ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

8Sep/125

RANKING THE COACHES

Posted by Gee_Spot

I ovaj post je, slično onome o GM-ovima, bio zamišljen kao predstavljanje trenera kroz njihovo obiteljsko stablo. Međutim, kako su ova rangiranja poprilično zabavna, a usput se iz njih da nešto i naučiti, ponovit ćemo formulu iz prošlog posta koja glasi rangiranje + stablo.

Što se samog rangiranja tiče, opet je u obzir uzeta samo jedna godina (kao i u dosadašnjim listama), ali ovaj put uz puno više obrađenih podataka. Kako bi rezultat ispao što bliži stvarnosti, točnije onom njenom dijelu oko kojega se većina racionalnih promatrača može donekle složiti, u formulu za izračun trenerske efikasnosti uzeti su sljedeći parametri:

- razlika između očekivane i realizirane razine talenta igrača

Ovo je segment koji je najviše utjecao na finalni koeficijent zbog vjerovanja da su najkvalitetniji treneri oni koji su iz najmanje resursa u stanju izvući najviše. Za početak sam odredio vrijednost svakog rostera prije početka sezone na osnovu vlastitih ocjena i to uzevši u obzir prosjek 3 prethodne sezone gdje god je to bilo moguće. Jasno, kod igrača s dvije godine iskustva poslužio je manji uzorak, kao i kod igrača s tek godinom u ligi, a rookiei su dobili ocjene u odnosu na draft izbor i poziciju koju igraju.

Zatim su svi ti očekivani individualni rezultati prilagođeni stvarnoj minutaži koju je pojedini igrač imao tijekom sezone. Na primjer, Ginobili je imao učinak iznad očekivanja u odnosu na prethodne tri sezone, ali je igrao premalo minuta da bi značajnije utjecao na Popovichevu krajnju ocjenu.

Sljedeći potez bio je izračunati stvarne učinke igrača, opet prilagođeno minutaži i opet na osnovu vlastitih ocjena. Nakon toga ostalo je samo odrediti razliku između očekivane razine talenta i realizirane, što je na vrh izbacilo Douga Collinsa koji je u sezonu krenuo s desetim rosterom po sirovom talentu od prvog do zadnjeg igrača, a završio je na trećem odmah nakon Heata i Thundera (koji su završili tamo gdje su i krenuli, kao prvi i drugi roster).

- razlika između očekivanih i završnih rezultata

Sada je dobivene individualne rezultate trebalo ubaciti u kontekst sezone i izračunati koliko je tko prebacio ili podbacio u odnosu na postavljenu normu. Velika većina trenera kretala se jednu ili dvije utakmice ispod ili iznad onoga što su morali napraviti obzirom na talent kojega su imali na raspolaganju, osim Collinsa – odstupanje Sixersa bilo je čak -8 utakmica od očekivanog, što je dobrim dijelom anuliralo bodove ostvarene u prvoj kategoriji. A i to nešto govori o čudnoj sezoni koju su imali Sixersi, o prvom djelu gdje su izvlačili maksimum iz svog limitiranog rostera i o drugom gdje su gubili utakmice u serijama.

- koš razlika

Koš razlika je dodana jer je, kao što bi svi do sada trebali znati, na velikim uzorcima (a 82 utakmice to jesu) ona puno realniji pokazatelj kvalitete momčadi od omjera pobjeda i poraza. Iako je u principu razlika između očekivanih i završnih rezultata bila dovoljna da se stekne dojam o kvaliteti izvedbe, morao sam dodati koš razliku kako bi na neki način ipak nagradio momčadi s pobjedničkim omjerom.

- težina rasporeda

Kako bi se dodatno izravnale sve tri ranije kategorije, na kraju sam još u obzir uzeo i težinu rasporeda jer nije isto voditi momčad na Zapadu, posebice ako ste u diviziji sa Spursima, Grizzliesima i Dallasom, ili na Istoku, kada se protiv Bobcatsa ili Wizardsa praktički ne morate ni pripremati.

Finalni rezultati ni ovaj put nisu zamišljeni da budu nekakvo sveto pismo, ali barem se meni čine racionalnijim načinom za raspravu o trenerskoj kvaliteti od standardnog načina na koji vrednujemo trenere, a taj je zbrajanje pobjeda ili trofeja. Mislim, dovoljno je reći da bi, po onoj klasičnoj formuli u kojoj nagrada za trenera godine ide u ruke čovjeku čija momčad je napravila najveći skok u odnosu na sezonu ranije, glavni kandidat bio Vinny Del Negro. Kojem je ni krivom ni dužnom u krilo upao Chris Paul.

Što dovodi do jasnog zaključka - u košarci, za razliku od većine ostalih momčadskih sportova, trener ima manje značajnu ulogu upravo zbog toga što se na parketu nalazi samo 10 igrača ukupno i što je pojedinačni talent ključan. Jasno, netko tko je stvarno vrhunski stručnjak, može takav talent zaokružiti i učiniti ga još boljim, dok netko tko je grozan može smetati talentu na putu ostvarenja. Poanta je da su samo te krajnosti bitne, a sredina, kojoj ionako pripada velika većina trenera (kao uostalom i u svim drugim sferama života), itekako je zamjenjiva i u suštini nevažna u velikoj slici.

Uglavnom, uz nabrajanje 24 trenera koja su ušla u izbor (nije mi se činilo poštenim u izbor uvrstiti Smarta, Woodsona i Wittmana koji nisu odradili cijelu sezonu, a pogotovo ne Stottsa, Dunlapa i Vaughna koji su tek preko ljeta došli do novih gaža), predstavit ću i drvo svih 30 NBA trenera, uz bonus u kojem će biti istaknuta i imena koja strpljivo čekaju na svoju priliku na klupi.

1. Gregg Popovich (Spurs), koeficijent 12.3

Moram priznati da mi je laknulo kada je formula potvrdila subjektivno mišljenja – Gregg je bez premca prošle sezone bio trener godine. Ne zaboravite da je Spurse doveo do najboljeg omjera u ligi bez Ginobilia, kao i to da je, za razliku od Bullsa koji su također imali 50 pobjeda (što je ekvivalent standardnoj sezoni od 62 pobjede), imao teži raspored i manje talenta na raspolaganju.

Ginobiliev učinak nadoknadili su naravno Green i Leonard koji su probili sva očekivanja, potvrdivši time još jednom da Popovich ima savršen sistem i da isto tako savršeno dobro zna tko mu u tom sistemu može koristiti, a tko ne.

DRVO – Gregg ima poprilično jednostavan put, ali ne i manje fascinantan zbog toga. Naime, Popovich je direktan potomak Larrya Browna (kod kojega je radio i na Kansasu i u San Antoniu), Brown pak potiče iz klana Deana Smitha, a Smith je pak zanat učio kod Forresta Allena, dugogodišnjeg Naismithova asistenta. Ne znam za vas, ali činjenica da je Popov pedigre praktički kraljevski, uopće me ne iznenađuje. Uglavnom, osim pristupa obrani, sposobnosti improvizacije i važnosti psihologije, koje su sve redom vrline Brownove škole, Pop je svom arsenalu dodao i shvaćanje run and guna koje je doktorirao tijekom perioda dok je bio asistent Donu Nelsonu u Warriorsima. Dogodilo se to nakon što je Brown dobio otkaz u Spursima i nakon što su tadašnji vlasnici napravili čistku u klubu u namjeri da ga prodaju. Srećom, u igru je uskočio Peter Holt, čiji prvi potez je bio vraćanje Popa nazad u San Antonio. Ostalo je, kako ono klišej kaže, povijest.

2. Lionel Hollins (Grizzlies), koeficijent 9.8

Kad se sjetim Hollinsovih playoff poteza najradije bi krenuo u izmišljanje nove formule, ali činjenice su činjenice – čovjek je izvukao fantastične sezone od Conleya, Gasola i Allena, osiguravši playoff lakoćom na gadnom Zapadu usprkos igranju bez klupe i bez Zacha Randolpha. Da je tijekom sezone našao načina Gaya učiniti korisnijim, ocjena bi bila još veća.

DRVO – Hollins nastavlja granu Jacka Ramsaya, s kojim je kao igrač osvojio naslov u Portlandu. Uostalom, sve što radi u Memphisu, od igre preko visokog posta do formule s pet jednakih startera, direktna je kopija Blazersa s kraja '70-ih.

3. Doug Collins (Sixers), koeficijent 9.5

Iako je pad u drugom dijelu sezone Sixerse iz ugodnog iznenađenja pretvorio u graničnu playoff momčad koju smo očekivali, neosporno je kako je Collinsu uspjelo izvući maksimum iz talenta na raspolaganju. Nešto lakši raspored od konkurencije u tome je svakako pomogao, dok je izuzetna koš razlika dobrim dijelom poništila značaj rezultatskog podbačaja (ranije spomenuto odstupanje od -8 utakmica od realnog). Međutim, kako je eksploatacija talenta postavljena na vrh piramide, Collins si je time osigurao mjesto na samom vrhu. Obzirom da su Sixersi napravili značajne promjene u strukturi rostera ovoga ljeta, bit će zanimljivo vidjeti može li stari tiranin još jednom napraviti nešto slično.

DRVO – Collins je prvi posao u ligi dobio zahvaljujući prijateljstvu s Jerryem Krauseom, koji je pak NBA karijeru, baš kao i Collins, počeo pod paskom Genea Shuea, trenera Baltimore Bulletsa (gdje je Krause počeo kao skaut) i Sixersa (gdje je Collins ostavio trag kao igrač). NBA treneri tog doba bili su puno sličnijima NCAA trenerima nego što su to danas (glavni razlog – nije bilo toliko novca uokolo da biznis postane važniji od igre), a Shue je upravo bio tipični predstavnik takve škole koja kao po defaultu izbacuju stroge učitelje. Obzirom da je dio karijere proveo i kao asistent u NCAA vodama prije NBA krštenja s Michaelom Jordanom, nije ni čudo da je Collins danas naj old school trener u ligi, što pokazuje i njegov odnos prema igračima (iscrpljujući treninzi i pripreme, stalni psihički pritisak) i prema vlastitom poslu (želi potpunu kontrolu nad cijelim procesom evaluacije igrača, što je u ligi u kojoj je trener potrošna roba čista utopija).

4. Frank Vogel (Pacers), koeficijent 7.9

Odlični rezultati Pacersa plus napredak Hibberta i Georgea jednako Frank Vogel kao trenerska veličina. Njegov obrana-trica sistem dobrim dijelom je unaprijeđen zahvaljujući asistentu Brianu Shawu koji je srž napadačke igre postavio na visoki post (točnije na Davida Westa i Hibberta), ali Vogelov pozitivan doprinos, prije svega u motivaciji i pristupu igrača, neosporan je.

DRVO – Vogel je, baš kao i njegov prethodnik Jim O'Brien, došao direktno iz kampa Ricka Pitina. Obojica su mu bili asistenti, a po dolasku u Pacerse O'Brien je povukao Vogela sa sobom.

5. Tom Thibodeau (Bulls), koeficijent 7.9

Thibs je obzirom na razinu talenta koju je imao na raspolaganju odradio posao – čak i usprkos tome što je igrao bez Rosea veći dio sezone, razlika između očekivane i dobivene razine talenta ne postoji. Drugim riječima, čak i kada uračunamo činjenicu da je Rose propustio trećinu sezone, ispada kako su Bullsi ostvarili tek jednu pobjedu iznad očekivane. Tako je to kada imate na raspolaganju sjajnu klupu i tri kvalitetna startera poput Denga, Noaha i Boozera. Dodaj na sve jedan od najlakših rasporeda u ligi i jasno je kako je Thibu u top 5 prije svega lansirala izvedba, odnosno ostvarena koš razlika, gdje su Bullsi bili uvjerljivo prvi. A to govori o tome kako su dobro naštiman stroj bili.

DRVO – Thibs je otkriće Jeffa Van Gundya, koji ga je nakon NCAA epizode i smucanja po ligi (epizode u Wolvesima i Seattleu), uzeo pod svoje kao asistenta u New Yorku, a zatim i u Rocketsima. Tijekom više od desetljeća zajedničkog rada, Van Gundy je u Thibsa usadio Rileyevu filozofiju zaštite reketa i važnosti skoka, koju je ovaj zatim uspješno implementirao, prvo u šampionske Celticse, a zatim i u Bullse.

6. Tyrone Corbin (Jazz), Koeficijent 7.7

Činjenica da je izvukao sezone karijere od Jeffersona i Millsapa, promovirao niz mladih igrača (prije svih Haywarda) i ušao u playoff s momčadi koja je trebala završiti u lutriji, sama po sebi je dovoljna da Corbina smatramo legitimnim kandidatom za trenera godine. A tu su još i detalji, poput pozitivne koš razlike i premašenog broja očekivanih pobjeda, usprkos rasporedu koji spada među teže u ligi.

DRVO – Kako u zemlji Mormona sve ostaje u obitelji, tako je i Corbinov trenerski put pomno planiran. Frank Layden, Kevin O'Connor, pokojni Larry Miller i Jerry Sloan vidjeli su talent u svom nekadašnjem igraču te je ovaj nedugo nakon igračke mirovine pušten u uži krug da bi od 2004. nosio titulu asistenta Sloanu. Nasljednik potpuno očekivano njeguje flex igru u napadu s puno kretanja, dok je u obrani i njegov zaštitni znak moto "bez laganih koševa", što znači da lopta može proći do obruča, ali igrač ne.

7. Scott Brooks (Thunder), koeficijent 6.3

Brooks je prvi trener na ovoj listi s negativnim omjerom očekivanog i realiziranog talenta, što prevedeno znači da je usprkos eksploziji Jamesa Hardena od rostera Thundera uspio izvući manje nego je trebao. Rezultati u njegovom slučaju spašavaju stvar (težak raspored, broj pobjeda, koš razlika u plusu), ali ovaj minus bode u oči. Jasno, nije lako od rostera s 4 all-star igrača iz godine u godinu izvlačiti više, ali kada su ti igrači tako mladi i još daleko od ispunjenog potencijala, minus ne bi smio biti opcija.

DRVO – Nakon igračkih potucanja po ligi, Brooks se okrenuo sličnom putu i u trenerskim vodama, baveći se svim i svačim, dok ga konačno u prvog asistenta nije promovirao George Karl nakon dolaska u Denver. Iako je pod Karlom odradio samo jednu godinu, Brooks to iskustvo ističe kao ključno za trenerski razvoj. A pokazat će se ključnim i u praksi, kada je nekoliko godina kasnije, na tipični UNC način, Karl sredio Brooksu gažu u Seattleu koji je upravo postao novo leglo Popovichevih štićenika. Kada je Popov bivši suradnik P.J. Carlesimo dobio otkaz, Presti Brooksu daje šansu da se dokaže oduševljen njegovim radnim navikama i komunikacijom s mladim igračima. Brooksa je najlakše opisati kao čovjeka koji se u pravo vrijeme našao na pravom mjestu, jer njegova momčad još nije razvila prepoznatljiv identitet ni na jednoj strani parketa, ali nekoliko Karlovih obilježja itekako je prisutno – iznadprosječno brza igra i konstantno napadanje obruča.

8. George Karl (Nuggets), koeficijent 5.2

Trenerska legenda ni ovaj put nije podbacila, usprkos ozljedi Galinaria i rošadama tijekom sezone (odlazak Nenea, dolazak McGeea) uspio je izvući plus učinak iz rostera kojega je imao na raspolaganju, dobrim dijelom zbog razvoja Tya Lawsona i iznenađujuće sjajne rookie sezone Kennetha Farieda, a dijelom i zbog vlastitog stila i korištenja desetak igrača u rotaciji. Težak raspored rezultirao je s nešto slabijim scoreom od očekivanog, ali pozitivna koš razlika popravlja stvari.

DRVO – Uz Larrya Brownea, Karl je izravni nasljednik Deana Smitha, a time i pripadnik najmoćnije trenerske grane u ligi – uključujući Karla, ona broji čak 14 aktivnih trenera, a da ne spominjemo još sve učenike uokolo koji ili drmaju NCAA košarkom (Bill Self, John Calipari, Roy Williams), ili strpljivo čekaju na priliku kao pomoćnici (Maurice Cheeks, Ron Adams, Dan Majerle) ili jednostavno odmaraju kao Nate McMillan (koji bez ikakve sumnje mora imati mjesto jednog od 30 NBA trenera). Slično Popovichu, i on je proveo nekoliko godina kod Nelsona kako bi doktorirao ne temu run and guna.

9. Larry Drew (Hawks), koeficijent 4.8

Sjajno odrađen posao obzirom na okolnosti, momčad nije zaštekala niti trenutka usprkos tome što su gotovo cijelu sezonu igrali bez Ala Horforda. Drew je dodatne rezerve morao izvući iz ostatka rostera, što mu je i uspjelo – Josh Smith odigrao je sezonu karijere, Joe Johnson zaustavio je starenje, Jeff Teague napravio je korak naprijed, a Zaza Pachulia pokazao se kao solidan starter. Najveći uspjeh mu je pretvaranje klupe pune prolaznika i istrošenih veterana u koristan dio momčadi. Hawksi su igrali žilavo u obrani i nesebično u napadu, a ono što je Drewov posao povuklo unazad činjenica je da su imali uvjerljivo najlakši raspored u ligi uz Bullse.

DRVO – Drew je igračku karijeru završio pod Rileyem u Lakersima, a prvu pravu šansu kao asistentu dao mu je upravo Rileyev dugogodišnji pomoćnik Pfund u Lakersima (kasnije pomagao još jednom Rileyevom učeniku, Byronu Scottu, u Netsima). Zanimljivo je napomenuti kako ni on nije mogao bez dodira sa Smithovom granom, radio je u stručnom štabu Alvina Gentrya u Detroitu (Gentry je Brownov učenik), a dok nije postao glavni trener u Atlanti bio je asistent Mikeu Woodsonu, čime je došao u dodir i s granom Bobbya Knighta.

10. Dwane Casey (Raptors), koeficijent 4.4

Da smo gledali samo koliko je tko nadmašio očekivanja, Casey bi bio najveći protukandidat Collinsu za trenera godine. Njegov pristup obrani izvukao je iz limitiranih Raptorsa apsolutni maksimum, ali loši rezultati u kontekstu laganog rasporeda učinili su svoje. Ukratko, koliki god napredak pokazali u obrambenom dijelu, Raptorsi su napadački bili negledljivi.

DRVO – Casey se već desetljećima smatra jednim od najboljih pomoćnika u NBA, a upravo je njegova obrana pomogla Karlu da '90-ih od Sonicsa napravi jednu od najboljih momčadi u ligi. Upravo je Karl u svom stilu potrage za trenerskim talentom otkrio Caseya u NCAA vodama i dao mu ulogu pomoćnika, koju je ovaj kasnije obavljao i pod McMillanom i do nedavno pod Carlisleom.

11. Monty Williams (Hornets), koeficijent 3.7

Debelo je nadmašio očekivanja izvukavši iz igrača maksimum usprkos mizernom talentu na raspolaganju kojega su ozljede dodatno uništile (sezona bez Gordona), a loši rezultati koštali su ga boljeg plasmana. Dodatni poticaj za plasman u gornju polovicu dala mu je činjenica što je uspio održati brod iznad vode iako je imao drugi najteži raspored u ligi (od Hornetsa su teže prošli samo Mavsi).

DRVO – Williams je još kao igrač prepoznat od Popovicha kao budući trenerski talent te je u svojim zadnjim sezonama na klupi Spursa više služio kao dodatni trener nego član rotacije. Nakon što je bio trener-igrač u Spursima, još se nekoliko godina potucao po ligi kao veteran, dok nije odlučio definitivno uploviti u trenerske vode. Preko Popa i Karla dobio je gažu u Portlandu kod Natea McMillana, a, dolaskom Dempsa za GM-a u Hornetse, vrlo brzo je dobio i gažu glavnog trenera.

12. Alvin Gentry (Suns), koeficijent 3.7

To što su Sunsi još jednom bili u lovu na playoff mjesto usprkos poprilično limitiranom rosteru svakako je zasluga i Gentrya, a ne samo Nasha. Gortat i Dudley potvrdili su se kao rasni NBA starteri, a usprkos teškom rasporedu Sunsi su ostvarili više pobjeda od očekivanog. Praktički, jedina minus kategorije bila je koš razlika, sa zanemarivim negativnom učinkom od -0.2.

DRVO – Gentry ne može biti veći učenik Larrya Browna nego što jeste (čak je i rođen u Sjevernoj Carolini). Nakon studentskih dana postaje pomoćnik Brownu na Kansasu, a ovaj ga kasnije vodi sa sobom u Spurse gdje Larry okuplja iz ove perspektive all-star skupinu pomoćnika – uz Gentrya tu su još Pop i Buford.

13. Vinny Del Negro (Clippers), koeficijent 3.2

Kada dodamo Chrisa Paula u jednadžbu, jasno je kako Del Negro nije imao prevelik utjecaj na rezultate Clippersa, ali ipak nije ni škodio – razina talenta na kraju biva u plusu jer je iz izuzetno tanke i sumnjive klupe Del Negro izvukao maksimum, a i raspodjela minuta bila je logičnija od očekivane (tu prije svega mislim na odluku da Jordan ne igra kada se lome utakmice). Usprkos teškom rasporedu Clippersi su ostvarili pozitivnu koš razliku i lakoćom došli do playoffa, što su dobre strane. Loše strane su da je Vinny skoro dobio otkaz tijekom sezone kada su Clippersi upali u rupu, a i da je momčad rezultatski podbacila obzirom na razinu igre koju su prikazali Paul i Griffin. Drugim riječima, možda pretjerujemo kada Vinnya smatramo najgorim trenerom koji hoda po zemlji, ali već imamo dovoljno sezona dokaza po kojima je jasno da on iz rostera ne izvlači nikakav dodatni plus, a to ga stavlja u kategoriju mediokriteta. Mediokritet na čelu potencijalne šampionske momčadi ne pomaže, to se već dokazalo u Bullsima, svi su izgledi da tako bude i u Los Angelesu.

DRVO – Vinny je kao igrač bio ptica selica, a nije imao ni neku karijeru kao skaut ili asistent, tako da je užasno teško odrediti ima li uopće mentora. On sam tvrdi da je igrajući u Spursima pod Popovichem odredio da će biti trener, odnosno da je Gregg najzaslužniji za njegovu karijeru. Opet, stvarnost priča nešto drugačije priče. Njegov otac, poznat po bodrenju sina kao navijač u Chicagu, bio je učenik Adolpha Ruppa i očito je poprilično utjecajna osoba u Vinnyevom životu. Također, Jerry Colangelo dao mu je prvi posao u uredima Sunsa, a i kasnije je povukao veze (prijatelj iz mladih dana s Krauseom) ne bi li Del Negru dobio posao glavnog trenera u Bullsima. Colangelo je inače startao u Bullsima, bio je učenik Dicka Motte baš kao i Jerry Sloan, a obojica Bullsa u duši su svim silama pokušali ugurati svoje kandidate (dok je Colangelo gurao Del Negra, Sloan je podržavao Jeffa Hornaceka).

14. Kevin McHale (Rockets), koeficijent 2.8

McHale je zanimljiv slučaj jer je u svim kategorijama bio u plusu, ali u toliko mizerno malom da se smjestio točno na mjestu na kojem su završili i njegovi Rocketsi, na korak do zlatne sredine. Kvalitetne sezone Dragića i Lowrya donijeli su napredak u talentu, a momčad je usrkos nepovoljnom rasporedu uspjela ostvariti točno očekivan broj pobjeda, kao i za 0.2 koša pozitivnu razliku.

DRVO – Kao dio legendardnih Celticsa iz '80-ih, McHale je poput Birda i Aingea itekako osjećao Auerbachov utjecaj, ali trenerski ih je najviše odredio Bill Fitch, prvi trener iz vana kojemu je Auerbach prepustio klub. Kao bivši marinac, Fitch je bio poznat po disciplini, što je nešto u čemu se McHale baš ne snalazi, barem po svemu što smo prošle sezone imali prilike gledati u slučajevima Dalembert i Lowry. Osim Bostona, značajan utjecaj na McHalea je imao i Bill Musselman, njegov sveučilišni trener s Minnesote, kojega je Kevin u vrijeme kada je bio GM Wolvesa angažirao kao prvog trenera nova franšize, isto kao što je kasnije taj posao dao bivšem suigraču iz sveučilišnih dana i još jednom Musselmanovom učeniku Saundersu.

15. Mark Jackson (Warriors), koeficijent 2.7

Možda Jackson nije baš bio najzanimljiviji komentator (a i nije mu bilo lako ispasti takvim pored sjajnog Van Gundya), ali kao glavni trener pokazao se sasvim solidnim u prvoj godini. Doduše, nije da su Warriorsi briljirali na parketu i gomilali pobjede, ali čovjek je iscijedio maksimum iz svojih igrača. Do odlaska u Milwaukee, Monta Ellis igrao je najbolju košarku od 2007. Brandon Rush je od igrača na izlazu iz lige postao idealan prvi swingman s klupe. Do jučer nitko nije imao pojma tko je Klay Thompson, danas neki idu toliko daleko da ga proglašavaju novim velikim šuterom. Ukratko, Jackson je pokazao da zna staviti igrače u pozicije u kojima iz njih može izvući maksimum, što je važna vrlina.

DRVO – Iako je igrao pod Rileyem (a kasnije i Van Gundyem) i iako ga je Larry Brown trenirao i u Clippersima i u Pacersima, Jackson će svakom prilikom istaknuti da je njegov najveći trenerski uzor Rick Pitino, pod kojim je započeo NBA karijeru u Knicksima. Zona, presing, trica – sve su to obilježja Pitinove igre koja Jackson pokušava usaditi u Warriorse, ali za sada mu polazi samo ovaj dio s tricama – Warriorsi su ih lani zabili najviše nakon Spursa i Magica.

16. Mike Brown (Lakers), koeficijent 2

Čak i kada u obzir uzmemo očajnu rotaciju, brojke kažu kako su Bynum, Kobe i Gasol trebali odigrati bolje individualne sezone. S druge strane, uzevši u obzir konkurenciju, raspored i tanku klupu, Lakersi su dobili i više utakmica nego su trebali. Na silu, dakle, ali ipak su se plasirali u playoff relativno bezbolno i uvjerljivo.

DRVO – Klasični primjer Popovicheva učenika, počeo kao stručnjak za video analizu u Denveru, postao dio stručnog stožera u Spursima, Danny Ferry ga je doveo u Cavse kad je bio GM.

17. Rick Carlisle (Mavs), koeficijent 0.1

Najteži raspored u ligi (sudbina prvaka, NBA ne propušta priliku staviti ih na raspored svim izazivačima) nije spriječio Dallas da ostvari očekivane rezultate i plasira se u playoff. Iako nisu iskočili od očekivanja, Carlisle je vodio brod ustaljenom rutom. Osim u jednom – svi igrači Mavsa odigrali su ispod razine na koju su nas navikli. Dobrim dijelom je katastrofa zvana Lamar Odom povukla ocjene momčadi prema dnu, ali za razliku od šampionskog izdanja, sitni korak nazad napravili su i Dirk, Terry, Marion i Baubois. Nije se radilo o velikim padovima tako da slobodno možemo govoriti i o faktoru Chandlera – bez velikog centra iza leđa da ispravlja pogreške, igrači Dallasa bili su osuđeni ne ponoviti sjajna izdanja od godinu ranije – što ipak ne uzima odgovornost iz ruku Carlislea koji je morao naći načina izvuči iz ovog rostera bolje napadačko izdanje.

DRVO – Rick Carlisle je dijete Bostona, bio je član po mnogima najbolje momčadi svih vremena, Celticsa iz 1986. Jasno, kraj Birda, Waltona, McHalea, Aingea, Johnsona i Scotta Wedmana nije se baš naigrao, ali tu mu je iskustvo zasigurno pomoglo u daljnoj karijeri. Ako ništa drugo, kasnije mu je upravo prva prilika za trenerski posao stigla preko linije Celticsa – Bill Fitch uzeo ga je za pomoćnika u Netsima odmah nakon što je završio igračku karijeru, a kasnije ga pod svoje krilo uzeo Larry Bird dok je vodio Pacerse do Finala. Carlisle sam često ističe svoje sveučilišne trenere kao bitne, kaže kako mu je rad s Chuckom Dalyem u Netsima također izuzetno pomogao, ali pripadnost zelenom klanu je neosporna.

18. Rick Adelman (Wolves), koeficijent -0.6

Usprkos izuzetnom izdanju Lovea, eksploziji Pekovića i Rubievim veteranskim partijama, roster Wolvesa u neku je ruku podbacio. Doduše, teško je očekivati da bi i cijeli stručni stožer hall of fame trenera nešto izvukao od Johnsona i Beasleya, ali činjenica je da su dotični imali bolje sezone u ranijim situacijama. Ipak, zamjeriti nešto Adelmanu nema smisla, on je potpuno novu momčad bez prevelikih priprema držao na pravom putu dok god ih ozljede nisu pomele, a jedini ozbiljni minus mu je nespretno korištenje rookiea Williamsa koji je tijekom sezone postajao sve gori i gori.

DRVO – Adelmana je otkrio Jack Ramsay, angažiravši nekadašnjeg playmakera Blazersa kao svog asistenta te usadivši u njega važnost zaokružene momčadi u kojoj se stalno kreću i lopta i igrači. Adelman je nedugo nakon Ramsayeva odlaska postao i glavni trener u Portlandu. Drugi izuzetno bitan čovjek u njegovoj karijeri je Pete Carril, koji je Adelmana dočekao u Sacramentu kada je stigao za trenera. Naime, Adelmanov nekadašnji suigrač Geoff Petrie angažirao je svog starog mentora s Princetona da posluži kao savjetnik u stilu Texa Wintera, a Adelman nije imao ništa protiv svom flex pristupu dodati i osnove princeton napada koje je izmislio upravo Carril.

19. Scott Skiles (Bucks), koeficijent -1.5

Sa Skilesom ulazimo u zonu trenera koji su ostvarili isključivo negativne rezultate. Iako je promjena stila igre u Milwaukeeu bila fascinantna, ona nije donijela ni igre ni rezultate iznad očekivanih. Dapače, Bucksi su unatoč ugodnom rasporedu na kraju bili jedna od momčadi koja je najviše podbacila po pitanju scorea – ostvarili čak 3 pobjede manje od očekivanog – što ih je skupo koštalo obzirom na gustu borbu za zadnje playoff mjesto protiv jednako nes(p)retne Philadelphie.

DRVO – Skiles ja kao igrač bio samotnjak, a trenersku karijeru je počeo u Grčkoj kao trener-igrač. Danny Ainge ga je uzeo za pomoćnika u Phoenixu i tu počinje Skilesov put – nakon što je Ainge iznenada odlučio da mu se baš ne trenira, Skiles je uskočio u rolu glavnog trenera u kojoj je ostao do danas. Bez mentora, naizgled ne pripadajući ni jednom klanu, Skiles ima stvarno netipičan put za člana NBA bratstva. Dok se svi ostali trude hvaliti jedni druge, Skiles odbija priznati Nelsona i Ramsaya kao utjecaje (igrao za njih na početku karijere u Milwaukeeu i Indiani). Kao što je bio tvrdoglav i samostalan tijekom igračke karijere, takav je i tijekom trenerske. Ako on kaže, tko smo mi da mu ne vjerujemo – Scott Skiles je stvorio sam sebe.

20. Eric Spoelstra (Heat), koeficijent -2.9

Malo je blesavo vidjeti čovjeka koji je upravo osvojio naslov ovako nisko, ali formula kazuje sljedeću priču – Heat je na papiru trebao imati bolji score i bolju rotaciju, ali su ovo prvo promašili za par pobjeda (talentom najbolji roster u ligi završio je s četvrtim rezultatom), u čemu je prste imalo i ovo drugo. Naime, iako su James i Wade odradili svoje projekcije u milimetar, Bosh je podbacio, a nakon njega i svi ostali. Mislim, jasno je da su igrači Heata nakon udarne trojke poprilično potrošeni, ali u tome da su svi preko noći odigrali najgore sezone karijere nekakav utjecaj mora imati i trener, zar ne? Uostalom, naslov nije razlog za kolektivnu amneziju – svi vrlo dobro znamo da Spoelstra tijekom cijele sezone nije imao posloženu ni rotaciju, a o tome da je tek u Finalu pronašao čarobnu formulu uspjeha (koja glasi igraj najviše minuta s 5 najboljih igrača) ne treba još jednom pričati. Ukratko, ovaj izbor govori da u ligi ima još barem 19 trenera koji bi s onim rosterom otišli do kraja.

DRVO – Spoelstra je Rileyev učenik i nasljednik, princ koji je direktno došao do šanse bez da je prošao onaj standardni put muvanja po ligi godinama.

21. Lawrence Frank (Pistons), koeficijent -7

Nije toliko što su igrači Pistonsa igrali loše (iako jesu) – Monroe i Stuckey su opet napredovali – nego što je ovaj roster bio toliko tanak da nisu imali šanse iskoristiti nešto lakši raspored. Doduše, uzeli su više pobjeda nego je projicirano, ali su isto tako potonuli talentom kada su pred kraj sezone dali ključeve momčadi u ruke rookieu Knightu koji je odigrao jednu od najgorih sezona ikada za igrača s takvom minutažom i ovlastima. Ukratko, činjenica da je Frank iz ovakvog kupusa od rostera uspio izvući približno očekivane rezultate za mene je ogroman plus.

DRVO - Lawrence Frank je počeo kao potrčko Bobbya Knighta u NCAA vodama, a kasnije je ovaj preko svojih poznanstava maloga uvalio u NBA, za asistenta u Netse (zanimljivo, prvi trener za kojega je Frank radio bio je Brian Hill, koji mu je danas pomoćnik u Detroitu – stvarno zanimljivo kako te stvari funkcioniraju). Iako je imao doticaja i s Rileyem preko Scotta i iako je bio dio tima u Bostonu, Frank nikada ne propušta istaknuti kako je sve što zna naučio od Knighta.

22. Doc Rivers (Celtics), koeficijent -8.3

Možda će mnogima Docov plasman biti iznenađenje, ali Doc je idealan primjer kako je kratka pamet javnosti i kako bez dublje analize i brojki prelako postajemo žrtve impulsa. Daleko od toga da je Doc na dnu hranidbenog lanca, to je još dalje od istine, ali da je u pitanju trenerski guru? Teško. Doc je u Orlandu došao do titule trenera godine iako nikome do dan-danas valjda nije jasno zašto (Orlando je godinu ranije s Chuckom Dalyem bio playoff momčad, a s Docom nisu ušli u playoff).

Godinu kasnije stigli su mu T-Mac i Grant Hill, s kojima je uspio tri puta izgubiti u prvoj rundi playoffa. Istina, Grant Hill u te tri godine nije zajedno skupio jednu poštenu sezonu, ali T-Mac je bio prototip Kevina Duranta. Pokažite mi trenera koji s Durantom u naponu snage ne bi ostvario isti takav rezultat, 40-ak pobjeda i ekspresni izlazak?

Zatim, prelako se zaboravi kako je Doc po dolasku u Boston nasljedio Piercea u naponu snage i jezgru koja je tri godine za redom igrala playoff ubilježivši finale i polufinale konferencije. Pod Docom gube u prvoj rundi, a godinu nakon slijedi lagani rebuilding i momčad ne uspijeva ući niti u playoff. Sezonu nakon toga Pierce je ozljeđen, rebuilding je potpun, a momčad tone na dno. Zar smo tako brzo zaboravili da je tijekom ove tri sezone u Bostonu Doc smatran Del Negrom svoga vremena?

Onda Ainge dovodi dva hall of famera još uvijek u naponu snage, Garnetta i Allena, pridružuje ih Pierceu, Boston osvaja jedan naslov usprkos prvoj Velikoj Trojki novog milenija i Doc odjednom postaje genije. Tu nešto ne štima. A ne štima to što Rivers jednostavno svoje igrače ne čini boljima. On izvlači maksimum iz svojih zvijezda (što u principu znači da ne radi ništa jer zvijezde su zvijezde zbog svog talenta i takve su pod bilo kojim trenerom), ali ostatak rostera obično plati za takav pristup.

Analizirao sam svaku njegovu sezonu u Bostonu i čovjek nije uspio izvući ništa ni od jednog mladog igrača kojega je imao na raspolaganju, a da se dotični nije zvao Rajon Rondo ili Kendrick Perkins – Tony Allen, Delonte West, Gerald Green i Al Jefferson proigrali su tek odlaskom iz Bostona. Doc jaše svoju petorku dok može, a to je slučaj sa svim godinama u Bostonu. I nije stvar u tome da ima loše igrače na raspolaganju, već da one koje ima nije u stanju staviti u idealnu poziciju da pomognu.

Razlog za to je jednostavan – Doc je trener koji sve bazira na odnosu s igračima. Njegov moto uostalom sve objašnjava – podijeli minute i makni se s puta. To je nešto što nikada nećete čuti od Popa, Rileya ili sličnih trenerskih ikona. To je ujedno i razlog zašto Boston nema više od jednog naslova. Ili zašto su već godinama među najgorim napadačkim momčadima lige (zbog toga jer im se cijeli napad vrti oko igrača koji nije triple-threat kvaliteta). Doduše, igraju prekrasnu, nesebičnu košarku punu kretanja lopte, ali to nije čudno kada uz Ronda (top 5 play u ligi) imate top 5 asistenta na svojim pozicijama (PP i KG).

Uostalom, Docovo silovanje Ronda također je primjer trenerske neinventivnosti. Cijeli Riversov plan je dati Rondu da vrti pick igru i nešto kreira, sve kako bi sačuvao veterana Piercea i Garnetta za playoff. Što je u principu sasvim racionalan plan, u playoffu iskustvo igra znatno važniju ulogu nego tijekom regularne sezone. Ali, to što Boston uredno podbaci tijekom regularne sezone znak je da nešto u njegovom sistemu ne štima. Odmahnuti na to rukom i reći "ionako je bitan samo playoff" poprilično je jadna reakcija za pravog NBA fana. Playoff jeste najbitniji, ali, ako nisi u stanju tijekom regularne sezone pružiti igre dostojne izazivača, e pa onda su sve šanse da imaš minuse zbog kojih i nisi izazivač. Iako upravo o Bostonu pričamo kao o momčadi koja ima prekidač (okrene ga i podigne razinu igre), jasno je da se radi o mitu - Boston oscilira ne zato što se pali i gasi, već zato što od 2008. nisu u naponu snage, a Rivers je napravio jako malo da to sakrije.

Uglavnom, Doc je u ovom izboru imao daleko najslabiji omjer iskorištenog talenta. Kao jedna od rijetkih momčadi u ligi s tri legitimna all-stara, Celticsi su u sezonu ušli kao favorit iz sjene, a tijekom nje su uglavnom igrali kao granična playoff momčad. Na kraju su odradili posao i plasirali se u gornji dio Istoka, ali pri tome Doc je izvukao očekivano od udarne trojke (nema nikakvih odstupanja od očekivanog učinka i stvarnog učinka Garnetta, Ronda i Piercea) i gotovo ništa od ostatka momčadi. Kako nije bilo rezultata koji bi to maskirali (osrednja koš-razlika, osrednji score, osrednja težina rasporeda), Rivers je potonuo na dno.

I, opet kažem, iako mu definitivno nije mjesto u samom dnu, nemam apsolutno ništa protiv toga da bude izvan prve polovice.

DRVO – Doc nema nikakvog asistentskog iskustva, njegove političke sposobnosti i karizma omogučili su mu da odmah uskoči u ulogu glavnog trenera. Iako je tijekom karijere igrao za legende poput Mikea Fratella, Pata Rileya i Larrya Browna, s kojima i dan-danas ima odličan odnos, po vlastitom priznanju trener je poželio postati tek nakon iskustva u San Antoniu, gdje ga je Pop učinio jednim od svojih standardnih igrača-trenera. Od Popa je definitivno prihvatio važnost psihološkog aspekta i opuštenost, odnosno prijateljstvo s igračima uz crtu autoriteta.

23. Byron Scott (Cavs), koeficijent -10.7

Cavsi nisu imali ni sreće s ozljedama, a niti s okupljenim talentom. To je dovelo do loših rezultata i poraza, a nije pomoglo ni što su svi osim Irvinga (koji je kao prvi pick imao poprilična očekivanja) podbacili.

DRVO – Učenik Pata Rileya kao igrač, pod njegovim utjecajem je i započeo trenersku karijeru (prvo kod Ricka Adelmana). Također spada u likove bez prepoznatljivog stila, ali itekako je u stanju voditi momčad kada ima vrhunskog playmakera (što je možda osnovni Rileyev poučak – bez vrhunskog talenta, nemoj ni računati na vrhunske rezultate).

24. Avery Johnson (Nets), koeficijent -11.2

Možda nije pošteno kazniti ga zbog toga što je igrao bez unutarnje linije najveći dio sezone, ali činjenica je kako je Kris Humphries bio jedini igrač na lanjskom rosteru koji nije podbacio.

DRVO – Popovich mu je duhovni otac, stvorio od njega igrača, kasnije ga vukao sa sobom kao trenera čak u Golden State. Tamo je Johnson sklopio poznanstvo s Nelsonom koji ga je kasnije povukao u Dallas. Sve ostalo je legenda, kao i jedan od najgorih trenerskih poslova u Finalu ikada, 2006. protiv Heata.

PLUS

Treba spomenuti i trenere koji su ili tijekom lanjske sezone ili ljeta preuzeli momčadi zbog čega nisu bili u konkurenciji za gornju listu.

Randy Wittman (Wizards)

DRVO – Student kod Bobbya Knighta, u ligu ga je kao i mnoge uveo Larry Brown, a čvrsto se vezao uz Flipa Saundersa (koji dolazi iz loze Billa Musselmana).

Keith Smart (Kings)

DRVO - Još jedan učenik Bobbya Knighta, od kojega je upio osnove flex igre, koje još nije uspio usaditi u nijednu momčad koju je vodio. Dugi staž u ligi kao asistent, dobar period proveo pod Donom Nelsonom čemu je na repertoar dodao i ekspertizu iz nellieballa.

Mike Woodson (Knicks)

DRVO – Opet učenik Bobbya Knighta, u ligu ušao pod paskom Larrya Brownea. Po filozofiji igre najsličniji Docu Riversu – podijeli minute i pusti ljude da igraju. Naravno, zadržao je osnovnu crtu obiju spomenutih klanova – čvrstu obranu.

Terry Stotts (Blazers)

DRVO – Stotts je direktni potomak Georgea Karla, koji ga je otkrio i imao za pomoćnika i u Sonicsima i u Bucksima. Do nedavno pomoćnik Carlisleu u Mavsima.

Mike Dunlap (Bobcats)

DRVO – Kao i mnoge, iz NCAA redova regrutirao ga je Karl, nakon asistentske epizode u Denveru i povratka u NCAA, stiglo je vrijeme da dobije šansu na Karlovom matičnom brodu.

Jacque Vaughn (Magic)

DRVO – Nakon što su iz legla Spursa doveli GM-a, logično je bilo da u Orlandu posegnu za dojučerašnjim Popovim pomoćnikom.

BONUS 1.

Obzirom na gomilu asistenata u ligi, bacimo pogled na imena koja bi obzirom na ambicije i pripadnost klanu u vrlo bliskoj budućnosti mogla dobiti šansu kao glavni treneri, uz dodatak ponekog atraktivnog NCAA imena i dokazanih veterana na (prinudnom) godišnjem:

- Ron Adams, Thibodeau 2, obrambeni genijalac trenutno je pomoćnik upravo u Bullsima, nakon epizoda u Oklahomi (kod Brooksa) i opet Chicagu (kod Skilesa). Rijetko kada u karijeri imao obranu koja nije bila u top 10, zadnjih godina uglavnom u top 3. U NBA došao iz NCAA voda, potucao se po ligi kao skaut dok ga nije otkrio George Karl i dao mu ulogu asistenta tijekom boravka u Milwaukeeu, nakon koje ga angažiraju Bullsi u kojima je, uz malu pauzu u Oklahomi, proveo zadnje desetljeće uz čak tri trenera.

- Paul Pressey, trenutno je pomoćnik Byrona Scotta, ali direktni je potomak Dona Nelsona i član sjajne generacije Bucksa '80-ih. Pressey je propovjednik nellieball, a kao igrač bio je prototip point-forwarda u Nelsonom poigravanjima s postavama.

- Sidney Moncrief, pomoćnik Skilesu u Milwaukeeu, definitivno ima zasluga u stilskom zaokretu u igri Bucksa, kao i Pressey i on je dijete Dona Nelsona.

- Stan Van Gundy, isto kao i brat, proizvod Pata Rileya (zanimljivo, tijekom karijere još nije trenirao momčad bez dominantnog centra, baš kao ni Riley)

- Brian Shaw, dugogodišnji Jacksonov asistent danas je valjda jedini ozbiljni trener trokuta u ligi, njegov utjecaj na igru Pacersa trebao bi biti još vidljiviji dogodine. Zanimljivo kako ni nakon desetak intervjua za posao još nije ulovio rolu glavnog trenera, možda zato što pripada poprilično mršavom klanu (Phil se uvije volio okružiti iskusnim trenerima koji su mogli donijeti nešto novoga umjesto mladim pomoćnicima), a možda i zato što nitko nema volje dati posao glavnog trenera čovjeku koji želi implementirati trokut u mladu momčad (efekt Kurta Rambisa).

- Terry Porter, Adelmanov učenik, nakon ne baš uspješnih epizoda kao glavni trener skrasio se kod učitelja u Minnesoti

- Maurice Cheeks, Larry Brownov asistent tijekom ere Iverson, trenutno u Oklahomi čeka u sjeni da se Brooks posklizne, odradio solidne role u Philadelphiji i Portlandu

- Dean Demopoulos, McMillan je krenuo stopama učitelja Karla, stvarati vlastitu granu pronalaženjem skrivenih NCAA oružja, ovaj stručnjak zone njegov je izum, nakon Seattlea i Portlanda (sve s McMillanom) trenutno asistent u Clippersima

- Michael Curry, Doug Collins ga odgaja još od igračkih dana za trenera (i uporno mu pokušava naći novu gažu, što malo teže ide kada ne pripada ni jednom od moćnijih klanova), danas mu je desna ruka u Sixersima

- Steve Kerr, glasno i jasno rekao da bi želio biti trener, obzirom na sposobnosti koje je pokazao kao GM (pa i kao komentator) nema razloga sumnjati u potencijalni uspjeh, njegova karizma svakako bi pomogla da se Jacksonovo drvo malo razgrana

- Jeff Hornacek, kad već spominjemo bijele bekove moramo i Corbinova pomoćnika koji je čak bio u kombinaciji za trenera Bullsa prije nego je posao završio u Thibinim rukama (opet na djelu veza Chicago – Utah), uvijek vjeran bijeloj boji i školi Jerrya Sloana

- Mike Budenholzer, desna Popova ruka, znamo kako takvi završe

- Nate McMillan, Karlov omiljeni učenik, voli otkrivati mlade trenerske talente kao i šef (Kanales i Demo), odlučio preskočiti gažu u Charlotteu i čeka bolju priliku, inače bez konkurencije najbolji trener trenutno bez posla a da je u naponu snage, nadam se da će se to uskoro promijeniti. Kad na papir stavite rezultate Blazersa zadnjih godina, ispada da je McMillan izvlačio suludi učinak iz igrača na raspolaganju, a čak je i prošle godine, usprkos pucanju u svlačionici i na parketu, jedan dio godine uspio Blazerse prezentirati kao izazivače (da je ušao u izbor, bio bi top 5 plasirani trener samo na temelju napretka kojega su iskazali igrači poput Aldridgea, Batuma i Matthewsa).

- Mike Krzyzewski, team USA trener učenik je Bobbya Knighta, a u ovim godinama valjda napuštanje Dukea ne dolazi u obzir

- John Calipari, učenik Larrya Browna, on je imao NBA epizodu, nije isključeno da pokuša i u budućnosti, za razliku od Krzyzewskog u izlogu je već godinama, ali nema zainteresiranih

- Bill Self, učenik Larrya Browna, nasljednik na Kansasu i vrlo moguće čovjek koji će ponoviti Brownov nenadmašni uspjeh kao jedini čovjek koji je osvojio i naslov u NCAA i u NBA ako se odluči otići u ligu – za sada još nije bilo ozbiljnih ponuda

- Mike D'Antoni, iako su mu duhovni uzori sigurno Don Nelson, Paula Westhead i Doug Moe, po čijim stilovima je i stvorio svoj 7 seconds or less napad, njegov mentor bio je i ostaje Dan Peterson, čovjek koji je proveo 20 godina trenirajući u Italiji, između ostalog i D'Antonia dok je igrao u Milanu. Inače, kao što su sve sezone njegove karijere pokazale, Mike je bez Nasha poprilično osrednji trener, čak na donjoj granici osrednjosti.

- Phil Jackson, nasljednik Reda Holzman, legendarnog trenera Knicksa. Ima u Jacksonu i utjecaja istočnjačke filozofije, naravno i Texa Wintera, ali Holzman je razlog zašto je Phil trener. Nažalost, ova grana je ispilana dok god Shaw (ili Kerr) konačno ne dobije glavni posao.

- Billy Donovan, nesuđeni trener Orlanda i dugogodišnji trener Gatorsa, Pitonovo je dijete od glave do pete

Zanimljivo kako John Wooden, jedno od najvećih trenerskih imena ikada (po utjecaju na igru svakako se nalazi uz Smitha i Knighta) nema svoju granu, ali to je donekle i razumljivo obzirom da se Wooden, uz sportsku psihologiju, ponajviše oslanjao na high-low kombinacije (UCLA offense) i igru kroz niski post preko dominantnih centara. Drugim riječima, ako želite igrati baš pravi UCLA napad, a ne samo njegove varijacije, onda vam trebaju Abdul-Jabbar ili Walton. Što se njih dvojice tiče, obojica su uvijek imala previše interesa sa strane da bi se ikada ozbiljno posvetili treniranju. I tu dolazimo do najvažnijeg razloga zašto se Woodenova grana nije širila – za razliku od strastvenih ratnika poput Knighta ili izuzetnih političara poput Smitha, Wooden je prvo u svojim igračima vidio ljude, a tek zatim košarkaše. Dok su Knight i Smith, a kasnije i Brown, svojim štićenicima usađivali u glavu da nema života bez košarke, Woodenova filozofija je bila kako je košarka samo stanica na životnom putu. Bez gladi, nema ni rezultata, a to je i glavni razlog zašto se grana Johna Woodena praktički ugasila paralelno s njim.

BONUS 2.

Za kraj samo bacimo pogled na trenutnih 30 NBA trenera i njihovo košarkaško zaleđe, točnije koju su poziciju igrali kao profesionalni ili sveučilišni košarkaši (ako su uopće igrali košarku).

Playmakers (16)

Jacque Vaughn (izuzetan organizator, slabašan strijelac, najveći uspjesi na NCAA razini, u NBA prolaznik), Keith Smart (prolaznik i u NCAA i u NBA), Avery Johnson (prolaznik iz kojega je Pop izvukao ono najbolje), Doc Rivers (granična NBA zvijezda), Scott Skiles (solidna NBA karijera, i danas drži rekord po broju asista na jednoj utakmici), Rick Adelman (karijera back-up playa na NBA razini), Rick Carlisle (karijera back-up playa izrazite obrambene kvalitete na NBA razini), Mark Jackson (jedan od najvećih asistenata u NBA povijesti), Vinny Del Negro (solidna karijera, pouzdani play i šuter), Alvin Gentry (zanemariva NCAA karijera, osim podatka da je igrao playa za Petea Maravicha, nakon koje odmah prelazi u trenerske vode), Dwane Casey (solidna karijera na Kentuckyu, nakon diplome prelazi u trenerske vode), Larry Drew (karijera back-up playa na NBA razini), George Karl (solidna karijera na UNC, prolaznik u NBA), Scott Brooks (10 sezona u NBA tijekom kojih je služio kao idealan sparing partner na treninzima), Lionel Hollins (šampion s Blazersima kao starter, solidna NBA karijera), Eric Spoelstra (starter na solidnom NCAA programu, odmah nakon diplome baca se u trenerske vode, u roku dvije godine postaje video koordinator Heata, Riley ga uzima pod svoje kao asistenta te ga proglašava nasljednikom)

Swingmans (7)

Terry Stotts (draftiran, ali nikada zaigrao u NBA, karijeru proveo u Europi), Mike Woodson (all-round swingman, sjajna NCAA karijera, desetak solidnih NBA godina), Randy Wittman (sjajna karijera na Indiani, šljaker u NBA tijekom desetak godina, od čega je prva polovina bila vrlo solidna), Byron Scott (sjajan šuter i često prvi strijelac najveće generacije Lakersa čak i pored Magica i Kareema), Monty Williams (solidno all-round krilo čiju karijeru su uništile ozljede), Tyrone Corbin (čak 16 sezona u ligi kao šljaker od povjerenja), Doug Collins (sjajni krilni strijelac, prvi pick draft, odlična karijera koju su uništile ozljede)

Centers (1)

Kevin McHale (jedan od najboljih post-up igrača u NBA povijesti)

Geeks (6)

Mike Dunlap (nakon faksa odmah na posao – postao trener s 22 godine), Lawrence Frank (u Indiani je kao student bio potrčko Knightu, ostao nakon dipome kao pomoćnik), Frank Vogel (nakon faxa postao video koordinator za Ricka Pitina), Tom Thibodeau (igrao centra u trećoj ligi NCAA košarke usprkos visini od 180, odmah nakon diplome ostao kao trener u istoj školi, upornošću došao do NBA), Mike Brown (nakon studentskih dana tijekom kojih je imao puno značajniju akademsku nego sportsku karijeru, Brown postaje video koordinator u Denveru, dok ga nije otkrio Popovich), Gregg Popovich (nitko nema pojma što je igrao na vojnoj akademiji, ali svi znaju da je nakon diplome trebao raditi za određenu organizaciju zvanu CIA, posvetio se pak treniranju na istom sveučilištu, dok ga nije otkrio Larry Brown)

Kazuje li ovakav odnos snaga da su igrači koji većinom imaju loptu u rukama bolje razvili svoj košarkaški IQ? Svakako, ali ovakav odnos između niskih i visokih još puno više ocrtava razliku na putu jednih i drugih do uspjeha u košarci. Naime, dok će bek visok između 180 i 190 cm morati proći gadnu selekciju dok se nametne kao potencijalni profi talent pored gomile sličnih, pri čemu će uz fizikalije razviti i psihičku stranu svoje osobnosti, visoki igrači obično imaju lakši put i rijetko kada su dovedeni u situaciju da uopće sumnjaju u svoju životnu filozofiju i pristup radu.

Kako visine rastu i kako se konkurencija smanjuje, to dolazimo do sve slabijih mentalnih rezultata (odličan primjer su Dwight i Bynum, koji su i dan-danas dva velika klinca, a jedan Kwame Brown, koji ni nakon desetljeća neuspjeha ne sumnja u svoju veličinu jer uredno dobiva garantirane višemilijunske ugovore, savršen je prototip nekoga tko nikada neće postati NBA trener). Naravno, bilo je primjera poput Billa Russella koji su bili uspješni i kao treneri, na kraju krajeva i Phil Jackson je u svoje vrijeme bio back-up šljaker pod koševima. Međutim, čak i takvi košarkaški umovi moraju se suočiti s jednim problemom kojega nešto niže kolega nemaju – pod pritiskom godina njihova tijela su puno sklonija pucanju. Tako i osnove ljudskog tijela staju na putu centrima u daljnoj karijeri, uostalom McHale već sada ima toliko uništena leđa i koljena da prilikom dizanja s klupe podsjeća na Jacksona. Koji je dobar dio zadnje perioda s Lakersima proveo u specijalnoj stolici jer više nije mogao ni sjediti normalno.

BONUS 3.

Ne baš vizualno uzbudljivo, ali nadam se zanimljivo i stimulativno, kompletno trenersko drvo možete pogledati ovdje.

30Jul/126

30 FOR 30: PHILADELPHIA

Posted by Gee_Spot

SCORE: 35-31

MVP: Andre Iguodala

X-faktor: Doug Collins

Malo je koja momčad u post-lockout sezoni zbunjivala objektivne promatrače kao što su to činili Sixersi. Na papiru, bila je to tipična ekipa za donji dom playoffa, raspon od 6. do 8. pozicije, točno tamo gdje su završili i godinu ranije. Naime, radilo se o potpuno istom rosteru, koji je jedini pomak naprijed mogao dobiti iznutra, u slučaju napredovanja mlađih igrača poput Evana Turnera i Jrue Holidaya. Takav pomak se nije dogodio, ali Sixersi su svejedno kroz prvu trećinu sezone uspjeli doći do omjera 16-10 i ostaviti dojam momčadi sposobne boriti se za vrh Istoka.

Međutim, još povoljnija od rezultata bila je statistika koja je tvrdila kako su Sixersi, s kombinacijom top 5 obrane i top 5 napada, bili uz bok s Heatom, Bullsima i Thunderom. Jasno, znamo kako je priča završila, na pola sezone stvarnost je pokucala na vrata i prividna dominacija srušila se kao kula od karata. Drugi dio godine odigrali su toliko loše da su na kraju jedva iščupali zadnju playoff pozivnicu te se po učinku u napadu iz gornje trećine strmoglavili u donju (završili kao 20. momčad). Ovakav finalni rezultat nije neočekivan obzirom da su godinu ranije bili samo tri pozicije bolji, ali takav slobodan pad je šokantan – iako smo svi znali da je ovakvom rosteru nemoguće održati šampionsku formu, fascinira da nisu bili u stanju bolje iskoristiti prednost koju su stekli tijekom prvih 45 dana sezone.

Naravno, ovakav rasplet samo je dokazao opasnost donošenja zaključaka na malim uzorcima i potvrdio kako se stvari kroz duže vremensko razdoblje ipak stabiliziraju negdje oko granice očekivanja. Sixersi su u playoff ušli osmi, tamo su iskoristili šok sistema koji su doživjeli Bullsi kada im se u završnici prve utakmice (koju su inače dobili lakoćom) ozlijedio Derrick Rose, a nakon toga su uspjeli do sedme utakmice dovesti seriju s ranjenim Celticsima koji su imali doslovno 5 korisnih NBA igrača na raspolaganju, od čega Piercea i Allena u stanju daleko od idealnog.

Iz ove perspektive nije problem uočiti razloge zbog kojih su Sixersi sjajno funkcionirali na startu sezone. Prvi je svakako bio raspored. U na početku posta spomenutom periodu tijekom kojega su ostvarili omjer 16-10, igrali su 13 susreta protiv kasnijih lutrijskih momčadi (čak tri utakmice s Wizardsima i dvije s Pistonsima). Drugi je uigranost – Sixersi nisu napravili nijednu bitnu promjenu u odnosu na godinu ranije, što im je u startu dalo prednost pred momčadima koje su doživjele određena preslagivanja i koje bez trening kampa nisu imale priliku izgraditi nove sustave igre. Treći razlog dijelom proizlazi iz prvoga – bez suočavanja s poštenim obranama, njihov bezidejni napad sastavljen uglavnom od tipičnih pick & roll i slash & kick akcija funkcionirao je besprijekorno, iako je najčešće završavao najmanje efikasnim šutem u košarci – dugom dvicom.

Sixersi su praktički uspjeli nemoguće – održavati vrhunskim napad bez rasnog šutera za tri (nalaze se među šest momčadi koje su pokušale najmanje trica) i, što je još fascinantnije, s mizernim brojem pokušaja ulaza do samog obruča (u donjoj trećini lige po broju slobodnih i s najmanje pokušaja realizacije ispod samog obruča u ligi). Košarka je kompleksna igra puna improvizacije, ali u jedno se možete kladiti – momčad koja nema širinu u napadu (trica) i koja nije u stanju izboriti lake koševe agresivnošću (slobodna) ili skokom u napadu (opet među 6 najgorih), momčad je koja nema osnovne preduvjete za uspjeh.

Naravno, za biti uspješan s poludistance nije dovoljno samo imati loše protivnike, već nešto zasluga pripada i onome tko uspije zabiti sve te prilike. Tu su Sixersi imali sreće jer je Doug Collins, nakon što je godinu ranije iskoristio izuzetne fizikalije pojedinaca poput Holidaya, Iguodale, Branda, Williamsa i Turnera da posloži sjajnu obranu, ovaj put izvukao i maksimum od onoga što ima na raspolaganju i u napadu (barem taj prvi dio sezone, jasno). Turner, Williams, Iguodala i Holiday nesebični su vanjski igrači kojima dodatni pas nakon ulaza nije predstavljao nikakav problem, ali i kvalitetni dribleri, te je napad Sixersa umjesto jednog izrazitog playa uglavnom imao 3 ili 4 igrača sposobna na slash & kick akcije.

U slučaju da ulaz-povratna stil igre ne bi donio ploda nakon dva ili tri pokušaja, a što se često događalo jer osim Meeksa i Iguodale nisu imali pravog spot up šutera, postojale su još samo dvije opcije – ili zavrtiti loptu preko visokog posta na Spencera Hawesa, koji se nametnuo kao asistent s vrha reketa u rangu Divca i Brada Millera, ili prepustiti loptu nekome da pokuša kroz izolaciju. Iako osim Iggya nemaju all-star talent na rosteru, a Iggy je all-star više zbog all-round učinka nego zbog tipičnih kvaliteta strijelca koje vezujemo uz takve igrače, u ovome su bili više nego solidni zahvaljujući izuzetnom učinku dvojice igrača druge postave. Tu dolazimo do još jednog ključnog Collinsova poteza.

Osim što je postavio nesebičnu igru u napadu s puno dodavanja, Collins je na klupi ostavio svoja najbolja dva individualna strijelca, Williamsa i Younga, koji su igrajući protiv drugih postava učinkovitost digli na vrhunsku razinu i uglavnom bivali najodgovornijima za svaku prednost koju bi momčad stekla. Sjajnom podjelom uloga, minimaliziranjem loših strana (manjak talenta startera skriven kvalitetom druge postave) i maksimiziranjem dobrih (all-round kvalitete i dubina rostera), Collins je tako iskoristio povoljan ulazak u sezonu i izvukao napadački maksimum iz onoga što je imao na raspolaganju.

Obrana je pak druga stvar. Čak i kada ih je nakon pola sezone napad izdao i kada su protivnici shvatili kako je relativno lako zaustaviti momčad koja nema pouzdanu tricu i strijelce sposobne napadati obruč na redovnoj bazi, obrana Sixersa nije popuštala. Sezonu su završili kao treća obrana lige po učinku (prva po broju poena po posjedu i treća po broju ukupnih poena), što je samo po sebi bilo dovoljno da ih ugura u playoff bez obzira na sve probleme u napadu. Collins je iskoristio mladost i fizikalije, ali i dubinu rotacije, kako bi kombinacijom presinga, stalnih preuzimanja i čestih udvajanja izbacivao protivnike iz takta, ostvarivši tako rijetko viđen ujednačeni učinak u ovom dijelu igre.

Sixersi, naime, nisu bili ispodprosječni u nijednom aspektu obrane, što je fascinantno kada uzmemo u obzir da je čak i jedna dokazano šampionska obrana poput Miamieve bila izuzetno ranjiva na šut za tri poena (zbog previše rotacija koje je svaka momčad s lucidnom pas igrom na perimetru mogla kazniti), ali i u igri pod vlastitim košem nakon skoka u napadu (zbog nedostatka visine i pravog razbijača u reketu). Iako je za ovakvu obranu nedvojbeno zaslužna cijela momčad i činjenica da je Collins uspio sve članove rotacije posložiti u jedan sistem, tri pojedinca vrijedi posebno istaknuti – Iggya, Branda i Holidaya.

Holiday je svojevrsno razočaranje igrom u napadu gdje se ni u trećoj sezoni u ligi nije uspio nametnuti kao rasni NBA playmaker već samo kao solidan šuter i slasher u maniri combo-beka, ali je napravio ogroman iskorak u obrani gdje je svojom pokretljivošću i dugim rukama predstavljao prepreku u pokušajima organizacije igre. Iguodala se još jednom potvrdio kao najbolji stoper na perimetru sposoban preuzeti čuvanje najboljeg protivničkog igrača bez obzira radilo se o playu ili krilu. Uostalom, podatak kako je direktne protivnike prosječno ostavljao na 60% standardnog učinka, iako je uglavnom čuvao prve opcije na bokovima, nešto je čime se ne mogu pohvaliti ni James ni Wade usprkos tome što su nerijetko zajedničkim snagama uništavali prvog protivničkog igrača.

Brandovo prisustvo u reketu pak bilo je možda i najvažnije zbog balansa. Kako Hawes, Allen i Young nemaju fizikalije za gurati se u reketu, Brandova snaga dala je Sixersima potrebno sidro u sredini. Kako je ujedno Brand ušao u sezonu pripremljen kao rijetko koji veteran, njen prvi dio, dok ga nisu počele napadati sitne dosadne ozljede, odradio je bez greške – osim snage, donio je i potrebnu pokretljivost i skočnost u zadnju liniju obrane (najbolji omjer blokada i ukradenih u zadnjih 5 sezona od kada je bio stup Clippersa). Iako je danas daleko od double-double opasnosti, posao obrambenog osigurača u stanju je odraditi bez greške, davši tako izuzetnu protutežu pored isključivo napadu okrenutih Hawesa i Younga.

Naravno, kako je raspored postajao teži i kako je napadačka učinkovitost počela nestajati, sva briljantnost obrane izgubila je smisao. Kako su ozljede usporile Branda do te mjere da je u zadnjih 20 utakmica imao više negativnih nego pozitivnih obrambenih partija, postalo je jasno kako će Sixersi playoff ipak dočekati na očekivanom i logičnom mjestu – kao 8. momčad Istoka, s lutrijskim napadom i playoff obranom, što je kombinacija koja garantira brzo ispadanje i skori odlazak na praznike. Igrom slučaja njihov boravak u playoffu se odužio, ali vidjeti u tome išta više od slučajnosti bilo bi pogrešno. Protekla sezona, kako god puna uspona i padova bila, vrhunac je ovoga rostera.

Koji više nema niti onu opciju rasta iznutra, što možemo odgovorno tvrditi sada kada imamo dovoljno dokaza sumnjati kako će Holiday ikada biti išta više od solidnog startera i da je Turner tek zanimljiva opcija s klupe (iz kojeg razloga mu je Collins dao ogromnu minutažu u playoffu i tako dodatno osakatio i inače slabašan napad, ostat će ili vječni misterij ili jedan od najlošijih pokušaja trenerskog kockanja kojem smo ikada prisustvovali – daleko od toga da bi te minute koje je Collins uzeo Youngu i Williamsu značile prolaz protiv Bostona, ali stvarno je zanimljivo pitanje zašto je Collins srezao rotaciju i osudio dva udarna napadača na mrvice baš protiv momčadi koja nije imala apsolutno nikakvu klupu).

FAST FORWARD

Iskreno, očekivao sam možda čak i odlazak Collinsa nakon što je ova generacija dosegla svoj vrhunac, ali Doug se čini spremnim na još jedan pokušaj (iako, obzirom na stil treniranja koji je kombinacija mrkve i batine, postoje poprilični izgledi da ne dočeka kraj iduće sezone ako ga momčad isključi i pruži manje od maksimuma). Iggy je i dalje tu, što je još jedan znak da nisu shvatili kako oko njegove igre, ma kako zahvalna bila, ne možeš graditi ozbiljnu franšizu. Maksimalni ugovor kojega ima nije problem sam po sebi, problem je kontekst u kojem vrhunski drugi igrač biva prisiljen igrati ulogu prvoga, što povlači za sobom cijeli niz posljedica, među kojima i onu da Iggya smatramo preplaćenim igračem.

(Što dovodi do jedne duže digresije. Mislim, on definitivno nije max igrač, ali, ako ćemo pošteno, koliko max igrača u stvari ima u NBA? To nije ni Carmelo Anthony, koji bez obzira na sve uživa status superstara.

Istina je takva da se radi o istoj klasi igrača, all-star talentima koji pomažu momčadima svaki na svoj način, jedan obranom, drugi igrom u napadu, a da pri tome nisu dovoljno zaokruženi kao igrači da ikada posluže kao temelj ozbiljnog izazivača (Iggy može zabiti, Melo može zaigrati obranu, ali to rade u popriličnom kvalitativnom raskoraku s ostalim vrhunskim dimenzijama svoje igre). Naravno, u svijetu u kojem većina promatrača ne doživljava obranu iako na nju otpada 50% akcija koje pojedinac provede u igri, takvi stavovi (Iggy je sporedan igrač, Melo je superstar) su lako razumljivi i još lakše objašnjivi – kada studirate NBA action umjesto igre, jasno je da ne vidite ništa osim onoga što se događa u rukama igrača koji ima loptu.

Međutim, dovoljno je pogledati jednu utakmicu između Knicksa i Sixersa s fokusom na dvoboju Mela i Iggya i stvari će vam vrlo brzo postati jasne. Poput mnogih prije njega, Melo je sjajan strijelac koji svoje izuzetne napadačke instinkte koristi da bi trpao koševe, a trpanje koševe je najvažnija stavka u košarci. Ali, kako je NBA liga u kojoj igraju najveći talenti svijeta, trpanje nije rijetkost (jedina rijetkost su igrači koji su u stanju nositi teret na oba kraja parketa i u svim segmentima igre, franšizni talenti, a dva junaka naše današnje digresije to definitivno nisu). S druge strane, ako je liga krcata strijelcima, onda netko tko s može zaustaviti ili barem usporiti vrhunske napadače ima jednaku, ako ne i veću vrijednost.

Kad prihvatite ovakvu paradigmu, tek onda možete gledati i dalje. Iako nema sumnje kako bi Melo, koji je viši i jači igrač od Iggya, na račun svog talenta dobio 9 od 10 međusobnih 1 na 1 dvoboja na lokalnom iskrivljenom košu, to u kontekstu košarke nema nikakve veze - košarka je igra koja se igra 5 na 5 i u kojoj nije važno tko je kakav hakler, već tko je kakav košarkaš. Dakle, u njihovom pravom međusobnom dvoboju, koji se ne odvija na nekom mračnom igralištu već u kontekstu prave košarkaške utakmice, gdje postoje i elementi poput sudaca, trenera i suigrača, Melov talent je oslonac napada, a Iggyev obrane. Silom prilika, oni su osuđeni na čuvanje jedan drugoga - Iggy je lani sve svoje minute odigrao na trojki, a Anthony, koji je tek pred kraj sezone počeo dobivati veću minutažu na četvorki, na perimetru je proveo više od dvije trećine svojih minuta.

S Iggyem na sebi, Anthony se dovodi u teže situacije, ali to ga ne sprječava da forsira šut za šutom jer on je upravo to, volume scorer osuđen na povremene utakmice niske efikasnosti iz jednostavnog razloga - ako mu oduzmeš koševe, on se osjeća nemoćnim jer nikada nije shvatio da se momčadi može pomoći na više načina, a jedan od njih je i taj da ne uzimaš loše šuteve. Uglavnom, u tri lanjska susreta protiv Iggya, Melo je gađao 19-52 iz igre, što iznosi 37%. Za prvu opciju napada i prvog potrošača lopti, ovaj pad od 9% s prosječnog učinka od 46% loš je znamen samo po sebi, ali kada još dodamo da Melo usprkos ovakvom padu učinkovitosti nije previše odustao od klasične potrošnje (u prosjeku uzima 19 lopti, protiv Sixersa uzimao ih je 17), postaje jasno da on time šteti ukupnom učinku momčadi.

I tu nije kraj - obzirom da Melo iz nekog razloga ne igra s potrebnim žarom i srcem na drugom kraju parketa iako ima sve fizičke predispozicije, Iggy u dvobojima protiv Knicksa uspijeva s prosjeka od 12 koševa doći do 16, a s postotka šuta iz igre od 45% do čak 51%. Znači, Iggy pomaže momčadi ne samo time što usporava ključnu protivničku opciju, već i korištenjem rupa u njenoj obrani, odnosno podizanjem vlastitog učinka. I to je isto jedan podcijenjeni aspekt njegove igre - pod Collinsom, Iggy je prestao forsirati 1 na 5 košarku, prihvatio svoje limite kao košarkaša i prigrlio dobre strane. Od čovjeka koji zabija 19 koševa u prosjeku u ranijim sezonama i carini loptu dok ne nađe suigrača na ziceru, sada zabije 12, 13 ili 14 koševa, pri tome uglavnom bivajući onaj čovjek koji prvim pasom inicira napad i zabija lagane koševe iz kontri ili nakon utrčavanja i pravovremenog pasa s perimetra.

Naravno, obzirom da su Knicksi dobili godišnju seriju 2-1 (iako su Sixersi završili s +3 koš razlikom) uvijek možete odmahnuti rukom i reći kako sve to nema previše veze, jer je Melo taj koji će na kraju uspjeti kreirati dovoljno dobar šut za pobjedu, dok će Iggy uvijek ovisiti o pasu suigrača. Što je isto valjan argument, ali ne finalan i i neovisan o učinku momčadi, a osobito nebitan za ovu našu usporedbu dva igrača u kontekstu utakmice. Naime, kada govorimo o konačnom rezultatu moramo uključiti i preostale aktere. U ovom slučaju, možemo utvrditi kako s Chandlerom iza leđa, Melo ima igrača koji je lani ostvario bolje all-round partije i od njega i od Iguodale (Chandlerov šut od 70% iz igre ostvaren je na minimalnoj potrošnji lopti i sam po sebi je nebitan, ali kad njegovu prosječnu realizaciju - 4 od 6 - dodamo na Melovih 8 od 19, odjednom iz ispodprosječnog šutera s 43% dobivamo vrhunskog NBA igrača - pazite, Chandleru je potrebno samo 6 lopti da od Mela napravi korisnog partnera u svakoj 2 na 2 usporedbi).

Dakle, ako je Chandler taj koji svojim radom uspijeva spriječiti pad Knicksa usprkos lošem učinku njihovog prvog strijelca, to nije Melova zasluga, već zasluga suigrača. Da nije Chandlerova učinka koji donosi prednost, Melo uopće ne bi bio u prilici šutirati taj zadnji šut za pobjedu - isto kao što Iggy ne može doći do poštenog šuta ako mu ga netko ne pripremi, Melo ne može doći do prilike za pošteni šut ako ga netko ne pokrije u obrani (i postotcima). Sada kad smo ovo razjasnili možemo se vratiti na naš "dvoboj" (navodnici su tu da naglase značaj suigrača u svakom od ovih imaginarnih 1 na 1 matchupova), koji se odigrava u kontekstu košarkaške utakmice umjesto na obližnjem igralištu, postaje jasno da Melo nikako nije korisniji igrač od Iggya, ma koliko youtube šutio o tome. Oba su podjednako limitirani i podjednako dobri, ali nisu igrači koji mogu podignuti momčad na šampionske razine i ostvariti veći uspjeh bez podrške kvalitetnijih suigrača od njih samih. Kraj digresije.)

Uglavnom, trenutni temelji Sixersa su klimavi, a prvim potezima su se pobrinuli da i nadogradnja ne bude ništa bolja. Umjesto kao nosivi zid solidnog Branda, u grad bratske ljubavi stigao je Kwame Brown, pouzdan pod košem kao Slavko Cvitković u komentatorskoj kabini (HRT je pao na najniže grane ikada od kada su im privatne televizije razgrabile veterane, ali ovo što Cvitković izvodi je sramota – znam da NBA nikome u Hrvatskoj nije bitna i da nije potrebno znati sve o svakom igraču, ali kada ispucavate pogrešne informacije jednu za drugom, iako postoji stvar koja se zove internet na kojoj svaku možete provjeriti prije nego se bacite na posao, onda ne kenjate samo po onome što komentirate i onima koji vas gledaju, već i po sebi i po cijeloj profesiji).

U tom rangu je i zamjena jednog od najboljih strijelaca s klupe zadnjih nekoliko godina (Lou Williams), combo-beka sposobnog nositi napad i kreirati šut sebi, ali i drugima, igračem koji iza sebe ima dvije sezone jedva učinkovite košarke u ulozi dežurnog revolveraša koji najbolje funkcionira u catch & shoot situacijama (Nick Young). Doduše, obzirom da je Young pristao na jednogodišnji ugovor, rizik je minimalan, a za razliku od zamjene Branda Browneom koja je u startu osuđena na neuspjeh, ovo bi čak moglo i uspjeti ako Collins bude Younga koristio u 3&D ulozi startera, umjesto u combo roli s klupe.

Dovođenje Dorella Wrighta za ništa u suštini je dobar potez jer je takav specijalist za tricu koji je u stanju odigrati startne minute upravo ono što im je trebalo (Jodie Meeks je dobio sasvim dovoljno prilika da dokaže kako je idealan tek za rolu s klupe). Iako su prostor nastao amnestiranjem Branda možda mogli iskoristiti na nekog atraktivnijeg igrača, Wright je idealan jer je u zadnjoj godini ugovora i time, slično Youngu, ne opterećuje previše budućnost. Ono, možda nisu pojačanja, ali nisu ni dodatne poteškoće.

JEZGRA: Iguodala, T. Young, Hawes, N. Young, Holiday, Wright, Allen (45 milja)

ROSTER: jezgra + Turner, Vučević, Brown, Harkless, Moultrie (57 milja)

- Sixersi su miljama daleko od opasne playoff momčadi, ali barem imaju salary cap situaciju pod kontrolom – istina, ove godine će platiti Eltonu Brandu 16 milja (dvije im je uštedio Dallas koji ga je pokupio na aukciji za stvarno smiješan iznos), ali barem su izbjegli porez i pri tome potpisali čak 5 igrača (tri nova + dva produženja)

- obzirom da su ubrzo sav nastali prostor potrošili na Younga, Wrighta, Brownea, Allena i novi ugovor Hawesu, ostaje im još mini-midlevel od 2 milijuna za potpisati nekog igrača na kojega imaju pravo kao momčad koja je na početku tržnice bila ispod capa

9Mar/123

#freeevanturner

Posted by ispdcom

Sinoćnji susret Sixersa i Celticsa je na papiru trebao biti derbi u kojem se u međusobnom obračunu odlučivalo tko će preuzeti vrh Atlantske divizije i dugoročno pomoći izbjeći bauk Miamija i Chicaga u prvim rundama razigravanja.
U stvarnosti je to bila oda gluposti krojačima rasporeda ove sezone. Gledatelji su platili da bi vidjeli dvoboj s vječitim rivalima, a umjesto Piercea, Ronda, Raya i KG-a istrčali su njihovi deset godina stariji imitatori. Susret je praktički riješen u prvoj četvrtini u kojoj su Sixersi jednostavno pretrčali prvu petorku Celticsa koja se nakon dva produžetka u tri dana nije stigla valjda čestito ni naspavati, a kamoli pripremiti za susret s jednom od najboljih obrana lige.
Od kada je postalo jasno da je Jermaine O’Neal još jednom prerano završio sezonu, u startnu petorku Bostona je prebačen nominalni šesti čovjek Brandon Bass. Dobra vijest je da je Jermainea zamijenio daleko najkonstantniji Celtic ove sezone, Kevin Garnett, koji će uskoro navršiti 36 godina. Loša vijest je da je Bassovom promocijom među startere nestala ikakva pomoć s klupe. Pogled na tu pustoš mora da Docu baca ekstra količinu kiseline u želudac. S Jeff Greenom bi slika bila zasigurno ljepša i bolja po Riversovo zdravlje.

Da gledatelji nisu bezveze došli u Wells Fargo Centar pobrinuo se Doug Collins time što je unatoč očajnom nastupu u Milwaukeju kada ga je prvi put stavio u početnu petorku zadržao u istoj Evana Turnera. U drugom startu sezone igrao je kao što se i očekivalo od drugog picka drafta te podsjetio na najbolje Ohio State dane. Završio je susret s 26 poena i 9 skokova (ovo prvo je career high), ali brojke teško mogu iskazati njegov doprinos na oba kraja terena i ono što bi ovaj nastup mogao ubuduće značiti za Sixerse. U obrani je svojom duljinom skroz ukočio Ronda, a kada mu je Rajon pokušao uzvratiti istom mjerom na drugom kraju terena, Turner je manirom veterana rješavao situacije spuštajući se leđima na nižeg suparnika i pucajući preko njega. Najbitnije iz susreta jest da su i gledatelji i Celticsi mogli vidjeti kompletan arsenal koji Turner posjeduje, a koji je u Sixersima do sada samo sporadično dolazio do izražaja. Natprosječno dobar osjećaj za skok, tranzicija koja potom slijedi, dobar pregled terena (alley-op Igoudali nakon rollinga u kontri), spretni ulazi i skok-šut s poludistance su sinoć svi bili u izlogu arene.
Glavne dvije zamjerke u dosadašnjem dijelu njegove kratke i do sada prilično razočaravajuće karijere, loš šut i neefikasna igra bez lopte u rukama su sinoć adresirane na pravi način. Na popravljanju mehanike šuta je radio cijelo ljeto, ali do sinoć su pomaci bili slabo vidljivi. Igru bez lopte je Collins riješio tako što mu je konačno dao loptu u ruke i dozvolio (barem sinoć) da ravnopravno kreira igru skupa s Jrue Holidayem i Iggyjem. Iz izjava trenera je očito kako je jedini istinski čisti šuter Sixersa, Jodie Meeks, konačno preseljen na klupu gdje i pripada te da u ostatak sezone kreće s bekovskim parom Holiday - Turner.
Odnos Collinsa prema Turneru je ove, kao i protekle sezone, bio prilično zanimljiv. I najmanja greška u obrambenoj rotaciji je značila direktan odlazak na klupu tako da se moglo ustvrditi da je Turner u očima trenera još uvijek rookie. Sophomore je takvom tretmanu posljednjih desetak nastupa uzvratio s kriminalnim šuterskim partijama, ali ono što nikad nije bilo upitno jesu talent i volja, što se poglavito moglo vidjeti u skakačkom dijelu gdje je Evan zvijer za svoju poziciju i redovno ga se može vidjeti u lovu na skokove u gužvi za koje se treba ekstra izboriti (tzv. man-rebounds), a ne samo lagane odbijance.

Collinsova rotacija u startnoj petorci nije došla slučajno. Sixersi su do sinoćnje pobjede imali omjer 2-8 u posljednjih deset utakmica i općenito su pali u igri nakon iznenađujuće dobrog početka koji mogu zahvaliti i laganijem rasporedu. Meeks kao igrač koji šutom širi reket više nije mogao prikriti ono što Sixersima fali, a to je talent na dvojci koji može pomoći Iggyju u organizaciji napada. Za energiju s klupe su ionako zaduženi Lou Will i Thadeus Young, a novi bekovski par Holiday - Turner nudi gomilu opcija u obrambenim rotacijama, jaču skok igru (bitno zbog Hawesovih ozljeda i nestanka Branda kao sile pod košem) i lakšu realizaciju kontri. Šut izvana, a pogotovo završnice susreta ostaju problem, ali Collinsova dosadašnja igra je došla do zida i nešto se moralo promijeniti.
Partija protiv Bostona je ponudila sliku igrača s instiktom ubojice koji pršti samopouzdanjem i koji se osjeća kao najbolji igrač na terenu. Sinoć je to uistinu i bio, a sada želimo saznati da li su Sixersi konačno dobili igrača koji to može činiti na konstantnoj razini te konačno opravdati college nadimak The Villain.
Pobjeda nad umornim Celticsima i jedna dobra Turnerova partija ne smije se shvatiti kao zaokret koji će Sixerse baciti u ulogu izazivača za naslov, već kao naznaka da prvi dio sezone Sixersi mogu ponoviti s malo izmjenjenim ulogama na terenu i ponovno biti obrambena sila i neugodna ekipa koju svi moraju respektirati. To se u ovom trenutku čini kao plafon ove ekipe.

28Apr/116

NEAL YOUNG

Posted by ispdcom

Dvije serije završile, jedna se još malo produžila. Drama se neočekivano opet gledala u Miamiu, Heat muku muči oko toga kako utakmicu mirno privesti kraju, a leševi Bibbya i Ilgauskasa su toliko zaudarali da ih je Spoelstra nakon 4 minute izbacio s parketa, polio benzinom i kremirao. Drame je bilo i u Oklahomi, gdje je Thunder ovaj put dobio nemoguće nakon što je skoro dva puta prokockao dobiveno. Ali, noćašnji vrhunac ipak se zbio nešto južnije, u Teksasu, gdje su Spursi taktičkim oružjem u kojem im nema ravna - srećom - po tko zna koji put ostali živi. I dok su Emir (pratio Miami) i Sickre (pratio OKC) uz dramu gledali i košarku obilježenu ne uvijek najboljim odlukama, ja sam imao sreće - uz uzbuđenja, Memphis i San Antonio ponudili su i vrhunsku igru. Ova serija je bez konkurencije ljepotica prvog kruga.

HEAT - SIXERS, G 5

Dwyane, LeBron i njihova sestrica Chris izborili su seriju protiv Bostona, na čemu mogu zahvaliti košarkaškim božanstvima koja su odlučila da će Mario Chalmers sinoć pogađati trice kao na traci. Jer, Philadelphia je nadigrala Miami, ali je izgubila na način na koji je izgubila većinu neizvjesnih utakmica u sezoni. Igoudala jednostavno nije uspio pogoditi svoj zadnji šut. Što je stvarno šteta jer je do tog trenutka Andre odigrao sjajnu utakmicu.

76ersi su furiozno krenuli na početku utakmice i početkom treće četvrtine. Heat se u prvom poluvremenu uspio vratiti Chalmersovom serijom, ali u drugom poluvremenu nikakve značajnije serije nije bilo i utakmica je ušla u neizvjesnu završnicu. Collins je od svoje momčadi dobio praktično sve što je tražio – čvrstu obranu s dosta udvajanje i preuzimanja, brzu tranziciju i napadanje na nepostavljenu obranu kada god je to moguće, brzi protok lopte u napadu kada je Heat obranu postavio i borbu za svaku loptu. Da se na utakmici pojavio Lou Williams, da je Evan Turner zabio nešto ili jednostavno uzimao bolje šuteve (jako sam mu zamjerio nepotrebno forsiranje ulaza dvije i po minute prije kraja utakmice kada je bilo +4 za Heat) te da su Sixersi pogodili koje od onih bacanja koje su promašili, utakmica bi se vjerojatno drugačije rasplela. Ali, čim postoji previše ovih 'da se', to ne donosi ništa dobrog.

Sixersi nisu mogli ništa protiv Chalmersa. Očigledno je odluka bila da se u obrani čuva reket i pokušava udvajati Wadea i Jamesa kad god je to moguće, a sve ove ostale ostaviti da pucaju trice. Protiv Miamija moraš žrtvovati neku figuru, a Collins je žrtvovao čvršće pokrivanje Heatovih tricaša. Kako ne vjerujem da će Chalmers ikada više u playoffu pogoditi šest trica, onda se slažem s takvom taktikom. Mislim, ako te Chalmers i Jones (3 trice) imaju dobiti, a onda jebiga.

Heat se i ovu utakmicu pokazao onakvim kakvim smo ga često gledali ove sezone. Čim utakmica ne ide onako kako su oni to zamislili, počinje gubljenje živaca. Sestra Chris glumi neku čvrstinu pa se busa u prsa, LeBron i Dwyane traže faul i na krivi pogled, a sve to s klupe gleda začuđeni Eric. Meni ova momčad i dalje ne ulijeva nikakvo povjerenje i bez obzira što smatram kako je Boston dosta lošiji nego što je to bio početkom sezone, ne vidim kako će Heat četiri puta slaviti protiv njih, pogotovo nakon što sestri Chris brat Kevin pokaže što su to muda.

Što se Sixersa tiče, imaju jednu lijepu momčad u koju treba vjerovati i koju treba forsirati. Sada je na Collinsu da nekako sredi kemiju između Turnera i ostatka momčadi jer je to ključ za njihovu budućnost. Evan treba biti igrač koji završava utakmice i važno napadačko oružje. U obrani se već pokazao, a kombinacija njega i Igoudale će namučiti sve napade ovog svijeta. Younga obavezno treba zadržati, Jrue Holiday se pokazao kao jako dobar play, Brand je prihvatio ulogu kakvu je Collins od njega tražio, Hawes igra sasvim solidno, a Meeks će ubaciti svoje otvorene šuteve kada do njih dođe. Lou Williams je prilično nestabilan igrač i pitanje je hoće li se to promijeniti pa bi možda Holidayu bolji back-up bio neki iskusniji play, a Sixersima bi dobro došlo i još jedno čvrsto tijelo pod košem s klupe. Sve u svemu, časno su pali protiv Heata. Svaka čast.

THUNDER - NUGGETS, G 5

Ako Westbrook sinoć nije skontao šta mu je činiti na parketu, onda neće nikada. Ok, vjerovatno nije, sudeći barem po onom dodavanju u završnici koje je Harden, srećom po domaće, uspio nekako iskontrolirati, a Brooks pozvati time out 6 sekundi prije kraja.

Cijelu sezonu očajavamo nad igrom Thundera u napadu koja podsjeća na dvije muhe zunzare, jedino što je Durant daleko talentiraniji i fizički dominantniji igrač. Durant show u napadu i Ibaka show u obrani (9 blokada) su osnova ove momčadi. Svi ostali, uključujući i RW-a su tu da se prilagode nositeljima i sinoćnji susret, pogotovo zadnjih šest minuta je ogledalo onoga kako bi stvari trebale izgledati.

Ibaka je preokrenuo utakmicu blokadama Neneu i Kenyonu, a Durant je odradio sve u napadu. Baš sve. Dodao Hardenu za tricu kad se otvorio prostor (vjera u suigrače), zabio slobodna (mirnoća), zabio tricu i skok šut preko ruke (fizikalije + talent) i lansirao završni f-u svima u onih preostalih 6 sekundi napada kada se trzajem oslobodio Chandlera pa odmah potom ubacio preko Nenea. Prekrasno. Imao je i blokadu, ali o tome kasnije.

Za Denver je velika stvar da su većinu serije bili u egalu i da nisu pometeni. Obrana je ementaler, nemaju kvalitetnu završnicu, ali to nisu novosti. Kad vrte loptu prema Karlovim idejama, napad zna super izgledati. Afflalo i Galinari tu mogu nametnuti svoje jake strane i ritam, a njima valja pridodati Ty Lawsona. To je ujedno i rotacija za budućnost na vanjskoj liniji. Pod košem je solidni Nene koji je to što jest, solidan napadač, mrcina limitirana u obrani i sklon nestalnim nastupima. Chandler je šesti s klupe. Uglavnom, jezgra je solidna i ništa više od toga, ali bar neće biti Melo-nemira i moći će u miru raditi i graditi.

Bez ostatka sadašnje momčadi mogu dalje, poglavito bez silno talentiranog te istovremeno silno dementnog JR Smitha. Njegov kraj karijere u Denveru je ogledalo cijelog boravka u svijetlo-plavom dresu. Uđe pred kraj utrakmice, zaustavi protok lopte odmah, zabije preko ruke, zabije tricu i potom na minus 3 ide pucati devet sekundi prije kraja utakmice preko dvojice, od kojih je jedan Durant koji mu lijepi spomenutu bananu. Bye bye JR. Bye bye Denver. Do sljedeće sezone, borbe za playoff i još jednog ispadanja u prvom krugu.

SPURS - GRIZZLIES, G 5

Spursi su eliminacijsku utakmicu dočekali neobično ležerno. Tako se bar dalo zaključiti po reakcijama u napadu gdje ih je obrana Grizzliesa još jednom izluđivala. Bilo kakvi pokušaji driblinga ili dolaska do pozicije kretanjem lopte bili su spriječeni u startu, tako da im je samo ostalo igrati preko Timmya, koji je još jednom dao sve od sebe. To možda više nije dovoljno za kontrolu utakmice, ali dobri stari veteran je sam održavao kakvu-takvu ravnotežu s dominantnom unutarnjom linijom Memphisa.

Ako u napadu i nisu davali do znanja da ih možda čeka odlazak na odmor, obrambeno su odlučili zaigrati na sve ili ništa. Nakrcali su se u reket, zaustavili post igru i ulaze Memphisa, izazivajući ih na otvorene šuteve. Što je u biti logična taktika, jer osim Mayoa Grizzliesi nemaju igrača koji bi mogao postati vruć iz vana i kazniti ovakvu obranu. Memphis je nasjeo, zadovoljili su se šutom, a San Antonio je nametnuo ritam kakav mu je odgovarao.

Na prvu veću prednost Spursi odlaze početkom druge, kada je Bonner konačno spojio par šuteva (tek sada kada vidiš kako su ga Grizzliesi razotkrili kao rupu u obrani i osudili na totalno sporednu ulogu skužiš koliko je njegova trica bila bitna za tečnost napada Spursa), a priključili su mu se i razigrani Manu i Tony. Napad odjednom djeluje smisleno i odlaze čak do 16 koševa prednosti. Tada stvar u svoje ruke uzima Mike Conley. Nizom ulaza, koševa s poludistance i floatera, sjajni playmaker sam-samcat vraća Memphis na podnošljivih 8 razlike prije odlaska na odmor.

U nastavku utakmice Spursi opet izazivaju Memphis da šutira, međutim ovaj put protivniku nije do zezanja. Hollins je na pauzi ispravio problem te se Grizliji vraćaju svojoj osnovnoj igri preko dva centra, posebice u ovoj seriji čak i možda previše skromnom Randolphu (nisam mislio da ću i to ikada reći, ali Zach bi stvarno trebao više pucati!!!), pojačavaju agresiju u obrani i hvataju ritam koji Spursi ne mogu pratiti tijekom cijele serije. Jednostavno, najbolja košarka Memphisa je bolja od najbolje košarke Spursa, što nam dokazuje barem tri četvrtine ove serije. Uglavnom, do kraja treće već su 5 koševa u prednosti.

I onda počinje show. San Antonio konačno igra jedan sjajan period košarke, Ginobili secira obranu Memphisa, a nešto su zabili čak i neprimjetni Hill te uvjerljivo najgori igrač Spursa Jefferson. Razigranom Ginobiliu neočekivano se suprotstavlja Sam Young koji svojom upornom obranom, trkom i snagom drži Memphis u maloj prednosti. Čovjek je radio doslovno sve - krao lopte, istrčavao kontre, zabijao ulaze i što je najluđe, spojivši dva šuta iz vana spriječio je San Antonio da se previše povuče u reket.

Memphis je do samog kraja držao minimalnu prednost, a nakon što je Young stao, konačno je povukao ipak glavni igrač - Zach. Koševima na sve načine (šut s poludistance, odbijanac nakon skoka u napadu, a posebice zabijanjem svih slobodnih s kojima inače ima problema - čime je samo dokazao da ruka i talent nisu problem, već samo glava) i skokovima (koje komentatori Grizzliesa zovu z-bounds) očuvao je +3 na 9 sekundi do kraja.

I tada se događa nešto na što su, na primjer, navijači Sunsa navikli svih ovih godina kada su u pitanju Spursi. Čudo. Nije problem zabiti koš u 9 sekundi, hej Reggie ih je zabio 8, ali Spursi su skoro izgubili loptu, spetljali su se prilikom ubacivanja, 7 sekundi je bačeno u vjetar. I onda Manu nekako uspijeva doći do kuta, potegnuti napamet i zabiti. Srećom po Memphis, u tom kaosu stao je na crtu i umjesto izjednačenja Spursi i dalje zaostaju jedan koš. Zach uredno zabija oba bacanja, čista kao suze. Sada je opet +3, sekunda je prošla. Kasnije će Hollins žaliti što se nije bolje potrudio oko izvođenja lopte ne bi li izgubili još koju stotinku.

Znamo da je ta jedna sekunda dovoljna za pucati na koš. U slučaju Spursa, ona je očito dovoljna da čovjek vodi loptu, zastane, namjesti se i potegne tricu za produžetak. Samo kod Spursa taj čovjek može biti Gary Neal, sjajni strijelac koji iza sebe ima jednu fantastičnu sezonu, koju je okrunio ovom tricom. Zaslužio je, a svima ostalima samo ostaje pitati se - gdje San Antonio nalazi ove likove?

U produžetku Memphis djeluje dekoncentrirano, San Antonio lagano privodi stvar kraju. Produžili su si život na još jednu utakmicu. Ipak, po svemu onome što smo vidjeli do sada, bit će im to zadnja ove sezone. Memphis je 15 od 20 četvrtina bio bolja momčad.

Iako su nas noćas Spursi podsjetili koliko su opasni, ipak ovo nije vrijeme od prije nekoliko sezona kada su čupali srce Sunsima, koji su bili jednako dobri, ali nesretniji. Ne, ovi Spursi su odigrali najbolje što su mogli i jedva su se izvukli.

Manu je najbolje rekao kada su mu citirali ono vječnu o srcu prvaka - daleko smo mi od prvaka s ovom igrom. Timmy je sam, star i nemoćan zaustaviti sve ove mlade lavove, Manu i Tony prolaza kroz zid ne bi li nešto kreirali u napadu. Sve što Memphis treba je zrnce koncentracije više tijekom utakmice i mogu početi voditi računa o tome kako zaustaviti Duranta.

15Mar/110

THE FRS RANKINGS, PART THREE

Posted by Gee_Spot

Prije nego ispunim bracket na ovim stranicama i tako u potpunosti prihvatim ludilo ožujka, red je završiti i ovaj zadnji poredak snaga regularne sezone. Koji je trebao biti gotov još jučer, ali ispriječile su se pripreme za NCAA turnir. Naime, uzeo sam izvjesni sportski paket na mjesec dana što sam platio 10 eura, samo kako bih pratio turnir u miru. Inače, bez tog istog paketa koji uključuje i ESPN, ostao sam prije nekoliko mjeseci kada su kreteni odlučili dodatno naplaćivati za sport, iako sam malo prije toga potpisao novi ugovor na dvije godine njihovih kretenskih usluga, ponajviše zbog tog istog ESPN-a. Jebiga, pomirio sam se s tim da ni do NFL-a ni NHL-a više neće biti tako lako doći kao do sada, ali iz principa nisam htio plaćati duplu cijenu za nešto što mi ne treba.

Kada sam ih pitao da zašto ne bih mogao plaćati isti iznos kao do sada samo za sport, neka mi ostave njega a neka nose ono što zovu osnovnim paketom, nisu imali što za reći nego da u ugovoru koji sam ranije potpisao stoji da je programski paket podložan promjenama. I sve je ok, preživio sam s šugavom slikom NFL-a i ponekom snimkom NHL-a na nekim drugim kanalima, dok imam League Pass za NBA stvarno mi nije potrebno ništa više. Osim ovih mjesec dana potpunog pristupa NCAA turniru koji stvarno vrijede tih 10 eura, da ne ispadne da se žalim. Eh, da - glavni razlog zašto sam jučer umjesto pisanja ovog posta završio pred TV-om bila je snimka tekme između Capitalsa i Blackhawksa.

Gledajući Ovechkina skakao sam okolo kao kreten i skužio da bi gledao ovaj ESPN čak i kada nema nikakve košarke na njemu. Pa sam sada u glupoj situaciji - uzeti taj paket, priznati poraz i uživati u hokeju pripremajući se za iduću sezonu bez NBA, ili ostati predan principima, pogledati ponekad NHL i MLB na netu i živjeti u stvarnosti zakinutoj za ruska krila koja po ledu lete kao rakete, stvarnosti koja ne uključuje masne ljubitelje piva iz srca Amerike koji svoju strast prema balotama a.k.a boćanju a.k.a. baseballu naplaćuju desetcima milijuna novaca. Kako god, odgovor ću saznati za mjesec dana.

PLAYOFF PROLAZNICI

09. NUGGETS

Riješivši se Carmela, George Karl riješio se jedine briga i sada može s preostalim igračima do kraja sezone raditi ono u čemu je nenadmašan – igrati brzu i atraktivnu tranzicijsku košarku punu ritma koja donosi rezultate u regularnoj sezoni, nakon čega slijedi krah u playoffu. Čovjek koji je do vrhunskih rezultata prije Denvera vodio i Seattle i Milwaukee neće dozvoliti da se istopi trenutna prednost koju Nuggetsi imaju pred ostatkom Zapada u ovoj neizvjesnoj bitci koja nas očekuje do kraja.

Razlog je prije svega sjajan napad koji se vrti oko dvije osovine – prva je idealni miks šutera ovisnih o nadahnuću (Smith, Chandler, Galinari, Felton) i učinkovitih strijelaca (Nene, Afflalo, Lawson), a drugu čini fanatični ritam koji su u stanju nametnuti u svojoj dvorani. Dodaj rijetkom zraku Denvera rotaciju dvije skoro pa podjednake petorke i eto ti dobitne formule za steći prednost u ovom maratonu zvanom regularna sezona.

Bez prednosti domaćeg terena, bez superzvijezde, s klimavom obranom i tankom rotacijom pod košem, Nuggetsi nisu prijetnja u playoffu, ali u ovom trenutku to im i nije važno. Da pitate Karla, on bi ionako rekao da je važan samo sljedeći korak, a on je u ovom trenutku biti bolji od sličnih run and gun momčadi koje manjak talenta nadoknađuju dubinom klupe. Spursi su tu nenadmašni, Denver je tu negdje, a Sunsi i Rocketsi će ipak ostati za korak kraći.

10. MEMPHIS

Obzirom na skakačku moć, gomilu sjajnih stopera na vanjskim pozicijama te raznovrsnu napadačku igru s gomilama akcija koje vrti jedan od najpodcjenjenijih NBA trenera Lionel Hollins, Grizzliesi su možda od svih momčadi iz donjeg doma i jedina legitimna opasnost u prvom krugu. A opet, zahvaljujući mnogobrojnim manama kojima je prošaran svaki pojedinac na ovom rosteru, možda i nisu.

Ma kako čvrsto djelovali, osrednji napadački potencijal nije nešto čime se možeš suprostaviti ekipama iz gornjeg doma. Nedostatak pravih kreativaca je njihov najveći problem, pogotovo u ovim trenutcima kada je Rudy Gay out. Dva preostala lanjska naj-kreativnija igrača su napravila korak unazad - Marc Gasol je nakon lanjske eksplozije ipak stavljen u nešto realnije okvire, protivnici znaju da ga treba pokrivati znatno striktnije, a Mayo je od nositelja postao smetnja i instant napad s klupe.

Da se razumijemo, Grizzliesi su jedna zanimljiva momčad koja naizgled ima sve –skok, obranu, post igru, playa, zvijezdu koja može zabiti 1 na 5 u zadnjim sekundama, klupu, šut. Ali, u svim tim segmentima oni su osrednji. Ako maknemo Randolpha koji je magnet za skokove, svi ostali jedva su prosjek u tom dijelu igre. Obrana pod košem nije ni upola kvalitetna kao ona vanjskih igrača, a Allen, Young i sada Battier daju im opciju igranja s po dva odlična stopera. Samo, ujedno im garantiraju i podjelu minuta među izuzetno limitiranim napadačima koji dodatno koče potencijal na tom dijelu terena.

Ono što ih na trenutke izdiže iz te osrednjosti i nedostatka opcija, sazrijevanje je ne samo Gaya već i Mikea Conleya, koji je od jednog nedefiniranog playa na granici učinkovitosti postao vrlo dobar bek sposoban zaokružiti petorku i ne smetati. Uz Randolphove brojke i Gasolov usprkos svemu solidni all-round učinak, to je dovoljno za ostati na omjeru sličnom lanjskome. I to je ta ironija cijele ove situacije – iako igraju pravu košarku, iako djeluju kao momčad, iako su slagani na način na koji se slažu pravi izazivači, sa svim što je potrebno jednoj rotaciji od 1 do 5, Grizzliesi su jednostavno genetski osuđeni na osrednjost.

11. ATLANTA

Hawksi su zaglavili u sredini i kao da nemaju namjeru maknuti se iz nje. Danas su oni u biti kineska verzija Miamia – Joe Johnson je volume scorer i kreator koji troši ogromni broj lopti koje ne opravdava učinkom (light Wade), Smith je all-round krilo nedefinirane pozicije klimava šuta (uber light LeBron), a Horford jedini pravi visoki u momčadi uopće (Bosh s mudima i srcem, rođeni pobjednik koji je u stanju napraviti sve što treba momčadi u datom trenutku).

Dok su u stanju nametati svoj stil igre, poput Blazersa i Hornetsa, mogu se predstavljati kao ozbiljna momčad, ali problem nastaje u trenutcima kada nalete na kvalitetnog protivnika koji razotkriva njihov manjak talenta, slabosti na ključnim pozicijama playa i centra te općenito lošu podjelu uloga. Da su iskoristili zadnji prijelazni rok kako bi trejdali Smitha za jedinicu ili peticu imali bi se ćemu nadati, ovako su samo ostali pri postojećoj limitiranoj kreaciji.

12. PORTLAND

Šteta što u prvoj rundi ne igraju protiv Memphisa jer bi bilo zanimljivo vidjeti koji dvojac visokih igra bolju high-low igru – Camby & LaMarcus ili Marc & Zach. Nažalost, idu na Lakerse ili Dallas, a to znači da ih čeka još jedan kratki boravak u doigravanju. Ipak, treba im čestitati na svemu što su preživjeli ove sezone, gubitak nositelja i vrhunskog talenta (Roy je trenutno jedva osrednji šuter s klupe, back-up bek čija je jedina prednost sposobnost igranja na obje vanjske pozicije) nadoknadili su zahvaljujući ogromnom napretku kojega je napravio Aldridge (koji se iz pick 'n' pop igrača pretvorio u kompletnog strijelca i ratnika pod koševima), ali jednostavno nemaju ni klupu ni dovoljno talenta da bi mogli prihvatiti promjenu ritma ili konstantno nametati svoj stil igre.

Aldridge je jedini pravi strijelac, svi drugi su igrači koji žive od prostora koji im on otvara. Roy i Miller bili su do nedavno glavni kreativci, ali Royev pad zbog ozljede i Millerov pod pritiskom kilometara su očiti (iako njegov stil igre nikada i nije ovisio o brzini tako da njegov problem nije tako drastičan kao Brandonov), što Blazerse ostavlja na hrpi igrača koji žive od mrvica, šljakera poput Matthewsa, Batuma, Wallacea i Cambya. Što su veći zahtjevi pred takvim igračima, bez obzira na njihov ratnički karakter, to je njihov učinak upitniji. To je jednostavna matematika koja dovodi do sljedeće jednadžbe – Blazersi s ovom razinom talenta i rotacijom od 6 igrača mogu dobiti samo one ekipe kojime su u stanju nametnuti svoju sporu igru. U bržoj košarci kakvu će im ponuditi bilo tko od četvorke s vrha jednostavno nemaju što tražiti jer ne mogu zabiti dovoljno da se postave na glavu. I to je to.

13. HORNETS

Iako su napadački limitiraniji od svih suparnika za playoff na Zapadu, dokazali su da za skupljanje pobjeda ne trebate gomile osrednjih strijelaca već samo dvije klase koje su do savršenstva dovele to što rade. A to su CP3 i David West. OK, može se reći da West ne bi bio to što jeste bez Paulovih lopti, ali zar on u suštini za ovu momčad nije isto ono što je Aldridge Blazersima, čovjek koji svojim šutom i uopće sposobnošću zabijanja otvara prostor suigračima. Naravno, danas je Aldridge apsolutno dominantnija all-round figura, ali taj all-round nedostatak Westove igre pokriva Paul, tako da se možemo fokusirati samo na tih 20-ak koševa koje ovaj zabija s lakoćom svaku večer i koje i Paulu omogućuju lakši posao.

I Hornetsi su opasni samo kada su u stanju nametnuti svoj stil igre, s tim da im je uz playmakera kao što je Paul i solidnu peticu pod košem poput Okafora koja je u stanju zatvoriti reket, puno lakše nositi se s problemima koje pred njih postavlja razlika u talentu koju imaju pred momčadima iz vrha. Kada već nisi talentiran, onda barem moraš biti fundamentalno čvrst, a što je fundamentalnije od rasnog playa, čvrstih visokih igrača, kvalitetne obrane i dobrog skoka? Da im je barem jedan krilni kreator koji bi malo olakšao život osovini Paul-West u napadu, bili bi plasirani puno bolje od ove utješne zadnje pozicije na Zapadu.

14. SIXERS

Solidna momčad koja je na kraju sezonu završila očekivano, kao buduće topovsko meso u playoffu. Na početku sezone smo govorili kako imaju dovoljno talenta i širine da izbore playoff pod uvjetom da Collins posloži rotaciju i pronađe jednog playmakera oko kojega će se sve vrtiti. Ja sam se kladio na Turnera, a na kraju je ispalo da je momčad pronašla ritam u onom trenutku kada je Collins u tu ulogu opet upregnuo Iguodalu.

Da se razumijemo, nema tu neka velike kreacije, tek dovoljno da se napad vrti, ali ono čega ima dovoljno su borbenost i brojnost. Malo koja momčad u ligi ima tako učinkovito dno rotacije – čak i osmi ili deveti igrač, poput Turnera i Speightsa, nalazi načina za pomoći momčadi, a Collins je čak pronašao korisnu rolu i jednom tako jednodimenzionalnom šuteru kakav je Meeks.

Jasno da napad koji predvode igrači bez savjesti poput Younga, Branda ili Williamsa ne može biti učinkovit, ali svi oni su u stanju dijelom nadoknaditi svoju potrošnju all-round učinkom. Posebice se to odnosi na Branda koji je pod stare dane napadački možda nemoćniji nego ikada, ali koji zato za manje minuta nego ikada u karijeri uspijeva hvatati jednaki broj skokova kao što je to radio u danima kada je bilo uobičajeno smatrati ga double-double strojem.

Ova momčad je gledajući prema naprijed bolno limitirana, s Turnerom kao jedinim igračem koji donekle obećava da se može izdignuti u nešto nalik all-star statusu. Ali, u ovoj ludoj sezoni, pokazuju da hrpa solidnih igrača može napraviti posao u rukama solidnog trenera. Možda se radi o mazanju očiju jer život u sredini i poraz u prvom krugu playoffa nisu idealan scenarij, ali, kvragu, netko mora biti i u toj situaciji.

15. KNICKS

Momčad koja ne igra obranu i koja je daleko od pojma momčadi, ali koja je u Anthonyu i Billupsu dobila dovoljno vatrene moći da se prošeta do playoffa na ovako smiješnom Istoku. Pravo pitanje za ovu situaciju bilo bi da li su bolji od Sunsa i Rocketsa, momčadi jednako limitiranih nepostojećom obranom, osrednjim skokom, ali momčadi s potentnim napadima? Pa, ako su Knicksi najtanji u rotaciji, zasigurno imaju dva najtalentiranija igrača gledajući ova tri rostera. Dodaj Billupsa na Mela i Amarea i sumnjam da bi se u nekom imaginarnom turniru između ove tri momčadi (koji bi se zvao NO D Tournament i imena svih aktera bi se pisala bez D, pa bi tako imali Amarea Stouemirea, Ricka Aelmana, Mikea 'Antonia i Jarea Uleya) baš oni našli u gubitničkoj poziciji. Koja ih čeka u stvarnom svijetu. Bez obzira na koga išli u prvom krugu, bez obzira što im se nitko s vrha Istoka u startu ne nameće kao nepremostiva prepreka gledajući individualne match-upove igrača, problem nastaje kada uzmeš u obzir tanku klupu i sve slabosti D'Antonieva sistema koji ne pruža nikakvu konstantu. A bez nje nema ni uspjeha u playoffu.

ROBA S GREŠKOM

16. HOUSTON

U onom trenutku kada su Battiera u petorci zamijenili Budingerom, postali su od "jedne od najgorih" obrambenih momčadi u ligi – "najgora". Zanemarivši dodavanje obrambene komponente u reket i dodatno se oslabivši postali su praktički Knicksi Zapada, s jedinom razlikom u tome što su Knicksi individualno talentiraniji dok Rocketsi igraju ljepši i smisleniji sistem. Nažalost, ni svi Adelmanovi trikovi, ni nesebičnost i požrtvovnost njegovih igrača, ne služe ničemu kada je jedan od najprecijenjenijih GM-ova u povijesti sporta, omiljen samo zato što je dobar prijatelj sa Simmonsom, posložio momčad krcatu igračima koji prikupljaju dobre brojke, ali imaju i jednu izrazitu manu koju brojke nisu u stanju pokazati - nitko ne igra obranu. Jedini plus cijele sezone je činjenica da su zbog Brooksove ozljede poštedili sebe davanja skupog ugovora takvom zvrku, dobivši igrom slučaja puno boljeg playa u čovjeku koji je do jučer bio najbolji back-up lige. Nije Lowry ništa više od solidnog slash 'n' kick playmakera, ali od kada je dodao i pravu mušku tricu svim onim all-round kvalitetama koje ima, nametnuo se kao kvalitetan startni play i tako uštedio klubu popriličnu svotu.

17. PHOENIX

Phoenix je živnuo nakon prvog tradea, a nije odmogao ni ovaj nedavni drugi, jer tim su potezima konačno posložili momčad po uzoru na lanjsku. Dolasci Brooksa, Pietrusa i Gortata omogućili su Gentryu da posloži solidnu drugu petorku i tako odmara Nasha, Hilla i Fryea, a da ne govorim kako je upravo dolaskom Francuza i Poljaka u anemičnu i kriminalnu obranu konačno uštrcana doza energije. Trideset minuta jednih, osamnaest drugih, eto ritma i igre kojom su Sunsi lani došli do finala konferencije. Ali, em su se posložili prekasno, em je Nashu i Fryeu tijelo otkazalo poslušnost u najgorem mogućem trenutku. Raubanje koje su pretrpili do sada, posebice Nash, ipak je bilo previše. Kvragu, pa Nash je sam samcat držao ovu momčad iznad vode veći dio sezone. Previše je krivih poteza povučeno tijekom godine da bi ih ovih nekoliko dobrih na kraju izvukli.

LUTRIJSKI POBJEDNICI

18. JAZZ

Favors i budući pickovi su valjda dovoljna utjeha za ovaj prijelaz iz graničnog izazivača u lutrijsku momčadi. Malo tko ima ovako sjajnu šansu odraditi rebuilding bezbolno kao Jazz, zbog čega se i ovi na prvi pogled tragični ovogodišnji događaji ne čine tako katastrofalnima. Odlazak legenda Sloana i posebice gubitak igrača poput Williamsa u stanju su franšize vratiti nekoliko koraka unazad, ali Jazz ima nade za prodavati na bacanje. Dodaj još i vrlo veliku mogućnost da ulove Jimmera s ova dva lutrijska picka koja će im biti na raspolaganju i eto ti ne samo dovoljno talenta za novi playoff lov, već i pune dvorane, kao da ništa nije bilo.

19. WARRIORS

Nisam siguran da su Curry i Ellis osnova na kojoj možeš graditi playoff momčad, mislim da u to sumnjaju i sami vlasnici i uprava. Ali, ako nešto jesu, onda je to urnebesno zabavna vanjska linija koju je nemoguće braniti. Da stvar bude luđa, ovo dvoglavo čudovište u zadnje vrijeme konačno igra onako kako smo zamišljali, nadopunjujući se i izmjenjujući u ulogama strijelca i kreativca. Dodaj tome solidnog i pouzdanog Wrighta koji se nametnuo kao jedan od najboljih tricaša u ligi i dobar all-round igrač, dodaj Leea koji valjda igra najgoru sezonu karijere, posebice skakački, ali i dalje uspijeva biti koristan, i imaš vrlo dobru osnovu koja treba jednog majstora pod košem koji će donekle pokriti njihove obrambene slabosti. Noah je nedostupan, iako bi svojom pokretljivošću bio idealan, Chandler ostaje s Cubanom, Perk je produžio s Oklahomom, te im ostaju dvije opcije. Preplatiti nekoga od slobodnih igrača toliko da matičnim momčadima neće pasti na pamet izjednačiti ponudu. Prvi je Oden, što je ogroman rizik, a i ako bude zdrav, upitno je može li biti upola koristan u ovakvom sistemu kao što je bio u Portlandu u onim rijetkim trenutcima kada je bio spreman. Drugi je Marc Gasol, što je ujedno i opcija za koju navijam svim srcem – s Gasolom u petorci Warriorsi bi na raspolaganju imali pet igrača koji su iznadprosječni asistenti za svoje pozicije, nesebični i redom posjeduju vrhunski košarkaški IQ, čime bi mogli pokriti veliki dio obrambenih slabosti. Daleko da se radi o momčadi koja bi se borila za naslov, ali možda bi konačno vidjeli momčad koja se može usporediti s legendarnim Sunsima iz sezone 05/06 po količini napadačkog altruizma u jednoj petorci.

20. CLIPPERS

Do sada na svijetu nije postojala situacija za koju možemo reći – ''aha, ovo je tako dobra situacija da je ni Clippersi ne mogu zeznuti''. Do sada. Jer, ovo ni Clippersi ne mogu zeznuti. Ok, teško da nadu ulijeva činjenica kako je Griffin lani propustio cijelu sezonu i kako igra na granici ozbiljne ozljede kralježnice svaku večer, odnosno podatak da Eric Gordon jednostavno nije došao na ovaj svijet kako bi igrao regularnu sezonu dugu 82 utakmice. Ali, u ovoj dvojici ne samo da imaju dva najpotentnija mlada igrača u ligi na svojim pozicijama, već dvojac koji je već sada top 5 na svojim pozicijama. Radi se o dva vrhunska talenta koja jednostavno mogu baš sve kada su na parketu (treba li većeg dokaza od toga da su uspijeli Del Negra prikazati kao kompetentnog trenera), koje samo treba okružiti pravim suigračaima. Odnosno, samo ih treba pustiti da se razviju uz ove postojeće jer već je sve tu – i playevi, i centri, i šuteri, i šljakeri. Jedno rasno krilo sposobno igrati vrhunsku obranu nije na odmet, ali ono što sutra treba ovoj momčadi samo je strpljenje i pametne odluke. Začudo, prvu su već donijeli riješivši se Davisa.

PLAYOFF KRAMA

21. INDIANA

Da se razumijemo, ova momčad je dala sve od sebe i najmanje je kriva što je konkurencija na Istoku takva da će ih koštati boljega picka, što je nešto što im je potrebnije od ičega. Razina talenta koju posjeduju je minimalna, a boljeg dokaza za to nema od činjenice da solidno all-round krilo poput Dannya Grangera smatraju nositeljem igre. I on i Hibbert davali bi puno više kada se od njih ne bi toliko tražilo (kao i svim ostalim sporednim igračima i njihove kvalitete bi puno više došle do izražaja pored jednog superstara) što ih je na kraju sve skupa zamalo koštalo glave. O'Brien je otišao kako bi se dalo malo zraka ovoj dvojici, ali ostale su njegove ideje koje će ih na kraju vjerovatno ostaviti u trci za playoff – igra s dvojcem McRoberts-Hansbrough na četvorki, što im je omogućilo solidan skok i dodatnu napadačku opciju, te smanjena minutaža Darrenu Collisonu, što im je omogućilo viši stupanj inteligencije tijekom utakmice jer Collison je, sada je to jasno, prosjećni back-up playmaker bez ijedne jedine specijalne NBA vještine. Naravno da ih čeka metla u playoffu, ali puno veći problem je njihova budućnost – bez izrazitog priliva talenta, od njih nećemo doživjeti ništa još dugo, dugo vremena.

22. MILWAUKEE

Sramotna količina novca koja su spucali na ovakav roster koji pak nije u stanju zabiti dovoljno da se makne s dna. Istina, Bogut igra cijelu sezonu pod ručnom zbog ozljede, ali zar nije poanta svih pojačanja bila da mu se konačno malo olakša život? Dodaj na sve limite koje je pokazao Brandon Jennings (jebiga, izgleda da je Repeša imao pravo kad je rekao da malome nešto fali, takvoga netalenitarnog strijelca svijet odavno nije vidio, u biti radi se o totalnom paradoksu – zbog onih 55 koševa svi misle da se radi o nekome tko može barem zabiti, ali nekome tko nije pravi play, a istina je suprotna – Jennings je vrlo dobar play koji jednostavno nema ni šut ni ulaz kojima si može olakšati život, a bez te slash 'n' kick komponente tek je solidni organizator napada, ne i kreator) i nije ni čudo što se ovako muče, iako je čudo da nisu izborili i da vjerovatno ni neće to osmo mjesto na Istoku koje bi im čak i ovaj limitirani dvojac (uz Skilesovu obranu) garantirao, e da nije tog Bogutova nesretnog lakta koji ga je iz all-stara preko noći pretvorio u pomoćnu radnu snagu.

LUTRIJSKA KRAMA

23. NETS

Ako ništa drugo, zadnji niz pobjeda, buđenje Brooka Lopeza i pad Jazza dokaz su kakva je Deron Williams igračina. To je taj kvantni skok o kojem vam pričam, nešto što bi se dogodilo i Hibbertu i Grangeru, ali i Bogutu i Jenningsu, kada bi pored njih sletio rasni all-star - preko noći bi postali korisniji jer bi se spustili za stepenicu niže u očekivanjima i ulozi u momčadi. Kao nositelj, Brook jednostavno nije dovljno dobar, ali kao druga opcija je očito sjajan. I to je cijela mudrost, ujedno i razlog zašto će se dogodine u ovoj konkurenciji Netsi prošetati do playoffa. Ako bude sezone, jelte.

24. WASHINGTON

Zašto bi očajne franšize poput Bobcatsa ili Pistonsa dobile prednost pred njima? Zato što imaju nekoliko pobjeda viška? Molim vas. Bez obzira na to što imaju najgoreg trenera u ligi i gomilu jednodimenzionalnih kretena koji gledaju samo kako opaliti na koš, Wizardsi imaju svjetliju budućnost od svih ovih momčadi koje dolaze nakon. I to je jedino važno. A imaju je zahvaljujući sjajnom vlasniku koji zna što radi i zahvaljujući najboljem igraču među svim ovim momčadima s dna. Ok, ok, ima tu još genijalnih pojedinaca, ali nitko ni izbliza nije u stanju kontrolirati utakmicu kao John Wall. To što je veći dio sezone izgledao više kao Brandon Jennings nego kao Derrick Rose ovom prilikom ćemo zanemariti na račun ozljede koju vuče cijelu sezonu, jer u nekim trenutcima pokazao je dovoljno da zaslinimo nad budućnosti – onakva brzina, skočnost i eksplozivnost obećavaju nam Ronda, a rješenja u ulazima i izgled skok-šuta govore da će poput Rosea i na tom području rasti iz godine u godinu. Još kada bi imao s kim igrati, gdje bi mu bio kraj.

25. MINNESOTA

Kevin Love je svojim podvizima skrenuo malo pozornosti na ovu nesretnu momčad koja osim njegovih brojki nema ništa drugo za pokazati. Strijelac bez mozga poput Beasleya, solidni back-up playa poput Ridnoura i potencijalna dvojka budućnosti koja bi mogla zaokružiti solidnu petorku poput Johnsona sve je što nude. Da nije Loveovih suludih brojki i fantastične igre u napadu bila bi ovo najgora momčad u povijesti. I mislim da ponekad na to olako zaboravljamo. Stoga mi nekako još teže pada izostaviti Lovea iz konkurencije za tri najbolje petorke u ligi, ali što možemo, to je cijena života u ovakvom klubu.

26. SACRAMENTO

Franšiza koja ne funkcionira ni na jednoj razini, počevši od vlasničke, ali koja talentom definitivno nije za baciti. Po dubini talenta i gomili solidnih visokih igrača koje imaju na rosteru Kingsi su trebali biti među Warriorsima i Clippersima ovoga svijeta. Samo, dok braća Maloof ne odluče što i kako dalje, neće im koristiti ni budući visoki pick. Evans i Cousins su imali sezone za zaborav, pripišimo to ozljedi prvoga i nezrelosti drugoga. Ono što nije dobro je da dogodine mogu eksplodirati u oba smjera – ili ponijeti ovu momčad prema gore, ili je totalno odvući na još veće dno. Međutim, ono što je još gore je da u ovako vođenom klubu bez ikakve vizije ova druga opcija djeluje puno realnije.

27. BOBCATS

Momčad u kojoj glavnu riječ vode DJ Augustin i Gerald Henderson nekako djeluju primjerenija za borbu u predstojećem NCAA turniru, ali čak ni to ne privlači publiku zaluđenu sveučilišnom košarkom u dvorenu. Hej, barem je MJ oslobodio dobar dio salary capa, a dovođenje Oakleya za pomoćnog trenera potez je vrijedan spomenice ispodobruca i titule najboljeg vlasnika.

28. PISTONS

Ovu katastrofalnu sezonu spašava samo činjenica da se Greg Monroe potvrdio kao NBA igrač. Trebalo im je da shvate kako nije loše dati svom visokom picku minutažu, a Greg ju je srećom iskoristio. Iako nikada nisam sumnjao u njegov talent i mogućnost da igra na visokom postu, ono čime me oduševio je borbenost pod košem. Pokazati karakter okružen ovakvim beskičmenjacima stvarno je za svaku pohvalu. Također, R.I.P. Hamilton, čovječe koji si profućkao priliku da ti se jednom umirovi dres ponašajući se kao kreten. To što je sve oko tebe jadno, ne znači da i ti moraš biti jadnik. To vrijedi i za Princea, ali ne i za McGradya, čije prisustvo u ovoj ekipi nema apsolutno nikakve logike.

29. TORONTO

Barem su dobar dio sezone bili u stanju zabiti dovoljno da ostanu u igri većinu tekmi, ali ovako jednodimenzionalan, skup i jednostavno nemoćan roster mogao je skupiti samo Brian Colangelo koji se ponaša kao da slaže ekipu za Euroligu.

30. CLEVELAND

Svaka čast na zarađenim pickovima, ali činjenica je da na ovom rosteru nema ni jednog jedinog igrača vrijednog zadržavanja u Clevelandu (osim Varejao kojega bi dekretom trebali trejdati u playoff momčad iduće sezone). Tako da ih čeka dug i bolan put oporavka. Ali, hej, barem su imali jednu od boljih NCAA ekipa ove sezone. S tim da bi ih čak i prvih 5 pickova ovako slaboga drafta vjerovatno nakrcali koševima i ostavili u prašini. U biti, obzirom kakva je muka gledati Harangodya, Samuelsa i Geea kako igraju, možda je previše reći da se radi o NCAA ekipi. Ne, to su Bobcatsi, a Cavsi su jednostavno NLB momčad.

26Oct/102

SIXERS / NETS

Posted by Gee_Spot

''We're just struggling with any kind of offensive identity"
- Doug Collins

''Offensively, we don't have an identity yet outside of Brook's post-up and Devin's penetration''
- Avery Johnson

SCORE: 38-44 / 39-43
PRVIH 5: Holliday, Iguodala, Young, Brand, Hawes / Harris, Morrow, Outlaw, Murphy, Lopez
5 ZA KRAJ: Williams, Iguodala, Turner, Young, Speights / Harris, Morrow, Williams, Murphy, Lopez
MVP: Andre Iguodala / Brook Lopez
LVP: Andre Iguodala / Travis Outlaw

Iako trenutno patim od PDSP-a (post-draftovskog stresnog poremećaja koji se manifestira depresijom zbog toga što si osuđen na godinu dana živjeti s ekipom koja nije ni približna onome što si zamišljao u snovima prije samog drafta – kvragu, kad ovako postaviš stvari, ispada da je draft isti kao i ljubav ili bilo koji oblik jahanja na jednorogu, svaki silazak na zemlju više boli nego da padneš s običnog magarca), kako je 20-ak sati do početka sezone stisnut ću zube i odraditi preglede osam momčadi s Istoka koje vidim u playoffu.

Kako sam već ranije rekao, lako je biti pametan oko gornjih šest, ali sedmu i osmu poziciju može zauzeti bilo tko. Odlučio sam se za ove dvije momčadi iz razloga za koje sam vjerovao da drže vodu, ali kada su Sixersi u pitanju javljaju se i prve sumnje.

Naime, momčad iz Philadelphie je u sličnom sastavu prije dvije sezone igrala playoff i svojim fizikalijama je pošteno namučila jedan Orlando. Maurice Cheeks izgradio je čvrstu ekipu oko dvojice Andrea, Millera i Iguodale, a njegov nasljednik Tony DiLeo nakon odlaska Cheeksa iskoristio je šok terapiju te odveo momčad do playoffa gdje ih je Turkoglu jedva izbacio.

Lani se događaju dvije kardinalne greške. Prvo, momčad ostaje bez mozga nakon što odbijaju produžiti s Andreom Millerom (o kojemu možemo misliti svašta, ali je činjenica i dalje da takav play na Istoku vrijedi zlata), a zatim ni Eddie Jordan ne uspijeva nametnuti svoju filozofiju igre u svlačionicu naviklu na slash 'n' kick igru dva igrača.

Gledajući ovogodišnje promjene vidio sam samo pozitivne pomake. Roster je i dalje pun igrača koji mogu igrati na snagu, ali ovaj put imaju i puno bolju situaciju u organizaciji igre, dok je Doug Collins za ovakvu momčad puno bolje rješenje od Jordana – dok je Jordan pokušavao učiti i biti prijatelj, Collins će naređivati i biti gazda.

Kratkoročno, to obično donese rezultat. Međutim, problem je što sam i taj pomak u organizaciji i na trenerskoj strani bazirao na Evanu Turneru, koji izgleda nije ni fizički ni psihički spreman za preuzeti teret lidera momčadi.

Da je Turner od prvog dana u stanju biti gazda, Sixersi bi mogli vrtiti sve preko njega, a Collins bi imao igrača potrebnog njegovom viđenju igre. Naime, Collins nema filozofiju ni ideju, on je karijeru izgradio na Michaelu Jordanu i Grantu Hillu kao potpunim šerifima u svojim momčadima, dok se on uglavnom brinuo oko toga da ostatak momčadi ne grinta zato što Michael i Grant imaju tolike ovlasti.

Ako Turner nije spreman (a ne sumnjam da će jednoga dana biti, samo izgleda da je sada taj prelazak u igru gdje je sve brže, više i jače ipak šok za očito poprilično emotivnog momka), to znači da će Collins sve ovlasti prenijeti Iggyu, a otprilike znamo kako to završava. Iggy je super kao sporedni lik, u glavnoj ulozi jednostavno je nezanimljiv.

Imaju Sixersi i dobrih stvari. Recimo, Jrue Holliday možda nije pravi play, ali je sjajan atleta i trkač koji će na jedinici glavninu posla odrađivati u obrani i kontrama. U kombinaciji s Louisom Williamsom koji može utrpati 15 koševa po četvrtini kada se sjeti, to bi trebalo biti dovoljno da se nadoknadi nedostatak pravog playmakera.

Iggy će dakle raditi i svoje i tuđe, Thaddeus Young uskakat će na obje krilne pozicije i zabit će ono što mu se pruži dok će izgledati potpuno beskorisno kao inicijator bilo čega, ali dovoljno je to materijala na bokovima. Doduše, vanjski šut je i dalje klimav - Jason Kapono još uvijek je jedino pravo oružje koje imaju po tom pitanju.

Pod košem je dovoljno tijela, od fajtera poput Andresa Nocionia, preko još uvijek solidne pick 'n' pop opcije Dariusa Songaile, do Eltona Branda koji može pomoći u skoku i šutu s poludistance. Marreese Speights trebao bi se nametnuti kao double-double šljaker, a Spencer Hawes bi mekom rukom trebao dodatno širiti reket za Iggyeve ulaze.

Međutim, sve će to biti premalo ako Evan Turner ne donese tu dozu nepredvidljivosti i čistog talenta. Bez njega su Sixersi tvrda, atletska i još uvijek solidna momčad, samo poprilično limitirana.

S druge strane, sve što sam mislio o Netsima prilikom slaganja poretka stoji i nakon predsezone. Avery Johnson je poput Collinsa sklon strogoći i glumljenju, ali Avery te ujedno može i naučiti nekim stvarima, barem ako si u stanju podnijeti ono njegovo piskutanje.

Nema sumnje da će biti dovoljno mudar da nekako smiri i uvjeri Devina Harrisa da njegova brzina i spretnost s loptom mogu biti itekako važni za ovu momčad, bez obzira što nekada nije tako mislio dok su bili zajedno u Dallasu. S Harrisom kao stalnom prijetnjom, ni jedna obrana neće moći tek tako udvajati Brooka Lopeza, a to će opet ostavljati dovoljno prostora za ovaj dvojac da igrom dva na dva nosi momčad i otvara prostora drugima.

Netsi nisu uspijeli doći do zvučnih pojačanja, ali su zato planski osvježili roster. Pa je tako stigao Jordan Farmar kao back-up play, a znamo da je za ovako neugledan klub dolazak bilo kakvog šampiona važan.

Dovođenje Anthonya Morrowa rješava lani problematičnu poziciju šutera, ali i rolu tricaškog specijalaca. Slična stvar je i s Travisom Outlawom i Troyem Murphyem, dvojcem krila koji itekako dobro zna potegnuti okrenut licem košu. Ova trojka dakle samo treba čekati povratne od strane Harrisa i Lopeza i kažnjavati greške obrane.

Lanjski rookie Terence Williams uskakat će na bokove te bi trebao odigrati ulogu dežurnog policajca kada bude potrebno. A bit će potrebno pored Outlawa koji fizikalije uglavnom koristi za izvesti što elegantniji skok-šut i koji nikada nije pokazivao pretjerani interes za all-round igrom usprkos talentu i predispozicijama.

Dva ovogodišnja rookiea također bi mogla ugodno iznenaditi. Derrick Favors je još klinac, ali onako fizički dominantan i eksplozivan igrač bit će u stanju pomoći, makar prvi puta došao u dodir s pravom košarkom. Damion James aktivan je igrač sposoban biti osrednji all-round kao i Outlaw. Ne donosi puno, ali previše ni ne smeta.

Sve u svemu, radi se o solidnoj jezgri koja po nikakvoj logici ne bi smjela proći kroz sve one teškoće s kojima se nosila lani, od ozljeda, preko prodaje kluba, igre pred praznom dvoranom, do smjene trenera. Normalna situacija u svim tim segmentima garancija je puno bolje sezone. Naravno, uzdati se da će Lopez i Harris biti ovogodišnja verzija Jenningsa i Boguta nije nužno mudro, a možda je i odnos Averya i Harrisa ipak prošao crtu nakon koje nema povratka.

Međutim, ako ćemo gledati samo talent prvih 6-7 igrača (napadački barem, jer obrambeno Netsi su tanji od papira, a Avery ipak nije čarobnjak), Netsi imaju svoju šansu kao i svaka druga osrednja momčad. A osrednjost je puno, puno bolja od lanjskih bolnih serija poraza.

23Aug/100

PHILADELPHIA

Posted by Gee_Spot

SIXERS

Momčad koja je prije dvije godine u prvom krugu playoffa namučila Orlando Magic kao da je preko noći nestala s radara. Lanjski pad bio je očekivan, odlazak Andrea Millera, glavnog pokretača igre, nisu ničim nadoknadili, potpis Eltona Branda pokazao se totalnim promašajem, a na cijelom rosteru i dalje nije bilo poštenog šutera. Naravno, kako to već biva, za nesposobnost uprave prilikom slaganja ovako sakate rotacije glavom je platio trener. Eddie Jordan tako je plesao samo jedno ljeto.

Njegova zamjena je Doug Collins, koji ove sezone ima šanse umjesto žrtvenog jarca ispasti – spasitelj. S tim da ni on, kao ni Jordan, neće s konačnim rezultatom imati prevelike veze. Momčad je, naime, preko ljeta igrački stabilizirana. Bez obzira na sve sumnje koje se u zadnje vrijeme iskazuju na račun Evana Turnera zbog loših igara na ljetnoj ligi, činjenica je kako su šanse da Turner podbaci - minimalne.

Takva razmišljanja baziram na sljedećem stavu. Koja dva igrača pristigla zadnjih godina stilom igre i sveučilišnom karijerom najviše podsjećaju na Turnera? Brandon Roy i Stephen Curry. Kakve su njima kritike bile upućivane prilikom dolaska u ligu? Da nisu dovoljno dobre atlete, da zbog manjka fizičkih atributa neće moći tek tako kontrolirati igru kako su navikli na faksu, da nisu specijalizirani za nijednu ulogu. Kritičari bi pritom zaboravili da Roy i Curry znaju igrati košarku.

Samo na račun talenta i zrelosti izvedbe od prvog dana nametnuli su se kao lideri svojih momčadi. Lagao bih kad bih rekao da isto ne očekujem od Turnera. Momak je nosio momčad Ohio Statea na svojim leđima kroz cijeli NCAA turnir i, iako je imao suigrače o kakvima su Curry i Roy mogli samo sanjati, njegova all-round majstorstva nisu zakazala.

Uglavnom, u Turneru Sixersi konačno imaju pravu zamjenu za Millera, igrača koji će kreirati igru i koji će time otvoriti više prostora atletama poput Iguodale, Younga, Williamsa i Speightsa. Brand je konačno zdrav i spreman, a imat će i više prostora nego lani jer u blizini nema drvenog Dalamberta koji je ionako samo jeo minute drugima.

Umjesto Dalamberta je iz Sacramenta stigao Spencer Hawes koji bi se trebao puno bolje uklopiti u stil igre. Naime, Hawes donosi pick 'n' pop opciju u napad. Za razliku od Dalamberta koji bi se usidirio pod košem i smetao, Spencer će se uglavnom izvlačiti izvan reketa, čak i do linije za tri, kako bi što više koristio svoje glavno oružje – meku ruku, usput otvarajući više prostora za ulaze Iggyu i društvu. Dobitna kombinacija za sve uključene.

Uz Hawesa je stigao i Nocioni kojega baš ne možemo nazvati šuterom, ali obzirom na ono što su do sada imali na rosteru svaka ruka koja makar može naciljati obruč s linije trice im je dobrodošla. Plus, uz povremeni otvoreni šut kojega će zabiti, Nocioni nudi i fanatičnu borbenost koja će odlično doći u dozama s klupe.

Potpisani su još veteran Battie kao osiguranje za poziciju petice na kojoj nikome nije garantirana minutaža i na kojoj će Collins vjerojatno rotirati većinu visokih (ne treba odbaciti ni mogućnost da češće gledamo nisku postavu s Youngom ili Nocioniem na četvorki), te šuter Meeks koji se baš nije naigrao u Bucksima u svojoj rookie sezoni.

Sve u svemu ovo je bolja momčad nego lani te ni povratak u playoff nije nemoguć. I onda će sve zasluge pokupiti Collins, samo zato što se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu. Ne sumnjam da bi ove sezone puno uspješniji bio i Eddie Jordan, s tim da Collins ipak ima jednu prednost – zna s mladim igračima, posebice playmakerima van pozicije. Njegovi Bullsi vrtili su se oko Jordana kao pokretača svega, a i Pistonsi su imali sličnog point-forwarda u Grantu Hillu. To je dodatni razlog da s optimizmom dočekamo Turnerov dolazak, trener otvoren tome da rookieu prepusti ključeve momčadi svakako ne može naškoditi u razvoju.

Zanimljivo, ni nakon promjene trenera i krvne slike momčadi, vlasnici nisu stali te su angažirali veterana Roda Thorna odmah nakon što je dobio otkaz u New Jerseyu i to na poziciji predsjednika. Praktički, Thorn ima kontrolu nad momčadi i njegova uloga je držati Eda Stefanskog pod kontrolom, jer lani zbog dovođenja Branda slavljeni GM očito više nije u milosti ruke koja ga hrani. Otpremnina je prevelika da bi ga se odmah otpustilo, ali Thorn kao kontrolor bar će se pobrinuti da momčad ne upadne u još veće financijske rupe od trenutnih, zbog čega novi rebuilding nije moguć sve do 2013. Osim ako se ne odluče trejdati Iguodalu i graditi momčad oko Turnera o čemu se ionako priča već mjesecima.

PHILLIES

Prije dvije sezone osvojili su naslov Prvaka, lani su izgubili u Finalu od Yankeesa. Ne treba biti naročito mudar pa zbog toga proglasiti Philliese jednom od najuspješnijih franšiza zadnjih godina te prvim nositeljem u Nacionalnoj Ligi. Ipak, ove sezone momčad igra osrednje, trenutno i dalje zaostaju za Atlantom u trci za naslov prvog u diviziji, ali čak i u slučaju da do kraja ne prestignu Bravese, trebali bi sakupiti dovoljno pobjeda za wild card koji se dodjeljuje najboljoj drugoplasiranoj momčadi svake lige/konferencije.

Olakotna okolnost je što lošiji rezultati ove sezone nisu uzokovani nekakvim padom kvalitete ili raspadom šampionske momčadi, već ozljedama. Od prvog dana sezone pa do danas Philliesi praktički nisu izveli idealnu postavu na teren. Najveći dio sezone igrali su bez shortstopa Jimmya Rollinsa, veterana koji teško da će ikada više ponoviti briljantne all-round partije od prije dvije sezone, ali koji je i dalje solidan na svojoj poziciji. Najbolji igrač i miljenik publike Chase Utley također je otpao na dva mjeseca zbog ozljede prsta, a uskoro bi se, nakon nekoliko tjedana izbivanja, trebao vratiti i Ryan Howard, njihov najvažniji i najsnažniji udarač.

Ova tri imena najzaslužnija su za uspjehe momčadi, radi se o tri ključna udarača u rotaciji, stoga nije nikakvo čuda da je bilo perioda ove sezone kada se momčad bez jednog od njih mučila zabiti više od par poena u nekoliko dana. Osim njih, od šampionske generacije tu su još catcher Ruiz te outfielderi Werth i Victorino (svi među najboljima na svojim pozicijama). Kad im dodaš ove godine pristiglog Polanca koji je uskočio na treću bazu te još lani dovedenog djedicu Ibaneza koji pokriva preostalo mjesto u vanjskom polju, shvatiš da su Philliesi krcati napadačkim oružjima kao malo koja ekipa. Nedavno su momčadi priključili i super talentiranog Domonica Browna (MVP-a druge lige koju oni zovu Triple A) i samo je pitanje može li im poklopiti dovoljno sitnica da još jednom bljesnu u playoffu.

Dok potencijal za gomilanje poena postoji i samo ga treba probuditi, momčad kroz regularnu sezonu živom održavaju pitcheri. Točnije pitcher, već godinama najpouzdaniji u kompletnom MLB-u - Roy Halladay (početkom sezone doveden iz Toronta kako bi pojačao načetu rotaciju). Od generacije koja je osvojila naslov ostao je samo mladi as Hamels (veterani Blanton i Moyer pali su na dno rotacije, Blanton iza sebe ima užasnu sezonu dok je legenda Moyer do ozljede i dalje bio solidan usprkos tome što ima 47 godina!!!), koji je lani podbacio što je momčad prisililo da u tradeu s Clevelandom dovede Cliffa Leea. Lee je uzeo stvar u svoje ruke i odveo je momčad do Finala protiv Yankeesa gdje je sam samcat dobio dvije tekme (Philliesi su izgubili 4-2 u seriji a u dvije pobjede Lee je ostvario fenomenalne rezultate, postavši prvim pitcherom u povijesti koji je na stadionu Yankeesa odigrao svih devet devetina a da im nije poklonio ni bazu a kamoli poen).

Naravno, gdje ćeš logičnijeg poteza nakon takvih partija nego trejdati igrača. Philliesi su bili svjesni da će Lee na kraju sezone tražiti ogroman novac te su ga poslali u Seattle zauzvrat dobivši tri mlada igrača od kojih se ni jedan ne smatra nekakvim naročitim potencijalom. Svoju budućnost su pak odlučili staviti u ruke dugogodišnjeg asa Toronta, spomenutog Halladaya. Sad, zašto nisu ostavili Leea barem da odradi još ovu sezonu do kraja, nikada neće biti jasno. Da jesu, sada bi u postavi imati dva najbolja pitchera u baseballu po svim mjerilima, Hamelsa kao čovjeka koji je bio najbolji u godini kada su osvojili naslove te bi im samo ova rotacija garantirala barem revanš s Yankeesima.

Međutim, ni ovako nisu loši. Halladay je i dalje sjajan, usprkos 33 godine na leđima. Čelični čovjek svaki peti dan izdrži sve devetine ako treba, lopte ga i dalje slušaju te je u svakom pogledu šampionski as. Hamels igra bolje nego lani, ne fantastično kao prije dvije sezone, ali dovoljno da solidno odigra ulogu drugog u rotaciji. Obzirom da se od preostalih veterana nitko nije nametnuo kao treći starter, odlučili su se dovesti Roya Oswalta iz Houstona na samom kraju prijelaznog roka. Dugogodišnji as Houstona poput Halladaya poželio je napustiti momčad s dna i boriti se za naslov, a želja mu je rado uslišena zbog poprilično skupog ugovora. Većeg od onoga što ga je imao Lee.

Što nas opet vraća na njegov odlazak. Philliesi su kompletirali sjajnu trojku za playoff, ali da nisu tako olako pustili Leea mogli su je imati tijekom cijele sezone. Oswalt je dobar pitcher, ali načet ozljedama tek je dobra treća opcija. Jedna od najboljih u ligi, ali ipak treća opcija. Bez obzira što će Lee dogodine najvjerojatnije u Yankeese koji će ga učiniti najskupljim pitcherom u povijesti, da su Philliesi s njim ove godine osvojili naslov tko zna kako bi se stvari razvijale. Možda bi mu na kraju ipak platili koliko traži, jer i sada već troše četvrti najveći budžet u ligi da bi održali postojeću momčad na okupu. Ako i ne bi, koga briga. Za dva mjeseca bi barem imali naslov kojim bi se mogli pohvaliti.

THE ROSTER OF THREE

He Got Game (Spike Lee, 1998.)

Nije ovo najbolji Spikeov film, ta titula pripada ''Kobe Doin' Work''. Šalim se, o tom zlodjelu smo već pričali. Da, već drugi put predlažem nešto od Spikea, ali što mogu kad mi je jedan od top 5 autora čiji ću svaki uradak pogledati bez obzira na temu (a nije na odmet što se često bavi i košarkom, jeli). Tako sam se nagledao i grozota, ali i sjajnih filmova poput ''Do The Right Thing'', ''25th Hour'' ili dokumentarca o Katrini ''When The Levees Broke''. Ovaj film s Denzelom i Rayom Allenom je taman negdje u sredini, ali zbog košarkaških djelova dobiva ogroman plus. Spike obožava igru, što se vidi iz svakoga kadra, a kontrast koji postavlja između onoga što se događa na parketu/betonu i sve te grabeži za novcem i moći van njega, poetičan je sam po sebi i kao takav dovoljan za uživanje u radnji. A nije da uz arty dijelove nema i gomile postavljenih pitanja. Ima ih, samo Spike nije previše razbijao glavu oko odgovora. Uz prikaze svih ovih već sjebanih ili na zajeb osuđenih sudbina sve što nam ostaje narančasta je lopta. I Jesus Shuttlesworth kao vječna pop-kulturna referenca s najljepšim skok-šutom ikada.

5/3/03 – State College, Pennsylvania (Pearl Jam, 2003.)

Odavno sam odustao od pokušaja da prikupim sve koncertne albume Pearl Jama. Takozvani službeni bootlezi još su i imali smisla dok ih je bend štancao u tvrdim izdanjima, ali od kada su diskovi zamijenjeni downloadom digitalnih zapisa, stvari su izgubile svaki smisao. U biti, tu sam konačno skužio da je bend u pravu kada kaže da bi svaki koncert ionako samo trebali skinuti oni ljudi koji su na njemu bili. Tako sam negdje našao snimku Zagrebačkog iz 2006. i to mi je sasvim dovoljno za tu turneju, dok sam od onih ranijih pažljivo prebrao nekoliko snimaka (od ovih nakon zasad nisam našao ništa naročito zanimljivo). S turneje 2000. nisam mogao preskočiti snimku iz Seattlea te nastupe iz Bostona i Indianapolisa, dok s kasnije imam ovaj zapis iz Pennsylvanie kao ultimativni Jam koncert. Dug iznad tri sata, nudi dovoljno dokaza da su Pearl Jam najveći živući rock bend na svijetu. Mislim, samo s ovim albumom skoro pa možete stići od Šibenika do Zagreba ili Dubrovnika, što nije mala stvar.

You Cant't Always Get What You Want (Sam Cutler, 2009.)

Autor ove knjige čovjek je zaslužan za fijasko na Altamontu, Woodstocku Zapadne obale, koji se raspao za vrijeme nastupa Rolling Stonesa kada je jedan od posjetitelja izboden nožem. U to vrijeme Cutler je bio menadžer Stonesa koji su, razočarani što su propustili Woodstock jer se nisu uspijeli dogovoriti oko cijene i zato što su ih napadali sa svih strana da imaju najskuplje koncerte i da su u svemu samo zbog para (em su škrti em su licemjeri ti Stonesi), odlučili organizirati besplatni festival na kojem bi bili glavne zvijezde. Jadni Cutler je donio legendarnu odluku da se kao zaštitari uzmu Hell's Angelsi, što je dovelo do stalne napetosti i konačno tog famoznog ubojstva za vrijeme očajnog i nadrogiranog nastupa Stonesa koji je vjerno zabilježen u dokumentarcu ''Gimme Shelter''. Ipak, osim njegovog pogleda na cirkus oko Altamonta, najveći plus knjige je njen drugi dio koji se bavi bendom koji je također nastupao na Altamontu i koji je angažirao Cutlera nakon što su ga Stonesi otkantali – Grateful Deadom. Cutler i Dead su iduće deseteljeće proveli na najluđim zamislivim turnejama, stvarajući kultno sljedbeništvo koje će Deadu priskrbiti titulu najboljeg live benda na svijetu. Samo, ovakav pogled iz bliza nudi nešto manje romantičan pogled na, kako reče Cutler, ipak samo glazbenike i smrtnike koji nikako nisu bili spremni suočiti se sa svim situacijama koje im je život priuštio. A tko bi i bio.

23Jun/105

DRAFT FRENZY

Posted by Gee_Spot

Uf, može li se objasniti nekome tko nije fanatik da je ovaj period bez utakmica između Finala i početka nove sezone jednako uzbudljiv kao i igra sama? Već sutra je draft, pa počinje prijelazni rok, a o stalnom preslagivanju rostera u glavi da ne pričam. Kvragu, taman sam sjeo pisati nekakvu najavu drafta i posta posvećenog njemu koji spremam za petak ujutro i koji će se tradicionalno pozabaviti izborima svih 30 ekipa, kad eto ti Emira na mobitelu, krenemo o svemu i svačemu a najviše o – fantasy sezoni. I oko toga ima novosti, broj ekipa povećan je na 12, s tim da postoji šansa da ih bude čak 14. Drugim riječima, više će ljudi igrati fantasy nego što blog ima čitatelja.

Uglavnom, za sada prije drafta nema tradea tipa kao što je lani bio Carter u Orlando, ili onaj Bostonov za Raya Allena prije dvije sezone, ali to ne znači da ga neće biti u sljedećim satima. Obzirom da se svi slažu kako je pet najboljih igrača ove godine predodređeno za velike stvari, ne bi trebalo čuditi ni ako Netsima uspije trećim pickom natjerati Hor-Netse da stvarno trejdaju Chrisa Paula.

Šanse su naravno minimalne, jer zašto bi itko normalan trejdao najboljeg playmakera na svijetu koji uz to ima tek 25 godina. Ali, nije da su Hornetsi oličenje stabilnosti. Za sada je Paul miran i igra ulogu dobrog vojnika, ali da je kojim slučajem nešto razmaženiji i glasniji u izražavanju svojeg nezadovoljstva (momčad nema mogućnosti za dovesti pojačanja te se mogu nadati samo razvoju svojih mladih snaga koje će uskoro uz Collisona i Thorntona uključivati i 11. pick drafta; umjesto trenera koji zna što radi doveli su jeftinog početnika; dosadašnji vlasnik je otkrio Boga i okreće se humanitarnom radu te prodaje većinski paket a nikada ne znaš kakav će biti novi vlasnik), Hornetsi ne bi imali izbora.

Ovako, Paul ostaje u Big Easyu bez obzira na upornost Netsa koji pod vodstvom agresivnog Prokhorova žele na brzinu prema vrhu. Njihov izbor trećeg picka bit će izuzetno zanimljiv, jer po svemu što se do sada dalo čuti, redom su ih oduševili i Favors i Cousins i Johnson. Iako bi im, barem po meni, Favors najbolje legao kao rasna četvorka koja bi u paru s Lopezom dominirala pod obručima (da se ne ponavljam, evo link na mock draft nakon završetka NCAA turnira u kojem Favorsa uspoređujem s Amareom i Duncanom, te i dalje, makar na osnovu ono malo što sam vidio na sveučilištu, vjerujem kako će za 10 godina upravo Favors biti najbolji igrač ove generacije), ako bi se kojim slučajem odlučili za Johnsona (jer na bokovima su još i najtanji i jedan pravi swingman bi im odlično došao, plus nekako je logičnije očekivati da će s prostorom za max ugovor lakše potpisati četvorku kraj slobodnih Boozera i Amarea, nego Jamesa) tada bi u nezgodnu situaciju doveli Wolvese kojima treba baš igrač poput Johnsona.

Jer, ako bi kraj Lovea i Jeffersona doveli ili Cousinsa ili Favorsa, jasno je kako ih u tom slučaju čeka novi trade. Mislim, nije da je u pitanju momčad koja može trpiti da im bilo koji talent sjedi na klupi, a niti ima smisla Lovea i dalje koristiti kao šestog igrača u ekipi koja ne ide nigdje. Uglavnom, vrlo lako bi se moglo dogoditi da netko s tek solidnom ponudom dođe ili do Lovea ili Jeffersona, ako Netsi izaberu Johnsona. A možda je, obzirom na činjenicu da su i ove sezone dokazali da ne mogu zajedno pod košem, taj trade ionako neminovan.

Inače, dok ovo pišem Wolvesi imaju tri picka u prvoj rundi, uz 4. tu su i 16. i 23., s tim da još nije potvrđeno kako su se dogovorili s Memphisom oko zamjene 16. za 25. i 28. Čak četiri igrača u prvoj rundi govore ili o tome da se spremaju izabrati nekoga u Europi tko nema namjeru doći ove sezone u NBA, ili da dogodine opet žele imati preko 60 poraza. Mislim, kad je vrijeme da se prestane prikupljati talent i počne pobjeđivati? I koliko jedan Love (od malih nogu rođeni pobjednik u svim uzrastima) ili Jefferson (od rookie sezone nije zaigrao u playoffu, a već se nakupilo 6 godina staža) još mogu trpiti apsolutno nekonkurentnost u zamjenu za nekakve buduće apstraktne rezultate?

Kad već spominjem trejdanje pickova, za sada je još jedino Larry Bird otvoreno rekao da mu je dosta drafta i da je 10. pick Pacersa dostupan svima koji su u stanju ponuditi dobrog veterana. Mudro, jer Indiana mora ove sezone udariti temelj ozbiljnoj momčadi koja bi onda dogodine, nakon što se riješi ugovora Dunleavya i Murphya, zauzvrat nešto lakše pronašla pojačanja.

A kad smo već kod pojačanja, da bacimo pogleda na dosadašnje trejdove. Ništa spektakularno, ali čovjeka veseli.

- Dalambert za Hawesa i Nocionia

Obzirom da je Dalambert već godinama na tržištu i da nitko nije htio zagristi jer su Sixersi uvijek tražili previše, malo me čudi što su ga se riješili u zadnjoj godini ugovora kada im praktički više ne predstavlja nikakav teret. A obzirom kako Sixersi imaju itekako zagušen prostor na salary capu s ugovorima Branda i Iguodale, Nocioni i njegova dodatna godina ugovora tek nemaju smisla.

Što me navodi da pomislim kako iza svega ovoga nije u pitanju novac (iako su Sixersi u principu za ovu godinu uštedjeli minimalno 2 milijuna, kolika je razlika između Dalambertova ugovora i zajedničke cifre koju treba platiti Hawesu i Nocioniu), već prije svega košarka. Naime, izgleda da je Doug Collins od prvoga dana uzeo stvar u svoje ruke i da misli kako vrlo brzo može Sixerse vratiti na pravi put (obzirom koliko je Collins oprezan, siguran sam kako nikada ne bi prihvatio posao da misli suprotno).

Phila je bila u playoffu pretprošle godine, a lani su se raspali u, kako se pokazalo, neprirodnoj kombinaciji Eddiea Jordana i postojećeg rostera. Doduše, ni to što nisu imali playa nije pomoglo. Uglavnom, sada ti isti igrači, većina s iskustvom playoffa, imaju novog trenera (iako nisam nikada bio fan – Collins nema rezultata vrijednog spomena i više je stekao ulogu stručnjaka komentatorskim poslom i dobrim PR-om nego rezultatima s Bullsima prije Jacksona ili s Pistonsima u eri Granta Hilla), koji će pak potencijalno vrhunskom obrambenom playu (Holliday) dodati light Brandona Roya (Evan Turner), a već se pojačao dodavši provjerenog fajtera (Nocioni) i legitimnog centra (Hawes).

Hawes je ključ cijele priče. Iako Kingsi očito ne drže previše do njega, vjerovatno razočarani nesposobnošću mu da zatvori reket i pomogne petoj najgoroj obrani u ligi, činjenica je kako Hawes ima tek 22 godine, i kako je sasvim solidan skakač i bloker za svoju poziciju. Ono što mu pak garantira sjajnu i dugu karijeru je fantastičan šut i sposobnost igre licem prema košu (osim opcije s vrha reketa, možda postane čak i specijalist za razvlačenje reketa do linije za tri jer, iako gledamo mali uzorak, pokazao je da mu zabiti tricu nije nikakav problem).

Sad, Hawes je sve što Dalambert nije, i pitanje je samo što je vrijednije – Dalambertova obrana ili Hawesov napad? I jedna i druga momčad poželjele su pokušati nešto drugo, a ja se ne mogu oteti dojmu da su Sixersi prošli bolje. Jer, Dalambert je toliko bezopasan u napadu da teško može igrati značajnije minute u ekipi s dna koja treba koševe sa svih strana, te se praktički njegova prava vrijednost krije u ugovoru. Kingsi ga rentaju na sezonu, usput su uštedjeli desetak milijuna koje bi morali dogodine plaćati dvojcu koji je otišao u Sixerse, a u isto vrijeme ga mogu poslati dalje nekoj ekipi koja se bori za playoff, kojoj treba petica za 20-ak minuta i koja zauzvrat može poslati poneki pick ili mladog igrača.

Opet, premalo je to za Hawesa, ali tko zna, možda u Sacramentu znaju o njemu nešto što mi nismo imali prilike vidjeti. Za sada u njemu i Nocioniu Sixersi imaju dvije nove napadačke opcije koje im mogu donijeti ono što im najviše nedostaje već nekoliko sezona – šut iz vana. Kako su ionako krcati pod košem i imaju i više nego dovoljno radnika, Sixersi su ovim potezom praktički već bolje pozicionirani za lov na playoff poziciju. A kako imaju barem jednog krilnog igrača viška (umjesto Iggya ja bih se radije riješio sve većeg razočaranja Younga koji nema ni pozicije ni minuta u ovoj momčadi), koji bi im u tradeu možda pomogao da se malo pojačaju na jedinici, do početka sezone mogu izgledati samo još bolje.

Kad sam već spomenuo Collinsa, kratko bih se osvrnuo na nove trenere Hornetsa, Bullsa i Netsa. Avery Johnson me možda osobno iritira (iako, to što mi se ne sviđa čovjekov glas baš i nije neki argument), ali rezultate s Mavsima mu ne možemo osporiti. Međutim, odluka Hornetsa da dovedu početnika zasigurno nije oduševila veterane u ekipi New Orleansa, Paula najmanje, a izbor Bullsa bit će itekako zanimljivo pratiti. O čovjeku s imenom kao stvorenim za rad u New Orleansu smo se toliko naslušali zadnjih nekoliko godina da jedva čekam vidjeti može li najbolji obrambeni trener u NBA biti i odličan motivator i lider. Ili je s razlogom sve ove godine proveo kao asistent. Kako god, era Thibodeau u Chicagu počinje.

- Maggette za Bella i Gadzurica

Kužim da se Bucksi nisu praktički nisu odrekli ničega jer ova dvojica su ionako više smetala nego koristila (čovjek koji je Gadzuricu dao ugovor zasigurno više nikada neće raditi u NBA, a Bell je, ako se ne varam, barem dva puta bio član našeg no-star teama), ali Maggette sa sobom donosi dvije poprilično problematične stvari.

Prvo, njegov ugovor je katastrofalan – čak i kada bi uspio ostati zdrav (a kako nije ni dok je bio u naponu snage, zašto očekivati da izdrži sezonu sada kada je prevalio 30) i odigrati najbolje što može, ne vrijedi tih 30 milja koliko su mu Bucksi dužni platiti za ovu i iduće dvije sezone. Sve što ćete od njega dobiti su koševi – iako nije dobar šuter, Maggette se uvijek znao snaći za poen jer se odlično snalazi pod košem i obožava kontakt što rezultira gomilama slobodnih.

Dakle, druga stvar koje je problematična njegova je igra. Obrana mu je svake godine sve gora, a ostali aspekti igre praktički više i ne postoje. Tako da jednog jednodimenzionalnog strijelca dovodiš u ekipu punu radnika, ekipu izgrađenu na nesebičnoj etici trenera Skilesa koji je i dan danas NBA rekorder po broju asista na jednoj utakmici (da, da, ma kakvi Magic, Big O i Kidd, Skiles je jedini u povijesti kojemu je uspijelo podijeliti 30 lopti za jednu večer). Kako ne može igrati dvojku, Maggette će samo uzimati minute puno korisnijima Mbah a Mouteu, Delfinu i Ilyasovi, a zauzvrat će dati isto ono što im je npr. pružio Jerry Stackhouse za vrijeme lanjskog kratkog boravka u Milwaukeeu – veteranske koševe s klupe i stabilnost u napadu druge postave.

S tim da je, obzirom na opće poznatu sklonost Maggettea carinjenju lopte, reći da je išta vezano uz njega stabilno poprilično ironično. Grozan potez Bucksa, jer ako su mislili da će ovime nadoknaditi ono što im je pružao Salmons – prevarili su se. Sve to otvara mogućnost da Maggette postane problem u svlačionici, a to bi se moglo pokazati većim problemom nego što itko misli. Jer, koliko smo sigurni da je Jennings sazrio? Nisu li dva igrača sklona ekscesima previše za jednu krhku momčad kao što su Bucksi? Kažem opet, Maggette će biti tek nešto bolja verzija Stackhousea, te stvarno mislim da nema smisla toliko plaćati osmog ili devetog igrača.

Mislim, ako već želiš riskirati s desetak milijuna godišnje, zar nije pametnije dati ugovor na 5 godina i 50 milijuna Salmonsu? Ako ovaj i ne želi pristati odmah, hoće nakon što skuži da mu nitko nije voljan dati više od toga.

Ukratko, svaka čast Warriorsima koji kreću s pozitivnim promjenama. Gadzurica će vrlo vjerovatno isplatiti odmah i škartati ga prije početka sezone, da se njegova nesposobnost slučajno ne pokaže zaraznom (previše je mladih koje treba čuvati, uključujući i budući prvi pick koji će po svemu sudeći ipak biti Greg Monroe), a Bella se da istrpiti još dvije sezone, makar i njegovih 4 milijuna godišnje djeluju astronomski za ono što pruža. Sve je to sitnica obzirom kakvog albatrosa od ugovora su riješili poslavši Maggettea iz grada. Još da isto naprave i s Nelsonom te kompletnom upravom i eto ih na pravom putu (puno toga ovisi o novom vlasniku, koji još nije poznat, ali ovakvo čišćenje loših stavki iz knjiga ne može odmoći u potrazi za pravim kupcem).

I to bi bilo to do petka ujutro, kada me uz pratnju Dropkick Murphysa čeka analiza drafta. Glasine izbjegavam i spominjati a kamoli se osvrtati na njih, gadljivo je kako se ESPN praktički pretvorio u 24 sata. Ova sranja koja se smišljaju oko Jamesa i njegovih transfera gora su od nove reklamne kampanje za Karlovačko (koje btw zbog iste bojkotiram iako sam mu bio vjeran godinama – nabijem te čepom, Karlo), a to konstantno maltretiranje s Jamesom u stilu RTL-a koji stalno davi s npr. vjestima o Vlatki Pokos navodi me da ubuduće, odnosno barem tijekom ljeta, ESPN i Jamesa oslovljavam s ESTL i LeVlatka Pokes. Čisto da se netko ne iznenadi u petak. Možda smo ludi, ali nismo glupi.