Derrick Favors « ISPOD OBRUČA

18Aug/102

NEW JERSEY

NETS

Usprkos plakatu preko cijele zgrade smještenom nasuprot ureda New York Knicksa s kojega su se smiješkali Jay Z i Mika Prokhorov, usprkos obećanjima o Brooklynu, ma usprkos samoj veličini Jaya i Mihe, Netsi od cijelog vagona slobodnih igrača ovoga ljeta nisu uhvatili nikoga. Što uopće nije loše.

Naime, kad već u klub nije sletila zvijezda ranga LeBrona ili Wadea, eventualni potpisi bilo koga drugoga samo bi značili bacanje novca. Jer Netsi su momčad u izgradnji kojoj su potrebni pravi temelji, a ne tek završni radovi na fasadi poput Boozera ili Johnsona.

Njihov glavni potez dogodio se na draftu, kada su se trećim pickom dokopali Derricka Favorsa, potencijalnog prvog igrača. Jednog dana. Da bi izbjegli gurnuti ga u vatru prerano, Netsi su mudro iskoristili priliku kada se Troy Murphy našao na tržištu, te su doveli double-double četvorku u tradeu između četiri ekipe praktički ne izgubivši ništa. Courtney Lee ionako nije igrač koji se uklapa u planove izgradnje momčadi, on je solidni igrač zadatka za ekipu koja treba jednog takvog epizodista.

To su za sada dva najbolja poteza novih Netsa, ili ako hoćete Njetsa. Od trenutka kada je preuzeo klub, Prokhorov je uglavno slao zbunjujuće signale. Ostavljao je dojam osobe koja zna što radi, vlasnika koji neće srljati s trošenjem novca na islužene veterane već će graditi momčad na pravi način, pažljivo slažući kockice. S druge strane, izjavama o globalnoj momčadi i naslovu u roku od pet sezona, na trenutke se činio poput usijane glave uvjerene da novcem može kupiti sve.

- Ar ju maj đeneral menađar?
- Dude, that's Billy King, we don't actually look alike.
- Iznt Lebronj d King? Hou ken diz Bilji bi d King?
- Shiiiiit, gotta hide Beyonce from you.
- Ar ju Lebronj?

Jednako zbunjujući bili su i neki njegovi potezi. Otpustiti kompletnu upravu bio je logičan i očekivan manevar (mada je bilo govora kako će dugogodišnji predsjednik kluba Rod Thorn ostati još godinu, novo znači novo i stvarno nema potrebe za relikvijama), ali izabrati Billya Kinga kao rješenje za poziciju GM-a totalno zbunjuje. King se proslavio radom u Sixersima kada je šakom i kapom dijelio milijunske ugovore svakome tko bi mu ušao kroz vrata, a s takvim referencama teško da se mogao smatrati prvim kandidatom za posao.

Obzirom na ambicije Rusa i tvrdnje da neće štediti na kvaliteti, logično je bilo očekivati dovođenje čovjeka koji je u stvari i imao nekakvoga uspjeha na takvoj poziciji u zadnje vrijeme (poput Pritcharda). Kako god, Netsi su imali na raspolaganju sav onaj prostor očiščen za dovođenje zvijezda, a kako u prvotnom planu nisu uspijeli, odlučili su dobar dio potrošiti na izgradnju klupe. Tako je 20 milja otišlo na sitna pojačanja, a ostatak će pokriti Murphyeva plaća.

Kako Murphy dogodine postaje slobodan igrač, Netsi će opet biti u prilici potpisati najkvalitetnije moguće pojačanje. Takva fleksibilnost je dobrodošla, ali mogla je biti i veća da se nisu odlučili na neke stvarno nepotrebne troškove. Tri godine Farmaru i Morrowu nisu upitne, 4 milje godišnje za solidnog back-up playa i specijalista za trice, obojicu u najboljim godinama, dobar su posao. Potpisati Briana Zoubeka i Seana Maya za minimalac i tako si dodatno pojačati rotaciju pod košem također su potezi bez rizika koji mogu samo donijeti korist.

Ali, dati višegodišnji ugovor truplu poput Petra stvarno je nepotrebno, takve igrače nađeš svake godine za minimalac. Sad, centri će uvijek imati posebnu cijenu, mnogi su spremni platiti više nego što treba za par skokova i poneku blokadu jer se boje da uokolo nema previše igrača visokih 213 cm, ali za nadoknaditi Petrov učinak takav ti i ne treba. Deset centimetara niža četvorka spremna boriti se za svaki pedalj terena košta 10 puta manje i nudi istih 6 osobnih.

Još veću zbunjenost izaziva novac poklonjen Travisu Outlawu, veteranu s već osam sezona iza sebe usprkost tek 25 godina. U početcima, Outlaw je intrigirao svojim fizikalijama i all-round igrom, ali s vremenom se ispostavilo kako je u pitanju tek još jedan tipični NBA atleta bez ijedne istaknute vrline. Netsi i po tome kako je složen roster a i po tome kakav su mu ugovor dali (28 milja za 4 godine) u njemu očito vide startera na trojki za dugi niz godina, što bi se moglo pokazati problematičnim kada shvate da Outlaw nije niti dobar šuter niti dobar obrambeni igrač, već jedan prosjećni strijelac koji treba svoju kvotu lopti da išta napravi. Povremenim bljeskovima probudit će nadu da je nešto više, ali Blazersi su mu davno našli idealnu rolu, onu strijelca s klupe koji vjeruje da je bolji nego što jeste zato što većinu vremena provodi igrajući protiv B postava. Kako će se snaći puno radno vrijeme protiv nadarenijih protivnika ostaje da vidimo.

Jednog Outlawa u petorci se da istrpiti ako imaš 4 klase na ostalim pozicijama, a to za sada nije slučaj. Nadam se samo da je Prokhorov svjestan kako je budućnost kluba u fantastičnom potencijalu koji krije dvojac Lopez – Favors, te da neće u slučaju novog niza poraza razbiti ovakve temelje kako bi došao do brzog fiksa.

Izbor Averya Johnsona za trenera također donosi gomilu pitanja sa sobom. Johnson iza sebe ima samo onu epizodu u Dallasu i još nikada nije u prilici biti učitelj i graditi nešto iz početka. Kako će se on snaći u prvoj seriji poraza i hoće li uspijeti suzdržati svoj temperament? Posebice će biti zanimljivo gledati suradnju njega i Harrisa, igrača čiji je odlazak iz Dallasa osobno tražio kako bi mogao dobiti iskusnog lidera na parketu u Jasonu Kiddu.

Prošlo je nekoliko godina, ali Harris je i dalje isti igrač, više hakler nego organizator, te sumnjam da će Johnson igru podrediti njegovim potrebama. Harris će se ili posvetiti vođenju momčadi, ili će opet biti na izlaznim vratima. Kako nema šanse da Prokhorov stane na stranu igrača u sukobu sa svojim trenerskim trofejom (da, iz nekog razloga se Johnson smatra velikim trenerom iako iza sebe ima tek 4 sezone u Mavsima), čini mi se da je Harrisov trade tijekom ove godine neizbježan.

Novi Netsi tako još nisu ni izbliza gotovi s promjenama, iako je barem za sada situacija stabilizirana. Roster je popunjen potpisom Damiona Jonesa, igrača sličnog Outlawu kojega su izabrali sredinom prve runde nedavnog drafta, te dolaskom Quintona Rossa iz Washingtona u tradeu kojim su se konačno riješili nesretnog Jianliana. Petnaesto mjesto u sastavu gotovo sigurno ide beku Benu Uzohu (odlaskom Leea, ma kako nevažan bio, momčad je ostala bez prave dvojke te će se pokušati krpati kvantitetom), pošto je Josh Boone višak u već prerpanoj rotaciji pod košem (a i Atlanta navodno pokazuje zanimanje za njegovim drvenim rukama).

METS

Metsi nemaju nikakve veze s New Jerseyem, usprkos imenu koje se rimuje s Nets. To je valjda neka fora u New Yorku, nazvati manje ugledne klubove u gradu tako da zvuče slično. Nets, Mets, Jets. Samo, dok Netse čeka još dvije godine Newarka prije dolaska u Brooklyn, dok su Jetsi ionako osuđeni na igranje u New Jerseyu (kao i Giantsi uostalom) jer je postalo nemoguće u New Yorku izgraditi stadion za 80 000 duša (a i kako bi se ljudi provozali autom da im nije izleta preko rijeke), Metsi oduvijek svoje dane broje u samom srcu grada, Queensu.

Povijest Metsa ne seže daleko kao ona mnogih drugih MLB klubova, ali je vezana uz odlazak dva druga legendarna kluba iz New Yorka. Naime, kada su krajem 50-ih Dodgersi napustili Brooklyn a Giantsi Manhattan, u gradu su ostali samo Yankeesi. Kako dobri ljudi iz tih dijelova New Yorka ni u ludilu nisu imali namjeru navijati za omraženi klub iz Bronxa, trebala im je nova igračka, a to su bili ekspanzijski Metsi koji su tako smješteni u neutralni Queens.

Tako su praktički Metsi postali prvi klub u gradu, iako se s godinama situacija mijenja. Mlađe generacije ne mare za stara rivalstva, njih zanima sadašnjost a ona govori da su Yankeesi uvijek dobri a Metsi uvijek loši. Naravno, kao što doliči klubu iz New Yorka, Metsi uvijek imaju jedan od 5 najvećih budžeta u ligi, samo što umjesto da ga poput Yankeesa, Red Soxa i Philliesa iskoriste na pravi način, oni su po pogledu trošenja novca sličniji Cubsima. Dakle, preplatit će veterane, uvijek su spremni dovesti zvijezdu sa strane, a malo pažnje posvećuju stvaranju vlastitih igrača i momčadi. Željni instant uspjeha, Metsi su tako većinom gubitnici.

Ove sezone, usprkos solidnom početku, opet su razočarali, kako utakmice postaju važnije oni igraju sve slabije te su izgubili svaki priključak s ekipama s vrha. Naravno, za ekipu spremnu potrošiti uvijek ima nade, ali korak na bolje teško se može dogoditi uskoro, obzirom na svu gomilu loših ugovora koje su sakupili.

Jedini igrač koji donekle opravdava ulaganja, ironično, njihov je proizvod. David Wright još je dovoljno mlad da bi se mogao nadati kako će jednoga dana predvoditi pobjedničku momčad. Također, tu je i Jose Reyes, drugi najbolji igrač momčadi već godinama, a ove sezone nametnuo se i rookie Ike Davis. S ovom trojicom na bazama, Metsi su mirni u tom dijelu igre. Zanimljivo, sva trojica su produkti sistema.

Problem su skupo plaćeni veterani Castillo i Beltran (odavno preplaćeni) te ove godine iz Soxa dovedeni Bay (Boston ni u ludilu nije htio platiti igraču kojega je u principu jednostavno zamijeniti iznos kakav su mu ponudili Metsi) i iz Atlante pristigli Francoeur. Sve četiri su skupo plaćeni starteri koji pružaju minimum, te da nije bilo iznenađujuće dobrih igara Angela Pagana, koji se nametnuo od nikuda, Metsi bi već odavno bili ispod 50 % učinka.

Ipak, s jednom kupovinom su čak i oni pogodili, a to je bilo dovođenje Johana Santane za prvog startnog pitchera. Santana je već godinama lice franšize, i usprkos ogromnom ugovoru i veteranskom statusu i dan danas je u stanju opravdati ulogu asa. Međutim, teško da će biti tu kada Metsi konačno postanu respektabilan klub. Naime, osim njega Metsi u rotaciji nemaju nikoga. Dva veterana, Dickey i Perez, tu su tek da zaokruže rotaciju, a pozitivno je barem to što nisu trošili novac na dovođenje sličnih veterana, već su kao drugog i trećeg startera promovirali dva svoja pitchera. Problem je samo što ni Niese ni Pelfrey nisu kvaliteta koja garantira dobru partiju svaku večer.

Klupa je također loša, ali to ne sprječava klub da ima jednu od najskupljih rotaciju sporednih pitchera u ligi. Naravno, tu je uvijek par Japanaca koji se barem isplate radi TV prava i sponzora, ali recimo samo da Metsi svoga lijevog specijalistu koji tu i tamo izađe na teren i uglavnom baca samo protiv jednog udarača (naravno ljevaka) plaćaju 3 milje, a svog closera čak 12. Inače, taj njihov closer, Francisco Rodriguez, svojevrsna je baseball verzija Josea Calderona.

Naime, i F-Rod, poput Calderona, dok baca/igra izgleda kao sumanut, rekao bi čovjek da s takvim govorom tijela i energijom koja iz njih isijava daju sve od sebe i igraju na posebnoj razini. Onda skužiš da je to samo poza i da su u biti u tome što rade samo prosjećni. Da stvar bude bolja, Rodriguez je otpao do kraja sezone zato što je slomio prst dok se mlatio sa svekrom koji mu je dobacio da ne igra dobro u zadnje vrijeme. Vesela neka obitelj.

THE ROSTER OF THREE

Through The Fire (Jonathan Hock, 2005.)

Još jedan post ''Hoop Dreams'' dokumentarac, ovaj put o klincu koji stvarno završi u NBA i to direktno iz srednje. Taj klinac je Sebastian Telfair, koji je u svoje vrijeme bio fenomen sličan Jamesu. Gledati sitnog klinca iz siromašne obitelji, koji po logici stvari teško da može uspjeti kao profesionalac, kako sanja o milijunima zna biti i potresno i iritantno u isto vrijeme. Nije remek-djelo, ali odlična najava svijeta kakvoga danas, u post-LeBronokalipsi, itekako dobro poznajemo.

Quality Control (Jurrasic 5, 2000.)

Yo, Jay-Zi, kad snimiš ovako dobar album javi se. Ova ekipa iz sunčane Kalifornije na drugoj ploči u naponu je snage i rastura novom vrstom hip-hopa koji je u isto vrijeme krcat odama velikanima prošlosti (ponajviše njujorškim legendama s druge strane angažiranosti i ozbiljnosti Public Enemya poput A Tribe Called Quest i De La Soul) ali nudi i pogled u budućnost alternativnog hip-hopa koja će nešto kasnije utjeloviti u Aesop Rocku, Anticonu i sličnoj bratiji.

Please Kill Me (Legs McNeill & Gillian McCain, 1997.)

Legendarni prvoborac punk novinarstva McNeill kroz karijeru se naslušao iz prve ruke Reeda, Iggya, Patty, Verlainea, Ramonesa, ma uopće svih koji su ikada prošli kroz New York a da ih je netko nazvao punk glazbenicima. Dobar dio njihovih izjava objavio je u ovoj knjizi koja nema klasičnu naraciju već se priča samo od sebe, kroz monologe navedenih i još mnogih drugih. Zabavno, ludo i nezaboravno, a ujedno i povijest američkog punka, barem u razdoblju od prvog riffa Velveta do kraja scene u CBGB-u početkom '80-ih. Kasnije razdoblje alternativnog rocka u Americi sjajno je obrađeno u još jednom obaveznom štivu, knjizi ''Our Band Could Be Your Life'' koja pokriva sve od Black Flaga do pojave Sub Popa i K records (ili barem pokušava). Iz nekog razloga kod nas su pak prevedene knjige koje se bave uglavnom engleskom stranom priče – ''Engleski Snovi'' Jona Savagea (dozlaboga dosadno i pretenciozno te uglavnom bazirano na McLarena i Pistolse) i pitka i solidna (iako se uglavnom drži svih dobro poznatih točaka) ''Povijest punka'' Phila Strongmana u kojoj su iskombinirane engleska i američka priča, taman za početnike.

Tagged as: Avery Johnson, Billy King, David Wright, Derrick Favors, Devin Harris, Jay Z, Johan Santana, Jordan Farmar, Mikhail Prokhorov, Sebastian Telfair, Travis Outlaw, Troy Murphy 2 Comments

23Jun/105

DRAFT FRENZY

Uf, može li se objasniti nekome tko nije fanatik da je ovaj period bez utakmica između Finala i početka nove sezone jednako uzbudljiv kao i igra sama? Već sutra je draft, pa počinje prijelazni rok, a o stalnom preslagivanju rostera u glavi da ne pričam. Kvragu, taman sam sjeo pisati nekakvu najavu drafta i posta posvećenog njemu koji spremam za petak ujutro i koji će se tradicionalno pozabaviti izborima svih 30 ekipa, kad eto ti Emira na mobitelu, krenemo o svemu i svačemu a najviše o – fantasy sezoni. I oko toga ima novosti, broj ekipa povećan je na 12, s tim da postoji šansa da ih bude čak 14. Drugim riječima, više će ljudi igrati fantasy nego što blog ima čitatelja.

Uglavnom, za sada prije drafta nema tradea tipa kao što je lani bio Carter u Orlando, ili onaj Bostonov za Raya Allena prije dvije sezone, ali to ne znači da ga neće biti u sljedećim satima. Obzirom da se svi slažu kako je pet najboljih igrača ove godine predodređeno za velike stvari, ne bi trebalo čuditi ni ako Netsima uspije trećim pickom natjerati Hor-Netse da stvarno trejdaju Chrisa Paula.

Šanse su naravno minimalne, jer zašto bi itko normalan trejdao najboljeg playmakera na svijetu koji uz to ima tek 25 godina. Ali, nije da su Hornetsi oličenje stabilnosti. Za sada je Paul miran i igra ulogu dobrog vojnika, ali da je kojim slučajem nešto razmaženiji i glasniji u izražavanju svojeg nezadovoljstva (momčad nema mogućnosti za dovesti pojačanja te se mogu nadati samo razvoju svojih mladih snaga koje će uskoro uz Collisona i Thorntona uključivati i 11. pick drafta; umjesto trenera koji zna što radi doveli su jeftinog početnika; dosadašnji vlasnik je otkrio Boga i okreće se humanitarnom radu te prodaje većinski paket a nikada ne znaš kakav će biti novi vlasnik), Hornetsi ne bi imali izbora.

Ovako, Paul ostaje u Big Easyu bez obzira na upornost Netsa koji pod vodstvom agresivnog Prokhorova žele na brzinu prema vrhu. Njihov izbor trećeg picka bit će izuzetno zanimljiv, jer po svemu što se do sada dalo čuti, redom su ih oduševili i Favors i Cousins i Johnson. Iako bi im, barem po meni, Favors najbolje legao kao rasna četvorka koja bi u paru s Lopezom dominirala pod obručima (da se ne ponavljam, evo link na mock draft nakon završetka NCAA turnira u kojem Favorsa uspoređujem s Amareom i Duncanom, te i dalje, makar na osnovu ono malo što sam vidio na sveučilištu, vjerujem kako će za 10 godina upravo Favors biti najbolji igrač ove generacije), ako bi se kojim slučajem odlučili za Johnsona (jer na bokovima su još i najtanji i jedan pravi swingman bi im odlično došao, plus nekako je logičnije očekivati da će s prostorom za max ugovor lakše potpisati četvorku kraj slobodnih Boozera i Amarea, nego Jamesa) tada bi u nezgodnu situaciju doveli Wolvese kojima treba baš igrač poput Johnsona.

Jer, ako bi kraj Lovea i Jeffersona doveli ili Cousinsa ili Favorsa, jasno je kako ih u tom slučaju čeka novi trade. Mislim, nije da je u pitanju momčad koja može trpiti da im bilo koji talent sjedi na klupi, a niti ima smisla Lovea i dalje koristiti kao šestog igrača u ekipi koja ne ide nigdje. Uglavnom, vrlo lako bi se moglo dogoditi da netko s tek solidnom ponudom dođe ili do Lovea ili Jeffersona, ako Netsi izaberu Johnsona. A možda je, obzirom na činjenicu da su i ove sezone dokazali da ne mogu zajedno pod košem, taj trade ionako neminovan.

Inače, dok ovo pišem Wolvesi imaju tri picka u prvoj rundi, uz 4. tu su i 16. i 23., s tim da još nije potvrđeno kako su se dogovorili s Memphisom oko zamjene 16. za 25. i 28. Čak četiri igrača u prvoj rundi govore ili o tome da se spremaju izabrati nekoga u Europi tko nema namjeru doći ove sezone u NBA, ili da dogodine opet žele imati preko 60 poraza. Mislim, kad je vrijeme da se prestane prikupljati talent i počne pobjeđivati? I koliko jedan Love (od malih nogu rođeni pobjednik u svim uzrastima) ili Jefferson (od rookie sezone nije zaigrao u playoffu, a već se nakupilo 6 godina staža) još mogu trpiti apsolutno nekonkurentnost u zamjenu za nekakve buduće apstraktne rezultate?

Kad već spominjem trejdanje pickova, za sada je još jedino Larry Bird otvoreno rekao da mu je dosta drafta i da je 10. pick Pacersa dostupan svima koji su u stanju ponuditi dobrog veterana. Mudro, jer Indiana mora ove sezone udariti temelj ozbiljnoj momčadi koja bi onda dogodine, nakon što se riješi ugovora Dunleavya i Murphya, zauzvrat nešto lakše pronašla pojačanja.

A kad smo već kod pojačanja, da bacimo pogleda na dosadašnje trejdove. Ništa spektakularno, ali čovjeka veseli.

- Dalambert za Hawesa i Nocionia

Obzirom da je Dalambert već godinama na tržištu i da nitko nije htio zagristi jer su Sixersi uvijek tražili previše, malo me čudi što su ga se riješili u zadnjoj godini ugovora kada im praktički više ne predstavlja nikakav teret. A obzirom kako Sixersi imaju itekako zagušen prostor na salary capu s ugovorima Branda i Iguodale, Nocioni i njegova dodatna godina ugovora tek nemaju smisla.

Što me navodi da pomislim kako iza svega ovoga nije u pitanju novac (iako su Sixersi u principu za ovu godinu uštedjeli minimalno 2 milijuna, kolika je razlika između Dalambertova ugovora i zajedničke cifre koju treba platiti Hawesu i Nocioniu), već prije svega košarka. Naime, izgleda da je Doug Collins od prvoga dana uzeo stvar u svoje ruke i da misli kako vrlo brzo može Sixerse vratiti na pravi put (obzirom koliko je Collins oprezan, siguran sam kako nikada ne bi prihvatio posao da misli suprotno).

Phila je bila u playoffu pretprošle godine, a lani su se raspali u, kako se pokazalo, neprirodnoj kombinaciji Eddiea Jordana i postojećeg rostera. Doduše, ni to što nisu imali playa nije pomoglo. Uglavnom, sada ti isti igrači, većina s iskustvom playoffa, imaju novog trenera (iako nisam nikada bio fan – Collins nema rezultata vrijednog spomena i više je stekao ulogu stručnjaka komentatorskim poslom i dobrim PR-om nego rezultatima s Bullsima prije Jacksona ili s Pistonsima u eri Granta Hilla), koji će pak potencijalno vrhunskom obrambenom playu (Holliday) dodati light Brandona Roya (Evan Turner), a već se pojačao dodavši provjerenog fajtera (Nocioni) i legitimnog centra (Hawes).

Hawes je ključ cijele priče. Iako Kingsi očito ne drže previše do njega, vjerovatno razočarani nesposobnošću mu da zatvori reket i pomogne petoj najgoroj obrani u ligi, činjenica je kako Hawes ima tek 22 godine, i kako je sasvim solidan skakač i bloker za svoju poziciju. Ono što mu pak garantira sjajnu i dugu karijeru je fantastičan šut i sposobnost igre licem prema košu (osim opcije s vrha reketa, možda postane čak i specijalist za razvlačenje reketa do linije za tri jer, iako gledamo mali uzorak, pokazao je da mu zabiti tricu nije nikakav problem).

Sad, Hawes je sve što Dalambert nije, i pitanje je samo što je vrijednije – Dalambertova obrana ili Hawesov napad? I jedna i druga momčad poželjele su pokušati nešto drugo, a ja se ne mogu oteti dojmu da su Sixersi prošli bolje. Jer, Dalambert je toliko bezopasan u napadu da teško može igrati značajnije minute u ekipi s dna koja treba koševe sa svih strana, te se praktički njegova prava vrijednost krije u ugovoru. Kingsi ga rentaju na sezonu, usput su uštedjeli desetak milijuna koje bi morali dogodine plaćati dvojcu koji je otišao u Sixerse, a u isto vrijeme ga mogu poslati dalje nekoj ekipi koja se bori za playoff, kojoj treba petica za 20-ak minuta i koja zauzvrat može poslati poneki pick ili mladog igrača.

Opet, premalo je to za Hawesa, ali tko zna, možda u Sacramentu znaju o njemu nešto što mi nismo imali prilike vidjeti. Za sada u njemu i Nocioniu Sixersi imaju dvije nove napadačke opcije koje im mogu donijeti ono što im najviše nedostaje već nekoliko sezona – šut iz vana. Kako su ionako krcati pod košem i imaju i više nego dovoljno radnika, Sixersi su ovim potezom praktički već bolje pozicionirani za lov na playoff poziciju. A kako imaju barem jednog krilnog igrača viška (umjesto Iggya ja bih se radije riješio sve većeg razočaranja Younga koji nema ni pozicije ni minuta u ovoj momčadi), koji bi im u tradeu možda pomogao da se malo pojačaju na jedinici, do početka sezone mogu izgledati samo još bolje.

Kad sam već spomenuo Collinsa, kratko bih se osvrnuo na nove trenere Hornetsa, Bullsa i Netsa. Avery Johnson me možda osobno iritira (iako, to što mi se ne sviđa čovjekov glas baš i nije neki argument), ali rezultate s Mavsima mu ne možemo osporiti. Međutim, odluka Hornetsa da dovedu početnika zasigurno nije oduševila veterane u ekipi New Orleansa, Paula najmanje, a izbor Bullsa bit će itekako zanimljivo pratiti. O čovjeku s imenom kao stvorenim za rad u New Orleansu smo se toliko naslušali zadnjih nekoliko godina da jedva čekam vidjeti može li najbolji obrambeni trener u NBA biti i odličan motivator i lider. Ili je s razlogom sve ove godine proveo kao asistent. Kako god, era Thibodeau u Chicagu počinje.

- Maggette za Bella i Gadzurica

Kužim da se Bucksi nisu praktički nisu odrekli ničega jer ova dvojica su ionako više smetala nego koristila (čovjek koji je Gadzuricu dao ugovor zasigurno više nikada neće raditi u NBA, a Bell je, ako se ne varam, barem dva puta bio član našeg no-star teama), ali Maggette sa sobom donosi dvije poprilično problematične stvari.

Prvo, njegov ugovor je katastrofalan – čak i kada bi uspio ostati zdrav (a kako nije ni dok je bio u naponu snage, zašto očekivati da izdrži sezonu sada kada je prevalio 30) i odigrati najbolje što može, ne vrijedi tih 30 milja koliko su mu Bucksi dužni platiti za ovu i iduće dvije sezone. Sve što ćete od njega dobiti su koševi – iako nije dobar šuter, Maggette se uvijek znao snaći za poen jer se odlično snalazi pod košem i obožava kontakt što rezultira gomilama slobodnih.

Dakle, druga stvar koje je problematična njegova je igra. Obrana mu je svake godine sve gora, a ostali aspekti igre praktički više i ne postoje. Tako da jednog jednodimenzionalnog strijelca dovodiš u ekipu punu radnika, ekipu izgrađenu na nesebičnoj etici trenera Skilesa koji je i dan danas NBA rekorder po broju asista na jednoj utakmici (da, da, ma kakvi Magic, Big O i Kidd, Skiles je jedini u povijesti kojemu je uspijelo podijeliti 30 lopti za jednu večer). Kako ne može igrati dvojku, Maggette će samo uzimati minute puno korisnijima Mbah a Mouteu, Delfinu i Ilyasovi, a zauzvrat će dati isto ono što im je npr. pružio Jerry Stackhouse za vrijeme lanjskog kratkog boravka u Milwaukeeu – veteranske koševe s klupe i stabilnost u napadu druge postave.

S tim da je, obzirom na opće poznatu sklonost Maggettea carinjenju lopte, reći da je išta vezano uz njega stabilno poprilično ironično. Grozan potez Bucksa, jer ako su mislili da će ovime nadoknaditi ono što im je pružao Salmons – prevarili su se. Sve to otvara mogućnost da Maggette postane problem u svlačionici, a to bi se moglo pokazati većim problemom nego što itko misli. Jer, koliko smo sigurni da je Jennings sazrio? Nisu li dva igrača sklona ekscesima previše za jednu krhku momčad kao što su Bucksi? Kažem opet, Maggette će biti tek nešto bolja verzija Stackhousea, te stvarno mislim da nema smisla toliko plaćati osmog ili devetog igrača.

Mislim, ako već želiš riskirati s desetak milijuna godišnje, zar nije pametnije dati ugovor na 5 godina i 50 milijuna Salmonsu? Ako ovaj i ne želi pristati odmah, hoće nakon što skuži da mu nitko nije voljan dati više od toga.

Ukratko, svaka čast Warriorsima koji kreću s pozitivnim promjenama. Gadzurica će vrlo vjerovatno isplatiti odmah i škartati ga prije početka sezone, da se njegova nesposobnost slučajno ne pokaže zaraznom (previše je mladih koje treba čuvati, uključujući i budući prvi pick koji će po svemu sudeći ipak biti Greg Monroe), a Bella se da istrpiti još dvije sezone, makar i njegovih 4 milijuna godišnje djeluju astronomski za ono što pruža. Sve je to sitnica obzirom kakvog albatrosa od ugovora su riješili poslavši Maggettea iz grada. Još da isto naprave i s Nelsonom te kompletnom upravom i eto ih na pravom putu (puno toga ovisi o novom vlasniku, koji još nije poznat, ali ovakvo čišćenje loših stavki iz knjiga ne može odmoći u potrazi za pravim kupcem).

I to bi bilo to do petka ujutro, kada me uz pratnju Dropkick Murphysa čeka analiza drafta. Glasine izbjegavam i spominjati a kamoli se osvrtati na njih, gadljivo je kako se ESPN praktički pretvorio u 24 sata. Ova sranja koja se smišljaju oko Jamesa i njegovih transfera gora su od nove reklamne kampanje za Karlovačko (koje btw zbog iste bojkotiram iako sam mu bio vjeran godinama – nabijem te čepom, Karlo), a to konstantno maltretiranje s Jamesom u stilu RTL-a koji stalno davi s npr. vjestima o Vlatki Pokos navodi me da ubuduće, odnosno barem tijekom ljeta, ESPN i Jamesa oslovljavam s ESTL i LeVlatka Pokes. Čisto da se netko ne iznenadi u petak. Možda smo ludi, ali nismo glupi.

Tagged as: Chris Paul, Corey Maggette, Derrick Favors, Doug Collins, draft, ESPN, Kevin Love, LeVlatka Pokes, Scott Skiles, Spencer Hawes, Tom Thibodeau, Wes Johnson 5 Comments

8Apr/100

THE END OF VIOLENCE

Konačno post koji obilježava kraj ludila ožujka, post nakon kojega se okrećem najboljem dijelu godine - NBA playoffu. Ipak, jedna novost - obzirom da sam ove godine pratio NCAA košarku više nego ikada ranije, mock draft je proširen na čak dvije runde. Iako sam slobodno mogao podijeliti post u dva dijela, nisam iz dva razloga:

1) želim srušiti dosadašnji rekord po dužini posta na ovim stranicama
2) želim više završiti s pričom o sveučilišnoj košarci

NCAA turnir ionako uglavnom pratim zbog procjene NBA potencijala, a na kraju ispada da je najbolje od svega onih prvih dva tjedna u kojima razno razni autsajderi skidaju razvikane i bogate programe. Jer, uzmimo samo ovogodišnji Final Four kao primjer, što po njemu možemo zaključiti o budućim zvjezdama? Da su Singler, Scheyer i Hayward buduće NBA igračine?

Momci su na mjestu, igraju košarku sa srcem i glavom, ali realno za njihov uspjeh zaslužni su sistemi i momčadi u potpunosti podređene onome što rade dobro. Uzmimo na primjer Singlera, što je to točno u njegovoj igri što se da prebaciti na NBA parkete? Kompletan je napadač, ali možete li ga zamisliti kako u NBA ulazi pod koš i razigrava suigrače? Ili kako igra 1 na 1 i stvara višak? Kako zabija u serijama?

Obično se dogodi da kada takvi igrači (čitaj - bijeli i slabašni) odluče igrati all-round košarku, umjesto da se posvete šutu, nestanu. Primjeri? Matt Carroll, Jason Kapono i Adam Morrison. Iz nekog razloga, ti ljudi su sami sebi odlučili kopati jamu pokušavajući biti prave napadačke opcije, umjesto da prihvate uloge šuterskih specijalista.

Jedan Singler, koji u Dukeu ima odriješene ruke da radi što hoće, sigurno neće imati takav status u NBA. A kako u startu nije ni približno dobar šuter kao gore spomenuti, kakvoj se ulozi može nadati? Kvragu, da je Duke ispao u prvom tjednu, nitko se ne bi iznenadio ako bi ga netko uzeo tek krajem drugog kruga. Sad, zato što je Zoubek mrcina pod košem i zato što je Smith dobio jaja, Singler je odmah bolji igrač? Naravno da nije. Singler je fajter, zna igrati košarku, u svemu je dobar ali u ničemu izvrstan. Možete li ga zamisliti kako na krilu čuva Jamesa ili Anthonya? Smiješno, zar ne.

Postoji, ipak, nekoliko iznimki. Mike Dunleavy Jr. uspio se izboriti za važniju ulogu u svojim momčadima, iako se uglavnom radi o lutrijskim ekipama, jer je odličan all-round igrač koji može odigrati kao point-forward. Mike Miller je u ranim danima, danas već pomalo zaboravljenima, osvojio titulu rookiea godine na račun toga što je bio letač s federima na nogama u rangu s tamnoputom braćom i uz to vrhunski šuter.

Singler bi mogao biti nešto slabija verzija Millera, a Hayward, junak Butlera, eventualno slabiji Dunleavy. Mali ima onaj jedan potez, dribling iza leđa, koji mu pali na ovoj razini, ali možete li ga zamisliti kao ide na ulaze kraj Geralda Wallacea ili Trevora Arize? Uglavnom, ja se i dalje držim one da su prije u pitanju novi Adam Morrison i Joe Alexander, ali sa srcem i glavom. Što bi moglo napraviti razliku, ali definitivno nećemo znati ništa dok ne prođe nekoliko godina.

Prije drafta, samo još par riječi o samom turniru. Final Four je bio, blago rečeno, užasan. Svaka čast na borbenosti, srcu, krvi, znoju i suzama, ali brate daj spojite dva skok šuta za redom. Mislim, ili to ili svi igrate obranu kao Celticsi 2008. Butler, koji ne može pogoditi ni ocean i Duke, kojem su dva glavna igrača odlučila ispaljivati cigle u najvažnije vrijeme godine, dogurali su do Finala u kojem onda onda taj Duke, s četiri potencijalna NBA igrača, jedva dobije Butler koji nije u stanju u 35 sekundi uopće dodati loptu a da se ne oznoji. Ludnica.

Na Final Fouru je bila i West Virginia, koja je kolo prije protiv Kentuckya promašila prvih 16 šuteva za dva poena. 0-16 za dva u poluvremenu i pobjeda na kraju. Također, bio je tu opet i Tom Izzo sa svojim Michigan Stateom. Obje ekipe su bile bez svih playmakera, a dovoljno smo puta naglasili što pravi play znači na ovoj razini. Da se Lucas i Bryant nisu ozljedili u ključnim trenutcima, tko zna kako bi sve ovo završilo. Uglavnom, NCAA – where amazing happens. I gdje Duke pobjeđuje.

Moram spomenuti i utakmicu karijere nesretnog Mazzule, rezervnog playa koji u životu do tada nije ubacio valjda deset koševa. Čovjek je sam samcat ubio Kentucky, ali i famu oko Johna Walla kao igrača koji sutra može istrčati na NBA parkete i preporoditi svoju ekipu. Mali treba itekako rasti. Uglavnom, taj Mazzula ne samo da je nestao već sljedeću tekmu, već je praktički izbacivši Kentucky otvorio put do naslova Šiševskom i njegovim SS trupama.

Nego, bolje da krenemo na draft. Dakle, proljeće je. NBA playoff je pred vratima, Zapad nikada luđi. Mislim, svih 8 playoff ekipa imat će 50 pobjeda što se nije dogodilo nikada. S tri momčadi koje se bore za naslov došli smo na njih deset. Uz saznanje da će dogodine, s rastom nekih playoff ekipa, stasavanjem novih lutrijskih te promjenama rostera, izjednačenost i neizvjesnost biti još veća.

Ovogodišnji draft je jak, na prvi pogled svi se možemo složiti da bi prvih pet pickova vrlo lako mogli biti all-star igrači. Iako, nikad se ne zna, za lanjski smo mislili da je najgori ikada, a ono, pokazao se sasvim solidnim. U biti, osobno sam imao nekoliko bisera koji se, nadam se, neće ponoviti. Prijašnjih godina znao sam npr. prognozirati kako jedan Afflalo nikad neće biti koristan igrač. Ono, Afflalo je postao dobar igrač, solidan drugi bek za petorku. S tim mogu živjeti i, dapače, drago mi je

Ali, lani sam, obuzet tezom o očajnoj generaciji, postavio nove standarde loše procjene talenta, tako što sam Collisona i Lawsona proglasio igračima koji u NBA neće biti ništa više od prolaznika, a za Hardena sam mrtav-hladan rekao kako neće biti ni to, te da se može pakirati za Europu. Pouka je, kao i uvijek, ne donosi velike zaključke nakon što si gledao par tekmi, a posebno ih ne donosi na osnovu onoga što jedan igrač pokaže na faksu. Jer, za NBA, važnija je jedna vještina i sposobnost nego sve loše partije koje je netko odigrao u nekom sistemu koji to ne koristi. Naravno, ove pouke se slabo držim prilikom nabrajanja barem 50 od 60 pickova.

THE 2010. MOCKACHINOFRAPUCHINOALPACINOWHATTHEFUCK DRAFT

ROUND ONE

1. JOHN WALL (Kentucky)

Iako se dalo vidjeti da momak nije ni blizu gotov igrač, njegove fizičke predispozicije i brzina garantiraju mu ulogu prvog picka. Wall je Rose po atletskim sposobnostima, samo još brži, te s takvim osjećajem za igru i promjenu ritma kakve ima jedan CP3. NBA stil igre i posebice lakši pristup u regularnom dijelu sezone definitivno će mu pogodovati da se vrlo brzo razvije u vrhunskog igrača (popravit će neke stvari koje za sada nisu na razini, poput šuta ili nedostatka igre s poludistance kakvu svaki pravi franchise player mora imati).

Ono pak što neće moći tek tako naučiti je donošenje pravih odluka u pravo vrijeme, za što će mu poput svih ostalih smrtnika trebati vrijeme. I iako je pokazao duh, upitno je koliko je zreo da preuzme odgovornost koju svaki pravi play treba znati nositi. Znači, Walla čeka itekako ogroman rad da postane ono što mu se predviđa, a to je play u rangu Williamsa ili Paula.

Jedna zanimljivost – dugo sam tražio na koga me podsjeća, i onda mi je zbog te kreativnosti u trku, ali prije svega zbog dugih ruku i tankog tijela na pamet pao Rod Strickland, nekada play Knicksa i Blazersa. Naravno, odmah sam otišao provjeriti što se događa s Rodom danas, kad ono – tip je pomoćnik Calipariu u Kentuckyu. Go figure.

Idealan scenarij – bilo koja momčad koja kreće od dna i nema playa, prije svih Washington. Detroit i Indiana također nisu loš izbor, s tim da tamo ipak postoje neki sistemi i puno teže će biti složiti ekipu oko njega.

2. EVAN TURNER (Ohio State)

Light Roy. Roy made in Taiwan. Ali i Roy koji gubi lopte k'o Iverson i Wade zajedno. Turner je to što jeste, eventualno može postati još bolji šuter, ali kao igrač je već gotov. Franchise player teško, ali sjajna druga banana apsolutno. Obzirom na rupu koju Wolvesi imaju na dvojki, ovo bi bio idealan spoj. Priče o tome kako bi mogao ići i kao prvi pick ipak su samo priče, Wallov potencijal je prevelik da ga se itko usudi propustiti. Zato u Minnesoti i pale svijeće da ne dobiju prvi pick, jer još jedan play nakon lanjskog fijaska s Rubiom i Flynnom, sveo bi ovu ekipu na karikaturu. Ako to već nije.

Idealan scenarij (uz Wolvese) bili bi Netsi, gdje bi odmah imao šansu igrati uz Lopeza, Harrisa i Amarea/Boozera/Bosha. Upitno je samo što on želi - biti jedan od dečkiju, ili lider.

3. DERRICK FAVORS (Georgia Tech)

Već formirano NBA tijelo, a tek mu je 19. Fizičko čudo, eksplozivan i jak. Idealna NBA četvorka, još presirova po pitanju igre, ali itekako voljna raditi pod koševima. Upravo u toj kombinaciji talenta i pristupa leži dominantni all-star. U naj-najboljem slučaju Amare s mentalitetom Duncana. Realno, Brand s manje vanjskog šuta i više zakucavanja.

Idealan scenarij – Detroit, momčad koja nema nikoga pod košem i gdje bi od prvog dana bio spasitelj.

4. DEMARCUS COUSINS (Kentucky)

Playevi vladaju ligom kao što su nekada četvorke, ali visoki se vraćaju počevši od ovogodišnjeg drafta. Jedan od njih je i Cousins, koji ima solidan talent, ali prije svega su fizikalije ono što ga odvaja od mase. Obzirom na fizički izgled i problematično ponašanje, logična asocijacija bio je Derrick Coleman. Znači, opet igrač koji lakoćom kupi 20-10. Cousinsov jedini problem je bila i bit će mogućnost da brani brže četvorke obzirom da baš i nije oličenje brzine. Sličan problem danas ima Al Jefferson, ali on je tako dobar strijelac da mu se isplati nabaviti peticu da mu čuva leđa. Cousins zabija otpatke oko koša i zicere, te je upitno može li biti čak i igrač broj dva. Međutim, u momčad poput Netsa, kraj odličnog napadačkog centra kao što je Lopez, uklopio bi se savršeno. Kako je i Coleman legenda Netsa, bio bi ovo idealan spoj.

Idealan scenarij – Netsi su fora, ali ipak bi bolje legao Detroitu koji ima rupu pod košem. Doduše, teško je predvidjeti kako bi porazi utjecali na njega.

5. EKPE UDOH (Baylor)

Talentom, možda i najbolji all-round od svih visokih na ovome draftu. Sjajan bloker koji s pozicije četvorke može zaigrati na petici poput Ibake, samo na račun tog osjećaja. Za razliku od Ibake, može zabiti i s loptom u rukama, a ne samo nakon asista. Ipak, kreiranje igre za sebe i suigrače tek je bonus, glavno oružje je skočnost i pokretljivost. Iako ima tri godine više od Favorsa i Cousinsa, što je i glavni razlog zašto ga mnogi ne vide visoko, njegov problem nije što se već razvio, već što se kasno počeo razvijati obzirom da prve dvije godine na Michiganu skoro pa nije uopće igrao, a treću nije doslovno igrao jer je morao sjediti zbog prebacivanja na Baylor. U najgorem slučaju, bit će odličan visoki s klupe koje može pokriti obje pozicije, u najboljem all-star u rangu old-school četvorki poput Webbera ili Sheeda, dakle visoki koji može sve ali najviše voli igrati licem košu.

Idealan scenarij – da stvarno padne toliko nisko koliko mu predviđaju stručnjaci, pa da ga upeca neka dobra ekipa tipa Memphisa ili New Orleansa. Ili Bullsa, da zamijeni Thomasa. Presavršeno bi bilo pak spariti ga s Greenom i Ibakom pod košem Thundera.

6. COLE ALDRICH (Kansas)

Aldrich je poboljšana verzija Joela Przybille. Dakle, čovjek koji zatvara reket, kontrolira skok te može zabiti otvoreni šut i slobodna. Vrhunska petica za momčad kojoj samo to nedostaje. Obzirom da je bijel, ima li zgorega nego nadati se da će završiti u Jazzu? Već Wolvesi, iako trebaju peticu, nemaju dovoljno kvalitete da pokriju sve ono što Aldrichu nedostaje – brzina i raznovrsnija igra u napadu. Idealan scenarij je sljedeći – Cole ide u Salt Lake, gdje u kombinaciji s Fesom i Tomićem, te u paru s Millsapom i Boozerom, Jazzu konačno daje unutarnju liniju dostojnu naslova prvaka.

7. GREG MONROE (Georgetown)

Još jedan visoki, slično kao i Udoh više igrač finese nego snage. Stoga i upitnije budućnosti, jer Favors i Cousins uvijek će imati mjesta u ligi na račun snage i skočnosti. Udoh i Monroe prije svega bi bili dobre NBA petice, pogotovo Monroe. Samo, Udoh je po svemu, osim talentu za banane, ipak krilni igrač, dok je Monroe po stilu igre čista petica, ali mu fali baš ta sposobnost da zatvori reket blokadama i golom snagom. Oko njega se može vrtiti napad na postu, ima visinu, igra licem i leđima košu, sjajan je asistent, ali nećemo znati koliko je dobar dok ga ne vidimo u profesionalcima. Jer, upitno je da li je za njegove osrednje igre na Georgetownu zaslužan sistem koji ga nije znao iskoristiti, ili pak sam Monroe koji se nije znao nametnuti. Obzirom da nije pokazao da zna zatvoriti reket te da ima agreisvnost za kontrolirati skok, možda je u pitanju tek novi Roy Hibbert. Centar koji zna igrati košarku, ali koji nema ni fizikalije ni glavu da to iskoristi.

Najbolja opcija – klub spreman strpljivo graditi buduće planove s njim na petici, dakle ili Detroit ili Washington. Uzme li ga netko iz krivih razloga, tipa da bude igrač zadatka, moglo bi biti ružno.

8. WESLEY JOHNSON (Syracuse)

Atletski swingman koji me podsjeća na Kerrya Kittlesa, vrlo dobar šuter, fizički impresivan, dugih ruku kao stvorenih za igrati obranu. Dakle, može popuniti obje bočne pozicije kao igrač zadatka, ali ima i dovoljno sposobnosti da si kreira vlastiti šut. Ipak, idealno bi došao ekipi koja treba atletu, nekome tipa Clippersi, iako ja osobno i dalje mislim da bi bio savršena dvojka i da bi još bolje legao u ozbiljnu momčad koja treba specijalca tipa Utah ili New Orelans.

9. AL-FAROUQ AMINU (Wake Forest)

Nebeski letač, možda i najbolji atleta na draftu, ali i sirov za vanjskog igrača. Da popravi šut i kontrolu lopte bio bi savršena trojka, all-round zvijer, ovako je prije svega atleta koji skače i trči u stilu G-Wallacea, Ty Thomasa ili Josha Smitha. Clippersi bi ga trebali uzeti jer možda je u pitanju njihovo krilo budućnosti, ali obzirom na mogućnosti, najbolje bi legao ekipi poput Bullsa koja treba takvog atletu pod košem.

10. PATRICK PATTERSON (Kentucky)

Solidna četvorka, s klupe ili u dobroj petorci. Skače, može zabiti licem košu i pokupiti odbijance. U svemu solidan, u ničemu specijalan, Patterson je najbolji garbage man na ovogodišnjem draftu, koji bi vrlo lako mogao upasti u jednu solidnu ekipu i onda nuditi godinama energiju s klupe.

11. ED DAVIS (North Carolina)

Idealne fizikalije, kombinacija snage i pokretljivosti na razini iznad Cousinsa i skoro kao Favors, ali i pasivan karakter koji ga je spriječio da se nametne kao prva opcija u ovogodišnjoj očajnoj ekipi North Caroline. Ima ruke, potez, ali nema agresivnosti, previše puta sam ga vidio kako nakon skoka u napadu promašuje zicere dok ga čuva po 20 cm manji igrač. Povratak na faks čini se idealnim potezom, samo naravno da se neće dogoditi. A odlazak u lošu NBA ekipu mogao bi ga pokopati.

12. NOLAN SMITH (Duke)

Igračina. Ako je itko iskoristio turnir da si podigne cijenu, to je on. Do sada je dvojba bila može li igrati playa jer je kao presitan za dvojku, ali obzirom na koji način je jednostavno preuzeo momčad od Scheyera, mislim da dvojbe nema. Bilo kao play ili kao dvojka, Smith je player i ima itekakvu budućnost kao profesionalac. Mike Bibby dobiva nasljednika. A Stephen Curry konkurenciju.

Obzirom da se Smith gotovo sigurno vraća na Duke, prognoziranje nema nikakvog značaja, ali mislim da bi ga bilo lijepo vidjeti u momčadi Sacramenta pored Evansa koji je veliki play. Izvrsno bi se nadopunjavali, kao što to mogu npr. Curry i Ellis, da imaju normalnog trenera koji bi se potrudio da to funkcionira. Doba dvoglavih playmakersih čudovišta je pred nama, prije ili kasnije.

13. DAMION JAMES (Texas)

Dobar igrač, upitna pozicija. Može zabiti sa svih pozicija i mogao bi igrati trojku, a opet vrhunski je skakač i uporan obrambeni igrač kojega nije nemoguće zamisliti pod koševima. Po svemu sudeći mogao bi biti novi igrač u kalupu Craiga Smitha i Jareda Dudleya, s tim da, kako je ipak mu draže šutirati nego kopati, možda je najbolje reći da dobivamo novog Ryana Gomesa.

14. JARVIS VARNADO (Mississippi State)

Jednodimenzionalni bloker kao Tyrus Thomas. Samo možda još bolji. Dovoljno. Bullsi, budite pametni.

15. DA'SEAN BUTLER (West Virginia)

Pokazao sposobnosti da zabija i promašuje. Kako mu u NBA nitko neće dozvoliti da izigrava volume scorera, realno je očekivati da solidne fizikalije i all-round potencijal uklopi s dobrim šutom i pretvori se u jednog korisnog swingmana u rangu ostalih Butlera u NBA, Carona i Rasuala. Naravno, ako se ikad oporavi od ozljede koljena koju je zaradio u zadnjoj utakmici sveučilišne karijere i koja je rezultirala onim grljenjem i ljubljenjem na parketu od strane Boba Hugginsa, trenutkom koji mi je dotičan još i učinio simpatičnim. Pa taj Bob je grubijan zlatna srca, tko bi rekao.

16. ELIAS HARRIS (Gonzaga)

Trojka sa svim potrebnim da bude uspješna u NBA, trenutno pretanak. Ali ima talent za sve, plus može zabiti. Iako u Gonzagi igra pod košem, dovoljno je spretan da se prebaci na trojku. I da, Nijemac je, a to naravno znači da ima vrhunsku ruku.

17. ERIC BLEDSOE (Kentucky)

Dobar šuter, za sada potencijalni combo-bek koji može zabijati u serijama. Pokazao je da ima i osjećaj za asist, te ako nasljedi Walla u ulozi playa možda si dogodine digne cijenu još više. Ipak, obzirom da se radi o momku koji gleda prije svega vlastitu statistiku, ne bi me čudio ni izlazak na draft već sada.

18. JORDAN CRAWFORD (Xavier)

Kratko i jasno – novi Ben Gordon. Po svemu. Lakoća kojom ispaljujue šuteve kakvi drugima ne bi pali na pamet, te sposobnost da ih zabije, u isto vrijeme su i zadivljujući i zastrašujući.

19. BRIAN ZOUBEK (Duke)

Visok, prava teška petica, mlati se i skače. Usto izgleda k'o vanbračni sin Brada Millera. Šteta što od oca nije nasljedio i ponešto talenta, ali osobnost je dovoljna. Ja ne vidim da ima 30 boljih igrača od Zubeka u ovoj klasi, a ako netko nema mozga potrošit drugi pick na ovakvog fajtera, onda kvragu. Ono što su igrali Singler i Sheyer mogao je bilo tko, ali Smith i Zoubek su preporodlil Duke - od lanjskih mekušaca do ovogodišnjih vojnika.

20. GORDON HAYWARD (Butler)

Haywarda stavljam ispred Singlera jer je bolji skakač i asistent. Singler je bolji strijelac, ali kao šuter ipak nema neku veliku prednost. A obzirom da u NBA ni jedan ni drugi neće dobiti 20 lopti da pucaju kad im padne na pamet, Hayward djeluje kao netko tko će se lakše naviknuti na život u sjeni. Jer mali je prije svega fajter, makar izgleda kao Joe Alexander. I uz sve to što radi na parketu, pokazao je da paralelno može biti i trener momčadi koja igra NCAA Finale. Šta kažete, trener Butlera je jedan drugi čovjek? Damn.

21. KYLE SINGLER (Duke)

Ogromno srce, ali upitan učinak. U momčadi krcatoj napadačkim opcijama, Singler se nije sramio uzimati više šuteva nego treba. I ne, iako je bijeli brat, nije dobar šuter već tek prosjećan. Može zabiti na razne načine, najviše ulazima, ali teško mi ga je zamisliti kako u tome biva išta uspješniji od Adama Morrisona.

22. DEXTER PITTMAN (Texas)

Ogromna tjelesina. I to je to, jer Pittman čak ni na ovoj razini nije bio u stanju konstantno dominirati. Zabija oko koša, zatvara reket, ali kažem, sve je to rezultat činjenice što je širok i jak, a ne zato što nešto zna. Kvragu, nema čak ni tu energiju kakvu ima Zoubek.

23. LUKE HARANGODY (Notre Dame)

Od sveučilišta do stila igre, Luke je novi Troy Murphy. U biti, da je malo viši i jači, bio bi izvrsna kopija. Ovako je ipak upitan njegov NBA potencijal, jer uz sve poznate Murphyeve minuse – sporost, sporost i sporost – Luke još nema ni visinu. Ali, skakač jeste, tricaš jeste, i tome se treba okrenuti. Na igru u postu može zaboraviti, ali da ima potencijal barem biti novi Matt Bonner - ima.

24. KALIN LUCAS (Michigan State)

Sjajni NCAA play, isto kao što je u svoje vrijeme to bio i Acie Law, lider jedna ozbiljne momčadi u stanju preuzeti odgovornost u napada kad god zatreba. Likovi poput Lawsona i Collisona koji imaju brzinu (iako ne i takva muda i liderske sposobnosti kao Law i Lucas) nameću se u pro igri jer su brzi kao vjetar. Law je skoro nestao jer nije. Vjerovatno isto čeka i Lucasa, ali ne mogu ga ne staviti u prvu rundu zbog svega što je napravio zadnje dvije godine na ovoj razini. General.

25. KEVIN JONES (West Virginia)

Za razliku od druga dva igrača West Virginie koja ovdje navodim, i koji bi mogli imati dobru karijeru na trojki zahvaljujući svestranosti, Jones ima jedan jedini adut – šut za tri. I on je sjajan atleta, ali kao četvorki u NBA to mu neće previše značiti obzirom da će uvijek biti i bržih i jačih. Međutim, bude li ih Jones mogao izvući vani, i uz to skakati i boriti se pod košem u obrani, to bi bilo to. Doduše, lani je jedan sličan igrač stigao u Portland, pa jedva dolazi do šansi – Jeff Pendergraph. Tako da nešto više sirove snage očito ne škodi, ali obzirom na all-round instinkte koje je pokazao na sveučilištu, možda je Jones i bolji od Pendergrapha.

26. JAJUAN JOHNSON (Purdue)

Atletski dugonja solidnog šuta, za sada izgleda kao nasljednik nesretnog Jonathana Bendera – visina centra, kilaža beka i igra krila, dakle netko tko će moći zabiti ali tko će zbog igre u obrani i nemogućnosti da se gura pod koševima uvijek biti osuđen na epizodne uloge.

27. ROBBIE HUMMEL (Purdue)

Hummel me osvojio svojom borbenošću i šutom za tri, po čemu je definitivno veći NBA potencijal od svih ranije spomenutih bijelih buraza (Singler, Hayward, Harangody). Njegov problem je još manja pokretljivost, ali plus mu je upravo to što, bez previše prolivenog znoja, može biti novi Korver ili Kapono jer zna funkcionirati u sistemu gdje nije prvi, već jedan od mnogih. Da je kojim slučajem par centimetara veći i da nabaci masu, bio bi doslovna kopija Troya Murphya te bi imao sigurnu NBA karijeru (kao visoki nekako bi se još sakrio u obrani). Sad, obzirom su već 3 sezone NCAA košarke iza njega, teško da možemo očekivati takav razvoj stvari, stoga možemo zaključiti kako je trojka njegova NBA sudbina. Eventualna karijera leži u tricama koje može zabijati u serijama. Ali ako ste gledali Purdue vidjeli ste o kakvom je skakaču, asistentu, požrtvovnom obrambenom igraču i uopće fajteru riječ, i stvarno je šteta što ga u tom ambijentu možemo gledati još eventualno jednu sezonu (a gledat ćemo ga sigurno jer obzirom da je bio ozljeđen i da se nije imao prilike pokazati NBA skautima na najvišoj razini, očekujte povratak i njega i Johnsona i Moorea na još jednu godinu i naslov dogodine za Purdue). Nakon toga, Robbie postaje jednodimenzionalni snajperist.

28. JIMMER FREDETTE (Brigham Young)

Super šuter, s fantastičnim i brzim izbačajem. Pravi hakler, ima ulaz, ne boji se nikoga, te je u stanju realizirati na sto načina. Limitiran u kretanju, ako mu ne upali dribling nema dovoljno brzine za stvoriti si prostor, što se u napadu još i da sakriti pametnim šutom, ali u obrani će ga nešto sporije noge puno više koštati

29. DEVIN EBANKS (West Virginia)

Klasična priča, vrhunski atleta, sjajan u ulazima i trci, zna dodati, odigrati obranu, pogoditi. Ali ništa od toga ne radi posebno dobro. Međutim, obzirom na fizikalije ne gine mu profesionalna karijera, s tim da će pametan klub umjesto da od njega traži previše, sve usmjeriti prema tome da od njega napravi novog Arizu. Šut za tri se može dovesti do prihvatljivih brojki, u kontrama će uvijek biti prvi, nije sebičan, a duge ruke u obrani bi mogle sijati paniku.

30. IMAN SHUMPERT (Georgia Tech)

Dobar bek, s igrom s poludistance i osjećajem za asist koji pomalo podsjećaju na Ripa Hamiltona. Treba popraviti tricu, i ne, nema tijelo za NBA dvojku, ali ne gine mu vrhunska karijera u Europi u stilu Trajana Langdona.

ROUND TWO

Više nego potencijalnim talentima, mjesto je ovo gdje odajemo počast likovima koji su ostavili dojam u turniru, te koji zaslužuju igrati košarku profesionalno pa makar i u Hrvatskoj. Između njih, našli smo vremena za sjetiti se bijele braće koja nikad više neće dobiti priliku pokazati što (ne) zna na parketu, te koji mogu proći samo na onom drugom NBA draftu - znanom i kao No Blacks Allowed Draft. Također, tu je i pokušaj igranja GM-a Cibone i Zadra, kad bi iste ekipe živjele u svijetu u kojem postoje dugoročni planovi.

31. DEVAN DOWNEY (South Carolina)

Idealan play za Europu. Presitan za NBA, bez igre između linije za tri i ulaza, ali žestok, borben i uporan radnik koji vrhunski vodi loptu i može biti play čak i u NBA, kad bi mu netko dao šansu. Kladim se da bi odigrao bolji turnir od Collinsa, da je kojim slučajem bio play Kansasa. Uglavnom, gledao sam ga u dvije tekme i ostavio je vrhunski dojam, iako je definitivno prenizak i tek je prosjećan šuter. Prerizičan za NBA momčadi, ali u Europi bi trebao biti kralj.

32. DEMETRI MCCAMEY (Illinois)

Rijetki pravi play u sveučilišnoj košarci. Nije sjajan šuter, što je uvijek zamjerka, ali glavni je razlog što je jedna smiješna momčad Illinoisa uopće primirisala turniru, na kraju za dlaku umjesto u NCAA turniru završivši u NIT-u. Naime, ekipa je to koja je igrala s doslovno 5 šutera, često uopće bez igrača pod košem, jer bi svi igrali licem košu dok bi McCamey tražio kome dati loptu. Dok jedan Texas, Wake Forest, obje Floride ili Georgia Tech nisu bili u stanju napraviti ništa jer nisu imali playa, te bi ih svaka normalna momčad u trenu ubila s deset minuta presinga na loptu, Illinois je imao problem što nisu imali nikoga pod košem da barem malo olakšaju McCameyu. Propuste li ga u NBA, a mogli bi ako u zadnjoj sezoni ne napravi važniji rezultat, europski klub koji ga se dočepa dobit će na lotu.

33. JOHN SCHEYER (Duke)

Scheyera gledam već sezonama i mislim se, da li je u pitanju netko tko može zaigrati u NBA u ulozi Reddicka, ili tek još jedan u nizu bijelih šutera tipa McNamara, Neitzel, Humphrey, koji će završiti u Europi. Ova sezona je dala odgovor na sva pitanja – Jon čak nije ni šuter takve klase, definitivno nije play, i definitivno nema što tražiti u NBA. Po svemu sudeći, što zbog prezimena a što zbog stila igre, Bundesliga mu je suđena, isto kao i Neitzelu i Humphreyu. A možda se odmah baci u trenerske vode poput McNamare koji je nakon par sezona po Grčkoj odustao od profi košarke, te se vratio na Syracuse gdje danas radi kao pomoćni trener. I da, i on ima naslov prvaka, kojega je osvojio kao sidekick Carmelu Anthonyu.

34. SHERRON COLLINS (Kansas)

Nema visinu, nema šut, ali, kao, ima muda i pravi je play. Ovogodišnji pad Kansasa dokazao je da nije. Njegova NBA epizoda mogla bi se dogoditi više zbog imena građenom godinama nego zbog kvalitete, i vrlo brzo će i Sherron put EU.

35. XAVIER HENRY (Kansas)

Nisam vidio ništa osim solidnog šuta, a svi ovi ozbiljni draftovi drže ga između desetog i petnaestog picka. Štogod. Možda je potencijal, ali prezelen je za igrati NBA košarku, te bi mu najpametnije bilo da se vrati na Kansas i opravda visoka očekivanja.

36. MATT BOULDIN (Gonzaga)

Solidan šuter, na Gonzagi igrao praktički playa tako da je dokazao all-round talent, plus uvijek je bio i među najboljim skakačima u ekipi. Bio bi apsolutni pretendent za nasljednika Mikeu Milleru da je malo bolji atleta i da je malo agresivniji. Ovako, može biti tek šuter u rangu Budingera kojega vlastita pasivnost spriječava da ostvari potencijale. Ah, to breme bijelog čovjeka.

37. QUINCY PONDEXTER (Washington)

U svemu prosjećan igrač, ali za razliku od većine bijele braće, kao crni brat barem ima fizikalije za biti solidan NBA stoper. Dobar atleta koji će na trojci biti izvrstan u kontri i kao treći skakač, i to je to. Ako popravi šut za tri i dokaže se kao stoper, mogao bi imati solidnu karijeru, inače bit će tek jedan od prolaznih atleta maskiranih u košarkaše.

38. LUKE BABBITT (Nevada)

Još jedan bijeli brat za kojega je šteta što nije igrao glavni turnir, ali obzirom da mu je ovo prva godina ima vremena. Za njega vrijedi manje-više isto što i za Hummela – da je malo viši i teži bio bi idealni Troy Murphy. Ovako, može se tek nadati da će fantastični šut biti dovoljan da upadne u ligu. Babbitt je čak i bolji strijelac od Hummela, jer ima par poteza pod košem i može zabiti od kuda želi na terenu, ali je još sporiji i tromiji, te ga ne vidim čak ni kao nasljednika Kapona ili Korvera. Tako da mu je bolje da diže utege i puno klopa ne bi li nabio masu i prodao se za četvorku.

39. GANI LAWAL (Georgia Tech)

Undersized fajter kakvih ima na bacanje, tip može donijeti energiju s klupe ali nema nikakvu vještinu koja bi mu garantirala NBA karijeru, kakvu npr. imaju Millsap ili Blair. Njih dvojica mogu zabiti oko koša na sto načina, a Lawal nije na toj razini. Uostalom, ovu sezonu je više smetao Favorsu nego što je pomogao, što govori da je u pitanju igrač koji živi u postu i jednostavno ne zna što raditi na metar od koša.

40. WAYNE CHISM (Tennessee)

Undersized fajter kakvih ima na bacanje, ali koji ima potencijal razviti solidnu igru licem košu te postati dobar visoki s klupe. Problem je što, za razliku od Lawala, nije dovoljno agresivan, čime se ono od čega bi trebao živjeti (rad pod košem) ne čini kao potencijalno oružje koje bi mogao razviti do potrebne razine.

41. SOLOMON ALABI (Florida State), JAMES ANDERSON (Oklahoma State)

Thabbet broj dva i McCants broj dva, stavljam ih na popis samo zato što ih iz nekog razloga profi draftovi drže ispod dvedesete pozicije. Prve runde. Suludo. Ok, obzirom da je Thabet bio drugi, Alabi kao broj 19 i nije loš izbor. Da, samo čemu? Čovjek kao da nikada loptu nije držao u rukama i prolaz dobiva samo na račun potencijala da bude novi tko. Mutombo? Koliko je tih projekata postalo Dikembe a koliko ih na gažama pušta mjuzu da preživi pod imenom DJ Mbenga? Anderson može biti strijelac s klupe, ali neće biti Jamal Crawford ili Ben Gordon, jer ne može igrati 1 na 5, već ovisi o drugima. Uostalom, ta uloga je ionako rezervirana za Jordana Crawforda. Dakle, kome on treba? Volume scorer koji treba 20 lopti za 20 koševa. Mislim, što to ne može svaki prosjećni atleta koji nije izrastao dovoljno za igrati krilo?

42. RYAN WITTMAN (Cornell)

Specijalist za tri, šut i izbačaj u rangu Korvera. Jedini problem što se uopće ne kreće, što je mekan i apsolutno neiskoristiv u svakom drugom segmentu igre. Ali ovakav snajper mora igrati košarku i definitivno ga vidim na poziciji tri u Ciboni.

43. CHRIS KRAMER (Perdue)

Nije šuter kao inače bijela braća, ali je doktor obrane, čita igru i kažnjava svako oklijevanje, uvijek igra u petoj brzini. Šteta što mu je ovo četvrta godina jer dogodine neće imati prilike proslaviti osvajanje naslova s ostatkom ekipe s Purduea. Kvragu, obzirom da nije u stanju pogodit koš ni na treningu teško da će uopće igrati profesionalno košarku, ali ne bi nitko propao da mu da minimalac i iskuša ga kao stopera. Ako u međuvremenu ne potpiše za nekakavu football ekipu.

44. BRYAN DAVIS (Texas A&M)

Centar na sveučilištu, ali potencijalna solidna četvorka u NBA. Za 20-ak minuta. Solidan šut, pokretljivost, igra pod košem i ne boji se kontakta. Dobar bloker. Nije najviši igrač na terenu, ali trči i radi, te me čudi da ga nema na nikakvim listama pred draft. Kao skakač može proći i, iako nema što raditi u postu jer nije atleta, mogao bi postati dobar tip četvorke ala Haslem ako do kraja razvije šut s poludistance.

45. JEFF FOOTE (Cornell)

Ima visinu i zna igrati. Nema pak masu, snagu ni pokretljivost za biti petica u obrani, ili uopće skakati. Da se može kao u hokeju mijenjati igrače bez stanke, pa da Foote igra u napadu a Zoubek u obrani, bio bi to savršeni bijeli centar. Tip je stvarno igračina i bila ga je milina gledati kako kontrolira igru Cornella. Zaslužuje negdje ugovor. Na kraju krajeva, fizički nije ništa slabiji od domaćih nam centara tipa Poljak ili Grgat, s tim da je talentom u rangu Tomića, ako ne i bolji.

46. OMAR SAMHAN (Saint Mary's)

Junak NCAA turnira je spor k'o grob i ne može se odlijepiti od poda, ali pivotira najbolje s ove strane Ala Jeffersona. Ima i meku ruku, te bi bilo sjajno kada bi mogli nekako pomiješati njegovo znanje i Alabijeve gole fizikalije. Kako ne možemo, to je ipak previše očekivati ga u NBA, gdje bi u najboljem slučaju bio četvrti ili peti visoki. Mislim, u NBA većina igrača može zabiti na neki način, a trpiti nekoga tko se ne može pomaknuti, radi deset minuta igre s klupe, ne čini se logičnim. Međutim, to ne umanjuje sve radosne trenutke koje nam je Omar priuštio u prvom tjednu NCAA turnira, te ovim putem još jednom lobiram da mu se sredi državljanstvo i ugovor u Ciboni.

47. GREIVIS VASQUEZ (Maryland)

Vasquez je na Marylandu igrao NBA košarku, dominirao svojom veličinom i kvalitetnim baratanjem loptom. Međutim, u NBA Vasquez će biti tek osrednji atleta, više neće biti najveći bek na terenu, i ne, nitko mu neće dati da radi s loptom što hoće. Kako nije šuter, a neće moći tako lako do ulaza, jedinu kvalitetu koju može donijeti u ligu mogućnost da s klupe pokriva obje bekovske pozicije. Iskreno, mene je najviše podsjetio na Zorana Planinića, a znamo kako je ta NBA epizoda završila.

48. LACEDARIUS DUNN (Baylor)

Solidan strijelac, kompletan, dobrih fizikalija. Neka odradi još jednu godinu na Bayloru i onda kada dogodine dođe na draft može ponuditi nekoj momčadi veteransku igru u rookie tijelu, nešto u stilu ovoga kako Wes Matthews igra u Jazzu. Može ići na ulaz, može odigrati obranu, a može zabiti i otvoreni šut iz vana. Ako baš treba, može i kreirati za sebe i druge, iako mu u tom slučaju učinkovitost drastično pada.

49. JACOB PULLEN, DENIS CLEMENTE (Kansas State)

Clemente je play osrednjeg šuta, prosjećnog pregleda igre, i ne baš sklon uvijek pametnim odlukama, ali ima muda i uvijek igra svaku tekmu kao da je zadnja. Pullen je sitna dvojka koja nema dovoljno kvalitete za glumiti playa, ali igra odličnu obranu i ima sjajan šut za tri. Nema teorije da zaigraju u NBA, ali ako će već nastaviti profi karijeru u Europi, lud bi bio svatko tko ih ne bi uzeo u komadu. Dvije godine zaredom na Kansas Stateu dokazuju da su savršen par (Clemente van kontrole, Pullen pod kontrolom, rotiraju se u kontroli lopte i branjenju protivnika) i dodjeljujem im ulogu idealnog bekovskog dvojca za Cibonu.

50. DURREL SUMMERS (Michigan State)

Od njega se, kao i od mnogih drugih igrača Michigan Statea, očekivalo puno više, ali na kraju u tri sezone nije pokazao previše. Dobar šuter, pogotovo kada istrčava iz bloka, što uvijek može dobro doći, ali nije kalibar oko čije igre u napadu bi slagao igru. Obzirom da je fizikalijama poprilično slabašan, te da ne pokazuje odanost igri u obrani, radi čega ga je legenda Izzo i lišio važnije uloge u napadu, sumnjam da može više od karijere beka koji svaki drugi mjesec štrajka u nekom malom euro klubu, samo zato jer na vrijeme nije dobio plaću.

51. JOHN DIEBLER (Ohio State)

On će za par mjeseci možda raditi u nekom uredu, ali da je svojim sjajni šutom za tricu opravdao ulogu bijele braće koja ne znaju ništa drugo nego šutirati trice – jeste. Jedan ovakav uvijek dobro dođe momčadi koja se bori za naslov, njegov problem je samo taj što je u krivo vrijeme odlučio promašivati i tako izbacio Ohio State iz turnira.

52. MARCUS MORRIS (Kansas)

Nabrijana četvorka, našto manji od brata mu Markieffa koji isto igra za Kansas, ali u svemu raznovrsniji i bolji igrač. Marcus nije talent o kojem treba previše pričati, ali je majstor skoka u napadu, borac koji se ne gasi i napast u obrani, plus može zabiti i otvoren šut s poludistance, ako baš mora potegnuti. Potencijalni NBA igrač s klupe.

53. ANDY RAUTINS (Syracuse)

Rautins je glumio playa, a u biti je tek još jedan tricaš. Obzirom da je često igrao s loptom, mora mu se priznati da nije patio od problema s postotkom šuta od kojega obično pate bijeli playevi koji, umjesto da šutiraju nakon povratne postavljeni, moraju potezati u ritmu iz svakavih situacija. Ipak, preslabašne konstitucija da bi se borio za ulogu novog Kapona, Rautins se može nadati da će ga netko popušiti kao back-up playa. Borben je, žilav, ali ipak atletski limitiran do neba. Plus, jedan od zaslužnijih za krah Syracuse.

54. LAZAR HAYWARD (Marquette)

Čovjek zvan Lazar ima ime koje zaslužuje igrati u NBA, iako mu igra i nije baš nešto. Trojka je solidna šuta, zaokružene igre, dokazao se kao radnik glumeći post igrača u ekipi Marquettea. Ali, ovakvih krila ima na bacanje, čak nije ni nešto posebno kao atleta.

55. E'TWAUN MOORE (Purdue)

Još jedno ime za anale, Moore je solidan bek koji radi od svega po malo, može pokriti obje vanjske pozicije, ali prije svega je jedna od boljih ovogodišnjih ponuda za strijelca s klupe. To je uloga koju bi mogao odigrati i u NBA, nakon što osvoji naslov s Purdueom.

56. TWEETY CARTER (Baylor)

Presitan za profesionalce, ali dokazani play, solidna šuta, uporan i pouzdan. Potencijalni nasljednik Tyusa Edneya u Europi.

57. SHELVIN MACK (Butler)

Strijelac koji je u Butleru glumio playa, dobar tricaš, ali prejednodimenzionalan i nedovoljno dobar kao razigravač da bi imao šanse u NBA. Međutim, solidan opcija na dvojki u nekoj euro ekipi. Zaslužuje spomen jer je praktički doveo Butler do Finala, zabivši mnoge bitne koševe u ranijim rundama. Imanje muda valjda nekog vraga vrijedi.

58. ADAM KOCH, JORDAN EGLSEDER, ALI FAROKHMANESH, LUCAS O'REAR (Northern Iowa)

Prvi je all-round krilo, drugi teška petica meke ruke, treći bek s mudima koji zna prenijeti loptu, četvrti borac pod koševima. Ni jedan nema budućnosti u NBA košarci, vjerovatno će samo Eglseder naći profi klub zahvaljujući visini, ali jedna momčad tipa Zadra ne bi ništa izgubila kada bi ih dovela u komadu. Dapače, obzirom da već znaju slabosti i vrline jedni drugima, bili bi idealna kombinacija. Stoga, kad već radimo i novu Cibonu, zašto ne bi i Zadar.

59. JACKSON EMERY (Brigham Young)

Freddeteov partner na vanjskim pozicijama Brigham Younga, sjajni šuter solidnih fizikalija, neumoran u trčanju i ispaljivanju trica. Kako nam fali bek za projekt Euro Zadra, uzmimo njega, iako me ne bi iznenadili da na račun šuta Emery završi i u nešto boljoj ligi. Plus, dolazi s Ćosićeva faksa, što je dovoljno da mu u Zadru već u startu umirove dres.

60. MATT HOWARD (Butler)

Čovjek ima dva metra, a cijeli turnir se hrvao pod košem s jačim i većim igračima, glumeći peticu u ovom nesretnom Butleru. I ne samo da je toliko žilav i uporan da mu je to i uspijevalo, iako nema dijela tijela koji ga danas ne boli, već je u napadu svojom pokretljivošću i spretnošću mnoge i namučio. Iako su šanse male, ovaj momak je dokazao da je sve moguće, te me ne bi iznenadilo da bude prvi bijeli brat koji će zaigrati u NBA kao četvorka s manjkom centimetara. Bijeli Craig Smith. Zakon. A, ako ga neće u NBA, naša nova Cibona ionako treba poštenu četvorku.

Tagged as: Brian Zoubek, Cibona, Derrick Favors, draft, Duke, Ekpe Udoh, Gordon Hayward, John Wall, Kyle Singler, Matt Howard, Mike Miller, NBA, NCAA, Nolan Smith, Robbie Hummel, Troy Murphy, West Virginia No Comments

15Mar/101

PRINT YOUR BRACKETS – MIDWEST

Prvi dojmovi o ovogodišnjem turniru nisu naročito pozitivni. Dvije najbolje ekipe, Kansas i Kentucky, dobili su puno teži raspored od preostala dva nositelja regionalnih skupina, Syracuse i Dukea. A obzirom kakav je ždrijeb dobio Duke, koji nije čak dobio ni opasnog drugog nositelja u regiji, nekoga tipa Kansas State ili West Virginia, već bezveznjikavu Villanovu, očito je kako njihov predstavnik u toj sobi, u kojoj je komisija birala momčadi za turnir, jedan poprilično utjecajan lik.

Također, šteta je što na kraju u turnir nisu upale momčadi poput Mississippi Statea (nećemo imati šansu još jednom gledati Jarvisa Varnada, već tri godine neprikosnovenog najboljeg sveučilišnog blokera, fantastičnog skakača i atletu koji bi vrlo lako mogao imati sličnu profi karijeru kao Tyrus Thomas, samo što je još bolji 1 na 1 obrambeni igrač), ili Illinoisa, ekipe koja igra bez post igrača, ali koja ima pet dobrih šutera i sjajnog lidera u playmakeru Demetriu McCameyu.

Obzirom na način na koji se biraju momčadi koje ulaze u glavni turnir, bez da postoji nekakav čvrsti kriterij, već se uvijek može složiti opravdanje i razlog zašto je netko ušao a netko nije, još smo dobro i prošli. Jer ovako samo spinaš priču kako ti odgovara - nekada je važan uspjeh u konferencijskom turniru a nekada nije, zavisi kakva ti fraza treba da bi opravdao određeni izbor.

Ja osobno izbacio bi obje Floride, koje su ruku na srce – kriminalne, i bez puno razmišljanja napravio mjesta na turniru za Varnada i McCAmeya. Jer osobno me najviše zanimaju upravo potencijalni NBA igrači. Budimo realni, sveučilišna košarka inače je jedva gledljiva, ove godine obzirom da nema pravih ekstra momčadi još i manje (jedine dvije ''ekstra'' momčadi su u biti bolno ranjive, jedni nemaju iskustvo potrebno za ovakav tip turnira, drugi nemaju ekstra pojedinca koji može uzeti stvar u svoje ruke i koji bi sutra bio išta više od člana rotacije NBA ekipe).

Borbenost, ljubav, emocije, uzbuđenje - sve je tu, ali kvaliteta završne glazure je jako niska. Uostalom, probajte samo nakon par sati NCAA košarke prebaciti na bilo koju NBA tekmu, imat ćete dojam kao da ste s crno-bijelog rumunjskog art-filma prebacili na Avatar, mozak doživi apsolutni šok. Mislim, to jeste isti sport? Zar ne?

Kako sam ove godine potrošio sata i sate (kao nikada do sada) skautirajući NCAA, a sve zahvaljujući ESPN America, to imam podeblju listu imena za mock draft koji će po tradiciji ići nakon turnira, i koji bi ove godine vrlo lako mogao imati dvije runde, naime toliko je imena vrijednih spomena. A do tada, da iskoristim ovu količnu informacija kako bi ne samo konačno uspio složiti respektabilan bracket, već i kako bi napisao više nego inače. Dakle, umjesto jednog posta kojim bi obuhvatili sve 4 regije, od ove godine idemo s postom za svaku.

MIDWEST

Kansas je ono što je prošle godina bila North Carolina – apsolutni favorit turnira. Sherron Collins je pravi play veteran, s upornošću terijera i mudima bika; Cole Aldrich rasna petica koja zatvara reket na razini NBA centra; Marcus Morris je dežurni fajter pod koševima koji može zabiti i tricu; Xavier Henry bek šuter NBA potencijala. Talenta ima na bacanje, tu su buduća 4 profesionalca, a trener Bill Self je jedan od najvećih na ovoj razini. Ono, sve miriše na sličnu sudbinu kakvu je lani doživjela North Carolina.

Ali, na oprez zove težak ždrijeb, točnije činjenica da će ih u četvrtfinalu čekati ili Georgetown ili Ohio State. Georgetown baš ne ulijeva povjerenje, momčad je to koja se muči igrati iako imaju peticu iz snova u Gregu Monroeu, dakle čovjeka preko kojega bi mogli vrtiti sve akcije jer je kompletan košarkaš i odličan asistent (nešto kao što Memphis radi s Gasolom), a ne da jedva vidi loptu tijekom utakmice. Ohio State je opasan jer ima ono što Kansas nema, a to je lidera ne samo s mudima već i s vrhunskim talentom, čovjeka koji je u stanju dignuti razinu igre kada je potrebno i preuzeti odgovornost. Naravno, govorim o Evanu Turneru.

Sad, Collins po iskustvu i ulozi u momčadi jeste lider, ali njegova igra se ipak svodi na zabijanje pod koš i iznuđivanje faula ili tricu preko ruke. Turner pak može utjecati na tijek utakmice na desetak načina. Nažalost, ono što Ohio nema je poštenog centra koji bi se mogao suprostaviti Aldrichu ili pak Monroeu, te im se sve vrti oko vanjskog šuta. Ako tricu budu upadale, a posebice ako budu upadale sjajnom bijelom bratu Jonu Diebleru, u igri su, ali, iskreno, ipak nisu na razini Kansasa.

Poslije ove tri momčadi regija i ne vrvi kvalitetom momčadi, iako je tu nekoliko pojedinaca o kojima ćemo itekako slušati ubuduće. Evo, što se momčadi tiče, Michigan State je u tako lošem stanju da je upitno hoće li uopće proći prvi krug protiv New Mexico Statea, solidne momčadi koja je osvojila konferenciju preko Utah State. Sad, to ne znači ništa, ali obzirom da je Utah State isto odabrana za turnir, očito je da ta WAC konferencija ipak ima neku težinu (ima, ima, jer iz nje nije prošla npr. jedna Nevada za koju igra fenomenalni Luke Babbitt, nova bijela nada u kalupu Troya Murphya, četvorka koja skače kao luda i puca trice kao bek).

A što se Michigana tiče, sve je rekao Doug Gottlieb, ESPN-ov stručnjak za sveučilišnu košarku – obzirom kako igraju i kakvi su im rezultati u zadnje vrijeme, da se radi o nekoj manje zvučnoj momčadi, nitko ih ne bi spominjao i nitko ne bi smatrao za iznenađenje njihov poraz već u prvom krugu. Obzirom da im je glavni igrač Kalin Lucas, i da me momak najviše podsjeća na Aciea Lawa, dakle sjajan sveučilišni lider ali limitiran kako fizičkim tako i košarkašim talentom, stvarno ne vidim razloga da sumnjam u Gottliebovu analizu.

Opet, ipak je to Michigan State. Tom Izzo na klupi, solidna petorka puna atleta, vrhunska obrana. Nisu u stanju zabijati, ali ni lani nikome nisu bili favoriti pa su dogurali do Finala protiv UNC-a. Ne znam, ovdje nije u pitanju nekakva duboka analitika, već odluka da li ići protiv favorita ili na sigurno. Kako negdje mora biti iznenađenja, ja osobno biram razigrani New Mexico.

Maryland isto ne ulijeva nikakvo povjerenje, radi se o momčadi u kojoj se sve vrti oko jednog čovjeka, Greivisa Vasqueza, valjda jedinog igrača na sveučilišnoj razini koji ima prilike igrati poput NBA zvijezde. Lopta mu je u rukama 100% vremena, uzima šut kakav hoće i kada hoće, i ne brine o obrani. Sad, da je u pitanju nekakav ekstra talent još bi i razumio cijelu priču, ali Vasquez je tako običan atleta i tako prosjećan košarkaš da ne vidim kako bi u budućnosti mogao biti išta više od npr. Marka Jarića. Da, znam da je Jarić opljačkao banku svojim NBA ugovorom, ali valjda su ti dani iza nas.

Tennessee je definitivno bolji izbor ako tražite potencijalno iznenađenje, solidno vođena ekipa, koja igra tipičnu NCAA košarku s puno kretanja u napadu, borbena, kontrolira loptu i guši protivnika stalnim izmjenama tvrdih obrana. Problem je također tipični sveučilišni – nemaju talenta. Osim Waynea Chisma pod košem, koji iza sebe ima još jednu solidnu sezonu i koji se nameće kao NBA potencijal (šljaker pod košem, dobar realizator i skakač, bio bi neupitan kada bi imao malo bolji vanjski šut), svi drugi su potpuni prolaznici.

San Diego State također je zanimljiva opcija ako tražite iznenađenje, osvojili su jednu malu konferenciju, ali konferenciju koja je dala čak četiri momčadi za turnir (uz njih tu su i Brigham Young, UNLV, New Mexico), od čega se dvije smatraju itekako ozbiljnim ekipama (BY i NM - o njima kada dođu na red, i da, ovaj New Mexico je još bolji od maloprije spomenutog Statea - New Mexico luduje za košarkom bejbe). I oni i Tennessee, bez obzira tko prošao dalje, imaju šanse protiv Georgetowna, jer, da još jednom ponovim, ta momčad bi trebala igrati puno bolje od ovoga kako igra obzirom da imaju na raspolganju talent Grega Monroea. Ovako se sve vrti oko napucavanja loših bekova.

Sad, Monroev talent jeste neupitan, ali ono što je malo problematično je utvrditi da li je ta njegova pasivnost urođena ili je rezultat lošeg sistema igre. Jer, ako je u pitanju samo sistem igre, onda je Monroe buduća krađa drafta, obzirom da fizički može igrati i NBA peticu a talentom je već na toj razini. Kao četvorka bi ipak imao puno teži život, jer eksplozivnost nije jedna od njegovih vrlina.

Ali zato nema sumnje da je Derrick Favors buduća all-star NBA četvorka. To kako je ovaj rookie svojom upornošću, snagom i talentom uspio jednu smiješnu momčad Georgia Techa dovesti do finala konferencije i skoro dobiti Duke u istome, stvarno je fantastično ostvarenje (jedinu pomoć imao je u solidnom beku Imanu Shumpertu kojega čak mogu zamisliti kako igra u Grčkoj ili Italiji, te Ganiu Lawalu, još jednoj četvorki u nizu s manjkom centimetara i viškom energije). U turniru se mogu nadati prolazu preko bolje postavljene ali loše momčadi Oklahoma Statea (obje Oklahome su ove godine bile loše skoro kao obje Floride, i osobno ne bi imao ništa protiv da je i ova ekipa ispala iz turnira), ali ne i kasnije protiv Turnera i OSU-a.

Uglavnom, na kraju ostaje samo zaključiti kako će Kansas imati težak put do Final Foura, ali bi ga svejedno trebao proći. Šteta jedino što Ohio State nije dobio šansu skinuti Syracuse ili Duke, međutim još je važnije da ćemo imati priliku vidjeti još nekoliko puta Turnera, te Favorsa i Monroea.

SWEET SIXTEEN: Kansas, New Mexico State, Georgetown, Ohio State

ELITE EIGHT: Kansas, Ohio State

FINAL FOUR: Kansas

I iako će biti prilike još za to navesti, Kansas je moj izbor za NCAA prvaka. Znam, nisam baš originalan, ali lani sam recimo pokušao biti takav s Wake Forrestom, pa su ispali u prvom krugu. Uostalom, svoju dozu alternative za danas sam ispucao izabravši New Mexico State umjesto Marylanda i Michigan Statea. Malo konzervativnosti nije na odmet.