WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

NJETZ

Euforija uzrokovana početkom NBA sezone ove godine trajala je nešto duže nego inače. Obično se, nakon što odgledam svaku momčad barem jednom i nakon što ne propustim nijedan međusobni dvoboj onih 5-6 najboljih, s gledanja utakmica prebacim na, nazovimo je tako, red carpet stranu lige.

Izvještaji s utakmica postaju manje važni jer manje-više svjestan si dometa određene momčadi, a u prvi plan iskaču tračevi. Tradeovi i planovi za budućnost, bližu ili dalju. Doduše, zbog ovoljetnih turbo promjena na rosterima i novih mladih snaga koje polako preuzimaju igrački primat u ligi, skautiranje i razdoblje prilagodbe na novi raspored snaga trajalo je duže nego inače, ali mislim da mogu svečano proglasiti kraj NBA ludila.

Liga ulazi u onaj najgori dio sezone, mučenje u kojem će se čuvati stečene pozicije uglavnom odrađivanjem posla. Kvalitetna košarka bit će uglavnom rezervirana za sudare ovih desetak vrhunskih ekipa, a sve ostalo trebat će ignorirati, barem tamo do all-star vikenda kada kreće lov na playoff i draft pozicije.

Uglavnom, u gomili ugodnih iznenađenja i ponekom neugodnom, kojima ću se više baviti u idućem postu koji donosi nove power rankingse, meni osobno najveće razočaranje su Netsi. Houston će biti OK, Portland ima itekako objektivne razloge za ovoliki pad, ali Netsi djeluju totalno izgubljeno. Naime, ni jedna stvar zbog koje je bilo realno očekivati njihov skok s dna ne funkcionira.

Vanjski šuteri poput Morrowa, Outlawa i Murphya, od kojih se očekivalo da koriste prostor koji bi ostajao dok Harris i Lopez igraju dva na dva, potpuno su podbacili. Avery Johnson trebao je izgraditi čvrstu obranu, ali vrijeme uglavnom gubi rotirajući nebitne igrače nezadovoljan učinkom na tom dijelu terena, time dodatno gušeći napad. Time je praktički ubio svaku mogućnost Netsa da se pokrenu – prvo ništa nisu dobijali od onih od kojih se nešto očekivalo, sada dobivaju nulu od ovih od kojih ništa ne očekuješ.

Donekle je podbacio i dvojac na kojem su polagali sve. Devin Harris je pokazao izuzetno zrelost potpuno se prilagodivši Johnsonovim zahtjevima, zanemaruje svoju slashersku prirodu i odrađuje vrhunski posao u obrani i organizaciji igre. Dobro, ne radi se o nekoj posebnoj igri, sve se svodi na gomilu screen ‘n’ rollova na vrhu reketa nakon kojih lopta ide onome tko je postavljao blok ili nekome od šutera postavljenih na krilima. Ali, činjenica je da Harris brzo i precizno pronalazi najbolja moguća rješenja.

Nažalost, okružen truplima koji nisu u stanju pogoditi ni bazen umjesto očekivanim kvalitetnim suigračima, Harris je sve više prisiljen forsirati klimavi šut što definitivno ne doprinosi napadačkoj učinkovitosti, ni njega ni momčadi. Dosadne ozljede koja ga prate kroz cijelu karijeru nećemo ni spominjati.

Drugi nositelj i možda najveće razočaranje Brook Lopez je ovoga ljeta također mirovao zbog zdravstvenih problema, a nedovoljna pripremljenost itekako se osjeti. Brook stvarno nema problema oko zabijanja, s Harrisovim pravovremenim loptama i vlastitom snalažljivošću u reketu dolazi do 20 koševa kao od šale. Problemi su nedostatak energije i pokretljivosti. Ovih njegovih 6 skokova u prosjeku su sramota za rasnog centra, ali valjda će i njihov broj rasti kako se kondicija bude popravljala tijekom sezone. Ako je stvar u kondiciji, a ne možda u općenitoj mekanosti.

Avery bi pak definitivno dio energije trebao usmjeriti na razvoj igrača poput Favorsa i Lopeza. Iako pokazuje volju da trpi svoja dva udarna igrača i bude učitelj (a svi vrlo dobro znamo da bi najradije vikao i na Harrisa i na Lopeza nakon svake greške), njegova upornost u ignoriranju Favorsa graniči s ludilom.

Mislim, iako je očito da je Favors sirov i da su greške (posebice u obrambenim rotacijama) neizbježne, mora uzeti u obzir da se momak tek uči košarci te da je svaka minuta poklonjena prolazniku poput Humphriesa umjesto njemu bačena u vjetar. Kvragu, pa nije da se Netsi bore za playoff. Bez obzira koliko obrambenih stopera Johnson gurao u petorku, ova momčad neće daleko jer jednostavno nema dovoljno oružja. Pa zašto onda ne razvijati ono potencijalno najveće?

Dok Johnson i dalje fokus drži na svakoj sljedećoj utakmici, jasno je kako vodstvo kluba sve snage baca na budućnost. Točnije, na dovođenje Carmela Anthonya. Nećemo sada o tome kako Avery Johnson i Carmelo u kombinaciji nemaju nikakvog smisla, jer eventualni dolazak takvog strijelca definitivno bi riješio glavni problem ove momčadi – zabijanje koševa.

Ako su Harris i Lopez solidna pick ‘n’ roll kombinacija, s Melom na krilu ovo postaje zeznuta momčad (barem na papiru). Favors, usprkos svom potencijalu, ipak treba nekoliko sezona da nauči pravilno koristiti svoj potencijal. Na sveučilištu je igrao bez lopte, trčao je od koša do koša bez da ijedna akcija ide na njega i sve što ima su te fantastične fizikalije. Zbog kojih bi, po meni, Denver bio lud kad ne bi pristao na zamjenu Anthonya za njega.

Ovi pickovi koje su Netsi dobili od Lakersa i Rocketsa u zamjenu za Terrencea Williamsa i Joea Smitha u biti su nebitni, kao i Murphyev ugovor. S kasnim pickovima možda pogodiš, možda fulaš. Murphy će ti osloboditi prostor na salary capu, ali eventualnim odlaskom Carmela kao slobodnog igrača ta opcija ti ionako ne gine. Ali, Favors zato donosi obećanje bolje budućnosti. Takav igrač je savršena opcija za novi početak, budući 20-10 post igrač koji golom snagom može donijeti prevagu.

Već imaju Lawsona kao solidnu opciju na jedinici, Afflalo i Nene su još uvijek mladi, pa kad već Carmelo na ovako kretenski način daje do znanja da mu Denver više nije zanimljiv, treba zgrabiti Favorsa i krenuti u rebuilding. To je odluka koju će za neodlučni Denver ionako donijeti sam Carmelo – čak je i navijačima dosadilo njegovo stalno isticanje želje za odlaskom te je već narušena i posjeta i atmosfera u dvorani.

Netsi pak mogu krenuti prema prosjećnosti. Harrisove ozljede, Lopezova mekoća u reketu i Melova sklonost tumačenju košarke kao sporta u kojem jedan igra a ostali gledaju, teško da su idealan temelj za veliku momčad. Ako do ostvarenja ove kombinacije uopće dođe, jer ako je Melo tvrdoglavo spreman riskirati milijune samo da bi zaigrao u Knicksima, onda će u cijeloj priči najbolje proći – Netsi. Ostat će im njihov nebrušeni dragulj, ni krivima ni dužnima.

LAKERS

Tek što se vratio na parket, onako nespreman i trapav, Bynum je odmah pokazao koliko je nedostajao Lakersima. Samo njegovo prisustvo u postu na 20 minuta, mogućnost da odmori Gasola, Lakersima su važniji od ijedne njegove vještine. Čovjek jednostavno zatvara reket samom pojavom i zna se kretati u obrani, a to je ono najvažnije za ovu veteransku momčad.

Sad, iako je izostanak Bynuma otežao život prvacima na početku ove sezone, glavni razlog za pad Lakersa u onu crnu seriju samo je jedan. Gle, Phil Jackson sjedi u onoj svojoj specijalnoj stolici i ne mrda bez obzira na ono što se događa na parketu. Čovjek s 11 naslova ne uzrujava se zbog nebitnih poraza u ovom mrtvom dijelu sezone. Zna da Pau nije u stanju biti briljantan ako mora igrati 40 minuta na petici, zna da je Kobe veteran koji mora imati oscilacije u igri, posebice šutu. To nisu stvari zbog kojih se vrijedi dizati na umjetne kukove.

Ipak, postoji jedna stvar koja čak i Zen-mastera može izbaciti iz ravnoteže. Lamar Odom. Phil je svjestan da je Lamar ključ, glavni razlog zašto su Lakersi sezonu otvorili ovako fantastično. Čim je Lamar zaspao, pao u pristupu i borbenosti, Lakersi su postali ranjivi. Kobe i Pau imaju valjda najbolju 2 na 2 igru u ligi, a kada ih Odom nadopunjuje skokom i agresivnim napadačkim pristupom, Lakersi stvarno djeluju moćno. Zato ćete i vidjeti Jacksona na time-outu da se uglavnom bavi Odomom. On je taj koji može iskoristiti svaku rupu koja obrana fokusirana na zaustavljanje Gasola i Bryanta ostavi. On je x-faktor. Samo što, eto, ponekad voli biti i dobri, stari, opušteni Lamar.

Ukratko, bez obzira na sve sitne pomake i promjene kojima smo prisustvovali u zadnje vrijeme, Lakersi su i dalje broj jedan ako ćemo gledati odnos snaga kroz optimalne uvjete (i u kontekstu važnih utakmica).

STERLING

Možda je Donald Sterling totalni ljigavac, ali s dva poteza koja je izveo ove sezone u mojoj knjizi postao je totalna legenda. Prvo me oduševio ovoljetnim komentarima kojima je počastio “pojačanja” svojih Clippersa. Naime, kada su potpisani Gomes i Foye, Sterling je mrtav-hladan rekao da tko su ti ljudi i zašto bi takvi luzeri ikome bili potrebni. Dobro, za neku drugu priču je to što on kao vlasnik mora potpisati ugovore i jednom i drugom, ali očito je barem da nije zadovoljan radom svoje uprave.

Međutim, sve je nadmašio ovim nedavnim vikanjem na Barona Davisa u posljednjim utakmicama Clippersa. Sterling, kao ni nitko normalan, ne kuži zašto Davis igra kada je očito nespreman, pa iz prvog reda viče na svog najskupljeg igrača “zašto si uopće na terenu?” i “debel si, zašto ne smršaviš”. Gle, možda to i jeste dokaz totalnog ludila, ali je prejebeno zabavno. Vlasnik koji viče na igrača kojem plaća milijune. To je totalni zakon.

Samo, Clippersi čak ni kao komični predah ne mogu biti prvi u gradu. Glavni komičar u Las Angelesu je i dalje Ron Artest, kojem opraštam sve prijašnje gluposti počasti li nas tijekom sezone još ponekom izjavom u ovom stilu (inače, ovo je prevalio preko usta nakon što je imao obračun s JaValeom McGeeom u nedavnom susretu s Wizardsima):

“McGee could be really good. I think he got to go to school a little bit more. He’s got to work on that IQ a little bit. He got to watch more tape. I don’t think he watches tape. I think he plays video games. I do. I don’t think he watches tape. I think he plays video games and I think he could possibly have an Atari. He should upgrade to a PlayStation.”

WARRIORS

Warriorsi igraju očajno, od početka koji je obećavao spali su na negledljivu momčad koja jedva čeka da im netko skrati muke. Ali, ovakav razvoj događaja može se razumijeti. Klupa na postoji, a David Lee je infekcijom ruke zamalo ostao bez dijela mišića oko lakta zbog kojega bi možda i prestao igrati košarku, ali, srećom, ništa radikalno se nije dogodilo. Osim što Lee ne liči na sebe jer igra s jednom rukom, jelte. Curry se stalno muči s tim gležnjem, njemu definitivno ne bi loše došao odmor. Obzirom da momčad ne ide nigdje, svako forsiranje njegovog povratka može biti samo kontraproduktivno. Pa makar zbog toga jedna od zabavnijih momčadi u ligi ostala smijurija kakvu smo gledali i lani.

NAGGING INJURIES

Začin svake sezone, sada su nam odnijele i Noaha. Samo, Bullsi će se snaći. Nakon operacije Joakim će biti još bolji, a Gibson će se pobrinuti da momčad obrambeno ne padne previše. Međutim, dvije momčadi nisu takve sreće da mogu ozljedu svog lidera prihvatiti kao nešto normalno. Jer, nikakve operacije više ne mogu pomoći Brandonu Royu i Yao Mingu da postanu nositelji kakvi su bili do jučer.

Obzirom da je ovo Mingu tko zna koja ruptura stopala i obzirom da je u zadnjoj godini, sve osim odlaska u mirovinu bit će iznenađenje. Kako god, više nitko, pa ni Rocketsi, neće oko njega graditi budućnost. Tužna priča, ali razumljiva i očekivana. Rocketsi već imaju spremne temelje za život bez Minga.

Blazersi pak nisu te sreće. Njihov život s Royem tek je trebao početi. Ogromni ugovor potpisan sa svojim najboljim igračem tako će im visiti nad glavom još pet sezona, tijekom kojih će se Roy od lidera pretvoriti u sporednog igrača te na kraju u mladog umirovljenika s koljenima starca. Uostalom, pogledajte mu samo brojke, a ako ne vjerujete njima, pogledajte samo jednu utakmicu Blazersa.

Roy želi igrati kao do sada, ali više ne može. Nema više driblinga, ulaza, naglih promjena pravca kretanja. Već sada on je tek šuter iz vani i to je jedini segment igre kojem se mora posvetiti misli li barem djelomično odraditi ovaj ugovor. Nažalost, šok izazvan zadnjim vijestima koje su mu došapnuli doktori, u kombinaciji s nemoći na parketu, od nekada ponosnog ratnika pretvorio je Roya u tipičnu NBA babu.

Samo, ništa u njegovom slučaju nije tipično. Dok nervozu zdravih i bogatih ako im nešto ne odgovara ne mogu razumijeti i prihvatiti, Royevu razumijem. Nije se lako suočiti s time da si jednoga dana all-star, a drugoga samo tako nebitan. Rješenja nema. Trade se neće dogoditi, umirovljenje je još daleko. Ma kako se Roy ljutio na Blazerse i Millera, činjenica je da nitko nije kriv. I to je ono najgore. Sranja se jednostavno događaju. S Andreom Millerom na jedinici ili bez njega. Što prije to Brandon prihvati, bolje za njega i njegovo mentalno zdravlje. Ono fizičko, nažalost, nikada nije bilo moguće kontrolirati.

SIXERS / NETS

”We’re just struggling with any kind of offensive identity”
– Doug Collins

”Offensively, we don’t have an identity yet outside of Brook’s post-up and Devin’s penetration”
– Avery Johnson

SCORE: 38-44 / 39-43
PRVIH 5: Holliday, Iguodala, Young, Brand, Hawes / Harris, Morrow, Outlaw, Murphy, Lopez
5 ZA KRAJ: Williams, Iguodala, Turner, Young, Speights / Harris, Morrow, Williams, Murphy, Lopez
MVP: Andre Iguodala / Brook Lopez
LVP: Andre Iguodala / Travis Outlaw

Iako trenutno patim od PDSP-a (post-draftovskog stresnog poremećaja koji se manifestira depresijom zbog toga što si osuđen na godinu dana živjeti s ekipom koja nije ni približna onome što si zamišljao u snovima prije samog drafta – kvragu, kad ovako postaviš stvari, ispada da je draft isti kao i ljubav ili bilo koji oblik jahanja na jednorogu, svaki silazak na zemlju više boli nego da padneš s običnog magarca), kako je 20-ak sati do početka sezone stisnut ću zube i odraditi preglede osam momčadi s Istoka koje vidim u playoffu.

Kako sam već ranije rekao, lako je biti pametan oko gornjih šest, ali sedmu i osmu poziciju može zauzeti bilo tko. Odlučio sam se za ove dvije momčadi iz razloga za koje sam vjerovao da drže vodu, ali kada su Sixersi u pitanju javljaju se i prve sumnje.

Naime, momčad iz Philadelphie je u sličnom sastavu prije dvije sezone igrala playoff i svojim fizikalijama je pošteno namučila jedan Orlando. Maurice Cheeks izgradio je čvrstu ekipu oko dvojice Andrea, Millera i Iguodale, a njegov nasljednik Tony DiLeo nakon odlaska Cheeksa iskoristio je šok terapiju te odveo momčad do playoffa gdje ih je Turkoglu jedva izbacio.

Lani se događaju dvije kardinalne greške. Prvo, momčad ostaje bez mozga nakon što odbijaju produžiti s Andreom Millerom (o kojemu možemo misliti svašta, ali je činjenica i dalje da takav play na Istoku vrijedi zlata), a zatim ni Eddie Jordan ne uspijeva nametnuti svoju filozofiju igre u svlačionicu naviklu na slash ‘n’ kick igru dva igrača.

Gledajući ovogodišnje promjene vidio sam samo pozitivne pomake. Roster je i dalje pun igrača koji mogu igrati na snagu, ali ovaj put imaju i puno bolju situaciju u organizaciji igre, dok je Doug Collins za ovakvu momčad puno bolje rješenje od Jordana – dok je Jordan pokušavao učiti i biti prijatelj, Collins će naređivati i biti gazda.

Kratkoročno, to obično donese rezultat. Međutim, problem je što sam i taj pomak u organizaciji i na trenerskoj strani bazirao na Evanu Turneru, koji izgleda nije ni fizički ni psihički spreman za preuzeti teret lidera momčadi.

Da je Turner od prvog dana u stanju biti gazda, Sixersi bi mogli vrtiti sve preko njega, a Collins bi imao igrača potrebnog njegovom viđenju igre. Naime, Collins nema filozofiju ni ideju, on je karijeru izgradio na Michaelu Jordanu i Grantu Hillu kao potpunim šerifima u svojim momčadima, dok se on uglavnom brinuo oko toga da ostatak momčadi ne grinta zato što Michael i Grant imaju tolike ovlasti.

Ako Turner nije spreman (a ne sumnjam da će jednoga dana biti, samo izgleda da je sada taj prelazak u igru gdje je sve brže, više i jače ipak šok za očito poprilično emotivnog momka), to znači da će Collins sve ovlasti prenijeti Iggyu, a otprilike znamo kako to završava. Iggy je super kao sporedni lik, u glavnoj ulozi jednostavno je nezanimljiv.

Imaju Sixersi i dobrih stvari. Recimo, Jrue Holliday možda nije pravi play, ali je sjajan atleta i trkač koji će na jedinici glavninu posla odrađivati u obrani i kontrama. U kombinaciji s Louisom Williamsom koji može utrpati 15 koševa po četvrtini kada se sjeti, to bi trebalo biti dovoljno da se nadoknadi nedostatak pravog playmakera.

Iggy će dakle raditi i svoje i tuđe, Thaddeus Young uskakat će na obje krilne pozicije i zabit će ono što mu se pruži dok će izgledati potpuno beskorisno kao inicijator bilo čega, ali dovoljno je to materijala na bokovima. Doduše, vanjski šut je i dalje klimav – Jason Kapono još uvijek je jedino pravo oružje koje imaju po tom pitanju.

Pod košem je dovoljno tijela, od fajtera poput Andresa Nocionia, preko još uvijek solidne pick ‘n’ pop opcije Dariusa Songaile, do Eltona Branda koji može pomoći u skoku i šutu s poludistance. Marreese Speights trebao bi se nametnuti kao double-double šljaker, a Spencer Hawes bi mekom rukom trebao dodatno širiti reket za Iggyeve ulaze.

Međutim, sve će to biti premalo ako Evan Turner ne donese tu dozu nepredvidljivosti i čistog talenta. Bez njega su Sixersi tvrda, atletska i još uvijek solidna momčad, samo poprilično limitirana.

S druge strane, sve što sam mislio o Netsima prilikom slaganja poretka stoji i nakon predsezone. Avery Johnson je poput Collinsa sklon strogoći i glumljenju, ali Avery te ujedno može i naučiti nekim stvarima, barem ako si u stanju podnijeti ono njegovo piskutanje.

Nema sumnje da će biti dovoljno mudar da nekako smiri i uvjeri Devina Harrisa da njegova brzina i spretnost s loptom mogu biti itekako važni za ovu momčad, bez obzira što nekada nije tako mislio dok su bili zajedno u Dallasu. S Harrisom kao stalnom prijetnjom, ni jedna obrana neće moći tek tako udvajati Brooka Lopeza, a to će opet ostavljati dovoljno prostora za ovaj dvojac da igrom dva na dva nosi momčad i otvara prostora drugima.

Netsi nisu uspijeli doći do zvučnih pojačanja, ali su zato planski osvježili roster. Pa je tako stigao Jordan Farmar kao back-up play, a znamo da je za ovako neugledan klub dolazak bilo kakvog šampiona važan.

Dovođenje Anthonya Morrowa rješava lani problematičnu poziciju šutera, ali i rolu tricaškog specijalaca. Slična stvar je i s Travisom Outlawom i Troyem Murphyem, dvojcem krila koji itekako dobro zna potegnuti okrenut licem košu. Ova trojka dakle samo treba čekati povratne od strane Harrisa i Lopeza i kažnjavati greške obrane.

Lanjski rookie Terence Williams uskakat će na bokove te bi trebao odigrati ulogu dežurnog policajca kada bude potrebno. A bit će potrebno pored Outlawa koji fizikalije uglavnom koristi za izvesti što elegantniji skok-šut i koji nikada nije pokazivao pretjerani interes za all-round igrom usprkos talentu i predispozicijama.

Dva ovogodišnja rookiea također bi mogla ugodno iznenaditi. Derrick Favors je još klinac, ali onako fizički dominantan i eksplozivan igrač bit će u stanju pomoći, makar prvi puta došao u dodir s pravom košarkom. Damion James aktivan je igrač sposoban biti osrednji all-round kao i Outlaw. Ne donosi puno, ali previše ni ne smeta.

Sve u svemu, radi se o solidnoj jezgri koja po nikakvoj logici ne bi smjela proći kroz sve one teškoće s kojima se nosila lani, od ozljeda, preko prodaje kluba, igre pred praznom dvoranom, do smjene trenera. Normalna situacija u svim tim segmentima garancija je puno bolje sezone. Naravno, uzdati se da će Lopez i Harris biti ovogodišnja verzija Jenningsa i Boguta nije nužno mudro, a možda je i odnos Averya i Harrisa ipak prošao crtu nakon koje nema povratka.

Međutim, ako ćemo gledati samo talent prvih 6-7 igrača (napadački barem, jer obrambeno Netsi su tanji od papira, a Avery ipak nije čarobnjak), Netsi imaju svoju šansu kao i svaka druga osrednja momčad. A osrednjost je puno, puno bolja od lanjskih bolnih serija poraza.

NEW JERSEY

NETS

Usprkos plakatu preko cijele zgrade smještenom nasuprot ureda New York Knicksa s kojega su se smiješkali Jay Z i Mika Prokhorov, usprkos obećanjima o Brooklynu, ma usprkos samoj veličini Jaya i Mihe, Netsi od cijelog vagona slobodnih igrača ovoga ljeta nisu uhvatili nikoga. Što uopće nije loše.

Naime, kad već u klub nije sletila zvijezda ranga LeBrona ili Wadea, eventualni potpisi bilo koga drugoga samo bi značili bacanje novca. Jer Netsi su momčad u izgradnji kojoj su potrebni pravi temelji, a ne tek završni radovi na fasadi poput Boozera ili Johnsona.

Njihov glavni potez dogodio se na draftu, kada su se trećim pickom dokopali Derricka Favorsa, potencijalnog prvog igrača. Jednog dana. Da bi izbjegli gurnuti ga u vatru prerano, Netsi su mudro iskoristili priliku kada se Troy Murphy našao na tržištu, te su doveli double-double četvorku u tradeu između četiri ekipe praktički ne izgubivši ništa. Courtney Lee ionako nije igrač koji se uklapa u planove izgradnje momčadi, on je solidni igrač zadatka za ekipu koja treba jednog takvog epizodista.

To su za sada dva najbolja poteza novih Netsa, ili ako hoćete Njetsa. Od trenutka kada je preuzeo klub, Prokhorov je uglavno slao zbunjujuće signale. Ostavljao je dojam osobe koja zna što radi, vlasnika koji neće srljati s trošenjem novca na islužene veterane već će graditi momčad na pravi način, pažljivo slažući kockice. S druge strane, izjavama o globalnoj momčadi i naslovu u roku od pet sezona, na trenutke se činio poput usijane glave uvjerene da novcem može kupiti sve.


– Ar ju maj đeneral menađar?
– Dude, that’s Billy King, we don’t actually look alike.
– Iznt Lebronj d King? Hou ken diz Bilji bi d King?
– Shiiiiit, gotta hide Beyonce from you.
– Ar ju Lebronj?

Jednako zbunjujući bili su i neki njegovi potezi. Otpustiti kompletnu upravu bio je logičan i očekivan manevar (mada je bilo govora kako će dugogodišnji predsjednik kluba Rod Thorn ostati još godinu, novo znači novo i stvarno nema potrebe za relikvijama), ali izabrati Billya Kinga kao rješenje za poziciju GM-a totalno zbunjuje. King se proslavio radom u Sixersima kada je šakom i kapom dijelio milijunske ugovore svakome tko bi mu ušao kroz vrata, a s takvim referencama teško da se mogao smatrati prvim kandidatom za posao.

Obzirom na ambicije Rusa i tvrdnje da neće štediti na kvaliteti, logično je bilo očekivati dovođenje čovjeka koji je u stvari i imao nekakvoga uspjeha na takvoj poziciji u zadnje vrijeme (poput Pritcharda). Kako god, Netsi su imali na raspolaganju sav onaj prostor očiščen za dovođenje zvijezda, a kako u prvotnom planu nisu uspijeli, odlučili su dobar dio potrošiti na izgradnju klupe. Tako je 20 milja otišlo na sitna pojačanja, a ostatak će pokriti Murphyeva plaća.

Kako Murphy dogodine postaje slobodan igrač, Netsi će opet biti u prilici potpisati najkvalitetnije moguće pojačanje. Takva fleksibilnost je dobrodošla, ali mogla je biti i veća da se nisu odlučili na neke stvarno nepotrebne troškove. Tri godine Farmaru i Morrowu nisu upitne, 4 milje godišnje za solidnog back-up playa i specijalista za trice, obojicu u najboljim godinama, dobar su posao. Potpisati Briana Zoubeka i Seana Maya za minimalac i tako si dodatno pojačati rotaciju pod košem također su potezi bez rizika koji mogu samo donijeti korist.

Ali, dati višegodišnji ugovor truplu poput Petra stvarno je nepotrebno, takve igrače nađeš svake godine za minimalac. Sad, centri će uvijek imati posebnu cijenu, mnogi su spremni platiti više nego što treba za par skokova i poneku blokadu jer se boje da uokolo nema previše igrača visokih 213 cm, ali za nadoknaditi Petrov učinak takav ti i ne treba. Deset centimetara niža četvorka spremna boriti se za svaki pedalj terena košta 10 puta manje i nudi istih 6 osobnih.

Još veću zbunjenost izaziva novac poklonjen Travisu Outlawu, veteranu s već osam sezona iza sebe usprkost tek 25 godina. U početcima, Outlaw je intrigirao svojim fizikalijama i all-round igrom, ali s vremenom se ispostavilo kako je u pitanju tek još jedan tipični NBA atleta bez ijedne istaknute vrline. Netsi i po tome kako je složen roster a i po tome kakav su mu ugovor dali (28 milja za 4 godine) u njemu očito vide startera na trojki za dugi niz godina, što bi se moglo pokazati problematičnim kada shvate da Outlaw nije niti dobar šuter niti dobar obrambeni igrač, već jedan prosjećni strijelac koji treba svoju kvotu lopti da išta napravi. Povremenim bljeskovima probudit će nadu da je nešto više, ali Blazersi su mu davno našli idealnu rolu, onu strijelca s klupe koji vjeruje da je bolji nego što jeste zato što većinu vremena provodi igrajući protiv B postava. Kako će se snaći puno radno vrijeme protiv nadarenijih protivnika ostaje da vidimo.

Jednog Outlawa u petorci se da istrpiti ako imaš 4 klase na ostalim pozicijama, a to za sada nije slučaj. Nadam se samo da je Prokhorov svjestan kako je budućnost kluba u fantastičnom potencijalu koji krije dvojac Lopez – Favors, te da neće u slučaju novog niza poraza razbiti ovakve temelje kako bi došao do brzog fiksa.

Izbor Averya Johnsona za trenera također donosi gomilu pitanja sa sobom. Johnson iza sebe ima samo onu epizodu u Dallasu i još nikada nije u prilici biti učitelj i graditi nešto iz početka. Kako će se on snaći u prvoj seriji poraza i hoće li uspijeti suzdržati svoj temperament? Posebice će biti zanimljivo gledati suradnju njega i Harrisa, igrača čiji je odlazak iz Dallasa osobno tražio kako bi mogao dobiti iskusnog lidera na parketu u Jasonu Kiddu.

Prošlo je nekoliko godina, ali Harris je i dalje isti igrač, više hakler nego organizator, te sumnjam da će Johnson igru podrediti njegovim potrebama. Harris će se ili posvetiti vođenju momčadi, ili će opet biti na izlaznim vratima. Kako nema šanse da Prokhorov stane na stranu igrača u sukobu sa svojim trenerskim trofejom (da, iz nekog razloga se Johnson smatra velikim trenerom iako iza sebe ima tek 4 sezone u Mavsima), čini mi se da je Harrisov trade tijekom ove godine neizbježan.

Novi Netsi tako još nisu ni izbliza gotovi s promjenama, iako je barem za sada situacija stabilizirana. Roster je popunjen potpisom Damiona Jonesa, igrača sličnog Outlawu kojega su izabrali sredinom prve runde nedavnog drafta, te dolaskom Quintona Rossa iz Washingtona u tradeu kojim su se konačno riješili nesretnog Jianliana. Petnaesto mjesto u sastavu gotovo sigurno ide beku Benu Uzohu (odlaskom Leea, ma kako nevažan bio, momčad je ostala bez prave dvojke te će se pokušati krpati kvantitetom), pošto je Josh Boone višak u već prerpanoj rotaciji pod košem (a i Atlanta navodno pokazuje zanimanje za njegovim drvenim rukama).

METS

Metsi nemaju nikakve veze s New Jerseyem, usprkos imenu koje se rimuje s Nets. To je valjda neka fora u New Yorku, nazvati manje ugledne klubove u gradu tako da zvuče slično. Nets, Mets, Jets. Samo, dok Netse čeka još dvije godine Newarka prije dolaska u Brooklyn, dok su Jetsi ionako osuđeni na igranje u New Jerseyu (kao i Giantsi uostalom) jer je postalo nemoguće u New Yorku izgraditi stadion za 80 000 duša (a i kako bi se ljudi provozali autom da im nije izleta preko rijeke), Metsi oduvijek svoje dane broje u samom srcu grada, Queensu.

Povijest Metsa ne seže daleko kao ona mnogih drugih MLB klubova, ali je vezana uz odlazak dva druga legendarna kluba iz New Yorka. Naime, kada su krajem 50-ih Dodgersi napustili Brooklyn a Giantsi Manhattan, u gradu su ostali samo Yankeesi. Kako dobri ljudi iz tih dijelova New Yorka ni u ludilu nisu imali namjeru navijati za omraženi klub iz Bronxa, trebala im je nova igračka, a to su bili ekspanzijski Metsi koji su tako smješteni u neutralni Queens.

Tako su praktički Metsi postali prvi klub u gradu, iako se s godinama situacija mijenja. Mlađe generacije ne mare za stara rivalstva, njih zanima sadašnjost a ona govori da su Yankeesi uvijek dobri a Metsi uvijek loši. Naravno, kao što doliči klubu iz New Yorka, Metsi uvijek imaju jedan od 5 najvećih budžeta u ligi, samo što umjesto da ga poput Yankeesa, Red Soxa i Philliesa iskoriste na pravi način, oni su po pogledu trošenja novca sličniji Cubsima. Dakle, preplatit će veterane, uvijek su spremni dovesti zvijezdu sa strane, a malo pažnje posvećuju stvaranju vlastitih igrača i momčadi. Željni instant uspjeha, Metsi su tako većinom gubitnici.

Ove sezone, usprkos solidnom početku, opet su razočarali, kako utakmice postaju važnije oni igraju sve slabije te su izgubili svaki priključak s ekipama s vrha. Naravno, za ekipu spremnu potrošiti uvijek ima nade, ali korak na bolje teško se može dogoditi uskoro, obzirom na svu gomilu loših ugovora koje su sakupili.

Jedini igrač koji donekle opravdava ulaganja, ironično, njihov je proizvod. David Wright još je dovoljno mlad da bi se mogao nadati kako će jednoga dana predvoditi pobjedničku momčad. Također, tu je i Jose Reyes, drugi najbolji igrač momčadi već godinama, a ove sezone nametnuo se i rookie Ike Davis. S ovom trojicom na bazama, Metsi su mirni u tom dijelu igre. Zanimljivo, sva trojica su produkti sistema.

Problem su skupo plaćeni veterani Castillo i Beltran (odavno preplaćeni) te ove godine iz Soxa dovedeni Bay (Boston ni u ludilu nije htio platiti igraču kojega je u principu jednostavno zamijeniti iznos kakav su mu ponudili Metsi) i iz Atlante pristigli Francoeur. Sve četiri su skupo plaćeni starteri koji pružaju minimum, te da nije bilo iznenađujuće dobrih igara Angela Pagana, koji se nametnuo od nikuda, Metsi bi već odavno bili ispod 50 % učinka.

Ipak, s jednom kupovinom su čak i oni pogodili, a to je bilo dovođenje Johana Santane za prvog startnog pitchera. Santana je već godinama lice franšize, i usprkos ogromnom ugovoru i veteranskom statusu i dan danas je u stanju opravdati ulogu asa. Međutim, teško da će biti tu kada Metsi konačno postanu respektabilan klub. Naime, osim njega Metsi u rotaciji nemaju nikoga. Dva veterana, Dickey i Perez, tu su tek da zaokruže rotaciju, a pozitivno je barem to što nisu trošili novac na dovođenje sličnih veterana, već su kao drugog i trećeg startera promovirali dva svoja pitchera. Problem je samo što ni Niese ni Pelfrey nisu kvaliteta koja garantira dobru partiju svaku večer.

Klupa je također loša, ali to ne sprječava klub da ima jednu od najskupljih rotaciju sporednih pitchera u ligi. Naravno, tu je uvijek par Japanaca koji se barem isplate radi TV prava i sponzora, ali recimo samo da Metsi svoga lijevog specijalistu koji tu i tamo izađe na teren i uglavnom baca samo protiv jednog udarača (naravno ljevaka) plaćaju 3 milje, a svog closera čak 12. Inače, taj njihov closer, Francisco Rodriguez, svojevrsna je baseball verzija Josea Calderona.

Naime, i F-Rod, poput Calderona, dok baca/igra izgleda kao sumanut, rekao bi čovjek da s takvim govorom tijela i energijom koja iz njih isijava daju sve od sebe i igraju na posebnoj razini. Onda skužiš da je to samo poza i da su u biti u tome što rade samo prosjećni. Da stvar bude bolja, Rodriguez je otpao do kraja sezone zato što je slomio prst dok se mlatio sa svekrom koji mu je dobacio da ne igra dobro u zadnje vrijeme. Vesela neka obitelj.

THE ROSTER OF THREE

Through The Fire (Jonathan Hock, 2005.)

Još jedan post ”Hoop Dreams” dokumentarac, ovaj put o klincu koji stvarno završi u NBA i to direktno iz srednje. Taj klinac je Sebastian Telfair, koji je u svoje vrijeme bio fenomen sličan Jamesu. Gledati sitnog klinca iz siromašne obitelji, koji po logici stvari teško da može uspjeti kao profesionalac, kako sanja o milijunima zna biti i potresno i iritantno u isto vrijeme. Nije remek-djelo, ali odlična najava svijeta kakvoga danas, u post-LeBronokalipsi, itekako dobro poznajemo.

Quality Control (Jurrasic 5, 2000.)

Yo, Jay-Zi, kad snimiš ovako dobar album javi se. Ova ekipa iz sunčane Kalifornije na drugoj ploči u naponu je snage i rastura novom vrstom hip-hopa koji je u isto vrijeme krcat odama velikanima prošlosti (ponajviše njujorškim legendama s druge strane angažiranosti i ozbiljnosti Public Enemya poput A Tribe Called Quest i De La Soul) ali nudi i pogled u budućnost alternativnog hip-hopa koja će nešto kasnije utjeloviti u Aesop Rocku, Anticonu i sličnoj bratiji.

Please Kill Me (Legs McNeill & Gillian McCain, 1997.)

Legendarni prvoborac punk novinarstva McNeill kroz karijeru se naslušao iz prve ruke Reeda, Iggya, Patty, Verlainea, Ramonesa, ma uopće svih koji su ikada prošli kroz New York a da ih je netko nazvao punk glazbenicima. Dobar dio njihovih izjava objavio je u ovoj knjizi koja nema klasičnu naraciju već se priča samo od sebe, kroz monologe navedenih i još mnogih drugih. Zabavno, ludo i nezaboravno, a ujedno i povijest američkog punka, barem u razdoblju od prvog riffa Velveta do kraja scene u CBGB-u početkom ’80-ih. Kasnije razdoblje alternativnog rocka u Americi sjajno je obrađeno u još jednom obaveznom štivu, knjizi ”Our Band Could Be Your Life” koja pokriva sve od Black Flaga do pojave Sub Popa i K records (ili barem pokušava). Iz nekog razloga kod nas su pak prevedene knjige koje se bave uglavnom engleskom stranom priče – ”Engleski Snovi” Jona Savagea (dozlaboga dosadno i pretenciozno te uglavnom bazirano na McLarena i Pistolse) i pitka i solidna (iako se uglavnom drži svih dobro poznatih točaka) ”Povijest punka” Phila Strongmana u kojoj su iskombinirane engleska i američka priča, taman za početnike.