ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

3Jul/129

30 FOR 30: BOSTON

Posted by Gee_Spot

SCORE: 39-27

MVP: Kevin Garnett

X-faktor: Kevin Garnett

Umjesto pada kojega čekamo već godinama i koji nikako da se dogodi, Celticsi su opet igrali u finalu Istoka, a Kevin Garnett i Paul Pierce još jednom su bili all-star igrači kakve poznajemo. Kvragu, čak je i Ray Ray uspio zadržati učinkovitost rasnog startera – neka vas manje potrošenih lopti i pad s 16 na 14 poena po utakmici ne zavaraju, Allen je još jednom bio izuzetno koristan kao šuter (45% za tricu najbolji je postotak u karijeri mu, a to valjda nešto govori) i kao obrambeni igrač (o čemu svjedoče 34 minute na parketu u prosjeku, najviše nakon Ronda u momčadi, provedene igrajući za najbolju obranu u ligi). Više nema eksplozivnosti za napadati redovito obruč, a ni snagu za probijati se cijelu večer kroz blokove, ali kao 3&D specijalist je još uvijek vrhunsko rješenje, toliko učinkovito da bi imao smisla kao puno važnija napadačka opcija u nekoj slabijoj momčadi.

Međutim, ako uzmemo u obzir splet okolnosti koji je Bullse izbacio u prvoj rundi (Rose) i Heat veći dio serije ostavio bez punih spremnika (Bosh), ispada kako uspjeh Celticsa i nije baš tako poseban. Ispadanje u drugoj rundi protiv kompletnih Bullsa, možda čak i u prvoj protiv kompletne Atlante, rezultati su koji bi imali puno više dodirnih točaka s košarkom koju je Boston prezentirao u prvih 66 utakmica koje su rezultirale petim scoreom na Istoku. Drugim riječima, Boston je imao jednu tipičnu Bostonovsku sezonu, pogonjen prije svega sjajnom obranom, ali i usporen nedostatkom ikakve rotacije koja je njihov napad, usprkos gomili sjajnih opcija u startnoj petorci, svela na jedan od najgorih u ligi (Celticsi su imali uvjerljivo najslabiji učinak klupe od svih playoff momčadi izuzev Lakersa) i tako ih ostavila ispod ranga izazivača.

Iako je Garnett danas isključivo skok-šuter i iako se Brandon Bass kao drugi visoki (u teoriji od početka sezone, u praksi od polovine) potpuno poklapao s njegovom ulogom u napadu, Boston je uspio preživjeti zahvaljujući sjajnim postotcima i napadu baziranom na Rondovoj slash & kick igri koja je doslovno činila više od pola igre u napadu, bilo kroz pick & pop varijacije s jednim od dva visoka ili kroz povratne na bok za Allena ili Piercea (pick igra i spot up akcije čine gotovo 40% ukupnih napada). Ostalo je uglavnom bio povremeni blok za Allena, izolacija za Piercea ili spuštanje u reket Garnettu, s tim da se Rondova važnost osjeti čak i među ovim povremenim akcijama, jer se upravo tranzicija u kojoj je Rondo glavni ističe kao treći najvažniji izvor poena (a o tome čemo još nešto reći malo kasnije u postu).

Ogroman problem za Boston i dalje predstavlja Rondov očajan šut. Iako ne puca nerezonski kao Josh Smith i ima potrošnju prilagođenu svojim talentima, protivničkim obranama je često pre-jednostavno ostaviti Ronda i igrati 5 na 4 obranu. Agresivnim ulazima on donekle kompenzira taj svoj minus, ali usprkos svim naporima i dalje ostaje iza Garnetta i Piercea na hranidbenom lancu, naglašavajući još jednom kako je Boston bio bolja napadačka momčad u danima kada su Garnett i Pierce imali više ovlasti u organizaciji igre, odnosno kada je Allen bio treća opcija, a ne tek 3&D igrač.

Jasno, ništa od ovoga nije Rondova krivica, vrijeme se ne može zaustaviti i sve veće oslanjanje na njega kao nasljednika Velike Trojke je neminovno, a s tim i transformacija stila igre. Iako, ponekad izgleda kao da je za Celticse proces starenja stao. Pierce je možda i najveći krivac za loš ulazak u sezonu, priznao je da je bio nespreman za relativno brz kraj lockouta, ali kako je s vremenom dizao formu, dizala se i igra Bostona. PP u naponu snage i dalje ostaje jedan od najboljih all-round igrača u ligi, legitimni triple-threat i podcijenjeni stoper koji nosi napad Bostona u kritičnim trenutcima svojim ulazima i igrom s poludistance. Garnett fenomenalnim šuterskim učinkom uspijeva opravdati ogromnu potrošnju za tako jednodimenzionalnog strijelca (čak 77% njegovih pokušaja bilo je iz skok-šuta između reketa i linije za tri), a Ray je sjajan u ulozi specijalista.

Uglavnom, sve ovo pričam da istaknem kako petorka nije bila problem usprkos netipičnom playmakeru i netipičnim visokim igračima. Ne, problem Bostona bio je isključivo manjak podrške s klupe, posebice napadačke podrške, a ako postoji jedan problem kod startne postave, taj je manjak brzine, odnosno Riversova svjesna odluka da se igra sporijim ritmom kako bi se poštedilo veterane, a ujedno i iskoristilo njihovo doktorsko umijeće u igri na postavljene obrane. Uostalom, priča o tome da je Bostonov napad lišen tranzicije i da je to njegova najslabija točka čisti je mit – Celticsi su na ligaškom prosjeku po pitanju učestalosti kontri, one predstavljaju 14% njihovih napada, a po učinkovitosti u tranziciji su također prosjek, s 1.12 poena po posjedu. Istina je da zato što Rondo praktički predstavlja jedinu stalnu opasnost od ulaza spadaju u donju trećinu lige po pokušajima iz ulaza, ali ta situacija se znatno promijenila onog trenutka kada je Bradley dobio veću minutažu. Plus, nije da se radi o nečemu što se ne da kompenzirati, iza Celticsa su po tom aspektu igre i Pacersi i Mavsi i Sixersi, pa ih to nije spriječilo da uđu u playoff. Jednostavno, ako si šuterski učinkovit, onda te nekoliko koševa manje u reketu po utakmici ne bi smjelo koštati glave.

Što nas dovodi do ključnih poteza njihove sezone. Prvi je prisutan od početka do kraja i odnosi se na Docovo upravljanje Garnettovom minutažom. Ograničivši KG-a na 30 minuta po večeri, Rivers je praktički spasio sezonu Celticsa, karijeru Garnettu i omogučio Bostonu da ostane na okupu još barem dvije sezone. Recept je jednostavan, ovi veterani možda više nisu franšizni igrači, ali ako im smanjite minute, u stanju su odigrati najbolje moguće kopije franšiznih igrača. Nažalost, zbog manjka klupe, sličan potez nije bilo moguće izvesti s Pierceom i Allenom, što je zasigurno dovelo do njihovih ozljeda u playoffu, samim time i kraja nada Bostona.

Drugi potez tiče se Bradleya. U trenutku kada su ostali bez Allena zbog problema sa zglobovima, njegova podrška je bila ključna. Kombinacijom šuta i ulaza, uz izuzetnu stopersku rolu, on je ne samo zamijenio Allena, već i donio potrebni dašak svježine u rotaciju, ali i u napad – protivnici Bostona sada su trebali paziti na dva slashera, što je automatski donijelo još više otvorenih šuteva ostalima.

Treći potez koji je spasio sezonu dogodio se nakon malo manje od 30 utakmica, kada je Doc konačno bio prisiljen odustati od visoke postave s Garnettom na četvorci (O'Neal i Wilcox zaključili sezonu zbog ozljeda) i zaigrati s niskom rotacijom sastavljenom od dva šutera pod košem. Spajanjem Bassa i Garnetta u startnoj petorci, Doc je konačno većinu minuta podijelio najboljim igračima, što je dovelo do skoka u efikasnosti. Ne prevelikog, ipak se radilo o šuterskoj momčadi kojoj je najbolji šuter bio out zbog ozljede (Ray), s dva beka koja baš i nisu šuteri (Bradley je slično Rondu većinu svojih koševa zabijao u reketu, točnije nakon cutova, dodavši tako sjajnim kretanjem bez lopte još jednu opciju u napadu), ali se pokazalo da ipak nije svejedno okružili Ronda s 4 ili 3 napadačke opcije.

Dakle, Ainge i Rivers vjeruju da i dalje imaju šansu, a nade polažu u činjenicu da što zbog ozljeda (Allen je već ispao iz igre kada je Bradley dobio veću ulogu, Jeff Green otpao je prije početka sezone), a što zbog promašaja s visokim igračima (9 milja za Wilcoxa i O'Neala mogli su se pametnije potrošiti), Boston nije imao pravu priliku za poštenom borbom. Jednostavno, bez klupe pritisak na veteranima je ogroman, a Pierce, Allen i KG više nisu u naponu snage kao LeBron James pa da mogu zamaskirati sve slabosti rostera. I tu na scenu stupa tržnica na kojoj Boston bazira cijeli kratkoročni plan.

Umjesto da razbiju jezgru i grade iz početka oko Ronda i zadnje dvije Pierceove godine (bilo da ih trejdaju ili da ga zadrže kao most do nove generacije), Celticsi su se spremni kladiti kako je zadržavanje lanjskog rostera najbolji potez kojega mogu napraviti. Nekadašnja šampionska jezgra samo treba pojačanja, a ostvarenju ovog plana pridonosi izuzetno fleksibilna salary cap situacija, koja omogućuje ozbiljna pojačanja rostera bez gubitka najvažnijih igrača.

FAST FORWARD

Prvi korak u izgradnji potrebne klupe i nove rotacije tiče se novih ugovora s Garnettom i Allenom. Naime, dok god ne potpišu za Boston ili se Celticsi ne odreknu Bird prava na njih, i Allen i Garnett računaju se protiv salary capa, otežavajući tako Aingeu lov na ostale slobodne igrače. Jasno, radi se o tehnikaliji koja bi vrlo brzo trebala biti riješena – Garnett je već dogovorio novi ugovor za skoro pola manju plaću od lanjske, ostavivši tako Bostonu između 13 i 15 milijuna na raspolaganju. Barem na papiru, jasno, jer u praksi s njima neće biti moguće raspolagati dok se ne riješi stanje s Bassom, Greenom i Allenom.

Što nas dovodi do Raya. Ako će se voditi sličnom logikom kao Garnett, Allen bi mogao potpisati također za pola lanjske plaće, znači za nekih 5 milja po godini. Za takav novac Boston ne može pronaći jednako kvalitetnog igrača na tržnici, eventualne zamjene u startnoj roli (Mayo ili Terry) koštali bi znatno više za znatno upitniji obrambeni učinak. Allen jednostavno zna napamet cijeli sustav, od obrane do napada, što je za momčad koja cilja na instant uspjeh neprocijenjivo. Također, potpiše li Ray za neki od ovih smiješnih poreznih midlevela kojim se nabacuju iz Miamia, bit će to apsolutna krađa. To što čovjek ima 36 godina ne znači da treba pristati na minimalac – ako Allen vrijedi za 3&D opciju startne kvalitete, onda zaslužuje i takvu plaću, dakle između 5 i 8 milja po sezoni. Plus, da ne spominjem koliko bi perverzan bio njegov dolazak u Miami, gdje bi preko noći postao četvrti igrač po kvaliteti, ali zato deveti po plaći. Kao jedini racionalna kontra-opcija ostaje Memphis, ali obzirom da su u pitanju isti novci, logično je pitati se zašto bi Ray izabrao ijedan drugi scenarij osim ostanka u Bostonu.

Dakle, ako ćemo uzeti da je i njegov ostanak gotova stvar, sada imamo situaciju u kojoj Celticsima ostaje negdje oko 8-10 milja (plus još desetak do zone poreza na luksuz koje mogu trošiti na svoje igrače) i puni midlevel na kojega imaju pravo jer se nalaze ispod salary capa, a to znači da mogu loviti čak tri solidna igrača za zaokružiti rotaciju. Sljedeći na popisu su naravno Brandon Bass kao dokazani partner Garnettu (na tržištu ionako nema visokog igrača srednje klase vrijednog pretplate) i Jeff Green kao nasušno potrebna zamjena za Piercea.

Bassov ostanak je prioritet, ali tu se javljaju i prvi pravi problemi - ponude li mu povišicu koju očekuje (odustao od garantiranih 5 milja što znači da traži negdje između 8 i 10 po sezoni), ostat će bez prostora za dva pojačanja, a Greenu zatim mogu ponuditi samo ugovor u rangu midlevela. Ista stvar se događa ako krenu i obrnutim redom – u slučaju da Green traži ugovor u razini lanjskoga (9 milijuna za godinu dana koji su poništeni nakon medicinske intervencije), ostaje im samo midlevel iznos kojega mogu ponuditi Bassu. Realno, ostanak obojice stoga je moguć u dva slučaja. Prvo, ako prihvate manje iznose od tržišne vrijednosti, što je već malo previše za očekivati nakon popusta kojega su dobili od Garnetta i kojega će dobiti od Raya. Izraz "Luck of the Irish" u ovom slučaju bi trebao opravdati svoje ironične korijene. Drugo, ako Boston bude spreman riskirati s plaćanjem poreza.

Ako bi morao birati jednoga, svakako bi izabrao Bassa. Green je tipični tweener koji predstavlja veliki problem u obrani, nema pozicije koju može pokrivati, a to uništava vrijednost koju ima u napadu kao kvalitetan razigravač, pouzdan skakač (barem za poziciju niskog krila) i solidan strijelac. Green bi uglavnom koristio kao zamjena Pierceu, uz povremenu rolu u niskoj petorci kao lažna četvorka, ali sve što on može ponuditi na toj poziciji manje je od onoga što može ponuditi Bass. Ukratko, zamjena za Piercea se možda može naći i za manji iznos.

S druge strane, sasvim su realne nade kako će Sullinger zamijeniti Bassov učinak s poludistance. Dapače, obzirom na Sullingerove skakačke brojke, njegovo uskakanje u Bassovu rolu pod košem možda Celticsima donese i toliko potrebnu kvalitetu u skoku koju su izgubili onoga dana kada su Perkinsa poslali u Oklahomu. Problem s Bassom je u tome što se radi o šuterskom specijalistu koji nije pomogao u obrani (ali nije ni odmogao, dok to za Greena ne možemo garantirati), ali ni u skoku (tu bi jedan pravi visoki dobro došao da sakrije najveći problem Celticsa tijekom cijele sezone jer Bassove skakačke brojke bliže su beku nego visokom igraču), što Sullingera čini zahvalnom zamjenom.

Ako idealni plan uspije i nekim čudom i Bass i Green stanu u ovih preostalih 10 milja salary capa, odnosno 20 milja do poreza, uz malo sreće Boston za midlevel može dobiti toliko potrebnog pravog centra (možda Hawes, koji bi se stilom igre uklopio u napad Bostona u kojem se visoki izvlače iz reketa dok bekovi jurišaju, ili možda Camby, kao pouzdani back-up Garnettu sposoban kontrolirati skok druge postave) ili pak naciljati nekog rasnog vanjskog igrača (Mayo je možda preoptimistično, iako teoretski moguće, rješenje, ali netko bolji od Doolinga kao osiguranje za udarnu trojku Rondo-Ray-Bradley svakako je poželjan).

Ako pak ne uspiju zadržati cijeli roster, odnosno ako im Green ili Bass pojedu sav preostali prostor pod salary capom, uvijek mogu pokušati midlevel potrošiti na spomenute Hawesa ili Cambya (ili Mayoa), a onaj preostali, sitniji, dio salary capa potrošiti na Krstića, čija Bird prava imaju i koji bi kao pick & pop opcija mogao odraditi svoju rolu light-Bassa (plus je jednako nebitan skakački). Doduše, pitanje je razmišlja li Krle Gospodar Stolica o povratku u NBA (život u Rusiji i igra bez obaveza su primamljivi, tip samo ispaljuje šut za šutom i nitko mu ne viče da ne igra obranu), ali svakako bi bio solidno i jeftinije rješenje od Bassa za osigurati se u slučaju da Sullinger nije spreman odmah pomoći.

TRENUTNA JEZGRA: Garnett, Pierce, Rondo, Bradley, Johnson, Sullinger, Melo (44 milijuna)

REALAN ROSTER: jezgra + Allen (5-6 milja), Green (5-8 milja), Krstić (4-5 milja), Camby (pola midlevela), Pietrus (minimalac), Dooling (minimalac)

IDEALAN ROSTER: jezgra + Allen (5 milja), Bass (6-8 milja), Mayo/Hawes (midlevel), Green (5-8 milja), Dooling (minimalac)

- šteta što su na draftu propustili potencijalne zvijezde poput Tonya Wrotena ili Perrya Jonesa radi osiguranja pod košem (koje im u slučaju ostanka Bassa ili vraćanja Krstića neće ni biti potrebno), Melo će teško pomoći odmah u ozbiljnijoj roli, a još jedan bek na turbo pogon koji bi riješio pitanje vanjske rotacije ili još jedan visoki koji bi mogao odmah pomoći na perimetru, dali bi im dodatnu fleksibilnost u slaganju rostera

- Johnson je lani u kratkim epizodama pokazao da se na njega može računati u obrani, potpuno se uživio u pokrivanje i pomaganje na sve strane koje Celticsi forsiraju, ali potpuno je podbacio kao pick & pop realizator (što nije dobar znak jer je upravo zbog toga draftan), tako da ni od njega, kao ni od Mela, ne treba očekivati značajniju ulogu u rotaciji i zato ih i nisam uzeo u ozbiljnije razmatranje u ovim pokušajima slaganja rostera

11Apr/127

MIAMI COLD

Posted by Gee_Spot

Nemam pojma kako Riley podnosi penzionersko doba (možda peca, uči plesati salsu, veze goblene), ali očito ima problema sa sluhom ako ne čuje sirene za uzbunu koje su se nakon noćašnjeg poraza od Bostona upalile u Miamiu. Izgubiti od ovakvog uber-Bostona - abnormalnog Bostona, koji zabija 60% iz igre i gađa tricu s 64%, Bostona u kojem Rondo i Bradley ne mogu promašiti iz vana, gdje Pavlović zabije dvije trice za redom i gdje Garnett igra kao da je deset godina mlađi - nije ni sramota ni problem. Tako barem diktira razum, Celticsi nisu momčad koja tek tako može zabiti 115, ovo nisu održivi postotci šuta, kako oni budu padali povećavat će se šanse Heata.

Međutim, ono što jeste problem i što je vidljivo već tjednima, to je nemoć Miamia da napravi išta kroz reket, bilo da se obrani ili da nešto zabije, a, vezano uz taj simptom, javlja se i korištanje stila igre koji ne priliči favoritima već je obilježje gubitnika (trice i kontre, kontre i trice, kao jedini način da se napad drži podmazanim). Ako ne računamo ulaze Wadea i Jamesa, te njihov povremeni post up, Heat pod košem ne postoji. Istina, ovoga ima dovoljno da se napad kotrlja, ali od kada je kotrljanje nešto što očekivamo od izazivača? Izazivač mora imati kontrolu reketa, jer ako je nema, onda se odlazi na odmor nešto ranije od planiranog.

Visoki su kriminalni, posebice u obrani. Bosh igra najgoru košarku karijere, ali čak i da se digne na razinu treće opcije kakvu je igrao lani, on nije taj čovjek koji može zatvoriti sve rupe. Puno većim problemom čini se smrt Udonisa Haslema, koji je od korisnog igrača zadatka postao potpuna smetnja i najveći problem momčadi (Celticsi su, nije slučajno, najveću prednost napravili dok je Udonis bio na parketu). Ako odvrtimo film na prošlu sezonu, sjetimo se kako je Chicago gazio Heat, kako su ih ubili u prvoj utakmici finala Istoka s 20 razlike i kako je Spoelstra tada u vatru ubacio još nespremnog Haslema, koji je svojom borbenošću donio momčadi 30 minuta igre u reketu kakvu do tada nisu imali i na neki način preokrenuo seriju.

Dodaj ovome limitirane Anthonya (potpuno ispao iz rotacije) i Turiafa (previše minuta) i nije ni čudo da je Heat tu gdje jeste usprko tome što je James odigrao briljantnu partiju, što je Wade (odmornih nogu nakon pauziranja od prethodnog susreta) konačno pokazao da opet hvata pravu formu i što su trice upadale – svoje su odradili i Chalmers i Jones i Miller. Miami trenutno igra s vanjskom linijom i s dva leša pod košem, a to nije dobar recept za uspjeh.

Naravno, ne treba zanemariti ni briljantan posao koji je Doc napravio s Celticsima. Oni su za playoff spremni i obzirom na formu šteta je što on ne počinje sutra. Sve rotacije su na mjestu, a odluka o uvođenju Raya s klupe pokazuje se punim pogotkom. Barem u ovom matchupu s Heatom – kad Ray ulazi u igru Wade je na klupi, što mu omogućuje lakše dolaženje do šansi koje ovaj veteran ne propušta. Plus, ranim vađenjem Garnetta, kojega onda stavlja u postavu dok je Rondo na klupi, Doc u drugoj petorci sada ima i playa (KG) i strijelca (Ray) koji ne dozvoljavaju padove u napadu. Tako jednostavno, a tako briljantno.

Kemija koju trenutno Celticsi iskazuju je neodrživa, nema šanse da Pavlović i Stiemsma daju ovako pozitivan učinak tijekom playoffa (osim ako Tommy stvarno nije bio u pravu kad je Grega nazvao novim Russellom), ali to i nije bitno jer Doc je našao formulu za još jedan juriš. Napad funkcionira u ovim inverznim ulogama, gdje bekovi ulaze u reket, a visoki pucaju iz vana, dok su rotacije tako posložene da održe tempo u napadu tijekom svih 48 minuta. A tu je na kraju i glavno oružje – obrana.

Dok napad štima solidno iz jednostavnog razloga što konačno većinu vremena na parketu borave Bass i Garnett kao dva najbolja visoka strijelca (nema više podjele minuta antitalentima poput O'Neala i Wilcoxa samo zbog obrane, što u neku ruku naglašava da je Doc u pravu kada kaže da je većina pozitivnih promjena koja se događaju čisti plod slučaja, a ne nekakve velike ekspertize), obrana funkcionira bolje nego ikada prvenstveno zbog fenomenalnih 1 na 1 igrača poput Bradleya i Garnetta. Dodaj još Rondovu upornost, te Bassovu i Pierceovu snagu, i jasno je kako Celticsi nemaju slabi matchup kojega protivnik u postavljenom napadu može izolirati i koristiti.

Minute malom Bradleyu postale su ključ i to je jedan od luđih scenarija koje nam je ova sezona donijela. Ali, tu nije kraj, jer Celticsi protiv Heata imaju još jednu prednost – manjak visokih Miamia omogućuje im kontrolu skoka, što je nešto što ne bi imali protiv Bullsa ili Pacersa i zato je lov na treće mjesto krucijalan – oni očito imaju igru za Heat i moraju si osigurati ovakav scenarij u polufinalu. Miami je pokazao da može zabiti protiv njihove obrane ako ubrza igru, posebice da je u stanju koristiti slabosti koje Celticsi imaju u kontroli lopte (inverzija uloga kao posljedicu ima previše izgubljenih), ali, kako se noćas pokazalo, čak i kada ti elementi tipični za slabije ekipe funkcioniraju (realizacija kontri i trica), problem uvijek ostaje zabiti u postavljenom napadu.

Celticsi jednostavno imaju prednost, i dok god mogu pratiti Heat tricom za tricu (a to nije nemoguće, jer Pierce i Allen su u stanju i nadmašiti Chalmersa, Jonesa, Millera i Battiera) te održati tranziciju ispod 20%, favoriti su u ovoj seriji. Miami je imao trenutaka kada je igrao sjajno, posebice kada bi se James spustio leđima i pronalazio Wadea na ulazu ili vraćao povratne ili pak sam išao u realizaciju. Međutim, Heat kako da bježi od ovakve igre, možda i zato što im dodatno usporavanje ritma stvara probleme u obrani, a možda i zato jer postavljeni napadi jednostavno nisu postali dio njihova identiteta.

Što je šteta, jer ako neće koristiti Jamesa na četvorci i konačno zaigrati s malom postavom barem protiv Bostona, onda im samo ostaje paliti svijeće i nadati se da će Bosh preko noći pronaći muda i da će Spoelstra nekako iscijediti solidnih 25 minuta u obrani od Turiafa i Anthonya. Ja radije svoje nade polažem u to da će Garnett i dalje nastaviti dominirati nad Chrisom.

Dakle, Patrick James Riley, vrijeme je da pozoveš ovog svog mulca od trenera na raport i objasniš mu neke stvari poznate ti još iz vremena kada si Magica stavljao na centra da bi vlasitoj momčadi povećao šanse za uspjehom. Boston trenutno drži prednost i logika nalaže da Spoelstra isproba sve opcije kako bi tu prednost anulirao (čak ima i sreće što mu se ovo dogodilo u regularnom dijelu, jer ovakvim raspletom u playoffu sad bi već bili pokojni). James na Bassu tijekom 30 minuta ne čini se ništa slabijom alternativom od toga da se gube utakmice s Turiafom ili Haslemom. A, ako njegovo veličanstvo LBJ ne želi igrati u postu, onda mu uvijek ostaje opcija da jednog dana kupi nečiji prsten prvaka na ebayu.

2May/1115

THE TAKE CARE BEARS

Posted by ispdcom

Nedjelja iz snova - dvije NBA utakmice nabijene značenjem i tenzijama, a sve skupa gotovo do ponoći. Divota. Dođe ti da poželiš da je tako uvijek. A onda skužiš - kvragu, da se ne dižem u mrtve sate tijekom kojih bi ionako spavao gledati omiljenu zabavu, teško da bi je uopće stigao gledati u ovolikim količinama. Odnosno, ne bi jučerašnji dan bio tako savršen da je svaki dan nedljelja. Ako kužite što hoću reći. Uglavnom, da ne duljim, slijede osvrti na Memphis i Oklahomu te na Miami i Boston. Inače, redakcija je podijelila zadatke tako da ovu prvu seriju ekskluzivno pratim ja, a Miami i Boston ćemo odraditi zajedno ja i Sickre. Emir će se pobrinuti za Bullse i Hawkse, a o Lakersima će tko stigne.

THUNDER - GRIZZLIES, G 1

Očekivali smo ljepoticu, ljepoticu smo i dobili. U prvih 12 minuta mogli smo vidjeti sve najbolje od obje momčadi – briljantne atletske i fizičke predispozicije pojedinaca u redovima Oklahome, odnosno sjajnu obranu Memphisa te nesebični napad u kojem svi trče, zabijaju i dodaju. Više nego dovoljno za uživanje.

Vidjeli smo i neke loše – nedostatak vanjskog šuta kod Grizlija, odnosno bezglavu igru Russella Westbrooka. S tim da Memphis svoje mane može sakriti - kao prvo, ne potencira ih (cijelu utakmicu potegli su manje od deset nerezonskih šuteva, od čega su pola uzeli Young i Randolph u situacijama kada se moralo pucati), a, kao drugo, Zach Randolph može zabiti koliko treba u reketu onom svojom baršunastom rukom protiv svakog oblika obrane tako da im prijetnja iz vana praktički i nije nužna.

Memphis se od prve sekunde nametnuo kao fundamentalno zdravija ekipa. Dok je Oklahoma brzala sa šutevima i odlukama u obrani i napadu, u svakoj situaciji se kockajući (ishitrenim šutom ili pokušajem krađe lopte), Grizliji su jednostavno igrali košarku - dodaj loptu slobodnom čovjeku u napadu te igraj nogama i svom snagom u obrani.

Za otići na prvo veće vodstvo ipak su morali čekati odlazak Duranta i Ibake na klupu. B postava Oklahome može odigrati solidno, ali obzirom da Memphisova klupa ne igra ništa lošije od startera, to solidno je u ovom slučaju premalo. Battier, Vasquez, Arthur i Mayo su odradili sjajan posao odmah po ulasku, a Conley i Zach su nakon povratka nastavili održavati razliku, u jednom trenutku prijeteći odlaskom čak na +20.

Na poluvremenu je ipak bilo prihvatljivih -10, s tim da je bilo jasno kako s ovakvom šupljom obranom OKC ne može parirati ekipi koja ima više nego dovoljno napadačkog talenta (i strpljenja u građenju napada) koristiti sve njihove rupe. I da stvar bude još gora, ta ekipa s druge strane igra fantastično u obrani. Nadoknaditi toliku razliku bilo bi moguće kada bi uz Duranta cijeli napad igrao učinkovito, ali kako igrati učinkovito kada ti je play Westbrook, čovjek koji gubi lopte, baca krive pasove, razbija ritam, uzima očajne šuteve i forsira ulaze kroz zid u suludim količinama?

Najbolje je rekao Sickre kada je u jednom trenutku rekao – ''Oklahoma možda i dobije ovu utakmicu. Ako Westbrook ubrzo skupi 6 osobnih."

Treća četvrtina donosi živahniju Oklahomu u obrani, a možda i ne - problem s Memphisom u ovom periodu je bio što su umjesto mušketirske momčadske igre odlučili razliku održavati vrteći izolacije za Zacha. To je malo uštopalo ritam u napadu, pa Thunder tako dolazi u egal. Ali, čim su Grizliji opet počeli vrtiti onaj svoj visoki pick 'n' roll kojim su raskomadali Spurse, čim je Gasol zauzeo svoje mjesto na vrhu reketa i počeo razigravati i zabijati i skakati i raditi što ga je volja, odnosno čim je Conley poveo računa o ritmu igre, dakle čim se lopta nastavila kretati, odmah su opet uzletjeli.

Ovaj put bez namjere da uspore – gradili su vodstvo potpuno frustrirajući Oklahomu koja nije imala rješenja u obrani za, možda se čini banalnim tako ih nazvati, inteligentne košarkaške poteze. Ibaka je lijepio banane, ali sam nije mogao zaustaviti ekipu koja je na kraju lakoćom zabila 114 poena. Kada toliko zabiješ u playoff utakmici, uz 50 % šuta i 21 asist naspram samo 7 (!!!!) izgubljenih, jednostavno ne možeš izgubiti utakmicu.

Gasol i Zach su totalno nadigrali OKC pod košem, braća Ransol su se još jednom pokazala prevelikom preprekom. Nije stvar u moći, Oklahoma ima dovoljno mesa i snage da zatvori reket i kontrolira skok (iako je sinoć izgledalo da Memphis može do ofenzivnog skoka svaki puta kada im treba), ali njihovi visoki igraju košarku na jednoj šljakerskoj razini i jednostavno ne mogu pratiti all-round učinak Ransolovih. Šut s vrha reketa, skok-šut unazad s boka, horok, asisti - jadni Perk, Ibaka, Collison i Nacist u čudu gledaju što se to događa. Čovječe, čekali smo nekakve Grizzliese, kad ono tamo Kingsi s Webberom i Divcem 2.0!!!

Durant i društvo se jedino mogu nadati da će im uspijeti zabiti koš više. Nema šanse da ostave Memphis ispod 100 koševa, a to znači da će morati zabijati debelo preko 100 protiv jedne od najboljih obrana u ligi. Sad, kada imaš Kevina Duranta u momčadi, uvijek imaš šansu zabiti više od svakog protivnika, bez obzira koliko inferiroan bio. Ali, prvo će trebati zauzdati Westbrooka kojemu su ove svježe kritike izgleda totalno poljuljale samopouzdanje pa sada više ne zabija ni one ulaze u kojima je dominirao. Duh je pušten iz boce, cijeli svijet sada priča o Westbrooku kao o problemu i to sigurno ostavlja dojam na ovog momka. Ali, nema ga smisla žaliti - ispucati 23 lopte od čega je barem 15 bilo iz bezveznih situacija, imati više izgubljenih od asista i potpuno ubijati ritam u napadu umjesto ga davati, e to je stvarno previše. Durant bi s jednim playom u rangu Nasha ili Ronda zabijao 40 kao iz šale, a to što s Westbrookom uspijeva doći do 33 u utakmici u kojoj mu ovaj nije praktički dao loptu (osim onog jednog NBA action asista), pravo je čudo.

A kad sam već spomenuo NBA action, upravo me on vodi do najvažnije istine prve utakmice - prekrasno je konačno vidjeti mladu momčad koja igra Košarku kako očitava lekciju tipičnim NBA proizvodima koji jašu talent i fizikalije bez da shvaćaju igru. Dosta mi je više tih paradoksa Oklahome, tih sjajnih momaka koji su fantastični van terena, sve redom Grant Hill do Grant Hilla, da bi na parketu igrali kao gomile Iversona i Cartera. Daj mi tipove koji su na parketu Momčad. I daj mi dobrog duha Shanea Battiera. Kako navijati protiv ekipe za koju igra ovaj majstor?

Napomena za kraj – ima Memphis svoga Westbrooka, taj se zove OJ Mayo. Svojim ishitrenim potezima i pogrešnim odlukama u jednom periodu kočio je momčad, ali zbog činjenice da je bez premca najbolji šuter u ekipi, Hollins ga jednostavno mora trpiti na parketu. Međutim, njegov stil igre strši iz ove kontrolirane igre Memphisa kao govno u bazenu za vrućeg ljetnog dana, tako da sumnjam da će ostati dio ekipe poslije ove godine. Obzirom da je tu Zach i da će se dogodine pridodati Gay, imati još jednog takvog individualca bilo bi preopasno za kemiju koju su razvili. Moj savjet? Poslati ga u Portland u zamjenu za Odena – Memphis time dobiva čvrstu peticu, Oden bi valjda mogao 15 minuta igrati da se ne ozljedi, plus opet bi se spojio s najboljim prijateljem Conleyem. Portland dobiva Mayoa, potencijalnog ubojicu (protivničkih obrana, ali i vlastite momčadi). U biti, on Portlandu uopće nije potreban, ali kako se zadnjih dana bavim samo Memphisom (ovakav crush u jednu momčad nisam imao od 2002. i Kingsa), to mi je palo na pamet da im fali samo sirova back-up petica kako bi imali po dva igrača za svaku poziciju.

Uf, jedva čekam osvetu Lakersima za sve one rane koje su nanijeli Bibbyu, Divcu, Webberu i Bradu Milleru.

HEAT - CELTICS, G 1

Gee: Na startu kao da je sve bilo protiv Bostona - prvo dvije brze osobne Ronda (uz dodatak da je i ono što je odigrao do odlaska na klupu odigrao ispod svake razine), zatim Miami kreće sa serijom trica kojom se konačno uspijeva odvojiti i onda se još Wade i LBJ odmaraju dobar dio druge četvrtine i čuvaju za kasnije, zato što igrači s klupe Miamia gaze klupu Bostona.

Sickre: Ne radi se samo o lošem startu, osim Raya Allena nitko od nositelja sinoć se nije pojavio na utakmici. S druge strane James Jones je odigrao utakmicu karijere, izbombardirao je Boston i ubio im svaku nadu tricama, a Wade je konačno dokazao da su lošije partije protiv Bostona u regularnom dijelu sezone bile slučajne. Ili nisu?

Gee: Ray ih je nosio cijelu utakmicu, njegovim potezima i Docovim antologijskim motivacijskim govorima Boston može zahvaliti što nije pregažen. Pierce i KG bez Ronda kao da su sakati, čudo kako je Rondo ne samo postao najvažniji igrač nego praktički izgleda kako je on za ovu ekipu ono što je Rose za Bullse ili Howard za Magic, esencija. To nije dobar znak za momčad koja se uvijek hvalila podjednakim mogućnostima i odgovornostima prva četiri igrača. I da, Jeff Green je najgori igrač u playoffu, crni Turkoglu.

Sickre: Boston je usprkos očajnoj igri nekoliko puta krenuo u seriju, svaki puta ih je Heat odbio. Spoelstra je zvao pravovremene time-outove nakon kojih bi Miami opet krenuo naprijed, a onaj zadnji pokušaj povratka, kada se Allenu konačno priključio Pierce i kada je Garnett zaigrao obranu kao u najboljim danima, prekinut je Pierceovim glupim isključenjem. Što je i simbolično, jer usprkos sjajnom izdanju Heata, Boston je sinoć sam sebi bio najveći protivnik. Sjeti se samo Rondovih izgubljenih lopti u završnici koje su dovele do laganih tranzicijskih poena i potpuno razigrale Miami.

Gee: Moram istaknuti kako je uz Raya najbolji igrač Bostona bio Chris Bosh. Gledam ga godinama, ali svaki put me uspije iznova iznenaditi, sinoć je izgledao mekano poput Ive Josipovića. Mogao bi složiti film samo od njegovih kukavičkih poteza u prve dvije četvrtine – kilavi skok-šutevi pored Garnetta koji su jedva dolazili do obruča, panični pasovi u prazno, padovi nakon sudara s bilo kojim tijelom u kretanju. Tip je takva vagina da me ne bi čudilo da ima menstruaciju jednom tjedno.

Sickre: Sve ti govori da je Heat na poluvremenu imao +16, a da Boshov +/- bio -1. Neviđeno.

Gee: Ali i to dosta govori o utakmici koju su odigrali svi ostali igrači Miamia. I da, taj Bosh je usprkos svemu na kraju uhvatio više skokova od Garnetta.

Sickre: Ma Boston ne može lošije od ovoga, a Heat je odigrao maksimalno. To je kratki sažetak na trenutke negledljive utakmice, koja je nakon one fantastične predstave u Oklahomi stvarno došla kao antiklimaks.

Gee: Doc je u jednom trenutku rekao ključnu stvar - mi ovog protivnika ne možemo dobiti njihovom igrom, fizičkim sudarima prsa u prsa. Moramo ih dobiti košarkaški - dodatnim pasom, pomaganjem u obrani. Toga svega sinoć jednostavno nije bilo. I nikako za sve mane Bostona ne može biti kriv Miami - jesu odigrali dobro, ali ne toliko dobro. Jednostavno, Wade i društvo su izašli napaljeni i puni pozitivne energije, a Boston je s druge strane bio prazan, nespreman, onakav kakav je bio dobar dio završnice regularne sezone.

Sickre: Rivers je neočekivano zbog svih spomenutih problema imao priliku testirati klupu, možda ga može radovati solidna igra Delontea Westa. Netko mora pomoći u napadu jer bez Ronda u naponu snage Boston često upada u takve realizatorske crne rupe da izgledaju kao NBDL ekipa.

Gee: Celticsi ne smiju dozvoliti Miamiu toliko odvajanje ubuduće, jer svi znamo da Miami igra sve bolje što je plus u kojem se nalaze veći. Mislim, Miami im je zabio 99 koševa, to sve govori. Da mi je netko prije početka serije rekao da će netko zabiti više od stotke u ovoj seriji, rekao bi mu da izvodi Jeffa Van Gundya, odnosno da priča gluposti. I onda se skoro dogodilo da je Miami već u prvoj zabio preko 100. E, sad, obzirom da se to nije dogodilo čak ni usprkos svim onim tricama i šupljoj obrani Bostona, vjerovatno i neće, ali meni je to simbolično za ovu seriju. Naime, kako jedna momčad može biti toliko bolja i da se opet ne može odlijepiti na sigurnu razliku? Kako ne mogu preko 100 čak ni u utakmici u kojoj im sve ide od ruke?

Sickre: Ma ovo je očito rovovska borba čak i kada obje momčadi nisu na istoj razini. Heat je dokazao da uz fenomenalnu partiju Wadea (više energije od cijele momčadi Bostona zajedno), all-round učinak Jamesa (radio na oba kraja terena) te podršku šutera može odigrati sjajno. U sljedećoj ćemo možda gledati Heat u kojem nitko ništa ne može pogoditi i u kojem Wade neće biti na ovoj energetskoj razini, odnosno možda se toliko istroši u obrani da mu ništa ne ostane za napad. Boston možda bude pravi, odigra na tragu ubuntua. I bez obzira na sve opet ćemo gledati neizvjesni rat na parketu. Bit će ovo duga, duga serija. Pa tko prvi pukne.

28Oct/101

CELTICS / HEAT

Posted by Gee_Spot

''Paper doesn’t play, people play''
- Doc Rivers

SCORE: 56-26
PRVIH 5: Rondo, Allen, Pierce, Garnett, Perkins
DRUGIH 5: Robinson, West, Daniels, Big Baby, Shaq
MVP: Rajon Rondo
LVP: Jermaine O'Neal

''Heat is looking more like Cavs than Celtics. Just like with the Cavs, the Miami offense often degenerated into the pick-and-stand-around play - the one where James retreats after a high screen and then works on one-on-one from the top of the key''
- John Hollinger

SCORE: 64-18
PRVIH 5: Chalmers, Wade, James, Bosh, Anthony
5 ZA KRAJ: James, Wade, Miller, Haslem, Bosh
MVP: Mike Miller
LVP: Chris Bosh

I tako je netko u NBA uredu pomislio kako bi super bilo kada bi dvije najbolje momčadi na Istoku otvorile sezonu. Da svi vide ono naj od oba NBA svijeta - onog momčadskog, old school kojega predstavljaju Celticsi i u kojemu su najvažnije ''prave'' vrijednosti, te onog zvjezdanog, post-Jordanovskog u kojemu je pojedinac na vrhu piramide, kao sam po sebi najvrijedniji.

Dobra zamisao, samo tko je mogao misliti da će momčad oko koje se digla tolika graja završiti prvu četvrtinu s 9 postignutih koševa. Devet. Miami Heat ili Miami Svjetlost? OK, znali smo da je Wade van forme i da im treba vremena da se uigraju, ali izgleda da gornja izjava Johna Hollingera izrečena tijekom predsezone pogađa u samu srž problema.

Primjetno je kako takozvana velika trojka većinu vremena uopće ne zna gdje sa sobom, napad nema nimalo tečnosti te se sve svodi na 1 na 5 silovanja i besciljno kruženje lopte. U takvom rasporedu snaga, do jučer veliki igrači djeluju kao obični smrtnici. A smrtnik je jači u skupini, društvu. Dok Miami ne nauči igrati kao momčad, nikakvi naslovi neće put Floride.

Naravno, individualni bljeskovi neće moći ništa protiv Bostona, Lakersa i možda još Magica. Ali preostale NBA momčadi nemaju čvrste obrane i učinkovite napade koji mogu zaustaviti tranziciju Heata te ih osuditi na organiziranu i sporu igru. Dakle, protiv ostalih 26 ekipa u ligi LeBron James, Dwyane Wade i onaj treći lik samo na osnovu individualnih kvaliteta radit će ogromnu razliku koja će pokriti sve vidljive nedostatke.

Upravo velika količina tih minusa i činjenica da je ovo tek prva sezona jednog dugoročnog projekta dovoljni su razlozi zašto smatram da je Miami izvrsna ekipa za regularnu sezonu, ali ne i za playoff. Zato i ne mislim da je ovih 60-ak pobjeda previše. Mislim, jednako loš Miami (ne računamo Bosha i LBJ-a) lani je samo s Wadeom ostvario plasman u playoff i 47 pobjeda. Dakle, 64 su minimum ovaj put.

S tri igrača navikla dobivati sama, ove slabije momčadi nemaju šanse. Makar pri tome morali, kako to Hollinger fino reće, degenerirati, Heatovci će na krilima obrane, brzine i snage nositi sve pred sobom. Stoga nije pošteno naglašavati kako nisu dovoljno čvrsti pod košem, kako nemaju pravog playa (ili barem još jednog dobrog beka) i kako im je klupa uglavnom krcata beskorisnim tijelima. Mislim, to može iskoristiti ionako samo nekoliko odabranih momčadi.

Da bi i Miami postao odabrana ekipa, trebat će im vremena da shvate koja je čija uloga. Nije dovoljno samo dati jedan napad za redom Wadeu, a sljedeći LeBronu. Netko će morati više vući u obrani, netko u organizaciji, netko u šutu. To kako će se raspodjeliti odgovornosti i uloge bit će interesantno za pratiti ovih prvih mjesec dana.

Evo, sinoć je bilo očito kako Wade igra ozljeđen. Da li zbog toga ili nečeg drugoga, James nije djelovao kao išta drugo nego James na kojega smo navikli. Čovjek koji stalno traži loptu, carini je i guši svaki pokušaj igre. Da, zabit će i namjestiti zicer, ali imaš osjećaj da akcija ne valja ako na neki način nema njegov pečat na sebi. Odobrio Kralj.

Bosh se odmah dokazao kao totalna tetkica. Najgore što mu se moglo dogoditi je bilo doći u momčad s dva ovakva fanatika. Svjestan da im nije ni blizu talentom i karakterom, Bosh će se povući u ulogu sporednog igrača, zadovoljit će se s desetak lopti, pokupit će neki skok i u sebi se nadati da će LBJ i Wade odraditi sav težak posao. Mislim, možda pretjerujem, ali imam osjećaj da je Miami dao ogroman novac za još jednog Udonisa Haslema, samo što se ova verzija boji kontakta (osim, naravno, s Jarrettom Jackom).

Možda Kralj ode malo u pozadinu kada Wade bude spreman, možda Bosh odluči biti aktivniji. Možda zaigraju bolje. Možda. Ali, još je važnije da se Mike Miller vrati u rotaciju. S njim će puno lakše kružiti i lopta, a lakše će se i zabijati jer Miller je bez konkurencije najbolji vanjski šuter kojega imaju. Mislim, ako žele biti Celticsi, tada u Miamiu moraju shvatiti da ne igraju imena već momčad. Ubuntu. Uvijek dodatni pas, ako treba i ako ne treba. Uostalom, Celticsi su im odmah na startu očitali lekciju upravo o tome.

Dok se na javi taj ubuntu, možemo uživati u egzibicijama koje će LBJ i Wade odrađivati protiv Kingsa i Hornetsa ovoga svijeta. I to ne toliko zbog individualnih kvaliteta, koliko zbog obrane koja će im omogučiti gomile kontri i lakih koševa. I LBJ i Wade mogu biti stoperi kada požele, Chalmers zna biti dosadan u pritisku na loptu, Haslem je još uvijek pouzdan policajac, a Joel Anthony je ako ništa drugo izuzetno pokretan obrambeni smetač.

Dodaj još Bosha koji će se valjda početi gurati za ponekim skokom, dodaj podatak da je trener Eric Spoelstra fanatik obrane koji se uopće ne zamara napadom jer zna da će ovakvi talenti s vremenom ionako sve sami skužiti i eto ti jedne čvrste obrane koja će kontrolirati skok i koja će sa svim ovim asistentima uokolo letjeti u napad.

Jako je važno i da Miller, njegova zamjena James Jones te nesretni playmakerski dvojac Mario ChalmersCarlos Arroyo (grozan, grozan košarkaš koji neće biti u stanju niti minimalno koristiti sav prostor koji će mu ostati) zabijaju svoje otvorene šuteve, pogotovo u utakmicama s jakim momčadima. U biti, obzirom da su Chalmers i Arroyo šrot, dobri stari Eddie House mogao bi dobiti popriličnu minutažu jer je u stanju zabiti. Njegov glavni nedostatak, kontrola lopte, u ovoj momčadi nije bitan.

Osim fajtera Anthonya i Haslema te onog trećeg velikana, pod košem Heata vlada suša. Zydrunas Ilgauskas, Jamaal Magloire i Juwan Howard više nisu u stanju biti članovi standardne rotacije. Dakle, čak i kada shvate što žele, Heatovci će se morati pomiriti s time da ovo ipak nije njihova godina, ma koliko mainstream bio nabrijan zaključiti kako jeste.

Za razliku od Heata koji ima neke slabosti, Celticsi se vraćaju jači nego ikada. Nakon lanjskog poraza u Finalu do kojega je po mnogima došlo zbog gubitka Kendricka Perkinsa kojega nisu imali kime nadomjestiti (i bez kojega će zbog iste ozljede biti do Nove Godine), Danny Ainge bez previše razmišljanja potrošio je dobar dio budžeta na dovođenje dva O'Neala – Shaqa i Jermainea.

Sad, možda je bio dovoljan i jedan, ali bolje ne riskirati. Ja osobno mislim da je ugovor Shaqu pun pogodak, jer Shaq će protiv Orlanda i protiv Lakersa vrijediti zlata (uostalom, lani je u dresu Cavsa upravo u tim susretima briljirao, jedini problem je što ga za sve ostale treba spremiti na policu), ali isto tako mislim da je ugovor Jermaineu spaljen novac.

Ono, ni jedan ni drugi nemaju što tražiti u napadačkom dijelu igre, ali Shaq barem ima širinu i snagu da smeta u obrani. Plus, Shaq u reketu ipak zahtijeva striktno čuvanje, dok Jermaine sa onim svojim tankim nogama i klimavim skok-šutom valjda više nikome ne ulijeva strah.

Povratak Delontea Westa u staro jato također je pojačanje, Boston sada ima drugu petorku sastavljenu od igrača koji bi u većini klubova bili starteri ili barem šesti igrači. Dakle, radi se o dokazanim haklerima. Delonte West je all-round materijal, Marquise Daniels također, barem kada je zdrav – šteta što uz njega ide kvota od nekih 50 utakmica po sezoni.

Nate Robinson i Big Baby su ipak glavna osovina s klupe. Robinsona svi hvale zbog zrelosti kojom je pristupio novoj sezoni (valjda više ne puca čim primi loptu) i naravno zbog energije, a Big Baby je sam po sebi jedna nuklearna elektrana, čovjek je po učinku odavno prestao biti šesti čovjek i danas je vjerovatno uz Rajona Ronda jedini Celtic bez čije odlične partije Boston nema šanse dobiti one najvažnije utakmice.

Naravno, to što je ovo već par godina Rondova momčad i što se sve vrti oko njega, a da se i dalje govori samo o Velikoj Trojci, a ne i o njemu, to ćemo ostaviti na dušu mainstream medijima koji nekako teže usvajaju nova gradiva. Mislim, Rondo je valjda jedini čovjek u ligi koji može potpuno dominirati utakmicom a da ubaci 5 poena, toliko o tome.

Ok, možda taj njegov šut stvarno predstavlja problem, ali obzirom na agresivne ulaze i sjajne asiste radi se o zanemarivoj sitnici. Ostaviš li mu prostora za šut, Rondo će u većini slučajeva ionako uhvatiti zalet da se još jače probije kroz tebe.

A što se dobre stare trojke tiče, tu i dalje sve štima. Nošeni ovim mladim snagama, Ray, PP i KG odmarat će se tijekom regularne sezone kao nikada, uz povremene bljeskove kada bude trebalo. Da što spremniji dočekaju playoff i novi juriš na titulu.

Pišući o Lakersima natuknuo sam kako smatram da će Phil Jackson muku mučiti oko toga gdje da stavi novi prsten. Ali, Boston nije ništa lošiji. Dapače, uz obranu koju igraju i koja će opet biti među najboljima, uz sjajne fundamente i prije svega uz fantastičnu stalnu potragu za slobodnim čovjekom u napadu, Celticsi su još jednom glavni favoriti za suprostaviti se Lakersima.

Jedini minus je što više nema Briana Scalabrinea, ali dva rookiea znat će dodati ručnik kako treba. Luke Harangody bio je predobar igrač na sveučilištu da ne dobije šansu i na parketu, a Avery Bradley je možda i najbolji obrambeni play zadnjeg drafta te će u kombinaciji s ostalim bekovima činiti možda i najžilaviju vanjsku liniju lige.

Volio bih više od ičega da ova generacija osvoji još jedan naslov, stoga i dajem prednost Lakersima. Logično, zar ne. Ako oni dobiju, drago će mi biti zbog Phila i prognoze, ako dobije Boston drago će mi biti zbog momčadi koja predstavlja sve ono najbolje od košarke kao sporta. Nesebičnost, uvažavanje, mogućnost da jedan sporedni igrač bude junak na jedan dan.

Zato sam i stavio Mikea Millera za MVP-a Heata. Ne zato što sam blesav i pravim se pametan jer kao mrzim Heat, ne. Cijenim Heat i ono što pokušavaju. Ali, samo želim reći da dok ne dođu na tu razinu da je sasvim normalno da Mike Miller bude glavni igrač pojedinih večeri, Bron i društvo bit će tek razigrana ekipa koja je odlučila da je cool igrati zajedno i zabavljati se. Kada pak shvate da je Mike Miller na neki metaforički način glavni, e onda ćemo znati da zabavljanje nije važno, već da su se okupili kako bi odradili posao.

A Boston je najbolji dokaz da se pri obavljanju posla može i uživati.

Jedva čekam reprizu lanjskog Finala.

For Boston!

11Jun/100

no-cast G4

Posted by Gee_Spot

Nakon noćašnje utakmice i dalje znamo da ništa ne znamo. Uhvaćeni smo u anti-HDZ momentu. Ne zna se. Uglavnom, serija je dobila neke nove trenutke, učinjeni su novi pomaci. Opet je bilo zanimljivije gledati od kuda će doći iznenađenje nego što smo imali prilike uživati u vrhunskoj košarci, ali u tome se i krije posebna draž ovog dvoboja. Kako nitko ne može predvidjeti što će se događati, svaki trenutak može se pokazati ključnim. A noćas ih je bilo poprilično.

Sudci su od samoga početka dozvolili borbenu igru s puno kontakta, praktički se nisu ni vidjeli do završnice kada je ipak malo trebalo stati na loptu. Očito je kako ovakav kriterij odgovara Bostonu koji iz čvrste obrane može puno lakše razviti nekakvu igru, što im je u prvoj četvrtini i uspijevalo. U biti, obje momčadi su na startu iskoristile svježinu te su odigrali kvalitetnih i učinkovitih napadačkih šest minuta, nakon kojih je uslijedilo jednako kvalitetnih šest minuta obrane.

Zatim su krenule i greške, te je opet postalo jasno da nas čeka igra skrivača u kojoj će najvažnije biti zadržati koncentraciju. Najveći pomaci u odnosu na prethodne tekme na samom startu bili su:

- odluka da se od samoga početka forsira Piercea, i kao strijelca i kao razigravača
- odluka da se vrte akcije za Gasola
- Bostonova klupa konačno je odigrala puno bolje od one Lakersa

Ove prve dvije stvari na kraju se neće pokazati toliko bitnima, iako su i Pierce i Gasol solidno iskoristili prilike. Ali klupa Bostona je praktički jedina bitna priča u cijeloj utakmici. Lakersi su do sada uglavnom stvarali prednost krajem prve i tijekom druge četvrtine, a ovaj put je Boston zahvaljujući energiji Robinsona, Tony Allena, Sheeda i Big Babya ostao u egalu cijelo vrijeme. Što je bilo izuzetno važno obzirom da Rondo i velika trojka opet nisu odigrali skoro ništa te da su se Gasol i Kobe opet isticali kao najbolji pojedinci na utakmici.

Robinson je zabio dvije trice i izgubio nekoliko lopti, Big Baby je skakao uokolo i zabijao zicere, Sheed je mahao rukama na sve strane, Allen je letio kao da je prva utakmica sezone. Uglavnom, nešto se događalo, Boston je konačno pokazivao nekakvu energiju. Samo, u tom trenutku definitivno nisam ni mogao pomisliti da će se takva igra ponoviti i u drugom dijelu i da će upravo ona biti ključ pobjede Bostona.

Naime, kada se početkom treće Kobeu (koji je stvarno igrao dobro, kontrolirao je igru na oba kraja terena i nije ništa forsirao) i Gasolu pridružio Fisher s dva suluda pogođena šuta za redom, po prvi puta sam iskreno pomislio da Lakersi imaju kontrolu nad serijom. Da su samopouzdani i fokusirani, dok su Celticsi jednostavno djelovali umorno, kao da žele da ovo što prije završi. Allen i Pierce su se opet negdje izgubili, Rondo je bio odsječen, a u igri su ih držali obrana i ponovno solidni Garnett.

Kada je Kobe krajem treće stavio 3 trice za redom, i kada mu se na licu ukazao onaj pogled totalnog luđaka, Boston je morao nečim odgovoriti. Ma kako dobro igrali obranu, uz očajnu realizaciju i ovakvog Kobea jednostavno se nemaju čemu nadati.

Dok su se mučili da bi obranili napade Lakersa, boreći se krvavo za svaku osvojenu loptu, na drugoj strani su radili greške i poklanjali i loptu i predah obrani Lakersa. Mislim, na stranu nepotrebni faulovi u napadu, ali kada dvije čiste 2 na 1 kontre baciš u aut, nemaš se čemu nadati - utakmice su se gubile i zbog manjih stvari.

I onda se dogodio preokret. Prvo je Davis fantastičnom realizacijom pod obručima anulirao Kobeov učinak (ovaj put nije promašio ni jedno polaganje od table za razliku od prethodne utakmice), zatim je Tony Allen upornom obranom ohladio Kobea (usput začinivši sve s nekoliko sjajnih ulaza u trenutcima kada je Boston konačno slomio otpor Lakersa), onda je Robinson s par dobrih reakcija odveo momčad do prvog ozbiljnog vodstva (doduše, opet je imao i nekoliko glupih poteza, poput nepotrebne tehničke), da bi stvar začinio Sheed.

Prvo je skoro slomio ruku Kobeu prilikom jednog ulaza, udarac se čuo valjda u cijeloj dvorani. Nakon što mu je sudac dosudio osobnu, legenda se u čudu okreće oko sebe i počinje skakati po terenu. Naravno, čak ni on nije takav kreten da misli da nije bio faul, ali svojom glumom itekako diže atmosferu. Dobiva tehničku, ali šteta je napravljena. Svi su napaljeni, s tim da je to tek prvi čin komedije. Drugi je što se ubrzo od klauna pretvara u košarkaša, zabija tricu za najveće vodstvo Bostona na utakmici od +9 (kasnije će biti i +11).

Iako je do kraja bilo još 6 minuta, u tom trenutku bio sam spreman reći da je utakmica gotova, ali sam znao da se starteri moraju vratiti u igru. Tko je, obzirom na to što su do sada pokazali, mogao garantirati da neće prosuti sve što je klupa napravila?

I tu se odigrava drugi ključni moment. Naime, petorka Davis, Sheed, Robinson i Tony Allen, uz pomoć konačno budnog Raya, preokrenula je susret praktički odigravši ulogu Fishera iz prethodne tekme, i to cijelo vrijeme imajući na suprotnoj strani najbolju petorku Lakersa (Jackson niti ima koga na klupi, niti ikome vjeruje). Tako da su rezerve napravile dvostruki posao – em su dobile bitku klupa, em su izmorile startere. Boston je sve imao na pladnju.

Međutim, Rivers je i dalje odugovlačio s uvođenjem startera, čime je pokazao svoju najveću vrlinu. On trenira na čisti instinkt, a on mu je ovaj put govorio da ovakvu energiju koju pokazuje klupa zasigurno neće dobiti od petorke.

Kada su Pierce, Rondo i Garnett konačno ušli na manje od tri minute do kraja, bilo je osam razlike i tada počinje drama. Pierce preuzima ulogu closera, zabija prvi napad, ali već u sljedećem gubi loptu koju srećom Rondo i Garnett nekako uspijevaju osvojiti nazad, ona opet dolazi do Piercea koji daje koš i iznuđuje slobodno iako su mu slobodno mogli svirati i faul u napadu.

Bez Tonya u igri, Kobe se opet razmahao, a Pierce se odlučuje za klasično pimplanje od 20 sekundi, nakon kojega slijedi loš šut koji završava na obruču. Sada su Lakersi na -6 s loptom u rukama. Sreća što je Kobe uz sav dobar učinak u napadu imao i gomilu izgubljenih (koje su rezultat toga što je praktički u ovoj utakmici igrao sve uloge na parketu) te je jedna završila u Rondovim rukama. Konačno koš iz kontre. Game over.

Na kraju je ostalo nekoliko bitnih novih pomaka u seriji, koji se možda pokažu ključnima za sljedeću utakmicu. Tri su dana odmora do nedjelje, ali Boston je praktički pola utakmice odmarao prvu petorku, što nije mala stvar, pogotovo kada se igra ovakvim intenzitetom u obrani. Točnije, kada je on dopušten.

Također, Lakersi ne da više nemaju bolju klupu s Odomom, već uopće nemaju nikakvu klupu. Bynum uopće nije bio faktor, ozljeda je izgleda konačno napravila svoje i pitanje je koliko će moći izvući iz njega za ostatak serije. To znači da Jackson ima na raspolaganju 5 igrača. Osim toga, Lakersi se nemaju osloniti na koga osim na Kobea. Ne kažem da Fisher ne može zabiti još poneku ključnu loptu, ali istina je kako u ovako fizičkom dvoboju i njihov napad konačno pokazuje zamor materijala. Artest je ionako uvijek kočio igru, Gasol je umoran od stalnih batina, a s Fisherom u petorci uvijek si korak sporiji u obrani.

Gasol se bori, stoički trpi maltretiranje, ali očito je kako mu nije ugodno s loptom, osobito u završnici. Bez pomoći Bynuma, Lakersi više nisu ni skakački u prednosti te je Boston favorit u svakom pogledau. Barem u petoj, jer kada se presele u Los Angeles, nitko ne može garantirati da se sudački kriterij opet neće prilagoditi domaćinu, odnosno da se neće svirati svaki kontakt. U tom slučaju, već nakon 5 minuta svi visoki Bostona bit će u problemima s osobnima nastave li igrati obranu na Gasolu na način kako to rade zadnje dvije tekme.

Tako da i dalje u biti ništa ne znamo (osim da se Big Baby ne bi trebao buniti zbog nadimka jer ga on idealno opisuje). I najvjerojatnije i nećemo do zadnje četvrtine sedme. Ali, samim time što je Boston od momčadi koja je djelovala izgubljeno i neinspirirano, momčadi koja nije u stanju cijelu seriju odigrati jednu solidnu partiju, postao ekipa koja postavlja pravila igre, dogodila se velika promjena u momentumu. Lakersi su sada ti koji moraju odgovarati na pitanja. Ako im je utjeha, imaju dan više da smisle odgovore.

8Jun/100

pre-cast G3

Posted by Gee_Spot

Večeras igraju Cibona i Zadar, G4, ali iz nekog razloga ignoriramo tu seriju na ovim stranicama. Ne zato što smo bahati (ili možda zato što ona zaslužuje biti ignorirana, to nikako, neeee) već zato što ovo Finale crpi svu energiju iz naših atletskih tijela.

Ako igrači nemaju ni dva dana pauze dok prelaze kontinent s kraja na kraj, više ne ostaje ni navijačima, pogotovo nama koji žrtvuju noći da bi gledali ovu fantastičnu seriju. To se zove moć. Još kad bi nam Stern dogodine dao popust na League Pass zbog svih odricanja...

Uglavnom, kolega McGee je već rekao puno toga o G2. Ako se Lakersi noćas, ili bilo koju drugu večer, misle oduprijeti i dobiti još poneku utakmicu, moraju od-štopati Odoma i nekako, bilo kako, uštopati Ronda. Jer, onoga trenutka kada je Boston uspio Kobea maknuti od Rajona, cijela serija se jednostavno prebacila na stranu Celticsa.

U ovom zagrijavanju za noćas osvrnuo bi se na jedan detalj koji me fascinirao u drugoj tekmi, a odnosi se na misao da je Doc superioran Philu. Prije finala sam trenersku prednost dao Jacksonu po defaultu, na konto tog zen stava i silnog nakita na prstima. Međutim, G2 me razuvjerila u potpunosti. Nije Phil imao neki poseban gaf, ali Rivers može ono što Phil ne može.

Rivers može trčati.

Kada je uočio da bi minutu i pol prije kraja mogli izgubiti loptu zbog držanja u svom polju duže od 8 sekundi, uletio je u zadnji trenutak u teren tražeći time-out. Taj detalj pokazuje izvanredan fokus i koncentraciju koju Doc ima te je vrh svega što je ove sezone napravio za momčad. Ono, ne samo da je sačuvao loptu, već je i potpuno opustio igrače koji od tog trena nisu skidali osmijeh s lica.

Simmons u svojim gamecastovima naglašava kako Doc gleda u oči sve igrače dok ih proziva za greške, što je rijeđe od rješenja za naftne mrlju. Pitajte samo Mikea Woodsona. Također, Doc niti jednom svojom gestom ili rečenicom nije dao do znanja da ne vjeruje ovoj momčadi, čak i kada smo ih svi otpisali krajem regularne sezone.

Najbitnije je što je Doc godinama trpio i stojički podnosio kritike te energiju usmjerio na poboljšanje, a ne na borbu s vjetrenjačama. I na kraju, način na koji je komentirao imenovanje Toma Thibodeaua za trenera Bullsa nije samo đentlmenski već i ljudski. Baš to, Doc je ljudina.

Naravno, to ne znači da će Boston na konto toga osvojiti naslov. Kako je ovo krenulo, jedino što je jasno da će se u G3 nastaviti izmjena udaraca dva izuzetna tima. Jasno je i da domaći teren ni jednima ni drugima ne znači ništa - ovo ide u 6 ili 7 zbog sposobnosti oba tima da se nadigravaju i prilagođavaju. Ali, ono što ovo znači je da na tom polju Lakersi nemaju prednost kako bi se dalo pomisliti, jer Doc nije ništa lošiji psiholog od Phila. Samo drugačiji.