WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

NJETZ

Euforija uzrokovana početkom NBA sezone ove godine trajala je nešto duže nego inače. Obično se, nakon što odgledam svaku momčad barem jednom i nakon što ne propustim nijedan međusobni dvoboj onih 5-6 najboljih, s gledanja utakmica prebacim na, nazovimo je tako, red carpet stranu lige.

Izvještaji s utakmica postaju manje važni jer manje-više svjestan si dometa određene momčadi, a u prvi plan iskaču tračevi. Tradeovi i planovi za budućnost, bližu ili dalju. Doduše, zbog ovoljetnih turbo promjena na rosterima i novih mladih snaga koje polako preuzimaju igrački primat u ligi, skautiranje i razdoblje prilagodbe na novi raspored snaga trajalo je duže nego inače, ali mislim da mogu svečano proglasiti kraj NBA ludila.

Liga ulazi u onaj najgori dio sezone, mučenje u kojem će se čuvati stečene pozicije uglavnom odrađivanjem posla. Kvalitetna košarka bit će uglavnom rezervirana za sudare ovih desetak vrhunskih ekipa, a sve ostalo trebat će ignorirati, barem tamo do all-star vikenda kada kreće lov na playoff i draft pozicije.

Uglavnom, u gomili ugodnih iznenađenja i ponekom neugodnom, kojima ću se više baviti u idućem postu koji donosi nove power rankingse, meni osobno najveće razočaranje su Netsi. Houston će biti OK, Portland ima itekako objektivne razloge za ovoliki pad, ali Netsi djeluju totalno izgubljeno. Naime, ni jedna stvar zbog koje je bilo realno očekivati njihov skok s dna ne funkcionira.

Vanjski šuteri poput Morrowa, Outlawa i Murphya, od kojih se očekivalo da koriste prostor koji bi ostajao dok Harris i Lopez igraju dva na dva, potpuno su podbacili. Avery Johnson trebao je izgraditi čvrstu obranu, ali vrijeme uglavnom gubi rotirajući nebitne igrače nezadovoljan učinkom na tom dijelu terena, time dodatno gušeći napad. Time je praktički ubio svaku mogućnost Netsa da se pokrenu – prvo ništa nisu dobijali od onih od kojih se nešto očekivalo, sada dobivaju nulu od ovih od kojih ništa ne očekuješ.

Donekle je podbacio i dvojac na kojem su polagali sve. Devin Harris je pokazao izuzetno zrelost potpuno se prilagodivši Johnsonovim zahtjevima, zanemaruje svoju slashersku prirodu i odrađuje vrhunski posao u obrani i organizaciji igre. Dobro, ne radi se o nekoj posebnoj igri, sve se svodi na gomilu screen ‘n’ rollova na vrhu reketa nakon kojih lopta ide onome tko je postavljao blok ili nekome od šutera postavljenih na krilima. Ali, činjenica je da Harris brzo i precizno pronalazi najbolja moguća rješenja.

Nažalost, okružen truplima koji nisu u stanju pogoditi ni bazen umjesto očekivanim kvalitetnim suigračima, Harris je sve više prisiljen forsirati klimavi šut što definitivno ne doprinosi napadačkoj učinkovitosti, ni njega ni momčadi. Dosadne ozljede koja ga prate kroz cijelu karijeru nećemo ni spominjati.

Drugi nositelj i možda najveće razočaranje Brook Lopez je ovoga ljeta također mirovao zbog zdravstvenih problema, a nedovoljna pripremljenost itekako se osjeti. Brook stvarno nema problema oko zabijanja, s Harrisovim pravovremenim loptama i vlastitom snalažljivošću u reketu dolazi do 20 koševa kao od šale. Problemi su nedostatak energije i pokretljivosti. Ovih njegovih 6 skokova u prosjeku su sramota za rasnog centra, ali valjda će i njihov broj rasti kako se kondicija bude popravljala tijekom sezone. Ako je stvar u kondiciji, a ne možda u općenitoj mekanosti.

Avery bi pak definitivno dio energije trebao usmjeriti na razvoj igrača poput Favorsa i Lopeza. Iako pokazuje volju da trpi svoja dva udarna igrača i bude učitelj (a svi vrlo dobro znamo da bi najradije vikao i na Harrisa i na Lopeza nakon svake greške), njegova upornost u ignoriranju Favorsa graniči s ludilom.

Mislim, iako je očito da je Favors sirov i da su greške (posebice u obrambenim rotacijama) neizbježne, mora uzeti u obzir da se momak tek uči košarci te da je svaka minuta poklonjena prolazniku poput Humphriesa umjesto njemu bačena u vjetar. Kvragu, pa nije da se Netsi bore za playoff. Bez obzira koliko obrambenih stopera Johnson gurao u petorku, ova momčad neće daleko jer jednostavno nema dovoljno oružja. Pa zašto onda ne razvijati ono potencijalno najveće?

Dok Johnson i dalje fokus drži na svakoj sljedećoj utakmici, jasno je kako vodstvo kluba sve snage baca na budućnost. Točnije, na dovođenje Carmela Anthonya. Nećemo sada o tome kako Avery Johnson i Carmelo u kombinaciji nemaju nikakvog smisla, jer eventualni dolazak takvog strijelca definitivno bi riješio glavni problem ove momčadi – zabijanje koševa.

Ako su Harris i Lopez solidna pick ‘n’ roll kombinacija, s Melom na krilu ovo postaje zeznuta momčad (barem na papiru). Favors, usprkos svom potencijalu, ipak treba nekoliko sezona da nauči pravilno koristiti svoj potencijal. Na sveučilištu je igrao bez lopte, trčao je od koša do koša bez da ijedna akcija ide na njega i sve što ima su te fantastične fizikalije. Zbog kojih bi, po meni, Denver bio lud kad ne bi pristao na zamjenu Anthonya za njega.

Ovi pickovi koje su Netsi dobili od Lakersa i Rocketsa u zamjenu za Terrencea Williamsa i Joea Smitha u biti su nebitni, kao i Murphyev ugovor. S kasnim pickovima možda pogodiš, možda fulaš. Murphy će ti osloboditi prostor na salary capu, ali eventualnim odlaskom Carmela kao slobodnog igrača ta opcija ti ionako ne gine. Ali, Favors zato donosi obećanje bolje budućnosti. Takav igrač je savršena opcija za novi početak, budući 20-10 post igrač koji golom snagom može donijeti prevagu.

Već imaju Lawsona kao solidnu opciju na jedinici, Afflalo i Nene su još uvijek mladi, pa kad već Carmelo na ovako kretenski način daje do znanja da mu Denver više nije zanimljiv, treba zgrabiti Favorsa i krenuti u rebuilding. To je odluka koju će za neodlučni Denver ionako donijeti sam Carmelo – čak je i navijačima dosadilo njegovo stalno isticanje želje za odlaskom te je već narušena i posjeta i atmosfera u dvorani.

Netsi pak mogu krenuti prema prosjećnosti. Harrisove ozljede, Lopezova mekoća u reketu i Melova sklonost tumačenju košarke kao sporta u kojem jedan igra a ostali gledaju, teško da su idealan temelj za veliku momčad. Ako do ostvarenja ove kombinacije uopće dođe, jer ako je Melo tvrdoglavo spreman riskirati milijune samo da bi zaigrao u Knicksima, onda će u cijeloj priči najbolje proći – Netsi. Ostat će im njihov nebrušeni dragulj, ni krivima ni dužnima.

LAKERS

Tek što se vratio na parket, onako nespreman i trapav, Bynum je odmah pokazao koliko je nedostajao Lakersima. Samo njegovo prisustvo u postu na 20 minuta, mogućnost da odmori Gasola, Lakersima su važniji od ijedne njegove vještine. Čovjek jednostavno zatvara reket samom pojavom i zna se kretati u obrani, a to je ono najvažnije za ovu veteransku momčad.

Sad, iako je izostanak Bynuma otežao život prvacima na početku ove sezone, glavni razlog za pad Lakersa u onu crnu seriju samo je jedan. Gle, Phil Jackson sjedi u onoj svojoj specijalnoj stolici i ne mrda bez obzira na ono što se događa na parketu. Čovjek s 11 naslova ne uzrujava se zbog nebitnih poraza u ovom mrtvom dijelu sezone. Zna da Pau nije u stanju biti briljantan ako mora igrati 40 minuta na petici, zna da je Kobe veteran koji mora imati oscilacije u igri, posebice šutu. To nisu stvari zbog kojih se vrijedi dizati na umjetne kukove.

Ipak, postoji jedna stvar koja čak i Zen-mastera može izbaciti iz ravnoteže. Lamar Odom. Phil je svjestan da je Lamar ključ, glavni razlog zašto su Lakersi sezonu otvorili ovako fantastično. Čim je Lamar zaspao, pao u pristupu i borbenosti, Lakersi su postali ranjivi. Kobe i Pau imaju valjda najbolju 2 na 2 igru u ligi, a kada ih Odom nadopunjuje skokom i agresivnim napadačkim pristupom, Lakersi stvarno djeluju moćno. Zato ćete i vidjeti Jacksona na time-outu da se uglavnom bavi Odomom. On je taj koji može iskoristiti svaku rupu koja obrana fokusirana na zaustavljanje Gasola i Bryanta ostavi. On je x-faktor. Samo što, eto, ponekad voli biti i dobri, stari, opušteni Lamar.

Ukratko, bez obzira na sve sitne pomake i promjene kojima smo prisustvovali u zadnje vrijeme, Lakersi su i dalje broj jedan ako ćemo gledati odnos snaga kroz optimalne uvjete (i u kontekstu važnih utakmica).

STERLING

Možda je Donald Sterling totalni ljigavac, ali s dva poteza koja je izveo ove sezone u mojoj knjizi postao je totalna legenda. Prvo me oduševio ovoljetnim komentarima kojima je počastio “pojačanja” svojih Clippersa. Naime, kada su potpisani Gomes i Foye, Sterling je mrtav-hladan rekao da tko su ti ljudi i zašto bi takvi luzeri ikome bili potrebni. Dobro, za neku drugu priču je to što on kao vlasnik mora potpisati ugovore i jednom i drugom, ali očito je barem da nije zadovoljan radom svoje uprave.

Međutim, sve je nadmašio ovim nedavnim vikanjem na Barona Davisa u posljednjim utakmicama Clippersa. Sterling, kao ni nitko normalan, ne kuži zašto Davis igra kada je očito nespreman, pa iz prvog reda viče na svog najskupljeg igrača “zašto si uopće na terenu?” i “debel si, zašto ne smršaviš”. Gle, možda to i jeste dokaz totalnog ludila, ali je prejebeno zabavno. Vlasnik koji viče na igrača kojem plaća milijune. To je totalni zakon.

Samo, Clippersi čak ni kao komični predah ne mogu biti prvi u gradu. Glavni komičar u Las Angelesu je i dalje Ron Artest, kojem opraštam sve prijašnje gluposti počasti li nas tijekom sezone još ponekom izjavom u ovom stilu (inače, ovo je prevalio preko usta nakon što je imao obračun s JaValeom McGeeom u nedavnom susretu s Wizardsima):

“McGee could be really good. I think he got to go to school a little bit more. He’s got to work on that IQ a little bit. He got to watch more tape. I don’t think he watches tape. I think he plays video games. I do. I don’t think he watches tape. I think he plays video games and I think he could possibly have an Atari. He should upgrade to a PlayStation.”

WARRIORS

Warriorsi igraju očajno, od početka koji je obećavao spali su na negledljivu momčad koja jedva čeka da im netko skrati muke. Ali, ovakav razvoj događaja može se razumijeti. Klupa na postoji, a David Lee je infekcijom ruke zamalo ostao bez dijela mišića oko lakta zbog kojega bi možda i prestao igrati košarku, ali, srećom, ništa radikalno se nije dogodilo. Osim što Lee ne liči na sebe jer igra s jednom rukom, jelte. Curry se stalno muči s tim gležnjem, njemu definitivno ne bi loše došao odmor. Obzirom da momčad ne ide nigdje, svako forsiranje njegovog povratka može biti samo kontraproduktivno. Pa makar zbog toga jedna od zabavnijih momčadi u ligi ostala smijurija kakvu smo gledali i lani.

NAGGING INJURIES

Začin svake sezone, sada su nam odnijele i Noaha. Samo, Bullsi će se snaći. Nakon operacije Joakim će biti još bolji, a Gibson će se pobrinuti da momčad obrambeno ne padne previše. Međutim, dvije momčadi nisu takve sreće da mogu ozljedu svog lidera prihvatiti kao nešto normalno. Jer, nikakve operacije više ne mogu pomoći Brandonu Royu i Yao Mingu da postanu nositelji kakvi su bili do jučer.

Obzirom da je ovo Mingu tko zna koja ruptura stopala i obzirom da je u zadnjoj godini, sve osim odlaska u mirovinu bit će iznenađenje. Kako god, više nitko, pa ni Rocketsi, neće oko njega graditi budućnost. Tužna priča, ali razumljiva i očekivana. Rocketsi već imaju spremne temelje za život bez Minga.

Blazersi pak nisu te sreće. Njihov život s Royem tek je trebao početi. Ogromni ugovor potpisan sa svojim najboljim igračem tako će im visiti nad glavom još pet sezona, tijekom kojih će se Roy od lidera pretvoriti u sporednog igrača te na kraju u mladog umirovljenika s koljenima starca. Uostalom, pogledajte mu samo brojke, a ako ne vjerujete njima, pogledajte samo jednu utakmicu Blazersa.

Roy želi igrati kao do sada, ali više ne može. Nema više driblinga, ulaza, naglih promjena pravca kretanja. Već sada on je tek šuter iz vani i to je jedini segment igre kojem se mora posvetiti misli li barem djelomično odraditi ovaj ugovor. Nažalost, šok izazvan zadnjim vijestima koje su mu došapnuli doktori, u kombinaciji s nemoći na parketu, od nekada ponosnog ratnika pretvorio je Roya u tipičnu NBA babu.

Samo, ništa u njegovom slučaju nije tipično. Dok nervozu zdravih i bogatih ako im nešto ne odgovara ne mogu razumijeti i prihvatiti, Royevu razumijem. Nije se lako suočiti s time da si jednoga dana all-star, a drugoga samo tako nebitan. Rješenja nema. Trade se neće dogoditi, umirovljenje je još daleko. Ma kako se Roy ljutio na Blazerse i Millera, činjenica je da nitko nije kriv. I to je ono najgore. Sranja se jednostavno događaju. S Andreom Millerom na jedinici ili bez njega. Što prije to Brandon prihvati, bolje za njega i njegovo mentalno zdravlje. Ono fizičko, nažalost, nikada nije bilo moguće kontrolirati.

CLIPPERS

“If I really called the shots we wouldn’t have signed Gomes and what’s the other guy’s name? You know, they told me if we built a new practice facility we’d attract all the top players in the game. I guess I should have doubled the size of this place. I swear to you, I never heard of these guys, but what if the coach says he wants them? I really like the coach, but then I guess I’ve said that every time I’ve hired a new coach.”
– Donald Sterling

SCORE: 30-52
PRVIH 5: Davis, Gordon, Gomes, Griffin, Kaman
5 ZA KRAJ: zna ih samo tata Del Negro
MVP: Eric Gordon
LVP: Vinnie Del Negro

Nakon svih godina katastrofalnih poteza, ovoljetne tirade Donalda Sterlinga protiv vlastite momčadi definitivno su vrhunac nesposobnosti najgoreg vlasnika u povijesti profesionalnog sporta. Možemo razumijeti da je čovjek ljut obzirom na sve što se događa, ali sam je kriv – on je taj koji je doveo Mikea Dunleavya i dozvolio mu da troši milijune uzalud, on je taj koji je za GM-a postavio dojučerašnjeg Dunleavyeva potrčka Neila Olsheya, a on je i taj koji je amenovao dovođenje Vinniea Del Negra koji će potpuno zamijeniti Dunleavya po nesposobnosti komunikacije s igračima i igrom uopće.

Nevjerojatno je da jedan vlasnik, bez obzira što praktički ne troši svoj novac već samo vrti onaj minimum kojega mora potrošiti i kojega svaki klub ionako zaradi od TV prava, ulaznica i marketinga, gleda svoj klub kao najobičniji navijač, umjesto da preuzme odgovornost za sve što se događa. Ne znam da li Sterling ima snimke Sterna kako kocka u kasinu braće Maloof dok mu dvije azijatkinje miluju smežurana jajca, ali znam da bi do sada Sternminator odavno reagirao da je neki drugi vlasnik u pitanju. Valjda je to ta moć Los Angelesa.

Uglavnom, s ovakvim stanjem na vrhu piramide Clippersi su osuđeni na život na dnu. Možda im se i zalomi povremena pozitivna godina kao što je bio slučaj u sezoni 05/06 kada se skupilo dovoljno talenta da napravi rezultat bez obzira na Sterlinga i Dunleavya, ali bez pravih temelja ne mogu računati na izgradnju ekipe koja će se zadržati u vrhu niz godina. Tako da nam samo ostaje odgovoriti na sljedeće pitanje – može li ova sezona biti sezona bljeska, sezona u kojoj bi Clippersi mogli u playoff? Kratko i jasno – ne može.

Ovoljetnim potezima razina talenta se popravila (iako se tu slažem sa Sterlingom da dolasci Ryana Gomesa i onog drugog kakogod se zvao – u pitanju je Randy Foye – ne znače ama baš ništa), ali još je to daleko od složenog i ujednačenog rostera. Plus, nije da vijesti koje do sada imamo bude nadu. Baron Davis je navodno deblji nego ikada, a to puno govori obzirom da cijelu karijeru muku muči s težinom. Dakle, ozljede su opet neminovne, a kada makneš Barona koji je usprkos svim onim nerezonskim tricama i dalje koristan kao playmaker, Clippersima na vanjskim pozicijama ostaje samo pouzdani Eric Gordon.

Gordon se lani nametnuo kao najozbiljniji košarkaš u momčadi, rasni strijelac koji će uvijek naći načina da zabije svoju kvotu, a s onom smiješnom formom šuta dodatno je naglasio o kako se ubojitom tricašu radi. U ozbiljnoj playoff ekipi Gordon bi bez problema funkcionirao kao treća opcija, a u Clippersima je danas praktički glavni oslonac. Bez njegovih koševa, igra se nije u stanju maknuti s mjesta. Ostatak vanjske rotacije čine sami projekti plus jedan promašaj. Ovo potonje je ugovor Foyeu, nepotreban potez obzirom da su draftirali dva slična combo beka koji mogu na desetak minuta krpati obje bekovske pozicije. Eric Bledsoe je vjerovatno već sada najbolja opcija za uskočiti u momčad u trenutku kada Davis sam sebi slomi palac na stopalu nakon što se slučajno ugazi, dok je Willie Warren doveden u nadi da će u paru s Griffinom pronaći kemiju kakvu su imali onu jednu godinu na sveučilištu (makar samo na treninzima).

Uglavnom, svaka veća minutaža koju Foye dobije dodatni je znak da ova momčad ne ide nigdje, jer u svoje dosadašnje četiri godine Foye još nije igrao u momčadi koja zna što radi i sve što je naučio je beskonačno driblati i opaliti loš šut s poludistance. Čovjek nema ni jednu jedinu vještinu za koju bi se mogao uhvatiti, osim što, eto, može odigrati jednako loše i na jedinici i na dvojki. I sve mi nešto miriše da bi Del Negro upravo u njemu mogao pronaći idealnog šestog čovjeka te potencijalnog organizatora u slučaju Davisova izostanka.

Na trojki je programirani starter Gomes, iako je po meni nešto bolja opcija lani solidni Rasual Butler. Kada imaš igrača poput Butlera na parketu više od 30 minuta ne možeš se smatrati ozbiljnom ekipom, ali on barem ima nekoliko kvaliteta – može zabiti otvorenu tricu, može odigrati obranu na najopasnijem protivničkom swingmanu te ne smeta u igri. Gomes je ušao u ligu kao šljaker pod koševima, a danas je najobičniji šuter iz kuta koji treba određeni sistem koji će ga pronaći u najboljoj poziciji za realizaciju. Ni on ne carini loptu i ne smeta u tečnosti na način na koji je to lani radio jedan Al Thornton, ali u principu ne donosi ništa više od onoga što je pružao Butler, osim što je još sporiji i što ne može staviti dugu, mušku tricu.

Međutim, Del Negro i Olshey se nadaju da će upravo Gomes i Butler svojim nesebičnim stilom igre biti ravnoteža u ekipa koja nužno treba upravo malo balansa, kao da su u pitanju granični all-starovi. U ovakvom pogledu na stvari iluzorno je očekivati da će rookie Al-Farouq Aminu dobiti veću minutažu. Iako je na prvi pogled logično da će tako visoki izbor prve runde imati prednost u rotaciji i da će dobiti priliku dokazati se na kritičnoj poziciji, vrlo dobro znamo da logika ne stanuju u ovoj momčadi. Ok, Aminu je definitivno presirov za igrati trojku obzirom da je na Wake Forestu korišten pod košem, gdje su njegova skočnost i brzina najbolje dolazili do izražaja.

Znamo i da nema šut niti osjećaj za asist i da nije all-round igrač kakvoga ova ekipa treba, ali to opet ne znači da ne zaslužuje priliku puno više nego dva dokazano ispodprosjećna igrača. Aminu je projekt koji još nema svoje mjesto u NBA svijetu, ali ako nema mjesta čak ni u ovom sastavu, onda će ga teško i pronaći. Zar nije bolje da se njegove fizikalije stave u pogon kako bi pomogle pod košem i u tranziciji, nego da minute jedu dva potpuno bezlična tipa? Jedino opravdanje u ovom slučaju je što Clippersi u tim segmentima igre u kojima je Aminu jak već imaju dovoljno rješenja, dok im definitivno nedostaje ljudi koji znaju igrati organiziranu košarku, pa makar bili potpuno beskorisni.

Međutim, puno važniji od Aminua je ionako razvoj jednog drugog igrača. Pokaže li se Blake Griffin u svojoj odgođenoj rookie sezoni kao igrač vrijedan prvog picka, Clippersi mogu računati s playoff rotacijom ispod obruča. Ako već nije lako prognozirati kako će se Griffin snaći u postavljenim napadima (tko zna kakvu mu je ulogu u napadu namjenio Del Negro), barem znamo da će napraviti sasvim dovoljno u skoku, trci i borbenosti. Zaigra li energijom kakvu je pokazao na faksu, to je već desetak koševa po večeri bez da mu itko doda loptu. Kad mu iza leđa staviš Chrisa Kamana koji je solidna opcija na petici u svakom pogledu (odličan post strijelac i skakač, samo previše sklon krivim odlukama s loptom i beskoristan licem košu čime skoro pa anulira one dobre strane), ispada da Clippersima neće nedostajati ni skokova ni koševa u reketu.

Ni rezervne opcije nisu loše. DeAndre Jordan je ogroman centar koji može odradit posao samo na račun mase i činjenice da igre protiv drugih postava koje si rijetko mogu priuštiti pravu peticu. Možda nikada neće biti ništa više od lobotomiziranog Andrewa Bynuma, ali za odmoriti Kamana na desetak minuta više i ne treba. Griffina će pak odmarati igrač sličnog šljakerskog mentaliteta koji uvijek igra u petoj brzini, Craig Smith zvani Nosorog, koji svojim ratničkim stilom skuplja koševe i skokove usprkos tome što je visok kao prosjećna trojka. Kao peti visoki potpisan je veteran Brian Cook koji bi trebao donijeti šutersku opciju u rotaciju, ali obzirom na ono što je pokazao zadnje dvije godine bilo bi bolje da su za ulogu lažne četvorke ostavili Stevea Novaka koji trenutno sreću traži u kampu Mavericksa.

Ukratko, ako rotacija pod košem bude zdrava i ako Del Negro bude znao pronaći pravu mjeru između spuštanje lopte na Kamana i brže igre koja odgovara Griffinu (kojega će usput trebati uključiti u većinu pick ‘n’ roll akcija), Clippersi ispod obruča imaju više nego dobar temelj za baviti se ozbiljnom košarkom. Za razliku od sličnih kombinacija u sličnim lošim ekipama (Lee-Biedrins ili Murphy-Lopez), ova ne nudi samo kontrolu skoka, već i solidnu obranu reketa.

Problem nastaje kada unutarnjoj liniji pridodaš problematično stanje na perimetru. Gordon je jedini siguran igrač, ali i on je sklon ozljedama poput većine suigrača (Clippersi kao da su se specijalizirali draftati igrač sklone ozljedama, naime i Gordon i Griffin imaju povijest zdravstvenih problema te su općenito smatrani rizicima zbog netipične građe – djeluju više kao nabijeni running backovi nego vitki košarkaši). Uz sklonost ozljedama i hamburgerima, Davis zasigurno neće odustati od svog viđenja košarke kao igre u kojoj on ima pravo opaliti kada želi i odakle želi. I sve bi to bilo dobro kada bi se ovaj prisutni talent imao prilike razvijati kroz ovu sezonu da bi dogodine možda i bio u stanju bljesnuti.

Što nas opet dovodi do Donalda Sterlinga. Ako imaš najgoreg vlasnika ikada i ako taj dovede najgoreg trenera zadnje dvije godine (glavni razlog zašto su Bullsi uporno podbacivali usprkos za prilike na Istoku sjajnim rosterom – možete se kladiti da ni nakon pola sezone Clippersi neće ličiti na organiziranu košarkašku ekipu), onda ti ni svi plusevi ne mogu sakriti činjenicu da si u dubini duše – loša momčad. A znamo kako takve završavaju u NBA čistilištu. Sreća njihova što imaju dovoljno energije u obrani koja će uz povremenu napadačku eksploziju biti dovoljna da se ižive na slabašnim ekipama s Istoka i ponekim konkurentom na Zapadu.