ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

9Jul/126

30 FOR 30: DALLAS

Posted by Gee_Spot

SCORE: 36-30

MVP: Dirk Nowitzki

X-faktor: Mark Cuban

Nijednu priču o protekloj sezoni Dallasa nije moguće započeti bez spomena Cubanove odluke da raspusti šampionsku jezgru (iako je nominalno GM Donnie Nelson, nije tajna da Cuban za razliku od ostalih vlasnika sudjeluje u svim aspektima rada kluba, od evaluacije igrača i sastavljanja rostera do brige o salary capu). Gledajući široku sliku, potez je to koji ima itekako smisla iz više razloga. Prvi je svakako taj da Dallas u startu nije bio tipična šampionska momčad.

Prvo, bili su tek osmi i po obrambenom i po napadačkom učinku, a momčadi koje osvoje naslov s takvim brojkama, dakle bez da su top 5 barem u jednom segmentu igre, možete nabrojiti na prste jedne ruke – Miami (2006), Houston (1995) i Washington (1978). Drugo, jezgra u startu nije bila posložena oko takvog tipa talenta koji bi izdržao duži niz godina (osim Dirkove franšizne vrijednosti, ključni igrači bili su obrambeni specijalisti Marion i Chandler, udarač tempa Kidd i spot up šuter Terry, dok je jedini triple-threat igrač na vanjskim pozicijama bio Jose Barea, poznat i po tome što je pored Dereka Fishera izgledao kao svjetlija i ćelavija verzija Allena Iversona).

Ukratko, Cubanu je itekako bilo jasno da je naslov Dallasa barem podjednako rezultat izuzetnog spleta okolnosti (šuterska forma, gomila zone na koju liga nije navikla) i povoljnih matchupova (ostarjeli i na vanjskim pozicijama sakati Lakersi, nezrela Oklahoma, nespremni Heat koji je cijeli playoff odradio s 4 igrača) kao i kvalitete momčadi koja je isto tako mogla ispasti već u prvom kolu protiv Blazersa koji su im se pokazali kao najveća prepreka na putu do trofeja (od Blazersa izgubili 2 od 6, do kraja playoffa izgubili 3 od 15). Uostalom, tijekom Dirkova boravka u Dallasu su okupljene i talentiranije i bolje momčadi koje nisu napravile ništa (sjetimo se samo ekipe iz 2007. koja je poharala ligu s 67 pobjeda u sezoni da bi ekspresno ispali u prvom krugu od Warriorsa koji su upali u šutersku formu tu jednu seriju prije nego ih je Utah razmontirala već u sljedećem kolu).

Davanje ugovora Chandleru i Barei na tržištu koje će uskoro nuditi Howarda i Derona Williamsa tako je proglašeno nedovoljno vizionarskim, što je pak cijelu sezonu stavilo u status čekanja. Koji će se naknadno pokazati promašenim, ali poanta je da Dallas i dalje ima konkurentnu momčad koja će u najgorem slučaju nakon isteka Dirkova ugovora moći krenuti u novi ciklus praktički s nule (amnestiraju li Haywooda u međuvremenu Mavsi će 2014. biti u sličnoj poziciji kao Heat prije dvije sezone, dakle s praznim salary capom i prostorom za potpisivanje tri maksimalna ugovora, uz ipak jednu bitnu razliku – tada na tržištu neće biti dostupna ni približno kvalitetna generacija).

Što se same sezone tiče, najveće iznenađenje bila je odlična obrana koja je ostala na istoj razini kao i godinu ranije usprkos odlasku obrambenog majstora poput Chandlera. Razlog za to je i dalje ostala zona koju je Dallas nastavio prakticirati češće od konkurencije, Carlisleove stalno miksanje obrana, činjenica da Mavsi na rosteru nemaju lošeg obrambenog igrača (ironično, upravo je Haywood kao teški centar zadužen za guranje u reketu bio najslabija karika u čestim preuzimanjima i rotacijama kojima je Carlisle sklon), a pomogla je i pojava Brandana Wrighta, dugonje koji zbog operacije ramena praktički nije igrao dvije godine. Mavsi su nekadašnjem lutrijskom picku dali šansu, a on im je vratio solidnom imitacijom Chandlera i aktivnom obranom na perimetru i u reketu.

S druge strane, napad nije bio u stanju odraditi ništa slično. Bez Chandlerovih blokova i pick & roll realizacije, Mavsi su postali još više osuđeni na šut, a dodatno ih je pokopala nesposobnost mlade nade Bauboisa da nadoknadi Bareine napadačke eksplozije s klupe (1 slobodno bacanje po utakmici, manje od 3 asista i 28% šuta za tri su postotci koje bi Portorikanac ostvarivao zavezanih očiju). Napad im je tako postao bolno jednodimenzionalan, pa nije pomoglo ni što su još jednom bili najučinkovitija momčad lige u spot up situacijama i što je Dirk i dalje bio nezaustavljiv u izolacijama – pick & roll momčad koja nije u stanju realizirati pick & roll jednostavno ne može biti efikasna u napadu.

Individualno, Dirk je usprkos slabom startu i slavljeničkom ljetu odigrao još jednu vrhunsku sezonu ne pokazujući znakove starenja, Terry je opet bio snajper na kakvog smo navikli, a u ovu sjajnu igru s vanjskih pozicija odlično se uklopio i Carter koji se pokazao pravim pojačanjem u ulozi igrača zadatka (VC definitivno zaslužuje prezir zbog načina na koji je igrao veći dio svoje karijere, ali to nije razlog da ne pohvalimo njegovu sjajnu prilagodbu 3&D ulozi u Dallasu).

Nažalost, to je bilo manje-više sve od oružja s kojima je Carlisle raspolagao. Osim povremenih zakucavanja Wrighta koji je igrom u oba smjera debelo nadigrao svoj minimalni ugovor, Mavsi su djelovali razbijeno – Marion i Kidd poklekli su pod teretom godina (prvi može zabiti samo ako uhvati odbijanac u napadu, drugi samo otvorenu tricu), West je odigrao kao rezerva, Mahinmi i Haywood natjecali su se tko će manje imati loptu u rukama, a promašaj zvan Lamar Odom nećemo ni spominjati (čak i da su dobili njegovo prosječno izdanje, ne bi preživjeli prvi krug).

Naravno, ako ste Carlisle i Dirk, sve ovo ste mogli istrpiti gledajući u budućnost. Međutim, sada kada je jasno da Derona nema, a i da će Dwight vrlo vjerojatno završiti negdje drugdje, postavlja se pitanje kako se postaviti u novoj, predzadnjoj Dirkovoj sezoni kao max igrača.

FAST FORWARD

Cuban danas možda izgleda mudro i štedljivo kao rijetko koji vlasnik i GM u ligi, ali činjenica da mu je momčad deset milja ispod salary capa iako ima samo 7 igrača pod ugovorom dovoljno govori o nekim prijašnjim vremenima u kojima se trošilo na sve strane. Ugovor Haywooda je, naravno, prva šaka u oko, 38 milja koje su Mavsi dužni isplatiti ovom trećem centru ozbiljne ekipe (masivni gurači pod reketom koji nisu u stanju čuvati ni perimetar ni obruč od napada nasrtljivih bekova i krila danas su upravo to, treći centri u rotaciji, petnaesti igrači na rosteru, pa se logičnim nemeće pitanje – zašto plaćati Haywooda ili Perkinsa deset milja kada možeš imati Jasona Collinsa, doktora takvog stila igre, za minimalac?), a bole i još dvije preostale godine na Marionovom ugovoru.

Kako je teško zamisliti da će Cuban ikoga pretplatiti sada kada je ostao bez Derona (pa i bez B opcije Nasha), očekivati još jednu mirnu godinu čini se najlogičnijim raspletom. Kvragu, kako je krenulo možda ovo bude prvi roster od kada je Cuban postao vlasnik koji ne samo da neće plaćati porez, već možda čak ne prijeđe ni granicu salary capa.

TRENUTNA JEZGRA: Dirk, Marion, Haywood, Carter, Beaubois, Jones, Wright, Cunningham (47 milja)

REALAN/IDEALAN ROSTER: jezgra + West (3 milje), Brand (5 milja), Crowder (minimalac), James (minimalac)

- Mavsi iz nekog razloga i dalje čuvaju prava na Finca Koponena koji baš ne briljira u talijanskoj ligi, to im zauzima dodatnu milju prostora

- igrači koji se spominju kao potencijalna pojačanja su Sessions i Miles, u slučaju da ovaj prvi pristane na kratkoročan ugovor (godinu do dvije, nema šanse da mu Cuban ponudi išta duže) iz kombinacija otpada Delonte koji je lani solidno odradio posao kao zamjena Kiddu, a Miles baš i nije potreban pored Mariona, Cartera i niza mladih igrača koji mogu pokriti swingmanske pozicije

- u slučaju da netko ponudi više tijekom licitacije za amnestiranog Branda, rezervna opcija mogao bi biti Anthony Randolph iz Wolvesa ili pak ostanak Mahinmia

5Apr/123

RUNNING WITH THE PACK G56

Posted by Gee_Spot

It's (almost) playoff time bejbe!

Thunder @ Heat

Miami je ušao u utakmicu punom snagom, u ovakvoj situaciji (tri gadna poraza, ozbiljno zaostajanje u lovu na startne playoff pozicije) čak ni ležerni pristup životu Jamesa i Wadea nije mogao proći. Još jedna blijeda partija pod motom "samo playoff je važan" bacila bi dodatnu sjenu na njihov upitan identitet. Samo, za razliku od njih nekoliko dana ranije u Oklahomi, Thunder nije došao na Floridu s pripremljenim albijem.

Durant i društvo odlučili su pokazati zube i poginuti muški. Ne samo da su odoljevali svakoj navali adrenalina i energije s kojom ih je Heat napadao, nego su još usput domaćina dobro i namlatili. I to ne samo dežurni boksač Perkins, već su rukama opasno lamatali i Westbrook i Durant.

Najvažnije od svega, nisu dozvolili da ih se slomi, čak ni usprkos kriminalnoj trećoj četvrtini. Tih užasnih 12 minuta košarke u kojima Thunder nije uspio obraniti ni jedan napad nikako drugačije nego faulom, niti završiti ijednu svoju akciju ikako drugačije osim izgubljenom loptom (posebice isključen je izgledao Durant koji je nonšalantim pasovima hranio presing Miamia) na kraju su uzele danak u jednoj bitci, ali rat je tek počeo.

Miami je zasluženo izborio pobjedu (odigrali momčadski i muški, James bio najbolji čovjek na parketu), ali pritom nisu ostavili dojam momčadi koja ima formulu za zaustavljanje Thundera. Thunder je pak ispunio svoj plan - došli su do završnice u egalu, davši si šansu. A to je ono najvažnije, jer u zadnjih nekoliko minuta odlučuju sitnice. U ovom slučaju to su prije svega bile Brooksova odluka da ostavi na parketu Perkinsa koji je promašio dva slobodna i posebice onaj suludi pokušaj trice Duranta nakon time-outa odmah po izvođenju lopte iako su imali puni napad.

Thunder svoje probleme s IQ-om nije riješio, ali borbenost i moć koju prezentiraju u stanju su nadoknaditi sve minuse. Heat s druge strane ipak igra smirenije, primjerenije stažu Wadea, Jamesa i Bosha. Ironija je, eto, u tome što smo, njihovim okupljanjem u Miamiu, očekivali da će upravo oni biti bully koji će golim brojkama i sirovom snagom nadoknađivati manjak rješenja, a ne da će pored mladosti Oklahome morati posezati za Pitinovom taktikom (i to još u Rileyevoj dvorani).

Naime.

Sredinom '80-ih, Rick Pitino pronašao je idealnu formulu košarke koja slabijoj momčadi daje najveće šanse za doći do pobjede – igrati presing na loptu i pucati gomilu trica. Time je svoj neugledni Providence doveo na Final Four NCAA turnira, postavio standarde sveučilišne košarke (trice je na sveučilišnoj razini tada po prvi put uopće uvedena), a sebe upisao u povijest kao jednog od najvećih inovatora igre.

Miami je sinoć pucao 24 trice i ukrao 13 lopti. Te trice su pucali boljim postotkom šuta nego dvice (42 naspram 37 %), što je dobrim dijelom rezultat dominacije koju su u reketu uspostavili Ibaka i društvo. Bili su nadskakani i opet su slabo vodili računa o lopti (izgubili ih 13). Ukratko, Miami je protiv Thundera, u svojoj dvorani, u utakmici u kojoj je morao istaknuti kandidaturu za naslov, odigrao kao tipična momčad iz donjeg dijela ždrijeba.

Problem je samo u tome što se NBA playoff ne igra turnirski i što u seriji od 7 ovakva taktika presinga i trice ne prolazi. Heat protiv ovakve unutarnje linije ne može igrati onu alibi post igru i spuštati loptu na Wadea i Jamesa, jer na ovoj razini takva uljepšavanja ne prolaze, ono si što jesi. Wade i James također nemaju dominantnu prednost u matchupovima da 1 na 5 nose napad ulazima i slash & kick igrom. Heat je osuđen na tricu, a, na neki način, taj ultimativni rizik im upravo najviše i odgovara zbog sklonosti Jamesa da pruža najbolje partije kad ga sluša ruka.

Noćas je odigrao sjajno u obrani, bio konstantno na liniji slobodnih i bio prvo ime utakmice u svakom segmentu, a sve zbog toga što mu je upadao vanjski šut. To je njegov go-to potez, ono na što se oslanja i na čemu gradi svoju igru, a ujedno i glavni razlog zašto još nikada nije odigrao najbolje partije kada je bilo najvažnije. Graditi put prema naslovu na šuterskom učinku jednog streaky šutera (33% u karijeri), koji je, usput istaknimo i to, najbolju košarku ove sezone igrao dok je izbjegavao pucati trice i spuštao se u post, malo je previše klimav temelj.

Dodaj još Wadea, koji je u ovakvim utakmicama također prisiljen potezati više nego treba (njegov učinak iz vana je tradicionalno ispod 30%) i postaje jasno kako će Spoelstra morati smisliti nešto puno bolje od zamjene Anthonya Turiafom u startnoj petorci (iako je to odličan potez, što manje Joela na parketu to bolje za Miami) kako bi ovu momčad iz autsajdera pretvorio u rasnog nositelja. Zaboravite na karakterne mane i slične psihološke pizdarije kojima se bavimo već godinama, Heat ima ozbiljne košarkaške probleme koji se riješavaju isključivo na parketu.

Grizzlies @ Mavs, Lakers @ Clippers, Spurs @ Celtics

Dallas i Memphis odigrali su pravu playoff šahovsku partiju, zatvorili reket, pokrivali šut za tri i sve sveli na po jedan dobar period igre tijekom kojega je jedan protivnik imao prednost. Dallas je svojih 5 minuta iskoristio. Memphis je imao izuzetnu šutersku seriju sredinom druge kada su se prvi put ozbiljnije odvojili, ali, buđenjem Dirka, Dallas preuzima kontrolu i onda u završnici koristi niz sjajnih obrambenih reakcija i radi prednost koju Grizzliesi više nisu mogli stići.

Fenomenalne obrane na obje strane, solidna organizacija napada, ali Dallas je kad je trebalo zabijao iz tranzicije, dok Memphis nije imao rješenja osim nastaviti šutom s poludistance (par Mayovih trica u završnici stiglo je prekasno). Da stvar bude gora, Hollins je dobrim dijelom zaslužan za poraz jer u ključnim trenutcima utakmice na parketu nije imao dva najraspoloženija napadača - Randolph i Mayo su se prekasno vratili u igru, a Gasol i Gay bez njih su bili nemoćni. Carlisle ih je potpuno uštopao, za što zasluge idu dvojcu Haywood – Mahinmi (odradili najbolju moguću kopije Chandlera, držali Gasola jedan na jedan i još stizali čuvati sredinu) te sjajnom Marionu koji je po potrebi gušio i Gaya i Conleya.

Clippersi i Lakersi odigrali su zabavnu utakmicu, ali od početka do kraja Kobe i kompanija imali su stvari pod kontrolom. Ni jedna ni druga momčad nemaju dubinu i nisu htjeli riskirati poraz s rotacijama, tako da možemo reći kako smo gledali pravi playoff susret. Ipak, prednost Lakersa u reketu i na boku bila je previše, posebice za standardno mekanu obranu Clippersa. Bynum ih je zatrpao pod košem, Kobe iz vana i tom balansu nije mogao parirati ni odlični Paul. Odnosno, mogao je da je zabio 50 koševa, jer računati na nekakvu obrambenu reakciju od ovog rostera kojim je okružen stvarno je iluzorno. Ovako, Sessions mu je sasvim pristojno parirao i tako izbio Del Negru jedinog jokera na kojega može računati tijekom cijele sezone, a pogotovo protiv Lakersa (da, taj joker se zove Paulova napadačka eksplozija u završnici, ujedno i najveći razlog zašto je čovjek MVP kandidat i neprikosnoveni član ovosezonske prve NBA petorke).

Dok se toplo nadam playoff dvoboju između Dallasa i Memphisa jer se radi o momčadima koje si idealno pašu i koje nam garantiraju neizvjesnu seriju, držim fige da nam raspored ne donese seriju između Clippersa i Lakersa (marketinška vrijednost debelo nadmašuje onu košarkašku). U njoj Clippersi mogu dobiti eventualno dvije utakmice i to samo ako Kobe poblesavi i uzme više lopti od Gasola i Bynuma zajedno, plus uz to Paul uzme stvar u svoje ruke i zabije debelo iznad 30.

Što se Bostona i San Antonia i njihove partije šaha tiče, kako se neće međusobno susresti u playoffu, sve što mogu reći je da se toplo nadam kako se barem jedna od ove dvije jezgre dogodine neće raspasti. U biti, navijam za sljedeći scenarij – ili da Timmy potpiše za Boston i zakrpa tu rupu pod košem ili da KG potpiše za San Antonio i riješi pitanje tog pokretnog visokog koji može branit pick & roll. Time bi si dali puno veću šansu nego što je imaju ove godine, jer, ruku na srce, njihove slabe strane jedva čekaju da ih netko u playoffu dobro eksploatira.

Warriors @ Wolves

Eh, igrala se i nekakva utakmica između Warriorsa i Wolvesa. Prvi testiraju mlade igrače (startali s tri rookiea), drugi su digli ruke od sezone. Warriorsi usput pokušavaju uhvatiti što bolju poziciju u lutriji kako bi izbjegli da im pick ode Jazzu, ali šteta što to nitko nije rekao Davidu Leeu, koji je sam-samcat nosio momčad, stigao minus od 20 razlike i na kraju omogučio šansu mladom Jenkinsu da bude junak.

Lee je zabijao pored Lovea kao da ovaj ne postoji, a Adelman je svog pulena htio sakriti od sramote tako što ga je stavljao na Biedrinsa dok je Leea povjeravao Pekoviću i Tolliveru. Što ovome nimalo nije smetalo, čovjek je non-stop trčao gore-dolje, zabijao iz reketa ili s poludistance, a usput je stigao razigravati s vrha reketa (u završnici su ubili Wolvese cutovima i hand-off dva na dva akcijama) i zaključati reket. Mislim, Lee je ove sezone digao igru u obrani, ali da na početku četvrte zaustavi tri napada pod košem (i Lovea u samoj završnici), e to je već bilo malo previše.

Osim Lee showa, Warriorsi su ponovno imali prilike testirati i dva mlada igrača, Charlesa Jenkinsa i Jeremya Tylera, u kojima traže dugotrajna rješenja za role back-up playa i back-up centra, obzirom da su limiti Natea Robinsona i Andrisa Bierdrinsa dobro poznati (Nate nije play, već strijelac s klupe, a Biedrins nije centar već čovječja ribica).

Jenkins je igrao na malom sveučilištu gdje je, naravno, bio combo bek zadužen za svaku loptu. Da je odličan strijelac pokazuje i na ovoj razini, ali, ono što je najvažnije, pokazuje da zna vrtiti akcije bez da gubi loptu. Nije atleta poput Robinsona, ali igra pod kontrolom i ima muda, a to je kod back-up playa najvažnije. Ukratko, Warriorsi su možda za male pare pronašli svog Erica Maynora.

Tyler je poseban slučaj, momak je otišao u Europu već nakon treće godine srednje, igrao u Maccabiju i Japanu, čekao dvije godine da napuni 19 i prijavio se na draft. Za svoje godine je izuzetno širok (već ima 120 kg) i solidno se gurao s Pekovićem pod košem (ogroman plus), pokazuje mekanu ruku oko koša i izuzetnu pokretljivost za nekog tako mladog i krupnog. Obzirom na godine i činjenicu da se tek počeo razvijati, vrlo lako bi se mogao nametnuti kao idealan prvi visoki s klupe (ili barem back-up Bogutu). Uostalom, nije da pored mumificiranog Biedrinsa u Zaljevu imaju previše izbora.

23Mar/127

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – POWER FORWARDS

Posted by Gee_Spot

Nastavljamo s izborima deset najboljih NBA igrača po pozicijama, a, kako ovaj put biramo krilne centre, ulazimo u poprilično sivo područje. Kako bi izbjegli komplikacije oko toga tko je centar, a tko krilo, prvenstveno se držimo količine minuta koju određeni igrač nominalno provede igrajući određenu poziciju u napadu i u obrani.

Tako da recimo Duncan, koji je pod stare dane prešao na puno radno vrijeme u ulogu centra, ne dolazi u obzir prilikom ovog izbora (iako je općeprihvaćeno da se radi o najboljoj četvorci svih vremena). Međutim, Garnett ulazi u konkurenciju iako već neko vrijeme većinu minuta igra na centru iz jednostavnog razloga što je sezonu počeo kao krilni centar i u sredinu se prebacio tek nakon što je postalo jasno da je Jermaine O’Neal gotov za ovu godinu (a vjerojatno i za ubuduće).

Posebnu crticu zaslužuje Al Horford. Iako se radi o idealnoj četvorci koja poziciju centra nije igrala čak ni na sveučilištu (što je totalni paradoks, u NCAA su visoka krila prisiljena igrati u sredini zbog manjka konkurencije i centimetara, ali ispada kako je Horford imao boljeg centra u studentskim danima nego danas u profesionalcima), on također ne ulazi u izbor obzirom da je zbog partnerstva s Joshom Smithom veliku većinu karijere odradio u u centarskoj roli.

Smatramo da je važno odmah u startu razjasniti potencijalne nejasnoće kako dobronamjerni čitatelji ne bi razbijali glave oko izostavljanja ili izbora određenih igrača na način na koji su to činili članovi žirija.

Gee: Kao i prilikom izbora dvojki i trojki, najmanje muka imao sam oko izbora prve dvije pozicije. Nešto više muke je bilo oko rangiranja – da li dati prvo mjesto talentiranijem ili učinkovitijem košarkašu. Naravno, biram između LaMarcusa Aldridgea i Kevina Lovea, a na kraju sam nakon dugog vaganja prednost ipak dao Loveu koji je nizom suludih MVP prezentacija dokazao da je u stanju biti prva opcija u momčadi iako nema ni približan napadački arsenal kao Aldridge. Usput je došlo i do raspada Portlanda, što je opet na površinu izbacilo sumnje u Aldridgeovu sposobnost da bude nositelj. Dok Love to jeste i to je glavni razlog zašto mu dajem prednost, iako bi uvijek radije započeo graditi momčad oko krilnog centra s Aldridgeovim napadačkim arsenalom, savršenim pregledom igre s vrha posta i nizom rješenja u igri leđima.

Obojica su jednako prosječni u obrani (LMA nešto bolji atleta pa samim time i nešto bolji u tom djelu igre), jednako prosječno mogu odigrati centra (Love nešto bolje jer je skloniji guranju i kontaktu), ali obojica su u stanju napadački nositi momčad. I dok LMA to radi zahvaljujući talentu svojstvenom najvećim, Love to uspijeva podizanjem sekundarnih kvaliteta na neviđenu razinu. Kretanje, razvlačenje obrane, skokovi u napadu, šuterske epizode iz vana - Love je suluda kombinacija Dirkove meke ruke i Rodmanovske upornosti u napadačkom skoku, zarobljena u tijelu bijelog šljakera bez eksplozivnosti, nešto toliko originalno da čovjek često i nije u stanju cijeniti sve što ovaj pruža. Možda najvažniji aspekti njegove pojave su upornosti i radna etika, a i izuzetno samopouzdanje usprkos svim blokadama koje je pretrpio i koje će pretrpiti zato što nema skočnost i atleticizam na kakve su nas franšizni igrači navikli. Ali, eto, ima tu snagu volje zbog koje se uvijek vraća po još, uvijek napada i uvijek vas je spreman kazniti za propust.

LMA s druge strane zahvaljujući talentu očito nije morao razviti takav instinkt ubojice, njemu sve dolazi lakoćom i ostavlja dojam da može utrpati 30 svaku večer bez da se oznoji. Licem košu, leđima košu, unutra, vani, lijevo, desno - momak je bez premca najelegantniji visoki strijelac lige u postu. Fali mu samo taj gen lidera zbog čega je ipak lakše složiti potencijalnog prvaka oko Lovea nego oko njega - kada zagusti, znamo da će Kevin preuzeti odgovornost. Za njega nisam siguran i i dok je tako, ne mogu mu dati prednost.

Birdie: Moram priznati da sam i ja umalo pokleknuo pred ovim sjajnim igrama Lovea u zadnje vrijeme, ali najbolji PF u Ligi je trenutno LaMarcus Aldridge. Tek za nijansu iza njega je Love, a ono što je bitno naglasiti je da bi me jako čudilo kada bi bilo tko stavio na prva dva mjesta trenutno bilo koga osim ove dvojice. Prednost Aldridgeu sam dao jer me on najviše od svih mladih/mlađih košarkaša podsjeća na Duncana, a Timmy mi je de facto pojam košarkaša. Volim smirenost koju LMA pokazuje tijekom 90% svoje igre, volim gledati kako pametno bira napadačke opcije i volim tu njegovu nesebičnost, odnosno neimanje potrebe da se u Portlandu sve vrti oko njega. Jednostavno, on čeka svoje prilike koje uredno koristi, a proteklih je tjedana i on bio žrtva situacije u kojoj su se Blazersi našli.

Love je, s druge strane, ozljedom Rubia već neko vrijeme u situaciji u kojoj se Aldridge nalazi tek par utakmica - on je jedina prava snaga Timberwolvesa i na taj izazov odgovara sjajno. Nevjerojatna je kvaliteta šuta koju Love ima, kao i izuzetno visoki košarkaški IQ. Lijepo je gledati to građenje momčadi oko njega i Rubia, a tek sljedeća sezona, ukoliko bi Kahn doveo još ponekog veterana na roster, bi mogla pokazati koliki su dometi tog dvojca.

Zanimljivo je što, usprkos tome što je liga krcata sjajnim krilnim centrima, ispada kako dva najbolja igraju u momčadima koje se bore za ulazak u playoff i koje su miljama udaljene od toga da budu izazivači.

Sickre: "...kada zagusti, znamo da će Kevin preuzeti odgovornost." To je lijepo, ali ja bih radije imao prijelomnu loptu kod nekog drugoga. Prednost dajem LaMarcusu, igračkom nasljedniku Rasheeda (srećom ne i duhovnom). Prvenstveni razlog jest taj da njegova mekana (u pozitivnom smislu) i elegantna igra prikriva činjenicu kako je protekle dvije godine podigao igru na viši nivo i dodao joj low post elemente koji u kombinaciji s onim teško obranjivim šutom iznad glave čine od njega kompletnog napadača. To se sve odvijalo paralelno s raspadom jednog sistema Blazersa i transformacijom u drugi u kojem je LMA preko noći od treće postao centralna figura momčadi. Dakle, LMA je u jednoj nestabilnoj okolini podigao igru, što brojke potvrđuju.

Love je veliki, srčani radnik, ali ne mogu se oteti dojmu kako se on daleko više troši za učinak koji Aldridgeu dolazi prirodno. Da sam kojim slučajem GM i moram početi graditi ekipu, LMA bi bio izbor ispred Kevina. Težak izbor, ali LMA ima još prostora za napredak (prvenstveno u skoku i obrani), dok mi se čini da je Love svoj (izuzetno visoki) plafon već dosegao.

Gee: Kad već spominješ brojke, one dokazuju Aldridgeov napredak, ali, ako ćemo gledati isključivo njih, onda je Love učinkom na jednoj sasvim drugoj, MVP razini, odmah do Jamesa i Duranta. Jasno, brojke nisu sve, puno važniji je kontekst, a on kaže kako su ova dvojica rasni franšizni igrači i super je ovaj moment u povijesti lige u kojem su dva ovako mlada igrača potpuno iz borbe za vrh izbacili do jučer neprikosnovene Dirka i Gasola. Ali, obzirom na pomalo veteranske igre koje potonji pružaju ne vidim načina kako ih staviti nego ispod. Istina, radi se o šampionima s karijerama kakve Love i Aldridge mogu samo sanjati, ali ne živi se od stare slave. Oko Dirka se doduše još uvijek sve vrti u Dallasu, dok je Gasol u sporednoj roli u Los Angelesu, ali obzirom da je Pau kompletan igrač koji jednako dobro igra obe pozicije pod košem (barem napadački) i da ima puno veći all-round učinak te ga je lakše uklopiti u sistem od Dirka koji je prvenstveno strijelac oko kojega treba složiti momčad, meni je čak i danas sve oko njih neriješeno, kao što je manje-više bio slučaj zadnjih 10 godina. Netko mora biti treći i tu ću, čisto iz subjektivnih razloga, prednost dati Gasolu samo zato što više cijenim raznovrsnu igru leđima od skok-šuta s poludistance, ma kako savršen i neobranjiv bio.

Sickre: Gasol treći ispred Dirka? Meni to ne štima iz više razloga. Dirk je bio glavni igrač netipične momčadi koja je osvojila naslov kao potpuni autsajder. Gasol je bio vrhunski sastojak koji je do prstenja došao zahvaljujući Kobeu, Philu i trokutu. Oba su klase, ali Dirk ima daleko veću odgovornost u igri. Švabo je svojim načinom igre redefinirao poziciju i dokazao kako je moguće igrati PF-a stilom SF-a. Evo, čak i Durant kopira njegove pokrete (jednonogi šut iz pada). Također, ne mogu zaboraviti kako je Pau dopustio da mu stvari mimo parketa utiču na njegove nastupe na parketu i na taj način zamagle činjenicu da gledamo, nakon Tim Duncana, najkompletnije visoko krilo novije povijesti. I skoro sam zaboravio kako Dirk svako ljeto s guštom igra u njemačkoj repki, koja je jedna od najnetalentiranijih momčadi svih vremena u povijesti fibinih turnira. Čovjek je košarkaški ovisnik u klasi Kobea i da je manje slavio, bio bi možda i broj jedan u ovom izboru.

Emir: Dirk je zauzeo treće mjesto u mom izboru prije svega jer je odigrao nevjerojatnu seriju protiv Heata prošle godine i donio sebi, Cubanu i Mavsima naslov, a svojom upornošću i trpanjem koševa onim savršenim šutem već godinama vuče Dallas k dobrim rezultatima. Ovosezonski nastup svakako je utjecao na izbor, došao je u sezonu potpuno nepripremljen, očigledno nekoliko mjeseci slavivši osvajanje prstena. I zbog toga mi je još draži.

Pau je super i kada se pojavila ona glupa priča oko trejda u Bullse, srce mi je zaigralo. Eventualnim osvajanjem prstena u momčadi u kojoj ne igra Kobe na neki bi način izašao iz njegove sjene. Svaka mu čast što se psihički uspijeva nositi s cijelom pričom koja ga okružuje, tim stalnim pritiskom Kobea, glasinama o tradeu od početka godine, pa i padanjem u sjenu ne samo Kobea, nego i Bynuma. Pau usprkos svemu ima jako dobru sezonu.

Gee: Što se tiče Dirka potpuno ste u pravu, ali, kao i u slučaju izbora prve dvojice, radi se o vječnoj 'style over substance' dilemi. Držati se brojki ili napraviti mali iskorak čisto na račun osjećaja? LMA je dobio glasove zbog stylea, Gasol također, iako su činjenice u oba slučaja poprilično jasne, i Love i Dirk imaju prednost. Ali, bez obzira kako ih posložili, ova četvorka donosi franšizne vrijednosti kakve nema nitko od preostalih konkurenata, tako da bih naglasio kako se nalaze u kategoriji za sebe. S tim da su i sljedeća dva imena u mom izboru na neki način ispred svih ostalih – Blake Griffin i Zach Randolph.

Blakeu dajem malu prednost pred Zachom zbog mladenačke energije. On nema košarkaški IQ Lovea ili Aldridgea i pitanje je hoće li ikada biti u ovoj kategoriji, ali već ovakva produktivnost koju ostvaruje na račun samo sirovog talenta je zastrašujuća. Respetk zaslužuje i zavidan napredak koji iz utakmicu u utakmicu pokazuje u obrani i posebice igri u postu gdje već sada ima nekoliko neobranjivih spin poteza. Jasno, nedostatak mekše ruke trenutno je najveća kočnica, ali ne čini se kao nešto što se ne bi dalo ispraviti.

Zach s druge strane nema problema s mekom rukom, čovjek je kompletan strijelac u postu sa sjajnim skok-šutom koji se proteže do trice, fenomenalan skakač i, od kada je uz Gasola, nesebičan asistent. Prava old-school četvorka koja ne izaziva pažnju atletikom nego sirovom snagom i igrač oko kojeg možeš graditi igru u napadu. U obrani solidan jedan na jedan, nema šanse da ga itko izgura, a jedine probleme mu, logično, rade igrači koji se vole previše izvlačiti iz reketa. Jedva čekam nastavak hi-low čarolije između njega i Gasola koja Grizzliese stavlja u ulogu pretendenata na Finale.

Sickre: Istina, prva četiri su nedodirljiva u ovom trenutku što dokazuje i slatka muka oko biranja poretka. Bilo koji drugi poredak bi bilo lako opravdati jer presuđuju nijanse. U ovom drugom redu kojega si spomenuo smatram kako je razlika ipak malo veća i kako je svježe rehabilitirani Zach još uvijek debelo ispred sirovog Blakea.

Skok koji je Z-Bo učinio u kasnijoj fazi karijere od duhovnog vođe bande Jailblazera do respektabilnog člana zajednice u Memphisu je jednako fascinantan kao i njegova igra leđima košu te nespretni šutevi s poludistance koji unatoč upitnoj estetici ulaze natpolovičnom većinom. Z-Bo, izgledom tipični bully iz kakve public school kafeterije, sada još samo terorizira obrane izrazitom efikasnošću s obje bočne strane reketa i u njemu. I drago mi je da je najubojitiji frontcourt lige (Gay-Z-Bo-Marc) konačno zdrav jer će playoff s njima biti poslastica u tolikoj mjeri koliko su oni noćna mora OKC-u, Spursima i Lakersima.

Griffin je još na početku karijere, ovo mu je tek druga prava sezona u ligi i nema šanse da ga stavim ispred ikoga od ove petorke iznad njega jer je nedokazan u pravoj bici. Kad maknemo u stranu hajlajt filmove ispada da je riječ o srčanom igraču izuzetnih fizikalija s hrpom felera u igri (obrana, šut s poludistance, slobodna bacanja) koje će sigurno ispraviti, ali mi treba malo više dokaza u pravoj rovovskoj borbi. Kud ćeš bolje prilike za skočiti stupanj više od ovog nadolazećeg playoffa na Zapadu.

Birdie: Ni ja ne mogu staviti Griffina u isti koš s Randolphom. Griffin je nevjerojatan atleta, ali svi se slažemo da što prije mora početi više koristiti mozak, odnosno razmišljati o tome kako svoje atletske sposobnosti koristiti u interesu momčadi. Ono što je dobro za njega je činjenica da na parketu ima Paula, a na klupi i Billupsa u odjelu koji često dijeli savjete suigračima kad to već Vinnie nije u stanju. Taj dvojac će mu valjda usmjeriti karijeru u pravom smjeru i prema višim pozicijama na sličnim izborima u budućnosti.

Z-Bo ima prednost jer je posljednjih godina svojoj ludoj igri dodao upravo ono što Griffinu nedostaje - košarkaški IQ, osjećaj za mjeru i pravilno korištenje svojih potencijala. Nevjerojatna je transformacija iz čovjeka koji je u Knicksima izgledao valjda gore i od Eddya Currya, u nekoga tko je u stanju momčad Memphisa dovesti do pobjede svaku večer. Da je ostao zdrav i da je igrao kao prošle sezone, bez imalo grižnje savjesti bih ga stavio na treće mjesto.

Gee: Po nekoj mojoj računici za preostala 3 mjesta u konkurenciji je 9 do 10 igrača koji više odgovaraju nekim zahtjevima igrača zadatka nego nositelja igre. Nakon sati i sati razmatranja ipak se odlučujem za Kevina Garnetta kao sedmog iz sljedećih razloga. Iako se radi o veteranu iza kojega su odavno ostali zvjezdani dani, KG, dok god ga tijelo sluša, s ovim šutom i igrom u obrani može trajati u ligi još godinama i odraditi svoje na obje strane parketa. To kako se ove sezone žrtvuje u sredini obrane Bostona (umjesto da su mu doveli pomoć i olakšali život, oni mu ga otežavaju) govori sve što treba znati o njegovom karakteru i ljubavi prema igri. Stavi bilo kojeg od ovdje spomenutih preko noći u drugu ulogu većinu minuta i dobit ćeš ogroman pad učinka. Ne i kod Garnetta koji usprkos svemu uspijeva biti solidan jedan na jedan i sjajan kao obrambeni korektiv. Napadački se sveo na šutera, ali, dok je ovako precizan, to teško može biti minus. Uglavnom, ne samo da se radi o legendi, već i o najkompletnijem od svih preostalih igrača, stoga ima moj glas

Sickre: Apsolutno se slažem. Pored navedenog vrijedi skrenuti pažnju kako je KG najkonstantniji Celtic ove sezone i da se, za razliku od prošle dvije sezone, nagomilana kilometraža daleko rjeđe osjeća u igri. Boston, koji je u petoj godini programa za koji se inicijalno očekivalo da će trajati samo tri sezone, svoje mjesto na tablici uveliko može zahvaliti svom najboljem skakaču i obrambenom igraču. Za kraj malo trivije: tko osim Garnetta ima 20.000 poena, 10.000 skokova, 5.000 asista, 1.500 blokada i 1.500 ukradenih? Nitko.

Birdie: Daleko od toga da ne cijenim Garnetta i njegovu jako dobru sezonu, ali ne mogu ga staviti na sedmo mjesto. Jednostavno, subjektivno sam nekako vezan za Paula Millsapa čiji stil igre obožavam i koji me fascinira svojom borbenošću i učinkom. U faktor ovog izbora ubrajam i to da je Millsap uz Jeffersona najzaslužniji za iznenađujuće dobar omjer Jazza koji se legitimno bori za playoff poziciju upravo zbog igre ove dvojice pod košem. Njegov učinak je još fascinantniji kada uzmeš u obzir manju minutažu od svih ovdje navedenih igrača, a lov Jazza na osmo mjesto pokazuje kakve je igre u stanju pružati kada dobije veću minutažu. Obzirom na konkurenciju pod košem u Salt Lake Cityu, nadam se da će Jazz nekome uvaliti Jeffersona i graditi igru na rotaciji Millsap-Favors-Kanter pod košem.

Garnetta ću staviti na 8. mjesto. Praktično nemam što dodati onome što ste vi napisali osim se još jednom diviti činjenici da je uspio pronaći snage odigrati ovakvu sezonu u ovakvom suludom ritmu i naći se među 10 najboljih u ovom izboru.

Sickre: Millsap je spretan, borben i energičan igrač, ali, činjenica da je već neko vrijeme proveo u Ligi, a minutaža mu je svake sezone prilično ograničena, mi je prilično čudna. Ove sezone igra nešto iznad 30 minuta i pitam se da li bi se na nekom većem uzorku te brojke bitnije povećale ili bi stagnirale. Potencijala svakako ima, ali dok god postoje ova pitanja oko konstante njegove igre ne mogu ga staviti ispred Garnetta koji je praktički jedini visoki igrač Bostona i sam drži igru pod košem. Millsap ima i te kakvu pomoć Jeffersona i mladog dvojca s klupe.

Sjećam se kad ga je Portland ne tako davno htio potpisati kao restricted free agenta pa je Utah matchirala. Taj potez Portlanda mi je uvijek bi čudan obzirom da su de facto išli pretplatiti rezervu za LMA, a kasnije je Jazz dofurao Favorsa kao četvorku budućnostu. Dakle, oba kluba koja su ga htjela su poduplavali njegovu poziciju. Meni se on čini kao izuzetno talentiran energy guy koji pomaže momčadi više nego bi se očekivalo od nekoga takvog profila, ali nije u stanju u potpunosti držati unutarnju liniju. Ipak, osma pozicija u mom izboru mu ne gine.

Gee: Što se Millsapa tiče, razlog zašto ga je Jerry cijelu karijeru držao na klupi i zašto i pod Corbinom ima ograničenu minutažu je vrlo jednostavan - tip je rupa u obrani. Ne zbog toga što se ne trudi, daleko od toga, ali Millsap je blago rečeno tweener, njegova visina se kreće od 6'7 do 6'8 po nekim izvorima, ali, realno teško da ima više od 2 metra i par centi. Dodaj na to poprilično obilan donji dio tijela i postaje jasno kako je, barem u ovom altetsko-fizičkom dijelu, tip stvoren za biti šesti igrač jer nema ni eksplozivnosti ni skočnosti za nositi se s često ključnim protivničkim igračima.

To je Sloan fantastično prepoznao i nadam se da će ga i Corbin od iduće sezone koristiti u toj ulozi jer je pretalentiran napadački, osim ako naravno O'Connor ne dobije neku nemoralnu ponudu i pusti ga. Njegov IQ je na najvišoj mogućoj razini, a ova sezona potvrđuje kako je oko njega moguće složiti napad, a to nije mala stvar. Druga postava koja bi se vrtila oko njega bila bi nezaustavljiva, to je bila ogromna snaga Sloanovog Jazza i to su Blazersi sjajno prepoznali (zamisli 48 minuta igre preko visokog posta koju bi imali da su uz Aldridgea spojili Millsapa), ali obzirom da se Jazz i dalje bori za playoff usprkos, blago rečeno, limitiranoj vanjskoj liniji koju izvlače klinci Burks i Hayward, čini se kako Paul može biti koristan i u ovoj puno većoj ulozi.

Njegovo kretanje bez lopte, fantastičan osjećaj za pravoremni pas, izuzetna realizacija pod košem usprkos manjku centimetara, minimalni broj uludo potrošenih lopti i solidan šut s poludistance koji se ovih dana proteže skoro do trice, odlike su sjajnog sekundarnog napadačkog playmakera. Praktički, samo on i David Lee od preostalih četvorki posjeduju taj all-round talent. Možda još i Josh Smith, ali dok šutira kako šutira teško mi ga je shvatiti ozbiljno. Ok, sad netko može reći da bi i Bosh bio u stanju igrati sličnu rolu kao Millsap i Lee kad bi bio u drugoj situaciji, ali ja sam uvjeren da su obojica svestraniji napadači i još uz to šljakeri koji se trude u obrani i nikada ne predaju u skoku. Bosh je prije svega šuter, a nitko mu ne brani biti šljaker. Miamiu je skakač neophodan, a Bosh vrijeme provodi van reketa. Mislim, možda je za to kriv koncept napadačke igre, ali činjenica je da većinu karijere Bosha prati glas mekanog igrača koji suigrače ne čini boljima. Lee i Millsap su upravo nešto suprotno i ako makneš fokus s činjenice da Bosh ima najbolju ruku od svih, ostaje ti slika u kojoj su obojica kompletniji košarkaši, što je meni dovoljno da Paula proglasim brojem 8, a Leea brojem 9.

Birdie: Slažem se da je Lee na devetom. Navijao sam prošlog ljeta da se Lee priključi frendu Gatoru Noahu u Bullsima koji bi onda imali suludu energetsku bombu pod koševima - Lee, Noah, Gibson, Asik. Manje bi se očekivalo od Leea nego se to očekuje od Boozera, a ne vjerujem da bi mu učinak uopće bio lošiji od Carlosovog. Ovako je Lee u Zaljevu gdje će biti zanimljivo gledati kako sljedeće godine funkcionira u paru s Bogutom.

Lee je od onih igrača koji će svakog poštenog ljubitelja košarke uvijek iznova oduševiti. U svakoj utakmici će dati sve od sebe, skakati za svaku loptu, a usput i koristiti svaku priliku da zabije. Stvarno je šteta što još uvijek nije igrao u nekoj ozbiljnoj momčadi koja bi se borila za visoke pozicije, ali vidjet ćemo kako će to sljedeće godine izgledati u Warriorsima, jer potencijal svakako postoji.

Gee: Sumnjam da bi obrana Bullsa s Leem bila lošija. Boozer je, ruku na srce, poprilična rupa jer je okretan otprilike kao slon u staklarni. Lee je možda slabiji šuter, skakački su podjednako kvalitetni, ali ono gdje Lee ima prednost je ta sposobnost da vrti akcije. Boozer je pick 'n' pop igrač, Lee kompletan napadač, uz to što je, kako si rekao, energetska bomba. S 28 vjerojatno više nije u stanju imati one sulude Loveoveske double-doublove kakve je ostvarivao u New Yorku, ali itekako će nas s vremena na vrijeme znati iznenaditi ponekim triple-doubleom jer je fantastičan asistent.

Posebno mi je drago da se njegova nesebičnost konačno iskazuje i u obrani. Jebiga, stvarno je bio rupetina u New Yorku, ali tada tamo gore nitko nije igrao obranu. Lani je imao probleme s onom suludom infekcijom, a ove godine praktički ima prvu pravu sezonu ikad i odmah je prihvatio Jacksonovu obrambenu filozofiju. Trči na sve strane, bori se, gura pod košem i, ako Bogut bude zdrav, ova momčad Warriorsa dogodine ima playoff potencijal. Što je jedan ogroman ako, ali nema veze.

Sickre: Lee mi nije baš za top 10 izbor. Premalo je tih sjajnih partija u Warriorsima, iako bi ta kombinacija s Bogutom mogla značiti i bolje dane za njega. Uglavnom, brojke su mu više-manje očekivane, ali mi sljedeća dva kandidata imaju puno bitnije uloge u puno jačim ekipama -gospodin Josh Smith i sestra Chris Bosh.

Za Josha znamo da je svojeglav i da puca te nesretne duge duje, ali iznio je ogroman teret bez Horforda. Uz to igra u, poslije Netsa, najdepresivnijoj profi dvorani Sjeverne Amerike, pa njegov već tradicionalan all-round učinak dobiva dodatno na težini.

Sestra Bosh potiho igra jako dobru sezonu na Floridi i koristi prilike koje joj se otvaraju (a nije da ih ima previše). Nikada neće biti sila u obrani, ali, bez jake sestre, braća Djikani su osuđeni na mrcvarenje u napadu i (nadam se) ponavljanje pada u završnici sezone.

Gomila kandidata je otpala, a najviše mi je žao što sam otpisao Scolu koji više ne igra na vrhunskoj razini, ali na kojega ću uvijek biti slab zbog školske igre leđima košu, te Ryana Andersona, drugog najboljeg igrača treće momčadi Istoka. Dosta toga ukazuje kako je njegov dosadašnji učinak vezan uz prisustvo Dwighta, ali netko treba i ubaciti sve te trice.

Gee: Moram priznati da nije bilo lako odlučiti se za broj 10 jer u konkurenciji mi je ostalo 6 igrača. Odmah mogu otpisati dvojicu od tri igrača sličnih profila - Bosh je svakako bolji i od Boozera i od Westa u kategoriji pick & pop specijalista. West je najbolji od svih obrambeno, ali preovisan o pravom pasu u napadu. Boozer je fizički i skakački dominantan, talentom primjereniji šljakeru, ali, nažalost ne i psihom. Bosh je za klasu bolji strijelac sposoban lakoćom kreirati šut za sebe i to ga stavlja u klasu iznad.

To me ostavlja na 4 imena - Ibaka, Anderson, Smith i Bosh. Ibaka je još uvijek čisti potencijal, tako da i njega mogu izostaviti, iako vrlo lako može postati obrambeni igrač u rangu Garnetta. Kako već sada ima izuzetno solidan šut s poludistance, strah me i pomisliti kakva će zvijer biti za koju godinu. Uostalom, Ibaka iz prve utakmice ove sezone i ovaj Ibaka nakon njih 40 nisu isti igrač. Takav napredak jasno govori koliko je ovako mladom igraču potreban trening kamp i iskustvo.

Izbacit ću i Smitha, iz više razloga. Prvi i najmanje bitan je što zbog zaljubljenosti Atlante u njegov NBA action potencijal pati Al Horford. Drugi je mit o njegovoj obrani koja mijenja utakmice - Smith je čisti primjer kako je obranu nemoguće izmjeriti statistički. Blokade i ukradene lopte su rezultat samo dva do tri napada po utakmici, ali što je s ostalih 60-ak u koliko ih sudjeluje igrač ovakvog rejtinga? Slično kao i Jordan iz Clippersa, Josh je lovac na banane i zbog toga je ponekad spreman potpuno zanemariti ono što se događa u pozadini. Doduše, ove godine igra ozbiljnije nego ikad jer nema Horforda da mu čuva leđa, a konačno je i počeo skakati kao visoki (skakački učinak po prvi put u karijeri mu se približio desetki). Ta bolja obrana i taj nikad bolji skok jasno govore da može kad hoće, pa zašto onda tako ne igra uvijek?

Napadački, sve dobro što napravi u kontrama, fenomenalnim osjećajem za asist i ulazima, pokvari besmislenim forsiranjem jednog od najružnijih šuteva u ligi. I tu opet u prvi plan dolazi glava. Pitanje je zašto Josh još nije odustao od šuta koji mu ruši učinak na razinu nekog rezervnog beka s klupe. Za razliku od obrane, ovdje mu izostanak Horforda nije pomogao - morao je preuzati još veću rolu u napadu i to je rezultiralo najgorim postotcima u karijeri. Priče o tome kako nosi Hawkse po meni baš i ne piju vodu - Hawkse nosi činjenica da igraju na očajnom Istoku, zbog čega se na omjeru ne osjeti to što je Josh preuzeo ulogu drugog igrača umjesto one primjerenije mu trećeg.

Kad sam razmišljao u koju bi ga nišu stavio, dugo sam se premišljao o kategoriji uz Millsapa i Leea kao visokih kroz koje se može vrtiti napad. I iako je to donekle istina, jednostavno mi je neprirodno staviti ga kraj ta dva efikasna i u potpunosti momčadi podređena strijelca. Sad, Joshu je tek 26 (što mi je nevjerojatno pojmiti jer mi se čini da je u ligi već 100 godina) i skakački pomaci jasno pokazuju da u njemu još ima rezerve, ali dok ne prestane smatrati sebe superstarom i štetiti momčadi, ne mogu mu dati glas. Čekaj, mislim da sam našao usporedbu - u neku ruku, Smith je trenutno glorificirana (realizirana) verzija Tyrusa Thomasa.

Dakle, ostaje dvojba. Sjajni strijelac poput Bosha ili igrač zadatka poput Andersona. Po meni se na njihovim primjerima izvrsno da osjetiti koliko je košarka prekrasna i kompleksna. Bosh je dokazano kvalitetan strijelac, ali kao treći igrač on se jednostavno ne uklapa u momčad Heata kako bi se možda uklapao kao drugi (što se jasno vidi u onim utakmicama u kojima nema Wadea ili Jamesa i u kojima Bosh često briljira jer se potreba za njegovim najvećim talentom – zabijanjem – u tom kontekstu povećava).

Da, Heat ima isti problem s njim kao i s Wadeom (ili Jamesom, kako hoćete) u ulozi drugog čovjeka. Jednostavno, preslični su u svojim kvalitetama i ne nadopunjavaju se kako treba jer su svi strijelci, a Heatu, složenom oko dva bočna igrača, od prvog visokog trebaju prije svega obrana, skok i koševi iz reketa. Bosh tu ne pomaže previše. Uostalom, napravimo jedan mali eksperiment. Zamijenite uloge Andersonu i Boshu. Mislite li da bi se osjetila ikakva razlika? Pa ako i bi, osjetila bi se u korist Andersona koji je veći fajter i bolji skakač u napadu. Također, šutiranje trica ostavlja puno više prostora u reketu nego šut s poludistance, a prostor je uvijek dobra stvar kada imaš Wadea i Jamesa.

Uglavnom, Van Gundy je pred našim očima opet napravio svojevrsnu mini revoluciju. Svoj projekt šuterske momčadi s lažnom četvorkom primjereniji sveučilišnoj ili europskoj košarci doveo je do kraja, stvorivši rasnog startera od nominalno igrača zadatka, dokazavši usput da forsiranje trice nije štetno ako imaš ovako dobrog šutera. Istina, Anderson ima netipično nizak postotak šuta za visokog igrača, ali poen viška pokriva razliku. U ovoj igri brojki teško je zamjeriti treneru Magica što je zanemario šut s poludistance (za koji često znamo reći kako je najmanje učinkoviti šut u igri) u korist izvlačenja vani taj dodatni metar. U svoj toj paljbi često zanemareni bivaju i Andersonova borbenost i napadački skok koji daju kompletnog igrača kakvog jednostavno nismo u stanju pojmiti jer nikada nismo vidjeli ništa slično, barem ne u ovolikim količinama. Međutim, ponovi li Ryan ovakvu sezonu više ga nitko neće moći zanemariti i njegov šut za tri trebat će prihvatiti jednako otvoreno kao i Dirkove ili Boshove svijeće s poludistance.

I nakon cijelog ovog izlaganja, opet moram prednost dati Boshu. Samo zbog talenta. Znamo da bi Bosh dobio Andersona 1 na 1 kao od šale. Bosh je bolja prva i druga opcija. Kao treći igrač prednost pak dobiva Anderson. Sve ovo govorim samo da se stekne dojam koliko su nijanse, kontekst i balans bitni u košarci i koliko nikakve individualne brojke u biti ne znače previše. A u slučaju Bosha jasno možemo vidjeti i kako individualni talent ne znači previše ako nemaš sistem koji ga je u stanju u potpunosti iskoristiti. Anderson, moj broj 11, nema takvih problema.

Birdie: Ajde da i ja prvo odradim ove koji nisu ušli. Da je Boozer kojim slučajem bio konstantan ove sezone (a i ranijih), borio bi se za puno više mjesto od desetog. Ovako, kako je ipak najveći trn u oku šampionskih aspiracija Bullsa, ne mogu ga staviti ni na to počasno mjesto. Kada se već dotičem Boozera, moram reći kako se nadam da će zdravi Rip smanjiti potrebu za njim u napadu, jer kao nekakva peta opcija teško da i Boozer može podbaciti. Bosh je možda talent za top 10, ali me stvarno nervira u dresu Heata. LeBrona nisam mogao izbjeći u izboru malih krila, ali Bosha mogu.

Zanimljivo kako nitko ne spominje trećeg PF-a s tržnice ljeta 2010. osim kada se priča o živućim leševima. Onda se ni ja neću doticati Amarea.

West je često nevidljiv u napadu Pacersa, Scola je izgubio korak. Ibaka napreduje, ali još je daleko od toga da ga se uzme ozbiljno u ovakvim izborima. Ilyasova je tipični primjer igrača koji se bori za ugovor i kojem se sve poklopilo, ali dok ne potvrdi trenutnu odličnu formu ne mogu ga uzeti za ozbiljno. Anderson je odigrao sjajnu sezonu, ali ja još ni jednom nisam pogledao utakmicu Magica u kojoj je briljirao.

Tako da na 10. mjesto stavljam Josha Smitha. Igra dobru sezonu, smanjio je pokušaje onog nesretnog šuta iz vana zbog kojeg su mu zviždali i vlastiti navijači (svih 10-ak koji prate Hawkse) i vuče Atlantu bez Horforda prema jednako prosječnim rezultatima.

Gee: Ne mogu se složiti nikako oko teza koje ponavljate u vezi Smitha i pametnije igre u napadu – tip puca duge lopte jednako često kao i prije (preko 60% svih šuteva koje uzima) i zabija ih nikad gorim postotkom. Ali, na kraju nije ni previše bitno jer se jedva uvukao među deset. Konačni poredak je dakle sljedeći (u zagradama su pozicije koje su redom dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. ALDRIDGE (1,1,2)
2. LOVE (2,2,1)
3. DIRK (3,3,4)
4. PAU GASOL (4,4,3)
5. RANDOLPH (5,5,6)
6. BLAKE (6,6,5)
7. GARNETT (7,8,7)
8. MILLSAP (8,7,8)
9. DAVID LEE (9,-,9)
10. JOSH SMITH (10,9,-)
11. BOSH (-,10,10)

Napomena - izbor je proširen za jedno mjesto kako nas udruge za zaštitu prava žena ne bi optužile za diskriminaciju.

23Dec/112

SOUTHWEST

Posted by Gee_Spot

DALLAS

THAT WAS THEN:

Igrali su najljepšu košarku tijekom cijelog regularnog dijela sezone, imali su najbolju rotaciju krcatu veteranima u kojoj je svatko znao koji mu je posao, imali su dovoljnu razinu talenta i superstara koji uvijek može držati napad podmazanim (Dirkov skok-šut s poludistance njegov je odgovor na slash 'n' kick briljantnost superstar bekova), imali su trenera koji je uvijek vukao pravi potez i imali su dvojac koji je ispravio sve obrambene grijehe prošlosti u pomoćnom treneru Caseyu i centru Chandleru. Sezona iz snova završila je rezultatom iz snova i da nismo toliko zaslijepljeni individualnim sjajem puno prije bi prihvatili činjenicu da je Dallas prošle sezone jednostavno bio najbolja momčad. Srećom, serija od 7 nikad ne laže i na kraju su stvari postavljene na mjesto, a sezona '10-'11 ulazi u anale kao jedna od najboljih ikada (iako imam osjećaj da to mogu reći za svaku).

THIS IS NOW:

Ako je itko sumnjao u zrelost Marca Cubana, nakon nedavnih poteza više sumnji nema – Cuban je vlasnik kakvog samo poželjeti možete. Stari Cuban bi nakon naslova potrošio novac na sve strane ne bi li zadržao jezgru i pokušao obraniti naslov, ali ovaj novi je lukavo odlučio umjesto obrane naslova ići na jackpot koji idućeg ljeta donosi mogućnost da u Dallasu osvanu Dwight Howard ili Deron Williams ili čak obojica. Odlasci Caseya i Chandlera vjerojatno znače da sjajnu obranu Dallasa čeka pad, ali napad ne bi trebao zastati ni na sekudnu. Dirk ovakvim stilom igre može trajati još deset godina, a sve ostale promjene kozmetičke su prirode – odlazak lani izuzetno važnog Bareae, koji je svojim ulazima uništavao druge petorke protivnika, Mavsi će pokušati pokriti valjda konačno zdravim Beauboisom i veteranom Westom, Stojakovićev povremeni baraž trica i kukavičku igru u potpunosti će u svim segmentima zamijeniti Carter, a puštanje Stevensona bez da su se osvrnuli definitivni je dokaz da barem netku u tom sada bivšem odnosu razmišlja glavom (njega će u rotaciji zamijeniti fizički sličan Dominique Jones, potencijalni stoper koji nema tetoviranog Abrahama Lincolna na vratu). Naravno, dovođenje Odoma koji je lani odigrao sezonu karijere poslužit će da se pad u obrani sakrije i da momčad na račun izuzetne klupe izgura ovu napornu sezonu.

PLUS:

Odomov zadatak neće biti samo čuvati Dirka od pretjeranog trošenja i Dallas od previše Mariona na parketu (Shawn je sjajan u malim dozama, posebice u obrani), već će pomoći donekle zakrpati skakačku rupu koja nastaje Chandlerovim odlaskom. Haywood je solidan centar za zatvoriti reket, ali idealan je bio u ulozi rezerve. Kao starter, prijeti potpuno uštopati napad Dallasa i zato će Mavsi svjesno riskirati poneki postotak protivničkog šuta, ako pri tome barem pariraju u skoku. Odigra li Odom iti približno lanjskoj sezoni, ne moraju strahovati od prevelikog pada. A da ne spominjemo da sve što poklanjaju obrambeno, Dirk i Lamar mogu itekako dobro naplatiti na drugoj strani zbog stalnih miss-match situacija koje će stvarati dva krilna centra od kojih jedan šutira kao bek, a drugi kontrolira loptu i razigrava kao bek.

MINUS:

Mavsi ipak nisu izazivači. Jasno da ne treba podcijenjivati srce šampiona i dubinu koju ova momčad ima, ali dok ih ne vidimo u akciji ne možemo ih staviti u isti koš s Durantom i društvom. Rekao bih da su im i godine minus, ali obzirom na širinu rotacije i Dirk i Marion i Kidd i Terry mogu se provući kroz barem još jednu sezonu neokrznuti, iako uvijek postoji šansa da naprave neizbježni korak ka mirovini.

PRVIH 5: Kidd, Carter, Marion, Dirk, Haywood

5 ZA KRAJ: Kidd, Terry, Marion, Dirk, Odom

SCORE: 43-23

MEMPHIS

THAT WAS THEN:

Najugodnije iznenađenje playoffa koje je u fantastičnoj seriji konačno stalo na kraj dosadnim vampirima iz San Antonia da bi onda pokleknulo pred artiljerijom Oklahome. Obzirom da su cijelu sezonu odigrali ili bez Gaya (napadačkog talenta koji im daje potrebnu eksplozivnost) ili Allena (obrambenog talenta koji im daje štih žilave momčadi), Grizzliesi su nadmašili sva očekivanja. Bez Gaya njihova petorka nije bila toliko moćna, što je, kada malo razmislite, poprilično zastrašujuća činjenica obzirom da su samo igrajući preko posta i vrteći high-low akcije djelovali efikasno i sposobno suprostaviti se svima, i sve to usprkos tome što su većinu vremena na parketu imali dva igrača zadatka poput Allena i Younga. Klupa nije bila sjajna, ali je bila učinkovita kad je bilo najpotrebnije, a sve skupa već ove sezone stavlja pristisak na Memphis da barem ponovi ostvareno.

THIS IS NOW:

Priključenje Gaya momčadi trebalo bi napad iz kojega je trener Hollins izvukao maksimum podići na zvjezdane razine, jasno pod uvjetom da se Gay uklopi u svi za jednog, jedan za sve filozofiju koja je vladala u momčadi nakon njegove ozljede. Bude li sve štimalo kako treba, nema razloga da Gasol i Randolph ne nastave gdje su stali sa svojom suradnjom u postu, dapače. Gayeve igračke kvalitete, koje u igri s poludistance nisu daleko od onoga što prezentira jedan Carmelo Anthony, onemogučit će udvajanja Randolpha, a to znači da će Randolph nastaviti zabijati kako god poželi protiv koga god poželi. Kad dodaš jednog kompletnog playmakera kakav je Conley, stopera kakav je Allen i all-round rasnu peticu kakva je Gasol (koji svojim talentima u igri licem košu omogućuje Memphisu dodatnu razinu u organizaciji napada), dolaziš do zaključka da Grizzliesi imaju naj-ujednačeniju petorku u ligi. Pitanje je samo koliko ih u ovakvoj sezoni može pratiti klupa. Vasquez je solidno odigrao u playoffu i nastavi li na tom tragu pitanje back-up playa je riješeno. Mayo je često dobivao šansu u završnicama jer je svojim šutom za tri širio obrane, ali povratkom Gaya potreba za njim bit će sve manja, a to nije nužno loše. Young u manjim dozama kao energetska bomba također će biti korisniji nego je bio lani u velikoj ulozi, a odlazak Battiera praktički je nebitan jer za sve na krilima više jednostavno nema minuta (iako bi ja osobno radije bio bez Younga ili Mayoa nego Battiera, ali obzirom na financijske obveze koje je Memphis preuzeo prema svojim starterima, trošiti midlevel na veterana nema smisla). Praktički, jedini problem je pod košem gdje je lani Arthur solidno mijenjao oba visoka, uglavnom oslanjajući se na pick 'n' pop igru u napadu. Stoga mi je gotovo smiješno kako svi plaču nad sudbinom Memphisa zato što je jedan potpuno prosječan igrač poput Arthura izgubljen za sezonu, kao da je njegovih 20 minuta po večeri toliko važno. Pick 'n' pop igrača ima koliko želite (pogledajte samo roster Celticsa) i nađu li Grizliji sličnog igrača bit će sasvim ok (Dante Cunningham iz Bobcatsa upravo je pick 'n' pop specijalist kojeg očito traže, a izgleda da Bobcatsi nemaju namjeru matchirati ponudu Memphisa). Naravno da ne treba ni spominjati što bi za ovu momčad značilo dovođenje majstora poput Varejao ili kako bi sada dobro bilo da su uspijeli realizirati dugo željeni trade za McRobertsa (kako god, uvijek imaju Mayoa za potencijalni trade ubuduće).

PLUS:

Hollins je totalna faca, petorka je strašna, Mayo još uvijek ima potencijal biti rasna prva opcija s klupe.

MINUS:

Randolph i Gasol morat će igrati previše minuta, što u sezoni krcatoj back to back noćima neće biti dobro, posebice gledajući širu sliku.

PRVIH I ZADNJIH 5: Conley, Allen, Gay, Z-Bo, Gasol

SCORE: 41-25

SAN ANTONIO

THAT WAS THEN:

Spursi su lani opet van svake pameti rasturili u regularnoj sezoni na račun svoje uigranosti i kvalitete u realizaciji zamišljenoga. Nekada velika obrana danas je prije svega oslonjena na pronalaženje idealnih pozicija za što lakše poentiranje, a u tome veterani poput Duncana, Parkera i Ginobilia, uz sigurno vodstvo neuništivog Popa, briljiraju. I, iako su Timmy i Tony očito izgubili korak, vječni Manu i duboka rotacija u kojoj je svaki kotačić sjajno posložen pobrinuli su se da stroj Spursa ne zakašlje ni jednom. Barem dok nisu naišli na mlađe, talentiranije i jednostavno bolje Grizlije.

THIS IS NOW:

Ima li smisla još jednu najavu sezone Spursa početi sa konstatcijom kako će ove sezone momčad pasti zato što veterani jednostavno više ne mogu igrati na razinu na koju su nas navikli? Nema, zato što čak i da Manu uspori (bilo zbog godina, bilo zbog ozljeda koje ga uvijek pomalo muče), ovaj Popov sistem iz svih uključenih izvlači maksimum. Blair, Bonner i Hill lani su odradili lavovski dio posla, a ne treba zanemariti ni novo otkriće dvojca Pop-Buford, Garya Neala. Poznavajući Spurse, ove sezone možemo očekivati da u veće uloge uključe Splittera, lanjskog rookiea Andersona i ovogodišnjeg Leonarda i da od svih dobiju korisne minute. Ovakva širina učinit će nebitnim zgusnuti raspored, a sve skupa znači još jednu sezonu s puno više pobjeda nego poraza, ali i neizbježni poraz u playoffu. Jer, sistem vas može odvesti samo do određene razine, za nju prijeći treba vam vrhunski talent, a njega Spursi više nemaju.

PLUS:

Širina koja im omogućuje da svaku večer imaju drugog junaka u napadu – jednom će vas Bonner razbiti tricama, drugi put će vašu obranu secirati Ginobili, treću će Blair dominirati pod obručima. Jedina konstanta, vječno koristan i vječno jednako dobar, genijalni je Timmy. Uživajmo u majstoru dok možemo.

MINUS:

Jednu Manuovu ozljedu su udaljeni od okretanja nove stranice, a stalne priče o Parkerovom tradeu možda znače da je konačno došlo vrijeme za rebuilding.

PRVIH 5: Tony, Manu, Jefferson, Blair, Timmy

5 ZA KRAJ: Manu, Timmy i koja god tri igrača imaju najbolju večer

SCORE: 40-26

HOUSTON ROCKETS

THAT WAS THEN:

Rocketsi su okupili sjajnu rotaciju osrednjih igrača koja, čak ni nakon što je većina odigrala sezone karijere, nije ušla u playoff. Taktika prikupljanja dobrih igrača na kraju im se obila o glavu jer su zaglavili u najgoroj mogućoj poziciji – niti su dovoljno dobri da se bore u playoffu, niti su toliko loši da dođu do vrhunskih talenata na draftu. Uporni pokušaji da nešto naprave na tržnici nedavno su opet neslavno propali nakon što su ostali bez Gasola i Nenea.

THIS IS NOW:

Scola i Martin teško će ponoviti briljantne sezone kakve su odigrali lani, pogotovo zato što su obojica bili ovisni o situacijama u koje ih je stavljao Adelman koji je na jedno oko žmirio na sve njihove obrambene propuste. McHale napadački njeguje sličan stil Adelmanu, iako nešto organiziraniji, i tu ne bi trebalo biti problema, ali glavni dio njegova posla otpast će na konsolidaciju obrane, a to znači manje šansi za Scolu i Martina (Budingera da ne spominjemo). Dovođenje blokera kakav je Dalambert trebalo bi pomoći nakon što im je lani glavni čovjek u reketu bio vrijedni, ali kratki, Chuck Hayes. Jedini igrač koji se nametnuo kao trajno rješenje je sjajni play Kyle Lowry koji je svojim all-round učinkom postao prvo ime momčadi i pokretač svega, posebice nakon što su u Phoenix poslali zujalicu Brooksa, danas blokiranog kineskim ugovorom od povratka u NBA. Uspije li McHale popraviti obranu dovoljno da maskira pad učinkovitosti u napadu, Rocketsi će opet imati sezonu sličnu lanjskoj. Uz nabrojanu jezgru tu je još desetak mladih igrača koji imaju potencijala biti NBA igrači, problem je samo što nema dovoljno minuta za sve (svakako obratiti pažnju na rookiea Parsonsa).

PLUS:

S ovoliko solidnih tijela na raspolaganju Rocketsi neće pretjerano osjetiti težinu rasporeda, ali, ono što je još važnije, je da uvijek mogu nekolicinu zamijeniti za jednog kvalitetnog veterana koji bi im mogao pomoći da se dokopaju playoffa već ove sezone.

MINUS:

Djeluju više kao inkubator nego kao prava NBA momčad, a očite poruke Scoli i Martinu kako na njih ozbiljno ne računaju mogle bi ostaviti traga na njihovoj igri (posebice odluči li McHale isprobati mlade snage). Problem je i što pravi lider ove ekipe Lowry nema poštenu zamjenu, Dragić i Flynn lani su djelovali kao da su zalutali u ligu, iako tu treba ostaviti otvorenu mogućnost da McHale izvuče nešto iz obojice. Što nas opet vraća na ono da su Rocketsi više inkubator u kojem se testiraju i bruse talenti nego ozbiljna momčad spremna boriti se za playoff.

IDEALNIH 5: Lowry, Martin, Budinger, Scola, Dalambert

SCORE: 30-36

NEW ORLEANS HORNETS

THAT WAS THEN:

Pored svih problema s vlasništvom koje se zatim odrazilo i na razini igračkog talenta, jezgra sastavljena od GM-a Dempsa, trenera Williamsa i Chrisa Paula uspijela je Hornetse ne samo ugurati u playoff, nego usput prikazati i Lakerse kao ekipu čije je vrijeme prošlo. Da stvar bude fascinantnija, Paul je Hornetse do neočekivanog uspjeha vodio usprkos ozljedi najvažnijeg partnera na parketu, Davida Westa.

THIS IS NOW:

Paul je danas u Clippersima, problemi s upravom i dalje se nadvijaju nad svakim potezom kojega povuku, ali barem imaju Erica Gordona kao potencijalni kamen temeljac buduće momčadi (bolje reći da imaju dvije godine da ga uvjere kako mu se isplati ostati u New Orleansu). Monty Williams garancija je ozbiljne obrane, dvojac Kaman – Okafor garantira solidne igre u reketu, a Jason Smith i Carl Landry daju još dva korisna tijela u više nego iskoristivu rotaciju visokih. Naravno, problem će biti što ta tijela neće imati tko uposliti, obzirom da je jedini playmaker na rosteru Jack, koji je lani bio sjajan u ulozi back-up playa i čije vrijeme startera je nepovratno prošlo. Obzirom da je Ariza igrač koji zaokružuje petorku, nikako ne netko oko koga se gradi, ispada kako će ogroman dio tereta na vanjskim pozicijama pasti upravo na Gordona, što bi moglo pruzrokovati popriličan pad učinkovitosti igrača koji se lani konačno potvrdio kao vrhunski šuter i all-round igrač.

PLUS:

Obrana i skok uz Gordonove povremene briljante šuterske partije držat će ih u igri većinu večeri.

MINUS:

Jackove i Arizine velike ovlasti u napadu u najvećem broju utakmica bit će kamen oko vrata.

IDEALNIH 5: Jack, Gordon, Ariza, Landry, Okafor

SCORE: 25-41

13Jun/1119

I LOVE THIS GAME

Posted by ispdcom

Košarka je zakon, potvrdilo se to još jednom. Ball don't lie. Iako sam se već predao i pomirio sa životom u đikaniziranom svemiru, u kojem će se sve opet okrenuti u smjeru s početka nultih, kada je ligu gušila praznina nastala Jordanovim odlaskom, u zadnji tren smisao je spašen. Ipak ne možeš doći do trofeja silom, trebaš naučiti neke lekcije. Kada je Boston pao bez ispaljenog metka pomislio sam kako je ovo kraj, izbacili su ultimativnu Momčad. Pa sam se nadao da su Bullsi ipak dovoljno zreli. Protiv Mavsa se nisam nadao više ničemu, samo što bržem kraju agonije.

Ne pretjerujem kada kažem da je Dallas spasio košarku. Mogu mediji i dalje lajati o Heatu i uzrocima njihova poraza, ali pametne franšize i pametni ljudi u ligi još jednom su dobili potvrdu koji obrazac treba slijediti. Onaj upornog planiranja i upornog rada. Dallas je prije 5 sezona bio momčad koja je sve htjela na brzinu, Cuban je kupovao talent i na kraju je izgubio. Zadnjih godina su se okrenuli lekcijama Spursa, stvorili su sistem i momčad, gutali razočaranja i na kraju trijumfirali. Potvrdili da je NBA zanimljiva masama zbog zvijezda, ali da je prije svega ljubiteljima košarke zanimljiva zbog igre.

Sutra nitko neće pokušati pretplatiti tri igrača i graditi momčad (dobro, nitko osim Knicksa), ali zato vam garantiram da ćemo od iduće sezone gledati više zone nego ikada. Da ne govorim da su Mavsi nadahnuće za sve buduće šampione i po tome što su građeni oko igrača zadatka, bez zvijezda, čak i bez all-round all-star igrača. U prvi plan dolaze karakter, iskustvo i ozbiljnost, ali i ne-konvencionalne rotacije. Do jučer je vladalo uvjerenje da lepršava košarka u stilu Sunsa ne može do naslova, danas znamo da je Sunsima nedostajala samo malo bolja obrana.

I po meni najveći plus ovakvog ishoda je što sutra više nitko nema pravo reći da u NBA trener nije bitan. Da se vratim na primjer Sunsa i zaigram "da je moja baba muško" igru, pitanje je da li bi imali naslov da je uprava bila voljna malo riskirati financijski i da je D'Antoni imao boljeg stručnjaka za obranu od Iavaronia, nekoga tko bi apostrofirao taj dio igre. Možda u regularnom dijelu i za veliku većinu ekipa trener i nije bitan, ali za ove najbolje, koje se međusobno bore za naslov u utakmicama gdje svaka sitnica odlučuje, jeste.

Phil Jackson je najveći ne samo zato što je znao ukrotiti egomanijake poput Jordana ili Kobea (donekle), već i zato što je znao da njegov rezultat umire ili živi s poštovanjem principa trokuta Texa Wintera. Naravno da mu vrhunski talent koji je imao na raspolaganju nije bio na odmet, ali igra je bila ta koja je donosila rezultat. Sad, možda vam se čini pretjeranim u ovu ligu stavljati Carlislea, ali čovjek je uz malo sreće možda mogao imati i tri prstena danas. Rick Carlisle je na neki način uvijek bio podcijenjen, ali Rick Carlisle još nije vodio momčad koju nije napravio potencijalno šampionskom.

Prvo je stvorio Detroit po uzoru na stare Pistonse koje je kao igrač šampionskih Celticsa upoznao iz prve ruke. Također, kao igrač tih istih Celticsa vrlo je dobro znao važnost nesebične igre u napadu i raznovrsnosti. Možda nije bio ništa više od dodavača ručnika u svoje vrijeme, ali dodavao ga je Birdu, McHaleu i Waltonu između ostalih. Način na koji ga se Dumars riješio nakon što je stvorio buduće prvake možda nije bio fer, ali je bio još jedna škola. Pistonsi su osvojili naslov s Larryem Brownom, a ironija ne može biti veća - jedna od najvećih trenerskih NBA legendi osvojila je prvi prsten s momčadi koju je stvorio trener početnik.

Carlisle je zatim stvorio i potencijalnog šampiona od Indiane, da bi se ti snovi raspali onim nesretnim događajem u Detroitu, od kojega se franšiza Pacersa još nije oporavila. Te godine su naslovnice svih NBA magazina kao prvog izazivača nudile upravo Artesta, O'Neala i Captain Jacka, a smatrati takav roster šampionskim iz današnje pozicije djeluje stvarno nestvarno. Ali, ta momčad je pod Carlisleom do one nesretne tučnjave gazila sve pred sobom. I onda je Cuban bez razmišljanja angažirao čovjeka koji je uz pomoć sjajnih asistenata i jednog od najbrojnijih stručnih štabova u ligi uopće, dvije godine pripremao teren u očekivanju prave prilike. Koja se ukazala ove sezone i koju su odmah zgrabili.

Da mu ne pada na pamet štediti, Cuban je pokazao na stotine načina, od ogromnih ulaganja u struku i svakakve oblike košarkaške analize, do gomilanja i preplaćivanja solidnih igrača koji su mu bili dostupni. Samo, tko danas nakon svega može reći da je preplatio Mariona ili da je nepotrebno riskirao s Butlerom ili da će tek preplatiti Chandlera? Ono gdje je Cuban naučio lekciju je da treba pustiti igri da priča. Dallas je uvijek igrao lijepu košarku, ali pod Carlisleom obrana je postala značajnija nego ikada i sjajni rezultati kroz regularnu sezonu su uvijek bili prisutni. Međutim, najvažnije je da nije bilo nikakvih paničnih poteza zbog dva bolna ispadanja u playoffu, posebice od onog lanjskog od Spursa u seriji u kojoj je San Antonio nametnuo svoju igru.

Za ovu godinu Mavsi su znali da nema više ustupaka, već da protivnika moraju dobiti upravo nametanjem svoga stila. Pa onda budi što jesi, izađi kao pobjednik ili pogini muški. I, naravno, radi sitne prilagodbe koje vode naprijed, u čemu su se pokazali majstorima - pogledajte samo tijek svih serija u ovom playoffu, nakon početne dvije utakmice ispitivanja snaga, Dallas je redovito bio taj koji bi zadao prvi kontraudarac kojim bi protivnika izbacio iz ravnoteže taman koliko treba. Taj njihov stil se pokazao dobitnom kombinacijom i to treba priznati usprkos svim do sada poznatim pravilima kojima je prkosio.

Dallas je srušio sve mitove, pokazavši da do naslova može i prosječna obrambena momčad ako zna koristiti protivnikova slabosti. To miksanje zone i čovjeka malo po malo je pretvaralo Heat u šutersku momčad, što me podsjetilo na one davne dane kada sam još gledao Euro košarku i kada su me istovremeno fascinirale i iritirale te zone, statičnost napada i stalno potezanje trica. Međutim, nije zona kriva što onaj tko je napada nema dovoljno vještine da je savlada, jer u pitanju je tek jedna vrsta obrane koje ima slabosti kao i sve druge. To je taj šahovski dio košarke kojega u NBA kronično nedostaje i kojega će nadam se biti sve više u budućnosti.


- Brendane, opraštam ti sve milijune koji si mi spalio!!!! DeShawn, tebi sve one koje ćeš mi tek spaliti!!!!!!!!
- Toooooooooooooooooooooooooooo!!!!!

Ne samo da je Dallas bio prosječan u obrani, već nije imao ni zatvoren reket kako treba. Tyson Chandler je bio veličanstven cijelu sezonu, ali toliko ovisiti o jednom igraču je nemoguće. Miami ih je imao u šaci što se koševa u reketu i skoka tiče do onog trenutka kada se serija prelomila u drugom poluvremenu četvrte utakmice. Od toga trenutka igrači Dallasa su jednostavno bili gladniji. Nema bolje izraza za opisati činjenicu što su hvatali više lopti i uopće igrali požrtvovnije. Jednostavno, oni su odgovorili na sve izazove - kada se prozvalo momčad da previše ovisi o Nowitzkom reagirali su, kada se prozvalo Terrya da treba igrati kao druga opcija reagirao je, kada se prozvalo Chandlera da treba biti čvršći reagirao je. S druge strane Miami na nijedan izazov nije odgovorio pozitivno i u tom mikro svemiru, koji svaka serija postane za sebe, to je bio jedan od ključnih detalja.

I iako je Dallas potpuno zasluženo osvojio naslov jer je bio bolja momčad i jer je igrao bolju košarku, i iako mu hvala na tome što je sve to uspio srušivši usput ne samo gomile paradigmi već i nastanak jednog ružnog Imperija, ta nesposobnost Heata da mentalno reagira na zahtjeve serije jednako je fascinantna. Ne želim reći da je to ključni moment, Dallas je pokazao srce i definitivno su imali neke obrambene momente za diviti se, ali da im je činjenica kako je Heat izgubio dušu pomogla - jeste. Miami igra ružnu, bezveznu košarku, nešto što se može tolerirati samo zato što s druge strane parketa ulažu ogromne količine energije u to fanatično branjenje koša. Međutim, u onoj famoznoj četvrtoj utakmici ne samo da je LeBron James dokazao da je papak, on kao da je probušio napuhani balon koji je bila ova momčad.

Čim je on stao igrati punom snagom, čim su mu obrambene rotacije oslabile i čim su mu se napadi sveli na gledanje s perimetra i dodavanje prvom do sebe, Miami je izgubio seriju. Nadoknaditi njegov učinak nemoguće je samo po sebi, ali ono što je još više ubilo Heat bilo je saznanje svih uključenih da je Dallas jednostavno bolji. Kada je LBJ ostao bez samopouzdanja, oduzeo ga je i momčadi koja je upravo na vjerovanju da je on Svemogući do tada živjela. A bez samopouzdanja nije više bilo ni one samoubilačke igre u obrani, bez čega je Miami ostao bez oružja za suprostaviti se Dallasu koji je tako preokrenuo stvari u svoju koristi i nametnuo svoju igru. Wade je pokušao spasiti što se spasiti da, ali glavom kroz zid nije išlo. Miami za ovakve situacije jednostavno nema plan B, a nema ga zato što nema ni plan A, jer ono što oni igraju nije igra. I tu je razlika između Carlislea i Spoelstre. Iako će i Rick dati do znanja da su igrači ti koji igraju i da on nema nikakva utjecaja u napadu, upravo su njegove rotacije, postave i kombinacije davali svima na parketu najbolju šansu da nešto naprave.

Spoelstra s druge strane nije imao pojma što radi, njegovi potezi u zadnje dvije utakmice su bili tipični potezi očajnika koji se nada da će slučajno nabasati na spasonosnu formulu. Da, nije imao lak posao obzirom na sakatu klupu, ali svaka medalja ima dvije strane, dakle za dobar dio loše obavljenog posla kriv je i sam. Mislim, može biti ponosan ne sve što je napravio u prvoj godini s ovom momčadi, na kraju će svi ovo gledati kao neuspjeh iako on to nije (odnosno, neće to biti ako iz njega izvuku pouke) obzirom na to kako se odvijala sezona. Međutim, mogao je bolje, puno bolje.

Nego, da se vratim na Jamesa. Ne pada mi na pamet pokušavati ući u njegov um, ali očito je kako se radi o čovjeku koji treba puno stručniju pomoć od one koju mu mogu pružiti tapšanja po dupetu od strane suigrača. Ono, možda ne želi biti čovjek odluke i želi pobjeći od odgovornosti zato što cijeli život netko od njega nešto očekuje, možda ga je jednostavno strah pritiska zbog svega onoga što slijedi nakon neuspjeha. Ne zaboravite da nije on sam od sebe napravio Globalnu Đikonu, da ogroman dio odgovornosti leži na njegovim prijateljima i suradnicima koji su u prvom planu uvijek imali dolare i uspjeh, a tek tada brigu za svoju zlatnu koku.

James je dolaskom u Miami izgleda naučio da je važno posvetiti se samo košarci, zadnji dio sezone samo je ona bila važna. Nakon poraza proradila je ogorčenost, a čak i ono ruganje s Dirkom govori o nezrelosti i na neki način nedostojnosti da se bude prvakom. Ali, ono što ni on ni Heat nisu naučili je da samo na njegovim fizikalijama ne može do kraja. Ovaj poraz neće biti uzalud ako iz njega izvuku pouke. A te su da treba raditi na igri, pojačati momčad i momčadski duh. I ona najvažnija, ne oslanjati se na medijsku veličinu nekoga, već na njegovu igru na parketu.

Kako James nije u završnici seriji uspijevao biti niti Pippen, morat će prihvatiti njegova ograničenja kako bi sutra od njega stvarno izvukli Pippena. E, sad je pitanje koliko još sezona Wade može glumiti Jordana, u ovoj seriji mu je to išlo sasvim dobro i stvarno je uz Dirka bio jedini legitimni kandidat za MVP-a. Ono ključno je pak kakav stil igre može razviti Miami, posebice u napadu, jer ovaj izostanak ikakvog sistema više se ne smije događati. Nema izlika u ozljedama i nedostatku tijela, jer nije to ono što ih je koštalo odlaska do kraja. Koštalo ih je to što su igrali lošiju košarku, što su manje željeli i što nisu bili realni. Dok je Dallas znao da su im margine za grešku male i da mogu do kraja samo ako će odigrati savršeno, odnosno najbolje što mogu u datom trenutku, Heat je vjerovao da imaju rješenje za sve. Jer su vjerovali u idole umjesto u rad. Miami Heat su Hrvati. Arogancija i ignorancija su ih na kraju stajali glave. I budimo sretni zbog toga.

Budimo sretni i zbog Dirka, koji je izbjegao svrstavanje u kategoriju s Barkleyem i Maloneom i upisao se među 30 najvećih igrača svih vremena. Smiješno je što je trofej dignuo nekoliko minuta nakon što je odigrao najgoru playoff partiju ove godine, ali i to je na neki način još jedan dokaz njegove ljudskosti koja zrači iz svakog njegovog poteza. Na kraju je zabio kada je bilo najpotrebnije, ali i to je snaga Dallasa, što su ga suigrači digli kada mu nije išlo i tako mu vratili za sve one situacije kada je on njih izvlačio. Tome služi momčad, to je vjerovanje jedan u drugoga, a ne ono što je pokazao Miami koji je jednostavno stao onog trenutka kad je stao James. Postavlja se pitanje da li su uopće bili momčad ili su tipična oportunistička skupina u kojoj se članovi podržavaju samo kada im ide dobro. Miami HDZeat.

Uglavnom, Dirk nije igrač u rangu Birda, to nikako, ali je možda najbolji čisti šuter svih vremena i to je bilo nešto na čemu je Dallas sve ove godine gradio igru. Njegovi šutevi iz onih smiješnih poza možda na neki način i jesu asptraktni i blentavi, ali su za razliku od sirove snage na koju igraju Wade i James ipak rezultat činjenice da je jedan smrtnik prihvatio svoje nedostatke i naučio kako iz njih izvuči maksimum. Dirk je muškarac, a to je nešto što se ne dokazuje brojem reklama, samo naslova.

A kad smo kod muškaraca, treba odati priznanje Boshu. Više nema smisla čovjeka zezati s onim WNBA forama, ma kako mekan bio u kontaktu barem se trudio. Napadao je koš, skakao, gurao se, iako je iz aviona očito da to nije njegova igra. Međutim, upravo njegova uloga u ovoj momčadi dovoljno govori koliko Spoelstra nije odradio posao i kako je sve u pripremi bilo podređeno samo tome da se balansiraju uloge Jamesa i Wadea. Bosh možda nije klasični post igrač, ali svojim šuterskim rasponom on je idealna opcija za pick igru i sramotno je koliko malo ga je Miami koristio u toj ulozi. Išli na rolanje ili pop prema vani, Bosh je uvijek opasan, uvijek ostavlja dio terena nebranjenim i otvara prostor partneru. Ako je išta trebalo jahati do besvijesti, to je on, osobito u trenutcima kada James nema nikakvu ideju, a Wade na silu pokušava do reketa.

Na samom startu utakmice bilo je zabavno gledati Jamesa jer je ubacio nekoliko šuteva iz vani i tu se točno dalo vidjeti kako pogrešno i on i momčad razmišljaju. Istina, protiv Bullsa se zalomilo da te trice upadaju, što je njegovu dominaciju učinilo još dojmljivijom, podiglo je ono što je pružao u toj seriji na neke sulude razine. Međutim, čim je šut stao pao je na zemlju, igrajući i dalje sjajnu all-round igru, barem do četvrte utakmice kada je pogledao sebe u dušu i kada su i on i suigrači shvatili da on nije dovoljan, da su cijelu sezonu ulagali na krivu kartu.

Iako sam mislio da će ova utakmica biti više nalik onim ranijim bitkama, Dallas je hladnokrvno zadržao momentum iz prethodne utakmice, nametnuo svoju igru i izazivao Heat da zabije više. Izdržali su sve pritiske, posebice sudaca koji su očajno odrađenu seriju noćas doveli do ekstrema, navlačeći za domaćina svakom prilikom. Ali, to je već postalo NBA pravilo, domaćin uvijek može računati na određenu pomoć, što samo baca dodatno svjetlo na posao koji je Dallas odradio u ključnom trenutku svoga postojanja. Prvaci na kvadrat.

Terry je u prvom dijelu pokrio sve Dirkove promašaje, Barea je nastavio secirati obranu (usput čuvajući Kiddove noge za težak posao u obrani), a čak je i onaj nesretni Stevenson zaradio novi ugovor spojivši tri trice (doduše, nešto kasnije je zamalo izazvao masovnu tučnjavu, ali to vam je prvo i jedino pravilo života s čovjekom koji ima više tetovaža nego sivih ćelija - nadaš se da će na kraju večeri plusevi pokriti minuse). Energija i samouvjerenost Mavsa bili su do te mjere zarazni da je i Cardinal odigrao kvalitetne minute, složivši nekoliko igrača Heata na pod, a jedan Mahinmi je ubacio šut s poludistance sa sirenom za kraj treće nakon kojega je valjda i onima u zadnjem redu tribina bilo jasno koja je momčad alfa mužjak u ovom trenutku.

Miami taj momentum nije mogao razbiti čak ni dok je Dirk promašivao, Wadeova energija nije mogla nadoknaditi očajnu organizaciju igre, pasivnost Jamesa i mlake reakcije u obrani i skoku. Njegovi suigrači više jednostavno nisu vjerovali, a Dallas je za to vrijeme trpao i trpao. Čak je i veteran stotina bitaka i Wadeov vjerni suradnik Haslem opet djelovao kao da mu se raspalo stopalo, kao da je i dalje ozljeđen. Lopte su se odbijale oko njega, a on ih je samo tužno gledao dok su ih kupili Barea i Kidd. Trice su i drugu večer za redom bile ključne, nadoknadile su to što su najveći dio utakmice Dirk i Chandler imali skoro pa više osobnih nego koševa. Chandler je bio na meti sudaca od početka, ali usprkos tome uspio je ostaviti solidan trag na utakmici, dokazavši još jednom da je uz Dirka najvažniji igrač ove ekipe i čovjek kojega je nemoguće nadomjestiti.

O dekoncentraciji Miami dovoljno govore i gomile promašenih slobodnih. Dirk bi to nazvao karmom, vraćanjem sudbine za onaj prijašnji poraz u Finalu, ali po meni je to samo još jedan dokaz da su igrači itekako bili svjesni da ih Dallas ima u šaci. Bez post igre, bez neviđenih atleta u obrani, samo na račun inteligencije i većeg srca, Mavsi su bili ti koji su diktirali uvjete konačne predaje Heata.

I iako smo već toliko puta naglasili da je najljepši ishod ovog Finala činjenica da je pobjedila košarka, ne treba zaboraviti ni onaj romantični moment. To što će takve legende kao Dirk, Kidd, Marion, pa i taj dosadni Terry, završiti karijere kao pobjednici, sjajna je stvar. Finale je bilo zabavno, napetost je dobrim dijelom izvlačila činjenicu da igra nije nešto, barem do onog trenutka kada je Dallas uzeo stvar u svoje ruke i kada smo dobili i dva klasika u petoj i šestoj. Ali, nakon nekog vremena vrlo brzo ću zaboraviti detalje. Ono čega ću se sjećati cijeli život je ta filmska priča u kojoj je Dallas nakon 5 godina došao do prilike za osvetu i iskoristio je. Pamtit ću sve te veterane koji su uspijeli uhvatiti zadnji vlak, kao što je nekada to uspijelo Oscaru Robertsonu s Bucksima ili Clydeu Drexleru s Rocketsima. I iako će mi naslov Bostona uvijek biti draži jer su Pierce, Garnett i posebice Ray Allen došli do krune karijere, ovaj mi je odmah tu do. Život piše romane, ali ponekad su upravo filmske završnice slađe, zar ne?

I love this game. S lockoutom, bez njega, i dogodine ću biti uz nju. Kad god. Jer na košarku uvijek možeš računati. Čak i kada te razočara, ne smiješ zaboraviti da će sve to jednog dana vratiti s kamatama. Savršeni kraj savršene sezone. I da, s druge strane mi je drago da je kraj jer sam se više umorio od kakofonije koja prati igru. Ovo što su mediji danas postali za poseban je post, ta potreba da se analizira svaka sekunda i svaki trenutak i da se od svega radi vijest umaraju. A poanta svega je zabava. Tako da odmor dolazi u pravom trenutku. Uživajte u ljetu, sad nas čeka poneki osvrt na viđeno, draft. Laganini. A onda se uključujemo u praćenje Europskog prvenstva. Sreća da se nisam kladio na ništa u vezi ishoda ovog Finala. Za razliku od legende Le Batarda.

Homeless man (with a golden voice) asks LeBron for a dollar. LeBron pulls some coins from his pockets and gives them to the man.
- Hey LeBron, there's only 75 cents here.
- Sorry homeless man, i don't have a forth quarter

Reče to LeBron i ode u svoj tužni dvorac. Homeless man ode u svoju sivu svakodnevnicu. Mi se vraćamo svojim običnim i prekrasnim životima. A Dirk, Kidd, Cuban, Carlisle i ostali kreću u ostatak svojih života kao NBA šampioni. Slava im.

8Jun/119

SPRECHEN SIE DEUTSCH?

Posted by ispdcom

Bilo štrajka ili ne, ljeto pred nama moglo bi biti zanimljivo. Draft je par tjedana udaljen, a već se popunjavaju i rosteri – Golden State Warriorsi su pokazali da mogu promijeniti vlasnike, ali ne i gubitnički mentalitet potpisavši Marka Jacksona za trenera. Legendarni playmaker, Jason Kidd prije Jasona Kidda, ne ostavlja dojam individue sposobne voditi ekipu, ali bar ćemo konačno dobiti i emiprijski dokaz. Dodaj da Rubio izgleda konačno dolazi u Minnesotu, da se već priča o tradeovima (ovaj s Ellisom i Iguodalom posebno je zanimljiv) i bit će materijala za zabaviti se uz kavu. Još kad bi Pistonsi angažirali Billa Laimbeera, a ne onog nesretnog Woodsona...

Rick Carlisle je pak uz kavu konačno odlučio mijenjati nešto u rotaciji. Ubacio je u startnu petorku Bareu, što je logičan potez obzirom da je Stevenson beskoristan. Kidd ionako čuva Wadea veći dio utakmice (ovo čuva nemojte shvatiti doslovno), pa barem iskoristi potencijalne prednosti koje Barea može ostvariti preko Bibbya. Stojaković, koji cijelu seriju ostavlja dojam onog komada mesa što ga bacaju velikim bijelim psinama, je spremljen u arhivu, a priliku je dobio dobri stari Cardinal (nije Bozanić). Kraj njega bar nećeš prošetati bez da dobiješ po sebi.

Ove izmjene donijele su nešto drugačiji izgled Dallasu, ali i dalje nisu izmijenile neke stvari koje ih prate većinu serije. Sada već možemo utvrditi trendove, a oni svi govore u korist Heata.

- Dallas olako gubi lopte
- Miami olako dolazi do skokova u napadu
- Miami zabija više poena u reketu

Znamo da su neka od nepisanih NBA pravila da uvijek pobjeđuje momčad koja kontrolira reket i loptu te igra bolju obranu. U svemu tome je Miami ispred Mavsa, a jedina prednost Dallasa je činjenica da su u napadu fluidnija momčad. Omjer koji ne obećava.

Utakmica je također imala sličan ritam kao i sve do sada, početak pun adrenalina i akcije, ali zahvaljujući obranama i prije svega greškama (i da još jednom naglasim, nedostatku individualnog talenta koji se osjeti već u startnim petorkama) sva ta aktivnost donijela je malo rezultata. Ono što je donijela je kaotičnost, u kojoj je po tko zna koji put kao jedina svjetla točka istakla Dirkova nepodnošljiva lakoća zabijanja.

Carlisle je pokušao čestim rotacijama nekako u isto vrijeme imati na parketu najbolju postavu (a to je svaka u kojoj su pod košem Dirk, Chandler i Marion u obrani, iako ni ova duga i visoka trojka ne zatvara reket kako bi trebala, odnono svaka u kojoj su Dirk i Terry u napadu), a u isto vrijeme i sačuvati Dirka i Terrya za završnicu. Što nije lak zadatak, ali može ga tješiti da Heat ionako ne može računati na više od 3 i pol igrača i jednu igračicu (treći je Haslem, pola je Miller, igračicu znate, a Chalmers je izgleda odigrao svoju utakmicu za ovo Finale prije dvije večeri), pa svo to kemijanje s rotacijom i nije presudno.

Terry je izgleda dobro primio Dirkove komentare nakon prošle utakmice u kojima ga je ovaj prozvao zbog loše igre. Htio ne htio, Terry je drugi igrač ove momčadi i mora vući, što je i napravio već u prvom dijelu, zabivši sve što je mogao. Wade i James nisu djelovali previše inspirirano, jer valjda su opet pričali do kasno u noć pa se nisu naspavali (a ne naspavati se je ogroman minus kada igraš preko 40 minuta punom snagom svaku drugu večer već mjesec dana), pa je Dallas ostavljao dojam momčadi koja, bez obzira na sve mane i nedostatke, može na račun dva raspoložena strijelca doći do pobjede.

Još kad su se u drugom dijelu digli Chandler koji je odlučio zavladati u reketu (valjda ga je inspirirala činjenica da ga je Carlisle konačno uključio u napadačke akcije), odnosno Marion koji je odlučio zaigrati obranu i napadati Jamesa svakom prilikom, izgledalo je kako za dvojac Heata nema spasa. Dirku su u pomoć stigle divizije, a Wade i James su ulagali ogromne količine energije u to da održe momčad u egalu, iako je do kraja bilo još skoro 20 minuta. Tijekom kojih je drugi naj strijelac Mavsa sjedio na klupi.

Zato je još fascinantniji način na koji je Heat došao do +9 u četvrtoj. Čekaj, možda i nije, jer su konačno nešto odigrali i Miller i Haslem. Mislim da ne pretjerujem kada kažem da bi Heat već zaključio ovu seriju da imaju zdravog Mikea Millera na 30 minuta po večeri - em bi imali igrača na kojega se mogu osloniti, em bi Spoelstra lakše rotirao te krilne pozicije. Opet, s druge strane, Miami u tome ne može tražiti izlike jer i Dallas igra bez Butlera, čovjeka koji bi olakšao život Carlisleu jer bi uzeo minute svim ovim Stevensonima, Cardinalima i Pejama, pa i Bareama.

Naravno, Mavsi opet imaju svoju seriju kojom stvari vraćaju u egal, dokazavši još jednom da im je zabijanje najmanji problem. Chandler je imao fantastičnu rolu, njegova pick igra s Terryem potpuno je zbunjivala obranu Heata koja se s razlogom pitala zašto je Chandler koji ne može zabiti slobodno odjednom napadačka opcija, a Wade i James su konačno pokazali da ipak nisu nadljudi. Mislim, čak su i oni bili umorni nakon još jedne rovovske bitke, lopte su se odbijale od njih (toliko da su ih na kraju izgubili više od Dallasa), ruke su bile drvene i s takvom završnicom nisu mogli parirati momčadi koja ipak ima više izbora u napadu (uostalom, sjećamo se da je Heat cijelu sezonu muku mučio upravo u gustim završnicama zato što nemaju uigran napad s nekoliko opcija, već se sve svodi na improvizaciju dva pojedinca).

Iako čovjek ne bi stekao dojam da Mavsi imaju išta više izbora i da su šira momčad, obzirom da je Carlisle ostavio Stevensona na parketu u završnici, što mu je ovaj vratio s dvije ispaljene cigle. Potez kojim je zamalo bacio u vodu sve dobro što je napravio do tada u utakmici u kojoj je nadigrao protivnika (iako treba iskreno priznati da ima puno više figura za igrati šah od jadnog Spoelstre).

Zadnje tri minute, u kojima nitko nije mogao pogoditi koš, dobar su simbol cijele serije. Finala uvijek ostavljaju dojam mučenja, ipak je to završnica jedne duge i naporne sezone, ali u ovome igrači na trenutke ostavljaju dojam da su prošli inkvizicijsku torturu. Ne kažem da trebaju provesti mjesec dana priprema na Havajima prije Finala kako bi se pokazali u top formi, ima nešto i u odgonetavanju toga tko je mentalno jači i tko će prije nametnuti svoju volju, nije dakle sve u lepršavom talentu. Samo kažem da ne bi bilo naodmet kad bi taj omjer ipak bio malčice više usmjeren prema igri, a manje prema borbi.

Ovako napetost i tenzije odnose prevagu, a ljepota ima manje šanse od Dallasa. Po novim kalkulacijama, nastalim po najsuvremenijim statističkim metodama, Mavsi, usprkos tome što ih čekaju možda i dvije utakmice na strani, imaju čak 25% šanse za doći do naslova. Ipak, meni se čini da će u idućoj Wade i James, iako opet neće imati previše vremena za odmor, pronaći snage isčupati jednu pobjedu u završnici i onda konačno sve riješiti u nedjelju u šestoj. Samo da opet ne ostanu časkati do kasno u noć...

6Jun/1126

THE ENES KANTER EXPERIENCE

Posted by ispdcom

Dok se cijeli svijet pita hoće li Jazz uspijeti spojiti Enesa i Jimmera sa svoja dva picka prve runde, igrala se treća utakmica NBA Finala. Prva četvrtina bila je možda i najljepših 12 minuta što se tiče igre u napadu u ovoj seriji. I jedna i druga ekipa izbjegle su nervozu koja se mogla očekivati obzirom na težinu susreta i jednostavno su se igrale košarke, lopta je kružila do slobodnog igrača, uzimali su se kvalitetni šutevi, a Miami je prednost stekao činjenicom da su Wade i James krenuli agresivno napadati obruč svakom prilikom.

Loša vijest za Dallas u ovom početnom periodu je konačno saznanje da u ovoj seriji očito ne mogu računati na Bareu, koji je i u prve dvije utakmice bio neučinkovit, da bi ovdje bio jednostavno katastrofalan. Greškama na obje strane parketa omogučio je Heatu da se odlijepi na dvoznamenkastu razliku, a da ne govorim kako je omogučio Chalmersu da na nekoliko trenutaka izgleda kao startni NBA playmaker.

Dobra vijest je pak da imaju Dirka, majstora koji je za sve ostale na parketu doktor košarke, što najbolje pokazuje onaj potez kada je po ćevape poslao Jamesa i mrtvo hladno položio. Ili kada je nakon toga odvagao Millera i izvukao dodatno slobodno.

Čovjek bi bez problema mogao igrati u Celticsima '80-ih, živi u nekom svom ritmu i jednostavno ga je milina gledati. Dodaj još da je nakon prve utakmice, u kojoj je bio nevidljiv u ostalim aspektima igre osim zabijanja, jednostavno podignuo nivo obrambene i skakačke agresivnosti i tako samo dodatno pojačao svoju vrijednost koja je i ovako svemirska.

Nije na odmet ni činjenica da Terry zabija nekoliko teških šuteva preko sjajne obrane, ali Dallasu ne ide u prilog meko čuvanje reketa. Prvo preko Jamesa, a zatim i preko Wadea, Miami kroz šetnju do obruča održava tu laganu prednost. Dižu razinu igre u obrani, pravovremeno udvajaju, Dallas upada u period kada ne može ništa zabiti i Heat lagano preuzima kontrolu nad utakmicom.

Bareina očajna igra i ništa inspiriraniji Kiddov ulazak sveli su Mavse na možda najgorih desetak minuta serije krajem poluvremena, dio čege su ispravili još jednom furioznom završnicom u kojoj su odigrali sjajnu obranu. Očito im te završnice leže, jer su nešto slično ponovili i u finišu utakmice. Miami je pralako topio dobar dio prednosti, ali Heat ponajviše treba zabrinjavati podatak da ni treću večer za redom ne dobivaju dovoljno od Bosha u napadu. Čovjek igra mekano prema naprijed, kako smo uostalom i navikli, ali ne upadaju mu čak ni oni otvoreni šutevi koje inače zabija. Srećom po njega, zabio je neke ključne poene na kraju. A i može ga tješiti podatak da nije bio jedini WNBA predstavnik ove noći, jer i sudci su bili totalne tetkice, olako svirajući svaki kontakt. Što je posebice koristio Dallas.

Miamiev ulazak u treću četvrtinu i brzih 6-0 prilika su da istaknemo jednu stvar koja krasi Heat cijeli ovaj playoff – fantastičnu prilagodbu i lukava rješenja nakon prekida. Ako izuzmemo prethodnu utakmicu i zadnjih 6 minuta u kojim je Spoelstra potpuno izgubio kontrolu nižući grešku za greškom, čovjek je sa svojim timom odradio vrhunski posao uvijek na vrijeme prepoznavajući slabosti protivnika i reagirajući odličnim potezima. Šljaker je i očito spreman na svaku situaciju.

Što možda i nije problem kada imaš jednog Jamesa. Čija pasivnost u nekim trenutcima stvarno zna šokirati, čovjek koji je za toliko toga sposoban ne bi smio dozvoljavati da ima jedan skok ili da zabija samo zicere, odnosno da ga u bilo kojem periodu nadigra jedan Marion (iako ga je za razliku od utakmice prije noćas zaustavio), ali fascinira njegova podređenost kolektivu i razigravanju suigrača (iako je dobar dio obavljenog posla anulirao nizom grešaka i izgubljenih lopti). Jebiga, treba i u tome naći sredinu, jer ma kako dobar bio u ulozi Pippena, ne smije si dozvoliti da se zadovolji gledanjem Wadea. Razigravati i obavljati prljavi posao je u redu, ali nije u redu pretvoriti se u spot-up strijelca. Ma u biti, možda je baš za to i stvoren. Ono, Heat je dobio utakmicu, možda i seriju, pa prigovori na njegovu adresu izgledaju kao još jedno preseravanje, ali činjenica je da James kao najbolji igrač na parketu valjda mora biti i MVP. Ili je njegova veličina upravo u tome što ne mora? Ne znam, još o ovome treba razmisliti.

Taj njihov odnos je totalna banana, bit će zanimljivo vidjeti kako će se razviti kroz ovo Finale. Nakon prošle utakmice Wade je nešto govorio o tome kako je malo stao u četvrtoj jer je očekivao da će James kao i do sada povući, na što mu je valjda James u četiri oka objasnio da je ipak on taj koji ima prsten i koji treba vući, kvragu pa zbog njega je i došao u Miami. Umjesto da dopuste da im rješenje dođe instiktivno i na parketu, u ritmu utakmice, ovi momci previše pričaju, previše su nekako introspektivni. Ne sjedite na školjci, igrate košarku. Dajte se opustite.

- LeBron, ajde ti preuzmi ovaj napad.
- Ali, Dwyane, ja bi da ti uzmeš loptu.
- Jesi li siguran? Ne bi te želio povrijediti?
- Ma neee. Samo ti napadni, evo ja ću čekati pa mi baci loptu ako bude potrebe.
- A dobro, ali ja bih stvarno volio kada bi je ti malo uzeo. Dijeliti s tobom mi nikada nije bio problem.
- Ah, Dwyane. Znam to. Ja sam tu da radim za tebe, samo ti uživaj.
- Ali, ti si tako talentiran. Meni je neugodno ne dati to loptu, osjećam se kao da radim nešto protuprirodno.
- Prirodno? Što to znači prirodno?
- To je ono suprotno od onoga što smo mi, suprotno od GMO.

Malo gej, kao pravi par. Iduće godine definitivno treba dovesti Jarreta Jacka kako bi i Bosh imao svog partnera i kako bi mogli na double date.

Uglavnom, dok su oni gledali jedan drugoga, Dallas je zaigrao obranu, prisilio ih na niz loših šuteva za redom, a Dirk je ušao u seriju i doveo utakmicu u egal. Nije u ovom razdoblju bili neke bajne igre u napadu ni na jednoj ni na drugoj strani, ali je Dirk kao pojedinac jednostavno otišao na razinu iznad, Hall Of Fame razinu, dok je Wade forsirao, a James gledao. Zaključak - makni povremene bljeskove pojedinaca, Dirkovu igru iz nekog drugog vremena i imaš iznimke koje potvrđuju da je ovo tek jedno prosječno igrano Finale, ma koliko mi šutjeli o tome.

A takvo je ponajviše zbog toga što fali mesa. Terry i Dirk protiv Wadea i Jamesa, dobre obrane i to je manje-više to. Gdje su ostali? Gdje je talent? Najbolji trenutci noćašnje utakmice bili su bljeskovi Chalmersa, čovjek je donio nešto na parket, nešto je kreirao. Svaka čast zvijezdama, nitko ne može osporiti njihovu veličinu, svaka čast i sistemima koji očito donose rezultat, svaka čast Anthonyu na besprijekornoj obrani, ali gdje su kvalitetni igrači? Sve je puno igrača zadatka, karakternih tipova stvorenih za sporedne uloge. Dallas je cijelu sezonu izgradio na brojnosti i rotaciji, ali Miami je potpuno odsjekao playmakere, a Marion je imao lošu večer (kao i Terry kasnije kada ga je preuzeo LBJ). Od toga svega danas imaju samo Dirka, koji je valjda trebao još zvati time-outove i čistiti parket kako bi odradio bolju all-round utakmicu. Heat inače nema nikoga, a Haslem i Miller su još uvijek na pola snage. Sve je samo još jedna potvrda da je kvaliteta previše razvodnjena i da bi liga bila bolja s barem 3 kluba manje.

Miami je kroz ovih 48 minuta pokazao da je moćniji (ne želim koristiti termin bolji, jer to očito nisu) od Dallasa, dobili su treću i osigurali si trofej. Doduše, iako je Dallas uvijek bio nekako podređen, dojma sam da su oni momčad koja ovakav poraz može lakše podnijeti, da će dobiti sljedeću, dok za Heat nisam siguran kako bi reagirali nakon gubitka. Možda bi počeli previše sumnjati u sebe, možda ne bi. Kažem, radi se čisto o dojmu, jer Dallas djeluje nekako spremniji za završnice. Možda je to i zato što igraju ljepšu momčadsku košarku, tečniju, možda zato što imaju najboljeg čistog strijelca na terenu pa ti se čini da im se lakše dočekati na noge. Heat pak igra na silu, njihova kreacija je u rangu probijanja u američkom nogometu.

Ali, sve to samo potvrđuje onu tezu koju tupimo najveći dio sezone, da Heat s ovom momčadi u prvoj godini definitivno nije imao što tražiti u Finalu. Hvala ti Danny Ainge na svemu. I da, obzirom na dvije ispodprosječne tekme koje je Kralj odigrao za redom, doslovno se smrznuvši u ključnim momentima, mislim da će po prvi puta od 1969. trebati proglasiti igrača gubitničke momčadi za MVP-a. Tada je to bio Jerry West, ovaj put bi to trebao biti Dirk, iako Wade nameće ozbiljnu kandidaturu muškom igrom dvije tekme za redom. Lako što je zabio onih par šuteva na kraju, jer nisu to bile izrađene situacije niti je Wade vrhunski šuter da se takvima smatraju, ali energija koju je uložio u zabijanje i posebice skok – bilo ga je svuda – zaslužuje respekt. Izgleda da je on muško u vezi, iako u to nikako ne možemo biti sigurni.

I da, ima li Dallas šanse recimo dobiti sljedeće dvije doma i osvojiti naslov? Ima veće šanse osvojiti naslov nego dobiti dvije zaredom. Ajde, kako svi vole govoriti o postotcima, da svojih 0% promijenim u nešto više. Šanse za naslov su im 15,7 %, a šanse da dobiju dvije za redom 7,2 %. Jednostavno, Dirk je usamljen kao Werther. Koliko god bio dobra momčad, dobra cjelina, nije ti na odmet imati bolje djelove. Dallasovi čak nisu bolji od Chalmersa, Haslema i Millera, da ne spominjem tri all-stara na suprotnoj strani. To je prevaga.

Carlisle do sljedeće mora smisliti kako potpuno iz rotacije izbaciti Stojakovića kojega Heat napada čim primiriše parketu. Stevenson nema što raditi u NBA Finalu, ali to im svodi vanjsku rotaciju na Kidda, Bareu i Terrya, a već smo rekli da ova prva dvojica jednostavno više nemaju noge kao prije 5 utakmica. Terry je pak pod kontrolom dok je James na njemu. Miami ima puno veće rezerve, dobili su utakmicu bez velikog Jamesova napadačkog učinka, utakmicu u kojoj je Dallas pucao duplo više slobodnih. Ali se i upucao u nogu nizom izgubljenih lopti i činjenicom da su obranu u stanju odigrati samo kada su na parketu Marion, Dirk i Chandler zajedno pod košem, s Kiddom i Terryem ispred. Miami se pak uvijek može osloniti ili na Anthonya ili Haslema, odnosno na Jamesa, Wadea ili Chalmersa. Plus, bez Bareinih ulaza Dallas ostaje bez igrača koji može zabiti u reketu, nekoga tko može odgovoriti na sve one ulaze Wadea i Jamesa.

Dirk je MVP, Dirk je legenda. Ali, nažalost, nije se u stanju multiplicirati.

3Jun/1128

AND WITH THE FIRST PICK…

Posted by ispdcom

Irving zasigurno ide prvim pickom, a, vezano na to, moram spomenuti urnebesni komentar na jednom blogu posvećenom Wolvesima. Naime, ekipa je konačni dogovor s Rubiom o dolasku u Minnesotu popratila s rečenicom - sad se samo nadamo da će Cavsi stvarno izabrati Irvinga. Kaaaaaaahn. Ajde, navodno je Flynn već ponuđen cijeloj ligi, bit će mjesta i za jednog i za drugog. Funny shit, u svakom slučaju.

Ah, skoro funny kao i ovaj koncept ruganja s NBA Finalom? Nije cool, znam, ali što mogu kada je ovo prvo Finale valjda tamo negdje od sredine '90-ih na kojem sam već za drugu utakmicu odlučio ne gledati ga u stvarnom vremenu, nego s klasičnom odgodom kako bih mogao surfati kroz time-outove i ostale prekide. Ako se ne varam, od '96. i dvoboja Bulls-Sonics nisam propustio utakmicu Finala uživo. I da, nitko nije imao bolje NBA ime od Franka Brickowskog, back-up centra Sonicsa specijaliziranog za grube faule i ispaljivanje cigli.

Nego, druga utakmica Finala. Potpuno drugačija od prve u startu, umjesto HGG košarke gledali smo minimalnu potrošnju u obrani, napade bazirane na šutu i puno šetnje kroz reket, posebice onaj Heata. Miami opet blesavo dobar šuterski, posebice James koji ne može promašiti ni da hoće, ali, to je na kraju krajeva bolje vijest za Dallas nego za njih, zar ne? Poanta zone je da momčadi koji nisu šuterski dobre prisili da šutiraju. Miami ove dvije utakmice pogađa, ali to bi im se moglo obiti o glavu.

Neprepoznatljivo mekana obrana Miamia dozvolila je dosta lakih koševa, posebice Marionu i Barei, koševa za koje se na drugoj strani Wade kao jedini raspoloženi pojedinac Heata ipak trebao pomučiti. Obzirom da Miami opet nije dolazio na liniju slobodnih, to nije bio dobar znak – Dallas igra dobro, dobro šutira, nameće svoj stil, a ti im još i ne otežavaš život. Moram spomenuti i svog ljubimca Mikea Millera koji je očito potpuno slomljen. Svaki pokret izaziva bol, a to znači da bi dobar dio ove serije Heat mogao biti bez top 5 igrača. Kilavoj košarci na koju nismo navikli od Heata doprinosi i činjenica da je publika u ovom gradu blago rečeno kazališna. OK mi je što ne punpaju previše razglas, drago mi je čuti škripu tenisica, ali mi je nejasno da nema više decibela u ovakvoj situaciji. Ali, to je priča svih Finala, ekipa koja ima lovu ima prednost pred rajom kada je prisustvo statusnim utakmicama u pitanju.

Uglavnom, Miami je u periodu do poluvremena držao Wade kojega je bilo na sve strane. Pošteno stoga da je on i pucao prve slobodne za Miami, 5 minuta prije kraja poluvremena. Jeben podatak, stvarno za zamislite se – ili su toliko pod ručnom i zadovoljavaju se biti u egalu bez pokušaja da nametnu svoju igru (a to je već pomalo i arogantno) ili su Mavsi nametnuli ritam i stil koji njima odgovara. Opet, ne može se sve pripisati zoni, Miami je sam izabrao pasivnost.

Dallas je tako bio bolji u svakom pogledu, Kidd i Chandler su za razliku od prve utakmice igrali savršeno svoje role, što je i dovelo do prednosti od 9 koševa u jednom trenutku. Naravno, Miami tada podiže razinu igre u obrani i radi seriju od 9-0 za egal na poluvremenu. Čisto da nas podsjete za što su sposobni kada hoće.

Drugi dio, druga utakmica. Miami je bez velike potrošnje energije izgurao 24 minute i to je očito neka taktika jer ovdje konačno kreću punom snagom, dolaze do dva laka koša u kontri na račun obrane već u prvih nekoliko minuta. I iako je James bio više promatrač nego igrač u ovoj utakmici, jer osim šuteva i kontri nije ostavio trag u obrani i razigravanju kao do sada, Miami je lagano gradio prednost, došavši do plus 10. Treba spomenuti ulogu koju su u ovom dijelu, ali i uopće u cijeloj utakmici, odigrali Bibby šuterski i Anthony u obrani. Dallas do zadnje četvrtine smanjuju na minus 4, ali tko bi u ovom trenutku stavio novac na njih? Znamo što Miami radi u završnicama cijeli playoff, slijedi pretvorba iz goniča u koljače. I to ne one šiptarske.

Ali. Ovo je seriji u kojoj Miami bolje šutira. Serija u kojoj Dallas slabije kontrolira loptu. Serija u kojoj Miami ne puca slobodna. Serija koja postavlja neka svoja pravila. Umjesto da budu ti koji zadaju završni udarac, ovaj put je Heat taj koji dobiva batine. Možda nisu onako olako trebali otići na ugodnih +15, jer su se počeli ponašati kao da su na obližnjoj plaži. Okupili su se da bi si olakšali život, ali stvarno sam mislio da im se ne može dogoditi da gledaju jedan drugoga i čekaju da netko riješi utakmicu. James, ti si Đikan Maksimus, ti ovo moraš uzeti u svoje ruke. Sinoć pak ni on, a bogami ni Spoelstra nisu bili na razini.

Trener Heata je odradio vrhunsku pripremu u prvoj utakmici, ali u ovoj nije pogodio s ničim. Mavsi igraju bezgrešnu završnicu, još jednom dokazuju da su tu s razlogom i da će uzeti sve što im ponudiš. Terry, Marion, Dirk, Kidd, Barea, svi su briljirali kada je bilo najpotrebnije i tako ovu seriju konačno učinili Finalom. Za Miami je možda i bolje da su naišli na minu već sada jer očito je da su se počeli osjećati presigurno u svojoj koži. Ova pljuska i serija Dallasa od 19-5 u zadnjih 6 minuta, taj period u kojem su po prvi puta od otvaranja s Bullsima izgledali kao autsajderi, bolje im je upozorenje i alarm od ikakve pripreme ili Spoelstrina govora.

Zato hvala Dallasu što je stvari učinio zanimljivima, jer, iskreno, do zadnjih 6 minuta ovo Finale je bilo dosadno. Kamilica, kako smo naučili reći tijekom ovog playoffa. Kada jedna momčad ima odgovor na sve, a druga je očito sakatija i koliko god se trudila ne može odigrati na potrebnoj razini, to ne dovodi do komepetitivne košarke. Prve 24 minute Miami je igrao kao na pripremama, a ni trenutka nisu gubili korak. Dok se konačno nisu spotaknuli. Znači, nema više snimki, treća se opet gleda direktno. I da, ovo u globalu ne mijenja stvari - na kraju ćemo se ipak morati pomiriti s time da smo ušli u novu eru, da smo đikanizirani.

Mavsi su dobili jednu, dobit će još jednu doma. Možda čak i dvije. Međutim, bilo 4-1, 4-2 ili 4-3, naslov ide u Miami. Ove godine, kao i iduće 3, možda čak i 4 sezone. I tako nam je stiglo vrijeme kada će regularna sezona biti zanimljivija od playoffa. Da i to čudo doživimo.

Đikanostecen počinje. Era u kojoj momčad bez identiteta, vođena liderima bez karizme i osobnosti preuzima kontrolu. Naravno, to ne znači da ću opet početi gledati nogomet i smanjiti unos basketa, nema šanse. A sad idem lupati glavom u zid i još jednom pogledati ovih zadnjih 6 minuta, kao zadnji pozdrav košarci u kojoj su razum, ljepota i šarm dolazili prije arogancije i čistog impulsa. Heat izgleda jesu naša stvarnost, kako god okrenuli.

26May/116

SCOTT PILGRIM VS. COMMON SENSE

Posted by ispdcom

Brooks je odustao od glumatanja, shvatio da na parketu treba imati 4 najbolja igrača – Russa, KD-a, Collisona i Hardena - najveći dio utakmice. Također, kako je Harden očito najboljih playmaker u ekipi, nema se tu što mudrovati – loptu treba dati njemu. Hej, a zašto ne igrati i većinu utakmice s malom postavom, kada to očito funkcionira? I sve je to ispoštovano, ali opet nije uspio privesti stvar kraju. Kako? Pa, Dallas je bolji, očito, ali bivši trener godine je opet u time-outu govorio ''treba se boriti, skakati, a u napadu samo igrajmo našu igru i bit će sve dobro''.

Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!

"Russelle, na onaj koš napadamo, onaj tamo"

Upozoravaš na pristup ekipu koja daje sve od sebe, koja je svim srcem u igri. Ovo što Durant radi u skoku zadnje tri utakmice serije, igrajući dobar dio utakmice kao centar, fantastično je, a ništa manje specijalna nije ni energija koju Westbrook ulaže u svaki pokret, posebice u svoj specijalitet, skok u napadu. Ne leži problem Thundera u tome, taj dio su savladali. Nisu izgubili zato što nisu igrali obranu, već zato što nisu igrali košarku. Pogledajte njihove akcije nakon time-outa. Ah, zaboravih, pa nema ih. Thunder nakon time-outa igra kao i uvijek. Igra svoju igru. To znači da u ključnim trenutcima Westbrook izgubi loptu, a KD uzme nerezonski šut.

''Samo se treba boriti, igrajte našu igru i sve će biti u redu''. Božesačuvaj. Ne, nego treba dati loptu Hardenu na vrhu reketa, postaviti mu pick i nek proigra dva najbolja napadača koja imaš. To ti je cijela filozofija, moj Brooks.

Kako me frustrira ova momčad, to je neopisivo. I znam da nisam fer prema Dallasu i Dirku koji su opet napravili sve što treba i zasluženo došli do Finala. Ispadam nekakav navijač (ispričao bi se zbog toga, ali ionako vas nitko ne tjera da čitate), ali u biti sam samo iskren – posvećujem pažnju momčadi za koju mislim da je zaslužuje. OKC je odigrala najzreliju partiju serije, cijelo vrijeme su bježali Dallasu, ostavljali dojam brže, više i jače momčadi, lakše dolazili do prednosti i radili serije. Imali su sve u svojim rukama i opet su to prosuli. Stvar je u nijansama – Bullsi protiv Heata imaju 0.0003 posto šansi da prođu. Ne da ne znaju završiti susret, već jednostavno nemaju dovoljno talenta. I to je nešto što će ih i idućih godina ostavljati uvijek na korak do i frustriranima – s onom jezgrom ne mogu se nadati uspjehu pored Miamia i Oklahoma ovoga svijeta.

Thunder je pak do noćas imao skoro pola-pola šanse. Možda malo manje, jer Dallas teško da može izgubiti tri za redom, od čega dvije doma, ali kužite što hoću reći. Imaju toliko talenta da ih ne možeš otpisati. Dok sami ne otpišu sebe.

Dobri stari veterani iz Dallasa jedva čekaju odmor. Mislim da im ni samima nije jasno kako su ovu seriju završili u 5 utakmica. Noćas šut nije slušao, držali su se i bez Terrya, Mimi-mea i Stojakovića, ali je presudila Kiddova kontrola ritma, Chandlerova i Marionova energija i Dirkova nepodnošljiva lakoća zabijanja, koja se opet iskazala u ključnim trenutcima.

Sjajno je vidjeti sve te legende u pohodu na prsten, iako sumnjam da imaju dovoljno za suprostaviti se Heatu. Umor kao da je lagano i njih stisnuo, veći dio ove serije su odrađivali, nema onog lebdenja po parketu kao protiv Lakersa. Trebat će im izuzetne šuterske partije misle li imati šansu u Finalu. A osim Dirka, tko ih može prezentirati iz večeri u večer? Ali, o tome više kada dođe vrijeme za to.

Dallas je iskoristio priliku, to je jedino važno, dokazao sebi još jednom da može i da ona legendarna glava više nije problem. Od vječnih luzera Mavsi su postali ubojice. Nadam se da su pritom svjesni kako je puno lakše stati na kraj amebama koje imaju običaj sebe upucati u nogu nego lavovima koji 42 minute ganjaju plijen i onda ga rastrgaju u zadnjih šest.

24May/1113

SCHOOL’S OUT FOR SUMMER

Posted by ispdcom

Srećom, imamo seriju na Istoku da nas podsjeti da je u tijeku playoff jedne od najboljih regularnih sezona svih vremena. Jer, da nije Miamia i Bullsa, ovo što gledamo na Zapadu vrlo lako bi se dalo zamijeniti za košarku u studenom. Barem što se tiče Oklahome, veterani iz Dallasa ionako samo uzimaju što im se pruži, igrajući svoju igru od prvog do zadnjeg dana godine. Nemam namjeru previše komentirati tijek utakmice niti se praviti da sam gledao nešto posebno. Ako vam je do toga, na ESPN-u imate bombastičnih naslova koliko želite. Novinari naklonjeni Dallasu u nebesa dižu Dirka, a dobri stari Hollinger pad Thundera naziva epskim (pretjerivanju unatoč radi se o odličnom tekstu, svakako pročitati jer se dotiče i mnogih drugih važnih stvari).

Ja u Dirkovih 9 koševa koji su smanjili razliku nisam vidio ništa više od onoga što inače vidim kod Dirka, s tim da treba realno reći da su trica i ona dvojka ubačena s boka upale slučajno. Dobro, takvom šuteru se slučajnosti događaju češće nego nekom drugom, još je fascinantnije što zabija u ključnim trenutcima, tu definitivno nešto ima. Dirk je poseban, ali ja samo pokušavam naglasiti da je Dallas ovaj put najmanje sam zaslužan za pobjedu.

Ako su u prethodnoj utakmici očitali lekciju Thunderu i na kraju se izvukli na račun toga što su iskusnija i pametnija momčad, ovaj put je bilo obrnuto. Dallas očekivano nije imao energije ponoviti igru od dva dana ranije, što su mlađi protivnici u startu iskoristili da ih jednostavno pometu pod košem, trci i uopće svakom aspektu igre u kojem glavnu riječ vode želja, snaga i fizikalije. Ako isključimo završnicu, Dirk je odigrao prosječnu utakmicu (čak se i sam na kraju našalio sa svojom nesposbnosti da uhvati skok u ovoj seriji), Chandler je bio skoro pa beskrvan, čak ni Barea nije imao svojih 5 minuta (na kraju je pomogao u stizanju razlike, ali ništa specijalno). Terry je imao dobru šutersku večer, Kidd je imao standardno briljantan all-round učinak i to je to.

Uglavnom, Dallas je živio na aparatima, držeći se na tih desetak razlike tijekom cijelog susreta dijelom zahvaljujući igri u obrani, a dijelom činjenici da su igrali protiv ameba. Stalno stavljamo nagalasak na to odrastanje, mit po kojoj momčadi moraju proći školovanje i gomile poraza prije nego nauče ono što je potrebno za biti pobjednik. Kažem mit, jer iskreno ne vjerujem da momčadi moraju proći išta - na svake Bullse i Rocketse dolaze nam Heat (i onaj sa Shaqom i ovaj novi) ili zadnji Celticsi kao dokaz da ti je dovoljan talent i da preko noći imaš ekipu. Ali, taj talent mora biti testiran i školovan, zar ne. E, pa nisam siguran. Kareem je osvojio naslov kao klinac, Magic i Bird i Timmy također. Reći da je njihov karakter bio presudan bila bi pljuska Durantu. Zar on puca na prolaznice iz zračne puške?

Očito nije stvar ni u školi (Jordanov mit) ni u karakteru, već u jednostavnoj činjenici da Thunder ne zna igrati košarku. I to je to. Kratko i jasno. Da je Jason Kidd playmaker ove momčadi i da na klupi sjedi iskusni NBA trener, Durant i društvo bi se prošetali preko ovakvog izdanja Dallasa. Cijelo sezonu uporno tupim kako su negledljivi i sada bi to samo trebao prihvatiti kao proces odrastanja? Molim vas. Ili znate ili ne znate. Jedina ljepota njihove mladosti je u tome što još ništa nije definitivno, ima nade, a znamo da ona umire posljednja. Međutim, po svemu što se dalo vidjeti u ovoj dugoj, dugoj godini, znamo da Westbrook nije playmaker i znamo da Durant nije all-round igrač. I da ni jedan ni drugi nisu u stanju suigrače učiniti boljima.

Nije da se ne trude. Besmisleno je naglašavati Durantovu mekoću, slabost u borbi za poziciju. To su čiste gluposti, jer čovjek koji se veći dio serije ravnopravno u skoku nosi s jednim Chandlerom definitivno nije mekušac. Njegov problem nije u tome što ne želi, već što želi previše, odnosno više od onoga što može iznijeti. Durantu je netko u glavu utuvio da je najveći strijelac na svijetu, ali on je u biti jednodimenzionalni šuter. Čim spusti loptu na pod, djeluje nespretno poput Dwighta Howarda. Nema konkretan ulaz, nema igru leđima. Praktički, trebaš mu dati loptu u idealnoj situaciji ili na otvorenom šutu da bi bio učinkovit. E pa sretno s tim u ekipi s playom koji ne vidi suigrače i trenerom koji u godinu dana nije složio dvije akcije.

Kada počnem misliti o Brooksu, dolazim do nekih kontradiktornih stvari. Očito je da čovjek nije kapacitet, dovoljno je poslušati one simpatične isječke koji ne govore ništa, ali u biti govore dovoljno. Brooks nema ni viziju ni autoritet. Ovako talentirane mlade igrače valjda je nekog vraga trebalo i naučiti, ove prethodne dvije sezone bile su idealna prilika da se bez pritiska školuju i nauče igrati košarku. Kada ih gledaš na parketu, nemaš taj dojam. Forsiranje sirove snage i izolacije ima smisla ako nemate rotaciju, ali ako imate ovakav roster kao Thunder onda trebate graditi igru. A ne izmišljati toplu vodu u playoffu. Mislim, ako je Harden do jučer bio strijelac s klupe, da bi se danas pretvorio u glavnog organizatora igre, zar to ne govori dovoljno? Kako možeš imati takvog rasnog all-round igrača u momčadi tijekom sezone i ne prepoznati ga? Bacaš ga u ulogu strijelca s klupe, da bi u trenutku kada ti je voda došla do grla, shvatio da najbolje igraš s njim na parketu iz jednostavnog razloga što čovjek zna razigravati.

Tako da u biti kužim Brooksa, cijelu godinu je igrao krivo i kada bi sad odjednom promijenio cijelu rotaciju i igru bilo bi to svojevrsno priznanje da nema pojma što radi, zar ne. Ispada da je najveći problem Thundera upravo taj talent - da nisu tako moćni, da su imali slabije rezultate, Brooks bi možda i ranije nešto mijenjao. Koga briga za igru dok god se nižu pobjede. I onda dođe taj playoff, vrijeme kada je prilagodba sve, a ova momčad jednostavno na to ne zna odgovoriti jer su navikli da je ono što inače igraju dovoljno. I onda im to Brooks uporno servira iz prekida u prekid. Igrajmo svoju igru i sve će biti OK. Pa konju jedan, zato što igrate vašu igru i jeste u problemima.

Uf, skoro sam zaboravio ono što sam htio reći - stavljajući ovakav naglasak na Brooksa, stvaram dojam da je uloga trenera izuzetno bitna. Pa, kao i sve drugo, i to ovisi o kontekstu. Jamesa i Wadea može trenirati i Joke Vranković, oni su svoju školu prošli godinama u ligi. Međutim, dva momka koji tek kreću u život i kojima treba iz dana u dan objašnjavati zakonitosti košarke treba učitelj, a ne netko tko im titra jajca. Ovako ispada da je i njih mogao trenirati Joke, jer će ionako sve naučiti sami iz svog iskustva. Čekaj, pa onda treneri stvarno nemaju smisla. Samo, kako je Pop onda naučio Timmya svemu što zna? Ili ga nije ni bilo potrebno učiti?

Uglavnom, da mi je netko rekao da će utakmicu finala konferencije izgubiti momčad koje je djelovala energičnije i imala preko 20 skokova više, koja je imala bolji postotak šuta i više asista, rekao bih mu da je lud. Danas znam bolje - rekao bih mu da sigurno misli na Oklahomu. Onu momčad u kojoj playmaker monopilizira igru, u kojoj najbolji šuter doslovno moli da mu dodaju loptu kad je u dobroj poziciji, da bi je onda sam izgubio u onim situacijama kada je dobije, momčad u kojoj su igrači zadatka na visini. Ali, zaludu Collison i Ibaka skaču i igraju obranu kao prvaci, zaludu Harden izgleda kao Einstein na parketu. OKC ide daleko koliko ih mogu odvesti trener bez vizije, play bez ideje i šuter bez autoriteta. A to baš i nije daleko.

18May/117

5 FEET 11 INCHES

Posted by ispdcom

Kolega Sickre je možda previše isključiv kada kaže da je već vidio dovoljno u ovom playoffu (Royevo uskrsnuće, Rondov lakat) i da mu se ne gledati ove kamilice od utakmica bez tenzija, ali do neke mjere je u pravu. Iako je bilo uzbuđenja u obje prve utakmice, reći da smo gledali playoff bitke bilo bi pretjerano. Tako je i ovaj susret u Dallasu najvećim dijelom bio ugodan poput ljetnog povjetarca. Mavsi su opet nametnuli svoj uspavljujući ritam u koji je Oklahoma, mlada i naivna momčad, upala bez razmišljanja.

Dallas možete dobiti energijom, agresivnošću i željom, prepustite li se run and gun nadmetanju s njima, nemate velike šanse. Thunder kao da je jedva dočekao trčati nakon bitke s Memphisom i dobili su po nosu. Ono što nakon prve utakmice možemo zaključiti je da izgleda ni jedna ni druga momčad nemaju odgovora na Dirka i Duranta koji su se na prvi pogled anulirali napadačkim učinkom.

Istina, mogu trpati do sutra jer ih nitko ne može braniti, ali Dirk je nadigrao Duranta u onom ključnom, liderskom segmentu. Iako će se pamtiti taj niz od 24 slobodna i podatak da je došao do 48 poena s 15 ispucanih lopti iz igre (!!!!), čovjek je skakao, napadao, vukao na oba dijela terena i sjajno razigravao suigrače nakon što bi se obrana bacila na njega. A da ne spominjem hladnokrvnost kojom je susret priveo kraju u trenutcima kada se činilo da je pobjeda postala upitna.

Durant je imao dobru all-round utakmicu, ali osim lakoće zabijanja opet nije prezentirao taj liderski mentalitet. Nije da ga nema, pokazao ga je u nekim susretima protiv Denvera i protiv Memphisa, ali jednostavno ga ne prezentira konstantno. A bez toga ne možete dobiti momčad poput Dallasa u gostima. KD je tako noćas usprkos trudu prije svega bio skok-šuter, a to znači da je opet previše prostora ostajalo za Westbrooka kojega je Dallas uništio zonom i jednostavnom taktikom – spriječiti mu penetraciju pod svaku cijenu, osuditi ga na šut iz vana, a ako slučajno uđe u reket, fauliraj ga.

Utjeha za OKC može biti što su usprkos ne baš sjajnoj igri dokazali da su toliko napadački potentni da mogu stići svaku prednost i da su uvijek u utakmici, ali usprkos tome što su vodili dobar dio prvog poluvremena i što su na kraju zaprijetili, dojam je da ni u jednom trenutku nisu imali kontrolu nad susretom. Čak i kada je bio u zaostatku, Dallas je ostavljao dojam ekipe koja tim svojim fantastičnim konstantnim kretanjem lopte i igrača igra bolju košarku.

U prvom dijelu svoje je odradio Dirk, Terry je zabio svoje otvorene šuteve, Marion je skakao na sve strane, a opet je fenomenalnu rolu imao Barea koji je svojim ulazima potpuno uništio ionako već zbunjenu obranu Thundera. Nakon Memphisa koji je vrtio dva-tri napada i sve bazirao na pick igri i hi-low napadima, ovaj Dallas sa svojim neprestanim napadom, koji praktički kreće od zonske obrane preko brze tranzicije do gomile cutova, kao da ih je ošamutio.

Čim je Dallasu počeo upadati vanjski šut, odlijepili su se na ugodnu razliku koju su lakoćom održavali na leđima Dirkove nepodnošljive lakoće zabijanja i Bareinih suludih ulaza i koševa. Mini-me je sam samcat ubio svaku nadu Thundera serijom koševa u četvrtoj, stvorivši razliku koju je Dirk održao do kraja.

Dojam je da Thunder mora iskoristiti tu mladost koju ima, pokazati malo agresije. Dallas bi se teško suprostavio dominantnom post igraču, protivnik poput Randolpha i Gasola bi im definitivno bio gori match-up, ali to ne znači da Collison i ostali visoki ne mogu barem u obrani mlatiti i nositi sve pred sobom kako su to radili u prethodnoj seriji.

Uglavnom, misle li odgovoriti košarkaški superiornijoj momčadi Dallasa (bolje vođeni na oba kraja terena, posloženih rola, svjesni mana i vrlina), Durant i društvo ne samo da moraju naći odgovor na zonu i zaigrati pametnije u napadu, već moraju pokušati staviti energiju i fizikalije ispred lepršavosti. Nastavi li se serija i dalje vrtiti oko toga tko se ljepše šeće kroz reket i tko ima ljepši skok-šut, tu Dallas nema premca.

I da, sa svim što je pokazao u ovom playoff Barea je zaslužio izbor u naj momčad playoffa 2011. Kraj svih suludih stvari koje smo gledali ove godine, ta je možda i najluđa. I love this game u kojoj su nam ostale četiri momčadi bez poštenog centra, odnosno bez post igrača koji ima igru leđima. Pa se ti sad misli radi li se o novim trendovima ili tek greški u sistemu.

9May/118

THE CURIOUS CASE OF JOSH SMITH

Posted by ispdcom

Noćas smo se oprostili od Lakersa, sumnjam da je itko zbog toga suzu pustio. Na jedan ružan način, što je i prikladno obzirom na svu dramu i prazninu koju su sa sobom donosile godine njihove dominacije. Nakon toga smo imali šanse vidjeti kako to izgleda Atlanta kada igra svoju najbolju košarku. O prvom će nešto reći Gee, o drugom Emir u formi dnevnika koji mu se očito omilio.

LAKERS – MAVS, G 4

Nakon tri odlične utakmice u kojima je Dallas isplivao kao bolja momčad, noćas smo imali prilike vidjeti i jedan susret koji je najmanje bio utakmica. Umjesto dvoboja, gledali smo Dallas koji je dosegao vrhunac forme i koji je sjajnom obranom, čvrstim skokom, trkom, nesebičnom igrom i fantastičnim šutom za tri, istaknuo najozbiljniju kandidaturu za naslov.

Lakersi su im pomogli odlukom da se predaju nakon što su ih u drugoj četvrtini Terry i Peja izrešetali tricama, ali karakterni nedostatci Lakersa ne trebaju umanjiti činjenicu da Dallas igra prekrasnu košarku (kao da nismo stotine puta govorili o tome kako su Lakersi brak iz interesa u kojem se svi uključeni toleriraju zato što tolerancija pomaže zajedničkom cilju, pa je nekako i očekivano da takva umjetna momčad ne zna izgubiti časno jer je ionako talent bio njihova mantra, ne kemija).

Naravno da će se nakon metle, a posebice ovakve završnice sezone, sada troštiti gomila riječi na Lakerse, tražit će se razlozi zbog kojih su izgubili ovako kako su izgubili.

Tu upadamo u sljedeću zamku – zato što su Lakersi igrali Finale zadnje tri sezone, zato što ih smatramo najtalentiranijom ekipom u ligi i prvim favoritom, praktički jedinom momčadi koja je bila u kategoriji za sebe, odmah sumnjamo da nešto nije u redu s njima zato što su izgubili od Dallasa. Sigurno je Phil digao ruke od momčadi, Kobea svi mrze, Kobe ne podnosi ostale. Bla bla bla.

Istina je pak da Lakersi nisu posebni, već su u rangu sa svim ostalim ekipama koje su ostale u playoffu. Cijelu sezonu su muku mučili s hvatanjem prave forme, sve im se opraštalo obzirom da su u pitanju Lakersi, prvaci koji imaju brzinu viška. Međutim, sve što se dogodilo protiv Dallasa imali smo prilike gledati i tijekom regularnog dijela. Momčad koja se muči pronaći pravi ritam i novi identitet, jer je onaj stari, baziran na Kobeu playmakeru i kompletnom strijelcu sposobnom dominirati utakmicom, nepovratno nestao.

Stoji da je Kobe cijelu sezonu igrao dobro, ali bez onog perioda tijekom kojeg bi igru podigao na još višu razinu te bi svi pričali o njemu kao MVP-u. Na tu višu razinu on, izgleda, više ne može, jednostavno je izgubio fizikalije i pretvorio se iz vrhunskog strijelca u šutera. Šutera koji je odigrao vrlo dobru seriju, ali to jednostavno više nije dovoljno.

Stoji da je upravo on svojom sebičnom igrom u prvoj utakmici dao Dallasu poticaj, ali isto tako stoji da je u ostatku serije bio najbolji igrač Lakersa. Ali ne i najbolji igrač ukupno, jer titulu naj individualca u seriji oduzeo mu je Dirk. On je Mavsima dao ono što Lakersi više nemaju u Kobeu, zaštitnu mrežu, a na to LA jednostavno nije imao odgovor.

Uglavnom, Phil i Lakersi su navikli na ovakve Kobeove epizode, njegovo istjerivanje demona ega i isticanje vlastite veličine uvijek im visi oko vrata, ali već godinama su se vraćali bolji i jači kao momčad nakon svega. Tako su reagirali i ovaj put, u drugoj i trećoj su dali sve od sebe, ali su ih zaustavile očajne partije čovjeka koji je trebao preuzeti na sebe ulogu prvog nositelja.

Nakon lanjskog fantastičnog izdanja u Finalu, kada nije bio proglašen MVP-em samo zato što su mediji ovisnici o zvijezdama poput Kobea, Gasol je potiho postao prvo ime ove momčadi. Lakersi su briljirali na početku sezone i nakon all-stara upravo iz tog razloga što je briljirao Pau. U playoffu se, iz nekog razloga, čovjek nije pojavio. Nagađati koji je to razlog besmisleno je, činjenica je da su njegove loše igre na oba kraja terena Lakerse bacile u rupu koju je Dallas sjajno iskoristio.

Tako da nije problem ispasti od boljega. Dallas je imao Dirka kao MVP-a serije, bolju klupu koje je svaki put radila prednost protiv tanašne rotacije Lakersa, dovoljno mesa pod košem da se suprostavi visini Lakersa (Chandler je odigrao fantastičan playoff do sada, obrambeno igra na Howardovskoj razini), a, najvažnije od svega, Dallas je imao kreaciju na vanjskim pozicijama.

Ne samo što je Kidd i dan-danas fantastičan u organizaciji igre i posebice u pronalaženju suigrača u situacijama kada obrana još nije zauzela svoje pozicije, već je Barea Dallasu donio ono što su cijelu godinu očekivali od ozljeđenog Beauboisa – beka koji slash 'n' kick igrom može kreirati za sebe i druge i izbaciti postavljenu obranu iz ritma. Beka koji će ujedno skinuti sav teret igre u napadu s vanjskog šuta.

Stoga nije ni čudo da dva simbolična trenutka ove serije, izrazi totalne frustracije bivših prvaka nad nemoći da se suprostave Mavsima, uključuju upravo Bareu. Grubi i kukavički prekršaji Artesta i Bynuma na čovjeku koji je duplo manji samo su još jednom ukazali na glavni košarkaški problem ove serije. Jer, kada maknemo sve špekulacije i mitove na stranu, činjenica je da vanjski igrači Lakersa nisu bili u stanju organizirati ni voditi smisleni napad (Kobe i Fisher mogu do određene granice, Blake ne može ni to, a Brown je usprkos tome što je najživahniji vanjski igrač potpuno limitiran u ičemu drugom osim u ulozi strijelca s klupe), dok su vanjski igrači Dallasa upravo u tome briljirali. Kada se ubojitim serijama Kiddu i Barei pridružio i Terry, koji je do nedavno prespavao ovaj playoff da bi sinoć sve nadoknadio neviđenom paljbom iz vani, Dallas se pretvorio u kompletnu momčad. Možda još uvijek previšu ovisnu o šutu, ali nikako ne jednodimenzionalnu.

Što se budućnosti Lakersa tiče, očito je kako s ovom jezgrom više nisu u stanju išta garantirati. Osvježenje na vanjskim pozicijama je neophodno, a ne bi bilo loše dovesti i igrača oko kojega možeš graditi budućnost. Tu se sam po sebi nameće Howard, jer Lakersi nekakvim paketom Bynuma i Odoma imaju što ponuditi Orlandu. S Dwightom iza leđa, Kobe u ulozi šutera mogao bi se produžiti trajanje još nekoliko sezona, makar u ulozi sporednog igrača. Kako je Gasol pao na testu i dokazao da ipak nije mentalno čvrst biti lider, imati pored sebe takav zid i čvrstinu koju donosi Dwight zasigurno bi i njemu pomoglo. U ulozi trećeg igrača, s manjim pritiskom i očekivanjima, valjda bi opet počeo igrati kao Gasol na kojega smo navikli zadnjih godina.

A što se Phila tiče, njemu ovakava oproštaj ne znači previše. Ima te dvije mrlje u karijeri, činjenicu da mu se momčad raspala protiv Detroita u Finalu i ovu metlu u kojoj su se predali, ali ima i 11 naslova koji jasno govore o njegovoj veličini. Od čega su zadnja dva posebno važna, jer ih je ostvario trenirajući čovjeka koji je imao tendenciju svako malo zaboraviti sve što bi ga ovaj naučio. Phil je izvukao što je mogao, održavao je balans dok se moglo. Sada barem više ne mora razmišljati gdje će si staviti novi prsten.

BULLS - HAWKS, G 4

(6.30 do kraja prve; 16-13 za Hawkse) – Larry Drew je nakon treće govorio kako njegovoj momčadi nedostaje agresivnosti te da ponekad treba napraviti "hard foul", a za ovu utakmicu odlučio je to postići tako da je zaigrao s postavom s kojom je igrao protiv Orlanda. Dakle, pod košem Collins i Horford, Smith na trojci, a Williams na klupi. Collins je dva puta lijepo iskoristio udvajanje na JJ-u koji je jako vruć ušao u utakmicu. Postigao je šest koševa i imao dva asista, a izgleda kako je u potpunosti odlučio preuzeti momčad jer on prevodi loptu, a ne Teague. Inače, Josh Smith je pogodio vanjski šut.

(2.20 do kraja prve; 24-21 za Hawkse) – Atlanta igra agresivno, baš kao na utakmicama protiv Orlanda. Nisu odustali od visoke postave ni kada je Collins izašao radi dva faula (ulazi Zaza), ali na neki način jesu kada je Horford dobio drugi faul. JJ je dodao jednu tricu, a cijela Atlanta puca preko 60%. Što se Bullsa tiče, Rose napada obruč, ali ga je obrana u par navrata zatvorila udvajanjem, pa i utrajanjem. Dobro je napadački u utakmicu ušao Deng, ali i Boozer koji je spojio dva skok šuta prije nego je opet napravio dva glupava faula. Josh Smith je promašio vanjski šut.

(kraj prve; 28-26) – Bullse treba brinuti činjenica kako Atlanta u prvoj četvrtini izgleda gotovo potpuno isto kao i u prvoj utakmici koju su dobili. Agresivni su, pogotovo na Roseu kojeg solidno zatvaraju, brzi su u prenošenju lopte i realizaciji kontre, a i ide ih šut. Nakon JJ-a, svoja dva šuta je zabio i Crawford. S druge strane opet je u utakmicu sjajno ušao Taj Gibson što je dobro za Bullse koji su u prvoj četvrtini promašili četiri bacanja. Rose ima šut 1-5, a treba istaknuti kako je većinu šuteva uzeo ulazeći pod koš ne bježeći od kontakta. Atlanta je ovu četvrtinu zasluženo dobila pa makar i dva koša razlike jer su ušli energičnije.

(10.15 do kraja druge; 29-28 za Bullse) – Taj Gibson je dominirao ovim djelom utakmice, a njegove obrambene kretnje su strašne za gledati. U jednoj akciji preuzme praktično sve igrače Hawksa koji imaju loptu, a niti jednom ne ispadne. Uz to uspio je zabiti i koš i to nakon lijepog Asikovog asista.

(8.43 do kraja druge; 32-29 za Hawkse) – Josh Smith ne prestaje (pogrešno) vjerovati u svoj vanjski šut, ali je zato imao nekoliko odličnih ulaza kojima je poslao Gibsona na klupu s dva faula. Atlanta održava svoju razinu energije, Bullsi ne mogu odgovoriti i dobro je što gube samo tri razlike.

(2.29 do kraja druge; 44-43 za Bullse) – svašta se događalo u ovom razdoblju. Thibodeau je vidio kako mu ne ide ofenzivno pa je postavio najnapadačkiju petorku (Rose, Korver, Deng, Boozer, Noah), a sve je rezultiralo time da je Atlanta dobila povećala prednost i to jer je Korver promašio svoja prva tri šuta, a Smith nastavio sa sjajnim skokovima i tranzicijom lopte (alley-oop za Horforda je bio sjajan). Onda se pojavio Rose koji je nekako povezao dva ulaza iako Atlanta igra dobru obranu na njemu, a kada je Horford izašao zbog tri faula, Noah je to iskoristio i dva puta lijepo odigrao leđima prema košu protiv Smitha. Boozer i Smith su nastavili s onim što uvijek baca negativno svjetlo na njih – Boozer je treći faul dobio na jako glup način, a Josh nastavlja s vanjskim šutevima iako se iz publike svaki put čuje 'Nooooo!'.

(kraj poluvremena; 47-46 za Hawkse) – Korver je u ovom razdoblju uspio promašiti tri šuta tako da ima šut 0/6. S druge strane, JJ nastavlja sa sjajnom partijom – ima šut 6/8, ali još sjajniji je Josh Smith s 9 koševa, 8 skokova, 4 asista te po jednom bananom i ukradenom. On je nosio Atlantu cijelo poluvrijeme, ali ono što je loše po Hawkse je činjenica kako nisu uspjeli napraviti veću prednost. Crawford je zabio 3 od svoja 4 šuta, Collins je odradio svoj posao u napadu, Zaza u skoku, a Teague je koristio ono što mu je pruženo. Sve u svemu, Atlanta igra dobro. Kod Bullsa je najefikasniji Rose koji je stavio i svoj jedini šut za tricu, ali dojam je kako nije u svojem najagresivnijem modu. Što se box scorea tiče, nije mi jasno kada je Asik skupio šest skokova, ali izgleda da jeste.

(8.12 do kraja treće; 56-50 za Hawkse) – nastavlja se energičnost Hawksa na oba kraja terena – Teague je imao dva sjajna ulaza, Horford je možda i prvi put u seriji izgurao Noahu da bi zakucao, a Smith je opet pokazao kako treba igrati pod košem jer je praktično odnio Denga ispred sebe. Naravno da je momak opet pucao izvana, a sada je to bio šut za tricu. Naravno da je promašio. U obrani Atlanta zatvara reket ne dozvoljavajući Roseu da ulazi bez kontakta, a dva puta su ga u ovoj četvrtini zaustavili bez faula.

(4.37 do kraja treće; 60-59 za Hawkse) – Atlanta je uspjela doći do +8, a onda je Bogans stavio tricu, Hawksi pogriješili nekoliko puta u napadu, a Rose i Deng bacanjima sve smanjili na -1. Rose je u ovoj četvrtini šest puta pokušao ući pod koš – dva puta je fauliran, tri puta je zaustavljen u pokušaju šuta bez faula, a jednom je falio jer je išao zaobići Horforda malo predaleko. I dalje ne koristi vanjski šut. Obrana Hawksa s Collinsom puno bolje izgleda nego sa Zazom.

(2.52 do kraja treće; 67-61 za Hawkse) – time-out tražio Deng nakon što nikome nije uspio dodati loptu iz auta. U ovih 90 sekundi Hawksi dobro odigrali, a sjajna je bila asistencija Smitha preko cijelog terena za JJ-a. Inače, Rose je svoj sedmi ulaz uspio pretvoriti u ubačaj.

(kraj treće; 69-67 za Bullse) – serija 8-0 Bullsa je u stvari serija Boozera (6 koševa) kojem se pridružio Asik. Boozer u ovoj utakmici konačno pokazuje zbog čega je doveden, a njegov ulaz nakon finte u zadnjem napadu dokaz je da se i on dobro osjeća. Energija Atlante je pala čim je Smith sjeo da se malo odmori, a koliko je publika u Atlanti nikakva dokaz je da čovjek nije dobio pljesak iako ima 12k, 11s, 6a i 2 banane. OK, ne vole ljudi da puca vanjske šuteve, ali ipak on drži Hawkse cijelu utakmicu.

(8.59 do kraja četvrte; 76-75 za Bullse) – Rose je ušao u "attack mode" realizirajući tri napada zaredom. Atlanta je svoje koševe zabila nakon skokova u napadu – Chicago je odigrao solidnu obranu (Asik sjajno iskakao i preuzimao), ali nisu zaštitili obruč. Zabilježeno je i da su zajedno igrali Rose i CJ.

(5.58 do kraja četvrte, 80-80) – Rose je malo zaforsirao i falio neke ulaze, a Korver je napokon zabio. Na parketu je u jednom trenutku za Bullse bila petorka Rose, Cj, Korver, Taj, Asik za koju nisam siguran da sam je vidio bilo kad u sezoni.

(3.47 do kraja četvrte; 88-84 za Hawkse) – čudan match-up Teague-Korver, koji se čuvaju na obje strane terena, izgleda da bolje koristi play Atlante koji brzinom prolazi Korvera koji se pak ne uspijeva izboriti za šut. Rose i dalje nastavlja s ulascima pod koš, a Smith skače, organizira akcije i zabija kada treba. Atlanta je podjednaka u skokovima s Bullsima što ih i drži u igri. Zanimljivo je kako Johnson ne forsira iako ima sjajnih 8-12 – kontre vodi Smith, a organizirane napade Teague.

(2.33 do kraja četvrte; 90-84 za Hawkse) – Rose stvarno nepotrebno forsira svoje ulaze bez da pokuša odigrati akciju za bilo kojeg suigrača. Izgleda da ga je Thibodeauva odluka da ga praktično ne vadi iz igre malo umorila. Trener Bullsa je iskoristio svoj pretposljednji time-out na utakmici. U ovoj četvrtini Rose je uzeo 11 šuteva, a ostatak Bullsa samo tri.

(1.26 do kraja četvrte; 94-84 za Hawkse) – teško je reći da je to odlučilo utakmicu, ali sudac je u jednom trenutku svirao faul na Roseu u šutu za tricu, a onda je odluku poništio i sudio jump ball. Atlanta je dobila tu loptu i otišla na 8 (moglo je biti 3).

(kraj utakmice; 100-98 za Hawkse) – Atlanta je utakmicu dobila iz nekoliko razloga: Josh Smith je bio sjajan s 23 koša, 16 skokova, 8 asistencija, 2 banane i ukradenom. Bez obzira na sve one šuteve izvani, Josh je pokazao kako može dominirati utakmicom. Joe Johnson mu se pridružio sjajnim šutem (9-14), a i Horford je napokon uspio odigrati odličnu utakmicu (20 koševa, 9-11 šut). Uz to, Atlanta je odigrala dobru obranu, udvajajući Rosea na početku utakmice i ne dopuštajući mu niti jedan lagani ulazak pod koš. Najbolje izdanje Hawksa uopće u playoffu. Što se Bullsa tiče, Rose je uspio zabiti 34 koša i imati 10 asista uz samo 3 turnovera, ali je njegovo forsiranje ulaza pomoglo Atlanti. Nije morao preuzeti sav teret na sebe u zadnjoj četvrtini pogotovo kada je Boozer napokon odigrao dobru napadačku utakmicu. Bullsi su u ovoj utakmici u nekoliko navrata i griješili u rotacijama u obrani što im se rijetko događa. Obzirom na hrpu pogrešnih odluka tijekom cijelog susreta, još su dobro i prošli.

7May/115

DAS IST DIRK

Posted by ispdcom

Nakon dana odmora vraćamo se luđi od Rosea i Dirka - Emir je vodio dnevnik utakmice i to tako da je gledajući utakmicu uživo iskoristio svaki time-out za nešto zapisati, a Gee se osvrće na još jedan poraz Lakersa i fantastičnu igru Zi Germana.

BULLS - HAWKS, G 3

(11.11 do kraja prve; 4-0 za Bullse) – rani time-out je tražio Larry Drew. Ne znam točno što je vidio i zbog čega ga je tražio jer su odigrana samo tri napada. Deng je iskoristio lijepu priliku za dvicu s krila, Joe Johnson pucao jako loše (jedva je lopta dotaknula obruč), a Rose zabio iz kontre. Najvažnije od svega je da se meni zablokirao LP, ali samo na trenutak…

(2.40 do kraja prve; 26-18 za Bullse) – Rose je u MVP modu. Postigao je prvih šest šuteva, a prvi koji je promašio je bio pokušaj za tricu negdje u 5-6 sekundi napada što je bilo praktično nepotrebno. Ipak, pošto je zabio jednu tricu ranije, stavio nemogući floater i agresivno išao na obruč, onda mu se i ovaj posljednji šut može oprostiti. Uz to, dva puta je asistirao Boozeru koji je zabio prva tri svoja šuta (nevjerojatno, ali istinito), ali nakon toga dobio još jednu bananu od Smitha te napravio dva jako glupa faula.

S druge strane nevjerojatan je Teague koji se sve više nameće kao trajno rješenje za Hawkse. Zabijao je kako je htio, prolazio pored Rosea, odlično koristio blokove, a jedini šut kojeg nije stavio je bila banana koju je dobio od Rosea. Do ovog trenutka Teague jedini drži Atlantu iznad vode.

Horford se i dalje ne može naigrati pored Noahe, Johnson je stavio jedan šut preko ruke, a Smith uzeo opet glupi šut izvana. Publika mu je u tom trenutku zviždala pa je kasnije ipak napao obruč…

(kraj prve četvrtine; 29-23 za Bullse) – Rose je stavio opet, učinio je to i Crawford sa svojim prvim šutem, a vidjeli smo i match-up Zaza-Omer koji je stvarno zakon. Ne znam što se dogodilo Thibodeau, ali u zadnjih pola minute na terenu je bio i Kyle Korver koji inače nikada ne ulazi prije treće četvrtine. Ipak, KK nije dobio loptu već je Rose opet pucao tricu. Izgleda da ću cijelu tekmu brojati ove šuteve za tri MVP-a.
Sve u svemu, prva četvrtina je pokazala da je Rose opet napaljen kao da je opet dobio MVP trofej prije utakmice. Postigao je 17 koševa, a imao je i par akcija za druge igrače. S druge strane Atlantu nosi Teague što je i dobro i loše za njih. Dobro jer se momak stvarno potvrdio, a loše jer je teško vjerovati da on može odigrati ovakvu utakmicu do kraja…

(8.53 do kraja druge; 35-26 za Bullse) – CJ Watson je ušao u igru i odigrao odlično i u napadu i u obrani. Ipak, nakon par napada Thibodeau je shvatio kako je jedino CJ napadačka opasnost u ovakvoj petorci (CJ, Brewer, Deng, Taj, Asik) pa je vratio Korvera. Teague je malo sjeo, a izgleda kako momak ima problema s tricom jer se jednom nije odlučio na nju iako je imao otvoren šut, a kada je to napravio onda je lopta jedva došla do prvog obruča. Joe Johnson izgleda kao u prve dvije četvrtine druge utakmice, a Atlanta je probala prednost napraviti s visokom postavom igrajući s Collinsom, Horfordom i Williamsom u istom trenutku…

(6.53 do kraja druge; 42-29 za Bullse) – sjajne dvije minute za Bullse. Odlično je igrala cijela postava, a CJ Watson je izrazito raspoložen. Njegovo dodavanje za Gibsona je highlight dosadašnjeg dijela utakmice. Bullsi u obrani igraju s dvostrukim udvajanjem – prvi put kada Crawford ili Johnson prevode loptu preko centra, a drugi put kada se netko od njih spusti u reket. Tu pogotovo dobro igra Asik koji još mora naučiti uhvatiti loptu kada mu je dodaju. Josh Smith se još jednom pokazao kao totalni glupan. Boli njega što mu domaća publika zviždi kada uzima vanjski šut kojeg ne može pogoditi – on ga svejedno uzme i svejedno ga promaši i svejedno dobije zvižduke. Svaka mu čast…

(2.44 do kraja druge; 54-35 za Bullse) – Chicago igra obranu kakvu su igrali tijekom regularne sezone, s puno udvajanja i preuzimanja, tjeraju Johnsona da se spušta pod koš, a Smitha da puca vanjske šuteve. Inače, publika je počela negodovati i prije nego Smith opali iz vani jer ih čovjek izgleda strašno iritira. Deng je stavio svoju tricu, Korver već drugu, a Rose nastavlja s briljantnom partijom za sada. 21 koš uz šut 9-13. JJ je u jednom trenutku bio u lijepoj seriji i imao šansu da zabije otvorenu tricu kojom bi natjerao Thibodeaua da traži time-out. Ovako ga je opet morao tražiti Drew.

(49 sekundi do kraja druge; 54-41 za Bullse) – Thibodeau je na kraju ipak tražio time-out. Bullsi su promašili nekoliko napada, Josh Smith odigrao ono za što je stvoren – skakao u obrani i vukao kontre, Horford napokon zabio pa makar iz kontre, a Teague opet imao sjajnu akciju prošavši na drugi obruč pored Noahe

(kraj poluvremena; 56-43 za Bullse) – volim kada se nakon traženog time-outa odradi smislena akcija, a pogotovo kada to napravi momčad za koju navijam. Bullsi to ove sezone rade jako dobro za razliku od vremena kada je Vinnie vodio momčad. Korver je zabio nakon duplih blokova, Crawford vratio na drugom kraju, a onda su Deng i Crawford promašili svoje šuteve. U treću četvrtinu ući će se pucanjem slobodnog bacanja jer je Crawford zaradio tehničku, a Rose je u zadnjoj sekundi nezgodno pao na ruku, malo zgnjećio prst, a onda mrtav-hladan rekao u mikrofon „I'm fine, there is no excuses in game like this“. To je duh prvaka.

(9.06 do kraja treće; 63-51 za Bullse) – Thibodeau je tražio time-out da bi zaustavio Hawske koji su povezali nekoliko dobrih akcija. Teague nastavlja s dobrom igrom, Horford je zabio jedan šut (čuvao ga Boozer, ne Noah), a Smith nije pucao izvana što znači da je pogodio. Bullsi su pak pogodili dvije trice početkom treće što ih je u ovom trenutku dovelo do omjera 7-1 u tricama naspram Atlante.

(2.24 do kraja treće; 76-60 za Bullse) – Josh Smith se razigrao, zabijao iz odličnih ulaza, a dosta tih akcija nastalo je kao rezultat udvajanja na Johnsonu. Teague i dalje igra dobro, ali sve je premalo za Atlantu kada Rose igra ovako dobro. Nastavio je s napadom na obruč, razigravao i suigrače, a naravno da je pucao i jednu tricu koju je fulao. Noah igra sebi svojstvenu igru – uz to što dobro čuva Horforda, neprestano skače u napadu. Izbrojeno mu je 7 ofenzivnih skokova.

(kraj treće; 80-63 za Bullse) – Atlanta je po prvi put igrala zonu, Chicago se baš nije snašao na nju, ali Taj Gibson je skakao u napadu. Josh Smith je opet falio vanjski šut, Zaza i Asik su na terenu…

Treću četvrtinu su Bullsi praktično rutinski odradili. Dobro, ovakva igra Rosea se ne može nazvati rutinskom, ali njegov posljednji ulaz pored Teaguea je izgledao stvarno lagano. Poprilično rutinski.

(8.57 do kraja četvrte; 86-71 za Bullse) – Rose je četvrtinu počeo na klupi, ali se već nakon dvije minute morao vratiti na parket zajedno s Korverom i Noahom. Jednostavno, u ovakvoj utakmici second unit nije u stanju kreirati napad, odnosno sve se svodi na Watsona koji je dobar, ali ne toliko dobar. Noahi se u napadačkom skoku pridružio i Taj, Asik je blokirao Smitha, ali mu ovaj vratio košem preko njega. Atlanta je kao i početkom treće agresivnije krenula na presjecanje lopti, ali ih strašno jebe taj napadački skok Bullsa.

(8.12 do kraja četvrte; 86-75 za Bullse) – Bullsi opet time-outom žele prekinuti Atlantu koja je povezala dva šuta. Možda je i najvažnija stvar to što je obje lopte ubacio Horford – prvi put s vrha reketa nakon lijepog asista od strane Teaguea, a drugi put nakon još boljeg dodavanja Smitha kada je Horford zakucao. Ovo će sada vjerojatno zvučati kontradiktorno svemu što smo vidjeli u play-offu, ali Thibodeau bi možda trebao na parket vratiti Boozera kako bi Atlanta morala i njega čvršće čuvati nego što čuva Taja…

(5.32 do kraja četvrte; 94-75 za Bullse) – nije se Boozer vratio na parket, ali izgleda da ne treba nitko igrati kada Rosea ovako ide. Stavio je bitan koš nakon time-outa kada su svi bili zatvoreni, a kasnije je povezao dvije trice. Izgleda potpuno nezaustavljivo. Kod Atlante JJ promašuje i ulaz i otvoreni šut, a LP je opet šteknuo i to izgleda kada je Josh valjda opet promašio vanjski šut. Morat ću na kraju utakmice vratiti ovu situaciju da provjerim…

(3.07 do kraja četvrte; 97-77 za Bullse) – nije time-out, ali je trenutak kada je Rose izašao iz igre. Prije toga Drew je posjeo svoje glavne igrače, pa je to napravio i Thibodeau. Utakmica je gotova…

(kraj utakmice; 99-82) – Rose je odigrao nevjerojatno. 44 koša uz šut 16-27 (trice 4-7), 7 asista, 5 skokova, po jedna ukradena i banana i samo dva turnovera. Kada on igra tako, onda je teško izgubiti, no ne treba isključiti ostatak momčadi iz dodjeljivanja zasluga, prije svega zbog strašne obrane koju su igrali. Johnson i Crawford nisu mogli doći do otvorenih šuteva jer su visoki igrači Bullsa neprestano iskakali na njih, a već sam dosadan s time kako je Noah zaustavio Horforda.

Odličnu partiju je pružio Taj Gibson (13k, 11s, 2b), a Thibodeau je odlučio pratiti ritam momčadi i Boozera prikovao na klupu, pogotovo u drugom dijelu utakmice. Boozer je uzeo samo šest lopti, imao i šest skokova i nije bio toliko loš u ono malo vremena koje je igrao, ali očigledno je kako on mora biti puno bolji da bi zaslužio biti na parketu. Pored ovakvog Gibsona, koji je puno korisniji od njega u obrani i napadačkom skoku, teško može doći do minutaže ako nije fantastičan.

Atlanta nije pokazala previše. Teague je u prvom dijelu bio odličan, a u drugom mu je Johnson u dosta navrata uzeo loptu iz ruku. Uz mladog playa pozitivnu ocjenu zaslužuje i Josh Smith bez obzira na glupost koju konstantno pokazuje. Ipak, sve ostalo je napravio jako dobro.
Nakon druge i Drew i Crawford su rekli kako se ne boje Bullsa ako je druga utakmica najbolje što Chicago može. Zanima me što će sada reći.
Naravno, tek je 2-1, ali ovo je bila najbolja utakmica Bullsa u playoffu. Sada je samo pitanje mogu li ovako nastaviti i dalje jer ako mogu, onda je Atlanta u velikim problemima.

LAKERS - MAVS, G 3

Kao i svaki puta do sada u ovoj ludoj seriji, prvi dio utakmice bio je sjajan. Lakersi su zaigrali odličnu obranu s visokom startnom petorkom u kojoj je Odom uskočio na trojku umjesto suspendiranog Artesta. Dallas nije uspijevao nametnuti brži ritam, tako da je patila njihova igra kroz reket, ali sve su nadoknađivali vanjskim šutom.

Trice su upadale sa svih strana, a posebice treba istaknuti dvije Dirkove za redom krajem prve četvrtina. Čovjek ih je zabio tako samouvjereno i s lakoćom da je odmah bilo jasno da ovaj Dallas ni trenutka neće popustiti i dozvoliti Lakersima ikakvu prednost. Za sve će se morati sami izboriti.

Lakersi pak gube obrambeni ritam prvim izmjenama, samo ih činjenica da je vanjski šut Dallasa malo zastao drži u egalu. Obzirom da je Kobe većinu prvog dijela susreta prosjedio na klupi zbog osobnih, taj 51 koš koji su zabili u prve 24 minute mogu zahvaliti prije svega agresivnom Bynumu. Gasol je opet igrao solidno, ali daleko je to od onoga što se od njega očekuje. Da ne govorim da sam ja ozbiljno mislio kako će čovjek biti MVP momčadi tijekom playoffa. Premekan je u obrani, nije u stanju dobro se kretati i pratiti Dirka ili ne daj bože beka nakon preuzimanja, a u napadu jednostavno igra bez samopouzdanja.

To dobro oslikava situacija početkom treće – dobiva loptu na svom omiljenom mjestu, u kutu uz osnovnu liniju, metar van reketa. I umjesto da puca preko Dirka ili odigra leđima ili krene na ulaz, ma bilo što, on drži loptu, odustaje od akcije i vraća je vani Kobeu. Pritom uopće ne vodeći računa o isteku vremena. Mislim, nakon ovakvih situacija jasno je da je upravo Gasolova jadna igra među svim problemima Lakersa onaj najvažniji. Obrana je vrlo dobra, Bynum je razigran, Kobe pod konrolom, ali bez Gasola teško je zabiti dovoljno.

I tako u nastavak opet ulaze s aktivnom obranom, Mavsima šut opet na tren zakazuje, ali Lakersi bez Gasofta jednostavno ne mogu napraviti značajniju seriju i iskoristiti trenutak. A to znači da Kidd i Dirk s novim tricama opet stvari vraćaju u egal (Dirk je zabio 4 od 5 takvom lakoćom da se čovjek mora pitati zašto je pod stare dane odlučio potezati duplo manje trica nego u ranijim danima, a onda se sjetiš zašto - zato što je Dirk timski igrač i ne forsira nešto ako nije potrebno) .

Gasoft je tako očajno odigrao ovu četvrtinu da je čak i Phil, koji je očito odlučio da se neće previše brinuti oko ishoda ove serije, morao ustati iz svog kraljevskog stolca i pogledati ga pun prezira.

Ulaskom u egal, kreće pravi rat u obrani. Reketi se zatvaraju, počinje rovovska borba za svaku loptu, Bynum i Odom briljiraju, a Dallas se nekako održava na životu slobodnim bacanjima. Obrana Lakersa opet ih učinila bezidejnima. Dodaj Kobeovu odličnu četvrtinu i činjenicu da klupa predvođena Brownom nije izgubila bitku protiv klupe Dallasa i pravo je čudo da u ovom periodu Lakersi nisu prelomili utakmicu.

A nisu jer je Dirk opet bio fantastičan, jer su trice opet počele upadati (Peja zabio dvije kao da je 2004.) i jer je Dallas lukavo nalazio načina za doći na crtu slobodnih. U zadnje četiri minute tako Mavsi ulaze puni pozitivne energije, svjesni da ih noćas sluša trica, a da ne spominjemo kako Dirk igra u ovom periodu – agresivno napadajući koš, kako bi u slučaju da ne zabije (kao da je to moguće) barem izvukao slobodna.

Mavsi s najboljim igračem na parketu jednostavno imaju prednost u završnici i još jednom mirno privode stvar kraju. Lakersi su dali sve od sebe (dobro, osim Gasofta) svjesni da im je ovo biti ili ne biti, odigrali su stvarno odličnu košarku na oba kraja terena, ali kada vam protivnik zabije 12 trica uz 41% uspješnosti, kada zabije 24 slobodna uz 83% uspješnosti i kada još ima dva takva closera kakvi su Dirk i Terry, jednostavno nemate prevelike šanse.

Ma kako se dobrim dijelom utakmice činilo da Lakersi imaju stvari pod kontrolom, a da je Dallas previše ovisan o šutu (a znamo kako završavaju momčadi koje žive od trice), na kraju ipak odlučuju sitnice. Dallas je u ovom trenutku u glavi i formom jednostavno bolja momčad i to je cijela mudrost. Lakersi, ma koliko se trudili, ne mogu sakriti manjkavosti poput očajne forme Gasola, činjenice da nemaju beka sposobonog kreirati igru (Kobe je imao možda dva ulaza na utakmici, nema ga uopće potrebe udvajati) i da nisu ni približno sigurni u sebe kao Dallas, što je dovodilo do gomile sitnih grešaka koje su ih u završnici i koštale prilike da dobiju susret. Ono, dok su oni gubili lopte u panici, Dirk bi samo mirno odvagao svog čuvara, digao se i zabio. Car.

5May/112

CUBANISMO

Posted by ispdcom

Noć je prošla u latinskom ritmu za što se pobrinuo J.J. Barea, pod bunim okom Marca Cubana, Jacka Nicholsona i Jima Carreya maskiranog u trenera Mavericksa. I ma koliko luda bila činjenica da je baš Barea zabio kolac kroz srce neuvjerljivih Lakersa, toliko je očekivana spoznaja da su Bullsi dobili Hawkse u utakmici u kojoj su konačno zaigrali mušku obranu, dominirali u skoku (19 skokova više od nojeva iz Atlante) i bacali se za svakom loptom. Uostalom, da vidimo slaže li se Emir s ovom konstatacijom, a nakon toga slijedi sažetak druge tekme između Lakersa i Mavsa, u narodu poznate i pod imenom ''Noć kada je Barea postao portorikanski Ginobili i najveći košarkaš domovine koja je dala Arroya i Ayusa". Pa ti igraj košarku bez beka koji može raditi rusvaj u reketu.

BULLS - HAWKS, G 2

NBA liga bi Derricku Roseu trebala dodijeljivati pokal za MVP-a prije svakog poluvremena, da ne kažem četvrtine. Naime, Rose je u utakmicu ušao s namjerom da pokaže kako je svoju titulu i zaslužio (u što mi ne sumnjamo, pa nije ispodobruca ESPN) i upravo je njegova agresija zaslužna što su Bullsi napokon dobili prvu četvrtinu. Doduše, da je Atlanta početkom utakmice uspjela kazniti sve greške koje je Chicago napravio u prvih par minuta, možda bi sve izgledalo kao u prvoj utakmici. Ovako je Rose sjajnim izdanjem u startu na neki način prelomio utakmicu.

Da je Chicago sinoć igrao protiv neke ozbiljnije momčadi, ne bi se dobro proveli, ali Atlanta je konačno pokazala koliko je limitirana. Prije svega, Atlanta u svojim redovima ima Josha Smitha. Momak ima predispozicije da bude među dominantnijim igračima lige, ali sve se više čini kako u glavi nema ništa. Jer, iako je Larry Drew cijelo vrijeme govorio svojim igračima kako gube jer uzimaju loše šuteve, Smith to nije imao namjeru prestati raditi. Jedino dobro što je Smith napravio je to što je zalijepio bananu Boozeru svaki put kada bi ovaj pogledao na koš. Meni se čini da se to dogodilo barem pet puta na utakmici.

Osim lošeg Smitha, Bullsima je pomoglo i to što je Noah nadigrao Horforda na oba kraja terena. Njihove skakačke borbe je stvarno gušt gledati i znali smo kako će u njima 'rezultat' biti neizvjestan, ali nitko nije očekivao da će Noah u oba susreta ostaviti bolji napadački dojam od brata Gatora. No, Noah zna da se od njega očekuje da digne momčad kada god to može napraviti te je pametno koristio situacije u kojima je igrao leđima košu. S druge strane, imao je nekoliko netipičnih grešaka u obrana, nepotrebnih prekršaja koji su Atlanti donosili dodatna bacanja u situaciji kada sa moglo i bez njih.

Joe Johnson je u prvoj utakmici fantastičnim šutem uništio Bullse, a sada je ipak bio malo skromniji. Naravno, Chicago ga je dosta čvrsto čuvao, a posebno je na njega izgleda napaljen Bogans. JJ se u prvom poluvremenu praktično nije vidio da bi u trećoj povezao nekoliko dobrih akcija i u jednom trenutku smanjio prednost Bullsa. No, to nije nilo dovoljno. Na njemu se opet izmijenila cijela rotacija igrača (Bogans, Brewer, Deng).

Daleko od spektakla bio je Crawford koji je do sada u ovom playoffu izgledao fantastično, da bi noćas potpuno nestao i pokazao sve svoje slabosti. Kada ga se malo čvršće čuva, Crawford ne može doći do pravih šuteva, a u obrani ne postoji. Kada se svemu tome doda da je izostao i Zaza efekt, onda je jasno kako Atlanta nije imala previše šanse u ovakvom blijedom izdanju.

Ono što je jasno nakon ove prve dvije utakmice je činjenica da Jeff Teague ima budućnost u NBA ligi. Sinoć je bio najbolji igrač na terenu – zabijao je vanjske šuteve, ulazio pod koš, krao lopte, bio opasnost po Rosea i solidno organizirao napade. S njim i Hinrichom ta rotacija izgleda sasvim solidno i Atlanta može igru slobodno graditi na njima i Johnsonu. Posebno je lijep detalj bio kada je Teague zalijepio bananu Taju Gibsonu.

Trebamo se još vratiti na Rosea i Bullse. MVP je na kraju imao dosta loš šut (10-27), ali ponajviše zbog toga što i dalje bespotrebno forsira trice (1-8). Očigledno je kako zglob dosta smeta i kako Rose rješenje za manji broj ulaza traži u vanjskom šutu, ali forsiranje je ipak forsiranje. Uzeti 8 šuteva za tricu kada te ne ide ipak je malo previše. Rose je imao i 10 asistencija, ali i 8 izgubljenih lopti. Turnoveri ovaj put nisu bili plod nekog velikog pritiska na njemu (barem ne uvijek) nego i, takav je barem moj dojam, ipak ograničenih kretnji. No, na kraju je MVP odveo svoju momčad do pobjede.

Bilo bi nepravedno ne spomenuti Denga koji je opet imao solidne brojke (14k, 12s) i uzimao odgovornost kada je trebalo, a Boozer je opet bio Boozer. Počeo je solidno, a onda se Josh Smith napalio na njega. No, valjda će i Boozer donijeti Bullsima poneku pobjedu u playoffu. Ima još vremena. (samo se ti nadaj - opaska komesara)

LAKERS - MAVS, G 2

Prvo poluvrijeme bilo je kopija onoga što smo imali prilike gledati u prve dvije četvrtine prethodne utakmice. Samo bez onog trenutka mentalne blokade koju su Mavsi doživjeli u zadnjim sekundama. Dakle, da ne copy-pejstam sada ono što sam pisao prije neki dan, ukratko – gledali smo odličnu košarku dvije sjajne momčadi koje poznaju sve mane i prednosti jedni drugih i samo čekaju priliku da zadaju prvi udarac.

Razlog zbog kojega Mavsi nisu upali u nikakvu crnu rupu bio je vidljiv od podbacivanja – momčad je pucala od samopouzdanja. Uzevši jednu u Los Angelesu, veterani su postali svjesni da imaju i prednost i igru za Lakerse. Shvativši da mogu, ušli su u ovaj susret bez nervoze, znajući da će igrajući svoju igru, kojom oduševljavaju cijelu godinu, ostati blizu do samog kraja i da nema potreba za osjećati ikakav pritisak. Stoga su si i mogli priuštit bijeg na +8 kada je njihova klupa opet sjajno reagirala, prisilivši tako prvu petorku Lakersa da pošteno zapne ne bi li stvari vratila u egal.

Lakersi s druge strane nisu smjeli ponuditi išta drugo osim vrhunske partije. Činjenica da se opet nisu mogli odvojiti od Dallasa, iako su odigrali vrlo dobro u prve 24 minute, zasigurno je ostavila traga na ne tako više arogantnu momčad. To objašnjava i nervozu na početku treće – Mavsi su svaku akciju završavali sa smiješkom, a igra Lakersa je postala sve grčevitija. Kada vam Stevenson ubacuje krumpire od table, nije lako ne živcirati se.

Obje strane su zaigrale čvrste obrane, stisli su se u reket i odlučili spriječiti lake koševe, što je rezultiralo sa naizgled smiješnih 17-13 za Dallas. Razlika je pak bila u tome što su se Lakersi dobro namučili za ovih svojih 13 koševa, praktički ne pogodivši ni jedan šut iz vana, dok je Dallas ipak ostavio dojam momčadi koja može zabiti svoje otvorene situacije za što su se pobrinuli Peja, Terry i naravno Dirk (sad se možemo pitati kako je uopće moguće da on bude otvoren, ali bio je i previše puta u ovom susretu).

Početkom četvrte pak događa se ključni trenutak. Rezerve su na parketu, a to nikako nije dobra vijest za Lakerse koji imaju i taj minus od 6 koševa koji u ovoj situaciji barem ne smiju povećati. Međutim, nemaju odgovor za Bareu – mini-Me kreće u slash 'n' kick show, vrteći se po reketu Lakersa kao Nash ili Rondo i praktički sam radi razliku – namješta zicere Haywoodu i Terryu, zabija iz ulaza, sa linije slobodnih i iz vana. Samo tako, Dallas odlazi na desetak razlike. I bez obzira što su se vratili starteri, utakmica je bila prelomljena – Haywood je igrao obranu i skako kao lud nadahnut s tih nekoliko koševa, Kidd je zabio još jednu tricu s mudima, po tko zna koju po redu u ovom playoffu, a ostatak momčadi je uživao gledajući kako Barea secira Lakerse.

Odgovora nije bilo – ni Kobe, ni Gasol, ni Odom, ni Bynum, ama baš nitko, nije djelovao raspoložen poduzeti nešto. Trudili su se, ali nikako nisu uspijevali ubaciti u tu famoznu višu brzinu. Na kraju su u zadnjoj zabili jedva 19 nasuprot Dallasovih 25.

I razlika nije samo tih 8 Bareinih koševa i niz sjajnih asista, već činjenica da je potpuno izneredio obranu i donio Dallasu, koji je ionako bio mentalno spremniji, tu dodatnu dozu energije u ključnom trenutku. Ispada da je, kao i u prethodnom susretu, bilo dovoljno pogledati samo zadnju četvrtinu da vidiš sve što treba. Kada se susret lomi, Lakersi jednostavno nisu u stanju izvući iz sebe potrebnu snagu da ga privedu kraju. Stari? Razbijeni? Ili jednostavno ne igraju dobru košarku kao Dallas?

Po govoru tijela Lakersa i uopće nemoći da reagiraju tijekom ove završnice, moglo bi se zaključiti kako jednostavno ne mogu bolje. Niti se Phil previše trudio probuditi ekipu, niti se itko previše živcirao. Jednostavno, kao da su shvatili da su stigli do kraja jednog puta. Glupo je sada govoriti da je umjetna kemija koju su godinama održavali konačno pukla, ali po mnogo čemu ova momčad ostavlja dojam onih Lakersi koji su izgubili Finale od Detroita.

3May/117

ZAZA BRYANT

Posted by ispdcom

Pa barem će biti zanimljivo - u prvim utakmicama druge runde čak tri domaćina su u startu izgubila prednost domaćeg terena. Bullsi još jednom nisu uspijeli ostvariti energični pristup u obrani koji ih je krasio cijelu sezonu, u ključnim trenutcima nisu obranili ništa, pa su Hawksi na krilima Johnsona uspijeli zabiti dovoljno da isčupaju pobjedu. Lakersi su pak još jednom pali kao žrtve vlastitih manjkavosti, a Mavsi su po tko zna koji put potvrdili da s njima na parketu jednostavno ne možemo gledati lošu košarku. Da vidimo koliko se Emir živcira oko Bullsa i što Gee ima reči o Kobeu i Dirku.

BULLS - HAWKS, G 1

Kako se sezona bliži kraju, tako je sve teže biti navijač jedne od momčadi koje se još nadaju naslovu NBA prvaka. Događaju se situacije da vam se voljene osobe ne žele javiti jer psujete kompjuter na kojem gledate utakmicu i da cijeli dan morate trpiti provokacije svih živih i neživih, pa i onih koji pojma nemaju o čemu pričaju. No, dosta o navijačkim emocijama, da ne ispadnem nekakav ogorčeni tip.

Bullsi su izgubili utakmicu iz nekoliko razloga: opet su loše počeli utakmicu, Rose dobar dio utakmice nije preuzeo inicijativu koju bi MVP trebao preuzeti, Joe Johnson je zabijao praktično iz svih mogućih situacija, a Thibodeau je mogao opet bolje reagirati u rotacijama.

Atlanta je krenula u utakmicu energijom kojom su Orlando poslali doma. Doduše, činjenica kako su Hawksi imali 11-2 na početku utakmice mogu zahvaliti i katastrofalnoj napadačkoj igri Bullsa. Boozer je promašivao što god je mogao, pretjerivalo se u nekim nemogućim dodavanjima, a Rose nikako nije mogao pronaći svoj ritam. Budući službeni MVP kao da svaku prvu četvrtinu pokušava razigrati sve ostale, što je dobro jer je super da i ostali igrači krenu napadački dobro u utakmicu, ali, ukoliko im ne ide, onda je valjda red da Rose preuzme odgovornost i na početku utakmice kako to radi na kraju te ulazima pod koš izludi protivničku obranu.

On to nije činio, a ono što je najgore je da je opet na utakmici uzeo 7 šuteva za tricu. OK, povezao je dvije u važnom trenutku, ali imam dojam kako Rose pokušava upravo tricama prelomiti utakmicu u nekim ključnim trenutcima. Ako se pažljivije prati utakmica onda se vidi kako je barem dva puta Rose trice pucao (i falio) kada su Bullsi bili u naletu. Umjesto da tada na svoj najjači način – driblingom – lomi protivnike, on to pokušava napraviti šutem i to za tri poena.

S druge strane, svoj je šut pokazao Joe Johnson. Momak je pogađao kad god je trebalo, spriječivši svaki pokušaj povratka Bullsa, te je na kraju postigao 34 koša uz šut 12-18 (trice je pucao 5-5). S njim i raspoloženim Crawfordom (22 koša, 8-16 šut) Atlanta je nadoknadila činjenicu da je Noah u većini utakmice dobro zatvorio Horforda. Teague je sasvim solidno odradio svoju rolu zamjenskog Hinricha, a svoje su dali i Collins i Pachulia (posebno treba istaknuti Zazinu rolu početkom četvrte kada je koševima, skokovima i čvrstom obranom praktički sam odveo Atlantu u novu seriju i do prednosti koju nisu ispuštali do kraja).

Iako su se i Bullsi do kraja razigrali i zabili sasvim pristojnih 95 koševa, upravo to što su i Teague i Pachulia i Collins uspijeli ostaviti traga dovoljno govori o mekanoj igri u obrani i općenito nedostatku energije kakvoga gledamo još od prve utakmice s Pacersima. Momčad koja sve bazira na obrani i skoku noćas je tako Atlanti dozvolila gomilu pokušaja šuta bez da je ikoga bilo na ruci, usput uhvativši i skok manje od borbenih Hawksa.

Atlanta je iskoristila manjak agresivnosti kod Bullsa, posebice u čuvanju vanjske linije, ali iako su Johnson i Crawford zabijali debelo iznad prosjeka, opet su ostavili dojam momčadi koja se prelako odlučuje za šut, što bi im protiv raspoloženog protivnika vjerojatno donijelo poraz. Ovako, ispada da je jedini raspoloženi stoper bio Keith Bogans koji je odlično čuvao Johnsona, što nas dovodi do spomenute Thibodeauove tvrdoglavosti što se tiče rotacija. Kada je došao red da Bogans ode na klupu, to se i dogodilo. Ta tvrdoglavost zasigurno je pomogla u napornom ritmu regularne sezone kada nije preporučljivo naglo reagirati, ali u playoffu se sve vrti oko match-upa i prilagodbi. Stoga, ako Bogans dobro igra obranu na Johnsonu, drži ga na njemu.

Bullsima je ovaj poraz posljednja opomena u playoffu. Ovakvom igrom ne mogu proći u finale Istoka, a obzirom na sve što se dogodilo ove sezone, to bi bio neuspjeh. Praktički, to bi značilo da je momčad zakazala kada je bilo najpotrebnije.

LAKERS - MAVS, G 1

Prekrasno otvaranje utakmice - puno ritma, sjajnih poteza, veteranske lucidnosti. Koncentracija obje momčadi na oba kraja terena bila je od prve sekunde na razini, a u tom optimalnom okružju nekoliko se stvari isticalo:

- dvoboj Chandler – Bynum bit će stvarno dvoboj divova (obrambena energija Chandlera ovaj put nadigrala Bynumovu napadačku moć)
- činjenica da Stevenson ne može Kobeu niti smetati tražit će od Carlislea pronalazak drugog rješenje jer Stevenson bez stoperskog učinka jednostavno nije potreban u rotaciji (Brewer svoju rolu odigrao solidno)
- sudar Gasola i Dirka bit će možda najljepši moment serije, jedan na drugoga idu dva najbolja euro igrača zadnjih 10 godina (Gasol konačno odigrao kako zna, razigravajući Bynuma kao da je ovaj Zach a on Marc, dok je Dirk uredno zabijao onaj svoj neobranjivi šut unazad, s lijeve ili desne noge, svejedno)

Ulaskom igrača s klupe ritam se mijenja, Peja i Terry odmah spajaju nekoliko šuteva dok s druge strane Lakersi očito imaju namjeru forsirati Odoma za kojega Dallas nema odgovora (osim ako ne ostave Mariona duže na parketu ili ga pak vrate u drugu postavu) kako bi nekako anulirati prednost koju Dallas ima u tijelima s klupe. Uglavnom, iako se izgubila ona košarkaška čarolija koju je pružalo deset najboljih igrača, sve rezerve su itekako odradile svoje u sferi energije. Barnes, Blake, Brown, Barea te spomenuti Peja i Terry (kojega je i nekako blesavo smatrati rezervom) – svi su spremni i svi su nabrijani.

Postaju jasne i tendencije momčadi – Dallas će preko Kidda i mini-Mea pokušati sve kako bi zaigrali što brže, ne bi li se lopta našla kod Dirka (ili igrača najbližeg obruču) dok obrana još nije postavljena, a Lakersi će igrati kontroliranu unutar-van igru u kojoj će kretanjima bekova i pasovima visokih pokušati doći do što bolje pozicije za koš. Pa kome više uspije nametnuti svoj stil.

I tako se nadigravalo sjajnim potezima na obje strane, sve do dvije minuta prije kraja kada Dallas na trenutak gubi razum. Prvo ih Fisher rešeta s nekoliko poteza, obrana Lakersa stisla se u reket i Lakersi odlaze s plus 5 na odmor. Tako se barem činilo, jer Kidd radi nepotrebnu osobnu na Odomovom pokušaju ubačaja s centra sa sirenom. Ne samo što Odom ubacuje sva tri bacanja, već i Dirk zarađuje tehničku zbog laktarenja u situaciji kada uopće nije ostalo vremena za skok. Uz dodatno slobodno, eto Lakersa na +9, ni krivih ni dužnih.

Da ovako bizaran moment okrene jednu do tog trenutka sjajnu utakmicu stvarno ne bi imalo smisla jer do tog trenutka praktički nitko nije napravio nekakvu seriju, sve je prolazilo u opipavanju snaga dvije ekipe koje se poznaju u dušu i čekaju prvu grešku, prvu priliku da si puste krv.

Stoga Lakersi i kreću u treću u punoj brzini i tricom Kobea zaokružuju ekspresni odlazak na +16. Mavsi u tom trenutku pokazuju da je ovih nekoliko minuta bilo više splet nesretnih okolnosti nego rezultat tog toliko puta potenciranog luzerskog mentaliteta. Carlisle ne vuče nikakve panične poteze, a Kidd i Dirk lagano preuzimaju kontrolu u napadu i Dallas sistematično, uz pomoć obrane pojačane Brewerom umjesto Stevensonom te Lakersima koji se prelako odlučuju za šut iz vana (posebice Artest), stižu za čas do -3. Serija od 17-4 za povratak utakmice u egal.

Lakersi nisu mogli odigrati završnicu treće četvrtine gore nego jesu - potpuno su zaboravili na unutar-van igru i posvetili se šutu, održavajući prednost na jednostavnoj činjenici što je Kobe zabijao kao sumanut (12 u nizu, dvije trice). Dallas je tako u stalnom minusu iako se činilo da su preuzeli kontrolu nad susretom.

Međutim, Dirk odgovara svojom serijom koševa u četvrtoj, uz pomoć Terrya i mini-Mea Dallas opet nameće svoj brzi ritam i stvari su opet izjednačene. U završnici Lakersi nastavljaju igrati preko Kobea, ali to je dovoljno samo za održati se u igri – da, Kobe je zabijao, ali je u isto vrijeme donosio i gomilu krivih odluka, forsirao je i to je ono što je Mavsima i dalo šansu na kraju. Za razliku od Lakersa koji u drugom dijelu gotovo da i nisu igrali onu igru zbog koje su tu gdje jesu, Mavsi ni sekunde nisu odustajali od svog identiteta. Kidd je razigravao Chandlera i Mariona, a kad nisu imali rješenja, bacili bi loptu Dirku i ovaj bi našao načina da zabije.

Nakon što je Kobe 20 sekundi do kraja na +1 poklonio Dallasu loptu, Dirk zabija dva slobodna, Cuban hiperventilira, a Kobe troši 15 sekundi pokušavajući doći do prostora umjesto da nekome doda jebenu loptu. Kidd zabija jedno slobodno, +2 je za Dallas i već se nazire scenarij – Kobe će zabit nerezonsku tricu i svi će ga opet slaviti iako je upravo on odgovoran što je utakmica uopće došla u situaciju da se izgubi. Eh, samo što to hoće li trica upasti ili neće nema veze s Kobeovom nadnaravnom vještinom, već je samo pitanje sreće, odnosno postotaka.

Tako da Kobe promašuje tricu, kao i stotine puta do sada (samo to se ne pamti kao ove što upadnu, zar ne, posebica ona iritantna protiv Sunsa koju nam stalno puštaju u pauzama - "Jump ball, jump ball" nabijem vas i Kobea, ako se ne varam Sunsi su dobili tu seriju, što nam to pokušavate prodati?) i Dallas odlazi do zaslužene pobjede u gostima. Da nisu imali onaj trenutak potpunog gubitka razuma, imali bi utakmicu pod kontrolom veći dio utakmice, ali ni ovako nisu bili nadigrani. Jednostavno, jedna momčad je igrala kao momčad, druga je igrala kao Kobe i prijatelji.

I sad će netko hvaliti tih njegovih 36 koševa i isticati kako je sam držao Lakerse u igri. Ako tako mislite, nemate pojma o košarci. Ostavite se NBA i odite gledati nogomet. Da, Kobe je zabijao svakakve šuteve, ali je pritom potpuno ugušio igru, sveo Gasola i Odoma koji su do tada odigrali vrlo dobre partije na promatrače. Što bi prije uzeli, njegovih 30 ispucanih lopti za 36 koševa i 0 (!!!!!!) asista ili Dirkovih 20 za 28 uz 14 skokova i 3 asista?

Ovo prvo može svaki NBA bek-šuter. Ovo drugo može samo pravi košarkaš. Noćas je upravo u tome bila cijela razlika. Jedna je momčad odigrala 48 minuta košarke, druga samo 24. Dobra vijest za Lakerse? Usprkos tome bili su u igri do zadnje sekunde. Stoga je recept kao i uvijek više nego očit – više Gasola, Odoma i Bynuma, a manje Kobea i tek onda imate šanse protiv Dallasa. Koji još jednom potvrđuje da je u najboljem izdanju od kada je Cubana.