DAY 42 – FOUNTAIN OF YOUTH

Spoelstra ima brz okidač, očito nema živaca trpiti Haslema ni onih uvodnih par revijalnih minuta – Mike Miller je od starta u petorci, dakle ide se all-in na nisku postavu. Jedini problem – Spursi u ovom trenutku imaju možda i bolju, obzirom u kakvom su ritmu Neal i Green na boku, odnosno Leonard kao lažna četvorka. Pop vadi Splittera već nakon prve greška (nepotreban prekršaj na Wadeu), ubacuje Neala i Spursi polijeću. Leonard, Neal i Green zabijaju prve pokušaje trice, a Parker se kreće poprilično dobro za nekoga tko je imao dvije magnetske u zadnja tri dana – Spursi tako dobro izgledaju u ovih prvih nekoliko minuta s niskom postavom da je očito kako se nervozni Spolestra pita “zar opet?”.

Trener Heata pokušava oživiti barem obranu, uvodi Colea umjesto po drugu večer za redom mrtvog Chalmersa, ali ono što Miami vraća u život je raniji odlazak Parkera na klupu – bez njegovih ulaza i praktički nepogrešive realizacije sa starta, stao je napad Spursa. Tako da ga Pop već nakon par minuta opet vraća na parket, bez obzira na savjete doktora, ali u međuvremenu se razigrao i James, zabivši uglavnom iz tranzicije i čvrstih ulaza više nego u prva dva prethodna poluvremena zajedno.

Heat završava početnih 12 minuta s +3, ali tri su stvari važnije od ikakve prednosti. Prvo, opet su igrali povuci-potegni košarku, bez potrebne širine, ali su svejedno zabili 29 poena. Drugo, Spursi ne mogu bez Parkera, a Parker očito ima određene upitnike pored svog zdravstvenog kartona. Treće, u zadnjoj akciji četvrtine na parketu gledamo Allena, Millera i Battiera zajedno, dok je Wade na playu, a Cole i Chalmers na klupi. Čekaj, znači li ovo da se Ericu konačno pali lampica u kojem smjeru bi rotacije postava trebale ići?

Pa ne baš, u startu druge opet vraća “playa” na parket, Colea, ali razigrani Wade i Ray djeluju solidno. Na drugoj strani pak izgleda da je Splitter odlučio srušiti rekord po broju banana koje centru u Finalu lijepe swingmani, nakon one Jamesove sada ih je dobio i od Wadea (dobar znak za Heat, najbolji bloker u povijesti među dvojkama upravo je na takvim sekvencama zaradio reputaciju neustrašivog ratnika) i od Battiera. Ove blokade postaju obilježje obrane Heata koji solidno kontrolira vlastiti reket, ali stiže zatvoriti i šutere na perimetru, dok je na drugom kraju box & 1 obrana Spursa razbijena.

I to ne šutom iz vana, koji je i dalje uglavnom neupotrebljiv, već konstantnim pritiskom ulazima Wadea i Jamesa, koji konačno počinju koristiti fizičku snagu nad swingmanima Spursa. U ovome i leži problem ovog hibrida zone kojega igraju Spursi – iako je zaštita reketa imperativ, ipak je svatko zadužen za svoga čovjeka umjesto da pokriva prostor, tako da je i dalje moguće koristiti povoljni individualni matchup u blizini koša. Duncan ne može stići na sve, pogotovo kada igra kao jedini zaštitnik obruča.

Heat tako doslovno na silu gradi nekakav momentum, ali Spursima je dovoljno po nekoliko sjajnih minuta Parkera tu i tamo da se održe u blizini – Tony igra van pameti, a sve zato što je pick & roll po prvi puta u seriji učinkovit zbog dodatne pažnje koju bokovima posvećuje Miami. Ali, tako je to sa Spursima, nešto im morate dati, a onda možete biti sigurni da će oni to i iskoristiti.

Uglavnom, koliko god je energija Heata u ovom dosadašnjem dijelu hvale vrijedna, jasno je da, ako joj ubrzo ne pridodaju i šut iz vana, dolaze u ozbiljnu opasnost da ih Spursi na brzinu izrešetaju i u jednom trenutku odu na nedostižnu prednost.

Blokade i ulazi u reket tako ostaju zaštitni znak Heata u i trećoj četvrtini, očito pokušavaju seriju odvesti u rovove, Wade i James igraju muški, ali taman kada se ponadaju da imaju nekakvu kontrolu evo ti ovih baletana Spursa s tricom da ih podsjete kako je stiglo neko novo doba, kako dominacija u reketu u obje strane više nije dovoljna ako nemaš i balans na perimetru.

U zadnjoj pak izgleda kako su Spursi konačno pukli. Nema Parkera da povuče (obrana Miamia je u savršenom balansu, zatvaraju sve i tjeraju Spurse na niz izgubljenih lopti), Timmy je praktički u cijeloj seriji sveden na rolu sporednog igrača (sinoć je dosta zabio, ali u ovom run and gun ritmu ne stigne ništa napraviti u obrani), a jedino ih povremena trica Neala ili Greena drži u igri (inače, Neal si je u ove dvije utakmice upravo zaradio novi ugovor, možda čak i midlevel kod neke naivnije franšize koja će preveliku važnost dati kontekstu Finala).

Za to vrijeme Wade radi seriju koja na trenutke podsjeća čak i na ono izdanje iz 2006. Pretjerujem, ne podsjeća – očito je kako mu se koljena savijaju pod čudnim kutom, ali kombinacija sjajnih obrambenih reakcija, ulaza i šuteva s poludistance donosi nam barem Wadea kojega smo imali prilike gledati veći dio ove sezone.

U zadnjih 6 minuta utakmice Heat tako ulazi s razigranim dvojcem Wade-Bosh (opet odlična all-round partija kojom je praktički anulirao Duncanov učinak) te odmornim Jamesom koji je sjedio na klupi dok su ova dvojica gradila +11. Rezultat tako za čas skače na +15, James kreće zabijati šuteve s poludistance, a govor tijela igrača Spursa jasno govori da je gotovo, iako ovaj put neće biti bijele zastave u vidu Tracya McGradya.

Stvar je sada opet na početku. Ovo postaje serija od tri, a Heat ima tu utakmicu viška doma. Međutim, ponove li Wade i James opet ovakve partije (a James hoće sada kada je shvatio da ga nitko ne može čuvati na ulazima, dok je Wade svoj posao za ovu seriju odradio ovim old school izdanjem u ključnom momentu), dakle nađu li u rezervoaru dovoljno snage odigrati na sličnoj razini i za dva dana, možda će im biti dovoljna i jedna doma. Dakle, tu Miami nema previše prostora za razmišljanje i prilagodbu, trebaju jednostavno igrati košarku, iako i dalje imaju prostora za napredak. Tipa, ubaciti koju catch & shoot akciju više za Allena, smanjiti minute Coleu i Chalmersu i svesti barem jednoga na epizodista za par minuta kao što je to postao Haslem (sinoć su opet igrali skoro svih 48 minuta na jedinici, dok je UD poslužio tek kao zamjena za Bosha u par navrata). Uglavnom, dodatno srezati rotaciju kao što su to napravili zakapanjem Birdmana na klupi (Spoelstra jednostavno nije mogao dozvoliti da klupska legenda Haslem ostane bez ikakve role pa je žrtvovao Andersena).

Poanta za Heat je da, osim očite prednosti u talentu koja je vidljiva kada sva trojica ključnih igrača igraju na ovoj razini, preuzmu kontrolu reketa na old school način prezentiran sinoć, a to im uspijeva zato što su smallball momčad samo na papiru – naime, kada Wade i James igraju na onoj razini i kombiniraju skokove, blokade i ulaze, Heatu ne treba klasični drugi visoki. Spursi si takav luksuz ne mogu priuštiti, oni nemaju igrače koji ruše konvencije, ili su twin towers ili čisti small ball, nema između, a to dodatno otvara put Heatu prema trofeju.

Spursi definitivno moraju zaigrati žešću obranu, barem napraviti poneki faul umjesto da puštaju da im kroz reket šeta tko želi – ovo kvazi-Euroliga izdanje “pucam tricu, a ne želim se tuči” ne može proći u NBA Finalu (kvragu, ne može proći ni u Euroligi – tamo pucaju tricu, ali i udaraju kada treba). Također, ova šema da se Jamesu i Wadeu ostavlja prostor imala je smisla do sada, ali nakon ovakve partije više ni Popu neće pasti na pamet Wadea tretirati kao dodavača ručnika. Jasno, to da treba zaigrati muški u sredini nikako ne znači vratiti se igri s dva visoka jer to bi im oduzelo tricu, a trica im je definitivno oružje broj jedan, kao i svakoj momčadi koja u boj kreće s minusom u rubrici talent. Tu i tamo malo twin towersa, čisto da se Heat zamisli, ali Duncan okružen s 4 šutera i dalje je njihov najbolji recept.

Važnost trice aktualizira se pogotovo u ovoj situaciji kada se Parkeru kontroliraju minute. Iako je ironično da je Tony odigrao možda i najbolju utakmicu u seriji baš u trenutku kada je postalo jasno da ga ozljeda koči (21 minuta u prvom poluvremenu sigurno su bile više nego je doktor propisao), Miami je do sada već dokazao da ima igru za njega. Međutim, čak i Parker neučinkovit u 2 na 2 igri do sada je barem odvlačio pažnju obrane s tricaša.

Ne bude li on u stanju ubuduće konstantno vršiti sličan pritisak i tako otvarati prostor Greenu i Nealu, Spursi nemaju nikakve šanse jer ostaju bez tog nuklearnog oružja na koje su se do sada oslanjali u seriji u kojoj su im oduzete prve tri opcije. Praktički, to znači da im dobrim dijelom život i dalje ovisi o Jamesovim toplo-hladno igrama u napadu. Što znači da i dalje imaju šanse – nastavi li LeBron dosadašnjim ritmom, utakmica broj 7 pripala bi njima.

DAY 25 – THE KNEE BLUES

BULLS @ HEAT

Uvodni dojam je da Heat rješava utakmicu već u prvih 5 minuta serijom 16-2 baziranom na odličnoj obrani (klasika, rotacije + presing) i još boljem napadu u kojemu se ističe regenerirani Wade – ovakvo kretanje lopte i igrača u ritmu danas u ligi više ne može prezentirati niti San Antonio. Drugim riječima, kada Heat zaigra kako može, njihova košarka je bez premca. Košarkaška nirvana.

Nije na odmet i što Bullsi igraju u skladu s petorkom, kao lutrijska momčad. Robinson, Bellineli i Boozer stvaraju rupe u obrani koje Noah definitivno ne može zakrpati dok Heat igra na ovoj razini, a u napadu su bezidejni. Kakva razlika je igrati protiv Netsa ili Heata iz prve utakmice u odnosu na ovo što Miami pokazuje u prvih 8 minuta.

Naravno, ovakav nivo igre nemoguće je održati tijekom 48 minuta, a tu do izražaj dolazi najveća kvaliteta Chicaga – tamo gdje bi većina momčadi odavno odustala, oni koriste svaku priliku da se vrate u igru, bez obzira na izglede. Heat se okreće skok-šutu, promašuje, a s druge strane razigran je Boozer. Prednost od 18 koševa topi se brzinom svjetlosti, u čemu ulogu igraju čak i igrači s klupe Chicaga poput zaboravljenog Hamiltona (solidan pritisak na obranu Heata cijelu večer, praktički je oživio momčad zamijenivši pogubljenog Belinellia u petorci).

Štoviše, Bullsi dolaze čak i u prednost preko trica Robinsona i Butlera, dok Heat potpuno zaboravlja na kretanje lopte i igrača koje im je u startu omogućilo ulaske u reket i puno bolje pozicije za realizaciju. Sve se svodi na skok-šut iz vana i da nije bilo dvije trice Bosha, Miami bi bio u puno većoj rupi od -6.

U drugi dio utamice Heat ulazi ozbiljnije, igraju bolju košarku na oba kraja parketa nego u drugoj četvrtini, ali uzalud. Bullsi su u elementu, održavaju prednost šutom, ali prije svega kroz Jimmya Butlera koji igra fantastično čak i u 1 na 1 košarci. Mislim, mali je već sada igračina, ali doda li obrani i šutu iz spot-up situacija sposobnost da kreira sam sebi prilike iz driblinga i onda ih realizira ulazom ili skok-šutom, a toga smo se nagledali u ovoj seriji, tu već pričamo o ozbiljnom triple-threat potencijalu kakvoga Chicago još nije imao na boku u eri Rose-Thibodeau.

U zadnjih 12 minuta Heat dodatno diže gas, ubrzavaju, pokušavaju agresijom doći do lakih poena u tranziciji, ali Chicago se ne predaje, Robinson, Butler i Hamilton zabijaju taman onoliko koliko treba da se drže u blizini. Miami spaja niz trica koji mu donosi malu prednost, ali održati je do kraja pretvara se u pravu muku. Recimo, Heatu opet treba epizoda Colea da ga oživi, a to nije dobar trend – oslanjati se ovoliko na back-up playa koji je blago rečeno streaky, i to u zadnjoj četvrtini, baš i nije mudro.

Također, LeBrona je obrana Chicaga još jednom ostavila na učinku kojega najbolje opisuje ocjena -3, u završnici možda i nižem, što je bio dodatan uteg domaćinu prilikom zaključenja serije. Srećom po Heat, sinoć je Wade na trenutke podsjećao na najbolje dane i to je bilo dovoljno za sačuvati živu glavu. U uvodu je bio pokretan kao nikada do sada u playoffu i praktički je sudjelovao u svim dobrim fazama igre Miamia. Njegova all-round energija bila je presudna – nije samo zabijao i napadao, već je prije svega diktirao ritam pristupom u obrani, skoku, a o organizaciji igre da ne pričamo.

Praktički, na jednu večer je odigrao ulogu LeBrona, što je odlična vijest za Heat prije finala konferencije. Definitivno nije 100% spreman, što će se osjetiti na minutaži i broju koševa, ali očito je da može igrati s ovakvim koljenom, čak i donijeti dozu eksplozivnosti na koju se protivnicima nemoguće pripremiti, dakle ne radi se o ozljedi koja zahtijeva izostanak s parketa. Nastavi li pružati ovakve kvalitetne partije, to će biti sasvim dovoljno za zadržati ulogu favorita jer i u ovakvom izdanju Wade može ono što malo koji drugi bek-šuter preostao u playoffu može, što znači da Heat i dalje ima najmoćniju kombinaciju na boku, iz čega i proizlazi najveći dio njihove moći. Onaj preostali vezan je uz Boshevu sposobnost da izvuče visokog iz reketa i otvori ga za Jamesa i Wadea, što znači da, ukoliko sve klapa, ni Indiana ni Memphis sa svojim piškit ću-kakit ću napadima nemaju baš velike šanse.

GRIZZLIES @ THUNDER

Za razliku od prošle utakmice, Grizzliesi ovaj put misle ozbiljno od prve sekunde. Lopta se stalno spušta u reket Randolphu ili Gasolu, igra se na najkvalitetnije opcije, a na to Thunder nema rješenja. Utakmica se tako odvija u ritmu koji odgovara Memphisu, a prvi sramežljivi pokušaj neke promjene radi Brooks kada početkom druge pokušava već standardnu opciju s niskom postavom. Hollins to jedva čeka jer više mu nije na kraj pameti odustajati od igre s dva visoka tijekom svih 48 minuta, a tu prednost Memphis koristi za uhvatiti momentum koji dovodi do čak +12 na poluvremenu.

Obzirom da Ibaka i Perkins nemaju nikakvu kontrolu nad reketom i da ne mogu zaustaviti high-low kombinacije Gasola i Randolpha, ta prednost samo raste tijekom treće četvrtine, tako da Brooks ide na sve ili ništa, opet baca u vatru nisku postavu i kreće u igru s maksimalnim rizikom, ali i potencijalno najvećim mogućim povratom u ovim okolnostima. Brži ritam i bolji šut ubrzo postaju problem za Memphis, a gubitak kontrole je potpun – ne samo da Thunder dolazi u egal, već i Hollins poseže na niskom petorkom kako bi zatvorio četvrtinu.

Praktički, peti put za redom tako imamo prilike gledati zadnjih 12 minuta u koje se ulazi s izjednačenim rezultatom. Samo, ovaj put neizvjesnost je prisutna tek u tragovima. Memphis opet usporava igru dovoljno da kroz post izgradi prednost od desetak koševa, a Thunder ne uspijeva koristiti mismatch koji često dovodi do toga da Randolph čuva Fishera na perimetru. Međutim, to samo naglašava koliko je nevažna ta mogućnost ako nemaš igrače koji je mogu koristiti. Sličan problem imaju i Knicksi u situaciji kada je West na Shumpertu – ako nemaš pouzdanog strijelca koji može zabiti otvoreni šut ili ulazom kreirati šansu sebi ili drugima, o kakvom mismatchu uopće pričamo?

Fisher je tako cijelu večer uglavnom bacao cigle, a za konstantan pristisak ulazima jednostavno više nema ni noge ni kvalitete. Memphis je relativno mirno zaključio utakmicu, iako je u jednom trenutku Durant zaprijetio slash & kick akcijom i pravovremenim pasovima u trenucima kada bi Gasol napustio svog čovjeka radi udvajanja. Međutim, nekoliko nadahnutih akcija nisu dovoljne da anuliraju kvalitetu Memphisa na obje strane parketa. Fantastična realizacija u postavljenim napadima kroz visoke i odlična obrana na Durantu tako su još jednom bile ključ uspjeha, a sve ostalo je tek dodatak.

I dok je Randolph bio siledžija u sredini (Hollins je i njemu i Gasolu dao 41 minutu i jahao ih od početka do kraja), ta obrana na Durantu zaslužuje posebnu pohvalu. Nakon prve utakmice u kojoj je Durant isčupao pobjedu za OKC, nije bio problem zamisliti kako će se nešto slično dogoditi još jedan ili dva puta zbog njegovih vanserijskih realizatorskih kvaliteta. Ali, Memphis se nije htio pomiriti s takvim razvojem situacije i poduzeli su maksimum da ga spriječe.

Prvo, udvajali su ga samo u rijetkim situacijama, uglavnom kada bi primio loptu blizu centra ili nakon što bi ušao u reket, jednostavno ga prisilivši da se bori za prostor i šut s cijelom hrpom sjajnih stopera. Taj luksuz kakav ima Hollins ima malo tko, da nakon što dugonja poput Princea započne posao, a žilavi Pondexter ga nastavi, stvar zaključuje terijer poput Allena koji ti ne dozvoljava disati (plus, tu je i Gasol koji je uvijek bio spreman preuzeti odgovornost čim bi se Durant našao u blizini reketa). Borba sa svima njima izmrcvarila je Duranta zbog tereta kojega je morao nositi u svim fazama igre, a ta kvaliteta s kojom su riješili prvu napadačku opciju protivnika najveći je uspjeh Grizzliesa u ovoj seriji, ujedno i još jedan dokaz da se košarka ne igra 1 na 5. Ujedno i dokaz da je Westbrook igračina, kao i da je često puta u životu važnije imati više sreće nego pameti (šifra – ozljede Griffina i Westbrooka).

THE OTHER SIDE OF THE BALL

Iako je obrambeni učinak već dobio ulogu kakvu zaslužuje u IOR-u, zaustavivši igrače koji ne igraju obranu da se plasiraju na više pozicije (fantastični mladi talenti koji za sada igraju samo u jednom smjeru poput Irvinga i Cousinsa su najbolji primjer), danas ćemo pokušati odvojiti obranu u potpunosti od ukupnog učinka ne bi li stekli dojam tko su najveći defenzivni majstori u ligi.

Proces odvajanja nije bio kompliciran, a sastojao se od određivanja obrambenih postotaka u tri osnovne formule koje smo koristili u IOR rangiranju (PER, WS/48, NPM). Sam postotak nije bilo problem odrediti pošto već postoje izdvojeni obrambeni učinci, bilo bazirani na individualnom učinku (PER protivnika) ili momčadskom (dozvoljeni poeni po posjedu lopte u WS sistemu koji uzimaju u obzir cijelu sezonu i koje sam samo morao preračunati u formu jedne utakmice). Za izvući obrambenu efikasnost iz net plus/minus učinka jednostavno sam odabrao postotak koji odgovara ovim dvoma (npr. ako nekome na obranu otpada 25 % individualnog i 35% momčadskog učinka, od +/- učinka odlučio sam izdvojiti 30% za obranu).

Završnu glazuru dale su, kao i u slučaju IOR izračuna, ocjene vještina. I dok sam u originalnoj formuli jednostavno obranu sveo na jednu od pet osnovnih vještina (koja uključuje, kao prvo, individualni PER učinak protivnika, kao drugo, pozitivni +/- učinak i, kao treće, iznaprosječne brojke u individualnim obrambenim vještinama poput blokada, ukradenih i floppova – ovisno o tome koliko su bili dobri u ove tri kategorije, igrači su dobivali ili gubili bodove), ovom prilikom sam posebno izdvojio učinak u blokadama, ukradenim loptama i iznuđenim faulovima u napadu kao posebnu kategoriju, kako bi najbolji dobili poneki dodatni bod. Razlog zašto baš ove tri vještine dobivaju dodatnu važnost je jasan – radi se o takozvanim stop kategorijama, dakle one rezultiraju prekidom napada, a što je više prekida napada, to je i obrambena efikasnost veća.

Iz istog razloga sam ignorirao učinak u skoku i broj prekršaja u obrani. Skok je osnovni dio igre i u napadu i u obrani, dovoljno kompleksan da ga se može smatrati zasebnom kategorijom, a uostalom dolazi do izražaja tek nakon što je protivnik uputio šut prema obruču. Naravno da će dobar obrambeni skok spriječiti daljni posjed lopte protivnika, ali, kako će u isto vrijeme omogučiti i vaš napad, pitanje je kako odvojiti njegovu obrambenu od napadačke vrijednosti.

Obzirom kako su najveći košarkaški treneri i teoretičari zastupnici teze kako je skok ono što povezuje igru i kako ne pripada jednom ili drugom dijelu terena, ovom prilikom sam ga izostavio. S druge strane, obzirom na manjak obrambene statistike, često ćete vidjeti kako se upravo skok vodi kao ključni segment igre u obrani, što više govori o lijenosti da se pronađe način za izračunati igru u obrani nego o samom skoku. Skok je jednostavno ključni dio igre, a ne samo jednog njenog dijela.

Što se faula u obrani tiče, obzirom da je njihova jedina funkcija odgoditi napadački pokušaj ili omogućiti lagane koševe protivniku, pitanje je koliko ih ima smisla uopće voditi kao dio ičega pozitivnog u igri (uostalom, nije slučajno da su neke od najboljih obrana lige, poput Bullsa ili Heata, ujedno i obrane s nekima od najmanjih postotaka osobnih). Dean Smith je odavno usadio u košarkašku svijest da je linija slobodnih najučinkovitija pozicija u košarci objasnivši to jednostavnim primjerom – prosječni košarkaš puca iz igre 50%, što znači da će iz 2 napada zabiti 2 poena. Ako umjesto šuta ta dva napada završi na liniji slobodnih, a ako uzmemo u obzir da prosječan košarkaš s linije puca 75%, iz 2 napada zabit će 3 poena (stoga neka vas ne čudi da su momčadi Georgea Karla i njegovih učenika poput Scotta Brooksa uvijek u vrhu lige po pokušajima s linije slobodnih, a time i po napadačkom učinku). Dakle, previše osobnih vas ne čini idealnom obranom, ma koliko se Jerry Sloan protivio takvom razmišljanju.

Uglavnom, iako ovo završno pumpanje vještina donosi malu dozu odstupanja od prvotne formule (do 3 dodatna boda), ovaj obrambeni IOR zamišljen je tako da u potpunosti odgovara onom ukupnom. Praktički, može se reći kako od, npr. 172 ukupna boda koja je ostvario James, njih toliko i toliko otpada na obrambenu stranu. A kako bi naglasili tko je više oslonjen na obrambenu stranu priče, pored DIOR bodova (opet originalan naziv, nema što) stoji i ukupni IOR učinak uz postotak koji otpada na obranu (u slučaju da dva igrača imaju isti broj bodova, bolje će rangiran biti onaj tko ima veći postotak obrambenih bodova u svom IOR učinku).

Podatci su također miks prošlogodišnjih i prosjeka zadnje tri godine, kao i u ukupnoj formuli, a još bih napomenuo kako sam u obzir uzeo samo igrače koji su bili top 5 u minutama u svojim momčadima. Logika jednostavno nalaže da se mnogobrojni obrambeni specijalci ovom prilikom ignoriraju jer, kako se radi o bodovima koji se izvode iz akumuliranih i sirovih brojki, netko s puno manje minuta jednostavno nije u stanju ostaviti značajniji trag na obrani bez obzira koliko dobra njegova individualna rola bila. Uostalom, tijekom IOR nabrajanja jasno su istaknuti svi igrači kojima je obrambeni učinak bio pozitivan, bez obzira o tome koliku malu ulogu igrali, tako da za ovu priliku gdje biramo samo desetak najboljih njihov izostanak (ili, ako hoćete, kratkoću liste) ne smatram problemom.

Ukratko, 11 igrača (11 jer nisam htio ispustiti Chandlera samo zato što je bio jedno mjesto iza deset imena koliko sam prvotno tražio) koji su u stanju obrambenim učinkom značajno utjecati na utakmicu su:

1. DWYANE WADE (Heat), 55 bodova (od ukupno 131, što iznosi 42% učinka)

Wade ima idealan omjer igre u napadu i obrani, čak i pre-idealan ako uzmemo u obzir teret koji mora nositi u napadu kao strijelac i kreator. Ali, u tome i leži glavna razlika između franšiznih igrača i onih smrtnika koje smatramo “tek” prvim opcijama – oni su dominantni na obje strane parketa. Wade je u jednu ruku klasični stoper (drži protivnike na 4 poena slabijem PER učinku od prosjeka), ali puno važniji je njegov stop učinak, posebice kao blokera (možda najbolji svih vremena za jednog bočnog igrača). A ni kao flopper nije loš, dapače.

2. DWIGHT HOWARD (Lakers), 54 boda (od ukupno 132, što iznosi 41% učinka)

Tu se nema što objašnjavati, svatko tko nije pao s Marsa zna da je Dwight izrastao u najpokretnijeg i najboljeg obrambenog visokog u ligi koji je u stanju vrhunski čuvati i svog čovjeka, ali i cijelu obranu. Da je lani imao sezonu u svom stilu (nešto slabije brojke od očekivanih, što zbog ozljede, što zbog konteksta u kojem je igrao), vjerojatno bi sada bio ispred Wadea. Fascinantno je i što mu ni isključivanje skoka iz ocjene uopće nije smetalo da ispliva na vrh. Ako se ne slažete s mojom odlukom da se iz rangiranja obrane isključi defanzivni skok, onda slobodno stavite Dwighta na prvo mjesto.

3. ANDRE IGUODALA (Nuggets), 50 bodova (od ukupno 91, što iznosi 55% učinka)

All-round specijaliziran za obranu koji je toliko dobar u tome što radi da je isplivao ne samo u vrh obrambenih igrača, nego i među top 20 u ligi po IOR-u. Njegove 1 na 1 stoperske brojke zadnjih godina su zastrašujuće (-6 PER poena u prosjeku imaju njegovi protivnici), ali ukupni obrambeni učinak nešto je slabiji, što je u biti logično jer bočni igrači ne bi smjeli imati stop brojke kao visoki. Jasno, osim ako se ne zovu Dwyane.

4. LEBRON JAMES (Heat), 47 bodova (od ukupno 172, što iznosi 27% učinka)

Taj James, stvarno je bezveze, tek je četvrti po dominaciji u obrani. Pih.

5. TONY ALLEN (Grizzlies), 44 boda (od ukupno 58, što iznosi 76%)

E, ovo se zove specijalac. Tony je savršen primjer igrača zadatka koji je u stanju popuniti petorku jer je u svom poslu vrh vrhova. Od stoperskog do stop učinka u debelom plusu, kao presing igrač na loptu nezamjenjiv u obrani Memphisa.

6. RAJON RONDO (Celtics), 43 boda (od ukupno 85, što iznosi 51%)

Ni jedan drugi play u ligi nije mu ravan. Odlične 1 na 1 brojke, odlična količina stop akcija na račun fantastičnih fizikalija, a naravno da je za sve zaslužna i ogromna količina minuta koju provede na parketu kao dio jedne od najboljih obrana lige. Sve što prođe pored njega zaustavi Garnett, a to definitivno itekako utječe na njegove brojke (vrijedi i obrnuto – ne bi Boston godinama bio u obrambenom vrhu da ima samo jednog dominantnog obrambenog igrača). Na kraju krajeva, ako Rondo kreiranjem zicera Garnettu može značajno utjecati na njegov učinak u napadu, zašto mu ovaj ne bi vratio uslugu u obrani?

7. KEVIN GARNETT (Celtics), 43 boda (od ukupno 93, što iznosi 46%)

Nakon Dwighta najpokretniji branič u ligi, bilo da se radi o preuzimanju ili pokrivanju zone. Nije više dominantan 1 na 1, a i u stop brojkama je tek dobar, što je očiti znak da godine čine svoje po pitanju golog atleticizma.

8. SERGE IBAKA (Thunder), 41 bod (od ukupno 72, što iznosi 57%)

Ibaka je tek lani počeo ostvarivati svoje obrambene potencijale što se tiče učinka na broj primljenih koševa, pokrivanje obrane i 1 na 1 igre. Kako mu je tek jedna prava sezona pomogla da se pozicionira tik iza Garnetta u sistemu koji u obzir uzima i ranija izdanja? Odgovor je jednostavan – Ibakin atleticizam omogučavao mu je, čak i prije, dok nije bio ni blizu ovako kompletan obrambeni igrač kao danas (a u kakvog se tek može razviti nećemo ovom prilikom), da ostvari stop učinke kakvima se može približiti tek Dwight.

9. LUOL DENG (Bulls), 41 bod (od ukupno 75, što iznosi 55%)

Još jedan bočni stoper balansiranog all-round učinka, ali čija vrijednost prvenstveno leži u fenomenalnoj 1 na 1 obrani, nedostaju mu stop brojke koje bi ga stavile u rang Iggya, pa čak i Allena.

10. JOSH SMITH (Hawks), 40 bodova (od ukupno 87, što iznosi 46%)

Njegov 1 na 1 učinak, posebice u postu, jedva da je vrijedan spomena, ali kombinacija pokretljivosti koju ima (zato je puno korisniji kao visoki nego na krilu) uz dodatak vrhunskih stop brojki, lansirala ga je u sam vrh obrambenih majstora prošle sezone. Sada će bit zanimljivo vidjeti može li ponoviti lanjske partije u paru s Horfordom, obzirom da su mu obrambene brojke iz ranijih sezona puno slabije u svakom segmentu osim u ovom ovisnom o fizikalijama. Tu je uvijek sjajan.

11. TYSON CHANDLER (Knicks), 38 bodova (od ukupno 79, što iznosi 48%)

Odličan stoper, solidne stop vještine, pouzdan visoki branič u svim segmentima igre. Praktički, Tyson je Dwight light kojega smo navikli dizati u nebesa zato što je velikim dijelom zaslužan za naslov Dallasa. I koliko god zahvalan igrač bio u oba smjera (odličan omjer napadačkog i obrambenog učinka od kada je počeo gađati slobodna pristojnim postotkom), ovaj njegov relativno niski plasman može poslužiti i kao upozorenje pred novu sezonu da ne ignoriramo Dwighta jer on može sve što i Chandler, samo još puno bolje.

RANKING THE PLAYERS, PART ONE (1-11)

U prvom postu na redu su alfa mužjaci, s tim da i njih moramo podijeliti na dvije skupine. U prvu spadaju franšizni igrači, vanserijski talenti koji su u stanju tijekom 3-4 sezone napraviti dovoljno za uvrštenje u košarkaški Hall Of Fame (drugim riječima, u nekoliko sezona u stanju su napraviti ono za što prosječnom smrtniku koji za život zarađuje igrajući NBA košarku treba cijela karijera). Iako se i među drugom skupinom, koju sam okarakterizirao kao legitimne prve opcije, krije par legendi i nekoliko mladih asova na najboljem putu da to postanu, razlika između njih postoji. I to bitna, a objasnio bi je na sljedeći način – franšizni igrač je onaj koji je u stanju razbiti formulu 3 opcije + 2 igrača zadatka + 3 solidna igrača na klupi i odvesti svoju momčad u playoff sam samcat, uz pratnju 4 igrača zadatka. Obzirom da NBA broji 30 momčadi od čega njih čak 16 ide u playoff, ovu tvrdnju treba čitati i na sljedeći način – franšizni talent je onaj tko sam samcat, uz pratnju tek 4 igrača zadatka, može momčad učiniti iznad-prosječnom.

Prva opcija ipak ne posjeduje takav all-round talent da začepi većinu rupa momčadi i u tome leži glavna razlika. IOR bodovi u ovom slučaju sami pričaju cijelu priču – jedinih 5 imena koja zaslužuju naziv franšiznih igrača ne samo da su probila granicu od 120 bodova, već su skočila preko 130, stvarajući tako 20 bodova razlike do prvog igrača u kategoriji ispod. Što je praktički razlika cijele jedne dodatne kategorije. Naravno, teoriju možemo produbiti i na sljedeći način.

Računao sam prosječni iznos skupnog IOR talenta (top 8 rotacija) za svaku playoff momčad u zadnjih 3 sezone kako bi došao do sljedećeg podatka – za biti playoff momčad, treba vam razina talenta koja donosi minimalno 368 bodova. 368 dijeljeno s 8 jednako je 46, a to znači da nekako morate imati rotaciju od 8 igrača koja će u prosjeku imati kvalitetu igrača zadatka startne vrijednosti. Naravno da u takvom slučaju igrač vrijedan 120 bodova sam po sebi bitno pomaže da se ostvare vrhunski rezultati te olakšava posao slaganja momčadi. Umjesto da ste prisiljeni pronaći još skupih dijelova koji bi vas digli iznad prosjeka, možete kombinirati s nižim vrijednostima.

Okružimo li franšiznog igrača s 4 prosječna igrača zadatka (50 bodova), već smo došli do 320 IOR bodova, a to znači da nam je dovoljan tek još jedan prosječan igrač rotacije (30 bodova) i dva dodavača ručnika (ukupno 20 bodova) kako bi imali playoff momčad. Naravno, ovakvo banaliziranje stvari je čista teorija, za uspjeh u praksi ipak treba ispuniti jedan preduvjet koji često zovemo kemija, iako bi i riječ kompatibilnost bila sasvim dobra. Naime, ako imate Jamesa kao franšizni talent, onda ga nema smisla okružiti s još 4 swingmana vrijedna 50 bodova, centrom vrijednim 30 bodova i playmakerom od 10 bodova. Takva kombinacija vam, čak ni u Jamesovom slučaju, ne garantira apsolutno ništa. Međutim, ako poštujete samo to osnovno pravilo kompatibilnosti i okružite Jamesa s jedinicom, dvojkom i dva visoka vrijedna 50 bodova, imate sigurnu playoff momčad.

Ok, to je teorija, a kako bi bilo prikazati nekakav primjer u praksi? Pročešljao sam sezone svih 5 naših franšiznih igrača i došao do sljedećih zaključaka. Prvo, u pitanju su top 5 pickovi. Svi osim jednoga propustili su plasman u playoff tijekom prve dvije sezone (a taj, Wade, imao je sreće upasti u solidnu momčad, plus je bio nešto stariji od 20 godina – vrhunski talenti u ligu ulaze puno, puno mlađi). Dakle, dvije godine u ligi su minimum čak i za najveći talent da dosegne razinu alfa mužjaka. Ne treba zaboraviti ni kako je razlog zbog kojeg su uopće došli u dotične momčadi to što su ove bile toliko loše da su imale pravo na rane pickove, dakle treba im vremena da oko njega poslože barem grupicu solidnih suigrača.

Naših 5 franšiznih igrača tako je od 38 mogućih playoff nastupa obzirom na godinu ulaska u ligu, propustilo tek njih 10. Od tih 10, 8 otpada na prve dvije sezone (nazovim to stasavanjem), a preostale dvije na činjenicu da su dotični zbog ozljede propustili pola sezone ili više (CP3 je sredio meniskus lijevog koljena 2009. a Wade je propustio pola 2008. zbog ozljede ramena). Zaključak je dakle jednostavan – franšizni talent izvan playoffa može zadržati samo mladost ili ozbiljna ozljeda.

Ok, ali ni ovo ne potvrđuje tezu s početka, naime postoji li primjer u praksi koji dokazuje da franšizni talent može izvesti ono na što ukazuje teorija, plasirati se u playoff bez pomoći drugih rasnih igrača, okružen samo igračima zadatka? Opet sam pročešljao sve sezone naših 5 franšiza i našao sasvim dovoljno primjera. Iako vam James u Clevelandu vjerojatno prvi pada na pamet, činjenica je kako je on tamo imao fantastičnu momčad obzirom na ono što je čekalo Wadea nakon što se raspala šampionska jezgra sa Shaqom. James je od prvih dana pored sebe imao Ilgauskasa, a kasnije Varejaoa. Jedina sezona u kojoj je do playoffa odveo momčad koja odgovara formuli 1 franšizni + 4 igrača zadatka bila je 2008. kada je Big Z naglo ostario, a Varejao još nije bio spreman preuzeti važniju ulogu (nije pomoglo ni što je Andy tada propustio pola sezone jer nije htio igrati dok mu Cavsi ne daju pošteni ugovor).

Dwight je imao sezonu prije dolaska Lewisa u Orlando kada je sam odveo momčad u playoff u sličnom stilu, ali Wade je pak savršeni primjer što je to franšizni igrač. Rosteri koje je on imao na raspolaganju 2009. i 2010. bez njega ne bi došli do 25 pobjeda. S njim, plasirali su se u playoff u obje sezone. Te dvije sezone školski su primjer kako teza o franšiznom talentu drži vodu.

FRANŠIZE

1. LEBRON JAMES (Heat), 172 boda

Sve što treba reći o najboljem košarkašu na planeti je sljedeće – razlika između njega i broja 2. veća je od razlike između broja 2. i broja 7. Istina, bodovi na vrhu nisu toliko gusti kao u sredini, ali svejedno je to podatak koji ne ostavlja mjesta sumnji – ovo je Jamesova era. Pokupio je maksimalne ocjene u svim glavnim kategorijama, uredno prvi po svim formulama, a jedini negativni bodovi čista su špekulacija – nakon jedne od najboljih sezona u karijeri, sistem od njega očekuje minimalni korak unazad (ja se ne bi kladio na to). Naime, čak i nakon svih prilagodbi, Jamesov zbroj je samo rastao. Čovjek je u idealnim košarkaškim godinama (maksimalno sazrijevanje, nakon što su fizikalije godinama ispred, psihički aspekti konačno dolaze u ravnotežu s fizičkima i ta nirvana traje 2-3 sezone, dok fizički dio ne počne popuštati pod pritiskom godina i kilometara), pokupio je ogroman broj bodova u ocjenjivanju vještina (jedina kategorija njegova igre koja nije vrhunska je šut, tu je tek solidan), ima maksimalnu minutažu i uz sve to jednostavno ne propušta utakmice. Tip je robot stvoren za samo jednu stvar – igranje košarke.

2. KEVIN DURANT (Thunder), 138 bodova

Durant je skočio na drugo mjesto tek nakon prilagodbi koje od njega očekuju dodatni korak naprijed u sljedećoj, šestoj sezoni. Sve bolje igre Westbrooka i kvantni skok Hardena malo su ga koštale prošle sezone, ali ne radi se o nekakvom padu koji se, boljim all-round učinkom, neće dati nadoknaditi. Igrač bez mane, ali, kao što je i međusobni dvoboj u Finalu pokazao, ipak za klasu ispod Jamesove moći, što je i potpuno razumljivo – KD ima još 4 sezone dok dosegne vlastitu nirvanu.

3. CHRIS PAUL (Clippers), 134 boda

Trogodišnji prosjek (posljedice ozljede) malo ga je povukao unazad, kao i očekivanja sistema da odradi nešto lošiju sezonu od lanjske koje je bila MVP kalibra (kad bi sistem gledao samo prošlu sezonu, Paul bi bio zacementiran na drugom mjestu). Ipak, činjenica da je play visok 180 cm u stanju ostvariti brojke koje ga rangiraju u sam vrh NBA košarke, sama po sebi je svojevrsno čudo. Isto kao što je CP3 čudo od igrača.

4. DWIGHT HOWARD (Lakers), 132 boda

Nešto slabija sezona onemogućila mu je ozbiljniju bitku za srebro i broncu, ali očekivani povratak na staru formu (jasno, ako leđa izdrže) tijekom sezone trebao bi ga potvrditi kao naj-dominantniju silu u ligi. Najbolja vijest za navijače Lakersa je ta da Dwight ima tek 26 godina. Kada se negdje tijekom iduće dvije sezone konačno poklope njegov um i njegovo tijelo, Duranta će čekati gadna borba da se održi na drugoj poziciji.

5. DWYANE WADE (Heat), 131 bod

Kod Wadea sam bio uvjeren kako je u neku ruku profitirao od prisustva Jamesa, ali nisam našao ni jedna dokaz koji bi to potvrdio. A nije bilo ni dokaza o padu njegovog učinka, osim sve veće sklonosti pauzama zbog dosadnih ozljeda. Što je još luđe, Wade je s Jamesom ostvario gotovo identične brojke kao i u godinama bez njega, kada nikome normalnome ne bi palo na pamet proglasiti ga ičim manje od top 5 igrača. Dapače, da nije bilo minusa zbog ozljeda i smanjene minutaže, odnosno da mu nisam morao smanjiti bodove zbog staža i očekivanog pada obzirom na ozljede i godine, Wade bi se čak i kao čovjek iz sjene borio za drugo i treće mjesto.

PRVE OPCIJE

6. KEVIN LOVE (Wolves), 111 bodova

Ako se zovete Slavko Cvitković, onda vas zasigurno iznenađuje ovako visok plasman “solidnog momka koji tek dolazi”. Ako ste NBA fan, onda vam je sve jasno – i vrijeme i talent, a i znatno poboljšana momčad, sve je na strani daljnjeg Loveovog napretka. Kao čovjek koji doma iznad kreveta ima dres Minnesote s brojem 42 priznajem da sam malo pretjerao kada sam prije dvije godine maloga najavio kao novog Timmya Duncana – KLove ipak nije franšiza. Razlog zbog kojega do daljnjega neće ozbiljnije zaprijetiti gornjoj kategoriji (a iskreno sumnjam da će se situacija ikada promijeniti) su njegove mizerne obrambene brojke. Ako želite biti franšiza, ne smijete si dozvoliti biti išta manje od all-round monstruma na poziciji.

7. BLAKE GRIFFIN (Clippers), 105 bodova

Evo nam i čovjeka koji je pobijedio hype. Dolazak Paula svakako je olakšao život Griffinu, ali nitko ne može osporiti fantastičan napredak kojega je momak imao od prve do zadnje utakmice sezone (tko zna kako bi se stvari odvijale da nije bilo lockouta). Još lani se direktan plasman u all-star petorku činio tipičnim primjerom medijskog terora (što drugo ostaje prosječnom fanu nego da glasa za čovjeka koji je stalno na televiziji), ali već sutra će biti totalno zaslužen. Najbolje od svega, Blake je ostvario sjajne brojke oslanjajući se isključivo na instinkt, dakle tek je zagrebao košarkaški potencijal kojega krije u sebi. Sistem je uzeo u obzir njegov neizbježni napredak na oba kraja parketa (do playoffa je već bio izuzetan 1 na 1 obrambeni igrač i fantastičan u post up situacijama, što su elementi igre koje nije imao na početku sezone), a, obzirom na kompletan paket koji posjeduje (sjajan asistent i skakač), doda li svom arsenalu šut iz vana i bolju igru u zonskoj obrani, ogromne su šanse da tijekom iduće 3-4 sezone napravi skok ravno u kategoriju iznad. Ja bi se kladio upravo na njega da će se prvi pridružiti društvu na vrhu, da nije jednog problema – da bi ostvario potencijal, Blake će trebati i malo sreće s tim koljenima koja su već sada operirana više puta od nosa Jennifer Aniston.

8. DERRICK ROSE (Bulls), 103 boda

Rose je dobio nešto negativnih bodova zbog manjka utakmica, ali činjenica je da se, usprkos problemima s ozljedama, njegova lanjska sezona nije uopće razlikovala od prijašnjih. Problem kojega su ozljede izazvale bio je taj što su zaustavile dodatni skok u kvaliteti igre, a to je nešto na što će se opet morati čekati. Obzirom na ozbiljnost zadnje ozljede, približi li se Rose tijekom iduće sezone ovom već sada standardnom učinku, svi mogu biti zadovoljni. Budućnost donosi upitnike, a najveći među njima je kako će se igrač, toliko ovisan o brzini, prilagoditi eventualnom životu u manje eksplozivnom tijelu? Sistem je tu optimističan, obzirom da Rosea vrednuje kao zaokruženog all-round monstruma (odličan u svim kategorijama). Samo ne za iduću sezonu – igrao 30, 40 ili 10 utakmica, Rose neće bitnije utjecati na sudbinu Bullsa jer neće biti toliko dobar da nadoknadi razliku između ovog novog i onog starog rostera. Za dvije sezone, to će možda i moći.

9. DIRK NOWITZKI (Mavs), 102 boda

Dobri stari Dirk i dalje se drži među odabranima, a po svemu sudeći u tome će uspijevati još barem par sezona. Po konstantnosti izvedbe jedini se može mjeriti s LeBronom, pa tako ni iduće sezone ne treba očekivati veća odstupanja. On će svoje odraditi, sada je samo pitanje koliko će Carlisle izvući iz ostatka rostera kako bi se još jednom dočepao playoffa.

10. KOBE BRYANT (Lakers), 101 bod

Stara kanta je još jednom za dlaku uspjela preskočiti granicu koja dijeli odabrane od drugih banana. Kobe je lani nakupio toliko minuta da je uspio popraviti nešto slabiji učinak, isto kao što je novi izgled Lakersa znatno smanjio šanse da se u bliskoj budućnosti raspadne (sistem kaže kako bi Dwightovo i Nashovo prisustvo trebalo zadržati regresiju uzrokovanu starenjem na minimumu). Uglavnom, Kobe i dalje ima dovoljno all-round vještina i kvaliteta da bude više nego koristan dio šampionske momčadi. Pitanje je samo hoće li uspjeti pomiriti sve prisutnije fizičke nedostatke s vječno problematičnim umom koji se, ni 5 godina nakon zadnjih franšiznih partija, ne želi pomiriti s činjenicom da je vrhunac karijere prošao. Kad uzmeš u obzir njegovu kilometražu, pravo je čudo da još uopće može igrati na ovakvoj razini, stoga sam u njegovom slučaju izuzetno oprezan – iako se radi o rijetko viđenom radniku, dani kada će mirovina pokucati na vrata sve su bliži. I samo da se zna – razlog zbog kojega Kobe 2005. nije ušao u playoff, na vrhuncu moći (26 godina), iako je bio i zdrav i veteran, nije njegov manjak talenta (tada je još bio franšizna klasa), već činjenica da je tadašnji roster Lakersa brojio samo dva igrača zadatka. S takvom raspodjelom talenta do playoffa ne bi stigli ni Kareem ni MJ u naponu snage, kamoli Kobe. Moje isprike čovjeku što sam mu svih ovih godina to uzimao za zlo.

11. ANDREW BYNUM (Sixers), 100 bodova

Nisam se spreman kladiti na plasman Sixersa dogodine u playoff, još manje sam se spreman kladiti da će sezona proći bez potresa između Bynuma i Collinsa, a najmanje sam se spreman kladiti da će Bynum odigrati 72 ili više utakmica. Ipak, kako u sistemu ne postoji kategorija vremenskog stroja, moramo u obzir uzeti mogućnost da će Bynum odigrati cijelu sezonu i da će u svlačionici sve funkcionirati. U tom slučaju, Drew će, oslobođen Kobeova terora i manjka Brownove vizije, napraviti onaj završni korak iz druge banane u rasnu prvu opciju. S tek 25 godina na leđima, pred njim je još uvijek cijela karijera.

DAY FORTY-FIVE – HAMMERING THE CRAMPS

Sinoćnjom pobjedom Heat je praktički osigurao drugi naslov u 6 godina, prvi s Jamesom kao liderom – ni jedna momčad u povijesti Finala nije okrenula seriju iz 1-3 minusa. Naravno, ove povijesne crtice nemaju nikakvu praktičnu vrijednost, koriste se više simbolike radi, kako bi se istaknula nezgodna situacija u kojoj se protivnik koji je u zaostatku nalazi. Ali, čak i kada se zagledamo duboko u kontekst, jasno je vidljivo kako OKC nema rješenja za Heat u ovom trenutku i kako se optimizam u radikalni preokret nema na čemu graditi.

Priča serije je poprilično jednostavna gledana iz ovog vremenskog razmaka i s dovoljno podataka i dojmova pred očima i među ušima. OKC je dobio prvu utakmicu na račun dominacije u reketu, Heat im je uzvratio u drugoj istom formulom, ali ponudivši pritom i jedan matchup izazov na kojega Thunder do danas nije našao rješenje.

Naime, Spoelstra je potpuno srezao rotacije i praktički Jamesa pretvorio u full time centra, igrajući s jednim klasičnim visokim cijelo vrijeme. Brooks se šaltao iz visoke u nisku postavu da riješi ovaj problem, ali uzalud – niska postava jednostavno nema moći da se suprostavi Jamesu u reketu, a visoka može funkcionirati samo ako Heat promašuje skok-šut.

U trećoj četvrtini treće utakmice i prvoj četvrte tako je i bilo, ali OKC to nije bio u stanju iskoristiti iz dva razloga. Prvo, zato što su nisu dali dovoljno šanse ovoj postavi. Drugo, zato što je Heat sinoć imao dobar balans vanjskog šuta i ulaza.

Od trenutka kada je Heat preuzeo kontrolu serije igrom s Boshom i Jamesom kao visokim dvojcem koji je u stanju igrati unutar-van i tako i dominirati u sredini, ali biti opasan i iz vana (nešto slično gledali smo kod Bostona dobar dio sezone, tu inverziju napadačkih uloga koja je omogučila da napad bude podmazan), jedina nada za OKC je bila dobiti individualne dvoboje.

Durant je odigrao dobru seriju, ali njegove šuterske epizode ostale su debelo u sjeni Jamesove all-round briljantne igre. Što je stavilo ogroman teret na leđa Westbrooka i Hardena. Prvi je reagirao sjajno i odigrao MVP seriju, s možda jednom ili dvije ispodprosječne četvrtine od njih 16. Harden je pak potpuno podbacio, što zbog jednostavno loše šuterske forme u ovom trenutku, što zbog sjajne obrane Heata koja ga je napadala udvajanjima i na perimetru i prilikom ulaska pod koš.

Problem sa zaustavljanjem Hardena za OKC trenutno znači kraj nada, bez njega nema dovoljno napadačke moći te se iz jednog od najboljih napada pretvaraju u nešto puno običnije. Ne samo da nema dovoljno koševa iz vana i s linije, već i lopta kruži puno slabije. Bez svog X-faktora u punom pogonu, Thunder je postao malo jača kiša, bez gromova na vidiku.

Dakle, Heat ne samo da je odigrao ključni taktički potez, već su nadigrali protivnika i individualno. Ako Durant i Harden ne mogu igrati punom snagom (KD je pored Jamesa često izgledao kao dječak pored muškarca), to stavlja prevelik teret na Westbrooka koji ga jednostavno sam nije mogao nositi, a jedinu nadu da se serija promjeni, tu eventualnu dominaciju koju su mogli uspostaviti pod košem zato što imaju dokazanu rotaciju visokih, uništili su Brooks lošim upravljanjem minuta Ibake i Collisona (forsiranje Fishera zaslužuje svoju vlastitu knjigu) te James činjenicom da je bio najbolji visoki igrač u seriji. LBJ se toliko dobro snašao u ovoj ulozi post igrača (posebice protiv niske postava Thundera, da naglasim još jednom) da nam onemogućuje pričati o Miamiu kao momčadi bez dominantnog sidruna.

U biti, dogodilo se sve ono što sam i sam očekivao prije početka playoffa, da će James i Wade dominirati u svojim dvobojima do te mjere da ništa što Westbrook napravi to neće moći promijeniti (što je samo još jedna potvrda tezi da nikada ne treba mijenjati mišljenje tijekom raspleta, jer nove informacije ipak nisu dovoljno provjerene). Rast koji je OKC imao protiv Spursa stvaran je, ali je ujedno i rezultat nemoći obrane San Antonia. Oni su definitivno na pravom putu, ali za dobiti Heatovu obranu treba moći nametnuti nekakav nezgodan matchup, a ne uporno ići glavom kroz zid formulom koja očito ne donosi prednost.

Ukratko, kao i u svakom Finalu, na kraju se sve svodi na osnove. Onaj tko može uhvatiti loptu više, ući češće u reket, češće zaustaviti protivnika kvalitetnom obrambenom reakcijom – taj ima prednost. Svi ovi navedeni parametri su od druge utakmice na strani Heata, a dominacijom Jamesa kao post igrača, čak je i onaj argument o potrebi kvalitetnog centra koji može odigrati leđima okrenut u stranu Heata. I iako priča u suštini tu staje, fenomenalna četvrta utakmica zaslužuje podrobniju analizu i vlastiti post, stoga bacimo se na posao poput Heata.

PRVA ČETVRTINA

Sjajan ulazak u utakmicu Westbrooka koji nizom ulaza i skok-šuteva iz reketa ili s vrha reketa napada Heat u samo srce obrane. Uz njegovu sjajnu izvedbu u ovom periodu ključan posao rade Perkins i Ibaka zatvaranjem reketa i odbijanjem da prate Jamesa i Bosha na izletima prema perimetru. Ovakvo postavljenje Thundera u obrani Heat pretvara u skok-šutersku momčad i to rezultira dominacijom gostiju najbolje izraženom u sljedećim brojkama:

– šut iz igre Thundera 63%, Heata 33%
– 33-19 rezultat na kraju prvih 12 minuta

Dva detalja su u svemu ovome bila ključna. Prvi se dogodio nakon 5 minuta kada Ibaka kupi drugi faul. Brooks tada radi nešto što se činilo potezom utakmice, umjesto njega u igru uvodi Collisona. Dakle, zamjena visokog za visokog, taman da čovjek pomisli kako je Brooks konačno odlučio riskirati. Reket i dalje ostaje zatvoren, Collison sjajno reagira na nešto raniji ulazak u igru, a Heat, osim LeBronovih post-upova koji sada nisu ni upola korisni, jednostavno nema rješenja.

Drugi detalj se događa nakon 9 minuta, kada Fisher ulazi u igru umjesto Perkinsa, time označavajući kraj visoke postave sve do početka treće. Istog trenutka Norris Cole ulazi pored u Fishera u reket na lagano polaganje, a Miami postaje druga momčad. S rupom poput Fishera na perimetru (čovjek danas nije u stanju trčati ni za stolicom) i velter kategorijom poput Duranta pod košem, OKC do poluvremena gubi 17 koševa prednosti (serija Heata od 30-16).

DRUGA ČETVRTINA

Kako je obrana Oklahome nestala s izlaskom drugog visokog, izlaskom Westbrooka kao da je nestao i napad. Durant baca dvije cigle bez ikakvog rezona, a Harden nije u stanju zavrtiti napad. Ovaj period idealno služi da se podsjetimo koliko obojica ovu seriju igraju bezveze. Durant ima odlične šuterske brojke, ali u svim drugim segmentima igre je nestao. Inače nije baš sjajan asistent, ali kroz playoff se dizao prema omjeru od 20 asista na 100 posjeda lopte, što je solidno za nekoga tko toliko carini loptu.

Međutim, protiv Heata ima samo 8 asista u 4 utakmice, od čega su 4 ostvarena u onoj prvoj u kojoj ga James uopće nije čuvao i u kojoj je Heat još uvijek igrao s dva klasična visoka pola utakmice. Hardenov pad pak izražava se prvenstveno u nemoći da realizira otvorene situacije, a zatim i u nemogućnosti da se suprostavi stalnim udvajanjima Heata bilo na perimetru, bilo u ulazima. Jednostavno, em ga je ubila obrana Heata, em je izabrao potpuno krivi trenutak za ispasti iz šuterske forme.

Heat u ovom periodu koristi otvoren reket, James se postavlja u post, a vanjski zabijaju povratne (4 trice, i to sa svih strana – Wade, Jones, Cole i Chalmers po jednu). Uz to, funkcionira i pick igra s Boshom i Jamesovi ulazi. OKC djeluje izgubljeno, a Brooks usprkos tome uporno odbija pokušati s visokom postavom. Fisher praktički ne postoji na parketu i kada konačno 4 minute do kraja odlučuje napraviti promjenu, opet mijenja visokog za visokog, dok umjesto Fishera ulazi Sefolosha koji je do sada totalno pročitana knjiga, James se jednostavno spusti u post kada je na njemu i praktički i on je samo igrač manje u napadu.

Nakon 24 minute stvar se činila jasnom – OKC se može suprostaviti Heatu i boriti se protiv Jamesa i Bosha samo s dva visoka na parketu, što je postava koju je Brooks koristio 9 od mogućih 24 minute.

TREĆA ČETVRTINA

OKC konačno s dva visoka, reket zatvoren. James je očito u tako lošoj šuterskoj formi da se i ne trudi pucati iz vana, ali ovaj put formula ne pali, Heat pogađa skok-šuteve. U 6 minuta koliko je Brooks ovaj put dao šansu visokima (s tim da najbolja kombinacija Collison-Ibaka nije uopće dobila ni sekunde zajedno) Miami je napravio 18-11. Zbrojimo li tome 23-12 koji su ostvareni u prvih 9 minuta, ispada da je OKC tijekom 15 minuta igre s dva visoka ostvarila rezultat 34-30. Dodamo li pozitivne rezultate iz ostatka serije, dolazimo do činjenice da je, u kroz sezonu slabijoj postavi, Thunder u klasičnoj kombinaciji imao jedinu rotaciju koja je izvukla pozitivnu koš-razliku protiv Heata. Zašto Brooks do kraja utakmice više nije pokušao s ovom formulom, to treba pitati njega i sve one pomoćnike koji stalno ispunjavaju nekakve kvadratiće.

Mislim, ne želim reći da sam pametniji od Brooksa ili njegovog stožera, ali trenutak kada su nakon 6 minuta umjesto Perkinsa uveli Hardena i nastavili sa Sefoloshom na Jamesu bio je prijelomni trenutak utakmice jer je bio totalno nelogičan. Gdje je Collison koji je tako sjajno reagirao u paru s drugim visokim u prvom djelu? I zašto Sefolosha uopće i dalje pokušava braniti Jamesa?

LBJ ovdje nastavlja sa seciranjem reketa ulazima i povratnima, a kada je Ibaka na njemu onda si ipak ne može dopustiti takav luksuz – jedini asist protiv visoke postave imao je nakon fenomenalnog zicera namještenog Wadeu i to nakon skoka u napadu. Sljedeći Brooksov potez kojim je dao Heatu zraka dogodio se tri minute prije kraja treće kada po defaultu uvodi Fishera i njegove olovne tenisice umočene u betonske blokove.

ČETVRTA ČETVRTINA

Mario Chalmers postaje agresivan, kreće na ulaze pored mumificiranog veterana kao da je all-star, a ovakve napade sa svih strana ova postava Oklahome jednostavno ne može braniti. Ne samo što su Durant ili Sefolosha nemoćni pored Jamesa, sada ih i Chalmers rešeta u Wadeovoj maniri (s druge strane Westbrook radi žilavi posao na Wadeu).

Fisher je (s onih 3 minute iz prethodne četvrtine) u ovom periodu odigrao 10 minuta u komadu tijekom kojih je Chalmers zabio 7 koševa. Za zaustaviti ovo čak nije trebalo posezati ni za visokom postavom, samo je trebalo prebaciti Hardena na Chalmersa, ostaviti Russa na Wadeu, Duranta na Battieru te i dalje trpiti Jamesove ulaze. Ali, ne, Brooks je radije dao minute Fisheru umjesto da riskira s Ibakom i Collisonom ili ranije vrati na parket Sefoloshu. Mislim, nije me briga koja će momčad osvojiti naslov (simpatiziram Heat jer smatram da James zaslužuje okruniti sjajnu karijeru trofejem kako bi ga lakše mogli uključiti u priče o najvećima svih vremena), ali u jednom trenutku sam čak vikao kao zadnji navijač – “vadi jebenog Fishera iz igre!!!!”.

Heat ima potpunu kontrolu nad utakmicom, ali Oklahomu u igri drži vanserijsko izdanje Westbrooka, čovjeka kojega većina promatrača NBA Finala osuđuje jer ne zna bolje, iako i ova utakmica potvrđuje da je MVP Thundera u seriji. Nisu ga mogli zaustaviti ni Wada ni Chalmers, a na trenutke je podsjećao upravo na Wadea u Finalu 2006. kada je sam-samcat kombinacijom ulaza i šuteva s poludistance ubio Dallas.

Međutim, Brooksove loše odluke i blijede partije Duranta i Hardena bile su previše čak i za super Russa. Ipak, kako se u zadnjih 5 minuta, dakle u clutch period, ušlo u egalu, red je da i tom dijelu utakmice posvetimo par rečenica.

CLUTCH TIME

Nakon što je stavio dva bacanja, KD zabija fini skok-šut s poludistance za vodstvo Thundera. Heat odgovara sjajnim pick & rollom Wadea i Bosha (CB4 zabija polaganje), a istovremeno Chalmers i Westbrook jedan protiv drugoga rade cijeli niz gluposti koji rezultira s po dva izgubljena napada za obje strane.

Zatim James zabija hladnokrvnu tricu sa sredine i taman što sam pomislio “kakav majstor”, eto Jamesa ubrzo nazad s airballom nakon šuta za tri, fulao obruč za metar. Wade i Russ su stavili po jedno bacanje, a ključni koš na manje od minuta do kraja zabija Chalmers, jednostavno šetajući pored Westbrooka, a zatim i kroz reket pored Ibake. Mislim, ovo je bila idealna situacija da se zaustavi jedan napad Heata i OKC je opet pao na ispitu.

Westbrook zabija još jedan ludi ulaz, još jednom sjajno iskoristivši manjak blokera u obrani Heata, ali zatim radi totalnu glupost, faulira Chalmersa u situaciji kada je Heat imao 4 sekunde za napad i Jamesa na klupi zbog grčeva. Da su ovdje dobili loptu, imali bi više nego dovoljnih 10 sekundi za pokušati stići 3 razlike, ovako su pali u rupu od 5 i bilo je gotovo.

Međutim, ne volim se bazirati na par akcija koje dobrim dijelom ovise i o slučaju. Plus, zamjeriti nešto Westbrooku nije pošteno, jer, da nije bilo njega, OKC ne bi ni imao šansu na kraju. Ono na što se treba bazirati su tijek utakmice koji je Miami kontrolirao 3 četvrtine i fenomenalna partija Jamesa koji je ostao jedan skok kratak do triple-doublea (po tko zna koji put u karijeri, nema šanse da jedan Jason Kidd ne bi išao po taj skok, ali Jamesa jednostavno nije briga).

Obzirom na grčeve Jamesa u završnici, za Heat bi definitivno bilo najbolje da stvar zaključe u sljedećoj utakmici jer pitanje je koliko MVP još može izdržati utakmica u ovakvom ritmu. Samo iz tog razloga šanse Oklahome i dalje ipak postoje iako je protiv njih i povijesni i trenutni kontekst – dobiju li sljedeću, selidba u Oklahomu i umor Heata mogli bi donijeti prednost kakvu očito nisu u stanju napraviti Brooks, Harden i Durant. Ironično, u tom slučaju kriminalne rotacije, a posebice povećana minutaža Sefoloshi i Fisheru, mogle bi se pokazati kao prednost.

Naravno, obzirom na glad Heata i činjenicu da je Spoelstra dobio izuzetnu rotaciju od 8 ljudi kakvu nije imao tijekom cijele sezone, jasno je kako sve i dalje najviše ovisi samo o Miamiu koji u ovom Finalu ne izgleda kao momčad spremna ispustiti prednost bez krvave borbe. Za OKC pak utjeha može biti da su svaku utakmicu bili u igri do samog kraja i da im samo fali ona završna doza kvalitete, koja možda dolazi s iskustvom poraza, možda nekim promjenama (što stručnog štaba, što rostera), ali koja je vidno potrebna i u taktičkom i u neopipljivom dijelu igre. A tu prije svega mislim na kemiju. Protiv obrane Spursa je moglo proći da OKC ovisi o 1 na 5 akcijama i da nemaju idealno posložene uloge, ali protiv Heata jednostavno nije išlo – konačno je i Miami naišao na nekoga koga može dobiti i kao momčad, a ne samo kao skup individua.

DAY FORTY-ONE – THREE ARE BETTER THAN TWO

Fantastična utakmica, prava sedma, o kojoj nema potrebe previše pričati niti je prepričavati, već gledati i uživati u sjajnoj košarci. Briljantno odigrano u obrani na obje strane, uz maksimalni učinak u napadu obje momčadi. Celticsi su fantastično otvorili utakmicu, prve dvije četvrtine zabijali su svaki otvoreni šut, ali u drugom dijelu Heat je počeo preuzimati kontrolu.

U zadnjoj četvrtini, točnije u zadnjih 6 minuta kao da su ubacili u brzinu više i tako zaključili seriju na najbolji mogući način – ne samo da se James opet nametnuo kao najbolji pojedinac na parketu, već je i njihova trojka konačno odigrala jedan izuzetan period košarke. Bosh je razvlačio obranu šutom iz vana (odličnu večer okrunio s tri ubačene trice, doda li ovaj šut standardnom repertoaru i ubuduće, nema sumnje da će opravdati ugovor), Wade je opet odradio sjajan posao u obrani, skoku i razigravanju suigrača, ali ovaj put zabio je i poneki skok-šut, a James je bio James, all-round monstrum.

Dodaj još četiri trice Battiera i standardno kvalitetne obrambene rotacije i preuzimanja i dolaziš do formule kojoj Boston, usprkos sjajnoj igri, jednostavno ne može konkurirati. Rondo, Garnett i Pierce dali su sve od sebe, Ray i Bass su odigrali najbolje partije playoffa, ali to sve skupa nije bilo ni približno dovoljno. Kao što smo očekivali prije početka serije, dominacija Heata u fizikalijama odnijela je prevagu, makar smo za tako nešto vidjeti morali čekati sve do G7.

Treneri ovaj put nisu imali nikakve specijalno pripremljene zamke. Spoelstra je Wadea stavio striktno na Ronda tek krajem treće kako bi ga zaustavio u seriji koševa kojom je prijetio preuzeti kontrolu nad utakmicom. Sve ostalo svodilo se na preuzimanja koja su ovaj put funkcionirala vrlo dobro u svim postavama. Boston je opet odigrao kvalitetnu obranu u tranziciji, ali popustili su u reketu jer nisu imali rješenja za 1 na 1 pokušaje Jamesa i Wadea, koji su lakše nego inače ulazili u sredinu, bilo da finiširaju ili pronađu slobodnog suigrača (Heat opet nije zabio više od Bostona u reketu, ali su konačno zabili više od 40 poena, čime su se približili Bostonovom učinku u ovoj seriji).

Doc je pak ovaj put uglavnom čuvao Piercea od čuvanja Jamesa, povjeravajući najteži posao na parketu Bassu, koji je izuzetnim kretanjem po perimetru odigrao možda i svoju najbolju obrambenu partiju karijere (gledao sam ga u Hornetsima, Mavsima, Magicu i sada Bostonu, i nikad nisam uočio da je u stanju pokrivati ovoliki prostor u obrani). Naravno, čak ni ovakav uber-Bass nije bio u stanju održati momčad na površini u onim trenutcima kada bi Garnett bio na klupi, ali to ne umanjuje izuzetan učinak koji je imao tijekom cijelog susreta.

Heat je inače igrom u zadnjih 6 minuta, dakle u clutch periodu, valjda konačno demantirao sve one koji sumnjaju u njihov IQ i muda. Boston je tijekom cijele serije bio bolja momčad u ovim ključnim trenutcima kada bi se igra dodatno usporila i kada je svaki potez mogao značiti razliku između poraza i pobjede, a razlog smo više puta ponavljali – Boston ima više ozbiljnih opcija (Ray može istrčati iz bloka, KG i Rondo mogu zavrtiti pick igru, Pierce može odigrati 1 na 1) nego Heat (Wade i James 1 na 5).

Međutim, ovaj put je Heat odigrao sjajno, ne zato što su preko noći pronašli hrabrost u nekoj ladici Rileyeva stola, već zato što su imali Bosha s kojim su mogli zavrtiti pick & roll bez straha da će uzalud potrošiti napad ako loptu prepuste suigraču koji postavlja blok. To je jednostavno neprocjenjiv detalj, detalj kojega su mnogi zaboravili tijekom serije s Bostonom.

Celticsi su tako jednim nastupom za pamćenje zaključili sezonu koja je završila iznad svih očekivanja, jasno istaknuvši potrebu da se ovu jezgru ostavi zajedno. To znači zadržati Garnetta pod svaku cijenu, jer kada se njemu, Bassu, Rondu i Pierceu dogodine pridruže Bradley i Green, bit će ovo još opasnija momčad za Heat. Zadrže li i Raya, te dovedu li još jednog poštenog visokog koji može uhvatiti desetak skokova i zalijepiti poneku bananu (Sam Dalembert je dokazao da može igrati ozbiljnu košarku, a kod Celticsa ne treba isključiti ni mogućnost dovođenja Howarda), pa još pogode s ova dva rookiea koja ih čekaju u prvoj rundi (mogli bi uhvatiti izuzetne igrače, većina mockova im predviđa draftanje dva visoka, ja sam mišljenja da im treba barem jedan combo-bek sposoban kreirati šut koji bi uzeo Doolingove minute), bit će ovo momčad koja bez problema i dogodine može računati na slične rezultate.

Heat pak protiv Oklahome očekuje jedan totalno drugačiji dvoboj, u kojem po prvi put u ovom playoffu neće imati mogućnost uspostaviti dominaciju čistim talentom. Protiv Oklahome morat će funkcionirati na oba kraja parketa i do kraja otići igrom, a mišljenja sam da za to još nisu spremni jer rotacija im je i dalje jednako klimava, a reket i dalje jednako šupalj. Iako sam na početku sezone prognozirao ovo Finale i dodatno ga potvrdio kao izbor pred playoff, u svim verzijama Heat mi je bio favorit.

Jednostavno, smatrao sam da James i Wade mogu zaustaviti Hardena i Duranta i u isto vrijeme zabiti dovoljno da nadmaše ostatak Thundera. Međutim, nakon što je Oklahoma pokazala da je u stanju igrati još bolju košarku u playoffu, odnosno nakon što su Brooks i Westbrook pokazali da su zreli i spremni za iskorak koji su Harden, Ibaka i Durant još ranije napravili, mislim da Heat nema šanse. Odnosno ima, ali daleko je od uloge favorita.

Iako će James opet možda biti najbolji čovjeka na parketu, razlika između njega i Duranta teško da će biti toliko velika da odluči seriju. Slično vrijedi i za Wadea i Hardena, posebice zato što Wadea gledamo već tri serije u toplo-hladnom izdanju s koljenom koje se puni vodom brže nego Peručko jezero. Bosh je brzinski uhvatio ritam s ostatkom momčadi, ali Ibaka je do sada odradio svoje protiv Gasola i Bynuma, odnosno protiv Duncana i Diawa, pa može i protiv Bosha. Da ne govorim da će, za razliku od Celticsa, njegova sposobnost čuvanja reketa bananama, Jamesa i Wadea pretvoriti u skok-šutere više nego što bi htjeli, a u tom segementu ne treba zanemariti ni mišiće Perkinsa, odnosno spretnost Collisona.

Što me dovodi do ključa serije. Prije serije sa Spursima nikad mi ne bi palo na pamet dati se u ruke Westbrooku, ali nakon što je ovaj dokazao da se itekako može prilagoditi zahtijevima koje pred njega stavi tijek susreta, mislim da možemo reći kako Heat nema čime zaustaviti playmakera Thundera. Prebacivanje Jamesa ili Wadea nemoguće je zbog Duranta i Hardena, a to Russu ostavlja sasvim dovoljno prostora. Hoće li ga koristiti da upuca svoju vlastitu momčad u nogu ulazima i ishitrenim šutevima ili će pak nastaviti pronalaziti suigrače nakon što obranu izbaci iz ritma, to je već drugo pitanje. Ali, ovaj put imam dovoljno razloga za vjerovati da će rezultat biti pozitivan za OKC, stoga mi ne preostaje ništa drugo nego po prvi put ove sezone promijeniti prognozu i izabrati Oklahomu kao novog prvaka u 6 utakmica.

Uživajmo u zasluženom vrhuncu godine.

DAY TWENTY-SEVEN – DWYANE WADE NBA2K GAME

HEAT @ PACERS

Nakon svih obračuna, prljavih udaraca, očajnih napadačkih izdanja i bezbrojnih perioda bezglave košarke, sinoć smo imali prilike gledati najbolju utakmicu serije. Ili barem najbolje poluvrijeme, jer prve dvije četvrtine dvoboja između Heata i Pacersa bile su jednostavno sjajne. Indiana je od starta zaigrala nadahnuto, s brzim kretanjem lopte i balansom u napadu kao ostvarenim idealima, uz sjajne partije Westa i Hibberta koje su omogučavale realizaciju njihove utopije.

Heat pak nije imao vrhunskog Jamesa, LeBron je bio za svoje standarde sasvim prosječan, ali Wade je upao u zonu tijekom koje je zabijao sa svih strana, iz izolacija ili iz pravih akcija, pritom potpuno ignorirajući Georgeovu i Hibbertovu dužinu, ostavljajući dojam kao da je sam na parketu. I Miami je također prezentirao lijepo kretanje lopte kojim se konačno okoristio Mike Miller, čije trice su pomogle držati Heat u igri (pokušao sam se sjetiti na koga me Mike podsjeća dok se onim sitnim koracima gega gore-dolje kao da ga je tog trenutka pregazio valjak i prva asocijacija mi je bila Superbaka prije nego su pogodili onim zračenjem, dakle dok je bila obična baka).

Iz ovog uvodnog dijela treba još samo istaknuti kako su preko svojih visokih Pacersi opet startali sjajno i kako su opet prosuli lijepu prednost u samo tri minute koliko su igrali bez i jednog i drugog stupa igre. Ovaj put Vogel je pokušao iskoristiti činjenicu da Hibbert nije upao u probleme s osobnima, ostavio ga je na parketu skoro cijelu prvu četvrtinu, a Westa je vratio u igru nakon dvije minute druge. Ali, uzalud – Miami je napravio seriju od 10-0 i došao u egal (jedini starter na parketu u tom trenutku za Pacerse bio je George, a treba istaknuti i kako su postavu Miamia koja ih je nadigrala uz Jamesa činili i rookie Cole i njegov djed Juwan Howard). Toliko o tim rotacijama koje su pokazuju kao propast Pacersa i njihovoj klupi koja je najveće razočaranje ove sezone.

U nastavku je očekivano estetska razina igre pala, posebice kod Pacersa koji su pod sve većim pritiskom počeli bacati lopte u bunar i potezati ishitrene šuteve. Miamiu je tako bilo dovoljno jahati i dalje nadahnutog Wadea koji je večer završio s 41 poenom iz 25 lopti. James nije ubacio u najvišu brzinu, nije bilo ni potrebe, ali je zabijao svaki puta kada je trebalo, a uz dinamični duo u ovoj, tako se pokazalo na kraju, rutinskoj pobjedi, sudjelovale su Millerove trice, solidna 3&D podrška Chalmersa te izuzetna partija Joela Anthonya koji se šaltao od Hibberta do Westa, stizao pokrivati pod košem na sve strane i usput čak i zabiti dva zicera. S 5 raspoloženih igrača i ovakvom vanserijskom partijom svoje druge opcije (ali ipak i dalje franšiznog talenta i GM-a iz sjene), Miami je prevelik zalogaj za solidne Pacerse.

Koje čeka zanimljivo ljeto. Bird (ako ostane, iako sumnjam da će nakon ovog playoff iskustva samo tako odstupiti) mora prije svega pronaći poštenog playmakera jer igra s dva back-up talenta ne prolazi, osim ako nisi Miami pa Chalmersove nedostatke možeš kompenzirati Jamesom i Wadeom. Collison jednostavno nije dovoljno dobar playmaker (nebitan u obrani, streaky šuter, nema sjajni pregled igre, brz ali i neučinkovit slasher), a Hill je ipak više bek-šuter koji puno bolje funkcionira bez lopte u rukama kao catch & shoot opcija i u kreiranju šuta za sebe nego za suigrače (kao combo-bek s klupe ima izuzetnu vrijednost).

West i Hibbert su sjajna osnova za bližu budućnost, ali jednostavno je nemoguće u današnjoj NBA, pa čak i u playoffu, cijelu utakmicu vrtiti napad samo kroz post, jedan rasni slasher je jednostavno neophodan radi balansa na parketu (Nash ili Deron Williams, možda i Eric Gordon, ali to već uključuje cijeli niz novih poteza, poput trejdanja Grangera za potrebnog playmakera).

Možda još važnija stavka bit će potpis Hibberta. Njegova kombinacija visine, karaktera i talenta vrijedi popriličnu količinu salary capa, ali ipak će ogromnu razliku predstavljati potpišu li ga za svotu od 10-ak milja ili mu pak budu morali dati iznos bliži maksimumu (između 13 i 15 milja). Odnosno, ne dati, već matchirati – obzirom da svom krakatom centru nisu ponudili novi ugovor na vrijeme, Pacersi će morati čekati prvu ponudu Hibbertu i nadati se da neće biti previsoka, iako će potencijal rasne petice koji je Hibbert iskazao u playoffu zaigurno natjerati neku franšizu u očajničkoj potrazi za talentom da zaigra na kartu pretplate. U tom slučaju sav ovaj slobodni prostor koji imaju na salary capu se bitno smanjuje, a samim time smanjuje se i manevarski prostor koji Bird ima na raspolaganju da jednu solidnu momčad pretvori u pravog izazivača.

DAY TWENTY-FIVE – SHANE ON YOU

PACERS @ HEAT

Sinoćnjim gaženjem Miami se osvetio Pacersima za poraz u trećoj utakmici i pritom ne samo zasjeo na vozačko mjesto, već okrenuo i momentum i koš razliku u svoju korist. Ono što je razlikovalo ovu partiju od prijašnjih prije svega je bila trica – zabivši 9 od 16 šuteva iz vana, Heatov napad je konačno podsjetio na ona izdanja iz prvog kruga s Knicksima.

Uz novu sjajnu Jamesovu all-round partiju i razigranog Wadea koji je letio na sve strane i briljirao u onim svojim klasičnim ulazima ravno u suparnika kako bi iznudio dodatno bacanje, ključnu rolu odigrao je Battier s četiri ubačaja za tri (ulogu trećeg igrača koji može raširiti obranu više valjda ne treba objašnjavati nikome, dodatni prostor čini Jamesa i Wadea još ubojitijom kombinacijom).

Treba istaknuti i odličan posao koji je Battier odradio u obrani hrvajući se sa Westom. Činjenica da je, koristeći sve moguće trikove (čupanje, guranje, frontanje, jahanje, samo što nije izvukao zeca iz šešira), uštopao ovakvog igrača pokazuje se neprocijenjivom obzirom na količinu energije koju time uštedi Jamesu. Jasno, u tome mu pomažu i Westovi problemi s istegnućem koljena, zbog kojih je povučen s parketa čim se Miami odvojio na ozbiljniju prednost. Iako su tek nakon utakmice izišli s dijagnozom, da West nije na 100% bilo je jasno već i u prošloj utakmici, ali, kao što kaže nepisano playoff pravilo, ionako nitko u playoffu nije na 100%.

Vogel ovom prilikom nije previše pomogao Miamiu rotacijama, u prvom dijelu dok je utakmica još bila konkurentna igrao je samo par minuta bez Westa ili Hibberta na parketu i ni jednom si nije dozvolio držati na parketu Barbosu protiv Wadea (iako je u jednom trenutku sjajnom kombinacijom Heata James došao u priliku odigrati leđima protiv najgoreg obrambenog igrača na parketu, ali Leandro je srećom izbio loptu i odmah potom pobjegao na klupu). Ali, problem ovaj put nije bilo kombiniranje tijekom utakmice, već priprema pred utakmicu – Indiana nije izašla na parket spremna na bitku, odnosno na energetsku razinu koju je ovakvo izdanje Heata zahtijevalo (prelako su upali u brzi ritam, otežavajući si tako igru kroz post, ali i igru u obrani, koja se jednostavno ne stigne namjestiti ako James ili Wade imaju onaj korak prednosti).

Miami je tako u startu zavladao u skoku i reketu ne dozvolivši Pacersima lagane poene, a s druge strane lakoćom dolazeći do istih, bilo preko ulaza, bilo preko otvorenih šuteva. Ukazati na samo jedan razlog zbog kojega su Pacersi odigrali ovako mlaku utakmicu je nemoguće, radi se o zbroju svega i svačega, ali bilo je očito kako su George i Granger obrambenu agresivnost ostavili doma te kako se West i Hibbert sve slabije rotiraju kako je utakmica odmicala. O tranziciji da ne govorim – kada protivniku dozvolite da vam zabije 20 poena više iz kontri, to sve govori i o koncentraciji i o pristupu kojega imate.

Igrati ispod 100% u ovakvoj utakmici nije garancija uspjeha, a, ako ste još u poziciji niže postavljene i slabije momčadi, ne možete si dozvoliti dvije ovako blijede utakmice za redom. Grangerovo uganuće gležnja u situaciji kada se Miami već odvojio na dvoznamenkastu prednost i preuzeo kontrolu samo im je došlo kao izlika da bace ručnik i počnu razmišljati o revanšu, a takav pristup možda govori i više od rezultata.

Možda je samo riječ o umoru (Hibbert koji i inače tijekom sezone ima doziranu minutažu zbog slabašnog kapaciteta pluća jednostavno ne može preko noći nositi igru na 40 minuta), možda o mentalnoj nespremnosti za ovoliko velik korak naprijed (opet se postavlja pitanje hijerarhije u momčadi, odnosno podjele odgovornosti – da West nije preuzeo odgovornost, Hibbertova nekonstantnost i Grangerova neučinkovitost jedva da bi bili dovoljni za suprostaviti se Orlandu), a možda jednostavno talentom više nisu u stanju pratiti ritam koji nameće dinamični duo Heata (obzirom da u nastavku serije ni West ni Granger očito neće biti na visini zadatka, razlika u talentu između prvih opcija samo se povećala, dok se istovremeno, buđenjem role playera Heata, razlika između sporednih aktera smanjila).

DAY TWENTY-THREE – YES WE (DUN)CAN

HEAT @ PACERS

Konačno jedna kvalitetna napadačka utakmica u ovoj seriji, s dozom uobičajene playoff nervoze, ali i tečnošću u napadu kakvu obično nismo navikli gledati na istočnoj strani doigravanja. Posebice je dobro izgledao Heat, koji je praktički odigrao idealnu partiju obzirom na okolnosti. James i Wade briljirali su na sve strane kao u prvoj utakmici, kolektivno su odigrali sjajnu obranu s kontrolom reketa i skoka, a konačno je stigla i podrška u napadu – upalo im je 5 trica (nije puno, ali ih je držalo u igri na početku kada je Wade još uvijek bio hladan), dok je rolu trećeg čovjeka ovaj put odradio Haslem (zabio 4 skok-šuta s poludistance u završnici te tako i doslovno zamijenio Bosha).

Indiana je krenula odlično u utakmicu, preko Hibberta i agresivne obrane gradili su prednost i ostavljali dojam da je ovo njihova večer. Eventualni pritisak se nije osjećao iako se ovakva prilika za okrenuti seriju u svoju korist ne pruža često, dok je Miami, kojem je pobjeda trebala jednako očajnički, u startu djelovao totalno izgubljeno, čemu je najviše doprinjela golema količina izgubljenih lopti i loš ulazak Wadea u utakmicu.

Srećom po Heat, trener Pacersa Vogel ne odustaje od velike rotacije i upravo je on dao prvi poticaj Miamiu ostavivši na parketu drugu petorku protiv Jamesa (kojega ovaj put Spoelstra nije imao namjere vaditi iz igre čak ni na simboličkih par minuta početkom druge četvrtine). Iz kojeg razloga Vogel ne shvaća da su Hibbert i West najveći problemi Heatu i da barem jedan uvijek mora biti na parketu ne znam, ali znam da su Hansbrough i Amundson omogučili Heatu predah u obrani i otvoren reket u napadu te da je praktički samo raspoloženi Collison svojim 1 na 5 pokušajima održavao privid kako druga petorka Pacersa zna što radi.

Ključni poticaj za Miami ipak se dogodio u trećoj četvrtini kada se Wade trgnuo iz svoje zombi faze i konačno zaigrao kao Wade, zabijajući sa svih pozicija (upale čak i dvije trice, što donekle može biti i znak da će već u sljedećoj opet pasti na zemlju, Wade jednostavno nije u stanju ovoliko ovisiti o šutu). 2 na 2 majstorijama on i James su obranu Pacersa ostavljali na petama, a nisu zanemarili ni all-round učinak – od 9 blokada Heata po dvije su njihove, opet su bili uvjerljivo najbolji skakači (James fantastičan s 18, Wade 9), a prikupili su i 15 asista (James 9, Wade 6). Doduše, asiste su uglavnom trošili na međusobno razigravanje, ali i namještanje ponekog zicera, od čega su se definitivno najvrijednijima pokazali oni ubačaji Haslema sa sredine reketa.

Pacersima se kolektivno nema što prigovoriti, protiv ovakve izvedbe dva najbolja igrača na parketu njihova prva petorka nosila se sasvim solidno. James je dominirao nad susretom pa tako i nad učinkom Westa (iako je većinu večeri proveo na Grangeru kako bi se što manje trošio u obrani), Hibbert je poslovično imao problema s osobnima, dok su George i Granger nastavili podizati razinu igre i bit će zanimljivo vidjeti kako će se njihovo sve veće šutersko samopouzdanje prenijeti u Miami.

Jednostavno, kao njihov najveći problem opet se pokazala nemogućnost da redovito igraju preko svoja dva visoka igrača, a indirektno i neobjašnjiva vjera njihovog trenera u klupu koja je opet potpuno podbacila. Obrambeno ta njihova blijeda dvojka pod košem nije u stanju zaustaviti nikoga, a Barbosa i Collison su previše zauzeti svojim driblinzima i ulazima da bi obratili pažnju na igru u obrani ili razigravanje suigrača.

Nije da su zbog ovoga izgubili utakmicu, protiv ovakvog izdanja dvojca Heata izgubili bi vjerojatno i da su sve rotacije bile savršene, ali u seriji gdje je margina pogreške minimalna, nema potrebe iz susreta u susret upucati se u nogu na ovim detaljima. Iz aviona je jasno da postava Collison, Barbosa, Jones, Hansbrough i Amundson nije dorasla visini zadatka, zašto joj dozvoliti da uđe u minus u utakmicama u kojima jedna lopta odlučuje?

SPURS @ CLIPPERS

Spursi su za razliku od dan ranije u utakmicu ušli puno spremniji, odmah su nametnuli igru kroz Timmya i kontrolirali tako tijek događanja sve do sredine treće, kada je Blake opet progirao i počeo raditi probleme njihovoj obrani, odnosno nedostatku igrača koji bi ga mogao pratiti 1 na 1.

Uz to što i jedna i druga momčad trpaju u postu, jedan od zanimljivijih aspekata ove serije činjenica je da su i jedna i druga momčad pronašle načina zaustaviti protivničku pick igru – Clippersi zahvaljujući pokretljivosti u reketu, Spursi udvajanjem Paula i odbijanjem preuzimanja.

I dok Spursi imaju daleko više rješenja u napadu, a samim tim i prednost, ove dvije utakmice u Los Angelesu, u kojima su Spursi bili prisiljeni jahati Duncana do iznemoglosti, dokazuju kako bi Clippersi, sa spremnim Paulom, bili puno tvrđi zalogaj. Nažalost, problemi sa slobodnim bacanjima koje je Pop u svom stilu koristio do maksimuma, tjerajući Vinniea da završnicu zaigra s niskom petorkom i tako otvori prostora učinkovitijim postavama Spursa (čitaj – svakoj koja nema Splittera i Timmya zajedno u reketu), bili su preveliki teret u završnici.

Spursi su se tako izvukli zahvaljujući lukavosti i iskustvu, ali u sljedećem krugu ovolika ovisnost o Duncanu neće biti dovoljna da se serija pozitivno privede kraju. Pop će morati pronaći načina izvući nešto više od Parkera jer bez pick igre napad Spursa teško da se može kotrljati tijekom svih 48 minuta. Westbrook je tu puno manji problem, puno veće pitanje je koliko dobro će Ibaka kao korektor obrane braniti Tonyeve ulaze u reket. Mislim, ako su Martin i Evans zatvarali prostor kao rijetki ove sezone, može se očekivati kako će Ibaka i Collison biti spremni ponoviti nešto slično.

Inače, Clippersi su noćas odigrali najbolju partiju serije, uz odličnog Blakea majstorski je odigrao i Paul koji je našao načina barem koristiti situacije za zabijanje kada su se već Spursi odlučili spriječiti ga da bude distributor, a ključnu rolu odigrao je Bledsoe koji je sredinom četvrte praktički sam vratio svoju momčad u igru i čak donio prvu ozbiljniju prednost koristeći svoju brzinu, energiju i all-round talente, potvrdivši se još jednom kao najveći dobitak ovog playoffa za Clipperse.

Šteta stoga što je Vinnie na kraju olako nasjeo na Popove provokacije i što se odlučio za igru s niskom postavom jer je time praktički omogučio Spursima otvoren put do laganih koševa koje su ovi sjajnim razigravanjem s vrha reketa kažnjavali svaki put. I to ne onaj Farrellovski svaki put sa 60% učinka, već sa 100%. Protok lopte je inače obilježje njihove igre, ali sposobnost high-low igre koju posjeduje Duncan i Diaw na najvišoj je mogućoj razini. Dodaj sjajan osjećaj za prostor i kretanje bez lopte koji iskazuju svi članovi rotacije i ispada kako je ovaj flex napad kao druga opcija još bolji od konstantnog napadanja pick & rollom Parkera i Ginobilia.

Jasno, za dobiti Oklahomu trebat će im svi mogući trikovi i sve moguće opcije, jer razina talenta koju posjeduje Thunder, posebice onaj njegov atletski dio, stavit će i obranu i napad Spursa na puno veće muke nego je to bio slučaj s nedoraslim Jazzom i oslabljenim Clippersima.

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – SHOOTING GUARDS

Vrijeme je za novi manje-više besmisleni subjektivni izbor koji pokušava ostaviti dojam objektivnog uvođenjem većeg broja birača, iako nitko nikada nije pravo objasnio zašto bi prosjek tri subjektivna mišljenja dao jedno objektivnije. Dapače, kad malo razmisliš, čini se da je efekt upravo suprotan. Da ne dužimo, žiri od tri člana ovaj put bira deset najboljih dvojki u najdražoj ligi.

Gee: Izbor najboljih dvojki počinjem sličnom rečenicom kao zadnji put – mislim da neće biti problema složiti se oko prva dva imena na listi. Kobe i Wade. Tim redom. Do ove sezone možda bi tražio razloge zašto dati prednost Wadeu, ali odustajem. Racionalno objašnjenje za takav potez je što Kobe iza sebe ima veću kilometražu (tri godine života više, sedam sezona duže u ligi), a čini se kao da je Wade taj koji više osjeća godine. Oko karaktera se više ne zamaram, baš me briga što je takav psihopat najbolji – prestao sam brinuti i naučio voljeti bombu. Kobe kao košarkaš nema mane, a dokazano je kako one karakterne možete držati pod kontrolom ako ste jednaka faca i košarkaški fanatik kao on (tu na scenu stupa čovjek s prstenom NBA prvaka na bimbu). Wade je drugi jer se šverca uz Jamesa i tako nam onemogućuje svježiju usporedbu s Kobeom koji u svojoj ekipi mora raditi sve, ali, povijesno gledano, Dwyaneove najbolje sezone nisu previše ispod najboljih Kobeovih. Uglavnom, njih dva i dalje ostaju jedini visoki bekovi oko čijeg all-round učinka možeš graditi franšizu.

Sickre: Kod Kobea me najviše fascinira igra s puno naoko malih ozljeda koje bi nekog drugog skroz poremetile. Njemu je to izgleda motiv više. On ne voli košarku, on ju obožava. Da, Kobe je broj 1 SG, kad već Rosea vodimo pod PG. Što se Wadea tiče, njegov stil igre odavno uzima danak i, ako je suditi po sve češćim sitnim ozljedama i toplo-hladnim igrama tijekom sezone, Miami mora požuriti s tim naslovom. Nedavno sam naišao na članak u kojem su doktori dio ozljeda pripisali načinu trčanja u kojem mu je peta previše opterečena. Kad te doktori počnu secirati, kraj je na vidiku.

Birdie: Konsenzus! Prva dva mjesta na ovoj poziciji stvarno je lako odrediti. Kobač je totalno popizdio ove godine, izgleda da je čovjek odlučio ući u povijest sa što boljim brojkama. Mene samo zanima koliko su ti njemački doktori sposobni produžiti mu karijeru, odnosno na kojem će se mjestu liste strijelaca Kobe zaustaviti. Ove sezone suigrače neće učiniti boljima, ali će ih tjerati da ga pokušaju slijediti ritmom i predanošću, pa je to jedan od ključnih razloga zbog čega su ovi tanahni Lakersi i dalje konkurentni na Zapadu. Najveća njegova vrijednost je što s njim na parketu utakmica nikada nije gotova, bez obzira na prednost protivnika. Znamo da će i ove sezone zabiti nekoliko odlučujućih koševa, a njegova ljubav prema košarci i trajnost dovele su do toga da ga danas možeš samo poštovati. Wade je drugi u ovom izboru, a iako je donekle točno da se šverca uz LeBrona, i dalje je prvim igrač Heata iz jednostavnog razloga što može dobiti neizvjesnu utakmicu. Uglavnom, lako je bilo odlučiti se za prvu dvojicu, ali kako dalje? Izgleda da je ova pozicija najdeficitarnija u ligi. Evo, ja na treće mjesto nominiram Jamesa Hardena. Obožavam ga gledati jer ima sve – šut za tricu, ulaz pod koš, pregled igre, obranu. Danas već svi znamo kako je upravo on motor Thundera, najvećeg izazivača na Zapadu. Mogu Durant i Westbrook zajedno ubaciti 70 koševa, ali ako Harden ne poveže sve redove svojim učinkom, Thunder tu utakmicu može izgubiti. Titula najboljeg šestog igrača mu ne bi smjela izmaknuti, kao ni ona za najbolju bradu u ligi.

Sickre: Slažem se, Harden je broj 3. Pravi je Manuov nasljednik, ne samo zato što je ljevoruk, već i zato što je najbolji razigravač OKC-a, upražnjava eurostep majstorski i općenito je konstantnim napretkom ušutkao sve koji su dovodili u pitanje njegov visoki pick na draftu. Nego, šta ćemo s četvrtim mjestom? Manu mi je tu svakako ispred Erica Gordona. Eric još nije čestito u komadu odigrao više od par mjeseci košarke. Dogodine će ga netko pretplatiti naslijepo, meni ovi problemi s koljenima mirišu na Roya. Ja ga neću birati na neviđeno. Tako da mi je broj pet Joe Johnson, za nijansu ispred Ray Allena, zbog Atlantine igre koja je ostala solidna unatoč Horfordovoj ozljedi. Johnsona kolje taj nesretni ugovor koji je pre-pre-velik, pa ga se i zbog njega drukčije procjenjuje. Meni to ne umanjuje činjenicu da je na svojoj poziciji godinama viša srednja klasa. Golf. Ray pak igra kao da je vrijeme stalo, zabija trice i skok šuteve (što se podrazumijeva), ali kod njega je totalno podcjenjen ulaz lakog koraka, način na koji završava oko obruča (pogledajte npr. nekada Haywarda kako se muči sa završavanjem oko koša, sve mi neugodno dok gledam – podsjeća me na mene) i kako dobro istrčava kontre. Još jedan ugovor se smiješi.

Gee: Slažem se sa svime rečenim za Hardena, Brada mi je u desetak lanjskih playoff utakmica i ovogodišnjih 20-ak postao jedan od najdražih igrača. Sličnosti s Ginobiliem su zapanjujuće, ne samo zbog te lijeve ruke i briljantnog pick & rolla, već zbog kompletnog paketa. Zato o njima i ne mogu pričat nego zajedno – jednako su dobri kad šutiraju iz spot up situacije ili prilikom skok-šuta unazad, kad ulaze na eurostep, bacaju povratne ili iznuđuju osobne u serijama. Imam osjećaj kao da je Presti dilao Manuove snimke Hardenu, nema drugog objašnjenja. Kao dijete Spursa, Presti vrlo dobro zna što čovjek s ovakvim osjećajem za asist znači za ekipu, pogotovo pored playa koji prvo gleda svoj šut. Bez Manuova triple threat efekta Timmy i Tony puno bi teže došli do prstenja, bez Hardena realnost OKC-a je druga runda playoffa. Isto kao što je Manu srce Spursa, Harden je srce Thundera. Bez njega, ta momčad se ne razlikuje puno od Warriorsa. I, ako se moram odlučit dat prednost jednom od njih dvoje, još uvijek je dajem Ginobiliu. Manu ima 34 godine, ali njegova lanjska sezona nije bila ništa lošija od prethodnih 8. Dapače, kako mu pod stare dane uloga u Spursima postaje sve veća, on igra sve bolje, posebice šuterski. To su ujedno i dva glavna razloga zašto ga stavljam ispred mlađeg Hardena – veća uloga i mekša ruka. Manu je danas savršen strijelac dok je Harden još u potrazi za takvom mirnoćom u šutu. Manu je danas ne samo srce Spursa nego i motor, lider i neprikosnoveni pokretač svih akcija. Harden ipak živi u debeloj sjeni Duranta i Westbrooka, ali, ako je stvarni Manuov klon, onda to ionako znači da će napredovati iz sezone u sezonu i da nas ono najbolje od njega tek čeka. Što se Manua tiče, obzirom kako je igrao lanjski playoff i kako je furiozno ušao u ovu sezonu dok nije sredio ruku, ne sumnjam niti malo da će upravo on voditi Spurse u još jedan playoff pohod.

Birdie: Manu je apsolutno božanstvo, a činjenica da ga usprkos ozljedi i godinama svi stavljamo na vrh listi dovoljno govori o konkurenciji na ovoj poziciji. Ukoliko budu zdravi i ukoliko Tony nastavi s ovakvim igrama, Spursi s Manuom na čelu bi mogli svima zagorčati život. Peto mjesto pripada Rayu Allenu, nevjerojatno je kako ovaj čovjek s godinama kao da postaje sve precizniji. Njegov izbačaj je prelijepo gledati. Osim ako si navijač protivničke momčadi. Joe Johnson je broj šest, a meni upravo to što sam na šesto mjesto liste stavio čovjeka kojega stvarno ne volim dokazuje kako je konkurencija na ovoj poziciji trenutno jako slaba. Ipak, ne mogu zanemariti Johnsonove brojke, kao ni to da predvodi solidnu Atlantu bez Horforda. Možda od njega očekujemo više zbog ugovora, ali nemoguće je ne uzeti obzir nesrazmjer njegovog učinka i plaće.

Gee: Ja se oko broja pet nisam mislio ni sekunde jer samo jedan čovjek nudi catch & shoot konstantu na poziciji šutera već više od desetljeća – Ray Ray. Iako su dani silovitih ulaza pod koš i letenja po parketu prošli prije otprilike 5-6 godina, ono što Ray donosi u ovoj svojoj drugoj, veteranskoj fazi karijere, su fantastičan šut i konstantno kretanje. Možda nekom zasmeta činjenica da ovako visoko stavljam čovjeka koji živi od tuđih asista i akcija, možda i jesam subjektivan obzirom da mi je Ray najdraži igrač ikada, ali ovako visoka pozicija rezultat je dijelom te njegove neuništivosti, a dijelom i manjka rasnih dvojki. Netko je spomenuo novi ugovor? Obzirom da je Reggie igrao do 39-e, Ray će odraditi barem još tri sezone – tek mu je 37. Na broj šest ću ipak staviti Erica Gordona. Među mlađim igračima samo on uz Hardena ima potencijala približiti se rangu gore spomenutih veteranskih aseva. Ako ikad ostane zdrav. Gordon je od prvih NBA dana smatran novom šuterskom nadom, ali ono po čemu me prije dvije sezone osvojio je lakoća kojom ulazi u reket i kojom si kreira šut (u stilu Mikea Bibbya, još jednog mi ljubimca). Dobar je on šuter, tu nema spora, ali kreacija šuta i ulazi su ono što ga čini franšiznim materijalom. Sad, Eric nema fizikalije i all-round učinkovitost kojima će dogurati do ranga Wadea ili Bryanta, ali ono što ima je sposobnost da igra bez lopte poput Raya. Nije renesansni tip poput Manua ili Hardena, ali je kompletan bek-šuter koliko to bek-šuter može biti u okvirima osnovnih zahtjeva pozicije. Uostalom, to je već dokazao par puta tijekom tih 50 tekmi godišnje koliko odigra.

Sickre: Kako vam obojici Ray može biti ispred Johnsona kad Ray u Bostonu nema ni približnu odgovornost kao Joe u Atlanti? Ugovor je nebitan, samo vam remeti percepciju igrača. Volim Raya, ali ne može biti peti bek šuter kompletne NBA.

Birdie: Može jer igra bolje. Osim kad ga čuva Brewer. Pazi, Ray će uvijek zabiti kada je bitno, a za Johnsona nisam baš siguran. Zajebana je ova lista, nema previše izbora, puno je ozljeda i osobne preference su odlučivale. Uglavnom, na sedmo mjesto biram Erica Gordona. Ozlijeđen je i upitno je hoće li uopće igrati ove sezone, ali ne može ga se zaobići pri sastavljanju ove liste kao jednog od predvodnika mladih SG-a. Samo su ozljede problem, igra ni najmanje. A kad sam već kod mladih, na osmo mjesto stavljam Paula Georgea. Odlična obrana, solidan napad, igrač koji će uvijek dati sve od sebe i koji jednako dobro može igrati na pozicijama 2-3. Ideja trejda Grangera i dovođenja Gordona u Pacerse te uparivanje Gordona i Georgea je stvarno zanimljiva, samo je pitanje da li je ostvariva.

Sickre: Gordon mi otpada zbog ozljede, a sedmi i osmi su mi Kevin Martin, odnosno Monta Ellis, koji imaju dosta sličnosti – igraju u lošim momčadima, a oba su dovoljno kvalitetni da mogu nekoj ekipi pomoći doći do naslova.

Gee: Joe Johnson mi se nameće kao broj 7, ali u oči bodu taj famozni ugovor i pad razine igre s godinama. Joe danas više nije specijalan obrambeni igrač, a od kada je Teague preuzeo veću ulogu u napadu, sve manje je aktivan i u organizatorskoj ulozi. Uglavnom, dani all-round monstruma su prošli, Joe je danas solidan šuter koji, srećom, opet gađa kvalitetno tricu (da je ostao na lanjskoj šuterskoj razini, Hawksi bi ga dogodine amnestirali bez pardona). Obzirom da mu se igra za razliku od većine ovih ranije navedenih bazira isključivo na fizikalijama, njegov pad se s godinama neće zaustaviti, ali čudesno je što je do njega počelo dolazati iako je tek prešao 30-u. Sjajno si rekao, Golf, ali, brate, skup kao Maybach. Oko zadnja tri mjesta sam dosta mozgao, a na kraju sam se odlučio za Paula Georgea, Jasona Terrya i Kevina Martina. George je čudesni all-round potencijal koji će kad-tad prijeći puno vrijeme na malo krilo gdje ovakvi kompletni igrači pripadaju. Međutim, već u 21 godini je tako dobar obrambeno i kao šuter za tri da bez problema odrađuje i zadatke tipične za beka. I mlad je, što je prednost jer s manama svih ovih koji dolaze nakon smo itekako dobro upoznati. Jasona Terrya biram iz poštovanja prema prvaku. Počeo je kao play u lošoj momčadi, a šuterski ubojica je postao tek kada je prešao u ulogu strijelca s klupe. Ubrzo je izrastao u konstantnog igrača, majstora završnica s ogromnim mudima i sposobnosti da bude najbolji kad je najvažnije. Martinu dajem prednost pred Montom Ellisom za dlaku. Obojica su sjajni strijelci, ali Martin je ipak učinkovitiji i manje sklon lošim šutevima. Obrambeno je očajan, među najgorima u ligi tako da se ne slažem s izjavom kako može biti dio šampionske momčadi. Lakoća kojom iznuđuje osobne i kreira šut možda bi najbolje legla u roli s klupe, a to je nešto u čemu bi i Ellis bio idealan. Jednostavno, ne mogu zamisliti ozbiljnu ekipu s njim u postavi, zamisli zavisiti o tome koliko će on zabiti svaku večer. I još ih moraš pokrivati u obrani na sve moguće načine. Kad su vrući, Martin i Ellis mogu potopiti svakoga, kad nisu uglavnom potope svoju momčad jer ne nude ništa osim zabijanja.

Birdie: Meni je Monta deveti jer ne znamo kako bi se snašao u vrhunskoj momčadi. Pitanje je hoće li ikada zaigrati u jednoj, ali volio bi ga vidjeti kao treću opciju na rosteru nekog izazivača. Za desetu poziciju sam razmišljao između veterana Terrya i Hamiltona, ali na kraju sam se odlučio za mladog Turnera. Da se Rip nije ozljedio i da nije tog upitnika oko njegove forme, stavio bih njega na tu poziciju. Navijački, priznajem, ali neosporno je da ima u njemu još dobrih utakmica. Turner je postao obrambeni predvodnik ‘night shift’ postave Sixersa, a sve bolje se snalazi i u napadu pored Williamsa i Younga.

Sickre: George i Turner su 9 i 10, nemam što dodati osim da imaju potencijal za ući u top 5 jednog dana. Radije dajem glas mladim nadama nego šuterima bez savjesti poput Thorntona ili Mayoa, a u tu skupinu bi uključio i Loua Williamsa.

Konačni raspored (u zagradama su pozicije koje su redom dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. KOBE (1, 1, 1)
2. WADE (2, 2, 2)
3. HARDEN (3, 3, 4)
4. MANU (4, 4, 3)
5. JESUS (5, 6, 5)
6. JOE JOHNSON (6, 5, 7)
7. GEORGE (8, 9, 8 )
8. GORDON (7, -, 6)
9. MARTIN (-, 7, 10)
10. ELLIS (9, 8, -)