Dwyane Wade « ISPOD OBRUČA

4Oct/125

THE OTHER SIDE OF THE BALL

Posted by Gee_Spot

Iako je obrambeni učinak već dobio ulogu kakvu zaslužuje u IOR-u, zaustavivši igrače koji ne igraju obranu da se plasiraju na više pozicije (fantastični mladi talenti koji za sada igraju samo u jednom smjeru poput Irvinga i Cousinsa su najbolji primjer), danas ćemo pokušati odvojiti obranu u potpunosti od ukupnog učinka ne bi li stekli dojam tko su najveći defenzivni majstori u ligi.

Proces odvajanja nije bio kompliciran, a sastojao se od određivanja obrambenih postotaka u tri osnovne formule koje smo koristili u IOR rangiranju (PER, WS/48, NPM). Sam postotak nije bilo problem odrediti pošto već postoje izdvojeni obrambeni učinci, bilo bazirani na individualnom učinku (PER protivnika) ili momčadskom (dozvoljeni poeni po posjedu lopte u WS sistemu koji uzimaju u obzir cijelu sezonu i koje sam samo morao preračunati u formu jedne utakmice). Za izvući obrambenu efikasnost iz net plus/minus učinka jednostavno sam odabrao postotak koji odgovara ovim dvoma (npr. ako nekome na obranu otpada 25 % individualnog i 35% momčadskog učinka, od +/- učinka odlučio sam izdvojiti 30% za obranu).

Završnu glazuru dale su, kao i u slučaju IOR izračuna, ocjene vještina. I dok sam u originalnoj formuli jednostavno obranu sveo na jednu od pet osnovnih vještina (koja uključuje, kao prvo, individualni PER učinak protivnika, kao drugo, pozitivni +/- učinak i, kao treće, iznaprosječne brojke u individualnim obrambenim vještinama poput blokada, ukradenih i floppova - ovisno o tome koliko su bili dobri u ove tri kategorije, igrači su dobivali ili gubili bodove), ovom prilikom sam posebno izdvojio učinak u blokadama, ukradenim loptama i iznuđenim faulovima u napadu kao posebnu kategoriju, kako bi najbolji dobili poneki dodatni bod. Razlog zašto baš ove tri vještine dobivaju dodatnu važnost je jasan - radi se o takozvanim stop kategorijama, dakle one rezultiraju prekidom napada, a što je više prekida napada, to je i obrambena efikasnost veća.

Iz istog razloga sam ignorirao učinak u skoku i broj prekršaja u obrani. Skok je osnovni dio igre i u napadu i u obrani, dovoljno kompleksan da ga se može smatrati zasebnom kategorijom, a uostalom dolazi do izražaja tek nakon što je protivnik uputio šut prema obruču. Naravno da će dobar obrambeni skok spriječiti daljni posjed lopte protivnika, ali, kako će u isto vrijeme omogučiti i vaš napad, pitanje je kako odvojiti njegovu obrambenu od napadačke vrijednosti.

Obzirom kako su najveći košarkaški treneri i teoretičari zastupnici teze kako je skok ono što povezuje igru i kako ne pripada jednom ili drugom dijelu terena, ovom prilikom sam ga izostavio. S druge strane, obzirom na manjak obrambene statistike, često ćete vidjeti kako se upravo skok vodi kao ključni segment igre u obrani, što više govori o lijenosti da se pronađe način za izračunati igru u obrani nego o samom skoku. Skok je jednostavno ključni dio igre, a ne samo jednog njenog dijela.

Što se faula u obrani tiče, obzirom da je njihova jedina funkcija odgoditi napadački pokušaj ili omogućiti lagane koševe protivniku, pitanje je koliko ih ima smisla uopće voditi kao dio ičega pozitivnog u igri (uostalom, nije slučajno da su neke od najboljih obrana lige, poput Bullsa ili Heata, ujedno i obrane s nekima od najmanjih postotaka osobnih). Dean Smith je odavno usadio u košarkašku svijest da je linija slobodnih najučinkovitija pozicija u košarci objasnivši to jednostavnim primjerom – prosječni košarkaš puca iz igre 50%, što znači da će iz 2 napada zabiti 2 poena. Ako umjesto šuta ta dva napada završi na liniji slobodnih, a ako uzmemo u obzir da prosječan košarkaš s linije puca 75%, iz 2 napada zabit će 3 poena (stoga neka vas ne čudi da su momčadi Georgea Karla i njegovih učenika poput Scotta Brooksa uvijek u vrhu lige po pokušajima s linije slobodnih, a time i po napadačkom učinku). Dakle, previše osobnih vas ne čini idealnom obranom, ma koliko se Jerry Sloan protivio takvom razmišljanju.

Uglavnom, iako ovo završno pumpanje vještina donosi malu dozu odstupanja od prvotne formule (do 3 dodatna boda), ovaj obrambeni IOR zamišljen je tako da u potpunosti odgovara onom ukupnom. Praktički, može se reći kako od, npr. 172 ukupna boda koja je ostvario James, njih toliko i toliko otpada na obrambenu stranu. A kako bi naglasili tko je više oslonjen na obrambenu stranu priče, pored DIOR bodova (opet originalan naziv, nema što) stoji i ukupni IOR učinak uz postotak koji otpada na obranu (u slučaju da dva igrača imaju isti broj bodova, bolje će rangiran biti onaj tko ima veći postotak obrambenih bodova u svom IOR učinku).

Podatci su također miks prošlogodišnjih i prosjeka zadnje tri godine, kao i u ukupnoj formuli, a još bih napomenuo kako sam u obzir uzeo samo igrače koji su bili top 5 u minutama u svojim momčadima. Logika jednostavno nalaže da se mnogobrojni obrambeni specijalci ovom prilikom ignoriraju jer, kako se radi o bodovima koji se izvode iz akumuliranih i sirovih brojki, netko s puno manje minuta jednostavno nije u stanju ostaviti značajniji trag na obrani bez obzira koliko dobra njegova individualna rola bila. Uostalom, tijekom IOR nabrajanja jasno su istaknuti svi igrači kojima je obrambeni učinak bio pozitivan, bez obzira o tome koliku malu ulogu igrali, tako da za ovu priliku gdje biramo samo desetak najboljih njihov izostanak (ili, ako hoćete, kratkoću liste) ne smatram problemom.

Ukratko, 11 igrača (11 jer nisam htio ispustiti Chandlera samo zato što je bio jedno mjesto iza deset imena koliko sam prvotno tražio) koji su u stanju obrambenim učinkom značajno utjecati na utakmicu su:

1. DWYANE WADE (Heat), 55 bodova (od ukupno 131, što iznosi 42% učinka)

Wade ima idealan omjer igre u napadu i obrani, čak i pre-idealan ako uzmemo u obzir teret koji mora nositi u napadu kao strijelac i kreator. Ali, u tome i leži glavna razlika između franšiznih igrača i onih smrtnika koje smatramo "tek" prvim opcijama – oni su dominantni na obje strane parketa. Wade je u jednu ruku klasični stoper (drži protivnike na 4 poena slabijem PER učinku od prosjeka), ali puno važniji je njegov stop učinak, posebice kao blokera (možda najbolji svih vremena za jednog bočnog igrača). A ni kao flopper nije loš, dapače.

2. DWIGHT HOWARD (Lakers), 54 boda (od ukupno 132, što iznosi 41% učinka)

Tu se nema što objašnjavati, svatko tko nije pao s Marsa zna da je Dwight izrastao u najpokretnijeg i najboljeg obrambenog visokog u ligi koji je u stanju vrhunski čuvati i svog čovjeka, ali i cijelu obranu. Da je lani imao sezonu u svom stilu (nešto slabije brojke od očekivanih, što zbog ozljede, što zbog konteksta u kojem je igrao), vjerojatno bi sada bio ispred Wadea. Fascinantno je i što mu ni isključivanje skoka iz ocjene uopće nije smetalo da ispliva na vrh. Ako se ne slažete s mojom odlukom da se iz rangiranja obrane isključi defanzivni skok, onda slobodno stavite Dwighta na prvo mjesto.

3. ANDRE IGUODALA (Nuggets), 50 bodova (od ukupno 91, što iznosi 55% učinka)

All-round specijaliziran za obranu koji je toliko dobar u tome što radi da je isplivao ne samo u vrh obrambenih igrača, nego i među top 20 u ligi po IOR-u. Njegove 1 na 1 stoperske brojke zadnjih godina su zastrašujuće (-6 PER poena u prosjeku imaju njegovi protivnici), ali ukupni obrambeni učinak nešto je slabiji, što je u biti logično jer bočni igrači ne bi smjeli imati stop brojke kao visoki. Jasno, osim ako se ne zovu Dwyane.

4. LEBRON JAMES (Heat), 47 bodova (od ukupno 172, što iznosi 27% učinka)

Taj James, stvarno je bezveze, tek je četvrti po dominaciji u obrani. Pih.

5. TONY ALLEN (Grizzlies), 44 boda (od ukupno 58, što iznosi 76%)

E, ovo se zove specijalac. Tony je savršen primjer igrača zadatka koji je u stanju popuniti petorku jer je u svom poslu vrh vrhova. Od stoperskog do stop učinka u debelom plusu, kao presing igrač na loptu nezamjenjiv u obrani Memphisa.

6. RAJON RONDO (Celtics), 43 boda (od ukupno 85, što iznosi 51%)

Ni jedan drugi play u ligi nije mu ravan. Odlične 1 na 1 brojke, odlična količina stop akcija na račun fantastičnih fizikalija, a naravno da je za sve zaslužna i ogromna količina minuta koju provede na parketu kao dio jedne od najboljih obrana lige. Sve što prođe pored njega zaustavi Garnett, a to definitivno itekako utječe na njegove brojke (vrijedi i obrnuto – ne bi Boston godinama bio u obrambenom vrhu da ima samo jednog dominantnog obrambenog igrača). Na kraju krajeva, ako Rondo kreiranjem zicera Garnettu može značajno utjecati na njegov učinak u napadu, zašto mu ovaj ne bi vratio uslugu u obrani?

7. KEVIN GARNETT (Celtics), 43 boda (od ukupno 93, što iznosi 46%)

Nakon Dwighta najpokretniji branič u ligi, bilo da se radi o preuzimanju ili pokrivanju zone. Nije više dominantan 1 na 1, a i u stop brojkama je tek dobar, što je očiti znak da godine čine svoje po pitanju golog atleticizma.

8. SERGE IBAKA (Thunder), 41 bod (od ukupno 72, što iznosi 57%)

Ibaka je tek lani počeo ostvarivati svoje obrambene potencijale što se tiče učinka na broj primljenih koševa, pokrivanje obrane i 1 na 1 igre. Kako mu je tek jedna prava sezona pomogla da se pozicionira tik iza Garnetta u sistemu koji u obzir uzima i ranija izdanja? Odgovor je jednostavan – Ibakin atleticizam omogučavao mu je, čak i prije, dok nije bio ni blizu ovako kompletan obrambeni igrač kao danas (a u kakvog se tek može razviti nećemo ovom prilikom), da ostvari stop učinke kakvima se može približiti tek Dwight.

9. LUOL DENG (Bulls), 41 bod (od ukupno 75, što iznosi 55%)

Još jedan bočni stoper balansiranog all-round učinka, ali čija vrijednost prvenstveno leži u fenomenalnoj 1 na 1 obrani, nedostaju mu stop brojke koje bi ga stavile u rang Iggya, pa čak i Allena.

10. JOSH SMITH (Hawks), 40 bodova (od ukupno 87, što iznosi 46%)

Njegov 1 na 1 učinak, posebice u postu, jedva da je vrijedan spomena, ali kombinacija pokretljivosti koju ima (zato je puno korisniji kao visoki nego na krilu) uz dodatak vrhunskih stop brojki, lansirala ga je u sam vrh obrambenih majstora prošle sezone. Sada će bit zanimljivo vidjeti može li ponoviti lanjske partije u paru s Horfordom, obzirom da su mu obrambene brojke iz ranijih sezona puno slabije u svakom segmentu osim u ovom ovisnom o fizikalijama. Tu je uvijek sjajan.

11. TYSON CHANDLER (Knicks), 38 bodova (od ukupno 79, što iznosi 48%)

Odličan stoper, solidne stop vještine, pouzdan visoki branič u svim segmentima igre. Praktički, Tyson je Dwight light kojega smo navikli dizati u nebesa zato što je velikim dijelom zaslužan za naslov Dallasa. I koliko god zahvalan igrač bio u oba smjera (odličan omjer napadačkog i obrambenog učinka od kada je počeo gađati slobodna pristojnim postotkom), ovaj njegov relativno niski plasman može poslužiti i kao upozorenje pred novu sezonu da ne ignoriramo Dwighta jer on može sve što i Chandler, samo još puno bolje.

Tagged as: Andre Iguodala, Dwight Howard, Dwyane Wade 5 Comments

13Sep/122

RANKING THE PLAYERS, PART ONE (1-11)

Posted by Gee_Spot

U prvom postu na redu su alfa mužjaci, s tim da i njih moramo podijeliti na dvije skupine. U prvu spadaju franšizni igrači, vanserijski talenti koji su u stanju tijekom 3-4 sezone napraviti dovoljno za uvrštenje u košarkaški Hall Of Fame (drugim riječima, u nekoliko sezona u stanju su napraviti ono za što prosječnom smrtniku koji za život zarađuje igrajući NBA košarku treba cijela karijera). Iako se i među drugom skupinom, koju sam okarakterizirao kao legitimne prve opcije, krije par legendi i nekoliko mladih asova na najboljem putu da to postanu, razlika između njih postoji. I to bitna, a objasnio bi je na sljedeći način - franšizni igrač je onaj koji je u stanju razbiti formulu 3 opcije + 2 igrača zadatka + 3 solidna igrača na klupi i odvesti svoju momčad u playoff sam samcat, uz pratnju 4 igrača zadatka. Obzirom da NBA broji 30 momčadi od čega njih čak 16 ide u playoff, ovu tvrdnju treba čitati i na sljedeći način - franšizni talent je onaj tko sam samcat, uz pratnju tek 4 igrača zadatka, može momčad učiniti iznad-prosječnom.

Prva opcija ipak ne posjeduje takav all-round talent da začepi većinu rupa momčadi i u tome leži glavna razlika. IOR bodovi u ovom slučaju sami pričaju cijelu priču - jedinih 5 imena koja zaslužuju naziv franšiznih igrača ne samo da su probila granicu od 120 bodova, već su skočila preko 130, stvarajući tako 20 bodova razlike do prvog igrača u kategoriji ispod. Što je praktički razlika cijele jedne dodatne kategorije. Naravno, teoriju možemo produbiti i na sljedeći način.

Računao sam prosječni iznos skupnog IOR talenta (top 8 rotacija) za svaku playoff momčad u zadnjih 3 sezone kako bi došao do sljedećeg podatka - za biti playoff momčad, treba vam razina talenta koja donosi minimalno 368 bodova. 368 dijeljeno s 8 jednako je 46, a to znači da nekako morate imati rotaciju od 8 igrača koja će u prosjeku imati kvalitetu igrača zadatka startne vrijednosti. Naravno da u takvom slučaju igrač vrijedan 120 bodova sam po sebi bitno pomaže da se ostvare vrhunski rezultati te olakšava posao slaganja momčadi. Umjesto da ste prisiljeni pronaći još skupih dijelova koji bi vas digli iznad prosjeka, možete kombinirati s nižim vrijednostima.

Okružimo li franšiznog igrača s 4 prosječna igrača zadatka (50 bodova), već smo došli do 320 IOR bodova, a to znači da nam je dovoljan tek još jedan prosječan igrač rotacije (30 bodova) i dva dodavača ručnika (ukupno 20 bodova) kako bi imali playoff momčad. Naravno, ovakvo banaliziranje stvari je čista teorija, za uspjeh u praksi ipak treba ispuniti jedan preduvjet koji često zovemo kemija, iako bi i riječ kompatibilnost bila sasvim dobra. Naime, ako imate Jamesa kao franšizni talent, onda ga nema smisla okružiti s još 4 swingmana vrijedna 50 bodova, centrom vrijednim 30 bodova i playmakerom od 10 bodova. Takva kombinacija vam, čak ni u Jamesovom slučaju, ne garantira apsolutno ništa. Međutim, ako poštujete samo to osnovno pravilo kompatibilnosti i okružite Jamesa s jedinicom, dvojkom i dva visoka vrijedna 50 bodova, imate sigurnu playoff momčad.

Ok, to je teorija, a kako bi bilo prikazati nekakav primjer u praksi? Pročešljao sam sezone svih 5 naših franšiznih igrača i došao do sljedećih zaključaka. Prvo, u pitanju su top 5 pickovi. Svi osim jednoga propustili su plasman u playoff tijekom prve dvije sezone (a taj, Wade, imao je sreće upasti u solidnu momčad, plus je bio nešto stariji od 20 godina - vrhunski talenti u ligu ulaze puno, puno mlađi). Dakle, dvije godine u ligi su minimum čak i za najveći talent da dosegne razinu alfa mužjaka. Ne treba zaboraviti ni kako je razlog zbog kojeg su uopće došli u dotične momčadi to što su ove bile toliko loše da su imale pravo na rane pickove, dakle treba im vremena da oko njega poslože barem grupicu solidnih suigrača.

Naših 5 franšiznih igrača tako je od 38 mogućih playoff nastupa obzirom na godinu ulaska u ligu, propustilo tek njih 10. Od tih 10, 8 otpada na prve dvije sezone (nazovim to stasavanjem), a preostale dvije na činjenicu da su dotični zbog ozljede propustili pola sezone ili više (CP3 je sredio meniskus lijevog koljena 2009. a Wade je propustio pola 2008. zbog ozljede ramena). Zaključak je dakle jednostavan - franšizni talent izvan playoffa može zadržati samo mladost ili ozbiljna ozljeda.

Ok, ali ni ovo ne potvrđuje tezu s početka, naime postoji li primjer u praksi koji dokazuje da franšizni talent može izvesti ono na što ukazuje teorija, plasirati se u playoff bez pomoći drugih rasnih igrača, okružen samo igračima zadatka? Opet sam pročešljao sve sezone naših 5 franšiza i našao sasvim dovoljno primjera. Iako vam James u Clevelandu vjerojatno prvi pada na pamet, činjenica je kako je on tamo imao fantastičnu momčad obzirom na ono što je čekalo Wadea nakon što se raspala šampionska jezgra sa Shaqom. James je od prvih dana pored sebe imao Ilgauskasa, a kasnije Varejaoa. Jedina sezona u kojoj je do playoffa odveo momčad koja odgovara formuli 1 franšizni + 4 igrača zadatka bila je 2008. kada je Big Z naglo ostario, a Varejao još nije bio spreman preuzeti važniju ulogu (nije pomoglo ni što je Andy tada propustio pola sezone jer nije htio igrati dok mu Cavsi ne daju pošteni ugovor).

Dwight je imao sezonu prije dolaska Lewisa u Orlando kada je sam odveo momčad u playoff u sličnom stilu, ali Wade je pak savršeni primjer što je to franšizni igrač. Rosteri koje je on imao na raspolaganju 2009. i 2010. bez njega ne bi došli do 25 pobjeda. S njim, plasirali su se u playoff u obje sezone. Te dvije sezone školski su primjer kako teza o franšiznom talentu drži vodu.

FRANŠIZE

1. LEBRON JAMES (Heat), 172 boda

Sve što treba reći o najboljem košarkašu na planeti je sljedeće - razlika između njega i broja 2. veća je od razlike između broja 2. i broja 7. Istina, bodovi na vrhu nisu toliko gusti kao u sredini, ali svejedno je to podatak koji ne ostavlja mjesta sumnji - ovo je Jamesova era. Pokupio je maksimalne ocjene u svim glavnim kategorijama, uredno prvi po svim formulama, a jedini negativni bodovi čista su špekulacija - nakon jedne od najboljih sezona u karijeri, sistem od njega očekuje minimalni korak unazad (ja se ne bi kladio na to). Naime, čak i nakon svih prilagodbi, Jamesov zbroj je samo rastao. Čovjek je u idealnim košarkaškim godinama (maksimalno sazrijevanje, nakon što su fizikalije godinama ispred, psihički aspekti konačno dolaze u ravnotežu s fizičkima i ta nirvana traje 2-3 sezone, dok fizički dio ne počne popuštati pod pritiskom godina i kilometara), pokupio je ogroman broj bodova u ocjenjivanju vještina (jedina kategorija njegova igre koja nije vrhunska je šut, tu je tek solidan), ima maksimalnu minutažu i uz sve to jednostavno ne propušta utakmice. Tip je robot stvoren za samo jednu stvar - igranje košarke.

2. KEVIN DURANT (Thunder), 138 bodova

Durant je skočio na drugo mjesto tek nakon prilagodbi koje od njega očekuju dodatni korak naprijed u sljedećoj, šestoj sezoni. Sve bolje igre Westbrooka i kvantni skok Hardena malo su ga koštale prošle sezone, ali ne radi se o nekakvom padu koji se, boljim all-round učinkom, neće dati nadoknaditi. Igrač bez mane, ali, kao što je i međusobni dvoboj u Finalu pokazao, ipak za klasu ispod Jamesove moći, što je i potpuno razumljivo - KD ima još 4 sezone dok dosegne vlastitu nirvanu.

3. CHRIS PAUL (Clippers), 134 boda

Trogodišnji prosjek (posljedice ozljede) malo ga je povukao unazad, kao i očekivanja sistema da odradi nešto lošiju sezonu od lanjske koje je bila MVP kalibra (kad bi sistem gledao samo prošlu sezonu, Paul bi bio zacementiran na drugom mjestu). Ipak, činjenica da je play visok 180 cm u stanju ostvariti brojke koje ga rangiraju u sam vrh NBA košarke, sama po sebi je svojevrsno čudo. Isto kao što je CP3 čudo od igrača.

4. DWIGHT HOWARD (Lakers), 132 boda

Nešto slabija sezona onemogućila mu je ozbiljniju bitku za srebro i broncu, ali očekivani povratak na staru formu (jasno, ako leđa izdrže) tijekom sezone trebao bi ga potvrditi kao naj-dominantniju silu u ligi. Najbolja vijest za navijače Lakersa je ta da Dwight ima tek 26 godina. Kada se negdje tijekom iduće dvije sezone konačno poklope njegov um i njegovo tijelo, Duranta će čekati gadna borba da se održi na drugoj poziciji.

5. DWYANE WADE (Heat), 131 bod

Kod Wadea sam bio uvjeren kako je u neku ruku profitirao od prisustva Jamesa, ali nisam našao ni jedna dokaz koji bi to potvrdio. A nije bilo ni dokaza o padu njegovog učinka, osim sve veće sklonosti pauzama zbog dosadnih ozljeda. Što je još luđe, Wade je s Jamesom ostvario gotovo identične brojke kao i u godinama bez njega, kada nikome normalnome ne bi palo na pamet proglasiti ga ičim manje od top 5 igrača. Dapače, da nije bilo minusa zbog ozljeda i smanjene minutaže, odnosno da mu nisam morao smanjiti bodove zbog staža i očekivanog pada obzirom na ozljede i godine, Wade bi se čak i kao čovjek iz sjene borio za drugo i treće mjesto.

PRVE OPCIJE

6. KEVIN LOVE (Wolves), 111 bodova

Ako se zovete Slavko Cvitković, onda vas zasigurno iznenađuje ovako visok plasman "solidnog momka koji tek dolazi". Ako ste NBA fan, onda vam je sve jasno - i vrijeme i talent, a i znatno poboljšana momčad, sve je na strani daljnjeg Loveovog napretka. Kao čovjek koji doma iznad kreveta ima dres Minnesote s brojem 42 priznajem da sam malo pretjerao kada sam prije dvije godine maloga najavio kao novog Timmya Duncana - KLove ipak nije franšiza. Razlog zbog kojega do daljnjega neće ozbiljnije zaprijetiti gornjoj kategoriji (a iskreno sumnjam da će se situacija ikada promijeniti) su njegove mizerne obrambene brojke. Ako želite biti franšiza, ne smijete si dozvoliti biti išta manje od all-round monstruma na poziciji.

7. BLAKE GRIFFIN (Clippers), 105 bodova

Evo nam i čovjeka koji je pobijedio hype. Dolazak Paula svakako je olakšao život Griffinu, ali nitko ne može osporiti fantastičan napredak kojega je momak imao od prve do zadnje utakmice sezone (tko zna kako bi se stvari odvijale da nije bilo lockouta). Još lani se direktan plasman u all-star petorku činio tipičnim primjerom medijskog terora (što drugo ostaje prosječnom fanu nego da glasa za čovjeka koji je stalno na televiziji), ali već sutra će biti totalno zaslužen. Najbolje od svega, Blake je ostvario sjajne brojke oslanjajući se isključivo na instinkt, dakle tek je zagrebao košarkaški potencijal kojega krije u sebi. Sistem je uzeo u obzir njegov neizbježni napredak na oba kraja parketa (do playoffa je već bio izuzetan 1 na 1 obrambeni igrač i fantastičan u post up situacijama, što su elementi igre koje nije imao na početku sezone), a, obzirom na kompletan paket koji posjeduje (sjajan asistent i skakač), doda li svom arsenalu šut iz vana i bolju igru u zonskoj obrani, ogromne su šanse da tijekom iduće 3-4 sezone napravi skok ravno u kategoriju iznad. Ja bi se kladio upravo na njega da će se prvi pridružiti društvu na vrhu, da nije jednog problema - da bi ostvario potencijal, Blake će trebati i malo sreće s tim koljenima koja su već sada operirana više puta od nosa Jennifer Aniston.

8. DERRICK ROSE (Bulls), 103 boda

Rose je dobio nešto negativnih bodova zbog manjka utakmica, ali činjenica je da se, usprkos problemima s ozljedama, njegova lanjska sezona nije uopće razlikovala od prijašnjih. Problem kojega su ozljede izazvale bio je taj što su zaustavile dodatni skok u kvaliteti igre, a to je nešto na što će se opet morati čekati. Obzirom na ozbiljnost zadnje ozljede, približi li se Rose tijekom iduće sezone ovom već sada standardnom učinku, svi mogu biti zadovoljni. Budućnost donosi upitnike, a najveći među njima je kako će se igrač, toliko ovisan o brzini, prilagoditi eventualnom životu u manje eksplozivnom tijelu? Sistem je tu optimističan, obzirom da Rosea vrednuje kao zaokruženog all-round monstruma (odličan u svim kategorijama). Samo ne za iduću sezonu - igrao 30, 40 ili 10 utakmica, Rose neće bitnije utjecati na sudbinu Bullsa jer neće biti toliko dobar da nadoknadi razliku između ovog novog i onog starog rostera. Za dvije sezone, to će možda i moći.

9. DIRK NOWITZKI (Mavs), 102 boda

Dobri stari Dirk i dalje se drži među odabranima, a po svemu sudeći u tome će uspijevati još barem par sezona. Po konstantnosti izvedbe jedini se može mjeriti s LeBronom, pa tako ni iduće sezone ne treba očekivati veća odstupanja. On će svoje odraditi, sada je samo pitanje koliko će Carlisle izvući iz ostatka rostera kako bi se još jednom dočepao playoffa.

10. KOBE BRYANT (Lakers), 101 bod

Stara kanta je još jednom za dlaku uspjela preskočiti granicu koja dijeli odabrane od drugih banana. Kobe je lani nakupio toliko minuta da je uspio popraviti nešto slabiji učinak, isto kao što je novi izgled Lakersa znatno smanjio šanse da se u bliskoj budućnosti raspadne (sistem kaže kako bi Dwightovo i Nashovo prisustvo trebalo zadržati regresiju uzrokovanu starenjem na minimumu). Uglavnom, Kobe i dalje ima dovoljno all-round vještina i kvaliteta da bude više nego koristan dio šampionske momčadi. Pitanje je samo hoće li uspjeti pomiriti sve prisutnije fizičke nedostatke s vječno problematičnim umom koji se, ni 5 godina nakon zadnjih franšiznih partija, ne želi pomiriti s činjenicom da je vrhunac karijere prošao. Kad uzmeš u obzir njegovu kilometražu, pravo je čudo da još uopće može igrati na ovakvoj razini, stoga sam u njegovom slučaju izuzetno oprezan - iako se radi o rijetko viđenom radniku, dani kada će mirovina pokucati na vrata sve su bliži. I samo da se zna - razlog zbog kojega Kobe 2005. nije ušao u playoff, na vrhuncu moći (26 godina), iako je bio i zdrav i veteran, nije njegov manjak talenta (tada je još bio franšizna klasa), već činjenica da je tadašnji roster Lakersa brojio samo dva igrača zadatka. S takvom raspodjelom talenta do playoffa ne bi stigli ni Kareem ni MJ u naponu snage, kamoli Kobe. Moje isprike čovjeku što sam mu svih ovih godina to uzimao za zlo.

11. ANDREW BYNUM (Sixers), 100 bodova

Nisam se spreman kladiti na plasman Sixersa dogodine u playoff, još manje sam se spreman kladiti da će sezona proći bez potresa između Bynuma i Collinsa, a najmanje sam se spreman kladiti da će Bynum odigrati 72 ili više utakmica. Ipak, kako u sistemu ne postoji kategorija vremenskog stroja, moramo u obzir uzeti mogućnost da će Bynum odigrati cijelu sezonu i da će u svlačionici sve funkcionirati. U tom slučaju, Drew će, oslobođen Kobeova terora i manjka Brownove vizije, napraviti onaj završni korak iz druge banane u rasnu prvu opciju. S tek 25 godina na leđima, pred njim je još uvijek cijela karijera.

Tagged as: Chris Paul, Dwight Howard, Dwyane Wade, Kevin Durant, LeBron James 2 Comments

20Jun/1259

DAY FORTY-FIVE – HAMMERING THE CRAMPS

Posted by Gee_Spot

Sinoćnjom pobjedom Heat je praktički osigurao drugi naslov u 6 godina, prvi s Jamesom kao liderom – ni jedna momčad u povijesti Finala nije okrenula seriju iz 1-3 minusa. Naravno, ove povijesne crtice nemaju nikakvu praktičnu vrijednost, koriste se više simbolike radi, kako bi se istaknula nezgodna situacija u kojoj se protivnik koji je u zaostatku nalazi. Ali, čak i kada se zagledamo duboko u kontekst, jasno je vidljivo kako OKC nema rješenja za Heat u ovom trenutku i kako se optimizam u radikalni preokret nema na čemu graditi.

Priča serije je poprilično jednostavna gledana iz ovog vremenskog razmaka i s dovoljno podataka i dojmova pred očima i među ušima. OKC je dobio prvu utakmicu na račun dominacije u reketu, Heat im je uzvratio u drugoj istom formulom, ali ponudivši pritom i jedan matchup izazov na kojega Thunder do danas nije našao rješenje.

Naime, Spoelstra je potpuno srezao rotacije i praktički Jamesa pretvorio u full time centra, igrajući s jednim klasičnim visokim cijelo vrijeme. Brooks se šaltao iz visoke u nisku postavu da riješi ovaj problem, ali uzalud – niska postava jednostavno nema moći da se suprostavi Jamesu u reketu, a visoka može funkcionirati samo ako Heat promašuje skok-šut.

U trećoj četvrtini treće utakmice i prvoj četvrte tako je i bilo, ali OKC to nije bio u stanju iskoristiti iz dva razloga. Prvo, zato što su nisu dali dovoljno šanse ovoj postavi. Drugo, zato što je Heat sinoć imao dobar balans vanjskog šuta i ulaza.

Od trenutka kada je Heat preuzeo kontrolu serije igrom s Boshom i Jamesom kao visokim dvojcem koji je u stanju igrati unutar-van i tako i dominirati u sredini, ali biti opasan i iz vana (nešto slično gledali smo kod Bostona dobar dio sezone, tu inverziju napadačkih uloga koja je omogučila da napad bude podmazan), jedina nada za OKC je bila dobiti individualne dvoboje.

Durant je odigrao dobru seriju, ali njegove šuterske epizode ostale su debelo u sjeni Jamesove all-round briljantne igre. Što je stavilo ogroman teret na leđa Westbrooka i Hardena. Prvi je reagirao sjajno i odigrao MVP seriju, s možda jednom ili dvije ispodprosječne četvrtine od njih 16. Harden je pak potpuno podbacio, što zbog jednostavno loše šuterske forme u ovom trenutku, što zbog sjajne obrane Heata koja ga je napadala udvajanjima i na perimetru i prilikom ulaska pod koš.

Problem sa zaustavljanjem Hardena za OKC trenutno znači kraj nada, bez njega nema dovoljno napadačke moći te se iz jednog od najboljih napada pretvaraju u nešto puno običnije. Ne samo da nema dovoljno koševa iz vana i s linije, već i lopta kruži puno slabije. Bez svog X-faktora u punom pogonu, Thunder je postao malo jača kiša, bez gromova na vidiku.

Dakle, Heat ne samo da je odigrao ključni taktički potez, već su nadigrali protivnika i individualno. Ako Durant i Harden ne mogu igrati punom snagom (KD je pored Jamesa često izgledao kao dječak pored muškarca), to stavlja prevelik teret na Westbrooka koji ga jednostavno sam nije mogao nositi, a jedinu nadu da se serija promjeni, tu eventualnu dominaciju koju su mogli uspostaviti pod košem zato što imaju dokazanu rotaciju visokih, uništili su Brooks lošim upravljanjem minuta Ibake i Collisona (forsiranje Fishera zaslužuje svoju vlastitu knjigu) te James činjenicom da je bio najbolji visoki igrač u seriji. LBJ se toliko dobro snašao u ovoj ulozi post igrača (posebice protiv niske postava Thundera, da naglasim još jednom) da nam onemogućuje pričati o Miamiu kao momčadi bez dominantnog sidruna.

U biti, dogodilo se sve ono što sam i sam očekivao prije početka playoffa, da će James i Wade dominirati u svojim dvobojima do te mjere da ništa što Westbrook napravi to neće moći promijeniti (što je samo još jedna potvrda tezi da nikada ne treba mijenjati mišljenje tijekom raspleta, jer nove informacije ipak nisu dovoljno provjerene). Rast koji je OKC imao protiv Spursa stvaran je, ali je ujedno i rezultat nemoći obrane San Antonia. Oni su definitivno na pravom putu, ali za dobiti Heatovu obranu treba moći nametnuti nekakav nezgodan matchup, a ne uporno ići glavom kroz zid formulom koja očito ne donosi prednost.

Ukratko, kao i u svakom Finalu, na kraju se sve svodi na osnove. Onaj tko može uhvatiti loptu više, ući češće u reket, češće zaustaviti protivnika kvalitetnom obrambenom reakcijom – taj ima prednost. Svi ovi navedeni parametri su od druge utakmice na strani Heata, a dominacijom Jamesa kao post igrača, čak je i onaj argument o potrebi kvalitetnog centra koji može odigrati leđima okrenut u stranu Heata. I iako priča u suštini tu staje, fenomenalna četvrta utakmica zaslužuje podrobniju analizu i vlastiti post, stoga bacimo se na posao poput Heata.

PRVA ČETVRTINA

Sjajan ulazak u utakmicu Westbrooka koji nizom ulaza i skok-šuteva iz reketa ili s vrha reketa napada Heat u samo srce obrane. Uz njegovu sjajnu izvedbu u ovom periodu ključan posao rade Perkins i Ibaka zatvaranjem reketa i odbijanjem da prate Jamesa i Bosha na izletima prema perimetru. Ovakvo postavljenje Thundera u obrani Heat pretvara u skok-šutersku momčad i to rezultira dominacijom gostiju najbolje izraženom u sljedećim brojkama:

- šut iz igre Thundera 63%, Heata 33%
- 33-19 rezultat na kraju prvih 12 minuta

Dva detalja su u svemu ovome bila ključna. Prvi se dogodio nakon 5 minuta kada Ibaka kupi drugi faul. Brooks tada radi nešto što se činilo potezom utakmice, umjesto njega u igru uvodi Collisona. Dakle, zamjena visokog za visokog, taman da čovjek pomisli kako je Brooks konačno odlučio riskirati. Reket i dalje ostaje zatvoren, Collison sjajno reagira na nešto raniji ulazak u igru, a Heat, osim LeBronovih post-upova koji sada nisu ni upola korisni, jednostavno nema rješenja.

Drugi detalj se događa nakon 9 minuta, kada Fisher ulazi u igru umjesto Perkinsa, time označavajući kraj visoke postave sve do početka treće. Istog trenutka Norris Cole ulazi pored u Fishera u reket na lagano polaganje, a Miami postaje druga momčad. S rupom poput Fishera na perimetru (čovjek danas nije u stanju trčati ni za stolicom) i velter kategorijom poput Duranta pod košem, OKC do poluvremena gubi 17 koševa prednosti (serija Heata od 30-16).

DRUGA ČETVRTINA

Kako je obrana Oklahome nestala s izlaskom drugog visokog, izlaskom Westbrooka kao da je nestao i napad. Durant baca dvije cigle bez ikakvog rezona, a Harden nije u stanju zavrtiti napad. Ovaj period idealno služi da se podsjetimo koliko obojica ovu seriju igraju bezveze. Durant ima odlične šuterske brojke, ali u svim drugim segmentima igre je nestao. Inače nije baš sjajan asistent, ali kroz playoff se dizao prema omjeru od 20 asista na 100 posjeda lopte, što je solidno za nekoga tko toliko carini loptu.

Međutim, protiv Heata ima samo 8 asista u 4 utakmice, od čega su 4 ostvarena u onoj prvoj u kojoj ga James uopće nije čuvao i u kojoj je Heat još uvijek igrao s dva klasična visoka pola utakmice. Hardenov pad pak izražava se prvenstveno u nemoći da realizira otvorene situacije, a zatim i u nemogućnosti da se suprostavi stalnim udvajanjima Heata bilo na perimetru, bilo u ulazima. Jednostavno, em ga je ubila obrana Heata, em je izabrao potpuno krivi trenutak za ispasti iz šuterske forme.

Heat u ovom periodu koristi otvoren reket, James se postavlja u post, a vanjski zabijaju povratne (4 trice, i to sa svih strana – Wade, Jones, Cole i Chalmers po jednu). Uz to, funkcionira i pick igra s Boshom i Jamesovi ulazi. OKC djeluje izgubljeno, a Brooks usprkos tome uporno odbija pokušati s visokom postavom. Fisher praktički ne postoji na parketu i kada konačno 4 minute do kraja odlučuje napraviti promjenu, opet mijenja visokog za visokog, dok umjesto Fishera ulazi Sefolosha koji je do sada totalno pročitana knjiga, James se jednostavno spusti u post kada je na njemu i praktički i on je samo igrač manje u napadu.

Nakon 24 minute stvar se činila jasnom – OKC se može suprostaviti Heatu i boriti se protiv Jamesa i Bosha samo s dva visoka na parketu, što je postava koju je Brooks koristio 9 od mogućih 24 minute.

TREĆA ČETVRTINA

OKC konačno s dva visoka, reket zatvoren. James je očito u tako lošoj šuterskoj formi da se i ne trudi pucati iz vana, ali ovaj put formula ne pali, Heat pogađa skok-šuteve. U 6 minuta koliko je Brooks ovaj put dao šansu visokima (s tim da najbolja kombinacija Collison-Ibaka nije uopće dobila ni sekunde zajedno) Miami je napravio 18-11. Zbrojimo li tome 23-12 koji su ostvareni u prvih 9 minuta, ispada da je OKC tijekom 15 minuta igre s dva visoka ostvarila rezultat 34-30. Dodamo li pozitivne rezultate iz ostatka serije, dolazimo do činjenice da je, u kroz sezonu slabijoj postavi, Thunder u klasičnoj kombinaciji imao jedinu rotaciju koja je izvukla pozitivnu koš-razliku protiv Heata. Zašto Brooks do kraja utakmice više nije pokušao s ovom formulom, to treba pitati njega i sve one pomoćnike koji stalno ispunjavaju nekakve kvadratiće.

Mislim, ne želim reći da sam pametniji od Brooksa ili njegovog stožera, ali trenutak kada su nakon 6 minuta umjesto Perkinsa uveli Hardena i nastavili sa Sefoloshom na Jamesu bio je prijelomni trenutak utakmice jer je bio totalno nelogičan. Gdje je Collison koji je tako sjajno reagirao u paru s drugim visokim u prvom djelu? I zašto Sefolosha uopće i dalje pokušava braniti Jamesa?

LBJ ovdje nastavlja sa seciranjem reketa ulazima i povratnima, a kada je Ibaka na njemu onda si ipak ne može dopustiti takav luksuz – jedini asist protiv visoke postave imao je nakon fenomenalnog zicera namještenog Wadeu i to nakon skoka u napadu. Sljedeći Brooksov potez kojim je dao Heatu zraka dogodio se tri minute prije kraja treće kada po defaultu uvodi Fishera i njegove olovne tenisice umočene u betonske blokove.

ČETVRTA ČETVRTINA

Mario Chalmers postaje agresivan, kreće na ulaze pored mumificiranog veterana kao da je all-star, a ovakve napade sa svih strana ova postava Oklahome jednostavno ne može braniti. Ne samo što su Durant ili Sefolosha nemoćni pored Jamesa, sada ih i Chalmers rešeta u Wadeovoj maniri (s druge strane Westbrook radi žilavi posao na Wadeu).

Fisher je (s onih 3 minute iz prethodne četvrtine) u ovom periodu odigrao 10 minuta u komadu tijekom kojih je Chalmers zabio 7 koševa. Za zaustaviti ovo čak nije trebalo posezati ni za visokom postavom, samo je trebalo prebaciti Hardena na Chalmersa, ostaviti Russa na Wadeu, Duranta na Battieru te i dalje trpiti Jamesove ulaze. Ali, ne, Brooks je radije dao minute Fisheru umjesto da riskira s Ibakom i Collisonom ili ranije vrati na parket Sefoloshu. Mislim, nije me briga koja će momčad osvojiti naslov (simpatiziram Heat jer smatram da James zaslužuje okruniti sjajnu karijeru trofejem kako bi ga lakše mogli uključiti u priče o najvećima svih vremena), ali u jednom trenutku sam čak vikao kao zadnji navijač – "vadi jebenog Fishera iz igre!!!!".

Heat ima potpunu kontrolu nad utakmicom, ali Oklahomu u igri drži vanserijsko izdanje Westbrooka, čovjeka kojega većina promatrača NBA Finala osuđuje jer ne zna bolje, iako i ova utakmica potvrđuje da je MVP Thundera u seriji. Nisu ga mogli zaustaviti ni Wada ni Chalmers, a na trenutke je podsjećao upravo na Wadea u Finalu 2006. kada je sam-samcat kombinacijom ulaza i šuteva s poludistance ubio Dallas.

Međutim, Brooksove loše odluke i blijede partije Duranta i Hardena bile su previše čak i za super Russa. Ipak, kako se u zadnjih 5 minuta, dakle u clutch period, ušlo u egalu, red je da i tom dijelu utakmice posvetimo par rečenica.

CLUTCH TIME

Nakon što je stavio dva bacanja, KD zabija fini skok-šut s poludistance za vodstvo Thundera. Heat odgovara sjajnim pick & rollom Wadea i Bosha (CB4 zabija polaganje), a istovremeno Chalmers i Westbrook jedan protiv drugoga rade cijeli niz gluposti koji rezultira s po dva izgubljena napada za obje strane.

Zatim James zabija hladnokrvnu tricu sa sredine i taman što sam pomislio "kakav majstor", eto Jamesa ubrzo nazad s airballom nakon šuta za tri, fulao obruč za metar. Wade i Russ su stavili po jedno bacanje, a ključni koš na manje od minuta do kraja zabija Chalmers, jednostavno šetajući pored Westbrooka, a zatim i kroz reket pored Ibake. Mislim, ovo je bila idealna situacija da se zaustavi jedan napad Heata i OKC je opet pao na ispitu.

Westbrook zabija još jedan ludi ulaz, još jednom sjajno iskoristivši manjak blokera u obrani Heata, ali zatim radi totalnu glupost, faulira Chalmersa u situaciji kada je Heat imao 4 sekunde za napad i Jamesa na klupi zbog grčeva. Da su ovdje dobili loptu, imali bi više nego dovoljnih 10 sekundi za pokušati stići 3 razlike, ovako su pali u rupu od 5 i bilo je gotovo.

Međutim, ne volim se bazirati na par akcija koje dobrim dijelom ovise i o slučaju. Plus, zamjeriti nešto Westbrooku nije pošteno, jer, da nije bilo njega, OKC ne bi ni imao šansu na kraju. Ono na što se treba bazirati su tijek utakmice koji je Miami kontrolirao 3 četvrtine i fenomenalna partija Jamesa koji je ostao jedan skok kratak do triple-doublea (po tko zna koji put u karijeri, nema šanse da jedan Jason Kidd ne bi išao po taj skok, ali Jamesa jednostavno nije briga).

Obzirom na grčeve Jamesa u završnici, za Heat bi definitivno bilo najbolje da stvar zaključe u sljedećoj utakmici jer pitanje je koliko MVP još može izdržati utakmica u ovakvom ritmu. Samo iz tog razloga šanse Oklahome i dalje ipak postoje iako je protiv njih i povijesni i trenutni kontekst – dobiju li sljedeću, selidba u Oklahomu i umor Heata mogli bi donijeti prednost kakvu očito nisu u stanju napraviti Brooks, Harden i Durant. Ironično, u tom slučaju kriminalne rotacije, a posebice povećana minutaža Sefoloshi i Fisheru, mogle bi se pokazati kao prednost.

Naravno, obzirom na glad Heata i činjenicu da je Spoelstra dobio izuzetnu rotaciju od 8 ljudi kakvu nije imao tijekom cijele sezone, jasno je kako sve i dalje najviše ovisi samo o Miamiu koji u ovom Finalu ne izgleda kao momčad spremna ispustiti prednost bez krvave borbe. Za OKC pak utjeha može biti da su svaku utakmicu bili u igri do samog kraja i da im samo fali ona završna doza kvalitete, koja možda dolazi s iskustvom poraza, možda nekim promjenama (što stručnog štaba, što rostera), ali koja je vidno potrebna i u taktičkom i u neopipljivom dijelu igre. A tu prije svega mislim na kemiju. Protiv obrane Spursa je moglo proći da OKC ovisi o 1 na 5 akcijama i da nemaju idealno posložene uloge, ali protiv Heata jednostavno nije išlo - konačno je i Miami naišao na nekoga koga može dobiti i kao momčad, a ne samo kao skup individua.

Tagged as: Dwyane Wade, LeBron James, Mario Chalmers, Miami Heat 59 Comments

10Jun/1213

DAY FORTY-ONE – THREE ARE BETTER THAN TWO

Posted by Gee_Spot

Fantastična utakmica, prava sedma, o kojoj nema potrebe previše pričati niti je prepričavati, već gledati i uživati u sjajnoj košarci. Briljantno odigrano u obrani na obje strane, uz maksimalni učinak u napadu obje momčadi. Celticsi su fantastično otvorili utakmicu, prve dvije četvrtine zabijali su svaki otvoreni šut, ali u drugom dijelu Heat je počeo preuzimati kontrolu.

U zadnjoj četvrtini, točnije u zadnjih 6 minuta kao da su ubacili u brzinu više i tako zaključili seriju na najbolji mogući način – ne samo da se James opet nametnuo kao najbolji pojedinac na parketu, već je i njihova trojka konačno odigrala jedan izuzetan period košarke. Bosh je razvlačio obranu šutom iz vana (odličnu večer okrunio s tri ubačene trice, doda li ovaj šut standardnom repertoaru i ubuduće, nema sumnje da će opravdati ugovor), Wade je opet odradio sjajan posao u obrani, skoku i razigravanju suigrača, ali ovaj put zabio je i poneki skok-šut, a James je bio James, all-round monstrum.

Dodaj još četiri trice Battiera i standardno kvalitetne obrambene rotacije i preuzimanja i dolaziš do formule kojoj Boston, usprkos sjajnoj igri, jednostavno ne može konkurirati. Rondo, Garnett i Pierce dali su sve od sebe, Ray i Bass su odigrali najbolje partije playoffa, ali to sve skupa nije bilo ni približno dovoljno. Kao što smo očekivali prije početka serije, dominacija Heata u fizikalijama odnijela je prevagu, makar smo za tako nešto vidjeti morali čekati sve do G7.

Treneri ovaj put nisu imali nikakve specijalno pripremljene zamke. Spoelstra je Wadea stavio striktno na Ronda tek krajem treće kako bi ga zaustavio u seriji koševa kojom je prijetio preuzeti kontrolu nad utakmicom. Sve ostalo svodilo se na preuzimanja koja su ovaj put funkcionirala vrlo dobro u svim postavama. Boston je opet odigrao kvalitetnu obranu u tranziciji, ali popustili su u reketu jer nisu imali rješenja za 1 na 1 pokušaje Jamesa i Wadea, koji su lakše nego inače ulazili u sredinu, bilo da finiširaju ili pronađu slobodnog suigrača (Heat opet nije zabio više od Bostona u reketu, ali su konačno zabili više od 40 poena, čime su se približili Bostonovom učinku u ovoj seriji).

Doc je pak ovaj put uglavnom čuvao Piercea od čuvanja Jamesa, povjeravajući najteži posao na parketu Bassu, koji je izuzetnim kretanjem po perimetru odigrao možda i svoju najbolju obrambenu partiju karijere (gledao sam ga u Hornetsima, Mavsima, Magicu i sada Bostonu, i nikad nisam uočio da je u stanju pokrivati ovoliki prostor u obrani). Naravno, čak ni ovakav uber-Bass nije bio u stanju održati momčad na površini u onim trenutcima kada bi Garnett bio na klupi, ali to ne umanjuje izuzetan učinak koji je imao tijekom cijelog susreta.

Heat je inače igrom u zadnjih 6 minuta, dakle u clutch periodu, valjda konačno demantirao sve one koji sumnjaju u njihov IQ i muda. Boston je tijekom cijele serije bio bolja momčad u ovim ključnim trenutcima kada bi se igra dodatno usporila i kada je svaki potez mogao značiti razliku između poraza i pobjede, a razlog smo više puta ponavljali – Boston ima više ozbiljnih opcija (Ray može istrčati iz bloka, KG i Rondo mogu zavrtiti pick igru, Pierce može odigrati 1 na 1) nego Heat (Wade i James 1 na 5).

Međutim, ovaj put je Heat odigrao sjajno, ne zato što su preko noći pronašli hrabrost u nekoj ladici Rileyeva stola, već zato što su imali Bosha s kojim su mogli zavrtiti pick & roll bez straha da će uzalud potrošiti napad ako loptu prepuste suigraču koji postavlja blok. To je jednostavno neprocjenjiv detalj, detalj kojega su mnogi zaboravili tijekom serije s Bostonom.

Celticsi su tako jednim nastupom za pamćenje zaključili sezonu koja je završila iznad svih očekivanja, jasno istaknuvši potrebu da se ovu jezgru ostavi zajedno. To znači zadržati Garnetta pod svaku cijenu, jer kada se njemu, Bassu, Rondu i Pierceu dogodine pridruže Bradley i Green, bit će ovo još opasnija momčad za Heat. Zadrže li i Raya, te dovedu li još jednog poštenog visokog koji može uhvatiti desetak skokova i zalijepiti poneku bananu (Sam Dalembert je dokazao da može igrati ozbiljnu košarku, a kod Celticsa ne treba isključiti ni mogućnost dovođenja Howarda), pa još pogode s ova dva rookiea koja ih čekaju u prvoj rundi (mogli bi uhvatiti izuzetne igrače, većina mockova im predviđa draftanje dva visoka, ja sam mišljenja da im treba barem jedan combo-bek sposoban kreirati šut koji bi uzeo Doolingove minute), bit će ovo momčad koja bez problema i dogodine može računati na slične rezultate.

Heat pak protiv Oklahome očekuje jedan totalno drugačiji dvoboj, u kojem po prvi put u ovom playoffu neće imati mogućnost uspostaviti dominaciju čistim talentom. Protiv Oklahome morat će funkcionirati na oba kraja parketa i do kraja otići igrom, a mišljenja sam da za to još nisu spremni jer rotacija im je i dalje jednako klimava, a reket i dalje jednako šupalj. Iako sam na početku sezone prognozirao ovo Finale i dodatno ga potvrdio kao izbor pred playoff, u svim verzijama Heat mi je bio favorit.

Jednostavno, smatrao sam da James i Wade mogu zaustaviti Hardena i Duranta i u isto vrijeme zabiti dovoljno da nadmaše ostatak Thundera. Međutim, nakon što je Oklahoma pokazala da je u stanju igrati još bolju košarku u playoffu, odnosno nakon što su Brooks i Westbrook pokazali da su zreli i spremni za iskorak koji su Harden, Ibaka i Durant još ranije napravili, mislim da Heat nema šanse. Odnosno ima, ali daleko je od uloge favorita.

Iako će James opet možda biti najbolji čovjeka na parketu, razlika između njega i Duranta teško da će biti toliko velika da odluči seriju. Slično vrijedi i za Wadea i Hardena, posebice zato što Wadea gledamo već tri serije u toplo-hladnom izdanju s koljenom koje se puni vodom brže nego Peručko jezero. Bosh je brzinski uhvatio ritam s ostatkom momčadi, ali Ibaka je do sada odradio svoje protiv Gasola i Bynuma, odnosno protiv Duncana i Diawa, pa može i protiv Bosha. Da ne govorim da će, za razliku od Celticsa, njegova sposobnost čuvanja reketa bananama, Jamesa i Wadea pretvoriti u skok-šutere više nego što bi htjeli, a u tom segementu ne treba zanemariti ni mišiće Perkinsa, odnosno spretnost Collisona.

Što me dovodi do ključa serije. Prije serije sa Spursima nikad mi ne bi palo na pamet dati se u ruke Westbrooku, ali nakon što je ovaj dokazao da se itekako može prilagoditi zahtijevima koje pred njega stavi tijek susreta, mislim da možemo reći kako Heat nema čime zaustaviti playmakera Thundera. Prebacivanje Jamesa ili Wadea nemoguće je zbog Duranta i Hardena, a to Russu ostavlja sasvim dovoljno prostora. Hoće li ga koristiti da upuca svoju vlastitu momčad u nogu ulazima i ishitrenim šutevima ili će pak nastaviti pronalaziti suigrače nakon što obranu izbaci iz ritma, to je već drugo pitanje. Ali, ovaj put imam dovoljno razloga za vjerovati da će rezultat biti pozitivan za OKC, stoga mi ne preostaje ništa drugo nego po prvi put ove sezone promijeniti prognozu i izabrati Oklahomu kao novog prvaka u 6 utakmica.

Uživajmo u zasluženom vrhuncu godine.

Tagged as: Chris Bosh, Dwyane Wade, LeBron James, Miami Heat 13 Comments

25May/1225

DAY TWENTY-SEVEN – DWYANE WADE NBA2K GAME

Posted by Gee_Spot

HEAT @ PACERS

Nakon svih obračuna, prljavih udaraca, očajnih napadačkih izdanja i bezbrojnih perioda bezglave košarke, sinoć smo imali prilike gledati najbolju utakmicu serije. Ili barem najbolje poluvrijeme, jer prve dvije četvrtine dvoboja između Heata i Pacersa bile su jednostavno sjajne. Indiana je od starta zaigrala nadahnuto, s brzim kretanjem lopte i balansom u napadu kao ostvarenim idealima, uz sjajne partije Westa i Hibberta koje su omogučavale realizaciju njihove utopije.

Heat pak nije imao vrhunskog Jamesa, LeBron je bio za svoje standarde sasvim prosječan, ali Wade je upao u zonu tijekom koje je zabijao sa svih strana, iz izolacija ili iz pravih akcija, pritom potpuno ignorirajući Georgeovu i Hibbertovu dužinu, ostavljajući dojam kao da je sam na parketu. I Miami je također prezentirao lijepo kretanje lopte kojim se konačno okoristio Mike Miller, čije trice su pomogle držati Heat u igri (pokušao sam se sjetiti na koga me Mike podsjeća dok se onim sitnim koracima gega gore-dolje kao da ga je tog trenutka pregazio valjak i prva asocijacija mi je bila Superbaka prije nego su pogodili onim zračenjem, dakle dok je bila obična baka).

Iz ovog uvodnog dijela treba još samo istaknuti kako su preko svojih visokih Pacersi opet startali sjajno i kako su opet prosuli lijepu prednost u samo tri minute koliko su igrali bez i jednog i drugog stupa igre. Ovaj put Vogel je pokušao iskoristiti činjenicu da Hibbert nije upao u probleme s osobnima, ostavio ga je na parketu skoro cijelu prvu četvrtinu, a Westa je vratio u igru nakon dvije minute druge. Ali, uzalud – Miami je napravio seriju od 10-0 i došao u egal (jedini starter na parketu u tom trenutku za Pacerse bio je George, a treba istaknuti i kako su postavu Miamia koja ih je nadigrala uz Jamesa činili i rookie Cole i njegov djed Juwan Howard). Toliko o tim rotacijama koje su pokazuju kao propast Pacersa i njihovoj klupi koja je najveće razočaranje ove sezone.

U nastavku je očekivano estetska razina igre pala, posebice kod Pacersa koji su pod sve većim pritiskom počeli bacati lopte u bunar i potezati ishitrene šuteve. Miamiu je tako bilo dovoljno jahati i dalje nadahnutog Wadea koji je večer završio s 41 poenom iz 25 lopti. James nije ubacio u najvišu brzinu, nije bilo ni potrebe, ali je zabijao svaki puta kada je trebalo, a uz dinamični duo u ovoj, tako se pokazalo na kraju, rutinskoj pobjedi, sudjelovale su Millerove trice, solidna 3&D podrška Chalmersa te izuzetna partija Joela Anthonya koji se šaltao od Hibberta do Westa, stizao pokrivati pod košem na sve strane i usput čak i zabiti dva zicera. S 5 raspoloženih igrača i ovakvom vanserijskom partijom svoje druge opcije (ali ipak i dalje franšiznog talenta i GM-a iz sjene), Miami je prevelik zalogaj za solidne Pacerse.

Koje čeka zanimljivo ljeto. Bird (ako ostane, iako sumnjam da će nakon ovog playoff iskustva samo tako odstupiti) mora prije svega pronaći poštenog playmakera jer igra s dva back-up talenta ne prolazi, osim ako nisi Miami pa Chalmersove nedostatke možeš kompenzirati Jamesom i Wadeom. Collison jednostavno nije dovoljno dobar playmaker (nebitan u obrani, streaky šuter, nema sjajni pregled igre, brz ali i neučinkovit slasher), a Hill je ipak više bek-šuter koji puno bolje funkcionira bez lopte u rukama kao catch & shoot opcija i u kreiranju šuta za sebe nego za suigrače (kao combo-bek s klupe ima izuzetnu vrijednost).

West i Hibbert su sjajna osnova za bližu budućnost, ali jednostavno je nemoguće u današnjoj NBA, pa čak i u playoffu, cijelu utakmicu vrtiti napad samo kroz post, jedan rasni slasher je jednostavno neophodan radi balansa na parketu (Nash ili Deron Williams, možda i Eric Gordon, ali to već uključuje cijeli niz novih poteza, poput trejdanja Grangera za potrebnog playmakera).

Možda još važnija stavka bit će potpis Hibberta. Njegova kombinacija visine, karaktera i talenta vrijedi popriličnu količinu salary capa, ali ipak će ogromnu razliku predstavljati potpišu li ga za svotu od 10-ak milja ili mu pak budu morali dati iznos bliži maksimumu (između 13 i 15 milja). Odnosno, ne dati, već matchirati - obzirom da svom krakatom centru nisu ponudili novi ugovor na vrijeme, Pacersi će morati čekati prvu ponudu Hibbertu i nadati se da neće biti previsoka, iako će potencijal rasne petice koji je Hibbert iskazao u playoffu zaigurno natjerati neku franšizu u očajničkoj potrazi za talentom da zaigra na kartu pretplate. U tom slučaju sav ovaj slobodni prostor koji imaju na salary capu se bitno smanjuje, a samim time smanjuje se i manevarski prostor koji Bird ima na raspolaganju da jednu solidnu momčad pretvori u pravog izazivača.

Tagged as: Dwyane Wade, Miami Heat 25 Comments

Older Entries »