ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

11Oct/134

CENTRAL

Posted by Gee_Spot

PACERS

SCORE: 55-27

NAPAD: 107.1 (10.)

OBRANA: 102.3 (3.)

RASPORED: 26.

THAT WAS THEN

Ozljeda Grangera pokazat će se ključnim događajem prošle sezone za ovu momčad jer ih je ranije nego su planirali natjerala da fokus igre prebace na buduće nositelje Georgea i Hibberta. Iako je prvu polovicu sezone zbog toga napad Indiane bio na granici gledljivog, takav razvoj događaja u budućnosti bi trebao početi donositi itekakve dividende i to već od ove godine. George se u novoj ulozi prvog među jednakima solidno snašao držeći postotke šuta i količinu izgubljenih lopti na podnošljivoj razini, Hibbert, kroz kojega su Vogel i Shaw vrtili popriličan broj napada, trebao je pak puno više vremena da uhvati ritam u čemu mu nije pomoglo ni to što ima snage uglavnom za 30 minuta, a veterani Hill i West sjajno su se uklopili kao pratnja koja je bila itekako sposobna uzeti stvar u svoje ruke kada bi negdje zapelo.

A zapinjalo je uglavnom uvijek pri kraju postavljenih napada - Pacersi su uz Memphis i Bullse bili jedina momčad koja je dogurala barem do polufinala konferencija bez izrazitog clutch strijelca, odnosno čovjeka koji bi u zadnjih 5 minuta neizvjesne utakmice povećao potrošnju i produkciju poena za barem 50% bez značajnijeg pada realizatorske učinkovitosti (Hill, West i George su uglavnom ravnopravno dijelili ove situacije, s tim da je Hillov rast bio najveći, ali uz to su mu padali i postotci, posebice trice, što je uobičajeni rezultat kada nisi ekstra klasa i kada uglavnom uzimaš šuteve preko ruke).

Heat je imao Jamesa, Thunder Duranta, Spursi Parkera, Knicksi Anthonya, Warriorsi Currya, a Bullsi nisu imali Rosea, ali uzorak vam je jasan - za doći ovako daleko u playoffu morate imati čovjeka koji će u najvažnijim trenutcima nositi odgovornost povećanjem volumena bez gubitka učinka, što je ukratko definicija prve napadačke opcije. Indiana to nije imala dijelom i zbog dizajna, odnosno filozofije o 5 jednakih, ali isključivo zato što jednostavno takvog kreatora na rosteru nema.

Uglavnom, nakon all-star pauze Pacersi su konačno naštimali novi napad i digli se sa dna, Hibbert je oživio, a to je uz obranu koja se temelji na fenomenalnoj dužini po svim pozicijama bilo dovoljno da se promoviraju u drugu silu na Istoku. Ironija cijele situacije je da bi s Grangerom u postavi možda imali manje burnu godinu i manje napadačkih fluktuacija, ali bi se i dalje nalazili u situaciji u kojoj nisu svjesni vlastitog plafona i poteza koje treba povući kako bi ga povećali.

THIS IS NOW

Ova momčad je u fazi s Grangerom kao liderom imala ogroman minus zbog nedostatka dubine, a to se osjetilo i prošle sezone u prvoj godini faze George - kada sam sredinom sezone računao učinak klupa, Pacersi su bili 23. što ih je koštalo nekoliko pobjeda (matematički, Pacersi su imali koš-razliku za score 52-30), a to je bilo ništa naspram muke koju su imali u playoffu kad god na parketu ne bi bila startna petorka. U novi pohod pak ulaze redizajnirani i dublji nego ikada, s tako dobrim balansom na papiru da se čak i Larry Bird vratio na čelo vjerojatno ranije nego je i sam planirao. Povratkom Grangera napad bi trebao dobiti dozu šuterske i kreativne širine koji će mu pomoći da prestane koketirati s donjom polovicom lige po učinkovitosti, a promoviranje Lancea Stephensona u korisnog swingmana, svejedno da li u startnoj petorci ili s klupe, daje im potrebnu dubinu na boku. Obrana možda neće biti čelična kao godinu ranije zbog Grangera i Scole, ali napredak napada pobrinut će se da i dalje ostvaruju impresivnu koš razliku, što je ionako jedino bitno.

A ostvarivati će je i dalje jer sada će biti puno manje razloga da ulaskom druge postave pati rezultat. U Watsonu imaju dokazanog back-up playa koji pomaže u obje faze igre, tu je uvijek netko od dvojca Stephenson-Granger, a pod košem imaju izbora na kakav do sada ova jezgra nije navikla - Copelanda je tu radi širenja reketa, Scola radi nošenja odgovornosti u napadu dok se udarna petorka odmara, a Mahinmi dobro dođe kao još jedan pokretni zid koji blokira i skače.

Ukratko, ovo je momčad zrela za odlazak do kraja ovisno o tome kako se udarne opcije budu osjećale. Karoserija je posložena i otpornija je na udarce nego ranije, sada svoj posao moraju odraditi motori. George još nije na razini Jamesa ili Anthonya, ali nadigraju li Hill, West i Hibbert na svojim pozicijama direktne suparnike kao što su to radili tijekom playoffa, od njega se i ne očekuje da tu razliku okrene u svoju korist, već samo da je smanji što je više moguće. Pacersi su dakle jedna od rijetkih momčadi koja bi snagom kolektiva mogla kompenzirati manjak individualne veličine - povijest im ne govori u prilog, ali, čak i ako ne odu do samog kraja, netko će na njima slomiti zube baš zbog te ujednačenosti opcija.

PLUS

Zatvoren reket i skakačka dominacija ogromne su prednosti Pacersa u gotovo svakom matchupu, prednosti koje će ove sezone imati puno solidniju šutersku podršku sa svih pozicija - Scola i Copeland razvući će reket, a Granger i Watson donijeti još oko 200 ubačenih trica ako ostanu pri svojim standardima. Drugim riječima, ovo više nije napad pred kojim možeš jednostavno stati u zonu i zatvoriti reket jer time riskiraš da te kazne šuteri. Iskoriste li nositelji Pacersa, a prije svega George i Hibbert, ovaj novi prostor da kreiraju lagane poene suigračima i sebi, Vogel i Bird neće skidati osmijeh s lica. Ok, ovo s Birdom je malo pretjerano - taj nije skinuo onu kamenu facu valjda od kada je otišao u igračku mirovinu, ali poanta je jasna. Plan je uspio, sada imaju 5-6 sezona za uživati.

MINUS

Nedostatak onog vrhunskog talenta, posebice kada je kreacija u pitanju. Iako je blesavo govoriti o minusima kada pričamo o momčadi koja je došla do statusa izazivača isključivo vlastitim mozgom (pogledajte samo što je Bird napravio kroz draft, s kojih je pozicija okupio jezgru, i kako su dobro birali slobodne igrače, to sve govori o važnosti vrhunske uprave - Pacersi su praktički za obnovu momčadi potrošili par sezona, dok nekim franšizama trebaju desetljeća), problem Indiane mogao bi biti što jednostavno još nisu spremni. Grangeru i Westu vrijeme polako curi, a nije da su ikada i bili prve opcije, dok George još nije na napadačkoj razini da ga takvim smatramo, ako će ikada i biti - dobar dio njegove vrijednosti za sada proizlazi iz obrane.

Uglavnom, želim reći da netko treba dobiti utakmicu kada sve drugo stane - ako već nemate brzog beka koji može stvoriti prostor u sekundi (a Hill nije takav igrač, on je sjajan 3&D majstor, ali ne može kreirati kad poželi), onda morate imati nekoga na boku tko može odigrati 1 na 5 ili nekoga u postu kome uvijek možete baciti loptu. To je nešto što Rose, James i Pierce/Lopez mogu, da spomenem samo konkurenciju na Istoku, a što George tek treba naučiti. Obzirom na godine nije tragedija ne dogodi li se to ove sezone, ali nije isključeno da se neće dogoditi - poanta je da ne znamo, što cijelu priču oko njih čini još uzbudljivijom.

BULLS

SCORE: 54-28

NAPAD: 106.6 (12.)

OBRANA: 102.7 (5.)

RASPORED: 25.

THAT WAS THEN

Ako franšiza ima sreće prilikom drafta i dovoljno inteligentnog GM-a da joj ne upropasti salary cap, onda si može otvoriti prozor od nekih 4-5 godina tijekom kojih ima šanse za uloviti naslov ako joj se sve poklopi bolje nego konkurentima. Iz tog razloga su zadnje dvije godine Bullsa bačene u vjetar – onog trenutka kada su potrošili milijune na Boozera, Noaha i Denga, a zatim i na Hamiltona, zasigurno nisu računali s tim da će dva playoffa za redom biti bez najboljeg igrača u poziciji autsajdera umjesto izazivača.

Ovu štetu koju je jedan krivi doskok donio široj slici, Bullsi su sanirali još jednim izvlačenjem maksimuma iz talenta kojega su imali na raspolaganju (što je Thibodeauov specijalitet) i promoviranjem Jimmya Butlera u novog člana jezgre. Dobivši iz tih kasnih pickova vrijednost, a dobili su je itekako jer i Gibson i Butler sutra mogu bez problema zamijeniti Boozera i Denga u njihovim rolama bez da momčad osjeti veći potres, Bullsi su samo pokazali koliko je dobar management u svim oblicima, od skautinga do rada s mladima, bitan u današnjoj ligi. Praktički, spremni su preći iz prve faze u drugu lakoćom Marvelovih filmova.

Ta sposobnost preživljavanja najvažnija je stvar koju prenose iz prošle sezone. Thibodeauvoe momčadi usprkos svim problemima ne podbacuju, oni su ostvarili maksimum u odnosu na potencijal i tu se nema što dodati. Natea Robinsona ionako više nema, tako da priča o njegovim playoff herojstvima nije ni potrebna.

THIS IS NOW

Boozer i Deng su na izlaznim vratima i ova prva generacija Roseovih i Thibodeauovih Bullsa ima vjerojatno još samo jednu šansu za pokušajem lova na prstenje prije nego zakorače u nešto drastičniji rebuilding (drastičan što se tiče izgleda, ne i kvalitete). Vrati li se Rose staroj formi, ovo je opet roster za ulogu nositelja u konferenciji, a dobra vijest je da nakon godinu dana opet imaju i klupu. Doduše, Dunleavy sigurno ne može donijeti onu kvalitetu koju je imao bench mob s Watsonom, Brewerom, Korverom, Gibsonom i Asikom, ali njegove šutersko-kreativne kvalitete uz Gibsonovu energiju i Hinrichovo iskustvo svakako su neopisivo bolji od ičega što je Thibodeau imao na raspolaganju u međuvremenu.

S nešto dubljom jezgrom na koju se može osloniti, Thibo bi možda mogao sačuvati igrače od pretjeranog gubitke energije u regularnoj sezoni. Jer, nemojmo se zavaravati, Bullsi su u fazi u kojoj je regularna sezona tek zagrijavanje za ono bitno, stoga igranje u max brzini iz večeri u večer, koliko god idealistično bilo i koliko god govorilo o kulturi koju trener njeguje, nije nužno najpametniji izbor.

Obrana će biti dovoljno čvrsta za još jednu top 5 sezonu, napad s Roseom i poboljšanom klupom dovoljno opasan za izdizanje u gornju polovicu, a to znači povratak u svijet iznad 50 pobjeda i građenje momentuma koji može srušiti i Heat. S tim da će, ako uopće misle izazvati Miami, morati proći preko konkurencije kakvu nisu imali prije dvije godine – svaka čast ondašnjim Celticsima, ali Pacersi i Netsi puno su ozbiljnije opasnosti zbog unutarnjih linija koje se mogu nositi s jednom od najvećih snaga Bullsa, njihovim visokima.

PLUS

Iskustvo u kombinaciji s obranom i skokom oduvijek je recept za uspjeh. Bullsi taj faktor imaju riješen, a dobije li Rose kreatorsku podršku od Butlera i Dunleavya, odnosno bude li trojac Noah-Gibson-Boozer zdrav kada bude potrebno, nema razloga da ne odu do kraja. Jasno, uz puno sreće - obzirom na raubanje koje trpe iz godine u godinu, pitanje je može li se ikako poklopiti da ova top 8 rotacija bude barem na 80% kada dođe playoff, praktički radi se o spletu okolnosti ravnom dobitku na lutriji obzirom na povijest ozljeda u kombinaciji sa stilom igre.

MINUS

Nema ih puno, ali recimo da je klupa ipak pretanka za mirnu regularnu sezonu. Njihova top 8 rotacija je spremna za playoff bitke, ali perfekcionist poput Thibodeaua će teško odmarati njene članove u manje važnim razdobljima ako mladi Teague ili veteran Mohammed ne budu u stanju pomoći na jedinici i petici. Plus, ne zaboravimo da će zbog poreza Bullsi imati maksimalno 13 igrača na rosteru, od čega će barem dvojica biti potpuno neupotrebljiva čak i u garbage timeu. Na prvi pogled tako nešto ne izgleda važno, ali sjetite se samo kako su Spursi lani na račun svježine udarnih opcija jahali do kraja i skoro šokirali Heat. Thibodeau i njegov stručni štab će na sličan način morati tempirati minute i formu ako ne misle opet pregoriti Rosea, čija forma će sigurno zahtijevati posebnu pažnju nakon godinu i pol pauze, ali i Noaha, koji je lani debelo nadmašio minutažu i tako dodatno opteretio problematična stopala i leđa.

PISTONS

SCORE: 39-43

NAPAD: 104.8 (22.)

OBRANA: 105.8 (14.)

RASPORED: 23.

THAT WAS THEN

Bez poštenog beka u blizini, Pistoni su bili osuđeni na mlaku igru, a njihovi mladi potencijali pod košem na težak život u sredini. To što su usprkos svemu odigrali izuzetno kvalitetno, Monroe na laktu, a Drummonda pod samim obručem, dovoljno govori o kakvom se potencijalu radi - Pistoni su i po broju asistiranih koševa i po broju ubačenih trica bili u donjoj trećini lige, što je postotke šuta i efikasnost logično također prikovalo pri samom dnu usprkos gomili skokova u napadu i pokušaja na obruču koje su generirali visoki i koji po defaultu dižu učinkovitost cijeloj momčadi.

THIS IS NOW

Računica nije mogla biti jasnija - s dva talenta kakvi su Monroe i Drummonda, sve što GM treba je okružiti ih s bekovima koji mogu ući u sredinu i šuterima koji mogu spremiti otvorene trice, a onda staviti ruke iza glave, zavaliti se u naslonjač i uživati u razvoju buduće playoff sile. Dumars nije bio takvog mišljenja te je prostor na salary capu potrošio na Josha Smitha, još jednog čovjeka koji većinu koševa zabija u reketu (i jednako toliko ih promašuje s perimetra). Reći da će pod košem protivnika biti gužva i da su Pistonsi na tragu da postanu Memphis Istoka (sa svim plusevima i manama) nije pretjerivanje, dakle treba priznati da su dodatkom Smitha, ako ništa drugo, obranu iz nečega problematičnog pretvorili u potencijalni temelj.

Naravno, tu se javlja gomila mogućnosti oko slaganja rotacija. Kao prvo, čak i da krenu s Drummondom kao starterom i Smithom na trojci, a što je sudeći po predsezoni plan, ne znači da Pistonsi većinu utakmice moraju igrati u ovoj ultra-visokoj postavi. Obzirom da baš i nemaju neke sjajne opcije na klupi, logično bi bilo rotirati tri najbolja visoka i tako ih najveći broj minuta koristiti u ulogama koje im najbolje odgovaraju uz tek malu dozu stretch opcija poput Villanueve, Jerebka i Harrellsona kako bi se svaki stigao redovno odmarati (s tim da te stretch opcije omogućavaju Smithu dodatni boravak na trojki jer za razliku od Monroea i Drummonda mogu se izvući do perimetra i tako sakriti njegov manjak šuterskog raspona). Plus, Drummond je još ionako premlad i previše rizičan zbog očajnih slobodnih da bi ga se tek tako moglo smatrati igračem koji završava utakmicu, posebice u kontekstu momčadi koja želi playoff. Svi startaju da bi ega ostala pod kontrolom, završavaju Smith i Monroe - to zvuči skroz solidno.

Također, obzirom da Pistonsi ne plivaju od kvalitetnih rješenja na boku, taj Smith, koliko god problematičan šuter bio, barem je u stanju stvoriti mismatch i spuštanjem u post potaknuti reakciju obrane, a onda i pronaći slobodnog suigrača. Ok, nije baš okružen ljudima koji će sve što im servira smjestiti u koš, u tim pokušajima kreacije izgubit će gomilu lopti (pogotovo jer će ga biti previše jednostavno udvajati bez šutera uokolo), ali definitivno nije potpuni minus. Njegovih 15-20 minuta na trojki, uz standardan doprinos Singlera (koji je lani bio krucijalan zbog sposobnosti da sprema otvorene šuteve, sjetite se kako su Pistonsi počeli igrati košarku tek njegovim instaliranjem u petorku) i možda ponekim bljeskom Datomea pobrinut će se za rotaciju na jednom boku.

Problem pak ostaje onaj drugi. Kada rookie Caldwell-Pope naleti na probleme, a hoće jer i najveći talenti ne mogu izbjeći oscilacije u predugoj NBA sezoni, u sliku se vraća ili Stuckey ili Billups, obojica bolja s loptom u rukama nego u čistim spot-up situacijama. Ni jedna od ove tri opcije nije idealna, ali ne dobiju li najgoru produkciju s dvojke u ligi, Pistonsi se mogu provući kroz sezonu zahvaljujući plusevima koje imaju (dobra vijest je da Stuckeya neće biti barem par mjeseci zbog loma prsta, što povećava šanse da minute dobiju igrači koji mogu ubaciti tricu - uvijek ostaje mogućnost visoku petorku učiniti još dužom instalacijom Singlera na visokog beka).

Tradeom s Bucksima u zadnji su tren rješili pitanje playa pa sada u Jenningsu barem imaju čovjeka sposobnog razigrati momčad, vuči kontre i bacati alley-oopove, ali njegova sklonost uzimanju loših šuteva također ne obećava napadačku renesansu. Doduše, postoji šansa da Jenningsa gledamo više u spot-up ulozi u kojoj sprema povratne Smitha i Monroea, za što je sposoban, ali trebat će neko vrijeme dok Pistonsi ne pronađu idealan balans u igri i idealne postave kako bi maksimizirali potencijal. Dok se to ne dogodi, bojim se da će i Jennings i Smith imati previše slobode, što neće koristiti ni kratkoročnom, ali ni dugoročnom planu (pri tome mislim na razvoj dvojca pod košem).

PLUS

Talent pod koševima je strašan i stvarno se nije pametno kladiti protiv momčadi koja vas je u stanju iz večeri u večer dobiti u bitci za reket, zatvoriti bok sa Smithom i odigrati presing (Jennings i Siva mogu raditi što hoće jer imaju dovoljno osigurača u sredini). Da, napadački učinak još će neko vrijeme ostati problematičan, ali pored svih drugih pluseva na tako nešto možemo i zažmiriti u ovom kontekstu u kojem se trenutno nalazi Istok.

MINUS

Na papiru se sve može prikazati smislenim, pa tako možemo zamisliti kako Jennings odustaje od ulaza u sredinu i bacanja cigli prema obruču i zauzvrat spušta loptu Monroeu na vrh posta nakon čega se namješta u poziciju kojom najbolje razvlači obranu i čeka povratnu s obje noge na parketu, ali ostaje ogroman upitnik nad provođenjem ovakvog plana u djelo. Mo Cheeks imat će itekako težak zadatak zadovoljiti sve prisutne i zainteresirane, a posebice mu neće biti lako istovremeno naći vremena za razvoj Monroea i Drummonda i usput hvatati vlak za playoff. Nije dobio nemoguć zadatak, na ovom rosteru ima dovoljno talenta koji može živjeti samo na račun dodatnih napada, pick igre i zakucavanja u tranziciji, ali pitanje je može li se u relativno kratkom roku to sve posložiti i usput izbjeći komplikacije koje vrebaju iza svakog ugla, a koje prisustvo čudnih individua poput Jenningsa i Smitha dodatno naglašava - nije baš slučajno da ih njihove dojučerašnje momčadi nisu ni pokušale zadržati nakon isteka ugovora.

CAVALIERS

SCORE: 35-47

NAPAD: 105.5 (20.)

OBRANA: 107.6 (23.)

RASPORED: 18.

THAT WAS THEN

Nakon odlične Irvingove rookie sezone u klubu su se nadali malom pomaku naprijed, ali gubitak Varejaoa nakon ohrabrujućeg ulaska u sezonu, a nedugo potom i pad Irvingove forme uzrokovan stalnim sitnim ozljedama, zadržali su ih još jednom na samom dnu.

Iako nije imao ni roster ni dva ključna igrača na raspolaganju, za ne baš inspirirane partije, a posebice zbog katastrofalne obrane, platio je trener Scott. Možda bi ga mogli nazvati i klasičnom žrtvom okolnosti da ne postoje tragovi javnog negodovanja igrača, između ostalih i Irvinga, prema njegovom načinu vođenja momčadi – kada izgubiš svlačionicu, više uopće nije bitno tko je u pravu ili koji su razlozi pada, jednostavno moraš otići.

Uglavnom, Cavsi su tako od eksplozivne mlade momčadi koja je otvorila sezonu u dobrom ritmu odjednom postali negledljiva vreća za napucavanje, što je obzirom na užasan roster bilo i očekivano – Irving i Varejao su kvalitetni igrači i ključni za oba smjera igre, ali razlog zašto su bitni ne leži toliko u njihovoj kvaliteti koliko u činjenici da su njihove minute i odgovornosti preuzimali likovi poput Geea, Milesa, Zellera i Gibsona, teško i granični rotacijski igrači, a kamoli nositelji, što je njihov izostanak činilo još dramatičnijim.

THIS IS NOW

Nakon tri bogata drafta Cavsi su odlučili da je vrijeme za priključenje playoff borbi, što bi donekle bilo opravdano da ova momčad ima potrebnu razinu talenta. Osim Irvinga, veliko je pitanje tko je tu još spreman biti dio neke buduće ozbiljne jezgre jer i Waiters i Thompson su do sada pokazali kako im je bliža nekakva sporedna uloga nego ona nositelja. Negdje u sličnom tonu je i Bennett za kojega tek trebamo vidjeti kako će se naviknuti na NBA život i hoće li uspjeti prenijeti talent na novu razinu ili će biti tek novi slučaj poput Derricka Williamsa.

Uglavnom, iako su svakako najvećim dijelom za ovakav roster krivi sami, možda su ipak i precijenili trenutak jer osim što su mladi talenti još uvijek previše sirovi, ova momčad nema ni previše veterana na koje se može osloniti. Vječno ozljeđeni Bynum i Varejao koji također po defaultu preskače dio sezone zbog nekakve ozljede nisu partneri koji mogu olakšati život Irvingu, i samom sklonom češćem preskakanju utakmica nego bi trebao.

Ali, što je tu je, Cavsi kreću u drugu fazu projekta, što znači da će uskoro zatvoriti vrata prilivu jeftinog mladog talenta i da će zagušiti salary cap ugovorima kojekakvim veteranima. Doduše, dobra vijest je da još dvije sezone ne moraju početi plaćati svoje klince, što im ostavlja dovoljno prostora da isprave greške prije nego ugovori Irvingu i društvu dođu na naplatu.

S tim na umu, ovo ljeto su izbjegli veće drame (tipa, lov na igrača poput Iguodale koji bi ih savršeno zaokružio) i uglavnom su se nakrcali igračima koji neće previše pomoći, ali neće ni previše koštati ako se pokažu promašajima poput Bynuma i Clarka, praktički bacivši novac samo na Jacka koji je bio jedna od kvalitetnijih slobodnih opcija. Problem je samo taj raskorak između sada i sutra, ali dok god su izbjegli napraviti ono što su napravili Bucksi, potpuno se zagušiti veteranskim ugovorima bez mlade jezgre, na dobrom su putu bez obzira gdje završili ove sezone, kao osmi u playoffu ili još jednom u lutriji.

U principu, Gilbert i Grant su čuvajući dio salary capa radije investirali u stručni štab nego u talent u pokušaju da izvuku maksimum iz onoga što imaju, a što definitivno nisu bili u stanju zadnje dvije godine. Tako su vratili nazad u klub Mikea Browna i njegovu obrambenu filozofiju te ga okružili hrpom mladih i talentiranih pomoćnika koji bi trebali pomoći da ova obrambeno nepodnošljiva momčad bez većih upliva talenta postane barem podnošljiva. Naravno, taktika može pomoći samo do određene granice bez igračkih pojačanja, ali na tom dijelu parketa svakako će biti barem malo bolji nego pod Scottom.

Uspije li im pak značajnije popraviti obranu i dovede li Irving napadačku efikasnost iznad prosjeka, Cleveland se i s ovim tankim rosterom može nadati playoffu.

PLUS

Kyrie Irving je igrač takve klase da je u stanju sam dignuti napad na razinu potrebnu za playoff plasman. Uostalom, dovoljno je znati da su Cavsi s njim na parketu zabijali skoro 3 poena više na 100 posjeda, što bi bilo dovoljno za biti prosječan napad prošle sezone. Bez njega su pak bili u donjih 5 po učinku, što je razlika od 10 pozicija. Kad uzmemo u obzir i povijest koja igrače sposobne biti negdje na granici franšiznog talenta obično vidi u playoffu do treće godine, izgleda kako je Irvingu suđeno ostvariti takav uspjeh.

Problem je samo sklonost ozljedama – propusti li opet određeni postotak utakmica, uspješnost Cavsa pada s nekih 40 na 30% (uzevši u obzir lanjske rezultate, ove godine bi zbog Jacka bila nešto manja, ali ne previše) što je doslovno razlika između borbe za playoff i dna.

Što nas dovodi do

MINUS

a to je loš roster. Točnije, loš posao kojega su napravili ovoga ljeta po pitanju pojačanja. Izbacimo li Bynuma iz jednadžbe kao ozbiljan faktor, što je i jedini logični postupak obzirom da još nitko nema pojma kada će uopće biti spreman istrčati na parket, a kamoli na kojoj će razini zaigrati, ispada kako su Cavsi ostali s istom količinom rupa kao i lani.

Manje problema s ozljedama dva klučna igrača, Irvinga i Varejaoa, u stanju su dobar dio tih rupa sakriti, ali pored hrpe prostora na salary capu koju su imali i pored odluke da krenu u lov na playoff morali su napraviti bolji posao. Prije svega u krpanju bokova gdje i dalje idu s identičnom postavom koja je lani imala najgoru produkciju s pozicija dva i tri u ligi.

Čak i uz Waitersov pomak u pogledu učinkovitosti neće imati dovoljno – Clark nije pojačanje vrijedno spomena, a Karasev je rookie i ni jedan ni drugi ne donose znatan napredak u odnosu na ono što su prezentirali Gee i Miles. Jack je pak kvalitetan veteran dokazane NBA kvalitete, ali najbolje funkcionira s loptom u rukama, a nitko pametan neće uzeti loptu Irvingu da bi koristio Jacka osim radi promijene ritma tu i tamo. To praktički znači da će Jack svoj maksimum dati u onim trenutcima kada Irvinga ne bude na parketu, što je dobro osiguranje obzirom na sklonost maloga ozljedama, ali i jasno govori o nedostatku vizije uprave - kada imaš 3 od 5 startnih pozicija pod upitnikom i posebice kada imaš krater na boku, ne preplaćuješ šestog igrača koji praktički ima iste kvalitete kao i tvoj najbolji igrač i, kao bonus, uzima minute još jednom klincu od kojega očekuješ doprinos, a to je Waiters. Nije loše imati kvalitetnu vanjsku rotaciju, dapače, ali ona ne može sakriti slabosti ostatka momčadi.

Da ne govorim koliko će problema i dalje biti pod košem ako ne dobiju ništa od Bynuma. Varejao će opet morati glumiti centra, što ga dodatno troši, a Thompson će umjesto da uživa u roli četvrtog ili petog igrača imati puno veće odgovornosti u oba smjera. U biti, koliko su Cavsi fulali s ovim kvazi zaokruživanjem rostera najbolje govori njihov prvi pick, Bennett, koji zbog ozljede, ali i gužve na četvorki u prvoj sezoni baš i neće biti od koristi. Što je rijetkost kada su u pitanju prvi pickovi koji su uglavnom dovoljno talentirani pomoći odmah, samo što Bennett nije tipičan prvi pick – 29 preostalih franšiza bi gotovo sigurno izabrale nekoga drugoga, isto kao što bi napravile godinu ranije s Waitersom ili dvije godine ranije s Thompsonom. Cavsi su razmišljali izvan struje, po nekom svom rezonu, a kako vrijeme protiče čini se kako to uopće nije bio rezon već flopovi kakvima nas klubovi u ovom desetljeću sve manje časte - stvarno treba biti poseban pa s četiri top 4 picka u tri godine ne uspijeti napraviti značajniji iskorak.

Što možda govori da njihov GM baš i nije spreman nositi se s novim zakonitostima posla, kao što već znamo da je vlasnik Gilbert itekako sklon impulzivnim potezima zbog kojih kasnije žali - pogledajte samo ovu situaciju s Brownom kojega vraća nakon što ga je tri godine ranije potjerao. Mislim, još je rano za fatalne zaključke jer ova momčad ima još 2-3 sezone dok ne stane na noge i dok se svi ovi potezi ne iskristaliziraju, ali osobno sam skeptičan prema ovoj franšizi zbog načina na koji funkcionira njen vrh.

BUCKS

SCORE: 34-48

NAPAD: 103.2 (25.)

OBRANA: 105.7 (12.)

RASPORED: 21.

THAT WAS THEN

Na krilima no-school bekovskog dvojca Ellis-Jennigns momčad iz Wisconsina krenula je u još jednu besciljnu sezonu svjesna da je kraj ovom eksperimentu blizu. Svoju šansu da grade momčad oko prvog picka su propustili, ali, umjesto da se nakon pozdrava od ere Bogut okrenu novom planu, posvetili su se stajanju u mjestu s Ellisom. Dobra stvar da su pri tome pronašli Larrya Sandersa, čija energija i dužina su im omogućili da na parket pošalju kompetentnu obranu, čime su iskoristili slabosti konferencije i izborili utješan playoff nastup.

Sve ono između, od otkaza Skilesu i manjka poteza u završnici prijelaznog roka kada su propustili nekog od igrača u zadnoj godini poput Ellisa i Jenningsa pretvoriti u neku novu vrijednost te su odradili tek onaj nepotrebni trade za Redicka koji im nije donio ni pick druge runde, nije vrijedno spomena.

THIS IS NOW

Samo Bucksi mogu promijeniti cijelu momčad i ostati jednako nezanimljivi. Izuzmemo li dva mlada visoka koja se, da ironija bude potpuna, poprilično poklapaju po talentu i stilu igre, na ovom rosteru nema igrača vrijednog osvrtanja. Ostali su bez besmislenog bekovskog dvojca, ali pri tome nisu našli ništa smisleniju kombinaciju – Ellisa su željeli zadržati, ali on nije želio njih, pa su na kraju praktički, iako ne i službeno, zamijenili dvojke s Dallasom, dok su Jenningsa uspjeli pretvoriti u igrača koji ima još manje težine kao lider na parketu.

Mayo je pokazao da može odraditi veću rolu, za Knighta je još rano reći da je promašaj, ali obojica su trenutno ispod razine talenta lanjskih startera. Uz to nepotrebno su trošili svu lovu preostalu od toga što nisu zadržali Ellisa i Jenningsa – davanje višegodišnjih garantiranih ugovora igračima zadatka poput Delfina, Pachulie i Neala samo je pokazalo koliko je uprava ovoga kluba zaglavila u nekim prošlim vremenima.

Nije sramota zaglaviti u sredini jer, kao što su Rocketsi pokazali, postoji način kako da se i iz te situacije nizom sretnih i pametnih poteza pretvoriš u ozbilljnu momčad. Pogotovo nije sramota održavati privid konkurentnosti ako se nalaziš na nikakvom tržištu s prijetnjom preseljenja franšize nad glavom.

Ali, ono što je sramota je trošiti novac uzalud na limitirane veterane i zatvoriti sebi bilo kakvu opciju manipulacije salary capom ili mladim talentom koja je neophodna u takvom kontekstu. Ako imaš GM-a koji nije u stanju skrpati roster za 35-40 pobjeda i pri tome se bazirati na mladim igračima i fleksibilnim ugovorima, onda imaš krivog GM-a, što John Hammond potvrđuje iz sezone u sezonu. Nije lako biti GM momčadi u koju nitko ne želi, za što smo i ovo ljeto imali bezbroj primjera, ali nitko ne može reći da se nije mogao sastaviti bolji roster od trenutnoga.

Pogledajte samo taj niz slučajnosti koji je doveo do ovog finalnog proizvoda – da je Ellis prihvatio ponudu i da Hawksi nisu matchirali ugovor ponuđen Teagueu, Milwaukee bi danas imao sličnu momčad poput lanjske, samo puno skuplju. Ovako su ostali s ostatcima ostataka, pokušat će to prodati kroz narativ o tome kako neke franšize jednostavno ne mogu sebi dopustiti da se ne bore zbog odnosa prema navijačima, a pri tome će jednu ozljedu Sandersa biti udaljeni od toga da završe ispod 30 pobjeda i time tim istim navijačima ponude negledljiv proizvod. Mislim, tko je ovdje lud? Pa Sixersi barem imaju mozga biti svjesni onoga što jesu, dok je u Milwaukeeu izgleda stalo i vrijeme i razum.

Što na kraju potvrđuje i trade za Carona Butlera. Zamišljam situaciju ovako nekako - Hammond gleda roster, vidi da mu fali trojka, baci pogled u laptop pod rasploživa imena i ugleda Butlera. Sljedeći potez je odlazak na net, chekira on tako statistiku, vidi 10 poena uz 38% za tricu, ime mu je poznato još iz dana Wizardsa, pa zaključi kako je to idealan igrač za zaokružiti momčad. Na stranu to što već tri sezone Butler ne može napasti obruč ili odigrati na energetskoj razini kao nekada u obrani i skoku, kao i što je do ovih solidnih šuterskih postotaka došao tako što živi u kutu kao lešinar dok drugi rade posao, bitno je da je momak lokalac (hej, kad ga dođe gledati šira obitelj barem će deset sjedala biti zauzeto) i da želi igrati u Wisconsinu.

PLUS

Sanders, Henson i hrpa tijela pod košem mogu garantirati solidnu obranu. Caron Butler iz kuta, a Mayo, Neal i Ilyasova s bokova mogu donijeti potrebnu šutersku kvalitetu da sakriju playmakerske minuse i nedostatak strijelaca u postu, pitanje je samo tko će imati koristi od raširenog reketa jer ovdje jednostavno nema kreativaca koji taj prostor mogu pretvoriti u nešto konkretno, mislim pa njihov najbolji dribler je Luke Ridnour. Brandon Knight još uvijek može postati neka light verzija Jrue Holidaya, solidan bek koji igra u oba smjera i isključivo je 3&D podrška, ali, dok se to ne dogodi, Mayo će imati prevelike ovlasti u napadu. Istok je tanak i ako se sve idealno posloži imaju šansu, ali realno ovaj projicirani napadački učinak je jednostavno preslab da bi ih održao u borbi za playoff do samog kraja - ako misle nešto napraviti, morat će gađati tricu rekordnim postotcima.

MINUS

Knight, Mayo i manjak kreatora uokolo teško da mogu garantirati smislen napad. Uostalom, kada ti je lice franšize centar koji zabija u prosjeku manje od 10 poena i uz to je bezopasan dalje od par metara od koša, ništa ne treba dodati (a bez poštenog pick & roll partnera mogao bi lako još jednom ostati ispod 10). Njih čeka još puno, puno posla i puno, puno neizvjesnosti - dok ne riješe novu dvoranu i ostanak u gradu, a zatim i ne poslože novu upravu, iluzorno je očekivati neke značajnije pomake u filozofiji građenja momčadi i prikupljanja talenta. Jer, ima jedna gora stvar od vječnog boravka u sredini, a to je boravak u sredini bez mogućnosti promjene - ovdje je praktički jedino Ilyasova veteran koji bi mogao izazvati nekakav interes, ali ni njega neće biti lako mijenjati zbog dodatne dvije garantirane godine nakon ove.

7Jul/128

30 FOR 30: CHICAGO

Posted by Gee_Spot

SCORE: 50-16

MVP: Tom Thibodeau

X-faktor: bench mob

50 pobjeda od 66 mogućih (u normalnoj sezoni, ovakav postotak bi donio score 62-20) i top 5 pozicija u napadačkom i obrambenom učinku fantastični su rezultati sami po sebi, ali kad uzmemo u obzir da su ih Bullsi ostvarili igrajući gotovo cijelu sezonu daleko od idealnog konteksta, onda stvarno znamo da imamo posla s posebnom družinom. Rose je potvrdio svoj franšizni talent, ali nažalost samo u 39 utakmica, okrunivši sve onim nesretnim doskokom u playoffu. Luol Deng ih je odigrao 54, ali sa slomljenim zglobom lijeve ruke zbog čega je odradio čak i goru sezonu od 2009. kada je zbog problema s tetivom propustio 33 utakmice i po prvi put u karijeri pucao ispod 45% iz igre (sada mu se to dogodilo drugi put). Deng koji nije šuterski učinkovit nije Deng koji je sposoban biti top 3 opcija u napadu, a to Bullse, koji nemaju klasičnog all-star igrača pored Rosea, stavlja u još nepovoljniji položaj.

Ozljede su mučile i Richarda Hamiltona, koji je u ono malo što je igrao dokazao kako je i dalje igrač sposoban pomoći na oba kraja parketa i zaokružiti petorku, ali pokazalo se kako Bullsi imaju jedan puno veći problem od ovoga spleta nesretnih događaja, problem koji ima ime i prezime – Carlos Boozer. Što nas dovodi do onoga bitnoga u priči – čak i da su imali Rosea, Denga i Hamiltona potpuno spremne, Bullsi bi imali ozbiljnih problema protiv Miamia, a možda i Bostona, zbog pogreške u koracima prilikom slaganja udarne petorke. Ta je, pogađate, enormni ugovor Carlosu Boozeru.

Naime, s Roseom kao neospornom triple-threat vrijednosti, Bullsima nedostaje druga banana, igrač sposoban kreirati šut sebi i drugima i držati napad podmazanim. Deng i u najboljim danima nije all-star vrijednost u tim segmentima igre, njegova snaga su obrana i šut iz spot up pozicija koji, kada funkcionira kako treba, od njega čini solidnu treću opciju u napadu. Noah je šljaker pod košem koji pošteno odrađuje svoj posao u obrani i skoku, ali u napadu je nevidljiv (smiješnih 8 pokušaja iz igre tijekom 30 minuta) i još ovisniji od Denga o pravom pasu. Hamiltonu osim asista još treba i cijeli niz blokova da se oslobodi. Boozer je trebao uskočiti u tu rupu i svojom igrom u postu donijeti novu opciju u napadu, postati igrač koji može raširiti obranu igrajući 1 na 1 pod košem. A Bullsi su trebali znati da od toga neće biti ništa prije nego su mu dali ugovor na 5 godina težak skoro 80 milja i tako vezali svoju budućnost uz limitiranu jezgru koju čine 1 franšizni igrač i 4 igrača koji su prije vodonoše nego nositelji.

U ligi u kojoj imate Oklahomu s tri all-star igrača na perimetru sposobna u svakom trenutku stvoriti višak šutom, ulazom ili asistom, odnosno u ligi u kojoj imate Miami s dva franšizna igrača koja su all-round igrom sposobna sama donijeti pobjedu, formula Bullsa teško da ima prolaza čak i u slučaju da ih zdravlje savršeno posluži. Bez obzira što imaju fantastičnu rotaciju, što je Thibodeauva obrana granitna i što igraju nesebično i aktivno u napadu, s gomilom pasova, blokova i kretanja bez lopte, fali im ono ključno – talent. Što bi rekli Weezer, "The World Has Turned And Left Me Here". Matchupovi postaju sve zahtjevniji, a Bullsi stoje u mjestu.

Stvar je jednostavna - Boozer, nominalno druga opcija, danas je igrač za popunu petorke, pouzdan obrambeni skakač i odličan šuter s poludistance koji zahtijeva posebne suigrače u obrani i u napadu da bi bio koristan (u obrani nekoga da mu pokriva leđa, a u napadu nekoga da mu podvali loptu). Takvi apsolutno imaju vrijednost, ali ne kao temelj potencijalne šampionske momčadi. Uostalom, brojke govore sve – iako je odigrao najviše utakmica od svih važnijih igrača na rosteru i iako je imao dovoljno prilike nametnuti se kao igrač koji nosi napad, Boozer je završio sezonu s najslabijim prosjekom koševa u karijeri nakon rookie sezone, što dovoljno govori u kojem smjeru njegova igra ide.

Uostalom, Thibodeau ga je ionako držao u igri ispod 30 minuta kako bi napravio što više mjesta za pravu snagu ove momčadi – klupu. Koja je, ruku na srce, glavni razlog zašto su Bullsi dominirali u regularnom djelu. Potencijalne šampionske momčadi obično su krcate u početnoj petorci, a na klupi im uglavnom sjede prolaznici i veterani, dok su Bullsi tijekom cijele sezone imali prilike napadati rezerve protivnika sa sastavom koji bi bez problema pregazio većinu ekipa s dna Istoka. Redom se radi o igračima koji imaju startnu vrijednost i u jednom periodu karijere su to i bili – Korver je tricaški specijalist koji zna odraditi svoje u obrani, Brewer je vrhunski stoper koji može zabiti dovoljno da u pravoj situaciji starta (ne i u Bullsima kojima treba kreatora u napadu, ali bez problema bi odradio rolu Sefoloshe u Thunderu), a Gibson i Asik su posebna priča.

Iako bench mob ima još likova vrijednih spomena (od maskote Scalabrinea do combo strijelca i šutera Lucasa), upravo je ovaj dvojac svojom energijom u obrani radio onu ključnu razliku na leđima koje su Bullsi nizali pobjede. Gibson danas praktički nije ništa slabiji igrač od Noaha u toj ulozi podizača energije, dapače, zahvaljujući solidnom šutu s poludistance i bržim reakcijama pod košem (Gibson je za 700 minuta manje ostvario skoro isti broj blokada kao Noah) nametnuo se kao prvo ime rotacije visokih, a Asik se potvrdio kao jedan od najboljih back-up centara u NBA, čovjek koji zabije ono što mora u napadu, ali koji kruh prvenstveno zarađuje izuzetnim postavljanjem i kretanjem u obrani.

Odličnim balansiranjem obrane i napada, odnosno prve i druge petorke, Thibodeau je tako još jednom izvukao maksimum iz onoga što je imao na raspolaganju. Ove godine nisu imali sreće pa nisu dobili šansu vidjeti da li je taj njihov maksimum dovoljan za otići do kraja, a ubuduće će zbog svega ranije spomenutog teško dobiti novu priliku. Roseova ozljeda izbacuje ih iz konkurencije dogodine, a na početku 2013. i Noah i Boozer i Deng i dalje će biti preplaćeni za ono što pružaju, posebice Boozer koji će, ako nastavi s ovakvim padom igre, tada biti zreo za klupu i rolu pick & pop specijaliste.

Održati ovako učinkovitu klupu na okupu u ligi gladnoj talenta nemoguća je misija i jasno je kako Bullsima treba infuzija svježe krvi. Uostalom, dok imaju Rosea u naponu snage bit će u igri za veliki stvari, sada se samo treba osigurati od grešaka u koracima prilikom slaganja nove jezgre oko njega. Jer, kada jednom zezneš s maksimalnim ugovorom, zeznuo si cijelu generaciju, ne samo prostor na salary capu.

FAST FORWARD

Prva logična stvar koja se nameće sama po sebi je amnestija Carlosa Boozera. Samo, obzirom na Roseov upitan oporavak iduće sezone, točnije povijest takvih ozljeda koja jasno ukazuje da igračima ponekad treba i do dvije godine da se vrate u prijašnju formu, taj potez ne bi donio nikakve koristi. Samo s garantiranim ugovorima za svoju startnu petorku Bullsi su ispunili salary cap, tako da im eventualna amnestija Boozera ove sezone ne bi niti otvorila značajan prostor za dovesti nekakvo pojačanje, niti im je takav rizik uopće potreban ako će igrati bez pravog Rosea (dakle, bez šansi za naslov).

Kako su već krcati, sve što trebaju je popuniti roster i čekati bolja vremena za značajnije promjene. Iako, promjene teško da će ih zaobići. Čeka ih odluka da li zadržati Asika, Korvera, Brewera i Watsona, a tu je i pitanje sve boljeg Gibsona koji treba i veću minutažu i puno veći ugovor već dogodine. Minimalno u rangu Noaha, što će jednoga od njih dvoje zasigurno staviti u izlog.

U svakom slučaju, Bullsi ne moraju sjediti prekriženih ruku, ovu sezonu odmora koju su dobili moraju iskoristiti kako bi se što bolje pripremili za budućnost, prvo kroz prostor na salary capu, a zatim i prikupljanje talenta. Praktički, gledajući novi kolektivni ugovor, oni su danas momčad s tri maksimalna ugovora (Rose, Deng, Boozer) i jednim za graničnog all-star igrača (Noah), a jedino Rose i donekle Noah opravdavaju svoj status (centri koji igraju isključivo u jednom smjeru toliko vrijede na ovom tržištu tako da godišnja gaža nije prevelika, ali problematični su dužina ugovora i kontekst - skupi visoki koji ne može zabiti 15 koševa po utakmici baš i nema smisla na rosteru bez više od jednog strijelca pored sebe). Ukratko, ovakvo rasipništvo jednostavno nije održivo.

TRENUTNA JEZGRA: Rose, Deng, Boozer, Noah, Hamilton, Gibson, Butler, Teague, Mirotić (66 milja)

REALAN ROSTER: jezgra + Lucas (minimalac), Fisher (minimalac), Korver (5 milja), Gray (minimalac)

IDEALAN ROSTER: jezgra – Boozer (amnestija) ili Noah (trade) + Hinrich (3 milje) i Pachulia (5 milja) ili Korver (5 milja), Asik (5 milja), Lucas (minimalac)

- Mirotića navodim samo zbog financijskih razloga, on zbog bahatog odštetnog zahtjeva Reala neće tako skoro u Chicago (bit će tu za drugi Roseov pokušaj s novom generacijom), ali pošto je izabran u prvom krugu drafta prava na njega zauzimaju svoje mjesto na salary capu

- Bullsi imaju prava zadržati i Brewera i Watsona i Korvera, ali jedino bih se kladio na ostanak Korvera jer zadnjom godinom njegovog ugovora prelaze 70 milja, što znači da im ostaje taman nekoliko milijuna prostora do granice poreza na luksuz da popune roster igračima na minimalcu

- Brewer i Watson nemaju garantirane nikakve iznose, što znači da bi se samo izbrisali iz salary capa (npr. u slučaju da otpuste Korvera, Bullsi su mu dužni pola milje koja se računa u salary capu za sljedeću godinu), a njihove uloge u rotaciji zamijenili bi lanjski rookie Butler (slično Breweru pokazao stoperski mentalitet i manjak kvalitete u napadu) i novi rookie Teague (Watson je lani kao prisilni starter odigrao kriminalnu sezonu, a kako se Lucas pokazao još boljom opcijom kao back-up strijelac, njegov odlazak čini se gotovom stvari)

- u idealnoj verziji Bullsi shvaćaju da je Asik itekako potreban da momčad zadrži svoj identitet (svakako važniji za budućnost od Boozera) i mečiraju Houstonov ugovor, a kako im ostanak Korvera i Asika donosi prelazak preko granice poreza na luksuz, prisiljeni su napraviti prvi korak u razbijanu jezgre

- dakle, ili će ipak amnestirati Boozera, što bi otvorilo dovoljno prostora da potpišu Asika i ostave Korvera te ostanu u sivoj zoni između granice salary capa i poreza na luksuz, ili će trejdati Noaha, osloboditi nešto manje prostora, ali zauzvrat dobiti korisnog igrača u nekoj sign & trade varijanti

- pri tome bi se morali odreći zadnje Korverove godine ili Asika kako bi otvorili dodatan prostor na salary capu, dijelom da ne riskiraju s porezom (npr. dobiju li 8 milja nazad za Noaha, to bi uz Asika i Korvera plus nekoliko igrača na minimalcu značilo da prelaze granicu poreza na luksuz), a dijelom i da nazad prihvate sličnu vrijednost (ne odreknu li se Korvera, nazad mogu dobiti tek igrača teškog oko 3 milje, plus moraju pronaći momčad koja može progutati razliku između Noahovih 11 milja i tog znatno manjeg iznosa kojega šalje u drugom smjeru)

- Atlanta teoretski može potpisati Hinricha za 7 milja na dvije godine (prva rata 3 milje) i poslati ga u paketu s Pachuliom (5 milja, u zadnjoj godini ugovora) za Noaha – Bullsi se riješavaju suludih 50 milja koje su mu dužni, imaju Gibsona, Asika i Pachuliu koji mogu pokriti Joakimov učinak u skoku i obrani, plus se dovode u situaciju da amnestijom Boozera početkom 2013. imaju manje od 40 milja na salary capu i dovoljno novca za produženje s Gibsonom i nova pojačanja (možda i Mirotića)

- naravno, nema šanse da Ferry pristane na prihvat ovakvog ugovora nakon što se taman riješio Johnsona, ali morao sam ovo iskombinirati kako bih pokušao ponovo spojiti Noaha i Horforda

29Apr/1223

DAY ONE – THE LAVOY ALLEN SCOUTING REPORT

Posted by Gee_Spot

SIXERS @ BULLS

Utakmica koja je trebala poslužiti da se s jedne strane uvjerimo koliko je Rose spreman, a s druge ima li Lavoy Allen NBA budućnost, završila je kao pogreb playoff nada Bullsa. Doduše, dobili smo odgovore - Rose je (bio) spreman, a Lavoy Allen je možda četvrta opcija s klupe (ne kužim zašto je Collins uopća startao s čovjekom čiji jedini plus je razigravanje s posta da ga onda uopće ne bi koristio u tom segmentu igre). Što se Roseove ozljede tiče, možemo samo konstatirati kako su Bullsi u doigravanje ulazili svjesni da čovjek nije u idealnom stanju i da će prve dvije runde dobrim dijelom potrošiti na to da ga dovedu u potrebnu natjecateljsku formu. Pitati se sada besmislena pitanje o tome zašto ga je Thibo držao na parketu u trenutcima kada je utakmica bila riješena ili zašto je Rose sam onako žestoko ušao u reket u situaciji kada je slobodno mogao prošetati, ne vodi nikamo. Ok, da je čovjek bio potpuno spreman, možda bi onakav doskok manje opteretio koljeno, ali obzirom da se radi o profesionalnom NBA košarkašu, jasno je kako racionalno objašnjenje ne postoji. Jednostavno – shit happens (©Radimir Čačić).

U najboljem slučaju Bullsi ostaju dobri kandidati za Ewing teoriju, više nisu favoriti niti protiv Bostona (Rondo će biti na pikniku protiv Watsona), a realno nemaju šanse protiv Heata, ali i dalje imaju prednost domaćeg terena. Uglavnom, umjesto da kukaju, ove preostale utakmice moraju iskoristiti za donošenje konačne odluke oko Noaha i Boozera, odnosno na to koliko se iduće sezone u novom lovu na prsten mogu osloniti na startnu kombinaciju pod košem. Da li upotrijebiti amnestiju (Boozer) ili trade (Noah)? Ili oboje?

Osobno naginjem ovom zadnjem jer čak i noćas protiv Sixersa s Allenom i Brandom te potpuno nespremnim Hawesom, visoki igrači Bullsa nisu bili nikakva prevaga. Donekle su kontrolirali skok (+9), ali Sixersi su usprkos tom minusu imali dva napadačka skoka viška i zabili su samo 4 poena manje u reketu. Tako u prvu utakmicu playoffa ne ulazi šampionska unutarnja linija.

Bullsima je prednost donijela fantastična šuterska večera kakva im se zna zalomiti u United Centru (preko 50% iz spot up situacija) i jasno je da su se uglavnom šetali kroz utakmicu usprkos povremenim bljeskovima Sixersa čija igra u obrani i jeste izgrađena oko prisiljavanja protivnika na skok-šut s poludistance. Sixersi su pak odigrali bolje u ulazima, lakoćom su dolazili na liniju slobodnih, ali pokopala ih je vlastita šuterska jalovost, što je i svojevrsna priča njihove sezone – umiranje sa skok šutom. Uzalud borbenost i ravnopravnost u reketu kada zabiješ jednu tricu i pucaš 20% slabijim šutom s poludistance.

Bullsi su tako prvi susret dobili netipičnim oslanjanjem na estetiku nasuprot rudarenju, a, kad smo već kod estetike, vrijedi istaknuti da je, uz Roseove individualne poteze i šut iz vana opet najbolji dojam ostavilo kretanje lopte - od čak 28 asista njih 14 pripadaju playevima, a ostatak su među sobom podijelili nesebični i aktivni Boozer, Noah i Hamilton. Taj aspekt njihove igre se ne bi smio izgubiti čak ni bez lidera (koji je, ruku na srce, u traženju forme posijao gomilu lopti).

Sixersi nisu ostavili dojam konkurentne momčadi čak ni protiv jednog netipično mlakog izdanja Bullsa, sumnjam da će biti išta bolji u nastavku serije kada će Thibo zasigurno staviti još veći naglasak na skok i kontrolu lopte. Uz Hawesa koji bi također trebao dobiti poštedu do kraja sezone jer se nije u stanju pomaknuti, najgori na parketu je bio Iggy. Dok ovaj prvi još i ima opravdanje u dosadnim ozljedama koje su mu uništile sezonu, Iggy djeluje kao netko kome sve lađe potonu čim u igru uđe Evan Turner.

Ispada da u ovoj momčad ne samo da nema kemije između trenera i igrača, već je nedostaje čak i među igračima. Collins je, slično lanjskom playoffu, napadačku jalovost pokušao riješiti guranjem u vatru Evana Turnera (mislim, zar je tome služila cijela sezona, da u trenutcima panike opet izvučeš isti odgovor kojega si izvukao lani, samo da bi ga nakon toga uporno ignorirao tijekom cijele sezone - da imam volje i da je uopće bitno, sad bih još izvlačio konstrukcije kako je Collins bio prisiljen ignorirati Turnera tijekom sezone kako mu Iggy i Williams ne bi okrenuli leđa). Mali je donio određenu živost u napad, čak je započeo od prve sekunde nastavka, ali umjesto preokreta donio je nervozu u, opet to kažem, totalno raštimanu momčad u kojoj očito nitko više ne vjeruje nikome.

Za kraj bih samo istaknuo kako je šteta da je u sjeni Roseove ozljede ostao fantastičan retro dvoboj Eltona Branda i Ripa Hamiltona, nastavak rivalstva iz sveučilišnih dana. Elton vs Rip, back to the future IV.

KNICKS @ HEAT

Nešto što je trebalo biti utakmica večeri, pretvorilo se u najbolji mogući početak post-sezone Miami Heata koji su u jednu večer napunili baterije i napucali se samopouzdanjem. James je odigrao Jordanovsku drugu četvrtinu i riješio utakmicu, a Knicksi su pokazali da imaju talenta (posebice za trice i skok), da su itekako borbena i ponosna skupina (iako im u nastavku serije neće pomoći što su ostali bez žilavog Shumperta), ali ujedno i da im je kolektivna inteligencija na razini skupine regionalnih saborskih zastupnika nakon ručka u saborskom restoranu.

Knicksi su protivnik po mjeri jer igraju stil u kojem Miami uživa – presing u obrani i brzi napadi s puno trica, što je gubitnička košarka na papiru, ali potencijalno pobjednička u ligi u kojoj nema momčadi s dominantnim visokim igračima (odnosno, ima ih na Zapadu, ali dok dođu do Heata ogromne su šanse da će i Lakersi i Memphis otpasti). Kada lopta kruži, trice upadaju i reket je raširen, Miami lakoćom dolazi do laganih koševa, a da napad djeluje idealno pobrinula se i tranzicija, obzirom da su Knicksima zbog manjka kvalitetne igre na playu James i društvo čeprkali lopte iz ruku kad god su htjeli.

Uglavnom, ako zabijaju ovoliko sa slobodnih, trice i iz kontri, Heatu ne treba nikakav centar koji može odigrati leđima, a kada još uz to igraju protiv momčadi bez igrača sposobnog odigrati leđima (jer je Carmelo svoje mjesto u reketu ustupio Amareu) i bez ikoga sposobnog održati napad živim driblingom, ni njihova obrana se nema oko čega brinuti i može se u miru posvetiti sijanju panike u linijama dodavanja i konstantnom rotiranju i udvajanju.

Što se tiče bitke dva vanserijska talenta koja se nakon skoro desetljeća čekanja konačno dogodila, James je potvrdio da je u drugoj galaksiji u odnosu na Anthonya. Nema sumnje da će Carmelo ostatak serije odigrati puno bolje i tako spriječiti slična gaženja kao noćas (mislim, nije da može odigrati gore), ali njegov općeniti učinak (bio solidan u skoku i kao asistent) pored Jamesa djeluje potpuno obično. Nešto slično kako je nekada Clyde Drexler, fantastičan strijelac, nemoćno djelovao pored Jordana.

MAGIC @ PACERS

Nadam se da ovaj poraz privodi kraju šuškanja o Vogelu kao treneru godine (mislim, koliko puta treba ponoviti da čovjek čak nije ni glavni stručnjak u svom štabu pored Briana Shawa) i Pacersima kao novoj sili na Istoku (i dalje je ovo ona ista 50-50 momčad, samo što za razliku od Sixersa nisu potonuli krajem sezone gubitkom duha, već su izdržali upravo zbog izuzetne kemije i vjere u sebe).

Samo, kemija nije zamjena za talent, da je, to bi već bila alkemija.

A noćas je Pacersima falilo talenta da riješe obrambeni zadatak koji je pred njih postavio Stan Van Gundy. Iako i dalje ne vjerujem da će Magic izvući iznenađenje iz šešira, činjenica je da su ovu utakmicu dobili čak bez nekog specijalnog baraža trica, već prvenstveno feneomenalnom obranom reketa. David West se pokazao jedinim ozbiljnim čovjekom i profesionalcem u momčadi Pacersa (kad bi ga se nekako moglo poslati u Clipperse prije noćašnje utakmice, to bi bilo sjajno), svi ostali su podbacili (Grangerovi koraci prilikom namještanja za odlučujući šut su priča njegova života) i prava je sramota da Hibbert nije uspio biti ne Bynum (što smo očekivali u ovoj seriji), već čak ni Hibbert (3-11 je smiješan učinak za nekoga tko je za dvije glave viši od prvog sljedećeg čovjeka na parketu).

Onaj nesretni Big Baby nema previše talenta (odnosno, ima ga puno manje nego što to sam vjeruje), ali ima godine školovanja pod Garnettovim tutorstvom i zna igrati pozicionu košarku kao malo koji visoki u ligi. Svejedno, Hibbertova visina mora donijeti prednost, možda već u sljedećoj utakmici, ali Big Babyeva obrana 1 na 1, Andersonova žilavost u reketu i sjajna kretanja svih ostalih (udvajanje čovjeka s loptom čim bi prešao liniju za tri) donijela su Magicu šansu koju su ovi iskusni igrači znali iskoristiti (Magic nema talenta, ali nisu ni Bobcatsi, njihovo playoff iskustvo i ponos smo olako shvatili).

Zato svaka čast Van Gundyu koji je dokazao da je prvo ime ove serije, svaka čast dokazanim profesionalcima poput oba Richardsona i svaka čast malom Clarku na izuzetnoj energetskoj roli pod koševima. Naravno, Orlando neće imati šansu idući put (pod uvjetom da se Vogel prilagodi i sve podredi pick & rollu Westa i postovima za Hibberta preko pinch post opcija, a ne samo na blokovima) ako Anderson i Reddick budu imali ovako blijeda napadačka izdanja (a neće, što je još jedna glavobolja za Pacerse), ali to ne znači da su dobili slučajno.

Uz sjajnu obranu koja je potvrdila jalovost Pacersa, treba istaknuti kako Magic ima još jednu ogromnu prednost u napadu – Nelson i Turkoglu su dva playa o kakvima Pacersi mogu samo sanjati.

Posebice je fascinantno da bi Jameer, anti-junak većeg dijela sezone, mogao biti ključ ove serije. Indiana od Hilla i Collisona ne dobiva ništa u organizaciji igre (radi se o kombinaciji koja može pokrpati poziciju, zabiti otvorenu tricu i odigrati obranu) i uspije li Nelson dovoljno puta ući u reket i baciti povratnu svojim tricašima, uz Hedin sjajni pick & roll osjećaj, ovaj napad bi se mogao sasvim dovoljno kotrljati da bude konkurentan do zadnje sekunde serije.

A napad Pacersa je takav kakav je – ne ubiju li vas pod košem (a 5 skokova više i 10 koševa u postu više baš i nisu ubojstvo), postaju ovisni o šutu i individualnim rješenjima, a kako nemaju playa u nijednoj liniji koji bi stvorio višak i otvorio dodatni prostor (osim ako se Hibbert ne udvaja pa on povratnom pronađe nekoga), odnosno obzirom da imaju streaky šutere bez pravog specijalca (o Reddicku ili Andersonu mogu samo sanjati) to obično izgleda ružno i neučinkovito. Baš kao noćas.

MAVS @ THUNDER

Nakon svega najbolja se košarka ipak igrala na Zapadu, što je samo potvrdilo tezu da većinu koncentracije treba usmjeriti na rasplet u toj konferenciji (mislim, nakon Roseove ozljede Istok praktički gubi svaku draž). Na Zapadu ništa novo u ovom slučaju znači - na Zapadu ništa nije poznato.

Dallas je odigrao utakmicu iznad svojih mogućnosti zahvaljujući sjajnom Terryu, standardnom Dirku i odličnoj Marionovoj obrani na Durantu. Ipak, dvije stvari im ne idu u korist jer ukazuju na to da se ovakav standard igre neće moći održati:

– Jason Kidd je usprkos svom odmoru kojemu je bio "podvrgnut" na kraju sezone u utakmicu ušao olovnih nogu što je rezultiralo izuzetnim Westbrookovim šuterskim učinkom (iako zasigurno u tome prste ima i odluka Carlislea da se prilikom Russovih ulaza radije povuku u reket i ne dozvole lake koševe, računajući valjda da Westbrookov šut neće moći upadati cijelu večer)

- njihov najbolji igrač bio je Scott Brooks, koji je iz nekog razloga držao Kendricka Perksina 26 minuta na parketu protiv momčadi koja nema napadački opasnog centra (iako ga je izvukao početkom nastavka prije od uobičajenog, na što je Perk reagirao za njega tipičnim durenjem, opet ga je bez ikakvog rezona vratio u završnici i ostavio na Dirku koji je skoro dobio utakmicu, a da ne govorim da je apsolutno nerazumljivo što Perkins radi na parketu u zadnjoj akciji na utakmici, omogučivši tako Dallasu da bez problema zatvori reket jer su morali paziti na samo 4 košarkaša i prisile Duranta na krumpir koji je, na sreću ili nesreću, upao), a još je nerazumljivija odluka da igra 16 minuta s Fisherom prema kojemu se Kidd životnom energijom čini kao dijete vrtićkog uzrasta (posebice su nepotrebne bile one minute koje su zajedno na parketu preoveli Westbrook i Fisher kao bekovski par, što je Terry debelo naplatio)

Dakle, za pretpostaviti je da će Kidd kroz seriju igrati sve lošije i sve manje (noćas dao 35 minuta), a to će ostaviti traga na izuzetnom kretanju lopte Mavsa. Indirektno, to stavlja još veći teret na dva na dva igru Terrya i Dirka za koju ima rješenja – Terry se pokazao izuzetno ranjiv protiv dužine Cooka i Hardena u par navrata, što nameće Sefoloshu kao trajno rješenje, a Dirk je prilikom udvajanja reagirao skoro kao Dwight Howard, svaki put kad bi spustio loptu na parket izgubio bi je (6 izgubljenih su previše i, barem po mom Starom, Dirk je izgubio susret upravo sporim reakcijama u završnici).

OKC se noćas izvukao zahvaljujući nadahnutim napadačkim partijama Hardena (vukao momčad kad se činilo da Dallas preuzima kontrolu) i Westbrooka (učinkovitim šutem nadoknadio očajno Durantovo napadačko izdanje), odnosno nadahnutim izdanjima Ibake i Duranta u reketu (9 blokada i gomila fenomenalnih rotacija). Još samo da Brooks shvati da mu protiv Dallasa ne treba Perkins i da Fisherove minute trebaju dobiti Cook i Sefolosha, i to je to. Obzirom na one sekvence u kojima je Durant ulazima razbijao obranu Dallasa i pronalazio Ibaku, a to uključuje i spomenuti slučajni šut za pobjedu koji se dogodio nakon ulaza, mislim da je samom Durantu itekako jasno kako treba igrati za siguran prolaz protiv Mavsa i njihove zone – što manje skok-šuta, a što više penetracije.

A kad smo već kod penetracije, OKC nakon svega može samo ustvrditi da je sve dobro kad se dobro svrši.

I da, na stranu Brooksovi potezi, ali uprava se pokazala još blesavijom odlukom da navijačima podjeli plave majice zbog čega sam do druge četvrtine mislio da se igra u Dallasu.

28Apr/1214

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – POINT GUARDS

Posted by ispdcom

Izbor deset najboljih igrača po pozicijama završava se s playmakerima. Iskoristite ovih desetak kartica teksta za skratiti vrijeme do početka playoffa, a, ako vam je malo, uvijek se možete prisjetiti i ranijih izbora.

MBE SMALL FORWARDS

MBE SHOOTING GUARDS

MBE POWER FORWARDS

MBE CENTERS

Gee: Kao što je već postao običaj u ovim izborima, uvod počinjem rečenicom kako mi je najlakše bilo složiti vrh liste najboljih playmakera u ligi. Od kada su krajem 90-ih zabranili bilo kakav kontakt na perimetru, liga se počela krcati sve bržim i nižim igračima kojima je pomicanje fokusa sa snage olakšalo dolazak do NBA minutaže. Ubrzanje igre dovelo je do nikad veće uloge playmakera jer je dribling postao nezaustavljivo oružje, a pick & roll i slash & kick igra osnove svakog napada. Iako danas u ligi gotovo svaka momčad ima playa startnog kalibra, u prednosti su one momčadi u kojima je playmaker prva, druga ili treća napadačka opcija, a ne samo role player.

S druge strane, usprkos svoj gomili driblera i brzanaca, meni se čini da su samo dva playa u ligi trenutno dostojna titule franšiznih igrača - CP3 i Rose. Oba su nesumnjivo prve opcije u svojim ekipama, iako na nešto drugačije načine. CP3 je klasični play koji održava napad živim dok ne pronađe suigrača u idealnoj situaciji, a Rose je strijelac čija agresivnost u slash igri hrani sve ostale. Ipak, iako se oko obojice da složiti šampionska momčad, prednost dajem Paulu jer je jednostavno kompletan igrač i jer može sve što može konkurencija - može zabijati u serijama kao Rose, može razigravati kao Rondo, može šutirati kao Nash. Ostali, pa tako ni ovi spomenuti, jednostavno nisu tako svestrani.

Sicke: Znajući da ćemo kad-tad doći do plejeva dugo sam razbijao glavu oko prvog mjesta. U prvom planu su naravno Rose i CP3, ali me skroz ubija kod odabira to što govorimo o dva potpuno suporotna pristupa igri. Kad bi učio nekog playa kako igrati, dao bih mu snimke CP3-a. Pravi general na parketu koji popušta ili zateže uzde momčadi prema potrebi, pritišće suce kad zagusti, a u Clipersima je ujedno i trener. Njegova prošlogodišnja serija protiv Lakersa je za udžbenike košarke.

Rose je s druge strane, kako ga je Nash nazvao, predstavnik nove generacije super-bekova u koju spada i Westbrook (stilom igre, ne i klasom). Rose je poput nekog uber-combo beka, kompletan napad u jednoj osobi sposoban bilo kada i bilo kako napasti koš. Razigravanje je tu sekundarno, ali učinak po protivnika je jednak. Rose pored svega ovoga još i živi samo za košarku, što je dodatni plus u doba raznih drama-queens & kings. Osobno nisam pobornik njegovog stila igre, ne preferiram ga, ali poštujem način na koji vodi Bullse.

Nakon svega ovoga što sam do sada nabrojao još uvijek sam u dilemi, stoga bih prvo mjesto dodijelio Rajonu Rondu, čovjeku s hrpom felera u igri, ali jedinstvenoj pojavi na parketima koju je nemoguće ubaciti u neki kalup. Njegov pregled terena i način kretanja po istome me opčinjava i ovom prilikom ću ignorirati zdrav razum, statistiku i odlike franchise plejera te pokleknuti eye-testu i emocijama. RR, ti si za mene br.1 jer kad tebe gledam kako igraš, želim odmah ići na basket.

Gee: Ulažem ispravak netočnog navoda jer ne kužim koji to eye test ne uzima u obzir kriminalan Rondov šut i gomilu izgubljenih lopti koje njegov stil igre generira. Taj stilski dio o kojem pričaš kada je način igranja pozicije u pitanju mene uopće ne smeta, poanta je da se radi o top klasama (tu govorim o Roseu i Paulu, jer Rondo nije top klasa, koliko god da je originalan i jedinstven) koje su svaka na svoj način prve opcije. Paul je već sada jedan od najvećih svih vremena, fali mu samo prsten, a i jedini je bek u ligi sposoban biti prvi u tri glavne statističke kategorije na kraju sezone (asistima, ukradenima i koševima kad bi htio).

Rose igru bazira na uzimanju ogromnog tereta u napadu kao strijelac, a tek zatim kao asistent, Paul ima obrnuti ritam, ali ono po čemu je Paul nedostižan već godinama, osim već spomenute svestranosti i igre bez ozbiljnije rupe, omjer je izgubljenih lopti koji se naspram tolike aktivnosti čini nenormalnim - sa samo 7 izgubljenih lopti na 100 posjeda, Paul je na razini nekakvog visokog igrača koji uopće ne sudjeluju u napadu već samo kupi otpatke.

Birdie: Ja ću naravno na prvo mjesto staviti Rosea. Razlog tome samo dijelom je ljubav prema Bullsima, a puno više činjenica da je on jedan od najdominantnijih igrača u ligi trenutno. Donekle se slažem da je Rose generator one-man napada, odnosno da je u stanju sam dobiti utakmicu sa svojim ulazima, driblinzima, šutevima s poludistance i tricama, ali se ne slažem s tvrdnjom da ne sudjeluje u razigravanju momčadi koliko bi trebao. Ove sezone radi ozljeda možda to i nije dokazao, ali kao čovjek koji je pogledao više-manje sve utakmice Bullsa ove godine moram reći kako je Rose to stvarno pokušavao. Pogotovo na početcima utakmica, vjerojatno zato da bi skrenuo pažnju obrambenih igrača sa sebe. To dosta dobro funkcionira i prava je šteta što je predugo ozlijeđen i što se prije playoffa neće stići uigrati s Hamiltonom koji se pokazao kao potencijalno odličan partner.

Jasno je da Rose nikada neće biti play tipa Paula, Nasha ili Ronda, ali je isto tako jasno da je on playmaker. On kreira igru svoje momčadi, a to što to radi na drugačiji način od 'klasičnih' playeva, to je neka druga priča. Njegova želja za košarkom i koncentracija samo na nju je dodatni plus u mojoj viziji njega kao igrača i zato je Rose broj jedan. I kao play i kao igrač općenito.

Paul je definitivno na drugom mjestu jer je opet pokazao kako je u stanju od prosječne momčadi stvoriti gotovo pa contendera. Treće mjesto je po meni zaslužio Tony Parker. S jedne strane moram nekako nagraditi sjajnu igru Spursa, a s druge strane je upravo on (uz Popa, naravno) najzaslužniji za tu sjajnu igru svojom najboljom sezonom u karijeri. Naravno, sjajna podrška Timmya u pick'n'roll igri, to što se Manu zadovoljava ulogom x-faktora s klupe i ubitačni tricaši koji kažnjavaju svako udvajanje, u tome mu svakako pomažu, bez obzira što je ostao bez zgodne i poznate žene. Osjećaj za igru je tu, jači nego ikada i vjerujem kako je Parker u stanju stvoriti prednost protiv svake obrane u Ligi.

Sickre: Jasno mi je kako je moj odabir Ronda problematičan i kako se lako može opovrgnuti. Ali, nekada moraš slušati srce jer bez srca nema košarke niti naslova. Rondo je za razliku od većine konkurenata došao bez ikakvog pedigrea u ligu i u sjeni budućih hall of famera izrastao u igračinu. Kad je zadnji put liga imala razigravača koji na toliko različitih polja pridonosi igri momčadi? Kidd i Magic padaju na um ovako iz prve. Lika možeš staviti da na trenutke čuva Jamesa, nedavno je imao 17 skokova. Kao playmaker! Mislim da nekada brojke uzimamo zdravo za gotovo jer mentalna i energetska potrošnja koju iziskuje takav nastup je za nas smrtnike nezamisliva. Rondo možda nikada neće doseći nivo franšiznog igrača, ali Rose i CP3 mi nikada svojom igrom neće značiti koliko Rondo.

Između playmakerstva Paula i Roseovog one man offensea, nakon (pre)dugih dvojbi biram ovog prvog. Iako, kod Paula me brine da nije ni blizu 30-ih, a igra s on/off prekidačem, čuvajući se za završnice. Dakle, ima old man's game.

Tony Parker je četvrti, dobio je momčad na vođenje i odradio sjajnu sezonu, nemam što dodati.

Gee: Meni je ovog argumenta protiv Paula o navodnoj konzervaciji energiji već na vrh glave, ljudi kad nemaju što reći protiv čovjeka izmišljaju, pa tako baziraju kritike na nečemu što je totalno logično (osim ako se ne zoveš LeBron James), a to je da čovjek čuva snagu za onda kada je najpotrebnije, pa jebote nije da Clippersi gube utakmice u serijama zato što Paul ne zabija 40, ne kužim o čemu govorimo.

Uostalom, old man game je sinonim za igru pod kontrolom, a to je ono što je kod Ronda često dvosjekli mač. Ako ćemo se igrati konteksta, mislim da nema sumnje kako bi Boston s Paulom umjesto Ronda osvojio minimalno naslov više (sjetimo se samo finala s Lakersima u kojemu je Fisher uživao 40 minuta na parketu ne morajući čuvati nikoga).

Ipak, obzirom na težinu tereta kojega nosi, Rondo je broj tri na mojoj listi. Njegove brojke su u jednu ruku sjajne i usporedbe s Kiddom su legitimne, ali ne bih ga stavljao u isti koš s Magicom koji je ipak bio kompletan košarkaš i sjajan strijelac. Nakon Paula i Rosea, Rondo je jedini play u ligi na granici franšizne vrijednosti oko kojega možeš složiti momčad, ali, za razliku od Paula i Rosea koji pored sebe mogu imati 4 slučajna prolaznika, pored Rajona ipak treba staviti vrhunskog strijelca.

Svaka čast Parkeru na ovoj sezoni, ali on nije odradio ništa više nego što radi inače. Kod Spursa je ionako sistem ispred svega, a Tony, iako sjajan igrač, nije prva opcija. Tako da mi je broj četiri Steve, kojega ne mogu staviti ispred Ronda jer više nije u stanju nikoga pretrčati, ali koji i dalje svojom kombinacijom razigravanja i šuta donosi vanserijsku kvalitetu na parket. Da ima jednog pravog strijelca pored sebe koji bi mu malo pomogao otvaranjem prostora, siguran sam da bi imao još bolje brojke, ali, nažalost, u Phoenixu je doslovno osuđen nositi momčad čak i više nego je to radio u danima ponosa i slave. Da je umjesto Gortata i Dudleya pored sebe imao npr. Aldridgea ili Batuma, možda bih imao hrabrosti gurnuti ga čak i u ovim poznim godinama ispred Ronda, ovako ostaje broj 4.

Sickre: Ma daj, Parker još uvijek trči kao da mu je 20 godina, taj motor ne možeš zanemariti. Jest da je dio Popova sistema, ali taj sistem ne bi tako dobro radio bez ovakvog Tonya. Nashu stoga ide peto mjesto. Činjenica da su zamalo upali u playoff s ovim sastavom graniči s čudom koje samo ovakav genijalac može pripremiti, ali na Nashu se itekako vide godine. Dovoljan argument da ga stavim iza Parkera.

Gee: Svaka čast Tonyevom trčanju, možda bi bio super na atletskoj stazi, ali na mojoj listi nije ni broj 5. Nemam namjeru nagraditi čovjeka za životno djelo, iako imam osjećaj da to donekle radim stavljanjem Derona Williamsa ovako visoko. Ono što nakon ove očajne sezone u Netsima definitivno znam je da Deron nije franšizni igrač, povećana odgovornost u napadu dokazala je da ono do nedavno postavljano pitanje - tko je bolji play, on ili CP3 - više nema smisla, ali kao druga banana ima mi više smisla od Parkera jer je kompletan play i strijelac. Tony je ipak prvenstveno pick & roll mašina, dok Deron jeste mašina. Iako je fenomenalan dribler i asistent, ono što ga čini posebnim je fenomenalan catch & shoot osjećaj i mislim da bi pick igra njega i Dirka stvarno mogla biti nešto posebno ako dođe do fuzije u Dallasu.

Ovaj Parker danas je isti onaj Parker od prije pet, tri ili dvije godine, ne kužim kako vam uspjeh momčadi koja po defaultu osvaja startne pozicije u playoffu odjednom može zamaskirati tu činjenicu. U biti kužim, netko mora biti nagrađen za uspjeh Spursa, pa neka to bude Tony. Samo, zašto bi itko morao biti nagrađen zato što su Spursi kao organizacija totalni genijalci, na jednoj drugoj razini od svega što ih okružuje?

Sickre: Rekao bih da se kod Parkera ove sezone jednostavno puno više nego ranije osjeti njegova pristunost na parketu. Istina da je isti igrač, ali valjda i konstantnost i timski uspjeh nešto vrijede i kao takve ih treba nagraditi. Luzer poput Derona pak ove sezone ne zaslužuje biti spomenut u društvu Nasha i Parkera, stoga šesto mjesto dajem Westbrooku, koji je po profilu igre super-bek, ali je ipak daleko blentavija verzija od vođe Bullsa. Mene osobno fascinira količina energije s kojom igra, kao da se ne može umoriti, a odbija me sve ono o čemu pričamo godinama kao objektivnim problemima OKC-a. S druge strane, jedan je od jedina tri ozbiljna strijelca ekipe koja je na vrhu Zapada pa mora da nešto dobro radi.

Birdie: Što se tiče četvrtog mjesta, tu mi je dvojba možda bila i najveća. Na kraju sam se ipak odlučio staviti Nasha jedno mjesto ispred Ronda. To što je Nash napravio s ovako limitiranim rosterom je nevjerojatno, od poluigrača je stvorio momčad koju je jedna pobjeda koštala ulaska u playoff.

Rondov stil igre je neviđen, posebice taj pregled igre, a kada igra sa samopouzdanjem (kao ove godine nakon all-stara), onda je gotovo nezaustavljiv. Opet, uvijek će biti upitnika nad njim zbog šuta izvana i nedovoljne sigurnosti s linije slobodnih bacanja, tako da sumnjam da bi ikada mogao opravdati prvo mjesto na ovakvom izboru.

Na šesto mjesto stavljam Derona. Tu izvlačim stare zasluge jer ga jednostavno ne mogu staviti ispod ostatka konkurencije i vjerujem da će se sljedeće godine u nekoj boljoj momčadi vratiti na raniju razinu, sezona u Netsima je ionako bila samo preživljavanje. Možda bi mu bolje bilo da je ostao u Bešiktašu.

Gee: Ja sam stigao do broja 6. i tu sam smjestio Tonya za dlaku ispred Westbrooka. Usporedbe Rosea i Westbrooka kao strijelaca stoje, ali mi je zanimljivo kako se lako zaboravi da je Parker igrao istim stilom puno prije nego su ova dva došla u ligu, osvojivši čak i naslov MVP-a Finala. Tako da, ako se netko pita, postoji presedan i dokazano je moguće osvojiti naslov s takvim tipom playa, pogotovo ako su ti na boku Ginobili, a pod košem Timmy.

Nego, da ne odem previše od glavne teme, u pitanju su tri fenomenalna strijelca (posebice u postu), a razlog zbog kojega Rose ima toliku prednost je njegova kombinacija karaktera, kompletnog talenta i fizikalija. Tony usprkos brzini nema tu masu i energiju koja nosi sve pred sobom, ali posjeduje finesu o kakvoj Westbrook može samo sanjati (nadam se da se kuži kako mislim da Rose objedinjuje obje kategorije, i silu i mekoću). Razlog zašto prednost dajem Parkeru tako je više estetske prirode jer aktivnost obojice krucijalna je za njihove momčadi, ali ujedno mislim kako Parker jednostavno ima košarkaški IQ i to je glavni razlog zašto mu dajem prednost pred čovjekom koji brojkama konkurira za top 15 igrača lige, dok je u isto vrijeme tek treći najvažniji igrač vlastite momčadi.

Sickre: Dakle, uspjeli smo se složiti da je Parker ispred Westbrooka. Ugodno sam iznenađen. Evo, ja na sedmo mjesto stavljam još jednog svog ljubimca, Stepha Curryja. Nešto sitno je odigrao ove sezone, ali i dalje ostaje Nashov nasljednik po jedinstvenoj kombinaciji pregleda igre, šuta i upitne obrane.

Gee: Meni je Steph broj 8. iako zbog ozljeda to još nije potvrdio. Ali, mali je potencijalni nositelj, kombinacija šuta i osjećaja za igru su mu fantastične, neće nikada biti prirodan play poput Nasha, ali ima prvi korak, ima brzinu, ima dribling i nema razloga da zdrav ne bude makar poštena druga opcija.

Birdie: Ja moram priznati da Curryja uopće nisam stavio na svoju listu. Čovjek praktično nije igrao ove sezone i nisam siguran u kojem će se stanju vratiti na parket. Stalni problemi s ozljedama jednostavno mi ne dozvoljavaju da ga nagradim samo na račun talenta. Kod mene sedmo mjesto tako zauzima Westbrook. Nisam baš pretjerani fan njegove igre, ali ne mogu zanemariti njegove brojke i ulogu koju ima u jednoj od najboljih momčadi lige. Ne sviđa mi se kao playmaker, ali mi se sviđaju te sekvence u kojima ga nitko ne može zaustaviti kada juriša prema košu.

Osmo mjesto pripada Conleyju koji je sazrio i zaslužuje priznanje zbog pouzdanosti i toga što će obaviti sve što se od njega traži - odigrati dobru obranu, povući napad, zabiti otvorenu tricu.

Sickre: Da, Conley je meni isto tu negdje, stvarno je napredovao kao organizator plus zabija trice kad treba (a to Memphisu itekako fali), a skupa s Allenom je najzaslužniji za strašni pritisak koji rade na vanjsku liniju protivnika.

Ipak, na osmo mjesto moram staviti Ricky Rubia. Njegov dolazak je vratio košarku u Minneapolis na najbolji mogući način. Njegova lepršavost sa smislom gledatelja sili da posveti duplo veću pozornost igri negoli je slučaj kod većine drugih igrača jer nikad ne znaš kad će izvesti neki mini-spektakl. Obrana mu je iznad prosjeka i prvi je igrač nakon Kirilenka koji bi mogao ozbiljno uzdrmati percepciju o Europljanima kao lošim individualnim defenzivcima. Njegovom ozljedom Wolvesi su se raspali što dovoljno govori o značaju Rubia, ali i o siromaštvu vanjske linije Wolvesa. Estetski mi je uz bok s Rondom.

Conley ide na 10. mjesto, a 9. ide Kyrie Irvingu. Mali je onu kriminalnu momčad Cavsa do Varejaove ozljede držao u zoni playoffa, što dovoljno govori o njegovim kvalitetama.

Gee: Moj deveti izbor je Conley, solidan play koji bi u savršenom svijetu bio donja granica kvalitete - igrač u svemu dobar, u ničemu sjajan. Na njegovu igru nemam nikakvog prigovara, ali ni pretjerane pohvale iako smatram da je takva all-round pouzdanost izuzetna. Od driblinga, ulaza, pregleda parketa, obrane - Conley ima sve.

Za zadnje mjesto sam se dugo mozgao oko Lowrya i Lawsona kao zadnje opcije, a kako su obojica dosta srčani i slični napadačkim učinkom, praktički combo bekovi koji su itakako naučili biti playevi, izbor nije bio lagan. Lawson je nešto bolji šuter, ali Karl ipak i dalje preferira završnice igrati s Millerom dok Lawson uglavnom igra off the ball opciju. Lowry je nosio Rocketse na početku sezone kombinacijom agresivnih ulaza, povratnih i trica, ali bez njega nisu previše ispali iz igre kad je konce preuzeo Dragić.

Tako da sam se na kraju ipak odlučio odati počast ovom malom uzorku Kyriea Irvinga iz kojega je vidljivo da je mali odličan košarkaš. Gledajući šuterske brojke koje su identične onima koje su kao rookiei ostvarivali Nash ili Steph Curry, jasno je kako ruka nikada neće biti problem i kako će Irving jednog dana možda postati i član ekskluzivnog kluba 50-40-90 (redom - postotci šuta za dva, za tri i slobodnih).

Ali, još je važnije što pokazuje lakoću kreiranja šuta sebi i drugima. Šuterska kvaliteta u kombinaciji s talentom strijelca obećavaju i kada nauči igrati poziciju playa, mogao bi postati rasni franšizni igrač. U svakom slučaju, već sada posjeduje neustrašivost i sigurnost u sebe kakvu jedan bivši stanovnik Clevelanda nije ovako rano iskazivao.

Birdie: Iako će Irving sigurno osvojiti naslov rookieja godine, ja ću poziciju više dati Rickyju jer je pokazao da je cijeli hype oko njega bio opravdan. Ricky ima strašan pregled terena, a dojma sam kako je spreman raditi i na šutu kako bi postao potpuna opasnost.

Potpuna opasnost će biti i Irving, koji je već sada superstar - spreman je voditi momčad i povlačiti prave poteze u ključnim trenutcima.

Za kraj bih samo želio spomenuti dvojac iz Rocketsa. Lowry i Dragić su zaslužili spominjanje jer nitko nije očekivao ni njihove dobre igre, ali ni uspjeh Rocketsa ove sezone koji su do 10 dana prije kraja sezone bili u igri za playoff. Bit će zanimljivio viidjeti što će biti s njima sljedeće godine.

Gee: Čekaj, jel vas dvoje to mene zajebajete? Obojica imate Rubia u top 10? Pa gledao sam ga svaku sekundu na parketu ove sezone i kad sam slagao ovu listu nisam ga mogao staviti više od 14. pozicije, a vama je u top 10 i to ispred Irvinga? Zašto? Pa tip je gađao 36% iz igre, nije košarka samo indie izgled i lijepi asisti.

Po logici potencijala, Irving je miljama ispred jer iskazuje karakteristike franšiznog igrača, a Ricky s ovakvim šutom može biti samo Caritas verzija Ronda. Sad, po čemu je njegova kombinacija obrane, asista i očajnog šuta bolja od npr. onoga što donosi Wall svojom brzinom i skočnošću? Moram izraziti protest zbog ovakvog baziranja na estetiku, a i zbog toga što će Rubio biti bolje plasiran od Lawsona i Lowrya.

Sickre: Igrača poput Lawsona i Lowryja je bilo i bit će na bacanje. Rubio je prilično posebna pojava zbog koje će stotine početi igrati košarku na pravi način. Uostalom, pozicija playa je najteža za igrati i zbog toga igrači često kasnije sazrijevaju, tako da je meni čak i iznenađenje što se Rubio ekspresno izvukao iz europskog mraka usput podignuvši Wolvese iz mrtvih.

Jednostavno, njegova igra je zarazna, potiče vlastitu momčad na više kretnji nego što bi to bilo uobičajeno jer znaju da će biti nagrađeni u dobroj poziciji, a protivnik mora biti ekstra alarmiran u obrani jer svaku situaciju rješava na neki neubičajen način. Gotovo svaki asist mu je nepredvidiv do te razine da i najobičnije dodavanje na liniji trice pretvori u neki no-look pass.

Košarka je igra i Rubio se igra košarke na najljepši mogući način i samo mogu biti sretan što živim u vrijeme da uživam u njegovim majstorijama.

Gee: Odlično, drago mi je zbog tebe. Najvažnije da nije upao u ukupnih top 10 jer ima dva glasa i to osmo i deveto mjesto mu ne pomažu.

Nakon svega rečenog, poredak je sljedeći (u zagradama su pozicije koje su dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. CP3 (2, 2, 1)
2. Rose (1, 3, 2)
3. Rondo (5, 1, 3)
4. Parker (3, 4, 6)
5. Nash (4, 5, 4)
6. Westbrook (7, 6, 7)
7. Conley (8, 10, 9)
8. Irving (10, 9, 10)
9. Deron (6, -, 5)
10. Steph (-, 7, 8 )

27Apr/1232

VAKULA 2012.

Posted by Gee_Spot

Nakon sinoćnjih "dvoboja" dobili smo i službene potvrde playoff kombinacija, tako da nam ne preostaje ništa osim opaliti prognoze u novom izdanju Vakule. Za one koji eventualno ne znaju o čemu se radi, kratka rekapitulacija – Vakula je nagrada koja se dodjeljuje najboljem prognozeru playoff raspleta, a jedini uvjet koji morate ispuniti je da u komentare ispod teksta ostavite svoju viziju doigravanja i to do prvog podbacivanja sutra u 19.00.

Kako je moja prognoza manje-više poznata nakon nedavnog maratonskog podcasta, ovom prilikom ću još jednom podsjetiti na potencijalne ključne momente svake serije uz par noviteta u odnosu na prijašnje postove koje ćete otkriti u daljnjem tekstu. Sad mi ostaje još samo da vam zaželim puno sjajnih utakmica i trenutaka za pamćenje u još jednom izdanju najbolje zabave na svijetu – NBA playoffa u kombinaciji s proljećem.

FIRST ROUND

Bulls vs Sixers

SCORE: 4 – 1

Sixersi su pogubili smisao vlastitog postojanja, ali u srži i dalje ostaju čvrsta momčad donekle složena na sličan način kao i Bullsi, posebice napadački. Dodaj još nepoznanicu oko Roseove forme i potpuno je razumljivo da Evan Turner glasno razmišlja kako su Bullsi bolja šansa od Heata – protiv Miamia doživjeli bi metlu, ovako imaju jednu pobjedu garantiranu.

ALTERNATIVE SCORE: 4 – 2

X-FAKTOR: Noah, Gibson i Boozer, pa i Asik, moraju u seriji protiv Branda, Younga i Hawesa dokazati da su sposobni imati skakačku nadmoć i zabiti preko 40 u reketu ako misle da ih itko ozbiljno shvati kao podršku Roseu.

Heat vs Knicks

SCORE: 4 – 2

Knicksi u playoff ulaze napaljeni i razigrani, imaju Chandlera koji zna kako se pobjeđuje Miami, Fieldsa i Shumperta koje mogu baciti na Wadea, Carmela koji može pratiti Jamesa koš za koš i Novaka i Smitha sposobne izrešetati jednu od najgorih obrana trice u NBA. S druge strane, Knicksi imaju čak i goru situaciju na poziciji playa od Heata, imaju Amarea za kojega nakon cijele sezone uopće nemamo pojma da li je sposoban igrati i, ako je, koja mu je uopće uloga. To praktički znači da čak ni ona potencijalna prednost pod košem koju Knicksi imaju na papiru ne postoji jer, ako će Melo igrati četvorku, onda će i James igrati četvorku, a to znači da Spoelstra neće imati previše potrebe za ijednim drugim visokim osim Bosha. Ako će Chandler morati izlaziti na visoki post da pokrije Bosha, jasno vam je što će se dogoditi s reketom Knicksa.

ALT SCORE: 4 – 1

X-FAKTOR: Woodson, odnosno njegove odluke glede podjele minuta. Korištenje Bibbya i Douglasa uopće, odnosno Davisa i Amarea u značajnim ulogama, ubija sav potencijal ove momčadi. Igrati s vanjskom linijom Smith – Shumpert – Fields te Novakom, Melom i Tysonom u frontcourtu (Jeffries zatvara užu rotaciju, Harrellson i Davis su tu kao osiguranja) protiv Heata ima smisla jer Chalmers je ionako combo talent protiv kojega je moguće sakriti Shumperta kao playa čija je zadaća ionako tu i tamo prenijeti loptu do Mela.

Pacers vs Magic

SCORE: 4 – 0

Navodno će Hedo biti spreman. Yipikaye! Ovdje je jedino pitanje koliko su Pacersi koncentrirani na odrađivanje posla, a koliko su im misli već na drugoj rundi.

ALT SCORE: 4 – 1

X-FAKTOR: Bit će zanimljivo pratiti može li Magic izgubiti utakmicu u kojoj im uspije ubaciti 20 trica.

Hawks vs Celtics

SCORE: 2 - 4

Celticsi imaju prednost u svim linijama, a to bi trebalo biti dovoljno obzirom da obje momčadi njeguju sličnu filozofiju igre koja se bazira na nesebičnom i sporom napadu, odnosno čvrstoj i agresivnoj obrani. Rondo je za tri klase bolji play od Teaguea, Pierce je hall of fame veteran dok Joe Johnson to nije, a KG i Bass su definitivno bolji šuteri od Smitha. Jedino u čemu su izjednačeni je manjak dubine nakon prvih šest igrača.

ALT SCORE: 1 - 4

X-FAKTOR: Ta prednost domaćeg terena bi mogla biti zeznuta, ali samo ako se Hawksi dočepaju sedme utakmice. Neće.

Spurs vs Jazz

SCORE: 4 – 1

Bit će zanimljivo pratiti kako se Spursi nose s visokim dvojcem Jazza jer radi se o izvrsnoj pripremi za Memphis. Ako Big Al i Millsap natjeraju Popa da odustane od svojih najboljih napadačkih postava s Mattom Bonnerom kao stretch četvorkom, onda ćemo dobiti potvrdu da će Spursi opet imati problem protiv Memphisa. Korištenjem Blaira ili Splittera uz Timmya, fenomenalni napad Spursa pretvara su u puno statičnije i neučinkovitije oružje, a to u kombinaciji s mekanom obranom nije baš neki preduvjet za uspjeh. Doduše, protiv Jazza i njegove slabašne vanjske linije, odnosno očajnog šuterskog učinka, Parker i Ginobili bi trebali biti dovoljni, ali, za nešto više, Spursi trebaju Bonnera na parketu.

ALT SCORE: 4 – 2

X-FAKTOR: Derrick Favors. Uspije li momak ostati na parketu dovoljno dugo i ne podlegne li playoff atmosferi, Jazzeri odjednom u reketu imaju kontrolu skoka i rampu ispred obruča. Povremene rotacije s tri visoka koje je Corbin koristio tijekom završnice sezone ovdje neće biti dovoljne - ako misle ozbiljnije zaprijetiti Spursima treba im rasni razbijač u sredini od početka do kraja serije.

Thunder vs Mavs

SCORE: 4 - 1

Nikad ne podcjenjuj srce prvaka. Ali isto tako se nikad ne kladi na ekipu u kojoj je Vince Carter druga opcija.

ALT SCORE: 4 – 0

X-FAKTOR: Obzirom na čvrstu obranu Dallasa u reketu i slabašan napadački potencijal Oklahome u postu, ovo bi mogla biti itekako zanimljiva serija kada bi Kidd, Dirk i Terry pronašli lanjsku formu i kada bi se Carter, West i Beubois našli u poziciji da budu bonus, a ne praktički nositelji.

Lakers vs Nuggets

SCORE: 4 – 3

Ako postoji još netko na ovom planetu tko se pita zašto su Nuggetsi izabrali Lakerse umjesto da su ciljali na Thunder, evo još jednom objašnjenja. Da, Thunder igra sličnu košarku kao Denver i bolje im leže stilski, ali problem je u tome što je Thunder za klasu bolji u run and gunu od Nuggetsa jer ima talentiranije revolveraše. Lakersi s druge strane stilski ne mogu biti različitiji od Denvera i u stanju su koristiti njihove slabosti u obrani reketa, ali, pazi ovo, jednako tako je Denver u stanju koristiti slabosti Lakersa u manjku aktivnih tijela i brzini. Denver je zeznut protivnik Lakersima i iz razloga što pred Mikea Brownea stavlja opasnu dvojbu – da li se zatvoriti u reket i riskirati baraž trica, ali pritom barem spriječiti ulaze pod koš i smanjiti opasnost od potencijalnih problema s osobnima koji prijete Bynumu i Gasolu, ili čuvati tricu i omogučiti Nuggetsima gomilu lakih koševa iz ulaza i s linije slobodnih, a usput i riskirati igrati dobar dio utakmice bez jednog od dva centra? George Karl je bacio rukavicu, bit će zanimljivo vidjeti kako će Brown odgovoriti, iako realno Lakersi imaju prednost u svim linijama osim na poziciji playa. Ali, Sessions djeluje kao netko tko može dobrim dijelom odgovoriti na učinak Lawsona i Millera i tako izbaciti Denveru ključnog jokera iz ruke.

ALT SCORE: 4 – 2

X-FAKTOR: Nuggetse nije pametno podcijenjivati obzirom da su uhvatili respekta vrijednih 38 pobjeda u sezoni u kojoj su imali više problema s ozljedama glavnih igrača od ijedne druge playoff momčadi, ali razlog zašto ne percipiramo toliko njihove probleme je taj što u biti nemamo pojma tko je tamo glavni igrač. Kad nekome fali Ginobili ili Randolph ili Rose, to se itekako primjeti, ali manjak Galinaria ili Lawsona ne privlači toliku pažnju. Hoću reći da je George Karl još jednom napravio sjajan posao i da je on možda ta glavna zvijezda Nuggetsa. Međutim, ako moram birati između Karla i Bynuma, ipak biram Bynuma. Nuggetsi imaju zanimljivu skupinu visokih koja energijom i skokom može donekle parirati centru Lakersa, ali ga ne mogu zaustaviti (čovjek gađa 70% s linije slobodnih i 66% iz pivot situacija, s tim da se ta brojka penje preko 70% u završnicama). Bynuma mogu zaustaviti samo on sam (idiotskim faulovima ili tehničkima) ili Mike Brown (forsiranjem Kobea ili postavljanjem igre tako da Bynum ostaje na otvorenom prostoru u obrani).

Grizzlies vs Clippers

SCORE: 4 – 2

Osvajanje prednosti domaćeg terena samo pojačava dojam o Memphisu kao favoritu u ovoj seriji. Koja će biti zanimljiva iz niza razloga, a ponajprije zbog dvoboja Paula i vanjske linije Conley – Allen, odnosno zbog stasavanja Blakea i Jordana protiv dominantnog para visokih (prvi će zasigurno doživjeti prosvjetljenje nakon prvog bolnog playoff iskustva, a drugi će morati pokazati nešto više od plivanja u obrani kako bi ga se smatralo bitnim igračem za budućnost). Ipak, jedan Paul ne čini proljeće, njegova kvaliteta garancija je borbene i izjednačene serije, ali ne može biti prevaga protiv ekipe koja ima toliku prednost na svim ostalim pozicijama na parketu.

ATL SCORE: 4 – 3

X- FAKTOR: CP3 može išupati par pobjeda, ali za prolaz s utakmicom manje na svom parketu protiv iskusnije i bolje unutarnje linije protivnika, Clippersi bi trebali dobiti maksimalnu podršku s bokova u obliku gomile trica koje bi, ne samo raširile obranu Memphisa, već ih i natjerale na ofenzivniji pristup. Zato će all-round učinci Mayoa i Gaya biti od presudne važnosti misle li izbjeći šokove. Ostaviš li Paulu više prostora nego što treba, on će to znati iskoristiti.

SECOND ROUND

Bulls vs Celtics

SCORE: 4 - 3

Iako rezultati tijekom regularne sezone to ne obećavaju, ovo bi trebala biti prava drama od serije iz jednostavnog razloga što je Boston po linijama sposoban parirati Chicagu. Ako Rose nije 100% spreman, Rondo je u stanju anulirati prednost koju Chicago ima na papiru u dvoboju playmakera, a Pierce, Bradley i Allen su talentiranija kombinacija od Denga, Hamiltona, Brewera i Korvera. Bullsi imaju više tijela pod košem, ali ni jedan njihov visoki igrač nije u stanju preuzeti kontrolu nad utakmicom u mjeri u kojoj je to sposoban Garnett. Iako je dosta glumaca promijenjeno, mislim da nas čeka nastavak Najbolje Playoff Serije Svih Vremena.

ALT SCORE: 4 - 2

X-FAKTOR: Bullsi imaju očitu prednost u dva segmenta – skoku i klupi. Obzirom da KG i Bass igraju predaleko od koša da bi uhvatili poneki skok u napadu, možemo očekivati kako Chicago neće imati problema u kontroli reketa u fazi obrane, dok nedostatak rasnog skakača kod Celticsa i uopće manjak aktivnih visokih tijela omogućuje najboljoj skakačkoj momčadi lige po pitanju ofenzivnih skokova gomilu dodatnih napada. Učinak klupe nije ništa manje značajan, posebice obzirom na prednost domaćeg terena i potencijalnu sedmu utakmicu u kojoj bi Rivers bio prisiljen rotirati maksimalno sedam igrača i potpuno iscrpiti Garnetta, dok se Thibodeau u takvom scenariju itekako može osloniti na energiju Gibsona (koji je svojevrsni mini-KG u obrani) i šuterski raspon Korvera.

Heat vs Pacers

SCORE: 4 – 2

Nakon Knicksa, raspored Miamiu donosi još jednu momčad koja nije u stanju iskoristiti njihove slabosti na poziciji playmakera (Hill i Collison su jednako prosječni kao i Chalmers). Ono što Pacersi mogu je uspostaviti dominaciju u reketu i skoku, ali iluzorno je očekivati da George, Granger i West, ma koliko solidni bili, mogu u direktnim sudarima nadigrati Wadea, Jamesa ili Bosha. Očekujte žilave Pacerse, ali i to da će talent presuditi jer teško se sjetiti kada je zadnji put seriju izgubila momčad koja ima tri najbolja igrača na parketu, bez obzira u koliko nezgodnih matchup situacija ih doveo protivnik.

ALT SCORE: 4 - 1

X-FAKTOR: Hibbertova igra u postu. Uspije li dvojac Vogel-Shaw pronaći načina da koristi slabosti Heata u branjenju centarske igre leđima, Pacersi bi, uz podršku s linije za tri i gomilu slobodnih bacanja, mogli napadački pratiti ritam Heata. Naravno, za tako nešto bi Hibbert morao odigrati Bynumovski u reketu i dominirati na oba kraja parketa, a ne tek tu i tamo iskoristiti činjenicu da će ga čuvati mnogo niži i mnogo drveniji igrači.

Spurs vs Grizzlies

SCORE: 2 – 4

Najuzbudljivija serija prve i druge runde svakako je novi obračun Spursa i Grizzliesa. San Antonio za razliku od lani ulazi u playoff u punoj spremi, Memphis dobrano načet i obzirom na izjednačenost ovih momčadi, možda upravo u tome leži ključ raspleta. Ja ipak tipujem na Memphis iz jednostavnog razloga što su u stanju ne samo dominirati pod košem, već i natjerati Spurse da prestanu igrati kao Spursi. Ako se dobro sjećete lanjskog dvoboja, onda vam je poznato da Bonner ne može ostati na parketu pored živog Randolpha, a to znači da će Pop morati puno više nego što bi želio koristiti Timmya i Splittera kao par pod koševima. S jedne strane Z-Bo onemogućuje Spursima trice i rašireni reket na kojima se njihov sjajni napad bazira, a s druge ne postoji nitko sposoban zaustaviti ga u pick igri. Čak i ispod 100% spreme, Randolph mi se čini neriješivom zagonetkom za San Antonio. Na bokovima prednost ima Ginobili, ali kombinacija žilavih atleta koju Hollins ima na raspolaganju svodi je na minimum, a slično je i s Parkerom – koliko god individualno bio bolji od Conleya, nije toliko dobar da nadigra pritisak vanjske linije Grizzliesa.

ALT SCORE: 4 – 3

X-FAKTOR: Prednost domaćeg terena mogla bi se pokazati presudnom ako dođe do sedme utakmice, što je situacija koju je Memphis lani uspio izbjeći. Koliko god nezgodni bili, Grizliji ipak nemaju iskustvo Timmya, Manua i Tonya u takvim situacijama i ako misle napraviti korak dalje, moraju ovo zaključiti u 6.

Thunder vs Lakers

SCORE: 4 – 2

Lakerse čeka slično mučenje kao i protiv Nuggetsa, trebat će pratiti brzinu i agresivnost Thundera, a to definitivno nije lako kad ste stari, tanki i umorni od serije prije. Dominacija u reketu od strane Lakersa trebala bi biti prisutna i u ovoj seriji, iako Oklahoma s veteranima poput Perkinsa i Collisona može odigrati puno bolju pozicionu obranu od Nuggetsa uz minimalno udvajanje Bynuma. S druge strane, Harden i Durant su jednostavno previše za Kobea, a dok se Sessions čini sposobnim smetati Lawsonu, protiv Westbrookove snage i agresivnosti neće moći previše napraviti.

ALT SCORE: 4 – 3

X-FAKTOR: Iskustvo i žilavost Lakersa u stanju su produžiti ovu seriju, ali nemoć kakvu su osjećali i lani protiv Dallasa jednostavno neće moći izbjeći. Thunder je mlađa, dublja i energičnija momčad i to bi trebalo presuditi.

CONFERENCE FINALS

Bulls vs Heat

SCORE: 2 – 4

Čak i ako Rose do ovog trenutka uhvati vrhunsku formu, njegova dominacija nad Chalmersom nije dovoljna naspram Jamesa i Wadea ako visoki igrači Chicaga ne budu spremni gospodariti reketom od prve do zadnje sekunde. Miami je napadački opasniji čak i bez ikakve podrške s klupe, a u slučaju da se probudi Miller ili Battier, mogu si upisati tri pobjede doma. Bullsi trebaju skok da bi se kotrljali, ali još više trebaju podršku klupe kako bi sakrili napadačke slabosti startne petorke. I tu ključnu ulogu možda odigra ta sedma utakmica doma. Koliko god James bio veličanstven igrač, već smo se nagledali ključnih utakmica u kojima nije u stanju šampionski reagirati, posebice ako se radi o gostovanjima. Ne riješi li Miami ovo doma, ne bi se kladio na njih u sedmoj. I zato mislim da će to riješit u 6.

ALT SCORE: 4 – 3

X-FAKTOR: Kod Bullsa ih je masa – spremni Rose, aktivni Noah i Boozer, raspoloženi Korver i prije svega taj domaći parket. Kod Miamia je samo jedan – kako izvući što više iz pozicija playa i centra i izbiti Bullsima jokera iz ruke. Bilo da to postignu igranjem s nižom postavom, Jamesom na playu ili nečim trećim, Spoelstra i Riley se moraju zaigrati i koristiti individualne prednosti jer u vakuumu Bullsi su jednostavno bolja momčad.

Thunder vs Grizzlies

SCORE: 4 – 3

Još jedna repriza lanjske bitke, još jedna serija na nož s poprilično jasnim postavkama. Dok Memphis opet ima prednost pod košem, Oklahoma donosi puno opasniju igru s bokova i iz vana u kombinaciji s puno sposobnijom obranom od onoga što su u stanju prezentirati Spursi.

ALT SCORE: 4 - 2

X-FAKTOR: James Harden, koji je i lani stabilizirao redove Thundera i odveo ih do pobjede u sedmoj utakmici. Ako će se Gay zabavljati Durantom, a Allen njime, to ostavlja prostora Westbrooku da fizikalijama zlostavlja Conleya. Ako će Allen preuzeti Conleya, Harden će biti taj koji će trčati krugove oko Mayoa. Memphis nema adekvatno rješenje za vanjske igrače Oklahome i iako s druge strane ni Oklahoma nema adekvatno rješenje za dvojac Randolph – Gasol, rješiti fizičku dominaciju Duranta i Westbrooka, odnosno Hardenove playmakerske kvalitete iz pozadine, čini se za mrvicu težim zadatakom od zaustavljanja Z-Boa i Randolpha. Drugim riječima, možemo reći kako će sporedni igrači poput Gaya, Mayoa, Allena i Arenasa morati ostaviti puno veći utjecaj na tijek zbivanja od Ibake, Perkinsa, Collisona i Sefoloshe (i Cooka). U tom slučaju se ipak radije oslanjam na poznatu rotaciju Thundera u kojoj svi znaju svoju rolu, nego demokraciju Memphisa koja još ni sama ne zna kako će se uopće potencijalni premijer Randolph nositi s teretom kojega će nedvojbeno morati ponijeti kada stvari zaguste.

FINALS

Thunder vs Heat

SCORE: 2 – 4

Finale kao naručeno za prvi naslov (možda i jedini) projekta Miami. Brooks nije u stanju koristiti Spoelstrinu neodlučnost isto kao što ni visoki Oklahome nisu u stanju donijeti prevagu u reketu. Sve će se odlučivati u nadmetanju na vanjskim pozicijama, a to znači da se jedino možete nadati kako će Westbrook biti dovoljno sposoban nadoknaditi prednost koju James i Wade imaju pred Durantom i Hardenom. Ja se na to nisam spreman kladiti. A što se same prednosti tiče, ne radi se o nikakvom nepremostivom jazu, dapače, talentom se radi o gotovo podjednakim kombinacijama. Samo, Wade ima šampionsko iskustvo o kojem trojac Thundera još uvijek može samo sanjati, dok Jamesova ključna prednost pred Durantom leži u igračkoj zrelosti. Odnosno, barem bi trebala ležati u toj sposobnosti prepoznavanja kada se treba dignuti na skok-šut, a kada treba spustiti glavu i pod rizikom paralize svom snagom ući u reket. Iako je James do sada ostavio dovoljno razloga za sumnju, njegovo iskustvo poraza u dva Finala čini mi se boljom opcijom od Durantovog junferstva.

ALT SCORE: 1 – 4

X-FAKTOR: Finale se igra onom nesretnom formulom od 2-3-2, a to znači da Miami jednom pobjedom u Oklahomi u prve dvije utakmice ima šansu napraviti ono što je Dallas izveo lani, preuzeti momentum pred tri domaće utakmice i jahati ga do kraja. Obzirom na to kako je Heat izrazito domaćinska momčad i da je ovo druga serija za redom u kojoj neće imati prednost domaćeg terena, vjerovati da mogu rasplet na strani okrenuti u svoju korist baš i nema neko uporište, ali puno više od njihovih potencijalnih neuroza bojim se nezrelosti Thundera u ovakvim situacijama.

CHAMPION

Miami Heat

Naravno, ne osjećam se ništa bolje što sam naslov upravo predao momčadi s bezbroj mana predvođenom čovjekom koji nakon svih ovih godina i dalje grize nokte u napetim situacijama, ali, kad sam se već odlučio za Finale između dva Forresta Gumpa, prednost ipak moram dati onom tko je manje munjen, odnosno onoj ekipi koja nema Westbrooka i Brooksa.

U svakom slučaju, vidimo se u subotu!

26Apr/1213

TUTTO COMPLETO PLAYOFF PODCAST

Posted by ispdcom

LeBron je napet, ma nemoj. Možete misliti kako je nama koji jedva čekamo subotu. Sickre i Gee odlučili su maratonskim podcastom najaviti cijeli playoff, sve tamo do Finala. Tko nema život, neka uzme svoju turpijicu ili noktaricu i nek se priključi traženju smisla u ovom, lockoutom obojanom, čudnovatom kljunašu od playoffa.

30Jan/1213

RUNNING WITH THE PACK G20

Posted by Gee_Spot

Usprkos svim lošim stranama ovakve zgusnute sezone, koje uključuju gomile grešaka u završnicama, psiho-fizički umor svih uključenih, lakšu mogućnost ozljede i općenito nižu razinu igre, po količini uzbuđenja i drame ni jedan film ili bilo koji drugi sport ni približno ne mogu biti zanimljivi kao vrhunska NBA utakmica. Noćas ne samo da su nam Bullsi i Heat demonstrirali zašto je slogan I LOVE THIS GAME naj tvrdnja svih vremena, coolerskija i od one PROLETERI SVIH ZEMALJA UJEDINITE SE, nego su i Minnesota i Lakersi, u svoj nebitnosti dvadesete utakmice regularne sezone, prezentirali vrhunski program u kojem ima i showa i edukacije i fabule koja vas drži prikovanim za ekran.

Lakers @ Wolves

Usprkos gustoj završnici, ne mogu se oteti dojmu da su Lakersi noćašnju tekmu dobili na samom startu, kad su uspješno uspostavili igru kroz post preko Gasola i Bynuma. Realno, u ovakvom odnosu snaga pod košem Wolvesima može pomoći samo loša i nesinkronizarana napadačka partija gostiju, točnije eventualno ispadanje Kobea iz momčadskog ritma i zanemarivanje ostalih. Kako su Lakersi zrelo i strpljivo igrali kroz reket preko svojih dugonja, nametnuvši sebi pogodan ritam organiziranih napada, Love i kompanija su mogli samo pratiti razvoj događanja i nadati se nekoj crnoj rupi i eventualnom iskorištavanju iste (a nju u slučaju Lakersa ponajprije može uzrokovati neshvatljiv pad igračke kvalitete nakon najvažnije trojke).

Gasol i Bynum su toliko duži od Lovea i Pekovića da su mogli do šuta kad god su htjeli, a potonja dvojica nemaju brzine i eksplozivnosti da, promjenom kretanja ili nekom reakcijom, eventualno izbore poneku loptu i otežaju im život. Nisam mislio ni da ću to ikad reći, ali Darkova visina u ovakvom dvoboju bila bi izuzetno poželjna i korisna, Bynum je jednostavno pregazio Peka zbog čega je Adelman po prvi put ove sezone gurnuo u igru Brada Millera koji je visinom, snagom i iskustvom dobar match-up, ali, u ovom trenutku, ne i kondicijom. Pitanje je mogu li ga dignuti na barem približno potrebnu razinu kako bi dobio značajniju minutažu jer svojim stilom igre i kvalitetom općenito Miller itekako može pomoći ovoj momčadi. Mislim, čak i u mumificiranoj fazi karijere Brad trči bolje od Darka i gladniji je košarke usprkos svemu što je postigao do sada, a od Pekovića je jednostavno talentiraniji.

Ono što je u prvom dijelu u kojem su Lakersi dominirali držalo Wolvese na životu bio je ravnopravan skok, odnosno činjenica da su Gasol i Bynum sav svoj fokus prebacili na napad i tako ostavili puno više prostora Pekoviću i ostalima Wolvesima koji inače ne bi tek tako dolazili do skokova. Love će svoje odraditi protiv bilo koga, o tome više nema potrebe govoriti, ali lakoća kojom su lopte upadale u ruke Peku, Randolphu i Beasleyu dovoljno govori o teškim nogama Gasola i Bynuma i uopće njihovom voljnom momentu na tom dijelu parketa.

Kako ni u drugom poluvremenu nisu obratili pozornost na taj dio igre, Lakersi su ostavili Wolvesima asa u rukava, pa Minnesoti nije preostalo ništa drugo nego pokušati maksimalno iskoristiti dužinu klupe i nekako pokušati doći do egala. To im je i uspijelo jer je ovaj put Adelman, u već klasičnom traženju idealne petorke tijekom treće četvrtine, nabasao na rastrčanog Randolpha, energičnog Beasleya i igre željnog Webstera, koji je usput i nešto pogodio u ovom šuterskom treningu. Pošto nemaju vremena trenirati, Adelman mu očito dopušta da potegne kad god želi, svjestan da bi on u ulozi koju od početka sezone igra Wes Johnson bio pojačanje. Ovoj momčadi treba netko u startnoj postavi tko može biti prava opasnost iz vana, kako bi se lakše podnijelo Rubievu drvenu ruku i manjak strijelaca na bokovima.

Međutim, više nego zbog šuta, Webster je bio bitan zbog borbenog pristupa u obrani, posebice kada je, odmah po pronalasku raspoložene petorke, Adelman opet zaigrao zonu. Bio je to jedini način da se nekako anulira prednost individualnog match-upa Lakersa, što je Minnesoti zamalo pošlo za rukom, u jednom trenutku na kratko su čak došli i do vodstva. Ipak, Wolvesi nisu uspijeli prelomiti utakmicu iz dva razloga.

Prvi je bio taj što noćas temelji nisu bili dovoljno čvrsti. Love je odigrao briljantnu partiju (njegova snaga volje nema cijene, tu čak ni maximalac nije dovoljna nagrada), ali Rubio je podbacio. Ne playmakerski, tu je opet bio sjajan, čak savršen ("samo" 8 asista možda i ne zvuči tako bajno u kontekstu double-doubleova na koje smo navikli, ali ne izgubiti ni jednu loptu igrajući onako kako on igra tijekom 42 minute igre je nestvarno, plus ne treba zanemariti ni nekoliko fenomenalnih dodavanja iza leđa koji dižu dvoranu na noge). Problem je bio sve ostalo. Ako i stavimo na stranu mizeran šuterski učinak (2-13), obzirom da je dokazao da i bez njega može donijeti pobjedu, ono što je falilo bila je obrana i energija na tom dijelu parketa na koju nas je navikao.

Drugi razlog je bio kvaliteta Lakersa. Kada nametnu svoju veteransku playoff košarku kroz reket, s Kobeom koji vreba uokolo, u svakom trenutku spreman zabiti vam nož u srce, Lakersi su već napravili pola posla. Drugi dio odradi srčanost i borbenost koju na ostatak momčadi prenosi upravo Bryant. Slična rotacija bi izgubila svaki susret u trećoj četvrtini, ali ne i ova Lakersa, koja ostaje u igri upravo zbog te ekstra kvalitetne osnove. To što uspijevaju u ovakvom ritmu utakmica održavati više nego pozitivan score i dojam, samo je konačna potvrda njihova karaktera. Kada ja zagustilo, dakle kada su Wolvesi bili spremni za preokret, pronašli su rješenje, pametno su kružili oko zone i tražili slobodnog čovjeka na šutu ili Bynuma i Gasola u idealnoj situaciji pod košem i tako stvari priveli kraju, rutinski kako su i otvorili susret.

Tijekom sezone poput ove većina utakmica za njih će biti vožnja toboganom kao noćas - građenje prednosti, pa prosipanje prednosti, pa čupanje pobjede. Ali, u playoffu, s više odmora između utakmica, sa skraćenim rotacijama i sporijom igrom općenito, njihova doigravanju prilagođena košarka trebala bi maksimalno doći do izražaja. Dok god grizu, još uvijek su minimalno za polufinale Zapada, nikako za otpis.

Što nas vraća na početak, odnosno do Gasola i Bynuma koji su ključni faktori u cijeloj priči. Neka vas ne zavarava to što je Kobe potrošio jednak broj lopti koliko i njih dvoje, Kobe ipak ima drugačiji zadatak, on radi za sve tri vanjske pozicije (sjajan all-round učinak koji ostvaruje baca u sjenu povremena nepotrebna silovanja lopte, čovjek mora igrati obranu, šutirati trice, razigravati pa čak i biti treći skakač obzirom da su im i krila praktički mrtva) i ova utakmica nije bila još jedno njegovo iživljavanje, već primjer odlične klasične unutar-van igre, možda bez previše kretanja na koja su nas navikli iz doba trokuta, ali s maksimalnim korištenjem individualnih prednosti. Uglavnom, takvi su bili ne zato što im je Kobe to dozvolio, nego zato što su konačno odlučili preuzeti odgovornost.

Kobe je zajeban tip koji će potrošiti svih 90 napada na utakmici ako mu to dopustite i ako osjeti da je to potrebno, ali Kobe nije glup. Nakon što su prvo Bynum pa onda i Gasol digli glas i pobunili se protiv manjka lopti i njegove 1 na 5 igre, Bryant se povukao iz jednostavnog razloga što sada zna da je ovima stalo barem približno kao i njemu. Doduše, morat će puno više skakati protiv ozbiljnijih momčadi od Wolvesa da bi potvrdili svoju zrelost i želju, ali već to što su agresivniji u napadu i traže ono što ih pripada, ogroman je korak naprijed za Gasola i Bynuma, time i za ovu momčad.

Gle, Kobe nikad nije igrao za trenera koji ga je mogao staviti u momčadski kontekst osim Phila. Obzirom da Mike Brown nema nikakav autoritet već se prvenstveno bazira na "obrana prije svega" filozofiji, nije ni bilo za očekivati da će on biti taj koji će stvari posložiti kako treba (Brown je idealan trener za malu momčad koja borbenošću nadoknađuje manjak talenta, ne baš za veteransku družinu s tri legitimna all-star igrača koji se bez priprema moraju prilagoditi novim uvjetima), a to znači da su stvari morali posložiti sami igrači.

I dobili smo ovo, jedan fluktuirajući odnos koji će štimati dok god Gasol i Bynum budu muškarci. Međutim, previše puta smo vidjeli Gasola kako gubi samopouzdanje i Bynuma kako gubi koncentraciju da bi samo tako pomislili da su stvari riješene. Čim ova dvojica pokažu slabost, Kobe će opet preuzeti veći komad kontrole nad momčadi, što Lakerse automatski pretvara u graničnu playoff ekipu i eventualno topovsko meso u prvoj rundi.

Mislim, obzirom da nisu šampionski materijal možda ovi detalji nisu ni bitni, možda bi se trebalo koncetrirati na očajan posao koji je Kupchak napravio s ostatkom momčadi (čisto primjer koliko su tanki - pokušavali su koristiti Artesta protiv Ridnoura u postu i nisu dobili ništa, Ron ne samo da više nema noge nego, od kada je promijenio ime, kao i da igra kao hipi, bez one zarazne razine energije koja mu je bila najveće oružje), ali meni se nekako potencijal da budu dobri čini zanimljivijim od svega lošeg, pogotovo zato što se radi o ne tako davnim prvacima koji ipak zaslužuju respekt.

Bulls @ Heat

Neću ulaziti u detalje sinoćnje tekme, iako ću rado istaknuti njenu dramatičnost i uživanciju koju mi je priuštila. Ono što me najviše zanima je šira slika, a ovaj sudar pomaže nam staviti stvari u nekakav kontekst budućeg playoff sudara koji se čini neizbježnim. Prvo, zanemarimo činjenicu da su Bullsi igrali bez Denga jer ovakav načeti Wade nije bio od prevelike koristi Miamiu. Tu su bili podjednaki, iako bi ubuduće Dengova all-round kvaliteta trebala više značiti Bullsima nego vrhunski Wadeov učinak Miamiu, iz jednostavnog razloga što pravi Wade opet ne riješava najveće probleme Heata, probleme koji su i noćas zamalo donijeli prevagu Bullsima.

To su dvije stvari koje ističem od početka sezone - šuplji reket i loša kontrola lopte. Miami ima više tijela u rotaciji nego lani, igra nešto brže i time donekle skriva manjak pravog visokog igrača, ali u postavljenoj igri jednostavno su previše ranjivi. Iako su parirali Bullsima u skoku, bilo je primjetno kako većina ničijih lopti upada u ruke visokima Chicaga, što nije rezultat želje već jednostavno individualnih skakačkih sposobnosti. Međutim, ako je ta skakačka prednost za Bullse minimalna, lakoća kojom se mogu ušetati u reket Heata ključ je prednosti pod košem. U cijeloj priči je "sreća" za Miami ta što je Rose najopasniji strijelac Bullsa u reketu i što nemaju pravog post igrača koji bi igrom leđima maksimalno iskoristio taj minus Miamia.

Drugi bitan aspekt je kontrola lopte. Miami radi sjajan pritisak na protivničku vanjsku liniju, ali uzalud im sav trud kada sve anuliraju poklanjanjem lopte u napadu, što zbog brzopletosti (razumljivo), što zbog manjka pravog playa (problematično). Wade i James su sjajni kada treba stvoriti višak i uposliti suigrača, ali nisu playmakeri koji će zavrtiti napad, preskloni su zaustaviti loptu te upasti u udvajanja i zamke kojima je momčad poput Bullsa sklona. Sve skupa znači da Heat i dalje, usprkos svoj moći, nije riješio pitanje ključnih pozicija na parketu - one razigravača i one centra. Mogu oni to pokušavati maskirati koliko hoće s mladim nogama, većim izborom swingmana i brzinom, ali poanta je da nikada ne mogu računati na to da je lopta u sigurnim rukama, kao ni na obranu u ključnim momentima.

Iako su i Rose i James na kraju propustili zaključiti utakmicu, Roseovi feleri manje bodu u oči obzirom da je odigrao briljantnu partiju do završnice i da je zakonom brojki bio dužan nešto zeznuti. Jamesova nesposobnost da zaključi stvar koju gledamo iz utakmice u utakmicu, posebice s linije slobodnih, pak već pomalo zvoni na uzbunu. Čovjek jednostavno dopušta da ga sve ove stvari oko parketa previše diraju i jedan dobar razgovor s Rileyem ili čak psihologom valjda bi to riješio. Mislim, pogledajte samo kako je užurbano izveo slobodna bacanja, doslovno kao da je u rukama imao vruće krumpire, umjesto da se smiri, duboko udahne i zabije barem jedno. To nikako nije dobar znak za Heat.

Način na koji su Bullsi uporno stizali prednost svaki put kada bi se Heat odvojio na više od par napada prednosti, još je jedan detalj koji bode u oči. Jednom su se u utakmicu vratili zonom, drugi put Roseovom genijalnošću, treći put visokim pickovima Boozera za Rosea, četvrti put Hamiltonovim cutovima. Svaki puta kada bi Thibodeau pozvao time-out, na parket bi izašla postava sa spremnim odgovorom na događanja na parketu. Možda su sve ovo samo sitnice koje već nakon sljedećeg susreta neće biti bitne, ali u seriji od sedam između dva ovako izjednačena protivnika, svaki detaljčić je bitan. I po svemu što sam vidio, svi ti sitni mali detaljčići idu na stranu Bullsa.

Uz još jedan koji sam ostavio za kraj jer je i meni pomalo bleasav, ali nekako mi se čini da ćemo ga sve više i više primjećivati. Rose je bolji individualac od Jamesa, barem kada je sudar ova dva suparnika u pitanju. Kužim da Rose nikada neće svojim all-round učinkom biti važan Bullsima kao što je James Heatu, isto tako kužim da je James šuterski u stanju biti puno učinkovitiji, ali kada treba zabiti, Roseu je puno lakše napraviti to kroz reket Heata nego Jamesu pored Brewera ili Denga i onda još cijelog niza pokretnih visokih pod košem.

Ukratko, Bullsi djeluju sposobniji koristiti rupe u sistemu Heata nego Miami njihove. To što su u jednoj utakmici odigranoj ispod idealne razine imali šansu za pobjedu protiv napaljenog i energičnog protivnika na njegovom parketu navodi (mene barem) na samo jedan zaključak - Bullsi su bolja momčad i favorit u seriji od sedam. Samim time, Bullsi su i prvi favorit za budućeg NBA prvaka. Jasno, barem dok me opet James i društvo ne razuvjere kao što su to napravili lani u finalu konferencije.

11Jan/125

RUNNING WITH THE PACK G10

Posted by Gee_Spot

Rick Adelman je vjerojatno mislio da sanja na početku noćašnje utakmice protiv Bullsa. Darko je slao okolo pravoremene povratne iz posta kao Vlade Divac. Ellington se kretao kroz blokove i hvatao obranu na krivoj nozi kao Mike Bibby. Wes je skakao na odbijene lopte u napadu i zabijao otvorene šuteve kao Doug Christy. Ridnour je letio po parketu i zabijao skok-šut za skok-šutom u ritmu poput Jasona Williamsa. Nažalost, već nakon 6 minuta Adelman je postao svjestan toga da je budan. I da stvarnost više nalikuje na noćnu moru.

Način na koji su se Bullsi odlijepili na 20 razlike može se samo opisati jednom riječju – moćno. Čak i nakon što je uveo najbolje igrače, Adelman je mogao samo nemoćno gledati kako Rose i društvo seciraju njegovu momčad i daju im lekciju o tome kako izgleda pravi šampionski tim spreman boriti se za naslov. Rubio, Williams i Love djelovali su kao igrači iz nižih kategorija dok su pokušavali stati ovome stroju na kraj i već na pola druge četvrtine, kada su se Bullsi počeli penjati iznad 20 razlike, činilo se da je stvar gotova.

I onda se dogodio jedan od ključnih momenata u dosadašnjem razvoju novih Wolvesa, možda i prva prava prekretnica (to ćemo znati tek na kraju sezone) – Rubio, Love i Randolph su jednostavno krenuli. Šest zadnjih minuta Adelmanu su se valjda opet činile kao san, ali ovaj put u glavnim ulogama nisu bile prikaze, već ljudi od krvi i mesa. Rubio je počeo secirati obranu Bullsa i namještati zicere na sve strane, Love je počeo kupiti svaku loptu i zabijati trice u serijama, a Randolph je jednostavno letio – skakao, zakucavao, ulazio u reket, iznuđivao slobodna, pogađao s poludistance. I samo tako, Wolvesi su protiv moćnih Bullsa poluvrijeme dočekali u egalu (za mene vam je egal u nekim NBA okvirima svaka razlika koja se da stići s dva posjeda lopte).

E, sad, osim što je Randolph konačno pokazao da može biti taj četvrti igrač koji bi ovoj rotaciji itekako dobro došao (njegova visina i pokretljivost idealno se poklapaju s Loveom, jedini eventualni minus u slučaju da ovako nastavi mu je manjak mišića, ali dovoljno je kvalitetan bloker da to nekako nadoknadi), još važnija prekretnica je bila Adelmanova odluka da razbije uzorak i u nastavak krene s najboljom petorkom. Rubio je odmah dobio ključeve momčadi u ruke, Rindour se mogao posvetiti onome što pod stare dane radi najbolje – šutiranju, a Love je uz sebe imao dva brza visoka u Randolphu i Tolliveru.

Zamjeni Tollivera Williamsom (što je Adelman nešto kasnije i napravio) i imaš najbolju petorku koju je moguće sastaviti iz ovoga rostera. Dodaj Bareu i imaš sjajnog šestog igrača. Minute još treba dobiti Tolliver (kao prvi visoki s klupe), Darko (u slučaju da protivnik ima baš nepokretnu tešku peticu) i Ellington (kao specijalist za tri). I to vam je rotacija od 8-9 igrača s kojom se tijekom ove sezone možeš svaku večer nadati nečemu dobrom.

Uglavnom, Bullsi su nastavili igrati moćno i ozbiljno, najnoviji Wolvesi su se nastavili držati u tom nekom rasponu od tri do pet posjeda lopte, ali čim bi došli u egal, Rose bi uzeo stvar u svoje ruke i ohladio ih. Kao što je napravio u završnici rutinski osiguravši pobjedu svoje momčadi. Sad, može netko pričati kako su Bullsi ubacili u nižu brzinu i tako omogućili Minnesoti novu priliku, ali to jednostavno nije istina. Bullsi su odigrali kriruški preciznu utakmicu u napadu, sjajno su šutirali i međusobno se razigravali. Ubili su Wolvese u njihovom glavnom oružju, skoku, i općenito su odigrali sjajnu obranu. Jedino su malo nepažljiviji nego inače bili s loptom, ali ne toliko da bi omogućili protivniku gomilu lakih koševa. Glavni razlog zašto je Minnesota ostala u igri protiv ovakve momčadi je jednostavan – Minnesota je dobra.

Ok, možda je bolji izraz potentna, obzirom da su još daleko od toga da ih možemo smatrati gotovim proizvodom poput Chicaga. Ali, utakmice poput noćašnje jasno pokazuju u kojem smjeru treba ići. I što je još važnije, pokazuju da put ima smisla.

Nego, da ne bi sve bilo ružićasto, treba istaknuti i jedan negativni trend. Nakon što je u prvih nekoliko utakmica puno više korišten kao razigravač, Love je gotovo nestao iz ove uloge. Dapače, Love je gotovo nestao i iz reketa u napadu, a za sve je kriva tricaška eksplozija. Sad, ako će večinu večeri visiti na vrhu reketa gdje će služiti samo za visoki pick & pop, Wolvesima se ne piše dobro. Prvo, igrajući tako daleko od koša, Love loše utječe na svoje najveće oružje – skok u napadu. Zatim, koncentrirajući se samo na šutersku rolu zanemaruje svoj osjećaj za asist, koji je ovoj momčadi neophodan.

Naime, Wolvesi su među najgorima u ligi kada je razigravanje u pitanju, što je svojevrsni paradoks kada uzmeš u obzir da im većinu minuta kao play igra takav majstor poput Rubia. Ali, makneš li Rubiev one man show iz jednadžbe, ostaješ s gomilom dobrih košarkaša koji su tek počeli učiti o tome kako je onaj dodatni, završni asist, najbolja stvar na ovome svijetu nakon kondoma. Jednostavno, Wolvesi Adelmanovski napad igraju na kapaljku, a najveći razlog tome je Loveova pretvorba iz centra napada u igrača zadatka.

Što je donekle razumljivo obzirom da, jadan, pod košem gotovo pa i ne može drugačije zabiti nego iz odbijanaca jer ga je prelako blokirati obzirom da nema eksplozivnost i ne posjeduje vrhunski horok ili pivot potez (u dvije večeri gađao smiješnih 2-12 iz reketa). Razlog zašto je usprkos napadačkoj nemoći pod košem tako dobar je jednostavan – zabija trice suludim postotkom i iznuđuje gomile slobodnih koja gađa izvrsnim postotkom. Međutim, manje Lovea na vanjskim pozicijama, a više u reketu, možda nije tako dobro za njega, ali jeste za momčad. I tu će biti zanimljivo vidjeti kako će Adelman i ekipa riješiti ovu dvojbu.

A nešto slično se uskoro nameće i klupskoj upravi. Naime, produženje ugovora je pred vratima i Love na ovom tržištu nesumnjivo može dobiti maksimum. I ako su mu u Minnesoti voljni dati ga, tada moraju biti svjesni da ovako specifičnog igrača moraju okružiti specifičnim suigračima, odnosno da doslovno moraju graditi oko njega. Love nije tipična all-star četvorka koja leti po parketu i zabija 20 bez da se oznoji. On je uber-šljaker koji doslovno za svaki svoj dobri potez krvavo radi. Uostalom, pogledajte samo ove aspekte igre koji se daju uvježbati, kod njega su dovedeni do savršenstva – šut, kontrola skoka, pozicioniranje. Njegov osjećaj za asist dokaz je da ima i košarkaškog talenta s kakvim se samo možeš roditi, ali, to bijelo, usporeno tijelo je problem kojega ne može riješiti nikakav trening. Ukratko, i on i Wolvesi moraju biti itekako svjesni svih ograničenja ako se odluče na zajednički put do vrha. Koji nije nemoguć, ali će biti znatno drugačiji od standardnog.

A što se Bullsa tiče, mogu još samo jednom ponoviti – moćni su. Rose je prekrasan, čak i bolji nego lani, nekako samouvjereniji. Boozer, ma kako to glupo bilo govoriti za čovjeka koji je milijun puta pokazao da nije čvrst, djeluje čvrsto i samouvjereno. Upravo taj neki stav koji zrači iz Bullsa najveći je napredak u odnosu na lani, čak i veći od poboljšanog napada s tri sjajne opcije (četiri kada se priključi i Rip). Čim ih vidiš, jasno ti je da su i sami svjesni da su spremni i da je njihovo vrijeme sada. Klupa doduše i dalje djeluje kilavo, ali valjda će se kako sezona bude odmicala i "bench mob" probuditi (nitko ne briljira, ali posebice zabrinjava Asik koji djeluje kao rookie, nije ni sjena onog lanjskog majstora koji je nekako uvijek uspijevao biti u pravo vrijeme na pravom mjestu).

Za kraj sam ipak ostavio jednog čovjeka. Luol Deng je, vjerujem u to svim svojim tijelom NBA fanatika, sposoban biti drugi igrač šampionske momčadi. Znam, nije sjajno krenuo u sezonu, ali u ovakvoj momčadi gdje čak i jedan Rose ne treba igrati svom snagom svaku večer, Deng si može priuštiti predah protiv Detroita ovoga svijeta. Ali, noćas je protiv Wolvesa djelovao kao lik iz igrice. Uvijek na pravom mjestu, uvijek aktivan, a, kada šutira, točno po izbačaju odmah znaš da lopta upada. Jednostavno, Luol je u ove dvije godine pod Thibom potpuno sazrio. Zna svoju ulogu, zna što je činiti drugoj opciji momčadi koja se bori za naslov. Ušao je u svoju osmu sezonu u ligi, a tek pred playoff napunit će 27 godina. Danas se čini deplasiranim pričati o njegovom velikom ugovoru. Granger, Iguodala, Pierce, Wallace, Gay – više nema sumnje da Deng pripada ovoj skupini krila (odmah nakon neprikosnovenih Jamesa, Duranta i Carmela).

29May/115

PODCAST – FINALS

Posted by ispdcom

Najava Finalnog obračuna između Heata i Mavsa uz osvrt na konferencijska finala, kontemplaciju o budućnosti Bullsa i Thundera i, naravno, analizu igre LeBrona, Noaha, Rosea, Westbrooka uz neizostavno sjećanje na Mikea (ne Jordana, već Millera), sve začinjeno s dozom WNBA, malo kašlja i puno LeBatarda

13May/1111

BOOZE DAYS

Posted by ispdcom

Koliko god Atlanta igrala dobro cijelu ovu seriju, na kraju se pokazalo kako ipak sve ovisi o igri Bullsa. Kada je Chicago odigrao dvije utakmice na nivou na kojem smo ih gledali u regularnoj sezoni, Hawksi nisu imali prevelikih šansi za pobjedu, a posljednja utakmica ove serije ponudila je najbolji Chicago kojeg smo vijdeli u doigravanju.
I to je najveća stvar prije nedjelje i početka finala Istoka protiv Đikana.

Jer, ako Boozer opet odigra barem približno ovakvu utakmicu (a i na prethodne dvije je napadački najavljivao povratak u formu), ako Deng bude agresivan u napadu kakav je u obrani i ako Korvera bude služio šut kao u seriji protiv Indiane, zanimljiva će biti serija protiv Heata. Te tri stvari su ključne za osvajanje Istoka jer u Derricka Rosea i klupu uopće ne sumnjam. Rose je u ovoj utakmici, kao i u cijeloj seriji, opet dokazao kako je s pravom MVP sezone, a klupa Bullsa će uvijek igrati obranu na velikoj razini. Početkom druge četvrtine, kada klupa prvi put ulazi na parket, postoji problem s napadom jer samo CJ Watson može organizirati napad, ali kasnije kada klupa igra s Roseom to stvarno izgleda fantastično.

O samoj šestoj utakmici ove serije i nema se previše toga reći. Bullsi su od početka pokazali kako su ušli u utakmicu s namjerom da se ova serija završi u Atlanti, a do kraja utakmice držali su strašan ritam prije svega u obrani. Boozer je odigrao utakmicu kao u najboljim danima Jazza, a zahvaljujući njegovom učinku Rose po prvi put u ovom playoffu nije bio najefikasniji igrač Bullsa. Fascinatan je i broj asistencija – od 41. realiziranog napada Bullsi su imali 35 asistencija. Sve u svemu, Thibodeau bi trebao biti zadovoljan, ja kao navijač sam zadovoljan i sada nam ostaje da pobijedimo još samo 8 utakmica do kraja sezone.

Što se Atlante tiče, ona je u ovoj utakmici bila nemoćna. Horford je dobro ušao u utakmicu, ali se onda izgubio. Teague se ozlijedio i nije dao ono što je davao u seriji, Crawforda su Bullsi potpuno uništili, Johnson se nije proslavio, a Smith ipak nije takav igrač da bi nosio cijelu momčad. Njima sada predstoji zanimljivo ljeto u kojima bi možda mogli, ali ne znam hoće li, napraviti i neke drastičnije poteze.

Prije svega Hawksi ne smiju više žrtvovati Horforda na petici kako su igrali većinom sezone. Doduše, u playoffu su većinu utakmica igrali s njim na četvorki što je bolje izgledalo. Samim time Josh Smith je igrao nisko krilo što nije loše zbog obrane, skoka i tranzicije, ali je kriminalno što se tiče vanjskog šuta. Hinrich i Teague mogu riješiti poziciju playmakera, Joe Johnson je preplaćen i takav će i ostati, a pitanje je što će biti s Jamalom Crawfordom. Njegov ogromni ugovor istječe ove sezone i bilo bi suludo zadržati ga pogotovo kada se zna da Atlanta ima dosta visokih garantiranih ugovora i za sljedeću sezonu, a nema potrebe ni zatvarati minutažu Teagueu.

Pitanje je samo za Hawkse žele li riskirati i mijenjati Josha Smitha koji je tijekom playoffa pokazao različita lica – od briljantnog do neprimjetnog. Ako ga ne mijenjaju, ostati će ovdje gdje jesu – 5. momčad na Istoku. Ako ga mijenjanju mogu biti gori, možda malo bolji, ali teško da mogu biti contenderi. Zajebana situacija.

11May/110

THE GIBSON-ASIK EXPERIENCE

Posted by ispdcom

Ovo je bila do sada najbolja utakmica serije. Obje momčadi su igrale dobro, agresivno u obrani i koliko-toliko solidno u napadu, a na kraju su pobijedili Bullsi jer ipak imaju najboljeg igrača na terenu i u stanju su odigrati i bolju obranu u nekim dijelovima utakmice.

Rose i obrana. Zbog te dvije stvari je Chicago i pobijedio u 62 utakmice u sezoni, a zbog te dvije stvari su i poveli s 3-2 u seriji. Posljednja četvrtina u koju je Atlanta ušla s psihološkom prednošću jer je u prve tri uspješno odolijevala svim napadima Bullsa, može se uzeti kao mala škola obrane. Ono što je Chicago tada odigrao stvarno je bilo lijepo za gledati. Postava Rose, Brewer, Deng, Gibson, Asik je pokrivala svaki djelić terena ne dozvolivši Atlanti ništa više od šuteva u posljednjim sekundama napada. Iskakanje, preuzimanje, udvajanje, zatvaranje skoka – sve je bilo tu, a Hawksi nisu uspjeli pronaći odgovor na takvu igru. Zbog toga su Boozer i Noah cijelu posljednju četvrtinu sjedali na klupi i oduševljeno gledali što njihovi kolege rade.

"Best of seven" serije su predivne upravo zbog ovakvih stvari u kojima se vidi i sva veličina trenera koji trebaju prepoznati situacije na utakmici te iz njih probati izvući prednosti za svoju momčad. Thibodeau je to napravio kada nije ni pokušavao mijenjati postavu koja je uništila Hawkse, ostavši pri Gibsonu i Asiku, a Drew je ranije u utakmici pokazao koji je pravi način za isključiti Korvera iz igre. Jednostavno, ako ne možeš braniti njegove napade u kojima trči kroz bezbroj blokova i dobiva lopte na šut (pogađa li ili ne je nešto na što nitko ne može utjecati), onda ga uništi na drugoj strani parketa igrajući svaki napad preko njega. U samo 4 minute koliko je Korver proveo na parketu imam osjećaj da su se svi igrači Atlante barem jednom spustili leđima prema košu dok ih je on čuvao. Ili su ga pretrčavali ulazima. Takvo što nije imalo nikakvog smisla po Bullse pa je Thibodeau ubrzo Korvera izvadio iz igre i nije ga više vraćao.

Korverove trice je ionako zabio Bogans koji je imao nevjerojatnu seriju od 8 koševa zaredom što se nikada ove sezone nije dogodilo (dodaj još i dobru igru u obrani na Johnsonu). Deng je odigrao korisnu napadačku rolu, pogotovo na početku utakmice, odnosno krajem treće i početkom četvrte četvrtine. I sam je istaknuo nakon utakmice kako je problem u četvrtoj utakmici bio kako nitko osim Rosea nije bio agresivan u napadu pa je on odlučio to promijeniti. U nekoliko navrata solidnih par minuta je odigrao i Boozer koji, malo po malo, izgleda sve bolje u napadu. Ipak, činjenica je da treba biti još bolji kako bi se prikrile sve slabosti u obrani koje su još vidljivije kada Noah nema svoj dan.

U posljednjoj četvrtini na obje strane parketa je dominirao Taj Gibson potvrdivši onu tezu kako je lako igrati u napadu kada obranu igraš na fenomenalnoj razini. Tajovi koševi u posljednjih 12 minuta promijenili su sliku o razlici u koševima s klupe u kojoj je Atlanta dominirala u većem dijelu utakmice.

Derrick Rose je opet odigrao MVP utakmicu. Atlanta je u ponekim dijelovima utakmice odigrala dobru obranu na njemu, tjeravši ga da u napad krene tek 10-12 sekundi prije njegovog isteka. Ipak, Rose je za sve imao rješenja – ulazio je pod koš kada je bilo najpotrebnije, nije se bojao kontakta pa je iznuđivao dosta faulova, a u ovoj utakmici je razigravao igrače bolje nego ikad u seriji. Kada je tako, a i obrana se dobro igra, onda je Chicagu teško izgubiti.

Ipak, Atlanta je bila na dobrom tragu da u četvrtak ima meč loptu pred svojom publikom. Odlično su reagirali na brzo vodstvo Chicaga, nisu srljali i koncentrirali su se na obranu. Iako su Bullsi potpuno isključili Crawforda, a u dobrom dijelu i Johnsona, Hawksi su brzim dodavanjima u napadu uspjevali pronaći neka rješenja. Opet je bio sjajan Teague, Zaza je imao nevjerojatnu večer - on je i držao Atlantu u igri u drugoj četvrtini, Horford je drugu utakmicu zaredom nadigrao Noahu, a Smith se opet pokazao kao odličan igrač kada se drži onoga za što je stvoren – skakanja i zatvaranja u obrani, tranzicije i napada na obruč. Imao je on i sjajnih 20-ak sekundi u kojima je opalio tri banane igračima Bullsa, ali, nažalost po njega i Atlantu ova treća je bila kroz obruč pa se pišu dvije.

Drew je opet startao s visokom postavom, ali je u završnici stavio standardnu postavu (Teague, Crawford, Johnson, Smith, Horford). Upravo protiv niže petorke su Bullsi odigrali najbolju obranu na utakmici. Hoće li mijenjati ovu taktiku za šestu utakmicu?

7May/115

DAS IST DIRK

Posted by ispdcom

Nakon dana odmora vraćamo se luđi od Rosea i Dirka - Emir je vodio dnevnik utakmice i to tako da je gledajući utakmicu uživo iskoristio svaki time-out za nešto zapisati, a Gee se osvrće na još jedan poraz Lakersa i fantastičnu igru Zi Germana.

BULLS - HAWKS, G 3

(11.11 do kraja prve; 4-0 za Bullse) – rani time-out je tražio Larry Drew. Ne znam točno što je vidio i zbog čega ga je tražio jer su odigrana samo tri napada. Deng je iskoristio lijepu priliku za dvicu s krila, Joe Johnson pucao jako loše (jedva je lopta dotaknula obruč), a Rose zabio iz kontre. Najvažnije od svega je da se meni zablokirao LP, ali samo na trenutak…

(2.40 do kraja prve; 26-18 za Bullse) – Rose je u MVP modu. Postigao je prvih šest šuteva, a prvi koji je promašio je bio pokušaj za tricu negdje u 5-6 sekundi napada što je bilo praktično nepotrebno. Ipak, pošto je zabio jednu tricu ranije, stavio nemogući floater i agresivno išao na obruč, onda mu se i ovaj posljednji šut može oprostiti. Uz to, dva puta je asistirao Boozeru koji je zabio prva tri svoja šuta (nevjerojatno, ali istinito), ali nakon toga dobio još jednu bananu od Smitha te napravio dva jako glupa faula.

S druge strane nevjerojatan je Teague koji se sve više nameće kao trajno rješenje za Hawkse. Zabijao je kako je htio, prolazio pored Rosea, odlično koristio blokove, a jedini šut kojeg nije stavio je bila banana koju je dobio od Rosea. Do ovog trenutka Teague jedini drži Atlantu iznad vode.

Horford se i dalje ne može naigrati pored Noahe, Johnson je stavio jedan šut preko ruke, a Smith uzeo opet glupi šut izvana. Publika mu je u tom trenutku zviždala pa je kasnije ipak napao obruč…

(kraj prve četvrtine; 29-23 za Bullse) – Rose je stavio opet, učinio je to i Crawford sa svojim prvim šutem, a vidjeli smo i match-up Zaza-Omer koji je stvarno zakon. Ne znam što se dogodilo Thibodeau, ali u zadnjih pola minute na terenu je bio i Kyle Korver koji inače nikada ne ulazi prije treće četvrtine. Ipak, KK nije dobio loptu već je Rose opet pucao tricu. Izgleda da ću cijelu tekmu brojati ove šuteve za tri MVP-a.
Sve u svemu, prva četvrtina je pokazala da je Rose opet napaljen kao da je opet dobio MVP trofej prije utakmice. Postigao je 17 koševa, a imao je i par akcija za druge igrače. S druge strane Atlantu nosi Teague što je i dobro i loše za njih. Dobro jer se momak stvarno potvrdio, a loše jer je teško vjerovati da on može odigrati ovakvu utakmicu do kraja…

(8.53 do kraja druge; 35-26 za Bullse) – CJ Watson je ušao u igru i odigrao odlično i u napadu i u obrani. Ipak, nakon par napada Thibodeau je shvatio kako je jedino CJ napadačka opasnost u ovakvoj petorci (CJ, Brewer, Deng, Taj, Asik) pa je vratio Korvera. Teague je malo sjeo, a izgleda kako momak ima problema s tricom jer se jednom nije odlučio na nju iako je imao otvoren šut, a kada je to napravio onda je lopta jedva došla do prvog obruča. Joe Johnson izgleda kao u prve dvije četvrtine druge utakmice, a Atlanta je probala prednost napraviti s visokom postavom igrajući s Collinsom, Horfordom i Williamsom u istom trenutku…

(6.53 do kraja druge; 42-29 za Bullse) – sjajne dvije minute za Bullse. Odlično je igrala cijela postava, a CJ Watson je izrazito raspoložen. Njegovo dodavanje za Gibsona je highlight dosadašnjeg dijela utakmice. Bullsi u obrani igraju s dvostrukim udvajanjem – prvi put kada Crawford ili Johnson prevode loptu preko centra, a drugi put kada se netko od njih spusti u reket. Tu pogotovo dobro igra Asik koji još mora naučiti uhvatiti loptu kada mu je dodaju. Josh Smith se još jednom pokazao kao totalni glupan. Boli njega što mu domaća publika zviždi kada uzima vanjski šut kojeg ne može pogoditi – on ga svejedno uzme i svejedno ga promaši i svejedno dobije zvižduke. Svaka mu čast…

(2.44 do kraja druge; 54-35 za Bullse) – Chicago igra obranu kakvu su igrali tijekom regularne sezone, s puno udvajanja i preuzimanja, tjeraju Johnsona da se spušta pod koš, a Smitha da puca vanjske šuteve. Inače, publika je počela negodovati i prije nego Smith opali iz vani jer ih čovjek izgleda strašno iritira. Deng je stavio svoju tricu, Korver već drugu, a Rose nastavlja s briljantnom partijom za sada. 21 koš uz šut 9-13. JJ je u jednom trenutku bio u lijepoj seriji i imao šansu da zabije otvorenu tricu kojom bi natjerao Thibodeaua da traži time-out. Ovako ga je opet morao tražiti Drew.

(49 sekundi do kraja druge; 54-41 za Bullse) – Thibodeau je na kraju ipak tražio time-out. Bullsi su promašili nekoliko napada, Josh Smith odigrao ono za što je stvoren – skakao u obrani i vukao kontre, Horford napokon zabio pa makar iz kontre, a Teague opet imao sjajnu akciju prošavši na drugi obruč pored Noahe

(kraj poluvremena; 56-43 za Bullse) – volim kada se nakon traženog time-outa odradi smislena akcija, a pogotovo kada to napravi momčad za koju navijam. Bullsi to ove sezone rade jako dobro za razliku od vremena kada je Vinnie vodio momčad. Korver je zabio nakon duplih blokova, Crawford vratio na drugom kraju, a onda su Deng i Crawford promašili svoje šuteve. U treću četvrtinu ući će se pucanjem slobodnog bacanja jer je Crawford zaradio tehničku, a Rose je u zadnjoj sekundi nezgodno pao na ruku, malo zgnjećio prst, a onda mrtav-hladan rekao u mikrofon „I'm fine, there is no excuses in game like this“. To je duh prvaka.

(9.06 do kraja treće; 63-51 za Bullse) – Thibodeau je tražio time-out da bi zaustavio Hawske koji su povezali nekoliko dobrih akcija. Teague nastavlja s dobrom igrom, Horford je zabio jedan šut (čuvao ga Boozer, ne Noah), a Smith nije pucao izvana što znači da je pogodio. Bullsi su pak pogodili dvije trice početkom treće što ih je u ovom trenutku dovelo do omjera 7-1 u tricama naspram Atlante.

(2.24 do kraja treće; 76-60 za Bullse) – Josh Smith se razigrao, zabijao iz odličnih ulaza, a dosta tih akcija nastalo je kao rezultat udvajanja na Johnsonu. Teague i dalje igra dobro, ali sve je premalo za Atlantu kada Rose igra ovako dobro. Nastavio je s napadom na obruč, razigravao i suigrače, a naravno da je pucao i jednu tricu koju je fulao. Noah igra sebi svojstvenu igru – uz to što dobro čuva Horforda, neprestano skače u napadu. Izbrojeno mu je 7 ofenzivnih skokova.

(kraj treće; 80-63 za Bullse) – Atlanta je po prvi put igrala zonu, Chicago se baš nije snašao na nju, ali Taj Gibson je skakao u napadu. Josh Smith je opet falio vanjski šut, Zaza i Asik su na terenu…

Treću četvrtinu su Bullsi praktično rutinski odradili. Dobro, ovakva igra Rosea se ne može nazvati rutinskom, ali njegov posljednji ulaz pored Teaguea je izgledao stvarno lagano. Poprilično rutinski.

(8.57 do kraja četvrte; 86-71 za Bullse) – Rose je četvrtinu počeo na klupi, ali se već nakon dvije minute morao vratiti na parket zajedno s Korverom i Noahom. Jednostavno, u ovakvoj utakmici second unit nije u stanju kreirati napad, odnosno sve se svodi na Watsona koji je dobar, ali ne toliko dobar. Noahi se u napadačkom skoku pridružio i Taj, Asik je blokirao Smitha, ali mu ovaj vratio košem preko njega. Atlanta je kao i početkom treće agresivnije krenula na presjecanje lopti, ali ih strašno jebe taj napadački skok Bullsa.

(8.12 do kraja četvrte; 86-75 za Bullse) – Bullsi opet time-outom žele prekinuti Atlantu koja je povezala dva šuta. Možda je i najvažnija stvar to što je obje lopte ubacio Horford – prvi put s vrha reketa nakon lijepog asista od strane Teaguea, a drugi put nakon još boljeg dodavanja Smitha kada je Horford zakucao. Ovo će sada vjerojatno zvučati kontradiktorno svemu što smo vidjeli u play-offu, ali Thibodeau bi možda trebao na parket vratiti Boozera kako bi Atlanta morala i njega čvršće čuvati nego što čuva Taja…

(5.32 do kraja četvrte; 94-75 za Bullse) – nije se Boozer vratio na parket, ali izgleda da ne treba nitko igrati kada Rosea ovako ide. Stavio je bitan koš nakon time-outa kada su svi bili zatvoreni, a kasnije je povezao dvije trice. Izgleda potpuno nezaustavljivo. Kod Atlante JJ promašuje i ulaz i otvoreni šut, a LP je opet šteknuo i to izgleda kada je Josh valjda opet promašio vanjski šut. Morat ću na kraju utakmice vratiti ovu situaciju da provjerim…

(3.07 do kraja četvrte; 97-77 za Bullse) – nije time-out, ali je trenutak kada je Rose izašao iz igre. Prije toga Drew je posjeo svoje glavne igrače, pa je to napravio i Thibodeau. Utakmica je gotova…

(kraj utakmice; 99-82) – Rose je odigrao nevjerojatno. 44 koša uz šut 16-27 (trice 4-7), 7 asista, 5 skokova, po jedna ukradena i banana i samo dva turnovera. Kada on igra tako, onda je teško izgubiti, no ne treba isključiti ostatak momčadi iz dodjeljivanja zasluga, prije svega zbog strašne obrane koju su igrali. Johnson i Crawford nisu mogli doći do otvorenih šuteva jer su visoki igrači Bullsa neprestano iskakali na njih, a već sam dosadan s time kako je Noah zaustavio Horforda.

Odličnu partiju je pružio Taj Gibson (13k, 11s, 2b), a Thibodeau je odlučio pratiti ritam momčadi i Boozera prikovao na klupu, pogotovo u drugom dijelu utakmice. Boozer je uzeo samo šest lopti, imao i šest skokova i nije bio toliko loš u ono malo vremena koje je igrao, ali očigledno je kako on mora biti puno bolji da bi zaslužio biti na parketu. Pored ovakvog Gibsona, koji je puno korisniji od njega u obrani i napadačkom skoku, teško može doći do minutaže ako nije fantastičan.

Atlanta nije pokazala previše. Teague je u prvom dijelu bio odličan, a u drugom mu je Johnson u dosta navrata uzeo loptu iz ruku. Uz mladog playa pozitivnu ocjenu zaslužuje i Josh Smith bez obzira na glupost koju konstantno pokazuje. Ipak, sve ostalo je napravio jako dobro.
Nakon druge i Drew i Crawford su rekli kako se ne boje Bullsa ako je druga utakmica najbolje što Chicago može. Zanima me što će sada reći.
Naravno, tek je 2-1, ali ovo je bila najbolja utakmica Bullsa u playoffu. Sada je samo pitanje mogu li ovako nastaviti i dalje jer ako mogu, onda je Atlanta u velikim problemima.

LAKERS - MAVS, G 3

Kao i svaki puta do sada u ovoj ludoj seriji, prvi dio utakmice bio je sjajan. Lakersi su zaigrali odličnu obranu s visokom startnom petorkom u kojoj je Odom uskočio na trojku umjesto suspendiranog Artesta. Dallas nije uspijevao nametnuti brži ritam, tako da je patila njihova igra kroz reket, ali sve su nadoknađivali vanjskim šutom.

Trice su upadale sa svih strana, a posebice treba istaknuti dvije Dirkove za redom krajem prve četvrtina. Čovjek ih je zabio tako samouvjereno i s lakoćom da je odmah bilo jasno da ovaj Dallas ni trenutka neće popustiti i dozvoliti Lakersima ikakvu prednost. Za sve će se morati sami izboriti.

Lakersi pak gube obrambeni ritam prvim izmjenama, samo ih činjenica da je vanjski šut Dallasa malo zastao drži u egalu. Obzirom da je Kobe većinu prvog dijela susreta prosjedio na klupi zbog osobnih, taj 51 koš koji su zabili u prve 24 minute mogu zahvaliti prije svega agresivnom Bynumu. Gasol je opet igrao solidno, ali daleko je to od onoga što se od njega očekuje. Da ne govorim da sam ja ozbiljno mislio kako će čovjek biti MVP momčadi tijekom playoffa. Premekan je u obrani, nije u stanju dobro se kretati i pratiti Dirka ili ne daj bože beka nakon preuzimanja, a u napadu jednostavno igra bez samopouzdanja.

To dobro oslikava situacija početkom treće – dobiva loptu na svom omiljenom mjestu, u kutu uz osnovnu liniju, metar van reketa. I umjesto da puca preko Dirka ili odigra leđima ili krene na ulaz, ma bilo što, on drži loptu, odustaje od akcije i vraća je vani Kobeu. Pritom uopće ne vodeći računa o isteku vremena. Mislim, nakon ovakvih situacija jasno je da je upravo Gasolova jadna igra među svim problemima Lakersa onaj najvažniji. Obrana je vrlo dobra, Bynum je razigran, Kobe pod konrolom, ali bez Gasola teško je zabiti dovoljno.

I tako u nastavak opet ulaze s aktivnom obranom, Mavsima šut opet na tren zakazuje, ali Lakersi bez Gasofta jednostavno ne mogu napraviti značajniju seriju i iskoristiti trenutak. A to znači da Kidd i Dirk s novim tricama opet stvari vraćaju u egal (Dirk je zabio 4 od 5 takvom lakoćom da se čovjek mora pitati zašto je pod stare dane odlučio potezati duplo manje trica nego u ranijim danima, a onda se sjetiš zašto - zato što je Dirk timski igrač i ne forsira nešto ako nije potrebno) .

Gasoft je tako očajno odigrao ovu četvrtinu da je čak i Phil, koji je očito odlučio da se neće previše brinuti oko ishoda ove serije, morao ustati iz svog kraljevskog stolca i pogledati ga pun prezira.

Ulaskom u egal, kreće pravi rat u obrani. Reketi se zatvaraju, počinje rovovska borba za svaku loptu, Bynum i Odom briljiraju, a Dallas se nekako održava na životu slobodnim bacanjima. Obrana Lakersa opet ih učinila bezidejnima. Dodaj Kobeovu odličnu četvrtinu i činjenicu da klupa predvođena Brownom nije izgubila bitku protiv klupe Dallasa i pravo je čudo da u ovom periodu Lakersi nisu prelomili utakmicu.

A nisu jer je Dirk opet bio fantastičan, jer su trice opet počele upadati (Peja zabio dvije kao da je 2004.) i jer je Dallas lukavo nalazio načina za doći na crtu slobodnih. U zadnje četiri minute tako Mavsi ulaze puni pozitivne energije, svjesni da ih noćas sluša trica, a da ne spominjemo kako Dirk igra u ovom periodu – agresivno napadajući koš, kako bi u slučaju da ne zabije (kao da je to moguće) barem izvukao slobodna.

Mavsi s najboljim igračem na parketu jednostavno imaju prednost u završnici i još jednom mirno privode stvar kraju. Lakersi su dali sve od sebe (dobro, osim Gasofta) svjesni da im je ovo biti ili ne biti, odigrali su stvarno odličnu košarku na oba kraja terena, ali kada vam protivnik zabije 12 trica uz 41% uspješnosti, kada zabije 24 slobodna uz 83% uspješnosti i kada još ima dva takva closera kakvi su Dirk i Terry, jednostavno nemate prevelike šanse.

Ma kako se dobrim dijelom utakmice činilo da Lakersi imaju stvari pod kontrolom, a da je Dallas previše ovisan o šutu (a znamo kako završavaju momčadi koje žive od trice), na kraju ipak odlučuju sitnice. Dallas je u ovom trenutku u glavi i formom jednostavno bolja momčad i to je cijela mudrost. Lakersi, ma koliko se trudili, ne mogu sakriti manjkavosti poput očajne forme Gasola, činjenice da nemaju beka sposobonog kreirati igru (Kobe je imao možda dva ulaza na utakmici, nema ga uopće potrebe udvajati) i da nisu ni približno sigurni u sebe kao Dallas, što je dovodilo do gomile sitnih grešaka koje su ih u završnici i koštale prilike da dobiju susret. Ono, dok su oni gubili lopte u panici, Dirk bi samo mirno odvagao svog čuvara, digao se i zabio. Car.

5May/112

CUBANISMO

Posted by ispdcom

Noć je prošla u latinskom ritmu za što se pobrinuo J.J. Barea, pod bunim okom Marca Cubana, Jacka Nicholsona i Jima Carreya maskiranog u trenera Mavericksa. I ma koliko luda bila činjenica da je baš Barea zabio kolac kroz srce neuvjerljivih Lakersa, toliko je očekivana spoznaja da su Bullsi dobili Hawkse u utakmici u kojoj su konačno zaigrali mušku obranu, dominirali u skoku (19 skokova više od nojeva iz Atlante) i bacali se za svakom loptom. Uostalom, da vidimo slaže li se Emir s ovom konstatacijom, a nakon toga slijedi sažetak druge tekme između Lakersa i Mavsa, u narodu poznate i pod imenom ''Noć kada je Barea postao portorikanski Ginobili i najveći košarkaš domovine koja je dala Arroya i Ayusa". Pa ti igraj košarku bez beka koji može raditi rusvaj u reketu.

BULLS - HAWKS, G 2

NBA liga bi Derricku Roseu trebala dodijeljivati pokal za MVP-a prije svakog poluvremena, da ne kažem četvrtine. Naime, Rose je u utakmicu ušao s namjerom da pokaže kako je svoju titulu i zaslužio (u što mi ne sumnjamo, pa nije ispodobruca ESPN) i upravo je njegova agresija zaslužna što su Bullsi napokon dobili prvu četvrtinu. Doduše, da je Atlanta početkom utakmice uspjela kazniti sve greške koje je Chicago napravio u prvih par minuta, možda bi sve izgledalo kao u prvoj utakmici. Ovako je Rose sjajnim izdanjem u startu na neki način prelomio utakmicu.

Da je Chicago sinoć igrao protiv neke ozbiljnije momčadi, ne bi se dobro proveli, ali Atlanta je konačno pokazala koliko je limitirana. Prije svega, Atlanta u svojim redovima ima Josha Smitha. Momak ima predispozicije da bude među dominantnijim igračima lige, ali sve se više čini kako u glavi nema ništa. Jer, iako je Larry Drew cijelo vrijeme govorio svojim igračima kako gube jer uzimaju loše šuteve, Smith to nije imao namjeru prestati raditi. Jedino dobro što je Smith napravio je to što je zalijepio bananu Boozeru svaki put kada bi ovaj pogledao na koš. Meni se čini da se to dogodilo barem pet puta na utakmici.

Osim lošeg Smitha, Bullsima je pomoglo i to što je Noah nadigrao Horforda na oba kraja terena. Njihove skakačke borbe je stvarno gušt gledati i znali smo kako će u njima 'rezultat' biti neizvjestan, ali nitko nije očekivao da će Noah u oba susreta ostaviti bolji napadački dojam od brata Gatora. No, Noah zna da se od njega očekuje da digne momčad kada god to može napraviti te je pametno koristio situacije u kojima je igrao leđima košu. S druge strane, imao je nekoliko netipičnih grešaka u obrana, nepotrebnih prekršaja koji su Atlanti donosili dodatna bacanja u situaciji kada sa moglo i bez njih.

Joe Johnson je u prvoj utakmici fantastičnim šutem uništio Bullse, a sada je ipak bio malo skromniji. Naravno, Chicago ga je dosta čvrsto čuvao, a posebno je na njega izgleda napaljen Bogans. JJ se u prvom poluvremenu praktično nije vidio da bi u trećoj povezao nekoliko dobrih akcija i u jednom trenutku smanjio prednost Bullsa. No, to nije nilo dovoljno. Na njemu se opet izmijenila cijela rotacija igrača (Bogans, Brewer, Deng).

Daleko od spektakla bio je Crawford koji je do sada u ovom playoffu izgledao fantastično, da bi noćas potpuno nestao i pokazao sve svoje slabosti. Kada ga se malo čvršće čuva, Crawford ne može doći do pravih šuteva, a u obrani ne postoji. Kada se svemu tome doda da je izostao i Zaza efekt, onda je jasno kako Atlanta nije imala previše šanse u ovakvom blijedom izdanju.

Ono što je jasno nakon ove prve dvije utakmice je činjenica da Jeff Teague ima budućnost u NBA ligi. Sinoć je bio najbolji igrač na terenu – zabijao je vanjske šuteve, ulazio pod koš, krao lopte, bio opasnost po Rosea i solidno organizirao napade. S njim i Hinrichom ta rotacija izgleda sasvim solidno i Atlanta može igru slobodno graditi na njima i Johnsonu. Posebno je lijep detalj bio kada je Teague zalijepio bananu Taju Gibsonu.

Trebamo se još vratiti na Rosea i Bullse. MVP je na kraju imao dosta loš šut (10-27), ali ponajviše zbog toga što i dalje bespotrebno forsira trice (1-8). Očigledno je kako zglob dosta smeta i kako Rose rješenje za manji broj ulaza traži u vanjskom šutu, ali forsiranje je ipak forsiranje. Uzeti 8 šuteva za tricu kada te ne ide ipak je malo previše. Rose je imao i 10 asistencija, ali i 8 izgubljenih lopti. Turnoveri ovaj put nisu bili plod nekog velikog pritiska na njemu (barem ne uvijek) nego i, takav je barem moj dojam, ipak ograničenih kretnji. No, na kraju je MVP odveo svoju momčad do pobjede.

Bilo bi nepravedno ne spomenuti Denga koji je opet imao solidne brojke (14k, 12s) i uzimao odgovornost kada je trebalo, a Boozer je opet bio Boozer. Počeo je solidno, a onda se Josh Smith napalio na njega. No, valjda će i Boozer donijeti Bullsima poneku pobjedu u playoffu. Ima još vremena. (samo se ti nadaj - opaska komesara)

LAKERS - MAVS, G 2

Prvo poluvrijeme bilo je kopija onoga što smo imali prilike gledati u prve dvije četvrtine prethodne utakmice. Samo bez onog trenutka mentalne blokade koju su Mavsi doživjeli u zadnjim sekundama. Dakle, da ne copy-pejstam sada ono što sam pisao prije neki dan, ukratko – gledali smo odličnu košarku dvije sjajne momčadi koje poznaju sve mane i prednosti jedni drugih i samo čekaju priliku da zadaju prvi udarac.

Razlog zbog kojega Mavsi nisu upali u nikakvu crnu rupu bio je vidljiv od podbacivanja – momčad je pucala od samopouzdanja. Uzevši jednu u Los Angelesu, veterani su postali svjesni da imaju i prednost i igru za Lakerse. Shvativši da mogu, ušli su u ovaj susret bez nervoze, znajući da će igrajući svoju igru, kojom oduševljavaju cijelu godinu, ostati blizu do samog kraja i da nema potreba za osjećati ikakav pritisak. Stoga su si i mogli priuštit bijeg na +8 kada je njihova klupa opet sjajno reagirala, prisilivši tako prvu petorku Lakersa da pošteno zapne ne bi li stvari vratila u egal.

Lakersi s druge strane nisu smjeli ponuditi išta drugo osim vrhunske partije. Činjenica da se opet nisu mogli odvojiti od Dallasa, iako su odigrali vrlo dobro u prve 24 minute, zasigurno je ostavila traga na ne tako više arogantnu momčad. To objašnjava i nervozu na početku treće – Mavsi su svaku akciju završavali sa smiješkom, a igra Lakersa je postala sve grčevitija. Kada vam Stevenson ubacuje krumpire od table, nije lako ne živcirati se.

Obje strane su zaigrale čvrste obrane, stisli su se u reket i odlučili spriječiti lake koševe, što je rezultiralo sa naizgled smiješnih 17-13 za Dallas. Razlika je pak bila u tome što su se Lakersi dobro namučili za ovih svojih 13 koševa, praktički ne pogodivši ni jedan šut iz vana, dok je Dallas ipak ostavio dojam momčadi koja može zabiti svoje otvorene situacije za što su se pobrinuli Peja, Terry i naravno Dirk (sad se možemo pitati kako je uopće moguće da on bude otvoren, ali bio je i previše puta u ovom susretu).

Početkom četvrte pak događa se ključni trenutak. Rezerve su na parketu, a to nikako nije dobra vijest za Lakerse koji imaju i taj minus od 6 koševa koji u ovoj situaciji barem ne smiju povećati. Međutim, nemaju odgovor za Bareu – mini-Me kreće u slash 'n' kick show, vrteći se po reketu Lakersa kao Nash ili Rondo i praktički sam radi razliku – namješta zicere Haywoodu i Terryu, zabija iz ulaza, sa linije slobodnih i iz vana. Samo tako, Dallas odlazi na desetak razlike. I bez obzira što su se vratili starteri, utakmica je bila prelomljena – Haywood je igrao obranu i skako kao lud nadahnut s tih nekoliko koševa, Kidd je zabio još jednu tricu s mudima, po tko zna koju po redu u ovom playoffu, a ostatak momčadi je uživao gledajući kako Barea secira Lakerse.

Odgovora nije bilo – ni Kobe, ni Gasol, ni Odom, ni Bynum, ama baš nitko, nije djelovao raspoložen poduzeti nešto. Trudili su se, ali nikako nisu uspijevali ubaciti u tu famoznu višu brzinu. Na kraju su u zadnjoj zabili jedva 19 nasuprot Dallasovih 25.

I razlika nije samo tih 8 Bareinih koševa i niz sjajnih asista, već činjenica da je potpuno izneredio obranu i donio Dallasu, koji je ionako bio mentalno spremniji, tu dodatnu dozu energije u ključnom trenutku. Ispada da je, kao i u prethodnom susretu, bilo dovoljno pogledati samo zadnju četvrtinu da vidiš sve što treba. Kada se susret lomi, Lakersi jednostavno nisu u stanju izvući iz sebe potrebnu snagu da ga privedu kraju. Stari? Razbijeni? Ili jednostavno ne igraju dobru košarku kao Dallas?

Po govoru tijela Lakersa i uopće nemoći da reagiraju tijekom ove završnice, moglo bi se zaključiti kako jednostavno ne mogu bolje. Niti se Phil previše trudio probuditi ekipu, niti se itko previše živcirao. Jednostavno, kao da su shvatili da su stigli do kraja jednog puta. Glupo je sada govoriti da je umjetna kemija koju su godinama održavali konačno pukla, ali po mnogo čemu ova momčad ostavlja dojam onih Lakersi koji su izgubili Finale od Detroita.

27Apr/117

NOAH AND THE GRANDPA

Posted by ispdcom

Rezultatski dosadna noć, ali nije da se nije imalo što vidjeti. Bullsi su konačno odigrali vrhunski. Nošeni učinkovitim Roseom i Noahovim all-round remek-djelom od igre (a ne treba zanemariti da je i Korver u sjajnoj šuterskoj formi) konačno su, kako bi to Ameri rekli, otresli majmuna loših igara s leđa. Deng je valjda opet stekao sigurnost koja ga je učinila drugim najvažnijim igračem za napad tijekom regularne sezone, dok se Boozerova nezainteresiranost produžuje – skupio je osobne, pa se požalio na neku ozljedu te nije ni igrao (Gibson je srećom tu uvijek spreman pomoći). Ali, jasno je da se, bez konkretnijeg napadačkog učinka Carlosa i Luola, mučenje koje smo gledali dobrim dijelom ove serije može nastaviti u sljedećim krugovima.

Pacersima svaka čast na trudu, ali dobili su zasluženo po sebi, kao i Hawksi koji nisu bili spremni na uraganski početak Orlanda. Hornetsi nisu istrčali na teren kao žrtve, za razliku od Hawksa i Pacersa, ali uzalud im još jedna inspirirana partija cijele petorke - da, čak je i Marco ovaj put zabijao - kada su s druge strane Lakersi (konačno) također bili maksimalno spremni. Trpali su kad god je trebalo, a ovaj put nije bilo svemirske igre CP3-a da stvari učini zanimljivima. Uglavnom, slijede osvrti na sve tri utakmice, Emir o Bullsima, Sickre o Lakersima, a ja o još jednom jedva gledljivom dvoboju Magica i Hawksa.

BULLS - PACERS, G 5

Svi oni koji su se u prve četiri utakmice pitali gdje su nestali Bullsi koje smo gledali većim dijelom sezone, sinoć su ih napokon mogli vidjeti. Prvi put u seriji Chicago je na početku utakmice odigrao agresivno u obrani i raznovrsno u napadu te praktično odmah poveo s 10 razlike, prednost koju su više-manje cijelu utakmicu održavali.

Taj početak utakmice obilježio je Noah kojem je očigledno bilo jako napeto da se pred djedom, koji ga je prvi put gledao uživo u jednoj NBA utakmici, pokaže u pravom svijetlu. Noah je zabijao, skakao, asistirao, krao lopte, blokirao ih i, ono što je najvažnije, potpuno dignuo dvoranu na noge. U kombinaciji s Roseovim solidnim startom, ulazima Denga i tricama Bogansa, Bullsi su prvu četvrtinu kontrolirali. Boozer je, naravno, brzo pokupio faulove, a samo činjenica da su u probleme s faulovima ušli i Rose i Noah, spasila je Indianu od brzog razbijanja.

Ovako su Pacersi pokazali kako se nikako ne žele predati. Granger je vukao cijelu momčad, ostali su davali sve od sebe u obrani i u trećoj četvrtini je Indiana došla na samo -4. Rose je tada bio na klupi radi 4 faula, a Thibodeau ga je odlučio poslati na parket i uslijedila je, kada bi se izbacila Royeva zadnja četvrtina u G4 protiv Dallasa, najbolja sekvenca nekog igrača u ovom playoffu. Blokada nad Hibbertom, ukradena lopta, dvije trice, još poneki zabijeni šut i asistencija i Chicago je opet otišao na za Indianu nedostižnu prednost.

Bullsima će dobro doći koji dan odmora. S obzirom da Atlanta i Orlando igraju još najmanje jednu utakmicu, Rose i društvo će na parket izaći u ponedjeljak. Puno je sitnih ozljeda koje treba pokrpati, još malo treba raditi na nekim situacijama i Chicago je spreman. Ovu seriju su dobili teže nego su mnogi (možda bolje reći svi) očekivali, ali su je na kraju dobili s lijepih 4-1. Indiana nije bila u stanju izbaciti Bullse, ali im je dobro došla kao upozorenje kako će svi igrati protiv njih (zatvarati Rosea i reket i izazivati ih da zabiju nešto iz vana), ali i kako nemaju dovoljno da ne igraju s maksimalnim kapacitetom od prvog podbacivanja.

Inače, novo svjetlo na sportsku povijest obitelji Noah dala je informacija kako je Joakimov djed Zacharie profesionalno igrao nogomet u Kamerunu. To se zovu geni…

LAKERS - HORNETS, G 5

U nedjelju je počela nova sezona serije "Treme" pa ako volite New Orleans bacite oko, jer autor David Simon je uz Chris Paula najbolji play-maker na svijetu i tko zna kada će se opet potrefiti da su u istom gradu.

Nakon kratke digresije nazad na playoff.

Lakersi su najbolja momčad lige kad im se da igrati. Taj motivacijski dio ne može dešifrirati ni mag Phil. Usputni gledatelj bi jedino mogao zaključiti kako se Lakersi ponašaju kao u video igrici. Energy pack donosi određenu količinu energije koju moraju rasporediti tijekom playoffa i prilagoditi procjenjenoj snazi protivnika. NOH su debelo potcjenili i zato sada troše više energije iz ruksaka kako bi se izvukli iz rupe u koju su upali. Samim time, umanjuju si šanse za treći uzastopni naslov.

CP3 i ekipa su opet odlično počeli i šutom od preko nevjerovatnih 80% poveli u prvoj četvrtini. Za to vrijeme se LA držao u igri tricama živahnog penzionera Fishera (najbolji LA čuvar na Chris Paulu), dobitnika NBA Citizenship Awarda Rona Artesta (dobro ste pročitali, sad je u istom rangu s legendama Steveom Smithom i PJ Brownom) i Shannon "don't call me Doherty" Browna.

I tako je utakmica išla neki ustaljenim tijekom, Hornetsi pri vrhuncu napadačkih mogućnosti (Ariza opet odličan), LA osim Bynuma kilav, ali drži priključak. I onda do tada prilično rezervirani Kobe zakucava skoro sa slobodnih bacanja preko Okafora. Čak se i Phil malo pomaknuo na klupi jer se u tom trenutku #24 pretvorio opet u osmicu i reanimirao izdušene Lakerse. Koji zatim vođeni tom novopridošlom osmicom do kraja više-manje veteranski odrađuju posao. Odom je postao opet Odom, a Gasol počeo igrom ličiti na mlađeg buraza, kad već nikako ne može na sebe.

Do Kobeovog kucanja LA je djelovao potišteno i bio prepun njima karakteristične doze drame, prvenstveno oko stanja Kobeovog zgloba/stopala (izbjegavao napraviti MRI kako bi izbjegao dramu, naravno samim time je pojačavši - ne znamo da li iza ovih priča stoji PR tim ili je sve spontano, ali čovjek je definitivno stvoren za Hollywood), pa mučenja s objektivno slabijim Hornetsima, uhićenja nebitnog igrača u New Orleansu te neproduženja ugovora dijelu trenerskog osoblja. Zahvaljujući broju 8 do skorog susreta s Dallasom će sve biti ok.

MAGIC - HAWKS, G 5

Stavljeni pred zid, igrači Magica istrčali su na parket odlučni produžiti boravak u playoffu. Doduše, nije ni do sada problem bio u odlučnosti, već u nečem puno banalnijem. Naime, puno se zadnjih dana pričalo o uzrocima njihove podređenosti u ovoj seriji, a oni se mogu svesti na sljedeće - Orlando ne može ništa pogoditi iz vana. Dijelom je to zasluga igrača Atlante, dugonje poput Smitha, Johnsona pa i Hinricha definitivno nisu tipični igrači za svoje pozicije - Kirk je više dvojka nego play, Joe je ogromna dvojka koja je dobar dio karijere odigrala kao nisko krilo, a Josh je četvorka. Koliko god fizički Dwight bio dominantan pod košem, toliko su ovi Hawksi na ostalim pozicijama. Međutim, još veći dio zasluga ide na račun loše forme, šuteri poput Redicka, Andersona i Nelsona nisu u gore vrijeme mogli upasti u crnu seriju.

Momčad koja živi od trice, umire s tricom, to je dobro znano pravilo kojega je Orlando godinama okretao sebi u korist. Pa tako i noćas, iako je bilo primjetno da ne žele izazivati vraga pa su više od trice forsirali duga dvojke. Jebiga, metar bliže košu puno znači kada nemaš samopouzdanja. Nelson, Richardson, pa zatim Redick s klupe, svi su djelovali maksimalno spremni, na što Atlanta nije imala odgovor. I dok su ovi zabijali, ništa lošija nije bila ni obrana, koja je mlitave Hawkse zadržala na 13 poena u prvih 12 minuta.

Kada je na početku druge i Ryan Anderson zabio tricu, pomislio sam – gotovo je. Jer upravo je Andersonov učinak ono što nedostaje ovoj ekipi. Istina, mnogi su podbacili, ali njegove trice i skokovi tijekom sezone bili su ključni, pretvorivši Ryana praktički u trećeg najučinkovitijeg, a time i najvažnijeg, igrača nakon Dwighta i Nelsona. Do ove pete utakmice, praktički nije postojao. S njim na parketu, visokom četvorkom sposobnom razvući reket, Orlando konačno pomalo podsjeća na onu ekipu koja je nedavno igrala Finale.

U napadu sjajni i precizni, u obrani nisu popuštali ni na sekundu, što ih do kraja poluvremena dovodi u prednost od čak 23 koša. Koju su održavali veći dio treće četvrtine, dok se u zadnjih 12 minuta Hawksi konačno nisu potpuno predali, što je Orlando iskoristio da konačno zabije stotku i tako i simbolično zaključi ovo gaženje i ponudi cijelu bit ove serije - dok zabijaju 80, ne mogu dobiti Hawkse, kada zabiju 100 Hawksi ne mogu dobiti njih.

To što su najbolje odigrali u utakmici koju su morali dobiti, dovoljno govori o njihovom karakteru i vodstvu momčadi. Niti je Stan izgubio konce, niti je Dwight kriv što nije Haakem. Jednostavno, nisu u stanju igrati sjajnu obranu svaki put, niti biti dovoljno opasni iz vana da si izbore prostor (netko tko ima all-star bekove do tog prostora dolazi individualnim akcijama, netko tko ima prosječne NBA bekove mora zabiti 11 trica uz 42% šuta te nebrojene duge dvice da si omogući malo zraka), ali kada im se to dvoje pokopi, i još kada iskoriste prednosti duge klupe na kojoj nema previše zvijezda, ali gdje svatko ima svoju rolu, itekako su opasni.

Sada je samo pitanje koji je trenutno pravi Magic – ovaj, ili onaj iz prethodne 4 utakmice. I još važnije, koji će istrčati na parket u Atlanti.

22Apr/115

GOSPEL OF MATTHEWS

Posted by ispdcom

Noćas su se diljem lige viđale reinkarnacije. Derrick Rose je tako potvrdio da je biti Kobe njegova sudbina, s tom razlikom što njega suigrači obožavaju dok bi Kobea bacili pod vlak. Brandon Roy je oživio kao Brandon Roy, makar na jednu noć. I ono čega se vjerojatno svi najviše plaše, Wade i James toliko su obrambeno dominantni na svojim pozicijama da ih je lako zamijeniti za Micheala i Scottiea, jedini dvojac swingmana koji je bio dovoljno čvrst da ode do kraja bez dominantnog visokog igrača.

(redakcije uloge su podijeljene fanovski - Emir je pratio Bullse, Sickre Roya i Blazerse, a Gee Heat i Mikea Bibbya)

BULLS - PACERS, G 3

Da nisam navijački nastrojen, rekao bih kako mi je žao Indiane koja je opet bila blizu pobjede nad favoriziranim Chicagom. Na kraju je najbolji igrač Bullsa u posljednjoj minuti postigao koš, a najbolji igrač Indiane to nije napravio. Iako je tijekom utakmice Granger praktično pružio više od Rosea. Ali na muci se poznaju junaci, odnosno u ključnim trenutcima utakmice se vidi tko je prava zvijezda. I to je ono što dijeli ove dvije momčadi u ovoj seriji.

Jer, Chicago ima Rosea. Koji je u ovoj utakmici bio poprilično loš (šut 4-18, tek 2 asistencije s 5 turnovera), ali je svejedno bio najefikasniji igrač susreta. Iako nije imao toliko spektakularnih ulaza kao, primjerice, u prvoj utakmici, Rose je iznuđivao dosta slobodnih bacanja koja je s velikim postotkom realizirao. Ipak, treba istaknuti kako je u ovoj utakmici opet bio dobro čuvan od rookiea Paula Georgea. Momak se dokazao kao dobar obrambeni igrač, sad još samo da nešto pokaže i u napadu pa da Indiana ima nekakve koristi od zadnjeg drafta.

Pacersi pokazuju kako imaju zanimljivu momčad za budućnost. George već ima ulogu iako je daleko od realiziranog potencijala, Hansbrough je dokazao da može igrati u NBA, a Hibbert je pokazao da je u stanju biti centar momčadi. Danny Granger se prilagodio momčadi all-round učinkom, ali problem je što nije igrač koji će zabiti kada je najvažnije. Collison nije trajno rješenje na playu, ali sa zanimanjem ću pratiti napredak ove momčadi.

Vratimo se malo utakmici. Thibodeau nije na vrijeme reagirao na činjenicu da je Indiana Rosea udvajala čim bi prešao centar. Čudi me da ranije nije pokušao igrati s Roseom i Watsonom zajedno, a i što je vrlo brzo odustao od te kombinacije čak i kada joj je pružio šansu. Isto tako, čudi me kako Noah nije dublje izlazio na ta udvajanja jer Francuzu nije problem loptu spustiti na pod i pomoći u njenom prenošenju, pa ni driblingom pretrčati protivničkog centra.

Uglavnom, Bullsi imaju 3-0. U ovoj utakmici su napokon igrali solidnu obranu, ali bez napadačkog učinka Rosea, pa i Boozera (4 koša, šut 2-10, opet brza dva faula, opet mlak pristup), mučili su se do samog kraja. Stvar su spasili Deng u prvom dijelu i Korver u drugom, a i Bogans je zabio tri trice iz tri pokušaja.

Ostala je još jedna. I ne zanimaju me te fore kako je Indiana zaslužila barem jednu pobjedu. Ja sam ipak u curling raspoloženju. Metenje.

HEAT - SIXERS, G 3

Kako su Sixersi istrčali na parket odlučni i spremni razbiti Miami, rekao bi čovjek da su prekaljena playoff družina. Na krilima Hawesa i Holidaya zabili su sve što su pukli, Elton Brand je izgledao kao da ima zdrave kukove, a čak je i Iguodala nešto spremio u koš. S druge strane Miami, vidno letargičan na oba kraja terena, s igračima koji su izgledali kao da su se probudili 15 minuta prije tekme.

I onda su se malo po malo počeli buditi, kako se njima dizala razina šećera tako je padala Sixersima. Prednost koja se znala kretati i oko desetak poena se topila, a poluvrijeme smo dočekali u egalu. S tim da su na njega Sixersi otišli izmoreni jer su dali sve od sebe, dok su Wade i društvo vjerovatno išli ubiti oko još 15-ak minuta.

I tako je ta igra mačke i miša trajala do četvrte, dok Miami nije lagano ubacio u brzinu više, došao u vodstvo i iskontrolirao ga do kraja.

Reći da je Heat odigrao koliko je trebalo bilo bi pretjerivanje. Heat nije odigrao ništa, odnosno prošetali su se kroz utakmicu i uložili onaj minimum napora valjda potreban da se tijela uopće kreću po terenu. Drugim riječima, ova ekipa je ušla u zonu, potpuno uzevši konce serije u svoje ruke. Nema tog poteza kojega Sixersi mogu izvesti, a da igrači Miamia ne njega nemaju odgovor.

Ovakav pristup ti se može obiti o glavu, neki bi rekli da se radi o podcijenjivanju, ali Sixersi niti imaju vjere ni sposobnosti da iskoriste ovakve partije i pristup. Jednostavno, sve je jasno. Ovo nije playoff serija, ovo je odrađivanje posla.

Što smo imali vidjeti? Pa prije svega suludu partiju Ilgauskasa, koji je valjda srušio rekord zabivši 489 tip-inova u napadu (doslovno svaki njegov skok i koš na utakmici bio je isti - nakon promašaja, Big Z samo bi se odlijepio od poda i gurnuo vrhovima prstiju loptu u obruč). Wade je popunio box-score kao da igra NBA 2K, a James je djelovao toliko pun energije koju nije imao gdje potrošiti da je vjerojatno nakon tekme otrčao tri one Rockyeve rute po Philadelphiji.

S jedne strane imaš momčad koja igra lakoćom i dominira, s druge strane protivnika koji daje sve od sebe i to jednostavno nije ni približno dovoljno. Pa ti reci da se u životu sve može postići radom.

Bez ikakve konkurencije, ovo je najdosadnija serija ovogodišnjeg playoffa. Teško je reći išta o formi Miamia na račun ove tri utakmice, ali ako je išta jasno, to je da su Wade i James potpuno spremni. Obzirom kako se postavljaju stvari na Istoku, s kilavim Bullsima i Bostonom kojega Knicksi skakački uništavaju, njihove fizikalije i pristup mogli bi biti dovoljni za ulazak u Finale. I pri tome svakako treba napomenuti da je ovo što pružaju u obrani puno važnije od onoga što znamo da mogu u napadu. Ljudi su valjda najbolji stoperi na svojim pozicijama u ligi - LBJ je mjesto u prvoj defanzivnoj petorci lige zaslužio još u regularnoj sezoni, a sada mu se nakon uglavnom ne pretjerano dojmljivih predstava u prve 82 utakmice pridružio i Wade. Zadnji put kada je neka momčad imala dva ovakva obrambena igrača na krilima osvojila je 6 naslova. Samo kažem.

MAVS - BLAZERS, G 3

Portland je sinoć morao pobjediti te je tijekom cijelog susreta izgledao kao napaljenija momčad. Dirk i ekipa su se držali ravnopravno do samog kraja, ali nikako nisu uspjevali složiti niz uspješnih obrana-napad kombinacija kojima bi preokrenuli susret.

Prije samog početka na ekranu dvorane se pojavio Roy u krupnom kadru, a publika ga je unatoč nespretnim izjavama poslije G2 pozdravila aplauzom, što je valjda unijelo još više pozitive u standardno izvrsnu atmosferu Rose Gardena.

Wesley Matthews je na samom početku s 4 trice zapalio dvoranu, a Blazersi su prednost u prvoj četvrtini stekli zahvaljujući kontrama iz isforsiranih grešaka Mavsa koji su djelovali kao da su pod impresijom cijelog ugođaja, što se vidjelo iz 6 izgubljenih lopti u tom dijelu igre. Krajem druge se Mavsi bude i dolaze u egal te tako provode veći dio susreta, sve do pred kraj treće četvrtine.

Ono što je Mavse vratilo i držalo u životu tijekom tog središnjeg dijela utakmice jesu Terry i Dirk koji su maksimalno koristili nesnalaženje Blazersa u pick'n'roll situacijama. Blazersi su igrali na preuzimanje tako da su Mavsi dosta ostajali u iskoristivim mismatchevima. Uz to, Kidd je odigrao još jednu (iznenađujuće) dobru partiju i radio sve ono što Kidd inače radi: puca trice, razigrava i krade. U jednom trenutku je čak i blokirao Batuma u polukontri.

Blazersi su dosta išli u post s bekovima kako bi iskoristili visinsku prednost protiv dosadnog poput uši JJ Bareae, Kidda i Terrya, ali s promjenjivim uspjehom. Prvu četvrtinu ih je nosio Wesley Matthews, da bi kasnije u pomoć došla klupa koja u dvije prethodne utakmice, osim Batuma, nije dala ništa. Roy je bio predvodnik. Nakon što je ušao uz standing ovation cijele dvorane, zabio je 9 poena te je nastavio niz na prijelazu treće i četvrte kada, osim što zabija, razigrava do tada nevidljive Wallacea i Batuma. Njih dvojica u tom razdoblju postižu svoje prve poene i Blazersi odlaze na +11 osam minuta prije kraja.

Otkriće s klupe je Chris Johnson, kasni potpis Rich Choa iz NBDL-a, koji je par puta jako dobro reagirao u obrani, a blokadom Dirka u zadnjoj četvrtini je sigurno zaradio simpatije publike. Kasnije se Dallas približio, ali taman kad su mislili da su zabili tricu za -2, suci su (potpuno pogrešno) dosudili da je Kidd nagazio na crtu i da je zapravo zabio dvojku.

Vrijedi istaknuti i zanimljive matchupe na kraju utakmice gdje je Dallas visokoj rotaciji Blazersa (Miller-Matthews-Wallace-LMA-Camby) suprostavio nisku vanjsku liniju (Barea-Terry-Kidd-Dirk-Haywood) pri čemu je Wallace čuvao Kidda i to prilično dobro. Blazersi su opet loše branili tricu, ali im ovaj put duo iz doma umirovljenika (Kidd-Peja) nije naškodio.

Portland je ovom pobjedom stekao ne samo samopouzdanje izgubljeno u dva susreta u Dallasu već je dobio i Roya s čijom kreativnošću u napadu Blazersi više nisu oslonjeni samo na Millerovo razigravačko nadahnuće. Kad vanjska linija rastereti LaMarcusa, dobre stvari se događaju za Blazerse. Sad samo trebaju nastaviti i ne dopustiti da ih pritisak obrane Mavsa uvede u ritam igre Dallasa, kao što se dogodilo u prva dva susreta.

Za kraj, jedan citat s oregonlive.com koji govori o značaju Royevog povratka

"I think a lot of us who were around at the beginning of Roy's career were relieved. There were a couple brutal days in which commenters and callers ripped Roy, some in a ridiculous manner, with the kind of contempt that used to be reserved for Bonzi Wells or Darius Miles, as if the anonymous critics had no sense of perspective at all. It's possible Roy won't be able to bring a performance like Thursday's in every playoff game the rest of this season. He's not all the way back to his All-Star form, and may never get there again. But for one night, it was sure nice to see Blazers fans embrace one of the most important players the franchise has ever had."