ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

6Jul/1311

SHOPPING SPREE, DAY 5.

Posted by Gee_Spot

Glavni domino je pao, Dwightov izbor Houstona kao novog doma, osim što je totalno logičan (James Harden će se brinuti za napad, Kevin McHale za igrački i duhovni razvoj, igrat će polufinale konferencije vrlo vjerojatno već prve godine), omogućit će i ostalim slobodnim imenima da brže i lakše pronađu krov nad glavom.

Dok čekamo daljnji razvoj situacije na tržnici i sutrašnji početak ljetnih liga (kojega ću, nadam se, stići najaviti kroz sutrašnje jutro), pokušajmo se osvrnuti na sve što se jučer dogodilo, naravno, počevši od događaja dana.

ROCKETS

Dovođenjem najboljeg obrambenog centra u ligi, Rocketsi su se pozicionirali kao ozbiljan izazivač na Zapadu kroz iduće četiri godine. Sada na rosteru imaju dva rasna igrača oko kojih možeš graditi playoff momčad, dvije legitimne prve opcije koje opasno koketiraju i s etiketom franšiznih igrača, što osim njih imaju još samo Heat, Thunder i Clippersi. Jasno, dok ne popune ostatak rostera ne možemo ih staviti u istu rečenicu s dotičnima, ali, već površni pogled na IOR, dakle bez ikakvih detaljnih projekcija minuta i baziran samo na ovih 8 imena koja trenutno imaju pod garantiranim ugovorima, govori kako se radi o momčadi u rasponu od 47 do 52 pobjede. Jasno, ovo je najniža moguća projekcija - pronađu li rasnu startnu četvorku i pretvore li Asika i Lina u potrebne šutere, 57 do 59 pobjeda postaju realna granica, a tu već pričamo o šampionskim aspiracijama.

Trenutno je na tržištu ostao Josh Smith kao meta koju bi željeli i Dwight i Morey, a ako se ova opcija realizira i Josh postane treći čovjek, to bi značilo da su Rocketsi pronašli svoju veliku trojku. Iako osobno vjerujem da bi Dwight puno bolje funkcionirao uz stretch igrača kao što je Ryan Anderson (idealno, ali ne i realno, Pelicansi upravo na njegovom šutu iz vana baziraju buduće funkcioniranje svog pick & rollom krcatog napada) ili možda čak i Millsap (koji je neshvatljivo brzopleto ponudio skroman ugovor Hawksa umjesto da čeka bolju priliku, možda i poziv u Houston), talent u rangu Smitha svakako bi odveo momčad još korak naprijed. Njegov šut nije sjajan, ali napad Rocketsa je već toliko učinkovit da bi se bez problema moglo uklopiti i Smitha u ulogu u kojoj ne bi štetio, dok bi istovremeno obrana imala potencijala postati monstruozna - Dwight i Josh su top 10 obrambeni igrači zadnje 3-4 sezone, fenomenalne atlete koji bi zaključale reket, uništile pick igru protivnika i uz sve to još stigle braniti perimetar.

U svakom slučaju, treba držati oko na sljedećim Moreyevim potezima, jer, u sjeni Dwightove odluke, pošlo mu je za rukom izvesti još jedan sjajan. Doduše, uz pomoć svog dojučerašnjeg suradnika, danas GM-a Sixersa, Hinkiea. Pa je tako Royce White završio na capu Sixersa zajedno s dolarima koji će mu pokriti godišnju plaću (vjerojatno zadnju u NBA koju će ikada dobiti), u Houston će krenuti vjerojatno nekakva prava na zamjenu picka druge runde 2159. godine, momci se još nisu dogovorili, ali, najvažnije, Houston je ovim potezom ostao s prostorom potrebnim da potpiše Dwighta direktno i tako ne izgubi ništa značajno putem sign & tradea (koji će se ionako vjerojatno dogoditi, tako uvijek bude, Lakersi će pokloniti Dwightu petu godinu u zamjenu za par pickova druge runde).

LAKERS

U sjeni gubitka Howarda, Lakersi se pripremaju za još jedan ekspresni rebuilding koji bi mogao rezultirati prvim pickom na idućem povijesnom draftu. Neke su franšize jednostavno rođene pod sretnom zvijezdom, tako da nemojte zanemariti mogućnost da Wiggins i Parker završe u dresu Celticsa i Lakersa, što bi bio još jedan ironični način da se sudbina našali s ostatkom NBA lige. I dok smo šanse Celticsa u tankiranju detaljno obradili prije nekoliko dana, evo brzinske analize Lakersa. Naime, oni trenutno na rosteru imaju 8 garantiranih ugovora, a kako su Kobe, Nash i Gasol sami teški cijeli cap, jedina opcija koja im ostaje za ozbiljnije se pojačati je porezni mini-midlevel. Uglavnom, ne privuku li 4-5 solidnih igrača za ova minimalna sredstva, njihova rotacija dogodine uključivat će puno Meeksa, Hilla i Blakea, a možda čak i Sacrea u ozbiljnim minutama.

Računajte da će Kobe propustiti pola sezone (i to je ona optimistična prognoza), kao i da će teško igrati na lanjskoj razini nakon povratka. Računajte da će Gasol i Nash nastaviti stariti, plus dodajte mogućnost od ozljeda (Gasol ima problema sa stopalima već godinama, sada popisu dodajte leđa i koljena, a Nash se može raspasti svaki tren). Računajte da će Artest, ako ga ne amnestiraju kako bi smanjili teret poreza (što bi bilo potpuno razumljivo u ovoj situaciji, teoretski bi mogli proći bez poreza ako nakon otkaza njemu ostatak rostera popune samo igračima na minimalcu), imati na raspolaganju previše, previše lopti. IOR ovakvoj rotaciji prognozira 30 pobjeda maksimalno u slučaju idealnih uvjeta, a, otpuste li Artesta i ostanu li bez Nasha i Gasola na neki duži period, tu već pričamo o teritoriju od 23 do 25 pobjeda što je u trenutnim projekcijama baziranim na trenutnim rosterima score gori od Orlandovog (u biti, gori od svih momčadi u ligi - jedini koji bi ih mogli nadmašiti su Sixersi izbjegnu li potpisati iole solidnog igrača s preostalim prostorom).

Obzirom da trenutno nemaju nikoga osim Nasha na capu za sezonu 14/15, uopće nije nemoguće zamisliti da Lakersi već za godinu dana, u stilu Spursa s Duncanom, odrade rebuilding nakon kojega će hvatati Carmela, LeBrona, Wadea ili Bosha s talentom poput Wigginsa već zakaparenim na rosteru. Gledajući povijest NBA, tako nešto uopće ne bi trebalo čuditi, dapače, velike su šanse da će se i dogoditi. Što je dozvoljenu Bogu, nije volu, a to je očito moguće primijeniti i na tankiranje.

WARRIORS

Morali su se zadovoljiti utješnom nagradom u lovu na Dwighta, ali ključna riječ je zadovoljstvo - pojačali su roster u nemogućoj financijskoj situaciji (hvala, Utah) igračem kojega su dobili ispod cijene. 12 milja godišnje je realna cijena za drugu bananu, ali, obzirom na tržište, očito je kako je Iggy mogao dobiti puno više da je htio karijeru nastaviti u nekoj manje atraktivnoj situaciji. Međutim, po vlastitom priznanju, dao je popust Warriorsima fasciniran njihovom kemijom prikazanom u playoffu protiv Denvera, tako da nije razmišljao ni trenutka kada se ukazala prilika doći u Zaljev.

Jasno, dolazak Iggya ne pretvara Warriorse u izazivače kao što bi bio slučaj da su doveli Howarda, ali im osigurava mjesto u playoffu, koje je bilo pod puno većim upitnikom prije njegovog dolaska. Ne zaboravimo da je Golden State, usprkos solidnom scoreu, statistički pružao dosta slabiji učinak nego što su rezultati pokazivali, a takav nesrazmjer ima običaj doći u ravnotežu godinu nakon. Dovođenje Iguodale vjerojatno anulira mogući korak natrag, što pokazuje i IOR - s Rushom bi bili momčad za oko 42 pobjede, dakle oko 50%, što obzirom na snagu Zapada ne garantira playoff, dok su s njim na oko 46, što je puno solidnija pozicija.

Naravno, i dalje sve ovisi o Bogutu - uspije li on konačno odraditi sezonu u komadu, dodatna produkcija s petice u stanju ih je lansirati i do 50 pobjeda. Dakle, dovođenje Iggya taj detalj nije promijenilo - u generaciji u kojoj su franšizni centri izumrli zbog ozljeda (Oden, Bynum i Bogut trebali su biti u rangu s Gasolom i Howardom), plafon Warriorsa ovisi o dometima nekadašnjeg prvog picka.

Također, mogućnosti pojačanja im nisu sjajne. Kako bi napravili mjesta za Iggya, morali su se odreći prava na Jacka i Landrya, što znači da im ostaje još samo midlevel za pronaći kvalitetnog igrača, svejedno da li visokog ili beka. Rotacija na bokovima s trojkom Thompson-Iguodala-Barnes će biti sjajna, a da su kojim slučajem ostali Jack i Landry, imali bi sve što im treba za pokušati probiti granicu od 50 pobjeda. Ovaj trenutni roster, s 8 garantiranih ugovora koji jedu cijeli cap, jednostavno nije u istoj razini s onim što imaju Spursi, Clippersi, Thunder, pa čak i ovi nedovršeni Rocketsi.

Što se tiče naknade koju su dali Jazzu, dva picka prve runde u njihovoj situaciji nisu puno, ali nisu ni malo kada stvari staviš u kontekst. Da su bili malo strpljiviji, dogodine su mogli i sami otpustiti Jeffersona i Biedrinsa i završiti u sličnoj situaciji bez da se odreknu bitnih resursa. Jasno, prilika da se dođe do centra Howardova kaliba ne javlja se svaki dan, zbog toga se isplatilo pokušati napraviti nemoguće, a Iguodala je solidna utješna nagrada.

JAZZ

Jazzersi su problem prostora na capu riješili brzinski, posudivši ga Warriorsima za pristojnu naknadu. Do sada su pickovi prve runde koštali nešto manje, ali ni ovih oko 12 milja potrošenih po picku nisu bačeni u vjetar (inflaciju pripišimo novom kolektivnom zbog kojega su pickovi vrjedniji nego ikada). Iako Warriorsi djeluju kao franšiza koja će birati u donjoj trećini prve runde, Jazz će u tim sezonama imati dodatnu priliku pojačati roster idealnom radnom snagom, jeftinim i mladim talentima.

To što će godinu dana morati trpiti mrtva tijela poput Jeffersona i Biedrinsa je u ovom trenutku ionako nebitno, jer konačno otvaraju prostor Favorsu, Kanteru, Haywardu, Burksu i Burkeu da se razmašu. Držati još godinu Millsapa ili Jeffersona jednostavno nije imalo smisla, dovoljno su čuvali klince i sada je krajnje vrijeme da ih bace u vatru. Ova momčad se definitivno neće osramotiti - Favors i posebice Hayward su spremni za eksploziju (njihov napredak iz godine u godinu je fascinantan, sada ćemo vidjeti koliko je stvar bila u tome da su držani u kontroliranim uvjetima, a koliko u stvarnoj kvaliteti), a Kanter i Burke bi se trebali solidno snaći u startnim ulogama. IOR ih vidi u rasponu od 33 do 37 pobjeda, što je minimalan pad u odnosu na lanjskih 43-39 s veteranima.

Uspije li Rush uhvatiti formu nakon godine pauze i ozbiljne ozljede, mogli bi imati i solidnu rotaciju, plus im ostaje još dovoljno prostora, oko 7 milja, da potpišu par veterana sposobnih odraditi 15 do 20 minuta po potrebi. Jedina zamjerka s moje strane je što su pustili borbenog Carrolla da odšeta, ali, obzirom na dolazak Jeffersona i prisustvo Williamsa, očito nije bilo potrebe za potpisivanjem još jedne trojke.

MAVS

Dallas je drugu godinu za redom ostao praznih ruku, a tugu su pokušali utažiti potpisivanjem Calderona za nepotrebno dug ugovor. Dirk, Vince, Shawn i Jose sada su uvjerljivo najstarija jezgra u ligi, ujedno i dovoljno kvalitetna da izbaci Mavse iz priča o tankiranju (trenutno je nemoguće napraviti projekciju njihove sezone jer imaju samo 6 igrača pod ugovorom, ali, već ova četvorka uz podršku Crowdera i Larkina te dva prosječna rotacijska igrača sposobna odraditi posao sedme i osme opcije, kreće se oko 33-34 pobjede).

I dok će Carlisle sa svojim veteranima dati sve od sebe da uhvati playoff, aktualna postaje priča o dovođenju Bynuma. To je jedino preostalo ime koje Mavse može učiniti zanimljivima, ujedno i ogroman upitnik. Ako je Bynum novi Oden, rizik u koji se upuštaju neće biti isplativ, ali, ako će naginjati više u smjeru Boguta, onda bi se moglo raditi o zanimljivom dodatku. Cuban nema što izgubiti, kako je očito da neće tankirati iz poštovanja prema Dirku i Carlisleu, mudro posložena ponuda za Bynuma nameće se kao logičan potez (12 milja godišnje s momčadskom opcijom za drugu, treću i četvrtu godinu čine se razumnima, ako je Bynum gotov šteta je minimalna, dogodine i dalje ostaje prazan cap, a, ako je u njemu ostalo soka, to je čisti jackpot).

HAWKS

Hawksi očito nisu ni sami ozbiljno uzimali svoje šanse za dovesti Dwighta (tužno, jer su teoretski mogli dodati i Dwighta i Iguodalu pored Horforda, Teaguea i Korvera, ali ta Atlanta je očito toliko neprivlačna lokacija da se čak ni lokalni blogeri nisu trudili promovirati ovakve scenarije), pa su odmah nakon njegove odluke doveli Millsapa. Što je užasno iz razloga što će jadni Horford opet morati igrati centra, ali i razumljivo iz kuta prikupljanja resursa. Ove dvije godine i cifra ispod tržišne vrijednosti su toliko skromne da nema sumnje kako će Ferry od prvog dana mahati ovim ugovorom pred očima zainteresiranih ne bi li izvukao nazad komad koji se bolje uklapa u fazu obnove.

Koliko god ovakvi potezi otežavaju tankiranje, toliko Hawksima ipak daju nekakve opcije, tako da iz njihove vizure ovo ima smisla. Ono što mi nema smisla je Millsapova brzopletost - iako je na tržištu ostalo sve manje praznog prostora za uhvatiti dobar ugovor, pričekati par dana i vidjeti kako će se razviti situacija s Rocketsima definitivno je bila mogućnost (još uvijek je moguća i opcija da ga Ferry jednostavno zamijeni za Asika i tako konačno olakša život jadnom Horfordu).

Dovođenje Carrolla za 2.5 milje solidan je potez, koji možda ukazuje na to da će Ferry, ako već nije uspio u namjeri da dovede slobodnog igrača, možda ipak pokušati još jednom hvatati playoff. Iako Hawksi trenutno imaju tek 7 garantiranih ugovora, potpišu li Teaguea već će imati jezgru za biti konkurentni na Istoku.

PACERS

Ipak su se dogovorili s Copelandom koji očito nije vidio previše prostora za sebe u New Yorku dolaskom Bargnania i povratkom Amarea. U Indiani će biti back-up Westu, a Pacersi se nadaju kako će tricaškim serijama dati poticaj s klupe barem u napadu. Teoretski im tako klupa sada izgleda malo bolje, ali opet su izostali potezi koji su mogli donijeti razliku tako da je ovo i dalje momčad za 50 pobjeda kojoj se plafon kreće oko Grangera, bilo oko njegova učinka ili onoga što mogu dobiti za njega u tradeu. Naime, Watson je bolja opcija od Augustina, ali ne zato što je Watson neki specijalni talent, već zato što je Augustin lani bio jednostavno grozan. Copeland pak nije fajter i smetalo u obrani kao Hansbrough, igra puno mekaniju košarku, ali je nešto jeftiniji, a to je očito u Indiani u ovom trenutku jedino bitno.

BUCKS

Evo, i ovo je potvrđeno, Mayo je stigao kao zamjena za Ellisa, za relativno ok cijenu - 8 milja godišnje je bolje nego 10. Problem je samo što Mayo nije kreator poput Montae, a takav je neophodan na ovakvom rosteru. Ostanak Jenningsa sada je imperativ, a kako je Dallas izabrao Calderona, čini se i realnim. Tko zna, možda Mayov stil igre legne nešto bolje uz Brandona od Ellisova. Na kraju krajeva - koga briga. Ovdje su važni ionako samo Sanders i Henson.

CATS

Vraćanjem McRobertsa formira se solidna NBA unutarnja rotacija u Bobcatsima - u odnosu na prošlu godinu kada je bio najbolji visoki, Joshy bi u novoj sezoni trebao odrađivati ulogu četvrtog visokog. To su već luksuzi kakvih u Charlottei nije bilo od dana Larrya Browna.

PELICANS

Vratili su Aminua kao zakrpu za slučaj da se eksperiment s Evansom na trojki ne pokaže uspješnim. U najboljem slučaju, Aminu će donositi dozu energije s klupe, makar ni on nije bio jeftin, ove 3.5 milje dodatno će im otežati potragu za pojačanjima jer su s njima upravo ostali bez prostora na capu i s tek iznimkom od oko 3 milje koju mogu pretvoriti u pojačanje.

25Jun/1311

FREE YOUR AGENTS

Posted by Gee_Spot

March madness je ništa prema ljetnom ludilu koje nam svake godine priušti NBA - dojmovi sjajnog Finala se još nisu ni slegli, a već su pred vratima draft i početak tržnice. Uz nadu da će se tijekom ovogodišnjeg drafta dogoditi i poneki trade, krajnje je vrijeme za baciti još jedan pogled na ponudu u oba smjera. Sutra tako ide finalna draft lista, a danas je red na klasičnu tržnicu uz nekoliko uvjeta.

Prvo, baziramo se samo na igračima kojima je IOR veći od 40 bodova, dakle držimo se razine talenta koja garantira ako ne startne, onda barem ozbiljne minute s klupe. Zatim pokušavamo što realnije sagledati njihove opcije obzirom na stanje tržišta, a na kraju im određujemo vrijednost u skladu s IOR bodovima i specifičnim okolnostima, kako bi lakše pratili tko će dobiti više dolara nego bi trebao, a tko manje.

Pogled na trenutno salary cap stanje svih 30 klubova govori da je više od 300 milijuna dolara prostora spremno za podjelu, a to bi teoretski trebalo biti sasvim dovoljno da svi današnji akteri dobiju koliko zaslužuju. Problem je u tome što će neke momčadi sigurno potrošiti dio slobodnog prostora za nekakav trade (najočitiji primjeri su Pistonsi i Cavsi kojima treba jedan pošteni veteran na boku i koji bi, ako Iggy ostane u Denveru, svoje resurse trebali usmjeriti na igrače tipa Granger ili Deng), a neke će se zadovoljiti i ostvarenjem minimalne potrošnje (ove godine bi minimalni salary cap trebao iznositi 90% od dopuštenog, dakle negdje oko 52-53 milje), tako da će se ponuda i potražnja opet ujednačiti korištenjem Bird prava, odnosno ostankom u matičnom klubu.

Kada dodaš strah od poreza i mizernu draft klasu, sve ukazuje da bi promjene mogle biti minimalne i da će se sljedeća sezona više vrtiti oko zadržavanja stečenih pozicija nego oko stvaranja novih. Međutim, to je ionako samo racionalna misao, a vrlo dobro znamo da, kada su u pitanju ambicije NBA vlasnika i nagon za preživljavanjem GM-ova, racionalnost često biva stavljena u stranu.

U svakom slučaju, bit će zadovoljstvo pratiti svaku promjenu, koliko god minorna bila, a sada se bacimo na određivanje vrijednosti uz još jednu napomenu - igrače poput Arize, Mariona, Marvina Williamsa, Diawa, Rusha ili Artesta sam preskočio jer nema teoretske šanse da odbace zadnju godinu ugovora pošto im nitko ne bi bio spreman ponuditi sličnu cifru (većina ih se do sada i službeno odlučila za ostanak), tako da su u obzir došli samo UFA i RFA statusi plus oni koji su javno iskoristili opcije da to postanu (Iggy, Ellis) ili o tome još razmišljaju (AK-47).

MAX VETERANI VRIJEDNI SVAKOG CENTA, IZNAD 15 MILJA

1. CHRIS PAUL, IOR 132

Obzirom na Docov dolazak i gomilu aktivnosti iskazanih od strane uprave u kojima je Paul sigurno imao utjecaja, sve manje su šanse da CP3 ode iz Los Angelesa. U Clippersima ima garantiranih 5 godina s 20 milja u prosjeku tijekom tog perioda, ima jezgru koja mu garantira 5 kvalitetnih playoff nastupa, ima ambicioznu upravu (da, znam, nevjerojatno) spremnu pratiti njegove želje i, što je najvažnije, apsolutni je šef. Zašto ostaviti sve ovo radi nepoznatoga?

Jedini klub u kojem bi donekle mogao stvoriti ovakav kontekst je Atlanta, ali čak da se on i Dwight pridruže Horfordu i pri tome se odreknu milijuna, ostaje otvoreno pitanje slaganja ostatka rostera. Opcije poput Dallasa ili Houstona traže još veća odricanja i donose još manje sigurnosti, tako da mislim kako možemo s 100% sigurnosti reći da CP3 ostaje u Clippersima. I to vrlo izgledno za max iznos (prva godina oko 18 milja) koji će im u kombinaciji s Blakeovim novim ugovorom (prva godina počinje teći s ratom od 16 milja) zatvoriti salary cap, ali ne toliko da izgube prava na puni midlevel i bi-annual iznos, što znači da će imati još 7 milja za pojačanja (ne mogu ih kombinirati, ali bi trebalo biti dovoljno za zadržati Barnesa i npr. dovesti Korvera ili Piercea ako bude slobodan).

2. DWIGHT HOWARD, IOR 106

Dwight uvijek može ostati u Lakersima i uzeti max na kvadrat (godine + lova), dakle životariti 5 godina i ubrati preko 110 milja. Ili može iduće 4 sezone posvetiti borbi za naslov i potpisati za Rocketse kao što to želi GM Chandler Parsons. Dapače, obzirom da bi se Houston trebao dodatno oslabiti kako bi napravili mjesta za njegovih 18-19 milja u prvoj godini, Dwight bi napravio sjajan potez kada bi pristao na malo sniženje u LeBron-Wade-Bosh stilu, dakle prvu ratu bližu brojci 15 nego 18, čime bi, osim što bi ostavio još novca na stolu, definitivno zaustavio lavinu negativnih komentara koji će ga neminovno dočekati ako napusti i Lakerse. Međutim, tako bi barem dokazao da mu je stalo do pobjeđivanja više nego do brendiranja.

Sve ostalo nije izgledno, Atlanta je teoretski dobra opcija za ponoviti recept Heata, ali uvijek se javlja pitanje vremenske konstrukcije - koliko će Ferryu trebati da zaokruži roster ako bi mu tri igrača zauzela salary cap? Plus, zar Houston s Hardenom i već formiranom kulturom i jezgrom nije još bolja prilika? I uz to imaju Lina i Asika kao zanimljive i pokretne dijelove koji se mogu pretvoriti u pojačanja. Dallas pak ima previše nejasan plan, koliko god Cuban bio dobar trgovac, ni Paul ni Howard ne žele čekati još godinu da bi se borili za naslov.

NEPROCJENJIVI IGRAČI, IZNAD MOĆI MASTERCARDA

3.ANDREW BYNUM, IOR 97

Do prije godinu dana Bynum je bio max igrač, ali nakon još jedne sezone suludih zapleta i brojnih operacija, nemoguće je utvrditi koja je njegova realna cijena. IOR ga i dalje smatra rasnim all-star igračem, ali IOR nije kugla u kojoj se ogleda budućnost, već sistem temeljen na prošlim zaslugama. A tko može znati kakve ovaj današnji Bynum ima veze s onim od prije dvije sezone?

Ovo je dakle čista kocka. Kada bi barem znali da može ostati u komadu, netko bi mu sigurno ponudio max jer u ligi u kojoj nemaš ni 15 franšiznih igrača, franšizni centar nema cijene. Samo, tko je danas dovoljno lud ponuditi mu oko 16 milja godišnje tijekom iduće 4 sezone, pogotovo obzirom na povijest lige krcatu visokim igračima koji su pod teretom ozljeda jednostavno nestali? Dakle, treba pronaći nekakvu sredinu, stoga bi realno bilo očekivati da netko ponudi 2 garantirane godine po 12 milja. To se čini razumnim, a usput i cijelu priču čini zanimljivijom.

Naime, ako Sixersi neće iskoristiti svoju početnu prednost (prava na petu godinu), onda nema razloga da Bynum izabere momčad koja ne ide nigdje. Pogotovo jer ima puno boljih opcija. Od Blazersa, koji bi taman stali u ovaj cjenovni okvir i koji bi tako kompletirali potencijalno zastrašujuću petorku, do momčadi poput Houstona ili Dallasa koji bi se mogli okrenuti njemu ako će već ostati bez Dwighta. Atlanta uvijek može otpuhati cijenom koga želi ako to želi, a ne treba zaboraviti ni Cleveland koji se već spominjao u kombinacijama prošle godine i koji bi s njim na rosteru već mogao sanjati o opasnom playoff potencijalu.

Ali, u tom i je problem, sve je ovo samo san. Postoji prihvatljivi rizik, postoji rizik koji vas može baciti unazad nekoliko sezona. Sve ovisi o tome za koji se put odlučite. I koliko će Bynum biti u stanju pružiti na parketu. Razum pak govori da je sve duže od dvije sezone i više od 12 milja previše opasno.

4. DAVID WEST, IOR 90

West je igrač koji bi svojom kombinacijom iskustva i talenta preko noći preporodio playoff momčad, ali nalazi se u idealnoj situaciji i jednostavno ne bi trebao ni ugledati tržište. Iako bi realno mogao tražiti 12 milja po sezoni, obzirom na skori 33-i rođendan i status koji uživa u svlačionici Pacersa, realnoj je očekivati njegov ostanak po sličnoj rati kao i do sada. Možda čak i manjoj od 10 milja, ovisno o dužini ugovora. Jednostavno, ovo je idealna situacija i za njega i za klub i trebali bi se naći u sredini nakon što sagledaju širu sliku, ako to već nisu napravili.

5. MANU GINOBILI, IOR 83

Manu je u sličnoj situaciji kao West što se tiče vrijednosti koju donosi svom klubu i koja bi se teško mogla replicirati u nekom drugom scenariju prvenstveno obzirom na godine. Ono po čemu nije sličan Westu je činjenica da vanjski igrači brže stare od visokih, a Manuov pad je očit. Čak i u limitiranoj roli, on je danas teško išta više od treće opcije, što u kombinaciji s godinama znači da teško igdje može dobiti više od 8 milja. Spursi bi mu obzirom na zasluge takav ugovor trebali ponuditi bez puno razmišljanja, a i Manu bi ga isto bez razmišljanja trebao prihvatiti jer nema šanse da igdje napravi toliko kao u Popovom sistemu. Dakle, ovdje je sve stvar dogovora, odnosno granice - hoće li Spursi ići do 10 milja za još godinu ili će Manu biti spreman prihvatiti iznos bliži midlevelu za možda još dvije sezone?

KLASA ISPOD MAXA, 10 DO 15 MILJA

6. ANDRE IGUODALA, IOR 82

Denver je ostao bez GM-a i trenera, stoga je teško očekivati da će pustiti da im odšeta možda i najbolji igrač. Iggy nije ostavio mjesta sumnji, odustao je od zadnje godine ugovora teške 16 milja kako bi potpisao dugoročan ugovor. I iako nije isključeno da netko ode toliko daleko i ponudi mu 60 milja za 4 godine, ostanak u Denveru za malo veći iznos, ali i godinu više, nekako je najrealniji. Da li je 70 milja za 5 godina puno? Ne, to je granica za rasnu drugu bananu i sasvim dovoljno da Iggy zanemari činjenicu da je Denver kao franšiza zapeo u mjestu, što će teško promijeniti i dolazak Shawa na mjesto trenera.

Naime, alternative su uglavnom mlade momčadi poput Pistonsa i Cavsa koje, iako imaju zanimljive jezgre, ne nude instant uspjeh. Dakle, Iguodala je kao veteranski lider potrebniji njima nego oni njemu, a to uvijek diže cijenu (u Cavse bi se vjerojatno uklopio sjajnu kao razigravač za Irvinga, dok bi u Detroitu njegov problematični šut u kombinaciji s Monreom i Drummondom vjerojatno ubrzo postao problem). A ako bi već ganjao lovu, ne treba iz kombinacija isključiti Hawkse koji imaju rupu na bokovima koju bi Iggy fino popunio (jasno, ne čistiš salary cap da bi lovu trošio na drugu ili treću bananu, stoga je teško očekivati da će se Ferry uopće uključiti u licitaciju).

7. NIKOLA PEKOVIĆ, IOR 81

Po IOR-u ispada kako bi Wolvesi bili blesavi da ne matchiraju bilo koju ponudu za Peka do 12 milja, što je praktički max teritorij obzirom na njegov staž (ako sam dobro računao, njegov max je manji od 14 milja koje je Hibbert dobio lani). Momčadi kojima je Peković zanimljiv, poput Blazersa, tako dolaze u situaciju da se znoje uzalud, a na što su Blazersi ionako navikli zadnjih godina (epizode s Millsapom i Hibbertom). Sve ukazuje na to da će ga Minnesota zadržati, dakle nekih 36 milja za tri sezone uz opciju za četvrtu vjerojatno tešku 13 do 15 milja. Istina, Pek je limitirana treća opcija malih all-round vrijednosti, ali s Rubiom i Loveom uokolo dokazano je ubojit. Pojačaju li se Wolvesi šuterima i ostane li Kirilenko, ovo je playoff momčad, tako da se tu nema što razmišljati, jezgra mora ostati na okupu, pogotovo ako Saunders misli zadržati Lovea nakon isteka njegovog mini-max ugovora.

8. JOSH SMITH, IOR 79 IOR

Smith se vjerojatno i dalje nada maxu od oko 18 milja, netko će mu sigurno ponuditi 15, a IOR jasno kaže da je čovjek teško vrijedan više od 12. Ozbiljne momčadi gledati će na njega uglavnom kao na plan B. U Atlantu se ne vraća, Houstonu ne podiže značajno razinu talenta (dobro bi se uklopio u njihov run and gun, ali i dalje bi to bila momčad za prvi krug playoffa), tako da se čini kako je Smith osuđen na ponude momčadi u rebuildingu koje si mogu priuštiti luksuz preplate igrača koji je više ime nego klasa. 48 milja za četiri godine? To bi bio nekakav max u granicama razuma (jasno, za momčad tipa Sunsa koje tek kreće u rebuilding, ne i za momčad poput Rocketsa koja nadograđuje playoff jezgru) koji uzima u obzir njegov staž i kvalitete, sve preko je apsolutno bacanje novca.

9. PAUL MILLSAP, IOR 77

Za razliku od Smitha, Millsap se ne zanosi time da je išta više od šljakera, što znači da će ga biti moguće dobiti za razumniju svotu. Negdje između 10 do 12 milja, na 4 godine, za ovakvog solidnog all-round igrača je više nego prihvatljivo. Prva opcija je i dalje Utah koja bi imala koristi od ovakvog šestog igrača i veterana koji bi pomogao mladima u tranziciji prema većim ulogama. Tu su naravno i momčadi poput Sunsa i Bobcatsa kojima trebaju kvaliteta i iskustvo, a, slično Smithu, Millsap igra i kao plan B za Houston, Dallas i ostale velike igrače koji će ostati bez Paula i Howarda. Čak i Portland u njemu može naći solidnu utjehu ako ne dovedu centra, kao i Denver ili Spursi ako ostanu bez Iguodale ili Splittera. Definitivno igrač oko kojega će se puno toga lomiti ako ga Jazz pusti - netko bi mogao ići čak i do 50+ milja za 4 godine u trenutku "inspiracije" i panike.

9. AL JEFFERSON, IOR 77

Jefferson vrijedi 10 do 12 milja, ali problem se javlja u tome što za razliku od Millsapa nije all-round igrač. Ako ga želite maksimalno koristiti, morate ga staviti u centar vašeg napada, a onda se možete pozdraviti od toga da ste ozbiljna momčad. Zato Big Al igra samo kao sporedan igrač na rosteru izazivača (a to neće biti zbog cijene) ili na rosteru nekakvih Bobcatsa ili Sunsa. Zadržati ga u Salt Lake Cityu nema smisla (što ne znači da nije moguće), Rocketsi, Mavsi i Hawksi imaju dovoljno bistar management da znaju da s njim na rosteru ne idu nigdje, tako da možemo očekivati nekakvih 45 do 50 milja za 4 godine od Bobcatsa koji bi ovim potezom dali nekakav integritet svojoj franšizi. A Big Al bi nastavio biti Big Al i nabijati brojke bez značenja.

KLASA IZNAD MIDLEVELA, 6 DO 10 MILJA

11. ANDREI KIRILENKO, IOR 73

AK-47 trenutno ima garantiranih 10 milja kojih će se odreći samo ako ga iza ugla čeka višegodišnji ugovor (ima vremena do kraja mjeseca da se odluči). 24 milje za tri godine za ovakvog igrača ne bi bile kraj svijeta, iako uvijek postoji taj rizik od ozljeda. Mislim, Minnesota bi mu već nešto slično ponudila da je ostao Kahn, ovako je upitno što će učiniti Saunders. Sve više se čini da će Andrei uzeti već garantiranu lovu i tek sljedeće ljeto razmišljati o novim opcijama.

12. TIAGO SPLITTER, IOR 71 IOR

Spursi će se teško odreći igrača koji je prošao njihovu akademiju, osim u slučaju da neka momčad poput Atlante (sumnjam da bi Ferry to napravio svom klubu, ali čovjek zna koliko je bitan pravi centar, posebice centar s IQ-om) da nemoralnu ponudu. Dakle, sve što se bude vrtilo oko 10 milja San Antonio će matchirati. Opcija je i Portland, oni toliko žarko žele zaštiti Aldridgea od raubanja pod košem da nije isključeno kako će sav prostor usmjeriti na Splittera svjesni da im je Peković ionako neuhvatljiv (na njihovom mjestu ja bi se posvetio isključivo Sunsima kojima bi za Gortata ponudio Leonarda i ovogodišnji pick). Odreknu li se Spursi svog Brazilca, uvijek se imaju vremena okrenuti nekim od već spomenutih igrača, iako bi ih Millsap ili Smith stajali puno više.

13. BRANDAN WRIGHT, IOR 68 IOR

Wright je drugu godinu za redom odradio sjajan posao za Dallas kao treći visoki. Tip ima dvije vještine u svakom smjeru, zabija otpatke fantastičnim postotcima i izuzetan je pick & roll igrač u napadu, a u obrani odlično blokira iz pozadine i sjajno se kreće u obrambenim preuzimanjima. Iako nema masu za peticu, protiv drugih postava u stanju je i to odraditi solidno, dakle nekog značajnijeg razloga da mu netko ne da spomenuti iznos nema. Naravno, kroz njega nikada nećete moći vrtiti napad i njegova kreativnost, a često i IQ, ozbiljno ga limitiraju, ali visoke atlete imaju ovakvu cijenu. Ako uzmemo u obzir da je na tržištu danas realno Splitteru dati 10 milja, onda Wright definitivno ne bi trebao biti upitan za 6, ali tu se javlja problem pedigrea. Iako lutrijski talent, Wright je godinama bio usporen ozljedama, tako da ove dvije zadnje solidne sezone prolaze uglavnom ispod radara. Što znači da postoji ozbiljna šansa da ga se netko dočepa debelo ispod cijene.

13. KEVIN MARTIN, IOR 68

Dani Martina kao ozbiljne opcije su izgleda prošli, ali čovjek još uvijek može zabijati, a to još uvijek vrijedi malo više od midlevela. Obzirom na godine, a i činjenicu da je rijetko bio dio ozbiljnog rostera, ostanak u Oklahomi za mali popust čini se realan, kao šesti igrač sjajno je funkcionirao i to bi trebala biti rola koja mu savršeno odgovara i ubuduće.

15. JR SMITH, IOR 65

Slično kao i Martin, Smith nije ozbiljna top opcija, ali može zabijati tako dobro da će vas natjerati da pomislite kako jeste. Dokazano idealan kao igrač s klupe, odlično bi došao bilo kojem izazivaču u potrazi za pojačanjem na perimetru. Tri garantirane godine za 20 milja više se ne čine pretjeranim iznosom, čovjek je dovoljno sazrio da znaš kako će tijekom tog perioda dati sve od sebe uz minimum problema. Ipak, obzirom da je Smith tip kojemu gode svjetla reflektora, Knicksi su i dalje realna mogućnost zbog Bird prava, a i odlazak Kidda smanjio im je iznos poreza, tako je 20 milja, ali za 4 godine u njihovom slučaju, realno. Doduše, Knicksi nemaju potpuna Bird prava jer je JR na rosteru dvije nepune godine, ali neće im ni biti potrebna jer teško da će se itko upustiti u rat za njegove usluge do te mjere da ih izbaci iz trke (a za to bi trebalo ponuditi više od 8 milja).

16. MONTA ELLIS, IOR 60

Bucksi su mu navodno ponudili lovu dostojnu solidne druge opcije (36 milja za 3 godine), koju je Ellis odbio jer mu je očito puna kapa Wicsonsina i usput se odrekao garantirane zadnje godine teške 11 milja. Sad, kada bi znali da neće dobiti nešto slično, rekli bi da se radi o lošem poslovnom potezu, ali ovo je NBA, liga u kojoj iz nekog razloga ljudi i dalje Ellisa smatraju kreatorom oko kojega se da izgraditi napad umjesto kreatorom za promjenu ritma. Čovjek pleše na granici između treće opcije i igrača zadatka, što je popriličan znak da ne vrijedi 10+ milja po sezoni, ali tko može reći da toliko neće dobiti? Slash & kick combo igrači doslovno rastu na grani, ali dok god se njegova lakoća zabijanja (i promašivanja) smatraju nečim posebnim, ponuda većih od midlevela će biti. Realan ugovor bi bio negdje oko 18 do 20 milja za tri godine, sve preko toga je pretjerivanje.

16. TONY ALLEN, IOR 60

Tony je uhvatio poprilične godine, zato je očito da mu novi ugovor neće biti dugoročan, ali i dalje vrijedi malo više od midlevela, iako će teško dobiti više od istoga. Ovakav profil igrača čiji doprinos je vidljiv isključivo u obrani prije svega je od koristi ozbiljnim momčadima, stoga je ostanak u Memphisu i dalje prva opcija, kao i prelazak u izazivača koji ima pravo na puni midlevel.

16. KYLE KORVER, IOR 60 IOR

Iako je i on već u poznim godinama, obzirom na catch & shoot prirodu njegove igre, Korver bi barem još 3 sezone trebao terorizirati ligu šutem iz vana. Dakle, bilo koja ozbiljna momčad koja drži do sebe nema se što razmišljati, puni midlevel i ugovori od 15 milja za tri godine su minimum, a uz malo rizika isplati se ponuditi i nešto više (18 milja, 3 godine, to je nešto što bi npr. Pacersi morali dati bez puno razmišljanja, pogotovo ako se u međuvremenu riješe Grangera).

19. JJ REDDICK, IOR 57

Još jedan snajper za čije usluge bi liga trebala stajati u redu. Kako je u najboljim godinama, Reddick može opravdati i ugovor od 30 milja za 4 godine jer bi u adekvatnom sistemu bez problema mogao biti i starter, ne samo tricaš s klupe. Jasno, dosta toga ovisi i o njegovim imperativima - ako prije svega želi igrati za izazivača, onda su 24 milje za 4 godine optimum, kao i eventualni midlevel ugovor za neku momčad koja nema prostora na salary capu, ali zato ima temelje za lov na naslov.

PUNI MIDLEVEL IGRAČI, 5+ MILJA

20. MIKE DUNLEAVY, IOR 54

Iako produkcijski nije upitno da Mike zaslužuje barem dvije godine na punom midlevelu, godine i sklonost ozljedama možda ga primoraju da razmisli i o popustima kako bi za sebe pronašao idealnu situaciju. Osobno, ovaj trojac bijelih šutera (Kyle, JJ, Mike) smatram vrhuncem tržnice - zamislite da Pacersi potpišu dvojicu od navedenih, koliko bi im porasle šanse iduće godine protiv Heata? Uglavnom, veteranski minimum ne dolazi u obzir, tako da Heat ispada iz kombinacija, ali pola midlevela kako bi opet zaigrao u Indiani ili Warriorsima itekako su primamljive opcije.

20. JEFF TEAGUE, IOR 54

U četiri godine Teague nije dokazao da je vrijedan ugovora ozbiljne opcije, ali, u ligi u kojoj je Jrue Holiday all-star i u kojoj Ellis dobiva ponude od 12 milja godišnje, nije nemoguće zamisliti da mu netko ponudi 8 milja u prosjeku za 4 sezone. Sve ovisi o tome koliko ga Hawksi žele zadržati i kakva će biti potražnja. Realno, midlevel možda stvarno zvuči malo za igrača koji je u 24-oj godini pokazao napredak, ali problem je što bi to vrlo lako mogao biti i njegov vrhunac. Playmakeri, pogotovo ovi prosječni, sazrijevaju vrlo rano, a vezati se velikim ugovorom uz poziciju koju je najlakše popuniti nema previše smisla. Hawksi si mogu priuštiti ponuditi 30 do 35 milja za 5 godina, ali sve preko toga bilo bi previše.

20. TYREKE EVANS, IOR 54 IOR

Teško je reći kakav će status prema njemu zauzeti nova uprava, ali da je po staroj, Evans bi vjerojatno odšetao i time ojačao neku lukavu momčad za kikiriki. Ovako, realno je očekivati da će novi GM matchirati svaku ponudu koja bude u rangu midlevela, dakle nekih 20 milja za 4 sezone, osim ako ne osjete da je ipak najbolje okrenuti novu stranicu. U tom slučaju bi momčad poput Spursa mogla za male pare pronaći svog novog slash & kick gurua s klupe.

20. JARRETT JACK, IOR 54 IOR

Jack je ponajbolji back-up play u ligi i instant strijelac prve klase, uz to i dokazani veteran i lider, dakle kao takvoga ga treba adekvatno i platiti te je midlevel razina realna cijena. Problem s Warriorsima je što su debelo iznad capa i eventualno produženje s Jackom oduzelo bi im većinu drugih opcija (ostali bi bez punog bonus midlevela za dovesti igrača sa strane gotovo sigurno), a pitanje je koliko ima smisla vezati se ipak uz sporednog igrača (po svemu što se moglo čuti od GM-a Myersa, samo je jezgra bitna). Ako više nema straha od Curryevih gležnjeva, vjerojatno ćemo gledati kako Jack odlazi za 15 milja na tri godine u neku novu sredinu.

24. BRANDON JENNINGS, IOR 53

Za njega možemo reći isto što i za Teaguea - ničim nije pokazao da vrijedi više od midlevela; možemo razumijeti ako mu netko da 7-8 milja godišnje; na kraju balade netko će mu dati 10+ po godini. Jennings je dobar napadač, možda malo problematičnog izbora šuta, ali solidan pick & roll play koji bi u pravom sistemu i u pravim rukama (ako ikada sazrije kao osoba, jasno) mogao odraditi dobar posao. Ali, zaboravite na all-star produkciju i ulogu nositelja. Dakle, svaki pravi GM samo bi si trebao postaviti sljedeće pitanje - da li bi radije iduće dvije godine imao Jenningsa za 20 milja ili Beverleya za desetinu tog iznosa? Jer, razlike među njima su puno, puno manje od nesrazmjera u plaćama.

24. CHRIS ANDERSEN, IOR 53

Obzirom na godine i limitirane minute, puni midlevel više nije opcija, iako će Birdman barem po IOR-u uvijek opravdati takav iznos. Bitno je istaknuti da vrijedi puno više od minimalca, a to znači da će Heat, ako ga misli zadržati, morati potrošiti svoj porezni midlevel (težak 3 milje umjesto 5 koliko iznosi onaj od momčadi koje ne plaćaju porez) na njega. Osim ako se Birdmanu nije toliko svidjelo na Floridi da je spreman potpisati za veteranski minimum, što nije isključeno. To su prednosti kada imate LeBrona Jamesa na rosteru.

26. NATE ROBINSON, IOR 52

Izgleda da Robinson postaje sve bolji što ide stariji, što je totalno netipično obzirom na rolu combo strijelca. Puni midlevel vjerojatno ne dolazi u obzir zbog kombinacije godina i ne baš sjajne forme u ranijim sezonama, ali nije nemoguće zamisliti da mu netko da 10 milja za tri sezone kako bi glumio revolveraša na 20 minuta. Jedino što je sigurno da će njegov agent u svakom razgovoru izvući snimku završnice protiv Netsa u G4.

26. MATT BARNES, IOR 52

Barnes nikako da zaradi višegodišnji ugovor zbog svoje jezičine, ali Clippersi bi bili ludi da ga puste da odšeta bez da ga pokušaju zadržati kombinacijom godina i dvogodišnje iznimke (2 milje puta dvije godine). 4 milja za dvije godine malo su za ovakvog podizača energije, ali Barnes bi se možda i zadovoljio kombinacijom ozbiljnog playoff rostera i sigurnosti (naravno, druga godina bi trebala imati timsku opciju jer nikada ne znaš koliko će Barnes moći izdržati da ne nokautira nekoga na treningu).

28. JOSE CALDERON, IOR 51

Kao što smo već rekli, plaćati back-up playa u razini midlevela je suludo, tako da sve ovisi o Calderonu. Ako želi igrati u ozbiljnoj momčadi, onda 3 milje za jednu sezonu kao back-up u Spursima ne zvuče loše. Ako mu se to pak čini preranim stupanjem u drugi plan, uvijek se može vratiti u Španjolsku gdje će za sličan novac imati puno bolji status. Nije nemoguće zamisliti da ga Detroit zadrži kao mentora za pristojan ugovor od tipa 15 milja za tri sezone, ali možda bi najbolje bilo čekati da vidi što će se dogoditi u Dallasu ili Salt Lake Cityu. Tim momčadima prijeti ozbiljna rupa na jedinici, a imaju dovoljno love da je zakrpaju masnim ugovorom od jedne do dvije godine. 8 milja Calderona na godinu čine se boljim izborom od 40 milja Teagueu na 4 godine, ako već krpaš roster.

29. CARL LANDRY, IOR 50

Iako je Warriorsima izuzetno bitan kao treći visoki, momčad koja ponudi 15 milja za 3 sezone vjerojatno će ga odvesti iz zaljeva. Gotovo je sigurno kako će iskoristiti opciju kojom će se odreći zadnje godine teške 4 milje, dakle pred Myersom je ozbiljan izazov. Teško je naći igrača sposobnog pružiti Landryevu razinu talenta za ovaj novac, puno teže nego pronaći zamjenu za Jacka. A pustiti obojicu da odšetaju bilo bi kontraproduktivno.

KLASA POLA DO PUNOG MIDLEVELA, 3 DO 5 MILJA

30. CHAUNCEY BILLUPS, IOR 48

Chauncey može birati veteranski minimum gdje god poželi (već je spominjao Miami), možda i nešto veći iznos ako bi nekome njegovo iskustvo bilo od posebnog značaja, iako je teško zamisliti da će napustiti Clipperse ako uopće želi igrati još jednu sezonu. Ozljede i godine su učinile svoje, on možda može pružiti dobre partije kada igra, problem je samo što se više ne možeš osloniti na to da će igrati.

30. MARTELL WEBSTER, IOR 48

Webster je konačno uspio spojiti sezonu bez ozljeda u kojoj je dokazao da je sposoban biti solidan 3&D igrač, sada je samo pitanje koliko u Washingtonu vjeruju da je to u stanju ponoviti. Dodatan je problem što već imaju dovoljno bočnih igrača, tako da je teško očekivati da će Webster dobiti 5 milja godišnje usprkos lutrijskom pedigreu. 3 milje za jednu godinu, uz dodatnu momčadsku opciju za sličan iznos? Čovjek je ubacivao više od dvije trice po utakmici uz 42% šuta, tu se nema što misliti.

32. GERALD HENDERSON, IOR 47

Iako je još uvijek upitan kao šuter, Henderson je pokazao dovoljno kvaliteta da se Bobcatsi ne bi trebali previše misliti oko toga da mu daju ugovor na 5 milja godišnje, pogotovo u njihovoj situaciji u kojoj je svaki prosječni NBA talent zlata vrijedan. Teško je očekivati da će netko sa strane stati ovakvom razvoju situacije na put, baš zato što se u 4 sezone Henderson nije potvrdio kao definitivni 3&D potencijal.

33. DEVIN HARRIS, IOR 46

Njegovi dani kao startera su prošlost, osim u nekoj epizodi plaćenika spomenutoj ranije kod Calderona. Ali, npr. zašto ne bi pristao na 6 milja za dvije godine od Pacersa ili nekakve momčadi sličnog profila?

35. ANDRAY BLATCHE, IOR 46

Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Zato bi u pravila salary capa trebalo uvesti pravilo da je igračima poput Blatchea zabranjeno dati više od 3 milje godišnje i išta duže od jedne garantirane sezone. Ipak, Netsi će vjerojatno riskirati, nemaju prostora da nadoknade gubitak ovakvog igrača, stoga je nekih 10 do 12 milja za tri sezone realno očekivati. Makar to značilo da će Blatche nestati u akciji sve do sezone 15/16.

36. DARREN COLLISON, IOR 45 IOR

Danas definitivno znamo da je Collison back-up play, a o takvima smo već sve rekli. Nije puno gori od Brandona Jenningsa - daj mu neograničene minute i neograničen broj lopti i dobit ćeš sličan učinak. Poanta je da to ovaj put dobiješ za 3 do 4 milje godišnje, na kratkoročnom ugovoru, uz 20 minuta po večeri.

37. OJ MAYO, IOR 45

Jadni OJ, prvi dio sezone pokazao je kako bi mogao biti čak i startna dvojka u ligi u kojoj šuteri kronično nedostaju, ali drugi dio koštao ga je gomile dolara jer je donio poznatog Mayoa, idealnog za ulogu strijelca s klupe. Ipak, sjaj onih šuterskih epizoda ne blijedi tako lako, netko bi možda mogao biti dovoljno zagrijan da ponudi više od midlevela, što bi bila totalna katastrofa. 20 milja za 4 godine, to je ok, a, ako si već spreman dati 30 na 4 sezone za streaky šutera iz vana, onda je JR Smith neopisivo bolja opcija.

38. ELTON BRAND, IOR 44

Elton još uvijek može odraditi solidan posao kao treći visoki, pogotovo u obrani. Sada je samo pitanje hoće li birati destinaciju kako bi veteran trebao, po playoff potencijalu, ili će opet u lov na dolare? Meni osobno se povratak u Clipperse čini idealnim i to za minimalac, kako bi klubu barem djelomično vratio za zajeb od prije nekoliko godina kada ih je ostavio radi Sixersa.

39. JJ HICKSON, IOR 43

Njegov agent će mahati brojkama i tražiti puni midlevel, ali će zaboraviti spomenuti da mu klijent igra samo na jednoj strani parketa, da može igrati isključivo četvorku što ga isključuje kao idealnog trećeg visokog u ozbiljnoj momčadi i da je sve te brojke napumpao u lutrijskoj momčadi koja je uglavnom igrala bolje s postavama kojih on nije bio dio. Uglavnom, nijedan izazivač neće mu dati ozbiljnu lovu da bi ga kasnije koristio 15 minuta, ali momčadi poput Sunsa ili Bobcatsa u potrazi za talentom mogle bi ići toliko daleko da ponude cijeli midlevel. U to da će mu netko možda ponuditi više od 5 milja godišnje na račun sirove box-score statistike jednostavno ne želim vjerovati u godini 2013-oj.

40. DORRELL WRIGHT, IOR 41

Već četvrtu sezonu za redom Wright se potvrdio kao solidan šuter za tri, a, po novome, pokazao je i sposobnost da igra stretch četvorku u niskim postavama. Dakle, u pravim rukama mogao bi postati solidan igrač zadatka čak i na playoff rosteru, a to je vrijedno većeg dijela midlevela.

VRIJEDNI SPOMENA I EVENTUALNO POLA MIDLEVELA, DO 3 MILJE

HANSBROUGH, BUDINGER, CARROLL, BAYLESS

Hansbrough je solidna back-up četvorka, ali držati ga na razini dosadašnjeg rookie ugovora možda je previše obzirom na ograničene situacije u kojima ga možeš koristiti. Budinger bi mogao biti krađa ako ga netko uhvati za 9 milja na 3 sezone, u teoriji se radi o midlevel igraču koji bi u pravom sistemu mogao odraditi poštenu 3&D rolu. Carroll je Jazzerima donio sjajnu energetsku rolu u protekloj sezoni, pokazao se kao solidan obrambeni igrač i to bi se trebalo nagraditi s garantiranim ugovorom malo većim od minimalca na kojem je bio do sada - takvi igrači koji su spremni poginuti za klub vrijede u svakoj svlačionici, pa makar bili napadački nebitni. Bayless se još nije odlučio ostaje li ili odlazi, ali njegov ugovor je realan, čak i ako odustane od 3 milje koje ima u Memphisu, više od toga ne bi trebao dobiti.

BACK-UP POTENCIJAL ZA MALO VIŠE OD MINIMUMA, DO 2 MILJE

PRIGIONI, JAMISON, AMINU, YOUNG, DALEMBERT, LIVINGSTON, PACHULIA, BREWER, ELLINGTON, ODOM, UDRIH, BELINELI, WILLIAMS

Back-up centri i back-up playevi koji mogu odraditi posao za max 2 milje su uvijek dobrodošli (iako Zaza i Dalembert mogu dobiti i nešto veći iznos zbog manjka ponude na pozicijama koje igraju), a Young i Aminu su dovoljno mladi da netko u njima vidi i nešto više od instant koševa (koji u Youngovom slučaju dolaze s problematičnim karakterom, što znači da su velike šanse da i ne dobije ugovor) ili solidnih fizikalija korisnih u obrani.

Corey Brewer je toliko streaky u napadu da ga je teško zamisliti kao korisnog igrača u ijednom drugom sistemu osim Karlovog run and guna. Ellington je pokazao trenutke šuterske lucidnosti, ali ne i dovoljno konstante da bi zaslužio povjerenje na duže od godinu dana. Odom je malo oživio u Los Angelesu, ali i dalje nema nikakve uloge u napadu, dakle sveo se na četvrtog ili petog visokog. Udrih može odraditi solidnu combo ulogu, kao i Belineli, a Mo Williams bi se pod hitno trebao vratiti u ulogu strijelca s klupe jer ova startna epizoda u Jazzu je bila čisti horror.

IGRAČI ZA MINIMUM

NEAL, KAMAN, MORROW, MAYNOR

Istina, imaju imena, ali sličnu produkciju nađeš u Europi, NBDL-u ili na tržnici i ne moraš se brinuti oko cijene. Uostalom, pitajte samo Moreya kako se to radi. Naveo sam ih čisto kao primjer principa na kojemu NBA funkcionira i po kojemu se često plaća ime na dresu, a ne učinak. Evo, zašto bi netko dao Kamanu 3 milje godišnje kada može angažirati Aldricha za jednu milju i dobiti istih 10 minuta po večeri? Što su to Neal ili Morrow osim specijalista za tricu? Koliko igrača u rangu Maynora ima na ovom svijetu?

Jedino bih još istaknuo Jermainea O'Neala - ako će Sunsi dopustiti da sa sobom povede jednog doktora, taj bi trebao put Miamia.

1Jun/137

IOR TIME-OUT – TOP 10 MRP

Posted by Gee_Spot

Danas se bavimo igračima koji su napravili najveći bodovni korak unazad u odnosu na prošlu sezonu (za dva dana su na radu MIP-ovci), odnosno igračima koji su iz raznih razloga (promjena konteksta, standardna regresija uzrokovana ozljedama ili starenjem) napravili značajan korak unazad. Uz jednu napomenu - radi atraktivnosti izbor je ograničen na bazen top 100 igrača tako da smo izbjegli spominjati prezimena poput Bargnani ili Camby. Njihova regresija jednostavno nije toliko važna za ligu, a samim time nije ni toliko zanimljiva.

Već kratki pogled na listu otkriti će kolika su katastrofa bili Lakersi prošle sezone. Naravno, to što imaju rezervirane prve tri pozicije dijelom je vezano uz promjenu konteksta, točnije uz skok iz nečega dobroga (definirane role koje su imali Nash u Phoenixu, Dwight u Orlandu, pa čak i Pau pod Mikeom Browneom) u nešto očajno (psihodelični paralelni svemir Mikea D'Antonia u kojem se sve vrti oko Kobea, dok je Nash šuter, Dwight šljaker, a Pau tricaš), ali istovremeno je jasno kako se najveći dio problema može povezati s dva puno opipljivija elementa od loše kemije uzrokovane nekompetentnim vođenjem kluba na svim razinama - godinama i ozljedama.

1. DWIGHT HOWARD (Lakers) -26

2012 IOR: 132
2013 IOR: 106

1. STEVE NASH (Lakers) -26

2012 IOR: 89
2013 IOR: 63

3. PAU GASOL (Lakers) -24

2012 IOR: 99
2013 IOR: 75

I dok su ozljede bile zajedničke svoj trojici, Dwighta treba odvojiti od dva veterana ne samo zbog toga što se nalazi na sasvim drugom kraju vremenske krivulje, već i zato što je odigrao skoro cijelu sezonu (nevjerojatno da je obzirom na leđa i ozljedu ramena propustio samo 6 utakmica). Pau i Steve imali su tu nesreću da su kombinirali ozljede s čestim i dugim pauzama (što je samo po sebi utjecalo na razinu forme) i pri tome su odigrali dovoljno utakmica (60%) da ih sistem uzme u obzir kao temlje nove procjene. Jasno je kako ovo ni u jednom slučaju nije bila normalna sezona, stoga je i ovakva regresija više rezultat nevjerojatnog skupa nesretnih okolnosti nego stvarnog pada kvalitete ovih igrača. Međutim, to što pad možda nije ovako drastičan, ne znači da ga nije bilo, a koliko je stvaran moći ćemo odrediti tek kada ih dogodine vidimo u nešto boljim okolnostima.

Drugim riječima, koliko god nekakav oporavak nakon ovakvih katastrofa bio očekivan, pitanje je koliko će značajan biti obzirom na ne baš sjajni individualni kontekst u kojem se svaki od ovih igrača nalazi. Hoće li Dwight, čak i nakon povratka u punu formu (a pitanje je što je puna forma ako su leđa postala kroničan problem), ikada više biti franšizni igrač, odnosno postoji li momčad spremna poput Orlanda nekada cijeli roster izgraditi tako da maksimizira njegove potencijale? Može li njegovo sazrijevanje kao osobe (koje je, doduše, teško uočiti u svim onim katastrofalnim izjavama za medije, ali koje je isto tako očekivano obzirom na godine - rijetki all-star talenti su ostali vječna djeca, kad-tad su prihvatili da s velikom moći dolazi i velika odgovornost) kompenzirati napadačke limite njegove igre?

S druge strane, Gasol i Nash moraju zaustaviti tijela od daljnjeg raspada i pri tome trebaju situaciju u kojoj će netko znati koristiti njihove pluseve (IQ, talent, šut) i sakriti minuse (manjak atleticizma). Dakle, kad uzmemo sve u obzir, koliko je realno od njih očekivati značajnije poboljšanje forme, posebice od Nasha koji će iduću sezonu igrati s 40 godina na leđima?

Ako bi morao pogađati, rekao bih da je Dwight kao franšiza gotov (jer nitko oko njega neće graditi napad), ali da će ostati kvalitetna prva opcija i all-star igrač na račun obrane i učinkovitosti. Pod jednim uvjetom - da potpiše za Rocketse. Partnerstvo njega i Hardena moglo bi stvarno biti nešto posebno za obojicu. Gasol je dovoljno mlad da se vrati u kategoriju drugih opcija, ali obzirom da su njegov problem stopala (to je nešto što se vuče godinama) i da nikada nije bio oličenje čvrstine, nisam se spreman kladiti da je ova IOR ocjena koja ga svrstava u treće banane pretjerano promašena. Što se Nasha tiče, tu sam mišljenja da je ovo rangiranje na granici između trećih opcija i talenta za popunu petorke u ovom trenutku čak i optimistično. Obzirom na godine i činjenicu da su ga odmah po odlasku iz Phoenixa napale ozljede, tko može biti siguran da legenda već dogodine neće otići u mirovinu pokaže li se da regres nije moguće okrenuti u suprotnom smjeru, odnosno da bez čudesnog medicinskog osoblja Sunsa nije moguće ostati u komadu (a bez toga i u potrebnoj formi - stara tijela trebaju puno više vremena za regeneraciju od mladih)?

4. DIRK NOWITZKI (Mavs) -15

2012 IOR: 102
2013 IOR: 87

Slično Nashu i Gasolu, zbog kombinacije ozljeda i dužih pauza Dirkov minus možda je nešto veći nego bi trebao biti, ali regresija je neosporna. S 35 godina na leđima jasno je kako Dirk više nikada neće biti od velike koristi u obrani i skoku, a niti će moći biti na parketu dovoljno dugo da opravda ulogu prve opcije (sada je u fazi kada će mu Carlisle minutažu držati oko 30 minuta kako bi mu produžili karijeru). Dirk kao druga banana, posebice za onaj manji ugovor koji bi trebao potpisati dogodine, nije loša opcija, ali zanimljivo je primijetiti kako vrijeme leti i kako se liga brzo mijenja - prije dvije godine čovjek je bio MVP Finala. Život stvarno nije pravedan, čak ni prema najboljima od najboljih.

4. RAY ALLEN (Heat) -15

2012 IOR: 72
2013 IOR: 57

Sporedna uloga u Miamiu oduzela mu je velik dio bodova (igra čak 8 minuta manje nego u Bostonu s puno manjim odgovornostima u igri), ali svatko tko ima oči i gleda ga trenutno u playoffu (gdje preko njega zakucava, ironije li, čovjek koji se preziva Young) jasno vidi da su godine učinile svoje i da je čak optimistično što ga sistem smatra igračem za petorku. Mirovina nije isključena (Ray ima opciju za iduću godinu koju nakon još jednog prstena ne mora aktivirati pod svaku cijenu), ali, ako se i vrati u pohodu na još jedan naslov, jasno je kako u ligi teško ikada više može biti starter u ozbiljnoj momčadi.

6. JOE JOHNSON (Nets) -13

2012 IOR: 84
2013 IOR: 71

Koliko su ga usporile ozljede, to je uvijek teško reći obzirom da nije propustio previše utakmica i da je ostao na sličnoj minutaži kao i uvijek, s istim volumenom lopti. Dapače, obzirom da pored sebe ima playa poput Williamsa i centra poput Lopeza, čovjek bi pomislio da će manje odgovornosti dovesti do veće učinkovitosti, ali Joe je jednostavno potonuo. Možemo kriviti sistem, neuigranost, stopala, ali možda je jednostavno u pitanju dobro staro Vrijeme, koje ima običaj pokucati na vrata graničnim all-star dvojkama oko 32-33 godine (očite šifre: Mitch Richmond, Allan Houston). A kada mu ih jednom otvorite i pustite ga unutra, povratka nema.

7. MARCIN GORTAT (Suns) -12

2012 IOR: 75
2013 IOR: 63

Gortat je dvostruka žrtva sistema - u sezoni ranije Nash mu je napumpao brojke, u ovoj mu ih je očajni kontekst ispuhao. Ali, da se radi o centru koji može odraditi pošteni posao u oba smjera nije sporno. U ligi u kojoj visoki zahvaljujući Gasolu i Hibbertu opet postaju cijenjeni, pitanje je tko će biti dovoljno mudar pokupiti ga iz Phoenixa i dodati svom playoff rosteru? Uz Duranta i Westbrooka bio bi savršen, a Oklahoma ima i pickove i mlade igrače koji trebaju Sunsima.

8. MANU GINOBILI (Spurs) -11

2012 IOR: 94
2013 IOR: 83

Obzirom na godine, Manu je dugo i trajao. Iz sezone u sezonu možemo očekivati sličan pad (iz all-star igrača u treću opciju pa u strijelca s klupe) što znači da je njegova karijera ušla u završnu fazu i da će novi ugovor sa Spursima biti i zadnji.

8. ERIC GORDON (Pelicans) -11

2012 IOR: 80
2013 IOR: 69

Potencijal za kvalitetnu drugu bananu i dalje postoji, ali ozljede i čudan roster Hornetsa u koji se nikako nije uklopio uzele su svoj danak. Može li s Pelicansima biti bolje ili će morati mijenjati sredinu, a ne samo natpis na prsima? Koja je uopće njegova rola - playa-šutera ili spot-up strijelca? Hoće li ikada biti dovoljno zdrav da ostvari barem dio potencijala? Puno je stvari koje će se morati poklopiti, ali osobno od njega ne bih digao ruke - za eksploziju tipa Curry sve je manje nade (što će njegov ugovor koji mu donosi 4 milje više nego Stephu označiti kao promašaj dok god ne proigra), ali definitivno može puno bolje od ovoga što trenutno pokazuje. Hoće li dogodine konkurirati za najveći skok ne znam (vjerojatno neće), ali pretpostavljam da će biti puno bolji od prosječne treće opcije jer lakoća kojom kreira šut sebi i suigračima bila je vidljiva čak i u ovoj nesretnoj sezoni iza nas.

8. KEVIN LOVE (Wolves) -11

2012 IOR: 111
2013 IOR: 100

Ovih 18 utakmica koje je odigrao morali smo uzeti u obzir, što je dovelo do minimalnog broja negativnih bodova jer se radi o nebitnom uzorku, kojega još manje važnim čini saznanje da ih je odigrao u stanju u kojem se nije ni trebao vraćati na parket. Kao nešto veći problem pokazali su se negativni bodovi zbog sklonosti ozljedama - ovo je četvrta sezona u kojoj Love ima problema s ostankom na parketu, što je za mladog igrača koji bi lakše trebao podnositi sitne ozljede popriličan problem (a još je veći za Minnesotu koja nije ista momčad kada je njihov franšizni igrač izvan parketa). Obzirom da iza sebe ima dvije vrhunske sezone, jasno je kako se radi o talentu koji neće imati problema vratiti se u šutersko-skakačke visine koje je demonstrirao, ali sada se postavlja pitanje može li ikada s ovom kombinacijom fizičko-atletskih atributa ostvariti značajniji all-round napredak i nadmašiti ovih 111 bodova iz 2012. ili će to ostati njegov maksimum? Kako god bude, Love bi Wolvesima trebao donijeti produkciju negdje između top 8 i top 15 igrača, a to znači da će bitka za playoff na Zapadu opet biti uzbudljiva do samog kraja.

17Feb/1314

THE RANKINGS, WEEK 15.

Posted by Gee_Spot

Ovotjedne rankingse posvećujemo trade deadlineu, stoga ćemo se uglavnom baviti potencijalnim tradeovima (zacrtajte si 21.2. u kalendaru jer radi se o jednom od najzabavnijih dana u godini). I to kroz više kutova – uz to što u obzir uzimamo priče o kojima se šuška, bacit ćemo pogled na trenutno stanje duha svake franšize i ocijeniti da li uopće imaju mogućnosti, želja ili potreba za tradeom. Također, bacit ćemo pogled na područja koja treba pojačati za momčadi koje su još uvijek fokusirane baš na ovu sezonu (dakle, sve one koje nisu zaglibile u lutriji). Uzbuđenje raste jer kao što je rekao jedan mudar čovjek “NBA trade deadline is like a box of chocolates – you never know what you’re gonna get”.

Međutim, prije nego prijeđemo na momčadi, navalimo odmah na jednu hipotezu o kojoj se začudo ne priča dovoljno i koja se tiče cijele lige. Naime, na ljetnom tržištu će biti solidnih igrača, ali samo su dva franšizna imena u opticaju, odnosno samo dva imena imaju toliku težinu da ih možemo smatrati za donositelje instant promjena u ukupnom odnosu snaga. Franšize ne rastu na grani, stoga je jasno da će se oko Paula i Howarda voditi najveća bitka i da će mnogima i ovaj trade deadline poslužiti za što bolje pozicioniranje za ljeto.

Jasno, sve govori u prilog tome da će Paul iskoristiti opciju dodatne godine koju mu mogu ponuditi samo Clippersi, koji uz novac imaju i sjajnu momčad sposobnu boriti se za vrh i dugoročno dobru situaciju obzirom na mladost Blakea Griffina. A i koliko god Howardov odnos s franšizom nije počeo na najbolji način, teško da postoji veća institucija u ligi od Lakersa, kao što ne postoji tržište na kojem se može bolje zaraditi izvan parketa. Međutim, već ta mala mogućnost da bi moglo doći do još jedne Howardove promjene raspoloženja dovoljna je da se otvore scenariji na koje treba pripaziti.

Evo o čemu se radi.

Ako su Josh Smith i Dwight stvarno tako dobri prijatelji, što ih sprječava da se udruže i naprave svoju super momčad? Jasno, s dva tako šuterski limitirana igrača ni jednom treneru ne bi bilo lako, ali dominacija u reketu i obrani teoretski bi trebala sakriti sve rupe (doduše, na primjeru Lakersa ove godine vidjeli smo da je teorija jedno, a praksa nešto sasvim drugo). Jedine momčadi koje imaju dovoljno prostora da ih potpišu obojicu su Cleveland (ako bi obojica dala maleni popust u stilu LeBrona i Wadea), Milwaukee (ako Ellis ode i ako puste Jenningsa da odšeta) i Atlanta, a, uz malo sreće tijekom prijelaznog roka, ovom popisu mogli bi se priključiti još Orlando, Dallas i Phoenix.

Cavse i Buckse odbacimo odmah – nema šanse da likovi poput Smitha i Howarda žele najbolje godine karijere provesti u centralnoj Americi (Cavsima je ionako svejedno obzirom da u Irvingu imaju svoj temelj za 10 uspješnih godina, dok su Bucksi ionako navikli biti trinaesto prase). Atlanta ostaje idealna destinacija, ali, sudeći po vijestima koje od tamo stižu zadnjih dana (Smith je odbio produženje ugovora, a Ferry mu je odbio dati puni max), priča o tome kako je njegovo prijateljstvo s Dwightom mamac kojim će Hawksi upecati veliku ribu ostaje samo - priča.

Orlando ne dolazi u obzir iz očitih razloga (a i nije da bez obzira na svu silu pickova mogu nekome uvaliti Turkogluov ugovor, bez čega se ne mogu ni uključiti u tržnicu), tako da nam ostaju Dallas i Phoenix. Da bi otvorili prostor za dovesti dva max igrača, Mavsi bi se trebali riješiti zadnje Marionove godine, a Sunsi bi trebali zamijeniti dugoročne ugovore Gortata i Duleya za nekolicinu zadnjih godina koje će moći izbrisati na ljeto.

Obje lokacije su dovoljno atraktivne tako da sve skupa ima smisla – nisam siguran da Cuban baš želi Smitha obzirom na Dirkovo prisustvo, ali Dwight je definitivno njegova najveća želja, obzirom da su puštanjem Chandlera jasno poručili da nemaju namjeru trošiti max lovu na ikoga osim na franšizne igrače. Sunsi pak žele izbjeći rebuilding i ovo bi im bila idealna prilika. Mogu ponuditi najbolje medicinsko osoblje u ligi, što je za Howarda svakako bitno (Superman je Superman samo kada je neranjiv - kao što je ova sezona pokazala, Howard izvan fizičke top forme nije ni izbliza dominantan igrač iz jednostavnog razloga što nema tehniku na koju se može dočekati obzirom da je njegova igra isključivo bazirana na atleticizmu).

Jasno, obzirom na ligu u kojoj se max ugovora rješavaju na sve strane, još jedno prijateljsko okupljanje teško će proći. Ali, ako neka od ovih momčadi idućih dana i posegne za Smithom, napravit će to tek kao prvi potez u jednoj dugoj partiji šaha. Kako god se rasplele stvari, imam nekakav osjećaj da će Mavsi dobro proći u svemu . Čak i ako ne posegnu za Smithom u idućih tjedan dana, nešto mi govori da Cuban neće ignorirati Dwightov posjet Dallasu kao što je to napravio u slučaju Derona Williamsa.

1. SPURS (5590)

Urnebesne glasine o interesu za Smithom ili Jeffersonom nećemo komentirati. Doduše, Smith bi bio upravo ono što im treba da skinu Thunder, ali ne i ako bi se pri tome odrekli Leonarda i Splittera - takva zamjena bi ih samo zavrtila u krug. Za neke druge, gotovo bezobrazne opcije (Splitter i ugovor Captain Jacka za Smitha), Danny Ferry sigurno nije zagrijan, bez obzira koliko vezan uz Spurse bio. Uglavnom, kako nemaju previše opcija (osim Jacksonovog ugovora kojega teoretski mogu pretvoriti u još skupljeg veterana, što bi bilo potpuno suprotno od onoga što rade inače), ovaj trade deadline bi trebao proći bez njih.

2. THUNDER (5190)

Kao što je i nedavna utakmica protiv Heata pokazala, treba im visoki igrač kojega mogu poslati na Bosha jer s ovakvim pristupom nemaju šanse protiv Heata. James i Wade još uvijek imaju malu individualnu prednost pred Durantom i Westbrookom, ali ona je praktički neprimjetna pored jaza koji dijeli Thunder i Heat u dva segmenta:

- Bosh je apsolutna matchup noćna mora za njihove visoke, pogotovo kada bacaš 24 minute na Perkinsa koji gubi svaku vrijednost čim se izvuče iz reketa, a protiv Bosha samo to i radi (također, za umrijeti od smijeha je početak utakmice, kada je Brooks tražio da se igra na Perka kojega je čuvao Battier, kao da je Oklahomi protiv Miamia problem napad pa treba koristiti mismatch – mislim, ako ispadaš iz vlastitog ritma da bi hranio "strijelca" poput Perka, tek tada upadaš u probleme i na tom dijelu parketa)

- Heat se osjeća sjajno u svojoj koži i svojoj igri u napadu gdje se sve svodi na dodatni pas. Oklahoma takav definirani identitet još ni izbliza nema, još uvijek je previše situacija u kojima su Durant i Westbrook prisiljeni kreirati 1 na 5 i još uvijek se osjeti da nisu dosegli plafon. Heat je doslovno dominirao 48 minuta, kontrolirali su svaki segment utakmice pri čemu su ostavili dojam profesora u rangu Spursa. S jednom bitnom razlikom u odnosu na San Antonio - mogu parirati Thunderu atleticizmom.

Kako doći do igrača koji će im pomoći u eventualnoj reprizi lanjskog Finala? Opcija imaju zahvaljujući gomili lutrijskog talenta kojega mogu ponuditi, ali pitanje je hoće li nešto poduzeti već sada ili će čekati ljeto. Ako bi bili voljni odreći se Lamba i picka Raptorsa, mislim da su im Sunsi idealni partneri jer, obzirom na kontekst u kojem se nalaze, nikome ne bi bolje došao igrač poput Gortata. Ni on nema idealnu pokretljivost kada su izlasci izvan reketa u pitanju i teško da bi mogao pratiti Bosha 40 minuta, ali bi svakako olakšao život Ibaki pošto bi donio razinu više u svaki segment igre, a da pri tome Thunder ne bi izgubio previše od sirove snage na niskom postu.

3. CLIPPERS (5135)

Fali im još jedan visoki na kojega bi se mogli osloniti u završnici, a tu imaju ultimativni chip u Bledsoeu. Mali problem leži u tome što bi u većinu tradeova morali uključiti Butlera koji ima sve manju vrijednost (ili Jordana, ali to tek nema smisla - tada bi im opet falio jedan čovjek pod košem), ali daleko od toga se radi o nečemu neizvedivom. Pitanje je naravno žele li se uopće riješiti čovjeka koji ima potencijala biti x-faktor u playoffu i koji će im biti itekako potreban otpadne li Billups opet iz rotacije (sjetimo se samo kako je lani protiv Memphisa Bledsoe praktički bio ključan zbog razine energije koju je donosio svaki put kad bi stupio na parket).

Također, ne bi bilo loše da mogu trejdati i trenera. Naime, glavni razlog zbog kojega su upali u onu crnu rupu dok nije bilo Paula ne krije se samo u činjenici da su ostali bez najboljeg igrača. Takav gubitak se uvijek osjeti, ali Clippersi imaju dovoljno drugih opcija da održe razinu igre na visini. Ali, ako ste ih gledali u tom periodu, onda znate o čemu pričam - Del Negro jednostavno nema ni onaj najosnovniji sistem na koji se momčad može dočekati kada pojedinac poput Paula nije na visini zadatka. CP3 je na takvoj razini da apsolutno može nositi toliki teret, posebice u završnicama. Niz njegovih slash & kick akcija uz dozu pick & rolla dovoljni su da Clippersi budu među najboljim napadima lige.

Ali, što se događa kada Paul nije u top formi? To smo vidjeli lani protiv Spursa, kada je zbog problema s preponama i prstom desne ruke, ali i zbog taktike Spursa da ga udvajaju na svakom pick & rollu, Paulov učinak prepolovljen – Clippersi su jednostavno nestali s lica zemlje. To nam pokazuje i ovaj nedavni niz poraza u kojem je plan B bio jednostavno spuštati loptu Blakeu u post-up situacijama, a, ako to ne prođe, onda neka Crawford i Bledsoe improviziraju i smisle nešto. Mislim, koliko god da je dubina rotacije pod košem problematična, ovakav banalan plan igre nije ništa manji problem u kontekstu u kojem imaš Spurse (visoki IQ), Thunder (visoka razina talenta) i Heat (oboje).

4. HEAT (5065)

Potpisom s Birdmanom do kraja sezone oni su svoje poslove zaključili. Sada ga samo trebaju dovesti u formu da može igrati 20 minuta po utakmici jer borbenost, energija i skočnost koju pokazuje u ovih desetak koliko trenutno igra su definitivno na birdmanovskoj razini.

5. NUGGETS (4830)

Imaju višak swingmana i jednoga bi trebali pretvoriti u visokog sposobnog igrati obranu. Posao će im svakako olakšati iznimka koju imaju još od Neneovog tradea – teoretski, uz njenu pomoć mogu dovesti Gortata iz Sunsa za par budućih pickova bez da uključe Chandlera ili neko drugo ime. U svakom slučaju, imaju dovoljno oružja da se uključe u bitku i izađu iz nje jači nego ikada, što je važno misle li eventualno iznenaditi San Antonio ili Oklahomu. Držati oko na njima jer ne zaboravimo da su i zadnje dvije godine bili izuzetno aktivni upravo u ovo doba godine (odlasci Mela i Nenea).

6. GRIZZLIES (4420)

Oba oka drže na šuterima poput Korvera i Reddicka, iako sumnjam da će iznimka koju su dobili za Gaya uz dodatak Tonya Wrotena biti dovoljna da ih izvuku iz matičnih momčadi. Jasno, s jednim takvim potezom Memphis bi opet preskočio Denver u ulozi najopasnije plutajuće mine na Zapadu.

7. KNICKS (4350)

S razlogom se smatraju drugom momčadi na Istoku, tako da nemaju potrebe ništa dirati osim u slučaju da ne iskrsne neka nemoralna ponuda kojom bi se riješili Amareovog ugovora, što bi otvorilo vrata eventualnim promjenama možda već dogodine.

8. ROCKETS (4260)

Svakako će ciljati na Smitha ili nekoga od dostupnih visokih već sada, jer poštena četvorka im treba već ove sezone obzirom na sve izvjesniji playoff nastup. Obzirom da im neće biti lako složiti potreban paket za jedan tako visoki ugovor bez uključenja treće strane, moguće je da ipak aktivnosti odgode do ljeta.

9. PACERS (4245)

Granger je u izlogu, ali teško je naći kupca za igrača koji se vraća nakon ozbiljne ozljede koljena i uz to je ozbiljno pretplaćen. Ako ništa drugo, uvijek mogu ciljati na nečiji nedostatak vizije. Naravno, na spomen nedostatka vizije odmah mi na pamet padaju Sunsi – ako su toliko uporni u svojoj potrazi za zvučnim imenom, bi li se bili spremni odreći svog toliko već puta spomenutog paketa Dudley-Gortat za Grangera? Indiani bi ovakav dvojac svakako dobro došao da se pokrpaju na najslabijim pozicijama (drugi bočni, treći visoki) i istaknu kao druga najbolja momčad na Istoku.

10. WARRIORS (4200)

Nema potrebe za paničnim tradeovima. Bogut je zdrav, Curry se još nije raspao, a rano je za procjene o tome koliko su Curry i Thompson, odnosno Lee i Bogut kompatibilni. Trebaju se pripremati za playoff jer nakon all-star pauze čeka ih izuzetno povoljan raspored – dvije trećine utakmica igraju doma, od toga većinu protiv lutrijskih momčadi. Koliko god su u zadnjih mjesec dana imali najgori mogući raspored, sada im se to vraća u vidu jednog od najlakših i, osim u slučaju epidemije ozljeda, teško je zamisliti scenarij po kojem neće završiti negdje između 45 i 50 pobjeda, što će biti i više nego dovoljno za povratak u playoff.

11. LAKERS (4150)

Ionako već skučen manevarski prostor (imaju opciju dovesti par veterana za minimalac, ali uopće ne žele trošiti niti tu siću jer im svaki dodatni ugovor dodatno povećava visinu poreza kojega moraju platiti) dodatno je smanjen ozljedom Gasola (obzirom na ozljedu stopala, teško da će naći momčad koja misli da bi od njega ove sezone mogla imati koristi), a to znači da će vjerojatno preživljavati do ljeta uz nadu da se Dwight neće raspasti, ali i da će ga zadržati nakon sezone. Čovjek se, inače, više uopće ne srami reći da mu je na prvom mjestu ipak vlastita karijera i kako je isključivo fokusiran na oporavak kako bi dogodine bio onaj stari - ni u jednom trenutku ne spominje važnost trenutka, što sigurno Kobea i Nasha tjera da si čupaju sijede kose (koja sjajna potvrda one vječne da je istina u očima promatrača). Ako Howard ostane, a imat će 20 milja dodatnih razloga za to, nešto mi govori da će iduća sezona biti jednako zabavna (osim ako ste dio ove svlačionice, onda sumnjam da vam je do zabave).

12. CELTICS (4080)

Tu je stvar jasna – ne dobije li Ainge nemoralnu ponudu, KG i PP ostaju temelj još jedne playoff epizode. Dakle, što se eventualnih pojačanja tiče, tu se ništa nije promijenilo od početka sezone – treba im jedan prosječan visoki igrač kojega mogu uključiti u rotaciju (potreba dodatno pojačana gubitkom Sullingera). Samo, gubitak Ronda i Barbose bitno mijenja jednadžbu – Celticsi sada nemaju višak u vanjskoj liniji koji mogu uključiti u trade i trebat će biti itekako domišljat kako bi se došlo do centra, a da se pri tome ne slabi trenutno krhki balans na perimetru.

13. BULLS (3935)

U svjetlu novih vijesti o Roseu (koji je opravdano oprezan obzirom na sve milijune koji su u igri, s tim da oni Adidasovi debelo nadmašuju one Bullsa), stvarno ne bi bilo loše malo pojačati konkurenciju na jedinici, a ni dovesti još jednog iskoristivog visokog kako se svijet ne bi raspao u slučaju ozljede Noaha ili Boozera (naravno, nikada nije na odmet ni pošteni tricaš - Bullsi su već tradicionalno uz Memphis najgora momčad lige kada je šut s perimetra u pitanju, a u bitku za Redicka se mogu uključiti ako su spremni odreći se picka Bobcatsa koji 2016. gubi sve zaštite). Međutim, nije da imaju previše toga za ponuditi osim Boozerova ili Hamiltonova ugovora (Butler je nedodirljiv zbog rookie ugovora, a Belinelli je osiguranje na vanjskim pozicijama). Hamilton bi mogao biti zanimljiv nekome željnom uštede (iduće godine garantirana mu je samo 1 milja), ali tu se i krije ironija cijele priče - Bullsi su na vrhu liste takvih, a napraviti trade sa samim sobom nije dozvoljeno po novom kolektivnom.

14. HAWKS (3890)

Kako je plan o oslobađanju salary capa kojim bi se napalo Paula i Howarda na klimavim nogama, pitanje je u kojoj mjeri trenutni Ferryevi planovi ovise o široj slici. Smith je na izlaznim vratima, ali ovo nije momčad kojoj trebaju pickovi ili mladi talenti da bi ga morali mijenjati već sada po svaku cijenu (a i pitanje je što uopće mogu dobiti za Smitha kojega eventualna iduća momčad možda samo renta do ljeta). Raspon smjerova u kojima mogu krenuti dogodine je ogroman upravo zato što praktički kreću od nule, stoga to i ostavimo za ljeto. Sada je bitno istaknuti da će im u slučaju eventualnog Smithovog odlaska hvatanje dobre playoff pozicije na Istoku postati puno teži zadatak (obzirom da su ostali i bez Williamsa), što dovodi do sljedeće škole misli.

Obzirom na trenutnu poziciju na Istoku, zar za sve uključene jednostavno ne bi bilo najbolje ostati zajedno do ljeta? Hawksi se u tom slučaju mogu nadati lovu na top 4 pozicije na Istoku i prednost domaćeg parketa u playoffu, a Smith može dodatno nabiti cijenu u relevantnoj momčadi. Ako i odšeta bez da išta dobiju zauzvrat, barem imaju nešto više od 30 milja prostora kojima se mogu utješiti. A Ferry nije blesav pa da ih odmah potroši na prvog Joea Johnsona koji ušeta u grad – možemo očekivati da će, slično Dallasu, preplatiti nekoliko veterana tijekom jedne sezone kako bi čuvao fleksibilnost dok se netko vrijedan maxa ne pojavi na radaru.

Tu su i manji ugovori koji se mogu micati (Korver u slučaju da nekome treba šuter, Pachulia ako nekome fali mesa u sredini, Harris ako nekome treba back-up play), ali Hawksi baš i nemaju nekih značajnih rupa na rosteru da bi im direktna zamjena midlevel igrača bitnije pomogla. Trebala bi im dvojka sposobna kreirati šut (praktički, fali im Williams) i možda tu nađu zajednički jezik s nekom momčadi koja je također i dalje u playoff trci.

15. NETS (3730)

Ima li igrača trenutno u ponudi s kojim se ne dovode u vezu? Sve je to logično kada imate bahatog vlasnika i smotanog GM-a – na isti način su funkcionirali i Knicksi dok ih nisu doveli u red. Ono što njima stvarno treba je izvući nešto iz postojećeg bekovskog dvojca (dakle, treba srediti Deronove zglobove i zaustaviti vrijeme Johnsonu) ili da manje produktivne igrače (Humphries, Wallace) zamijene za produktivnije (i pri tome, naravno, dodatno povećaju visinu poreza kojega trebaju platiti - nije nemoguće zamisliti da stvarno zamijene Humphriesa ili Wallacea za nekakav dodatni cap killer ugovor poput onoga Amarea Stoudemirea). Ali, dok se njihova priča vrti oko tema kao što su "dolazak Bena Gordona" (koji im sigurno neće pomoći jer volume scorera imaju i dovoljno) ili "odlazak Geralda Wallacea" (više se nitko ne otima za swingmana bez šuta koji je izgubio dobar dio fizikalija koje su ga činile graničnim all-star igračem) čemu uzbuđivanje? I da, neizbježno pitanje – koga bi radije imali iduće 3 sezone, Derona i Geralda ili Favorsa i Lillarda? Točno to.

16. JAZZ (3610)

Misle li zadržati trenutnu prednost pred Lakersima, treba im playmaker. To je kratkoročna potreba, a dugoročno, pa valjda je konačno došlo vrijeme da se odreknu jednog visokog. Mada, nije u pitanju laka odluka – Millsap je igrač kojega je puno lakše uklopiti uz Favorsa i Kantera, dok je Big Al prva opcija bez koje bi napad zasigurno doživio udarac. Sve ovisi o tome što odrede kao prioritet – ako prije svega žele još jednom ispasti u prvom krugu, onda je najbolje čekati ljeto da riješe gužvu pod košem, a do playa mogu pokušati doći putem nekog manjeg ugovora (Watson ili Bell mogu nekome dobro doći za očistiti salary cap) kojega bi morali začiniti jednim od pickova prve runde (ionako imaju i svoj i onaj Warriorsa tako da se ne radi o nikakvom velikom gubitku).

17. MAVS (3580)

Mislim da su dovoljno pametni priznati kako je ovo još jedna izgubljena godina, odnosno da se neće pokušati pojačati na jedinici kako bi očajnički lovili playoff. Sudjelovati će eventualno u tradeu ako procijene da im to povećava šanse za ljetni ulov (mogući scenarij smo spominjali ranije). Vjerojatno im se ne žuri čak ni ostati bez Mariona obzirom da će njegove kvalitete dobro doći iduće sezone u slučaju da im se planovi A, B i C ne ostvare – dogodine mogu ponoviti scenarij sličan ovogodišnjem (s Calderonom na playu), a onda 2014. odlaskom Dirka imaju potpuno prazan salary cap (ako to žele).

18. BUCKS (3535)

Njih treba držati na oku jer su lanjskim tradeom Boguta pokazali da se ne boje povući riskantan potez. Doduše, bilo bi dobro znati po kojim je uvjetima Hammond dobio novi ugovor (da li mu je plan bio zadržati Jenningsa ili u planu imaju izgradnju oko mladih visokih, ako ikakvog plana imaju), tada bi lakše bilo predvidjeti poteze koje će raditi, ali opcija svakako imaju. Zadnje godine Udriha, Dunleavya i Dalemberta su uvijek atraktivna roba, a tu je i Ellis koji bi mogao pomoći nekom izazivaču, kao i hrpa zanimljivih mladih igrača. Uglavnom, mogućnosti je toliko da bi me šokiralo kad bi ostali s istim rosterom i nakon 21.2. Ne treba isključiti ni trenutni fokus na playoff – treba im ozbiljna opcija pod košem umjesto ove hrpe specijalaca kako bi dobili potreban balans i spriječili Ellisa i Jenningsa da ih upucaju u nogu svaku drugu večer (nekakav trade s Jazzom bi imao smisla ako se ne bi morali odreći svog playmakera, a tu su i dežurni krivci Sunsi koji možda u Ellisu vide ne samo rješenje za svoj problem kreacije na boku, već i dugoročnu opciju).

19. RAPTORS (3520)

Nema sumnje da će se Colangelo pokušati riješiti Bargnania. Ako uspije, bit će to dobra vijest za Raptorse. Odnosno, bila bi da nismo svjesni kako će zauzvrat uzeti još gori ugovor. Vjeruju li pak da i dalje imaju šanse boriti se za playoff (a evo ih već iznad Sixersa na našim rankingsima), onda bi trebali barem jednog swingmana pretvoriti u visokog igrača.

20. SIXERS (3235)

Pošto vjerojatno i dalje smatraju da se bore za playoff, i dalje je otvorena mogućnost da trejdaju Younga za pomoć pod košem (koja je ozljedom onog drugog Younga još hitnija). Bynum sigurno neće riskirati zdravlje i potencijalni pad vrijednosti (vrati li se na parket i zaigra ispod razine, to bi moglo dodatno povećati skepsu prema njegovom dugoročnom zdravlju i tako mu srušiti cijenu više nego da uopće ne zaigra ovaj ostatak sezone) kako bi se priključio borbi s vjetrenjačama, a to možda otvara mogućnost da ga čak i uključe u neki veći trade (iako bi to značilo da su se odrekli Iggya i Harklessa uzalud). Kako stvari stoje, izgleda da su osuđeni jedni na druge – Bynum nigdje ne može dobiti bolji ugovor, a Sixersima je ulaganje u njega jedina nada da će eventualno preskočiti novi bolni rebuilding.

21. PISTONS (3210)

Oni su svoje odradili, a dodatni tradeovi bi imali smisla samo ako postoji tržište za Stuckeya. Ili, zašto ne, možda bi opet mogli iskoristiti Calderona (moguće ga je trejdati samo solo) u nekom većem tradeu (tipa, pošalju ga u Jazz, Jazz negdje pošalje Jeffersona, a Pistonsi zauzvrat dobiju pick ili nekog mladog igrača uz veterana u zadnjoj godini). Dumars se može igrati, ali bitno je da više nema potrebe zaigrati se.

22. WOLVES (3165)

Obzirom da su ispali iz playoff utrke, mogli bi početi razmišljati dugoročno, a to znači da ne bi bilo loše riješiti se svih ugovora koji će im otežati zadržavanje Kirilenka i Pekovića. Royev će gotovo sigurno biti anuliran, a to što im više ne treba kvalitetan bek-šuter za lov na playoff ne znači da Ridnoura ili Bareu ne treba pretvoriti u nešto manje luksuzne back-up opcije (uostalom, tu je već Shved kao dežurni i jeftiniji combo-bek, tako da stvarno nema potrebe za još dvojicom). Uglavnom, momčadi kojima treba playmaker poput Jazza ili Bullsa mogle bi zagristi na veteranski mamac.

23. HORNETS (3105)

Eventualno bi mogli trejdati Lopeza ili Vasqueza koji nikada neće imati veću vrijednost, ali, obzirom da ih imaju prilike zadržati na skromnim ugovorima još koju sezonu i da znaju da od njih mogu dobiti solidnu produkciju, teško da će tražiti išta manje od prvog picka. Oni su u rangu Cavsa i Jazza, manja okupirani trenutnim problemima zbog slatkih briga koje ih čekaju u budućnosti, tako da mijenjanje jednog solidnog visokog za eventualnu pomoć na boku u ovom trenutku nema smisla jer ionako ne idu nigdje s kursa zvanog lutrija.

24. WIZARDS (3000)

Nešto specijalno za ponuditi nemaju (svoju šansu da postanu igrači na tržnici bacili su u vjetar onog trenutka kada su trejdali Rasharda Lewisa), mladih se neće odreći, a nemaju ni prostora na capu. Dakle, mogu mirno provesti ostatak sezone u miniranju šansi da se dokopaju visokog picka na draftu.

25. BLAZERS (2785)

Teoretski, ako misle ostati u bitci za playoff, trebali bi pretvoriti Hicksona u par igrača, ali, obzirom da je ovaj važan dio momčadi, teško da u bilo kojem poslu mogu dobiti dovoljno da se značajnije poprave. Tako da nije isključeno da će gledati dugoročno, možda pokušati za njega dobiti neki pick ili igrača na rookie ugovoru. I usput odustati od borbe za playoff, koja im je obzirom na preostali raspored ionako postala nemoguća misija - sistem ih iz tjedna u tjedan smatra sve slabijim konkurentom, gurajući ih u rang škart momčadi (ovaj tjedan su pali ispod 3000 bodova koji su neka imaginarna granica između najgorih od najgorih i momčadi koje imaju kvalitetu da se održe na životu).

26. MAGIC (2725)

U idealnoj su situaciji – mogu mirno čekati najbolju ponudu da unovče Redicka jer im se ne žuri nigdje. A gotovo sam siguran da će ga unovčiti jer nema smisla dati mu dugoročni ugovor obzirom da im Turkoglu, Nelson, Afflalo i Davis već žderu salary cap, a i sam Reddick nikada neće imati veću vrijednost nego što je ima sada (sigurno im neće vrijediti puno na ljeto kada će moći odšetati gdje hoće). Njima treba sva pomoć koju mogu dobiti u vidu mladih igrača jer ovakva sezona će se ponoviti barem još dva puta.

27. SUNS (2670)

U svojim rukama drže cijeli prijelazni rok – tek kada se pokrenu Dudley i Gortat, mogle bi se slagati preostale kockice. Obzirom na poznatu Sarverovu zaljubljenost u osrednjost, to bi vrlo lako moglo značiti da tradeova neće ni biti.

28. CAVS (2445)

Dovođenjem Speightsa odradili su ono što su morali, pojačali se pod košem da nalikuju više na NBA momčad, a manje na Bobcatse. Nešto slično bi trebali napraviti i na boku, ali (za razliku od Varejaoa) Miles i Gee nikako da se ozljede pa da ih prisile na povlačenje logičnog poteza. Još su 8 milja ispod salary capa tako da opet mogu uskočiti prilikom nekog većeg tradea kako bi preuzeli nečiji ugovor, ali naknada koju traže za pružanje ovakve usluge poprilično je visoka (pick prve runde). Uglavnom, njihove misli već su usmjerena ka draftu i dodatnom razvoju mladih u ovih zadnjih 30 utakmica.

29. KINGS (2260)

Obzirom na neriješeno stanje oko vlasnika i bezizlaznu rezultatsku situaciju, od njih ne treba očekivati ništa bombastično, pa čak ni one sitne korekcije. To uglavnom znači da je Evans vjerojatno nedostupan, iako bi u normalnim okolnostima bio zanimljiv rizik za neku playoff momčad.

30. CATS (1685)

Ovdje je mantra jasna – samo da Jordan ne napravi nekakvu glupost. Ako mogu pretvoriti Gordona u solidnog visokog tipa Humphries, to bi bilo super. Zašto ne, možda bi i škrtog vlasnika Bullsa mogli navesti da im ustupi Boozera za Gordona (dugoročno dobar potez za salary cap Chicaga, iako bi ove sezone Bullsima dodatno otežao već dovoljno težak život). Uglavnom, odlazak u ovom smjeru bio bi podnošljiv jer Bobcatsi si mogu priuštiti jedan loš max ugovor dok čekaju da mladi stasaju. Pri tome se samo ne smiju odreći još jednog lutrijskog picka, kao što su napravili kada su iz Bullsa doveli Thomasa, koji se pretvorio u jedan od najgorih ugovora u ligi (srećom, barem još imaju amnestiju). A što se tiča pojačavanja po pozicijama, obzirom da dugoročno imaju samo dva mjesta popunjena (Kemba kao top 3 bek, MKG kao startna trojka), mislim da je o tome iluzorno pričati.

4Oct/125

THE OTHER SIDE OF THE BALL

Posted by Gee_Spot

Iako je obrambeni učinak već dobio ulogu kakvu zaslužuje u IOR-u, zaustavivši igrače koji ne igraju obranu da se plasiraju na više pozicije (fantastični mladi talenti koji za sada igraju samo u jednom smjeru poput Irvinga i Cousinsa su najbolji primjer), danas ćemo pokušati odvojiti obranu u potpunosti od ukupnog učinka ne bi li stekli dojam tko su najveći defenzivni majstori u ligi.

Proces odvajanja nije bio kompliciran, a sastojao se od određivanja obrambenih postotaka u tri osnovne formule koje smo koristili u IOR rangiranju (PER, WS/48, NPM). Sam postotak nije bilo problem odrediti pošto već postoje izdvojeni obrambeni učinci, bilo bazirani na individualnom učinku (PER protivnika) ili momčadskom (dozvoljeni poeni po posjedu lopte u WS sistemu koji uzimaju u obzir cijelu sezonu i koje sam samo morao preračunati u formu jedne utakmice). Za izvući obrambenu efikasnost iz net plus/minus učinka jednostavno sam odabrao postotak koji odgovara ovim dvoma (npr. ako nekome na obranu otpada 25 % individualnog i 35% momčadskog učinka, od +/- učinka odlučio sam izdvojiti 30% za obranu).

Završnu glazuru dale su, kao i u slučaju IOR izračuna, ocjene vještina. I dok sam u originalnoj formuli jednostavno obranu sveo na jednu od pet osnovnih vještina (koja uključuje, kao prvo, individualni PER učinak protivnika, kao drugo, pozitivni +/- učinak i, kao treće, iznaprosječne brojke u individualnim obrambenim vještinama poput blokada, ukradenih i floppova - ovisno o tome koliko su bili dobri u ove tri kategorije, igrači su dobivali ili gubili bodove), ovom prilikom sam posebno izdvojio učinak u blokadama, ukradenim loptama i iznuđenim faulovima u napadu kao posebnu kategoriju, kako bi najbolji dobili poneki dodatni bod. Razlog zašto baš ove tri vještine dobivaju dodatnu važnost je jasan - radi se o takozvanim stop kategorijama, dakle one rezultiraju prekidom napada, a što je više prekida napada, to je i obrambena efikasnost veća.

Iz istog razloga sam ignorirao učinak u skoku i broj prekršaja u obrani. Skok je osnovni dio igre i u napadu i u obrani, dovoljno kompleksan da ga se može smatrati zasebnom kategorijom, a uostalom dolazi do izražaja tek nakon što je protivnik uputio šut prema obruču. Naravno da će dobar obrambeni skok spriječiti daljni posjed lopte protivnika, ali, kako će u isto vrijeme omogučiti i vaš napad, pitanje je kako odvojiti njegovu obrambenu od napadačke vrijednosti.

Obzirom kako su najveći košarkaški treneri i teoretičari zastupnici teze kako je skok ono što povezuje igru i kako ne pripada jednom ili drugom dijelu terena, ovom prilikom sam ga izostavio. S druge strane, obzirom na manjak obrambene statistike, često ćete vidjeti kako se upravo skok vodi kao ključni segment igre u obrani, što više govori o lijenosti da se pronađe način za izračunati igru u obrani nego o samom skoku. Skok je jednostavno ključni dio igre, a ne samo jednog njenog dijela.

Što se faula u obrani tiče, obzirom da je njihova jedina funkcija odgoditi napadački pokušaj ili omogućiti lagane koševe protivniku, pitanje je koliko ih ima smisla uopće voditi kao dio ičega pozitivnog u igri (uostalom, nije slučajno da su neke od najboljih obrana lige, poput Bullsa ili Heata, ujedno i obrane s nekima od najmanjih postotaka osobnih). Dean Smith je odavno usadio u košarkašku svijest da je linija slobodnih najučinkovitija pozicija u košarci objasnivši to jednostavnim primjerom – prosječni košarkaš puca iz igre 50%, što znači da će iz 2 napada zabiti 2 poena. Ako umjesto šuta ta dva napada završi na liniji slobodnih, a ako uzmemo u obzir da prosječan košarkaš s linije puca 75%, iz 2 napada zabit će 3 poena (stoga neka vas ne čudi da su momčadi Georgea Karla i njegovih učenika poput Scotta Brooksa uvijek u vrhu lige po pokušajima s linije slobodnih, a time i po napadačkom učinku). Dakle, previše osobnih vas ne čini idealnom obranom, ma koliko se Jerry Sloan protivio takvom razmišljanju.

Uglavnom, iako ovo završno pumpanje vještina donosi malu dozu odstupanja od prvotne formule (do 3 dodatna boda), ovaj obrambeni IOR zamišljen je tako da u potpunosti odgovara onom ukupnom. Praktički, može se reći kako od, npr. 172 ukupna boda koja je ostvario James, njih toliko i toliko otpada na obrambenu stranu. A kako bi naglasili tko je više oslonjen na obrambenu stranu priče, pored DIOR bodova (opet originalan naziv, nema što) stoji i ukupni IOR učinak uz postotak koji otpada na obranu (u slučaju da dva igrača imaju isti broj bodova, bolje će rangiran biti onaj tko ima veći postotak obrambenih bodova u svom IOR učinku).

Podatci su također miks prošlogodišnjih i prosjeka zadnje tri godine, kao i u ukupnoj formuli, a još bih napomenuo kako sam u obzir uzeo samo igrače koji su bili top 5 u minutama u svojim momčadima. Logika jednostavno nalaže da se mnogobrojni obrambeni specijalci ovom prilikom ignoriraju jer, kako se radi o bodovima koji se izvode iz akumuliranih i sirovih brojki, netko s puno manje minuta jednostavno nije u stanju ostaviti značajniji trag na obrani bez obzira koliko dobra njegova individualna rola bila. Uostalom, tijekom IOR nabrajanja jasno su istaknuti svi igrači kojima je obrambeni učinak bio pozitivan, bez obzira o tome koliku malu ulogu igrali, tako da za ovu priliku gdje biramo samo desetak najboljih njihov izostanak (ili, ako hoćete, kratkoću liste) ne smatram problemom.

Ukratko, 11 igrača (11 jer nisam htio ispustiti Chandlera samo zato što je bio jedno mjesto iza deset imena koliko sam prvotno tražio) koji su u stanju obrambenim učinkom značajno utjecati na utakmicu su:

1. DWYANE WADE (Heat), 55 bodova (od ukupno 131, što iznosi 42% učinka)

Wade ima idealan omjer igre u napadu i obrani, čak i pre-idealan ako uzmemo u obzir teret koji mora nositi u napadu kao strijelac i kreator. Ali, u tome i leži glavna razlika između franšiznih igrača i onih smrtnika koje smatramo "tek" prvim opcijama – oni su dominantni na obje strane parketa. Wade je u jednu ruku klasični stoper (drži protivnike na 4 poena slabijem PER učinku od prosjeka), ali puno važniji je njegov stop učinak, posebice kao blokera (možda najbolji svih vremena za jednog bočnog igrača). A ni kao flopper nije loš, dapače.

2. DWIGHT HOWARD (Lakers), 54 boda (od ukupno 132, što iznosi 41% učinka)

Tu se nema što objašnjavati, svatko tko nije pao s Marsa zna da je Dwight izrastao u najpokretnijeg i najboljeg obrambenog visokog u ligi koji je u stanju vrhunski čuvati i svog čovjeka, ali i cijelu obranu. Da je lani imao sezonu u svom stilu (nešto slabije brojke od očekivanih, što zbog ozljede, što zbog konteksta u kojem je igrao), vjerojatno bi sada bio ispred Wadea. Fascinantno je i što mu ni isključivanje skoka iz ocjene uopće nije smetalo da ispliva na vrh. Ako se ne slažete s mojom odlukom da se iz rangiranja obrane isključi defanzivni skok, onda slobodno stavite Dwighta na prvo mjesto.

3. ANDRE IGUODALA (Nuggets), 50 bodova (od ukupno 91, što iznosi 55% učinka)

All-round specijaliziran za obranu koji je toliko dobar u tome što radi da je isplivao ne samo u vrh obrambenih igrača, nego i među top 20 u ligi po IOR-u. Njegove 1 na 1 stoperske brojke zadnjih godina su zastrašujuće (-6 PER poena u prosjeku imaju njegovi protivnici), ali ukupni obrambeni učinak nešto je slabiji, što je u biti logično jer bočni igrači ne bi smjeli imati stop brojke kao visoki. Jasno, osim ako se ne zovu Dwyane.

4. LEBRON JAMES (Heat), 47 bodova (od ukupno 172, što iznosi 27% učinka)

Taj James, stvarno je bezveze, tek je četvrti po dominaciji u obrani. Pih.

5. TONY ALLEN (Grizzlies), 44 boda (od ukupno 58, što iznosi 76%)

E, ovo se zove specijalac. Tony je savršen primjer igrača zadatka koji je u stanju popuniti petorku jer je u svom poslu vrh vrhova. Od stoperskog do stop učinka u debelom plusu, kao presing igrač na loptu nezamjenjiv u obrani Memphisa.

6. RAJON RONDO (Celtics), 43 boda (od ukupno 85, što iznosi 51%)

Ni jedan drugi play u ligi nije mu ravan. Odlične 1 na 1 brojke, odlična količina stop akcija na račun fantastičnih fizikalija, a naravno da je za sve zaslužna i ogromna količina minuta koju provede na parketu kao dio jedne od najboljih obrana lige. Sve što prođe pored njega zaustavi Garnett, a to definitivno itekako utječe na njegove brojke (vrijedi i obrnuto – ne bi Boston godinama bio u obrambenom vrhu da ima samo jednog dominantnog obrambenog igrača). Na kraju krajeva, ako Rondo kreiranjem zicera Garnettu može značajno utjecati na njegov učinak u napadu, zašto mu ovaj ne bi vratio uslugu u obrani?

7. KEVIN GARNETT (Celtics), 43 boda (od ukupno 93, što iznosi 46%)

Nakon Dwighta najpokretniji branič u ligi, bilo da se radi o preuzimanju ili pokrivanju zone. Nije više dominantan 1 na 1, a i u stop brojkama je tek dobar, što je očiti znak da godine čine svoje po pitanju golog atleticizma.

8. SERGE IBAKA (Thunder), 41 bod (od ukupno 72, što iznosi 57%)

Ibaka je tek lani počeo ostvarivati svoje obrambene potencijale što se tiče učinka na broj primljenih koševa, pokrivanje obrane i 1 na 1 igre. Kako mu je tek jedna prava sezona pomogla da se pozicionira tik iza Garnetta u sistemu koji u obzir uzima i ranija izdanja? Odgovor je jednostavan – Ibakin atleticizam omogučavao mu je, čak i prije, dok nije bio ni blizu ovako kompletan obrambeni igrač kao danas (a u kakvog se tek može razviti nećemo ovom prilikom), da ostvari stop učinke kakvima se može približiti tek Dwight.

9. LUOL DENG (Bulls), 41 bod (od ukupno 75, što iznosi 55%)

Još jedan bočni stoper balansiranog all-round učinka, ali čija vrijednost prvenstveno leži u fenomenalnoj 1 na 1 obrani, nedostaju mu stop brojke koje bi ga stavile u rang Iggya, pa čak i Allena.

10. JOSH SMITH (Hawks), 40 bodova (od ukupno 87, što iznosi 46%)

Njegov 1 na 1 učinak, posebice u postu, jedva da je vrijedan spomena, ali kombinacija pokretljivosti koju ima (zato je puno korisniji kao visoki nego na krilu) uz dodatak vrhunskih stop brojki, lansirala ga je u sam vrh obrambenih majstora prošle sezone. Sada će bit zanimljivo vidjeti može li ponoviti lanjske partije u paru s Horfordom, obzirom da su mu obrambene brojke iz ranijih sezona puno slabije u svakom segmentu osim u ovom ovisnom o fizikalijama. Tu je uvijek sjajan.

11. TYSON CHANDLER (Knicks), 38 bodova (od ukupno 79, što iznosi 48%)

Odličan stoper, solidne stop vještine, pouzdan visoki branič u svim segmentima igre. Praktički, Tyson je Dwight light kojega smo navikli dizati u nebesa zato što je velikim dijelom zaslužan za naslov Dallasa. I koliko god zahvalan igrač bio u oba smjera (odličan omjer napadačkog i obrambenog učinka od kada je počeo gađati slobodna pristojnim postotkom), ovaj njegov relativno niski plasman može poslužiti i kao upozorenje pred novu sezonu da ne ignoriramo Dwighta jer on može sve što i Chandler, samo još puno bolje.

13Sep/122

RANKING THE PLAYERS, PART ONE (1-11)

Posted by Gee_Spot

U prvom postu na redu su alfa mužjaci, s tim da i njih moramo podijeliti na dvije skupine. U prvu spadaju franšizni igrači, vanserijski talenti koji su u stanju tijekom 3-4 sezone napraviti dovoljno za uvrštenje u košarkaški Hall Of Fame (drugim riječima, u nekoliko sezona u stanju su napraviti ono za što prosječnom smrtniku koji za život zarađuje igrajući NBA košarku treba cijela karijera). Iako se i među drugom skupinom, koju sam okarakterizirao kao legitimne prve opcije, krije par legendi i nekoliko mladih asova na najboljem putu da to postanu, razlika između njih postoji. I to bitna, a objasnio bi je na sljedeći način - franšizni igrač je onaj koji je u stanju razbiti formulu 3 opcije + 2 igrača zadatka + 3 solidna igrača na klupi i odvesti svoju momčad u playoff sam samcat, uz pratnju 4 igrača zadatka. Obzirom da NBA broji 30 momčadi od čega njih čak 16 ide u playoff, ovu tvrdnju treba čitati i na sljedeći način - franšizni talent je onaj tko sam samcat, uz pratnju tek 4 igrača zadatka, može momčad učiniti iznad-prosječnom.

Prva opcija ipak ne posjeduje takav all-round talent da začepi većinu rupa momčadi i u tome leži glavna razlika. IOR bodovi u ovom slučaju sami pričaju cijelu priču - jedinih 5 imena koja zaslužuju naziv franšiznih igrača ne samo da su probila granicu od 120 bodova, već su skočila preko 130, stvarajući tako 20 bodova razlike do prvog igrača u kategoriji ispod. Što je praktički razlika cijele jedne dodatne kategorije. Naravno, teoriju možemo produbiti i na sljedeći način.

Računao sam prosječni iznos skupnog IOR talenta (top 8 rotacija) za svaku playoff momčad u zadnjih 3 sezone kako bi došao do sljedećeg podatka - za biti playoff momčad, treba vam razina talenta koja donosi minimalno 368 bodova. 368 dijeljeno s 8 jednako je 46, a to znači da nekako morate imati rotaciju od 8 igrača koja će u prosjeku imati kvalitetu igrača zadatka startne vrijednosti. Naravno da u takvom slučaju igrač vrijedan 120 bodova sam po sebi bitno pomaže da se ostvare vrhunski rezultati te olakšava posao slaganja momčadi. Umjesto da ste prisiljeni pronaći još skupih dijelova koji bi vas digli iznad prosjeka, možete kombinirati s nižim vrijednostima.

Okružimo li franšiznog igrača s 4 prosječna igrača zadatka (50 bodova), već smo došli do 320 IOR bodova, a to znači da nam je dovoljan tek još jedan prosječan igrač rotacije (30 bodova) i dva dodavača ručnika (ukupno 20 bodova) kako bi imali playoff momčad. Naravno, ovakvo banaliziranje stvari je čista teorija, za uspjeh u praksi ipak treba ispuniti jedan preduvjet koji često zovemo kemija, iako bi i riječ kompatibilnost bila sasvim dobra. Naime, ako imate Jamesa kao franšizni talent, onda ga nema smisla okružiti s još 4 swingmana vrijedna 50 bodova, centrom vrijednim 30 bodova i playmakerom od 10 bodova. Takva kombinacija vam, čak ni u Jamesovom slučaju, ne garantira apsolutno ništa. Međutim, ako poštujete samo to osnovno pravilo kompatibilnosti i okružite Jamesa s jedinicom, dvojkom i dva visoka vrijedna 50 bodova, imate sigurnu playoff momčad.

Ok, to je teorija, a kako bi bilo prikazati nekakav primjer u praksi? Pročešljao sam sezone svih 5 naših franšiznih igrača i došao do sljedećih zaključaka. Prvo, u pitanju su top 5 pickovi. Svi osim jednoga propustili su plasman u playoff tijekom prve dvije sezone (a taj, Wade, imao je sreće upasti u solidnu momčad, plus je bio nešto stariji od 20 godina - vrhunski talenti u ligu ulaze puno, puno mlađi). Dakle, dvije godine u ligi su minimum čak i za najveći talent da dosegne razinu alfa mužjaka. Ne treba zaboraviti ni kako je razlog zbog kojeg su uopće došli u dotične momčadi to što su ove bile toliko loše da su imale pravo na rane pickove, dakle treba im vremena da oko njega poslože barem grupicu solidnih suigrača.

Naših 5 franšiznih igrača tako je od 38 mogućih playoff nastupa obzirom na godinu ulaska u ligu, propustilo tek njih 10. Od tih 10, 8 otpada na prve dvije sezone (nazovim to stasavanjem), a preostale dvije na činjenicu da su dotični zbog ozljede propustili pola sezone ili više (CP3 je sredio meniskus lijevog koljena 2009. a Wade je propustio pola 2008. zbog ozljede ramena). Zaključak je dakle jednostavan - franšizni talent izvan playoffa može zadržati samo mladost ili ozbiljna ozljeda.

Ok, ali ni ovo ne potvrđuje tezu s početka, naime postoji li primjer u praksi koji dokazuje da franšizni talent može izvesti ono na što ukazuje teorija, plasirati se u playoff bez pomoći drugih rasnih igrača, okružen samo igračima zadatka? Opet sam pročešljao sve sezone naših 5 franšiza i našao sasvim dovoljno primjera. Iako vam James u Clevelandu vjerojatno prvi pada na pamet, činjenica je kako je on tamo imao fantastičnu momčad obzirom na ono što je čekalo Wadea nakon što se raspala šampionska jezgra sa Shaqom. James je od prvih dana pored sebe imao Ilgauskasa, a kasnije Varejaoa. Jedina sezona u kojoj je do playoffa odveo momčad koja odgovara formuli 1 franšizni + 4 igrača zadatka bila je 2008. kada je Big Z naglo ostario, a Varejao još nije bio spreman preuzeti važniju ulogu (nije pomoglo ni što je Andy tada propustio pola sezone jer nije htio igrati dok mu Cavsi ne daju pošteni ugovor).

Dwight je imao sezonu prije dolaska Lewisa u Orlando kada je sam odveo momčad u playoff u sličnom stilu, ali Wade je pak savršeni primjer što je to franšizni igrač. Rosteri koje je on imao na raspolaganju 2009. i 2010. bez njega ne bi došli do 25 pobjeda. S njim, plasirali su se u playoff u obje sezone. Te dvije sezone školski su primjer kako teza o franšiznom talentu drži vodu.

FRANŠIZE

1. LEBRON JAMES (Heat), 172 boda

Sve što treba reći o najboljem košarkašu na planeti je sljedeće - razlika između njega i broja 2. veća je od razlike između broja 2. i broja 7. Istina, bodovi na vrhu nisu toliko gusti kao u sredini, ali svejedno je to podatak koji ne ostavlja mjesta sumnji - ovo je Jamesova era. Pokupio je maksimalne ocjene u svim glavnim kategorijama, uredno prvi po svim formulama, a jedini negativni bodovi čista su špekulacija - nakon jedne od najboljih sezona u karijeri, sistem od njega očekuje minimalni korak unazad (ja se ne bi kladio na to). Naime, čak i nakon svih prilagodbi, Jamesov zbroj je samo rastao. Čovjek je u idealnim košarkaškim godinama (maksimalno sazrijevanje, nakon što su fizikalije godinama ispred, psihički aspekti konačno dolaze u ravnotežu s fizičkima i ta nirvana traje 2-3 sezone, dok fizički dio ne počne popuštati pod pritiskom godina i kilometara), pokupio je ogroman broj bodova u ocjenjivanju vještina (jedina kategorija njegova igre koja nije vrhunska je šut, tu je tek solidan), ima maksimalnu minutažu i uz sve to jednostavno ne propušta utakmice. Tip je robot stvoren za samo jednu stvar - igranje košarke.

2. KEVIN DURANT (Thunder), 138 bodova

Durant je skočio na drugo mjesto tek nakon prilagodbi koje od njega očekuju dodatni korak naprijed u sljedećoj, šestoj sezoni. Sve bolje igre Westbrooka i kvantni skok Hardena malo su ga koštale prošle sezone, ali ne radi se o nekakvom padu koji se, boljim all-round učinkom, neće dati nadoknaditi. Igrač bez mane, ali, kao što je i međusobni dvoboj u Finalu pokazao, ipak za klasu ispod Jamesove moći, što je i potpuno razumljivo - KD ima još 4 sezone dok dosegne vlastitu nirvanu.

3. CHRIS PAUL (Clippers), 134 boda

Trogodišnji prosjek (posljedice ozljede) malo ga je povukao unazad, kao i očekivanja sistema da odradi nešto lošiju sezonu od lanjske koje je bila MVP kalibra (kad bi sistem gledao samo prošlu sezonu, Paul bi bio zacementiran na drugom mjestu). Ipak, činjenica da je play visok 180 cm u stanju ostvariti brojke koje ga rangiraju u sam vrh NBA košarke, sama po sebi je svojevrsno čudo. Isto kao što je CP3 čudo od igrača.

4. DWIGHT HOWARD (Lakers), 132 boda

Nešto slabija sezona onemogućila mu je ozbiljniju bitku za srebro i broncu, ali očekivani povratak na staru formu (jasno, ako leđa izdrže) tijekom sezone trebao bi ga potvrditi kao naj-dominantniju silu u ligi. Najbolja vijest za navijače Lakersa je ta da Dwight ima tek 26 godina. Kada se negdje tijekom iduće dvije sezone konačno poklope njegov um i njegovo tijelo, Duranta će čekati gadna borba da se održi na drugoj poziciji.

5. DWYANE WADE (Heat), 131 bod

Kod Wadea sam bio uvjeren kako je u neku ruku profitirao od prisustva Jamesa, ali nisam našao ni jedna dokaz koji bi to potvrdio. A nije bilo ni dokaza o padu njegovog učinka, osim sve veće sklonosti pauzama zbog dosadnih ozljeda. Što je još luđe, Wade je s Jamesom ostvario gotovo identične brojke kao i u godinama bez njega, kada nikome normalnome ne bi palo na pamet proglasiti ga ičim manje od top 5 igrača. Dapače, da nije bilo minusa zbog ozljeda i smanjene minutaže, odnosno da mu nisam morao smanjiti bodove zbog staža i očekivanog pada obzirom na ozljede i godine, Wade bi se čak i kao čovjek iz sjene borio za drugo i treće mjesto.

PRVE OPCIJE

6. KEVIN LOVE (Wolves), 111 bodova

Ako se zovete Slavko Cvitković, onda vas zasigurno iznenađuje ovako visok plasman "solidnog momka koji tek dolazi". Ako ste NBA fan, onda vam je sve jasno - i vrijeme i talent, a i znatno poboljšana momčad, sve je na strani daljnjeg Loveovog napretka. Kao čovjek koji doma iznad kreveta ima dres Minnesote s brojem 42 priznajem da sam malo pretjerao kada sam prije dvije godine maloga najavio kao novog Timmya Duncana - KLove ipak nije franšiza. Razlog zbog kojega do daljnjega neće ozbiljnije zaprijetiti gornjoj kategoriji (a iskreno sumnjam da će se situacija ikada promijeniti) su njegove mizerne obrambene brojke. Ako želite biti franšiza, ne smijete si dozvoliti biti išta manje od all-round monstruma na poziciji.

7. BLAKE GRIFFIN (Clippers), 105 bodova

Evo nam i čovjeka koji je pobijedio hype. Dolazak Paula svakako je olakšao život Griffinu, ali nitko ne može osporiti fantastičan napredak kojega je momak imao od prve do zadnje utakmice sezone (tko zna kako bi se stvari odvijale da nije bilo lockouta). Još lani se direktan plasman u all-star petorku činio tipičnim primjerom medijskog terora (što drugo ostaje prosječnom fanu nego da glasa za čovjeka koji je stalno na televiziji), ali već sutra će biti totalno zaslužen. Najbolje od svega, Blake je ostvario sjajne brojke oslanjajući se isključivo na instinkt, dakle tek je zagrebao košarkaški potencijal kojega krije u sebi. Sistem je uzeo u obzir njegov neizbježni napredak na oba kraja parketa (do playoffa je već bio izuzetan 1 na 1 obrambeni igrač i fantastičan u post up situacijama, što su elementi igre koje nije imao na početku sezone), a, obzirom na kompletan paket koji posjeduje (sjajan asistent i skakač), doda li svom arsenalu šut iz vana i bolju igru u zonskoj obrani, ogromne su šanse da tijekom iduće 3-4 sezone napravi skok ravno u kategoriju iznad. Ja bi se kladio upravo na njega da će se prvi pridružiti društvu na vrhu, da nije jednog problema - da bi ostvario potencijal, Blake će trebati i malo sreće s tim koljenima koja su već sada operirana više puta od nosa Jennifer Aniston.

8. DERRICK ROSE (Bulls), 103 boda

Rose je dobio nešto negativnih bodova zbog manjka utakmica, ali činjenica je da se, usprkos problemima s ozljedama, njegova lanjska sezona nije uopće razlikovala od prijašnjih. Problem kojega su ozljede izazvale bio je taj što su zaustavile dodatni skok u kvaliteti igre, a to je nešto na što će se opet morati čekati. Obzirom na ozbiljnost zadnje ozljede, približi li se Rose tijekom iduće sezone ovom već sada standardnom učinku, svi mogu biti zadovoljni. Budućnost donosi upitnike, a najveći među njima je kako će se igrač, toliko ovisan o brzini, prilagoditi eventualnom životu u manje eksplozivnom tijelu? Sistem je tu optimističan, obzirom da Rosea vrednuje kao zaokruženog all-round monstruma (odličan u svim kategorijama). Samo ne za iduću sezonu - igrao 30, 40 ili 10 utakmica, Rose neće bitnije utjecati na sudbinu Bullsa jer neće biti toliko dobar da nadoknadi razliku između ovog novog i onog starog rostera. Za dvije sezone, to će možda i moći.

9. DIRK NOWITZKI (Mavs), 102 boda

Dobri stari Dirk i dalje se drži među odabranima, a po svemu sudeći u tome će uspijevati još barem par sezona. Po konstantnosti izvedbe jedini se može mjeriti s LeBronom, pa tako ni iduće sezone ne treba očekivati veća odstupanja. On će svoje odraditi, sada je samo pitanje koliko će Carlisle izvući iz ostatka rostera kako bi se još jednom dočepao playoffa.

10. KOBE BRYANT (Lakers), 101 bod

Stara kanta je još jednom za dlaku uspjela preskočiti granicu koja dijeli odabrane od drugih banana. Kobe je lani nakupio toliko minuta da je uspio popraviti nešto slabiji učinak, isto kao što je novi izgled Lakersa znatno smanjio šanse da se u bliskoj budućnosti raspadne (sistem kaže kako bi Dwightovo i Nashovo prisustvo trebalo zadržati regresiju uzrokovanu starenjem na minimumu). Uglavnom, Kobe i dalje ima dovoljno all-round vještina i kvaliteta da bude više nego koristan dio šampionske momčadi. Pitanje je samo hoće li uspjeti pomiriti sve prisutnije fizičke nedostatke s vječno problematičnim umom koji se, ni 5 godina nakon zadnjih franšiznih partija, ne želi pomiriti s činjenicom da je vrhunac karijere prošao. Kad uzmeš u obzir njegovu kilometražu, pravo je čudo da još uopće može igrati na ovakvoj razini, stoga sam u njegovom slučaju izuzetno oprezan - iako se radi o rijetko viđenom radniku, dani kada će mirovina pokucati na vrata sve su bliži. I samo da se zna - razlog zbog kojega Kobe 2005. nije ušao u playoff, na vrhuncu moći (26 godina), iako je bio i zdrav i veteran, nije njegov manjak talenta (tada je još bio franšizna klasa), već činjenica da je tadašnji roster Lakersa brojio samo dva igrača zadatka. S takvom raspodjelom talenta do playoffa ne bi stigli ni Kareem ni MJ u naponu snage, kamoli Kobe. Moje isprike čovjeku što sam mu svih ovih godina to uzimao za zlo.

11. ANDREW BYNUM (Sixers), 100 bodova

Nisam se spreman kladiti na plasman Sixersa dogodine u playoff, još manje sam se spreman kladiti da će sezona proći bez potresa između Bynuma i Collinsa, a najmanje sam se spreman kladiti da će Bynum odigrati 72 ili više utakmica. Ipak, kako u sistemu ne postoji kategorija vremenskog stroja, moramo u obzir uzeti mogućnost da će Bynum odigrati cijelu sezonu i da će u svlačionici sve funkcionirati. U tom slučaju, Drew će, oslobođen Kobeova terora i manjka Brownove vizije, napraviti onaj završni korak iz druge banane u rasnu prvu opciju. S tek 25 godina na leđima, pred njim je još uvijek cijela karijera.

15Aug/124

SUMMER FRENZY, vol. 4

Posted by Gee_Spot

Iskreno, nisam planirao nikakav pisani osvrt želeći se još nekoliko dana odmoriti od tastature prije nego se bacim na liste koje pripremam već neko vrijeme (rangiranje igrača, trenera, GM-ova i sudaca), ali kako je informativan i zabavan razgovor s bratom fanatikom Sickreom ostao u zraku zbog neplanirane greške u programu za snimanje, ne ostaje mi ništa drugo nego pokušati zapisati najveći dio onoga čega smo se dotakli kroz nesuđeni summer frenzy podcast. Uz osvrt na Olimpijadu, glavna tema je očekivano bio prelazak Dwighta u Lakerse, a gubili smo vrijeme i na omiljenom sportu svakog NBA fanatika usred ljeta – slaganju power rankingsa za iduću sezonu.

OI REPORT

Velika očekivanja obično urode velikim razočaranjima, a tako nekako je završila i moja ovogodišnja epizoda s olimpijskim košarkaškim turnirom. Umjesto fantastičnih četvrtfinala i nezaboravnih bitki po skupinama kako bi se prvim mjestom zaradilo pravo na ždrijeb koji u polufinalu ne donosi Amere, imali smo šetnje u četvrtfinalu i tankiranje kako bi se zaobišla USA.

Jedini zanimljivi trenutci pozitivnog predznaka u grupama bile su dvije pobjede Rusa protiv izravnih suparnika, Brazila i Španjolske, a nešto manje pozitivno, ali jednako zabavno, bilo je šetanje Litvanaca kroz USA obranu i očajnički pokušaji Španjolaca da zabiju manje od Brazila i tako izbjegnu Amere.

U četvrtfinalu smo umjesto utakmica za pamćenje imali prilike gledati mučenje između Francuza i Španjolaca tijekom kojega se činilo kao da ni jedna momčad nije željela ići dalje te nemoćni Brazil koji opet nije uspio ostaviti dojam momčadi koja ima glavu i rep. Osim u drugom poluvremenu protiv Rusije, u kojem su pick & rollom Barbose i Nenea (dok su Huertas, Splitter i Varejao sjedili na klupi) uništavali Ruse, Brazilci uopće nisu ostavili dojam pripremljene reprezentacije. Iako su za razliku od Argentine imali korisnu klupu i puno više tijela, manjak kemije i ideje još jednom ih je ostavio s krive strane ždrijeba.

Španjolci su se probudili u drugom dijelu polufinalne utakmice protiv Rusa i pokazali dio svog talenta, ali, to stalno prebacivanje iz prve u petu brzinu kakvo si nisu priuštili ni Amerikanci, umalo ih je koštalo medalje - slučajno su završili u situaciji da igraju Finale u kojem su se našli zahvaljujući tom jednom dobrom poluvremenu. Rusi su kao konstantno najbolja momčad zaslužili broncu, a USA je valjda s nikada gorom obrambenom rotacijom lakoćom došla do zlata jer su šuterski i slasherski bili nikada bolji. Stvarno, primanje preko 80 koševa u prosjeku za 40 minuta u ovakvoj konkurenciji jedan je poprilično mizeran podatak za USA selekciju, ali kako im to zamjeriti kada se ni Krzyzewski nije uzbuđivao oko manjka akcije u defanzivi - u Finalu je protiv Španjolskih divova igrao s Jamesom i Loveom, znajući da će to omogućiti Pau Gasolu da dominira u napadu, ali i da će Jamesova brzina u sredini biti ključna za razbijanje Španjolske obrane.

Indikativan pokazatelj opuštenog pristupa USA selekcije utakmica je protiv Litve u kojoj su Litvanci zabili 94 koša ostavljajući dojam da igraju protiv čunjeva. Osim Jamesa i Paula, koji su jednakim žarom igrali na oba kraja parketa, team USA nije imao nikoga voljnog kretati se u obrani. Fascinantno je bilo promatrati postavu s Williamsom, Anthonyem, Durantom i Loveom kako pada na driblinge košarkaša koji se jedva znaju kretati pravocrtno NCAA brzinom, ali to je nešto s čime se Krzyzewski toliko pomirio da obrambenim specijalistima poput Iguodale i Chandlera uopće nije davao značajnije minute.

U revijalni obrambeni pristup sjajno se uklopio i šuterski karneval u kojem su već tradicionalno briljirali Anthony (na svakom FIBA natjecanju) i Durant (na zadnjem SP-u). Njihova visina i šuterski raspon nerješiva su zagonetka i u NBA okruženju, a, u ovoj konkurenciji, s FIBA tricom i sa suigračima koji im omogućuju da se posvete isključivo šutu, ostavljaju dojam kao da su na treningu. Ni jedna USA repka nije ovoliko dominirala šuterski, a isto tako se ne sjećam da je ijedna bila ovako kilava obrambeno. Što je zanimljivo kada uzmeš u obzir da je ovisnost o šutu s perimetra i minimum 1 na 1 jedan obrambene aktivnosti obilježje Euro košarke – dakle, ne samo da je Europa (sa svojim satelitima u Južnoj Americi) talentom smanjila razliku u kvaliteti, već je USA, nedvojbeno i pod utjecajem Euro talenta koji je došao u ligu tijekom zadnjih 10 godina, počela igrati sve europskiju verziju košarke (još da većina lige počne koristiti zonu kao Dallas i eto nam uber-Eurolige).

Što se Jamesa tiče, očekivano je uspio odraditi Jordanovsku ulogu na parketu. Jasno, obzirom na razliku u talentu između ovog rostera i onog iz 1992. njegova igra imala je puno veću težinu i odgovornost od Michaelove, ali simpatično je bilo gledati kako vodi momčad pristupom u obrani i pretjeranim dodavanjem u napadu, dakle na iste one načine na koje je to radio MJ u Barceloni. Razlika je samo bila u tome što je Jordan uloge strijelaca prepustio Barkleyu i Maloneu koje će susresti u budućim playoff bitkama, a LBJ pak Carmelu i Durantu, dvojcu kojega je nekoliko mjeseci ranije u međusobnim playoff dvobojima jednostavno razmontirao, odnosno u tome što je MJ vladao na perimetru dok se LBJ opet predstavio kao point-center Waltonovskih kvaliteta. Sličnosti ne ostaju samo na tim obilježjima alfa mužjaka i neprikosnovenom statusu prvog među jednakima, čak se i simbolika poklapa – 1992. MJ je u Barcelonu po zlato stigao kao MVP sezone, MVP Finala i vlasnik prstena, što je ista stvar koju je 20 godina kasnije izveo LBJ.

Iako je sve manje-više završilo po očekivanjima, svakako treba istaknuti nekoliko saznanja. Prvo, tko zna kada ćemo opet gledati Argentinu na ovakvim turnirima. Fascinantno je da nisu uspjeli promovirati ni jednog jedinog mladog igrača ili da na klupi nemaju nikoga sposobnog pružiti 10-ak solidnih minuta. Imali su sreće što su Nocioni i Prigioni u pozitivnom i poznatom okruženju repke odigrali najbolje partije u valjda zadnjih 3 sezone, ali sa Scolom na zalazu i Manuom umornim od nošenja najvećeg tereta, jasno je kako na idućem turniru neće biti ni blizu medalje. Srce prvaka ovaj put je pomoglo da se bore za broncu i preskoče Brazil, kojemu je upravo taj manjak šampionskog iskustva očito nenadoknadiv minus, ali to njihovo srce na dobrom je putu da prestane kucati.

Uostalom, protiv Rusije nisu mogli, a Rusi su upravo najugodnija nova ekipa na svjetskoj sceni, točnije u zoni medalja. Kirilenko ulazi u završnu fazu karijere, ali Rusi su tiho izgradili sjajnu momčad s izuzetnim miksom veterana i mladih snaga. Nemam pojma može li Shved onakvom light konstitucijom ikada biti koristan NBA igrač, ali da je mali hakler s neobranjivim driblingom za Euroligu, to je očito. Kao i to da je Fridzon vanserijski šuter ili da je Ponkrashov zeznuta playmakerska opcija sa svojom visinom i sjajnom igrom leđima. Francuzi i Španjolci izbacuju dovoljno solidnih mladih igrača da se održe u vrhu, Grci i Srbi imaju solidne reprezentacije koje bi mogle napraviti korak naprijed pokaže li se neki od njihovih mladih igrača NBA talentom, Turci i Litvanci su u sličnoj situaciji, usred smjene generacija koja bi uskoro trebala početi davati ploda, ali Ruska stabilnost, koja dobrim dijelom počiva na Davidu Blattu koji je za ovu reprezentaciju napravio isto ono što i Ratko Rudić za naš vaterpolo (držao pod kontrolom višegodišnji projekt bez potresa), čini se najboljom okladom za medalju na sljedećem EP-u i SP-u.

THE TRADE

Trade Howarda ispao je ne samo vrhunac ovoljetne tržnice, već i jedan od značajnijih tradeova zadnjih nekoliko sezone. Naime, očekivano preseljenje Howarda u mjesto gdje kad-tad završe svi veliki centri, dovelo je do rijetke situacije u kojoj su čak 3 od 4 momčadi uključene u posao izašle kao pobjednici, a, što je još zanimljivije, jedini gubitnik je baš ona momčad koja je imala najmanje šanse da se loše provede. Stoga, krenimo s njima.

Orlando

Stvarno je neka vrsta magije izvesti ovako loš posao kao što su to napravili u Orlandu. Jasno, kada se rješavaš franšiznog igrača, očekivan je rebuilding koji će biti dug i bolan. Zato direktna zamjena Howarda za Bynuma nikada i nije imala smisla jer bi ostavila Orlando u sredini poretka, bez mogućnosti pojačanja putem drafta. Međutim, fascinantno je da Magic iz ovog tradea nije uspio dobiti ni jednu od tri ključne stvari za početak rebuilding faze – mladi talent, lutrijske pickove i prostor na salary capu.

Umjesto da u Houston pošalju Turkoglua ili Big Babya, zadovoljili su se otpisom ne toliko problematičnih ugovora Richardsonu, Clarku i Duhonu. Umjesto da od Houstona dobiju puno vjerojatniji lutrijski pick Raptorsa, pristali su na tri picka prve runde sigurnih playoff momčadi (Sixersi na Istoku ne ulaze u playoff samo u slučaju da se Bynum raspadne u prvoj utakmici sezone). Na kraju, umjesto da pokupe jedan ili dva od mnogobrojnih lutrijskih talenata koliko ih Rocketsi imaju na raspolaganju, zadovoljili su se Vučevićom i Harklessom čiji potencijal s razlogom pripada u drugu polovinu prve runde drafta.

Ok, Rocketsi su potpisima Lina i Asika znatno smanjili mogućnost manipulacije salary capom, ne zaboravite da se njima novi ugovori Linu i Asiku vode u prosjeku ukupne garantirane svote, dakle koštaju ih 8 milja godišnje umjesto 5 koliko bi koštali Bullse ili Knickse da su ih izjednačili, ali čak i ovakvi Rocketsi bili su u mogućnosti sastaviti bolju ponudu od ove realizirane – zadnja godina Kevina Martina svakako djeluje privlačnije od 4 garantirane godine Afflala. I tu dolazimo do meni najmanje jasnog dijela cijele zamjene. Zašto bi, uz sve ove polovne vrijednosti koje su dobili za Dwighta, u Orlandu nakon svega pristali i na tri veterana koja im ovogodišnji roster čine skupljim nego bi bio da su ostavili Richardsona, Duhona i Clarka?

Postoje dvije škole mišljenja koje donekle opravdavaju ove poteze. Prva je ona koja zastupa tezu kako je novi GM Magica Hennigan, koji je do jučer kuhao kavu i donosio novine Popovichu i Bufordu, odnosno Prestiu (karikiram, naravno, ali angažman 30-godišnjeg genijalca dovodi do gornje granice trend angažiranja od Spursa odobrenih birokrata – kao i svaki trend, i ovaj je počeo dobro, ali nakon masovne eksploatacije sve dobre stvari ubrzo postaju karikature originala), namjerno izabrao najgori mogući scenarij kako bi se Orlando što duže zadržao na dnu i kako bi onda kroz dva, tri ili četiri drafta, posložio novu jezgru.

Teze iz druge škole kažu kako su vlasnici postali nestrpljivi i kako je cijeli posao realizirala klika iznad Hennigana koja odgovara direktno vlasnicima. Ovo drugo mi se čini puno realnije i zasigurno se radi o nekoj kombinaciji raznih pritisaka (odnosi među samim vlasnicima i direktorima Lakersa i Magica, agenti koji žele Dwighta u Lakersima i zauzvrat obećavaju sitne usluge), ali i nedoraslosti nove uprave situaciji. Kako god bilo, zahvaljujući novom ugovoru Nelsonu i dovođenju Afflala te gomili garantiranih rookie ugovora za upitne NBA potencijale, u Orlandu ne trebaju voditi brigu o salary capu minimalno iduće dvije godine, čime su poslali jasnu poruku NBA fanaticima, ali i svojim navijačima – ne očekujte od nas ništa osim novih Bobcatsa tijekom idućih sezona. A budu li imali sreće da na draftu pronađu svog Duranta i Westbrooka, očekujte zatim još minimalno toliko loših godina dok klinci stasaju. Ukratko, Orlando čeka minimalno 5 gladnih godina tijekom kojih će Jacque Vaughn postati trener s najgorim scoreom u ligi.

Lakers

Majstori iz Grada Anđela ovim potezom nisu samo pokrpali najveći dio rupa na rosteru i usput se lansirali u rang šampionskih momčadi, već su se pobrinuli da i nakon Kobeova odlaska Lakersi ostanu playoff momčad. Nema šanse da Dwight ne produži za maksimalan ugovor iduće ljeto, a s Dwightom na rosteru Lakersi će nastaviti svoj niz uspjeha koji uključuje, pazite sada ovaj podatak, samo 5 propuštenih playoff nastupa u 65 sezona. Da Magic nije bio prisiljen povući se iz košarke početkom '90-ih i da se Kobe, Phil i Shaq nisu popeli jedan drugome na vrh glave sredinom nultih, govorili bi o samo 3 lutrijske sezone u povijesti, odnosno njih 0 (nula, zero) u eri Jerrya Bussa.

Od kada je Buss kupio klub krajem '70-ih i okružio se Jerryem Westom, a zatim i Mitchom Kupchakom, ispada kako Lakerse iz playoffa može izbaciti samo splet okolnosti koji veze nema s košarkom. Ovaj pedigre pobjednika jednako je važan faktor u privlačenju igrača kao i sjaj i novac koji se veže uz Los Angeles. Uostalom, dosta vam je pogledati primjer Stevea Nasha koji ima i kuću u New Yorku i koji je isto tako mogao u Knickse, na jedino preostalo NBA tržište kojemu nikakvi porezi na luksuz nikada neće predstavljati problem. Čim su se na horizontu ukazali Lakersi čovjek nije dvojio ni trenutka između njih i Knicksa jer, ruku na srce, sinonim za New York je, usprkos svom novcu i sjaju, gubitništvo.

Dovođenjem Nasha riješen je šut iz vana, Dwight pokriva obrambene rupe i Lakersi su na papiru šampioni. Čak ni tanka rotacija više ne izgleda toliko tanko, dovođenje Jodiea Meeksa pravi je potez majstora jer dodaju 3&D igrača zadatka (Meeks u karijeri puca trice 40%) usred petorke kojoj ne treba nitko drugi nego bočni igrač koji će čekati u kutu na povratnu loptu i igrati obranu bez puno zanovijetanja. Naravno, ako situaciju stavimo u nešto realniji kontekst, godine Bryanta i Nasha te Dwightova nedavna operacija leđa svakako su razlozi za zabrinutost, kao i činjenica da rotacija, usprkos Meeksu i Jamisonu, i dalje ne ostavlja pozitivan dojam. Ali, poanta nije da imaš osiguran naslov na papiru početkom sezone, nego da imaš šansu na kraju. A to su Lakersi postigli. I, kao što spomenuh, još su se pobrinuli da i nakon Kobea imaju franšiznu veličinu na koju mogu pasti. Bolje ne može.

Jedini minus u ovoj situaciji, a koji bi bio isti i da je ostao Bynum, tiče se onog "a tko ovo more platit?" retoričkog pitanja. Naime, po novim pravilima koja na snagu stupaju od iduće sezone, Lakersi će za ovakav roster s 4,5 max ugovora (od čega Kobe vrijedi za dva jer je potpisan po starom pravilniku) plaćati oko 90 milja poreza (Nash, Kobe, Dwight i Pau koštat će ih 80 bez ikoga drugog). Godinu nakon toga, penali postaju još žešći i, ostane li Kobe na rosteru makar i s popustom kakav su Duncan i Garnett dali svojim momčadima, porez bi se mogao popeti i na 120 milja. Mislim, zamislite da netko plaća 3 salary capa kako bi imao šanse boriti se za naslov?

Teoretski, Lakersi koji godišnje samo od TV prava zarađuju oko 200 milja mogu bez problema pokriti ovakav trošak, posebice u današnjoj NBA koja je, usprkos nedavno donesenom kolektivnom ugovoru i dalje ostala nedorečena oko podjele profita (npr. u baseballu, koji nema salary cap, Yankeesi troše na roster u sličnom 3 prema 1 omjeru u odnosu na ostale, ali usput moraju dati i 30% od svega što zarade u zajednički fond). U NBA, momčadi s visokim profitima moraju tek financijski pokriti razliku između sebe kao poreznog dužnika i onih koji ne plaćaju porez zbog nemogućnosti da ostvare profit (po nekim izračunima radi se o 16 milja po gubitašu koje će pokriti Lakersi, Knicksi, ali i sve ostale momčadi koje plaćaju porez). Praktički, kako ispada da bi samo od ovih 200 milja od lokalnih TV prava (dakle, bez nacionalnih TV ugovora na razini lige, prodanih karata, dresova i ostalih sponzorskih ugovora) Lakersi mogli pokriti i svoju platnu listu od 80 milja i eventualni porez od 120 milja, što ih sprječava da se bahate?

Kako su Knicksi u sličnoj situaciji, jasno je kako ona priča o štednji oko Linovog novog ugovora nema smisla – Knicksi nisu produžili s ljubimcem navijača ne zbog financija, već zato što su se uvrijedili zbog Linova odbijanja njihovog prvotnog ugovora i njegovog izlaska na tržište. I ta sitnica je glavna razlika između Lakersa i Knicksa, vječnih pobjednika i vječnih gubitnika – dok su se Lakersi odrekli Bynuma, prvog centra u povijesti franšize kojega su sami izabrali na draftu i ljubimca obitelji Buss (nije tajna da je Jerryev sin Jim otkrio Bynuma i da je između njih vladao prijateljski odnos), radi boljeg igrača pri čemu nikakvi emotivni motivi nisu bili bitni, Knicksi su se odrekli svoje zlatne koke zbog čistog hira.

Jasno, usporedbe Lina i Howarda na razini talenta nemaju nikakve veze, ali na svim ostalim razinama, a posebice ovim poslovnim, radi se o sličnim situacijama. Lakersima je dolaskom Howarda vrijednost dodatno porasla, dok je odlaskom Lina vrijednost Knicksa pala za 50 milja na neopipljivom tržištu dionica, ali i gubitkom konkretnih sponzora u sličnoj, puno opipljivijoj vrijednosti (da ne spominjemo sve one razočarane navijače koji su hrlili kupiti Linov dres, lani najprodavaniji artikl čak i u Gardenu, a ne samo u Aziji).

Uglavnom, održavanja ovako skupog rostera nije više pitanje mogućnosti, već htijenja. Uspiju li Lakersi već ove sezone osvojiti naslov, odgovor na ovu dilemu bit će puno lakše pronaći. A za svaki slučaj, u blizini imaju i elegantno košarkaško rješenje – obzirom da je Gasol u novom poretku snaga sveden na sporednu opciju, njegovih 19 milja se uvijek mogu pretvoriti u solidnu klupu.

Philadelphia

Još jedna potvrda koliko je u NBA biti u pravo vrijeme na pravom mjestu jednako važno kao i ekspertiza (često i važnije). Još do prije nekoliko dana iz tabora Sixersa stizale su najave kako će njihov udarni visoki dvojac iduće sezone biti kombinacija Hawes – Brown, što je toliko bizarna tvrdnja da čovjeku nije jasno u kakvom je stanju novinar zatekao Douga Collinsa kada mu je ovaj bio spreman tako nešto reći (mislim, em se liga okreće brzim visokim igračima sposobnima igrati obranu na perimetru u što se nikako ne uklapaju ni Hawes ni Brown, em Hawes usprkos šutu nema atleticizam za biti krilna opcija pod košem, em Brown nema kvalitetu za ponuditi išta u startnoj roli). A onda, puf, samo tako i Hawes i Brown postaju nebitni jer Sixersi konačno imaju svog franšiznog igrača.

Odricanje od Iguodale u ovoj situaciji ne predstavlja problem – Iggy je bio all-star, ali ne i lider kakav treba svakoj momčadi da uđe u onu završnu fazu sazrijevanja. Sixersi su trebali promjenu kursa, a do nje će svakako doći jer, kao što znaju mudri ljudi, franšize ne rastu na grani, a pogotovo ne one koje dolaze u liku rasnih petica.

Jasno, Bynum možda na ljeto izabere drugi klub, ali ni to nije toliko tragična opcija obzirom da će bez njega Sixersi barem imati čiste račune i mogućnost da se okrenu brzom rebuildingu. Ostane li pak Bynum u gradu bratske ljubavi i potpiše li dugogodišnji ugovor (i da mu pri tome izdrže artritična koljena), Philly ima čovjeka oko kojega može graditi budućnost. Kako su prve Bynumove izjave izuzetno pozitivne i uglavnom iskazuju oduševljenje time što je konačno u momčadi u kojoj može biti prva opcija (čitaj – dalje od Kobea), šanse da Sixersi budu playoff momčad i tijekom idućih pola desetljeća poprilične su.

Denver

I dok su Lakersi i Sixersi napravili korak naprijed, Denver je napravio troskok naprijed. Tako vam je to kada zamijenite igrača zadatka poput Afflala all-star majstorom poput Iggya (Lakersi i Sixersi su se ipak morali odreći provjerenih vrijednosti za nešto bolje opcije). I ne samo da je davanje Afflalovih minuta Iggyu dovoljno da se Denver iz playoff momčadi koja ostvaruje između 40 i 50 pobjeda po sezoni prometne u izazivača koji će ostvariti između 50 i 60 pobjeda, ključno je što Iggy dolazi u sistem koji je kao stvoren za njegov stil igre.

Igoudala je all-rounder koji najbolje funkcionira u tranziciji, a Denver je izgrađen na Karlovom run & gunu. Njegov ne baš sjajan šut za beka bit će kompenziran izuzetnim šuterskim učinkom Lawsona i Galinaria, dok će on svojom obranom i čvrstinom, ali i osjećajem za asist, pokriti sve minuse koja ova dvojica imaju u svojoj igri (a time i Nuggetsi). Praktički, Denver je preko noći dobio nešto slabiju verziju Oklahome, s agresivnim playom, all-round dvojkom i ubojitom trojkom. Nema tu franšiznog talenta, ali tri all-star talenta odlična su jezgra. Dodaj im još potencijalni napredak McGeea, Farieda i duboku klupu i postaje jasno kako Nuggetse iduće dvije sezone čeka borba za sami vrh. Pri čemu se uvijek mogu osloniti na svoju izuzetnu dubinu i mogućnost da u nekom novom tradeu mladim snagama dodaju još talenta u naponu snage.

Oklahoma, Lakersi i Spursi i dalje ostaju članovi prve klase na Zapadu, ali Denver će biti odmah tu negdje, spreman iskoristiti svaku šansu koja se ukaže zbog eventualne ozljede ili nekih drugih problema. A o tome kakav će užitak biti gledati njihovu petorku u napadu i pratiti njen napredak u obrani, koji je nedvojben obzirom na Iggya i razvoj visokih (kojima će bez Harringtona u blizini ostati još više minuta za igru), nema potrebe posebno pričati. Zapad je opet prošao bolje i pojačao se iz ničega, kao što je već postao i običaj.

EARLY PR

U ovom ekstra ranom izdanju power rankingsa nećemo previše pričati o svih 30 momčadi, već ćemo pokušati ukazati na one koju su doživjele najveći skok ili pad u odnosu na promjene rostera koje su se dogodile.

Svih 30 momčadi da se podijeliti u 4 kategorije – izazivače, playoff momčadi, momčadi na rubu (tzv. bubble teams, odnosno one koje će se međusobno boriti za par preostalih playoff mjesta) i lutrijske momčadi.

Phoenix je odlaskom Nasha i potpisivanjem lanjskog udarnog krilnog dvojca Wolvesa definitivno konačno postao rasna lutrijska momčad, a sličan put iz sredine na dno doživio je i Portland koji sa samo tri dokazana NBA igrača na ovakvom Zapadu ne može daleko čak ni ako LaMarcus Aldridge odigra najbolju košarku u životu. Houston je nakon svih promjena također lutrijska momčad, a to znači da su se Kingsima, koji i dalje ne izgledaju ništa spremniji da napuste lutriju, pridružile tri franšize koje su do jučer životarile na rubu.

Minnesota, Golden State, pa čak i New Orleans, borit će se s Dallasom i Jazzom za dva zadnja playoff mjesta na Zapadu, s tim da sam osobno spreman Jazz staviti čak i među sigurne, obzirom na solidan posao koji su napravili tijekom tržnice da pojačaju postojeću jezgru. Iako Hornetsi imaju potreban talent, teško da su dorasli bitci koja će se voditi između preostale tri momčadi. Dallas ima Dirka i sjajan sistem, Wolvesi imaju talent i konačno nešto nalik rotaciji na boku, a Warriorsi dovoljno potrebnih sastojaka u vidu talenta. Dallas možda ima malu prednost čisto zbog tog know how elementa, ali bude li Rubio spreman i izvuku li od Roya i Kirilenka dovoljno, odnosno poslože li se Warriorsi i pri tome ostanu zdravi, ne bih se kladio da će Mavsi proći u ovoj nabrijanoj konkurenciji.

Među sigurnima su praktički sami izazivači – Lakersi, Thunder i Spursi, te Memphis i Denver koji imaju dovoljno oružja da iskoriste priliku iz sjene, a jedino mi se Clippersi ne čine kao momčad dostojna puta do Finala. Njihova ovoljetna trgovina i posezanje za veteranima poput Billupsa (koji se pokušava vratiti nakon pucanja Ahilove tetive), Odoma (pukao psihički), Hilla (40 godina), Crawforda (38% šuta iz igre), , Turiafa (nebitan Miamiu) ili Hollinsa (nebitan Bostonu) priliči momčadi u naponu snage spremnoj za osvajanje naslova kojoj nedostaje samo mali poticaj s klupe, a ne franšizi u slaganju koja nakon prve dvije igračke opcije dugoročno gledano nema još ništa posloženo (Jordan je upitnik, a i Butlerov rok trajanja je pri kraju). Playoff im ne može pobjeći, kao ni novih 50 pobjeda, ali za nešto više od toga treba im podrška bolje rotacije od članova KK Gerijatrija.

Da li su nešto više fantastične sezone Paula i Griffina? Pa, zašto ne, moguće su, ali želim ukazati kako bi sve bilo puno, puno lakše da se Vinnie Del Negro, osim što se igra trenera, ovoga ljeta uz dopuštenje Sterlinga nije odlučio igrati i GM-a - škrti vlasnik Clippersa nije smatrao dužnim da nakon odlaska Neila Olsheya u Blazerse angažira novog GM-a, pa su sav posao oko sastavljanja rostera obavili Vinnie i onaj tko se toga jutra našao uz aparat za kavu.

Na Istoku se Orlando pridružuje Bobcatsima, a u lutrijskom rangu ostaju i Cleveland, Detroit, Washington i Milwaukee. U principu bi Wizardsi i Bucksi mogli ostvariti dovoljno pobjeda da ih proglasimo rubnim momčadima, ali misli li itko da će se toliko popraviti da izazovu hrpu graničnih momčadi na Istoku poput Knicksa, Atlante, Philadelphie i, po novome, Chicaga? Pad Bullsa je pak možda i najveći šok u odnosu na prošlu sezonu, ali tako vam je to kada ostanete bez najboljeg igrača i bez drugog najvećeg oružja – klupe.

U biti, jedina od lanjskih lutrijskih momčadi za koju smatram da se može priključiti u eventualnu borbu za osmo mjesto i možda preskočiti Hawkse, Bullse ili Sixerse, su Raptorsi. Dovođenjem Lowrya i dodavanjem hrpe korisnih igrača, od dva rookiea (Ross i Valanciunas) do Fieldsa, ne samo da su pojačali rotaciju i stvorili preduvjete za dodatan napredak u obrani, već imaju i roster koji će konačno nešto moći zabiti.

Ako su Bullsi doživjeli najveći pad preskakanjem jedne cijele kategorije, Netsi su doživjeli najveći skok – iz lutrije u playoff. Nisu izazivač u rangu Heata, Celticsa, pa čak ni Pacersa, dakle nisu momčad koja će lakoćom probiti brojku od 50 pobjeda, ali Deron Williams ima sasvim dovoljno oružja da ih mirno uvede u playoff i, što je možda i najvažnije, postavi ih za klasu ispred Knicksa. Problemi u obrani i tanka klupa koštat će ih ozbiljnijih rezultata, ali eventualno polufinale Istoka u prvoj godini u Brooklynu definitivno je sjajan rezultat (nažalost, nestrpljivost koju su iskazali u slučaju Howard koštat će ih značajnije uloge u ligi u budućnosti).

27Jul/120

30 F0R 30: ORLANDO

Posted by Gee_Spot

SCORE: 37-29

MVP: Ryan Anderson

X-faktor: Dwight Howard

Peta sezona Stana Van Gundya za kormilom Magica najviše će se pamtiti po konačnom raspadu jedne generacije (koju je, ne tako davno, nekoliko utakmica dijelilo od naslova) i urnebesnoj nespretnosti/nezrelosti pri izjavama kojom je Dwight Howard na sebe navukao prezir većine NBA fanatika koji ni inače baš i nisu skloni navijati za, kako ono Wilt reče, Golijata. Orlando je tako u samo pola desetljeća uništio jezgru izgrađenu oko najdominantnijeg centra u ligi te je postalo očito kako GM Otis Smith više nema manevarskog prostora za izmisliti potrebna pojačanja (za što je najvećim dijelom sam zaslužan zbog niza katastrofalnih odluka među kojima se slučaj Turkoglu nameće kao antologijski primjer Smithova vizionarstva – prvo ga pustiš jer je skup i jer ulazi u zenit karijere, iako je bio treći igrač po kvaliteti na rosteru, pa dovedeš još skupljeg Cartera koji je zenit već prošao, a onda Cartera pretvoriš u istrošenog Turkoglua).

Najveći njegov grijeh je ipak nesposobnost da Dwighta okruži igračima iste generacije i stvori privid dinastije. Orlando se od odlaska Shaqa vukao kroz ligu kao 50-50 momčad, uživajući u mogućnosti potpisivanja slobodnih igrača kojima je Florida uvijek atraktivna destinacija i ne zamarajući se draftom. Međutim, kako su ozljede uništile budućnost momčadi koja je trebala biti izgrađena oko Granta Hilla i Tracya McGradya, 2004. je došlo vrijeme da se okrene nova stranica. McGrady je poslan u Houston, a Orlando je potonuo na dno za što je bio nagrađen ultimativnom nagradom – idućim velikim franšiznim centrom, drugim u povijesti franšize nakon Shaqa.

S Dwightom na rosteru (od prvog dana, usprkos tek 19 godina, bio je double-double mašina) i nizom veterana preostalih od stare momčadi (među kojima je bio i Grant Hill, kao za inat opet zdrav i koristan), Orlando se opet dignuo na 50-50 razinu i tako zalupio vrata potencijalnom dodavanju novog talenta preko drafta. Praktički, to je u startu osudilo Dwighta na život s veteranima i plaćenicima pristiglim preko tržnice. Do dolaska Van Gundya, Magic je pogodio s potpisima dva takva - Turkogluom i Lewisom. Međutim, pri tome su se osudili na neprirodan spoj 22 godine mladog centra koji se tek uči igri i dva veterana na korak do 30-e kojima je biološki sat već počeo otkucavati (to što je Magicu dobrim dijelom otkucan i manevarski prostor nakon što je Lewis dobio preverzni ugovor u razini Garnetta, Bryanta i Duncana, za neku je drugu priču).

Uglavnom, dok je Dwight iz sezone u sezonu bio sve bolji, Lewis i Hedo su vidno usporavali, što je dovelo do prvih trzavica i popriličnih frustracija zbog kojih je bilo jasno kako svlačionica Orlanda baš i nije najzdravija sredina. Usred svog ovog kaosa kao putokaz stajao je simpatični, ali i prgavi Van Gundy, koji je, slaganjem momčadi oko Dwightove obrane i šutiranja trica u napadu, u prve 4 sezone na kormilu uspio ostvariti postotak uspješnosti od minimalno 62%. Fascinantno je pak da mu je nešto slično zamalo pošlo za rukom i ove godine – usprkos svim problemima s rosterom i u svlačionici, Orlando je lakoćom ušao u playoff s 56% dobivenih utakmica.

A problema je bilo i previše. Po prvi put pod Van Gundyem obrana nije bila u top 6 (tek 12.), što se prije svega može pripisati Howardovom blijedom izdanju – imao je najslabiji prosjek blokada i najmanji broj faulova u zadnjih 5 sezona, a da koncentracija nije bila isključivo usmjerena na parket govori i očajan učinak s linije slobodnih – Howard je poznat kao loš izvođač slobodnih, ali pad s 60% na 49% prevelik je da bi se samo tako pripisao slučaju. Bez najboljeg igrača u punom pogonu, Orlando je na životu održavao sjajni tricaš Ryan Anderson, idealan partner pod košem Howardu, koji je lakoćom kažnjavao potrebu protivnika da oba visoka igrača drži u blizini reketa kako bi se stigli pozabaviti Howardom.

Međutim, nakon što je Van Gundyu pukao film i nakon što se pred kamerama izlajao o Dwightovim pokušajima da ga smijeni, kotrljanje Magica na račun rutine naglo je prestalo. Do tog trenutka postojao je privid nekakve funkcionalne momčadi, ali poslije toga sve maske su pale. Od scorea 32-18 (64%), Magic je potonuo na 5-11 u zadnjih 16 utakmica, najvećim dijelom zato što je Dwight odlučio da su mu bolovi u leđima odjednom postali neizdrživi (u spomentoj završnici sezone obukao se u dres samo 4 puta). Naravno, u ovom slučaju nikakva Ewing teorija nije dolazila u obzir – Anderson, kao jedini igrač Magica uz Dwighta vrijedan titule all-star talenta, postao je prelaka žrtva protivničkim obranama koje su sada mogle fokusirati na zaustavljanje njegova učinka s perimetra. Šut za tri mu je pao s 42% na 33% u završnici sezone, što je bilo dovoljno da mu sruši sezonski prosjek na 39%, a nije bilo druge napadačke opcije koja bi mu pomogla ponijeti teret u napadu.

Jason Richardson i J.J. Redick jedina su dva preostala igrača na rosteru koja su tijekom sezone ostvarila brojke vrijedne startne uloge u playoff momčadi, ali ni ova situacija ne može bez ironije obzirom da je najveći dio minuta Reddick odradio kao back-up Richardsonu (da bi otvorio što više zajedničkih minuta dvojici najproduktivnijih swingmana, Van Gundy je prema kraju sezone sve ćešće Richardsona gurao na trojku). Turkoglu je i dalje sjajan asistent i solidan šuter, ali dani u kojima je mogao kreirati šut sebi i drugima odavno su prošli i ove sezone je igrao na razini lidera druge postave. Ipak, daleko najveće igračko razočaranje bio je playmaker Jameer Nelson koji je vidno nepripremljen ušao u sezonu, odigravši njen prvi dio ispod svake razine. Kako je tijekom godine hvatao formu, popravaljao se i njegov učinak, ali finalni učinak jedva da ga drži iznad zamišljene Felton linije koja dijeli startnog playa od solidnog back-upa.

Iako je u playoffu ostavio odličan dojam guranjem Roya Hibberta iz reketa i nizom pogođenih šuteva s poludistance (čime je praktički zaslužio titulu Orlandova MVP-a u seriji protiv Pacersa), Big Baby Davis odigrao je katastrofalnu sezonu – tip ne skače, nije u stanju trčati i forsira igru licem košu koja rezultira s kriminalnim postotcima šuta za visokog (42%). Stoga dojam iz playoffa treba pripisati slučajnosti malih uzoraka, ali i činjenici da su Pacersi zatvorili sve ostale opasnosti od strane Magica, što je Davis jedva dočekao da glumi heroja. Davis je širok i težak i kao takav bez problema je mogao odglumiti Howarda u 1 na 1 guranju s žgoljavim Hibbertom, ali, preuzevši Dwightove lopte u napadu šut je digao "čak" do 44%, bez pravog skakačkog učinka i s mentalitetom crne rupe (4 asista u 5 utakmica). To što je Orlando došao do one 1 pobjede sa zatvorenim Andersonom i ovakvim učinkom drugog visokog, samo je još jedan kompliment Van Gundyevom zanatstvu. Ujedno i zadnji kojega je zaradio u Orlandu. Obzirom na manjak kvalitetnih komentatora, držim fige da se pridruži bratu u kabini i tako dodatno obogati iduću NBA sezonu. Trenera ionako ima sasvim dovoljno.

FAST FORWARD

Van Gundy je bivši, bivši je i Otis Smith, a uskoro će to biti i Dwight. Dok novi GM Rob Hennigan (by San Antonio Spurs) bira trenera i najbolji paket za Dwighta, odrađen je i trade koji jasno ukazuju da će Orlando krenuti u potpuni rebuilding. Umjesto potpisa novog ugovora s Ryanom Andersonom, idealnog Dwightovog partnera poslali su u New Orleans. Iako je Anderson dovoljno mlad da bi mogao biti dio buduće jezgre, njegove šuterske kvalitete preopasne su za momčad koja lovi najveći mogući broj kombinacija u draft lutriji.

Također, iako 8 do 10 milijuna nisu prevelika cifra za treću opciju ozbiljne playoff momčadi, u situaciji u kojoj Magic definitivno nije jedna o tih i pri tome ima već krcat salary cap (čak i bez Howarda), ostanak Andersona nije imao smisla. Ako ništa drugo, Hennigan je barem izvukao solidnog Gustava Ayona od Hornetsa koji će odraditi posao u rotaciji pod košem, a da pritom neće previše ugroziti lov na prvi pick. Za sve ostalo trebat ćemo pričekati rasplet situacije s Howardom.

JEZGRA: Dwight, Hedo, J Rich, Redick, Nelson, Davis, Ayon (60 milja)

ROSTER: jezgra + Duhon, Q Rich, Nicholson, Harper, Clark (70)

- Henniganov plan, uz opako tankiranje, uključuje i dodatni priliv pickova, mladog talenta i prostora na salary capu u zamjenu za Howarda

- u najboljem slučaju, Orlando bi iduće sezone mogao završiti s dva lutrijska picka (svojim i npr. onim od Toronta ako se realizira trade s Houstonom), par novih mladih talenata koje mogu priključiti svom ovogodišnjem picku Nicholsonu i manje od 20 garantiranih milja na salary capu (ako se usput riješe Turkogluova ili Davisova ugovora)

- u najgorem, dobit će prostor na salary capu i svoj pick (postoji i još gora opcija, da Dwight ostane još ovu sezonu, iako to više nije ni smiješno)

- iako na raspolaganju imaju i mini-midlevel i dvogodišnju iznimku i iznimku na račun Andersonova tradea u vrijednosti punog midlevela, možemo očekivati mirovanje do iduće sezone (možda potpišu rookie centra Kylea O'Quinna za minimum, momak je odlično odradio ljetnu ligu i zaslužuje priliku), dijelom jer jednostavno nema potrebe da troše, dijelom jer treba ostaviti mjesta na rosteru za prihvat eventualnog viška igrača u tradeu za Howarda

15Apr/128

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – CENTERS

Posted by ispdcom

Nastavlja se izbor top 10 igrača po pozicijama, na red su stigli centri. Standardni tročlani žiri ni ovaj put nije imao lak posao, dijelom zbog solidne ponude, a dijelom zbog i njima samima zbunjujućih kriterija. Kako biti objektivan kada ne postoji nijedan alat koji ti može pomoći izabrati deset imena, a da pritom u obzir uzima i kontekst, a ne samo brojke? Na kraju ispada kako najveći teret kao i uvijek pada na dobri stari eye test, a taj je pouzdan kao i Shaquille O'Neal na liniji slobodnih. Ali, u tome faktoru neizvjesnosti ionako se krije najveća draž najdraže lige, a nadamo se kako se barem dio toga prenio i na ove izbore. Prije bacanja na novi tekst, uvijek se možete prisjetiti i ranijih.

MBE SMALL FORWARDS

MBE SHOOTING GUARDS

MBE POWER FORWARDS

Gee: Ovaj izbor počinjem sličnom rečenicom kao i sve dosadašnje - najlakše je bilo izabrati vrh, puno više muke imao sam oko sastavljanja donjeg dijela liste. Prva dva imena ne trebam posebno objašnjavati - Dwight Howard jedini je franšizni centar danas u NBA, a Andrew Bynum je u ovoj sezoni, prvoj bez zdravstvenih problema, potvrdio da se približava toj ulozi. Na stranu upitni karakteri, posebice Dwightov (čovjek usprkos dvije godine više djeluje nezrelije čak i od pacijenta kakav je Bynum), ali njihove fizikalije i talent čine ih ponajboljima na poziciji.

Kontekst također potvrđuje ovaj dojam - Magic bi bez Dwighta bio lutrijska momčad, a Lakersi bez Bynuma bi se danas itekako mučili za ulazak u playoff. Ovo što ću reći zvučat će blesavo, ali, ako isključimo predrasude i stvari sagledamo iz najšireg mogućeg kuta, njih dvoje su u ovom periodu lige svojevrsni Russell i Chamberlain generacije, barem na ovom najbanalnijem, statističkom nivou.

Sickre: Ne možeš upotrijebiti poredbu s Russellom, nju je već Tommy Heinsohn iskoristio za Grega Stiemsmu. A ove dvije mrcine s psihom srednjoškolki su definitivno vrh ponude centara. Za Howarda je jasno da prosječnu ekipu čini vrhunskom obrambeno, dok u napadu uvijek može zabiti dovoljno, iako upada u oči kako sve ove sezone nije nadogradio arsenal nekim go-to pokretom.

Bynum je iz napadačkog aspekta daleko profinjeniji igrač, ali pošto mu je ovo prva sezona koju igra bez ozbiljnije ozljede, treba vidjeti hoće li ovo postati zdravstveni trend ili samo anomalija. Ako ga posluži zdravlje, ne isključujem potencijalnu zamjenu uloga. Mislim, ne samo da je mlađi od Howarda, već ga uvijek treba udvajati i čak mu ni Jason Collins ne može ništa.

Birdie: Mislim da je svima jasno kako je Dwight najbolji centar lige usprkos svim navedenim nedostatcima. Jasno je i da je Bynum odmah iza njega, a za razliku od Sickrea ne vjerujem kako će se Bynum u skorije vrijeme približiti Dwightu, usprkos tome što posjeduje tehniku koju Dwight vjerojatno nikada neće imati. Ali, meni nije pretjerano od gusta gledati njihovu košarku – kod Dwighta se sve svodi na fizikalije, a Bynum je žrtva činjenice da se u Lakersima i dalje sve vrti oko Kobea. S druge strane, gledati Marca Gasola u akciji je potpuna suprotnost. Njegov košarkaški IQ dopušta Memphisu da ga koristi kao playmakera, imam osjećaj da se 90% postavljenih napada Grizzliesa vrti preko njega na visokom postu, a toliko dobro koristi svoje prednosti da moram priznati kako bi radije imao njega nego Paua, samo zbog te raznovrsnosti.

Gee: Gasol je definitivno treći čovjek, lanjsko najugodnije iznenađenje koje se ove sezone potvrdilo kao možda čak i drugi igrač franšize. Njegov značaj za Memphis je neprocijenjiv jer na prste jedne ruke možeš nabrojati prave centre u ligi koji su u stanju pomoći momčadi i u napadu (može odigrati leđima i licem košu, zabiti i razigrati s vrha posta kao prava old-school petica) i u obrani (zatvara reket sjajnim postavljanjem i igra solidnu 1 na 1 obranu).

Sickre: Apsoulutno se slažem s Gasolom na trećem mjestu. Njegova dodavanja s vrha reketa, pogotovo kad izvede nekakav no look pass su jednostavno predivna.

Birdie: Sada imamo svojevrsni paradoks - na prva dva mjesta imamo igrače koji su tu prije svega zbog fizikalija, a onda slijedi čovjek koji nam se sviđa igrom. Gdje je tu logika?

Gee: Istina, Gasola više volim gledati nego Dwighta i Bynuma (iako u zadnje vrijeme Bynuma obožavam, posebice od kada je postao buntovnik), smatram ga čak i kompletnijim igračem i prototipom centra za razliku od ovo dvoje. Ali, dati nekome prednost samo zato što je je oku ugodniji jednostavno nije ni zrelo ni racionalno. Kad se čovjek nađe u ovim nedoumicama oko nekih igrača, onda je najbolje da upotrijebi dva testa.

Prvi se tiče brojki u međusobnim dvobojima i jasno govori kako je Gasol uglavnom nemoćan protiv Bynumove dužine i spretnosti u postu, a nešto bolje se nosi s drvenijim Howardom. Ipak, protiv obojice igra ispod svoje razine efikasnosti.

Drugi test se odnosi na zamjenu uloga. Orlando s Gasolom umjesto Howarda teško da bi ostao na istoj razini – nedostatak kontrole skoka i reketa osudio bi ih na polaganu smrt. Lakersi bi prošli nešto bolje obzirom na prisustvo brata Gasola koje bi im omogučilo više high-low igre u postu, ali najveći pomak bi ipak osjetio Memphis koji bi odmah pretvorio u najbolju obranu lige (zamislite Allena i Conleya s Dwightom u pozadini) ili bi barem postao puno učinkovitiji napadački (trenutno su u donjoj polovici iz razloga što ni jedan njihov igrač ne zahtijeva udvajanje, dok s Bynumom to ne bi bio slučaj).

Što se tiče ovog zapažanja o enormnom korištenju Gasola na vrhu posta, brojka od 90%, koliko god simbolična bila, čak i nije previše daleko od istine. Po podatcima sa synergya, 17% organiziranih napada Memphisa završava preko Gasola (kroz razne cutove i poneki hand off, a tu je i njegov solidni vanjski šut). Kad bi dodali još sve one hokejaške asiste koji vode do nečijeg otvorenog šuta, brojka sigurno prelazi 20%.

Čisto da provjerim ove podatke, bilježio sam akcije u nedavnom susretu protiv Clippersa. Od 75 pokušaja Memphisa, njih 14 je išlo preko Gasolovog high posta. To iznosi oko 20 %, a, kad odbijemo tranziciju i računamo samo postavljene napade, brojka raste na skoro 25 %. To samo potvrđuje koliko je Gasolov osjećaj za asist bitan ovoj momčadi. Dodamo li još post situacije u kojima se nađe (njih oko 5-6 po utakmici, što je dodatnih 8-10%) i kad bi pribrojili još i svaki pick & roll u kojem sudjeluje, ispada da se svaki drugi napad Memphisa vrti oko njega.

Birdie: Na četvrto mjesto dolazi Timmy. Njegov košarkaški fanatizam, spremnost potpunog podređivanja momčadi i prije svega sjajna igra, stavlja ga u poziciju najboljeg igrača 'nultih' i igrača po kojem mjerim sve druge. Reći za nekoga da igra kao Timmy, to mi dođe kao najveći mogući kompliment (Marc Gasol ima nešto od toga). Njegova igra kao da ne pada - Popovich je opet dokazao da je najbolji trener, Parker igra možda najbolju sezonu karijere, ali Timmyev učinak je po meni ključan. Svoje godine i manjak brzine prikrio je maksimalnim korištenjem košarkaškog IQ-a, postavljanjem u obrani i all-round učinkom u napadu. Popovich od njega izvlači maksimum i zbog odlično dozirane minutaže, ali to valjda ide u paketu.

Gee: Iako se slažem sa svime rečenim za Timmya, kod mene je ipak za poziciju niže, na petom mjestu. Četvrto mjesto ide Tysonu Chandleru, light-Dwightu fizikalijama i učinkom, ali uber-Dwightu mozgom i srcem. Timmy je još uvijek profesor košarke za drvenog Tysona, ali Chandler je do savršenstva doveo svoj limitirani napadački arsenal koji je uglavnom sastoji od zakucavanja, tip-inova, alley-oopova i kupljenja sličnih otpadaka, a sve bazirano na fantastičnom kretanju i osjećaju za prostor. Ono što ga je mučilo u New Orleansu bila su slobodna bacanja, ali zadnje dvije sezone ih puca sa skoro 70%, što je enorman napredak od onih sezona ispod 60% zbog kojih je često morao propuštati i završnice.

Danas je to igrač bez mane koji je svoj talent razvio do kraja, a prednost pred Timmyem mu dajem čista srca jer je također dokazani šampion, neumorni ratnik i, možda i najvažnije, bolji obrambeni igrač. Timmy je uz Marca Gasola možda najkompletniji centar lige, old school igrač kroz kojega se može vrtiti svaki napad, ali Timmy je danas obrambeno tek dobar pozicioni igrač. Ono gdje pati je pokrivanje izvan reketa, posebice prilikom pick igre i preuzimanja, a upravo je tu Tyson doktor i upravo je njegova sposobnost da pokriva svaki centimetar prostora, jednako brani svakog igrača i spriječava mismatch, njegova najveća snaga. Najluđe od svega, nakon obrane pick igre, uvijek se stigne vratiti u reket i zatvoriti ga. Uostalom, podatak da su Knicksi nakon Celticsa primili najmanje koševa iz post-up situacija dovoljno govori, Chandler je podjednaka energetska bomba i 1 na 1 monstrum kao i Garnett, samo s još više dužine na raspolaganju.

Sickre: Na broj četiri stavljam Tysona Chandlera koji je, osim tih obrambenih kvaliteta, samo takav timski igrač, jedan od rijetkih centara koji kretnjama u napadu i čitanjem igre svog playa čini boljim igračem. Ove sezone je dobrim dijelom su-odgovoran za Linsanity.

Duncana ne mogu staviti na peto mjesto jer mu je uloga proteklih sezona namjerno ograničena kako bi bio spreman za playoff te samim time ne nosi momčad kao neki od protukandidata mu. Ali, već to što je u poodmakloj dobi uopće kandidat na ovom izboru, dovoljno govori o ovoj legendi. Na peto mjesto ipak stavljam jednog od najboljih post igrača u ligi, Big Al Jeffersona, koji je unatoč klimavim koljenima nositelj jednog od ugodnijih iznenađenja sezone, Utah Jazza.

Birdie: Tyson Chandler i Al Jefferson slijede i na mojoj listi. Chandler je konstanta Knicksa, a energija koju donosi u obranu je nevjerojatna. Što se Jeffersona tiče, Big Al je možda centar s najraznovrsnijim rješenjima u napadu - spustit će se pod koš, pucati iz vana, dijeliti lopte, sve podjednako uspješno. Kada bi mu obrana bila barem približno napadačkom nivou, bio bi pri samom vrhu ove liste. Bit će zanimljivo pratiti kako će se razvijati ta situacija s visokim igračima u Jazzu. Logika nalaže da bi jedan od dvojca Millsap-Big Al trebao biti trejdan, ali koji?

Gee: Mislim da drug Sickre malo podcjenjuje Timmya, posebice njegovu rolu u Spursima, ali, s druge strane, pošten je argument da Big Al ipak nosi veći teret u svojoj momčadi. Sasvim drugo pitanje je teret čega, obzirom da njegova momčad opet visi u trci za playoffom i tu joj Big Al svojom mizernom igrom u obrani i prosječnim skakačkim učinkom baš i ne pomaže.

Čovjek je s druge strane monstrum u napadu, ali zanimljivo je bilo ono jedno istraživanje o mjestima s kojih se uzimaju šutevi. Big Al je ispao prvi u ligi po količini lopti koje potroši na šuteve s najgorih pozicija na parketu (poludistanca, lijevo ili desno od reketa). Fascinantno je da čovjek ima ovakve brojke obzirom da iz godine u godinu sve manje koristi onu sjajnu leđnu tehniku i meku ruku - drop stepove i hookove potpuno je zamijenio šutem s poludistance. Tako da mislim kako je 70% skok-šuta previše za centra, makar on i ne bio prava petica. Tip jednostavno igra luzersku košarku.

Big Ala tako ipak ne mogu stavit ispred mladog pastuha Hibberta, koji ima svojih mana, ali koji je ipak centralna figura svoje momčadi i barem se trudi biti old school petica. Njegova igra leđima je sve bolja, pregled terena solidan, ali ono što cijenim kod njega je ogroman trud koji ulaže u guranje u postu umjesto lagodnog života izvan reketa. All-star pozivnica je stigla preuranjeno (pogotovo pored živog Chandlera), ali momak je na najboljem putu da postane odlična opcija u oba smjera, što pravi centar i treba biti. Visina za smetati u reketu je tu, talent za vrtiti akcije u napadu je tu, sad još samo malo da glava i tijelo dođu na istu valjnu duljinu i eto nam još jednog rasnog centra u NBA (i u playoffu, što nije nevažno).

Big Ala također ne mogu staviti ni na poziciju broj 7, jer nju čuvam za našeg Andriju. Znam, znam, Bogut već dvije sezone nije odigrao poštenu utakmicu, ali ne mogu zanemariti činjenicu da kad je spreman – rastura (odnosno, rasturao je). Kompletan centar, stup obrane, u biti potpuno isti igrač kao Gasol (puno bolji u postu, ali zato puno slabiji asistent), u stanju nositi teret i u obrani i u napadu. Da je zdrav valjda bi bio i broj 4 na ovom izboru, ovako se samo ostaje nadati da će dogodine konačno biti spreman i da će opravdati moj glas. 27 godina je granica na kojoj se puca, tu se centri skloni ozljedama ili potpuno slome ili postanu franšizni igrači, ostaje nada da je Andrew manje Walton, a više Ilgauskas.

Sickre: Bogut? Imam dojam da čovjek već godinama ne igra, još otkad je Iverson napustio ligu. Što onda s Horfordom? Ma koliko dragi bili ti igrači, mislim da nema dovoljno uporišta kako bi ih rangirali u ovom izboru.

Timmy tako stavljam na šestu poziciju, a Hibberta na sedmu. Roy jest definitivno old school centar, ali mi prečesto nestaje s terena i ne dominira u mjeri u kojoj bi trebao obzirom na visinu. Tome vjerovatno kumuju i one čačkalice od nogu.

Za ove tri preostale pozicije konkuriraju Noah, Cousins, Monroe i Gortat u nekom poretku, možda čak i u ovome.

Gee: Kad smo već kod toga, Horford mi je broj 9. Ne igraju, istina, ali ne gledamo košarku od jučer, imamo dovoljno dokaza na temelju kojih možemo procijeniti kvalitetu njega i Boguta. Ja sam stvar postavio jednostavno, prednost dajem pojedincu oko kojega bi sutra najradije slagao momčad.

Bogut na maskimalnom ugovoru, čak i usprkos sklonosti ozljedama, čini mi se boljim izborom nego Big Al na jednakom ugovoru. Radije ću riskirat i (možda) dobit franšiznog centra koji me može odvesti do playoffa, nego imati solidnog igrača koji zauzima ključno mjesto na parketu bez da zauzvrat daje garanciju pozitivnih rezultata.

Horford pak, slično kao i Big Al, nije centar, ali njemu to ne smeta da iz godine u godinu i skakački i obrambeno drži reket Hawksa pod kontrolom i usput pruža granične all-star partije u napadu.

Sickre: Kako možeš znati kako će igrač koji nema kontinuitet reagirati na povratak na parket? Puno je više negativnih primjera nego uspjelih. Mislim da je prevelika kocka u pitanju. Big Al ne garantira spektakl, ali bolje centar na parketu nego na štakama.

Moji glasovi za osmo i deveto mjesto na kraju idu Cousinsu i Monroeu zato što nisu ni blizu plafona, a već su izrazito napredovali. Prvi je fantastičan napadač koji mora još puno učiti o obrani, ali njegova nepredvidivost kombinirana s eksplozivnošću i kretnjama u i uz rub reketa su, na trenutke, remek djela. Da je u nekoj normalnoj sredini, ne bi većinu vremena proveo gradeći još s collega poznatu reputaciju problematičnog lika, već bi učio kako braniti obruč.

Monroe ima potencijala postati igrač sličan Marcu Gasolu. Mana mu je što je još uvijek prilično mekan i da ga se istjerati ispod obruča te slabo blokira šuteve i preusmjerava promet u reketu. Obzirom da igra u groblju od momčadi koja niti ima poštenog playa niti identitet igre, Gregovi ovogodišnji nastupi su najava puno većih stvari u budućnosti.

Za deseto mjesto se sad bore Gortat i Noah. Gortat živi od Nasha, ali je isto tako gledajući Phoenix jasno kako je on uz Stevea glavna poluga Sunsa. Čovjek ima itekakve vještine u napadu, a meni se ipak najviše svidio onda kad je stigao iz Orlanda i počeo pizditi kako nitko ne igra obranu u ekipi. Kvragu, kad se sjetim pick'n'rolla s Nashom, Gortat ide na devetku, a Monroe pada na deset. Pa pa Noah, sori Gators Nation.

Birdie: Noah je u stanju vući lopti od koša do koša nakon skoka u obrani te odlično asistira. Nema šut, ali će zabiti ono što treba, o napadačkom skoku ne treba previše pričati, a ni u obrani nije loš. Dapače, rijetko koji visoki igrač može preuzimati bekove poput Noahe, a da ne ispadne kao da je na streljani. Najveći Noahin problem je nekonstantnost, odnosno loši ulasci u sezonu koji su očigledno uvjetovani dobrom travurinom na Floridi ili gdje li već Noah obitava tijekom ljeta. Dodatni plus mu je što energijom može diči cijelu momčad kada zatreba, zbog čega je na neki način i vođa Bullsa. Nije vanserijski talent i ne može pokriti sve rupe u obrani, ali, bez grižnje savjesti i s tek malo (ok, malo više) navijačkog impulsa, stavljam ga na sedmo mjesto moje liste.

Poziciju iza njega namijenio sam Hibbertu koji ponekad djeluje prepasivno. Možda je krivica u Pacersima, možda u tome što je već dosegnuo svoj plafon, ali čovjek bi trebao nositi još veći teret.

Greg Monroe je deveti, a da igra u boljoj momčadi možda bi bio i više pozicioniran. Kod njega mi se sviđa ustrajnost i volja da odradi sve potrebno pod košem. Ima solidnu tehniku i zna kako završavati napade, bilo šutom, bilo asistom, pa se nadam kako će sljedećih godina još napredovati.

Oko zadnjeg mjesta liste imao sam više dvojbi i na kraju sam se odlučio za Cousinsa. Sviđa mi se talenet, a nadam se kako će se tijekom godina i malo urazumiti. Kingsi u njemu definitivno imaju igrača oko kojeg mogu graditi momčad, ostaje za vidjeti čime će ga u budućnosti okružiti.

Ostali? Boguta i Horforda nisam stavio na popis radi ozljeda, a da Varejao zdrav dočekao kraj sezone vjerojatno bi upao na listu. Gortat je prvi ispod crte.

Gee: Cousins je super potencijal, al' ima više 3-15 šuterskih partija od nekog beka, zar mu je potrebno ovako rano u karijeri podilaziti? Za tipovanje na Gregov razvoj vas mogu razumjeti, ali Cousins mi je malo too much.

Gortat i Peković su pokazali fenomenalan potencijal, ali njihova igra je još pod velikim upitnikom - pitanje je može li Gortat zadržati formu startera i bez Nasha jer nije ni upola dominantan u reketu kao što je u pick 'n' roll igri, odnosno može li Pek i dogodine biti ovako nezaustavljiv sada kad obrane već imaju dovoljno informacija o tome kako ga zaustaviti (udvajati ga čim primi loptu jer je očajan dribler i asistent).

Cousins nema igru za peticu, njemu pod hitno treba ili netko da mu čuva leđa ili netko tko će ga naučiti kako se igra pozicija, sve što ostvaruje ostvaruje na račun sjajnih fizikalija.

Noah je prije svega podizač energije, ako uzmem u obzir njega moram i Varejaoa, a dobro znamo da je Andy prije svega idealan prvi visoki s klupe i da ni upolo dobro ne čuva centre kao visoka krila. Uz sve, Noah je i precijenjen obrambeni igrač, a to što može voditi loptu i razigrati suigrača nije dokaz da je koristan igrač. Njegov je problem što danas imamo Tysona Chandlera koji na najbolji mogući način pokazuje kako ovakav tip centra (energija ispred talenta) treba funkcionirati da bi pomogao momčadi, naspram njemu Noah je ipak druga klasa.

U biti, za deseto mjesto mi ostaje dvojba između Monroea i Nenea. U skladu s biranjem polumrtvih, ipak ignoriram Grega i dajem zadnje mjesto Brazilcu. Monroe je ove sezone napravio ogroman korak naprijed u dokazivanju da je potencijalni franšizni centar, puca manje nepotrebnih šuteva s vrha reketa, a u samom reketu pokazuje zavidno meku ruku. Ima odličan pregled igre i Gasolovske ruke s vrha posta koje bi trebalo još više koristiti, a oduševio me i šljakerskim učinkom, posebice u napadu gdje je postao majstor u tip-in situacijama i skupljanju ofenzivnih skokova.

Međutim, ovo rečeno za njegovu obranu je istina, uopće nije faktor na tom dijelu parketa, slabiji je čak i od Big Ala jer nema potrebnu dužinu, a prespor je da pomogne čuvati niže igrače ili kao korektor obrane. To dovoljno srozava dojam pa mi je lakše odati počast Neneu, pouzdanom strijelcu u reketu, igraču dovoljno snažnom i spretnom da uvijek nalazi načina zabiti svoju kvotu i onda još u obrani barem postojati širinom i postavljenjem kojega Greg još nema.

Na kraju balade rezultat je sljedeći (u zagradama su pozicije koje su dodjelili Birdie, Sickre i Gee):

1. DWIGHT (1, 1, 1)
2. BYNUM (2, 2, 2)
3. GASOL (3, 3, 3)
4. CHANDLER (5, 4, 4)
5. TIMMY (4, 6, 5)
6. BIG AL (6, 5, 8 )
7. HIBBERT (8, 7, 6)
8. COUSINS (10, 8, -)
9. MONROE (9, 10, -)
10. NOAH, BOGUT (7, -, -) (-,-, 7)

Glasove su još dobili Horford (-,-,9), Gortat (-,9,-) i Nene (-,-,10).

3Mar/123

TRADE AGAINST THE MACHINE

Posted by Gee_Spot

Zbog lockouta ovosezonski trade deadline je pomaknut sve do 15. ožujka, a to znači da imamo još 12 dana za analizu svih mogućih kombinacija. Lani je zadnji rok donio gomilu uzbuđenja, iako ih gotovo nitko nije očekivao jer se pričalo kako će zbog straha od lockouta većina klubova mirovati. Ove godine pak očekuje se da će većina klubova ludovati jer, posebice na Zapadu, jedan pravi potez vas može preko noći lansirati u borbu za prvo mjesto. Možda nam baš zbog toga slijedi antiklimaks, ali to ne znači da se svatko od nas ne može pridružiti izmišljotinama koje svakodnevno serviraju mediji.

Nakon što prijelazni rok završi bit će vremena za osvrt na odrađeni posao (i pisano i putem podcasta), a sada ćemo se malo zezati potencijalnim tradeovima jer ionako nemam ništa pametnije raditi dok ne počne večerašnja NCAA ludnica (izdvajam Syracuse-Louisville gdje očekujem poraz još jedne bezveznjikave Pitinove momčadi, Duke-UNC gdje očekujem osvetu Barnesa i društva za poraz u prethodnom dvoboju te Marquette-G'town gdje očekujem vidjeti krvavu bitku između dvije sjajne ekipe iz sjene koje kombinacijom obrane i momčadske igre u napadu imaju šanse doći do zadnjih osam, a možda i dalje).

Uglavnom, obzirom da se sve priče već tjednima (a negdje i mjesecima) vrte oko istih imena - Howard, Pau Gasol, Rondo, Beasley - nema previše smisla baviti se isključivo njima, već mi se čini većom forom proći momčad po momčad i ocijeniti koliko je nekome uopće potreban trade i, ako je, koji bi bio najbolji.

ATLANTA

Sve nam je jasno - Horford je ozljeđen, Johnson puca po šavovima i u najboljem slučaju bit će spremni za playoff i još jedno polufinale konferencije. Realnija verzija kaže kako će uhvatiti sedmo ili osmo mjesto, a tada im je svejedno koliko je tko zdrav obzirom da idu ili na Bullse ili na Heat. Nekakav trade bi dobro došao, posebice da se konačno oslobode te neprirodne kombinacije Horforda i Smitha pod košem, ali za koga? Sramežljivo se čuju glasine o zamjeni s Bostonom jer je Ainge, navodno, lud za Smithom, ali ja ne vidim scenarij u kojem bi im trade veterana za veterana donio ikakvu korist, osim ako za Smitha (ili Horforda) ne mogu dobiti Dwighta Howarda (ne mogu).

Dakle, Josh Smith za neku mladu nadu ili draft pick - da. Sve drugo je najobičnije krpanje koje ne donosi nikakvu dugoročnu korist. Stoga, ako već moraju nešto napraviti, teško da mogu bolje od toga da pošalju Smitha u Hornetse u zamjenu za Kamanov ugovor i Minnesotin pick (opcija B bila bi Smith za Landrya i Gordona, ali bez picka). Jasno, tada im još ostaje trpiti Johnsonov ugovor (amnestijaaaaaaa), pokušati pronaći načina za riješiti se Marvina Williamsa (koji je u izlogu odavno, ali nitko nije lud plaćati 16 milja tijekom iduće dvije godine za oličenje prosječnog igrača kojem je jedina odlika solidna realizacija otvorenog šuta iz kuta) i graditi budućnost oko Horforda.

BOSTON

Ovdje vlada očito rasulo, što je jasno po svim mogućim demantijima koji zadnjih dana dolaze od Doca i Aingea. Obzirom na to da se toliko trude uvjeriti Ronda da nije u izlogu, očito je kako ga nude na sve strane. Samo, koja je prava cijena? Playmaker poput Ronda dobro bi došao polovini lige, ali koji trade bi Boston u isto vrijeme ostavio u playoffu te im donio nešto u budućnosti? Po meni samo jedan i tu opet na scenu stupaju Hornetsi. Rondo za Jacka (veteran na kormilu kako momčad ne bi skrenula s kursa za ekspresno ispadanje iz prve runde) i Erica Gordona.

Ništa spektakularno, ali ako već ne žele graditi novu generaciju oko Ronda i Piercea, svakako to mogu pokušati oko Pierca i Ray Allenovog nasljednika. Nego, okrenimo sad pažnju na ostale - što uopće mogu dobiti za nekoga od veterana? Ako je Garnett zbog visine ugovora (21 milja) praktički neupotrebljiv u tradeu, ostaje im samo Ray Allen (ili Pierce, ali čak ni Ainge nije toliko lud da se dira u jednog od najvećih igrača u povijesti kluba). Potrebu za ovakvim igračem ima Minnesota, ali pitanje je žele li Wolvesi možda samo rentati čovjeka koji im ipak ne garantira playoff, a isto tako bi li se Ainge zadovoljio nekakvim paketom Beasley-Randolph. U slučaju da je na oba pitanja odgovor da, onda bi bili ludi ne odraditi ovakav trade.

Međutim, jedan Memphis, koji ima šanse isplivati na vrh Zapada, sa šuterom poput Raya riješio bi se ogromne boljke u svojoj igri. Ainge bi samo morao pristati na Mayoa i Speightsa, za kojim ionako neće biti potrebe sada kada se vrati Zach. Dakle, Boston dobiva još jedno tijelo pod košem plus Mayoa koji bi uz Ronda i Piercea možda konačno proigrao.

CHARLOTTE

Franšize u njihovoj situaciji obično trejdaju veterane za poneki pick, ali Bobcasti nemaju ni jednog jedinog veterana vrijednog telefonskog poziva. Spominjao sam u jednom od ranijih postova opciju tradea D.J. Augustina, ali obzirom na gomilu prostora na salary capu i lošu ponudu playmakera iduće godine (kako na draftu, tako i na tržnici), Bobcasti bi bili ludi kada ne bi matchirali bilo koju ponudu za svoju zvrkastu jedinicu koja zna zabiti iz vana i vrtiti pick & roll, što su u današnjoj NBA vrline s kojima ne možete fulati karijeru.

CHICAGO

Momčad koja pobjeđuje se ne dira. Ne vidim razloga zašto bi Bullsi razbili momčad zbog Howarda, kada je jasno kako je Howardu od naslova važnije biti glavna faca, a to u Chicagu ne bi bio nikada. Ove jezgra je složena za iduće tri sezone i treba joj dati šansu. Praktički, prije 2013. nema razloga za većim potresima. Tada će trebati produžiti s Gibsonom, a možda i upotrijebiti amnestiju na Boozeru dođe li Mirotić i pokaže li se Carlos opetovano nedovoljno dobrim za skidanje Heata.

CLEVELAND

Varejaova ozljeda lišila ih je najvećeg mamca, a i već smo spominjali kako je upitan smisao trejdanja tako korisnog igrača da bi se zatim trošio novac na jednako skupe i ni upola korisne alternative. Ipak, imaju dvije opcije - ugovor Jamisona i potrebu Lakersa za playmakerom poput Sessionsa koji dokazano može biti NBA starter. Pickovi, mladi igrači, kvalitetni veteran s ugodnim ugovorom - sve je dobrodošlo. Čak i preskupi veteran poput Gasola, ako bi Lakersi pristali na paket Jamison-Sessions (ne bi, jer nisu u situaciji za krenuti u rebuilding).

Osim Lakersa, koji imaju očitu potrebu od Sessionsa napraviti svoga Lina, najviše koristi od trgovanja s Cavsima imali bi Jazz i Blazersi. Sessions bi i jednima i drugima donio živo tijelo na jedinici, a Jamison bi donio napadačku iskru s klupe. S tim da bi se Jazz morao odreći ili Jeffersona ili Millsapa (u nekoj kombinaciji s Watsonom). I jedan i drugi bi solidno funkcionirali uz Varejaoa iduće sezone, ali čini se to malo prevelikom cijenom za utješni lov na playoff na koji je Jazz osuđen.

Blazersi pak trebaju dozu svježe krvi misle li ostati u kombinacijama za doigravanje, a paket Feltona i Cambya (uz nešto novca i poneki pick) zadovoljio bi obje strane - Cavsi bi imali svog back-up playa i visokog koji bi do kraja sezone mijenjao Varejaoa, a Blazersi bi dobili playmakera u formi i još jedno visoko krilo sposobno pomoći u napadu i igrati pored Aldridgea pod košem (svježe potpisani Przybilla uskočio bi u rotaciju umjesto Cambya).

DALLAS

Njima ostaje čekati ljeto i loviti Derona (ili Nasha kao utješnu nagradu). Potencijalno spajanje Dwighta i Derona čak je i teoretski nemoguće, osim ako se obojica ne odreknu popriličnog iznosa, zato takav scenarij za sada zanemarimo. Lani su mirovali tijekom prijelaznog roka, što je bio odličan znak da su fokusirani samo na jedno - lov na naslov, a sada bi trebali mirovati kako ne bi ugrozili ljetnu tržnicu. Istina, lani su igrali besprijekorno u ovo doba i stvarno nije bilo potrebe za promjenama, ali danas je situacija puno gora. Dobro bi im došla nekakva doza energije u napadu, posebice u reketu, ali Marion je preskup da bi itko posegnuo za njim, dok je Odom bezvrijedan čak i picka druge runde dok ovako igra.

DENVER

Oni barem imaju gomilu igrača na raspolaganju za složiti kvalitetan paket, ali sumnjam da su spremni pretplatiti jednu zvijezdu obzirom da su tek nedavno napustili taj koncept. Nitko ih ne spominje, iako upravo oni mogu ponuditi najbolji mamac Lakersima za Gasola (Miller, Brewer, Harrington).

DETROIT

Mislim da je iluzorno pričati o njima dok je čovjek koji je okupio ovaj roster na čelu kluba. Gordon, Villanueva, Prince i Maxiell nemaju nikakvu vrijednost na tržištu, a to znači da ništa od priliva mladih talenata ili pickova. Međutim, obzirom da Dumars vodi klub kao da se u najmanju ruku bori za naslov, takve trivije njima i nisu potrebne, zar ne.

GOLDEN STATE

Ovdje stvari postaju zanimljive. Ovo je apsolutno najbolja situacija za Howarda van Orlanda, bolja čak i od Philadelphie, ali samo pod uvjetom da se Warriorsi ne odreknu nikoga od jezgre Curry-Ellis-Lee. Dakle, treba čekati ljeto, nekako se riješiti Biedrinsa (da barem nisu onako idiotski amnestiju potrošili na Bella, sad bi bili u idealnoj situaciji) i potpisati Dwighta. Sa svim ovim tricašima uokolo i šuterom poptu Leea pored sebe, Dwight bi se našao u pomlađenoj i boljoj verziji Magica koji je odveo do Finala. Ako bi ga pak Warriorsi pokušali dovesti odmah, to bi ih koštalo minimalno Leea i nekoga od dvojca Curry-Ellis, a to bi ubilo velik dio vrijednosti ovog tradea. Ipak, petorka Ellis, Rush, Turkoglu (koji bi došao u zamjenu za Wrighta koji bi zajedno s Curryem i Leem otišao u Magic), Udoh i Dwight barem bi konačno Marku Jacksonu donijela taj pomak u obrani koji toliko zagovara.

Postoji još jedan trade u kojem bi se dalo profitirati, a taj uključuje Memphis. Jednostavna verzija glasi - Ellis i Wright za Rudya Gaya. Obzirom da se Zach vraća, Grizliji se mogu vratiti svojoj igri kroz post preko dva visoka, a u tom slučaju tricaš poput Wrighta puno bolje zaokružuje petorku od strijelca poput Gaya kojem treba kvota lopti da odradi svoje. Ellis bi pak preuzeo ulogu šestog igrača i nosio napad dok su Zach i Gasol na klupi, te bi im dao fenomenalnu opciju koja uvijek može sebi kreirati šut u završnicama. Warriorsi slično tome rješavaju balans petorke - Rush preuzima ulogu šutera iz kuta i automatski diže obranu, Gay postaje taj drugi strijelac koji za razliku od Ellisa može igrati i bez lopte. Dakle, nije u pitanju nikakav trade zbog financijskih razloga, već čisti košarkaški.

HOUSTON

Ako Lakersi stvarno misle mijenjati Gasola za gomilu solidnih dijelova, onda im je, osim Denvera, najizgledniji potencijalni partner Houston koji je skupio gomilu osrednjih igrača čekajući upravo ovakvu situaciju. Ako Gasol ostane u Los Angelesu, Rocketsi bi ipak trebali iskoristiti mogućnost i dovesti si pojačanje pod košem obzirom da im se smiješi playoff. Rentanje Dwighta ne čini se logičnom opcijom obzirom da bi samo potpuno blesav GM doveo Martina i Scolu u zamjenu (doduše, Orlando takvoga i ima), ali rentanje nekoga poput Kamana možda i ima smisla.

INDIANA

Njima treba rasni bek, bilo šuter, bilo playmaker, ako misle napraviti nekakav dar-mar u playoffu. Međutim, čak i za nekakvo rentanje Nasha (ili Derona Williamsa, iako su obje opcije po svemu sudeći jednako nerealne) morali bi se odreći ili Georgea ili Grangera koje čeka slična subina onoj koju proživljavaju Horford i Smith u Atlanti ako ih se uskoro ne odvoji. Mislite da se Hornetsi ne bi odrekli Gordona zbog Georgea? Naravno da bi, stoga treba čekati ljeto kada će prostor na salary capu kojega imaju (skoro 20 milja) krojiti tržište i kada će si moći priuštiti beka kakvoga žele te usput zadržati Georgea.

CLIPPERS

Obzirom da mali Bledsoe očito neće dobiti značajniju ulogu pored Paula i Williamsa, moraju iskoristiti prijelazni rok i zamijeniti ga za 3&D stopera ili barem još jednog visokog igrača koji može zabiti iz pick & pop akcije. Nekakav veteran poput Raje Bella ili Kurta Thomasa, ma koliko obojica bili usporeni pod teretom godina, spasio bi život Paulu i Griffinu jer Vinnie ih je naumio uništiti ove sezone.

LAKERS

Do sada smo spomenuli gomilu tradeova koji uključuju Gasola, sigurno ćemo ih spomenuti još nekoliko kasnije, ali meni samo nije jasno zašto radije u izlogu nije Bynum? Aha, zato što je Bussov sin lud za njim jer smatra da ga je on otkrio. To sve objašnjava. Na stranu to, Lakersi osim ove dvojice za ponuditi imaju samo još par nedokazanih mladih igrača poput Morrisa i Ebanksa, koji im teško zauzvrat mogu donijeti išta više od par lopti i garniture dresova. Naravno, uvijek mogu potpisati Odoma nakon što ga Dallas otpusti, ali više ne mogu računati na Geralda Greena kojega su im iz NBDL podružnice oteli Netsi (doduše, samo na deset dana za sada). Pravi problem Lakersa se zove salary cap - čak i da se riješe Gasola (ili Bynuma), samo ugovori Kobea, Artesta i Bynuma (ili Gasola) teški su preko 50 milja. Pa ti u tim uvjetima slaži momčad.

MEMPHIS

Već smo spomenuli opciju s Warriorsima koja bi im riješila tricu i klupu, a i bilo kakav back-up Conleyu dobro bi došao. Mayo ima vrijednost i bit će zanimljivo vidjeti hoće li ga ove godine uspjeti na vrijeme trejdati ili će se njegov šuterski učinak činiti previše bitnim da ga se odreknu, makar će dogodine gotovo sigurno odšetati obzirom da su Grizliji iznad salary capa i da bi ih eventualno matchiranje ponude za njega koštalo barem duplo više zbog poreza na luksuz.

MIAMI

Ne bi loše bilo dovesti još jednog visokog, ali obzirom da im je James Jones jedini mamac (dirati se u ostale ne bi imalo smisla obzirom na to kakve rezultate ostvaruju) eventualno se mogu nadati potpisivanju nekog otpisanog veterana za minimum pred playoff.

MILWAUKEE

Još jedna momčad koja ima dovoljno tijela za uključiti se u lov na Gasola, iako bi to značilo da se moraju odreči Brandona Jenningsa jer sumnjam da bi Lakersi pristali na paket građen oko Ilyasove, Dunleavya i Udriha. Nažalost, Bucksi su u sličnoj situaciji kao Pistonsi, građeni su kao da se bore za naslov a ne za zadnje playoff mjesto i to im ne ostavlja previše manevarskog prostora. Za razliku od Pistonsa, barem nisu dugoročno oštećeni (još, dok ne pretplate Brandona Jenningsa), a i Bogutov ugovor je itekako pomičan obzirom na kvalitetu igre koju Australac pruža kada je zdrav. Ovaj prijelazni rok mogao bi im donijeti barem dobar pick ako su spremni odreči se Jenningsa (možda je Jazz voljan pokušati s ovim iritantnim karakterom i usput se odreči jednog lutrijskog picka obzirom da ova draft klasa baš i nema neku ponudu playmakera).

MINNESOTA

Naizgled imaju sve što treba Lakersima u Ridnouru, Beasleyu i Williamsu, ali pitanje je nije li prerano za odreči se Williamsa. Meni se boljim izborom čini uključiti u nekakav trade s Rocketsima kojim bi u Lakersima završili Beasley, Ridnour i Scola, u Houstonu Gasol, a u Minnesoti Kevin Martin. Nije čovjek ništa bolji obrambeni igrač od Ridnoura, ali rješava problem učinkovitosti vanjske linije jer upravo je pod Adelmanom odigrao neke od najboljih sezona karijere. Rocketsi dobivaju toliko priželjkivanog igrača za minimalno odricanje, a Lakersi rješavaju petorku i dobar dio Gasolove igre s visokog posta kroz Scolu. Naravno, Houston uvijek može ubaciti nekakvog Jordana Hilla, Chasea Budingera ili nešto slično ako Lakersima bude malo.

NEW JERSEY

Nemam pojma zašto ih se uporno spominje u svakom tradeu, ali nakon Howarda sada ih se trpa i u lov na Gasola. Kao da je bilo kakva kombinacija Farmara, Morrowa i Lopeza dovoljna za išta. Meni bi puno zanimljiviji bili da se odluče u zadnji tren trejdati Derona, kao što su se lani u zadnji tren odlučili ga dovesti.

NEW ORLEANS

Spomenuli smo ih već masu puta u postu, prođe li ovaj deadline bez njih bit će to znak da Demps stvarno nema prilike pošteno raditi svoj posao. Imaju dva lutrijska picka, imaju dva ogromna ugovora u zadnjoj godini (Landry, Kaman), imaju potencijalnog superstara koji im je dao do znanja da ne želi igrati u New Orleansu. Mogu se uključiti u svaki trade kao treća ili četvrta strana i iz svega izaći bogatiji za gomilu pickova i mladih talenata. Obzirom da je Demps po svemu do sada prikazanom pohađao istu školu kao i Presti, Morey i (jebiga, moramo to priznati nakon svega) Kahn, čeka nas pravi karneval događanja u New Orleansu. Ako Stern dopusti.

NEW YORK

Za njih je najbolje da se što manje trude i da čekaju da im stvari padnu u krilo. To se pokazalo idealnom taktikom kad su Knicksi u pitanju.

OKLAHOMA

Igrač u postu koji bi zamijenio Perkinsa i usput mogao nešto zabiti prva je na listi želja. Druga je back-up play pošto je rookie Jackson ipak prezelen za preuzeti ulogu Maynora. U biti, bili bi zadovoljni bilo kojim igračem koji može zabiti iz bilo koje pozicije. Ali, osim jedne sitne iznimke koju su dobili zato što su Mullensa poslali u Bobcatse i niza jeftinih igrača poput Aldricha, OKC se nema čime ozbiljnije uključiti u trgovanje. Osim ako nisu spremni razgovarati o ozbiljnim promjenama. Što nisu. Još.

ORLANDO

Svaka druga momčad u ligi slaže nekakav trade za Dwighta, ali u slučaju Orlanda je najvažnije pronaći odgovor na sljedeće pitanje - kako postojeću momčad ojačati dovoljno da je Dwight ne poželi napustiti? Jedini igrač koji ima vrijednost je Anderson, ali sumnjam da trejdanje drugog najvažnijeg igrača ikamo vodi. Ne, Magic se mora pojačati na poziciji playa i to tako da se ne odrekne ključnog igrača. Kako nitko pametan ne bi dao išta vrijedno za Nelsona, ostaje im jedino trejdati Reddicka i nadati se da će Richardson i Wafer nadoknaditi njegov učinak.

Sad, sumnjam da su Sunsi spremni pustiti Nasha samo za Reddicka, ali mislim da postoji jedna momčad koji bi pristala pustiti svoga playmakera, a to je Toronto. Reddick bi im rješio dobar dio problema u završnici i lišio bi ih potrebe da drže DeRozana na parketu veći dio utakmice. Bez Calderona na kormilu porazi bi se nizali, ali u najgorem slučaju dogodine bi uštedjeli desetak milja koje su dužni Španjolcu. Jasno, trade puno veću korist donosi Orlandu koji bi Calderonom dobio playmakera, a istovremeno i nadoknadio dobar dio Reddickove produkcije.

PHILADELPHIA

Izađe li nekim slučajem Dwight na tržište idućeg ljeta (a da se podsjetimo, može tražiti trade sada ili čak pokupiti opciju za još jednu godinu u Orlandu), Sixersi imaju šanse ponuditi mu maksimum ako amnestiraju Branda, odreknu se Nociona i Hawesa te ako Lou Williams odluči unovčiti sjajne ovogodišnje igre. Holiday, Turner, Iggy, Young i Dwight nisu loša jezgra, iako bi zanimljivo bilo vidjeti kako Dwight funkcionira pored ovoliko loših šutera. Međutim, što se tiče trenutnog roka, Sixersi će mirovati. Osim ako konačno ne naiđe netko spreman preplatiti Iguodalu. Mislite li da bi Lakersi pustili Gasola za Iggya i Williamsa? Možda i bi, ali ne znam što bi ovakav potez donio Sixersima osim još nekoliko godina u istoj situaciji u kojoj druga banana glumi prvu. Ova momčad treba hvatati ili vrhunski talent ili krenuti u nešto puno ozbiljnije od faceliftinga.

PHOENIX

Uporni su u tvrdnji da neće trejdati Stevea, ali ako se nađe netko dovoljno lud da uz Stevea preuzme i Childressov ugovor, oni bi bili još luđi da ne pristanu. Opet, to izbacuje Blazerse iz kombinacija jer su oni svoju amnestiju već ispucali na Roya. Nema teorije da pod novim kolektivnim ugovorom itko trpi mrtav ugovor kakav je Childressov tri godine ako baš ne mora. Ili?

PORTLAND

Batum se nametnuo kao prevažna karika u budućnosti da bi ga samo tako poslali u nekom tradeu kako bi dobili šansu boriti se za vrh Zapada ove godine. On i Aldridge su jedini nezamjenjivi, a sve drugo je potrošna roba. Zadnje godine ugovora Cambya i Feltona, a i Gerald Wallace su na raspolaganju, pa ako to urodi playoffom dobro, a ako ne - opet dobro. Dogodine će biti u prilici slagati novu jezgru oko dvojca LMA-Batum i to se ne smije dovesti u pitanje. Prioriteti su definitivno promijenjeni. Osim. Ako bi Sunsi pristali na ono maloprije spomenuto, dati Nasha samo kako bi se riješili Childressa (usput bi dobili ponekog mladog igrača Blazersa, pick ili dva, možda i koji milijun).

SACRAMENTO

Teško da će naći nekoga dovoljno bedastog da mu uvale Salmonsa ili Garciu (u ligi je samo jedan Sacramento), ali odluče li se odvojiti jezgru Evans - Cousins, ne bi im trebalo nedostajati ponuda. Fascinantno je kako kratkoročno gledaju, ovoljetni ogromni ugovori koje su dali za back-up igrače poput Hayesa i Thorntona samo dodatno otežavaju ne baš sjajnu situaciju i spriječavaju ikakav ozbiljniji rebuilding, te im praktički ostaje jedino nada da će Cousins postati novi Z-Bo i brojkama, a ne samo umom. Mislim da nema sumnje kako je Geoff Petrie trenutno najgori GM u ligi i kako je vrijeme da ga zamijeni netko tko se barem potrudio pročitati novi kolektivni ugovor.

SAN ANTONIO

Za razliku od Bostona, koji se raspada već dvije godine i sve više smrdi poput nekakvog leša, San Antonio nalazi načina za dostojanstveno starenje. Naravno da nemaju šanse osvojiti naslov, ali, hej, zašto se ne nadati? Tony Parker je vjerojatno i sada dostupan, ali samo za idealnu ponudu, stoga možemo očekivati još jedan zajednički pokušaj dogodine, odluči li se Timmy vratiti na još jednu sezonu. Neki dramatični trade samo radi tradea, ovako usred sezone, jednostavno nije njihov stil.

TORONTO

Iako su i Calderon i Bargnani odigrali dobre sezone, u lovu na pickove i mlade talenta oba su dostupna. S tim da bi Calderon kao playmaker mogao biti puno zanimljiviji mamac, posebice Portlandu i Orlandu. Eventualni deal s Lakersima za Gasola morao bi uključivati obojicu, ali momčad u ovoj ranoj fazi slaganja jednostavno nema potrebe za veteranom poput Paua, ma kako on solidan temelj bio.

UTAH

Playoff pozicija sve je udaljenija, a značajnije poboljšanje vanjske linije moralo bi uključivati odricanje ili od Jeffersona ili od Millsapa. Mladi su nedodirljivi, a ovi ostali veterani baš i nisu interesantni. Ako se na tržištu nađe play poput Jenningsa, Augustina ili čak Calderona, zašto ne pokušati? Teško da će Millsap ili Jefferson ikada imati veću vrijednost. Opet, tu je i iznimka preostala od Okurova tradea u vrijednosti od desetak milja. Ne tako davno, slična metoda donijela im je Big Ala. Ukratko, na Kevina O'Connora uvijek treba paziti.

WASHINGTON

Blatchea nude na sve strane, ali u ovom trenutku povijesti takav lik nema nikakve vrijednosti, nitko se nije spreman kockati s milijunima zbog nečijeg neostvarenog potencijala (možda bi Kingsi posegnuli za njim, ali trenutno su krcati problematičnim četvorkama). Nužan je dogovor oko otkupa ugovora s Rashardom Lewisom kako bi se amnestija mogla upotrijebiti na Blatcheu, što bi ih ostavilo na preko 30 milja slobodnog prostora u bliskoj budućnosti. Toliko mjesta na salary capu nije stvar s kojom se treba zezati, zato ne očekujmo nikakve specijalne tradeove.

27Feb/120

MONTHLY POWER RANKINGS 2/4

Posted by Gee_Spot

Pola sezone je već iza nas, a i stvari su tako posložene (regularni dio traje 4 mjeseca) da je kraj mjeseca idealan za power rankings pregled. Šteta što i sama igra nije tečna poput sezone, ali nije u redu negodovati i to iz dva razloga. Prvo, zato što smo vrlo lako mogli ostati i bez ovakve košarke, a drugo, zato što nas čeka suludo uzbudljiv playoff. Barem na Zapadu, koji odavno nije bio ovako otvoren. U biti, kad malo razmisliš, bio je ovako otvoren i lani, što dokazuje i uspinjanje Dallasa na vrh, samo što tada još nismo mogli u potpunosti percipirati pad Lakersa i nezrelost Thundera. Obzirom da se ove godine trend nastavio - veteranske momčadi poput Dallasa, San Antonia i Lakersa svakim danom gube dio nekadašnje veličine, dok ove mlade poput Oklahome još nisu spremne na dominaciju - mogućnost da netko opet iskoristi vrhunsku formu i pozitivan zdravstveni karton te odjaše sve do Finala ogromna je.

Ako bacimo pogled samo na trenutne playoff kombinacije, ono što fascinira su poprilične šanse da svi nositelji ispadnu u prvom krugu. Thunder tako ide na Blazerse, koji su ih ove sezone već razbili u gostima, a zamalo im je uspjelo isčupati pobjedu i kao domaćinima. Jednostavno, Blazersi imaju dovoljno dugajlija da uspore Duranta, a s druge strane Oklahoma nema odgovor na Aldridgea. Tablica opet spaja Spurse i Memphis, koji će za playoff pod obručima imati i spremnog Zacha Randolpha. Iako ove sezone Spursi imaju uvjerljivih 3-0, znamo vrlo dobro što su Zach i Gasol izveli u prvom krugu prošle godine.

Dallas dočekuje Lakerse koji su ih već dobili dva puta ove sezone, dijelom zbog dominacije pod obručima gdje Mavsima ne pomaže ni zona (Lakersi su ionako među najgorima u ligi po tricaškom učinku), a dijelom i zbog toga što bez Chandlera i Bareae nema tko napasti srce obrane i otežati život Gasolu i Bynumu. Trenutno su jedino Clippersi izraziti favorit protiv Rocketsa, ali, ako ćemo uzeti u obzir da to mjesto ionako pripada Nuggetsima, dolazimo do nove drame - Nuggetsi su kompletnim Clippersima nanijeli najgori poraz ove sezone usred Los Angelesa, a Clippersi su ukrali jednu u Denveru jer je Billups imao nešto za dokazati bivšem klubu. Ovu treću u kojoj je Paul sredio Denver bez Galinaria, Nenea i Lawsona nećemo ni računati.

Kao i uvijek, power rankingsi nisu odraz trenutnih formi već odražavaju širu sliku, pokušavajući dati odgovor na hipotetsko pitanje - koja momčad bi išla dalje u seriji od sedam. Međutim, kako zbog ovakve izjednačenosti Zapada jednostavno nije bilo moguće posložiti ekipe po snazi jer je svatko u stanju dobiti svakoga, presudio je dosadašnji dojam. Kao i prethodni put poslužio sam se gomilom brojki pokušavajući pokriti svaki kut, ali, iako brojke ne lažu, one nisu u stanju prezentirati kontekst u potpunosti.

S jedne strane brojke dobro dođu kao potvrda da oči ipak ne varaju u slučaju Blazersa, koji imaju osrednji omjer od 18-16 i na rubu su playoffa. Gomila glupih poraza i problemi vanjske linije itekako su pokvarili dojam s početka, ali većina statističkih pokazatelja i dalje ih smatra glavnom konkurencijom Thunderu, što je dodatno potkrijepljeno načinom na koji ih Blazersi drže na konopcima u međusobnim dvobojima.

S druge strane, brojke nimalo ne pomažu oko evaluacije momčadi s Istoka koje nisu Miami i Chicago. Sixersi, Hawksi, pa i Orlando i Pacersi, predstavljeni su kao pandani playoff momčadima Zapada što jednostavno ne može biti istina. Dosta je pogledati međusobne dvoboje koji uglavnom pripadnu predstavnicima Zapada, a zatim uvažiti i činjenicu da su dobrim dijelom te brojke nabijene protiv loše konkurencije. Točnije, dok na Istoku imate kante za napucavanje u vidu Netsa, Pistonsa, Bobcatsa, Raptorsa i Wizardsa (a ni Bucksi ni Cavsi nakon ozljeda Boguta i Varejaoa više nisu potencijalne playoff prijetnje), na Zapadu su i najgore momčadi u stanju itekako priprijetiti. Sunsi imaju Nasha, samim time i šansu svaku večer. Kingsi imaju izuzetan mladi talent koji polako prikuplja iskustvo i koji samo na račun tog talenta uvijek može iznenaditi, a Hornetsi igraju solidnu obranu dizajniranu i vođenu od strane jednog od najboljih mladih trenera u ligi.

Ukratko, ovom prigodom kategorije su nešto promijenjene za razliku od prošli put, a također se pored rednog broja navodi i pozicija na kojoj je momčad bila prošlog tjedna.

IZAZIVAČI

1. (2) MIAMI
2. (1) CHICAGO

Njihova dominacija ligom očita je u svakom pogledu, a možda najviše u tome što su bez ikakvih potresa preživjeli razdoblja bez Rosea i Wadea. Što je izuzetno značajno, posebice za Bullse, nad kojima će visiti upitnik dok god ne skinu Miami na krilima napadačkog učinka Boozera i Denga.

Iako sam ovom prilikom zamijenio brojke ispred njih, ne smatram Heat favoritom u budućoj seriji. Naime, obzirom kako je Miami iskoristio ovu prvu polovinu sezone da digne razinu igre u napadu na još veću razinu, ovo prvo mjesto više je odraz poštovanja prema tom ostvarenju, nego nekakvo simbolično davanje prednosti pred Bullsima. Ovo je i dalje 50-50 dvoboj, a evo i nekoliko razloga zašto.

Onu osnovnu priču o tome kako Miami ima najbolji napad, a Bullsi najbolju obranu i kako se te dvije strane dobrim dijelom anuliraju nema potrebe više naglašavati. Treba znati iskoristiti slabosti protivnika, a one su u slučaju (dobrog) napada Bullsa taj nedostatak rasne druge opcije, odnosno u slučaju (dobre) obrane Miamia premekana zaštita reketa. Sad, Bullsi jesu skok-šuterska momčad, ali imaju razloga za optimizam obzirom na Roseovu sposobnost realizacije iz reketa i s linije slobodnih. Također, Deng i Boozer su fantastični u tom zabijanju s poludistance, što taj često kritiziran oblik napada zbog navodne ne-efikasnosti, barem u njihovom slučaju, čini izuzetnim.

Miami s druge strane igra obranu prvenstveno na loptu i usprkos razvikanim atletskim sposobnostima Wadea i Jamesa dopušta previše penetracije u srce obrane. To je nešto što Rose može koristiti i za što Heat u principu nema odgovor. Ako stave Jamesa na njega ili se odluče na udvajanja, to uvijek ostavlja mogućnost mismatcha ili obrambene rupe na drugoj strani. Primjera radi, bude li James čuvao Rosea dobar dio serije kao što je to bio slučaj u lanjskom finalu Istoka, neće li ovaj novi, agresivniji Deng to znati iskoristiti?

Miamieva najveća prednost u obrani je agresivna igra na loptu i izuzetna tranzicija, ali Bullsi su među najboljim momčadima u ligi što se kontrole lopte tiče i na taj aspekt igre Heat neće moći previše računati. Također, dobar dio napada Miamia dolazi preko agresivnih ulaza u reket i gomile izborenih slobodnih, ali Chicago je i to u stanju anulirati svojom dugom, pokretnom obranom koja rijetko faulira bez razloga. Uostalom, sjetite se samo načina na koji im je Dallas zatvorio reket i oduzeo im to naj-jače oružje.

To znači da će Miami za prolaz preko Chicaga morati dobiti izuzetan šuterski učinak svoje udarne petorke (kao i lani), odnosno da će morati koristiti svoju post igru. I tu opet stvari ne izgledaju loše za Bullse. Iako je Miami sjajan tricaški, pouzdati se u taj aspekt igre često zna biti kontraproduktivno. Recimo da je to plan A2, a to opet znači da je plan A1 spuštanje Wadea ili Jamesa u post. Ove dvije stvari moraju funkcionirati besprijekorno kao lani, čak i bolje, da bi Heat dobio poboljšani Chicago.

U ovom izuzetno izjednačenom dvoboju jedina donekle izražena prednost je ona Bullsa u napadačkom skoku. Da bi je nekako održao na razumnoj mjeri, Spoelstra će rijetko pribjegavati niskim postavama, iako su one najproduktivniji dijelovi rotacije. Znači, dva visoka poput Bosha i Haslema nužna su na parketu samo da bi se pariralo Chicagu u skoku, a kad dodaš Wadea i Jamesa, to znači da ostaje mjesta samo za jednog šutera iz vana. Ako vrtiš napad kroz post ili ako će netko od dvojca Wade-James iskoristiti nekakav blok za penetraciju, ovakva postava automatski donosi slabiju efikasnost jer onaj od dvojca koji ne bude igrao loptom može poslužiti prvenstveno kao cutter (što je uz kontru najbolji dio njihove igre, ali nije nešto na čemu možeš bazirati većinu napada).

Daleko od toga da James ili Wade ne mogu zabiti tricu, ali u takvim situacijama puno je bolje otvoreni šut prepustiti specijalistu. Samo, nekako mi je teško vjerovati da će Spoelstra jednog od njih dvoje sjesti na klupu u ključnim trenutcima. I tu vam, prijatelji moji, na scenu stupa glavni razlog zašto James nestane u završnicama. Kad mu je protiv Dallasa, za razliku od playoff puta po Istoku, prestala upadati trica, sve što je mogao bilo je stajati i slati loptu prvom čovjeku do sebe. Mislim, ili to ili pucati cigle. Obzirom da se odlučio za ovo prvo, pokazao je zrelost, ali i to je onda anulirao predavši se pred izazovom. Umjesto da stisne žešće u obrani, da ide glavom kroz zid u napadu, shvativši da mu ne upada šut ponio se kao razmaženo derište i prestao se truditi. Sad, tko može garantirati da se isto neće dogoditi i ove godine?

Ta post igra koja je postala srž Heata trebala bi biti rješenje za sve probleme zatvorenog reketa, ne-balansirane petorke i općenito mora postati srce napada koje će pumpati krv svemu ostalome. I to djeluje sjajno, dok ne shvatiš da se ipak radi o alibi igri kroz post. Jer, nije James odjednom savladao centarsku tehniku, niti je postao majstor pivotiranja poput Kobea ili Jordana. Njegova igra leđima se uglavnom svodi na šut iz okreta u Maloneovom stilu, a znamo kako je daleko Malone dolazio s tim.

Znači, nemaš dovoljno šutera oko sebe da bacaš povratne, a ne znaš ni kako se izboriti za poziciju pod samim obručem. Za ovo naizgled postoji samo jedno rješenje - da Spoelstra konačno Jamesa počne koristiti kao četvorku i izbaci iz rotacije Haslema. Postoji ih još nekoliko, ali oni ne uključuju pro-aktivnost, već čekanje sudbine i izazivanje postotaka. Drugim riječima, nadu da Miami, ovakav kakav je, može zabiti dovoljno iz vana i tako anulirati sve dobro što Bullsi rade u reketu.

S druge strane, sve što Chicago treba je odigrati svoje u obrani, skakati u napadu i davati druge šanse Roseu. Koji, osim ulaženjem u reket, mora obranu Heata razbiti prvenstveno pronalaženjem slobodnih suigrača. Tu na scenu konačno stupa i Rip Hamilton. On je u stanju biti treći vrhunski strijelac s poludistance kojega će Rose imati na raspolaganju, a usput nije rupa u obrani. Dok god on može smetati Wadeu na način na koji to Deng radi Jamesu, Rose će biti najbolji pojedinac na parketu, a kad imaš najboljeg pojedinca na parketu, onda se možeš nadati i prolazu.

Sad, obzirom da je veći dio ovog teksta pro-Bulls intoniran, zašto nisam Chicagu ostavio broj jedan? Zato što sam do nedavno vjerovao da Bullsi imaju nekoliko postotaka veću prednost. Međutim, sa zdravim Millerom, uigranim Battierom i nikad boljim Jamesom i Wadeom, Miami je tu prednost stigao usprkos svim potencijalnim manama. Koje nisu toliko problem koliko su izazov, baš zato što nikada nismo imali prilike gledati ovako koncipiranu momčad u borbi za vrh. Taj njihov swingmanski temelj koliko god da je problem protivniku, toliko je i njima samima, ali je zato još zanimljivije pratiti razvoj ove priče.

Doduše, kao što znamo postojali su jednom i Bullsi Jordana i Pippena koji su dokazali da je teoretski moguće doći do kraja na ovaj način, iako su na tom putu imali i nekoliko sitnih prednosti - vrhunski skok u napadu i izvjesnu koncepciju igre znanu pod imenom trokut koja im je omogučavala da maksimalno koriste netipičnu igru u postu. Ako Heat nikada ne osvoji naslov, ta dva detalja pokazat će se ključnima. O onome da jedan Pippen ili Jordan nikada ne bi digli ruke od utakmice ili serije koja je daleko od zadnjeg zvuka sirene nemojmo ovom prilikom.

KVAZI-IZAZIVAČ

3. (3) OKLAHOMA

Sjajan napad, dovoljno dobra obrana. Osnovni sastojci za uspjeh su tu, ali razlog zašto Thunder još nije zreo za otići do kraja ne nalazi se u krajnjem sadržaju, već u stilu. Jedan od većih problema je što gube previše lopti, ali sve se to može pripisati jednostavnom razlogu što im se napad sastoji od inspiracije tri all-star talenta. I to je manje-više to. Osim golog učinka kojega postižu individualnim talentima i karakternom čvrstinom, nema tu nekog specijalnog učinka klupe, nekog specijalnog stila igre, neke specifične kvalitete u obrani i napadu koju mogu okrenuti u svoju korist. Ništa osim čiste mladenačke energije i upornosti. Izuzetno postavljeni temelji, ali nadogradnja ide sporo. Ipak, prognoza njih u Finalu i dalje je realna zbog jedne stvari - iako nisu napredovali kao momčad, individualno su napravili ogroman korak naprijed, posebice Durant koji je od žgoljavog šutera postao all-round fajter u rangu Jamesa (možda i bolji zbog ovog epiteta fajtera).

Pametnija i iskusnija momčad može pripremiti plan za iskoristiti njihove slabosti, pitanje je samo postoji li danas ijedna takva s dovoljno energije da taj plan sprovede u djelo. Jednostavno, OKC ima sve preduvjete da postane nova dinastija. Od vlastite snage do povijesnog konteksta. Samo treba u red dovesti te sitnice poput skoka, kontrole lopte i obrane. Ne kažem sitnice da bi se rugao, već zato što je funkcioniranje tih aspekata igre stvar sistema i uigranosti, ne talenta. U tome najvažnijem ne oskudijevaju, ali, dok su ovako sirovi, inferiorniji protivnici će uvijek imati šanse.

Što je potrebno za momčadski iskorak? Ako uzmemo da je Ibaka već sjajan ovakav kakav je te ako iz jednadžbe izbacimo Brooksov utjecaj, ispada da im je potreban samo peti čovjek koji će zaokružiti stvari. Slično kao i Heatu i njima se nudi opcija guranja Duranta u post, ali KD je za razliku od Jamesa toliko dobar šuter da bi guranje u post bilo kontraproduktivno (dok James, od kada manje šutira iz vana i više igra u reketu, ostvaruje brojke karijere). To isključuje eventualna pojačanja vanjske linije, iako je niska petorka s Cookom ili za sezonu izgubljenim Maynorom imala svojih trenutaka. Ne, ono što njima treba je čovjek koji može odigrati pod košem, a da nije balvan poput Perkinsa (Collison je sjajan kao podizač energije s klupe, ali nije rješenje zbog napadačkih limita).

I kad staneš razmišljati tko bi idealno nadopunio ovakvu postavu jedno ime ti padne na pamet - Tyson Chandler. Sjajan pick & roll igrač, što bi dodatno pojačalo već kvalitetan dio njihovog napada (zamislite ga u paru s Hardenom), te fenomenalan u realizaciji ispod koša (u biti, totalna suprotnost od Perkinsa). Čak bi digao i njihovu obranu na respektabilnu razinu. Naravno, Chandler je u New Yorku i u Oklahomi mogu samo sanjati o takvom rješenju, ali sve ovo pričam samo zato da se podsjetimo kako su ga mogli imati.

Podsjetite se samo ovog tradea i pogledajte tu krađu koju je Presti zamalo izveo (uz pomoć besmrtnog GM-a Hornetsa Jeffa Bowera, čovjeka koji je upropastio neke od najboljih godina Chrisa Paula). U biti, trade je već bio realiziran i Chandler je već bio suigrač Westbrooka i Duranta, dok doktori Oklahome nisu izrazili sumnju u njegove zdravstvene probleme. Obzirom na popriličan ugovor koji je Chandler imao, Presti je poništio trade na osnovu pada na zdravstvenom pregledu, jer mu je u tim trenutcima najvažnije bilo zadržati prostor na salary capu. Ostalo je povijest, a sadašnjost je takva da Presti novac namijenjen Chandleru daje Perkinsu. Nitko nije bezgrešan.

PLUTAJUĆE MINE

4. (10) SAN ANTONIO

U ovakvoj regularnoj sezoni njihov sistem i dvije petorke dovoljni su čak i da pokriju izostanak Ginobilia, ali da bi izuzetan napad i izuzetna dubina bili smetnja i u playoffu, trebat će im i Parker i Manu u punoj formi. Ipak, s ovako slabašnom obranom i tankom rotacijom pod košem, puno realnije od nekakvog izuzetnog playoff pohoda je ispadanje u prvom krugu. Posebice ako opet nalete na momčad poput Memphisa s dominantnom unutarnjom linijom.

5. (9) DALLAS

Fascinantna sezona za Dallas, ponajviše zbog toga što su najveći dio vremena ostvarivali dobre rezultate s lošim izdanjem Nowitzkog. Čim se Dirk počeo šuterski buditi, stvari su počele izgledati bolje, ali ništa ne može zamaskirati podatak da je njihova obrana ostala jedna od najboljih u ligi usprkos gubitku Tysona Chandlera i čovjeka koji je do savršenstva doveo njihovu zonu, Dwanea Caseya. Što je prije svega potvrda genija Ricka Carlislea, ali i žilavosti Mariona, Kidda, Westa i gomile mladih aktivnih visokih igrača poput Mahinmia i Wrighta koji nadoknađuju opću tromost Brendana Haywooda.

Paradoksalno, ono gdje se gubitak Chandlera puno više osjeti je napad. Dok je obrana za mrvicu slabija, napad je osjetno pao jer na rosteru više nemaju takvu pick & roll opciju. Također, Haywood nije ni približno dobar u realizaciji zicera, iako se za razliku od Tysona voli postavljati u post i pokušavati igrati leđima. Naravno, time samo šteti momčadi, ali Carlisle je prisiljen na neke ustupke veteranu kako bi zauzvrat dobio pristojno zatvoren reket.

Nema sumnje da će Dirkovim sve boljim igrama napad Mavsa izgledati sve bolje, ali bez Chandlerove siline u reketu on će puno više nalikovati onim ranijim Dallasovim izdanjima koja su, kao prvu i zadnju opciju, koristila samo skok-šut. Čak i odlazak slashera poput Bareae ostavlja posljedice - obzirom na nekonstantnost Beauboisa i veteransku igru Kidda, Cartera i Westa, Mavsi su gotovo u potpunosti ostali bez koševa u reketu, pa čak i slobodnih bacanja koja je Barea, uvijek u potrazi za kontaktom, iznuđivao na tone.

Sjajna obrana perimetra dobro će doći protiv ekipa poput Thundera, ali bez vrhunskog napada i s ovolikom ovisnosti o vanjskom šutu, Dallas će prije ponoviti neko od legendarnih ispadanja u prvom krugu nego dugi boravak u playoffu.

6. (7) PORTLAND

LaMarcus Aldridge je svojom kompletnom igrom neriješiva zagonetka za obrane diljem lige i u ovom trenutku najbolje skrivena tajna NBA (da kojim slučajem igra na većem tržištu, bili bi ga puni mediji). McMillan je oko njegovih sposobnosti posložio opasnu momčad, ali i izuzetno ranjivu. Opasnu zbog balansa u svim dijelovima igre, lakoće kojom se prilagođava situacijama u igri i niza sjajnih all-round košarkaša. Ranjivu zbog manjka rasnog pomoćnika LaMarcusu i nekonstantnosti vanjske linije. Kad bi kojim slučajem jednim tradeom donekle korigirali ove dvije stvari, bili bi druga momčad Zapada. Do tada su, kao i ostali, u rukama spleta okolnosti.

7. (12) CLIPPERS

Chris Paul je dovoljan za miran put prema playoffu, njegova kontrola lopte i način na koji je sposoban preuzeti utakmicu su na MVP razini, ali za značajniji rezultat u doigravanju trebat će im zrelija i kvalitetnija igra dvojca pod košem. Dolazak Martina stabilizirao je klupu, sada još samo treba pričekati par godina dok Blake pohvata konce organizirane košarke i nauči razlikovati stvari poput dobrog i lošeg šuta. I dok za njega nema straha, razvoj DeAndrea Jordana predstavlja puno veći upitnik.

Ogroman novac je stavljen na kartu njegovog obrambenog učinka u reketu, ali do sada je povrat bio minimalan. Blokade i skokove na stranu, Clippersi prelako primaju koševe ispod samog obruča gdje se umjesto pravovremenih rotacija kao jedina obrambena reakcija često nude nepotrebni faulovi. Čisto primjera radi, evo nekih konkretnih brojki da se dokaže Jordanova fascinantna nesposobnost čuvanja svog čovjeka - Darko Miličić zabio mu je lakoćom 22 koša (prosjek 4.9), Ekpe Udoh 19 (prosjek 4.4), a 15 koševa Meme Okura su posebna priča.

Čak su i centri poput Aarona Graya ili Mozgova odigrali utakmice sezone protiv njega poduplavši učinak, ali, čak ni to što zabiju dva, tri ili četiri puta više, nije toliki problem koliko suludo visoki postotak šuta kojim ostvaruju te brojke. Praktički, danas nema trenera u ligi koji neće pokušati okrenuti matchup protiv Jordana u svoju korist, što stavlja dodatni pritisak na Paula i Griffina. Lob City možda jeste fora, ali odrastati i preuzeti odgovornost je još veća. Čekamo Blakea i DeAndrea da pokažu kako su to u stanju.

GUNNING FOR THAT NUMBER 7 AND 8 SPOT

8. (4) DENVER

Karlova napadačka filozofija davala je ploda i ove sezone usprkos mnogobrojnim promjenama rostera - Nuggetsi imaju jedan od najboljih napada u ligi, žive od tranzicije, slobodnih bacanja i neprestanog kretanja lopte i igrača. Obrana je nedovoljno dobra za veće rezultate, rotacija visokih je tanka, ali nitko nije ni očekivao od njih lov na naslov. Međutim, epidemija ozljeda koja ih je napala, po prvi put dovodi u pitanje čak i plasman u playoff. Pitanje je koliko će trebati Galinariu da uhvati pravu formu, a također će biti zanimljivo pratiti kako se razvija situacija s dosadnim ozljedama Lawsona i Nenea koje ih prate veći dio sezone. Mislim, čak ni Karlova taktika i širina klupe ne mogu tek tako nadoknaditi igranje s tri najvažnija igrača van idealne forme.

9. (8) LAKERS

Njihova dominacija u reketu i sjajna obrana obilježja su koja obično donose dobre rezultate u playoffu. Problem je samo u tome što Lakersi do njega možda neće ni stići, obzirom na nepostojanje učinka vanjske linije. Među najgorima su u trici, ukradenim loptama i asistima, dakle u svim kategorijama za koje su odgovorni vanjski igrači. Samo jedan solidan playmaker riješio bi velik dio njihovih problema, ali, izgube li pritom Bynuma ili Gasola, opet nisu ništa napravili. U svakom slučaju, ne treba ih podcijeniti dok imaju ovakva tri igrača pod ugovorom, ali ni precijeniti obzirom da, sudeći po vijestima koje svakodnevno pristižu iz njihova kampa, Lakersi sve više počinju nalikovati na Knickse Zapada. Disfunkcionalna franšiza koja će uz pomoć resursa uvijek nekako preći preko manjka znanja i profesionalizma. Sad još samo trebaju naći svoga Lina.

10. (14) MEMPHIS

Memphis je nekako preživio mizeran napadački učinak oslonjen na solidnu obranu, sjajan skok u napadu i ponajprije fenomenalnu sposobnost presinga na loptu koja ih već drugu godinu za redom drži debelo iznad konkurencije kada su ukradene lopte u pitanju. Sada nam ostaje samo konačno vidjeti kako će Gay i Randolph funkcionirati zajedno u ozbiljnom kontekstu. Obzirom da napad teško može biti gori s ovoliko talenta uokolo, skoro priključenje takvog strijelca pod košem trebalo bi ih lansirati među sigurne sudionike playoffa. A tamo je sve otvoreno, posebice ako Zach i Gasol budu na lanjskoj razini i ako Gay i Mayo pruže podršku iz vana i s linije slobodnih.

11. (17) HOUSTON

Rocketsi su se izdigli iznad gomile 50-50 momčadi na Zapadu zbog dvije stvari - izuzetno duboke klupe i poboljšane igre u obrani. Napad je tradicionalno efikasan usprkos nikada manjem učinku sa slobodnih Kevina Martina (što im je još lani bilo glavno oružje), a to treba pripisati eksploziji Kylea Lowrya i gomili dobrih šutera uokolo. Međutim, oslanjanje na klupu i Samuela Dalemberta dokazano ne pomaže previše u playoffu. Zato se, iako to možda nije sportski, toplo nadam kako će Rocketsi ipak prepustiti playoff vlak momčadima bolje prilagođenima za uspjeh u seriji od sedam.

PLAYOFF PROLAZNICI - ISTOK

12. (5) PHILADELPHIA

Kada je raspored postao teži, Sixersi su prestali gaziti protivnike, što je samo potvrdilo tezu kako se radi o momčadi s dobro poznatim manama koja je ove godine iskoristila kontinuitet vlastitog rostera i stila igre kako bi uredno pobjeđivala inferiornu konkurenciju. Ali, isto tako i uredno gubila od boljih protivnika. Koliko god da su dobri u svim dijelovima obrambene igre i koliko god da su nesebični u napadu, nedostatak all-star talenta sposobnog povuči kada sve drugo stane vidi se iz aviona. Koncept slaganja momčadi oko sporednih igrača u glavnim ulogama jednostavno ne prolazi u ovoj ligi.

13. (11) ORLANDO

Ryan Anderson van svake logike drži napad podmazanim i nakon pola sezone, Stan Van Gundy još jednom potvrđuje da je vrhunski stručnjak (ne samo što je opet izvukao maksimum iz svog "4 vani, 1 unutra" napada, već je to postigao s nikada slabijim rosterom), a kako vrijeme prolazi čak se i obrana stabilizira i dolazi na one dobro znane Howardovske razine. U svoj priči oko Dwightova odlaska jedan aspekt je ostao zanemaren, a taj je da bi Orlando, sa samo jednim rasnim vanjskim igračem sposobnim biti triple threat, danas bio najveći konkurent Miamiu i Chicagu. Naravno, idućih par tjedana, dok ne dođe trade deadline, sva pozornost bit će usmjerena na Howarda, a u sjeni ostaje ta činjenica kako za njega ne postoji bolji kontekst od ovoga uz Andersona i Van Gundya. Nažalost, obzirom da je Otis Smith svojim očajnim potezima izbio svaku mogućnost poboljšanja u hodu, rastanak je neminovan. Osim ako i njima od nekuda ne padne u krilo nekakav Jeremy Lin.

14. (13) INDIANA

Dok se obrana drži na ovim zavidnim razinama, opasnost od njih je realna, ali, s druge strane, dok imaju ovako kilav napad, sami sebi su najveći neprijatelji. Ovu sezonu treba iskoristiti za utvrditi jednu stvar - da li je problem nemoći Grangera i Collisona, dva čovjeka koji su trebali nositi ogroman dio tereta u napadu, isključivo stvar njihova talenta ili je za sve kriv sistem Franka Vogela koji igrače ne stavlja u idealne pozicije za uspjeh. Obzirom da i Granger i Collison iza sebe imaju puno bolje rezultate od ovogodišnjih, čak i kada na stranu maknemo nedostatak priprema, pitanje Vogelove odgovornosti nije zanemarivo. Opet, ako ništa drugo, barem je čestim korištenjem centra od Hibberta napravio all-star igrača.

15. (21) NEW YORK

Solidna obrana dolaskom Lina dobiva i napadački balans, a to znači da su Knicksi od najvećeg razočaranja preko noći postali playoff momčad. Netko bi možda rekao i ugodno iznenađenje, ali obzirom na uloženo i očekivanja, nastup u playoffu je minimum koji su morali ostvariti čak i prije Lina. Njihove dobre strane su nam poznate - agresivna igra na linije dodavanja, Chandlerovo prisustvo u reketu, kvalitetan skok, a isto tako i mane - neučinkoviti napad i slaba kontrola lopte. Sad, Lin će dijelom ispraviti ovo prvo svojom sposobnošću da vrti pick & roll, ovo drugo će pogoršati svojom nesposobnošću da pazi na loptu, ali on je svoje napravio samim time što je probudio osjećaj momčadi u skupini plaćenika. Sad je na Amareu i Carmelu da stvar dovedu u red.

U ovog drugog ne sumnjam jer se radi o pre-ponosnom igraču da bi dopustio novo skretanje s kursa, ali ovaj prvi, bojim se, danas nije ništa drugo nego astronomski plaćen igrač zadatka. Koji, da stvar bude gora, nema zadatka. A to sve skupa znači da ciklus Knicksa kreće u novi krug života s preplaćenim i istrošenim nekadašnjim all-star igračima. Jedina razlika ove godine je, eto, što su Dolan i kompanija napredovali kao stručnjaci pa su, valjda uz pomoć kristalne kugle, znali da će im Lin, Shumpert i J.R. kompletirati momčad i dati joj smisao. Ukratko, na Istoku stare priče, ali dobra vijest je da se i Lakersi odlučuju pridružiti ovom vječnom životu na kredit kojega su Knicksi doveli do ekstrema.

16. (20) BOSTON

Odakle je Garnett izvukao snage da odigra ovakav mjesec kakav je iza nas ostaje nejasno, ali barem se javila nada da, u slučaju da tako nešto može ponoviti u playoffu, Boston nužno ne mora plesati samo jedno kolo. Nadati se nečemu većem od polufinala konferencije iluzorno je čak i pored sjajnog KG-a, obzirom da Celticsi ne vode brigu o lopti, ne skaču i ne pucaju slobodna. Njihov šut je i dalje sjajan te su zbog njega i dalje izuzetno efikasni, ali manjak laganih koševa i drugih napada osudio ih je na sporu i bolnu smrt. Jedino vrijedno pažnje, uz povremeni bljesak veterana koji će nas podsjetiti na ne tako davnu veliku prošlost, je kemijanje Dannya Aingea koje bi u idućih dva tjedna, ako smo išta do sada naučili o GM-u Celticsa, trebalo uroditi novim šokantnim tradeom.

17. (6) ATLANTA

Bilo je jasno da bez Horforda ne mogu izdržati na razini na kojoj su igrali prvi mjesec, a pad forme Johnsona (i moguća ozljeda) te pad učinka klupe, također očekivani, samo su dodatno otežali život. Ipak, možda je najgore od svega što Teague više ne igra na razini s početka kada je praktički bio prvi playmaker i ključni čovjek obrane. Od kada se lopta vratila u ruke Johnsona, a Teague prestao s presingom na loptu, napad se ponovno usporio, a obrana je postala preovisna o bljeskovima Josha Smitha. Larry Drew se dokazao kao čovjek koji zna što radi i nema sumnje kako će ovako oslabljen roster održati na putu prema doigravanju, ali, slično Pacersima i Sixersima, Hawksi nikakvim sistemskim poboljšanjima ne mogu maskirati manjak talenta u zabijanju koševa.

MIDDLE OF THE ROAD TEAMS (PO NAŠKI - NI VRIT NI MIMO TEAMS)

18. (16) MINNESOTA

Ogromno srce i neuništiva volja Lovea i Pekovića, Rubiev talent te Adelmanovi trikovi, lansirali su Wolvese u lov na playoff. Međutim, obzirom da je njihov napad baziran više na brzini nego učinkovitosti, te da je obrana rezultat borbenosti puno više nego sistema, za očekivati je da će u drugom dijelu sezone rezultati pasti na zemlju i postati primjereniji talentu kojega imaju. Njihov sjajni skakački učinak i stalni boravak Lovea i Peka na liniji slobodnih donijet će im dovoljno pobjeda, ali pitanje je koliko dugo mogu izdržati igranje punom snagom u ovako frenetičnom ritmu obzirom da ni Pek ni Rubio nikada u životu nisu imali ovako važne uloge u momčadi. Uspije li Adelman izvući nešto od ostatka rostera, posebice šuterski, možda prikrije neminovan pad nositelja igre, ali već i sam podatak da imaju šanse za playoffom, ma kako male one bile, zaslužuje totalni respekt (Wolvesima će život otežati i podatak da u drugom dijelu imaju samo jednu laganu utakmicu, i to gostovanje kod Bobcatsa, a sve ostalo čine obračuni po Zapadu uz čak 19 gostovanja i samo 13 domaćih utakmica).

19. (15) UTAH

Millsap i Jefferson su malo pali na zemlju, stvari su se normalizirale i Jazz se pokazao kao lutrijska momčad koju smo očekivali od starta obzirom na užasnu razinu kvalitete vanjske linije. Ipak, slično Minnesoti, i oni mogu s optimizmom gledati u budućnost obzirom da potiho grade jezgru nove kvalitetne generacije. Jedino sjećanje na vremena Jerrya Sloana ostaje šuplja obrana i konstantno fauliranje u reketu, kojega se izgleda čak ni buduće nade Favors i Kanter nemaju namjere odreći.

20. (23) GOLDEN STATE

Među gomilom zbivanja na Zapadu, gotovo neopaženo prolazi sjajno napadačko izdanje Warriorsa. Od kada se stanje Curryevih zglobova stabiliziralo i od kada je David Lee pronašao formu od prije dvije sezone, Warriorsi zabijaju kao blesavi. Trojka Curry-Ellis-Lee napadački se ne srami nijednog terceta u ligi (što su uostalom i dokazali i protiv Miamia i protiv Oklahome), a kada im još dodaš fenomenalnu pratnju tricaša Wrighta, Thompsona i posebice Rusha, koji je sa svojih 52% šuta za tri najopasniji tricaš lige, dobiješ gomilu realiziranih skok-šuteva uz izuzetne postotke. Razlog zbog kojega već sada nisu u borbi za playoff je prije svega očajna obrana, a ne pomažu ni loš skakački učinak te jednodimenzionalnost napada koji je oslonjen isključivo na šut, točnije na tricu.

Drugim riječima, ako imaju šutersku večer, Warriorsi mogu dobiti svakoga, a ako nemaju, isto tako mogu od svakoga izgubiti. Balans je neophodan, a kako je očito da Biedrins više nema namjeru biti koristan košarkaš (njegov strah od lopte graniči s patologijom) i da je Udoh u najboljem slučaju solidan podizač energije s klupe, trade Ellisa ili Currya za pravog visokog igrača je neophodan, inače jedna solidna momčad nikada neće dobiti svoju šansu. Naravno, idealna nadopuna ovoj momčadi bio bi Tyson Chandler (a tko drugi, izgleda je Tyson prototip modernog NBA centra), koji nažalost nije prepoznao potencijal Warriorsa tijekom ovoga prijelaznog roka, već se odlučio za svjetla pozornice u New Yorku.

Dwight bi bio još bolje rješenje, ali obzirom na ogromne ugovore Leea i Ellisa, Orlando bi vjerojatno morao pristiti na neki trade koji uključuje obojicu. Dakle, ništa od toga. Što im ostavlja samo jednu nadu - draft. Uz malo sreće, momčad koja je otkrila Jeremya Lina mogla bi se dokopati prvog picka (iako im u tome naumu napadačke eksplozije baš i ne pomažu), a to znači i ultimativnog NBA centra budućnosti, Anthonya Davisa, koji je Tyson Chandler na kvadrat. I tako bi preko noći dobili novu silu na Zapadu jer bi im Davisov rookie ugovor omogučio da zadrže i Ellisa i Currya. Nažalost, umjesto u Zaljevu, Davis će završiti negdje na Istoku gdje će nekoliko sezona morati trunuti okružen antitalentima, umjesto jednim od najpotentnijih napada NBA.

THE BAD, FIRST CLASS - SHITTY LUCK

21. (18) PHOENIX

Steve i dalje dostojanstveno stari, Grant Hill nešto malo manje, ali najveći problem je što nakon ova dva veterana i dva solidna iskusna igrača poput Dudleya i Gortata (koji je barem jedan od rijetkih koji je zaradio ugovor prije nego mu je Nash napumpao brojke), klub nema mladoga talenta na koji može pasti. Čak ni ovogodišnji draft ne donosi previše šansi za pomak naprijed obzirom da su im šanse za nekim od prva tri picka minimalne, a onda opet, obzirom da su u pitanju Sarver i kompanija, pitanje je zašto bi visoki pick uopće bio garancija nekih boljih dana u Phoenixu.

22. (19) CLEVELAND

U životu treba naporno raditi i vjerovati da rad donosi rezultate, ali čak i tada treba biti svjestan da bez sreće nemaš ništa. Cavsima je igrom slučaja u ruke upao momak franšizne vrijednosti koji je čak uspio jednog majstora poput Rubia izbaciti iz kombinacija za rookiea godine. Sasvim je nebitno što su ozljedom Varejao Cavsi ispali iz trke za playoff, puno je važnije što u Irvingu imaju temelj za dalje. Najluđe od svega, nitko nije imao pojma koliko je momak dobar jer u toj jednoj godini na Dukeu, što zbog ozljede, što zbog naknadnog ulaska u momčad, nije stigao pokazati raskoš svog talenta.

Svi smo pretpostavljali da je kompletan strijelac i da može trpati, ali da je legitimni triple threat najveće vrijednosti (dobar osjećaj za asist, igra s loptom pod kontrolom, fenomenalna selekcija šuta, Nashovska preciznost i Paulovski ulazi pod koš) nitko nije mogao ni sanjati. Ako je suditi po prvoj godini, Cleveland opet ima šansu graditi momčad na košarkašu ne all-star, već hall of fame vrijednosti. Sad nam samo ostaje čekati da Gilbert napiše mail u kojem će priznati da je najsretniji čovjek na svijetu.

23. (24) MILWAUKEE

Ozljeda Boguta označila je početak kraja, a Jenningsov povratak u za njega tipične šuterske nizine (koji je, znakovito, nastupio paralelno sa sve većom vjerom u njegove all-star vrijednosti) stavio je točku na i još jednoj sezoni punoj razočaranja. Dobre vijesti su da Scott Skiles i dalje drži stvari pod kontrolom (što je za njega svojevrsni rekord), iako pad u obrani nije nešto što bi očekivali od njegovih momčadi. Opet, obzirom na to kakav roster mu je složio nadri-GM Hammond (Udrih, Jackson i Dunleavy se teško mogu smatrati igračima koje bi Skiles htio u svojoj momčadi), Bucksi još i dobro kotiraju. Ilyasovin lov na novi ugovor i dobre igre rookiea Leuera rijetke su svijetle točke još jedne disfunkcionalne sezone u Wisconsinu.

24. (28) SACRAMENTO

Keith Smart je konačno shvatio (valjda tome i služi prezime) da je jedini način da poboljša napadački IQ ove momčadi micanje Tyrekea Evansa s pozicije primarnog playmakera. Sitni rookie Thomas tako dobiva šansu postati svojevrsni Lin u Sacramentu. Što je urnebesno kad malo bolje razmisliš - navijači Knicksa su zviždali malome tijekom cijelog susreta prije nekoliko dana u New Yorku samo zbog imena (dobra fora), nesvijesni da je umjesto Lina vrlo lako taj isti Thomas mogao biti spasitelj njihove sezone. U biti, to bi tek bila poetska pravda, da nešto što je jedan Isiah Thomas gotovo uništio, neki drugi Isaiah Thomas donekle popravi.

Donese li Thomas neki smisao napadu, talenti Cousinsa i Evansa pobrinut će se za ostalo. Jasno, očajna igra u obrani i trošenje energije na nepotrebne stvari i dalje će ostati obilježje ovih Kingsa, ali će barem, poput drugih dugogodišnjih lutrijskih momčadi (Wolvesi, Warriorsi), konačno moći napraviti taj korak naprijed s vlastitim talentom.

THE BAD, SECOND CLASS - SHITTY TALENT

25. (22) NEW ORLEANS

Ozljede Gordona i Jacka izbacile su ih iz svake konkurencije, ali ne i iz takta. Glavni čovjek u New Orleansu je trener Williams koji iz doslovce skrpanog rostera iz večeri u večer izvlači pristojnu obranu i kvalitetan skok. Uz trenera, dobri potezi su i davanje minuta sjajnom Meksikancu Ayonu (jeftina, a kvalitetna opcija za trećeg visokog) te mladom Vasquezu (back-up play prve klase). Klupa je riješena, sada im samo ostaje isto napraviti i s petorkom. Dva lutrijska picka na izuzetnom draftu svakako pomažu, ali još je bolja vijest da bi klub uskoro trebao pronaći novoga vlasnika. Sve u svemu, obzirom na moguće posljedice, situacija u New Orleansu ipak prolazi bez uragana, samo s povremenim nevremenom, za što je prije svega zaslužna kvalitetna uprava (stoga me i strah priča po kojem klub preuzima grupa koju predstavlja Mike Dunleavy, čovjek koji u svojim bolesnim ambicijama zasigurno neće propustiti iskoristiti priliku još jednom se okušati u ulozi GM-a).

26. (25) TORONTO

Da se Bargnani nije ozljedio, garantiram da bi Raptorsi imali barem dvije-tri pobjede više. Jednostavno, bez najboljeg strijelca njihova igra u završnici je patila da to mjere da su doslovno poklonili nekoliko pobjeda u zadnjim sekundama. Casey je opravdao svoje dovođenje podizanjem obrane na zavidnu razinu, ali, obzirom na neke sumnjive poteze oko rotacije i neke čudne odluke u završnicama (posebice u porazima protiv Knicksa i Lakersa), pitanje je radi li se o materijalu za glavnog trenera ili samo sjajnom asistentu. S druge strane, blesavo je pričati o Caseyevim manama kada uzmeš u obzir kako na raspolaganju ima roster bliži zahtjevima NBDL-a ili Eurolige nego NBA-a.

THE UGLY

27. (30) DETROIT

Obrambena filozofija Lawrencea Franka konačno je počela nailaziti na plodno tlo, rookie Knight je konačno počeo nešto zabijati iz vana, a Stuckey je konačno počeo ulaziti u reket. To su sitnice koje su Detroit u posljednih mjesec dana pretvorile u respekta vrijednu momčad na Istoku, ali teško da se radi o održivom scenariju, iz jednostavnog razloga što je Greg Monroe jedini rasni košarkaš na ovom rosteru. Dok Stuckey, Knight, Prince i Jerebko ne dokažu da su u stanju održati formu na duži period i protiv jače konkurencije, očajne igre iz prvog mjeseca poslužit će kao orjentir. Posloži li ih Frank u kompetentnu petorku oko mnogobrojnih Gregovih talenata, tada ih možda na idućim rankingsima pomaknemo naprijed za 5-6 pozicija.

28. (26) NEW JERSEY

Deronov napadački one-man show uz povremene bljeskove Morrowa i Farmara nije ni približno dovoljan da maskira sve nedostatke najgore rotacije pod košem u ligi (uz onu Bobcatsa, naravno). Cirkus oko Prokhorovljeve kandidature za predsjednika nimalo ne pomaže u cirkusu oko Dwighta. Dodaj još Deronov mogući odlazak i ispada da Netse ne može spasiti ni Anthony Davis. U biti, nadajmo se da ga neće dopasti ta čast da ih spašava.

THE BUTT-UGLY

29. (27) WASHINGTON

IQ ove momčadi postavljanjem Randya Wittmana za trenera ne raste, ali što je još veći problem, ne raste ni nivo individualne igre Johna Walla i suigrača. I dok su pojedinci poput Blatchea i Younga očito promašeni slučajevi oko kojih se ne treba truditi, nedostatak pozitivnih pomaka kod Walla (pa i McGeea, koji ima potencijala biti atletska petica kakva ti je danas potrebna u NBA) je nedopustiv. Wall je čak i sudjelovanjem na all-star utakmici rookiea i igrača druge godine pokazao da izuzetan atletski talent u dvije godine nije nadograđen nikakvim vrijednostima ili shvaćanjem igre, zbog čega je usprkos stažu dobar dio susreta ostavljao dojam najvećeg rookiea na parketu (i što je najgore, samo je potvrdio da su izbornici Barkley i Shaq bili u pravo što su ga ignorirali prilikom odabira momčadi).

Ovo što Wizardsi rade s ovakvim talentom je jednostavno nedopustivo, momak je izgubio dvije godine uzalud i pitanje je koga će mu dovesti za trenera dogodine i uopće kakvu će momčad sastaviti oko njega. Jedina mogućnost za pomak leži u opciji da vlasnik Leonsis franšizu povjeri pravom GM-u i pravom treneru, ali sad već postaje upitno i koliko je uopće Leonsis ozbiljan. Iz početka nas je kupio pravim izjavama i potpunom otvorenošću, ali pokazalo se to najobičnijim PR potezima jer stanje u svlačionici ničim nije odražavalo principe koje klub teoretski zastupa. Leonsis je očito dobar političar, ali je očajan poznavatelj košarke okružen krivim ljudima i to je glavni razlog zašto Wizardsi ni dvije godine nakon ključnog momenta rebuildinga (a prvi pick na draftu to zasigurno jeste) još nisu napravili ni onaj minimalni korak naprijed.

THE HORROR SHOW

30. (29) CHARLOTTE

Koliko je ovakav očajan roster rezultat želje za što više loptica u lutriji, a koliko nesposobnosti Micheala Jordana i ekipe da složi konkurentnu momčad, ostat će vječna misterija. Što god bilo uzrokom ovakve strahote, brojke su jasne - Bobcatsi su jedna od najgorih momčadi svih vremena po svim parametrima, a jedina dva solidna igrača na njihovom rosteru za koja možemo reći da su NBA klase su dva beka visoka malo iznad 180 cm (Walker i Augustin). Obzirom da nemamo na čemu bazirati nade u nekakav napredak tijekom drugog dijela sezone, zadnje rečenice možemo mirne duše posvetiti budućnosti. Dakle, budu li loptice pratile zakone vjerojatnosti, na koga će MJ potrošiti prvi pick - sjajnog strijelca poput Harrisona Barnesa ili čudesnog atletu Anthonya Davisa? Ili će pak u svom stilu izvuči nekoga potpuno trećeg? Vidite, zbog ovakvih pitanja NBA je zakon i zato je volimo. Osim ako ste stanovnik Charlotte, jasno.

25Dec/110

XMAS PODCAST – THE PREVIEW

Posted by ispdcom

Konačno! Zaboravite na obitelj, najdraže, vjeru i slične formule za pranje mozga kojima vam pokušavaju skrenuti pažnju s onoga bitnoga i dočekajte prvo podbacivanje uz mega-podcast. Čini li se to samo Sickreu i Geeu ili je ovo najbolji Božič ikada?

21Dec/110

SOUTHEAST

Posted by Gee_Spot

MIAMI

THAT WAS THEN:

Heat je u prvoj sezoni, najtežoj koju će imati u ovom sastavu obzirom na period uigravanja, manjak rotacije i nemogućnost dodavanja pojačanja, došao na korak do naslova. Nakon početnog šoka i privikavanja nas na njih i njih na sebe same, zaigrali su čeličnu obranu s dovoljno napadačkih eksplozija da im daju šansu u svakoj utakmici. Em su regularnu sezonu digli gotovo na playoff razinu po količini interesa kojega su generirali, em su opravdali sva očekivanja igrama na parketu. Čak i to što nisu otišli do samog kraja nije nikakav problem jer, da su to napravili s onako sakatom rotacijom, onda bi stvarno doveli u pitanje smisao košarke. Ovako i dalje znamo da pobjeđuje onaj tko ima bolju petorku, ne trojku.

THIS IS NOW:

U drugoj sezoni toplo-hladno periodi bit će minimalizirani jer osovina je uigrana. Novi salary cap ne pomaže, ali ipak su pristigla određena pojačanja. Rookie Cole vrlo lako bi mogao izbaciti Chalmersa iz rotacije, dok će im Battier omogučiti da Jamesa koriste više kao playa, a manje kao četvorku kada se odluče igrati s konvencijama. Možda najveći plus je zdravi Haslem od prve minute, lako je zaboraviti kako su bez nominalno četvrtog igrača lani odigrali gotovo cijelu sezonu. Miller je opet out, ali ne žele ga amnestirati svjesni da ga sada pokriva Battier, odnosno da njegovim povratkom u formu (ako je još uopće moguć nakon svih operacija) negdje krajem regularne sezone imaju šanse dodati si rasno pojačanje pred playoff. Ukratko, ako Heat ove sezone ne osvoji naslov, neće nikada (ma hoće, ali ovako dramatičnije zvuči).

PLUS:

Battier omogućuje predah Jamesu od guranja pod koš na koje je očito alergičan. Ako mali Cole donese živost na jedinicu i uspiju li izvući išta više iz dvojca Pittman – Curry nego im je to uspijelo iz lanjskih leševa Magloirea i Dampiera, bit će nezaustavljivi. Jasno, šanse za tako nečim su minimalne, ali što drugo istaknuti u momčadi koja ima Wadea i Jamesa? Kod njih je neupitno da suigrače čine boljima, sad je samo pitanje koliko u tim suigračima uopće ima talenta da tu poziciju u kojoj se nalaze iskoriste.

MINUS:

Rupe na jedinici i petici su poprilične. Uokolo imaju dovoljno oružja da se prilagode, ali nedostatak post igrača i slashera potencijalno nezaustavljiv napad čini ranjivim. Naravno da James može odigrati playmakersku ulogu i naravno da Wade može zabijati u post preko svih, ali to konstantno tjeranje na improvizaciju izvlači iz obojice ogromne količine energije i pitanje je kako će reagirati na ovako gust raspored.

PRVIH 5: Chalmers, Wade, James, Bosh, Anthony

5 ZA KRAJ: James, Wade, Battier, Haslem, Bosh

SCORE: 52-14

ORLANDO

THAT WAS THEN:

Ispadanjem od Hawksa postalo je jasno kako je ova momčad svoje odigrala. Van Gundyev sistem je pročitana knjiga, a nije pomogla ni činjenica kako je većini igrača istekao rok trajanja.

THIS IS NOW:

Nije problem što Howard želi otići iz ovakve situacije, problem je tetkasti način na koji to ostvaruje. Kemija u momčadi je nepovratno narušena (što bi se prije svega moglo odraziti na nešto lošiji učinak obrane, ma kako se nemogučim čini zamisliti da bilo koja momčad s Howardom u sredini može biti neučinkovita u obrani), ali buduće muke Magica ne treba pripisati samo tom faktoru, već prije svega činjenici da su Nelson, Richardson i Turkoglu sjene nekadašnjih igrača. Sva trojica jedva da su na razini za popuniti petorku. Što praktički u prve Dwightove pomagače promovira dva bijela brata Redicka i Andersona. S tim da opet iz njih ne možeš izvući maksimum jer i jedan i drugi trebaju lopte da bi mogli biti korisni, a njih pored Richardsona i Big Babya neće imati u dovoljnim količinama. Obzirom da je Dwight limitiran strijelac i da svi ostali trebaju pravovremeni pas, jasno je da ovaj Magic može ostati u igri za vrh Istoka samo ako dovede playmakera poput Stevea Nasha. Naravno, problem je u tome što momčad koja baca novac na Arenasa, Cartera, Richardsona i Big Babya jednostavno nema što ponuditi Sunsima, a to znači da se mogu pozdraviti s Dwightom.

PLUS:

Ryan Anderson je stilom igre idealan partner jednom Dwightu.

MINUS:

Big Baby je skupo plaćeni otimač minuta Andersonu koji se nikako ne uklapa pored Dwighta. Ni stilski ni karakterno.

PRVIH 5: Nelson, Richardson, Turkoglu, Davis, Dwight

5 ZA KRAJ: Nelson, Redick, Richardson, Anderson, Dwight

SCORE: 39-27

ATLANTA

THAT WAS THEN:

Hawksi su očekivano doživjeli pad u razini igre i broju pobjeda, ali sve je to na kratko zamaskirao iznenađujući prolaz pored Orlanda u playoffu. Što nije toliki odraz snage Hawksa (koji se nisu pridružili vrhu Istoka) koliko slabosti Magica (koji je usprkos Dwightovim nadljudskim naporima pao među osrednje momčadi poput Hawksa). Za njih je ionako najvažniji bilo što se igrama nametnuo Jeff Teague, jer to im je naknadno omogučilo da puste Jamala Crawforda i ne troše na pojačanja.

THIS IS NOW:

Sezone od 50 pobjeda su prošlost za ovu momčad iz jednostavnog razloga što se igra skraćena sezona. Šalim se, takve sezone su prošlost zato što jezgra Johnson – Horford – Smith nije šampionska, a zbog problema s vlasničkom strukturom nitko ne želi plaćati porez na luksuz kako bi je malo ojačao. Što Hawkse stavlja pred dvije mogućnosti – ili da vječno budu ovo što jesu, dakle osrednja momčad osuđena na maksimalno polufinale konferencije, ili da nekakvom zamjenom osvježe spomenutu jezgru. Ili da počnu trošiti, naravno. Međutim, obzirom na činjenicu da je Joe Johnson debelo preplaćen, da je Al Horford prije svega vrhunski vodonoša i da je Josh Smith vječni čudak, možda je i bolje što je vlasnička situacija ovakva jer ih put trošenja ne bi odveo nikuda. Obzirom kako su tanki u rotaciji i obzirom da je Johnson na silaznoj putanji karijere, iz dana u dan su sve bliži polovičnom učinku.

PLUS:

Hawksi imaju talenta, to je neosporno. Horford je idealan treći igrač, čak i potencijalan drugi oslonac, kad bi bio okružen kvalitetnom rotacijom i kad bi igrao na svojoj prirodnoj poziciji. Smith je čovjek sposoban kontrolirati utakmicu na oba kraja terena, ali isto tako i ubiti vlastitu momčad idiotskim potezima u napadu ili nezainterisanošću u obrani. Ako Teague ostane na playoff razini i ponudi ozbiljnu slashersku opciju, nema razloga da još jednom u playoffu ne budu sposobni suprostaviti se svima osim Bullsima i Heatu. Također, dovođenje McGradya, koji se pod stare dane preobražava u čistog point-forwarda, dodatno će olakšati život Johnsonu. Pod uvjetom da je u Tracyu još išta ostalo nakon solidnih pola sezone u Pistonsima.

MINUS:

Johnson je maskirao pad odličnom igrom u završnicama, kvalitetnim šutom (posebice s poludistance) i prebacivanjem dijela organizatorskog posla na Hinricha i kasnije Teaguea. Ali, činjenice je kako je ovaj veliki swingman jednostavno izgubio korak i danas je bliži onome što igra Jason Richardson nego Dwyane Wade. Što dovodi do dva problema. Prvi je taj što je plaćen kao Wade, a drugi što su stvari postavljene kao da je i dalje glavni, iako su i Horford i Smith očito važniji za uspjeh momčadi od njega. Tanka klupa na kojoj više nema imena vrijednog spomena također zabrinjava (ako ne računamo Jasona Collinsa, naravno), a u slučaju da Teague podbaci i da Hinrich odigra sezonu ispod svoje razine zbog ozljede ramena, problemi bi mogli postati nepodnošljivi.

PRVIH I JEDINIH 5: Teague, Johnson, Williams, Smith, Horford

SCORE: 36-30

WASHINGTON

THAT WAS THEN:

Katastrofa, to je jedina riječ kojom se može opisati ono što je Washington prezentirao prošle sezone. Gomila talenta koja je zbog neiskustva, lošeg vodstva i vlastitih karakternih slabosti odigrala ispod svake razine.

THIS IS NOW:

Ako s ovim rosterom Saunders ne uspije preskočiti Netse, Buckse i Pistonse ovoga svijeta, odnosno ako ostane prikovan na dnu zajedno s Bobcatsima, Raptorsima i Cavsima koji su u totalnom rebuildingu, onda ćemo konačno dobiti definitivnu potvrdu da se radi o najgorem treneru u NBA. Da, da, gorem čak i od Vinniea. Doduše, u svojoj prognozi sam možda i previše optimističan, ali to je zato što polazim od pretpostavke da će John Wall napraviti sličan korak naprijed kakav je u drugoj sezoni napravio Westbrook. Jednostavno, takav atleta je u stanju dominirati na oba kraja parketa, a to će olakšati život svima oko njega. Wizardsi definitivno nemaju dovoljan IQ, ali toliko strijelaca jednostavno mora igrati bolje u napadu nego im je to uspijevalo u lanjskoj katastrofalnoj sezoni. Možda je previše očekivati od likova poput Younga, Blatchea i McGeea da odigraju zrelije (ma definitivno je previše), ali ja se tu čak i ne uzdam u to da su se opametili. Jednostavno, smatram da su dovoljno mladi i da mogu podignuti igru na još jednu razinu više. A ako će vam četvero igrača iz petorke odigrati najbolje sezone u karijeri, tada valjda imate šansu pred istrošenim ili jednostavno nekvalitetnim rosterima koji vas okružuju.

PLUS:

Wallova rookie sezona nije bila ništa posebno, ali kad uzmeš u obzir da je imao problema s ozljedama i da je na trenutke djelovao nezaustavljivo (posebice kad se zaletio na nesretnog Ilgauskasa) ne čini se nemogućim da napravi onakav kvantni skok kakav su izveli slični majstori poput Rosea i Westbrooka. Treba pohvaliti i sjajne poteze uprave. Prvo, zato što su lukavo odlučili trpiti zadnju godinu Lewisova ugovora umjesto da ga amnestiraju kao što su svi očekivali. U tom slučaju morali bi potpisati cijeli niz veterana ili preplatiti Nicka Younga samo kako bi udovoljili zahtjevima novog kolektivnog ugovora koji od njih traže da potroše barem 85% salary capa. Ovako mogu mirno promatrati cijeli niz mladih imena koja su bljesnula u lanjskim očajnim uvjetima i odlučiti dogodine što s njima. Blatchea su već nagradili solidnim ugovorom i nema potrebe za žurbom. Young i McGee obećavaju, ništa manje zanimljiv kao potencijalni budući starter nije ni Vesely, a treba držati oko i na cijelom nizu lanjskih (Seraphin, Booker, Crawford) i ovogodišnjih rookiea (uz Veselya tu su još Mack i Singleton) koji svi imaju šanse postati solidni igrači zadatka.

MINUS:

Činjenica da su mladi i da imaju dvije petorke možda bude i od koristi u ovako zgusnutoj sezoni, ali realnije je očekivati od ovako mladih rostera da se upucaju u nogu. Posebice ako su krcati sumnjivim tipovima, tada se takav scenarij čini gotovo neizbježnim. Naravno, jasno je i to da od ovakve skupine revolveraša nitko ne očekuje fenomenalnu obranu, ali da odigraju barem donekle pristojno u napadu nije previše tražiti. Ovaj, ili jeste?

5 ZA DALJE: Wall, Young, Vesely, Blatche, McGee

SCORE: 30-36

CHARLOTTE

THAT WAS THEN:

Bobcatsi su lani krenuli loše u sezonu, ali čim je Jordan maknuo živčanog Larrya Browna i stavio skuliranog Paula Silasa za trenera stvari su krenule na bolje. Za razliku od Browna, koji traži potpunu kontrolu nad procesom slaganja momčadi i koji se nikako nije mogao pomiriti s odlukom da se ide u rebuilding, Silas je mirno prihvatio sudbinu kormilara broda koji tone. Ali, što je u tome loše? Nakon godina bezveznih poteza Jordan je došao u situaciju da nakon još dvije sezone patnje krene od nule, usput razvijajući cijeli niz mladih igrača. Kako je završnica lanjske sezone u kojoj su konačno poptunu slobodu dobili Augustin, Henderson i Thomas pokazala – to je i jedini ispravni put.

THIS IS NOW:

Roster Bobcatsa na prvi pogled ne ostavlja dojam NBA rostera, što je očito bila i glavna namjera. Naime, što manje talenta imaš na raspolaganju, to su veće šanse da dođeš do prvog picka, a ovog ljeta draft će biti krcat imenima s MJ-evog sveučilišta. Čovjek koji je cijelu NBA karijeru ispod hlačica Bullsa nosio one North Caroline valjda trenutno više razmišlja o Harrisonu Barnesu nego o kilaži Borisa Diawa. I nema u tome ništa loše, dapače. Tko je mogao znati, ali izgleda da se MJ konačno uživio u novi posao.

PLUS:

Kemba Walker, Bismarck Biyombo, Gerald Henderson i svi ostali mladi igrači dobit će punu šansu da se dokažu. Veterani poput Diawa i Maggettea dobit će pak šansu da pokažu kako su sposobni pomoći klubu koji se bori za playoff.

MINUS:

Ako isključimo kontekst i koncentriramo se samo na košarku, praktički nemamo što pričati. Ovo je najlošiji NBA roster i čeka ih borba do zadnjeg daha s Cavsima za što veći broj kombinacija u lutriji. Ozljeda Reggia Williamsa kojega su doveli iz Warriorsa i bez kojega su ostali na par mjeseci prisilit će Silasa da odmah isproba kombinaciju Walkera i Augustina na vanjskim pozicijama, što baš i neće pomoći u pokušajima da i dalje igraju pristojnu obranu. Priče o Diawu na centru još su urnebesnije, pogotovo kada se kilaža dotičnog pravda jačanjem zbog potreba nove pozicije umjesto njegovim nezasitnim apetitom.

IDEALNIH 5: Augustin, Henderson, Maggette, Thomas, Diaw

ŠESTI ČOVJEK: Kemba

SCORE: 15-51

12Dec/113

PODCAST – THE NUCLEAR WINTER EDITION

Posted by ispdcom

Pripreme za NBA sezonu počinju osvrtom na prve tradeove, nije zaboravljena ni NCAA, a ni Cedeveita. Sickre, McGee, Škalabrin i Šurna kao 80 i nešto minutni uvod u Nuklearnu Zimu.

30Nov/116

SANTA CLAUS IS COMING TO TOWN

Posted by Gee_Spot

Ne znam za vas, ali ja sam dobio jedini božićni poklon koji sam želio (da pomognem onima kojima još nije jasno, taj poklon uključuje desetak mišićavih i vitkih tamnoputih mladića koji trčkaraju za narančastom loptom u šarenim uniformama). Jasno mi je da će on ove godine biti nešto manje glamorozan, realno je očekivati da lockout ostavi posljedice na kvalitetu igre obzirom na nedostatak ozbiljnih priprema i kampova (posebice u najavljenim back to back to back tekmama), ali dobar dio negativnih kretanja bit će prikriven neizbježnom ludnicom na tržnici.

Većina momčadi u ovih manje od mjesec dana do početka nema ni približnu sliku kompletnog rostera, a obzirom na ne baš sjajnu ponudu slobodnih igrača dodatno oslabljenu odlascima u Kinu i Europu, teško da itko može računati na bitnija pojačanja. Dodaj u ovu strku izazvanu slabom ponudom i manjkom vremena još i prigodnu klauzulu kojom će svaka ekipa moći brisati jedan ugovor sa salary capa, zatim midlevel opciju koja je ostala i u novom ugovoru i ispada da će slaganje rostera biti zanimljivije nego ikada.

Obzirom da sam ja svoj poklon dobio, doduše nešto kasnije zbog čega će i ovogodišnja najava NBA sezone biti škrtija nego ikada (nećemo odbrojavati dva tjedna po dvije ekipe dnevno, nego ćemo u tjedan dana prije starta odraditi diviziju po diviziju), red je da zaželim i NBA franšizama sve najbolje u nadi da će barem nešto od nabrojenog završiti ispod njihovog bora.

Braćo i sestre, sretna nam nova sezona!

ATLANTA

Njima želim novog vlasnika jer dok se ne riješi ovo opsadno stanje koje traje godinama i u kojem nekoliko ljudi koji uopće ne žele imati NBA franšizu (ili žele, jer meni tu više ništa nije jasno) traži načina za izaći iz igre, Hawksi neće imati potreban mir za slaganje dugoročno zdravog kluba. Također, želim im da Jeff Teague nastavi s igrama iz playoffa. Odakle se taj momak pojavio nije jasno nikome, ali činjenica je kako je svojim slash 'n' kick majstorijama unio svježinu u umrtvljenu vanjsku liniju Hawksa i na trenutak oživio jedan spor i neinventivan napad. S takvim Teagueom, Atlanta se može nadati nečemu i u novoj sezoni, bez njega još jedan korak unazad je neminovan. Posebice stoga što će sigurno ostati bez Crawforda koji će midlevel sreću pronaći negdje drugdje, a možda i bez Marvina Williamsa (otpis!!!) koji je s preostale tri godine i 23 milje kamen oko vrata momčadi koja već ima tri maksimalna ugovora i nema gazdu voljnog plaćati porez na luksuz. Iako mu u ovom slučaju to nitko i ne može zamjeriti.

BOSTON

Njima pod borom prije svega želim zdravlje za njihova tri veterana. Boston je jedna od onih momčadi kojoj nikakvi kampovi ni ekstra treninzi nisu potrebni (dakle, momčad koje bi Allen Iverson volio biti član) i kojoj će ova kraća sezona donijeti više dobra nego lošega (iako su potencijalne back to back to back tekme uvijek opasne, da ne govorim o mogućim back to back utakmicama u playoffu, koje bi valjda trebale biti zabranjene ustavnim zakonom svake normalne nacije). Osim zdravlja, želim im i produktivnog Jeffa Greena, ma bilo koga od klinaca (Bradley, Moore, Johnson), jer ovom učinkovitom i pametnom napadu kronično nedostaje energije s klupe, a, napusti li ih Big Baby, stanje bi moglo postati kritično.

CHARLOTTE

Jordanu želim prazan roster da ga može popuniti ponekim igračem koji ima NBA talent. Čovjek će barem imati slatku brigu oko toga koga izabrati za otpis, kandidata je više nego dovoljno.

CHICAGO

Bullsima želim beka-šutera koji može ponijeti dio tereta u napadu. Neće do Afflala iz jednostavnog razloga što si Denver u ovoj situaciji kineskog egzodusa ne može dopustiti ostati bez još jednog swingmana, a to znači da se Bullsi moraju nadati kako je Jason Richardson u fazi karijere u kojoj će midlevel biti dovoljan. Ili pak da će Miami biti dovoljno blesav da otpusti Mikea Millera. E, to bi bila priča. Mislim da bi Miller u budućim bitkama protiv Heata valjda po prvi puta u životu prestao biti nesebičan šuter.

CLEVELAND

Obzirom da će se riješiti Barona Davisa, jer ova klauzula o amnestiji praktički postoji samo zbog njega, Arenasa i Rasharda Lewisa (nekako mi je mučno staviti Roya u ovo društvo), njima samo mogu poželjeti još jednu sezonu u kojoj LeBron neće otići do kraja. Uživanje u tuđoj nesreći je jedino što im preostaje, jer rebuilding je tek krenuo - ako su pametni pokušat će nešto izvući za Varejaoa dok još mogu, čekati da Jamison odjaše u suton i istovremeno ne bacati novac (i ono prostora što im ostane nakon odlaska navedenih) uzalud.

DALLAS

Njima želim ponavljanje lanjske sezone, a to uključuje igru najljepše košarke i iskorištavanje spoticanja protivnika o vlastite slabosti. Za tako nešto trebat će ostati na okupu, a to neće biti lako. Između ostalih, Chandler, Butler i Barea slobodni su igrači, a naravno da je Chandler ključ svega. Čovjek je oku ugodnu momčad šuplje obrane pretvorio u čvrstu družinu pod oba koša, a sebe u prvo ime ovogodišnje tržnice. Paradoks toga je da usprkos svemu tome Chandler ima smisla jedino u Dallasu. On u Mavsima ne mora igrati u napadu, dok bi ga eventualni odlazak zbog maksimalne love u Toronto, Denver, Indianu ili Netse doveo u poziciju u kojoj bi se puno veća pozornost davala njegovim slabostima nego plusevima, a to opet znači da bi se preko noći od junaka pretvorio u negativca. I za kraj, iako znam da Cubanu novac nije važan, želim mu da se ne srami iskoristiti mogućnost otpisa groznog Haywoodova ugovora (9 milja godišnje u prosjeku tijekom idućih 5 sezona).

DENVER

Želim im da što manje novca potroše kako bi zadržali Nenea i Afflala, jer iako bez njih ne mogu biti playoff momčad, s njima u preplaćenim ulogama ne mogu prema naprijed. Nene je idealan za Denver, momčadi koje trebaju centra koji može zatvoriti reket s njim ne dobivaju ništa jer on obrambeno igra kao krilo, dok one koje trebaju strijelca pod košem u njemu ne bi dobile kompletan paket jer čovjek nije u stanju raširiti reket. Po svemu radi se o igraču koji treba idealan kontekst da pruži maksimum, a on je upravo Denverov stil – brza tranzicija u kojoj do iražaja dolaze spretnost i agilnost pod košem, a ne šut ili igra leđima u osmišljenim akcijama. Slično je i na drugoj strani, Nene ne može kontrolirati reket na postavljene obrane, ali u bržem ritmu njegove ruke dolaze do izražaja. Također, želim im da očajni Harringtonov ugovor uskoro bude daleko od njih, usprkos nedostatku tijela dugoročno plaćanje takvog igrača nema nikakvog smisla.

DETROIT

Želim im dodatne opcije oprosta kako bi se odjednom mogli riješiti Hamiltona, Gordona i Villanueve, trojice jednako preplaćenih i jednako nebitnih igrača za sadašnjost i budućnost franšize. Stvarno, ovaj niz ugovora koji je podijelio Dumars tjera čovjeka da se pita nije li mu netko držao pištolj nad glavom.

GOLDEN STATE

Želim im da pronađu kristalnu kuglu jer samo uz pomoć nje mogu pronaći odgovor na pitanje što nosi budućnost. Hoće li Curry ikada moći ostati zdrav? Kakav će trener biti Mark Jackson? Što se može dobiti za Ellisa? Ajde, konačno se mogu riješiti najbeskorisnijeg NBA igrača zadnjih 3-4 godine (ako ikoga zanima, dotični se zove Charlie Bell), iako se možete kladiti kako će im, barem na trenutak, na pamet pasti i opcija da se riješe maksimalnog ugovora kojega su iskrcali Davidu Leeu.

HOUSTON

Želim im da se konačno prestanu igrati i skupljati gomile dobrih igrača te da se koncentriraju na dovođenje barem jednog rasnog talenta koji ih može pretvoriti u nešto više od simpatične momčadi koja igra lijepo, ali ne može pobijediti nikoga. Također, želim im da uživaju u eri Kevina McHalea, jer, ako ništa drugo, ove sezone od Rocketsa možemo očekivati da nastave s nesebičnom igrom, da se puno kreću u napadu i rotiraju u obrani i da se puno smiju Kevinovim šalama (a od Scole osobno da pokaže dodatni repertoar post poteza koje je pokupio na treningu).

INDIANA

Želim im da uspiju dovesti barem jednog od slobodnih visokih igrača. Nene, Chandler, West, Gasol, Jordan, pa čak i Oden, kao sin Indiane, u igri su za Pacerse koji će, ako iskoriste klauzulu oprosta na Poseya, imati dovoljno love na salary capu za maksimum. Nitko od navedenih nečega sličnog nije vrijedan, to je jasno, ali Pacersi će morati pretplatiti kako bi i dalje ostali prosječni. Što opet govori da lockout nije riješio ništa bitno jer je srž sistema ostala ista.

LA CLIPPERS

Želim im da jezgra Griffin – Gordon konačno ostane zdrava i odigra jednu sezonu u komadu. Plus, želim im da rupu na malom krilu popune nekim od sjajnih veterana koji bi ovu momčad konačno mogli povesti na pravi put (Grant Hill, Shane Battier ili neki sličan kandidat za budućeg NBA komesara).

LA LAKERS

Svim srcem im želim da pod borom pronađu playmakera, jer ako je u Fisheru i bilo još nešto života, on je nakon ovako stresnog razdoblja lockouta zasigurno ispario (sumnjam da planiraju dati većinu minuta rookieu Dariusu Morrisu). Također, želim im miran početak suživota između Kobea i Mikea Browna. Obzirom na to da Kobea u karijeri praktički nije trenirao nitko osim Phila (eksperiment s Tomjanovichem je brzo prekinut, a u vrijeme Dela Harrisa bio je klinac), bit će zanimljivo vidjeti kako će čovjek reagirati na totalnu suprotnost, trenera koji kao potomak škole Larrya Browna itekako voli držati stvari pod kontrolom, posebice u obrani. Usprkos rezultatima s Cavsima, nad Brownom je još uvijek previše upitnika i pitanje je kako će se postaviti prema ovako iskusnoj ekipi koja je prošla sve i kojoj ne treba teorija koliko motivacija. Kobe u ovim godinama i s novim bioničkim koljenima neće mirno gledati kako mu netko smeta u lovu na Jordanovo prstenje i rekorde.

MEMPHIS

Njima želim hrpu dolara od Knicksa i Lakersa kako bi mogli poplaćati sve što jesu i namjeravaju kupiti (uz Randolpha, Gaya i Conleya uskoro će imati na platnoj listi i Gasola). Također im želim da pronađu kupca za Mayoa, jer za njega definitivno neće ostati dovoljno. Što je možda još važnije, želim da im Gay donese ono što im je lani nedostajalo - talentiranog strijelca koji može uzeti loptu i zabiti kada sistem zakaže (a da pritom ne naruši kemiju koju su stekli u lanjskom playoffu, posebice u obrani). Zanimljivo, ali na ovako škrtom tržištu upravo će povratak Gaya nakon ozljede biti potencijalno najveće pojačanje uopće.

MIAMI

Oni su svoj poklon već dobili time što će se održati sezona, jer to vrlo vjerojatno znači gomile dolara, vagone pozornosti i prvi prsten. Opet, kako se ne bi osjećali zakinuti za dobre želje, nadam se kako će upecati barem jednog veterana, bio to Samuel Dalambert za pod koš ili Baron Davis za na vanjske pozicije, te da usput neće morati otpisati nikoga.

MILWAUKEE

Njima želim novi lakat za Boguta i novi mozak za Jenningsa jer inače ih čeka još jedna sezona puna razočaranja.

MINNESOTA

Nadam se da će Rubio ipak biti nešto više od totalnog promašaja kakvim se trenutno čini nakon dvije očajne godine u Europi. Podbaci li Ricky, uzalud im trener poput Adelmana i sva ona talentirana krila uokolo, miris razočaranja i frustracija još jednom će nadjačati sve, usprkos hladnim zimama na sjeveru.

NEW JERSEY

Želim im dolazak bilo kakvog talenta ne bi li zadržali Williamsa, a ako je moguće i nekoga tko bi mogao zatvoriti ogromnu rupu pod košem kojoj Brook Lopez nije dorastao. I pri tome ne mislim na Howarda. Fascinantno je da u novom kolektivnom taj nesretni sign & trade nije u potpunosti ukinut, jer to znači ne samo da su vlasnici popustili u borbi ega, već i da su nam još jednom priuštili gomilu iritantne i nepotrebna drame primjerenije sapunicama nego sportu. Gdje će Dwight? Hoće li Paul u New York? Kad će Dwyane zaprositi LeBrona? Bla bla. Tek je počelo i već je gadljivo.

NEW ORLEANS

Želim im da Paul ostane u gradu doživotno, jer bez njega NBA u New Orleansu nema šanse. Liga ne može pronaći kupca koji bi ostavio franšizu gdje jeste, a ovih koji računaju na preseljenje navodno ima na bacanje. Taj New Orleans stvarno nema sreće, čak je i druga sezona Treme bila dosadna poput napada Hornetsa kad je CP3 na klupi.

NEW YORK

Želim im barem jedan pick prve runde u idućih deset godina kad je već sistem bez salary capa još jednom ostao pusti san.

OKLAHOMA

Nadam se da je ono što je Harden pokazao u playoffu (i na što je Brooks nabasao slučajno, da naglasim) riješenje svih problema, jer osloniti se na Westbrookov mozak i Durantovu muškost, barem za sada, ne čini se najboljim putem u budućnost.

ORLANDO

Želim im pronalazak magične formule kojom će zadržati Howarda sad kad su se već riješili Arenasa (jednadžbe koje treba uzeti u obzir su dovođenje vrhunskog igrača, a možda čak i promjena trenera jer Van Gundyev Orlando je pročitana knjiga). Također im želim da se ne moraju više oslanjati na Turkogluove playmakerske sposobnosti.

PHILADELPHIA

Želim im da nova uprava biti pametnija od stare, što prevedeno znači da neće dati suludi ugovor Youngu kako bi gradili na lanjskim solidnim igrama. Da Božić stvarno bude vrijeme darivanja pobrinut će se i opcija kojom se mogu riješiti Branda dvije godine ranije.

PHOENIX

Sunsima želim da ih Robert Sarver odluči prodati nekome tko ih zaslužuje, s tim da usput pošalje Nasha u momčad koja se može boriti za naslov. Čovjek zaslužuje zadnju šansu nakon svega što je dao klubu, a svi znamo da je predobar i preponosan da je sam zatraži.

PORTLAND

Nadam se da ih karma neće uništiti zato što će škartati Brandona Roya. Obzirom da su do sada ionako naj-nesretniji klub u ligi, možete misliti što će se tek dogoditi nakon tog poteza.

SACRAMENTO

Želim im da konačno krene izgradnja te nove dvorane, po mogućnosti s novim vlasnicima i s manje sumnjivih tipova na rosteru.

SAN ANTONIO

Želim im što bezbolnije buđenje u ovom penzionerskom dobu, da više nalikuje na ugodni san nego na noćnu moru (trejdanje Parkera dok još ima vrijednost i otpis Jeffersona dobar su način za krenuti u novo doba).

TORONTO

Želim im da novi trener Casey bude u stanju prenijeti obrambenu čaroliju na sjever pa da najgora obrambena momčad lige postane samo jedna od najgorih. Također, od sveg srca im želim da Andrea Bargnani uhvati skok u napadu barem jednom u karijeri.

UTAH

Nadam se da je netko od dvojca Favors – Kantner pravi temelj za budućnost.

WASHINGTON

Nadam se da Flip Saunders neće još dugo maltretirati Johna Walla i kompaniju.