ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

25Feb/1211

THE 2012. NO-STAR GAME

Posted by Gee_Spot

Peti po redu izbor No-star predstavnika donosi gomilu dežurnih krivaca, zbog čega sam od ove sezone odlučio pored imena igrača navesti i godinu (ili godine) u kojoj/kojima je već bio biran među odabrane. Kriteriji su klasični, dakle prednost se daje onim košarkašima koji svojim igrama ove sezone štete momčadi, ne opravdavaju ugovore ili povjerene uloge. Tu su i oni čije igre ostavljaju gorak okus u ustima, točnije oni koji talentom ne bi smjeli biti dio NBA lige, a što im je minutaža i rola u rotaciji veća, to su veće šanse da završe među 24 predstavnika.

WEST

PG – RAYMOND FELTON

Zbog njegovog očajnog šuta, nepostojeće obrane, previše izgubljenih lopti i totalne neaktivnosti na parketu, Blazersi su osuđeni igrati ovakvu napornu sezonu bez startnog playa. Nekada primjer prosječnosti, Felton je danas jedva vrijedan minuta s klupe. Ali, njegov pad produktivnosti nije ono najfascinantnije u cijeloj priči. Čovjek je u najboljim godinama (27) i upravo mu ističe ugovor, a dozvolio si je ući u sezonu apsolutno nepripremljen i s gomilom kilograma viška. To govori više od ijedne promašene trice ili izgubljene lopte. Tko nakon ovakvog izdanja odluči dati kineskoj verziji Barona Davisa ključeve momčadi u ruku, taj je za ludnicu. Felton posjeduje solidan playmakerski talent i nakon pravih priprema dogodine bi mogao nekome pomoći, ali isključivo u ulozi s klupe.

SG – WES JOHNSON

David Kahn je imao sreće s Rubiom, ali potrošeni četvrti pick drafta na ovakvog igrača danas ostavlja dojam nuklearne katastrofe (primjera radi, nakon Johnsona birani su Cousins, Monroe i George, da spomenem samo potencijalne buduće all-star igrače). Umjesto da bude dio buduće uspješne jezgre, Johnson je najobičnije beskorisno smetalo poprilično iritantne osobnosti (uvijek se cereka, posebice kad promaši otvoreni šut ili izgubi loptu). Iako ga gledam već 34 utakmice, moram priznati da nisam uočio ni jednu jedinu kvalitetu koju bi mogao pretočiti u NBA karijeru. Kad je potrošio pick na NCAA veterana (Wes već ima 24 godine, a ovo mu je tek druga sezone u NBA), Kahn je valjda računao kako dobiva solidnu buduću 3&D opciju za popuniti petorku oko Lovea i Rubia, ali u tome i jeste problem. Trošiti tako visoki pick drafta na profil igrača kakvog doslovno možeš pronaći u svakoj NBDL momčadi besmisleno je. Uostalom, najbolje će to osjetiti Wolvesi ovog ljeta kada preplate Raya Allena ili sličnog veterana samo kako bi konačno na rosteru imali swingmana koji može zabiti otvoreni šut.

SF – RON ARTEST (2011)

Ron je promijenio ime, ali ne i činjenicu da je drugu godinu za redom završio na no-star rosteru. Trenutci u kojima bljesne su sve rijeđi i rijeđi, a ona prepoznatljiva borbenost kao da je nestala s imenom. Bez vatre, njegov all-round učinak ne postoji, a ionako klimav šuterski (anti)talent danas je potonuo na razine koje vrište da je vrijeme za mirovinu.

PF – LAMAR ODOM

Nikada ne bi očekivao da će Odom završiti u ovakvom društvu, ali njegove igre ove sezone ne ostavljaju mogućnost izbora. Šuterski je kriminalan, bez ideje u napadu i bez srca pod košem. Ostavlja dojam nekoga tko uopće ne želi biti tu gdje jeste i raditi to što radi, pa se očekivanja u bolje partije nakon all-star pauze čine iluzornima.

C – KENDRICK PERKINS

Perk još uvijek jednu stvar radi izuzetno dobro, a to je guranje pod košem. Njegova poziciona obrana i veteranska svjesnost uloge u momčadi hvale su vrijedni, ali apsolutno je besmisleno držati ga na parketu ovoliko minuta koliko to radi Brooks. Još je besmislenije plaćati njegovo šampionsko iskustvo 25 milja iduće tri sezone. Kad bi kojim slučajem bio tri puta jeftiniji, kad bi igrao upola manje i kad bi potpuno izbjegavao pucati na koš, Perk bi možda i imao nekakvog smisla. A onda opet, kad se sjetiš njegovih drvenih ruku i činjenice da gubi abnormalnu količinu lopti za nekoga tko bi samo trebao igrati obranu, teško je naći smisao. Perk je nepokretni starac koji se predstavlja kao košarkaš u najboljim godinama i danas je jasno kako je Danny Ainge itekako znao što radi kada ga se riješio prvom prilikom.

G – DEREK FISHER (2011)

Kao i kolega mu Artest, Derek je opet ostao u ligi godinu duže nego je trebao. Iako će i on tu i tamo bljesnuti i podsjetiti na stare šuterske kvalitete, nepokretno tijelo i nepostojeći napadački učinak govore više od tisuću riječi.

G – JOHN SALMONS (2011)

Koliko su Kingsi očajna organizacija ponajviše dokazuje njihovo lanjsko dovođenje vrhunskih no-starovaca poput Salmonsa i Hicksona. Salmons je u Bucksima potpuno izblijedio kao košarkaš, godine su učinile svoje i fizikalije su nestale, a s njima i ono malo all-round učinka kojega je znao ostvariti u najboljim danima.

F – J.J. HICKSON (2011)

Za razliku od potrošenog veterana poput Salmonsa, Hickson je tek započeo svoju karijeru, ali bez Jamesovih zicera ona kao da se našla u slobodnom padu. Razvikani srednjoškolski talent danas nije ništa drugo nego još jedna promašaj koji se nikad nije potrudio savladati košarkašku igru, ali zato nije imao problema vjerovati u vlastitu nadmoć. Posebicu u šutiranju, što ga je ove godine zacementiralo na 37% šuta, što je za takvog atletu i nominalno krilnog centra jednostavno sramotno. O njegovim odlukama na parketu i općenitom manjku košarkaškog IQ-a ne treba trošiti riječi, dovoljno vam je vidjeti ga jednom u akciji.

F – RYAN GOMES (2009,2011)

Gomes je svojevrsna ikona i kapetan momčadi Zapada obzirom da mu je ovo već treća no-star selekcija. Njegovo oponašanje korner zastavice i dalje nema premca u cijeloj ligi, čovjek je to koji može biti na parketu 30 minuta bez da ga itko primjeti, s tim da je ove sezone mizernu učinkovitost dignuo na još veće razine jer više nije u stanju zabiti ni dugu dvicu iz kuta (o trici može samo sanjati).

C – DARKO MILIČIĆ

Toliko već pričamo o njemu da je teško pojmiti kako ima tek 26 godina. Međutim, ovaj vječni talent je propustio iskoristiti toliko drugih prilika u ovih 9 NBA sezona da stvarno više nema smisla očekivati kako će ikad biti sposoban koncipirati stvarnost u tolikoj mjeri da može ostvariti karijeru barem solidnog back-up centra. Njegove fizikalije i lijevi horok nisu ni približno dovoljni da se prijeđe preko oceana nezainteresiranosti kojega ovaj čovjek iskazuje prema košarkaškoj igri.

WC – JEREMY PARGO

Iako je njegova minutaža u Memphisu mizerna, povjerana mu uloga back-up playa baš i nije beznačajna. Samo, umjesto da iskoristi priliku i postane granični NBA igrač, Pargo se dokazao potpuno nesposobnim igrati poziciju. Na osnovu čega je uopće ostvario karijeru u Europi nejasno je, obzirom na katastrofalne šuterske brojke i prije svega amatersku sposobnost kontrole lopte. Njegovih 35 izgubljenih naspram 42 asista sramotan su podatak čak i za nekakvog obrambenog specijalista pod košem, a o bekovima da ne pričam.

WC – ROBIN LOPEZ (2011)

Posljednji wild card ipak moram dodijeliti nekoć simpatičnom centru koji već drugu godinu za redom iskazuje rijetku nesklonost skakanju za nekoga visokog 213 cm (očito je u pitanju nekakva obiteljska genetska anomalija). Urođeni drvofix na stopalima nikad nije obećavao čuvara reketa i skakača, ali, tijekom svoje druge sezone u kojoj su Sunsi iznenađujuće došli do finala Zapada, Lopez je barem znao završavati Nashove pasove pod košem. Zadnje dvije godine to nije u stanju i tu leži najveći razlog njegova ponovnog izbora – ako ne možeš realizirati zicer namješten od najboljeg asistenta u ligi, što možeš?

RESERVES

Sunsi su očito krcati škart igračima jer osim Lopeza u najužoj konkurenciji za wild card našli su se još i Sebastian Telfair i Josh Childress. Besmisleni ugovor dan Childressu još uvijek strši kao upozorenje kako bi s ovim vodstvom rebuilding Sunsa mogao biti dug i bolan, a dovođenje dokazanog anti-talenta kakvim se Telfair dokazao sve ove godine samo potvrđuje tezu da nakon otkaza Kerru u tom klubu nitko nema pojma o poslu kojega obavlja. Kingsi su u sličnoj kategoriji, njihov angažman Travisa Outlawa nakon što je ovaj odigrao jednu od najgorih starterskih sezona u povijesti pokazao se potpunim promašajem jer je, očekivano, Outlaw nastavio igrati jednako loše i u puno manjoj ulozi s klupe.

EAST

PG – JAMEER NELSON

Iako se u zadnje vrijeme pomalo stabilizira (šuterski prije svega), očito je kako su dani Nelsona kao NBA startera prošlost. Brzina i pokretljivost su nestali, s njima i onaj playmakerski minimum koji je pružao (šuterski je oduvijek bio previše streaky da bi se mogao pouzdati u njega). Također, slično kao i kod Feltona, primjetan je ulazak u sezonu bez ikakve psiho-fizičke pripreme. Kod igrača ovakve građe koji su daleko od atletskih frikova takva nebriga o vlastitom tijelu i formi jednostavno je nedopustiva.

SG – DEMAR DEROZAN

DeRozanov sat otkucava, jednog od ovih dana morat će pokazati nešto kako bi konačno opravdao povjerenje koje mu od prvog dana pružaju u Torontu. Njegov mizeran košarkaški IQ i nesposobnost da fizikalije iskoristi u all-round svrhe mogli su se zanemariti tijekom prve dvije sezone dok se učio igri i dok je imao ulaz i šut s poludistance na koje se mogao osloniti. Ovakva sezona bez priprema i treninga njemu zasigurno ne koristi, što dijelom može opravdati nikakav napredak u shvaćanju igre, ali gubitak i tog minimalnog napadačkog učinka čini ga dodatnim utegom u ionako napadački netalentiranoj rotaciji Toronta.

SF – OMRI CASSPI

Casspi je euroligaški talent gurnut u ulogu NBA startera zbog marketinških razloga. Nije on loš igrač, dapače, ali pompa i minute koje je dobio u ove tri sezone NBA karijere nikad nisu bile opravdane na parketu. Doduše, ovo guranje Lina na all-star u bilo kojem svojstvu vrhunac je korporativne perverzije prema kojoj se Casspieva rola u NBA kontekstu čini beznačajnom. Ali, stvar je čisto tržišna – da svijet broji jednak broj Izraelaca kao Azijata, nema sumnje da bi marketinška mašina našla načina od jednako prosječnog talenta stvoriti novog Izabranog.

PF – ANDRAY BLATCHE (2011)

Blatche je vrhunski primjer solidnog igrača koji pati od zaljubljenosti u vlastitu veličinu, što je tipično za mlade NBA igrače. Ne i veterane poput njega. Vrhunske fizikalije i cijeli niz kvaliteta poželjnih za visoke igrače nisu dovoljni da maskiraju sve mane njegova karaktera i pristupa. U pravim rukama i s drugačijim mozgom, Blatche se mogao razviti u solidnog člana rotacije, četvorku s dovoljno dobrim šuterskim rasponom da postane vrhunska pick & pop opcija. U ovakvom Washingtonu, sve što je radio zadnjih godina bilo je potezanje iz najglupljih mogućih situacija bez ikakve odgovornosti, a to je na kraju rezultiralo ovakvom sezonom u kojoj se jasno pokazuje da ikakvo oslanjanje na njega u budućnosti nema smisla jer njegove košarkaške vještine u 25-oj godini nisu ništa više od onih koje je iskazao kao izgubljeni rookie izabran u drugoj rundi.

C - JOEL ANTHONY (2009, 2011)

Možda se nekome čini nepotrebnim birati iz godine u godinu igrača koji očito ne utječe bitnije na rezultate Heata (koji usprkos njegovim drvenim rukama ima ponajbolji napad lige), ali teško je zanemariti činjenicu kako se radi o najgorem napadaču u povijesti NBA s ovoliko minuta i s ovako ozbiljnom rolom u pretendentu na naslov prvaka. Anthony nije dobar skakač, nije u stanju čuvati rasne post igrače, ali sposobnost čuvanja nižih igrača nakon rotacija i dobar osjećaj za blokadu donekle opravdavaju njegovo prisustvo na parketu. Slično kao i s Perkinsom u Oklahomi, zastrašujuće je zamišljati koliko bi tek ove dvije momčadi bile opasne s nekim solidnim košarkašem u rolama povjerenim ovakvim antitalentima.

G – TONEY DOUGLAS

Dolaskom Lina, Smitha i Davisa potreba za Douglasom u New Yorku više ne postoji, ali njegov prvi dio sezone bio je toliko očajan da zaslužuje spomen. Douglas je pokazivao potencijal za combo-beka s klupe u prethodne dvije sezone, ali ovakvo izdanje mu je do daljnjega zalupilo vrata NBA karijere. Tip dokazano nije dovoljno kvalitetan šuter, a sada svi znamo da nema sposobnosti niti za voditi momčad, što isključuje čak i eventualnu ulogu back-up playa obrambenih sklonosti koja mu se predviđala.

G – STEPHEN JACKSON

Dobri stari Captain Jack nekoć je imao smisla kao volume scorer usprkos šuterskoj neučinkovitosti jer je bio fajter. Danas je on tek tetkica uništenih koljena koja previše priča i koja zbog šuterske nesposobnosti nije u stanju napraviti prijelaz iz startera u specijalista. Samim time, gubi svaki smisao kao NBA igrač. Obzirom na 33 godine, umjesto da razmišlja o novom ugovoru, bolje bi mu bilo da počne planirati mirovinu.

F – GLEN DAVIS

Big Baby nije kriv što ga je Orlando pretplatio, ali je kriv za najveću gomilu cigli ispaljenu ove sezone prema obručima diljem lige. Skroman skakač i obrambeni igrač, Davis je u mlađim danima imao vrijednost kao gurač i strijelac u reketu. Danas i dalje može izvući osobnu u napadu, ali to je otprilike i sve čime koristi momčadi kao prvi visoki s klupe. Količina lopti koju troši i ono što pruža zauzvrat nemaju nikakvo racionalno opravdanje, a kad vidiš njega i Perkinsa u akciji van Bostona dođe ti da se pitaš kako je s ovakvim suigračima Garnett uspijevao godinama držati reket Celticsa zatvorenim.

F – TYRUS THOMAS

Ozljede su ga lišile fizikalija, a kako nikad nije posjedovao nijednu drugu košarkašku vještinu osim skočnosti, očito je kako iz dana u dan nekadašnji četvrti pick drafta ima sve manju i manju vrijednost. Glupe odluke s loptom obilježje su njegovu karijere, a ove sezone Tyrus je glupost odveo na novu razinu. U općoj nemoći Bobcastsa gledati njega onako izgubljenog na parketu možda je i najtužniji prizor.

C – BEN WALLACE (2008)

Zašto je ovaj čovjek u ligi to valjda više nije jasno ni njemu samome, ali to vam je očiti primjer kako funkcionira većina NBA managera. Umjesto da šansu daju mladom talentu i otkrivaju i razvijaju potencijal, većina ih je i dalje sklona okružiti se istrošenim veličinama, kao da njihovo prstenje ili osobna povijest imaju ikakav učinak na parketu ili svlačionici. Mislim, kakav pozitivan primjer može ostaviti čovjek kojem se više neda niti potrčati u obrani?

WC – DESHAWN STEVENSON (2009, 2010)

Prvak s Mavsima savršeni je primjer svega što ne valja sa swingmanima Netsa, koji bi valjda bili najgora skupina igrača u ligi da nije rookiea Brooksa. Stevensona i dalje neki smatraju stoperom, ali razlog zbog kojega je bio koristan u Dallasu je bio taj što je tu i tamo uspijevao zabiti tricu. Nakon neobjašnjive šuterske role koju je imao u lovu na prsten, danas se čovjek vratio svojim pravim kvalitetama, a te su da nije u stanju pogoditi niti ocean. Obzirom da uz to što nema šut također nema ni ulaz ni pregled igre, bit će zanimljivo pratiti koliko će na osnovu nekoliko zabijenih otvorenih trica produžiti svoju otužnu karijeru koja je svaki smisao izgubila još 2008. (zadnja sezona kada je kao član Washingtona uspijevao gađati tricu dovoljno dobro da opravda minutažu i epitet 3&D specijalca).

WC – RASUAL BUTLER

U ogromnoj konkurenciji zadnji wild card ipak ide Rasualu Butleru, možda i najgorem igraču u NBA u ovom trenutku. Do te titule nije došao samo zbog apsolutne neučinkovitosti, već zbog sklonosti da zabije nož u leđa vlastitoj momčadi u ključnim trenutcima. Doduše, u tome krivica nije samo njegova, već i uprave koja je iz nekog razloga vjerovala da istrošeni veteran, koji nikada ničim nije opravdao dugu NBA karijeru, odjednom može ponijeti teret startnog krila zbog iskustva, kada je očito kako je jedino iskustvo koje Butler ima ono ispodprosječnosti.

RESERVES

Istok je krcat škartom, posebice među ovim ekipama s dna. Magloire iz Raptorsa toliko je spor da više nije u stanju ponuditi niti onih 6 osobnih jer ne može stići nikoga kako bi ga faulirao. Sličan mrtvac je i Mike Bibby, legenda koju će valjda Knicksi konačno otpustiti sada kada su posložili rotaciju (rekao bih da su ga angažirali u totalnom očaju zbog manjka tijela na vanjskim pozicijama, ali to ne bi imalo smisla pošto je Mike već neko vrijeme truplo). Pistonsi nude Damiena Wilkinsa (koji nekim čudom i dalje ima posao u ligi kao žilavi obrambeni swingman) i Jasona Maxiella (čiji midlevel ugovor će još dogodine odražavati genij Joea Dumarsa koji je dao milijune čovjeku drvenih ruku taman u trenutku kada je ovaj ostao bez skočnosti, a samim time i vrijednosti), a Bobcasti cijeli odred igrača koji su prešli put bez povratka poput Diopa, Carrolla i Maggettea (gubitkom fizikalija, izgubili su svaku vrijednost). Proces starenja u sličnu situaciju doveo je Rasharda Lewisa, Quentina Richardsona i Mehmeta Okura. S druge strane, mladi igrač poput Lancea Stephensona na vrhuncu je fizičke moći, ali ostavlja jednako loš dojam svojim neshvaćanjem igre i nedostatkom talenta. Čovjek posumnja u zdrav razum Larrya Birda koji navodno stoji iza maloga i kune se u njegove all-round sposobnosti (valjda je još zaljubljen u idealne fizikalije za swingmana koje Stephenson posjeduje), iako je svakim njegovim boravkom na parketu jasno kako se radi o još jednom izgubljenom slučaju koji nikakvim talentom neće uspijeti sakriti manjak karaktera i osnovnog shvaćanja košarkaške igre.

13Jun/1119

I LOVE THIS GAME

Posted by ispdcom

Košarka je zakon, potvrdilo se to još jednom. Ball don't lie. Iako sam se već predao i pomirio sa životom u đikaniziranom svemiru, u kojem će se sve opet okrenuti u smjeru s početka nultih, kada je ligu gušila praznina nastala Jordanovim odlaskom, u zadnji tren smisao je spašen. Ipak ne možeš doći do trofeja silom, trebaš naučiti neke lekcije. Kada je Boston pao bez ispaljenog metka pomislio sam kako je ovo kraj, izbacili su ultimativnu Momčad. Pa sam se nadao da su Bullsi ipak dovoljno zreli. Protiv Mavsa se nisam nadao više ničemu, samo što bržem kraju agonije.

Ne pretjerujem kada kažem da je Dallas spasio košarku. Mogu mediji i dalje lajati o Heatu i uzrocima njihova poraza, ali pametne franšize i pametni ljudi u ligi još jednom su dobili potvrdu koji obrazac treba slijediti. Onaj upornog planiranja i upornog rada. Dallas je prije 5 sezona bio momčad koja je sve htjela na brzinu, Cuban je kupovao talent i na kraju je izgubio. Zadnjih godina su se okrenuli lekcijama Spursa, stvorili su sistem i momčad, gutali razočaranja i na kraju trijumfirali. Potvrdili da je NBA zanimljiva masama zbog zvijezda, ali da je prije svega ljubiteljima košarke zanimljiva zbog igre.

Sutra nitko neće pokušati pretplatiti tri igrača i graditi momčad (dobro, nitko osim Knicksa), ali zato vam garantiram da ćemo od iduće sezone gledati više zone nego ikada. Da ne govorim da su Mavsi nadahnuće za sve buduće šampione i po tome što su građeni oko igrača zadatka, bez zvijezda, čak i bez all-round all-star igrača. U prvi plan dolaze karakter, iskustvo i ozbiljnost, ali i ne-konvencionalne rotacije. Do jučer je vladalo uvjerenje da lepršava košarka u stilu Sunsa ne može do naslova, danas znamo da je Sunsima nedostajala samo malo bolja obrana.

I po meni najveći plus ovakvog ishoda je što sutra više nitko nema pravo reći da u NBA trener nije bitan. Da se vratim na primjer Sunsa i zaigram "da je moja baba muško" igru, pitanje je da li bi imali naslov da je uprava bila voljna malo riskirati financijski i da je D'Antoni imao boljeg stručnjaka za obranu od Iavaronia, nekoga tko bi apostrofirao taj dio igre. Možda u regularnom dijelu i za veliku većinu ekipa trener i nije bitan, ali za ove najbolje, koje se međusobno bore za naslov u utakmicama gdje svaka sitnica odlučuje, jeste.

Phil Jackson je najveći ne samo zato što je znao ukrotiti egomanijake poput Jordana ili Kobea (donekle), već i zato što je znao da njegov rezultat umire ili živi s poštovanjem principa trokuta Texa Wintera. Naravno da mu vrhunski talent koji je imao na raspolaganju nije bio na odmet, ali igra je bila ta koja je donosila rezultat. Sad, možda vam se čini pretjeranim u ovu ligu stavljati Carlislea, ali čovjek je uz malo sreće možda mogao imati i tri prstena danas. Rick Carlisle je na neki način uvijek bio podcijenjen, ali Rick Carlisle još nije vodio momčad koju nije napravio potencijalno šampionskom.

Prvo je stvorio Detroit po uzoru na stare Pistonse koje je kao igrač šampionskih Celticsa upoznao iz prve ruke. Također, kao igrač tih istih Celticsa vrlo je dobro znao važnost nesebične igre u napadu i raznovrsnosti. Možda nije bio ništa više od dodavača ručnika u svoje vrijeme, ali dodavao ga je Birdu, McHaleu i Waltonu između ostalih. Način na koji ga se Dumars riješio nakon što je stvorio buduće prvake možda nije bio fer, ali je bio još jedna škola. Pistonsi su osvojili naslov s Larryem Brownom, a ironija ne može biti veća - jedna od najvećih trenerskih NBA legendi osvojila je prvi prsten s momčadi koju je stvorio trener početnik.

Carlisle je zatim stvorio i potencijalnog šampiona od Indiane, da bi se ti snovi raspali onim nesretnim događajem u Detroitu, od kojega se franšiza Pacersa još nije oporavila. Te godine su naslovnice svih NBA magazina kao prvog izazivača nudile upravo Artesta, O'Neala i Captain Jacka, a smatrati takav roster šampionskim iz današnje pozicije djeluje stvarno nestvarno. Ali, ta momčad je pod Carlisleom do one nesretne tučnjave gazila sve pred sobom. I onda je Cuban bez razmišljanja angažirao čovjeka koji je uz pomoć sjajnih asistenata i jednog od najbrojnijih stručnih štabova u ligi uopće, dvije godine pripremao teren u očekivanju prave prilike. Koja se ukazala ove sezone i koju su odmah zgrabili.

Da mu ne pada na pamet štediti, Cuban je pokazao na stotine načina, od ogromnih ulaganja u struku i svakakve oblike košarkaške analize, do gomilanja i preplaćivanja solidnih igrača koji su mu bili dostupni. Samo, tko danas nakon svega može reći da je preplatio Mariona ili da je nepotrebno riskirao s Butlerom ili da će tek preplatiti Chandlera? Ono gdje je Cuban naučio lekciju je da treba pustiti igri da priča. Dallas je uvijek igrao lijepu košarku, ali pod Carlisleom obrana je postala značajnija nego ikada i sjajni rezultati kroz regularnu sezonu su uvijek bili prisutni. Međutim, najvažnije je da nije bilo nikakvih paničnih poteza zbog dva bolna ispadanja u playoffu, posebice od onog lanjskog od Spursa u seriji u kojoj je San Antonio nametnuo svoju igru.

Za ovu godinu Mavsi su znali da nema više ustupaka, već da protivnika moraju dobiti upravo nametanjem svoga stila. Pa onda budi što jesi, izađi kao pobjednik ili pogini muški. I, naravno, radi sitne prilagodbe koje vode naprijed, u čemu su se pokazali majstorima - pogledajte samo tijek svih serija u ovom playoffu, nakon početne dvije utakmice ispitivanja snaga, Dallas je redovito bio taj koji bi zadao prvi kontraudarac kojim bi protivnika izbacio iz ravnoteže taman koliko treba. Taj njihov stil se pokazao dobitnom kombinacijom i to treba priznati usprkos svim do sada poznatim pravilima kojima je prkosio.

Dallas je srušio sve mitove, pokazavši da do naslova može i prosječna obrambena momčad ako zna koristiti protivnikova slabosti. To miksanje zone i čovjeka malo po malo je pretvaralo Heat u šutersku momčad, što me podsjetilo na one davne dane kada sam još gledao Euro košarku i kada su me istovremeno fascinirale i iritirale te zone, statičnost napada i stalno potezanje trica. Međutim, nije zona kriva što onaj tko je napada nema dovoljno vještine da je savlada, jer u pitanju je tek jedna vrsta obrane koje ima slabosti kao i sve druge. To je taj šahovski dio košarke kojega u NBA kronično nedostaje i kojega će nadam se biti sve više u budućnosti.


- Brendane, opraštam ti sve milijune koji si mi spalio!!!! DeShawn, tebi sve one koje ćeš mi tek spaliti!!!!!!!!
- Toooooooooooooooooooooooooooo!!!!!

Ne samo da je Dallas bio prosječan u obrani, već nije imao ni zatvoren reket kako treba. Tyson Chandler je bio veličanstven cijelu sezonu, ali toliko ovisiti o jednom igraču je nemoguće. Miami ih je imao u šaci što se koševa u reketu i skoka tiče do onog trenutka kada se serija prelomila u drugom poluvremenu četvrte utakmice. Od toga trenutka igrači Dallasa su jednostavno bili gladniji. Nema bolje izraza za opisati činjenicu što su hvatali više lopti i uopće igrali požrtvovnije. Jednostavno, oni su odgovorili na sve izazove - kada se prozvalo momčad da previše ovisi o Nowitzkom reagirali su, kada se prozvalo Terrya da treba igrati kao druga opcija reagirao je, kada se prozvalo Chandlera da treba biti čvršći reagirao je. S druge strane Miami na nijedan izazov nije odgovorio pozitivno i u tom mikro svemiru, koji svaka serija postane za sebe, to je bio jedan od ključnih detalja.

I iako je Dallas potpuno zasluženo osvojio naslov jer je bio bolja momčad i jer je igrao bolju košarku, i iako mu hvala na tome što je sve to uspio srušivši usput ne samo gomile paradigmi već i nastanak jednog ružnog Imperija, ta nesposobnost Heata da mentalno reagira na zahtjeve serije jednako je fascinantna. Ne želim reći da je to ključni moment, Dallas je pokazao srce i definitivno su imali neke obrambene momente za diviti se, ali da im je činjenica kako je Heat izgubio dušu pomogla - jeste. Miami igra ružnu, bezveznu košarku, nešto što se može tolerirati samo zato što s druge strane parketa ulažu ogromne količine energije u to fanatično branjenje koša. Međutim, u onoj famoznoj četvrtoj utakmici ne samo da je LeBron James dokazao da je papak, on kao da je probušio napuhani balon koji je bila ova momčad.

Čim je on stao igrati punom snagom, čim su mu obrambene rotacije oslabile i čim su mu se napadi sveli na gledanje s perimetra i dodavanje prvom do sebe, Miami je izgubio seriju. Nadoknaditi njegov učinak nemoguće je samo po sebi, ali ono što je još više ubilo Heat bilo je saznanje svih uključenih da je Dallas jednostavno bolji. Kada je LBJ ostao bez samopouzdanja, oduzeo ga je i momčadi koja je upravo na vjerovanju da je on Svemogući do tada živjela. A bez samopouzdanja nije više bilo ni one samoubilačke igre u obrani, bez čega je Miami ostao bez oružja za suprostaviti se Dallasu koji je tako preokrenuo stvari u svoju koristi i nametnuo svoju igru. Wade je pokušao spasiti što se spasiti da, ali glavom kroz zid nije išlo. Miami za ovakve situacije jednostavno nema plan B, a nema ga zato što nema ni plan A, jer ono što oni igraju nije igra. I tu je razlika između Carlislea i Spoelstre. Iako će i Rick dati do znanja da su igrači ti koji igraju i da on nema nikakva utjecaja u napadu, upravo su njegove rotacije, postave i kombinacije davali svima na parketu najbolju šansu da nešto naprave.

Spoelstra s druge strane nije imao pojma što radi, njegovi potezi u zadnje dvije utakmice su bili tipični potezi očajnika koji se nada da će slučajno nabasati na spasonosnu formulu. Da, nije imao lak posao obzirom na sakatu klupu, ali svaka medalja ima dvije strane, dakle za dobar dio loše obavljenog posla kriv je i sam. Mislim, može biti ponosan ne sve što je napravio u prvoj godini s ovom momčadi, na kraju će svi ovo gledati kao neuspjeh iako on to nije (odnosno, neće to biti ako iz njega izvuku pouke) obzirom na to kako se odvijala sezona. Međutim, mogao je bolje, puno bolje.

Nego, da se vratim na Jamesa. Ne pada mi na pamet pokušavati ući u njegov um, ali očito je kako se radi o čovjeku koji treba puno stručniju pomoć od one koju mu mogu pružiti tapšanja po dupetu od strane suigrača. Ono, možda ne želi biti čovjek odluke i želi pobjeći od odgovornosti zato što cijeli život netko od njega nešto očekuje, možda ga je jednostavno strah pritiska zbog svega onoga što slijedi nakon neuspjeha. Ne zaboravite da nije on sam od sebe napravio Globalnu Đikonu, da ogroman dio odgovornosti leži na njegovim prijateljima i suradnicima koji su u prvom planu uvijek imali dolare i uspjeh, a tek tada brigu za svoju zlatnu koku.

James je dolaskom u Miami izgleda naučio da je važno posvetiti se samo košarci, zadnji dio sezone samo je ona bila važna. Nakon poraza proradila je ogorčenost, a čak i ono ruganje s Dirkom govori o nezrelosti i na neki način nedostojnosti da se bude prvakom. Ali, ono što ni on ni Heat nisu naučili je da samo na njegovim fizikalijama ne može do kraja. Ovaj poraz neće biti uzalud ako iz njega izvuku pouke. A te su da treba raditi na igri, pojačati momčad i momčadski duh. I ona najvažnija, ne oslanjati se na medijsku veličinu nekoga, već na njegovu igru na parketu.

Kako James nije u završnici seriji uspijevao biti niti Pippen, morat će prihvatiti njegova ograničenja kako bi sutra od njega stvarno izvukli Pippena. E, sad je pitanje koliko još sezona Wade može glumiti Jordana, u ovoj seriji mu je to išlo sasvim dobro i stvarno je uz Dirka bio jedini legitimni kandidat za MVP-a. Ono ključno je pak kakav stil igre može razviti Miami, posebice u napadu, jer ovaj izostanak ikakvog sistema više se ne smije događati. Nema izlika u ozljedama i nedostatku tijela, jer nije to ono što ih je koštalo odlaska do kraja. Koštalo ih je to što su igrali lošiju košarku, što su manje željeli i što nisu bili realni. Dok je Dallas znao da su im margine za grešku male i da mogu do kraja samo ako će odigrati savršeno, odnosno najbolje što mogu u datom trenutku, Heat je vjerovao da imaju rješenje za sve. Jer su vjerovali u idole umjesto u rad. Miami Heat su Hrvati. Arogancija i ignorancija su ih na kraju stajali glave. I budimo sretni zbog toga.

Budimo sretni i zbog Dirka, koji je izbjegao svrstavanje u kategoriju s Barkleyem i Maloneom i upisao se među 30 najvećih igrača svih vremena. Smiješno je što je trofej dignuo nekoliko minuta nakon što je odigrao najgoru playoff partiju ove godine, ali i to je na neki način još jedan dokaz njegove ljudskosti koja zrači iz svakog njegovog poteza. Na kraju je zabio kada je bilo najpotrebnije, ali i to je snaga Dallasa, što su ga suigrači digli kada mu nije išlo i tako mu vratili za sve one situacije kada je on njih izvlačio. Tome služi momčad, to je vjerovanje jedan u drugoga, a ne ono što je pokazao Miami koji je jednostavno stao onog trenutka kad je stao James. Postavlja se pitanje da li su uopće bili momčad ili su tipična oportunistička skupina u kojoj se članovi podržavaju samo kada im ide dobro. Miami HDZeat.

Uglavnom, Dirk nije igrač u rangu Birda, to nikako, ali je možda najbolji čisti šuter svih vremena i to je bilo nešto na čemu je Dallas sve ove godine gradio igru. Njegovi šutevi iz onih smiješnih poza možda na neki način i jesu asptraktni i blentavi, ali su za razliku od sirove snage na koju igraju Wade i James ipak rezultat činjenice da je jedan smrtnik prihvatio svoje nedostatke i naučio kako iz njih izvuči maksimum. Dirk je muškarac, a to je nešto što se ne dokazuje brojem reklama, samo naslova.

A kad smo kod muškaraca, treba odati priznanje Boshu. Više nema smisla čovjeka zezati s onim WNBA forama, ma kako mekan bio u kontaktu barem se trudio. Napadao je koš, skakao, gurao se, iako je iz aviona očito da to nije njegova igra. Međutim, upravo njegova uloga u ovoj momčadi dovoljno govori koliko Spoelstra nije odradio posao i kako je sve u pripremi bilo podređeno samo tome da se balansiraju uloge Jamesa i Wadea. Bosh možda nije klasični post igrač, ali svojim šuterskim rasponom on je idealna opcija za pick igru i sramotno je koliko malo ga je Miami koristio u toj ulozi. Išli na rolanje ili pop prema vani, Bosh je uvijek opasan, uvijek ostavlja dio terena nebranjenim i otvara prostor partneru. Ako je išta trebalo jahati do besvijesti, to je on, osobito u trenutcima kada James nema nikakvu ideju, a Wade na silu pokušava do reketa.

Na samom startu utakmice bilo je zabavno gledati Jamesa jer je ubacio nekoliko šuteva iz vani i tu se točno dalo vidjeti kako pogrešno i on i momčad razmišljaju. Istina, protiv Bullsa se zalomilo da te trice upadaju, što je njegovu dominaciju učinilo još dojmljivijom, podiglo je ono što je pružao u toj seriji na neke sulude razine. Međutim, čim je šut stao pao je na zemlju, igrajući i dalje sjajnu all-round igru, barem do četvrte utakmice kada je pogledao sebe u dušu i kada su i on i suigrači shvatili da on nije dovoljan, da su cijelu sezonu ulagali na krivu kartu.

Iako sam mislio da će ova utakmica biti više nalik onim ranijim bitkama, Dallas je hladnokrvno zadržao momentum iz prethodne utakmice, nametnuo svoju igru i izazivao Heat da zabije više. Izdržali su sve pritiske, posebice sudaca koji su očajno odrađenu seriju noćas doveli do ekstrema, navlačeći za domaćina svakom prilikom. Ali, to je već postalo NBA pravilo, domaćin uvijek može računati na određenu pomoć, što samo baca dodatno svjetlo na posao koji je Dallas odradio u ključnom trenutku svoga postojanja. Prvaci na kvadrat.

Terry je u prvom dijelu pokrio sve Dirkove promašaje, Barea je nastavio secirati obranu (usput čuvajući Kiddove noge za težak posao u obrani), a čak je i onaj nesretni Stevenson zaradio novi ugovor spojivši tri trice (doduše, nešto kasnije je zamalo izazvao masovnu tučnjavu, ali to vam je prvo i jedino pravilo života s čovjekom koji ima više tetovaža nego sivih ćelija - nadaš se da će na kraju večeri plusevi pokriti minuse). Energija i samouvjerenost Mavsa bili su do te mjere zarazni da je i Cardinal odigrao kvalitetne minute, složivši nekoliko igrača Heata na pod, a jedan Mahinmi je ubacio šut s poludistance sa sirenom za kraj treće nakon kojega je valjda i onima u zadnjem redu tribina bilo jasno koja je momčad alfa mužjak u ovom trenutku.

Miami taj momentum nije mogao razbiti čak ni dok je Dirk promašivao, Wadeova energija nije mogla nadoknaditi očajnu organizaciju igre, pasivnost Jamesa i mlake reakcije u obrani i skoku. Njegovi suigrači više jednostavno nisu vjerovali, a Dallas je za to vrijeme trpao i trpao. Čak je i veteran stotina bitaka i Wadeov vjerni suradnik Haslem opet djelovao kao da mu se raspalo stopalo, kao da je i dalje ozljeđen. Lopte su se odbijale oko njega, a on ih je samo tužno gledao dok su ih kupili Barea i Kidd. Trice su i drugu večer za redom bile ključne, nadoknadile su to što su najveći dio utakmice Dirk i Chandler imali skoro pa više osobnih nego koševa. Chandler je bio na meti sudaca od početka, ali usprkos tome uspio je ostaviti solidan trag na utakmici, dokazavši još jednom da je uz Dirka najvažniji igrač ove ekipe i čovjek kojega je nemoguće nadomjestiti.

O dekoncentraciji Miami dovoljno govore i gomile promašenih slobodnih. Dirk bi to nazvao karmom, vraćanjem sudbine za onaj prijašnji poraz u Finalu, ali po meni je to samo još jedan dokaz da su igrači itekako bili svjesni da ih Dallas ima u šaci. Bez post igre, bez neviđenih atleta u obrani, samo na račun inteligencije i većeg srca, Mavsi su bili ti koji su diktirali uvjete konačne predaje Heata.

I iako smo već toliko puta naglasili da je najljepši ishod ovog Finala činjenica da je pobjedila košarka, ne treba zaboraviti ni onaj romantični moment. To što će takve legende kao Dirk, Kidd, Marion, pa i taj dosadni Terry, završiti karijere kao pobjednici, sjajna je stvar. Finale je bilo zabavno, napetost je dobrim dijelom izvlačila činjenicu da igra nije nešto, barem do onog trenutka kada je Dallas uzeo stvar u svoje ruke i kada smo dobili i dva klasika u petoj i šestoj. Ali, nakon nekog vremena vrlo brzo ću zaboraviti detalje. Ono čega ću se sjećati cijeli život je ta filmska priča u kojoj je Dallas nakon 5 godina došao do prilike za osvetu i iskoristio je. Pamtit ću sve te veterane koji su uspijeli uhvatiti zadnji vlak, kao što je nekada to uspijelo Oscaru Robertsonu s Bucksima ili Clydeu Drexleru s Rocketsima. I iako će mi naslov Bostona uvijek biti draži jer su Pierce, Garnett i posebice Ray Allen došli do krune karijere, ovaj mi je odmah tu do. Život piše romane, ali ponekad su upravo filmske završnice slađe, zar ne?

I love this game. S lockoutom, bez njega, i dogodine ću biti uz nju. Kad god. Jer na košarku uvijek možeš računati. Čak i kada te razočara, ne smiješ zaboraviti da će sve to jednog dana vratiti s kamatama. Savršeni kraj savršene sezone. I da, s druge strane mi je drago da je kraj jer sam se više umorio od kakofonije koja prati igru. Ovo što su mediji danas postali za poseban je post, ta potreba da se analizira svaka sekunda i svaki trenutak i da se od svega radi vijest umaraju. A poanta svega je zabava. Tako da odmor dolazi u pravom trenutku. Uživajte u ljetu, sad nas čeka poneki osvrt na viđeno, draft. Laganini. A onda se uključujemo u praćenje Europskog prvenstva. Sreća da se nisam kladio na ništa u vezi ishoda ovog Finala. Za razliku od legende Le Batarda.

Homeless man (with a golden voice) asks LeBron for a dollar. LeBron pulls some coins from his pockets and gives them to the man.
- Hey LeBron, there's only 75 cents here.
- Sorry homeless man, i don't have a forth quarter

Reče to LeBron i ode u svoj tužni dvorac. Homeless man ode u svoju sivu svakodnevnicu. Mi se vraćamo svojim običnim i prekrasnim životima. A Dirk, Kidd, Cuban, Carlisle i ostali kreću u ostatak svojih života kao NBA šampioni. Slava im.

8Dec/100

MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE 2

Posted by ispdcom

Drugi top 10 izbor bavi se starterima koji to ne zaslužuju biti. U izbor su dolazili svi igrači koji su ostavili negativan dojam na biračku komisiju (opet sačinjenu od većine igrača ispodobruca fantasy lige), s tim da je, iako u početku zamišljena kao popis relativno redovnih startera koji to ne zaslužuju biti, lista proširena čak i na one igrače koji iza sebe imaju makar i jedan nastup u petorci. Naravno, pod uvjetom da je taj nastup izazvao veće čuđenje kod fana košarke od potencijalne odluke Denisa Bajramovića da odigra pick 'n' roll, odnosno reakciju tipa ''šta je ovaj tip još živ?''

1. DeSHAWN STEVENSON (Mavericks)

Stevenson je jedini igrač koji se na dvije liste našao na samom vrhu. Nevjerojatno je da je ovakav lik starter u jednoj od boljih momčadi na Zapadu, a još je manje vjerojatno da je ovo Stevensonu već 11. sezona u NBA ligi. Mavericksi ga ionako drže među starterima samo da bi Terry i dalje mogao figurirati kao šesti igrač, a 13 minuta po susretu dovoljno govori koliko je važan za momčad. Ipak, sve to skupa ne spriječava nekada samoproglašenog stopera da danas vjeruje kako je postao nova inkarnacija Reggiea Millera.


"Terry, jesi za jednu šutersku seriju na treningu?"

2. VLADIMIR RADMANOVIĆ (Warriors)

Našao se na većini listi, uglavnom iz razloga što birači nisu mogli vjerovati da je još uvijek u ligi, a kamoli u ulozi člana rotacije ili startera. Na osnovu čega on još uvijek ima pristup NBA parketima, osim kao eventualni pretplatnik, legitimno je pitanje. Također, Vladimirovo prisustvo u ligi natjera čovjeka da se posveti dubokom promišljanju na temu tko je bolje prošao u tradeu njega i Adama Morrisona. Prvi odgovor koji se nameće je kako se radilo o možda malom koraku za Lakerse ili Bobcatse, ali velikom za čovječanstvo. Naime, dokazano je kako i nepokretni bijelci ipak nemaju pravo samo na minimalnu NBA mirovinu (eto vam sada Bagariću i Šundove!), već i onu nešto izdašniju.

3. TRACY McGRADY (Pistons)

Kaže Joe: 'Tijelo mu je vjerojatno kao ona istucana šnicla koju Mati pola sata udara čekićem u nadi da od žilave krmetine napravi mekani filet'. Treba li tome nešto dodati?

4. DAN GADZURIC (Warriors)

Koliko je klupa Warriorsa kriminalna dovoljno govori podatak da u slučaju Biedrinsove pauze (koja je neminovna), minute i poneki start čekaju ovog balvana. Balvana koji usput zarađuje 7 milja ove godine, a da nikome nije jasna njegova uloga u momčadi, ligi i uopće galaksiji. Nadamo se da je barem drag obiteljski čovjek.

5. CARLOS ARROYO (Heat)

Kako play nominalnog izazivača može biti čovjek koji ni Maccabi u Izraelu nije doveo do naslova? Možda trenutno i igra iznad svih očekivanja, ali svi znamo da Arroyo starta samo iz razloga da bi se skrenula pažnja gomile latinosa u Miamiu na Heat, barem sada dok nema baseballa.

6. LANDRY FIELDS (Knicks)

Klasičan pokušaj prijevare od strane Knicksa koji s njegovom mladosti žele stvoriti privid nekakve logike u vođenju momčadi. Klasični dokaz da u lošoj momčadi svatko može s poštenom minutažom doći do brojki (uostalom, to što je bolji skakač nego strijelac dovoljno govori o njegovim predispozicijama, Fields je fajter koji će dati sve od sebe, ali da ne igra u Knicksima nitko ga ne bi ni primjetio). Uglavnom, zamislite ga kao startera u ozbiljnoj momčadi, a ne cirkusu D'Antoni tipa. Ne možete? Go figure.

7. JOEL ANTHONY (Heat)

Činjenica kako bi ovo trebao biti startni centar "prvaka" tragikomična je, skoro kao i ideja da bi Arroyo te iste "prvake" zaokružio na poziciji playmakera. Eventualni alley-oop ove dvojice u stilu Kidda i Chandlera vjerovatno bi označio kraj fantasy lige za većinu članova komisije jer bi rezultirao povlačenjem nekolicine njih u Tibet gdje bi se posvetili redovničkom životu i meditaciji nakon što su prisustvovali čudu koje im je ogolilo besmisao materijalnog svijeta.

8. KEITH BOGANS (Chicago Bulls)

Navijač Jazza: "Da baba ima piša, bila bi djed, a da je Brewer igračina, igrao bi u Jazzu, a ne bio zamjena Bogansu." Bogans je tužni podsjetnik na glavnu slabost potencijalno velike momčadi, a činjenica da ga Brewer ne može preskočiti u rotaciji dokaz da je gornja tvrdnja poprilično točna.

9. JOSH McROBERTS (Pacers)

Činjenica da je s ovakvim starterom Indiana legitimni playoff kandidat dovoljno govori o snazi Istoka. Još je luđe što usprkos nedostatku ikakve vještine, samo na račun minuta i upornosti, McRoberts čak i donosi prevagu u susretima s jednako lošim ekipama. Hm, što ako NBA trenutno ipak nije tako dobra i krcata talentom kako volimo misliti?

10. RYAN GOMES (Clippers)

Čak je i Vinnie shvatio da je bolje da starta Aminou umjesto čovjeka koji posjeduje jedan jedini potez, šut iz kuta s poludistance, poznat i kao potez luzera. Sterling je barem u jednom bio u pravu ovoga ljeta - kome trebaju ovakvi igrači. I onda ga dovede. Aaaah! Free Blake!

Poseban spomen svakako zaslužuju i Shelden Williams (Nuggets), čijem napadačkom anti-talentu je ravna jedino njegova obrambena nemoć, leš Anthonya Parkera (Cavaliers), za života velikog igrača u Maccabiu te Hedo Turkoglu (Suns), koji bez prave podrške turske manjine u Phoenixu nije u stanju pronaći ulogu u momčadi, a kamoli startati. Ova trojka je umalo upala na glavnu listu, a evo i popisa svih onih koji su spomenuti makar jednom:

Drew Gooden (Bucks), Jason Kapono (Sixers), Ishmael Smith (Rockets), Jerry Stackhouse (ex-Heat), Jon Brockman (Bucks), Baron Davis (Clippers), Melvin Ely (Nuggets), Jermaine O'Neill (Celtics), Shawn Marion (Mavs), Jason Collins (Hawks), Quentin Richardson (Magic), Dwayne Wade (Heat), Derek Fisher (Lakers), svi igrači Pistonsa i Cavsa koji se ne prezivaju Hickson i Monroe (a bilo ih je stvarno previše da bi ih pojedinačno nabrajali), DeJuain Blair (Spurs), Yao Ming (Rockets), Brandon Roy (Blazers), George Hill (Spurs), Joey Dorsey (Raptors), Beno Udrih (Kings), Maurice Evans (Hawks) i Timofey Mozgov (Knicks) kojega će Sickre vjerojatno staviti na sve liste samo radi The Blowjoba.