ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

6Jan/1133

NEW YEAR POWER RANKINGS

Posted by Gee_Spot

Više od dva mjeseca igre su iza nas, što znači da je sazrelo vrijeme za power rankingse koji će odvojiti žito od kukolja. Sve je jasno, ostaje samo mogućnost nekakvog ludog tradea u stilu Orlanda pa da se radikalno pomakne raspored snaga. Doduše, možda će neke moje odluke izazvati negodovanje, ali trudit će se objasniti ih što je moguće detaljnije. Zanimljivost ovih rankingsa je što krećem od kraja, radi napetosti, ali i zato što mi se ne da previše zadržavati na ekipama koje su mislima već u budućnosti.

NAJGORA EKIPA U LIGI I ŠIRE

30. ukupno (15. u konferenciji) CLEVELAND

Bez pardona najgora momčad lige, to je danas valjda svima jasno. Sve one priče o ponosnom rosteru pale su u vodu pored izostanka vizije na svim razinama. Vlasnik i uprava nemaju pojma kada i kako okrenuti novu stranicu (čak se priča o tradeovima za neke veterane kako bi se pomoglo momčadi, što govori da ovi ljudi pojma nemaju o tome kako NBA uopće funkcionira), trener nema pojma kako posložiti i motivirati momčad, a sama ekipa nema ni talenta ni motiva za ičim. Svi su dobro plaćeni veterani, luzeri, kojima ne treba ni novca ni pobjeda. Samo im treba ljeto da što prije zaborave ovu katastrofalnu sezonu koja će donijeti još na desetak gaženja.

SKORO PA JEDNAKO UŽASNI KAO CLEVELAND

29. (14.) DETROIT

Jedino što ima manje smisla od ovoga nakaradno posloženog rostera je upornost kojom Dumars odbija promjene te činjenica da nemaju ni talenta na koji se mogu osloniti ni ugovore koje mogu nuditi uokolo kako bi si olakšali buduće trošenje. Srećom, imaju nešto talenta pa mogu ostaviti Cavse iza sebe.

28. (13.) WASHINGTON

Najgori trener lige i najgora kemija u svlačionici nisu dovoljni da ih gurnemo još niže. Jer, u Johnu Wallu imaju talent koji garantira bolju budućnost. To nije mala stvar.

27. (12.) NEW JERSEY

Avery Johnson donio je sistem u obranu, ali je ubio ono malo života u Harrisu i Lopezu, a prijeti to napraviti i Favorsu, i to prije nego je čudu od djeteta život uopće i počeo. Možda nemam na osnovu čega donositi takve sudove, ali bojim se da sav ovaj potencijal ne propadne dok Prokhorov ne shvati da Johnson nije učitelj.

26. (15.) SACRAMENTO

Slična situacija je i u Kingsima, dva sjajna mlada talenta, solidna pratnja uokolo i trener koji gubi konce (ili ih je potpuno izgubio). Za razliku od dobričina kakvi su Lopez i Harris, Kingsi svoju budućnost grade na dva bandita poput Evansa i Cousinsa, ali kriviti njihove karaktera za to što momčad pojma nema što radi na oba kraja terena pretjerano je.

SKORO PA JEDNAKO UŽASNI KAO ŠTO SU OVI ŠTO SU UMALO KAO CLEVELAND

25. (11.) CHARLOTTE

Oni konačno mogu disati zahvaljući slobodi koju donosi promjena trenera. Ali, bit će to kratki predah, jer manjak talenta neće tek tako nestati. Problemi s ozljedama Geralda Wallacea ne pomažu, ali barem se pokazuje da Augustin može biti startni play te da u Captainu Jacku još ima vatre. Sad još samo da nekoga od veterana zamijene za neki pick ili nešto prostora na salary capu, jer inače sezona neće imati nikakvog smisla.

24. (10.) TORONTO

Kad od nekoga ništa ne očekuješ, svaki pozitivan potez izgleda duplo bolji. Raptorsi su ove godine odradili dvije važne stvari. Prvo, riješili su se barem jednog očajnog ugovora (Turkoglu) te jednog nepotrebnog (Jack), olakšavši si tako barem malo platnu situaciju (uspiju li još nekome utopiti Calderona na konju su). Drugo, za razliku od mnogih ekipa koje su ostavili iza sebe, barem svaku večer dolaze na posao i bore se, ma kako sakati i jednodimenzionalni bili. Respect.

23. (14.) MINNESOTA

Kevin Love je zvijer kakvu ima malo tko, drži ovu nesretnu momčad iznad vode. Međutim, izgleda da je i Beasley nešto više od odličnog strijelca, izgleda da je čovjek strijelac kakav se ne rađa često. Šut s poludistance mu uporno ostaje u suludo visokim sferama u kojima obitavaju samo najveći, a sve češće protivnike lomi i ulazima. Kad dodaš da je Rambis postavio kakav-takav sistem i da imaju barem hrpu igrača zadatka u rotaciji, ispada da će u ovom daljem dijelu sezone debelo nadmašiti dosadašnji score.

SREDNJA ŽALOST NA ZAPADU KOJA NE IDE NIGDJE MEETS SREDNJA ŽALOST NA ISTOKU KOJA SE BORI ZA SEDMU I OSMU POZICIJU PLAYOFFA

22. (13.) PHOENIX

Znam, znam, govorio sam kako se nikada ne treba kladiti protiv momčadi koju vodi Nash. Ali, kako misliti išta dobro o Sunsima nakon što ih jednom vidite u akciji? Nekada tečni i revolucionarni napad postao je tek obični run and gun Nelsonova tipa, a pristup ove momčadi u obrani i uopće igri je kriminalan. Ne kažem da je nemoguće da Nash i Hill to nekako promijene, klupa će biti dovoljno duga i svježa za drugi dio sezone, ali ovo što su do sada pokazivali na razini je rasne lutrijske momčadi.

21. (9.) MILWAUKEE

Opravdanje za loše igre donekle leži u ozljedama Boguta i Jenningsa, ali kad staviš na stranu sve one očajne ugovore koje su podijelili ovoga ljeta i činjenicu da nisu u stanju zabiti nikome osim ako Bogut ne odigra kao Nadčovjek (ili ako se Boykins ne vrati na vrijeme iz zemlje patuljaka), ispada da ih karma s razlogom muči. Toliko loših odluka oko slaganja rostera ne zaslužuje playoff, ma kako se trudili u obrani.

20. (12.) MEMPHIS

U svemu nekako solidni, u ničemu posebni. Gasol i Randolph pod košem, a opet ne mogu nadskakati nikoga. Conley se dokazao kao play, lopta kruži, a opet se muče pronaći pozicije za lagani šut. Toliko atleta i talenta, a ništa više od golog prosjeka. Kao, nekakva su klapa, a onda se Allen i Mayo potuku oko karata. Plus, cijela priča oko Mayoa začin je ove sezone, taman što smo pomislili da se čovjek sprema postati rasni all-round bek-šuter kakav uvijek dobro dođe, on se pokaže kao tipični uličar (kao kakav je i najavljivan). Nema ovdje ničega playoffa vrijednog, čak ni usprkos svom Gasolovom talentu, Zachovom znoju i Gayevim brojkama.

19. (11.) GOLDEN STATE

Ma neću uopće spominjati klupu, već samo ovo - da su zdravi Lee, Biedrins i Curry, ova momčad bi se usprkos svim manama borila za playoff. Ellis je fantastičan, a trener Smart je stvarno smart - iako dobar dio vremena izgledaju kao lutrijska banda, kada su kompletni Warriorsi igraju iznenađujuće efikasno i u napadu i u obrani (posebice to fascinantno izgleda pratiti nakon godina Nelsonovog ničega). Upravo taj pomak u obrani je garancija da ovu jezgru vrlo brzo čeka korak naprijed, možda već i iduće sezone. I da, ovo kako igra Dorell Wright je van pameti. Je, lako je nabijati statistiku u lošoj momčadi kada imaš 40 minuta na raspolaganju, ali njegov all-round učinak je upravo ono što svako pravo malo krilo treba odraditi. Danny Granger light. Dobili su još jednu kockicu budućeg mozaika.

18. (8.) INDIANA

Pročitali su ih, udvajanjem Hibberta i ostavljanjem prostora bekovima protivnici su im presjekli tečnost koju su imali u napadu. Ali, dobar skok i čvrsta obrana i dalje su tu, a Danny Granger opet preuzima sve u svoje ruke. Zvuči poprilično bezveze, ali na ovakvom Istoku vjerovatno bude dovoljno. Granger ili Bogut, pitanje je sad.

17. (10.) LOS ANGELES

Makni Vinniea, karmičko prokletstvo koje izaziva Sterling, daj im zdravlja i evo ti playoff momčadi. Već sada. Blake Griffin je ljudski yo-yo, apsolutno čudo prirode koje treba gledati i gledati i uživati dok možemo. Dodaj mu sjajnog Erica Gordona koji možda nije onako čisti šuter kakvim smo ga smatrali, ali koji zna ubaciti na sve moguće načine, fascinira brzinom nogu i odluka koje donosi s loptom, i eto ti jezgre sjajne momčadi. Plus, gdje su sve ove mlade snage koje zahvaljujući minutama stasavaju iz dana u dan. Clippersi imaju budućnost, definitivno, ali tako malo im fali da imaju i sadašnjost.

16. (9.) PORTLAND

Previše su toga doživjeli da bi se izvukli iz lutrije ove sezone. Ma kako ponosni bili Camby, Miller i Aldridge, ipak ih je teško zamisliti kako izdržavaju do kraja u ovom ritmu. Ali, zato bi itekako bilo zanimljivo vidjeti koga bi upravo Camby i Miller mogli pojačati odluče li se Allen i Vulkanci na promjene. A trebali bi. Sjeća li se još itko Brandona Roya?

15. (7.) PHILADELPHIA

Doug Collins je ipak uspio složiti nekakvu momčad. Ili je ipak presudila gomila solidnih igrača na rosteru. Kako god, Sixersi su dovoljno čvrsti, duboki i fizički moćni da nadoknade sav nedostatak ideja u napadu i održe se u playoffu na ovom slabašnom Istoku.

PLAYOFF PROLAZNICI

14. (6.) NEW YORK

Svaka čast Amareu, drži ovu momčad iznad vode, ali budimo realni - usprkos svim eksplozijama koševa, Knickse smo ovako negdje i očekivali. Ja moram priznati da sam ugodno iznenađen onim što je D'Antoni izvukao iz Chandlera, Fieldsa, pa čak i Feltona, ali, bez obrane i skoka, znamo što čeka ovu momčad. Lagani odstrel u prvom krugu. Uz bonus što ćemo konačno opet imati prilike gledati playoff utakmicu u MSG-u.

13. (8.) NEW ORLEANS

Chris Paul očito nije još uvijek zdrav, koljeno zateže, ali uspkros svemu ova po talentu lutrijska momčad i dalje se čvrsto drži za svoju playoff poziciju. Fanatična obrana koju je po uzoru na učitelja Popovicha dizajnirao Monty Williams je glavni razlog, jer ova momčad osim Paula nema izuzetno dobrog igrača u ničemu. Čak ni Ariza nije takav stoper kako bi se dalo zaključiti, niti je Okafor čudovišta pod košem. Jednostavno, njihov ubojito spori ritam i konstantni pritisak na loptu ne dozvoljavaju protivniku da razvije igru te dok drže stvari na ispod 90 koševa imaju šanse.

12. (7.) OKLAHOMA CITY

Bude se vraga. Ponadao sam se da će s popravljenim Durantovim nišanskim spravama proraditi i ostali segmenti momčadi, ali ništa od toga. Thunder jednostavno nema nikakav sustav igre. Malo koja momčad ima ovako mlade nositelje, ali to nije opravdanje. Ni Bullsi nemaju previše iskustva izuzev Boozera, pa opet iz utakmice u utakmicu igraju sve bolje. Thunder nikako da uhvati lanjsku razinu, kamoli da se izdigne iznad nje.

Momčad koja je trebala biti zasnovana na obrani u tom je segmentu igre potpuno zakazala. Osim povremenih bljeskova Ibake u reketu i Sefoloshe na perimetru, njihova igra u obrani se svodi na mahanje crvenom krpom. Definitivno je u pitanju pristup, očito neki igrači poput Westbrooka i Duranta malo olako shvaćaju svoju ulogu u tom dijelu igre, ali ima nešto i u obrambenom sistemu. Kvragu, Spursi i Lakersi s slabijim atletama igraju puno bolju obranu samo zato jer se znaju kretati, dok igrači Thundera većinu vremena nemaju pojma kamo sa sobom.

Nije da ova momčad ne želi, ali još ne zna, a onaj tko bi ih trebao učiti očito tome nije dorastao. O napadu da ne pričam, tu žive zahvaljujući čistim individualnim kvalitetama Duranta i Westbrooka, koji usput guše svako kretanje lopte. Kad dodaš da osim Ibake i nemaju poštenog visokog igrača – Krstić je pick 'n' pop opcija, Aldrich prezelen, Green nedovoljno dobar i čvrst za ulogu pod košem – ispada da ova momčad treba nekoliko ozbiljnih zahvata prije nego je počnemo smatrati pravim izazivačem.

A onda opet, usprkos gomili mana evo ih na sigurnoj playoff poziciji, makar i na ovoj mojoj radikalno pesimistično sedmoj, samo zahvaljujući Durantu i Westbrooku. I uz to Durant je imao ispodprosječan dosadašnji dio sezone. Ludi potencijal. Šteta što ipak prvo treba odrasti.

11. (5.) ATLANTA

Ubit će ih svaka momčad s rasnim playmakerom, nisu u stanju kontrolirati reket iako imaju dva fajtera poput Horforda i Smitha, možeš ih izbaciti iz napadačkog ritma čim im malo stisneš vanjsku liniju (Johnson se više ne nosi s pritiskom kao nekada, ali i dalje uporno forsira, kao nekakav Kobe made in Taiwan). U biti, nema tog suparnika koji im odgovara u playoffu. A onda opet, imaju dovoljno talenta, borbeni su i zaslužuju respekt zbog toga. Naravno, dok ih Orlando opet ne pomete.

10. (6.) DENVER

Ne mogu vjerovati da ih stavljam ovako visoko, ali dajem im prednost pred Thunderom i Hornetsima iz jednostavnog razloga - Karlov sistem i dalje funkcionira. Dok Thunder ne brani ništa, dok Hornetsi ne mogu ništa zabiti, Denver u svom run and gun kaosu kreira i koševe i kontre i pobjede, kao da je stanje u svlačionici idilično. A nije, stvar se može raspasti svakog trena. Međutim, dok se to ne dogodi, njihove fizikalije pod i uokolo koša, Carmelova sposobnost zabijanja, Chaunceyevo vodstvo te sjajne role Afflala i Lawsona dovoljne su da ih respektiramo.

9. (5.) HOUSTON

Ovo je vjerovatno potez zbog kojega ću doživjeti najviše napada, ali što mogu kad se ne ravnam golim scoreom. Da, gledam brojke, a i one, poput onoga što vidim svojim očima, govore da su Rocketsi puno bolji od trenutnog omjera pobjeda i poraza. Kvragu, momčad je ovo koja igra možda i najljepšu košarku, prepunu kretanja, otvorenih skok-šuteva i dodavanja u stilu Bostona, ali s brzinom Spursa. Adelmanov sistem ne može podbaciti, zato mi je i toliko čudno da su usprkos širini rotacije i kvalitetnoj igri konstantno ispod 50 % učinka. Dobro, nisu u stanju ništa zaustaviti zbog rupe pod košem, nedostaje im agresivnih i fizički jakih igrača na svim pozicijama. Momčad je ovo finese prije svega, stoga je jasno da neće previše trajati u playoffu. Ali, ne vidim scenarij po kojem ovako krcati talentom tamo neće završiti.

8. (4.) UTAH

Ovogodišnji uspjeh Jazza rezultat je ekspresnog privikavanja pridošlica na Sloanov sistem. Utah je još jedna momčad koja je u vrhu zato što shvaća da je poanta košarke dijeljenje lopte i što bolja pozicija za realizaciju. Sloan je također sjajno iskoristio Milesa kao strijelca s klupe, a čak je i obrana bolja nego ikada zbog toga jer su dva mekušca poput Boozera i Okura zamijenjena s dva šljakera poput Big Ala i Milsapa.

Fali ona teška petica koja bi zatvorila reket blokadama i koja bi bila dominantni skakač, ali ovaj Jazz danas možda i više pati zbog nedostatka talenta na rosteru. Jer, lako je hvaliti Jerrya zbog odluke da Milesa gurne u rolu strijelca s klupe dok igra sjajno, što će se dogoditi u slučaju da on stane? Klupa Jazza je suha poput pustinja Utaha, a s takvim minusom se ne upuštaš u borbu za sami vrh. Ipak, okretanje nove stranice koje su odradili ovo ljeto definitivno je dalo nadu da će ovaj sistem još za Sloanova mandata možda opet vidjeti NBA finale. Ove sezone ipak neće.

KVAZI-IZAZIVAČI

7. (4.) ORLANDO

Kocka se isplatila. Dok je Dwighta i Van Gundya, Orlando će uvijek igrati košarku koja će garantirati kvalitetnu obranu i čvrsti skok. Međutim, dovođenjem svježe krvi dobrim dijelom riješen je i napadački problem. Kažem dijelom, jer nedostatak rasnog playmakera i pravog all-stara uz Howarda uvijek će biti kamen oko vrata ovoj momčadi. Ali, pomaka ima dovoljno.

Dolazak Hede olakšava život Nelsonu u organizaciji igre. Bass i Anderson potpuno su pokrili izostanak Lewisa u šutu iz vana, davši dodatnu dozu agresije i energije kakvu Lewis nije bio u stanju generirati ni da mu u guzicu zabiješ nuklerarni reaktor. Na sličan način je J Rich donio energiju na dvojku, njegovo stalno kretanje, agresivnost u skoku i ulazima nakon Carterove mlakosti čine se kao gledanje Matrixa nakon Stipe u gostima. Arenas je klaun s klupe, ali klaun koji i dalje može držati ritam kao lider druge postave.

Dok je napad u stanju biti energičan barem približno kao obrana, da nekako pokrije taj manjak kreativnog talenta, ova momčad se mora smatrati ozbiljnim izazivačem. A Otis Smith GM-om godine. Muda do gruda mos def.

6. (3.) DALLAS

Bili bi u kategoriji pravih izazivača da se nije dogodila ova ozljeda zbog koje će Caron Butler propustiti ostatak sezone. Bez pouzdane treće opcije, što je ulogu u koju se Butler taman počeo uživljavati, ova momčad nema dovoljno vatre u ionako predvidljivom napadu. Do sada si mogao očekivati da će Butler, Kidd i onaj nesretni Stevenson kažnjavati svaki pokušaj udvajanja Dirka ili Terrya, ali sada se sve svodi na otkrivanje nepoznatog.

Može li Marion ulozi podizača energije dodati i onu konkretnog šutera? Može li Beaubois nakon loma stopala uopće povratiti dio lanjske magije? Nema sumnje da će nova obrana s Chandlerom i dalje ostati na razini, te da će Kidd i dalje kontrolirati ritam kako njima najviše odgovara. Samo, koliko playoff serija mogu dobiti Dirk i Terry sami? Ove sezone su kao nikada potvrdili o kako se briljantnim košarkašima radi, ali Dallas očito nije miljenik sudbine. Šteta, jer ozbiljno sam počeo vjerovati kako je baš ovo mogla biti njihova godina.

PLUTAJUĆA MINA

5. (3.) CHICAGO

Možete vi pričati protiv Bullsa koliko hoćete, ali ja ne mogu sakriti oduševljene svaki puta kada ih gledam. Da, Rose gubi previše lopti, forsira bla bla bla. Ali. Ova momčad iz dana u dan igru sve bolju obranu, i to čak i bez svog najboljeg obrambenog igrača. Kontroliraju skok, i to čak i bez svog najboljeg skakača. Što znači da će povratkom Noaha biti rasna playoff momčad. Thibodeau je uspio već u prvoj polovici prve sezone iz ovog rostera izvući dovoljno za respekt, a potencijal da budu broj jedan u ligi i u skoku i u broj primljenih koševa je ogroman. Samim time, smiješi im se i naslov jedne od sljedećih godina.

Mogu li ga osvojiti već ove sezone? Teško. Ali, itekako mogu dobiti playoff seriju i protiv Bostona i protiv Miamia. Dakle, šansa postoji.

Ne baziram svoje oduševljenje samo na potencijalu obrane, nego na svim pomacima koji su iz utakmice u utakmicu vidljivi i u napadu. Rose i Boozer uzimaju većinu lopti zato što im talentom nitko nije niti blizu, ali to ne znači da Bullsi nemaju igru. Thibodeau i ovdje pokušava usaditi duh Bostona, kruženje lopte je dobro, a posebice je sjajan način na koji se koristi svaki igrač, bilo da je u pitanju postavljanje blokova za Korverova istrčavanja, pasovi iza leđa za Brewerove ulaze, unutar van igra Boozera i Rosea. Sjajna momčad, a ako je želite blatiti zbog neatraktivnosti samo dajte. Jer, poanta nije da imaš talent pa da ti propada, već da sa onim što imaš daš svoj maksimum. Bullsi samo to i rade iz večeri u večer. I da, Thibodeau je trener godine. Sorry Jerry.

IZAZIVAČI (ZANIMLJIVO, RADI SE O 4 EKIPE KOJE SU PODIJELILE ZADNJIH 6 NASLOVA)

4. (2.) SAN ANTONIO

Najbolje ekipa u ligi po omjeru tek je četvrta? U čemu je moj problem? Pa, iskreno, teško sam se odlučio staviti ih uopće među izazivače. Iz jednostavnog razloga što ova momčad ne igra sjajnu obranu, odnosno ni približno ubojitu kao ove tri ispred njih (pa ni kao Bullsi). Spursi su praktički svih ovih godina potvrdili činjenicu da je učinkovit, ali ne i briljantan, napad dovoljan ako imaš sjajnu obranu i kotroliraš reket i skok. Sada nam nude nešto skroz drugo - njihov napad je možda najučinkovitiji ikada, spektakularan čak, tu se već radi o zoni Sunsa. A znamo da su se ambicije dotičnih uredno rušile baš na obranama momčadi poput nekadašnjih Spursa.

Sad, ako ti je napad učinkovit, ne znači da je nužno i revolucionaran ili neobranjiv. Dapače, fora sa Spursima je upravo u tome što su postali momčad koja živi od ulaza i zabijanja povratnih, ali bez post igre, čak i bez onog pick'n'roll kojega je patentirao Nash. Ono što zabiju u reketu tek su ziceri ili odbijanci, nema tu unutar van igre ili akcija preko post igrača. Timmy i Blair u obrani se još solidno i nose, aktivni su i posebice čvrsti u skoku, ali napadački su u rolama sporednjaka. Paradoks je da iako su bez premca najbolji par visokih, provode malo vremena zajedno jer smanjuju reket, a za jurnjavu Spursa treba ga što više raširiti.

Bitna razlika od igre Sunsa je što Spursi imaju dva playa s jednakom odgovornošću, Parkera i Ginobilia, koji se sjajno nadopunjavaju. Ovo dvoglavo čudovište u stanju vas je ugristi svaki tren, ne postoji momčad koji ih može zatvoriti obojicu u penetraciji. Međutim, momčadi koje imaju pravog koretkora pod košem i koje neće paničarati kada im jedan uđe pod koš, bit će u stanju izbiti im iz ruku drugu važnu kariku, a ta je šut iz vana.

Hill, Neal, Bonner i Jefferson imaju uglavnom šuterske treninge, pucaju redovno bez ikoga na ruci, što i dovodi do konstantnog priljeva koševa. Kada momčad stalno ima jedan te isti ritam, kada vas u svakom trenu netko može zasuti serijom koševa, tada nije lako ostati u igri. Napad Spursa se možda ne može zaustaviti, obzirom na nesebičnost i stil igre u kojem lopta uvijek kruži slobodnih igrača će biti, netko će uvijek zabiti, ali mu se može parirati zbog obrane.

Posebice će to biti vidljivo u playoffu, kada će ipak morati malo usporiti, kada više neće biti toliko skokova na raspolaganju i kada će šuterski postotci ipak morati pasti. Ali, ako ništa drugo, fascinanto je promatrati kako jedna momčad koja je do jučer gazila Sunse, danas praktički kopira njihov stil igre. Doduše, ova obrana nije toliko loša jer Spursi se nikada neće zaboraviti kretati i pomagati, posebice na vanjskim linijama, ali bez prave zaštite reketa nije to ni obrana koje se treba bojati.

Samo, ako uzmeš u obzir da su Lakersi stari i da će zasigurno biti umorniji od Spursa koji puno više koriste svoje sporedne igrače, ako dodaš da i Boston i Miami imaju nedostatke u svojoj igri (s tim da mislim kako bi Miami pomeo San Antonio obzirom da ovi nemaju tog centra koji im se može usidriti pod koš), tko kaže da Pop opet neće do Finala? Puno se toga treba poklopiti, ali gledali smo i luđe stvari.

3. (1.) LOS ANGELES

Trenutni problemi dobro su došli prije svega medijima da se imaju čime zabavljati, ali i Lakersima jer se imaju prilike sabrati i pregrupirati (a i zbog njih ih jednostavno ne mogu staviti više, posebice nakon poraza doma od Heata). Naime, ludi ulazak u sezonu ionako nestabilnu družinu dodatno je uljuljao u osjećaj samozadovoljstva, a ovi porazi omogučit će im da shvate čemu se moraju vratiti. Preveliki su profesionalci u pitanju da bi se raspali tek tako. Uostalom, povratak tako važnog igrača kao što je Bynum nije mala stvar, uklopiti njega u momčad značilo je napraviti popriličan broj rošada, što za momčad koja očito ne reagira dobro na situacije izvan zone ugode nije dobra vijest.

Ono što jeste dobra vijest za Lakerse je da imaju moćnu skakačku momčad, genijalan sistem koji će im uvijek omogućiti učinkoviti napad, te potencijal za biti sjajna obrambena ekipa kada im je stalo. Sve to su odlike šampionskih momčadi. Međutim, tu se javlja i jedan ozbiljni crv sumnje – mogu li Lakersi do kraja ako i Kobe i Fisher i Artest budu išta manje nego sjajni u svojim ulogama? Praktički, tri člana petorke daju manje nego što se očekivalo. Sad, da je samo jedan u pitanju, kao što je lani bio slučaj s Fisherom, to se da iznijeti. Međutim, s čak tri kotačića koja škripe, stroj više nije tako pouzdan (pogotovo kad su vam dvojica glavni kreatori iz vani). Što znači da u slučaju da sva trojica podbace u istu večer, Lakersi nemaju neke šanse. Ne kažem da itko od njih očekuje da se vrate s točke s koje nema povratka (godine čine svoje), ali sve ispod nekakvog prosjeka nimalo ne olakšava život ovoj momčadi.

Sad, u obrani se neke stvari mijenjaju, dijelom šteka i zbog prilagodbe na novi sistem koji će sakriti ne samo Fishera već i Kobea, ali i sve slabije Artestove noge. Međutim, u napadu promjena zasigurno neće biti. Ili će igrati trokut i nesebično, s Kobeom kao glavnim razigravačem, ili će se igrati 1 na 5 bez kreacije. Tu dvojbi oko izbora sistema nema. Trokut ili smrt.

2. (2.) MIAMI

Iako i dalje ne vjerujem da mogu pobijediti Lakerse u playoff seriji, zbog trenutne forme moram im dati prednost. Miami ne može bolje od ovoga što trenutno pruža – Arroyo je odigrao sezonu života do sada, Ilgauskas zabija sve što potegne, a čak se bude Chalmers i Anthony. Eksplozivnost Wadea i Jamesa donijela je obrani toliko očekivanu pokretljivost, koja protivnike ograničava u kretanju lopte, što olakšava i obranu slabašnog reketa u kojem još uvijek nema pravog stopera (svaka čast Anthonyu na povremenim dobrim epizodama, ali za biti blokerski specijalista i skakač ala Perkins moraš imati i nešto više snage, centimetara i uopće talenta).

Skok se drži činjenicom da su i Wade i James sjajni skakači za svoje pozicije, ali blesavo je očekivati da će sutra u nekoj seriji baš oni držati balans s Howardom, Noahom ili Garnettom. Što se napada tiče, sve i dalje svodi na soliranje. Dobra vijest je da sada to soliranje barem ima nekakav ritam, lopta kruži dok Wade ili James ne odluče što s njom, s tim da Wade očito ima ovlasti u zabijanju koševa dok je James zadužen za distribuciju.

Bosh igra solidno, iako je praktički sveden na ulogu epizodiste. Kao i ostatku momčadi, svi njegovi pokušaji rezultat su šuta iz vana. Međutim, upravo ovo je i bila ideja Heata – dvojac koji će probijati obrane i kreirati, te ostatak momčadi koji samo mora zabiti svoje zicere. Za sada funkcionira. Problem se pak javlja u situacijama protiv kvalitetnih obrambenih momčadi koje ne ostavljaju nikoga otvorenim. Tada Jamesova i Wadeova 1 na 5 košarka koči ionako bezidejni napad, a kako obrana i skok već daju rezultate iznad očekivanja, teško je očekivati da se mogu popraviti toliko da pokriju crne rupe u protoku lopte.

1. (1.) BOSTON

Ozljede pomalo usporavaju ritam, točnije visoki nivo energije kojim su Celticsi gazili u ranijem dijelu sezone. Ali, ono najvažnije smo vidjeli – s zdravim Rondom i Garnettom ova ekipa je u stanju svima nametnuti svoj stil igre. A taj se prije svega odnosi na kontroliranu košarku svih 48 minuta na oba dijela parketa. Paradoksalno je i ubojito, a i glavni razlog njihove učinkovitosti, to što u isto vrijeme napadom dirigira ultra brzi slasher kao Rondo koji uvijek gleda slobodnog suigrača, imaš osjećaj da on ocarini svaku situaciju, a ne prođe akcija u kojoj svih 5 igrača na parketu ne dodirne loptu. Nesebičnost je glavno oružje, a u Rondovim nogama, pick'n'pop akcijama s Davisom ili Garnettom te Pierceovom 1 na 1 talentu, imaju dodatnih opcija na bacanje.

Za sada je najveći minus nedostatak Kendricka Perkinsa. Iako Boston igra odlično i nosi se sa svima te ja lako zaboraviti da Perka nema, činjenica je kako Shaq u ovim godinama ipak nije dovoljno dobar za startati svaku večer. Svaka mu čast na onome što odradi, ali njegova pokretljivost (bolje reći nepokretljivost) momčad ostavlja ne samo bez rasnog skakača i korektora pod košem, već i bez najboljeg screenera – ne zaboravite da je godinama zaštitni znak Bostonova napada upravo bio Perkov izlazak na vrh reketa, gdje bi postavio blok, preuzeo loptu i onda je prebacio na drugu stranu, gdje bi Pierce ili Allen ostali s dovoljno prostora za odigrati 2 na 2 s Garnettom, dok bi se Perk lagano zakotrljao prema košu, spreman za skok ili zicer.

Poanta je - nitko nije bolji od ove momčadi kada je zdrava i u naponu snage. Sad još da to vidimo uživo, ako je ikako moguće.

5Oct/100

WARRIORS

Posted by Gee_Spot

"It's obvious and true that Curry is a guy who is going to have the ball in his hands a lot, and we're going to play right through him a great deal. He's the point guard of this team, and Monta plays the two, and that's the direction we're going. You don't build your team around a two-guard. You build around a point guard."
- Larry Riley

SCORE: 35-47
PRVIH, ZADNJIH I JEDINIH 5: Curry, Ellis, Wright, Lee, Biedrins
MVP: Stephen Curry
LVP: Monta Ellis

Neshvatljiva je moć koju je u ovoj franšizi imao Don Nelson kada ga ni novi vlasnici nisu mogli otjerati s mjesta trenera sve do prije neki dan. Praktički, reagiravši ovako kasno Warriorsi su se našli u situaciji da ne mogu posegnuti za nekim provjerenim imenom jer su svi već našli nekakav posao te su ulogu trenera povjerili dugogodišnjem Nelsonovom pomoćniku Keithu Smartu. Također, na poziciji GM-a ostao je Larry Riley, čovjek koji je prije godinu dana postavljen na tu poziciju upravo zato što se bivši GM Chris Mullin sukobio s Nelsonom oko slaganja momčadi.

Stoga očekivati veće promjene i odskakanja od dosadašnjeg stila igre, barem u ovoj sezoni, nije realno. Uostalom, gornji citat Rileya dovoljno govori o tome da su Warriorsi i dalje u klimavim rukama - ako ne želiš dodatno otuđiti zbunjenog dojučerašnjeg nositelja, onda ne govoriš ovakve stvari (posebice stoga što postoji nešto zvano tržišna vrijednost). Promjene se ne mogu dogoditi bez potpunog čišćenja na vrhu, jer tek u tom slučaju moguć je ozbiljan pristup dovođenju igrača i pojačanje slabijih aspekata igre. Dovodeći Davida Leea nisu gledali da pojačaju obranu, ali barem su riješili pitanje četvorke za duže vrijeme i stavili se u poziciju da možda već iduće sezone počnu igrati nešto ozbiljniju košarku. Dani Azubuikea i J Richa na krilnom centru su prošlost.

Upravo Lee garantira da će skok biti najveća snaga ove malo izmjenjene postave, a uz skupljanje odbijanaca, ogroman teret trebao bi pasti i na napadački potencijal kojega imaju Stephen Curry i Monta Ellis. Ni jedan nije klasični play, ali obojica su fenomenalni slasheri sposobni uposliti suigrača u pravoj poziciji (doduše, za razliku od Currya, Ellis baš i nije voljan iskazivati tu svoju stranu). Curry je već u rookie sezoni pokazao zavidan pregled igre i osjećaj za pas te se čini da je njegova budućnost na playu poprilično svjetla. Kako je Curry sklon zabijati iz vana (i to s razlogom jer ima prekrasan i precizan šut), to se odlično uklapa s Ellisom koji preferira ulaze i nešto bezglaviji stil igre.

Samo, tu se javljaju i prvi problemi. Iako je pretjerano reći da su se njih dvoje dobro nadopunjavali, istina je da u napadu mogu funkcionirati, posebice ako Ellis prihvati manje aktivnu ulogu, odnosno ako dozvoli još ponekome suigraču da vidi loptu. Svaka mu čast na srčanosti, ali momak mora shvatiti da nije toliko dobar strijelac da bi mogao trčkarati uokolo i raditi što ga je volja. Tu sada na scenu stupa Smart, jer upravo je ovakav Ellisov razvoj u krivom smjeru najveći grijeh nezainteresirane Nelsonove vladavine. Monta se u kratkom roku od učinkovitog ubojice s klupe pretvorio u razmaženu zvijezdu koja radi što želi. Po nekim lanjskim izjavama i igrama reklo bi se kako se Ellis teško može složiti s gornjim Rileyevim citatom, a nastavi li se taj trend i ove sezone, trade je neminovan. Uglavnom, sve je u njegovim rukama.

Dok je napadačko slaganje pod upitnikom, obrambeno uopće nije sporno - bez obzira na sav trud, veći bekovi će moći protiv obojice raditi što god požele, zbog čega Warriorsi i neće previše pažnje posvećivati obrani. Čemu sav trud, kada ionako curi na sve strane. Par pod koševima nije ništa kompatibilniji. Lee i Andris Biedrins mogu skakati i zabijati nakon pick 'n' rolla, ali nakon što su se razvili u igrače pod paskom trenera koji na treningu nikada nisu spomenuli riječ obrana, njihova sposobnost shvaćanja tog dijela igre u najboljem slučaju na razini je pijanog rakuna.

Biedrins bi trebao odigrati bolju sezonu od lanjske (što neće biti nikakav problem, većinu godine je ionako propustio, a ono što je igrao odradio je ozljeđen i nespreman), uz Leea imat će još više prilika za zabiti svoje zicere, a Lee će zauzvrat iza leđa imati čovjeka koji je barem u stanju zalijepiti blokadu te čovjeka koji će ga poštediti mučenja na petici protiv jačih i većih igrača (iako je glupo reći da se mučio, jednostavno ga nije ni bilo briga). Međutim, koliko god ovaj dvojac bio propusan u obrani, on garantira Warriorsima nešto što u Nelsonovom mandatu nisu imali – potpunu kontrolu skoka, koja je krucijalna za tranzicijsku igru.

Mislim, Nelsonova igra se gradila na jurnjavi i još je dobro i funkcionirala obzirom da je Biedrins često bio jedini igrač na parketu u dresu Warriorsa sposoban uhvatiti skok. Sada bi većina obrambenih skokova trebala završiti u njihovim rukama, što će otvoriti prostora Ellisu i Curryu da još brže dođu do protivničkog koša i siju paniku. Na postavljene napade sada također imaju dodatno rješenje u Leeovom fantastičnom osjećaju za pick igru (njegov šut s poludistance danas je u rangu najboljih) ili u čvrstom Biedrinsovom rolanju prema košu koje uglavnom završava zakucavanjem.

Ovu udarnu postavu zaokružuje iz Miamia doveden Dorell Wright, malo krilo koje stiže u Warriorse nakon sezone karijere u Heatu. Međutim, čak i u takvom stanju on nije ništa više od all-round igrača koji je solidan u svemu, ali sjajan u ničemu. Da bi se uklopio u ovu momčad morat će biti sposoban odigrati minimum obrane u svoj ovoj strci, a usput i zabiti svoje otvorene šuteve. Dok ga ne vidimo u akciji, sve se svodi na vjerovanje - vjerujete li da je lanjska solidna sezona u Heatu konačni znak da Wright pretvorio u igrača vrijednog minuta, ili vjerujete da je to samo slučaj i da se nakon kratke eksplozije Wright vraća u klasično katatonično stanje u kojem je proveo prve godine u ligi.

U slučaju da Wright završi na dnu klupe, u igru ulazi lanjski dežurni revolveraš doveden iz NBDL-a Reggie Williams. U pitanju jedan na pet strijelac s klupe koji može uskočiti na bokove i, ako je u stanju ponoviti lanjsku sezonu, može dobiti prednost pred Wrightom. Ovoj momčadi trebaju koševi da bi bila konkurentna, tako da mogu preći preko toga što Williams nema ni jednu drugu kvalitetu.

Uglavnom, novi vlasnici možda nisu pokazali da im se žuri raskrstiti s dosadašnjim načinom slaganja momčadi (iako im treba priznati da su vrlo brzo situaciju sa salary capom doveli pod kontrolu, makar su se pritom riješili kompletne klupe), ali su barem pokazali osjećaj za dobar PR. Tako je kao back-up play doveden nedraftirani rookie Jeremy Lin, kojega čeka lijepo mjesto na klupi s kojega će se pobrinuti da petina azijskog stanovništa u okolici osjeća dobrodošlicu u NBA dvorane.

Charlie Bell, pristigao iz Bucksa u tradeu kojim su se riješili utega Maggetteovog ugovora, već godinama je kapetan no-star teama ovog bloga te je jasno da o njemu ovdje nećete pročitati ništa pozitivno (obzirom na manjak vanjskih igrača ne gine mu ozbiljna uloga u rotaciji što će momčad koštati nekoliko poraza), što Warriorse ostavlja na praktički četiri iskoristiva igrača za tri pozicije. Ovaj, mislim da to nije dobar znak pred početak 82 utakmice duge sezone.

Niti Lee i Biedrins neće imati previše šanse odmoriti se. Warriorsi su potpisali back-up centra Sunsa Louisa Amundsona koji donosi energiju i koji zna kako igrati u run 'n' gun sistemu bez lopte, ali on sam teško da može previše pomoći. Brandan Wright sprema se na svoju četvrtu NBA sezonu, a do sada je svoj visoki pick opravdao tek povremenim skakačkim bljeskovima. Obzirom da je propustio cijelu lanjsku sezonu zbog ozljede ramena (zbog kojega je i ranije propuštao utakmice), upitno je u kakvom se stanju vraća i može li na stranu staviti do sada katastrofalnu karijeru te se koncentrirati na borbu pod obručima.

Rookie Ekpe Udoh definitivno bi pomogao svojom all-round igrom, ali slomio je zglob šake zbog čega će propustiti minimalno pola sezone. To pak znači da postoje velike šanse da u igri vidimo Vladimira Radmanovića za kojega su košarkaški fanatici već mislili da se povukao u mirovinu nakon što ga je prošle sezone Don Nelson sakrio na dno klupe. Nažalost, Vlade je živ i zdrav te ima namjeru još jednom dokazati da više nije ni k od košarkaša.

Ostala imena na trenutnom širem rosteru nema smisla ni nabrajati, radi se redom o igračima koji ne bi pomogli ni prosjećnoj Euroligaškoj momčadi, ali mi je drago da su u kamp pozvali sjajnog fajtera s Uconna Jeffa Adriena, prvoklasnog šljakera koji je prošlu sezonu proveo u drugoj španjolskoj ligi. Potpišu li ga za minimalac, imat će barem jednog čovjeka u svlačionici koji ne dobije alergiju na spomen obrane.

Ovu franšizu čeka još dalek put od izlaska iz mraka, ali barem su povukli prve poteze. Novi vlasnici sada samo moraju potpuno prebrisati otiske Nelsonovih prstiju koji se nalaze svuda po klubu ako misle zakoračiti u novo doba stabilnosti, a ne samo doba povremenih bljeskova nakon kojih slijede godine mraka.

Mislim, Nelson je praktički na ovaj ili onaj način uništavao ovu momčad već dva desetljeća, stoga je vrijeme za ozbiljne promjene. Dok do njih ne dođe, ostaje im roster sastavljen od četiri sjajna košarkaša i gomile potpunih prolaznika, roster pretanak da bi se ozbiljnije suprostavio svakom iole ozbiljnijem programu u NBA.

I da ironija bude potpuna, jedina šansa tog rostera ove sezone da bude barem približno konkurentan je potpuna posvećenost nekima od postulata Nellieballa. Ne nužno u igri s niskim postavama, ali definitivno u okrenutosti brzoj tranziciskoj košarci, ultra kratkim napadima i potpunom zanemarivanju obrane kako bi se moglo što bolje koncetrirati na trku i šut.

Možda se 35 pobjeda čini prevelikim zalogajem za ovaku tanku momčad, ali njihova trkačka i skakačka moć je tolika da ne vidim previše ekipa koje mogu braniti konstantne juriše Ellisa i Leea na koš. Jedini uvjet je, naravno, da uspiju složiti napad koji će ipak sadržavati elemente timske igre, a ne samo kvotu lopti koju svaki igrač ima pravo ispaliti. I dok ne sumnjam da će Lee i Curry pronaći zajednički jezik, ključ svega je Ellis – uspije li pronaći rolu bit će ugodno osvježenje. Ostane li vjeran stilu igre u koji ga je gurnuo Nelson, u kojem zabija 40 dok momčad gubi, tada Warriorsima ne preostaje ništa osim tradea. Upisavši ga kao LVP-a momčadi, jasno je u što vjerujem. Ali, ja sam pesimista po prirodi, to ne znači da ne bi uživao u Ellisovom povratku na stari stil igre kakav je njegovao dok je Baron Davis bio play.

To je u biti i jedino važno pitanje na koje će ova sezona dati odgovor. Ako su Curry i Lee nositelji te ako je novčana situacija ubuduće stabilna (točnije, ako je franšiza ubuduće u cjelosti spremna na korak naprijed), sada samo treba saznati tko je od ostalih vrijedan ostanka, a tko će sreću tražiti negdje drugdje. Veliki plus za navijače Warriorsa je što će, za razliku od onih Clippersa, Wolvesa ili Kingsa, dok čekaju odgovore na takva i slična pitanja, barem moći uživati u igri nekolicine rasnih košarkaša.