ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

23Jul/127

30 FOR 30: NEW ORLEANS

Posted by Gee_Spot

SCORE: 21-45

MVP: Monty Williams

X-faktor: David Stern

Priču o Hornetsima, slično onoj o Clippersima, nemoguće je započeti bez spomena neostvarenog tradea s Houstonom i Lakersima koji bi u New Orleans doveo Lamara Odoma, Kevina Martina, Luisa Scolu i Gorana Dragića u zamjenu za Chrisa Paula. Iako mi nikada neće biti jasno zašto je jedan po svemu sudeći inteligentan GM poput Dempsa pristao na ovakav posao koji bi franšizu preko noći pretvorio u preskupi starački dom, logično je za pretpostaviti da bi s ovakvim rosterom sezona Hornetsa krenula nešto drugačijim tokom. Naravno, ne bi postali playoff momčad, ali poigrajmo se nakratko s pretpostavkama.

Odom vjerojatno ne bi bio pojačanje pošto je njegova psiha, zbog razno raznih privatnih problema (od kojih su neki bili stvarno ozbiljni, dok su se neki ticali isključivo njegovog statusa celebritya), ove sezone tijelo svela na beskorisnu masu. Martin bi sigurno propustio pola sezone zbog ozljede, a Scola bi bio višak pored Landrya i Smitha. Međutim, ako je Monty Williamsa bio u stanju izvući 21 pobjedu iz ovoga što je imao na raspolaganju, onda je svakako mogao iskoristiti i ovu trojicu, a pogotovo Dragića.

Koji je ključ cijele priče – Jack je odradio solidnu sezonu do ozljede, kao i Vasquez nakon što je preuzeo ulogu prvog playmakera, ali obojica su igrači kojima bolje leže minute s klupe. Ako pretpostavimo da bi Dragić odigrao sezonu kao što je bio slučaj u Houstonu (a bi, jer i Hornesti su poput većine NBA momčadi tek još jedan napad koji u 7 od 10 organiziranih situacija vrti ili pick & roll ili slash & kick akcije, u kojima je Dragić lani u Houstonu bio odličan), to bi Hornetsima omogučilo solidnu vanjsku rotaciju i izuzetno bitnih 48 kvalitetnih minuta na poziciji playa (što u stvarnom svijetu nisu imali cijele sezone).

Recimo da bi zbog svega ovoga umjesto sa scoreom 21-45 Hornetsi sezonu završili s 5 pobjeda više (to je neki minimum, nema smisla pretjerivati jer i ovo će biti dovoljno da objasnim poantu). Sa 26 pobjeda, New Orleans bi preskočio Netse, Raptorse, Pistonse, Kingse i Warriorse, te bi s 13% šansi za dobitak prvog picka pali na – 1%. Mislim, sve je ovo jedna nepotrebna špekulacija, ali ne mogu odoliti da još jednom ne naglasim koliku sreću je Demps imao što se Stern odlučio uplesti u ključnom trenutku i tako spasiti vrijednost franšize (bez prvog picka, tko zna bi li se proces prodaje franšize uopće realizirao za 338 milijuna, što je i dalje 112 milijuna slabije od cifre za koju su prodani Warriorsi).

Ne samo da bi bez Sterna Hornetsi danas bili bez Davisa, već ne bi mogli potpisati ni Ryana Andersona, pošto bi im Scola, Martin i Odom pojeli najveći dio salary capa, a da ne govorim da bili prisiljeni pretplatiti Dragića kako ne bi ostali bez jedinog potencijalno korisnog igrača za budućnost iz Paulovog tradea. A kad smo već kod Paula, što su to Hornetsi dobili za njega i koliko su im te prinove pomogle da se srozaju na dno, s kojega se ipak puno lakše odbaciti prema gore nego iz situacije kada ste metar od dna i nemate se od što odgurnuti?

Williamsa je na početku sezone umjesto Paula (i drugog najboljeg igrača Westa koji je kao slobodan igrač potpisao za Indianu) dočekala trojka Kaman, Gordon i Aminu. Često ozljeđeni centar koji ni kada je zdrav ne donosi prednost zbog loše igre u obrani koja proizlazi iz tromosti uma i tijela (tijela koje sa svakom novom ozljedom postaje još nemoćnije), često ozljeđeni bek šuter all-star talenta i mladi atleta koji tek treba pronaći svoju ulogu u ligi definitivno nisu mogli uskočiti u cipele nekadašnje osovine Paul-West, ali nije da su dobili ni pravu šansu.

Naime, Gordon je od prve utakmice uzeo stvar u svoje ruke i dokazao da je ovo njegova momčad. Igrom slučaja gledao sam njihovo otvaranje sezone protiv Sunsa i uživao u sjajnoj Gordonovoj partiji kojom je u prašini ostavio i jednog Stevea Nasha. Nije stvar bila samo u tome što je zabijao, već što je pokazao onu kvalitetu zbog koje su NBA fanatici znali da gubitak Paula nije uzaludan – Gordon lakoćom kreira šut i sebi i suigračima. Taj dribling i osjećaj za asist ono su što ga čini all-star potencijalom, a šut s poludistance nakon crossovera, kojega je ubacio u zadnjoj sekundi kako bi Hornetsima donio pozitivan ulazak u sezonu, samo je taj potencijal potvrdio.

Problem je bio samo u tome što je ta jedna utakmica dugo vremena bila sve što će Gordon dati Hornetsima jer već sutradan je zbog bolova u koljenu otpao za skoro cijelu sezonu. Vraćao se u par navrata odigrati po nekoliko utakmica pa bi se opet povlačio ili zbog koljena ili zbog leđa ili zbog gležnja, ali čak i u takvom stanju, bez natjecateljske forme, u onih 9 utamica što ih je odigrao odveo je Hornetse do scorea 6-3 (da ne bi netko mislio kako je imao sreće igrati protiv dobrog ždrijeba, između ostalih u ovih 6 susreta dobili su Jazz, Nuggetse, Rocketse i Grizzliese, u periodu kada su se svi nabrojeni grčevito borili za playoff).

Brojke koje je ostavio u tih 9 utakmica jasno i glasno govore kako je Gordon rasni all-star materijal, kvragu, možemo pretpostaviti kako bi Hornetsi s njim u postavi bez problema nadmašili onih hipotetskih 26 pobjeda koje smo ranije spomenuli. Bez njega, Williams nije imao prvu opciju u napadu i zato je ova 21 pobjeda još fascinantnija. Prvo, ostvarene su bez punog učinka Kamana i Okafora, koji su zajedno propustili 58 utakmica, pruživši gotovo ništa – i jedan i drugi trebaju kvalitetu oko sebe da bi mogli zablistati u svojim limitiranim rolama (Kaman kao strijelac u postu, Okafor kao snagator pod košem), jer u ovim situacijama u kojima moraju pružiti nešto više, do izražaja prvenstveno dolaze njihove slabosti (Kamanove betonske noge, Okaforove drvene ruke).

To je značilo da je najveći posao pod košem odradio Gustavo Ayon, Meksikanac koji je sletio u momčad usred sezone ravno iz španjolske lige gdje je bio jedan od najboljih igrača (i to nakon što je otkupio svoj ugovor za iznos koji je dobio u Hornetsima – praktički, čovjek je igrao besplatno, ali rizik se isplatio obzirom da je potvrdio NBA kvalitetu čak i na neprirodnoj poziciji petice), a pomogli su mu i Jason Smith (izrastao u pick & pop majstora) i Carl Landry, dvojac koji je držao poziciju četvorke. Landry je odigrao još jednu odličnu sezonu, praktički je svojom igrom leđima davao nekakav balans napadu Hornetsa i prava je misterija zašto u ligi u kojoj visoki bez ikakvog napadačkog talenta dobivaju milijune, nitko ne želi dati višegodišnji ugovor dokazanom post up majstoru kompletne igre u napadu (ok, Landry je očajan skakač za visokog igrača i u obrani je blago rečeno nebitan zbog manjka centimetara i atleticizma, ali u ulozi kakvu ima Brandon Bass bio bi itekako koristan).

Uz visoke igrače, Williams je još izvukao maksimum iz svoja dva back-up playa (Jack je odigrao klasičnu Jackovsku sezonu, opet je neočekivano uletio u ulogu startera i opet nije razočarao, a Vasquez se pobrinuo da Memphis dobije nagradu za najgluplji trade godine odrekavši se igrača koji bi im bio od koristi za nekoga tko im uopće nije trebao), ali rupe na bokovima bile su previše za igrati ozbiljnu košarku. Iako je Williams koristio svaku priliku da hvali Belinellia, bilo je očito kako Talijan nije dorastao ulozi prvog swingmana. Od hrpe prolaznika koji su dobili šansu na boku, donekle su se iskazali Aminu i Henry, ali ovo iskazali odnosi se na razinu koju su prikazali ostali, uglavnom iz NBDL-a pristigli igrači, a ne na neke njihove specijalne kvalitete.

U biti, činjenica da su Jack, Belinelli i Landry bili najbolji igrači Hornetsa govori sve – momci su još jednom pokazali da su koristan igrački materijal, problem je bio samo u tome što su umjesto u ulogama za koje su stvoreni (onima s klupe) morali igrati startne minute. Što me opet vraća na Williamsa. Logično je da su ga preskočili kod izbora za trenera godine, dati jednu takvu nagradu čovjeku čija momčad ostvari 21 pobjedu stvarno ne bi imalo smisla. Ali, kada bi primjenili formulu po kojoj bi titulu za najboljeg trenera dobio onaj stručnjak koji ostvari najviše s najmanje talenta, Williams ispada broj jedan. Stvar je poprilično jednostavna – Hornetsi su najveći broj minuta tijekom sezone dali back-up igračima, a jedini starteri koji su bili u top 10 po minutama su Ariza, Okafor i Kaman koji, blago rečeno, nisu ništa više od igrača donje srednje klase koji služe za popuniti petorku.

Ovakav manjak talenta omogućuje nam da povučemo paralelu s Bobcatsima koji su totalno podbacili i koji su po prijašnjim brojkama igrača na rosteru trebali doći do 14 pobjeda, dok je statistički najlogičniji broj na kojem su Hornetsi trebali završiti 15. Naravno, gledati prijašnje brojke igrača i po njima slagati očekivanja nije egzaktna znanost (da je, ne bi trebalo ni igrati utakmice jer bi sve znali i prije početka sezone), ali daje nam smjernice na što treba obratiti pažnju. U ovom slučaju je jasno kako su se Bobcatsi totalno raspali, ali i kako su Hornetsi nadmašili očekivanja.

I tu po meni dolazimo do jednog bitnog i izuzetno pozitivnog detalja. Ovih 6 pobjeda koliko ih Hornetsi imaju iznad granice očekivanog su, gle slučajnosti, točno u skladu s onih 6 utakmica koje su dobili s Ericom Gordonom u postavi. Sad, bilo da ste skloniji pripisati ih isključivo Gordonu ili pak pripadate skupini koja smatra da je Williamsova uloga bila presudna, u jednom se morate složiti – ova dva imena su ključna u budućem razvoju franšize. I zato je činjenica da su i dalje u New Orleansu, dobrim dijelom zahvaljujući Davidu Sternu, najvažniji moment ove prve sezone bez Paula.

FAST FORWARD

Dodavši Davisa maloprije spomenutom dvojcu Hornetsi su složili kičmu, a potpisom Ryana Andersona možda su već oformili i svoju veliku trojku. Ryan Anderson je zanimljiv slučaj, čovjek zabija toliko trica (a trica je najučinkovitiji šut u košarci) da je u svim statističkim analizama isplivao kao legitimni all-star igrač. Ako zanemarite skepsu prema visokim bijelcima koji vise na perimetru, laku je uočiti da Anderson zaslužuje takav status. Prvo, ovo nije prva sezona u kojoj briljira, već samo prva sezona u kojoj je dobio maksimalnu minutažu - prilagodite li brojke iz dvije ranije godine, dolazite do izuzetne konstanosti u igri. To znači da Anderson iza sebe ima već tri vrhunske sezone, a to je već ozbiljan uzorak na osnovu kojega se može reći da je Anderson majstor.

On možda ne zabija u reketu kao što bi visoki all-star igrač morao, niti je u stanju napasti obruč kao što bi krilni all-star igrač trebao, ali ima zanimljivu kombinaciju vještina koja mu omogućuje da koristi na obje strane parketa. U obrani, Anderson je tipična četvorka, odličan skakač i izuzetan obrambeni igrač u postu. U napadu, on je spot up šuter Birdovske kvalitete (šut za tri u karijeri 38% uz ogroman postotak uzetih napada). Sad, to što ovakvu kombinaciju nismo nikada vidjeli, ne znači da ona ne funkcionira. Hornetsi su se spremno kladili da je Anderson all-star igrač te sada imaju svoju verziju velike trojke (Gordon, Anderson, Davis) koja donosi tri najbitnija košarkaška elementa – kreaciju (Gordon), šut (Anderson) i obranu (Davis).

Sve što treba je posložiti kockice oko njih, a čak i ako su se prenaglili s optimističnim vizijama, imaju dovoljno prostora na salary capu da pronađu novo rješenje u ove iduće četiri godine dok je Davis na rookie ugovoru. U ovom svjetlu treba promatrati i izbor Austina Riversa – Rivers nema NBA poziciju, ali u stanju je kreirati šut sebi kada god poželi. Uspije li to prenijeti na novu razinu, imaju sjajnog šestog igrača. Uspije li pri tome naučiti kreirati i za druge, imaju novog Stepha Currya. A razlog zbog kojega im ne treba klasičan play koji će cariniti loptu je jasan – Eric Gordon je taj preko kojega će vrtiti napad u zadnjih 5 minuta, kao što to Oklahoma radi preko Hardena ili Spursi preko Ginobilia.

JEZGRA: Gordon, Anderson, Davis, Rivers, Vasquez, Aminu, Smith (35 milja)

ROSTER: jezgra + Henry, Miller (38 milja)

- ovih 20 milja prostora na salary capu su privid jer Hornetsi su dužni isplatiti njih čak 14 Rashardu Lewisu, koji će tako ove sezone zaraditi jednako kao Wade, James i Bosh (i pri tome biti deseti igrač Heata)

- također, izgleda da su za par pickova druge runde pristali preuzeti od Minnesote negarantirani ugovor Brada Millera, koji im zauzima još jednu milju (a otvara dodatnu Wolvesima, koji tako sada imaju čak 3 umjesto 2 milijuna za pronaći startera, bravo Kahn)

- praktički, ostaje im 5 milja koje su također privid - kako imaju samo 8 igrača na rosteru (treći rookie Darius Miller još nije potpisan, ali gotovo sigurno će dobiti ugovor, bivši i budući Davisov cimer je neprocjenjiv za ovaj roster), 4 milje su im automatski blokirane kako bi se osiguralo još 4 minimalna ugovora do potrebnih 12 igrača

- ako zadrže sve NBDL igrače na koje imaju prava (Thomas, Dyson) i potpišu Dariusa Millera za očekivani minimum, ostaje im 2 milje za popuniti još tri mjesta na rosteru, a to znači da će morati upotrijebiti ili midlevel iznimku (po mogućnosti na nekog centra) ili vratiti jednog od slobodnih igrača na kojega imaju Bird prava (Belinelli i Landry)

- Bullsi su zainteresirani za Belinellia, ali ako ponuda bude razumna (a Bullsi si više od 3 milje za prvu godinu ne mogu priuštiti, međutim mogu odbiti Hornetse ponude li previše garantiranih godina) Hornetsi će vrlo vjerojatno ostaviti Williamsovog miljenika kao back-upa Gordonu (ako ga pak puste, onda možemo očekivati kako će Henry postati novi miljenik)

- Landryeva situacija je nešto kompliciranija, čovjek vrijedi puni midlevel i u tom slučaju Hornetsi ga neće spriječiti da ode, ali zaleti li se i popiše neki ugovor do 3 milje jer mu je dosadilo čekati, rekao bih da ostaje u New Orleansu

15Feb/125

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – SHOOTING GUARDS

Posted by ispdcom

Vrijeme je za novi manje-više besmisleni subjektivni izbor koji pokušava ostaviti dojam objektivnog uvođenjem većeg broja birača, iako nitko nikada nije pravo objasnio zašto bi prosjek tri subjektivna mišljenja dao jedno objektivnije. Dapače, kad malo razmisliš, čini se da je efekt upravo suprotan. Da ne dužimo, žiri od tri člana ovaj put bira deset najboljih dvojki u najdražoj ligi.

Gee: Izbor najboljih dvojki počinjem sličnom rečenicom kao zadnji put - mislim da neće biti problema složiti se oko prva dva imena na listi. Kobe i Wade. Tim redom. Do ove sezone možda bi tražio razloge zašto dati prednost Wadeu, ali odustajem. Racionalno objašnjenje za takav potez je što Kobe iza sebe ima veću kilometražu (tri godine života više, sedam sezona duže u ligi), a čini se kao da je Wade taj koji više osjeća godine. Oko karaktera se više ne zamaram, baš me briga što je takav psihopat najbolji - prestao sam brinuti i naučio voljeti bombu. Kobe kao košarkaš nema mane, a dokazano je kako one karakterne možete držati pod kontrolom ako ste jednaka faca i košarkaški fanatik kao on (tu na scenu stupa čovjek s prstenom NBA prvaka na bimbu). Wade je drugi jer se šverca uz Jamesa i tako nam onemogućuje svježiju usporedbu s Kobeom koji u svojoj ekipi mora raditi sve, ali, povijesno gledano, Dwyaneove najbolje sezone nisu previše ispod najboljih Kobeovih. Uglavnom, njih dva i dalje ostaju jedini visoki bekovi oko čijeg all-round učinka možeš graditi franšizu.

Sickre: Kod Kobea me najviše fascinira igra s puno naoko malih ozljeda koje bi nekog drugog skroz poremetile. Njemu je to izgleda motiv više. On ne voli košarku, on ju obožava. Da, Kobe je broj 1 SG, kad već Rosea vodimo pod PG. Što se Wadea tiče, njegov stil igre odavno uzima danak i, ako je suditi po sve češćim sitnim ozljedama i toplo-hladnim igrama tijekom sezone, Miami mora požuriti s tim naslovom. Nedavno sam naišao na članak u kojem su doktori dio ozljeda pripisali načinu trčanja u kojem mu je peta previše opterečena. Kad te doktori počnu secirati, kraj je na vidiku.

Birdie: Konsenzus! Prva dva mjesta na ovoj poziciji stvarno je lako odrediti. Kobač je totalno popizdio ove godine, izgleda da je čovjek odlučio ući u povijest sa što boljim brojkama. Mene samo zanima koliko su ti njemački doktori sposobni produžiti mu karijeru, odnosno na kojem će se mjestu liste strijelaca Kobe zaustaviti. Ove sezone suigrače neće učiniti boljima, ali će ih tjerati da ga pokušaju slijediti ritmom i predanošću, pa je to jedan od ključnih razloga zbog čega su ovi tanahni Lakersi i dalje konkurentni na Zapadu. Najveća njegova vrijednost je što s njim na parketu utakmica nikada nije gotova, bez obzira na prednost protivnika. Znamo da će i ove sezone zabiti nekoliko odlučujućih koševa, a njegova ljubav prema košarci i trajnost dovele su do toga da ga danas možeš samo poštovati. Wade je drugi u ovom izboru, a iako je donekle točno da se šverca uz LeBrona, i dalje je prvim igrač Heata iz jednostavnog razloga što može dobiti neizvjesnu utakmicu. Uglavnom, lako je bilo odlučiti se za prvu dvojicu, ali kako dalje? Izgleda da je ova pozicija najdeficitarnija u ligi. Evo, ja na treće mjesto nominiram Jamesa Hardena. Obožavam ga gledati jer ima sve - šut za tricu, ulaz pod koš, pregled igre, obranu. Danas već svi znamo kako je upravo on motor Thundera, najvećeg izazivača na Zapadu. Mogu Durant i Westbrook zajedno ubaciti 70 koševa, ali ako Harden ne poveže sve redove svojim učinkom, Thunder tu utakmicu može izgubiti. Titula najboljeg šestog igrača mu ne bi smjela izmaknuti, kao ni ona za najbolju bradu u ligi.

Sickre: Slažem se, Harden je broj 3. Pravi je Manuov nasljednik, ne samo zato što je ljevoruk, već i zato što je najbolji razigravač OKC-a, upražnjava eurostep majstorski i općenito je konstantnim napretkom ušutkao sve koji su dovodili u pitanje njegov visoki pick na draftu. Nego, šta ćemo s četvrtim mjestom? Manu mi je tu svakako ispred Erica Gordona. Eric još nije čestito u komadu odigrao više od par mjeseci košarke. Dogodine će ga netko pretplatiti naslijepo, meni ovi problemi s koljenima mirišu na Roya. Ja ga neću birati na neviđeno. Tako da mi je broj pet Joe Johnson, za nijansu ispred Ray Allena, zbog Atlantine igre koja je ostala solidna unatoč Horfordovoj ozljedi. Johnsona kolje taj nesretni ugovor koji je pre-pre-velik, pa ga se i zbog njega drukčije procjenjuje. Meni to ne umanjuje činjenicu da je na svojoj poziciji godinama viša srednja klasa. Golf. Ray pak igra kao da je vrijeme stalo, zabija trice i skok šuteve (što se podrazumijeva), ali kod njega je totalno podcjenjen ulaz lakog koraka, način na koji završava oko obruča (pogledajte npr. nekada Haywarda kako se muči sa završavanjem oko koša, sve mi neugodno dok gledam - podsjeća me na mene) i kako dobro istrčava kontre. Još jedan ugovor se smiješi.

Gee: Slažem se sa svime rečenim za Hardena, Brada mi je u desetak lanjskih playoff utakmica i ovogodišnjih 20-ak postao jedan od najdražih igrača. Sličnosti s Ginobiliem su zapanjujuće, ne samo zbog te lijeve ruke i briljantnog pick & rolla, već zbog kompletnog paketa. Zato o njima i ne mogu pričat nego zajedno - jednako su dobri kad šutiraju iz spot up situacije ili prilikom skok-šuta unazad, kad ulaze na eurostep, bacaju povratne ili iznuđuju osobne u serijama. Imam osjećaj kao da je Presti dilao Manuove snimke Hardenu, nema drugog objašnjenja. Kao dijete Spursa, Presti vrlo dobro zna što čovjek s ovakvim osjećajem za asist znači za ekipu, pogotovo pored playa koji prvo gleda svoj šut. Bez Manuova triple threat efekta Timmy i Tony puno bi teže došli do prstenja, bez Hardena realnost OKC-a je druga runda playoffa. Isto kao što je Manu srce Spursa, Harden je srce Thundera. Bez njega, ta momčad se ne razlikuje puno od Warriorsa. I, ako se moram odlučit dat prednost jednom od njih dvoje, još uvijek je dajem Ginobiliu. Manu ima 34 godine, ali njegova lanjska sezona nije bila ništa lošija od prethodnih 8. Dapače, kako mu pod stare dane uloga u Spursima postaje sve veća, on igra sve bolje, posebice šuterski. To su ujedno i dva glavna razloga zašto ga stavljam ispred mlađeg Hardena - veća uloga i mekša ruka. Manu je danas savršen strijelac dok je Harden još u potrazi za takvom mirnoćom u šutu. Manu je danas ne samo srce Spursa nego i motor, lider i neprikosnoveni pokretač svih akcija. Harden ipak živi u debeloj sjeni Duranta i Westbrooka, ali, ako je stvarni Manuov klon, onda to ionako znači da će napredovati iz sezone u sezonu i da nas ono najbolje od njega tek čeka. Što se Manua tiče, obzirom kako je igrao lanjski playoff i kako je furiozno ušao u ovu sezonu dok nije sredio ruku, ne sumnjam niti malo da će upravo on voditi Spurse u još jedan playoff pohod.

Birdie: Manu je apsolutno božanstvo, a činjenica da ga usprkos ozljedi i godinama svi stavljamo na vrh listi dovoljno govori o konkurenciji na ovoj poziciji. Ukoliko budu zdravi i ukoliko Tony nastavi s ovakvim igrama, Spursi s Manuom na čelu bi mogli svima zagorčati život. Peto mjesto pripada Rayu Allenu, nevjerojatno je kako ovaj čovjek s godinama kao da postaje sve precizniji. Njegov izbačaj je prelijepo gledati. Osim ako si navijač protivničke momčadi. Joe Johnson je broj šest, a meni upravo to što sam na šesto mjesto liste stavio čovjeka kojega stvarno ne volim dokazuje kako je konkurencija na ovoj poziciji trenutno jako slaba. Ipak, ne mogu zanemariti Johnsonove brojke, kao ni to da predvodi solidnu Atlantu bez Horforda. Možda od njega očekujemo više zbog ugovora, ali nemoguće je ne uzeti obzir nesrazmjer njegovog učinka i plaće.

Gee: Ja se oko broja pet nisam mislio ni sekunde jer samo jedan čovjek nudi catch & shoot konstantu na poziciji šutera već više od desetljeća - Ray Ray. Iako su dani silovitih ulaza pod koš i letenja po parketu prošli prije otprilike 5-6 godina, ono što Ray donosi u ovoj svojoj drugoj, veteranskoj fazi karijere, su fantastičan šut i konstantno kretanje. Možda nekom zasmeta činjenica da ovako visoko stavljam čovjeka koji živi od tuđih asista i akcija, možda i jesam subjektivan obzirom da mi je Ray najdraži igrač ikada, ali ovako visoka pozicija rezultat je dijelom te njegove neuništivosti, a dijelom i manjka rasnih dvojki. Netko je spomenuo novi ugovor? Obzirom da je Reggie igrao do 39-e, Ray će odraditi barem još tri sezone - tek mu je 37. Na broj šest ću ipak staviti Erica Gordona. Među mlađim igračima samo on uz Hardena ima potencijala približiti se rangu gore spomenutih veteranskih aseva. Ako ikad ostane zdrav. Gordon je od prvih NBA dana smatran novom šuterskom nadom, ali ono po čemu me prije dvije sezone osvojio je lakoća kojom ulazi u reket i kojom si kreira šut (u stilu Mikea Bibbya, još jednog mi ljubimca). Dobar je on šuter, tu nema spora, ali kreacija šuta i ulazi su ono što ga čini franšiznim materijalom. Sad, Eric nema fizikalije i all-round učinkovitost kojima će dogurati do ranga Wadea ili Bryanta, ali ono što ima je sposobnost da igra bez lopte poput Raya. Nije renesansni tip poput Manua ili Hardena, ali je kompletan bek-šuter koliko to bek-šuter može biti u okvirima osnovnih zahtjeva pozicije. Uostalom, to je već dokazao par puta tijekom tih 50 tekmi godišnje koliko odigra.

Sickre: Kako vam obojici Ray može biti ispred Johnsona kad Ray u Bostonu nema ni približnu odgovornost kao Joe u Atlanti? Ugovor je nebitan, samo vam remeti percepciju igrača. Volim Raya, ali ne može biti peti bek šuter kompletne NBA.

Birdie: Može jer igra bolje. Osim kad ga čuva Brewer. Pazi, Ray će uvijek zabiti kada je bitno, a za Johnsona nisam baš siguran. Zajebana je ova lista, nema previše izbora, puno je ozljeda i osobne preference su odlučivale. Uglavnom, na sedmo mjesto biram Erica Gordona. Ozlijeđen je i upitno je hoće li uopće igrati ove sezone, ali ne može ga se zaobići pri sastavljanju ove liste kao jednog od predvodnika mladih SG-a. Samo su ozljede problem, igra ni najmanje. A kad sam već kod mladih, na osmo mjesto stavljam Paula Georgea. Odlična obrana, solidan napad, igrač koji će uvijek dati sve od sebe i koji jednako dobro može igrati na pozicijama 2-3. Ideja trejda Grangera i dovođenja Gordona u Pacerse te uparivanje Gordona i Georgea je stvarno zanimljiva, samo je pitanje da li je ostvariva.

Sickre: Gordon mi otpada zbog ozljede, a sedmi i osmi su mi Kevin Martin, odnosno Monta Ellis, koji imaju dosta sličnosti - igraju u lošim momčadima, a oba su dovoljno kvalitetni da mogu nekoj ekipi pomoći doći do naslova.

Gee: Joe Johnson mi se nameće kao broj 7, ali u oči bodu taj famozni ugovor i pad razine igre s godinama. Joe danas više nije specijalan obrambeni igrač, a od kada je Teague preuzeo veću ulogu u napadu, sve manje je aktivan i u organizatorskoj ulozi. Uglavnom, dani all-round monstruma su prošli, Joe je danas solidan šuter koji, srećom, opet gađa kvalitetno tricu (da je ostao na lanjskoj šuterskoj razini, Hawksi bi ga dogodine amnestirali bez pardona). Obzirom da mu se igra za razliku od većine ovih ranije navedenih bazira isključivo na fizikalijama, njegov pad se s godinama neće zaustaviti, ali čudesno je što je do njega počelo dolazati iako je tek prešao 30-u. Sjajno si rekao, Golf, ali, brate, skup kao Maybach. Oko zadnja tri mjesta sam dosta mozgao, a na kraju sam se odlučio za Paula Georgea, Jasona Terrya i Kevina Martina. George je čudesni all-round potencijal koji će kad-tad prijeći puno vrijeme na malo krilo gdje ovakvi kompletni igrači pripadaju. Međutim, već u 21 godini je tako dobar obrambeno i kao šuter za tri da bez problema odrađuje i zadatke tipične za beka. I mlad je, što je prednost jer s manama svih ovih koji dolaze nakon smo itekako dobro upoznati. Jasona Terrya biram iz poštovanja prema prvaku. Počeo je kao play u lošoj momčadi, a šuterski ubojica je postao tek kada je prešao u ulogu strijelca s klupe. Ubrzo je izrastao u konstantnog igrača, majstora završnica s ogromnim mudima i sposobnosti da bude najbolji kad je najvažnije. Martinu dajem prednost pred Montom Ellisom za dlaku. Obojica su sjajni strijelci, ali Martin je ipak učinkovitiji i manje sklon lošim šutevima. Obrambeno je očajan, među najgorima u ligi tako da se ne slažem s izjavom kako može biti dio šampionske momčadi. Lakoća kojom iznuđuje osobne i kreira šut možda bi najbolje legla u roli s klupe, a to je nešto u čemu bi i Ellis bio idealan. Jednostavno, ne mogu zamisliti ozbiljnu ekipu s njim u postavi, zamisli zavisiti o tome koliko će on zabiti svaku večer. I još ih moraš pokrivati u obrani na sve moguće načine. Kad su vrući, Martin i Ellis mogu potopiti svakoga, kad nisu uglavnom potope svoju momčad jer ne nude ništa osim zabijanja.

Birdie: Meni je Monta deveti jer ne znamo kako bi se snašao u vrhunskoj momčadi. Pitanje je hoće li ikada zaigrati u jednoj, ali volio bi ga vidjeti kao treću opciju na rosteru nekog izazivača. Za desetu poziciju sam razmišljao između veterana Terrya i Hamiltona, ali na kraju sam se odlučio za mladog Turnera. Da se Rip nije ozljedio i da nije tog upitnika oko njegove forme, stavio bih njega na tu poziciju. Navijački, priznajem, ali neosporno je da ima u njemu još dobrih utakmica. Turner je postao obrambeni predvodnik 'night shift' postave Sixersa, a sve bolje se snalazi i u napadu pored Williamsa i Younga.

Sickre: George i Turner su 9 i 10, nemam što dodati osim da imaju potencijal za ući u top 5 jednog dana. Radije dajem glas mladim nadama nego šuterima bez savjesti poput Thorntona ili Mayoa, a u tu skupinu bi uključio i Loua Williamsa.

Konačni raspored (u zagradama su pozicije koje su redom dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. KOBE (1, 1, 1)
2. WADE (2, 2, 2)
3. HARDEN (3, 3, 4)
4. MANU (4, 4, 3)
5. JESUS (5, 6, 5)
6. JOE JOHNSON (6, 5, 7)
7. GEORGE (8, 9, 8 )
8. GORDON (7, -, 6)
9. MARTIN (-, 7, 10)
10. ELLIS (9, 8, -)

27Dec/112

RUNNING WITH THE PACK G1

Posted by Gee_Spot

Sezona nije mogla početi bolje za Wolvese. Serem, naravno da je mogla, pobjedom recimo. Ali, ako postoje takve stvari poput moralnih pobjeda, časnih poraza ili životnih lekcija, onda je ovo što smo gledali noćas bilo sve to skupa. Na kubik. Adelman je napad učinio boljim preko noći (što bi tek bilo da je imao na raspolaganju cijele pripreme), Loveove sposobnosti su konačno stavljene u poziciju da dođu do maksimalnog izražaja, Rubio je sve što je Kahn očekivao, a Barea je donio šampionska muda i iskustvo. Uostalom, ispod imate priliku pročitati detaljne dojmove o susretu između Thundera i Wolvesa, uz poneki komentar na dio preostalih utakmica koje sam pogledao ili u cjelosti ili djelomično.

Thunder @ Wolves

Prvo pa muško - kažu komentatori kako dvorana nije bila ovako krcata ljudima i energijom još od serije protiv Lakersa u finalu zapadne konferencije u davna doba dok je još Garnett tumarao parketom u Minneapolisu. Atmosfera brzo nestaje pod dojmom početka koji ne obećava, tri isforsirana šuta Beasleya podsjećaju na prošlu sezonu, javlja se strah da Adelman ne shvaća kakav je tip moron. Međutim, kako je tekma odmicala bilo je jasno da Beasley jedini na ovom rosteru ima instinkte all-star strijelca i očito Adelman u njemu vidi dežurnog volume scorera (u jednom periodu čak je relativno uspješno igrao simultanku protiv Duranta, odgovarao košem na koš). Problem je samo što čovjek i dalje ne koristi u nijednom drugom aspektu igre, kao i to da će mu nedostatak košarkaškog IQ-u biti vječni minus (skoro je prodao utakmicu prije vremena jednom naivno izgubljenom loptom, takve sitnice su često razlika između pobjede i poraza). Međutim, ono što mu čak i ja moram priznati je da ima strašne fizikalije, posebice drugi skok koji je ravan Marionu u najboljim danima - dok su drugi igrači tek dotakli pod, on je već opet u zraku. Na takvim osnovama možeš izgraditi karijeru, da ne govorim da možeš biti sjajan skakač i obrambeni igrač. Hm, a zašto to onda nije?

Ali, dok ne dođe netko bolji morat će poslužiti i Beasley, jer sve drugo štima. Adelmanov potpis ubrzo se počeo pokazivati, svi kao da su postali zaraženi dodavanjima i cutovima iza leđa obrane, kretanje lopte i kretanja igrača bez lopte kao iz udžbenika. Prva akcija za Lovea na utakmici - dva brza pasa na perimetru, back door cut Lovea, lopta stiže pravovremeno i eto laganog polaganja. Za razliku od lani kada se za sve morao izboriti sam, očito je kako u ovoj koncepciji Adelman na Lovea računa kao na triple-double opasnost. Kao što smo očekivali, preko njega postavljenog na vrhu reketa vrti se najveći broj akcija, a njegov osjećaj za prostor i asist drži napad podmazanim. Naravno, dio toga je Adelman, a dio toga je njegov talent prikazan u jednoj već klasičnoj situaciji - skok u obrani i dok još nije ni doskočio na parket lanisran pas preko cijelog terena za lagano polaganje Beasleya (koji je nekim čudom kasnio u obranu).

Vrhunac je pak ulazak u igru Rubia koji već nakon 5 minuta daje odgovor na ono što sam se jučer pitao - može li odigrati obranu i razigravati na takvoj razini da opravda minutažu i sakrije nedostatak šuta? Nego šta. Ono što je odmah postalo jasno je da su zadnje dvije godine provedene u Barceloni bačene u vjetar, Rubio je stvoren za trku i otvorena prostranstva, a ne tamo neke postavljene napade. U roku od minute namjestio je tri zicera u maniri Nasha, pronalazeći najluđe moguće kutove i za čas osvojio srce publike i svih fanova košarke, posebice nas koji smo ga prekrižili prije vremena (ok, ne treba pretjerivati, i Sergio Rodriguez je u svoje vrijeme bio inkarnacija Jasona Williamsa pa nije uspio, pitanje je može li se Rubio dovoljno približiti učinku jednog Jasona Kidda da sakrije šuterske manjkavosti).

Odmah je postalo jasno da će on i Barea biti zeznuta kombinacija na vanjskim pozicijama, posebice u kontri. Adelman uopće nema namjeru koristiti Bareu na jedinici, što je i razumljivo obzirom da je Wes Johnson upitne kvalitete za startera, obzirom na manjak elitne vještine možda čak i za igrača rotacije. Bilo je sjajno gledati kako svaki potez Bareae živcira igrače Thundera koji mu očito još ne mogu oprostiti način na koji ih je masakrirao u lanjskom finalu Zapada. U petorci najboljih ostavljenoj za kraj Adelman je tako logično posegnuo za Rubiom i Bareom kao bekovima, te Loveom, Williamsom i Beasleyom pod košem. Drugi rookie je također odigrao dobro, aktivno na oba kraja parketa i nema sumnje da će biti koristan igrač. Može pomoći na sto načina, posebice u skoku, a obzirom na borbenost pod obručima nameće se kao legitimni partner Loveu. I kao najveći konkurent Rubiu za rookiea godine.

Osim Johnsona koji izgleda kao da nije na NBA razini, jedini član rotacije Wolvesa koji djeluje izgubljeno je Randolph. Darko i Tolliver imaju svoje role, Rindour je u ulozi drugog playa puno poželjniji na parketu, ali Randolph i dalje djeluje kao da je operiran od shvaćanja košarke. I da, treba naglasiti kako bi Loveove skakačke brojke ove godine mogle patiti, najvećim dijelom zbog Williamsa, a dijelom i zbog žestine koju prilikom skoka iskazuju Rubio i Barea. U biti, svi Wolvesi osim Beasleya djeluju agresivno i energično.

Što se Thundera tiče, na kraju ispada da su došli do rutinske pobjede, što je najveći kompliment koji možemo uputiti ovako mladoj momčadi. Durant je opet bio najbolji čovjek na terenu, impresionira lakoćom kojom zabija i očito je kako su oni i Miami, barem po do sada viđenom, apsolutni pretendenti za Finale. Thunder je klasa za sebe na Zapadu, usprkost tome što je Westbrook dio večeri bio ravan Beasleyu po sklonosti uzimanju loših šuteva. Ali, formula je jednostavna, imaju top 2 krilo u Durantu, top 10 playa u Russu i top 10 beka šutera u Hardenu. Ne vjerujete u ovo zadnje? Pogledajte bilo koju od ove prve dvije utakmice i uživajte u lakoći kojom Harden dirigira napadom, lakoći koja ovoj momčadi daje dimenziju kakvu lani uglavnom nisu imali. Sumnjam da su toga bili svjesni kada su ga draftali, ali u bradonji su našli idealnog partnera Westbrooku koji više u završnicama ni ne gleda koš, već prvo dodaje loptu istinskom playmakeru ove momčadi.

Sixers @ Blazers

Sve je manje više napisao sjajni Pelton. Ja mogu samo dodati da Sixersi očito nemaju namjeru odustati od Williamsovih 1 na 5 juriša i Iggyevih usiljenih šuteva preko ruke u završnicama. Noćas ih je to vratilo u igru, ali rezultat je opet bio – poraz.

Bucks @ Bobcats

Sad je jasno zašto je Jackson tražio produženje ugovora – nakon što ga vidi u akciji s ovakvim koljenima, ne bi mu ga dala ni vlastita majka. Uspio je izdržati 17 minuta prije nego je skupio 6 osobnih, a teško da će ubuduće dobivati puno više obzirom da Skiles neće trpiti nekoga tko se ne može pomaknuti u svojoj obrani. A Jackson se može pomaknuti taman toliko da napravi faul. Plus, možete zaboraviti na njega u back to back večerima. I kao da to nije dovoljno, nikad nije bio sjajan šuter, a sada mu praktički ne preostaje ništa drugo osim da promašuje iz vana. Captain Jack, dobrodošao u mirovinu.

Loša vijest za Buckse je ta da njihova "pojačanja" Jackson i Dunleavy više ne mogu trčati osim u pravocrtnom kasu, a dobra da barem Bogut djeluje zdravo. Uglavnom, dok Skiles od ovog otpada na raspolaganju pronađe rotaciju, možda već bude kasno. Još jedan detalj koji fascinira je Jenningsova nesposobnost realizacije nakon ulaza. Ono što ga čini podnošljivim starterom je solidna pick igra i sve bolji šut iz vana, ali biti slasherski tip zujalice nesposoban napasti obruč toliko je netipičan minus da se čovjek pita nije li Repeša bio u pravu kada ga je onomad proglasio nedovoljno dobrim za NBA.

Što se Bobcatsa tiče, mogu biti zadovolji s Kembom, mali ima muda i lakoćom si kreira prostor za šut te je istaknuo svoju kandidaturu za rookiea godine (prilika će imati dovoljno, što pokazuje i odluka Silasa da završnicu odigra sa svojim minijaturnim bekovskim parom). Ukratko, Lakersi bi dali sve da imaju nekoga poput njega ili Augustina, dakle mladog beka čije noge mogu podnijeti promjenu smjera kretanja i stvoriti višak igrača lakoćom.

Ostalo? Diaw možda jede više od svih nas skupa, ali - he got game. S njim na postu i ove dvije zujalice uokolo Bobcatsi se barem ne moraju brinuti za kretanje lopte. Također, imaju i mogućnost natrpati reket s 250 kg želea - kada double D stanu u njega (Diaw i Diop) nema mjesta za ulaze ni lagane koševe. Prst gore i za iz Oklahome dovedenog Mullensa, mali ima šansu postati dobra pick 'n' pop opcija ako doda još malo mišića (tko bi rekao da je Presti imao još jednog kvalitetnog igrača na rosteru).

Ukratko, bio je ovo sudar dvije loše ekipe, ali u ovom trenutku povijesti definitivno bi radije bio Charlotte jer mogu samo prema gore. Buckse i njihovih sakatih 12 čeka gadna godina.

Hornets @ Suns

Početak indikativan za cijelu buduću sezonu - Nash baca dva sjajna asista, Hill i Gortat ih ispuštaju. Ah, kako je lijepo nabijati brojke u pick 'n' rollu sa Steveom, zar ne Marcine i Robine? S tim da mi se čini kako Stevea malo godine stišću, ruka je bila kraća na nekoliko šuteva, netipično, a čak i neke odluke, poput one da u završnici doda loptu rookieu Morrisu koji ju je zatim izgubio (i što je uopće ovaj radio na parketu u ključnoj akciji), šalju poruku da Steve nema još puno u nogama. Zato, dajte čovjeku šansu da se bori za naslov dok još može!

Hornetsi? Startali bez playa, Jack služi nekakvu suspenziju, s Gordonom i Belineliem kao parom bekova. I stvarno dobrom rotacijom pod košem. Ono što je odmah postalo jasno je da je ovo Gordonova momčad. Mali će trpati ove sezone, lakoća kojom zabija, bilo da si kreira sam ili nakon povratne, je zapanjujuća. Plus, dobio je utakmicu hladnokrvnim šutom za pobjedu.

Grizzlies @ Spurs

Memphis je nekako nalazio načina za doći do lagane prednosti dok su startne petorke na parketu, ali ritam se razbije čim krenu rotacije. U prvom poluvremenu Spursi su se vratili u igru odmah nakon ulaska rezervi, a u drugom su u sličnoj situaciji nabili razliku koju Memphis do kraja nije stigao. Spursi su jači nego lani, Leonard je apsolutni dobitak kao podizač energije, a nakon godine prilagodbe i Anderson i Splitter djeluju kao solidni članovi rotacije.

Ginobili je odigrao fenomenalnu partiju i praktički donio pobjedu, ali u sjeni njega i Leonarda kao junaka na parketu odigrao se dvoboj trenera kojega je lakoćom dobio Pop. Naime, Pop je početkom treće odmah reagirao i bacio u vatru Leonarda, Bonnera i Splittera, počeo miksati kako bi svježim nogama totalno izneredio Memphis. Hollins s druge strane igra s pet najboljih i onda se dovede u situaciju da ih odmara u isto vrijeme što je neprihvatljivo. Mora naći nekakvu kombinaciju u kojoj će mu barem 2 startera biti cijelo vrijeme na parketu, jer bez njih Grizliji djeluju nemoćno. Logično je razbiti petorku jer Gay uzima toliko lopti da nema smisla gledati Randolpha kako trčkara za njim, umjesto da se lopta spušta njemu u post. Jedan od njih dvoje će morati ranije na klupu kako bi kažnjavao druge postave i bit će zanimljivo pratiti kako će Hollins riješiti ovu situaciju. Treba skrpati rotaciju s jednom od najgorih klupa u ligi, neshvatljivo dodatno oslabljenju slanjem Vasqueza u Hornetse za totalno nebitnog Pondextera koji nije ništa drugo nego Sam Young 2.0 (ne i bolji zbog toga).

Lakers @ Kings, Bulls @ Warriors, Pistons @ Pacers

Dumars je genije, mi mu se rugamo, a čovjek je znao što radi kad je dao ugovore Princeu i Stuckeyu – osigurao se da će imat jedan od prva tri picka na draftu. Pistonsi su najgora momčad ove sezone koju su moje oči ugledale.

Lakersi nisu daleko od toga, iako treba priznati da Kingsi stvarno imaju artiljerije na bacanje. Svi trpaju, a Hayes radi. I noćas mu je još ruku dao i Cousins. Ako koga zanima, Jimmer nije istaknuo svoju kandidaturu za rookiea godine.

Što se dogodilo s Curryem? Kojim drogama su ga vratili u život? Tip je šuterski uništio Bullse, koji opet nisu odigrali na energetskom nivou protivnika. Nema opravdanja za dva suhoparna izdanja za redom. I da, javlja se mogućnost da su Warriorsi možda bolji od Lakersa. Sve ovisi o tome koliko često Curry može pružiti ovakve partije i koliko će im trebati da ih Mark Jackson upuca u nogu nesuvislim rotacijama i nepotrebnim usporavanjem igre kako bi, kao, pokazao da misli ozbiljno s pričom o tome kako obrana čini prvake. Mark, treniraš Warriorse.

23Dec/112

SOUTHWEST

Posted by Gee_Spot

DALLAS

THAT WAS THEN:

Igrali su najljepšu košarku tijekom cijelog regularnog dijela sezone, imali su najbolju rotaciju krcatu veteranima u kojoj je svatko znao koji mu je posao, imali su dovoljnu razinu talenta i superstara koji uvijek može držati napad podmazanim (Dirkov skok-šut s poludistance njegov je odgovor na slash 'n' kick briljantnost superstar bekova), imali su trenera koji je uvijek vukao pravi potez i imali su dvojac koji je ispravio sve obrambene grijehe prošlosti u pomoćnom treneru Caseyu i centru Chandleru. Sezona iz snova završila je rezultatom iz snova i da nismo toliko zaslijepljeni individualnim sjajem puno prije bi prihvatili činjenicu da je Dallas prošle sezone jednostavno bio najbolja momčad. Srećom, serija od 7 nikad ne laže i na kraju su stvari postavljene na mjesto, a sezona '10-'11 ulazi u anale kao jedna od najboljih ikada (iako imam osjećaj da to mogu reći za svaku).

THIS IS NOW:

Ako je itko sumnjao u zrelost Marca Cubana, nakon nedavnih poteza više sumnji nema – Cuban je vlasnik kakvog samo poželjeti možete. Stari Cuban bi nakon naslova potrošio novac na sve strane ne bi li zadržao jezgru i pokušao obraniti naslov, ali ovaj novi je lukavo odlučio umjesto obrane naslova ići na jackpot koji idućeg ljeta donosi mogućnost da u Dallasu osvanu Dwight Howard ili Deron Williams ili čak obojica. Odlasci Caseya i Chandlera vjerojatno znače da sjajnu obranu Dallasa čeka pad, ali napad ne bi trebao zastati ni na sekudnu. Dirk ovakvim stilom igre može trajati još deset godina, a sve ostale promjene kozmetičke su prirode – odlazak lani izuzetno važnog Bareae, koji je svojim ulazima uništavao druge petorke protivnika, Mavsi će pokušati pokriti valjda konačno zdravim Beauboisom i veteranom Westom, Stojakovićev povremeni baraž trica i kukavičku igru u potpunosti će u svim segmentima zamijeniti Carter, a puštanje Stevensona bez da su se osvrnuli definitivni je dokaz da barem netku u tom sada bivšem odnosu razmišlja glavom (njega će u rotaciji zamijeniti fizički sličan Dominique Jones, potencijalni stoper koji nema tetoviranog Abrahama Lincolna na vratu). Naravno, dovođenje Odoma koji je lani odigrao sezonu karijere poslužit će da se pad u obrani sakrije i da momčad na račun izuzetne klupe izgura ovu napornu sezonu.

PLUS:

Odomov zadatak neće biti samo čuvati Dirka od pretjeranog trošenja i Dallas od previše Mariona na parketu (Shawn je sjajan u malim dozama, posebice u obrani), već će pomoći donekle zakrpati skakačku rupu koja nastaje Chandlerovim odlaskom. Haywood je solidan centar za zatvoriti reket, ali idealan je bio u ulozi rezerve. Kao starter, prijeti potpuno uštopati napad Dallasa i zato će Mavsi svjesno riskirati poneki postotak protivničkog šuta, ako pri tome barem pariraju u skoku. Odigra li Odom iti približno lanjskoj sezoni, ne moraju strahovati od prevelikog pada. A da ne spominjemo da sve što poklanjaju obrambeno, Dirk i Lamar mogu itekako dobro naplatiti na drugoj strani zbog stalnih miss-match situacija koje će stvarati dva krilna centra od kojih jedan šutira kao bek, a drugi kontrolira loptu i razigrava kao bek.

MINUS:

Mavsi ipak nisu izazivači. Jasno da ne treba podcijenjivati srce šampiona i dubinu koju ova momčad ima, ali dok ih ne vidimo u akciji ne možemo ih staviti u isti koš s Durantom i društvom. Rekao bih da su im i godine minus, ali obzirom na širinu rotacije i Dirk i Marion i Kidd i Terry mogu se provući kroz barem još jednu sezonu neokrznuti, iako uvijek postoji šansa da naprave neizbježni korak ka mirovini.

PRVIH 5: Kidd, Carter, Marion, Dirk, Haywood

5 ZA KRAJ: Kidd, Terry, Marion, Dirk, Odom

SCORE: 43-23

MEMPHIS

THAT WAS THEN:

Najugodnije iznenađenje playoffa koje je u fantastičnoj seriji konačno stalo na kraj dosadnim vampirima iz San Antonia da bi onda pokleknulo pred artiljerijom Oklahome. Obzirom da su cijelu sezonu odigrali ili bez Gaya (napadačkog talenta koji im daje potrebnu eksplozivnost) ili Allena (obrambenog talenta koji im daje štih žilave momčadi), Grizzliesi su nadmašili sva očekivanja. Bez Gaya njihova petorka nije bila toliko moćna, što je, kada malo razmislite, poprilično zastrašujuća činjenica obzirom da su samo igrajući preko posta i vrteći high-low akcije djelovali efikasno i sposobno suprostaviti se svima, i sve to usprkos tome što su većinu vremena na parketu imali dva igrača zadatka poput Allena i Younga. Klupa nije bila sjajna, ali je bila učinkovita kad je bilo najpotrebnije, a sve skupa već ove sezone stavlja pristisak na Memphis da barem ponovi ostvareno.

THIS IS NOW:

Priključenje Gaya momčadi trebalo bi napad iz kojega je trener Hollins izvukao maksimum podići na zvjezdane razine, jasno pod uvjetom da se Gay uklopi u svi za jednog, jedan za sve filozofiju koja je vladala u momčadi nakon njegove ozljede. Bude li sve štimalo kako treba, nema razloga da Gasol i Randolph ne nastave gdje su stali sa svojom suradnjom u postu, dapače. Gayeve igračke kvalitete, koje u igri s poludistance nisu daleko od onoga što prezentira jedan Carmelo Anthony, onemogučit će udvajanja Randolpha, a to znači da će Randolph nastaviti zabijati kako god poželi protiv koga god poželi. Kad dodaš jednog kompletnog playmakera kakav je Conley, stopera kakav je Allen i all-round rasnu peticu kakva je Gasol (koji svojim talentima u igri licem košu omogućuje Memphisu dodatnu razinu u organizaciji napada), dolaziš do zaključka da Grizzliesi imaju naj-ujednačeniju petorku u ligi. Pitanje je samo koliko ih u ovakvoj sezoni može pratiti klupa. Vasquez je solidno odigrao u playoffu i nastavi li na tom tragu pitanje back-up playa je riješeno. Mayo je često dobivao šansu u završnicama jer je svojim šutom za tri širio obrane, ali povratkom Gaya potreba za njim bit će sve manja, a to nije nužno loše. Young u manjim dozama kao energetska bomba također će biti korisniji nego je bio lani u velikoj ulozi, a odlazak Battiera praktički je nebitan jer za sve na krilima više jednostavno nema minuta (iako bi ja osobno radije bio bez Younga ili Mayoa nego Battiera, ali obzirom na financijske obveze koje je Memphis preuzeo prema svojim starterima, trošiti midlevel na veterana nema smisla). Praktički, jedini problem je pod košem gdje je lani Arthur solidno mijenjao oba visoka, uglavnom oslanjajući se na pick 'n' pop igru u napadu. Stoga mi je gotovo smiješno kako svi plaču nad sudbinom Memphisa zato što je jedan potpuno prosječan igrač poput Arthura izgubljen za sezonu, kao da je njegovih 20 minuta po večeri toliko važno. Pick 'n' pop igrača ima koliko želite (pogledajte samo roster Celticsa) i nađu li Grizliji sličnog igrača bit će sasvim ok (Dante Cunningham iz Bobcatsa upravo je pick 'n' pop specijalist kojeg očito traže, a izgleda da Bobcatsi nemaju namjeru matchirati ponudu Memphisa). Naravno da ne treba ni spominjati što bi za ovu momčad značilo dovođenje majstora poput Varejao ili kako bi sada dobro bilo da su uspijeli realizirati dugo željeni trade za McRobertsa (kako god, uvijek imaju Mayoa za potencijalni trade ubuduće).

PLUS:

Hollins je totalna faca, petorka je strašna, Mayo još uvijek ima potencijal biti rasna prva opcija s klupe.

MINUS:

Randolph i Gasol morat će igrati previše minuta, što u sezoni krcatoj back to back noćima neće biti dobro, posebice gledajući širu sliku.

PRVIH I ZADNJIH 5: Conley, Allen, Gay, Z-Bo, Gasol

SCORE: 41-25

SAN ANTONIO

THAT WAS THEN:

Spursi su lani opet van svake pameti rasturili u regularnoj sezoni na račun svoje uigranosti i kvalitete u realizaciji zamišljenoga. Nekada velika obrana danas je prije svega oslonjena na pronalaženje idealnih pozicija za što lakše poentiranje, a u tome veterani poput Duncana, Parkera i Ginobilia, uz sigurno vodstvo neuništivog Popa, briljiraju. I, iako su Timmy i Tony očito izgubili korak, vječni Manu i duboka rotacija u kojoj je svaki kotačić sjajno posložen pobrinuli su se da stroj Spursa ne zakašlje ni jednom. Barem dok nisu naišli na mlađe, talentiranije i jednostavno bolje Grizlije.

THIS IS NOW:

Ima li smisla još jednu najavu sezone Spursa početi sa konstatcijom kako će ove sezone momčad pasti zato što veterani jednostavno više ne mogu igrati na razinu na koju su nas navikli? Nema, zato što čak i da Manu uspori (bilo zbog godina, bilo zbog ozljeda koje ga uvijek pomalo muče), ovaj Popov sistem iz svih uključenih izvlači maksimum. Blair, Bonner i Hill lani su odradili lavovski dio posla, a ne treba zanemariti ni novo otkriće dvojca Pop-Buford, Garya Neala. Poznavajući Spurse, ove sezone možemo očekivati da u veće uloge uključe Splittera, lanjskog rookiea Andersona i ovogodišnjeg Leonarda i da od svih dobiju korisne minute. Ovakva širina učinit će nebitnim zgusnuti raspored, a sve skupa znači još jednu sezonu s puno više pobjeda nego poraza, ali i neizbježni poraz u playoffu. Jer, sistem vas može odvesti samo do određene razine, za nju prijeći treba vam vrhunski talent, a njega Spursi više nemaju.

PLUS:

Širina koja im omogućuje da svaku večer imaju drugog junaka u napadu – jednom će vas Bonner razbiti tricama, drugi put će vašu obranu secirati Ginobili, treću će Blair dominirati pod obručima. Jedina konstanta, vječno koristan i vječno jednako dobar, genijalni je Timmy. Uživajmo u majstoru dok možemo.

MINUS:

Jednu Manuovu ozljedu su udaljeni od okretanja nove stranice, a stalne priče o Parkerovom tradeu možda znače da je konačno došlo vrijeme za rebuilding.

PRVIH 5: Tony, Manu, Jefferson, Blair, Timmy

5 ZA KRAJ: Manu, Timmy i koja god tri igrača imaju najbolju večer

SCORE: 40-26

HOUSTON ROCKETS

THAT WAS THEN:

Rocketsi su okupili sjajnu rotaciju osrednjih igrača koja, čak ni nakon što je većina odigrala sezone karijere, nije ušla u playoff. Taktika prikupljanja dobrih igrača na kraju im se obila o glavu jer su zaglavili u najgoroj mogućoj poziciji – niti su dovoljno dobri da se bore u playoffu, niti su toliko loši da dođu do vrhunskih talenata na draftu. Uporni pokušaji da nešto naprave na tržnici nedavno su opet neslavno propali nakon što su ostali bez Gasola i Nenea.

THIS IS NOW:

Scola i Martin teško će ponoviti briljantne sezone kakve su odigrali lani, pogotovo zato što su obojica bili ovisni o situacijama u koje ih je stavljao Adelman koji je na jedno oko žmirio na sve njihove obrambene propuste. McHale napadački njeguje sličan stil Adelmanu, iako nešto organiziraniji, i tu ne bi trebalo biti problema, ali glavni dio njegova posla otpast će na konsolidaciju obrane, a to znači manje šansi za Scolu i Martina (Budingera da ne spominjemo). Dovođenje blokera kakav je Dalambert trebalo bi pomoći nakon što im je lani glavni čovjek u reketu bio vrijedni, ali kratki, Chuck Hayes. Jedini igrač koji se nametnuo kao trajno rješenje je sjajni play Kyle Lowry koji je svojim all-round učinkom postao prvo ime momčadi i pokretač svega, posebice nakon što su u Phoenix poslali zujalicu Brooksa, danas blokiranog kineskim ugovorom od povratka u NBA. Uspije li McHale popraviti obranu dovoljno da maskira pad učinkovitosti u napadu, Rocketsi će opet imati sezonu sličnu lanjskoj. Uz nabrojanu jezgru tu je još desetak mladih igrača koji imaju potencijala biti NBA igrači, problem je samo što nema dovoljno minuta za sve (svakako obratiti pažnju na rookiea Parsonsa).

PLUS:

S ovoliko solidnih tijela na raspolaganju Rocketsi neće pretjerano osjetiti težinu rasporeda, ali, ono što je još važnije, je da uvijek mogu nekolicinu zamijeniti za jednog kvalitetnog veterana koji bi im mogao pomoći da se dokopaju playoffa već ove sezone.

MINUS:

Djeluju više kao inkubator nego kao prava NBA momčad, a očite poruke Scoli i Martinu kako na njih ozbiljno ne računaju mogle bi ostaviti traga na njihovoj igri (posebice odluči li McHale isprobati mlade snage). Problem je i što pravi lider ove ekipe Lowry nema poštenu zamjenu, Dragić i Flynn lani su djelovali kao da su zalutali u ligu, iako tu treba ostaviti otvorenu mogućnost da McHale izvuče nešto iz obojice. Što nas opet vraća na ono da su Rocketsi više inkubator u kojem se testiraju i bruse talenti nego ozbiljna momčad spremna boriti se za playoff.

IDEALNIH 5: Lowry, Martin, Budinger, Scola, Dalambert

SCORE: 30-36

NEW ORLEANS HORNETS

THAT WAS THEN:

Pored svih problema s vlasništvom koje se zatim odrazilo i na razini igračkog talenta, jezgra sastavljena od GM-a Dempsa, trenera Williamsa i Chrisa Paula uspijela je Hornetse ne samo ugurati u playoff, nego usput prikazati i Lakerse kao ekipu čije je vrijeme prošlo. Da stvar bude fascinantnija, Paul je Hornetse do neočekivanog uspjeha vodio usprkos ozljedi najvažnijeg partnera na parketu, Davida Westa.

THIS IS NOW:

Paul je danas u Clippersima, problemi s upravom i dalje se nadvijaju nad svakim potezom kojega povuku, ali barem imaju Erica Gordona kao potencijalni kamen temeljac buduće momčadi (bolje reći da imaju dvije godine da ga uvjere kako mu se isplati ostati u New Orleansu). Monty Williams garancija je ozbiljne obrane, dvojac Kaman – Okafor garantira solidne igre u reketu, a Jason Smith i Carl Landry daju još dva korisna tijela u više nego iskoristivu rotaciju visokih. Naravno, problem će biti što ta tijela neće imati tko uposliti, obzirom da je jedini playmaker na rosteru Jack, koji je lani bio sjajan u ulozi back-up playa i čije vrijeme startera je nepovratno prošlo. Obzirom da je Ariza igrač koji zaokružuje petorku, nikako ne netko oko koga se gradi, ispada kako će ogroman dio tereta na vanjskim pozicijama pasti upravo na Gordona, što bi moglo pruzrokovati popriličan pad učinkovitosti igrača koji se lani konačno potvrdio kao vrhunski šuter i all-round igrač.

PLUS:

Obrana i skok uz Gordonove povremene briljante šuterske partije držat će ih u igri većinu večeri.

MINUS:

Jackove i Arizine velike ovlasti u napadu u najvećem broju utakmica bit će kamen oko vrata.

IDEALNIH 5: Jack, Gordon, Ariza, Landry, Okafor

SCORE: 25-41

5Oct/102

CLIPPERS

Posted by Gee_Spot

"If I really called the shots we wouldn't have signed Gomes and what's the other guy's name? You know, they told me if we built a new practice facility we'd attract all the top players in the game. I guess I should have doubled the size of this place. I swear to you, I never heard of these guys, but what if the coach says he wants them? I really like the coach, but then I guess I've said that every time I've hired a new coach.''
- Donald Sterling

SCORE: 30-52
PRVIH 5: Davis, Gordon, Gomes, Griffin, Kaman
5 ZA KRAJ: zna ih samo tata Del Negro
MVP: Eric Gordon
LVP: Vinnie Del Negro

Nakon svih godina katastrofalnih poteza, ovoljetne tirade Donalda Sterlinga protiv vlastite momčadi definitivno su vrhunac nesposobnosti najgoreg vlasnika u povijesti profesionalnog sporta. Možemo razumijeti da je čovjek ljut obzirom na sve što se događa, ali sam je kriv – on je taj koji je doveo Mikea Dunleavya i dozvolio mu da troši milijune uzalud, on je taj koji je za GM-a postavio dojučerašnjeg Dunleavyeva potrčka Neila Olsheya, a on je i taj koji je amenovao dovođenje Vinniea Del Negra koji će potpuno zamijeniti Dunleavya po nesposobnosti komunikacije s igračima i igrom uopće.

Nevjerojatno je da jedan vlasnik, bez obzira što praktički ne troši svoj novac već samo vrti onaj minimum kojega mora potrošiti i kojega svaki klub ionako zaradi od TV prava, ulaznica i marketinga, gleda svoj klub kao najobičniji navijač, umjesto da preuzme odgovornost za sve što se događa. Ne znam da li Sterling ima snimke Sterna kako kocka u kasinu braće Maloof dok mu dvije azijatkinje miluju smežurana jajca, ali znam da bi do sada Sternminator odavno reagirao da je neki drugi vlasnik u pitanju. Valjda je to ta moć Los Angelesa.

Uglavnom, s ovakvim stanjem na vrhu piramide Clippersi su osuđeni na život na dnu. Možda im se i zalomi povremena pozitivna godina kao što je bio slučaj u sezoni 05/06 kada se skupilo dovoljno talenta da napravi rezultat bez obzira na Sterlinga i Dunleavya, ali bez pravih temelja ne mogu računati na izgradnju ekipe koja će se zadržati u vrhu niz godina. Tako da nam samo ostaje odgovoriti na sljedeće pitanje – može li ova sezona biti sezona bljeska, sezona u kojoj bi Clippersi mogli u playoff? Kratko i jasno – ne može.

Ovoljetnim potezima razina talenta se popravila (iako se tu slažem sa Sterlingom da dolasci Ryana Gomesa i onog drugog kakogod se zvao – u pitanju je Randy Foye – ne znače ama baš ništa), ali još je to daleko od složenog i ujednačenog rostera. Plus, nije da vijesti koje do sada imamo bude nadu. Baron Davis je navodno deblji nego ikada, a to puno govori obzirom da cijelu karijeru muku muči s težinom. Dakle, ozljede su opet neminovne, a kada makneš Barona koji je usprkos svim onim nerezonskim tricama i dalje koristan kao playmaker, Clippersima na vanjskim pozicijama ostaje samo pouzdani Eric Gordon.

Gordon se lani nametnuo kao najozbiljniji košarkaš u momčadi, rasni strijelac koji će uvijek naći načina da zabije svoju kvotu, a s onom smiješnom formom šuta dodatno je naglasio o kako se ubojitom tricašu radi. U ozbiljnoj playoff ekipi Gordon bi bez problema funkcionirao kao treća opcija, a u Clippersima je danas praktički glavni oslonac. Bez njegovih koševa, igra se nije u stanju maknuti s mjesta. Ostatak vanjske rotacije čine sami projekti plus jedan promašaj. Ovo potonje je ugovor Foyeu, nepotreban potez obzirom da su draftirali dva slična combo beka koji mogu na desetak minuta krpati obje bekovske pozicije. Eric Bledsoe je vjerovatno već sada najbolja opcija za uskočiti u momčad u trenutku kada Davis sam sebi slomi palac na stopalu nakon što se slučajno ugazi, dok je Willie Warren doveden u nadi da će u paru s Griffinom pronaći kemiju kakvu su imali onu jednu godinu na sveučilištu (makar samo na treninzima).

Uglavnom, svaka veća minutaža koju Foye dobije dodatni je znak da ova momčad ne ide nigdje, jer u svoje dosadašnje četiri godine Foye još nije igrao u momčadi koja zna što radi i sve što je naučio je beskonačno driblati i opaliti loš šut s poludistance. Čovjek nema ni jednu jedinu vještinu za koju bi se mogao uhvatiti, osim što, eto, može odigrati jednako loše i na jedinici i na dvojki. I sve mi nešto miriše da bi Del Negro upravo u njemu mogao pronaći idealnog šestog čovjeka te potencijalnog organizatora u slučaju Davisova izostanka.

Na trojki je programirani starter Gomes, iako je po meni nešto bolja opcija lani solidni Rasual Butler. Kada imaš igrača poput Butlera na parketu više od 30 minuta ne možeš se smatrati ozbiljnom ekipom, ali on barem ima nekoliko kvaliteta – može zabiti otvorenu tricu, može odigrati obranu na najopasnijem protivničkom swingmanu te ne smeta u igri. Gomes je ušao u ligu kao šljaker pod koševima, a danas je najobičniji šuter iz kuta koji treba određeni sistem koji će ga pronaći u najboljoj poziciji za realizaciju. Ni on ne carini loptu i ne smeta u tečnosti na način na koji je to lani radio jedan Al Thornton, ali u principu ne donosi ništa više od onoga što je pružao Butler, osim što je još sporiji i što ne može staviti dugu, mušku tricu.

Međutim, Del Negro i Olshey se nadaju da će upravo Gomes i Butler svojim nesebičnim stilom igre biti ravnoteža u ekipa koja nužno treba upravo malo balansa, kao da su u pitanju granični all-starovi. U ovakvom pogledu na stvari iluzorno je očekivati da će rookie Al-Farouq Aminu dobiti veću minutažu. Iako je na prvi pogled logično da će tako visoki izbor prve runde imati prednost u rotaciji i da će dobiti priliku dokazati se na kritičnoj poziciji, vrlo dobro znamo da logika ne stanuju u ovoj momčadi. Ok, Aminu je definitivno presirov za igrati trojku obzirom da je na Wake Forestu korišten pod košem, gdje su njegova skočnost i brzina najbolje dolazili do izražaja.

Znamo i da nema šut niti osjećaj za asist i da nije all-round igrač kakvoga ova ekipa treba, ali to opet ne znači da ne zaslužuje priliku puno više nego dva dokazano ispodprosjećna igrača. Aminu je projekt koji još nema svoje mjesto u NBA svijetu, ali ako nema mjesta čak ni u ovom sastavu, onda će ga teško i pronaći. Zar nije bolje da se njegove fizikalije stave u pogon kako bi pomogle pod košem i u tranziciji, nego da minute jedu dva potpuno bezlična tipa? Jedino opravdanje u ovom slučaju je što Clippersi u tim segmentima igre u kojima je Aminu jak već imaju dovoljno rješenja, dok im definitivno nedostaje ljudi koji znaju igrati organiziranu košarku, pa makar bili potpuno beskorisni.

Međutim, puno važniji od Aminua je ionako razvoj jednog drugog igrača. Pokaže li se Blake Griffin u svojoj odgođenoj rookie sezoni kao igrač vrijedan prvog picka, Clippersi mogu računati s playoff rotacijom ispod obruča. Ako već nije lako prognozirati kako će se Griffin snaći u postavljenim napadima (tko zna kakvu mu je ulogu u napadu namjenio Del Negro), barem znamo da će napraviti sasvim dovoljno u skoku, trci i borbenosti. Zaigra li energijom kakvu je pokazao na faksu, to je već desetak koševa po večeri bez da mu itko doda loptu. Kad mu iza leđa staviš Chrisa Kamana koji je solidna opcija na petici u svakom pogledu (odličan post strijelac i skakač, samo previše sklon krivim odlukama s loptom i beskoristan licem košu čime skoro pa anulira one dobre strane), ispada da Clippersima neće nedostajati ni skokova ni koševa u reketu.

Ni rezervne opcije nisu loše. DeAndre Jordan je ogroman centar koji može odradit posao samo na račun mase i činjenice da igre protiv drugih postava koje si rijetko mogu priuštiti pravu peticu. Možda nikada neće biti ništa više od lobotomiziranog Andrewa Bynuma, ali za odmoriti Kamana na desetak minuta više i ne treba. Griffina će pak odmarati igrač sličnog šljakerskog mentaliteta koji uvijek igra u petoj brzini, Craig Smith zvani Nosorog, koji svojim ratničkim stilom skuplja koševe i skokove usprkos tome što je visok kao prosjećna trojka. Kao peti visoki potpisan je veteran Brian Cook koji bi trebao donijeti šutersku opciju u rotaciju, ali obzirom na ono što je pokazao zadnje dvije godine bilo bi bolje da su za ulogu lažne četvorke ostavili Stevea Novaka koji trenutno sreću traži u kampu Mavericksa.

Ukratko, ako rotacija pod košem bude zdrava i ako Del Negro bude znao pronaći pravu mjeru između spuštanje lopte na Kamana i brže igre koja odgovara Griffinu (kojega će usput trebati uključiti u većinu pick 'n' roll akcija), Clippersi ispod obruča imaju više nego dobar temelj za baviti se ozbiljnom košarkom. Za razliku od sličnih kombinacija u sličnim lošim ekipama (Lee-Biedrins ili Murphy-Lopez), ova ne nudi samo kontrolu skoka, već i solidnu obranu reketa.

Problem nastaje kada unutarnjoj liniji pridodaš problematično stanje na perimetru. Gordon je jedini siguran igrač, ali i on je sklon ozljedama poput većine suigrača (Clippersi kao da su se specijalizirali draftati igrač sklone ozljedama, naime i Gordon i Griffin imaju povijest zdravstvenih problema te su općenito smatrani rizicima zbog netipične građe - djeluju više kao nabijeni running backovi nego vitki košarkaši). Uz sklonost ozljedama i hamburgerima, Davis zasigurno neće odustati od svog viđenja košarke kao igre u kojoj on ima pravo opaliti kada želi i odakle želi. I sve bi to bilo dobro kada bi se ovaj prisutni talent imao prilike razvijati kroz ovu sezonu da bi dogodine možda i bio u stanju bljesnuti.

Što nas opet dovodi do Donalda Sterlinga. Ako imaš najgoreg vlasnika ikada i ako taj dovede najgoreg trenera zadnje dvije godine (glavni razlog zašto su Bullsi uporno podbacivali usprkos za prilike na Istoku sjajnim rosterom - možete se kladiti da ni nakon pola sezone Clippersi neće ličiti na organiziranu košarkašku ekipu), onda ti ni svi plusevi ne mogu sakriti činjenicu da si u dubini duše – loša momčad. A znamo kako takve završavaju u NBA čistilištu. Sreća njihova što imaju dovoljno energije u obrani koja će uz povremenu napadačku eksploziju biti dovoljna da se ižive na slabašnim ekipama s Istoka i ponekim konkurentom na Zapadu.