ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

26Oct/102

SIXERS / NETS

Posted by Gee_Spot

''We're just struggling with any kind of offensive identity"
- Doug Collins

''Offensively, we don't have an identity yet outside of Brook's post-up and Devin's penetration''
- Avery Johnson

SCORE: 38-44 / 39-43
PRVIH 5: Holliday, Iguodala, Young, Brand, Hawes / Harris, Morrow, Outlaw, Murphy, Lopez
5 ZA KRAJ: Williams, Iguodala, Turner, Young, Speights / Harris, Morrow, Williams, Murphy, Lopez
MVP: Andre Iguodala / Brook Lopez
LVP: Andre Iguodala / Travis Outlaw

Iako trenutno patim od PDSP-a (post-draftovskog stresnog poremećaja koji se manifestira depresijom zbog toga što si osuđen na godinu dana živjeti s ekipom koja nije ni približna onome što si zamišljao u snovima prije samog drafta – kvragu, kad ovako postaviš stvari, ispada da je draft isti kao i ljubav ili bilo koji oblik jahanja na jednorogu, svaki silazak na zemlju više boli nego da padneš s običnog magarca), kako je 20-ak sati do početka sezone stisnut ću zube i odraditi preglede osam momčadi s Istoka koje vidim u playoffu.

Kako sam već ranije rekao, lako je biti pametan oko gornjih šest, ali sedmu i osmu poziciju može zauzeti bilo tko. Odlučio sam se za ove dvije momčadi iz razloga za koje sam vjerovao da drže vodu, ali kada su Sixersi u pitanju javljaju se i prve sumnje.

Naime, momčad iz Philadelphie je u sličnom sastavu prije dvije sezone igrala playoff i svojim fizikalijama je pošteno namučila jedan Orlando. Maurice Cheeks izgradio je čvrstu ekipu oko dvojice Andrea, Millera i Iguodale, a njegov nasljednik Tony DiLeo nakon odlaska Cheeksa iskoristio je šok terapiju te odveo momčad do playoffa gdje ih je Turkoglu jedva izbacio.

Lani se događaju dvije kardinalne greške. Prvo, momčad ostaje bez mozga nakon što odbijaju produžiti s Andreom Millerom (o kojemu možemo misliti svašta, ali je činjenica i dalje da takav play na Istoku vrijedi zlata), a zatim ni Eddie Jordan ne uspijeva nametnuti svoju filozofiju igre u svlačionicu naviklu na slash 'n' kick igru dva igrača.

Gledajući ovogodišnje promjene vidio sam samo pozitivne pomake. Roster je i dalje pun igrača koji mogu igrati na snagu, ali ovaj put imaju i puno bolju situaciju u organizaciji igre, dok je Doug Collins za ovakvu momčad puno bolje rješenje od Jordana – dok je Jordan pokušavao učiti i biti prijatelj, Collins će naređivati i biti gazda.

Kratkoročno, to obično donese rezultat. Međutim, problem je što sam i taj pomak u organizaciji i na trenerskoj strani bazirao na Evanu Turneru, koji izgleda nije ni fizički ni psihički spreman za preuzeti teret lidera momčadi.

Da je Turner od prvog dana u stanju biti gazda, Sixersi bi mogli vrtiti sve preko njega, a Collins bi imao igrača potrebnog njegovom viđenju igre. Naime, Collins nema filozofiju ni ideju, on je karijeru izgradio na Michaelu Jordanu i Grantu Hillu kao potpunim šerifima u svojim momčadima, dok se on uglavnom brinuo oko toga da ostatak momčadi ne grinta zato što Michael i Grant imaju tolike ovlasti.

Ako Turner nije spreman (a ne sumnjam da će jednoga dana biti, samo izgleda da je sada taj prelazak u igru gdje je sve brže, više i jače ipak šok za očito poprilično emotivnog momka), to znači da će Collins sve ovlasti prenijeti Iggyu, a otprilike znamo kako to završava. Iggy je super kao sporedni lik, u glavnoj ulozi jednostavno je nezanimljiv.

Imaju Sixersi i dobrih stvari. Recimo, Jrue Holliday možda nije pravi play, ali je sjajan atleta i trkač koji će na jedinici glavninu posla odrađivati u obrani i kontrama. U kombinaciji s Louisom Williamsom koji može utrpati 15 koševa po četvrtini kada se sjeti, to bi trebalo biti dovoljno da se nadoknadi nedostatak pravog playmakera.

Iggy će dakle raditi i svoje i tuđe, Thaddeus Young uskakat će na obje krilne pozicije i zabit će ono što mu se pruži dok će izgledati potpuno beskorisno kao inicijator bilo čega, ali dovoljno je to materijala na bokovima. Doduše, vanjski šut je i dalje klimav - Jason Kapono još uvijek je jedino pravo oružje koje imaju po tom pitanju.

Pod košem je dovoljno tijela, od fajtera poput Andresa Nocionia, preko još uvijek solidne pick 'n' pop opcije Dariusa Songaile, do Eltona Branda koji može pomoći u skoku i šutu s poludistance. Marreese Speights trebao bi se nametnuti kao double-double šljaker, a Spencer Hawes bi mekom rukom trebao dodatno širiti reket za Iggyeve ulaze.

Međutim, sve će to biti premalo ako Evan Turner ne donese tu dozu nepredvidljivosti i čistog talenta. Bez njega su Sixersi tvrda, atletska i još uvijek solidna momčad, samo poprilično limitirana.

S druge strane, sve što sam mislio o Netsima prilikom slaganja poretka stoji i nakon predsezone. Avery Johnson je poput Collinsa sklon strogoći i glumljenju, ali Avery te ujedno može i naučiti nekim stvarima, barem ako si u stanju podnijeti ono njegovo piskutanje.

Nema sumnje da će biti dovoljno mudar da nekako smiri i uvjeri Devina Harrisa da njegova brzina i spretnost s loptom mogu biti itekako važni za ovu momčad, bez obzira što nekada nije tako mislio dok su bili zajedno u Dallasu. S Harrisom kao stalnom prijetnjom, ni jedna obrana neće moći tek tako udvajati Brooka Lopeza, a to će opet ostavljati dovoljno prostora za ovaj dvojac da igrom dva na dva nosi momčad i otvara prostora drugima.

Netsi nisu uspijeli doći do zvučnih pojačanja, ali su zato planski osvježili roster. Pa je tako stigao Jordan Farmar kao back-up play, a znamo da je za ovako neugledan klub dolazak bilo kakvog šampiona važan.

Dovođenje Anthonya Morrowa rješava lani problematičnu poziciju šutera, ali i rolu tricaškog specijalaca. Slična stvar je i s Travisom Outlawom i Troyem Murphyem, dvojcem krila koji itekako dobro zna potegnuti okrenut licem košu. Ova trojka dakle samo treba čekati povratne od strane Harrisa i Lopeza i kažnjavati greške obrane.

Lanjski rookie Terence Williams uskakat će na bokove te bi trebao odigrati ulogu dežurnog policajca kada bude potrebno. A bit će potrebno pored Outlawa koji fizikalije uglavnom koristi za izvesti što elegantniji skok-šut i koji nikada nije pokazivao pretjerani interes za all-round igrom usprkos talentu i predispozicijama.

Dva ovogodišnja rookiea također bi mogla ugodno iznenaditi. Derrick Favors je još klinac, ali onako fizički dominantan i eksplozivan igrač bit će u stanju pomoći, makar prvi puta došao u dodir s pravom košarkom. Damion James aktivan je igrač sposoban biti osrednji all-round kao i Outlaw. Ne donosi puno, ali previše ni ne smeta.

Sve u svemu, radi se o solidnoj jezgri koja po nikakvoj logici ne bi smjela proći kroz sve one teškoće s kojima se nosila lani, od ozljeda, preko prodaje kluba, igre pred praznom dvoranom, do smjene trenera. Normalna situacija u svim tim segmentima garancija je puno bolje sezone. Naravno, uzdati se da će Lopez i Harris biti ovogodišnja verzija Jenningsa i Boguta nije nužno mudro, a možda je i odnos Averya i Harrisa ipak prošao crtu nakon koje nema povratka.

Međutim, ako ćemo gledati samo talent prvih 6-7 igrača (napadački barem, jer obrambeno Netsi su tanji od papira, a Avery ipak nije čarobnjak), Netsi imaju svoju šansu kao i svaka druga osrednja momčad. A osrednjost je puno, puno bolja od lanjskih bolnih serija poraza.

23Aug/100

PHILADELPHIA

Posted by Gee_Spot

SIXERS

Momčad koja je prije dvije godine u prvom krugu playoffa namučila Orlando Magic kao da je preko noći nestala s radara. Lanjski pad bio je očekivan, odlazak Andrea Millera, glavnog pokretača igre, nisu ničim nadoknadili, potpis Eltona Branda pokazao se totalnim promašajem, a na cijelom rosteru i dalje nije bilo poštenog šutera. Naravno, kako to već biva, za nesposobnost uprave prilikom slaganja ovako sakate rotacije glavom je platio trener. Eddie Jordan tako je plesao samo jedno ljeto.

Njegova zamjena je Doug Collins, koji ove sezone ima šanse umjesto žrtvenog jarca ispasti – spasitelj. S tim da ni on, kao ni Jordan, neće s konačnim rezultatom imati prevelike veze. Momčad je, naime, preko ljeta igrački stabilizirana. Bez obzira na sve sumnje koje se u zadnje vrijeme iskazuju na račun Evana Turnera zbog loših igara na ljetnoj ligi, činjenica je kako su šanse da Turner podbaci - minimalne.

Takva razmišljanja baziram na sljedećem stavu. Koja dva igrača pristigla zadnjih godina stilom igre i sveučilišnom karijerom najviše podsjećaju na Turnera? Brandon Roy i Stephen Curry. Kakve su njima kritike bile upućivane prilikom dolaska u ligu? Da nisu dovoljno dobre atlete, da zbog manjka fizičkih atributa neće moći tek tako kontrolirati igru kako su navikli na faksu, da nisu specijalizirani za nijednu ulogu. Kritičari bi pritom zaboravili da Roy i Curry znaju igrati košarku.

Samo na račun talenta i zrelosti izvedbe od prvog dana nametnuli su se kao lideri svojih momčadi. Lagao bih kad bih rekao da isto ne očekujem od Turnera. Momak je nosio momčad Ohio Statea na svojim leđima kroz cijeli NCAA turnir i, iako je imao suigrače o kakvima su Curry i Roy mogli samo sanjati, njegova all-round majstorstva nisu zakazala.

Uglavnom, u Turneru Sixersi konačno imaju pravu zamjenu za Millera, igrača koji će kreirati igru i koji će time otvoriti više prostora atletama poput Iguodale, Younga, Williamsa i Speightsa. Brand je konačno zdrav i spreman, a imat će i više prostora nego lani jer u blizini nema drvenog Dalamberta koji je ionako samo jeo minute drugima.

Umjesto Dalamberta je iz Sacramenta stigao Spencer Hawes koji bi se trebao puno bolje uklopiti u stil igre. Naime, Hawes donosi pick 'n' pop opciju u napad. Za razliku od Dalamberta koji bi se usidirio pod košem i smetao, Spencer će se uglavnom izvlačiti izvan reketa, čak i do linije za tri, kako bi što više koristio svoje glavno oružje – meku ruku, usput otvarajući više prostora za ulaze Iggyu i društvu. Dobitna kombinacija za sve uključene.

Uz Hawesa je stigao i Nocioni kojega baš ne možemo nazvati šuterom, ali obzirom na ono što su do sada imali na rosteru svaka ruka koja makar može naciljati obruč s linije trice im je dobrodošla. Plus, uz povremeni otvoreni šut kojega će zabiti, Nocioni nudi i fanatičnu borbenost koja će odlično doći u dozama s klupe.

Potpisani su još veteran Battie kao osiguranje za poziciju petice na kojoj nikome nije garantirana minutaža i na kojoj će Collins vjerojatno rotirati većinu visokih (ne treba odbaciti ni mogućnost da češće gledamo nisku postavu s Youngom ili Nocioniem na četvorki), te šuter Meeks koji se baš nije naigrao u Bucksima u svojoj rookie sezoni.

Sve u svemu ovo je bolja momčad nego lani te ni povratak u playoff nije nemoguć. I onda će sve zasluge pokupiti Collins, samo zato što se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu. Ne sumnjam da bi ove sezone puno uspješniji bio i Eddie Jordan, s tim da Collins ipak ima jednu prednost – zna s mladim igračima, posebice playmakerima van pozicije. Njegovi Bullsi vrtili su se oko Jordana kao pokretača svega, a i Pistonsi su imali sličnog point-forwarda u Grantu Hillu. To je dodatni razlog da s optimizmom dočekamo Turnerov dolazak, trener otvoren tome da rookieu prepusti ključeve momčadi svakako ne može naškoditi u razvoju.

Zanimljivo, ni nakon promjene trenera i krvne slike momčadi, vlasnici nisu stali te su angažirali veterana Roda Thorna odmah nakon što je dobio otkaz u New Jerseyu i to na poziciji predsjednika. Praktički, Thorn ima kontrolu nad momčadi i njegova uloga je držati Eda Stefanskog pod kontrolom, jer lani zbog dovođenja Branda slavljeni GM očito više nije u milosti ruke koja ga hrani. Otpremnina je prevelika da bi ga se odmah otpustilo, ali Thorn kao kontrolor bar će se pobrinuti da momčad ne upadne u još veće financijske rupe od trenutnih, zbog čega novi rebuilding nije moguć sve do 2013. Osim ako se ne odluče trejdati Iguodalu i graditi momčad oko Turnera o čemu se ionako priča već mjesecima.

PHILLIES

Prije dvije sezone osvojili su naslov Prvaka, lani su izgubili u Finalu od Yankeesa. Ne treba biti naročito mudar pa zbog toga proglasiti Philliese jednom od najuspješnijih franšiza zadnjih godina te prvim nositeljem u Nacionalnoj Ligi. Ipak, ove sezone momčad igra osrednje, trenutno i dalje zaostaju za Atlantom u trci za naslov prvog u diviziji, ali čak i u slučaju da do kraja ne prestignu Bravese, trebali bi sakupiti dovoljno pobjeda za wild card koji se dodjeljuje najboljoj drugoplasiranoj momčadi svake lige/konferencije.

Olakotna okolnost je što lošiji rezultati ove sezone nisu uzokovani nekakvim padom kvalitete ili raspadom šampionske momčadi, već ozljedama. Od prvog dana sezone pa do danas Philliesi praktički nisu izveli idealnu postavu na teren. Najveći dio sezone igrali su bez shortstopa Jimmya Rollinsa, veterana koji teško da će ikada više ponoviti briljantne all-round partije od prije dvije sezone, ali koji je i dalje solidan na svojoj poziciji. Najbolji igrač i miljenik publike Chase Utley također je otpao na dva mjeseca zbog ozljede prsta, a uskoro bi se, nakon nekoliko tjedana izbivanja, trebao vratiti i Ryan Howard, njihov najvažniji i najsnažniji udarač.

Ova tri imena najzaslužnija su za uspjehe momčadi, radi se o tri ključna udarača u rotaciji, stoga nije nikakvo čuda da je bilo perioda ove sezone kada se momčad bez jednog od njih mučila zabiti više od par poena u nekoliko dana. Osim njih, od šampionske generacije tu su još catcher Ruiz te outfielderi Werth i Victorino (svi među najboljima na svojim pozicijama). Kad im dodaš ove godine pristiglog Polanca koji je uskočio na treću bazu te još lani dovedenog djedicu Ibaneza koji pokriva preostalo mjesto u vanjskom polju, shvatiš da su Philliesi krcati napadačkim oružjima kao malo koja ekipa. Nedavno su momčadi priključili i super talentiranog Domonica Browna (MVP-a druge lige koju oni zovu Triple A) i samo je pitanje može li im poklopiti dovoljno sitnica da još jednom bljesnu u playoffu.

Dok potencijal za gomilanje poena postoji i samo ga treba probuditi, momčad kroz regularnu sezonu živom održavaju pitcheri. Točnije pitcher, već godinama najpouzdaniji u kompletnom MLB-u - Roy Halladay (početkom sezone doveden iz Toronta kako bi pojačao načetu rotaciju). Od generacije koja je osvojila naslov ostao je samo mladi as Hamels (veterani Blanton i Moyer pali su na dno rotacije, Blanton iza sebe ima užasnu sezonu dok je legenda Moyer do ozljede i dalje bio solidan usprkos tome što ima 47 godina!!!), koji je lani podbacio što je momčad prisililo da u tradeu s Clevelandom dovede Cliffa Leea. Lee je uzeo stvar u svoje ruke i odveo je momčad do Finala protiv Yankeesa gdje je sam samcat dobio dvije tekme (Philliesi su izgubili 4-2 u seriji a u dvije pobjede Lee je ostvario fenomenalne rezultate, postavši prvim pitcherom u povijesti koji je na stadionu Yankeesa odigrao svih devet devetina a da im nije poklonio ni bazu a kamoli poen).

Naravno, gdje ćeš logičnijeg poteza nakon takvih partija nego trejdati igrača. Philliesi su bili svjesni da će Lee na kraju sezone tražiti ogroman novac te su ga poslali u Seattle zauzvrat dobivši tri mlada igrača od kojih se ni jedan ne smatra nekakvim naročitim potencijalom. Svoju budućnost su pak odlučili staviti u ruke dugogodišnjeg asa Toronta, spomenutog Halladaya. Sad, zašto nisu ostavili Leea barem da odradi još ovu sezonu do kraja, nikada neće biti jasno. Da jesu, sada bi u postavi imati dva najbolja pitchera u baseballu po svim mjerilima, Hamelsa kao čovjeka koji je bio najbolji u godini kada su osvojili naslove te bi im samo ova rotacija garantirala barem revanš s Yankeesima.

Međutim, ni ovako nisu loši. Halladay je i dalje sjajan, usprkos 33 godine na leđima. Čelični čovjek svaki peti dan izdrži sve devetine ako treba, lopte ga i dalje slušaju te je u svakom pogledu šampionski as. Hamels igra bolje nego lani, ne fantastično kao prije dvije sezone, ali dovoljno da solidno odigra ulogu drugog u rotaciji. Obzirom da se od preostalih veterana nitko nije nametnuo kao treći starter, odlučili su se dovesti Roya Oswalta iz Houstona na samom kraju prijelaznog roka. Dugogodišnji as Houstona poput Halladaya poželio je napustiti momčad s dna i boriti se za naslov, a želja mu je rado uslišena zbog poprilično skupog ugovora. Većeg od onoga što ga je imao Lee.

Što nas opet vraća na njegov odlazak. Philliesi su kompletirali sjajnu trojku za playoff, ali da nisu tako olako pustili Leea mogli su je imati tijekom cijele sezone. Oswalt je dobar pitcher, ali načet ozljedama tek je dobra treća opcija. Jedna od najboljih u ligi, ali ipak treća opcija. Bez obzira što će Lee dogodine najvjerojatnije u Yankeese koji će ga učiniti najskupljim pitcherom u povijesti, da su Philliesi s njim ove godine osvojili naslov tko zna kako bi se stvari razvijale. Možda bi mu na kraju ipak platili koliko traži, jer i sada već troše četvrti najveći budžet u ligi da bi održali postojeću momčad na okupu. Ako i ne bi, koga briga. Za dva mjeseca bi barem imali naslov kojim bi se mogli pohvaliti.

THE ROSTER OF THREE

He Got Game (Spike Lee, 1998.)

Nije ovo najbolji Spikeov film, ta titula pripada ''Kobe Doin' Work''. Šalim se, o tom zlodjelu smo već pričali. Da, već drugi put predlažem nešto od Spikea, ali što mogu kad mi je jedan od top 5 autora čiji ću svaki uradak pogledati bez obzira na temu (a nije na odmet što se često bavi i košarkom, jeli). Tako sam se nagledao i grozota, ali i sjajnih filmova poput ''Do The Right Thing'', ''25th Hour'' ili dokumentarca o Katrini ''When The Levees Broke''. Ovaj film s Denzelom i Rayom Allenom je taman negdje u sredini, ali zbog košarkaških djelova dobiva ogroman plus. Spike obožava igru, što se vidi iz svakoga kadra, a kontrast koji postavlja između onoga što se događa na parketu/betonu i sve te grabeži za novcem i moći van njega, poetičan je sam po sebi i kao takav dovoljan za uživanje u radnji. A nije da uz arty dijelove nema i gomile postavljenih pitanja. Ima ih, samo Spike nije previše razbijao glavu oko odgovora. Uz prikaze svih ovih već sjebanih ili na zajeb osuđenih sudbina sve što nam ostaje narančasta je lopta. I Jesus Shuttlesworth kao vječna pop-kulturna referenca s najljepšim skok-šutom ikada.

5/3/03 – State College, Pennsylvania (Pearl Jam, 2003.)

Odavno sam odustao od pokušaja da prikupim sve koncertne albume Pearl Jama. Takozvani službeni bootlezi još su i imali smisla dok ih je bend štancao u tvrdim izdanjima, ali od kada su diskovi zamijenjeni downloadom digitalnih zapisa, stvari su izgubile svaki smisao. U biti, tu sam konačno skužio da je bend u pravu kada kaže da bi svaki koncert ionako samo trebali skinuti oni ljudi koji su na njemu bili. Tako sam negdje našao snimku Zagrebačkog iz 2006. i to mi je sasvim dovoljno za tu turneju, dok sam od onih ranijih pažljivo prebrao nekoliko snimaka (od ovih nakon zasad nisam našao ništa naročito zanimljivo). S turneje 2000. nisam mogao preskočiti snimku iz Seattlea te nastupe iz Bostona i Indianapolisa, dok s kasnije imam ovaj zapis iz Pennsylvanie kao ultimativni Jam koncert. Dug iznad tri sata, nudi dovoljno dokaza da su Pearl Jam najveći živući rock bend na svijetu. Mislim, samo s ovim albumom skoro pa možete stići od Šibenika do Zagreba ili Dubrovnika, što nije mala stvar.

You Cant't Always Get What You Want (Sam Cutler, 2009.)

Autor ove knjige čovjek je zaslužan za fijasko na Altamontu, Woodstocku Zapadne obale, koji se raspao za vrijeme nastupa Rolling Stonesa kada je jedan od posjetitelja izboden nožem. U to vrijeme Cutler je bio menadžer Stonesa koji su, razočarani što su propustili Woodstock jer se nisu uspijeli dogovoriti oko cijene i zato što su ih napadali sa svih strana da imaju najskuplje koncerte i da su u svemu samo zbog para (em su škrti em su licemjeri ti Stonesi), odlučili organizirati besplatni festival na kojem bi bili glavne zvijezde. Jadni Cutler je donio legendarnu odluku da se kao zaštitari uzmu Hell's Angelsi, što je dovelo do stalne napetosti i konačno tog famoznog ubojstva za vrijeme očajnog i nadrogiranog nastupa Stonesa koji je vjerno zabilježen u dokumentarcu ''Gimme Shelter''. Ipak, osim njegovog pogleda na cirkus oko Altamonta, najveći plus knjige je njen drugi dio koji se bavi bendom koji je također nastupao na Altamontu i koji je angažirao Cutlera nakon što su ga Stonesi otkantali – Grateful Deadom. Cutler i Dead su iduće deseteljeće proveli na najluđim zamislivim turnejama, stvarajući kultno sljedbeništvo koje će Deadu priskrbiti titulu najboljeg live benda na svijetu. Samo, ovakav pogled iz bliza nudi nešto manje romantičan pogled na, kako reče Cutler, ipak samo glazbenike i smrtnike koji nikako nisu bili spremni suočiti se sa svim situacijama koje im je život priuštio. A tko bi i bio.