bok, ali na jedinici bi mogli imati produkciju sličnu lanjskoj, dakle nikakvu, dok pod košem neće ni približno imati onu moć kao lani kada su Favors i Kanter često i nabijali razliku, a ne je samo održavali. Dapače, zbog Corbinove neodlučnosti čak je i Hayward neko vrijeme ulazio s klupe, a ta postava s dva visoka i njim briljirala je protiv drugih postava. To se nužno neće prenijeti na igru protiv startera, što znači da će ovogodišnja klupa dolaziti u situaciju da produbljuje rupe, a ne održava ili gradi prednost.

Corbin će ovdje morati miksati da smanji taj raskol, možda će koristiti Kantera s klupe, ali s ovakvom rotacijom pod košem u kojoj će jedan Evans i Biedrins morati igrati značajne minute, ništa im ne može pomoći - iako bi u teoriji Evansova blokerska kvaliteta i Biedrinsova masa mogli činiti dobru kombinaciju, podatci koje imamo o njima zadnjih godina temeljeni su na toliko malom uzorku da je svako očekivanje iracionalno. Ipak, postoji mogućnost da taj učinak rezervnih visokih može biti toliko negativan da zasjeni sve dobro što će Favors napraviti za 36 minuta i nije nemoguće da na kraju balade, a znamo da će tijekom sezone i energija i koncentracija padati kako se porazi budu nizali, završe s najgorom obranom u diviziji.

3May/134

DAY 13 – SHIT NUGGETS

Posted by Gee_Spot

NETS @ BULLS

Svaka čast. To je sve što se može reći nakon ovako nadahnute partije Bullsa, koji su sinoć istrčali na parket ne samo po drugi put za redom bez svog x-faktora u ovoj seriji Hinricha, već i bez najboljeg igrača u seriji uopće Denga (kao da ozljede nisu dovoljne, Bullse je sada napala i gripa, tako da je pitanje što je sljedeće, možda ebola za Natea ili sifilis za Marca). Nisam siguran postoje li u NBA još dvije-tri franšize koje se u ovakvoj situaciji ne bi predale, a kamoli imale plan igre. Međutim, očito je kako su Bullsi oko Thibsa izgradili jednu posebnu kulturu u kojoj se čak i oni zadnji igrači s klupe osjećaju dobro i mogu biti korisni. I da, nadam se da je Brooks gledao što i kako rade Bullsi, možda mu ovo otvori oči. Jer, siguran sam da ih je otvorilo Carlesimu.

Utakmica se u startu opet igrala bez obrana, u ritmu na debelo preko 100 koševa koji nikako ne favorizira Bullse. Međutim, Netsi se nisu uspjeli ozbiljnije odvojiti ni u jednom trenutku. U prvom dijelu su zabijali lakoćom, ali nisu imali rješenja za maksimalno pojednostavljen napad Chicaga koji se sastojao od hrpe pick & rolla za Robinsona ili Bellinelia, uz povremeni flex cut Butlera.

Točnije, nisu iskazali nikakvu agresivnost u reakcijama, očito pod dojmom činjenice da su se preko noći našli u situaciji igrati jednu ovako važnu utakmicu, praktički najvažniju u sezoni, protiv rostera kojem bi od playoffa bolje pristajala lutrija. Tako se ipak ne može igrati protiv ozbiljnog kluba u njegovom vlastitom domu, stoga su Bullsi cijelu večer nalazili načina kako držati priključak, čak i zaprijetiti u završnici dobro tempiranim tricama.

Netsi su se na kraju provukli igrajući taman koliko im je trebalo, ali opasno su visili o koncu dozvolivši Chicagu da do zadnjih sekundi ima šansu. Pitanje je hoće li Hinrich i Deng biti spremni za sedmu, a i ako hoće, u kakvom će stanju biti, a to znači da su Netsi favoriti i da je ovo prilika koju ni Carlesimo ne bi smio prokockati. Jedini uvjet je da se sjete zaigrati i malo obrane kako bi izbjegli potencijalnu dramu u završnici, jer, kako smo već vidjeli u ovoj seriji, protiv Bullsa nikada nije gotovo dok stvarno nije gotovo.

NUGGETS @ WARRIORS

I dok je ova prethodna serija izgubili svaki smisao zbog epidemije ozljeda, ova između Nuggetsa i Warriorsa noćas je dosegla vrhunac ludila u završnici u kojoj su se obje momčadi natjecale koja će sama sebi više otežati život. Ali, krenimo od početka.

Jackson starta s visokom petorkom, uvodi Landrya umjesto Jacka kako bi parirao Fariedu i McGeeu u skoku, što se pokazuje totalno krivim potezom. Em ih je Denver tako uništio u skoku da je u igru brzo morao Green, em su izgubili onu širinu u napadu koju donosi niska postava s Jackom. I iako su se s Greenom napadački oporavili, obrambena prezentacija Warriorsa bila je lakrdija u kojoj se Denver nauživao laganih koševa nakon napadačkog skoka, kao i laganih koševa s poludistance preko Lawsona zbog standardno katastrofalnih reakcija obrane, a posebice Currya, na pick & roll.

U ovim trenutcima Jackson šalje čak i Leea u igru, ne bi li razbudio momčad i dodatno napalio publiku, ali njegova jedna minuta na parketu, koliko god iznenađujuća bila (pa zar čovjek nije trebao biti out nekoliko tjedana?), bila je toliko daleko od Willis Reed momenta koliko i ove dvije momčadi od osvajanja naslova (Davidova epizoda je CSI, Willisova je The Wire, ako ćemo TV policiju uzeti za usporedbu). Jackson će očito pokušati sve da momčadi donese prednost, ali možda ne bi bilo loše da mu je netko objasnio kako je ovo ipak prvi krug playoffa. Stvarno nevjerojatan motivator, ali, kao što je i iz svih ovih poteza zadnjih dana jasno, više populist nego strateg.

Uglavnom, iako je bilo lijepo vidjeti Leea na parketu, nije on bio zaslužan što se Denver odjednom ugasio, već Karlov prelazak na nisku petorku s Millerom i Lawsonom i samo jednim visokim. Ova postava se kroz seriju pokazala smrtonosnom za Denver jer omogućuje Warriorsima da igraju sa svojom niskom postavom bez straha od minusa u skoku, ali i da lakoćom miksaju koševe iz reketa sa šutom iz vana.

Warriorsi se tako ekspresno vraćaju u egal, a to nikako nije dobra vijest za Denver jer znamo što je Curry u stanju napraviti u par minuta. I tako u trećoj Curry kreće, s tri trice za redom stvara prednost i lomi utakmicu, Nuggetsi se raspadaju u obrani nemoćni pred ovom paljbom, a to onda koristi Bogut za niz laganih koševa u sredini. Za čas Golden State je na +16 i utakmica je gotova da gotovija ne može biti. 8 minuta do kraja, u ovakvoj atmosferi, s ovakvim Curryem, s razigranim Bogutom pod košem koji konačno donosi ravnotežu u skoku, s protivnikom kojem su pune gaće grumenčića, to se ne može prokockati, zar ne?

Može, ako ste Warriorsi. Nekoliko blesavih napada u kojima Curry skoro da nije ni taknuo loptu (izolacije za Jacka, ishitreni šutevi Barnesa), nekoliko početnički izgubljenih lopti (Curry je na trenutke izgledao kao da je izgubio leće) i Denver serijom 11-0 sebi daje šansu. Najluđe od svega, s istom onom niskom postavom s kojom su problemi započeli, a to jasno govori da ova serija nema prevelike logike – ili Curryu trica upada ili ne upada, to je ukratko to što čini razliku između pobjede i poraza.

Da logika ovdje stvarno nema što tražiti dokazuje još jedna nadahnuta partija Greena koji je s par poteza u završnici održao Warriorse u kakvom-takvom napadačkom ritmu, dok je Denver u igri održala neobjašnjiva potreba igrača Golden Statea da im poklanjaju lopte na najgluplje moguće načine, u čemu je posebno briljirao Curry koji je na trenutke izgledao kao da se dobro napušio. I da, zar je Mark Jackson toliko zauzet držanjem propovijedi da na treninzima ne stigne uvježbati desetak standardnih akcija za izvođenje lopte?

Zbog svega ovoga ulazimo u neizvjesnu završnicu u kojoj sa strane Denvera sve u svoje ruke uzima Iggy, potencijalni ključni čovjek Nuggetsa u seriji jer su tek njegovim preuzimanjem uloge primarnog playmakera od Lawsona proigrali. Osim što je zabijao i asistirao, upravo je on jedan od zaslužnijih za one izgubljene lopte Warriorsa tijekom povratka iz minusa. Da se Denver provukao do sedme i dobio je, nema sumnje da bi upravo on bio MVP serije i x-faktor u jednome.

Ovako, Curry i društvo su se provukli, dobrim dijelom i zato što je Denver promašio 4-5 zicera u završnici, ali su ovom kombinacijom sjajne i užasne košarke u tako kratkim periodima jasno pokazali da su previše zeleni, a u mnogim fazama igre i slabašni. Mislim da ne treba previše naglašavati što to sve skupa znači za njihove šanse protiv momčadi kao što su Spursi. Može li šuterska kvaliteta donijeti neizvjesnost? Apsolutno, u nekoliko utakmica, ali, u seriji od sedam?

Što se Denvera tiče, već smo se nagledali ovih Karlovih momčadi koje igraju sjajno u regularnoj sezoni i onda zakažu u playoffu. I nije to nikakva Karlova slabost, dapače, da nije njegovih poteza ne bi bilo ni toga uspjeha u prve 82 utakmice. Karl zna kako maskirati slabosti u kaosu regularnog dijela, ali problem nastane kada se kontekst totalno promijeni u playoffu i kada se više ne možete osloniti na trikove, već trebate imati stvarnu kvalitetu i stvarni talent.

Da ironija u ovom slučaju bude još veća, Karlova momčad nije ispala od protivnika koji zna usporiti igru i kontrolirati reket na obje strane parketa, već od slične trik momčadi koja ih je ostavila bez skoka u napadu i bez kontri na račun volje, a ne koncepcije. Smrtna presuda im je pak bio šut, koji je Golden Stateu ono što je Denveru skok u napadu i kontra. Warriorsi su bili najgori mogući matchup zbog te trice, koju je obrambeno Denver odavno žrtvovao kako bi barem zaštitio reket. I to je ok u kontekstu NBA lige, ali ne i u kontekstu serije s momčadi koja živi i umire sa šutom. Uglavnom, u ovom kratkom vremenu nisu stigli maskirati svoje nedostatke i promijeniti filozofiju igre, što nije sramota. Sramota je da im je trebalo 4 utakmice da shvate kako igra s visokom postavom i kroz Iguodalu može donijeti potrebnu prednost. A onda opet, kome je u interesu da postoji nova verzija Sixersa?

HIGH FIVE

Steph Curry, Andre Iguodala, Draymond Green, Joakim Noah, Andrew Bogut

1May/136

DAY 11 – OWNING THE PAINT

Posted by Gee_Spot

WARRIORS @ NUGGETS

Bio sam se spreman kladiti da će Karl ubaciti u petorku Brewera umjesto Fourniera i prebaciti Iggya na Currya, činilo mi se to kao neizbježno. Rezervna opcija bila bi povratak standardnoj petorci, s Koufusom i Fariedom, u kojoj bi Chandler ili Brewer zauzeli Gallinarievo mjesto.

I do promjene je došlo, rookie Fournier ostao je bez simbolične uloge, ali na račun McGeea, istog ono McGeea s kojim je Karl odbijao startati tijekom cijele sezone jer nikada ne znaš kako će odigrati. I da, Lawson je opet otvorio utakmicu čuvajući Currya.

Međutim, jedna promjena se ipak dogodila i bila je puno značajnija od ikakve rošade igrača – Nuggetsi su odustali od jahanja Lawsonove slash & kick igre i 1 na 5 kreiranja šansi driblingom, zaigravši igru s puno pasova po perimetru koja je završavala spuštanjem lopte na jednog od visokih, uglavnom u Iguodalinom aranžmanu.

Karl je ovim potezom usporio igru i smanjio broj posjeda lopte (iz utakmice u utakmicu tempo je sve sporiji), naglasivši još jednom ironiju situacije – Denver je kroz sezonu igrao upravo na što brži ritam i što više pokušaja kako bi si dali šansu sakriti minuse, a sada moraju izgledati što običnije kako bi došli u priliku eksploatirati manjak Leea.

I upravo u tome i leži ključ serije. Golden State nije osjetio gubitak svog drugog najboljeg igrača ne zato što ima sjajnu rotaciju, već zato što im Denver omogućuje da igraju stilom u kojem se nedostatak Leeovih kvaliteta s vrha posta ne osjeti. Gledajući ovakav uvod, postavilo se pitanje hoće li Denver moći odigrati ovako disciplinirano do kraja.

Ova promjena stila bila je toliki šok za obranu Warriorsa da je Jackson ubrzo morao odgovori s vlastitom visokom postavom, ali Karl odmah odgovara na izazov tako što se baca na nisku postavu s Brewerom umjesto McGeea. Jackson zatim vraća nisku postavu, a Karl odmah ubacuje McGeea uz Koufusa. Ovo je bilo urnebesno za pratiti, ali George je očito odlučio iskoristiti svaku sitnicu za dobiti prednost.

I dobio ju je – Denver je zabio najviše poena u četvrtini u seriji uopće (36 od čega čak 18 u reketu, s tim da su Warriorsi imali nekoliko puta četvrtine s 35 koševa) i izgradio prednost od 14 poena. Međutim, kada vam je protivnik momčad poput Warriorsa koja u svakom trenutku može zaredati s tricama, ta prednost teško da može nešto garantirati.

+20 na poluvremenu, e to je već nešto ozbiljnije. Tu prednost Denver gradi u drugoj četvrtini u kojoj Warriorsi još nisu našli odgovora na nove postave, a osim što im je Denver potpuno razbio obranu (66 poena u 24 minute), bilo je očito kako ovo nije Curryeva večer. Da li zbog zgloba ili zraka u dvorani ili je jednostavno došao red na ovakvu partiju, Steph nije mogao spojiti dva šuta za redom, a bez toga nema ni preokreta.

U nastavku je bilo bitno vidjeti hoće li Jackson odmah na startu krenuti s Landryem umjesto Barnesa kako bi parirao razigranima Fariedu (konačno double-double učinak) i McGeeu (3 sjajne blokade uz izuzetnu dozu energije), ali trener Warriorsa nije vidio razloga za razbijati do sada uspješnu rotaciju. U ovoj situaciji niska postava s dodatnim tricašem ionako ti jedina može pomoći da stigneš ovakvu prednost, a i nema smisla sijati paniku u kontekstu u kojem te čeka prilika zaključiti seriju u svojoj dvorani u kojoj će ti puno lakše biti nametnuti brži ritam koji ti odgovara.

I pogodio je s ovim prvim jer su upravo trice Barnesa i Jacka u 6 minuta prepolovile prednost. Međutim, ovaj put Denver se nije izbezumio ili nestao, doma je samopouzdanje ipak nešto veće nego u gostima. Iggy je serijom sjajnih poteza, od asista do šuteva, brzo vratio stvari pod kontrolu. Upravo je njegova partija tijekom prvih 36 minuta bila ključna za Denver – osim što je odradio standardno solidan posao u obrani, zabio je iznad svoje kvote (čak 3 trice) i, najvažnije, bio je sjajan u ulozi playmakera cijelu večer. Ovakvom all-round partijom nije bio samo najbolji igrač Denvera, već uopće najbolji igrač na parketu, a to je bila ogromna promjena u odnosu na do sada viđene utakmice koje su se uglavnom vrtile oko Curryevih kvaliteta.

U zadnjoj četvrtini uporni Warriorsi još su jednom uspijeli prepoloviti prednost, ovaj put na leđima odlične igra u obrani visokog frontcourta Ezeli-Landry-Barnes i, naravno, trica (opet Barnes). Denver ovaj put nema odgovor u vidu Iguodale, nastaja panika kakvu smo već navikli gledati, opet se počinje forsirati 1 na 5 akcija umjesto da se igra košarka, rezultat pada na samo +5. I tada situaciju smiruje Miller koji u kritičnim trenucima baca dva alley-oopa za Farieda i tako još jednom iskorištava slabosti zadnje linije Warriorsa.

Međutim, ovakav rasplet je samo pokazao da nijedna prednost protiv Warriorsa nije sigurna, a također i da bi, s boljom partijom Currya, šesta utakmica bila nepotrebna (njegovih sinoćnjih 19 šuteva za 15 poena su neponovljiva katastrofa, čak i s jednom nogom). Denver je odigrao najbolje minute ove serije, zabili su samo tricu manje od protivnika, ali još uvijek imaju problema pretočiti zamisli u igru od početka do kraja, a posebno je vidljiv grč u završnicama kada sve staje i svi traže tko će preuzeti odgovornost. Ovo što je sinoć uspjelo Milleru protiv momčadi s ozbiljnim centrom pod košem ne bi nikada prošlo, ali Bogut je bio neupotrebljiv, dok je Ezeli odigrao najbolje što zna, a to ipak nije dovoljno (na solidnu smetlarsku rolu sjenu su bacile rookie pogreške u završnici, kako u obrani, tako i u nepažnji s loptom).

Takve panike i pasivnosti kod Warriorsa nema, puno su zrelija i hrabrija momčad, a to dobrim dijelom ima veze i s karakterom trenera. Jackson stvarno vjeruje u ovo što radi, dok Karl ima taj odmak od cijele situacije, tu dozu pesimizma, a to se itekako osjeti u igri. Nakon svega viđenoga u drugom poluvremenu, samo mogu reći da bih bio šokiran kada Golden State ne bi dobio jednu od preostale dvije utakmice. Recimo, preokret u seriji Bullsa i Netsa me uopće ne bi iznenadio obzirom na sve viđeno, tu Netse mogu zamisliti kako nakon svega uspijevaju doći do 4-3. Ali, ovaj Denver jednostavno ne ulijeva takvo povjerenje, previše je tu fluktuacija u igri i nesigurnosti u stavu da bi čovjek vjerovao u njih i mogućnost preokreta.

GRIZZLIES @ CLIPPERS

Peta utakmica najzanimljivije playoff serije ovisila je o tome može li Memphis prenijeti dominaciju pod obručima u goste, odnosno mogli li Jordan i Griffin uspostaviti ravnotežu taman toliko da istaknu Paula kao ključnog igrača na parketu. Vijest o Blakeovoj ozljedi gležnja zarađenoj na treningu u tome im definitivno neće biti od pomoći (mislim, kakav sretnik moraš biti da se ozlijediš na treningu tijekom playoffa kada je odmor između utakmica najvažniji, svašta).

Krenulo se eksplozivno, prvih 12 minuta trpali su svi, a taj ritam na 100 poena nikako nije odgovarao Memphisu. Za Paula nije bilo rješenja, a kad sam ne bi imao rješenje, jednostavno bi iznudio slobodna. Međutim, činjenica da je Memphis lakoćom pratio ovaj ritam nije govorila u prilog ni Clippersima, koji su opet pokazivali slabosti u zaštiti reketa, posebice u suradnji Jordana i Griffina. Blake je začuđujuće energičan u startu, ali za kontrolirati svoju sudbinu on mora dobiti dvoboj protiv Randolpha ili Gasola tijekom svih 48, smetati im jednu četvrtinu nije dovoljno.

Valjda da bi ga zaštitio od osobnih protiv Randolpha, Del Negro je Blakea stavio na Gasola, računajući da će Marcova igra na vrhu posta manje isticati probleme s gležnjem. Međutim, ovdje Hollins i Gasol pokazuju da znaju što rade, Memphis svu igru prebacuje upravo na Gasola koji kroz niz post-up akcija uništava Griffina. Ne samo da su ga brzo doveli u probleme s osobnima, već su počeli preuzimati kontrolu nad ritmom i rezultatom.

U nastavku gledamo nastavak završnice druge četvrtine, Gasola kako voza nepokretnog Griffina i zabija kad poželi, dok se Paul muči 1 na 5 pokušajima održati svoju momčad u igri. I tu je ležao još jedan problem s kojim su se Clippersi susreli i utakmicu ranije – obzirom da Paul nosi napad na svojim leđima već treću četvrtinu za redom, pitanje je hoće li imati dovoljno energije za završnicu.

Clippersi su pod hitno trebali nekakav poticaj kako bi se vratili u susret, ali ništa se nije događalo. Vinnie je konačno maknuo Blakea s Gasola, a nedugo nakon toga ga je i potpuno povukao iz utakmice jer mu drugi stup uz Jordana stvarno nije trebao. Sreća za njih što je u ovim momentima Marc upao u probleme s osobnima, jer je Memphis taman bio spreman zadati smrtni udarac. Ovako su iz igre izašli i jedan i drugi.

Time je Del Negro dobio još jednu šansu u zadnjoj četvrtini, odlučio se za igru s niskom postavom koju je Hollins prihvatio jer u Allenu, Pondexteru i Princeu ima sasvim dovoljno dugonja koji mogu braniti postavu Clippersa s tri beka i Barnesom na četvorci, a svi oni su se pokazali i više nego korisni u napadu drugu utakmicu za redom (posebice je bitno bilo što je Prince još jednom dodao dozu šuta iz vana). Naravno, taktika je bila jasna, igrati na Randolpha u sredini. Vinnie je izrotirao sve preostale visoke na njemu (Jordana, Hollinsa, Odoma, Turiafa), ali uzalud, Z-Bo je održavao prednost, bilo koševima, bilo razigravanjem (koliko su očajnički Clippersi pokušavali uspostaviti neki balans u sredini tijekom utakmice dovoljno govori podatak da su im svirane 3 tehničke zbog 3 sekunde u reketu).

Kod Clippersa nije funkcioniralo ništa osim Barnesove energije, Crawford se prekasno razigrao, a Paul je opet nestao u završnici, dijelom zbog umora, a dijelom zbog Pondextera. Grizzliesi su pak nastavili igrati kroz svog usamljenog centra, bilo Randolpha, bilo Gasola u zadnje 3 minute. Bez ikakvih značajnih promjena, s uvijek istim rezultatom - ili bi zabili ili našli slobodnog suigrača.

Iako kretanje rezultata govori o tome da su Clippersi možda imali šansu u završnici, istina je ipak drugačija. Memphis je sve imao pod kontrolom i utakmicu bi završio puno ranije da Gasol nije morao sjesti na klupu. Jasno, Clippersi bi također bili u sasvim drugoj situaciji da je Griffin bio spreman za igru (ovako je napravio više štete nego koristi), ali sve to više nije bitno.

Memphis ima dvije prilike za uzeti seriju, a, obzirom kako dobro igraju Gasol i Randolph u zadnje tri utakmice, definitivno su favoriti. Dodaj tome još činjenicu da će Griffin opet biti ispod 100% i te šanse samo rastu. Iako nikada nije pametno otpisati momčad s Chrisom Paulom, pitanje je što Del Negro može smisliti kako bi se napad kotrljao i bez Paula i kako bi sačuvao svog kapetana za ključne momente. Možda više niske postave, možda agresivnije šuterske večeri (bitka pod obručima je izgubljena, to je jasno, energiju treba usmjeriti u drugom pravcu). Ali, kako Clippersi cijelu sezonu nisu uigrali nisku petorku ili nekakvu postavu za specijalne prilike, sve to bi trebalo izmisliti u hodu, u roku dva dana, pa se onda nadati da će Bledsoe i Crawford eksplodirati. Sretno s tim.

Tu se pak opet vraćamo na onu priču o igri koja ovisi samo o raspoloženju Paula i Griffina (a isti problem ima i Oklahoma s Durantom i Westbrookom). Kada Griffin ispadne iz formule, bilo zbog ozljede ili zbog toga što ga protivnički visoki nadigraju, jasno se vidi da ona Vinnieva parola o tome kako ti ne treba sistem kada imaš Paula baš i ne drži vodu. Srećom po nas, dogodine ćemo biti pošteđeni sličnih ideja.

HIGH FIVE

Chris Paul, Andre Iguodala, Harrison Barnes, Zach Randolph, Marc Gasol

8Apr/1319

THE RANKINGS, WEEK 22.

Posted by Gee_Spot

Paralelno s bitkom za osmo mjesto na Zapadu odvija se još jedna, možda i zanimljivija uzmemo li u obzir implikacije na širu sliku (pri tome mislim na paradigmu da je nebitno tko će biti osmi jer će ionako ekspresno ispasti nakon 4-5 utakmica). Radi se o trci za što bolje startne playoff pozicije koja se trenutno odvija u obje konferencije.

Na Istoku se tako Netsi, Hawksi i Bullsi još uvijek misle što je bolje, biti šesti i tako eventualno izbjeći Miami u drugom krugu, ili četvrti i imati prednost domaćeg parketa u prvom krugu. Međutim, ono zbog čega je ovaj razvoj situacije još važniji krije se u činjenici da su neki matchupovi jednostavno atraktivniji od drugih i da bi određeni rasplet mogao značiti razliku između zanimljive i manje zanimljive prve runde.

Naime, ostanu li Bullsi do kraja ispred Hawksa, time serija protiv Netsa neće postati ništa atraktivnija (dapače, Bullse moramo smatrati favoritima protiv Netsa zbog lakoće kojom su tijekom sezone uštopali Brooka Lopeza), ali će zato dvoboj trećeg i šestog izgubiti na zanimljivosti. Eventualni sudar Bullsa i Knicksa garantirao bi dramu zbog obostrano sporog stila igre i sposobnosti Bullsa da zaustave šutere Knicksa, dok eventualni dvoboj Atlante i New Yorka ozbiljno favorizira Mela i društvo.

Porazom Pacersa od Wizardsa, šanse da Indiana izbori drugu poziciju bitno su smanjenje. Sada im treba pobjeda protiv Knicksa u Madisonu, što nije nemoguća misija, ali ni realna. Ipak, treba držati palčeve da Pacersi nekako završe kao drugi i tako nalete na Celticse jer nam to garantira potencijalnu dramu dugu sedam utakmica. Ostanu li pak Knicksi drugi, Boston je ekspresno gotov (Boston ne može parirati napadu Knicksa, a pogotovo ne mogu zaustaviti Anthonya, dok protiv Pacersa imaju šanse ne samo zato što se radi o sudaru dvije sjajne obrane i dva slabašna napada, već i zato što je obrana Pacersa izgrađena na zonskoj zaštiti reketa i obrani od trice, a Celticsi su izuzetni u šutu s poludistance i kao takvi su totalno originalni i totalno opasni).

Na Zapadu se pak strka stvara oko pozicija od 3. do 7. mjesta. Dok Warriorsi i Rocketsi biraju lakšeg protivnika u prvoj rundi, Denver, Clippersi i Memphis doslovno se bore za polufinale Zapada - treća pozicija garantira sudar upravo protiv Warriorsa ili Rocketsa, dok sudar četvrtog i petog donosi ranu smrt nekoj od momčadi s 50 i više pobjeda (s tim da Clippersi kao osvajači divizije ne mogu pasti niže od četvrte pozicije, što je u principu totalno nebitno jer im ionako ne donosi utakmicu više doma u slučaju da imaju slabiji score od petoplasiranog protivnika).

Tko je u najboljoj poziciji? Obzirom na kalvariju koju su upravo doživjeli Nuggetsi, nekako je logično očekivati njihov pad, ali obzirom da imaju tri utakmice doma i dvije relativno lagane na strani, moguće je da do kraja zadrže prednost koju imaju pred oba protivnika (naravno, to što će im dubina biti dovoljna da nadoknade manjak ključnih igrača u završnici sezone, ne znači da će tako biti i u playoffu).

Memphis također nema ubitačan raspored, ali teško da će dobiti svih 5 utakmica do kraja i da će usput Denver izgubiti više od jedne, pogotovo jer Grizlije čeka direktna bitka s Clippersima. Koji su u najgoroj poziciji i vrlo lako bi mogli osvojiti diviziju, ali pri tome ostati bez ikakve prednosti u prvom krugu, pogotovo izgube li u direktnom sudaru u Memphisu (kako stvari stoje, ta utakmica za 5 dana mogla bi biti najava onoga što nas čeka u prvoj rundi, s tim da i ovaj put, bez obzira na to tko bude imao utakmicu viška u svom domu, mala prednost ide Clippersima zbog činjenice da su u stanju umanjiti glavnu snagu Memphisa - imaju visoke koji su u stanju parirati Gasolu i Randolphu, a imaju i playmakera koji zna diktirati tempo i spriječiti tranziciju bez koje napad Memphisa dodatno šteka).

Doduše, u ovom razvoju situacije nije ni bitno tko će gdje završiti jer nam svaki dvoboj četvrtog i petog garantira zabavu. A zabave bi moglo biti i ostane li Denver treći - oslabljeni Nuggetsi povećavaju šanse šestog nositelja za prolaz dalje (njihov run and gun odgovara i Warriorsima i Rocketsima jer se radi o tri momčadi koje su top 5 po brzini i ritmu kojim igraju), što se ne bi dogodilo u slučaju da treću poziciju izbore tradicionalnije playoff momčadi poput Clippersa i posebice Grizzliesa.

Ukratko, da regularna sezona završi sutra, Zapad bi nam ponudio idealne matchupove (Harden protiv Thundera, zdravi Warriorsi protiv načetih Nuggetsa, još jedan klasik između Clippersa i Grizzliesa), dok je Istok totalno pogrešno posložen - ako misle prekinuti ovu uspavanku iz regularnog dijela sezone već na startu playoffa, trebaju nam sudari Pacersa i Celticsa, Knicksa i Bullsa, Netsa i Hawksa (ili barem Bullsa i Pacersa).

1. THUNDER 61.47

Nakon što im je Heat još jednom očitao lekciju i to u vlastitom domu, Durant i kompanija izgubili su utakmice protiv svakog relevantnog protivnika – po dvije protiv Denvera i Spursa, po jednu protiv Memphisa i Houstona, a nizu možemo dodati i ovu svježu protiv Knicksa. Jedina spomena vrijedna pobjeda u ovom periodu je ona protiv Clippersa, koji su pak momčad slična njima, momčad koja je sama sebi najveći neprijatelj i koja više ovisi o trenutnom nadahnuću nego o uigranosti i sistemu.

U jednu ruku, ništa ovdje nije ni sporno ni problematično – i jedni i drugi su izuzetno mladi. Mislim, Durant, Westbrook i Jordan imaju tek 24, a Griffin 23. Kako god okrenuli stvar, ono najbolje tek će nam ponuditi. Dakle, ima vremena da se dođe u nirvanu, stanje u kojem će se na vrhunske fizikalije i vrhunski talent nadograditi i vrhunski um i u kojem će svi navedeni realizirati svoj potencijal (nešto slično smo prošli s Jamesom, tako da smo imali prilike učiti iz prve ruke i sada znamo bitno pravilo – to što živimo u svijetu u kojem mediji diktiraju uspjeh preko noći, ne znači da se do njega stvarno tako i dolazi).

Ono što bode u oči i kod jedne i druge momčadi nakon mladosti su treneri. Kod Brooksa je problem tvrdoglavost u prihvaćanju ili nametanju promjena (previše Perkinsa, premalo Ibake), da ne spominjem kako im za kolektivni IQ nimalo ne pomaže ni podatak da je Durant potencijalni prvi strijelac lige, ali i tek drugi potrošač lopti u momčadi ili da na silu pokušavaju uključiti Fishera u rotaciju radi samo njima znanih razloga (čovjek je prestao biti faktor u ligi prije dvije godine kada ga je Barea rastavio na komadiće).

Koliko god potencijal Oklahome bio strašan, a danas im je teško osporiti čak i iskustvo obzirom na put koji su prošli zadnjih godina, jednostavno je nemoguće staviti momčad s ovakvim upitnicima iznad glave u isti rang s momčadima poput Spursa i Heata koje imaju i šampionski pedigre, ali i prednost u pripremi i shvaćanju vlastitog identiteta.

Del Nego je možda nešto skloniji eksperimentu od Brooksa, ali problem Clippersa je što nisu maksimizirali potencijal ni u jednom smjeru. Možda to nije pošteno reći za momčad koja je jedina u ligi uz Miami, San Antonio i Oklahomu top 10 u oba smjera (što je u pravilu odlika momčadi koja ima realne temelje za lov na naslov), ali oni mogu biti puno bolji i u napadu i u obrani.

Ukratko, u napadu im nedostaje kretanje lopte i sistem kakav imaju Miami ili San Antonio, a u obrani im nedostaje sposobnost da čuvaju reket bez fauliranja (dakle, opet im nedostaje - sistem). Što je najluđe, Clippersi imaju fizikalijama najboljeg centra od sve četiri spomenute momčadi, ali Jordan ne samo da nema IQ Duncana, nego nije ni dio obrane koja bi mu olakšala posao kao što fantastične rotacije pomažu Boshu ili kao što fantastična dužina na svim pozicijama pomaže Perkinsu.

Clippersi na boku nemaju vrhunskog stopera, a koliko god da su Blake i Jordan popravili čitanje igre u odnosu na lani, još je to daleko od potrebne razine - Clippersi su ligaški prosjek u najvažnijem dijelu obrane, sprječavanju protivničkog šuta, a od njih više faulira samo Toronto (što nimalo ne ohrabruje pred playoff). Tako da ispada kako je razlog zbog kojega su top 10 obrambeno više stvar trika nego stvarne kvalitete - Clippersi dominiraju nad ostatkom lige u stvaranju izgubljenih lopti i time nadoknađuju nedostatak balansa u ostalim elementima koji imaju San Antonio, Miami i Oklahoma.

Čekaj, pa zar se sve ovo ne bi moglo riješiti jednostavno strpljenjem? Ako su jezgre i jedne i druge momčadi mlade, zašto se to jednostavno ne bi ispravilo metodom pokušaja i pogreške? Zašto bi treneri bili isključivi krivci? E, tu na snagu stupa jedna vrlo jednostavna formula.

NBA je liga u kojoj je talent broj jedan i nema drugih Bogova uz njega. Ako imaš talent, imaš šansu, ako nemaš - uzalud ti sve ostalo. E, samo sada imaš dvije opcije - možeš taj talent okružiti kreativnim trenerima koji znaju što rade, staviti ga u sistem i zaokružiti ga nekakvom filozofijom. Oblikovati njegov rast. Ili ga jednostavno možeš ostaviti sirovim, uz nadu da će s vremenom sve samo od sebe sjesti na svoje mjesto.

U povijesti NBA ne postoji momčad koja je osvojila naslov na ovaj potonji način. Boston je svojih 11 naslova s Russellom osvojio dijelom zato što su svake godine imali all-star petorku na rosteru, ali dijelom i zato što su imali sistem izgrađen na obrani i tranziciji. Knicksi su svoja jedina dva naslova osvojili uz fenomenalan roster krcat hall of fame talentom, ali i uz neprestano kretanje lopte u napadu za kojega je zaslužan bio Red Holzman. Portland je svoj jedini naslov osvojio s mladom momčadi koja je nadmašila sva očekivanja, ali nije na odmet bilo ni što su uz Waltona imali i izuzetan sistem Jacka Ramsaya koji je doslovno kopirao filozofiju Celticsa (obrana + tranzicija).

Jordan je bio Jordan i prije nego što je osvojio naslove, ali tek kada je Phil nametnuo nesebičnost u napadu i požrtvovnu obranu kao temelje identiteta (što je naučio od Holzmana u Knicksima) i tome još pridodao trokut Texa Wintera, počeli su stizati i trofeji.

Uglavnom, poanta je da su sve ove momčadi, da bi otišle do kraja, morale talent definirati stilom igre. Nije dovoljno imati pojedince koji će zabiti ili pojedince koji su u stanju igrati obranu, moraš imati momčad. Nije dovoljno imati samo srce i noge, treba imati i mozak. Sve ove momčadi odgovaraju formuli talent + sistem. Pitanje za svakoga NBA fana je stoga jednostavno - da li ovaj omjer imaju OKC i LAC? Ja ipak mislim da ne (i pri tome ne mislim na banalnu stvar poput kemije koja je i sama produkt uspješnog sistema, već baš na praktičnu primjenu nečijeg profesionalnog znanja).

Naravno, da ne bi bilo zabune, sam sistem bez talenta vam ne znači ništa. Ako imate sistem, a nemate talent, momčad s talentom će vas uvijek razbiti. Evo, primjer su Kingsi koji praktički cijelu sezonu igraju bez glave i repa, ali su svejedno uspjeli uhvatiti desetak pobjeda više od Magica ili Bobcatsa, momčadi za koje možete reći svašta, ali ne i da nemaju vodstvo (Vaughn i Dunlap su odradili fantastičan posao u definiranju igre i sistema, koliko god to teško bilo vidjeti golim okom ili pogledom na rezultat).

Zbog te važnosti talenta, OKC i Clippersi definitivno nisu bez šansi protiv Spursa koji ipak nemaju igrača klase Paula, Griffina, Duranta ili Westbrooka. Ali, nisu favoriti kakvi bi bili da imaju do kraja definiran stil igre. I to je još jedan od razloga zašto je Heat naizgled za klasu iznad svih - ne samo što imaju talent koji se može mjeriti sa svim ostalima, točnije iznad svih je ostalih, već imaju i identitet u kojem uživaju.

Uvijek se sjetim poteza Dumarsa kada je hladnokrvno maknuo Carlislea i za trenera postavio Larrya Browna. Rick je godinama kasnije osvojio svoj zasluženi naslov, a i već tada je bilo jasno kako se radi o trenerskom genijalcu koji je udario temelje Pacersima i Pistonsima prije nego je donio u Dallas potrebni sistem i tako zaokružio postojeći talent (još jedan sjajan primjer - mislite da bi Mavsi ikada postali prvaci s Averyem Johnsonom, a bez zone i Carlisleove filozofije?). Međutim, dok se Rick tada još uvijek tražio, Larry je točno znao što treba poduzeti kako bi preko noći učinio Detroit boljom momčadi. I donio im taj naslov.

Za Brooksa još nije kasno. Kolikog god tvrdoglav bio, ne može mu se osporiti da je mlade snage Oklahome pretvorio u šljakere koji su itekako svjesni da bez rada neće postići ništa. Ono, ostane li dovoljno dugo na klupi, možda se zalomi nekakav prozor u kojem bi Thunder ipak otišao do kraja bez značajnijih promjena u stilu igre (tipa, još par sezona da Durant dodatno sazrije kao all-round igrač, plus raspad Heata u iduće dvije godine zbog poreza na luksuz). Međutim, u slučaju Clippersa, toplo se nadam da će Paul u novom ugovoru imati klauzulu koja traži novog trenera kako bi u idućih 4-5 godina ipak dali ovom sirovom potencijalu nekakav viši smisao jer ovo uglavnom bezglavo jurcanje monstruma kao što su Griffin i Jordan po parketu u iščekivanju Paulovog dodavanja, koliko god da je spektakularno (uostalom, kao i Westbrookovi i Durantovi juriši), već pomalo iritira.

2. HEAT 59.93

Obzirom da su prvu trećinu sezone imali jednu od 10 najgorih obrana lige, njihov skok u top 10 u obrambenoj učinkovitosti time je još impresivniji. Kako su u drugom dijelu sezonu praktički na lanjskom nivou (prošlu su godinu završili kao top 5 obrana) i da su u završnicama utakmica u stanju ubaciti u šampionsku brzinu što je posebice vidljivo u igri u obrani, ispada kako Heat ispunjava čak i one osnovne preduvjete za lov na naslov – top 10 su u oba segmenta igre. Ironija je u tome da su ipak bitno drugačiji nego lani, ali ne na način na koji smo to mislili veći dio sezone. Naime, vrativši obranu na staru razinu izbrisali su najveći minus, dok su istovremeno napad podigli na suludu visinu na kojoj ga drže tijekom cijele sezone – ako je netko zaboravio, Heat je lani bio tek 8. napad lige, dok su sada broj jedan ukupno (preskočili su Oklahomu koju je mjesec dana lošije igre izbacio s vrha), a šuterski su ionako uvjerljivo prvi cijelu godinu.

Dakle, ako je obrana ostala na mjestu u odnosu na lani, ispada kako je glavna promjena u tome što je ovogodišnji Miami jednostavno puno bolja napadačka momčad od lanjske, razlog za što leži u pronalasku identiteta (niska postava) i novoj rotaciji (praktički su dali minute Joela Anthonya Rayu Allenu). Trebalo im je dosta da nauče igrati obranu jer ovakva raspodjela minuta u top 8 rotaciji ipak je veliki šok za svaki sistem, ali Spoelstra i društvo nekako su i ovo zakrpali (luda hrabrost Spoelstre izgleda da će se samo tako isplatiti jer je uspio poboljšati momčad koja je osvojila naslov - usporedite ovo s onim što rade Brooks ili Del Negro).

Praktički, Heat je bolji u obrani trice (veliki problem lani) i jednako dobro brane reket (zanimljivo, čak ni u golim stop brojkama poput blokada nisu pali jer su Wade i James debelo iznad prosjeka po blokadama za svoje pozicije), tako da im je jedini minus u odnosu na prošlogodišnje izdanje - skok. Međutim, on im nikada i nije bio jača strana, a ionako sve dodatne napade koje daju protivniku u napadačkom skoku (a što mogu iskoristiti samo momčadi poput Pacersa i Grizzliesa), nadoknade krađom lopte (tu su i dalje fantastični, pogotovo od kada Jamesa opet više koriste na perimetru).

Dakle, malo slabija obrana + puno bolji napad = obrana naslova? Mislim da im samo ozbiljna kalvarija (tipa ozljeda Wadea i Bosha u isto vrijeme) može predstavljati problem.

Još jedan veliki plus je ždrijeb – ostane li raspored ovakav do kraja, ispada kako bi Heat do finala Istoka trebao izbjeći momčadi poput Bullsa i Pacersa koje mu puno slabije leže od Hawksa ili Netsa, odnosno vrlo lako bi ih mogao izbjeći i uopće (nije nemoguće da Knicksi izbace Pacerse u polufinalu). Nakon šetnje protiv Bucksa čeka ih pobjednik trenutnog troboja između Netsa, Bullsa i Hawksa. Protiv Bullsa bi se polufinala serija ipak možda malo produžila, ali teško da bi se radilo o ozbiljnijoj prijetnji, dok su Netsi i Hawksi osuđeni na ulogu promatrača.

S druge strane, budu li Bullsi šesti, to znači da će i drugi i treći nositelj imati itekako težak posao u prvoj rundi jer su i Boston i Chicago momčadi sposobne igrati playoff košarku i tako namučiti Pacerse i Knickse. Obzirom na količinu ozljeda teško da su u stanju napraviti iznenađenje, ali odvući seriju u 7 utakmica? Apsolutno. Što bi samo dodatno izmorilo Knickse i Pacerse, koji bi nakon međusobnog klanja, koje bi također trebalo ići do sedam, išli na odmorni i spremni Miami.

3. SPURS 59.39

Manu ne samo da je stalno ozljeđen, nego čak i u onim utakmicama dok je u rotaciji igra ispod razine na koju smo navikli. Obzirom na godine i pad učinka, nije nemoguće pretpostaviti da možda više nikada nećemo vidjeti old school Manua, a bez njega, žao mi je, ali nema ni Spursa. Tony je digao šuterski dio igre, ali, ako nema Manua da mu olakša život, on sam ne može dobiti Oklahomu. Timmy je sjajan, ali Timmy je sjajan za penzionera – njegova post up košarka koliko god da je učinkovita, nije dovoljna protiv Oklahome ili Miamia koji su u stanju ubrzati igru i raširiti reket. Green i Leonard pak nisu u stanju sakriti sve ove probleme, a niti to može bilo koji Popov zahvat.

Uostalom, nedavna tekma protiv Oklahome je najbolji pokazatelj. Pop je utakmicu ranije odmarao Timmya i Leonarda baš da vidi u kolikoj mjeri su u stanju u ovom trenutku suprotstaviti se Thunderu i to nije izgledalo dobro – Parker nije ni blizu forme života koju je imao prije ozljede zgloba (plus trenutno ga muče i koljena), a sudar svjetova je bio očit u stilu igre – dok su Spursi usporili ritam ne bi li Duncan odradio svoje u postu, Oklahoma je jednostavno letjela po parketu.

Ovo je ogroman problem za Popa – Spursi su inače zadnjih godina ubrzali igru kako bi pasovima i šutom iz vana raznijeli protivnika, ali takav stil im ne pomaže protiv Oklahome. Međutim, ne pomaže im ni kada pokušaju usporiti jer tek tada su nigdje – Oklahomu ne mogu zaustaviti ni pod razno zbog nepokretnih visokih, a sami zabijaju još manje čim uspore igru i krenu forsirati košarku kroz post.

Jednostavno, bez Manua je razlika u talentu prevelika, a dodaj još i Parkera izvan forme i očito je kako je Oklahomin napad previše jak. Obrane su možda identične na papiru, međutim Spursi muku muče s momčadima koje su sjajne s poludistance, a Oklahoma je tu čak za 2% bolja od Bostona koji poslovično živi od dugih dvica (Boston puca 47% s lakta, OKC čak 49% i nitko drugi u ligi im nije ni blizu). Pop je napravio sve da zatvori reket i da čuva tricu, što im je obranu diglo u top 5, ali ne može sakriti manjak brzine kod svojih visokih koji jednostavno ne mogu pratiti ni Ibaku na perimetru, a kamoli Duranta (iz istog razloga je i Boston tolika muka najboljoj obrani lige, onoj Pacersa – u ligi u kojoj se sve manje pucaju duge dvice, momčad poput Celticsa u stanju je biti ozbiljan problem za prilagodbu).

4. CLIPPERS 59.20

Da ne ponavljam teze rečene u ranijem djelu posta ispod Oklahome, ponovit ću samo formulu:

sistem + talent = naslov

sistem - talent = lutrija

talent - sistem = Clippersi

Kako ono Vinnie kaže, "all those names and all those stuff, flex, 7 seconds, spread, princeton... you just put the ball in the best player's hands". Mislim, s ovim drugim dijelom rečenice se slažemo svi, ali Vinniev je problem što ne shvaća da bi lopta u rukama najboljeg igrača bila još opasnija da on kao trener zna što svi to pojmovi znače i da je ih je u stanju ugraditi u igru momčadi. CP3 je najbolji playmaker u ligi, ali još lani smo vidjeli što se dogodi kada ga protivnik zaustavi u playoffu, a ove sezone smo se podsjetili što se dogodi kada ga uspori ozljeda. Clippersi u drugoj polovici godine nisu momčad iz prvog djela sezone samo zato što se Paul ozljedio i što bez njega u idealnoj formi ne postoji zaštitna mreža zvana sistem na koju bi se igra i igrači mogli dočekati.

5. NUGGETS 58.23

Taman su ušli u najbolju formu sezone i ostvarili niz sjajnih pobjeda na strani koji ih je napunio samopouzdanjem (do jučer je bilo nezamislivo da pobjede u Oklahomi), a onda su ih uništile ozljede Lawsona i Gallinaria. Gallinari je gotov za sezonu, a ni Lawson nije u puno boljoj situaciji - čim su u pitanju problemi sa stopalom, točnije s plantarnim fašistima, stvari obično ne završe dobro (pogotovo ako ste play koji živi od brzine).

Lawsona muči stopalo, Gallinari trenutno nema koljeno, a bez idealne forme nemoguće je igrati košarku na najvišoj razini. Denver ima dubinu da sakrije slabiji učinak jednoga i izostanak drugoga, ali ne i da ga u potpunosti nadoknadi, što im šanse za iznenađenjem u doigravanju čini značajno umanjenima (u borbi za treću poziciju pomoći će im činjenica da, ako dođe do egala i sve tri momčadi budu imale jednaki broj pobjeda, Denver ima prednost u međusobnim dvobojima, 3-1 protiv Memphisa, odnosno 2-1 protiv Clippersa).

Uglavnom, prava je tragedija što nećemo gledati Galloa u njegovoj "milky way Paul Pierce" verziji, jer čovjek je bio u takvom ritmu da eksplozija u playoffu i dizanje na all-star razinu ne bi bili nikakvo iznenađenje. Denver usprkos svoj širini neće ovako nešto moći nadoknaditi – on je bio i prva opcija, ali ujedno i jedina šansa da se napravi korak naprijed jer čovjek ima talenta za nositi napad na svojim leđima. Sada dolazi do tektonskih pomaka koji će oslabiti klupu, ali i učinkovitost. Pogotovo jer je, uz sve ostalo, Gallo bio i najbolji šuter i od njegovih trica ovisila je cijela ravnoteža u napadu – tko će sada preuzeti sav onaj volumen ispaljenih projektila s perimetra? Chandler? Brewer? Iggy? Mislim, ja ih nisam ozbiljno smatrao za prijetnju ni ranije, iskreno sumnjam da bi i s Gallom u formi života prešli preko Memphisa ili Clippersa, a sada sam, blago rečeno, skeptičan.

6. PACERS 57.41

Zadnjih mjesec dana napravili su popriličan iskorak u napadu, prvenstveno zbog toga što je Hibbert konačno počeo nešto zabijati i time im donio potreban balans. Imali su cijeli niz sjajnih pobjeda u ovom periodu nakon all-stara, ali kao i sve drugo i one su prije svega rezultat fantastične obrane. Dakle, limiti i dalje ostaju, ali ako ijedna momčad na Istoku ima dovoljno srca i fizičke moći da namuči Heat, onda su to oni. Ali, dobiti 4 od 7? Postoji cijeli niz razloga zašto je to praktički nemoguće, ali njih ostavimo za najavu playoffa.

7. GRIZZLIES 57.22

Lionel Hollins je dobar trener, ali nešto mi govori da ga dogodine nećemo gledati na klupi Memphisa. Nije stvar samo u tome što je u prvim danima nove uprave došao u sukob s novim, više analitičkim, smjerom kojega njeguju novi šefovi, već i to što je praktički jedini član momčadi koji je izrazio žaljenje za odlaskom Gaya. Nakon što su Gasol, Randolph i Conley ispod glasa poručili kako im Rudy baš i neće nedostajati, kapetan Allen bio je jasan i glasan - protekla sezona i pol s Gayom bila je izgubljena, danas smo konačno opet ona ista momčad koja je pobijedila Spurse i prijetila Oklahomi u playoffu prije dvije godine. Kako je Hollins upravo bio najglasniji pobornik ideje da Gay bude prva napadačka opcija i kako je upravo on taj koji je odgovoran za stil igre koji je dovodio do toga da Gay ima više lopti u ključnim utakmicama od Zacha i Marca zajedno, nekako mi se čini da se nitko neće previše buniti ako mu ne ponude novi ugovor. Pogotovo ako opet ne prođu Clipperse - za lanjski poraz trenutno je krivac Gay, a za eventualni novi svakako će većina krivnje pasti na Hollinsa.

8. KNICKS 57.02

Carmelo se pretvorio isključivo u skok-šutera, a ta evolucija vrhunac je imala protiv Heata kada osim 4 iznuđena prekršaja doslovno nije uzeo šut iz reketa ili na obruču (i svejedno je zabio 50, što je pomalo blesavo). U ovih 11 pobjeda u nizu u kojima je sudjelovao (nije igrao u prvoj tekmi ovog sjajnog niza od 12 pobjeda) zabio je 39 šuteva iz reketa što hoće reći da je veliku većinu šuteva uzeo iz vana. Od dolaska u Knickse ovaj trend je sve očitiji (uzima čak 3 pokušaja manje u reketu nego u Denveru, što je promjena u stilu igre skoro ravna onoj koju je prošao Kobe, čak i drastičnija obzirom da Kobe kao izliku ima kilometražu i gubitak eksplozivnosti, dok je kod Mela problem isključivo u sitnim ozljedama i zaljubljenosti u skok-šut).

Poanta svega ovoga je da bez stalnog pritiska na obranu nema kvalitetnog napada u playoffu, a Knicksi praktički nemaju druge kreatore iz ulaza osim Mela i Smitha. Pošto su obojica skloniji uzeti šut preko ruke nego ići na ulaz, to neće biti dovoljno. Još veći problem je obrana - Knicksi imaju najslabiju obranu protivničkog šuta od svih playoff momčadi (čak i od Rocketsa) – uzalud im kontrolirani ritam utakmice (što ostvaruju obrambenim skokom i činjenicom da nikada ne gube lopte) kada protivniku dodatni pokušaji koje donose skok u napadu i ukradene ionako ne trebaju dok god puca iznad 50% iz igre.

Ako ništa drugo, Melo ima ogromne šanse izboriti se za titulu prvog strijelca lige. Činjenica da se i on i Durant stvarno trude oko ovoga (što je vidljivo iz šuteva koje uzimaju zadnjih dana, šuteva koje posebice Durant nikada ne bi uzeo u normalnim okolnostima) jasno govori zašto još nisu na razini Jamesa koji je potpuno sazrio i kao košarkaš i kao osoba - dok ne ostave ova sitna zadovoljstva ega sa strane i ne razviju svijest o tome što je stvarno bitno, James će imati prednost u broju naslova. Ili su možda obojica svjesni da su u tom dvoboju ionako poraženi pa barem pokušavaju uzeti ove mrvice koje im preostaju.

9. ROCKETS 56.65

McHale će se boriti za titulu trenera godine, Harden za mjesto u prvoj petorci, a u međuvremenu se treba boriti za šesto mjesto kako bi si dali šansu protiv Nuggetsa jer je protiv Oklahome ili Spursa neće imati - i jedna i druga momčad itekako su uspješne u branjenju trice, ali još su bolje u obrani reketa (manje koševa na obruču od njih primaju samo Pacersi i Nuggetsi, a ako se netko pita zašto su Nuggetsi usprkos dobroj zaštiti obruča problematični u obrani, razlog je što za razliku od svih ovih ostalih dežurnih krivaca za kvalitetnu obranu nikako nisu uspjeli shvatiti kako se istovremeno rotirati prema perimetru - od njih su više trica primili samo Bobcatsi).

10. LAKERS 54.55

Lakersi su ove godine momčad s najvišim omjerom slobodnih i pokušaja iz igre, što je razumljivo obzirom na količinu batina koju trpi Dwight (više puta na liniji od njega su ove sezone bili samo Durant i Harden, a sjajan podatak je onaj prikazan na utakmici protiv Clippersa - Dwight je samo ove sezone promašio više slobodnih nego što ih je jedan Nash fulao u cijeloj karijeri). Također, Lakersi su ujedno i momčad protiv koje je svirano uvjerljivo najmanje prekršaja, što je također donekle razumljivo obzirom da im je trener Mike D'Antoni koji je svoju filozofiju izbjegavanja fauliranja uspješno primijenio i u Knicksima i u Sunsima (obje momčadi su uredno bile na dnu što se broja prekršaja tiče). Sve je to dio njegova vjerovanja u ritam igre, odnosno da je važnije brzo izvesti loptu nakon primljenog koša i pokušati odigrati polu-kontru, nego zaustaviti igru i sat radi slobodnih i sve je to OK. Ali, bez obzira na sve ove olakotne okolnosti, nemoguće je objektivno gledati utakmice i ne uočiti pomoć koju u lovu na playoff Lakersi dobivaju od sudaca. Kao da nije dovoljno što imaju Dwighta i Kobea, ljudi u sivome kao zvijezde tretiraju čak i Jamisona ili Blakea, a da ne govorim o perverziji od neki dan kada je nekim čudom Memphis pucao "čak" 7 slobodnih. Mislim, svaka čast Dwightu na trudu koji ulaže u to da Lakersi ipak uđu u playoff, ali, s poštenim suđenjem, čovjek ne bi ni jednu utakmicu ostao u igri duže od treće četvrtine.

11. NETS 54.22

Hibbertovo oživljavanje je ništa prema onome kako Deron igra od kada je nakon all-stara počeo primati inekcije u oštećene zglobove – čovjek na trenutke podsjeća na onog starog, a uspio je čak i jednom zakucati! Pitanje je koliko će ovakav presing naštetiti u budućnosti, ali s Deronom blizu all-star forme, Netsi su svakako sposobni izboriti drugi krug playoffa. Šteta jedino što ne postoje lijekovi koji bi oživili Johnsona i Wallacea - bez da ovaj dvojac igra barem približno životnoj formi (dvojac koji im inače ždere više od pola salary capa), nemaju šanse pružiti ozbiljniji otpor Heatu (ako uopće dođu do druge runde - Chicago ima 3-1 ove sezone protiv njih, a s Hawksima su na 2-2 uz negativnu koš razliku, tako da su daleko od favorita čak i u prvom krugu).

12. WARRIORS 54.06

U sjeni svih mogućih trka, ona između Warriorsa i Rocketsa postaje sve zanimljivija. Zbog problema Nuggetsa s ozljedama, biti šesti na Zapadu više nije mala stvar, već potencijalna razlika između šanse za polufinalem i brze smrti u prvom krugu od ruke Spursa ili Thundera. Golden State trenutno ima utakmicu prednosti, što bi se moglo pokazati ključnim. Doduše, imaju i dosta teži raspored, ali nije nemoguće da do kraja ostvare score 3-2, što bi značilo da Houston mora dobiti 4 od 5 zadnjih susreta kako bi imali isti score (Rocketsi imaju prednost zbog 3-1 međusobnog odnosa u sezoni). Obzirom da Houston ima dva susreta protiv Sunsa i jedan protiv Kingsa do kraja, a i da im je u interesu igrati punom snagom kako bi dobili Nuggetse umjestu Thundera, nekako mi se čini da će Warriorsi ipak završiti kao sedmi.

13. BULLS 53.66

Thibo i službeno produžio na četiri godine s Bullsima, Rose samo što se nije vratio - ovo su vijesti koje bi inače natjerale pola Istoka da napuni gaće. Ne i ove godine, obzirom da su Noah i Gibson ozbiljno načeti, a da se Deng i Boozer osjećaju poput Paule Radcliff na kraju maratona.

14. JAZZ 53.51

Bitka s Lakersima se nastavlja, trenutno su u prednosti, a ono što može veseliti je da u njoj ključne uloge igraju Hayward i Favors. Najvažnije od svega, Hayward je konačno ove sezone počeo startati na svojoj prirodnoj poziciji trojke nakon što je sezonu počeo kao dvojka, odnosno nakon što je odrađivao ulogu šestog čovjeka. Greatest hits kompilacija trenerskih poteza Tyronea Corbina može slobodno stati rame uz rame s onom Eaglesa.

15. HAWKS 53.32

Obzirom da se broj ozljeđenih članova rotacije povećava iz dana u dan (Williams i Pachulia su otpali, Harris samo što nije zbog problema s palcem, što praktički znači da nemaju klupu pred playoff), a i da Horford i Korver svako malo uzimaju poštedu, pravo je čudo da se uopće drže u ovoj bitci za četvrto mjesto. Doduše, kako i koeficijent pokazuje, ovo je momčad u padu forme koju malo što može spasiti od ispadanja u prvom krugu.

16. CELTICS 52.64

Bez Garnetta obrana se raspala, ali čak ni u takvim okolnostima Milwaukee im nije ozbiljnije zaprijetio na sedmom mjestu. KG je dobio bitan period odmora, a vjerojatno će ga do kraja sezone dobiti i Pierce, kako bi što spremniji bili za obračun u prvom krugu. Nažalost, sve su manji izgledi da će na Pacerse, što im bitno smanjuju šanse (protiv Knicksa imaju 3-1 ove sezone uz brutalnu koš razliku), ali, ako smo išta naučili svih ovih godina, to je da srce prvaka nikada ne treba zanemarivati. Pierce i Garnett pobrinut će se da, ako već moraju poginuti, poginu sa stilom.

17. MAVS 52.63

Ispali su iz lova na osmo mjesto, ali još uvijek mogu uhvatiti sastanak s brijačem. Trebaju 3 pobjede u 5 zadnjih utakmica, a imaju čak 4 domaće tekme uz gostovanje u Big Easyu. Dakle, brade padaju.

18. BUCKS 52.27

Istok će nam izgleda još jednom dati playoff momčad s negativnim scoreom, što je već postala svojevrsna tradicija u zadnjih desetak godina. Da bi izbjegli postati dio folklora i svrstali se među one rijetke momčadi koje su i kao osme na Istoku imale pozitivan score, pa makar i onih neutralnih 41-41, morat će pobijediti u barem 4 od 6 utakmica koje ih čekaju. Od čega ih je 5 na strani, a ona doma je protiv Nuggetsa. Sretno s hvatanjem momentuma pred obračun s Heatom.

19. WOLVES 51.89

Rick Adelman je došao do 1000 pobjeda u karijeri, ali njegovo povratak dogodine ostaje otvoren. Dijelom i zbog obiteljskih problema, dijelom i zbog opće nesigurnosti koja vlada u klubu (ne samo da nitko ne zna što će se na ljeto dogoditi s pola rostera, već se ozbiljno šuška i o prodaji vlasničkog paketa). U gomili upitnika jedna je stvar sigurna - ugovor Brandona Roya za iduću godinu briše se iz salary capa bez penala jer čovjek nije došao ni blizu ispunjavanju potrebnih uvjeta da bi druga godina postala makar i djelomično garantirana.

20. RAPTORS 51.17

Kada sam proteklih dana slagao salary cap kockice za svaku momčad, najveći šok sam doživio kod Raptorsa koji su ne samo debelo iznad salary capa, već su i opasno blizu zone poreza (sve su šanse da će ga i platiti ne iskoriste li amnestiju barem na Kleizu). Dapače, da kojim slučajem dobiju top 3 pick kroz lutriju, a obzirom da su tim visokim pickovima garantirane rate od minimalno 3 milje za prvu godinu, ne samo da bi platili porez, već bi aktivirali i hard cap. Ovako će si moći priuštiti 3-4 veterana na minimalcu za popuniti roster, ali bez obzira na sve, Colangelo na ljeto ne smije imati posao u ligi. Kao što, ruku na srce, ni Toronto ne zaslužuje NBA klub dok je grad poput Seattlea bez njega.

Razlog zbog kojega će Raptorsi teško do all-star klase i zašto će im roster vječno biti krcat precijenjenim igračima (bilo da ih preplate sami kao što je slučaj s Fieldsom ili da ih dovedu preko tradea kao što je slučaj s Gayom) je jednostavan - u Kanadi su porezi na plaće duplo veći nego u bilo kojoj USA državi, što znači da se Toronto ne natječe samo s 29 drugih franšiza, već i vlastitom nepovoljnom situacijom. Nitko to neće osjetiti bolje od Gaya koji je prešao iz kluba u kojem nije bilo poreza (živio Tennessee) u klub u kojem će mu skoro 12% rate završiti u džepovima sistema. Eto i Colangelu idealne isprike - blame Canada!

21. WIZARDS 50.95

John Wall je ove sezone igrao u 43 utakmice od mogućih 66, što mu je bilo dovoljno da ostvari daleko najviše asista i pogođenih slobodnih u momčadi. To jasno govori zašto je napad Wizardsa bio grozan (nisu imali niti prosječnu slash & kick opciju), a po ovome se mogu mjeriti samo s jednom momčadi - Bullsima. Chicago sličnu kalvariju prolazi bez Rosea (bez glavnog kreatora brutalno im je pao broj asista), a obzirom na stil igre i ovisnost o fizikalijama, kao i na masu drugih detalja (oba su Caliparievi playevi, oba su imala ozbiljne ozljede, oba su upitni šuteri i oba su često osporavana jer su prvenstveno strijelci, a tek zatim playmakeri), izgleda da su ovih dvoje osuđeni jedan na drugoga (plus, gledajući način na koji se Wizardsi krcaju pod košem i kako se baziraju na čvrstoj obrani, sve se čini kako su upravo Bullse izabrali za primjer koji će slijediti).

Držite oko na Wallu dogodine jer Rose je dvije godine stariji, a eksplodirao je u svojoj trećoj sezoni, dok su ga u četvrtoj već usporile ozljede. Wall je pak propustio dobar dio treće, što znači da bi u četvrtoj, bude li zdrav, mogao eksplodirati u Roseovom stilu. Nema šanse da se kladim protiv njega dogodine zbog izuzetne sličnosti u igri između ove dvojice, a ponovi li išta slično Roseovim igrama iz MVP sezone (25 koševa, 8 asista, 3 ukradene i sjajan učinak u obrani), Wizardsi bi mogli u playoff, nadam se i na Bullse - dvoboji ovakva dva talenta/čuda prirode trebali bi biti sastavni dio lige cijeli niz godina i tako donijeti malo sjaja na ovaj brutalno prosječan Istok.

22. BLAZERS 50.94

Više minuta od Damiana Lillarda ove sezone odigrao je samo jedan čovjek - Kevin Durant. To je podatak jednako lud (ako ne i luđi) od onoga da je ove sezone Asik skupio najviše skokova, a Vasquez podijelio najviše asista. Mislim, nije uopće sporno da je Davis veći potencijal, ali kako itko ozbiljan može pogledati ovaj podatak, pa zatim Lillardovu solidnu produkciju, i ne dati mu nagradu za rookiea godine?

23. SIXERS 50.77

Holidayeva 2-24 partija (uz jedno, ponavljam, 1 slobodno bacanje, što cijelu stvar čini još gorom) najgora je šuterska partija u modernoj povijesti NBA (dakle, od ograničenja napada na 24 sekunde) za čovjeka koji je uzeo toliki broj šuteva. Naravno, radi se o jednoj večeri u jednoj nebitnoj utakmici i ne treba iz toga raditi veliku priču (osim ako ne pripadate taboru koji misli da je Holiday stvarno all-star klasa – tada se ozbiljno trebate zamisliti nad sobom), Jrue je solidan mladi bek koji igra u očajnom kontekstu. Međutim, ovaj podatak o jednom slobodnom bacanju je puno, puno veći problem za Sixerse – njima fali franšizni igrač, to nije sporno, ali kako je Holiday u cijeloj svojoj karijeri do sada potvrdio da je isključivo skok-šuter, izgleda da će osim prve opcije morati nabaviti barem još i drugu, ako ne i treću. Nešto mi govori da ćemo idućih 4-5 godina Sixerse često gledati u lutriji.

24. HORNETS 50.73

U zadnjih 8 utakmica Gordon je zabio 47 slobodnih bacanja, a znate kada mu je zadnji put tako nešto pošlo za rukom u nizu od 8 susreta? U prosincu 2010. u dresu Clippersa. Iako je ovaj Gordon daleko od spremnog, ovakvi pokazatelji jasno govore zašto su mu Hornetsi dali max ugovor i zašto su strpljivi (dodatni plus je što mu je sve ovo pošlo za rukom usprkos limitiranoj minutaži). Nakon ljeta odmora, čovjek će izgleda konačno biti spreman opravdati očekivanja u stilu Stepha Currya ove sezone.

25. KINGS 49.48

I dok Cousins niže suspenziju za suspenzijom, skupina iz Sacramenta je uspjela ligi ponuditi dovoljno dobru ponudu koja anulira svu prednost koju je Seattle do sada imao. Kako liga i dalje odbija svaku pomisao na proširenje, bit će zanimljivo vidjeti kako će riješiti ovu situaciju u kojoj je očito da postoje dva tržišta i dvije vlasničke strukture sposobne podržavati NBA franšizu. Drugim riječima, ako će jedna od njih ostati kratkih rukava, do kada će čekati novu priliku i tko je uopće sljedeći na tapetu za relokaciju (za sada se tek Wolvesi spominju kao klub koji bi mogao mijenjati vlasnika, ali ne i grad).

26. CAVS 49.41

Irving možda još nije all-round kao igrač, ali je zato all-round kada su ozljede u pitanju. Lom stopala, lom šake, lom prsta, lom čeljusti, isčašeno rame, istegnuće koljena, potres mozga. U tri sezone (jedna na Dukeu, dvije u NBA) zahvaljujući ovom "talentu" odigrao je 114 od 178 mogućih utakmica. Mislim, nije da se radi o ozljedama koje usporavaju karijeru ili postotku koji bi trebao brinuti, ali momak definitivno nije Russ Westbrook.

27. PISTONS 49.18

Razlog zašto u zadnja dva tjedna sezone ipak treba držati oko na njima - Drummond i Monroe konačno su dobili priliku igrati zajedno duže od par minuta po utakmici, dakle prvi put ove sezone imamo prilike gledati u akciji dvojac budućnosti. Za sada to baš i ne izgleda sjajno, a razlog tome su dva ogromna felera u igri jednog i drugog - ne mogu zabiti šut s vrha reketa da se postave na glavu. Ovo je nešto što će morati riješiti preko ljeta jer inače nema šanse da budu dio istog, kamoli kvalitetnog napada.

28. SUNS 48.08

Nagradu za najbolje tankiranje u sezoni 2012/2013 dobivaju... Sunsi! Svaka čast jer već sam iskreno počeo sumnjati da su Sarver i kompanija išta u stanju odraditi kako treba.

29. MAGIC 47.16

Marcus Smart je svakim danom/porazom sve bliži, a samim time je sve veća i mogućnost da ih dogodine češće gledam na league passu. Smart-Harkless-Nicholson-Vucevic, kombinacija koja zvuči kao solidna jezgra za iduću sezonu, a ostati će im još 10-ak milja za potpis nekog mladog igrača kao eventualnog pojačanja. Ipak, tek u ljeto 2014. nastaje potpuni kaos - osim što će imati još jedan visoki pick u jednom od naj-jačih draftova ikada (svakako najboljem još od 2003. ako su stvarno točne prognoze o ovoj novoj klasi srednjoškolaca koja dolazi), na raspolaganju će im biti i nekih 20 milja prostora na salary capu (bye bye Turkoglu i Nelson) koji bi mogli biti itekako primamljivi nekome od imena koja će se naći na tržištu (a znamo da se Orlando zbog poreza i klime može nositi sa svakim tržištem osim naravno Los Angelesom i New Yorkom).

30. CATS 44.97

Dok je Magic u par sezona u stanju udariti temelje novoj sjajnoj generaciji, prognozirati nešto slično Bobcatsima jednostavno je nemoguće dok ne vidimo kako će draftati i kako će potrošiti ovih 12-15 milja koje će im ostati na raspolaganju ovog ljeta. Bez prave mlade jezgre uzalud im sav prostor koji će imati za dvije sezone - nijedan ozbiljan slobodan igrač neće doći u momčad koja tek treba napraviti prvi korak ka relevantnosti.

17Mar/1312

THE RANKINGS, WEEK 19.

Posted by Gee_Spot

Obzirom da je u tijeku najluđi dio ludog ožujka koji će kulminirati idućeg vikenda s prva dva kruga NCAA turnira (dokazano zabavnije čak i od završnice u kojoj ostane 16 najboljih, ako zbog ničega drugoga onda zbog nemoguće količine utakmica koje se igraju tijekom ta četiri dana), nema previše vremena za gledati NBA utakmice. Naravno, to što će idućih desetak dana fokus biti usmjeren isključivo na NCAA košarku ne znači da se kroz rankingse ne možemo pozabaviti i najdražom ligom.

Tako ćemo kroz preostala tri tjedna u ožujku, uz standardno praćenje razine igre kroz 4 faktora, pokušati pronaći korelaciju između napadačkog i obrambenog učinka s kvalitetom na određenoj poziciji, odnosno koliko istine ima u vjerovanju da je za kvalitetnu obranu neophodan kvalitetan centar, a za napad kvalitetan playmaker.

Rezultati ovog eksperimenta poslužit će nam prije svega da u trećem tjednu istaknemo slabosti pojedine momčadi i odredimo pozicije koje bi trebali ojačati tijekom prijelaznog roka u skladu s mogućnostima koje im nude vlastiti salary cap i tržište.

Bitna novost je i uvođenje novog sistema tjednog bodovanja – umjesto dosadašnjeg gomilanja bodova baziranog na plasmanu u određenim kategorijama, pored svake momčadi bit će naveden koeficijent kvalitete. Naime, iako 4 faktora nisu ni zamišljena da budu savršen sistem (a nisu jer takav ne postoji), već prije svega pokazatelj forme (u čemu su, barem po meni, opravdala očekivanja), svakako mogu biti još precizniji.

Dosadašnji princip funkcionirao je tako da se uvijek isti broj bodova dodijeljivao momčadi ovisno o poziciji na kojoj bi se našla u određenoj kategoriji, čime se nije mogla dovoljno naglasiti kvaliteta Heata (najbolji efektivni postotak šuta), Thundera (najviše slobodnih bacanja) ili Nuggetsa i Grizzliesa (najviše napadačkih skokova), odnosno slabosti Raptorsa (najviše osobnih), Orlanda (najmanje ukradenih lopti) ili Sixersa (najmanje ubačenih slobodnih).

Prošli tjedan naveli smo primjer Oklahome koja je broj jedan po omjeru slobodnih i šuta iz igra (skoro jedno slobodno svaka tri pokušaja iz igre), što znači da zabijaju gomilu laganih koševa (Lakersi pucaju više slobodnih od njih, jasno je i zašto, ali Oklahoma ima uvjerljivo najbolji postotak realizacije slobodnih – jedini u ligi su momčadski iznad 80%), a to im pak omogućuje da imaju najbolji napad u ligi iako su šuterski slabiji i od Heata i od Spursa.

Uglavnom, rečeno je kako je razlika u učinku s linije između Thundera i drugih Lakersa veća nego između Lakersa i Bucksa koji su na 25. mjestu. Dosadašnji sistem bodovanja tu razliku nije uvažavao – Thunder bi kao prvi dobio 150 bodova, a Lakersi 145. Novi sistem koeficijenta sve će to ispraviti (prikazat će postojeću razliku u konačnom zbroju), makar to značilo nešto duže druženje s kalkulatorom.

Većih potresa u poretku neće biti jer je ovo sa slobodnima daleko najdrastičniji primjer na koji sam naišao (i koji ionako nije imao bitnog utjecaja obzirom da ta kategorija daje uvjerljivo najmanje bodova, manje čak i od snage rasporeda i koš razlike), ali svakako se radi o malom poboljšanju koje će još vjernije prenijeti odnos snaga u ligi.

A sada krenimo na temu prvog tjedna, a to je pronalaženje odgovora na pitanje postoji li povezanost između kvalitetnog napada i učinka s određenih pozicija. Odmah u startu moram reći da bi ova vježba bila puno uvjerljivija (a i još bih više u njoj uživao) kada bi na raspolaganju imao dovoljno vremena za izračunati IOR koji uključuje puno više podataka, ali ovom prilikom poslužit će nam i dobri stari PER (također, IOR uključuje i obranu i pokazao bi nam kompletnu sliku u jednom postu, bez potrebe za drugim tjednom).

Uglavnom, postupak je sljedeći – za početak odvajamo svih 30 momčadi u 3 kategorije po učinku u napadu (naravno, koristimo postignute poene po posjedu lopte i to na osnovu 100 napada kako bi eliminirali efekt stila igre). Deset najboljih svrstani su u iznadprosječne napade, deset srednjih u prosječne, a deset najgorih u ispodprosječne.

Nakon toga određujemo produkciju za svaku momčad po poziciji. Kako se prvi tjedan bavimo napadom, rezultati koje dobijemo imati će određenu težinu jer PER je stvarno odličan alat za ocjenu napadačkog učinka (idući tjedan s obranama rezultati neće biti ni približno relevantni jer su obrane prije svega odraz učinka momčadi u kojem, za razliku od napada, pojedinac ima manji značaj - ako netko nema šut, onda mu ništa što suigrač napravi ne može pomoći da zabije kreiranu šansu, ali, zato svatko s kondicijom može igrati obranu ovisno o stupnju pripreme, želje i kvalitete sistema kojega je dio).

Dakle, od 1 do 30 rangiramo produkciju koju svaka momčad dobiva s određene pozicije, nakon čega dobivene podatke također dijelimo u iznadprosječni, prosječni i ispodprosječni učinak (naravno, svi podatci su dostupni na 82.games.com i ovo uopće nije toliko naporno kao što zvuči). Uostalom, tu su vam i tablice u kojima je vidljiv odnos snaga (uz napomenu kako je kod istog PER učinka prednost dobila ona momčad koja ima bolji ukupan napadački učinak - nekakva pravila moramo odrediti).

Iako tablice same po sebi možda nisu jasne (za mene je Paint i dalje vrhunac grafičke obrade podataka), podatci u njima govore više od ikakvih riječi.

TABLICA 1. - PER UČINAK PO POZICIJAMA

TABLICA 2. - ODNOS UKUPNOG NAPADAČKOG UČINKA (ORTG) PREMA UČINKU PO POZICIJAMA

POINT GUARDS

Prvo, razjasnimo kako playmaker može biti svatko bez obzira na ulogu na parketu - niski bek koji prenosi loptu iz faze obrane u fazu napada, a kojega iz navike nazivamo playmakerom, primarno organizira napade i čuva loptu, a tek zatim napada srce obrane kako bi kreirao. Naravno da nije na odmet imati sjajnog strijelca, šutera i asistenta na ovoj poziciji, ali sudeći po ovom testu to nije garancija nikakvog uspjeha – 3 od 10 momčadi koje imaju iznadprosječni napadački doprinos playmakera ima ispodprosječne napade (Celtics, Cats, Bucks).

Četiri vrhunska napada imaju top 10 doprinose playmakera i to su redom Clippersi, Spursi, Nuggetsi i Thunder. Ujedno se radi o momčadima koje su itekako dobro potkovane na svim pozicijama i koje osim Paula, Parkera, Lawsona i Westbrooka imaju i više nego dovoljan broj napadačkih opcija - kao što i tablica broj 2. kaže, Nuggetsi su top 10 na svih 5 pozicija, Clippersi i Thunder na 4 od 5, a Spursi na 3 od 5 i svi imaju barem po jednog bočnog i jednog visokog u top 10.

Također, zanimljivo je uočiti da je samo Paul među ovom trojkom tip igrača kojega možemo okarakterizirati kao klasičnog playmakera koji kontrolira ritam igre i prvenstveno je razigravač, a tek zatim strijelac – i Russ i Tony i Ty svojim momčadima puno su važniji kao napadačke opcije koje daju ritam zabijanjem koševa i stalnim ulazima, a tek zatim organizacijom napada.

Playevi su se tako gotovo simetrično raspodijelili po svim kategorijama – u svih 9 mogućih imamo najmanje po 3, ali nigdje više od po 4 momčadi, što jasno govori da nema nikakve ozbiljnije korelacije između ukupnog učinka i ove pozicije.

Uostalom, to potvrđuje i podatak da su čak 4 od 10 najboljih napada u ligi osuđeni na ispodprosječnu produkciju s jedinice i da im to ni najmanje ne smeta – Lakersi, Heat, Jazz i Rocketsi. Lakersi su jednu trećinu sezone igrali bez Nasha, drugu trećinu je Nash hvatao formu, a treću se pretvorio u spot-up šutera, ali sve to im nije smetalo jer imaju Kobea na boku da kreira za sebe i druge. Heat također nema nikakvih problema s tim da je Chalmers praktički 3&D opcija (a i to od dana do dana) dok god imaju Jamesa u ulozi playmakera.

Jazz je nakon Heata dobio uvjerljivo najmanje od svojih jedinica jer u toj roli koriste combo-beka s klupe (koji je uz to još bio i ozljeđen) i dva igrača koja su odavno trebala biti u mirovini, ali sve nadoknađuju izuzetnom igrom kroz post gdje se nalaze njihova dva ponajbolja kreatora (mislim da već pogađate kako će za dva tjedna uz potrebe Jazza u tržnici prije svega biti istaknuto kako je vrijeme da konačno dovedu playa koji zaslužuje biti starter u NBA).

Dakle, možemo zaključiti kako oko najnižeg igrača na parketu, bez obzira na njegovu brzinu i sposobnosti, ne možemo sa sigurnošću graditi vrhunski napad - on je apsolutno neophodan kao asistent i kreator, posebice zbog toga što je ulaz u sredinu osnova igre koja pokreće svaku drugu aktivnost, ali pravu razliku u kvaliteti napada čine ostale pozicije.

Dijelom je to svakako tako zbog činjenice da solidnih playmakera ima koliko hoćete i da nova pravila omogućuju zabijanje koševa svakome tko dovoljno često kontrolira loptu. Dijelom je u pitanju i evolucija – igrača ispod i oko 190 cm ima uvjerljivo najviše, kroz odrastanje su puno manje šanse da će im netko uzeti loptu iz ruke i gurnuti ih u neku drugu rolu, a tu je i činjenica da kroz karijeru moraju preskočiti puno više prepreka nego oni koji su po defaultu fizikalijama osuđeni na košarku (ranije dosežu igračku, ali i emotivnu zrelost).

Tako da ovo nije nikakva osuda pozicije playa već čista konstatacija kako bi, osim ako nije u pitanju vanserijski talent poput Paula ili svemirac poput Westbrooka, franšizama prilikom planiranja puno bolje bilo fokusirati se na pronalazak bočnih i visokih igrača jer prvog beka je ne samo najlakše pronaći zbog ogromne ponude, već on i ne mora biti ništa posebno da bi zaokružio vašu udarnu rotaciju.

SHOOTING GUARDS

Ovdje su povratne informacije nešto zahvalnije. Naravno da nije nikakvo čudo da su momčadi koje imaju Bryanta, Wadea i Hardena, dakle tri top beka-šutera, po napadačkom učinku u top 10. Ta trojica ionako su iznad ovakve klasifikacije, radi se o all-round klasama koje nose i šuterski i playmakerski teret (a Wade odrađuje i stopersku rolu). Ne, ono što je puno zanimljivije primijetiti je da se među top 10 napadima nije našao ni jedan koji nema barem prosječnu produkciju s dvojke, odnosno da se među 10 najgorih našao samo jedan koji ima iznadprosječnu produkciju s dvojke (Bobcatsi – ako se netko pita zašto su Bobcatsi ovako učinkoviti, razlog leži u čestom korištenju niskog bekovskog para Walker – Sessions koji nema problema s realizacijom, vrlo dobrim napadačkim partijama Geralda Hendersona nakon povratka od ozljede, izuzetnoj kvaliteti u iznuđivanju slobodnih i realizaciji koju imaju sva trojica, a tu je i, kao zadnji, ali ne i najmanje važni razlog, standardno odlična tricaška godina Bena Gordona).

Čak 7 iznadprosječnih napada ima iznadprosječnu produkciju s dvojke, odnosno 5 ispodprosječnih napada ima ispodprosječnu produkciju s dvojke. To je dobar pokazatelj da ne možete imati kvalitetan napad bez poštenog beka-šutera, a slične tendencije iskazuju i rezultati dobiveni usporedbama niskih krila.

SMALL FORWARDS

Dobili smo gotovo identične rezultate kao i kod dvojki, što ujedno govori i o isprepletenosti ove dvije bočne pozicije. Postoje sistemi koji pojedince stavljaju u nešto drugačije uloge, postoje pojedinci koji nadvisuju sisteme, ali očito je kako je za vrhunski napad nužno potrebna doza kreacije i šuta s boka, bez obzira na poziciju. Pa tako opet imamo 7 vrhunskih napada s 7 ponajboljih produkcija – Clippers, Rockets, Lakers, Thunder, Nuggets, Heat i Jazz.

Još je bitnije istaknuti da su Celticsi jedan od 3 napada s iznadprosječnom produkcijom s trojke koji nije uspio momčad dići s ukupne ispodprosječne razine – iako su Pierce i Green druga najkvalitetnija rotacija u ligi na ovoj poziciji nakon onih koje koriste Oklahoma i Miami, nisu u stanju nadoknaditi mizeran napadački učinak koji Boston dobiva s pozicija dva i četiri. Preostala dva ovakva napada su Bullsi (kojima Deng i Butler nisu pomogli da isplivaju s napadačkog dna) i opet Bobcatsi (koji na ovoj poziciji kroz sezonu koriste cijeli odred igrača - novake Kidd-Gilchrista i Taylora u glavnim rolama uz epizode Hendersona, Gordona i Williamsa).

Također, slično kao i kod dvojki, ponavlja se situacija da imamo samo dva top 10 napada koji dobivaju ispodprosječan učinak s ove bočne pozicije, a to su Netsi i Knicksi. Momčadi koje pak imaju i najgore napade i najgoru produkciju s trojke su Detroit, Washington i Milwaukee.

Zaključak? Kvalitetan bočni strijelac i kreator, a pogotovo šuter, neophodan vam je ako mislite imati ozbiljan NBA napad. Ako imate dvije sjajne opcije na boku, tim bolje – to potvrđuje i podatak da čak 6 napada u top 10 imaju vrhunsku produkciju s obje bočne pozicije (Houston, Nuggets, Lakers, Clippers, Heat i Thunder), a samo Bobcatsi ne uspijevaju isplivati s dna iako imaju top 10 doprinos oba tipa swingmana, pa čak i playmakera (to vam valjda dovoljno govori koliko su loši njihovi visoki, ali i koliko je neophodna barem solidna opcija pod košem koja može zabiti zicer - visokima Bobcatsa kao da su amputirane obje ruke).

POWER FORWARDS

Postoji samo jedna momčad u NBA s iznadprosječnim krilnim centrom koja ima napad slabiji od prosjeka - Bullsi. Šest najboljih napada s šest najboljih rotacija na četvorki su Miami, Clippers, Denver, Knicks, Thunder i Jazz, a za njima ne zaostaju previše ni prosječni Pacersi, Hawksi i Hornetsi koji također dobivaju iznadprosječne partije od svojih četvorki (odlične vijesti za budućnost Hornetsa obzirom na minutažu Davisa, kao i za Smithove šanse ovoga ljeta da dobije max ugovor).

Iz ovoga se da zaključiti kako je all-star napadač pod košem gotovo garancija kvalitetnog napada, iako postoje i momčadi koje čak i bez takvoga uspijevaju imati top 10 napade. Tri su takve – Rocketsi, Spursi i Netsi u donjoj su trećini po onome što dobivaju od svojih četvorki. Međutim, lako je i uočiti zašto su Netsi i Spursi u stanju pokriti manjak produkcije s četvorke – zato što dobivaju daleko najviše od druge visoke pozicije. Spursi i Netsi imaju najbolji učinak u ligi na poziciji petice, dok Rocketsi svoje slabosti nadoknađuju run and gun stilom igre i činjenicom da imaju najproduktivniju rotaciju na bokovima (Harden, Parsons i Delfino prvi su među dvojkama, odnosno četvrti među trojkama).

Poruka je jasna - moguće je imati vrhunski napad bez rasnog playmakera na jedinici, ali bez rasnog visokog? Samo ako ste spremni koristiti se trikovima poput Houstona i nekada Dona Nelsona, trikovima koji donose rezultate na jednoj strani parketa, ali ujedno rezultiraju i ranim ispadanjem iz playoffa.

CENTERS

Ponavlja se omjer kao i kod četvorki - opet je 6 najboljih produkcija postalo dio top 10 napada (Lakersi, Spursi, Netsi, Jazz, Nuggetsi i Knicksi).

Samo je jedna iznadprosječna centarska rotacija dio lošeg napada – ona Pistonsa. Na drugoj strani imamo samo dva vrhunska napada s ispodprosječnim centarskim minutama (Rocketsi i Thunder – vidjeti Perkinsa ovdje nije nikakvo iznenađenje, dok Asik ionako svoju plaću prvenstveno zarađuje postavljanjem blokova i skakanjem).

Među najgorim napadima najmanju napadačku produkciju od svojih centara dobivaju očekivano Bobcatsi, Wizardsi i Sixersi te, neočekivano, Bullsi. Međutim, kada stvar staviš u kontekst ima smisla – Noah je odigrao 70% minuta na petici, a ostatak su dobili Gibson, Boozer i Mohammed, s tim da je Thibo u sredini najmanje koristio Gibsona čija pokretljivost mu je neophodna izvan reketa. Boozeru se pak kao centru napadački učinak prepolovi (manje šuteva s poludistance licem košu, više igre leđima), a Mohammed je mumificiran.

Također, činjenica da je Noah odigrao sjajnu sezonu ne znači da je postao napadačka opcija – čovjek i dalje ne može zabiti šut s poludistance, nema igru leđima, a brojke ne mistificiraju njegovu neospornu sposobnost razigravanja. Da, Bullsi bez Rosea moraju dio napada vrtiti kroz njega na vrhu posta, ali statistika ne zanemaruje činjenicu da povećani broj asista prati i nikada veći broj izgubljenih lopti, što itekako umanjuje značaj ovakvog stila igre.

I, što na kraju možemo izvući kao pouku? Pa, prvo da je puno lakše imati vrhunsku momčad ako imate all-star kvalitetu na boku i pod košem - to je nekakav minimum. All-star jedinica bez podrške top 10 četvorke ili petice ne garantira ništa, ali zato su all-star dvojka ili trojka u kombinaciji s top 10 visokim temelj na kojem možete graditi ozbiljnu momčad. Ako pak nemate unutar-van kombinaciju, onda će vam dva visoka ili dva bočna dati šansu da budete konkurentni (ne i više od toga) samo ako ste ih stavili u totalno originalni sistem koji nema veze s ostalim stilovima igre u ligi (run and gun Rocketsa bez šuta s poludistance, NCAA košarka Knicksa s malo napada, malo izgubljenih lopti i puno trica).

Poanta je da si tim bolji što imaš više top 10 pozicija. Dakle, tu ne otkrivamo nikakvu toplu vodu kada kažemo da je talent ispred svega i da ga nikada ne može biti viška. Međutim, kad sve uzmemo u obzir, ostaje nam jedna neosporna pouka u cijeloj priči - ako već nemaš prilike dočepati se klase kao što je Paul ili Westbrook, onda uvijek posegni za all-round igračem na boku ili rasnim visokim strijelcem. Bočni i visoki u stanju su odraditi posao prvog beka, ali on nije u stanju nadoknaditi njihove slabosti. Sigurno je sigurno.

CONTENDERS

1. THUNDER 58.62

Gaze redom nedoraslu konkurenciju, ali, ono što je puno važnije je da imaju po 2 poraza i od Spursa i od Heata. Za suprotstaviti se Miamiu trebat će im puno više od inspiracije, a prilika za osvetiti se Spursima stiže već 4. travnja. Ako ništa drugo, barem znaju da im Clippersi leže (3-0 ove sezone) - i jedni i drugi se oslanjaju više na improvizaciju nego na sistem, a tu prevagu odnosi Durant koji im zadnje dvije godine u prosjeku trpa 35 koševa i kojega teško mogu zaustaviti Butler, Barnes i Hill zajedno, kamoli 1 na 1. Također, bit će zanimljivo vidjeti ih u akciji za 4 dana protiv Memphisa u gostima - Grizzliesi trenutno drže 1-1 iako su oba puta gostovali, ali još se nisu imali prilike predstaviti pred Durantom i društvom u novom, no-Gay no-homo, izdanju.

2. HEAT 57.61

Pobjeda protiv Pacersa jasno je pokazala koji je njihov recept za proći Indianu - Jamesa držati pod košem što je duže moguće, Wadea staviti na Georgea kako bi LeBron imao što više energije za napad, dok Bosh kao petica izvlači Hibberta izvan reketa i čini ga promatračem. Pacersi praktički imaju samo jedan izbor - ili će slati Hibberta vani i otvoriti reket ili će živjeti s Boshevim ubačajima s poludistance. Nije dobro.

3. CLIPPERS 57.42

4. SPURS 57.34

Svaka čast na pobjedi protiv Thundera bez Parkera, ali iz ovog perioda bez Tonya pamtit ćemo nešto drugo - poraz od Blazersa (minus 30) najveći je od kada su draftali Tima Duncana, a minus 24 protiv Minnesote tjedan dana kasnije također konkuriraju za top 10 najgorih rezultata u eri Duncana.

PRETENDERS

5. NUGGETS 56.74

Denver je možda statistički peta momčad lige, ali score 15-19 na strani jasno govori da nisu dorasli velikim momcima. S druge strane, iako su odavno postojali dokazi kako nadmorska visina pomaže Nuggetsima i Jazzu da svake sezone debelo nadmaše ligaški prosjek pobjeda na svom parketu, trenutnih 30-3 koje Denver ima na svom parketu jednostavno su nenormalan podatak.

6. GRIZZLIES 56.16

7. PACERS 56.00

PLAYOFF FODDER

8. KNICKS 55.27

9. ROCKETS 55.25

10. LAKERS 54.34

11. NETS 53.77

12. HAWKS 53.55

13. BULLS 53.52

14. WARRIORS 53.25

15. CELTICS 53.22

16. JAZZ 53.16

17. BUCKS 53.15

UPPER LOTTERY

18. MAVS 52.82

19. RAPTORS 52.58

20. BLAZERS 52.38

21. WOLVES 52.02

MIDDLE LOTTERY

22. SIXERS 51.73

23. HORNETS 51.65

24. CAVS 51.60

25. WIZARDS 51.49

26. PISTONS 51.29

LOWER LOTTERY

27. KINGS 50.80

28. SUNS 50.40

29. MAGIC 49.47

30. BOBCATS 48.09

27Oct/1217

NORTHWEST

Posted by Gee_Spot

OKLAHOMA CITY

THAT WAS THEN:

Progresija mlade jezgre Thundera nastavila se i u skraćenoj sezoni tijekom koje su Durant i društvo razinu pobjeđivanja digli za nekoliko postotaka, usput ostvarivši i pomak u napadačkom učinku, s pete na drugu poziciju. Iako su i dalje ostali jednako izolacijama sklon napad kao i ranijih sezona, ovaj put s uvjerljivo najmanje asista u ligi (godinu ranije manje od njih se dodavalo čak 6 momčadi, među njima i Miami), korak naprijed su napravili prvenstveno zahvaljujući eksploziji Jamesa Hardena, a, naravno, dijelom i zbog dodatnog sazrijevanja Duranta i Westbrooka.

Harden je dodatno povećao postotak slobodnih bacanja po kojem su ionako već bili bez premca u ligi (uvjerljivo prvi drugu godinu za redom), a, osim u gomili laganih koševa s crte, pomogao je u šutu za tri (iz slabašne tricaške prijetnje Harden ih je pretvorio u ozbiljnu dalekometnu momčad), ali i u organizaciji igre. Doduše, njegov doprinos u kreaciji nije se osjetio u samoj igri, obzirom da su uz najmanji broj asista u ligi igrači Thundera zajedno bili zaslužni i za najveći broj izgubljenih lopti (ovaj nevjerojatni podatak dovoljno govori koliko su dobri bili šuterski kad su uspjeli nadoknaditi dvije takve mane svog napada), ali se zato osjetio u dodatnom pritisku kojega je Thunder stvarao napadajući protivnike, ne više s dva vrhunska 1 na 5 talenta, već s tri. Takva situacija dovodila je obrane do ludila jer teoretski je nemoguće braniti tri legitimne triple threat opcije u jednoj navali (svaka zahtijeva udvajanje, a na parketu je samo 5 košarkaša).

Također, Hardenovo prisustvo donijelo je balans kojega lanjski napad oslonjen isključivo na Westbrooka i Duranta nije imao. Westbrookova evolucija u volume scorera Duranta je često ostavljala u sjeni (sjetimo se samo koliko puta smo u to doba kritizirali činjenicu da Durant nekoliko napada za redom ne dobije loptu). Obzirom da je Russ uz sve agresivniju potrošnju lopti bio i primarni playmaker, Oklahomi je očajnički nedostajao netko sposoban uzeti loptu iz ruku Westbrooku i dati napadu dodatnu opciju, a to su dobili u kombinaciji suludo učinkovitog šuta i sulude brade Jamesa Hardena. S njim za komandama, posebice u završnicama, Russ se mogao mirno posvetiti onome što radi najbolje – letenju po parketu, a Durant je mirno mogao igrati bez lopte znajući da je će dobiti svaki put kada poželi.

Sve skupa dovelo je do glavnog razloga zbog kojega je Thunder zaigrao u Finalu i razvio se u momčad dostojnu prstena, usprkos očitim limitima na obje strane lopte - naravno, govorim o postotku šuta. Durant je s 46% šuta iz igre skočio na 50%, Westbrook s 44% na 46, dok je Harden s 44% skočio na čak 50%, što je jednostavno neodrživo za beka (međutim, čak i da njegovi postotci padnu, ostanu li Durant i Westbrook na svojima, za Thunder nema brige).

Osim što su se fenomenalno nadopunjavali izmjenjujući se u trošenju lopte (što je u slučaju ovakvih talenta ravno asistiranju, samo prisustvo na parketu preostale dvojice trećem članu ostavlja 1 na 1 situacije koje ovaj lakoćom može riješiti), sjajno su i surađivali međusobno, posebice u dva aspekta igre. Prvi i najvažniji je svakako pozicioniranje na parketu, gdje se rijetko kada moglo vidjeti situaciju da se netko od njih sudara oko lopte, što smo npr. imali često prilike gledati u prvoj sezoni partnerstva između Jamesa i Wadea. Durant je bez problema bježao u kut kada bi Russ i Brada imali loptu na vrhu perimetra, jednako kao što bi ova dvojica zauzela svoja mjesta na strani bez lopte kada bi KD krenuo na dribling-ulaz. Svakako treba spomenuti i fantastičnu dva na dva igru Westbrooka i Duranta u pinch postu, gdje bi KD istrčao iz Russova bloka, dobio loptu i s vrha reketa zabio, za njega, zicer. Ova akcija je praktički bila njihovo glavno oružje tijekom cijele sezone, a, čak ni u playoffu, ni Lakersi ni Spursi za nju nisu imali rješenja.

I za kraj hvaljenja njihovog napadačkog talenta moramo spomenuti i luksuz kojega je Brooksu davala opcija korištenje igrača Hardenovih kvaliteta u ulozi šestog igrača. Pola lige voljelo bi vidjeti Hardena kao svog prvog čovjeka, a on je u Thunderu ulazio u igru krajem prve četvrtine, nakon čega bi napravio prednost protiv drugih postava koje su rijetko navikle igrati protiv igrača takve kvalitete. Složiti plan igre protiv ovakve napadačke moći mnogima je predstavljalo problem, što objašnjava zašto Thunderu nedostatak fluidnih akcija ili dublje klupe nije predstavljao problem u većini utakmica - kada imaš tri franšizna napadača (a ističem napadača jer ni jedan od velike trojke nije ni približno kvalitetan u defanzivi), imat ćeš i vrhunski napad, bez obzira tko ti bio trener i što igrao. Što samo potvrđuje tezu da je talent najvažniji sastojak svake momčadi. Uostalom, nema boljeg primjera od one 4 utakmice u nizu koje su dobili protiv Spursa, kada su razbili, po svim štreberskim parametrima, bolju košarkašku momčad. I to zato što su imali najvažniji sastojak NBA košarke na svojoj strani - višu razinu individualnog talenta.

Ono što je otežavalo još veći postotak pobjeda bila je obrana, koje je bila solidna, ali nikako šampionska. Brzina i dužina na svim pozicijama omogućili su Durantu i društvu da protivnicima maksimalno otežaju život – po postoku šuta iz igre, Oklahoma je bila rame uz rame s Bullsima, Celticsima i Sixersima. Međutim, za razliku od navedenih momčadi, u ostalim segmentima obrane bili su ispodprosječni – previše su faulirali, nisu krali lopte i loše su skakali u obrani dozvoljavajući protivnicima popriličan broj bonus napada.

Ovaj skakački dio je posebice bolan kad se u obzir uzme da je Durant imao više od 7 obrambenih skokova po utakmici, čime je preskočio Jamesa kao najbolji skakač među swingmanima (istina, obzirom da su i jedan i drugi odradili dobar dio minuta pod košem kao četvorke, taj prosjek je možda preuveličan, ali svejedno netko treba uhvatiti te skokove). I dok se Ibaku još i može opravdati za osrednji skakački učinak u obrani obzirom na sve što je napravio u napadačkom skoku, a i obzirom da je najčešće on taj koji izlazi iz reketa pokriti prostor, drugi visoki bio je problem cijelu sezonu.

Perkins je bio neprepoznatljiv u odnosu na ranija izdanja – puno je lakše podnijeti kao ga rupu u napadu ako barem skače, međutim, prošle sezone ni to nije bio slučaj, zbog čega je njegov loš utjecaj na momčad već postao dio legende (nesposobnost Perka da se odlijepi od parketa ukazuje na to da je cijelu sezonu vukao ozljedu prepona jer nema logike da netko u 26-oj godini preko noći izgubi skočnost). S druge strane, Collisonov manjak skokova u potpunosti se može pripisati prelasku 30-e.

I dok su slabašnu rotaciju pod košem još nekako i uspjeli sakriti protiv Lakersa (koji nisu imali rješenja za nisku postavu s Durantom pod košem, dok je s druge strane Perk protiv Bynuma imao prilike iskazati svoju jedinu preostalu vrlinu, a ta je guranje u niskom postu) i Spursa (koji i sami imaju slabosti pod košem, dok istovremeno na ostalim pozicijama ne mogu parirati atleticizmu Thundera), protiv Heata to nije bilo moguće. Jednostavno, James je dominirao nad Durantom, bilo pod košem, bilo na perimetru, a Bosh je, izvlačeći visoke Thundera iz reketa, dodatno kompromitirao njihov učinak. Dodaj još Hardenovo blijedo izdanje, dobrim dijelom zbog Wadeove i Jamesove obrane, i jasno je kako su u Finalu bili u podređenom položaju.

Jasno, da je kojim slučajem Brooks u potpunosti isključio Perkinsa iz rotacije, što bi bio potpuno logičan potez obzirom da Miami nema pivot centra s kojim se treba gurati, šanse Thundera bi možda bile nešto nešto veće, iako je iz ove situacije bespotrebno o tome govoriti, obzirom na način na koji su Wade i James u direktnim dvobojima nadigrali Hardena i Duranta. Međutim, taj ugovor s vragom između Perkinsa i Brooksa (Perk je potreban protiv Bynuma i Howarda ovoga svijeta, ali da bi ga imao spremnog za takvu situaciju, moraš ga držati kao dio rotacije cijelo vrijeme) mogao bi biti problem i u budućnosti, a Brooks se ne čini spremnim raskinuti ga.

I dok će Harden, Westbrook, Durant i Ibaka nesumnjivo iz utakmice u utakmicu izlaziti kao kvalitetniji igrači jer su jednostavno u takvoj fazi razvoja karijere, pitanje nad trenerom Oklahome i dalje ostaje otvorenim – radi li se o karakteru koji je spreman žrtvovati rezultat radi mira u kući ili o čovjeku koji je spreman žrtvovati mir u kući radi rezultata.

THIS IS NOW:

U ovom trenutku počinje susret mladih snaga Oklahome sa stvarnim životom. Do sada su bili zaštićeni kao djeca, uživali u igranju i budućnosti koja ih čeka, ali sada je vrijeme da se odraste. Poraz u Finalu protiv Heata definitivno je morao ostaviti ožiljke čak i na ovoj veseloj družini, a još veći izazov je situacija s Hardenom. Potpisati sada za manje novca i ostati dio ekipe, vrlo vjerojatno šampionske ekipe, ili čekati ljeto, uzeti negdje maksimum koji mu pripada i postupiti kao muškarac na kvadrat, rasni alfa mužjak? Da se razumijemo, obje odluke su legitimne, a izbor je samo na Hardenu. Kako god izabrao, za nekoliko dana znat ćemo odgovor, a o njemu će itekako ovisiti buduća snaga momčadi obzirom na sve ono što smo ranije rekli o Hardenovoj važnosti za njihov napad.

Njihova najveća prednost pred konkurencijom, mladost i energija, još uvijek predstavlja i njihov najveći problem, jer još uvijek više igraju hakl nego ozbiljnu košarku. Ali, dobra stvar svega je što nikada ne znaš kada će stvari kliknuti. Dok Lakersi imaju četvorku u kojoj su tri igrača s one strane karijere, dok Spursi imaju dva člana jezgre spremna za starački dom i dok Heat ima pola jezgre u naponu snage, ali i drugu polovinu u silaznoj putanji, četvorka Thundera, od prvog do zadnjeg, pored sebe ima strelicu koja pokazuje samo prema gore.

Ovakva moć bez problema može ove sezone nastaviti s lineranim progresom i ostvariti 60+ pobjeda i osvojiti naslov. Međutim, čak i s ovim stilom igre u kojem tri igrača dominiraju loptom i praktički su zaslužna za 65% svih postignutih poena, do izražaja ipak dolaze i slabosti ostatka rostera. Ibaka definitivno zaslužuje veću napadačku ulogu koja bi ga, paralelno sa sve boljim igrama u obrani gdje se već sada nameće kao jedan od najboljih obrambenih igrača u ligi, lansirala u all-star konkurenciju, ali nakon njega jednostavno nema igrača na kojega se možete osloniti. Povratak Erica Maynora nakon ozljede pomoći će, ali prije svega zato što više neće biti potrebe za davanje minute gotovim igračima poput Fishera ili još nespremnim poput Jacksona. Harden je uzeo većinu minuta koje su godinu ranije išle Maynoru kako bi se Russa koristilo dalje od lopte, tako da previše prostora za njegovo uključivanje u rotaciju nema.

Ostatak top 8 rotacije je dobro poznat. Radi se o igračima koju su tu da bi dali ravnotežu svojom igrom u obrani, ali problem postaje, što osim Sefoloshe na boku, Perkins i Collison sve manje maskiraju svoje slabosti u napadu defanzivnim učinkom. Ukratko, velika četvorka će se zasigurno mnogo puta tijekom sezone uhvatiti kako osjeća da igra sama protiv svih. Međutim, kao što je trio iz Miamia dokazao, to ne mora biti ništa strašno, dok god si spreman preuzeti potpunu odgovornost. Što u slučaju Thundera znači prije svega poboljšati all-round učinak i malo više energije usmjeriti prema obrani.

PLUS:

Potpisali Hardena odmah, kasnije ili ga pak pustili da ode, Gromovi će ove sezone opet biti jedna od najuzbudljivijih ekipa u ligi. Nezustavljivi bek poput Westbrooka, nebranjivi šuter poput Duranta, neviđeni bloker poput Ibake, neviđeni spoj playa i strijelca poput Hardena čine jezgru koja ne može podbaciti, pa makar nad njima visili upitnici zbog budućnosti tako bitnog igrača.

Perry Jones samo povećava mladi potencijal koji čeka da eksplodira. Colea Aldricha na stranu, Thunder ne griješi na draftu, a to je odličan znak za razvoj Jonesa koji bi u idealnom scenariju mogao zamijeniti Perkinsa u rotaciji (i tako olakšati odluku o amnestiji). Iako se dvojac Ibaka-Jones ne čini idealnom kombinacijom pod košem, još jedan kompletan napadač koji se najbolje snalazi u spot-up situacijama učinio bi već do bola učinkovit napad neobranjivim zbog nezgodnih matchupa, ali i totalno nejasne podjele uloga. Ono, Westbrook i Ibaka idu na napadački skok, Harden razigrava, Durant istrčava iz bloka kao bek, a centar Jones stoji u kutu i čeka povratnu za pucati otvorenu tricu. Miamieva multi-pozicionalnost prema ovakvom bogatstvu čini se dječjom igrom.

Jasno, oba plusa mogu postati minusi ostanu li bez Hardena ili ne razvije li se Jones. A tu je i izvjesni Dwight protiv kojega perolaka kategorija pod košem na prolazi.

MINUS:

Klupa i raspodjela minuta. Za ovo prvo odgovoran je Presti, koji time ipak pokazuje da nije savršen. Perkins je relativno mlad, ali ozljede su ga prikovale za zemlju i učinile od njega nasilnika u reketu koji ne zaslužuje više od 15-ak minuta ovisno o matchupu (točnije, ako protivnik nema centra sposobnog igrati post up košarku, Perk može slobodno cijelu večer provesti na klupi). Maynor je dobar back-up play, ali način na koji svi pričaju o njemu kao o razlogu zbog kojega su lani izgubili je pomalo smiješan – Maynor je svakako plus u odnosu na Dereka Fishera koji više ni pod razno nije NBA igrač, ali je ipak back-up play, nikako ne dio idealne postave. Cook kao tricaš nije pokazao ništa, bivajući posebno iritantan zbog nekonstantnog šuterskog učinka. Sefolosha i Collison su solidni igrači zadatka, ali solidni igrači zadatka ne mogu sakriti rupe startera.

Što nad dovodi do Brooksa i rotacija. Spurse su dobili iracionalnim nadahnućem i energijom mladosti, na sličan način na koji su se obračunali s Lakersima. Protiv Heata to nije prošlo jer su ostali bez luksuza da imaju najboljeg igrača na parketu, a Brooks tu nije pomogao upornim odbijanjem da se prilagodi. Spoelstra je došao do naslova mijenjajući filozofiju igre bez ikakvog respekta tijekom ključnih utakmica, ne razmišljajući o posljedicama. Za to vrijeme Brooksu kao da je bilo najvažnije da se nitko od njegovih igrača ne osjeti povrijeđenim. Što znači da i trener Thundera treba napraviti isto što i igrači – odrasti. S tim da bi njemu dobro došlo i uzgojiti par testisa.

DENVER

THAT WAS THEN:

U prvoj punoj sezoni nakon Anthonya (iako zbog lockouta tehnički ni ona nije bila kompletna), Nuggetsi su nastavili gdje su stali godinu ranije. Vođeni Gergeom Karlom opet su imali jedan od najboljih napada lige, ali, problemi s ozljedama koji su prorijedili rotaciju na boku i pod košem, dodatno su uzdrmali slabašnu obranu bacivši je među najgore u ligi. Nuggetsi su bili loši praktički u svemu, od tranzicije do izolacije preko branjenja trica, dakle nije problem bio samo pick & roll ili zaštita reketa. Kako je Karl u Carmelovo doba imao solidne obrane, jasno je kako nije u pitanju nikakva filozofija igre, već su Nuggetsi zbog slabe rotacije pod košem često bili prisiljeni udvajati i pomagati na sve strane, a to je često ostavljalo otvorene šutere i previše prostora kojega je bilo lako eksploatirati.

Denver je imao sreće nabasati na draftu na ultimativnog podizača energije poput Farieda, a zatim i putem tradea dovesti McGeea te tako održati privid opasne momčadi pod košem usprkos odricanju od Nenea. Mučili su Lakerse energijom u prvoj rundi, ali bez konkretizacije - talent Gasola i Bynuma je pobjedio mladost, a pokušaji Lawsona i Gallinaria ipak nisu bili dovoljno konstantni da se nose sa strojem poput Kobea. I u tome je ležao najveći problem Denvera, jednostavno nisu bili spremni za nešto više obzirom na dob jezgre (koja objašnjava nedostatak konstante), ali i na njene očite limite - minijaturni bek poput Lawsona, prosječni atleta poput Gallinaria i izrazito specijalizirani visoki igrači poput Farieda i McGeea jednostavno nisu garancija vrhunskih rezultata. Okupljeni u momčad definitivno imaju potencijala, ali individualni limiti su i dalje prisutni.

THIS IS NOW:

Godinu i pol nakon tradea Carmela Nuggetsi su kompletirali novu jezgru. Svaka čast na ulovu poput Gallinaria i sjajnim odlukama na draftu s Lawsonom i Fariedom, ali tek dovođenjem McGeea i ovoljetnom krađom Iguodale dobili su ljude koji imaju potencijal mijenjati tijek utakmice,. Drugim riječima, ovi Nuggetsi na papiru nisu ništa lošiji od onih s Carmelom i Billupsom, a te momčadi su lakoćom prelazile preko 50 pobjeda.

Ipak, da bi ih se moglo staviti u istu rečenicu s ranijim Karlovim ekipama, morat će realizirati taj potencijal, a tu na scenu stupaju Gallinari i McGee prije svih. Kao i kolega iz divizije Batum, Danilo će imati dovoljno prilike da se potvrdi kao jedno od top krila lige, u čemu mu prisustvo Iggya i gomila igrača u rotaciji poput Chandlera i Brewera ne bi trebalo stajati na putu (ova potonja dvojica ne igraju bitnu ulogu u planovima osim kao trade masa). Iggy može igrati obje swingmanske pozicije, a i njegova uloga je prvenstveno obrambena, tako da on neće smetati Gallinariu da napreduje kao kreator i strijelac, što je preduvjet da se ovaj Denver bori za nešto više od polufinala konferencije.

Dok bi se Gallinari trebao pobrinuti za prvu opciju u napadu, McGee pak mora donijeti stabilnost pod košem, jer bez pravog centra u sredini, sav Iggyev trud neće pomoći da se Nuggetsi nametnu kao išta više od solidne obrambene momčadi. Čovjek je u ligi 4 sezone tijekom kojih se nametnuo kao najbolji bloker nakon Ibake. Dobar je skakač s potencijalom da postane još bolji, a minus njegove igre u obrani isti je kao i kod većine mladih petica ispod 25 godina – nema pojma kada treba izaći na zatvaranje, a kada ostati u reketu, odnosno kako braniti pick igru, a kako odigrati 1 na 1.

Karlova trka, rotacije i agresivnost, donosit će rezultate po defaultu, a podignu li Iggy i McGee obranu, Denver može biti stvarno opasan. Jedini problem koji bi se mogao javiti, a koji je vrlo lako zanemariti, nedostatak je Ala Harringtona koji je lani bio prvi tricaš momčadi. Lawson, Iggy i Gallinari ubacit će svoju kvotu i Denver definitivno šuterski neće biti loš, ali Harrington nije samo bio najubojiti šuter na rosteru, već i čovjek koji je širio obranu na drugoj strani upravo da bi vanjski igrači imali više prostora za juriše u reket. Bez njega na parketu bit će previše situacija u kojima će protivnici jednostavno zatvoriti sredinu jer više nema visokog igrača Neneovih kvaliteta koji može primiti loptu u post up situaciji i učniti nešto s njom.

Ipak, previše se toga treba poklopiti da bi postali izazivači. Lawson i Gallinari moraju nastaviti napredovati, pri čemu je najvažnije da postanu još ubojitiji šuteri kako bi sakrili Iguodaline skromne brojke u realizaciji, ali i bolji kreatori za sebe i druge kako bi se mogli nositi s postavljenim obranama pri isteku vremena na barem približno učinkovit način kako to rade u ranim sekundama napada. Iggy ima iskustvo igre kao primarni play u napadanju postavljenje obrane, ali to ne znači previše obzirom da ni jedan napad Sixersa s njim u glavnoj ulozi nije završio plasiran bolje od 17. pozicije po učinku. Mogu pokušati kopirati napad Oklahome izvedbom i stilom igre u kojem će dijeliti loptu između tri vanjska igrača, ali, bez idealnog širenja obrana, teško da će moći kopirati njihovu šutersku učinkovitost.

Međutim, Iggy, Lawson i Galinari su ipak manji problem. Dok Karl diše, Nuggetsi će imati top 5 napad, ali obrana je još uvijek pod velikim upitnikom. Iggy će svakako pomoći da se iz donje trećine digne u gornju polovicu, u to nema sumnje obzirom da će uništavati najbolje protivničke strijelce na boku, ali dok ne zatvore reket neće ih se moći smatrati izazivačima. Taj epitet dobit će tek kada Faried i McGee energiju uspiju pretočiti u funkcionalnu obranu .

PLUS:

Fantastična razina energije duž petorke, a posebice na vanjskim pozicijama.

Izuzetna petorka, izuzetna klupa, izuzetna prednost domaćeg parketa koju brzi stil igre dodatno potencira i, možda i najvažnije, izuzetan trener koji izvlači maksimum iz svega ovoga. Poklopi li se sve kako treba i zaigraju li malo bolju obranu u tranziciji i izolacijama (što bi trebao odraditi Iggy), biti će u rangu Thundera i Spursa po količini pobjeda koje će gomilati.

MINUS:

Nedorečena unutarnja linija.

Ovoga ljeta se pričalo o tome kako je JaVale dodao svom arsenalu gomilu pivot poteza i to je super, ali za napad poput Denvera njegov učinak u napadu manje je bitan. Zabio horokom ili nakon odbijanca, McGee pored Lawsona, Galinaria i Iggya neće biti više od sporedne opcije. Umjesto što je s Haakemom radio na napadu, možda bi mu bolje bilo da je proveo ljeto s Tysonom Chandlerom.

Fariedova neodlučnost u pick igri i nedostatak centimetara u reketu dodatan su uteg. Čovjek je u principu vanserijski koristan gargabe man koji trpa koševe i skuplja skokove suludim intenzitetom, ali fokusiran isključivo na brže, više i jače, zanemaruje igru koja ipak ima više brzina. Dok je mlad i ima fizikalije može sakriti manjak centimetara, stoga i treba što prije naučiti kombinaciju obrane i šuta s poludistance, jer inače ga s gubitkom eksplozivnosti čeka ne baš ugodna košarkaška starost.

Koufus i Mozgov solidna su tijela koja će također zabiti i skočiti, ali daleko su oni od atleta koje mogu čuvati reket. Randolph je pak atleta, ali taj još nije shvatio što mu činiti u napadu, a kamoli obrani, tako da od sve trojice ne treba očekivati previše. Tu i tamo će bljesnuti, ali budućnost Nuggetsa zapisana je u skupom ugovoru kojega su dali JaValeu i koji tek treba opravdati.

MINNESOTA

THAT WAS THEN:

Dolazak Adelmana i očekivani napredak Lovea obećavali su donijeti nešto vedrije tonove u tmurni Minneapolis, ali na kraju su stvari ispale bolje nego su se nadali i najveći optimisti. Love je ne samo napredovao, već se nametnuo kao najučinkovitija četvorka u ligi (namjerno izbjegavam koristiti epitet najbolja zbog Kevinove loše obrambene igre, kao i tek solidne realizacije u postu koju je nadoknadio fantastičnim brojkama s najvažnijih pozicija u košarci – linije slobodnih i trice), a ovaj put je imao i pratnju. Rubiu je trebalo desetak utakmica da se privikne na NBA stil igre i zaboravi na sve traume Eurolige, a od nikuda se pojavio i Tiranosaurus Pek - masivni crnogorski centar fauliranje i izgubljene lopte zamjenio je trpanjem u reketu i skokovima, ostvarivši tako jedan od najvećih skokova u kvaliteti prikazane igre u drugoj sezoni u odnosu na prvu ikada zabilježen.

Sa svojom tročlanom jezgrom i kompetentnim trenerom koji je vrlo brzo uočavao trendove i prilagođavao igru i rotaciju talentu kojega je imao na raspolaganju, Wolvesi su na pola sezone bili u lovu na playoff. Tada je Rubio naletio na Bryantovo koljeno i sredio ligamente vlastitoga, a nedugo nakon toga tijelo je počelo izdavati i Pekovića i Lovea. Vrlo brzo pao je zastor na jednu izuzetno zanimljivu i zabavnu sezonu, zabilježenu uostalom i mojim lanjskim praćenjem svih 66 utakmica, ali usprkos tome ostao je dojam kako Wolvesi nakon dugo, dugo vremena, opet imaju budućnost, makar im rok za ostvariti je nema standardan datum trajanja zbog Kahnova produženje s Loveom na samo 3 sezone umjesto na 5.

THIS IS NOW:

Prvo treba istaknuti kako Loveova ozljeda mijenja raniju IOR projekciju po kojoj su Wolvesi sigurna playoff momčad sa scoreom 45-37. Love će po većini stručnih procjena propustiti nešto manje od trećine sezone, a oduzimanje njegovih brojki iz prognoze i zamjena istih s onim što bi trebale ostvariti zamjene, baca Wolvese u borbu za osmo mjesto s Dallasom i Jazzom. Naknadnim izračunom, bez Lovea (nedostatak Rubia je već uračunat u prvotnu projekciju) Wolvesi će u ovom periodu imati od 4 do 6 pobjeda manje, što je ogroman udarac, ali ne i nepremostiva prepreka.

Naime, jednom kada se konačno okupe i ako pritom izbjegnu dodatne komplikacije, Wolvesi predvođeni dvojcem Love-Rubio mogu itekako nadmašiti prvotna očekivanja. Recimo da se nakon all-stara već kompletna momčad sa svima u formi konačno uigra, što obzirom na mnoga nova lica treba uzeti u obzir. Teoretski do playoffa imaju dovoljno vremena da ritmom pobjeda rezerviranim za momčadi koje smatramo izazivačima nadoknade zaostatke. Nadmašiti projekciju u drugom dijelu sezone izvedivo je kada se imaš za što boriti, a pri tome im može pomoći i nejasna situacija glavnih protivnika. Dirk je svojom ozljedom u sličnom stilu unazadio šanse Dallasa, a Utah bi se mogla naći u situaciju u kojoj će ih odlasci Jeffersona ili Millsapa oslabiti baš u trenutku kada bi Minnesota trebala biti najjača.

Također, ne treba zanemariti dubinu Wolvesa koja se iz lanjske katastrofe pretvorila u jednu od boljih u ligi. Već smo utvrdili da će Rubiov izostanak sasvim solidno pokriti Barea i Ridnour, dok bi Loveov dobrim dijelom mogao maskirati Derrick Williamsa, lani drugi pick drafta. Iako je u rookie sezoni podbacio i to dobrim dijelom baš zato što se nije idealno nadopunjavao s Loveom zbog čega nije mogao do minuta, Williamsova kombinacija skočnosti i šuta mogla bi Adelmanu omogućiti barem da ne mijenja plan igre, ako već ne možemo očekivati da itko nadoknadi Kevinove brojke.

Što se ostatka rostera tiče, sve djeluje spremno pratiti Lovea i Rubia jednom kada se vrate. Prognozirati Pekovićev učinak obzirom na mali uzorak nije zahvalno, ali teško je zamisliti da se nakon lanjske eksplozije njegove igre mogu vratiti na one iz rookie sezone. Pek je real deal, što bi im moglo spasiti sezonu.

Rotacija na bokovima pak glavni je razlog ovogodišnjeg optimizma. Kahn je zamijenio 4 ispodprosječna NBA igrača (Beasley, Ellington, Johnson, Webster) profesionalcima poput Kirilenka, Budingera, ali i potencijalno višestruko isplativim rizicima poput Roya i Shveda. Iako upitnici stoje nad Royevim koljenima, obzirom na ono što bi trebao zamijeniti, Roy na trećini nekadašnje snage bit će sasvim dovoljan da ova momčad osjeti razliku.

PLUS:

AK-47 će od prvog dana biti Adelmanov ljubimac. Čovjek koji se školovao u flexu Jerrya Sloana i Davida Blatta sjajno će se uklopiti u svaku motion offense akciju koju Adelman uključi u napad, a ove godine bi ih moglo biti više nego lani upravo zbog Kirilenka. Iako je prešao 30-u, Rus i dalje u nogama ima all-round genijalnost, a igra u sistemu koji mu odgovara samo će pomoći da ona izađe na površinu. Inače, AK je samo jedan od gomile odličnih poteza kojima je Kahn pojačao rotaciju, čime je dokazao, osim da je notorni rasist, i da je u stanju napraviti posao kako treba. Budinger, Roy, pa i Shved, čiju dribling-penetracija igru treba držati na oku, pravo su bogatstvo u odnosu na lanjsku situaciju i zasigurno će pomoći da se period bez Rubia i Lovea preživi sa što manje deprimirajućih šokova.

MINUS:

Bijelci ne znaju skakati, ali znaju kupiti skokove, što dokazuju Peković i Love. Međutim, znaju li se kretati dovoljno da zaigraju poštenu obranu? Teško, što znači da će zaštita reketa Minnesoti dugoročno predstavljati najveći problem. Također, davanje novca na sve strane osudilo je Wolvese na potragu za instant uspjehom. Ovo što imaju - imaju. Možda će to biti dovoljno za priključiti se Denveru i Mephisu kao potencijalnim plutajućim minama, ali teško je uočiti put kojim bi trebalo ići da se posloži potencijalni izazivač. Pogotovo zato što im, obzirom na stadij karijere Kirilenka i Roya, a i Loveov kratki ugovor, teško na raspolaganju ostaje više od dvije do tri sezone prije novog rebuildinga u hodu.

UTAH

THAT WAS THEN:

Jedno od ugodnijih iznenađenje skraćene sezone bila je efikasnost Jazza u napadu, efikasnost koja je momčad u rebuildingu, s puno mana u obrani, lansirala u playoff prije predviđenog roka. Bazirajući sve na igri kroz post preko Millsapa i Jeffersona, Utah je sakrila nedostatak trice i rješenja na vanjskim pozicijama skočivši s 13. na 6. poziciju u napadačkom učinku. I dok su Big Al i Millsap igrali karijere života na jednom kraju parketa, u obrani je njihov manjak visine i brzine zadržao Jazz među lošijim obranama lige, što im nije smetalo da preskoče upitnu kemiju Rocketsa i tanku rotaciju Sunsa u lovu na osmu poziciju.

Osim sjajne kombinacije visokih, sposobne igrati licem i leđima košu na obje pozicije, zbog čega ih je bilo gotovo nemoguće braniti, Jazzu je potrebni poticaj dala i izuzetna klupa predvođena mladom jezgrom, na kojoj svakako treba istaknuti Derricka Favorsa koji je, automatski po ulasku na parket, jednu lošu obranu, ovisnu o faulu kao osnovnom sredstvu čuvanja reketa, pretvarao u prosječnu defanzivnu družinu.

Trener Corbin u svojoj prvoj cijeloj sezoni na klupi nije nastavio samo promovirati Sloanovu filozofiju faula kao legitimnog obrambenog sredstva, već je nastavio i s ignoriranjem mladih igrača. I dok se zbog kvaliteta Jeffersona i Millsapa još i može opravdati Favorsova skromna minutaža, kao i to što je Kanter dobio jako malo prilike dokazati se kao izuzetan skakač, teško je razumjeti ignoriranje Aleca Burksa na račun veterana poput Bella i Howarda, pogotovo jer je golom oku bilo jasno kako Burks lakoćom ulazi u reket, dok dva spomenuta veterana nisu mogla pošteno ni potrčati.

Ipak, Corbin se iskupio zbog promoviranja Haywarda u nezamjenjivi dio startne petorke, pri tome svjesno gurajući starosjedioca Milesa u sjenu. I Miles i Bell tijekom sezone su zbog minutaže došli u sukob s Corbinom, ali njihovi vapaji nisu ostavili većeg traga obzirom da je bilo jasno kako mladost Jazza polako, ali sigurno, preuzima kontrolu nad sudbinom franšize. Podatak da je nakon metle Spursa u prvom kolu, koja je jasno ukazala na realnu poziciju dvojca Millsap-Jefferson u NBA svemiru (dužno poštovanje obojici, ali Timmy je u stotoj godini još uvijek dominirao u reketu na oba kraja parketa), jedina stvar o kojoj se pričalo Favorsova igra u obrani, dovoljno govori. Iako su ostali kratki za potencijalna dva lutrijska picka koja su mogla krenuti u njihovom pravcu da Warriorsi nisu tankirali i da su sami bili manje uspješni u završnici, Utah je trenutno toliko dobro pozicionirana da im nikakvi detalji ne mogu pokvariti sunčanu prognozu.

THIS IS NOW:

Naime, Jazz u novu sezonu ulazi s mladom jezgrom već spremnom preuzeti rezultatski teret na sebe, a pri tome imaju na raspolaganju više od pola salary capa za slaganje dugoročnog plana. Millsap i Jefferson su u zadnjim godinama ugovora i mogu poslužiti kao mamci za dovođenje novih mladih nada ili draft pickova, ili pak mogu ostati kao dio nove generacije u svojevrsnoj ulozi mentora koju su lani tako sjajno odrađivali.

Točnije, samo jedan od njih može ostati obzirom da ove sezone primarni zadatak Jazza mora biti promoviranje Favorsa u startera i ključnog čovjeka pod košem. Koliko god sadašnji dvojac bio talentiran, činjenica je da njihov učinak na parketu ne garantira vrhunski rezultat, što jasno ukazuje i lanjska sezona, točnije 8. mjesto u playoffu i 19. obrambeni učinak u ligi. Favors možda nikada neće imati tako sjajne napadačke brojke kao dva trenutna veterana-konkurenta, ali njegov učinak na igru se ne vidi toliko u box-scoreu koliko u rezultatima. Jednostavno, takav obrambeni potencijal ne raste na grani i Jazz ga mora maksimalno iskoristiti, što znači da je došlo vrijeme da se 20-ak minuta po večeri pretvori u barem 30-ak.

Favors donosi idealnu kombinaciju za visokog obrambenog specijalca jer ima masu i visinu za zatvoriti sredinu, a ujedno je dovoljno pokretljiv i brz da igra obranu na perimetru. Ovakav profil igrača neophodan je ako planirate imati uspješnu momčad, a njegova svestranost omogućit će Jazzu da do kraja kalkulira s trošenjem salary capa. Favors može jednako uspješno igrati i pored Millsapa i pored Jeffersona (njegove brojke u obje kombinacije bile su identične), a možda je još važnije da ništa slabiji učinak nije ostvarivao ni pored Kantera, tako da je rješenja gomila i svako je dobro.

Uz Favorsa, kao budućnost Jazza nametnuo se i Hayward svojim all-round učinkom i sposobnošću da igra sjajnu obranu na obje bočne pozicije, a Kanterov skakački potencijal i Burksova kreativnost u slash igri u najgorem slučaju dat će im dvije vrhunske opcije s klupe. Kako Kanter ima i pedigre i fizikalije, a i u rookie sezoni se već nametnuo kao koristan igrač usprkos mizernoj minutaži, njega je vrlo lako zamisliti i kao startera, što dodatno olakšava situaciju s veteranima – čak i u najgorem slučaju, a taj bi bio da ih izgube bez da zauzvrat dobiju išta osim ponekog picka, Jazzeri se s takvim mladim visokim dvojcem nemaju čega bojati.

Svjetlu budućnost koju donose već posložene kockice na rosteru i više nego ugodno stanje na salary capu, dodatno pojačava i budući pick Warriorsa koji ove godine ima top 6 zaštitu, što znači da će Utah ovaj put ostati bez svog picka samo u slučaju totalnog kolapsa Currya i Boguta (što, nažalost, nije isključeno). Dodaju tu eventualni pick kojega mogu dobiti za Millsapa ili Jeffersona i jasno je kako Jazzu ni idućih sezona neće nedostajati jeftinih, a kvalitetnih opcija.

I dok planiraju dugoročni uspjeh, u Utahu nisu zaboravili ni na sadašnjost, ispravivši preko ljeta dva najveća minusa lanjske rotacije – nedostatak šuta za tri i nedostatak kvalitetnih igrača na boku. Dolazak dvojice Williamsa, Mauricea i Marvina, trebao bi zaokružiti petorku i dati balans potreban za još jedan lov na playoff. Marvinova dužina bi uz Haywarda trebala predstavljati problem protivnicima na boku, što bi uz više minuta Favorsu pod košem konačno obranu Jazza trebalo lansirati u sredinu.

Novopronađena tricaška snaga pak trebala bi dodatno širiti reket za high-low majstorije Millsapa i Jeffersona u postu, a usput i sakriti sve Favorsove slabosti u napadu, posebice manjak šuta. Dva Williamsa i Foye, uz Haywarda, omogućit će Corbinu da cijelo vrijeme na parketu ima unutar-van balans o kojemu je lani mogao samo sanjati. Također, tu je i opcija korištenja Millsapa na trojci i igranja s ogromnim frontcourtom, koja se lani pokazala kvalitetnom, iako se u principu ne radi o ničemu drugom nego o triku zbog potrebe da se pronađu minute za Favorsa.

PLUS:

Tri pridošlice lani su zajedno zabile više trica (278) od ukupne momčadi Jazza (273), što će bez sumnje biti ogromna kratkoročna pomoć. Dugoročno, najveći plus je definitivno sjajno odrađen rebuilding u hodu i mlada jezgra koja budi nadu da će Jazz još dugi niz godina boraviti u samom vrhu Zapada. Posebice je bitan Favors - u ligi u kojoj vladaju vanjski igrači i u kojoj se iz dana u dan potvrđuje značaj visokih igrača kao obrambenih majstora koji moraju biti u stanju braniti reket i rotirati se do linije za tri, Favorsova pokretljivost daje im šansu da jednoga dana imaju obranu u rangu onih kojima zapovijedaju Chandler, Garnett ili Howard. Drugim riječima, dostojnu lova na naslov.

MINUS:

Playmakerska pozicija u ovoj fazi prijelaza još uvijek nije dovoljno pokrivena. Williams i Foye su prije svega combo bekovi sposobni kreirati isključivo za sebe, daleko su najučinkovitiji u spot up situacijama, dakle nakon što je netko već zavrtio akciju za njih. Jedina dva prava playa trenutno na rosteru su lanjska druga i treća opcija, veterani Watson i Tinsley, koji su još u prošloj sezoni lošim šuterskim i obrambenim učinkom otežavali život svima oko sebe.

I dok je na jedinici problem manjak talenta, na ostalim pozicijama mogao bi to biti višak. Od viška glava na boli, ali Jazz ima sudar generacija. Jednu veteransku, koja se bori za novi ugovor i drugu mladu koja želi minute. Ta potreba za fabriciranjem minuta lani je dovela do toga da Corbin koristi Millsapa kao trojku, što se pokazalo uspješnim eksperimentom zbog slabe rotacije na boku.

Kako je dolaskom Williamsa krilo sasvim solidno pokriveno, eventualno korištenje postave s Millsapom tijekom dužeg perioda više nema košarkaškog uporišta jer Millsap nije vanjski igrač ni brzinom ni šutom da bi odradio takvu ulogu na razini na kojoj to radi pod košem. Gurati njega na trojku bili bi rasipanje resursa, a Jazz se čini kao zadnja franžiza kojoj tako nešto pristaje.

Doduše, s Corbinom nikada ne znaš. Njegova sklonost da nesuvislo koristi igrače možda mu je i veći problem nego sklonost konfliktu, pa će biti zanimljivo vidjeti može li ova gužvetina pod košem proći bez problema. Ako ništa drugo, bez Bella, Milesa, Howarda i sličnih nepotrebnih likova u jednoj mladoj momčadi (mislim, zar Al i Paul nisu dovoljni kao veterani), barem će Burks dobiti minuta koliko zaslužuje. Osim ako ga ne blokira Millsap pod izlikom da negdje mora igrati.

PORTLAND

THAT WAS THEN:

Lanjsko izdanje Portlanda najlakše je opisati kroz dr. Jekyll & mr. Hyde analogiju. Krenuli su Blazersi u sezonu punom parom, ostavljajući dojam izazivača, a ne samo solidne playoff momčadi. Secirali su protivnike energijom u obrani, posebice presingom na loptu, te izuzetnom efikasnošću u napadu, posebice novopronađenim osjećajem za kontre i tranzicijsku igru, što je bio ogroman pomak u odnosu na ono što smo imali prilike gledati ranijih godina od pedantnih momčadi Natea McMillana.

Ali, onda je uslijedio pad kakvoga nikakva objektivna analiza ne može objasniti. Blazersi kao da su popili napitak koji ih je iz košarkaškog stroja najviše kategorije pretvorio u haklersku bandu koja samo čeka isplatu dnevnica. Iako teze da je McMillan izgubio doslovno svaki kontakt sa svlačionicom mogu poslužiti kao racionalno objašnjenje razloga pucanja jedne momčadi, način na koji su Blazersi promjenili karakter usred sezone, a bez da su drastično mijenjali razinu talenta, šok je sistema kakav samo još jednom podsjeća na to koliko je kontekst ranjiv i podložan mnogim neopipljivim utjecajima.

Raspad jedne generacije, koji je doveo do čišćenja svlačionice i uprave, na simboličkoj razini bio je potreban, jer se Blazersi nikada zapravo nisu pomirili s idejom o gubitku potencijalne šampionske jezgre. Ozljede su im definitivno uzele Roya i Odena tijekom lockouta, a takvu razinu talenta jednostavno nije bilo moguće nadoknaditi krpanjem rostera veteranima poput Millera, Feltona, Smitha, Thomasa, Crawforda ili Wallacea. Umjesto prihvaćanja sudbine, par sezona pokušavali su zadržati status momčadi čije vrijeme dolazi, da bi ih na kraju stvarnost ipak sustigla i natjerala na promjenu kursa.

THIS IS NOW:

Fascinatno je da Blazersi usprkos svemu ni sami još ne znaju kojim bi to kursem trebalo krenuti. Pokušaj da ovog ljeta dovedu Roya Hibberta jasno ukazuje na želju da se pod svaku cijenu izbjegne izgradnja nove jezgre, odnosno da se potrošnjom maskira niz loših poteza i, prije svega, loše sreće. Međutim, kako je Hibbert bez previše razmišljanja ostao u Pacersima, planovi su se ipak okrenuli prema rebuildingu, makar se on odvijao u hodu.

Iako teoretski u Aldridgeu imaju temelj, a u Batumu i Matthewsu dva solidna nosiva zida, Blazersi su mudro odustali od daljnjeg dovođenja osrednjih veterana sa skupim i dugim ugovorima, vjerojatno s namjerom da iduće godine pokušaju iskoristiti prostor na salary capu za lov na nekoga novog Hibberta, dakle igrača s potencijalom da se pridruži spomenutom trojcu kao nositelj igre.

Stoga su u novu sezonu ušli s veteranima upitne NBA kvalitete poput Pavlovića, Pricea, Jeffriesa i Hicksona. Dati dobar dio rotacijskih minuta ovakvim imenima definitivno nije garancija ozbiljnih rezultata, ali poanta je da se radi o rentanju njihovih usluga na jednu godinu, rentanju koje bi se iduće sezone moglo pretočiti u jedno pravo pojačanje.

Uz tročlanu jezgru na jednoj strani i ovu hrpu plaćenika na drugoj, treći dio rostera čine igrači na rookie ugovorima, njih 8, od čega ih je čak 5 novaka, što jasno ukazuje da je jedan od planova ove sezone pokušati kroz vlastiti sistem promovirati ponekog mladog igrača koji bi u budućnosti mogao biti važan dio momčadi. Davanje popriličnog dijela minuta igračim u ovako mladoj fazi karijere tipično je za momčadi u potpunom rebuildingu, a Blazersi se nadaju uspješno žonglirati između jezgre u naponu snage i razvoja mladih igrača, pri tome zadržati relativno fleksibilan salary cap i već dogodine ostvariti značajan napredak. Za održavanje ovog balansa i realizaciju poprilično zahtjevnog plana bit će zaduženi novi GM Olshey (stigao iz Clippersa kao učenik Mikea Dunleavya, što u mojoj knjizi nikada neće biti plus) i novi trener Stotts (Karlov učenik koji striktno kopira mentora baveći se uglavnom napadom).

Puno više šansi za ostvaranje ovakvih ciljeva imat će nametne li se njihov šesti pick drafta kao legitimni NBA igrač. Praktički, ova sezona, a dobrim dijelom i budućnost, ovisi o Damianu Lillardu. Nametne li se on kao dugoročno rješenje na jedinici, teoretski Olshey dogodine može potpisati Paula Millsapa i tako u ekspresnom roku okupiti novu petorku sposobnu loviti playoff (između svih slobodnih igrača spominjem njega čisto zbog toga što mu je prije nekoliko godina malo nedostajalo pa da postane Trail Blazer, a i zato što nije max igrač već spada u skupinu ispod, što je bitno obzirom da Blazersi već imaju Aldridgea i Batuma na masnim ugovorima i teško si mogu priuštiti još jedan osim ako ne misle igrati bez klupe).

Međutim, svi znakovi ukazuju na to da će Lillard teško u prvoj sezoni ostvariti učinak u rangu jednog Kyriea Irvinga. Njegove brojke, stil igre i pedigre navode na rookie sezonu puno bližu onome što je lani prezentirao Brandon Knight, koji je u Pistonsima također od prvoga dana imao odriješene ruke, ali nije prezentirao razinu igre ni približno sličnu onome što je prezentirao Irving. Bacimo li pogled samo na IOR razliku, Irving je bio bolji za 49 bodova – Knight je završio rangiranje NBA igrača s 20, a Irving sa 69.

Obzirom da je Lillard iskazao puno manje problema oko kreiranja šuta za sebe i druge na NCAA razini od Knighta, a svakako treba uzeti u obzir i činjenicu da je Lillard godinu stariji iako dolazi u ligu godinu kasnije, on bi se trebao naći negdje između ove dvije krajnosti koje možemo okarakterizirati kao krajnja efikasnost (Kyrie) i krajnja ne-efikasnost (Brandon), ali ipak nešto bliži lošijoj opciji zbog velike potrošnje koja mu ne gine obzirom na to da će većinu vremena imati loptu u svojim rukama i da praktički nema alternative na rosteru.

Krpanje pozicije drugog visokog čekati će, dakle, iduće ljeto, iako nema sumnje kako će Blazersi dati dovoljno minuta i svom drugom lutrijskom picku da se dokaže kao eventualni igrač na kojega mogu računati u budućnosti. Myers Leonard ima visinu i snagu za NBA peticu, ali u rookie sezoni takav profil igrača obično muku muči uopće s tim da ostane na parketu zbog nesnalaženja u obrani. Kako ni jedan vanserijski atleta poput Dwighta nije naučio igrati obranu tijekom prvih nekoliko sezona, realno je očekivati da će Leonard tijekom prve sezone uglavnom skupljati osobne. Momak je imao solidne brojke za jednog bijelog centra prilikom mjerenja atleticizma, ali, obzirom na slične lutrijske projekte poput Arauja i Aldricha, doza skepse prema njegovom utjecaju na budućnost franšize svakako je dobrodošla.

I dok će razvoj rookiea biti u prvom planu, nikako ne treba zanemariti ni partije koje će pružati veterani. Aldridge se lani potvrdio kao jedan od najboljih all-round visokih u ligi, legitimni all-star kandidat kojega samo skromni skakački učinci drže podalje od franšizne role koja je u današnjim Blazersima isključivo njegova. Matthews bi se uz dodatni prostor mogao nametnuti kao jedna od najboljih 3&D opcija u ligi, a Batum bi mogao eksplodirati kao strijelac i izboriti poneku all-star nominaciju.

U svakom slučaju, sva trojica ulaze u najproduktivniju fazu karijere i bit će zanimljivo pratiti kako se snalaze u ovom čudnom kontekstu rebuildinga koji to nije. Nije tajna da upravo LMA drži budućnost Blazersa u svojim rukama i da će o razvoju njegove igre, ali i o zadovoljstvu radom uprave, ovisiti plafon novih Blazersa (ove godine će po prvi puta biti sam u sredini, bez barem Cambya da mu čuva leđa, što znači da će morati ponijeti veći teret nego ikada ranije, posebice u obrani).

PLUS:

LMA je jedan od najkompletnijih visokih igrača u ligi. I dok je prava šteta gledati ga u ovakvom gubitničkom okruženju tijekom najboljih godina karijere, njegovo prisustvo daje Blazersima nadu u instant oporavak – samo treba pogoditi s par novih draft pickova i ponekim veteranom i već kroz jednu godinu gubitništvo može ponovno postati nada.

MINUS:

Sklonost Paula Allena da se baci na glavu u prazan bazen uvijek će visiti nad odlukama franšize, iako se ovom prilikom pokazao dovoljno staloženim izbjegavši npr. dovođenje Jasona Kidda, Ramona Sessionsa, Eltona Branda i igrača sličnog profila. Međutim, dok on vreba nad svakim potezom GM-a i trenera, čovjek nikada ne zna mogu li Blazersi posvetiti jednu godinu rebuildingu bez naglih poteza, a kamoli dvije ili više.

Pokušaj davanja maxa Royu Hibbertu jasno ukazuje na stvarne želje uprave, pri čemu u Portlandu zaboravljaju na jednu bitnu stvar, a ta je da nemaju ni približno širok izbor mogućnosti kao npr. divizijski im konkurent Jazz. Miks veterana i mladih snaga je sličan u teoriji, ali Blazersi tek trebaju stvoriti svoju mladu jezgru, a i njihova salary cap situacija je puno manje rastezljiva - Aldridge, Batum i Matthews jedu više od pola capa i teško je zamisliti da u takvim uvjetima mogu dovesti max igrača.

Praktički, Blazersi nemaju prostora za grešku misle li odraditi ovu stvar u hodu. Naprave li samo jedan promašaj (pokaže li se Lillard nedovoljno dobrim, pretplate li krivog veterana), čeka ih puno gore razdoblje od ovoga trenutnog. Vrlo moguće i razdoblje u kojem će se morati odreći Aldridgea i tako se oprostiti od zadnje poveznice s šampionskom generacijom koja nikada nije dobila priliku to postati.

10Jul/125

30 FOR 30: DENVER

Posted by Gee_Spot

SCORE: 38-28

MVP: Ty Lawson

X-faktor: nepostojeća obrana

George Karl je opet uspio u slaganju izuzetno efikasnog napada – Nuggetsi su bili treća najučinkovitija momčad lige u tom segmentu. Od kada je napustio izolacijski stil koji je Nuggetse krasio veći dio njegove karijere u Denveru i stvorio momčad u stilu svojih run and gun Bucksa s početka milenija (koji su s tri vrhunske napadačke opcije na vanjskim pozicijama u Cassellu, Allenu i Robinsonu praktički bili preteča današnje Oklahome), Karl je u zadnje tri sezone, s ili bez Carmela Anthonya, imao top 3 napad lige (2012. i 2010. treći, 2011. prvi) zasnovan na brzoj i čestoj tranziciji, agresivnim ulazima vanjskih igrača i puno povratnih lopti iz reketa otvorenim šuterima.

Naravno, ogromna razlika u odnosu na potencijalnu šampionsku generaciju koju je okupio u Milwaukeeu (i koju je u Finalu Istoka 2001. zaustavio Mutombo sa Sixersima, prije nego je njega u Finalu pregazio Shaq), leži u činjenici što današnji Bucksi nemaju Raya Allena u naponu snage kao legitimnog franšiznog igrača, iako Galinari i Lawson mogu poslužiti kao nekakve kopije Cassella i Big Doga. Ono u čemu se pak ove dvije Karlove momčadi ne razlikuju je mizeran obrambeni učinak, koji je, kako nas povijest uči, teško sakriti i kada imate Ray u jednoj od najboljih individualnih sezona na pozicije dvojke od vremena Jordana (nešto slično u razdoblju zadnjih 15 godina prezentirali su samo Kobe i Wade više puta, odnosno McGrady, Carter i Roy u sezonama života), a kamoli kada vam je drugo ime na boku Arron Afflalo.

Nuggetsi su tako izletili u prvom krugu od Lakersa koji su bili zreli za poraz jer im matchup protiv momčadi koja je duplo brža i bazirana na igri iz vana nikako nije odgovarao, ali Denver za razliku od Dallasa godinu ranije nije bio u stanju iskoristiti šansu. Zašto? Pa, zato što u trenutcima kada odlučuje jedna lopta Gallinari ipak ostaje Gallinari, ne pretvara se nekim čudom u Dirka. Nažalost, čudnim odlukama oko rostera (ogromni višegodišnji ugovori Afflalu i Chandleru čime su bez ikakvog razloga poduplali istu poziciju istim prosječnim igračem) smanjili su šanse da pronađu svoju prvu opciju, ali tijekom sezone dogodila im se barem jedna dobra stvar – dobili su dva zanimljiva visoka igrača.

Umjesto Nenea koji je bio predviđen kao višegodišnja opcija pod košem i pouzdani pick & roll partner Lawsonu kako bi se unijelo malo raznovrsnosti u napad, Nuggetsi su svom rookieu Fariedu pridodali McGeea iz Washingtona (Wizardsi su rado preuzeli ogromni Neneov ugovor koji bi ionako pretrpani salary cap Denvera dodatno zagušio). Mlade snage nisu ni približno korisne u napadu kao što je to bio Nene, ali imaju potencijal donijeti ovoj momčadi obrambenu fazu igre koja joj nedostaje. Jasno, i jednom i drugom trebat će još dosta vremena da realiziraju potencijale, ali već u startu su pokazali da mogu od Nuggetsa učiniti barem sjajnu skakačku momčad. Kada nauče staviti savršene fizikalije u službu igre i kada nauče igrati obranu glavom i nogama, a ne samo srcem, Denver će pod vlastitim košem imati potreban balans visokih sposoban igrati unutar-van.

Naravno, postoji rizik da JaVale nikada ne pretoči Chandlerovske fizikalije (brzina i raspon ruku) u nešto konkretno, ali obzirom na zagušenost salary capa, druga karta na koju mogu odigrati im ne preostaje. Lawson se u sjajnoj sezoni nametnuo kao top 10 playmaker lige i kao jedan od rijetkih igrača na rosteru koji igra na obje strane parketa, a Gallinari je sjajno krenuo u sezonu, da bi nakon cijelog niza ozljeda izgubio ritam, ali i ostavio dojam kompletnog igrača koji si lakoćom kreira šut i koji zasigurno može šutirati bolje od mizernih 41% (31% za tricu). Ova dvojica su se nametnuli kao lideri, a treći čovjek je Afflalo, dokazani 3&D majstor koji je solidno odradio posao u napadu, ali kojem bi zasigurno bolje legla manje zahtijevna uloga spot up šutera od one agresivnog drugog beka koju pred njega stavlja Karl.

Prva potpuna sezona bez Carmela tako je ostavila polovičan dojam. S jedne strane, Nuggetsi su okupili zanimljivu jezgru s dva granična all-star igrača (Danilo i Ty), dva izuzetna mlada talenta pod košem (Faried i McGee) i pouzdanim igračem zadatka (Afflalo), a s druge previše su se pouzdali u klupu koja je funkcionirala samo zato što je Al Harrington potpuno neočekivano odigrao ponajbolju sezonu u zadnjih 5 godina. Upravo u tom učinku klupe krio se i najveći problem – iako su na nju potrošili jednako kao i na startere i iako su nakon tradea s New Yorkom vjerovali kako će upravo dubina rotacije biti njihova snaga, osim veterana Harringtona i uvijek barem zabavnog Millera (uvjerljivo najsporiji bek u ligi) nitko nije odradio ništa.

Chandler se nakon povratka iz Kine ozljedio odmah nakon što je potpisao besmislen ugovor (18 milja na tri godine previše je za igrača koji ima potencijal biti tek nešto viša, ali i puno neučinkovitija verzija Afflala), Brewer je samo potvrdio da nije klasa za stalno mjesto u rotaciji, Kupus i Mozgov da su dva balvana koja jedva da pomažu i u skoku (tri garantirane godine Grku još su jedan sumnjiv ugovor), a Birdman je sezonu završio s novim problemima sa zakonom, ali i odavno načetim leđima.

Ipak, ima i jedna svjetla točka – u samo 26 utakmica rookie Jordan Hamilton pokazao je da možda ima nešto u onim pričama kako se radi o još talentiranijem, ali i još manje discipliniranom strijelcu od J.R. Smitha. S tim da ovo drugo nije ni bitno – Karlu je previše potreban još jedan kreator na boku da bi se zamarao time što mali nije u stanju razlikovati dobar od lošeg šuta. Krene li u pravom smjeru tijekom druge godine, možda bi upravo on mogao biti najveće pojačanje za Nuggetse koji praktički nemaju drugog načina za ići naprijed osim ovog rasta iznutra.

FAST FORWARD

Kao što je ranije spomenuto, Nuggetsi su se toliko nakrcali osrednjim ugovorima da im kao jedina opcija za promjene ostaje tržnica. Kako je još prerano za prekrižiti ovaj novi Karlov projekt, za očekivati je da Denver ove godine neće biti previše aktivan i kako će im potpisivanje McGeea biti glavni prioritet. A obzirom da Lawson stiže na naplatu već dogodine, šanse da iduće dvije godine budu ozbiljniji igrači na tržnici su minimalne (to razdoblje bi trebalo biti i dovoljno da se pokaže može li se na McGeeu i Fariedu graditi budućnost).

TRENUTNA JEZGRA: Gallinari, Afflalo, Harrington, Chandler, Andersen, Brewer, Mozgov, Kupus, Lawson, Faried, Hamilton, Stone, Miller (50 milja)

REALAN/IDEALAN ROSTER: jezgra + McGee (10 milja)

- izborom Fourniera na draftu Denver si je uštedio milju, ali ona se svejedno vodi u salary capu, tako da će konačni iznos platne liste biti preko 60 milja, što je poprilična svota za jednu graničnu playoff momčad

11May/1222

DAY THIRTEEN – LOS ANGELES MIDGETS

Posted by Gee_Spot

BULLS @ SIXERS

Sjajna utakmica u kojoj je tijek zbivanja čak i zasjenio napadačku nemoć obje momčadi. Sixersi su krenuli odlučno u bitku, Holiday i Williams (koji je u globalu odigrao očajnu seriju) zabijali su preko Watsona i Lucasa, Iggy je uništio Denga na oba kraja parketa, a Bullsi su se trgnuli tek početkom nastavka kada se fokus napada pomaknuo s post up situacija za Boozera (nije napravio ništa cijelu večer) na akcije za Hamiltona (koji je kao u najboljim danima iz Washingtona na desetak minuta sjajno odglumio prvu opciju).

Bullsi su konačno u jednoj utakmici dominirali u skoku, posebice napadačkom, zbog čega su u završnicu ušli s osjećajem prednosti i to iako su Sixersi uspijevali zabijati u pristojnim razmacima. Međutim, isto kao što je napadački skok skoro produžio ovu seriju i tako se i simbolički istaknuo kao njihovo glavno oružje tijekom ove čudne sezone, na kraju su ih glave došla slobodna bacanja, njihov najveći minus kroz cijelu godinu.

Iggy je zasluženo ispao junak jer je odigrao Jamesovsku all-round partiju, netipično dobra šuterska večer držala je Sixerse u egalu tijekom perioda kada se nadmoć Bullsa u reketu počela isplačivati, obrambeni skok, agresivna kontra i slobodna bacanja kojima je zapečatio utakmicu šlag su na kraju, ali njegova obrana i organizacija napada ostat će ključni i neopjevani razlog plasmana Philadelphie u sljedeći krug.

U kojem nisu bez šanse dok god mogu zabiti dovoljno, a nije da nemaju potencijala (iako, radi se o malim postotcima obzirom na upravo odrađenu prezentaciju protiv momčadi koja je igrala bez dva ponajbolja igrača). Na stranu izgubljeni Turner, energetske rezerve Sixersa leže prije svega u učinku dvojca s klupe - ni Williams ni Young najveći dio serije nisu iskazivali ni upola one agresivnosti i učinkovitosti koja ih je krasila tijekom sezone. Dio razloga za to svakako leži u činjenici da u playoffu igraš protiv kraćih rotacija i nemaš mogućnosti nabiti brojke protiv lošije druge petorke protivnika, ali dio krivice je svakako i na njima, jednostavno moraju bolje koristiti prilike koje im se nude.

Što se Bullsa tiče, ovaj poraz je poslužio kao sjajna prilika da se na svim razinama uvjere kako je postojeća jezgra nedovoljna za borbu s ostalim pretendentima na naslov. Posebice u kontekstu Roseove ozljede – ako ćemo kao idealni primjer oporavka od ovakve ozljede uzeti Chrisa Paula, čisto zbog pozicije i utjecaja kojega ima na igru, onda možemo očekivati kako će Roseu trebati barem dvije sezone da se vrati na razinu igre koju je prezentirao prije pucanja ligamenata (s tim da težinu situacije povećava i činjenica kako je Roseov stil igre puno više ovisio o fizikalijama od Paulovog koji je i prije ozljede bio prvenstveno majstor pick igre i iskorištavanja prostora).

Bullsi imaju ogroman novac uložen u praktički tri role playera koja nisu u stanju ponijeti veći teret te ovu bližu budućnost, koju će provesti u čekanju da se njihov franšizni igrač vrati na vrhunsku razinu, moraju iskoristiti da zamijene dijelove. Mislim da nakon svega amnestija Boozera ne bi smjela doći u pitanje, koliko god Reinsdorf bio škrt nije valjda glup – zakrčiti salary cap maksimalnim ugovorom za čovjeka koji je u očitom raspadu i koji je jedva u stanju odigrati na razini prosječnog startera, nema aspolutno nikakvog smisla.

Kao što smisla nema ni plaćati Noahov osrednji učinak lovom koja po novom kolektivnom ugovoru pripada drugim ili trećim opcijama. Deng je skup, posebice za swingmana, ali ne treba zaboraviti da je čovjek odigrao odličnu sezonu usprkos ruci u zavojima i da za razliku od ove dvojice donosi intezitet u obrani tijekom cijele večeri kakav se rijetko viđa (za razliku od Noaha koji je ipak igrač trenutnog nadahnuća).

Tijekom ljeta ćemo se više baviti svim ovim opcijama i potencijalnim mogućnostima, ali već sada možemo zaključiti kako je prva faza ere Rose-Thibodeau završila. Vrijeme je za 2.0 verziju.

HAWKS @ CELTICS

NBA playoff je zakon. Kod ovakve izjave nam ne treba nikakav uskličnik jer radi se jednostavno o goloj činjenici. Druga utakmica za redom, druga drama koja se odlučila u zadnjim sekundama. Nakon početnog ispitivanja snaga, Celticsi su se brzo preko 2 na 2 igre Ronda i Garnetta nametnuli kao bolja momčad, a Hawksi su ih većinu utakmice pratili jedino zahvaljujući tricama Marvina Williamsa i Joea Johnsona (a dijelom i zahvaljujući solidnoj partiji dobrog starog Tracya McGradya s klupe, majstor je pokazao da u onom izmrcvarenom tijelo još ima soka za odraditi solidnu swingmansku rolu i najmanje je kriv što ga je Johnson nekoliko puta uvalio u teške situacije odbijajući uzeti odgovornost za šut na kraju napada).

U završnici je postalo gusto ponajviše zbog čudnih Riversovih rotacija koje su rezultirale time da je Garnett najveći dio zadnje četvrtine proveo na klupi, da bi se vratio u situaciju kada su Hawksi već bili u egalu. I to ne samo egalu – koristeći slabosti Bostonove obrane (Doc se opet oslonio na Hollinsa u završnici, računajući da njegova visina i pokretljivost mogu pomoći više od olovnih nogu Bassa i Stiemsme), Horford i Smith su zabijali kako god su se sjetili i donijeli Hawksima prednost.

U drami koja se odvijala u zadnjih pola minuta dogodilo se toliko toga da je nema smisla prepričavati, ali recimo samo da je poetska pravda da se sezona Hawksa završi onim što ju je i obilježilo – ciglom Josha Smitha s poludistance. Boston je ovaj put u foto-finišu bio koncentriran, nije bilo šanse da Pierce prokocka drugu utakmicu za redom i sada im ostaje pripremiti se za mlađe i bezopasnije Sixerse.

Hawksi pak ne smiju na odmor otići s misli kako bi sve bilo drugačije da su Horford i Smith bili potpuno zdravi. Istina, u tom slučaju bi protiv ovakvog Bostona bili favoriti (dakle, tu mislim na ovakav jednako načeti Boston), ali ostanak pri dosadašnjoj formuli više jednostavno ne vodi nigdje. Bit će vremena za posvetiti se i njima, ali ovako na brzinu, trade Josha Smitha, koji ulazi u zadnju godinu ugovora, čini se kao najbolja opcija.

Jednostavno, Horford je prekoristan igrač na pristojnom ugovoru za ono što pruža da bi ga se trejdalo, a Joe Johnson i njegov ugovor ne mogu nigdje (štoviše, postaje očito kako će Hawksi svoju amnestiju čuvati kako bi se riješili Johnsona puno prije isteka ugovora tamo pred sezonu 2016/2017), tako da se trejdanje ovogodišnjeg MVP-a čini logičnim potezom. Smith nikada neće imati veću vrijednost i možda bi se Lakersi bili spremni odreći Gasola i njegovog puno dužeg ugovora pri pokušaju da pomlade i ubrzaju momčad. Hawksima jednostavno treba netko tko može odigrati peticu i pri tome čuvati obruč, a ne se samo gurati u reketu. Jasno, misle li pokušati napraviti korak naprijed. Žele li i dogodine s istim sastavom pokušati iskoristiti slabosti Istočne konferencije (oslabljeni Bullsi, ostarjeli Celticsi), mogu i to, ali pored Heata i sve boljih Pacersa teško da imaju dobre startne pozicije.

LAKERS @ NUGGETS

Furioznim ulaskom u utakmicu Tya Lawsona (4 trice u nizu), Nuggetsi su u prvih nekoliko minuta stekli prednost koju su održavali do poluvremena, usprkos tome što je Kobe sjajnom partijom pokrenuo Lakerse koji su u tom prvom dijelu susreta u jednom periodu čak i kontrolirali ritam, usporivši Denver koristeći njihove slabosti u postavljenom napadu. Međutim, iako su ostavili Nuggetse bez run & gun igre koja im tako dobro leži, Lakersi nisu uspjeli potpuno zatvoriti Galinaria i Lawsona koji su nastavljali secirati njihovu obranu sjajnim korištenjem pick igre i svake mismatch situacije u kojoj bi se našli.

Mike Brown nije pokušao nikakvom zonom ili agresivnijim udvajanjem zaustaviti dva motora Denvera, oslanjajući se isključivo na preuzimanje, što se pokazalo kobnim. Naime, u nastavku su Nuggetsi opet krenuli furiozno, a ovaj put se sjajnom šuterskom učinku priključila i borbenost pod koševima gdje su Faried i kompanija još jednom voljnim momentom pomeli pod s Gasolom i Bynumom.

Susret je tako bio gotov već nakon 30 minuta kada se Denver s do tada standardnih desetak koševa prednosti približio razlici od +30. Neupitno je da su Nuggetsi sjajno šutirali većinu večeri i da ih je fenomenalna Lawsonova šuterska partija (13-18 iz igre) održala i u onim trenutcima kada se činilo da Lakersi preuzimaju kontrolu, ali, isključivo fokusiranje na njihovu večerašnju pobjedu kao na rezultat šuterske rapsodije značilo bi da smo potpuno promašili poantu.

Lakersi nisu izgubili dvije za redom u ulozi inferiorne momčadi zato što Denveru odjednom upadaju trice, već zato što su ih Nuggetsi potpuno nadigrali u svim ključnim segmentima igre. Karl i kompanija našli su načina održati napad podmazanim koristeći Lawsonovu brzinu i ponajviše Galinarievu prednost nad bilo kojim swingmanom Lakersa (tu se najviše vidi koliko nedostaje Artestova agresivna obrana), a u reketu su jednostavno srcem i željom nadskakali i pretrčali visoke trutove pod protivničkim košem.

U sedmoj je sve otvoreno, jer dok Lakersi ne uspostave kontrolu reketa i dominaciju u skoku, ni povratak Artesta neće biti u stanju okrenuti ovu seriju u njihovu korist. Gasol i posebice Bynum moraju zaigrati agresivnije, tražiti bolje pozicije pod košem i napadati - umjesto da se isključivo oslanjaju na visinsku prednost i činjenicu da mogu doći do šuta kad požele, vrijeme je da se oslone na mišiće. Jer, ako i dalje misle zaostajati u poenima iz reketa i skokovima za ovakvom visokom linijom Nuggetsa, onda nisu ni trebali igrati ovaj playoff.

9May/125

DAY ELEVEN – JAVALE GETTING PAID

Posted by Gee_Spot

MAGIC @ PACERS

Indiana je krenula u utakmicu napadajući iz svih oružja i činilo se kako je već nakon desetak minuta sve riješeno (28 poena u prvoj četvrtini i 15 poena prednosti u jednom trenutku), ali uporni Magic nije se predavao, vratili su se u egal preko očajne druge postave Indiane i držali do same završnice kada je razlika u talentu ipak presudila (Orlando ima šanse u utakmici ispod 90 koševa, ali kada Pacersi uđu u seriju šuteva iz vana priča staje).

Sjajnu utakmicu odigrao je Jameer Nelson koji se prikazanim u ovoj playoff seriji potpuno iskupio za očajan početak sezone (jasno, to ga i dalje ne čini ničim više od graničnog startera talentom primjerenijeg ulozi back-up playa), ali, usprkos solidnoj količini ubačenih trica i požrtvovnoj obrani, dominacija Indiane pod koševima za Orlando se pokazala neriješivom preprekom.

Indianu pred dvoboj s Miamiem ipak treba brinuti nekoliko stvari. Prva je svakako loša igra klupe koja ih je i noćas dovela u probleme. Hansbrough je neprepoznatljiv u odnosu na lanjsko playoff izdanje, ne donosi nikakvu energiju na parket i praktički jedini donekle koristan visoki igrač s klupe je Lou Amundson, koji opet nije ništa drugo nego energetska bomba na nekoliko minuta. Barbosa, jedini iskoristivi bočni igrač, je potrošeni veteran, što praktički ostavlja Collisona kao udarnu back-up opciju (sinoć je odradio dobar posao na Nelsonu u završnici, dok se Hill prebacio na bok), a to sve skupa znači da klupa Pacersa nema čime iskoristiti manjak kvalitete Heata u tom segmentu.

Sljedeći veliki problem je izgubljenost Paula Georgea, koji je potpuno impresioniran playoff košarkom i od kojega postaje iluzorno očekivati da se suprostavi Wadeu ili Jamesu. Kad dodaš da je glavni individualni oslonac Indiane Granger osuđen na život u Jamesovoj sjeni, jasno je da Pacersima ostaju minimalne šanse koje se baziraju prije svega na potencijalnoj skakačkoj dominaciji, posebice u napadu.

Korak naprijed bi mogao napraviti Hibbert, koji je i dalje nezgodan matchup Heatu jer pitanje je mogu li njihovi visoki odraditi ovako solidan posao na njemu 1 na 1 kao što su to napravili Davis i Anderson - budu li ga morali previše udvajati, to će otvoriti prostor za pouzdanu tricu Indiane. Korak nazad pak možemo očekivati od udarnog dvojca West – Hill, veterana koji su doslovno sami dobili Magic (i sinoć je njihova pick igra bila glavni oslonac kada je sve drugo stalo i kada se ušlo u egal) jer Miami odlično brani pick & roll i ovdje će Bosh i Chalmers odigrati ključnu obrambenu rolu.

CELTICS @ HAWKS

U očajničkom pokušaju da produži seriju, Larry Drew odrekao se svoje niske postave (koja je oživjela klub u završnici sezone) i vratio klasičnom izdanju Hawksa, s Johnsonom na dvojci i Marvinom Williamsom na drugom boku. Pod košem su zaigrali načeti Smith i povratnik Horford (koji je na kraju utakmice zahvalio svom masažeru za to što je uopće bio spreman), a ovaj skok u prošlost je urodio plodom.

Nakon klimavog početka, Hawksi su se počeli prisjećati stare kemije i polako preuzimati kontrolu – Williams i Horford su zabijali licem košu, Smith i Johnson su se spuštali pod koš, a Teague je miksao ulaze i šut te kontrolirao ritam. Rondo je agresivnim napadanjem koša držao Celticse u igri tijekom uzbudljive završnice, ali Hawksi su izborili pobjedu ponajviše zahvaljujući greškama Celticsa u zadnjim sekundama (dva brain farta Piercea i Ronda koji su doslovno prokockali dva šuta za pobjedu).

U ovom kontekstu u kojem ozljede kroje tijek serije, Boston tako nije uspio iskoristiti minimalnu prednost koju ima (a koja proizlazi iz sljedećeg - šepavi Allen i Pierce još uvijek mogu zabiti otvoreni šut kojega im Rondo servira, dok šepavi Smith i Horford nisu u stanju dominirati u reketu), ali barem smo konačno pogledali dobru utakmicu s puno više dobrih nego loših poteza.

Ipak, treba ukazati na jednu izuzetnu slabost Celticsa koja bi ih već koštala serije da su Smith i Horford u komadu. Dvojac Hawksa je čak i sinoć uhvatio 8 ofenzivnih skokova, a najveći krivac za to je Brandon Bass, koji u playoff košarci više ni solidnim napadačkim učinkom nije u stanju maskirati činjenicu da je obrambena nula i igrač za 20 minuta s klupe. Van zone ugode je beskoristan, nije u stanju niti graditi skok, a o pomaganju u obrani, pravovremenom rotiranju ili čuvanju svog igrača da ne pričam.

Ne bi li malo sakrio njegovu nemoć u obrani, Rivers je u jednom trenutku čak posegnuo za vječnim drvetom Ryanom Hollinsom koji je na brzinu skupio 4 osobne, ali i skakao te zakucao dva alley-oopa koja mu je bacio Rondo. Sad samo čekamo da Tommy Heinsohn Hollinsa proglasi novim Robertom Parishom.

SIXERS @ BULLS

Sixersi su sinoć u prvom poluvremenu ubacili 26 poena. Slovima – d v a d e s e t i š e s t. To je malo više od poena po minuti. Jučer sam inače bio na utakmici između Šibenika i Cedevite u kojoj su potonji ubacili 30 u prvoj četvrtini. Sad, nije da u bilo kojem obliku želim uspoređivati obranu Bullsa s onom Šibenika, ali mislim da je potrebno naglasiti kako, bez obzira što gledamo dvije ponajbolje obrane lige, ovakva napadačka jalovost nema mjesta u playoffu (inače nisam pobornik drastičnih promjena playoff formata, ali, kad uzmeš u obzir da ćemo morati gledati Sixerse ili Bullse još jednu rundu umjesto ekipa poput Memphisa, Denvera ili Dallasa, moraš postati pobornik ideja koje se zauzimaju za ukidanje konferencija).

Kraj cijelog niza napadačkih minusa Sixersa, u oči najviše upada neviđena nesposobnost realizacije kontri, odnosno nesposobnost iznuđivanja slobodnih bacanja prilikom kontakta. Iguodala i Turner su valjda tijekom serije propustili iskoristiti barem 20 situacija u kojima im je put prema obruču bio otvoren. Dijelom je za to odgovorna neviđena alergičnost koju osjećaju prema ideji o dodavanju lopte u kontri, a dijelom mekoća kojom ulaze u kontakt (jedan Rose ili Wade bi 9 od 10 puta iznudili slobodna).

Inače, treba odati priznanje i Bullsima koji su konačno odigrali bolju obranu od protivnika i na njoj izgradili razliku koju su uredno držali cijelu utakmicu, ni trenutka ne popuštajući stisak. Ako se sjećate, već smo nakon prve pobjede Sixersa istaknuli kako Thibodeau mora vratiti Brewera u rotaciju kako bi sakrio rupe u obrani koje nastaju gubitkom Rosea (a koje su se ozljedom Noaha samo povećale), ali Thibo je iz nekog razloga uporno ignorirao svog najboljeg stopera, oslanjajući se na Hamiltona koji bi sve dobro što napravi u napadu uglavnom zasrao očajnom igrom u obrani.

Sinoć je konačno pretpostavio Brewera Hamiltonu i to je donijelo rezultat, Turner i Holiday više se nisu šetali pored vanjske linije Bullsa. Pored Brewerovog i već standarnog Gibsonovog učinka u obrani, ključ pobjede s napadačke strane ležao je prije svega u tome što je Deng konačno jednom nadigrao Iguodalu, ali i u solidnom Boozerovom učinku (čim nije prva opcija, Carlos zabija onaj svoj skok-šut s poludistance).

U svakom slučaju, ova serija je daleko od gotove, bit će zanimljivo vidjeti što će Collins izmisliti kako bi pokrenuo ovaj očajni napad. Obzirom da je Brewer očito dobar protuotrov za Turnera i Holidaya, da se Iggy i Deng poništavaju te da Gibson vlada pod košem, čini mi se kako je najpametnije napad opet fokusirati na igru preko Spencera Hawesa na visokom postu, kao što su to radili početkom sezone.

Hawes izgleda sjajno, iz utakmice u utakmicu diže razinu igre i problemi s leđima se više ni ne osjećaju. Igra preko njega, Branda i Allena, dakle svojevrsna kopija pick & popa Celticsa, otvorit će reket izvlačenjem visokih Bullsa i tako možda olakšati realizaciju vanjskim igračima Sixersa. Mislim, već smo istaknuli kako su očajni u ulazima, ali još su gori u šutu iz vana, tako da je ova inverzija uloga s visokima njihova jedina nada da zaigraju gledljivu košarku.

NUGGETS @ LAKERS

Imamo seriju! Još jedna sjajna utakmica, još jedan razloga da žalimo zbog prve tri koje su bile odigrane ispod razine mogućnosti obiju momčadi (Denver nije istrčao u prve dvije, Lakersi u trećoj). Sinoć je Denver konačno dokazao da je shvatio kako treba igrati protiv Los Angelesa, Lawson i Galinari od početka su počeli koristiti rupe u obrani Lakersa, a sjajni Faried i razigrani McGee su energijom potpuno zasjenili u startu njonjave Bynuma i Gasola.

Da nije bilo veteranske pouzdanosti jednog od definitivno najpodcijenjenijih swingmana u ligi, legende Matta Barnesa, koji je all-round učinkom praktički sam spriječio ozbiljnije odvajanje Denvera, Lakersi bi u nastavku imali puno teži zadatak uhvatiti priključak. Ovako je Kobe uzeo stvar u svoje ruke u napadu, Gasol je zaigrao obranu i činilo se kako će Lakersi opet izvesti onaj dosadni klišej, o nadmoćnom protivniku koji tempira snagu za završnicu.

Samo, stvarno ne bi bilo pošteno da ovakva nadahnuta partija Nuggetsa propadne zato što su Lakersi, inače očajna tricaška momčad, na kraju slučajno spojili cijeli niz trica (Kobe 4 komada, Blake i Sessions po jednu) u pokušajima da se iskupe za kolektivno lošu partiju (za koju ovaj put nije krivac Kobeova sebičnost, čovjek je bio prisiljen vući i forsirati, već prije svega Bynumovo igranje u rikvercu). Na kraju se kao ključna figura nametnuo doktor košarke Andre Miller, koji je izazvan Kobeovim 1 na 5 pokušajima i sam odigrao simultanku, koristeći svaki trik u knjizi kako bi ulazima, pivotima i šutevima od table održao prednost Nuggetsa.

Mislim, nije Andre danas više onaj granični all-star igrač koji je bio u najboljim danima, čovjek ne može ni skočiti ni potrčati, ali je neviđeni užitak za gledati kako maksimalno koristi iskustvo i košarkaški IQ da bude koristan (plus, igrom bez greške u završnici iskupio se za onaj besmisleni tip-in kojim je praktički omogučio pobjedu Lakersa u prethodnom susretu).

Za kraj svakako treba istaknuti kako Denver u Fariedu i McGeeu ima zanimljivu kombinaciju pod košem koja bi se mogla razviti u ubojiti dvojac pod uvjetom da Faried atleticizmu doda i stabilan šut s poludistance, odnosno da McGee nauči igrati pod kontrolom i još bolje koristiti onaj lijevi horok kojega razvija. U slučaju da obojica dogodine naprave korak naprijed (mislim da više nije upitno kako će Denver izjednačiti svaku ponudu koja stigne za McGeea), Karl će na raspolaganju imati puno stabilniju momčad i tako dodatno skinuti teret s Lawsona i Galinaria, a posebice Afflala, koji je noćas opet potrošio gomilu lopti bez velikog učinka na rezultat u očitoj namjeri da izmori Kobea u obrani (opaska Karlu – ova taktika ne pali, Kobe nije čovjek već robot).

Kako serija odmiče, dubina rotacije Nuggetsa polako dolazi do izražaja (osim Barnesa, koji je ionako praktički starter obzirom na Ebanksovu nebitnost u široj slici, noćas Lakersi nisu dobili ništa ni od Blakea ni od Hilla, dva preostala tijela s pulsom na klupi), a Karl još ima jednog asa u rukavu. Al Harrington, koji inače igra s maskom zbog slomljenog nosa te s načetim leđima i preponama, počeo je davati znakove života i uspije li Karl od njega izvući solidnu rolu, moći će u potpunosti iz rotacije izbaciti nebitne likove poput Mozgova (noćas 13 minuta ničega) i Kupusa (nije ni ulazio) i tako staviti dodatan pritisak na visoke Lakersa.

Mislim, očekivao sam svašta u ovoj seriji, ali da će Gasol i Bynum njen veći dio gledati kako centri Nuggetsa zakucavaju pored njih i drže priključak u skoku, e to definitivno nisam.

3Feb/123

VINNIE THE POOP

Posted by Gee_Spot

Nuggets @ Clippers

Nekoliko lijepih pobjeda u nizu nisu bili razlog za proglašavati Clipperse šampionskim materijalom, kao što ni noćašnje gaženje od Nuggetsa nije znak da su potencijalna vreća za udaranje u playoffu. Stvar je puno jednostavnija - Clippersi su vozilo Chrisa Paula i dok je on za komandama uvijek imaju šanse. CP3 je majstor, a njegova kvaliteta u završnicama (nikada ne gubi loptu, legitimni je triple threat) digla je ovu momčad na višu razinu. Kao što bi bilo koju drugu u ligi.

Paul je u Hornetsima imao bolju obrambenu formaciju iza sebe, ali ovdje na raspolaganju ima znatno veći broj napadačkih opcija, tako da možemo reći da se radi o podjednakim rosterima. Ako se sjetimo da je u idealnim danima one generacije s Chandlerom, Westom i Stojakovićem jednom zamalo prošao u finale Zapada u konkurenciji puno jačih momčadi (Lakersi, Mavsi, Spursi i Sunsi, svi u naponu snage), logično je postaviti drugi krug playoffa kao nekakav minimalni cilj.

Sad, obzirom na sve okolnosti koje ovu sezonu čine otkačenom i drugačijom od drugih, povećane su šanse i za ranijim ispadanjem, ali i za odlaskom do Finala. E, tu sad dolazimo do onoga bitnoga, a to je da će na tom putu, jednog od ovih dana, Paulu morati dati ruku i ostali.

Recimo, Jordan će morati početi igrati pozicionu obranu umjesto da samo gleda kako će bananirati nekoga s leđa (smiješno je bilo pratiti koliko je puta izgubio Mozgova iz vida, ekipe s legitimnom post opcijom protiv Clippersa su kao na pikniku, tako nekako se noćas osjećao i Mozgov iako je on daleko od ičega legitimnog), Blake će morati zabiti poneko slobodno i naučiti razlikovati dobar šut s poludistance (u ritmu nakon pick & popa) od lošeg (nakon driblinga preko ruke), Billups i Butler će se morati suzdržati od želje za potezanjem i ponekad poslati loptu do otvorenog suigrača.

Najvažniju pomoć ipak će morati dobiti od ljudi koji su u poziciji donositi odluke van parketa (za one na parketu CP3 se već nekako pobrine). A to znači da će Neil Olshey morati povući taj potez ili dva kako bi stabilizirao rotaciju koja je trenutno krcata vanjskim igračima, a praktički bez ijednog unutarnjeg. Poznato nam je da pod košem nemaju nikoga na klupi, ali što se događa ako se slučajno ozljedi Butler, zar minute na malom krilu dobiva svećenik beskorisnosti Ryan Gomes?

Također, ne bi bilo loše da Vinnie, kao ipak nominalno trener i duhovni lider ove ekipe (znam, znam, zato i naglašavam ono "nominalno"), konačno dovede u red ovo malo postojeće rotacije i odluči se za nekakav identitet koji bi bio malo konretniji od trenutnog "jašimo Chrisa Paula". Ovo "Lob City" nije identitet, to je najobičnija marketinška parola idealna za prodati Clipperse masama koje gledaju jednu NBA tekmu tjedno, bliža Nikevom sloganu "Just do it" nego realnosti koju gledamo na parketu.

A ona trenutno izgleda ovako. Ne bi li nekako sanirao manjak igrača, Vinnie dosta rano iz igre vadi Billupsa, Butlera i Jordana, kako bi ih priključio Williamsu u drugoj petorci. Što je skroz ok teoretski, ali u praksi to izgleda tako da, momčad koja s Paulom za komandama izgleda sjajno i efikasno (miks otvorenih šuteva, zakucavanja i kontri koji diže adrenalin), bez njega odjednom postaje ono najgore od NBA košarke, niz šuteva preko ruke nakon bespotrebnih driblinga.

Sad, Mo Williams je u takvoj formi da sam-samcat može iznijeti takve periode na svojim leđima, ali što će se dogoditi kada Mo sleti na zemlju? Billups i Butler moraju više sudjelovati u organizaciji igre, a ne se zadovoljiti ispaljivanjem cigli preko ruke i tu bi Vinnie trebao naći načina da stvari dovede u red. Ono pak gdje ni trener ne može ništa je rotacija pod košem.

Blake i Jordan su odlična napadačka kombinacija ispod obruča, a suradnja s Paulom od Blakea iz dana u dan radi sve boljeg igrača - zaboravite na zakucavanja i pratite razvoj maloga u kretanju bez lopte, cutovima i traženju pozicija za šut s poludistance. Međutim, čim razdvojiš Griffina i Jordana, reket Clippersa postaje šetalište. Del Negro to radi ranije nego bi trebao kako bi uvijek imao barem jednog na parketu i to je razumljivo, stoga je ključ ovogodišnjih ambicija, bez pretjerivanja, potpisivanje tog trećeg visokog.

Tu leže razlozi za optimizam, jer svi ovi minusi nisu uopće problematični ako Del Negro i Olshey povuku prave poteze. Igrom slučaja na tržištu se nalazi koristan NBA igrač poput Kenyona Martina i Clippersi moraju poduzeti apsolutno sve da ga dovedu u Los Angeles jer čak ni eventualni trade mamac u liku i djelu mladog Bledsoea im ne može donijeti pojačanje takvog ranga.

Dok se ti detalji ne srede, Clippersi nisu izazivači, već samo još jedan dokaz veličanstvenosti Chrisa Paula, najboljeg playa novog milenija uz Stevea Nasha.

Što se Denvera tiče, oni nemaju problema s klupom, ali ni s tim što nemaju franšiznog igrača u Paulovom rangu. Njihova najveća snaga je momčad i moram priznati da sam fulao kad sam prognozirao da će ova klupa biti slabija od lanjske. Jednostavno, Andre Miller i Al Harrington igraju van pameti, a nešto mi govori da će i Rudy Fernandez, kada mu Karl dovoljno opere mozak i vrati mu nekadašnje samopouzdanje, opet zaigrati na razini zbog koje smo ga nekada smatrali light-Ginobiliem.

Način na koji igraju i kojim maksimiziraju sve svoje dobre strane, a usput skrivaju sve slabosti, završna je doktorska dizertacija Georgea Karla koji nakon ovakvog posla s ponosom može nositi titulu doktora košarke. Dame i gospodo, dr.bball. George Karl.

16Jan/121

WILD, WILD WEST

Posted by Gee_Spot

Jazz @ Nuggets

S jedne strane imate momčad s jednim od najboljih napada u ligi i fantastičnim playmakerom, momčad koja preferira kontranapade i brze ulaze u reket. S druge imate momčad praktički bez vanjske linije, u kojoj dva startna beka zabijaju ispod 10 koševa i imaju ogromne felere zbog kojih teško da mogu opravdati takvu ulogu, momčad koja preferira spore, organizirane napade i obranu uglavnom igra faulovima.

Ova prva momčad čak ima i dan odmora i uz to je domaćin. I to ne bilo kakav domaćin, nego domaćin o čijoj prednosti domaćeg terena zbog nadmorske visine i manjka kisika prilikom fizičkih napora su ispjevane bajke. Druga momčad dakle ne samo da dolazi u takvu posebnu atmosferu, već je večer ranije igrala utakmicu u svom domu nakon koje ju je još čekao put na gostovanje.

Po svim zakonitostima, posebice u ovakvoj zgusnutoj sezoni u kojoj dan odmora vrijedi zlata, Nuggetsi su sinoć morali dobiti Jazz. Nisu. I prije nego krenemo na detaljnu analizu zašto je došlo do toga, riječ-dvije o dosadašnjoj sezoni Jazza.

U sezonu su krenuli katastrofalno, sa šupljom obranom i bez ikoga na vanjskim pozicijama, zbog čega mi nije bilo jasno zašto su uporni u ignoriranju mladih i forsiranju veterana koji ni u najboljim okolnostima nisu jamstvo velikih rezultata. Tada su nakon očajnog prvog tjedna zaredale pobjede. Obrana se vidno poboljšala, točnije poboljšao se njen voljni moment i opet je postala ona klasična obrana Jazza, s ne baš sjajnim stoperima, ali s gomilom igrača koji neće dozvoliti lagani koš po cijenu gomile faulova. Međutim, bez napretka u igri vanjske linije, koja je i dalje djelovala bezopasno, takve rezultate moglo se pripisati nešto lakšem rasporedu i fenomenalnim igrama dvojca pod košem. Samo, nakon noćašnje pobjede protiv Denvera i načina na koji je ostvarena, Utah više ne možemo smatrati ekipom s dna – pokazali su i dokazali da se imaju čime uključiti u borbu za playoff na ovom ludom Zapadu.

Sad krenimo na detalje. Prvo razbijmo ovu famu oko domaćinstva. Jazz je došao u Denver ne pretjerano umoran, obzirom da su večer ranije igrali tekmu protiv očajnih Netsa tijekom koje su svi važniji igrači igrali oko 20-ak minuta jer su jednostavno pregazili nedoraslog protivnika. Zatim, Salt Lake City je od Denvera udaljen niti 600 kilometara, što je uvjerljivo najkraći let koji ijedan NBA klub mora uzeti dok dođe do Colorada. I da, obzirom da se radi o susjedima smještenim usred Rockiesa, treba istaknuti kako i Jazz redovno igra na sličnoj nadmorskoj visini i da su itekako navikli na problematiku rijetkog zraka.

Ukratko, Utah nije gost protiv kojega Nuggetsi mogu računati na pomoć vanjskih faktora. Jasno, nije ovo teoretiziranje nikakav pokušaj da opravdam poraz Denvera, jer je jasno da je i bez ovih detalja Karlova momčad imala ulogu favorita. Dakle, prava stvar se odvijala na parketu.

Naveli smo neke karakteristike napadačke igre Nuggetsa, a u ovom slučaju nametale su se još neke prednosti. Tipa, duboka rotacija, ogromnu prednost na vanjskim pozicijama, ritam. Brojke koje govore da je napad Denvera dominantan ne lažu. Sada da vidimo, korak po korak, kako je Utah razbila sve te postavke.

1. stilom igre

Nuggetsi su trčali u kontru kad god su stigli i napadali su reket ulazima, ali Jazz je tome parirao nametanjem svoje igre – sporih, postavljenih napada, spuštanjem lopte u reket i visokom realizacijom u tom području. Denver nema visokog igrača koji može parirati ovakvom učinku u napadu, Nene je premalo, što stavlja ogroman pritisak na njihov vanjski šut i lagane poene. Drugim riječima, Denver mora odigrati bezgriješno u dosta aspekata igre, od kontrole lopte do šuta, da zamaskira šuplji reket i manjak moći. Noćas im to nije uspjelo. Jazz je cijelo vrijeme koristio svaki povoljni match-up koji im se ponudio, a Karl osim Nenea nije imao koga baciti na dvojac Jefferson-Millsap. Što su ova dvojica redovno koristila, bilo da su maltretirali Harringtona i Galinaria pod košem ili Mozgova iz vana.

2. klupom

Denver se i dalje vodi kao momčad sa sjajnom klupom, ali ovo nije lanjska momčad koja je imala dvije jednake petorke. Postoji rotacija, ali ona je daleko od dominantne i previše je ovisna o napadačkom učinku vječnog talenta bez prave uloge koji trenutno zabija kao blesav. Naravno, pričam o Alu Harringtonu. Klupa Jazza pak iz sjene pokazuje sve kvalitete koje jedna klupa mora imati u ovakvoj sezoni. Najveća snaga je opet pod košem. Jeffersona i Millsapa mijenjaju Kanter i Favors, što je gotovo idealna kombinacija. Iako su oba klinci koji se još uče košarci i koji još nisu svjesni svojih mogućnosti, fizički su odavno prerasli svoje godine. Njihova snaga i masa definitivno nisu momačke, što im u konkurenciji klupa protiv kojih uglavnom igraju, omogućuje da iskažu i druge talente. Oba su izvrsni skakači, Kanter ima post igru čime idealno mijenja Jeffersona, a Favors ima pokretljivost i razinu energije kojom idealno zamijenjuje Millsapa. Dodaj na ovo hrpu atletskih krila poput veterana Howarda (može zabiti u serijama), Milesa (eksplozivni swingman i obrambeni specijalac) i Evansa (fenomenalni skakač koji samo na račun atleticizma i skočnosti radi kaos za svojih nekoliko minuta po utakmici) i imaš rasni frontcourt usprkos činjenici da startaš (i većinu vremena igraš) s tri lagana igrača. Problem je i ovdje vanjska linija, ali ipak puno manji – dok su Bell, Hayward i Harris kvalitetama zamjene koje startaju, Watson i rookie Burks su back-upovi koji upravo to i igraju. S tim da je iz aviona očito kako mali Burks individualnom kvalitetom odskače od konkurencije i kako bi uz minutažu vjerojatno imao sličan učinak kao i jedan drugi rookie, Brooks, u Netsima.

I tako je Jazz u jednu noć pokazao da razlika između njih i Denvera i nije tako velika kakvom se činila prije nekoliko dana. A kada se susretnu dvije podjednako snažne ekipe, obično pobjeđuje ona čiji najbolji igrači odigraju bolje. Dva nositelja Denvera, Lawson i Galinari, ovaj put su jednostavno ostali u sjeni Jeffersona i Millsapa, i to ne toliko zbog forme koliko zbog izuzetno nepovoljnih individualnih match-upova koje su potonji jednostavno iskoristili.

Big Al je i dalje rupetina pod košem i s godinama skače sve slabije, ali čovjek je ušao u godine u kojima se sazrijeva kao napadač i postao je oružje oko kojega možeš graditi momčad. Obrambeno, njegovo je napraviti faul i blokirati što se da, a ne pomagati uokolo (za pokrivanje terena zadužen je naravno Millsap), ali napadački je danas nezaustavljiv. Sjajnoj post igri dodao je i fantastičan šut s poludistance kojega je i ranije šutirao u enormnim količinama, ali ga nikada nije zabijao ovakvom lakoćom.

Međutim, nije čak ni Big Al glavni razlog jakog Jazza, niti je on njihov prvi kandidat za all-star. Paul Millsap igra fenomenalnu košarku na oba kraja terena i više nema sumnje da se radi o rasnom starteru koji zaslužuje punu minutažu (zanimljivo, iako redovno starta, Corbin mu i dalje daje 30-ak minuta koje je redovno imao i kao šesti igrač kod Sloana). O tome koliko će ova dvojica dugo držati ovakav nivo igre, ovisi i to hoće li se Jazz do samog kraja boriti za playoff. Jednostavno, njima su all-star izdanja Big Ala i Millsapa potrebna jer vanjska linija im je u komi.

Na početku sam spomenuo da startni bekovi Jazza imaju felere koji se teško mogu ukloniti i evo o čemu se radi. Devin Harris više jednostavno nema brzinu na kojoj je gradio svoju igru. Igrač bez naročitog šuta i playmakerskog instinkta, Harris je brzinom otvarao prostor suigračima i bio dovoljno učinkovit u obrani da zasluži minute. Nakon cijelog niza ozljeda i gubitka fizikalija, njegov nivo talenta sveo ga je na razinu back-up playa. Hayward pak ima nivo talenta za startera, ali nema fizikalije da bi ga upotrijebio. Naime, momak je totalni all-round stilom igre – sjajno vidi parket, sjajno se kreće, može zabiti otvoreni šut, može odigrati obranu – te je teoretski idealno malo krilo, ali nema mišiće za hrvati se s mrcinama poput Jamesa ili Denga ovoga svijeta. Čuvati bekove je nešto drugo, njegova dužina dobro dođe protiv npr. Kobea, ali za igrati drugog beka jednostavno je jalov jer čim spusti loptu na pod – nastaje pakao. Nema brzinu za dribling ili ulaz, nije catch & shoot opcija koja bi opravdala minute samo na račun onoga što zabije iz vana, a to prevedeno znači da nije startna dvojka u NBA. Tu na scenu stupa Raja Bell kao svojevrsna nadopuna, swingman koji bi trebao biti stoper na boku protiv čvrščih momaka, ujedno i netko tko može odigrati tu catch & shoot rolu u napadu. Treba li uopće napominjati da on danas više ne može biti ni jedno ni drugo i da je očito kako ga Corbin drži na parketu više kao produženu ruku. Sva tri back-upa na bokovima (Miles, Howard, Burks) imaju više smisla od Raje u ovom trenutku povijesti, a paradoks je da rookie Burks sve ove navedene kvalitete potrebne za dvojku ima i da je debelo u zaostatku s minutama i za Haywardom i za Bellom na toj poziciji. Ali, nema sumnje da će se s vremenom ova situacija iskristalizirati u njegovu korist.

Uglavnom, danima razbijam glavu oko power rankingsa i do prije 24 sata Jazz mi je bio u donjem domu Zapada, malo iznad Kingsa i Warriorsa. Danas su već među onom gomilom momčadi koja ima šanse za sedmu ili osmu playoff poziciju, a sutra, padne li pristup u obrani, popusti li klupa ili nestane šuterska forma udarnog dvojca (i uopće Millsapov all-round učinak), možda će opet biti u kategoriji ispod. Međutim, Denver, Denver je veći problem. Kada Lawson i Galinari lete po parketu u ritmu, ova Karlova kombinacija nesebične košarke u kojoj se uvijek traži pas više te agresivnih ulaza i vanjskih šuteva, djeluje kao dobitna formula na izjednačenom Zapadu na kojem nema momčadi s ekstra kvalitetom (osim naravno Thundera, ali znamo da oni imaju probleme drugačije prirode).

Međutim, usprkos tome što su na jednu večer uspjeli parirati u skoku solidnoj skakačkoj momčadi poput Jazza, njihov manjak skakača i previše šupalj reket strše kao govno u punču. Jednostavno, teško mi je zamisliti da momčad s ovakvim karakteristikama može dobiti playoff seriju od 7 protiv bilo kojeg balansiranijeg protivnika obzirom na nemogućnost da, osim krađama i solidnim rotacijama u pick igri, zaustave napadačku igru kroz post.

I tako se vožnja ovim ludim vrtuljkom Zapada nastavlja...

7Oct/100

NUGGETS

Posted by Gee_Spot

''I'm fine with J.R. when he's playing the right way and playing with a good attitude. When he throws out that deflating, depression, negative energy that sometimes he can bring to the team, I don't think we're going to tolerate that this year.''
- George Karl

SCORE: 37-45
PRVIH 5: Billups, Afflalo, Anthony, Williams, Nene
5 ZA KRAJ: Lawson, Billups, Anthony, Harrington, Nene
MVP: Ty Lawson
LVP: Al Harrington

Rijetko kada se dogodi da nekoj momčadi istekne rok trajanja na ovako očit način kako se to dogodilo Nuggetsima. Dobre momčadi se uglavnom vuku nekoliko sezona po playoffu, prije nego se okrenu rebuildingu i padu u prosjećnost (najbolje vođene franšize čak nekako uspiju i taj pad prikazati kao uspjeh). Nuggetsi su pak prije dvije sezone igrali konferencijsko finale, lani su nastavili gdje su stali (barem u regularnoj sezoni) osvojivši još jednom preko 50 pobjeda, da bi zatim potpuno nestali u playoffu, predavši se Jazzu bez prave borbe.

Sada je pak sve spremno za instant pad kojega može spriječiti jedino George Karl, a pitanje je ima li čovjek nakon borbe života dovoljno energije i volje za ispraviti sve što je pošlo krivo s ovom momčadi i svakodnevno natezanje s bahatim karikaturama (sudeći po gornjem citatu, izgleda da se barem više neće živcirati oko stvari koje je nemoguće promijeniti) .

Naravno, lako je naći razloge za loše igre na kraju sezone i u playoffu. Onaj očiti je nedostatak trenera - dok je George Karl vrijeme provodio na kemoterapiji, mijenjao ga je poslu nedorasli pomoćnik Dantley, koji je vrlo brzo potpuno izgubio nadzor nad ekipom. Također, ozljeda Kenyona Martina, policajca u reketu, ostavila ih je bez najboljeg obrambenog igrača. Kada pogledaš da su temelji od samog početka bili postavljeni na tako klimavim osnovama, sa svom tom gomilom problematičnih karaktera i istrošenih koljena uokolo, ovih nekoliko uspješnih sezona ostavljaju dojam trijumfa, a ne razočaranja.

Možda je zato i tako teško oprostiti se od neiskorištene prilike. Ali, dok je uprava neodlučno mozgala što poduzeti, igrači su sami povukli neke korake. Prvo su u kampanju krenuli J.R. Smith i Martin, nezadovoljni što im nitko ne nudi novi ugovor. Smith se trudi biti što normalniji (trenira redovno i zove se Earl), ali očito to više nitko ne puši, dok Martin ima namjeru ostati na bolovanju dok god sam ne bude smatrao da je spreman za povratak (po nekim najavam trebao bi zaigrati tijekom prosinca, ali nakon još jedne operacije koljena pitanje je ne samo ima li motiva, već može li uopće fizički pomoći).

Carmelo Anthony se doveo u sličnu situaciju, samo što on ne želi ono što mu nude. Na ovaj ili onaj način tražio je trade cijelo ljeto, da bi se na početku kampa pokušao prikazati kao profesionalac koji će bez obzira na situaciju odraditi posao. Naravno da navijači nisu toplo dočekali takve stavove, oni ne žele racionalne profesionalce koji se brinu samo za sebe, već odane ljude koji uživaju igrati za klub.

Kad još na svu ovu napetost oko parketa dodaš da je i Chris Andersen out na neodređeno vrijeme zbog svoje operacije koljena, jasno je da će Denver imati ogromnih problema u reketu. Andersen je lani bio neprepoznatljiv – kada ti se cijela igra zasniva na fizikalijama, jasno je da ne ličiš na sebe kada te tijelo izda. Kako Birdman nije Duncan pa da se ima na što osloniti ako ne može skakati uokolo, a operirano koljeno i dalje ga muči, pitanje je hoćemo li ga ikad više vidjeti u Birdman izdanju – 32 godine su već ne leđima.

Bez njega i Martina u punoj formi ovo nije ista momčad. Jedino ovoljetno pojačanje pod košem definitivno neće nadoknaditi izostanak ove dvojice. Al Harrington je sebični strijelac koji ne igra obranu i nije u stanju kontrolirati skok, on donosi još jednu šutersku opciju u ekipu koja je već krcata revolverašima. Jedina nada da se Nuggetsi nekako konsolidiraju nije povratak ozljeđenih i otpisanih, već prije svega eventualni trade Martinova ugovora za jednog rasnog centra. Naravno, čak i u slučaju da se dokopaju nekoga tko može pomoći, upitno je može li takav potez popraviti narušeno stanje u momčadi i koncentrirati sve uključene na jedan cilj - povratak u playoff.

Uglavnom, čak ako Anthony i ne promijeni klub sve do kraja sezone, neće im biti lako bez igre pod košem na koju su navikli, jer upravo je unutarnja linija odrađivala najveći posao u obrani. Nene, a lanjski playoff nam je to vrlo jasno pokazao, nije igrač koji može prihvatiti veću odgovornost na bilo kojem dijelu parketa. Prije par sezona, dok je bio praktički peti kotačić u petorki, svojom pokretljivošću i mekom rukom bio je prava napast u reketu. Lani, s Anthonyem kao jedinim raspoloženim suigračem i momčadi bez glave i repa, pokušavajući ponijeti veći dio tereta, samo je ispadao smiješan zbog svoje nesposobnosti da kontrolira skok i igra obranu te da realizira išta što nije zicer.

Uz to što je playoff razotkrio Nenea kao NBA prolaznika, jasno je prokazao kako Chauncey Billups više ne može biti nositelj u ključnim trenutcima jer se do kraja utakmice jednostavno izmori (iako i dalje može biti koristan bek u sporednoj ulozi). Isto tako danas je svima jasno da Smith više šteti nego koristi čim mu ne upadaju trice i čim stvari nisu idealne. Po ovome što kaže Karl, problem nije samo u tome što Smith svojim stilom igre razbija napadački ritam gušenjem lopte i driblanjem u mjestu, već i u tome što je čovjek očito naporan i negativan čak i na klupi i u svlačionici.

Praktički, to sve skupa znači da nakon Carmela nema igrača koji sam može ponijeti dio tereta svaku večer. Denveru treba timski učinak. Da, sretno s time u ovakvim okolnostima. U nedostatku jasnih opcija, Harrington će se zasigurno nametnuti kao važna karika, a vrlo dobro znamo kako izgledaju te momčadi u kojima Little Al igra važnu ulogu. Praktički, Denver je od opasne družine jednu utakmicu udaljene od Finala spao na ulogu – zapadnih Knicksa.

Sad, kako regularna sezona nije isto što i playoff, na papiru ova momčad možda i može opet do 50 pobjeda. Billups nema snage za glavnu ulogu, ali u paru s Ty Lawsonom koji bi trebao dobiti veću minutažu garantira Nuggetsima solidne igre na jedinici (a vjerovatno ćemo ih gledati i u paru na vanjskim pozicijama, Karl je svjestan da Lawson mora dobiti minutažu, a kako je pametnije sjesti na klupu Smitha nego Chaunceya pretpostavljam da možemo očekivati Billupsa u ulozi sličnoj ovome što je igrao na SP-u, kao iskusnog partnera mladom lavu na vanjskim pozicijama).

Lawson je odigrao briljantnu rookie sezonu, iznad svih očekivanja, pokazavši dovoljno da ga se jednog dana može smatrati i starterom. Za sada znamo da u ulozi s klupe donosi instant energiju, koševe i playmakerski osjećaj. Aron Afflalo je specijalist za obranu i šut za tri čija osnovna uloga u napadu je ne smetati, dok Smith, potpuno suprotno, ništa drugu i ne radi doli smeta. Kako se Nuggetsi moraju koncentrirati na napad jer obrana ih ionako neće odvesti nigdje, jasno je zašto Smith nailazi na ovako tešku situaciju. Ova momčad mora funkcionirati kao sat, mora vratiti onu agresivnost u ulazima, mora biti učinkovita i mora zabijati kao u danima Alexa Englisha da bi uopće ostala u konkurenciji za playoff (mala digresija - English je danas pomoćnik u Raptorsima, još jednoj momčai - nije lapsus, nego u Torontu i Enveru jednostavno nema mjesta za - D).

Shelden Williams bi po nekim najavama trebao imati minute pod košem dok se ne oporave Andersen i Martin, ali svi dobro znamo da je svaka minuta dana Williamsu bačena. Mogu zamisliti situaciju u kojoj Shelden starta kako bi Nuggetsi ostavili dojam čvrste momčadi, da bi ga Karl već nakon par minuta i nekoliko osobnih izvadio iz igre i naredio totalni run and gun. Kažem, ova rotacija može zabiti, posebice ako ih Karl podsjeti da je kruženje lopte i igra u kost u napadu ono što ih čini posebnima - malo koja momčad ima 5 igrača u petorci koji mogu zabiti 30 svaku večer.

Ali, bez prave kemije, s ovako propusnim reketom i Afflalom kao jedinim stoperom na perimetru, možda ih čeka sudbina onih starih Nuggetsa - zabit će 130, primiti 140. Carmelo nije dokazao da može biti išta više od rasnog strijelca, početkom prošle sezone je igrao obranu i skakao, ali ubrzo se prešaltao u onog pasivnog šutera s poludistance koji se ne znoji previše u drugim segmentima igre. Istina, u playoffu je digao razinu igre na viši stupanj, ali da bi ga smatrali pravim superstarom mora dati svojoj momčadi sve što joj je potrebno. Vidite li ga vi kao nekoga tko će igrati obranu i kupiti deset skokova ove sezone, kada samo razmišlja kako da udovolji svojoj ženici?

Harrington se odlično uklapa u profil ove momčadi krcate strijelcima, bez poštenog radnika uokolo (Nuggetsi, to je Hrvatska). Bez takvog balansa, stanje mora puknuti. Na papiru se uvijek može naći razlog zašto do toga ne mora doći, ali ja sam skloniji verziji po kojoj je ova generacija stigla do kraja. Ma kako uporan Karl bio, Anthony lucidno prepoznaje da ovdje više nema što tražiti. Nažalost, uprava nije tako inteligentna, iako ima priliku brzo i bezbolno okrenuti novu stranicu.

Jer, koga to ovakav Denver može dobiti? Ostale momčadi koje sam stavio ispred njih (a i većina ovih iza) imaju napadački potencijal (mislim, ovo je NBA, svatko može zabiti 120 - osim Wolvesa), ali i igru pod košem, natruhe obrane i visoke koji mogu skupiti poneki skok. I da, barem žele biti zajedno. Problematični odnosi uvijek su bili obilježje Karlovih ekipa, dakle ako je itko sposoban nešto izvući iz ovakve situacije to je on, ali sve manje od savršenog napada i stalnog pritiska na obranu rezultirat će razočaranjem.

Kada glave nisu na mjestu, obično se umjesto ulaza i pasa bira skok šut iz driblinga preko ruke. Dovoljno je da desetak akcija po utakmici krene tim putem i eto ti opet neučinkovitih Nuggetsa. Stoga, koja je opcija realnija? Da Denver zaigra košarku ala Sunsi, ali bez kemije i bez Nasha ili da Denver postane nova verzija Warriorsa, kako igrom, tako i rezultatima?

Najveći problem je što Nuggetsi griješe zamrzavajući ugovore Anthonya i Martina, umjesto da uz pomoć njih očiste salary cap i dobiju poneki pick. Nemaš često priliku odraditi ovako kratak rebuilding - uz Carmela se riješiš i Nenea koji ima jedini preostali mastan ugovor, pokušaš nešto dobiti za Martina i za negarantiranu zadnju godinu Billupsova ugovora i praktički krećeš od nule, u Rileyevom stilu. Stoga ogroman minus novoj zelenoj upravi (možda i tu leži dio problema, riješivši se provjerenih NBA uredskih igrača poput Chapmana i Werkentiena koji su i složili ovaj roster, Nuggetsi su ostali na ljudima koji se tek uče poslu poput do jučer skauta a danas GM-a Masaia Ujiria ili vlasnikova sina kojem nova igračka vjerovatno služi umjesto viagre).

Uporno se drže stava da imaju još jednu šansu za vrh te da u najgorem slučaju nemoraju žuriti s nikakvim promjenama jer od iduće sezone će biti financijski stabilni. Međutim, krivo je ne dobiti nešto zauzvrat za Carmela, a ako je istina da su im Netsi nudili već Derricka Favorsa, jasno je kako su već propustili prvu šansu da započnu novu eru na pravi način.

Denver, dobro došao nazad u doba mraka.

1Oct/103

NBA 10/11

Posted by Gee_Spot

''J.R. Smith dribbles in the same spot, but he thinks he's going some place''
- George Karl

Koliko god ove godine posao oko prognoziranja olakšala činjenica da su na Istoku dvije momčadi propale ostavši bez najboljih igrača (Toronto i Cleveland), što prijeti postati trendom kojega će ili trebati zaustaviti ili smanjiti broj klubova (a znamo koliko je to realno), toliko je muke bilo oko slaganja sredine, posebice oko izbora klubova koji će izboriti niže startne playoff pozicije.

Mislim da se će se svaki NBA fanatik složiti oko toga da su tri ekipe s Istoka – Boston, Orlando i Miami – uz Lakerse na Zapadu klase za sebe i da će se među njima tražiti budući prvak. Na Zapadu ćemo vjerovatno opet gledati borbu sličnu lanjskoj u kojoj će sve momčadi osim Lakersa stati u raspon od 7 utakmica, s tim da ovaj put možemo očekivati i puno gušću borbu za ulazak u playoff, jer u bitku sa sedam lanjskih playoff ekipa ulaze Rocketsi, New Orleans i (opet) Memphis.

Praktički, 8 momčadi borit će se za 5 pozicija, jer ja osobno ne vidim načina na koji Oklahoma i Portland (naravno, i Lakersi) mogu propustiti playoff. Tijekom idućih tjedana objasnit ću razloge za pojedine odluke, s tim da moram naglasiti kako mi je najlakše bilo otpisati Denver koji trenutno ne štima ni na jednoj razini. Ostao Anthony u klubu ili ne, upitno je kako će igrati s rupom pod košem te s još uvijek otvorenim ranama iz lanjskog playoffa. Ovoj momčadi je netko isčupao srce i nije se potrudio niti zašiti ranu, a od toga se ne oporavlja.

Na Istoku ćemo vjerovatno svi imati istih šest ekipa na prvih šest pozicija, ali drama nastaje oko zadnje dvije playoff ulaznice za koje će boriti momčadi koje vjerovatno neće biti u stanju uhvatiti niti 50% učinka. Nakon što sam zadnjih dana valjda potrošio najviše sivih stanica upravo na razbijane ove zagonetke, na kraju sam se odlučio za pick koji će me pokopati. Ali, obzirom na nisku razinu talenta preostalih 9 ekipa na Istoku, ne vidim razloga zašto Netsi ne bi imali šansu ući u playoff? Koliko god oduzimao i dodavao, ovako na papiru, van konteksta koji će donijeti svakodnevica, po meni imaju bolju jezgru i od Knicksa i od Bobcatsa. Pa i od Pistonsa, koji su mi do zadnjeg trena bili favoriti za osmo mjesto, da bi na kraju prednost dao popularnijem izboru, Sixersima.

Uostalom, sve ćemo pokušati razjasniti idućih dana, uz neizbježne pauze koje će donijeti poljoprivredne obveze (mi u provinciji umjesto koncerata i kina imamo grožđe i masline), NFL utakmice, fantasy draft vikend, a možda i poneki post o početku NHL sezone i MLB playoffa.

Dok krene predsezona i dok se stvari lagano zahuktavaju, zapamtite – ne jedite sushi u Utahu!

EAST PLAYOFF

1. MIAMI 64-18
3. BOSTON 56-26
2. ORLANDO 54-28
4. CHICAGO 50-32
5. MILWAUKEE 48-34
6. ATLANTA 44-38
7. NEW JERSEY 39-43
8. PHILADELPHIA 38-44

WEST PLAYOFF

1. LAKERS 60-22
2. OKLAHOMA 56-26
3. PORTLAND 53-29
4. HOUSTON 50-32
5. UTAH 48-34
6. DALLAS 47-35
7. SAN ANTONIO 46-36
8. PHOENIX 44-38

EAST LOTTERY

9. NEW YORK 36-46
10. DETROIT 35-47
11. CHARLOTTE 32-50
12. INDIANA 30-52
13. WASHINGTON 28-54
15. CLEVELAND 25-57
15. TORONTO 22-60

WEST LOTTERY

9. MEMPHIS 43-39
10. NEW ORLEANS 40-42
11. DENVER 37-45
12. GOLDEN STATE 35-47
13. CLIPPERS 30-52
14. SACRAMENTO 26-56
15. MINNESOTA 14-68

7Aug/100

DENVER

Posted by Gee_Spot

NUGGETS

Najvažniji njihov posao bio je produžiti ugovor s Carmelom. Kako maksimalna ponuda za dodatne tri godine još stoji negdje na Melovom stolu, teško je tržnicu proglasiti uspješnom. Bez Anthonya nema Nuggetsa. I iako i dalje vjerujem da će potpisati novi ugovor (zbog opasnosti da će od iduće sezone, nakon što se donese novi kolektivni ugovor, sve manje garantirane svote biti u igri), kako je pokazala nedavna LeBronova odluka – nikad se ne zna. Možda i Anthony odluči da mu je važnije pobjeđivati u dobrom društvu nego tek skupiti novac.

A nije da ga ne bi razumjeli da odluči napustiti Denver. Lanjski poraz od Jazza jasno je pokazao da ovoj momčadi trebaju ozbiljne promjene. Međutim, oni su se zadovoljili kozmetikom. Ostali su bez potpuno nebitnih igrača (Petra, Grahama, Malika Allena, prava na Kleizu) i doveli su jednako nebitne (Sheldena Williamsa, kojega bi nakon sramotnih minuta u dresu Celticsa u playoff protjerao iz lige, zatim Karlova sina Cobya, valjda kako bi se brinuo da otac redoviti pije lijekove, pa nekakvog Butcha, a onda su vratili i veterana Cartera), te praktički samo jedno tipično midlevel ''pojačanje'' – Ala Harringtona.

Koji ovoj momčadi donosi ono čega ima nepretek a to je sebično zabijanje koševa. Sad, Denver treba izdržati samo jednu sezonu i već onu nakon se mogu riješiti Billupsa (uz Martina kojem konačno ističe ugovor) te bi mogli imati više nego dovoljno sredstava da dovedu nova pojačanja Anthonyu. To je pitch koji moraju prodati svome najboljem igraču u pokušajima da ga zadrže, ukazivanje na mogućnost brzih promjena. A nedavno otpuštanje dvojca koji je praktički igrao ulogu GM-a nije rješenje (kvragu, Chapman je praktički odgajan da jednog dana preuzme glavnu ulogu u klubu a Warkentien je donedavno smatran genijem nakon što je složio momčad koja igra finale Zapada bez da plaća porez na luksuz) i više govori o nervozi u vlasničkoj strukturi zbog toga što je Melova budućnost u zraku nego o nekakvim pozitivnim pomacima. Mislim, i Dan Gilbert je podijelio otkaze svima nadajući se da će to natjerati LeBrona na ostanak pa ništa. Zar više nitko nema muda u ovoj ligi suprostaviti se igračima?

Ne znam što bih rekao, potpiše li Carmelo, Denver se može nadati još jednoj solidnoj sezoni i ranom ispadanju iz playoffa, nakon čega može krenuti u pojačavanje momčadi. Odluči li se pak Anthony na čekanje do ljeta, tada bi moglo biti svega. Glave će letjeti na sve strane, a najgore što mogu je da, recimo, zadnju godinu Martinova ugovora trejdaju za nekakvog precijenjenog veterana i nabiju si na vrat još veće troškove za rezultat koji će neminovno biti nedovoljan da sam po sebi sve stavi na mjesto.

ROCKIES

Klub iz Denvera jedna je od najmlađih franšiza u MLB, ali već su se potvrdili kao ekipa na koju treba računati svake godine. Rockiesi imaju onih nekoliko klasičnih prednosti za klubove iz Colorada. Zbog nadmorske visine i gustoće zraka loptice na njihovom stadionu lete brže i više, a sama konfiguracija terena je takva da je opaliti home run pravilo, nikako iznimka. Inače, to je jedna od, barem meni, najsimpatičnijih strana baseballa – između nekih stadiona razlike su ogromne. Naime, dok su neki tereni kratki i uski, spuštenih ograda, kako bi gledatelji vidjeli što više dugih lopti kako lete preko, drugi su široki i duuuuugi, s ogromnim livadom iza baza na kojima mogu pasti krda krava i visokim zidovima od kojih se lopte vraćaju u igru.

Uglavnom, svatko slaže ekipu dobrim dijelom i prema igralištu, dakle za Colorado je važnije imati vrhunske udarače jer i najbolji pitcheri će dobiti po sebi na takvom terenu. I tu Rockiesi imaju što za ponuditi, sa dvije ekstra klase u postavi, ljudima koji su možda i najbolji na svojim pozicijama u cijeloj ligi. Te klase su shortstop Troy Tulowitzki i vanjski igrač Carlos Gonzalez. Da Tulo nije bio ozljeđen dobar dio sezone, Rockiesi bi vjerovatno sada bili na vrhu divizije ili barem ravnopravni sa San Diegom i San Franciscom, dva vrlo ugodna iznenađenja.

Ovako, kao tek treći, Rockiesi su i svojevrsno razočaranje ove godine, ali, obzirom na kvalitetnu jezgru koju imaju, ova situacija neće potrajati. Naime, od udarača možda više i nemamo koga istaknuti, gomila je solidnih ali zamjenjivih igrača. Međutim, kao suprotnost tvrdnji da im nisu toliko potrebni dobri pithceri obzirom na stadion, Colorado ih ima nekoliko vrhunskih. Prije svega tu je as Ubaldo Jimenez, koji se fantastično nosi s domaćim terenom i koji je dobar dio sezone statistički bio prvi pitcher lige. Čovjek je pravi šljaker s dobrom dozom vrhunske klase što je idealna kombinacija za prvog startera.

Hammel, De La Rosa, pa čak i mladi Chacin, posjeduju fantastičan talent, ali ne i takvu kontrolu i izdržljivost kao Jimmenez, što ponekad rezultira katastrofom. Međutim, iako bi na drugim stadionima njihove kvalitete više dolazile do izražaja, solidna je to rotacija koja može podnijeti playoff nastup. Za nešto više od toga ipak će trebati pokoji talent više među udaračima. U odnosu na ostale vrhunske MLB klubove klupa im nije nešto, iako treba istaknuti closera Streeta kao jednog od pouzdanijih rezervnih pitchera uopće.

THE ROSTER OF THREE

Black Magic (Dan Klores, 2008.)

Ovaj ESPN-ov dokumentarac priča o prvim košarkaškim kontaktima između crnih i bijelih sveučilišnih momčadi i uopće o rasnim problemima u doba kada je segragacija bila normalna stvar. Četiri sat dug i s ovakvom temom, film definitivno nije lak zalogaj, ali svaki košarkaški fanatik mora ga pogledati da vidi stanje igre prije NBA lige. U kojoj danas teško da možeš sastaviti solidnu bijelu momčad samo od američkih igrača. Klores je inače kasnije radio i jedan dokumentarac u serijalu ''30 For 30'' kojega ćemo preporučiti kad budemo pričali o Indiana Pacersima.

From Senegal To Senatobia (Otha Turner & The Afrossippi Allstars, 2000.)

Zločin Martina Scorsesea zvan ''Bande New Yorka'' zagorčao nam je život na više razina. Možemo nabrajati do sutra. Grozna frizura Cameron Diaz. Grozna frizura Lea DiCapria. Grozna frizura Daniela Day-Lewisa. Neiskorišteni John C. Reilly. Ma, uopće je casting bio totalno promašen, Leo i Cameron su bili totalno izvan svoje lige, a iritantna Scorseseova režija, prezaigrana za vlastito dobro, čak je i jednog Day-Lewisa pretvorila u karikaturu umjesto u karakter. Katastrofalne Martyeve odluke nizale su se jedna za drugom, pa je čak uspio upropastiti i soundtrack ubacivši u njega neprimjerenu modernu glazbu. Ipak, Scorseseova ljubav prema bluesu uspijela je pogoditi barem jedan moment koji ostaje u sjećanju, a to je pjesma ''Shimmy She Wobble''. Nezaboravni zvuk pretpotopnog vojnog marša, odnosno flaute i bubnja, djelo je starog bluesera Turnera koji je ovaj album izdao par godina prije nego je Marty pjesmu upotrijebio u filmu. Ubrzo nakon toga, taman što ga je netko otkrio široj javnosti, Turner umire (i to u 96-oj godini života) ali srećom iza sebe je ostavio dovoljno dokaza o neraskidivoj vezanosti pradomovine Afrike sa životom u Mississippiju i svime što je on donosio.

The Art Of A Beautiful Game (Chris Ballard, 2009.)

Knjiga o košarci od novinara Sports Illustrateda s LeBronom na naslovnici na prvi pogled ne izgleda kao dobra lektira, ali stavimo predrasude na stranu. Ekipa iz Sport Illustrateda uglavnom zna pisati, a ovaj Ballard je posebno dobar u svojim old school tekstovima u kojima još uvijek ima više mjesta za emociju i moralnu pouku nego za senzacionalizam i šok. Iako je u pitanju praktički klinac, i to klinac koji i dalje obožava zaigrati hakl, Ballard ovim esejima odaje počast nekima od aspekata najdraže igre kao da je reporter veteran koji se i dalje toliko strastveno bavi lijepim stvarima da one ružne i ne smatra važnima isticanja. Odlično ljetno štivo, a plus je i što se radi o odvojenim esejima tako da svaki dan na odmoru možete pročitati po jedan bez straha da ćete od zadubljenosti u čitanje propustiti dnevnu dozu sunca i mora.

20Apr/104

8 FOR 8, TAKE 1

Posted by Gee_Spot

Prve utakmice prve runde su iza nas, sve je proteklo bez većih iznenađenja, pa da probamo ukratko posložiti neke dojmove.

CLE - CHI

Shaq je spreman pomoći odmah, a to saznanje je u ovom trenu najvažnije za Cavse. Ne bi me čudilo da su i izmislili ozljedu, samo da odmore Diesela za bitne utakmice. Inače, Bullsi nisu ostavili loš dojam, očekivano borbeno i žilavo, i kad gledaš da su Cavsi odigrali maksimalno ozbiljnu utakmicu, poraz uopće nije strašan. Ono, rotirali su kao da je sedma utakmica Finala, LBJ je napeto pazio da slučajno ne opali nekakvu nerezonsku tricu. Ne znam, ali nekako mi se čini da ova momčad neće nikada naučiti. ''Kada'' je puno važnije nego ''kako''.

Što dalje – Cavsi bi trebali zapaliti koju da se malo opuste, a Bullsi bi trebali zapaliti koju da ih manje boli, jer s Noahom i Dengom u očito polovičnom izdanju ne mogu pružiti bolju partiju od ove iz prve tekme, ergo – ništa od one dvije pobjede koje sam najavio

ATL - MIL

Realno, još jedna metla. Ali, obzirom kako su Hawksi prokockali preko 20 razlike i učinili tekmu neizvjesnom pri kraju, ne bi me čudilo da Bucksi, ako otvore dobro sljedeću utakmicu, dođu i do 1-1. Ne, nemaju šanse dobiti 4 od preostalih 6, ali ako se kladite – ovaj par radije preskočite. Atlanta nije u stanju posao privesti kraju na način kako to mogu Cavsi i Orlando, a Skiles neće dozvoliti da se njegova momčad preda dok god se igra.

Što dalje – Bucksi trebaju zaigrati bez opterećenja i iskoristiti ovo za sticanje iskustva, a Hawksi moraju pokušati pomesti protivnika da dokažu kako su stigli na višu razinu

BOS - MIA

Iritantni Boston postaje još iritantniji. Osim pobjede protiv očajnog Miamia, koji je toliko očajan da im je Tony Allen presudio, treba reći kako nitko normalan više ne može gledati i trpiti bahatost koju igrači Bostona siju oko sebe. Big Baby, Perk i Rondo još nešto i rade pa im se urlanje, grimase i provokacije mogu oprostiti, ali Pierce sa svojim uličnim forama koje više priliče nekom fudbalerskom seljoberu nego rasnom košarkašu stvarno više nije cool, dok KG-ovo predavanje najnižim strastima uzrokovano frustracijama zbog nemoći koja dolazi s godinama nije uopće vrijedno spomena. Ono što jeste vrijedno spomena je to kako Rivers konačno pokazuje pravo lice, lice koje se sakrilo iza naslova prvaka, lice gubitnika i prodavača magle za kratku upotrebu bez pravog sustava vrijednosti kojim može izgraditi ozbiljnu ekipu.

Što dalje – Miami nema šanse do pobjede u drugoj jer će Garnettove minute dobiti Davis (dvije tekme zaostatka neće moći dostići), a svi mi skupa se možemo nadati tek što bržem razrješenju Bostonove ovogodišnje playoff avanture, jer inače postoji opasnost da u nekom naletu ludila pogledamo još neku njihovu utakmicu

ORL - CHA

Bez prave igre i s jednim poluvremenom Howarda, Magic je dobio utakmicu u kojoj su Bobcatsi dali sve od sebe. Logično je da se nameće pitanje – što će biti kada Magic odigra kako može. E, tu logika ne pomaže, jer Magic je totalna suprotnost Cavsa, a valjda je zbog toga i njihov protuotrov. Naime, dok Cavsi odrađuju svoje, Orlando igra koliko mu treba i diže razinu igre po potrebi. Ako je za pobjedu dovoljno dvadeset dominantnih minuta u obrani za nabiti razliku, te poslije pravovremene trice da je očuvaš, zašto se zamarati nećim većim? Znam, i mene takav karakter užasno živcira, ali talent je neupitan.

Što dalje – ništa, jer ni Larry Brown ne može pronaći formulu koja će u isto vrijeme zaustaviti sve tricaše, mlatiti Howarda i zabiti dovoljno

LAL - OKC

Thunder nije ostavio pretjerano dobar dojam u najvećoj utakmici dosadašnje im karijere. Svejedno, dvije stvari itekako vesele, i to ne samo za iduće sezone, već i za ovu seriju – s nikada gorim Greenom i Durantom koji je pokazao sve najgore karakteristike u jednu večer - bili su u igri do samoga kraja, a način na koji su odigrali u obrani, bez obzira na svu muku u napadu, dovoljno govori da nisu obična mlada ekipa, već hrpa genijalaca. Netko drugi bi podvio rep, ali oni to jednostavno nisu u stanju. Kao da su naopako sazrijeli, prvo u obrani, dok će igra u napadu doći kasnije. Mislim, Lakersi bi trebali složiti metlu samo na račun dvoboja Bynum-Krstić, ali ne mogu jer im obrana Thundera ne dozvoljava da se odvoje. Što su svakako dobre vijesti pred nastavak serije koja bi za razliku od svih ovih na Istoku mogla trajati poprilično dugo. Dapače, obzirom da je Bynum stvarno ogroman plus, a da ga nitko nije očekivao ovako rano u ovako sjajnom izdanju, Durant i društvo mi izgledaju sposobni zagorčati život Bryantu do samoga kraja.

Što dalje – Thunder treba pronaći načina za spustiti Duranta bliže košu, te se više bazirati na slash n kick igri Westbrooka, uz minimalne doze loših šuteva, dok Lakersi trebaju puno zdravlja i sreće da prežive ovu seriju u kojoj im je doslovno jedina prednost ta što znaju kako pobjeđivati u ovo doba godine.

DAL – SAS

Dallas je na prvi pogled ekipa koja u svim matchupima ima prednost. Spursi čak više ne mogu računati ni na udvajanja Duncana, jer očito je kako Dampier ili Haywood mogu s njim jedan na jedan. Cijela igra Spursa tu pada u vodu, jer su praktički osuđeni na slash igru Ginobilia ne bi li nekako došli do lakših situacija za postići koš. Također, nema više ni Bowena da muči Dirka, što ostavlja Dallas s najboljim igračem na terenu za kojega praktički nema lijeka. Kako je Kirilenko ozljeđen, a Marion ionako igra za Dallas, ispada da Dirka nema tko uštopati ove sezone. Popovich dobro zna da ga nema smisla udvajati, jer Kidd i Terry vrlo dobro znaju kako to kazniti. Plus, ogroman dobitak je i Butler, koji je upornim ulazima još jednom dokazao da je fajter. Za razliku od Jeffersona koji trči uokolo potpuno uništenog samopouzdanja.

Što dalje – Spursi moraju pronaći rotaciju (iako, mogli su to riješiti i prije playoffa), dok Dallas i dalje treba miksati dobru obranu s raznovrsnim napadačkim rješenjima (znači, umjesto da Dirku daš loptu 9 od 10 puta, daj mu je 7)

PHO - POR

Lopez nedostaje Sunsima više nego je itko mogao pretpostaviti. Protiv Jazza ili Nuggetsa njegov izostanak bi još i mogli sakriti jer njihovi visoki nisu toliko dominantni u obrani reketa, ali protiv Portlanda koji ima dva sjajna visoka igrača jednostavno nema dovoljno ravnoteže u igri. Iako, svaka čast Lopezu, ali glavna poanta je da će ovdje pobijediti onaj koji nametne svoj ritam, a to Sunsi nisu bili u stanju protiv Blazersa tijekom cijele godine. Evo, jučer je bilo gotovo čim se Phoenix odlučio za šetnju i spuštanje loptu Hillu ili Stoudemireu pod koš da pokušaju igrom leđima. Mislim, to jednostavno nisu Sunsi. Jedino jurnjava garantira prolaz, a jedva dostignutih 100 koševa najbolji su pokazatelj da nje nije bilo. Još veći problem je izostanak agresivnosti, pucali su samo 16 slobodnih, što je i dokaz grča a ne samo nezgodnih Blazersa. Amare se ne može razigrati u šetnji, a pogotovo ne ako mu se spušta lopta okrenutom leđima. Čim se on pretvori u sidruna, gotovo je. Da, Sunsima treba netko pod košem, ali ako staviš Amarea kao centra dobiješ tri slobodna bacanja, 2 defanzivna skoka i 6 osobnih.

Što dalje - to što su Blazersi jedva dobili isto nešto govori – da ništa nije gotovo jer Sunsi ne mogu gore od ovoga (doduše, mogu jednako loše, ali tu već postavljamo i pitanje može li ih Portalnd prisiliti na to loše još 3 puta)

DEN - UTA

Deron muči Billupsa, ali to je ništa prema onome što Melo radi swingmanima Jazza. Također, Utah nema prednost pod košem kakvu bi protiv Nuggetsa imali Lakersi, dakle nije u stanju iskoristiti njihovu jedinu slabu točku. Znači, Denver je bolje opremljen za borbu protiv Jazza, nego obrnuto. Sad, nije da je reket Nuggetsa hermetički zatvoren, ali obzirom kakvo je šetalište onaj Jazza, djeluje k'o Bronx. Uostalom, Nene, Birdman i Martin ne boje se kontakta, dok je Boozer tek još jedan bek u momčadi krcatoj istima. Stoga, postavljam pitanje – koga bi radije u momčadi koja se bori za naslov, Nenea ili Boozera? Boozer će skupiti skokove i neće gušiti napad, ali njegova je igra licem košu, dok Nene igra direktno u meso, pod samim obručem, te koševe zabija ili iz zicera ili slobodnih bacanja. To je pravi centar i to je ono što Jazz nema. Obzirom na ozljedu Okura, više nema ni rotaciju visokih jer će Millsapovim prelaskom u petorku klupa ostati samo na Korveru. Koji usprkos sjajnoj formi ne može parirati Smithovim luđačkim serijama.

Što dalje – Jazz treba zaigrati agresivnije u svakom pogledu i ne dozvoliti Denveru lake koševe, dok Denver treba samo nastaviti igrati svoju igru