ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

4Jun/133

DAY 38 – KINGS AND PAWNS

Posted by Gee_Spot

Nervozni početak na obje strane dok momčadi traže ritam i u obrani i u napadu. Pacersi tako netipično uglavnom žive od vanjskog šuta, a Heat pokušava razbuditi i Wadea i Bosha visokim postotkom akcija koje završavaju s njima u 1 na 1 situacijama (čime, svjesno ili nesvjesno, žrtvuju protok lopte). Samo, još jednom se pokazuje da problem nije u nedostatku lopti za spomenuti dvojac, već u njihovoj ispodprosječnoj realizaciji. Bosh je ionako od G3 sastavni dio svakog ulaska u prvu i treću četvrtinu, što je i logično obzirom na sposobnost da izvuče jednog od dva visoka Indiane iz reketa, ali jednostavno mu ne upada skok-šut, što je dodatno naglašeno od G4 kada je iskrenuo zglob.

Wade je pak iz utakmice u utakmicu padao, a njegovi problem s koljenom su već opjevani, tako da je očito kako nisu u stanju dati ni blizu 100%. Uračunamo li u to i obranu Pacersa, najbolju u ligi, koja bi vam po defaultu trebala raditi problem već samom činjenicom da je najbolja, postaje poprilično jasno gdje leže problemi Miamia u napadu.

Ono puno važniji za sinoćnju utakmicu je da ni obrana Heata ne štima kao u prethodnih par utakmica. Iako je formula i dalje zatvarati Westa i Hibberta te pustiti vanjskom trojcu da ih dobije, Heat samo na papiru Pacerse drži na ritmu od 20-ak koševa. Obrana je poprilično dekoncentrirana i često pliva u izlascima, što Indiani omogućuje dosta laganih puteva do obruča. Praktički, Heat u ovom periodu spašava gomila neforsiranih izgubljenih lopti Pacersa i morat će zaigrati obranu kakvu su igrali u prethodnih 7 od 8 četvrtina (ako isključimo treću u G6) ako misle kontrolirati susret jer ovim ritmom lopte do kraja ne može gubiti čak ni Indiana.

Jednako neuvjerljivi napad Spoelstra pokušava probuditi Millerom (što znači da Battier ispada iz rotacije), ali ovaj ne ponavlja onu šutersku epizodu s kraja prošle utakmice, već usput samo dodatno slabi obranu igrom na četvorki (James izbjegava guranje s Westom čak i u ovoj niskoj postavi, a to znači da ovim potezom trener Heata u principu nije dobio ništa jer su iste slabosti vidljive i prilikom igre s Battierom ostale – dodatni šuter ne zabija, a pri tome slabi ionako slabašni skok i obranu reketa).

Srećom po Heat, Ray Allen ulazi rastrčan i raspucan u drugu četvrtinu i ovaj napad konačno počinje davati znakove života. Uz to što Ray širi obranu, plus je svakako i što lopta kruži u rukama Jamesa umjesto da se forsira njena putanja prema Boshu i Wadeu (hej, barem su pokušali, nema ništa lose u tome - žrtvovati jednu četvrtinu kako bi po tko zna koji put utvrdio gradivo, a gradivo kaže da se u ovoj seriji možeš osloniti samo na Jamesa, ne mora nužno biti loša odluka u široj slici).

Miami nastavlja biti razigran čak i odlaskom Jamesa na klupu, a razlog tome je klasičan – Pacersi na parketu imaju tri rezerve. To omogućuje obrani Heata da uhvati zraka, a kada Bosheva trica rezultat odvodi na +10, Vogelu postaje jasno da u ovakvoj utakmici za takve rizike više mjesta nema. Istina, rizik od osobnih postoji, ali manji je od korištenja Younga i Augustina u isto vrijeme – to s njima praktički nije ni šetanje po žici, već garantirani pad u provaliju.

Čak se ni povratkom startera stvari ne popravljaju jer Miami upada u ritam na oba kraja parketa – u obrani sve funkcionira (lopta i dalje ne dolazi do visokih, tako da Pacersi praktički drže nekakav priključak šutem iz vana i to često nerezonskim – pitajte samo Stephensona o onim pogođenim krumpirima), a u napadu razigrani Ray i LeBron uspijevaju čak probuditi Bosha i Wadea otvarajući im više prostora. Uz sve to, Hibbert na brzinu kupi dvije osobne u zadnje tri minute (za što su zaslužni sve agresivniji ulazi Jamesa i Wadea), a bez njega na parketu obrana Pacersa nije ni približno tako dobra.

Uglavnom, Miami je u ritmu prema 100 koševa, istovremeno drže protivnika na najboljem putu prema 80. To se zove recept za uspjeh, a sve što im je trebalo za to su šuterska prezentacija Allena, pravovremena udvajanja visokih Pacersa i nekoliko minuta viška protivničke klupe.

U trećoj četvrtini prednost Heata samo raste. James secira obranu Pacersa, u tome mu se povremeno pridružuje i Chalmers, ali ključni posao napravila je obrana. Spoelstra je na poluvremenu pokrpao rupe koje su se javljale u prvom dijelu, posebice u rotacijama nakon pick & rolla koje su otvarale previše prostora prema reketu (umjesto izlaska na igrača s loptom ostaje se u pozadini, što omogućuje vanjskim igračima da pomažu na Hibbertu i Westu umjesto da sav teret pada na Bosha i Haslema - ovo je detalj za koji Pacersi nemaju rješenja već treću utakmicu) te Miami odigrava savršenih 8 minuta u kojima još jednom ukazuje na slabosti Pacersa u situacijama kada ne mogu koristiti matchup već se trebaju osloniti na kreaciju. U prvom djelu je to donekle sakrivao šut i ulazi Georgea, ali sada je puno više prepreka na putu prema obruču, a i James je dobio zadatak udaviti prvog kreatora Pacersa.

Indiana u ovom periodu pokušava ostati u utakmici oslanjanjem na svoj standardni back-up plan, igru preko Westa na visokom postu, ali, koliko god West bio sposoban vrtiti napad, to da pokušavate stizati Miami Heat u njihovoj dvorani preko takve opcije, govori vam sve što treba reći o težini situacije u kojoj se našla Indiana. Situaciji koja je postala neizdrživa nakon što je Hibbert skupio petu osobnu dvije minute prije kraja četvrtine – ovdje postaje jasno da je Indiana gotova. Bez Hibberta su nemoćni u napadu, a možete zamisliti kakvi su bez njega u obrani.

I tako je na kraju presudila kvaliteta Heata. Koliko god su Pacersi izvukli maksimum u ovoj situaciji, koristeći do kraja povoljan matchup i određene olakotne okolnosti (prije svega slabu Wadeovu formu), protiv još jedne sjajne partije Jamesa nije se moglo (osim što je odradio glavninu posla u organizaciji napada, još jednom treba istaknuti način na koji je zaustavio Georgea u drugom dijelu utakmice). Wade i Bosh su dali solidan energetski doprinos, bili su pozitivni u pristupu čak i nakon slabog ulaza u utakmicu, što je bio ogroman pomak u odnosu na nekoliko ranijih susreta kada su se prepuštali rezignaciji, a x-faktor je bio Allenov šut koji je Heatu dao toliko potrebnu podršku iz vana koja je otvorila prostor za udarnu trojku.

Ova serija je bila ovako izjednačena upravo zato što Miami na tako nešto nije mogao računati u svakoj utakmici. I to zato što im Indiana to nije dopuštala, što 1 na 1 obranom koja nije ostavljala nikoga otvorenim, što prisiljavanjem na korištenje postava koje nisu toliko šuterski učinkovite. Međutim, svaki puta kada su dobili dovoljnu dozu šuta iz vana od četvrtog čovjeka, bilo dva puta od Haslema ili sinoć od Raya, LeBron i kompanija nalazili su načina zabiti koš više, pa makar i uz loše postotke (sinoć također ispod 40%, što vam govori sve što treba znati o defanzivnim kvalitetama Pacersa).

Uz veći izbor napadača, kod Heata svakako treba još jednom istaknuti obrambene pomake koje je izveo Spoelstra nakon kojih je Heat praktički zaigrao kopiju obrane Pacersa, oslanjajući se više na 1 na 1 formaciju s rotacijama isključivo prema postu umjesto klasičnih agresivnih izlaza prema lopti i gomilanju igrača prema naprijed, prebacujući tako glavninu napada Indiane iz unutra prema vani, a i to tako da se igralo manje na Hilla i Georgea, a više na Stephensona. Spoelstra je ovim samo još jednom dokazao da je i dovoljno hrabar za drastične promjene, ali i dovoljno mudar da ih odradi u pravom trenutku i nije pretjerivanje reći kako je on uz Jamesa danas možda i ključni čovjek u pohodu Heata na drugi prsten.

Što se Pacersa tiče, oni su na pravom putu da postanu ozbiljan izazivač, ali za to će morati popraviti neke stvari koje smo već više puta isticali. Svakako treba pronaći još jednog kreatora, neovisno na kojoj poziciji, kako bi se izbjegla potreba da Lance Stephenson glumi playmakera više nego treba (a to je uglavnom u svim trenutcima osim u čistim kontrama). Heat je lukavo zatvorio prve četiri opcije i ostavljao mu dovoljno prostora da napada, a s njim u ulozi pokretača to baš i ne ide. A pogotovo ne ide kada vas obrana protivnika natjera na više šuteva iz vana nego bi željeli.

Uz pojačanje jezgre, sljedeći bitan potez je i obnova klupe igračima koji zaslužuju minute u playoffu, što nije nemoguća misija, ali svejedno uprava Pacersa već godinama u tome ne postiže rezultate. Vijesti o tome da se salary cap neće povećavati im ne idu u prilog (na kraju krajeva, ne idu nikome u ligi, pa ni Heatu), ali to samo stavlja dodatnu važnost na odluku o tome što će s Grangerom. Ako zadnju godinu njegovog ugovora ne pretvore u klupu, pitanje je hoće li se Granger pomiriti s ulogom šestog igrača koja bi u ovim okolnostima bila idealna za momčad - Stephensonova obrambena energija i dužina na poziciji bočnog stopera su neophodni da bi Pacersi defanzivno funkcionirali ovako dobro, što Grangeru ostavlja puno manje minuta nego što bi vjerojatno želio u svojim najboljim godinama (teoretski najboljima jer pitanje je kako će reagirati na život s novim koljenom).

Jasno, ono najvažnije je da se George i Hibbert nastave razvijati kao individualci jer se oko njihovog krajnjeg dometa vrti i krajnji domet Pacersa, posebice u konferenciji koja će, povratkom Bullsa u punu formu i jačanjem donjeg doma (pod uvjetom da Cavsi i Pistonsi povuku prave poteze), dogodine donijeti puno ozbiljniju konkurenciju od dna do vrha.

31May/133

DAY 36 – YOU GOTTA FIGHT FOR YOUR RIGHT

Posted by Gee_Spot

Agresivan početak u obranama na obje strane (cigle lete uokolo kao da je u pitanju neki skup slobodnih zidara), Pacersi dižu zid u sredini zbog činjenice da je Haslem opet Haslem kakvoga gledamo godinama umjesto onog stvora iz G3 koji je nekako putovao kroz vrijeme i završio u dresu Heata, kao i zbog toga što se Bosh boji išta pokušati, pa tako i skok šut, protiv Westa. Plus, dolazimo i do bitnog problema – može li Heat zadržati ovakvu razinu agresivnosti tijekom cijele utakmice kada jednostavno nisu takav tip momčadi? Za playoff košarku potrebno je ponekad spustiti se u rovove, a do sada u seriji Heat baš i nije pokazao da je spreman napustiti svoj identitet i igranje košarke zamijeniti ratom u sredini.

Pacersi nastavljaju po starome, zabijati koševe u relativno pozitivnom ritmu iako na primjetno teže načine (ovaj put George daje podršku iz vana, često u 1 na 5 situacijama, a ujedno se sve više igra pick & roll preko Hibberta kako bi se izbjeglo zagušiti napad guranjem u postu gdje Heat ovom prilikom čeka spreman – sreća za Pacerse što Hibbert uspijeva ostati opasnost čak i u ovoj ulozi dalje od koša, tip jednostavno igra van pameti), dok se Miami muči pronaći ritam protiv ovako zgusnute obrane koju povremenim šutem širi jedino James. Miami tako opet gubi previše lopti, ali pomaže im činjenica da je klupa Pacersa aktivirana ranije nego inače zbog dvije brze osobne Stephensona.

U drugoj četvrtini Miami počinje bolje paziti na loptu i uopće poboljšava njen protok (u čemu je opet ključan LeBron sa slash & kick igrom), Birdman pokušava održati razinu energije na razne načine, ali Heat jednostavno ne zabija dovoljno skok-šuteva da preuzme kontrolu. Igraju muški, ali i dalje teže zabijaju nego Indiana. Iako je utakmica uglavnom u egalu, ritam (koji dozvoljava Pacersima da se organiziraju u oba smjera) i stil (zatvorenih reketa) definitivno više odgovara Indiani. Praktički, Heat se održao na tih nekoliko poena zaostatka isključivo zahvaljujući vlastitoj žestini u obrani te povremenim rupama u obrani Pacersa koje nastaju kada na parketu nije idealnih 5, a koje su za ulaze i polaganja nakon što bi LeBron inicirao napad ulazom koristili svi, od Chalmersa do Haslema.

U trećoj gledamo sličnu povuci-potegni košarku sve do trenutka kada Hill napušta igru zbog četvrte osobne. Napad Pacersa u ovom trenutku postaje još manje sposoban raširiti čvrstu obranu Heata, a na drugoj strani protivniku konačno počinje upadati šut iz vana. James je u ovom periodu odigrao sjajnu šutersku rolu s 3 duge dvice i 2 trice, ali ključ je opet Haslem koji ne samo da zabija otvorene šuteve kao u G3, već i odrađuje najveći dio prljavih poslova u obrani. Koliko god blesavo zvučalo, posebice u večeri kada su i LeBron i Wade odigrali muški od početka do kraja, Udonisova razina testosterona odigrala je presudnu ulogu u seriji - da nije bilo njega kao oslonca u kriznim trenucima, West i Hibbert bi možda potpuno nametnuli vlastitu volju.

Do kraja četvrtine Miami tako stvara dvoznamenkastu prednost koja bi u ovim okolnostima trebala biti dovoljna – istjerali su koliko je to moguće Hibberta i Westa iz reketa i natjerali Pacerse na puno manje učinkovite situacije za šut (ključni dvojac Indiane zabio je blizu svoje kvote, ali uglavnom iz situacija licem košu i bez previše skokova u napadu, što je ključno), a usput je i sudački kriterij takav da nitko ne ide na liniju, što je Heat puno bolje iskoristio od Indiane koja se navikla izvlačiti osobne preko svojih visokih.

Miami tako rutinski privodi utakmicu kraju – šut sluša, a obrana Indiane ostavlja dovoljno rupa za lucidne ulaze nakon lucidnih pasova, što je dovoljno da se održi razlika pred momčadi koja je sinoć ostala bez ideje kako se suprotstaviti. Heat im je oduzeo dobar dio prilika u reketu (uključujući i skok), kriterij im je oduzeo sve one dodatne prilike s linije slobodnih, a uz to je bilo jednostavno previše Younga i Augustina na parketu (što je Miamiu omogućilo da veći dio utakmice igra obranu 5 na 4) – ukratko, koliko god pojedinci poput Georgea pružili nadahnute partije, Pacersi su sinoć bili svedeni na najgore napadačko izdanje do sada.

Ono što Indiani ostavlja poprilične šanse u šestoj utakmici je činjenica da ih je Miami dobio njihovom igrom, dakle nije došlo do nikakve drastične promjene momentuma - serija i dalje ostaje u rovu, to ona nadahnuta šuterska epizoda Jamesa i Haslema sredinom treće četvrtine nije promijenila, a to svakako više odgovara Pacersima, pogotovo jer će pred svojom publikom zasigurno naići na nešto povoljniji kriterij glede sviranja osobnih obrani Heata. Heata koji također tek treba pokazati da je u stanju odigrati ovako žestoko i energično u obrani kao gost.

Istovremeno, saznanje da se Miami može više nego kvalitetno suprotstaviti u borbi prsa o prsa ne daje im previše šanse da na kraju balade izađu kao pobjednici. Mislim, ako Pacersi više ne mogu računati na prednost čak ni u momentima kada je serija u blatu, kakve se misle izvući u eventualnoj sedmoj na Floridi? Odgovore ćemo saznati vrlo brzo.

11Apr/127

MIAMI COLD

Posted by Gee_Spot

Nemam pojma kako Riley podnosi penzionersko doba (možda peca, uči plesati salsu, veze goblene), ali očito ima problema sa sluhom ako ne čuje sirene za uzbunu koje su se nakon noćašnjeg poraza od Bostona upalile u Miamiu. Izgubiti od ovakvog uber-Bostona - abnormalnog Bostona, koji zabija 60% iz igre i gađa tricu s 64%, Bostona u kojem Rondo i Bradley ne mogu promašiti iz vana, gdje Pavlović zabije dvije trice za redom i gdje Garnett igra kao da je deset godina mlađi - nije ni sramota ni problem. Tako barem diktira razum, Celticsi nisu momčad koja tek tako može zabiti 115, ovo nisu održivi postotci šuta, kako oni budu padali povećavat će se šanse Heata.

Međutim, ono što jeste problem i što je vidljivo već tjednima, to je nemoć Miamia da napravi išta kroz reket, bilo da se obrani ili da nešto zabije, a, vezano uz taj simptom, javlja se i korištanje stila igre koji ne priliči favoritima već je obilježje gubitnika (trice i kontre, kontre i trice, kao jedini način da se napad drži podmazanim). Ako ne računamo ulaze Wadea i Jamesa, te njihov povremeni post up, Heat pod košem ne postoji. Istina, ovoga ima dovoljno da se napad kotrlja, ali od kada je kotrljanje nešto što očekivamo od izazivača? Izazivač mora imati kontrolu reketa, jer ako je nema, onda se odlazi na odmor nešto ranije od planiranog.

Visoki su kriminalni, posebice u obrani. Bosh igra najgoru košarku karijere, ali čak i da se digne na razinu treće opcije kakvu je igrao lani, on nije taj čovjek koji može zatvoriti sve rupe. Puno većim problemom čini se smrt Udonisa Haslema, koji je od korisnog igrača zadatka postao potpuna smetnja i najveći problem momčadi (Celticsi su, nije slučajno, najveću prednost napravili dok je Udonis bio na parketu). Ako odvrtimo film na prošlu sezonu, sjetimo se kako je Chicago gazio Heat, kako su ih ubili u prvoj utakmici finala Istoka s 20 razlike i kako je Spoelstra tada u vatru ubacio još nespremnog Haslema, koji je svojom borbenošću donio momčadi 30 minuta igre u reketu kakvu do tada nisu imali i na neki način preokrenuo seriju.

Dodaj ovome limitirane Anthonya (potpuno ispao iz rotacije) i Turiafa (previše minuta) i nije ni čudo da je Heat tu gdje jeste usprko tome što je James odigrao briljantnu partiju, što je Wade (odmornih nogu nakon pauziranja od prethodnog susreta) konačno pokazao da opet hvata pravu formu i što su trice upadale – svoje su odradili i Chalmers i Jones i Miller. Miami trenutno igra s vanjskom linijom i s dva leša pod košem, a to nije dobar recept za uspjeh.

Naravno, ne treba zanemariti ni briljantan posao koji je Doc napravio s Celticsima. Oni su za playoff spremni i obzirom na formu šteta je što on ne počinje sutra. Sve rotacije su na mjestu, a odluka o uvođenju Raya s klupe pokazuje se punim pogotkom. Barem u ovom matchupu s Heatom – kad Ray ulazi u igru Wade je na klupi, što mu omogućuje lakše dolaženje do šansi koje ovaj veteran ne propušta. Plus, ranim vađenjem Garnetta, kojega onda stavlja u postavu dok je Rondo na klupi, Doc u drugoj petorci sada ima i playa (KG) i strijelca (Ray) koji ne dozvoljavaju padove u napadu. Tako jednostavno, a tako briljantno.

Kemija koju trenutno Celticsi iskazuju je neodrživa, nema šanse da Pavlović i Stiemsma daju ovako pozitivan učinak tijekom playoffa (osim ako Tommy stvarno nije bio u pravu kad je Grega nazvao novim Russellom), ali to i nije bitno jer Doc je našao formulu za još jedan juriš. Napad funkcionira u ovim inverznim ulogama, gdje bekovi ulaze u reket, a visoki pucaju iz vana, dok su rotacije tako posložene da održe tempo u napadu tijekom svih 48 minuta. A tu je na kraju i glavno oružje – obrana.

Dok napad štima solidno iz jednostavnog razloga što konačno većinu vremena na parketu borave Bass i Garnett kao dva najbolja visoka strijelca (nema više podjele minuta antitalentima poput O'Neala i Wilcoxa samo zbog obrane, što u neku ruku naglašava da je Doc u pravu kada kaže da je većina pozitivnih promjena koja se događaju čisti plod slučaja, a ne nekakve velike ekspertize), obrana funkcionira bolje nego ikada prvenstveno zbog fenomenalnih 1 na 1 igrača poput Bradleya i Garnetta. Dodaj još Rondovu upornost, te Bassovu i Pierceovu snagu, i jasno je kako Celticsi nemaju slabi matchup kojega protivnik u postavljenom napadu može izolirati i koristiti.

Minute malom Bradleyu postale su ključ i to je jedan od luđih scenarija koje nam je ova sezona donijela. Ali, tu nije kraj, jer Celticsi protiv Heata imaju još jednu prednost – manjak visokih Miamia omogućuje im kontrolu skoka, što je nešto što ne bi imali protiv Bullsa ili Pacersa i zato je lov na treće mjesto krucijalan – oni očito imaju igru za Heat i moraju si osigurati ovakav scenarij u polufinalu. Miami je pokazao da može zabiti protiv njihove obrane ako ubrza igru, posebice da je u stanju koristiti slabosti koje Celticsi imaju u kontroli lopte (inverzija uloga kao posljedicu ima previše izgubljenih), ali, kako se noćas pokazalo, čak i kada ti elementi tipični za slabije ekipe funkcioniraju (realizacija kontri i trica), problem uvijek ostaje zabiti u postavljenom napadu.

Celticsi jednostavno imaju prednost, i dok god mogu pratiti Heat tricom za tricu (a to nije nemoguće, jer Pierce i Allen su u stanju i nadmašiti Chalmersa, Jonesa, Millera i Battiera) te održati tranziciju ispod 20%, favoriti su u ovoj seriji. Miami je imao trenutaka kada je igrao sjajno, posebice kada bi se James spustio leđima i pronalazio Wadea na ulazu ili vraćao povratne ili pak sam išao u realizaciju. Međutim, Heat kako da bježi od ovakve igre, možda i zato što im dodatno usporavanje ritma stvara probleme u obrani, a možda i zato jer postavljeni napadi jednostavno nisu postali dio njihova identiteta.

Što je šteta, jer ako neće koristiti Jamesa na četvorci i konačno zaigrati s malom postavom barem protiv Bostona, onda im samo ostaje paliti svijeće i nadati se da će Bosh preko noći pronaći muda i da će Spoelstra nekako iscijediti solidnih 25 minuta u obrani od Turiafa i Anthonya. Ja radije svoje nade polažem u to da će Garnett i dalje nastaviti dominirati nad Chrisom.

Dakle, Patrick James Riley, vrijeme je da pozoveš ovog svog mulca od trenera na raport i objasniš mu neke stvari poznate ti još iz vremena kada si Magica stavljao na centra da bi vlasitoj momčadi povećao šanse za uspjehom. Boston trenutno drži prednost i logika nalaže da Spoelstra isproba sve opcije kako bi tu prednost anulirao (čak ima i sreće što mu se ovo dogodilo u regularnom dijelu, jer ovakvim raspletom u playoffu sad bi već bili pokojni). James na Bassu tijekom 30 minuta ne čini se ništa slabijom alternativom od toga da se gube utakmice s Turiafom ili Haslemom. A, ako njegovo veličanstvo LBJ ne želi igrati u postu, onda mu uvijek ostaje opcija da jednog dana kupi nečiji prsten prvaka na ebayu.

26Dec/111

RUNNING WITH THE PACK ON ROUTE 66

Posted by Gee_Spot

Blesavi osmijeh na licu, koji se pojavio s prvim podbacivanjem lopte na susretu između Celticsa i Knicksa, sinoć nisu mogli pokvariti ni tehnički problemi s League Passom (došao sebi tek oko treće utakmice). Srećom, bila je tu ekipa sa Sportkluba koja će se, sudeći barem po činjenici da su prvi dan prenosili tri utakmice, ove sezone pošteno posvetiti NBA košarci (nakon dva sata sam čak prestao primjećivati kako su im naporni komentatori, kojima, da budem pošten, nije ni lako samima u studiju sa svim onim prekidima). Nije ga moglo pokvariti ni očajno izdanje Bullsa koje je rezultiralo porazom na kladionici (srećom, ulaganje je spašeno drugom okladom u kojoj se nije igralo na hendikep već samo na pobjedu, do koje su Bullsi ipak došli, makar znatno teže nego sam očekivao).

NBA je tu, a osjećaj spokoja koji sam osjećao gledajući četiri utakmice u komadu (Clipperse i Warriorse odgledao sam tek ujutro u snimci) može se samo opisati jednim osjećajem – ljubavlju (na engleskom govornom području kaže se LOVE). Tu ljubav (LOVE) prema šarenim NBA dresovima ove sezone odlučio sam prezentirati na jedan način koji sam do sada izbjegavao, a taj je pisanje kratkih dnevnih osvrta na odgledane utakmice. Uvijek su mi draže bile kobasice od tekstova s desetak dana između, valjda kako bi zadovoljio svoju esejističku prirodu. I egoističnu, jer dugi, naizgled mudri tekstovi ostavljaju dojam kao da ih je pisao pametan čovjek. Samo, koji to pametan čovjek gleda 10 sati NBA u komadu?

Tako da sam odlučio iskoristiti ovu kratku sezonu za promjenu paradigme (ha, napisao sam paradigma, možda sam ipak pametan), a usput i za odraditi jedan poduhvat koji bi u standardnoj sezoni od 82 tekme najradije propustio – praćenje jednog kluba od prve do zadnje sekunde natjecanja. Uglavnom, uz standardne derbije koji se ne propuštaju gledat ću i svih 66 susreta jedne momčadi i pratiti njen razvoj/degeneraciju što će biti zabilježeno u postu (dakle, njih 66 tijekom sezone) u kojem će se još naći mjesta i za ostale NBA sitnice i dnevne aktivnosti. Znači, neće ići svaki dan, ali skoro kao da hoće obzirom na gustoću rasporeda. Da sažmem - imat ćete 66 postova tijekom regularne sezone, što je nekih 40 više nego do sada, i to sve bez povećanja pretplate!

E, sad, kako nisam navijač nijednog kluba, prvo se trebalo odlučiti kome će pripasti takva čast. U užu konkurenciju ušli su Miami, Chicago, Oklahoma, Memphis, Clippersi, Sacramento, Washington, Indiana, Philadelphia i Minnesota. Od ovih pet prvih sam odustao iz jednostavnog razloga što se radi o momčadima koje će se ionako gledati reda radi po 20 do 30 puta u raznim kombinacijama, što znači da će se o njima i pisati, ipak se radi o momčadima iz vrha. Kingsi i Wizardsi su otpali jer, ma kako se ludima činili na papiru, postoji ogromna šanse da u ovoj sezoni bez priprema njihova ionako ne baš pametna košarka bude svedena na razinu susreta LNLAIPM (liga ne-liječenih alkoholičara i ponekog mongoloida). Indiana i Philadelphia su momčadi u usponu koje jedan superstar dijeli od vrha i bilo bi zanimljivo pratiti razvoj njihove jezgre dok čekaju da im se priključe Eric Gordon i Dwight Howard, ali na kraju sam se ipak odlučio za Wolvese, momčad koju na neki način simpatiziram već godinama, posebice od kada je njihov dres obukao moj drugi najdraži igrač ikada (nakon Raya Allena), Kevin Love. A nije na odmet ni što njihov grb koristi HSP.

Wolvese?

Pazite, imate Lovea koji je bez sumnje najbolja druga banana u ligi. Obzirom na nedostatak eksplozivnosti ili neobranjivog šuta s poludistance kakvog ima Dirk, vjerojatno nikada neće biti klasični franchise player, ali ono što je on lani izvukao iz kupljenja otpadaka pod košem i pick 'n' pop igre graniči s perfekcijom. Što će tek biti ove sezone kada trener konačno bude vrtio i poneku akciju za njega, strah me i pomisliti (nije, lažem, mislim o tome non-stop). Zbog nedostatka visine i skočnosti nikada neće biti sjajan igrač leđima košu, iako posjeduje solidan horok, ali zbog osjećaja za asist i zbog sjajnog šuta mogao bi postati pravi teror s vrha reketa. Dovoljno se sjetiti što je Adelman inače radio s krilnim centrima meke ruke – do nedavno sa Scolom, prije toga s Webberom, jednim od najboljih svih vremena, iako nije imao ni približno veliko srce kao čovjek zvan Ljubav.

Wolvesi?

Love će dakle ove sezone biti manje šljaker, više playmaker, iako se ovaj prvi aspekt njegove igre (i karaktera) zasigurno neće izgubiti. Čovjek jednostavno uživa kupiti lopte, ima fantastičan pregled terena što će biti ključno ne samo za razigravanje u postavljenim napadima već i za kontre, a dio igre o kojem se ne priča dovoljno u ligi u kojoj svi postavljaju blokove u kretanju (i onda se - s pravom, da naglasim - čude kad im se svira faul, jer se u 99% slučajeva ne svira), su upravo njegovi savršeni blokovi u pick igri. Lani se izvlačenje sve do trice pokazalo bezgrešnim, a ove sezone bit će zasigurno i više šuta za dva, a i poneki roll.

Wolvesi?

Već samo praćenje njegova razvoja meni je dovoljno, ali ima tu svega. Evo, Wolvesi imaju rotaciju od deset mladih igrača koja će dati dobar odgovor na pitanje koliko će pobjeda ove godine prosuti veteranske momčadi, a i one s tankom klupom, zbog rasporeda. Praktički, Wolvesi bi, samo zbog mladosti i rotacije, po toj logici trebali napraviti korak naprijed. Zatim, tu su i još neiskazani potencijali cijelog niza igrača. Može li Rubio sakriti svoje šuterske manjkavosti u ovom na tranziciju baziranom napadu? I može li uopće biti toliko dobar asistent i obrambeni igrač da opravda minutažu?

Wolvesi.

Može li Beasley biti išta više od šutera iz kuta? Može li Randolph biti išta više od visokog i tankog atlete koji leti po parketu i konačno postati nešto sličniji igrač Marcusu Cambyu i Tysonu Chandleru? Može li Johnson postati solidan šuter iz vana i pouzdani stoper? Može li Wayne Ellington postati specijalist za tri? Nastavlja li Barea sa slashersko-šuterskim majstorijama prethodne sezone? Je li ostalo još životnog soka u Bradu Milleru da ponudi dodatnu visoku pick 'n' pop opciju koja će širiti obrane? Može li Anthony Tolliver biti išta više od još jednog pick'n'pop specijalista? Može li Derrick Williams izbjeći zamke u koje se hvataju tweeneri i izbjeći sudbinu Beasleya te nastaviti s all-round igrama koje je pokazivao na Arizoni?

Wolvesi!

Na desetke pitanja, a ova sezona će dati odgovore na mnoga od njih. Ja ih jedva čekam saznati. Prvi osvrt je već sutra, noćas K-Love i ekipa dočekuju Thunder (i mog novog ljubimca, Hardena, čovjeka za kojega sam kad je dolazio u ligu govorio da mu je budućnost Euroliga), a u ovom nultom dužan sam napisati i poneku crticu o sinoćnjim tekmama, da usput steknete i dojam kako će to izgledati ubuduće.

Celtics @ Knicks

- izgleda da ove godine nećemo gledati obranu Celticsa na nekadašnjoj razini

Rondo će odraditi svoje u pritisku na loptu, Garnett svoje u pokrivanju svih 5 igrača na parketu i ako treba svih onih što sjede na klupi, ali Bass nije fizikalac (što mu se ne može zamjeriti obzirom na to koliku kvalitetu donosi u napad), a na klupi nema nikoga sposobnog unijeti malo vatre i mišića pod koš. Lani su imali ipak Shaqa, Jermainea i Perkinsa. Istina, sva tri su bila načeta, ali mogli iz nekakve kombinacije visokih izvući solidnih 20-ak minuta svaku večer. Mislim, neće Boston odjednom postati šupalj kao Toronto, daleko od toga, ali čak i mali pad obrambene učinkovitosti u konkurenciji Chicaga i Miamia im samo dodatno otežava situaciju.

- izgleda da će ove godine Knicksi konačno imati solidnu obranu

I ne, ne mislim to zato što su doveli Mikea Woodsona da se posveti tom dijelu igre, već zato što Tyson Chandler zna kako se čuva reket. Primjetan je i angažman Amarea u tom dijelu igre, iako je rano govoriti o nekom trendu nakon jedne utakmice. Međutim, Knicksi imaju solidnu obrambenu postavu koju uz Chandlera čine dosadni i dugoruki Jeffries, te tri aktivna vanjska igrača Douglas, Fields i Walker. Jasno, neće s njima istrčavati na parket u komadu, ali mogu si priuštiti trojicu na terenu veći dio večeri što nije loše.

- nemojmo podcijeniti Boston

Ok, Celticsi će se izmrcvariti kroz regularnu sezonu, ali sinoć je opet bilo vidljivo da veterani, kad su potpuno zdravi, imaju u nogama još dovoljno oružja. Garnett, Allen, a bez sumnje i Pierce, još su u stanju odigrati na razini dostojnoj all-star nastupa, stoga ih se itekako treba čuvati u playoffu, bez obzira na kojoj poziciji u njega ušli. Ako se sačuvaju od ozljeda, uz ipak nešto blaži playoff ritam, mogu biti itekako opasni.

- nemojmo precijeniti Ronda

Mali je sinoć briljirao, ali nekoliko pogođenih šuteva iz vana ne znače da je bolji nego ikada, već samo da se vraća na svoju razinu od prije dvije godine. Ne zaboravite da je lani muku mučio s ozljedama (imao je više bandaža po sebi nego Tutankamon i Wade zajedno) i da je ponajvećim dijelom zbog toga odigrao ispod razine na koju smo navikli, pogotovo šuterski. Stvar je jednostavna – obrane mu ostave prostora, a Rondo u punoj formi, kao sinoć, taj prostor koristi za ulaz, asist, ponekad i šut. Lani nije bio u formi, nije mogao napadati koliko bi trebao, češće se odlučivao na šut i tako je ostavljao dojam očajnog šutera, iako je veći dio problema ležao u tome da je bio načeti slasher.

- napad Knicksa je bezidejan

Carmelo je odradio sjajan posao, ali pitanje je koliko dugo će moći izdržati bez beka koji može razigrati. Amare i Chandler nisu dobili previše upotrebljivih lopti, ista se rijetko spuštala u post, što je dovelo do toga da jedan Douglas i Shumpert potežu više od jednog Amarea. Nedopustivo. Bit će zanimljivo vidjeti kako će D'Antoni riješiti ovu dvojbu, a posebice kako će pokrpati vanjsku liniju sada kad se prva opcija s klupe Shumpert ozljedio.

Heat @ Mavs

- Heat je prošao pune pripreme

Kako drugačije objasniti razliku između košarke koju su prikazali oni i košarke koju je noćas prikazalo preostalih 7 ekipa? Nema sumnje da ih je motiviralo podizanje zastave prvaka u Dallasu, rane su itekako svježe, ali nakon ovakvog demoliranja čovjek se mora upitati još jednom u čemu je kvragu bio problem prošle godine? Ne želim vjerovati da nakon mjeseci čekanja netko noćas nije bio motiviran, problem nije želja, problem su nedostatak ritma i treninga. I opet je Miami izgledao kao da iza sebe ima 20 pripremnih utakmica, a ne dvije.

- Spoelstra je konačno shvatio

Pusti ih da trče. James i Wade su konačno slobodni od okova organiziranog napada i igraju nekakvu verziju run'n'gun košarke '70-ih i '80-ih. Presing u obrani, gomila udvajanja, kretanja, pomaganja, a onda u napadu čista improvizacija. Miami Jazz. Ne škodi kada te prati jedan takav šuter kakav je Haslem, sinoć se priključio i Jones, a ne bi bilo loše da se i Bosh konačno prilagodi ulozi vodonoše i pomogne ovoj momčadi, umjesto što pokušava biti nekakva ozbiljna opcija (i onda umjesto ozbiljne opcije ispadne smiješan). Chris Gump. Mislim, nije ni čudo da Heat nije htio potrošiti amnestiju na Millera, izgleda da će im dobro doći u slučaju dotičnog.

Bulls @ Lakers

- Lakersi su ekipa bez glave i repa, ali imaju karakter (za sada)

Njihova izvedba na početku utakmice i u završnicama druge i četvrte četvrtine jasno je pokazala koliko ovoj momčadi nedostaje razigravač i koliko je limitirana. Kobe se trudi, ali sve što je sinoć napravio bilo je sa šuterske strane. Svaki puta kada je pokušao vrtiti napad ili napasti obruč izgubio bi loptu. Treba mu skinuti kapu na fenomenalnom šutu s poludistance, ali primjetno je kako nema više noge za biti slash'n'kick opcija. Obratite pažnju i na gomilu pump fakeova kojima pokušava doći do prostora za šut, kad već ne može driblingom. Gasol s druge strane nastavlja slabašnim igrama iz playoffa, žalosno je da se čovjek takvog talenta pretvara u šutera iz vana, a još je žalosnije njegovo izbjegavanje odgovornosti u prilikama kada je imao doslovno otvoreni šut (a to zašto je često imao otvoreni šut ima veze i s poprilično zbunjenom obranom Bullsa). Što se Mikea Browna tiče, s ovim što je imao na raspolaganju napravio je solidan posao, posebice u obrani. Nakon poluvremena izašli su neki drugi, samouvjereniji i žešći Lakersi (opet, tko zna, možda je i Kobe bio taj koji je vikao u svlačionici zbog mlitavog pristupa). Ova momčad od tri igrača i McRobertsa mogla bi ipak biti opasnija nego što se misli vrati li se Troy Murphy, makar i približno, na razinu od prije dvije sezone kada je gađao trice s preko 40% i kupio desetak obrambenih skokova. Iako mu je prvi šut noćas bio cigla nakon koje ti dođe da staviš kartonsku vrećicu na glavu, sa sve većom minutažom postajao je sve aktivniji u tom šutersko-skakačkom segmentu. Lakersima inače dobrih ruku ne nedostaje, ali nedostaje im igrača koji bi probijali obrane i vraćali povratne.

- gdje je nestala druga postava Bullsa?

Obzirom da je u pitanju prva utakmica, napadački učinak nove postave s Hamiltonom nije loš. Boozer i Noah su primjetno aktivniji, Deng je fenomenalan u svakom pogledu (ne samo da je zabijao kako je htio, već je odradio najbolji posao na Bryantu), Rose je Rose, ali problem je bio potpuni podbačaj druge postave. Napadački ne toliko, Deng svojim ostankom na parketu sakriva dobar dio slabosti, ali postava koja je lani obrambeno gazila protivnike, posebice njihove igrače s klupe, noćas kao da nije igrala. Asik i Gibson više su se zadovoljavali jalovim napadačkim pokušajima nego borbom pod obručima, što ih je na kraju skoro koštalo utakmice. Izvukli su se na račun toga što je prva petorka stvarno odlična, ali Thibodeau će zasigurno imati puno toga za reći klupi na račun pristupa. Tako Bullsi jednostavno ne smiju igrati.

Magic @ Thunder

- Brooks je shvatio

I nastavio tamo gdje je stao u playoffu. Durant je trpao, Westbrook jurišao, a onda su ušla dva čovjeka i sve preokrenula – Harden i Collison. Klupa Magica, a tako i klupe većine ostalih momčadi u ligi, jednostavno ne može kvalitetom odgovoriti na igrača poput Hardena koji realno nema što raditi u drugoj postavi, niti na Collisonovu energiju. Tu je Oklahoma napravila razliku koju je održavala do kraja. Ogroman plus Brooksu ide i zbog toga što je u završnici ne samo ostavio Hardena na parketu, već i loptu u njegovim rukama, a to je pak omogučilo Durantu i Westbrooku da samo jurišaju gore-dolje i uništavaju obrane.

- Perkins je živ

Uz Durantovu još jednom pokazanu nepodnošljivu lakoću zabijanja, Hardenovu ulogu trenera na parketu i Collisonovu borbenost, četvrti junak Thundera bio je dobri stari Perk. Konačno zdrav opet je podsjetio na onog borca pod koševima koji može igrati 30-ak minuta, patrolirati reketom i ne štetiti momčadi u napadu. Čovjek je idealan upravo u sudaru s ovakvim momčadim koje imaju dominantnog centra, jer je praktički sam, u najboljoj maniri Jasona Collinsa, zaustavio Dwighta. Time je odluka Bostona da ga se tek tako odrekne još manje razumljiva, obzirom da oni s Orlandom igraju između 3 i 11 puta po sezoni.

- Ryan Anderson je igračina

Nije bilo sumnje da je mali sjajan u širenju reketa, ali ono što je pokazao u obrani i skoku tijekom cijele utakmice ne daje više mjesta sumnji – radi se o legitimnom NBA starteru. A o njegovom šutu ne treba trošiti riječi, može zabiti 20 kad se sjeti. Ne samo da ga obožavam zato što je bijeli brat koji će uspjeti naći mjesto pod suncem u ligi u kojoj su fizikalije postale važnije od igre, već i zato što se odluka da ga moram imati u obje fantasy ekipe pokazala izuzetno lukavom. Good job, Gee.

Clippers @ Warriors

- Mark Jackson ima sreće

Utoliko što je bez puno mudrovanja dobio bolju momčad pod košem od lanjske iz jednostavnog razloga što su Biedrins i Lee zdravi. A to znači da opet ima kvalitetan skok, što lani nije bio slučaj, opasnu opciju u pick igri (Lee je trpao pored Griffina kao da je ovaj Saša Pavlović) i kvalitetnog blokera ispred obruča. Biedrins je bio rastrčan i aktivan toliko da je Van Gundy u jednom trenutku rekao da izgleda kako čovjek opet voli košarku.

- Mark Jackson nema sreće

Steph Curry djeluje pokretljivo kao veteran iza kojega je 15 sezona NBA mučenja, a ne igrač treće godine. Monta je pak i dalje Monta, combo bek zadužen za instant koševe prisiljen igrati 40 neučinkovitih minuta. Bude li Stephov gležanj ovakav problem cijelu sezonu, to će značiti previše Ellisa, a previše Ellisa znači da sve dobro što po novome donose Lee i Biedrins praktički nema nikakvu vrijednost u vidu napretka.

- Clippersi nemaju rotaciju pod košem ni u tragovima

Jordan je sjajan u ovoj ulozi čuvara obruča, što je neophodno pored Griffina koji nedopustivo pliva u obrani jedan na jedan. Problem je što Jordan ne može igrati 48 minuta, a trebao bi obzirom da se treći najbolji visoki Clippersa zove Brian Cook. Ovaj dugonja je još uvijek iznenađujuće solidan kada treba raširiti reket šutom iz vana, ali zaboravite na obranu i skok. Uglavnom, s ovakvom rotacijom pod košem Clippersima je uzalud sva genijalnost Chrisa Paula, energija Blakea Griffina i iskustvo Billupsa. Pod hitno moraju nešto poduzeti, samo problem je sljedeći – trejdaju li Mo Williamsa za visokog, na vanjskim pozicijama javit će se problem rotacije sličan ovome što sad imaju pod košem.

7Mar/1113

THE FRS RANKINGS, PART TWO

Posted by Gee_Spot

KVAZI-IZAZIVAČI

05. SPURS

Jedan veliki trener, i ne, ne radi se o Ericu Spoelstri, jednom davno je rekao kako iz pobjede možemo naučiti redak, a iz poraza knjigu. I to je otprilike priča ove sezone Spursa. Imaju daleko najbolji omjer u ligi, ne gube utakmice od slabijih protivnika, igraju regularnu sezonu u rijetko viđenoj konstanti forme (posebice šuterske). S druge strane, porazi koje se pretrpili bili su posebno bolni. New Orleans ih pregazi lakoćom kad god poželi, a protiv Dallasa, Orlanda, Bostona i sada Lakersa praktički nisu ni bili u igri nijednom tijekom susreta.

Što nas dovodi do jednostavnog zaključka – San Antonio je momčad stvorena za regularnu sezonu. Ozbiljne playoff momčadi jednostavno ne gube takvom lakoćom od protivnika iz iste klase. A upravo susreti s takvim protivnicima jasno ukazuju na to da su Spursi ipak za klasu ispod, ako se uopće nešto tako može reći za momčad koja skuplja pobjede ovim tempom.

Drug Sickre je već nakon nekoliko utakmica složio konstrukciju koja i nakon tri četvrtine sezone drži vodu – Spursi su postali potpuna inverzija samih sebe. Godinama su maltretirali Sunse i Mavse u playoffu, igrajući regularnu sezonu taman toliko koliko je potrebno, čuvajući se za playoff. Danas su oni ti Mavsi i Sunsi, momčadi koje gaze u regularnom dijelu nadajući se da će prednost domaćeg terena, samouvjerenost koja dolazi s pobjedama i uigranost biti onaj potrebni plus u doigravanju.

Nažalost, to se neće dogoditi. Previše dugo smo gledali ovakve momčadi koje igraju lijepu košarku, koje su na izgled sjajne, kako padaju u momentima kada odlučuju fundamenti NBA igre - tko je u stanju sebi lakše kreirati šut i tko je u stanju kvalitetnije omesti protivnika u istoj radnji.

Spursi su kao prvo manjkavi na razini talenta. Sjajni Popov sistem i profesionalnost ovih igrača omogućuju im da učinkovitošću nadoknade manjak individualnog talenta, ali kao što su pokazali susreti s vrhunskim obranama, ta taktika pali do određene mjere. Ginobili je fantastičan, ali nakon njega i Parkera Spursi nemaju trećeg igrača. Tim Duncan danas nije ništa više od solidnog igrača zadatka i to je onaj ključni moment ove sezone, njegov pad pod teretom godina.

Kao drugo, nisu u stanju igrom kroz post olakšati vanjskim igračima. Koševe iz reketa zabijaju prvenstveno na račun volje, tu su i Duncan i Blair izuzetni, ali osim toga nemaju ništa. Nemaju igrača koji može odigrati leđima, nemaju igrača koji može napasti, čak nemaju ni visokog koji može razvući reket. Ako stavimo na stranu Bonnera koji je apsolutni freak, najbolji tricaš lige zarobljen u tijelu bijelog balvana, jedino je dobri stari Dyce donekle onaj klasični visoki koji može pomoći u skoku i obrani i usput još nešto pogoditi s poludistance. Sve se dakle vrti oko slash 'n' kick igre Manua i Tonya, sjajne realizacije i neprestanog kretanja.

Dakle, niti je taj napad tako sjajan kako se čini onih večeri kada zabijaju iz vana s preko 50 %, niti je obrana toliko moćna (opet su problem visoki igrači, odnosno njihov nedostatak – Spursi ne mogu braniti rasnog centra, mislim jedan Bynum je protiv njih izgledao kao križanac Chamberlaina i Russella). Tko živi od šuta, umire od šuta. I to je jedina istina, pogotovo ako nemaš vrhunski skok ili top 5 obranu na koju se možeš osloniti.

06. HEAT

Neopisiv je užitak pratiti ovu sezonu, a najvećim dijelom za to su zaslužni upravo momci iz Miamia. Liga je krcata talentom, imamo više sjajnih momčadi nego se itko mogao nadati, ali najveći začin svega su porazi samoproglašenih veličina, trojice momaka koji su toliko dugo slušali hvalospjeve da im nije jasno kako to da je život odjednom postao ovako težak i gorak.

Što je najblesavije od svega, objašnjenje je tako jednostavno, samo što ga oni nisu u stanju jasno vidjeti zasljepljeni vlastitim lažnim sjajem. Da nisu takve egoistične rock zvijezde koje vjeruju u vlastitu besmrtnost i nepogrešivost, Bron, Dwyane i CB bi vrlo brzo shvatili da jednostavno nemaju dovoljno talenta kao momčad.

Jebiga, znam da im to neće biti lako prihvatiti pošto vjeruju da svaki od njih vrijedi barem za trojicu, ali činjenica je kako danas bez četiri klase nemaš što tražiti na vrhu. Njih je samo troje, a nemaju čak ni poštene igrače zadatka uokolo. Sve što im treba da osvoje naslov idućih 6 sezona u nizu su jedan Perkins ili Chandler pod košem te jedan Jason Kidd ili Chauncey Billups na playu. Kvragu, sumnjam da bi imali išta protiv Kirka Hinricha ili Jameera Nelsona, bitno da gađa tricu s oko 40% i da je u stanju odigrati solidno na svojoj poziciji na obje strane terena. Takav balans omogučio bi im da budu stvarna Velika Trojka i da se nekako suprostave Velikim Četvorkama Bostona i LA-a.

Ovako, tko im može zamjeriti? Pod košem im se šeta tko želi, nemaju igrača koji je u stanju napraviti grubi faul, potući se, vikati. Uz tako otvoreni reket koji se uvijek da eksploatirati, drugi ogromni minus im je nedostatak šutera. Mike Millera su ozljede totalno izneredile, James Jones je toliko jednodimenzionalan igrač da ga se ne vidi na terenu ako ga gledaš u profilu, tip bi morao gađati valjda 80% da nekako nadoknadi sve one druge aspekte igre u kojima ne sudjeluje, a Mario Chalmers jednostavno nije NBA igrač.

Mike Bibby je stoga pojačanje, njegov šut je plus, njegovo iskustvo i košarkaški IQ također, ali obzirom na njegovu nepostojeću igru u obrani koju ne mogu sakriti zato što nemaju zatvoren reket, to pojačanje teško da se može osjetiti ove sezone, odnosno dok god ne nabave nekoga s pulsom za gurnuti ga pod koš.

Zato i uživam ovoliko u svemu ovome što se događa, jer je košarka još jednom odnijela pobjedu. Jer igraju 5 igrača po 48 minuta i svaka lopta je važna. Svaka rotacija, svaka sekunda. Trojica jednostavno nisu dovoljna, ne u kontekstu lige krcate sjajnim momčadima.

Stoga je važno samo izdržati. Mislim, nije da sva trojica nisu navikla na poraze u playoffu - ako maknemo Wadeov naslov njihove karijere nisu ništa drugo nego gomile razočaranja. Treba ostati hladne glave i čekati da se ovaj roster nekako poboljša ili da barem bude zdrav (iako ih ne Haslem ni zdravi Miller ne bi kompletiratili, zasigurno bi im donijeli barem nekoliko pobjeda više u ovim derbi utakmicama). Jer fizičke prednosti koje imaju i razina talenta koju posjeduje svaki od njih troje uvijek će omogućiti da kreiraju prilike za koš i da smetaju protivniku, odnosno omogučit će im iznadprosječni napad i obranu.

Međutim, tu se javlja i jedan drugi moment. Da li je ova momčad u stanju čekati? Jer, sve ovo što smo gledali ovih dana, u ovom nizu poraza, govori nam da se radi o psihički labilnoj skupini ljudi koji ne vjeruju ni sami sebi, a kamoli jedan drugome. Dok Wade još možda i zna nešto o čvrstoći, LBJ i Bosh su svoje karijere uglavnom proveli pucajući u ključnim trenutcima. To je uvijek bio lakši izlaz nego prihvatiti da ti treba pomoć. Ono, okriviš situaciju, pukneš i ideš dalje. Samo što sada uzmaka nema.

Zajedništvo i kemija javljaju se kroz utakmice. Bullsi su ove sezone dodali 8 novih igrača, ali su kroz utakmice, kroz pobjede i poraze, postali klapa koja je spremna poginuti zajedno. Nije na odmet ni to što ih vode tako jednostavni i bistri momci kao što su Rose i Noah, dvojac potpuno neopterećen egom, koncentriran samo na pobjeđivanje.

Miamieva jezgra pak ima kemiju van terena koju su pokušali prenijeti na parket. Nisu bili svjesni da NBA nije Olimpijada ili SP, gdje imaš Carmela da zabije zadnji šut, Dwighta pod košem, Paula ili Derona na playu te igraš protiv uglavnom ekipa koje su na sveučilišnoj razini. Očito je da nisu računali na to da su odnosi izvan košarke, na tulumima i rekreativnim okupljanjima, nešto sasvim drugo od onih koji nastaju u svlačionici.

Tako da ova momčad trenutno jednostavno nema karakter. Ona praktički i nije momčad, jer još nema izgrađen identitet. Simmons koristi izraz Tajna, kako bi opisao momčadi koje su shvatile što je sve potrebno za biti na vrhu. Znati Tajnu znači znati da je momčad iznad svega, da su svi jednako važni, da svaki pojedinac ima svoju ulogu bez koje se jednostavno ne može.

Karakter koji je Miami za sada pokazao uglavnom se vidi na papiru. Igrači su se odrekli nešto novca, a znali su da se odriču i dijela slave. To su sve pozitivne stvari. Spoelstra je sjajan kada treba pričati. Govori samo prave stvari. Samo, na terenu se ništa od te pozitivnosti ne vidi. Svi igraju kao i do sada, samo što imaju manje loptu u rukama te su iz toga razloga manje učinkoviti. Najluđe od svega, zamijeni Wadea Rayom Allenom ili Jamesa Pierceom i imaš bolju momčad. Zašto? Pa samo zato što su ova dvojica nadmoćni šuteri, a to je upravo taj segment igre koji im nedostaje. Mislim, što ti vrijedi izboriti poziciju za šut lakoćom kada ga ne možeš zabiti?

Kada gledaš Boston ili Dallas, pa čak i Spurse, vidiš momčad koja se igra košarke. Vidiš igrače koji se kreću, dodaju, izgledaju kao da uvijek znaju gdje trebaju biti. Kada gledaš Heat, gledaš igrače koji se bolno trude igrati, a uglavnom se međusobno sudaraju. Njihova igra ne izvire iz njih, ona ne teče, ona je u stalnom grču jer sve što vrte oni vrte ne zato što vjeruju u to što rade, već da bi mehanički odradili radnje za koje pretpostavljaju da ih čine ekipom.

Ono, ako je jedan Kobe postao timski igrač, mogu to i ova trojica. Samo trebaju naučiti biti korektiv jedan drugome, a ne smetnja. I ja bih još dodao da im na odmet ne bi bio i trener koji zna što radi. Spolestra može govoriti što hoće, ali govor tijela odaje čovjeka koji nema rješenje. Znoji se i radi grimase kao Flip Saunders, zove minute odmora bez rezona, rotira igrače bez smisla. Lovi u mutnome.

Sigurno da ovako labilni igrači koji trebaju podršku i podsjetnik da su muškarci, ne mogu iz njegovih postupaka dobiti sigurnost. Spoelstra možda zna sve o košarci, ali nije psiholog. Odnosno, koristi se jeftinom popularnom psihologijom, dok ovoj momčadi treba dobar stari tiranin poput Rileya koji će joj nešto i pokazati. A da ne govorim da momčad vodi kao aristokraciju, s tim stalnim izolacijama za Jamesa u zadnjim sekundama, umjesto da je vodi kao meritokraciju, da pravo na zadnji šut ima jedan Wade koji je to zaslužio svime što je do sada napravio u karijeri ili čak i jedan Bosh koji ima mekšu ruku od Jamesa.

Nedostatak talenta riješit će se vremenom, ali nedostatak karaktera, smislene igre i vlastite filozofije neće, jer sve to treba graditi. Spoelstra mi jednostavno dijeluje kao netko tko to nije u stanju, vječni pomoćnik koji je dovoljno inteligentan da zna kako bi trebalo voditi momčad, ali koji jednostavno u sebi nema onu karizmu koja će tu teoriju iznijeti na površinu.

07. MAGIC

Većina trenera u NBA je smetnja, ali Van Gundy je primjer manjine koji svoju momčad čini boljom. Može vam ići na živce njegova teatralnost, ali praksa sve govori – Magic je u borbi za sam vrh iako su opet promijenili glavne pomoćnike Howardu, ovaj put usred sezone. Obrana je uvijek pouzdana, čak i uz toliku hrpu igrača u rotaciji koje teško možemo nazvati kvalitetnima u tom segmentu igre. Da ne govorim da je upravo on najzaslužniji za procvat dva sjajna igrača zadatka kakvi su Anderson i Redick, koji bi u rukama nekoga drugoga danas možda bili čak i van lige.

Ono gdje naravno ni Van Gundy ne može ništa je razina napadačkog talenta. Iako je Howard danas stvarno vrhunska opcija u postu, oko njega nema igrača sposobnog kreirati napad za sebe ili ostale na razini barem graničnog all-star igrača. Gomila je solidnih košarkaša na rosteru, ali kad upravo igrači zadatka poput Andersona i Redicka zasjenjuju sve te mnogobrojne druge i treće opcije, sve postaje jasno. Dwight i Stan trebaju pomoć, puno, puno više nego je treba Heat. Ono što je kod njih sjajno je to što nikada nećete ćuti da plaču nad svojom sudbinom. Bar ne nakon utakmice.

Uglavnom, prošlo je dovoljno vremena i sada sa sigurnošću možemo reći da je i zadnji mega-trade Otisa Smitha bio potpuni promašaj. Richardson i Turkoglu su prosjećni igrači, nikako ne legitimna druga i treća opcija. A bez toga se nemaš čemu nadati. Arenas je pokojni, a o mrtvima sve najbolje, uz napomenu da će njegov i Hedin ugovor visiti kao uteg oko vrata ovoj momčadi godinama. Imati temelj poput Howarda i onda ga nadograditi takvim klimavim zidovima ne može se nazvati pametnim poslovnim potezom. S druge strane, ni ulazak među 8 najboljih momčadi nije tragedija. Ali tragedija je što svi putokazi upućuju da budućnost ne donosi nikakva poboljšanja.

08. THUNDER

Dovođenje Perkinsa jedan propustan reket barem na pola utakmice pretvara u minsko polje što je apsolutni korak naprijed. Dovoljan za konačni pomak među velike dečke, iako ostatak njihove igre i dalje ostaje pod velikim upitnikom. Sam Presti je složio idealnu momčad, s dva rasna all-star igrača koji mogu sve na terenu, uz potencijalnu treću i četvrtu opciju u Ibaki i Hardenu. Okružio ih je s gomilom korisnih igrača zadatka. Potencijal dvojca Perkins-Ibaka u obrani je strašan, ali napad će postati vrhunski onoga trenutka kada i ako se Ibaka nametne kao legitimna opcija.

Pitanje je samo hoće li ova momčad znati to iskoristiti. Jer, ako smo išta do sada naučili od Thundera, to je činjenica da imaju jedan od najmanje učinkovitih napada u ligi. Zabijaju dovoljno, ali za razliku od ovih momčadi ispred njih, rade to na pogrešan način. Nije problem u tome što Westbrook i Durant jednostavno šutiraju previše, iako je i to kontraproduktivno jer se kosi s postulatima pobjedničke košarke po kojima svaki igrač mora imati ulogu na oba kraja terena (bit će zanimljivo vidjeti hoće li Brooks uvesti pravilo Doca Riversa koji je uredno izvlačio Perkinsa iz reketa kako bi ovaj prebacio loptu s jednog krila na drugo, a sve pod motom da u svakom napadu svaki igrač mora dodirnuti loptu), već u tome što uzimaju loše šuteve.

Istina je, obojica su toliko fizički dominantni da su u stanju zabijati i bez ikakve pomoći, ali za postati elitna momčad trebat će ponekad odigrati i akciju. Recimo neku u kojoj će Durant dobiti loptu u čistoj situaciji ili neku u kojoj će Westbrook zavrnuti loptu otvorenom suigraču umjesto da se probija kroz zid.

Uglavnom, Presti je napravio sve što je trebao, okupio je momčad strašnog potencijala u svim segmentima igre. Pojedinačni razvoj igrača i stvaranje identiteta sljedeći je korak, a za njega će odgovornost morati preuzeti trener i njegovi pomoćnici te igrači sami. Kao i ekipi okupljenoj u Miamiu, i ovim momcima košarka je jednostavna, ali dok ne shvate da treba poštovati neka pravila, igrati zajedno u oba smjera ostat će tek neiskorišten potencijal. Strašan potencijal, ali neiskorišten.

30Nov/101

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

Sinoć sam valjda prvi put nakon Svjetskog Prvenstva sjeo pred televiziju da pogledam jednu nogometnu utakmicu. Ono, bez laptopa sa strane, bez knjige u krilu, bez namjere da zaspem u fotelji. El Clasico, ta gomila hypea, ali i valjda ono najbolje što nam jedna igra može ponuditi.

I nije bila loša tekma, stvarno je ta Barcelona nešto posebno. A opet, zakasnio sam na drugo poluvrijeme jer sam tražio po netu što ima novoga o trenerskoj situaciji u Miamiu. Naravno, treći i četvrti gol Barcelone nisam ni vidio jer sam uredno zakljucao dok sam ležao na podu u pokušajima da oponašam Stevea Nasha i njegovo ravnanje kralježnice.

Ne želim reći da nije bilo zanimljivo, ali opet moram naglasiti jednu ogromnu razliku između košarke i bilo kojega drugog sporta. Možda sam potpuno subjektivan u svom fanatizmu, ali nema šanse da se jedni nasuprot drugima nađu Lakersi i Celticsi, Real i Barca NBA lige, pa da nam ponude nešto drugo osim klasika.

Ne el clasica, već pravo pravcatog klasika u kojem neće biti ni trenutka dosade, u kojem će iznenađenja i obrati biti češći nego na početku ljubavne veze ili Pinolova romana. Takvih klasika smo se imali prilike nagledati proteklih dana. Koju god kombinaciju da spojiš, jedna vrhunska NBA momčad i druga vrhunska NBA momčad daju vrhunsku košarku.

Jazz-Lakers, Lakers-Bulls, Spurs-Mavs, Mavs-Heat (Heat ima jednu posebnu draž). Bilo da Deron Williams leti kroz obranu Lakersa kao da ne postoji, bilo da Kobe spaja ludu seriju dok se bore na licu Raje Bella svakim skok-šutom čine sve veće i veće. Bilo da Steve Blake i Matt Barnes postaju junaci, bilo da Joakim Noah i Taj Gibson igraju najbolju obranu u paru još od partnerstva Carlosa Gammere i Celsa Ayale na SP-u u Francuskoj. Bilo da George Hill vuče Spurse dok se Timmy gega po terenu, bilo da Jason Kidd djeluje kao da ima 19 godina iako više šeta nego trči. Bilo da James, Wade i Spoelstra svima nama pred očima djeluju kao Kina, Amerika i Sjeverna Koreja (Bosh je Tajvan u tom slučaju). Bilo da Tyson Chandler odjednom igra kao kombinacija Dwighta Howarda i Roberta Parisha.

NBA je zakon. Košarka je zakon, ali zaboravite na trenutak na naše potrebe da sve gledamo idealistički, zbog čega i patimo u životu umjesto da uživamo u onome što imamo. Zaboravite na karaktere, nesavršene i sjebane produkte odgoja i socijalizacije, zaboravite na novac, slavu i bahatost. Zaboravite na loše trenere ili dobre trenere koje nitko ne sluša. Maknite se od vlastitih stavova, krivog i pravog puta. I samo uživajte u onome što je apsolutno najvažnije – talentu.

Zovite ga individualnim, zovite ga kolektivnim. Zovite ga kako god hoćete. Zovite ga spletom okolnosti, rezultatom konteksta. Ali, činjenica je da NBA liga, iako možda na prvi pogled ne djeluje tako jer imamo dvije ekipe za koje smo gotovo sigurni da ćemo ih gledati u Finalu što nužno mora ostaviti neki trag na percepciju šire slike, dakle, da NBA liga nije imala ovakvu razinu talenta još od zlatne sredine 90-ih, kada su sjajne ekipe Bullsa, Sonicsa, Knicksa, Rocketsa, Jazza, harale ligom.

Talent je na neko vrijeme bio zamijenjen čudnim likovima koji ga nisu znali staviti u službu igre, likovima kojima je individualno pravo da s tim talentom rade što žele bilo važnije od toga da ga iskoriste. Bilo je to deset gadnih godina u kojima su eksplozija novca, povećani interes javnosti, marketing, nikada veći bazen radne snage (zbog igrača koji su preskakali sveučilište i igrački razvoj te zbog dolaska stranaca) stvorili nešto potpuno novo. Kaos. Globalizacija i slom burze u jednome.

Ali, danas iz toga kaosa izrasta novo zlatno doba košarke, jer danas su svi svjesni da talent daje šansu, a da je rad pretvara u stvarnost. Europljani više nisu meki, momci iz geta više nisu divlji, a svi skupa su fokusirani samo na to da odigraju najbolje što mogu iz večeri u večer. Jedan nesretni lik poput DeMarcusa Cousinsa danas je iznimka, ne pravilo. I kada ga sutra zbog vlastitog nedostatka inteligencije proguta mrak, nitko neće biti kriv nego on sam.

Međutim, poanta je da nitko neće ni primjetiti njegov nestanak jer liga je toliko krcata talentom da jednostavno ne stignemo obraćati pažnju na one koji svoje talente ne uspiju realizirati. U vremenu smo obilja, barem kada je košarka u pitanju. Uživajmo.

14.9 & 14.2

Možda statistika nije toliko važna, ali prilikom pogleda na prosjek skokova Kevina Lovea u 17 utakmica, odnosno prosjek asista Rajona Ronda u 13 susreta, ne mogu da se ne sjetim onih prijašnjih dana u kojima su ovakve brojke bile normalne. Kad smo zadnji put imali ovoliko skakača iznad 10, odnosno ovoliko asistenata oko 10?

Nije razlog samo ni promjena pravila koja omogućuje bržu igru, samim time i više napada, već prije svega talent. Pokušajte složiti listu deset najboljih playmakera. Ludo. Nije slučajno Kevin Love ostvario prvu 30-30 tekmu još tamo od Mosesa Malonea, niti skuplja 20-20 utakmice kao da je Kareem Abdul-Jaabar.

Nije Rondo slučajno na prosjeku neviđenom od Stocktona. Oni stvarno jesu na toj razini. U nekim dijelovima igre, naravno – Rondo neće nikada biti šuter kakav je bio Stockton, niti će Love ikada biti post igrač kakav je bio Kareem, ali poanta i nije u tome da budu njihove kopije. Poanta je u tome da su oni originali i da su sada i ovdje. Ne propustite ih pogledati, jer za 20 godina možda baš o njima budemo pričali kad se okupimo na godišnjem sastanku liječenih košarkoholičara.

SPOELSTRAZADA

Naravno, uz svu ljepotu loptanja pod obručima, ni ono što se događa uokolo njih nije za baciti. Dapače, Miami nam je ponudio dodatnu zabavu, ponudivši nam svoje probleme na pladnju i tako učinivši ovu sezonu još zanimljivijom.

Heat se toliko secira svakodnevno da nema smisla pokušati reći išta pametno jer vjerovatno smo svi već negdje čuli sve moguće scenarije, ali činjenica je da igraju ispod svake razine na oba kraja terena (za svaki slučaj, ako netko već nije pročitao evo link na sjajni tekst Woje o LBJ-u - ako je netko propustio ovaj nešto stariji tekst nek' uživa u seciranju Kralja nakon kojega se pitaš nije li James Woji napravio nešto osobno kada ga ovako dobro poznaje, šta ako je Wojo taj koji noću grije mamu Gloriju umjesto Delontea - a evo i link na podcast u kojem Simmons i Le Batard pričaju o Heatu).

Kada stvari ne funkcioniraju netko mora snositi odgovornost, a LeBron James je odlučio da taj netko bude trener Spoelstra. Ovako rano pokušati baciti trenera pod vlak stvarno je jadno čak i za njega, od kojega smo navikli na svinjarije.

Problem je samo što to nije rješenje. Čak i ako James uporno odbije prihvatiti odgovornost za dio krivice, odlazak Spoelstre neće ništa riješiti. Uostalom, tko može garantirati da čak i jedan Riley na klupi može od Jamesa napraviti muškarca? Čovjek ionako vjeruje da je veći od košarke i života uopće, pa zašto bi se onda mijenjao pred jednim Rileyem?

Problem s Jamesom nije talent ili stil igre, pa čak ni njegov odnos prema suigračima. Možda emocionalno nije u stanju uspostaviti odnos povjerenja i prijateljstva zbog svoga ogromnog ega, ali uvijek će ti dodati loptu ako si otvoren, a to je jedino bitno.

Problem s Jamesom je to što funkcionira samo kada su stvari idealne. Čim nisu, počne se ponašati poput razmaženog dijeteta. Njegov um uvijek i u svakoj situaciji traži izliku. Nagledali smo se toga s Michealom i Kobeom, jednostavno svi ti igrači nad kojima je instalirano to posebno povećalo masovne histerije puno više pažnje posvećuju svojoj temperaturi, uganutom gležnju, udarenom laktu.

Kao da dodatno moraju naglasiti svoju veličinu time što će i protiv takvih izazova naći načina da se izdignu kao najbolji. Međutim, dok su Micheal i Kobe stvarno sa svakim izazovom bivali sve veći i zreliji, LeBron je još uvijek isti onaj klinac okružen srednjoškolskom ekipom koji ne kuži da veličina nije samo u tome da ukazuješ na prepreke, već da ih i preskačeš.

Sada je imao šansu to napraviti, došavši u ekipu u kojoj nije morao biti glavni mogao se posvetiti skoku, obrani, asistiranju. Samo, očito nije tako zanimljivo biti ni Pippen ako stvari ne idu kako si očekivao.

Zato je ovaj put uloga gležnja i lakta namijenjena treneru. Spoelstra je kriv zato što nas previše drži u igri, zato što nas krivo postavlja u napadu, zato što se uopće ne trudimo u obrani. Svi smo igrali hakl s takvim ljudima barem jednom u životu – jednom ga ne vidiš i ne dodaš mu loptu i odmah se prestaje truditi, razina energije mu pada, a tebi pada volja za igrom jer ti netko upravo siše sav gušt iz nje.

Jamesu treba psiholog, ništa više. Sad ćemo vidjeti koliko su i Riley i Spoelstra u tome dobri, ali vidjet ćemo i od kakvog je materijala stvarno Wade. Jer, ruku na srce, da on ne igra ovako očajno kako igra (iako dobar dio toga možemo pripisati ozljedi, činjenica je da Wade ničim nije pomogao Jamesu da se osjeća bolje i obrnuto), Miami bi danas možda imao puno bolji score i pričali bi tek o tome kako ih čeka još puno posla, a ne kako su gotovi nakon 18 utakmica.

Mislim, ovo je preluda situacija. Sve bih dao da mogu biti u Spoelstrinoj glavi, jer valjda je i njemu jasno na kakvom se raskrižju nalazi. Osjete li igrači strah, rastrgat će ga, može zaboraviti da će ikada biti trener. Uspije li se nekako nametnuti, pokaže li se dovoljno inteligentnim da balansira između svih ovih egomanijaka, možda stvarno postane jedan od najvećih svih vremena. Od skromnog sveučilišnog košarkaša preko video-skauta do hall of famea. Priča za film.

Zamislite i tog nesretnog Bosha. Wade i James održavaju zajedničke presice, prezentiraju se kao lideri. Gdje je treći super-prijatelj, onaj kojega ste tako vjerno vukli uz sebe dok ste se slikavali i reklamirali, usprkos tome što smo ga mi zvali Bat Girl? Kako se on osjeća danas kada je očito da će se morati boriti za svoje mjesto pod suncem i da je na hranidbenom lancu bliži Ilgauskasu i Arroyu nego dvojici šefova?

Kada i kako će James i Wade uopće profunkcionirati? I mogu li? Mene je strah iz više razloga. Jedan je Jamesova glava, kao što smo već rekli. Drugi je Wade. Umjesto da posluži kao glas mudrosti, Wade izjavljuje najveću glupost ikada – dajte nam više izolacija (uostalom, pročitajte o tome nešto više na Heat Indexu koji mi se sve više sviđa, da nije njega gdje bi čovjek saznao što će se dogoditi u sljedećoj epizodi najdraže sapunice, ipak imaju smisla svi ti novinari).

Praktički, ispada da ni jedan ni drugi uopće ne žele napustiti svoj dosadašnji stil igre kako bi se malo žrtvovali za opće dobro. Uvjereni u svoju veličinu, oni će dijeliti lopte međusobno (možda je bolje reći da ći ih brojiti) dok će ostali stajati uokolo i gledati. Ne kuže zašto nešto, što je do sada donosilo rezultat, ne bi moglo funkcionirati i ubuduće, potpuno nesvjesni toga da na svijetu postoji još netko osim njih samih.

Sad, ne može biti gore nego što je bilo do sada, zar ne. Samo, ako smo išta naučili svih ovih godina, to je da svaki igrač ima svoju ulogu. Ono što je Spoelstra pokušao u startu bilo je stvoriti prostor kako bi House, Arroyo, Ilgauskas, Jones i ostali što lakše dolazili do poena.

Oni su to i radili. U skladu s mogućnostima, jasno. Ovakva pratnja ne može bolje, ali bit i nije bila da svi oni odjednom postanu all-star klase, već da budu dio momčadi. Po ovome kako su to zamislili Wade i James, momčad su oni, ostali su nebitni.

Znamo kamo vodi ovakvo razmišljanje. Stoga, opustimo se i uživajmo u trenutno najboljoj sapunici na malim ekranima, sapunici čiji sljedeći nastavak zvan Miami @ Cleveland (emitira se u četvrtak, 2.12.) donosi nova neočekivana uzbuđenja (ako pitate Sama A. Smitha, ono što nas čeka su pištolji u torbici dame koje sjedi iza klupe Miamia, Riley u invalidskim kolicima te James kojega otimaju brđani Ohia i drže ga zatvorenog u kolibi).

U međuvremenu nudim dva rješenja kako bi se izvukao maksimum iz trenutne situacije. Mislim, kad treneri mogu biti svi osim trenera, zašto ne bi i blogeri. Prvo je genijalno i nije mi jasno kako ga se Riley i Spoelstra još nisu sjetili. Dakle, ako James i Wade ne mogu zajedno i žele loptu u 1 na 1 situacijama, zašto ih ne bi koristili svakoga po 24 minute?

James se ionako žali da igra previše, a ovako bi svi bili zadovoljni. Em bi igrali taman koliko treba, em bi cijelo vrijeme bili glavni na parketu. Plus, tko bi mogao braniti 24 minute Wadea u punoj snazi, u stalnim jurišima na koš? Isto vrijedi i za Jamesa.

Ovo je čista logika. Jednu večer Wade otvara u neparnim četvrtinama, sljedeću LBJ, tako da obojica imaju dovoljno prilika za biti heroji i liječiti svoje komplekse. Praktički, svaki može dobiti i svoju prateću četvorku (biraju ih prije tekme kao na haklu, s tim da Veliki Z uvijek ide s Jamesom), jer ostali ionako neće služiti ničemu. Garantiram da ovakvim sistemom igre momčad Heata ne bi izgubila od Indiane.

Drugo rješenje je manje genijalno, ali poslužio bi se njim u slučaju nužde. Miami ima rupu pod košem, fali još jedan šuter iz vana, a ne bi zgorega bilo imati i igrača u postu i malo boljeg playa za prenijeti loptu? Nema problema.

Jamesa jednostavno pošaljete u Cleveland u zamjenu za Varejaoa, Gibsona i Hicksona. Možemo dodati još ponekoga ne bi li se dokopali i Williamsa. Eh, moj McGee, nije ti neka fora. Nije, slažem se, ali problem je što se uopće ne šalim. Zamisli Wadea i Bosha u screen and roll situacijama, oko njih Gibson ili Mo Williams, dok leđa čuva Varejao, a Hickson čeka priliku na klupi. Zar ovaj roster na račun čvršće obrane, boljeg skoka i boljeg šuta ne bi imao bolji score od ovoga kojega trenutno ima Miami?

Da, ali što bi Cleveland s Jamesom? Pa bio ono što smo očekivali na početku sezone – najgora momčad u ligi.

TURCI

Opet osvajaju svijet. Na stranu to što rođenu majku više ne vidim iako živimo pod istim krovom jer oka ne odvaja od Okura iz Šeherezade (koji nema nikakve veze s Okurom iz Utah Jazza koji je ujedno glumio u seriji Seks i Grad), ali što kažete na dva Turska centra koji igraju solidne role u vrhunskim ekipama?

Semih Erden i Omer Asik nisu ništa više od četvrtog visokog u rotaciji koji će dobiti 10 minuta po večeri, ali poanta je da su u tome što jesu - sjajni. Iako nisu atlete, nemaju čak ni nekakav solidan šut s poludistance, nisu blokeri, ono što imaju je srce i vrhunski pristup.

Nedostatak brzine i pokretljivosti nadoknađuju vrhunskim postavljanjem u obrani i napadu koje uvijek rezultira ili izborenim napadačkim faulom u obrani ili izborenim prekrašajem i slobodnima u napadu. Ukratko, korisni su usprkos svim limitima. I to u ekipama koje se bore za vrh.

U biti, ne bi me čudilo da u nekom poprilično realnom scenariju dobijemo jedan poprilično genijalan pod-zaplet Finala Istoka. U sudaru Bostona i Chicaga koji je svakim danom sve realniji, početkom druge četvrtine mogli bi gledati Omera i Semiha kako idu jedan na drugoga. Hoće li ih nabrijanost i želja da se dokažu jedan protiv drugoga izbaciti iz uloge koje su ovako sjajno prigrlili?

Još jedan razlog zašto je NBA zakon.

VAŽNO JE ZVATI SE TYSON

Ako je nekome promaklo - ovo što je Tyson Chandler odigrao u prethodnih pet utakmica je nenormalno dobro i vrijedno je minimalno titule igrača tjedna. Osim toga, Chandlerove sjajne igre sa sobom donose i hrpu pitanja.

Prvo se odnosi na nastup u reprezentaciji. Ako je ljeto s Team USA u stanju ovako preporoditi čovjeka, zašto igrači ne stoje u redu da izbore pravo nastupa? Mislim, koji je drugi razlog zašto je Miami ovako loš osim što su cijelo ljeto potrošili na slikavanja, snimanja i izgradnju brenda, umjesto da su trenirali?

Drugo se odnosi na Thunder. Da li bi Oklahoma igrala ovako klimavu obranu da im leđa čuva jedan ovakav centar? Ne zaboravite, Chandler je bio na korak do toga da postane suigrač Durantu, ali su riziku neskloni čelnici kluba odlučili da ne vjeruju njegovom palcu, kao da se u najmanju ruku radi o čovjeku bez koljena.

Treće pitanje je dotaknuo Edin Avdić u razgovoru kojega ćete moći poslušati sutra u novom podcastu. Najbolji Sportski Komentator Na Ovim Prostorima buđenje Tysona Chandlera veže striktno uz Kidda i njegovu sposobnost da suigrače čini boljima.

To je neosporno, ali zar nije Kidd zadnjih godina u Dallasu imao i Dampiera i Haywooda pa nije bio u stanju od njih napraviti ništa? Medalja uvijek ima dvije strane, a u ovom slučaju je jasno kako su obje strane poprilično sjajne.

Jer, ma kako Kidd bio briljantan asistent, s druge strane ipak moraš imati čovjeka koji je u stanju uhvatiti tvoj pas i nešto s njim napraviti. Chandler je još s Paulom dokazao da je zahvalan partner za ovakvu vrstu plesa. Svojom pokretljivošću i spretnošću ne samo da drži obranu, već je i napadu dao tu dodatnu opciju kakvu godinama nije imao.

S njim sposobnim zabiti svaki zicer, Dallasu je omogućen bolji protok lopte, a i Kidd se ne mora mučiti zabiti. Umjesto da se kilavi u penetraciji ili da forsira trice, Kidd će uvijek baciti lob Chandleru jer zna da su ogromne šanse kako će ga ovaj realizirati.

To je ta simbioza o kojoj pričamo. Za tango je potrebno dvoje. Za košarku je potrebna petorka. Za Miami Heat, pak, potrebna je izolacija.

Jebena sezona do sada, nema šta.

24Nov/107

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL – THE PR EDITION

Posted by Gee_Spot

Mjesec dana igre je iza nas, vrijeme je da za tjedne osvrte uvedemo pravilo po kojem će svaki četvrti post ujedno biti i power ranking lista. Znači, čeka nas odbrojavanje u kojem ćemo uz klasična objašnjenja zašto i kako navesti i poneku aktualnu zanimljivost, ako je ima.

1. LAKERS

Kategorija za sebe. Klupa je duža nego ikada, čime je omogućeno Kobeu i ostalim veteranima da se odmaraju koliko god treba. Nekako imam dojam da su već fokusirani na playoff te da dobrom dijelu utakmica prilaze kao treninzima u kojima vježbaju pristup, koncentraciju i vjernost sistemu. One u kojima su opušteni, opet će dobiti na račun individualnih kvaliteta.

A kad smo već kod individualnih kvaliteta, jedno ime treba spomenuti. Kobe igra sjajno, ali ja već duže vremena trubim kako je za ovu momčad najvažnija trojka pod košem. Odom, Gasol i Bynum su ti koji svojim učinkom omogućuju Kobeu da budu to što jeste. Danas pak mislim da slobodno možemo igovoriti o Kobeu i Gasolu.

Jer to kako danas Gasol skače, igra obranu, asistira i zabija je na jednoj razini iznad svega što smo do sada gledali. Ovaj uvijek talentirani tip danas je pravi ratnik. I za sve je kriva sedma utakmica Finala, utakmica u kojoj je Gasol snagom volje sam dobio ne samo Celticse, već i Kobea koji nikako nije htio prestati uzimati loše šuteve i dodati poneku loptu, možda pomoći momčadi kao asistent.

Trenutno to i radi, prvi je asistent momčadi koja ne poziciji playa ima dva pouzdana šutera sporih nogu. Zbog Blakea i Fishera obrana Lakersa nikada neće biti bedem, ali dok je Gasola može se nadati zatvorenom reketu. Mislim, to je rečenica za koju sam mislio da je nikada neću izgovoriti. Ali jesam. Gasolovo prisustvo u reketu je ključ.

2. CELTICS

Jedina ozbiljna prijetnja Lakersima, iako protiv ovakvoga Gasola ni oba O'Neala zajedno neće biti dovoljna. Boston igra sjajnu obranu, igra nabrijano i igra svoju ubuntu košarku (u kojoj je dijeliti loptu najvažnije pravilo) na tako visokoj razini da zaboravimo kako im fali najbolji skakač i stup obrane. Kako se lani pokazalo, bez Perkinsa ova momčad jednostavno nije skakački u mogućnosti pratiti Lakerse, a bez skoka nema ni naslova.

Svaka čast Big Babyu i Shaqu na zauzimanju prostora i u obrani i u napadu, ali ni jedan ni drugi nisu skakači koji mogu zamijeniti Perkov učinak. Taj sastojak je opet ključan misli li Boston do kraja. Sve drugo je tu. Rondo je još bolji nego lani, jer je shvatio da ne mora uzimati otvoreni šut, već da treba iskoristiti taj prostor koji mu se pruža i još brže se zabiti pod koš.

Tijela Allena i Piercea stare, ali ruke kao da su im tek sada u naponu snage, klupa je dobra, energična, a Doc Rivers i dalje zna motivirati ovu hrpu sirovina. I tu leži najveća razlika između Bostona i Miamia – dok u Bostonu znaju da nisu savršeni, ali isto tako znaju da je važno samo ono što napraviš na parketu, ekipa u Miamiu previše je zauzeta oko toga da govori i misli ono što smatraju da je ispravno. Dok jedni drugima ne saspu u facu sve što im je na duši, nikada se neće iz putujućeg cirkusa pretvoriti u Momčad.

3. BULLS

Ne, Emir mi nije platio da Bullse stavim treće. Ne, nije ovo moj pokušaj da ih ureknem kako bi nanizali poraze. Ova momčad je jednostavno solidna u svakom pogledu, a sve to bez Boozera (koji će po povratku definitivno napad učiniti još boljim) i bez poštenog šutera iz vana osim Korvera.

Sad, jedino me strah da će s Boozerom obrana možda biti mekša. Čekaj, neće. Jer ni sada ne briljira. Ali se popravlja. Ljudi, Bullsi će kada se kompletiraju imati trojac Boozer, Noah i Gibson pod košem. Što znači da će biti u stanju igrati 48 minuta s dva visoka koja mogu skočiti i zabiti. To je luksuz kakvoga ima malo koja ekipa. A Rosea još nisam ni spomenuo.

Zamislite da ispunjavate onaj nesretni all-star listić u ovom trenutku. Zar bi upisali Wadea prije Rosea? Samo Derrick i Rajon među bekovima na Istoku u ovom trenutku igraju na razini za koju možemo reći da je razina nositelja momčadi. S tim da Roseovom plesu oko obruča i po reketu ipak dajem malu prednost pred Rondovim povratnim loptama, jer Rose je ipak puno bolji asistent nego je Rondo strijelac.

Ako se ičemu veselim ove sezone, to je njihov eventualni međusobni dvoboj u playoff seriji. Preostala tri susreta regularne sezone također su podcrtana u rokovniku, jer će biti instant klasici kao i ovaj prvi od prije 20-ak dana. Mislim, zamislite da je Najbolja Playoff Serija Svih Vremena tek uvod u ono što nas čeka ove godine?

Zato, maknite mi s očiju Heat i Magic, tu Disney košarku za Disney raju. Daj mi old school, daj mi hard core. Jer Bullsi su for real. I da, ima nešto posebno u tome kada čitaš da su tri naj NBA momčadi Boston, LA i Chicago.

4. JAZZ

Nisam pod dojmom ovih suludih rezultata, suludih pobjeda na strani protiv favorita. Niti sam pod dojmom poraza doma koji se nisu smjeli dogoditi. Znam i da Jazz ima rupu pod košem, da ni obrambeno ni skakački nemaju što raditi protiv boljih. Ali, u tome i jeste poanta. Tko su ti bolji?

Hornetsi su momčad koja neće moći živjeti samo od obrane, kad-tad će nedostatak talenta u napadu doći na naplatu. Chris Paul je prekrasno stvorenje, poezija u pokretu. Ali CP3 nije Svemogući. Spursi su se okoristili spletom okolnosti koji uključuje lagani raspored i savršeno zdravlje svih važnih igrača. Taj splet okolnosti neće vječno trajati.

Jazz je pak to što jeste. Momčad s problemima pod košem i upitnom dužinom klupe (za sada ih tu pokriva Miles). Ali, Jazz je ujedno i momčad koja svaku večer može zabiti dovoljno jer ima tri apsolutna all-star igrača (pozdravi NBA ligi i novinarima koji nisu Paula Millsapa stavili na listić za all-star glasanje – mislim, zar je toliko teško danas, u doba interneta i ovakve tehnologije, dodati jedno jebeno ime na listić, ma zašto uopće raditi listić prije početka sezone i zašto se ja uopće nerviram oko gluposti kakva je all-star), jer ima lidera i mudonju u Deronu Williamsu i jer ima genija na klupi.

Dok se dodaju loptom kao da ih za svaki pas čeka besplatno pušenje, drže sistema i zabijaju, ovi Jazzeri su druga ekipa Zapada. Povremeni faul i zalaganje bit će dovoljni da namuče svu konkurenciju za drugo mjesto. Jednostavno, bolji su i talentiraniji od ostalih.

5. SPURS

Ako bi im nekako i uspijelo održati ovakav nivo forme do kraja, što je nemoguće jer i Parker i Timmy i Manu su u godinama kada je pad forme tijekom sezone, s i bez ozljeda, neminovan, Spursi i dalje ostaju momčad koja zna što radi, ali koja jednostavno više nema ono nešto za suprostaviti se pravim izazivačima.

Njihov jedini poraz došao je od Hornetsa, momčadi koja im nije dala otvoreni šut. Protiv slabijih doći do pobjede nije problem, barem ne kada imaš tri sjajna individualca i gomilu igrača svjesnih svojih uloga. Međutim, kada se suprostave nešto tvrđim protivnicima, tko će ih tada vaditi iz vatre?

Matt Bonner neće vječno gađati trice 100 posto, Timmy je pouzdan, ali Timmy ne može igrati 1 na 1 svaku akciju kao nekada, niti više zahtijeva udvajanje. Dakle, oslonjen si na Manua i Parkera. Koji su i dalje dobri, ali nisu bolji ni od Derona ni od Paula.

Također, tko ovdje čuva leđa Duncanu? Blair ne samo da je neučinkovit, nego kao da nema u sebi onu lanjsku luđačku energiju, Splitter je ipak previše drven, a Dice je prestar. Hill, Jefferson i Neal možda i mogu šuterski nastaviti biti ubojiti, ali bez skoka i čvrstog reketa, ovo je tek pola onoga nekadašnjeg šampionskog San Antonia.

6. HORNETS

Najugodnije iznenađenje sezone. Priznajem, od onih sam koji čekaju da kola krenu nizbrdo, jer napadački prečesto gledamo Arizu kako puca preko ruke ili Greena kako zabija u stilu Kobea Bryanta. Takve stvari ne mogu upadati vječno. Ali, čak i kada padnu na još niže grane u napadu, s ovakvim pristupom u obrani, kontrolom lopte i uopće igre, Hornetsi ostaju prava playoff momčad.

Zamjena Stojakovića u Toronto na prvi pogled nije loš potez, definitivno im je trebao pošteni back-up za Paula, ujedno i igrač koji može uskočiti na dvojku ako Belinelli ili Green zakažu. Jarret Jack je solidan all-round košarkaš i fajter. Samo, obzirom na Stojakovićevu godišnju gažu, zar se nije moglo malo pričekati kako bi se pokušalo dovesti nešto više talenta? Jer, ni Jack nije kreator ni strijelac kakav ovoj momčadi treba.

(Navodno je Jack prije svega doveden jer je odličan prijatelj s Paulom, po njegovim riječima ''kao braća su''. OK, ovo je sad već sumnjivo – prvo je Jack bio brat s Boshom, sada s Paulom. Da nije neki sumnjivi lobi preuzeo kontrolu nad NBA ligom? Počne li Paul igrati kao tetkica, sve će biti jasnije.)

CP3 će razigravati i zabiti kad zatreba, Monty Williams brinut će se da momčad igra sporo i uvijek pod kontrolom, kako bi se greške svele na minimum. Ali, u NBA ligi talent je najvažniji. Sistem te može odvesti do jedne granice. Da bi je prešao trebaš nešto više od momčadske igre, borbenosti i mušketirstva. Trebaš biti bolji od protivnika po onom najosnovnijem - košarkaškom znanju.

Još jedna očita rupa Hornetsa je i rotacija visokih. Gledao sam jučer kako su ih Clippersi ubijali čim Okafora ne bi bilo na parketu. David West je sjajan strijelac, ali u obrani donosi malo i ništa, a Jason Smith, kao ni novopridošli David Andersen, ipak nije igrač koji može zatvoriti reket. Da im je jedan drugi Andersen, onaj koji je nekada i igrao u New Orleansu, tada bi priča bila nešto drugačija.

7. MAGIC

Dok je Dwighta, Orlando će uvijek biti pobjednička momčad. Zaboravite na to hoće li ikada postati dobar kao Ewing ili Olajuwon u napadu (neće, nego palo mi je na pamet kako je malo blesavo što je Ewing pomoćnik u Orlandu baš zbog toga da uči Dwighta, a onda Dwight ode ljeti raditi s Olajuwonom – mislim, ego mora barem malo biti povrijeđen kad je dobri stari Pat u pitanju), Dwight donosi top 10 obranu i top 10 skok samom svojom pojavom.

Sad, do jučer je formula bila dobra. Okružite takvog igrača šuterima i nadate se najboljem. E, pa formula više ne funkcionira. Da bi šutirali, morate nekako i dobiti loptu. Nelson je osrednji slasher sklon ozljedama koji to radi sve teže i teže. Vince Carter je danas prilagođeniji ulozi strijelca s klupe nego startnog beka koji kreira sebi i drugima.

Također, kad dobijete loptu, morate je moći zabiti. I dok Carter i Nelson to još i rade nekako, ovo što igra Rashard Lewis je sramota. Čovjek je nešto tamniji Jason Kapono, jednako osuđen na jedan jedini element igre – šut za tri. O ugovoru nećemo ovom prilikom.

Još gore je što za sada ispod svake razine igre i kapetan all-dorks tima J.J. Reddick, što je bijeli brat Ryan Anderson podbacio svaki put kad bi dobio priliku i što Van Gundy uporno gura Lewisa na četvorku umjesto da olakša Dwightu život sparujući ga s Gortatom ili Bassom.

Lewis na četvorci znači da do minuta lakše dolaze i beskorisni revolveraši poput Richardsona i Pietrusa, igrači koji danas ni malo ne liče na one playoff legende iz dana Sunsa, odnosno Magica od prije dvije sezone. Dok su tada još i pokazivali nekakvu volju za igrom u obrani, danas se samo natječu u potezanju trica.

8. MAVS

Veterani koji znaju što rade i koji su, čini mi se, nikada svjesniji svojih ograničenja. A to nikada nije loše, jer kada si svjestan onoga u čemu si loš, tada se lakše fokusiraš na ono u čemu si dobar. Mavsi su u napadu jednodimenzionalna šuterska momčad (Dirk!!!) koja sanja o slasherskoj komponenti, injekciji talenta koja bi ih odnijela na višu razinu.

Kako je mladi Beaubois ozljeđen, kako je Barea ipak samo Barea, a kako rookie Jones ipak ni izbliza nije spreman pomoći, sve je u rukama Kidda i Terrya. Nitko ih ne forsira da jurišaju pod koš, već samo da šutiraju kada Dirk ne može. I za sada to solidno funkcionira, posebice zato što je Butler vraćen iz uloge beka koji pokušava nešto kreirati u ulogu trojke koja odrađuje od svega po malo.

Dallas stoga praktički zabija koliko Dirk zabije, što je ponekad premalo. Ali, u isto vrijeme Dallas igra nesebično kao nikada prije, s loptom koju ne distribuira samo Kidd već svi. Rick Carlisle je konačno uspio nametnuti duh svojih Celticsa u napadu. Međutim, ono što je najvažnije je da mu je to uspijelo i u obrani.

Jer, ako Dallas na ikoga podsjeća svojim stalnim pomaganjima i savršenim obrambenim rotacijama u ovom trenutku to su upravo Celticsi. Sve polazi od dva odlična sidruna pod košem, Chandlera i u nešto manjoj mjeri Haywooda, koji kontroliraju reket i zatvaraju sve rupe pod košem. Ostali možda nisu sjajni u obrani na čovjeka, ali itekako se dobro kreću i znaju ga usmjeriti tamo gdje žele.

S ovakvom obranom i učinkom centara, Dallas se ne mora bojati za nastup u playoffu. Dirk i Terry zabit će dovoljno, a Kidd i dalje ima oči na leđima. Iako ovu momčad nikada pretjerano nismo cjenili, treba im čestitati na upornosti i odluci da se ode u povijest sa stilom.

9. THUNDER

Regresija Thundera iz najpotentnije momčadi lige, legitimnog nasljednika Celticsa i Lakersa, u tipičnu NBA run and gun bandu najveći je šok početka sezone. Stvari su se naizgled popravile kada su iz momčadi zbog ozljeda ispali Durant i Green, ali njihovim povratkom momčad se opet vratila u onaj ritam kakav smo gledali većinu ove mlade sezone – egzibicije 1 na 5 igrača koji su prvi na hranidbenom lancu, dok ostalima ostaju samo mrvice.

OKC tako ne da nije postao Boston, nego, kvragu, nisu postali čak ni Portland. OKC su negdje u rangu ex-Miamia, ex-Cavsa i sličnih ekipa građenih oko jedne ili dvije zvijezde. Za što je kriv u jednu ruku talent Kevina Duranta, ali i trener Brooks. Da momčad igra kvalitetnu obranu, još bi mu se i moglo progledati kroz prste jer OKC pobjeđuje, ali pristup u obrani nije ni izbliza čvrst i koncentriran kao godinu ranije.

Rano je za paniku, mlada je ovo momčad koja mora naučiti na vlastitoj koži što i kako treba raditi za osvajati naslove. Ali, malo je tužno kad znaš da su napravili korak nazad. Sezona je na kraju krajeva duga, možda stvari kliknu, ali po prvi puta imamo pukotine u nečemu što smo smatrali savršenim.

Koliko je Brooks stvarno spreman za ovaj posao? Koliko je Harden dobar? Da li Westbrook i Durant mogu uključiti ostale u svoj ritam? Može li Durant biti dio momčadi, ili poput LeBrona treba uvijek dobiti loptu kako bi je ocarinio? I tako dalje i tako bliže.

10. HEAT

Znamo da imaju strašan potencijal, ali isto tako smo bili svjesni da nemaju što tražiti pored Celticsa i Lakersa dok god su im Mike Miller i Udonis Haslem četvrti i peti igrač, odnosno dok im je glavni stoper u reketu Joel Anthony. Međutim, porazi od Indiane i Memphisa?

Stvar u biti uopće nije toliko komplicirana za objasniti. Miami igra dobro dok uspijeva držati utakmicu u nekom svom ritmu. Ništa novo, takvih ekipa ima koliko hoćete. Sunsi i Warriorsi spadaju u skupinu koja uvijek ima šansu pobijediti ako se ide na više od 110 koševa, Portland i New Orleans profitirat će ako se igra organizirana košarka na ispod 90.

Heat je u takvoj situaciji da im najbolje odgovara brzina i tranzicija, ali kako nemaju skok i kako nemaju nikoga u reketu, na takvu igru mogu računati samo povremeno. Obrambeno imaju solidne pojedince, ali kao ekipa su u pravilu van ritma, a ista je stvar i u napadu. Umjesto da Jamesova akcija završi Wadeovim šutem, ona se nastavlja još jednim ulazom dok šutira netko treći.

James i Wade su slasheri koji još pokušavaju shvatiti kako zajedno, a za to vrijeme se otkrivaju svi nedostatci. Premalo šutera. Nikoga pod košem. Prazna klupa. Sve je rezultat individualnog, ništa momčadskog. Pat Riley pod hitno mora na klupu. Ili ne mora. Jer, obzirom da je ova sezona zrela za otpis, može mirno čekati sljedeću, dok coach Spo zbunjeno gleda pred sebe i misli ''hej, kako to da na 2K gazim s ovim momcima?''

11. BLAZERS

Nažalost, njima ne samo da je došlo vrijeme da otpišu sezonu, već i jednu generaciju. Bez Odena i s Royem u ulozi pasivnog promatrača ova momčad ovisi o učincima dva solidna veterana (Miller i Camby) te šutu s poludistance LaMarcusa Aldridgea. Uz McMillanovu kontrolu možda bi moglo biti dosta za playoff, ali puno toga ovisi o tome koliko će i kako igrati Roy i kakva će zamjena biti Matthews. Za sada još uvijek imaju dovoljno mesa za održati se među osam na Zapadu.

12. HAWKS

Novi trener, ali isti stari Hawksi. Zašto? Zato što ni Drew, kao ni Wooden prije njega, nema nikakav nadzor nad ovom momčadi. Doduše, primjetno je kako nešto veće uloge imaju Horford i Smith te kako lopta kruži bolje nego ikada u eri Joea Johnsona, ali ako se ravnoteža u napadu i popravila, ona obrambena je nestala. Bibby šutira kao mladić, ali je totalna rupa u obrani, Johnson i Smith se ni približno ne trude kao nekada (svaka čast Smithu na prosjeku blokada, ali obrana nije samo blokirani šut s leđa), dok Horford gubi svaku bitku s bilo kojom rasnom peticom. Ipak, još uvijek im moram dati prednost pred Bucksima jer mogu zabiti.

13. BUCKS

A zabiti je totalna nepoznanica u Wisconsinu. Bez obzira na sva pojačanja i gomile potrošenog novca, ovo je ista momčad kao lani. Kontrolirana u napadu od strane fašistoidnog trenera i playa koji je često van kontrole, ekipa Bucksa se vrti oko Andrewa Boguta na način na koji se Hornetsi ili Jazz vrte oko svojih playmakera. Dok je Bogut zdrav i spreman, zatvoren je reket i skok je pod kontrolom. Makni ga iz slike, imaš lutrijsku momčad.

14. SUNS

A što onda tek reći o Sunsima? Makni Nasha i imaš Toronto 2.0. Roster na kojem nema ničega, ali roster koji očito vjeruje da može i živi neopterečeno. Ta mentalna snaga, sigurnost koju u suigrače ulijevaju Grant Hill i Nash danas je možda i njihov najveći adut, zato ih i ne mogu izostaviti iz playoff slagalice, ma kako negledljivi bili na trenutke.

15. WARRIORS, GRIZZLIES, ROCKETS

Tri momčadi koje su na korak do playoffa, s ogromnim upitnicima zbog kojih nikako ne mogu dobiti prednost pred ranjivim Sunsima i Blazersima. Warriorsi igraju sjajno, ali ozljede su već u ovom kratkom periodu spominjane uz imena Ellisa i Currya, Lee je više van parketa nego na njemu, a sve to bez trenutnih problema s ozljedama sklonom Biedrinsu, čiji učinak u obrani daje ovoj momčadi potrebni balans. Ako ih može tješiti, kada su kompletni bolji su od Sunsa. Učenici su nadmašili učitelje i to u potpunosti – s ovakvim skokom, interesom za obranom i nesebičnim napadom ovogodišnji Warriorsi su najbolja moguća kopija lanjskog Phoenixa. A znamo gdje je ta momčad stigla.

Grizzliesi su pak u dosadašnjem dijelu pokazali dva lica – ono nesebične momčadi u kojoj svi igraju sve i ono sebične skupine individua koja gleda samo svoje brojke. Možda pobjeda protiv Heata i kazne Randolphu i Mayou zbog kašnjenja na trening posluži kao trenutak bistrine nakon kojega se sve posložilo kako treba. Možda i ne. Međutim, činjenica koju nitko ne može osporiti je da, kada igraju kako treba, momci iz Memphisa djeluju kao regularna playoff momčad, čak i na ovakvom Zapadu. Bit će zanimljivo gledati mogu li pobijediti sami sebe i izdići se iznad prosjeka.

Rocketsi su zato vjerovatno već ispali iz svake trke. Ako će Blazersi i Sunsi ustupiti mjesto Warriorsima i Grizzliesima, preostalih šest momčadi zasigurno se neće maknuti pred Houstonom. Koji opet igra možda i najljepšu napadačku košarku u ligi, ali koji nema ni minimum obrane. Rupa pod njihovom košem je ogromna i ne mogu je pokriti ni sva sjajna kretanja u napadu, meke ruke Scole i Martina te solidan učinak klupe. Ozljeda Brooksa došla je u najgorem trenutku, ali ni s njim ova momčad ne bi riješila pitanje obrane u srcu reketa. Rocketsi se bore, trude se, skaču, ali iz momčadi koja njeguje Adelmanov stil u srcu kojega je organizirana košarka po uzoru na Princeton offense (s primjesom dobrog starog Woodenovog UCLA high post pristupa, jer i Adelman je učenik Jacka Ramsaya), Rocketsi danas više djeluju kao nellieball banda.

Adelmanov problem je uvijek bio taj što se možda i previše prilagođavao igračima, a to u ovakvoj situaciji nije najpametnije, jer Houston danas treba čvrstu ruku i dosljednost misli li se nekako uključiti u borbu za playoff. Treba malo muškosti na svu ovu njonjavost.

18. NUGGETS

Iznenađujuće dobri rezultati i igre obzirom na ozljede i stanje u svlačionici. Mislim, svi znaju da ova momčad ne ide nigdje, ali bez obzira na to odrađuju posao. Naravno, glavni pokretač je Carmelo koji, valjda u želji da što prije privuče udvarače, igra košarku života. Viđali smo ovakve periode u kojima je najdominantniji igrač na parketu, ali nikada u ovakvom omjeru.

Osim što zabija s fantastičnim postotkom, što ne siluje tricu i što igra obranu, Melo skače kao manijak i razigrava svoje škart suigrače. Što nas tjera da se pitamo zašto ovako nije igrao uvijek, kada svi znamo da može? I hoće li nakon što završi u New Yorku (što bi bio najgori mogući scenarij, jer u rukama D'Antonia pretvorit će se tek u još jednog nabijača statistike) nastaviti s ovakvim pristupom ili će se vratiti u ulogu onog pasivnijeg Carmela koji se zadovoljava šutem s poludistance i povremenim faulom u obrani?

19. PACERS

Ugodno iznenađenje i ujedno jedan od boljih trenerskih poslova ove godine. Iz ničega je Jim O'Brien (kojega na ovim stranicama hvalimo godinama naizgled bez razloga – e, pa evo vam danas dokaza da uspjesi Celticsa s Piercom i Walkerom nisu samo rezultat slučajne sjajne sezone Toinea Kockara) stvorio momčad koja zna što radi.

Za razliku od lani kada su samo ispaljivali trice, ove sezone ispaljuju trice i igraju obranu. Ključ je čvrsti reket na čelu s Hibbertom, ali i s uvijek prisutnim bijelim drvom. O'Brien je mudro žrtvovao dijelić lanjskog napada kako bi u Hansbroughu, McRobertsu i Fosteru uvijek pod košem imao skakača viška.

Još kad bi Collison nekako opravdao ulaganja u njega, bila bi ovo možda i playoff momčad na pitomom, pitomom Istoku. A ni ovako nisu daleko, dok god Dunleavy donosi pouzdanu treću napadačku opciju uz Grangera i Hibberta, koji se nametnuo kao temelj momčadi, čovjek oko kojega se sve vrti na oba kraja terena.

20. NETS

Rad Averya Johnsona već je vidljiv. Netsi igraju pod kontrolom, solidno u obrani i samo ih bolje igre Brooka Lopeza pod košem dijele od playoffa. Sve je u njegovim rukama – počne li skakati kao što dominantna petica mora, postane li čvršći na oba kraja terena i prvenstveno počne li se ranije riješavati lopte sada kada ga svi udvajaju, Netsi imaju dovoljno za ući u playoff.

S ovako drvenim Lopezom, jednostavno nema prostora za Harrisa i šutere. S tim da svakako treba naglasiti kako su podbacila i sva potencijalna pojačanja. Murphy uopće ne igra, što zbog ozljede, što zbog toga što Avery ne podnosi tako nemoćne obrambene igrače, a Morrow i Outlaw jedan šuterski bljesak zamijene s nekoliko apsolutnih šuterskih crnih rupa.

Ali, samo treba strpljenja. Obzirom da Farmar i Favors daju potrebnu stabilnost na klupi, kada u jednom trenutku Lopez napravi korak naprijed i kada sve klikne, Netsi su u stanju na ovakvom Istoku krenuti u opasnu seriju.

21. KNICKS

Nešto slično su u stanju napraviti još samo Knicksi. Samo u potpuno suprotnom smjeru. Dok Netsima treba skok kako bi obrana bila na još većoj razini, Knicksima treba još veća napadačka učinkovitost. Jer za obranu ovdje nikoga nije briga, a malo tko gleda i suigrača. Ono što je važno samo je trčanje gore-dolje uz ispaljivanje što većeg broja blesavih šuteva.

Koji za sada upadaju ne samo Amareu i Feltonu, već i potpunim anonimusima poput Fieldsa, Douglasa ili Walkera. Reći da ovoj momčadi nije stalo možda je pogrešno. Jer svakom njenom članu stalo je do toga da nabije vlastitu statistiku. Ali, usporediti ovo s nekadašnjim Sunsima nema smisla. Ovo jeste D'Antoni, ali onaj D'Antoni iz Denvera, iz razdoblja prije Phoenixa. D'Antoni kojega jednostavno boli neka stvar za išta više od toga da plaća sjedne na račun na kraju svakoga tjedna. D'Antoni koji se inspirira sebičnom rukom umjesto ubuntuom, empirizmom umjesto idealizmom.

22. WIZARDS

Momčad slična Knicksima u tome što ima dovoljno talenta da bljesne svaku večer. Ali, isto tako momčad u kojoj ne postoje nikakve naznake igre. Jedino nebitnije i manje važno od truda u obrani je dodati loptu suigraču, samo što, eto, imaju tog malog Walla protiv kojega se nije pametno kladiti.

23. SIXERS

Za razliku od Knicksa i Wizardsa, Sixersi su momčad koja ima obrise nekakvog sistema, samo što poput Rocketsa nisu u stanju dobiti utakmicu da se ubiju. Solidna obrana, solidan skok, od ulaska Turnera u igru i sve solidnije kruženje lopte, ali napad je i dalje uglavnom bezidejan. Ne toliko zbog Iguodale, već više zbog gomile sličnih igrača – Iggy i Young trebaju loptu da bi igrali na silu, Holiday i Williams moraju igrati na brzinu, a nitko osim Turnera nije spreman jednostavno je proslijediti do prvog slobodnog čovjeka.

Ali, put kojim trebaju krenuti je jasan – rasprodati sve igrače koji dupliciraju jedni druge te se okrenuti rebuildingu oko mlade vanjske trojke. I svakako dati šansu Spenceru Hawesu i njegovoj mekoj ruci.

24. BOBCATS

Tračak nade u Charlottei zove se D.J. Augustin. Nastavi li mali igrati kao u zadnjih nekoliko utakmica, dakle nastavi li biti pouzdani play koji je ujedno i pouzdana treća napadačka opcija, Bobcatsi vrlo lako mogu preskočiti dobar dio ovih momčadi ispred, sve tamo do Pacersa (a možda i njih).

Jer, Augustin kao treća opcija daje toliko potrebnu iskru opet očajnom napadu jedne ipak do jučer playoff momčadi. Dakle, znamo da Bobcatsi znaju igrati obranu, da imaju šansu, ali problem je ipak toliko se pouzdati u minijaturnog playa koji nikada nije gađao više od 40% iz igre. Jer, ma kako dobar bio, Augustin ipak neće riješiti rupu pod košem i u skoku. Niti to mogu povremeni bljeskovi Mohammeda, niti to može Thomas koji ionako većinu vremena provodi izluđujući Larrya Browna svojom nesposobnošću da shvati osnovna kretanja u igri.

25. KINGS, CLIPPERS, WOLVES

Tri mlade momčadi s dovoljno talenta, ali miljama udaljene od ikakvog shvaćanja svog mjesta u svijetu. Kingsi u dvojcu Evans-Cousins imaju potencijal, ali potencijal koji treba itekako brusiti. Zato su ključni sljedeći potezi – što će napraviti s viškom visokih igrača? Hoće li Thompson, Dalambert ili Landry u nekom tradeu donijeti novi talent, pick ili solidnog beka koji će pomoći Evansu da se razvije u pravom smjeru? Ili će ih prodati u bescjenje, kao toliko puta prije.

Clippersi možda imaju još veći igrački potencijal, ali za razliku od Kingsa koji znaju kako se gradi playoff momčad, Clippersi znaju kako se uništavaju potencijalne playoff momčadi. Bledsoe, Gordon, Aminu, Griffin i Jordan (jer Kamana treba pod hitno uvaliti nekome dok još ima ikakvu vrijednost) trebaju ovu sezonu da pokažu imaju li potencijal kao petorka. Rješavanje ugovora Davisa i Kamana treba biti prioritet, a da se mene pita sutra bi poslao budući pick prve runde (jer draft ionako neće biti ništa posebno, ponajviše zbog lockouta, a i što će Clippersima još jedan talent, njima trebaju veterani u najboljim godinama koji znaju kako se pobjeđuje) u Cavse za Varejaoa. Dodaj Andya na peticu umjesto Jordana, stavi pored njega preostalu četvorku i reci mi da ova momčad dogodine ne može u playoff?

Wolvesi pak zasigurno neće u playoff još neko vrijeme, ali stavljam ih u kategoriju s ovim momčadima koje imaju budućnost samo zato što imaju Kevina Lovea. Uz malo sreće možda im u krilo uleti još jedan potencijalni superstar na draftu i eto ekipe koja se konačno ima čemu nadati. Doduše, s Kahnom u blizini sve je moguće, ali činjenica je kako Love sam samcat skokom daje šansu ovoj momčadi svaku večer, a dok Beasley zabija ovako kako zabija čak i napad djeluje potentno.

28. PISTONS, RAPTORS, CAVALIERS

Tri momčadi koje izgledaju užasno i koje nemaju nikakvu budućnost. Nikakvu. Jedino tužnije od gledanja njihovih izdanja i svog tog krivo posloženog (anti)talenta na parketu je razmišljanje o njihovoj budućnosti. Zarobljeni lošim ugovorima i užasno balansiranim rosterima, sve čemu se mogu nadati je što manji period povratka na staze relevantnosti.

Pistonsi barem imaju te veterane za koje možda mogu dobiti poneki pick ili zadnju godinu nečijeg ugovora, dok su Raptorsi osuđeni na godine gledanja Bargnania i Johnsona dok se nadaju da svi ovi igrači koji ne igraju obranu možda pokažu interes i za tim segmentom igre. Također, istrče li ikad na parket s trojkom Calderon, Stojaković i Bargnani, bit će to jedan od highlightsa sezone. Stern je uspio, NBA ima svoju Cedevitu!

Meni osobno Cavsi su ipak najtužniji prizor. Veterani koji znaju kako izgleda playoff, ali i veterani koji su uglavnom zašli s krive strane godina, bez iluzija da će u ovoj momčadi doživjeti novu renesansu. Svi oni samo čekaju promjenu. Jedina sreća je što nema previše mladih igrača koje će ovo depresivno iskustvo ubiti u pojam.

28Oct/101

CELTICS / HEAT

Posted by Gee_Spot

''Paper doesn’t play, people play''
- Doc Rivers

SCORE: 56-26
PRVIH 5: Rondo, Allen, Pierce, Garnett, Perkins
DRUGIH 5: Robinson, West, Daniels, Big Baby, Shaq
MVP: Rajon Rondo
LVP: Jermaine O'Neal

''Heat is looking more like Cavs than Celtics. Just like with the Cavs, the Miami offense often degenerated into the pick-and-stand-around play - the one where James retreats after a high screen and then works on one-on-one from the top of the key''
- John Hollinger

SCORE: 64-18
PRVIH 5: Chalmers, Wade, James, Bosh, Anthony
5 ZA KRAJ: James, Wade, Miller, Haslem, Bosh
MVP: Mike Miller
LVP: Chris Bosh

I tako je netko u NBA uredu pomislio kako bi super bilo kada bi dvije najbolje momčadi na Istoku otvorile sezonu. Da svi vide ono naj od oba NBA svijeta - onog momčadskog, old school kojega predstavljaju Celticsi i u kojemu su najvažnije ''prave'' vrijednosti, te onog zvjezdanog, post-Jordanovskog u kojemu je pojedinac na vrhu piramide, kao sam po sebi najvrijedniji.

Dobra zamisao, samo tko je mogao misliti da će momčad oko koje se digla tolika graja završiti prvu četvrtinu s 9 postignutih koševa. Devet. Miami Heat ili Miami Svjetlost? OK, znali smo da je Wade van forme i da im treba vremena da se uigraju, ali izgleda da gornja izjava Johna Hollingera izrečena tijekom predsezone pogađa u samu srž problema.

Primjetno je kako takozvana velika trojka većinu vremena uopće ne zna gdje sa sobom, napad nema nimalo tečnosti te se sve svodi na 1 na 5 silovanja i besciljno kruženje lopte. U takvom rasporedu snaga, do jučer veliki igrači djeluju kao obični smrtnici. A smrtnik je jači u skupini, društvu. Dok Miami ne nauči igrati kao momčad, nikakvi naslovi neće put Floride.

Naravno, individualni bljeskovi neće moći ništa protiv Bostona, Lakersa i možda još Magica. Ali preostale NBA momčadi nemaju čvrste obrane i učinkovite napade koji mogu zaustaviti tranziciju Heata te ih osuditi na organiziranu i sporu igru. Dakle, protiv ostalih 26 ekipa u ligi LeBron James, Dwyane Wade i onaj treći lik samo na osnovu individualnih kvaliteta radit će ogromnu razliku koja će pokriti sve vidljive nedostatke.

Upravo velika količina tih minusa i činjenica da je ovo tek prva sezona jednog dugoročnog projekta dovoljni su razlozi zašto smatram da je Miami izvrsna ekipa za regularnu sezonu, ali ne i za playoff. Zato i ne mislim da je ovih 60-ak pobjeda previše. Mislim, jednako loš Miami (ne računamo Bosha i LBJ-a) lani je samo s Wadeom ostvario plasman u playoff i 47 pobjeda. Dakle, 64 su minimum ovaj put.

S tri igrača navikla dobivati sama, ove slabije momčadi nemaju šanse. Makar pri tome morali, kako to Hollinger fino reće, degenerirati, Heatovci će na krilima obrane, brzine i snage nositi sve pred sobom. Stoga nije pošteno naglašavati kako nisu dovoljno čvrsti pod košem, kako nemaju pravog playa (ili barem još jednog dobrog beka) i kako im je klupa uglavnom krcata beskorisnim tijelima. Mislim, to može iskoristiti ionako samo nekoliko odabranih momčadi.

Da bi i Miami postao odabrana ekipa, trebat će im vremena da shvate koja je čija uloga. Nije dovoljno samo dati jedan napad za redom Wadeu, a sljedeći LeBronu. Netko će morati više vući u obrani, netko u organizaciji, netko u šutu. To kako će se raspodjeliti odgovornosti i uloge bit će interesantno za pratiti ovih prvih mjesec dana.

Evo, sinoć je bilo očito kako Wade igra ozljeđen. Da li zbog toga ili nečeg drugoga, James nije djelovao kao išta drugo nego James na kojega smo navikli. Čovjek koji stalno traži loptu, carini je i guši svaki pokušaj igre. Da, zabit će i namjestiti zicer, ali imaš osjećaj da akcija ne valja ako na neki način nema njegov pečat na sebi. Odobrio Kralj.

Bosh se odmah dokazao kao totalna tetkica. Najgore što mu se moglo dogoditi je bilo doći u momčad s dva ovakva fanatika. Svjestan da im nije ni blizu talentom i karakterom, Bosh će se povući u ulogu sporednog igrača, zadovoljit će se s desetak lopti, pokupit će neki skok i u sebi se nadati da će LBJ i Wade odraditi sav težak posao. Mislim, možda pretjerujem, ali imam osjećaj da je Miami dao ogroman novac za još jednog Udonisa Haslema, samo što se ova verzija boji kontakta (osim, naravno, s Jarrettom Jackom).

Možda Kralj ode malo u pozadinu kada Wade bude spreman, možda Bosh odluči biti aktivniji. Možda zaigraju bolje. Možda. Ali, još je važnije da se Mike Miller vrati u rotaciju. S njim će puno lakše kružiti i lopta, a lakše će se i zabijati jer Miller je bez konkurencije najbolji vanjski šuter kojega imaju. Mislim, ako žele biti Celticsi, tada u Miamiu moraju shvatiti da ne igraju imena već momčad. Ubuntu. Uvijek dodatni pas, ako treba i ako ne treba. Uostalom, Celticsi su im odmah na startu očitali lekciju upravo o tome.

Dok se na javi taj ubuntu, možemo uživati u egzibicijama koje će LBJ i Wade odrađivati protiv Kingsa i Hornetsa ovoga svijeta. I to ne toliko zbog individualnih kvaliteta, koliko zbog obrane koja će im omogučiti gomile kontri i lakih koševa. I LBJ i Wade mogu biti stoperi kada požele, Chalmers zna biti dosadan u pritisku na loptu, Haslem je još uvijek pouzdan policajac, a Joel Anthony je ako ništa drugo izuzetno pokretan obrambeni smetač.

Dodaj još Bosha koji će se valjda početi gurati za ponekim skokom, dodaj podatak da je trener Eric Spoelstra fanatik obrane koji se uopće ne zamara napadom jer zna da će ovakvi talenti s vremenom ionako sve sami skužiti i eto ti jedne čvrste obrane koja će kontrolirati skok i koja će sa svim ovim asistentima uokolo letjeti u napad.

Jako je važno i da Miller, njegova zamjena James Jones te nesretni playmakerski dvojac Mario ChalmersCarlos Arroyo (grozan, grozan košarkaš koji neće biti u stanju niti minimalno koristiti sav prostor koji će mu ostati) zabijaju svoje otvorene šuteve, pogotovo u utakmicama s jakim momčadima. U biti, obzirom da su Chalmers i Arroyo šrot, dobri stari Eddie House mogao bi dobiti popriličnu minutažu jer je u stanju zabiti. Njegov glavni nedostatak, kontrola lopte, u ovoj momčadi nije bitan.

Osim fajtera Anthonya i Haslema te onog trećeg velikana, pod košem Heata vlada suša. Zydrunas Ilgauskas, Jamaal Magloire i Juwan Howard više nisu u stanju biti članovi standardne rotacije. Dakle, čak i kada shvate što žele, Heatovci će se morati pomiriti s time da ovo ipak nije njihova godina, ma koliko mainstream bio nabrijan zaključiti kako jeste.

Za razliku od Heata koji ima neke slabosti, Celticsi se vraćaju jači nego ikada. Nakon lanjskog poraza u Finalu do kojega je po mnogima došlo zbog gubitka Kendricka Perkinsa kojega nisu imali kime nadomjestiti (i bez kojega će zbog iste ozljede biti do Nove Godine), Danny Ainge bez previše razmišljanja potrošio je dobar dio budžeta na dovođenje dva O'Neala – Shaqa i Jermainea.

Sad, možda je bio dovoljan i jedan, ali bolje ne riskirati. Ja osobno mislim da je ugovor Shaqu pun pogodak, jer Shaq će protiv Orlanda i protiv Lakersa vrijediti zlata (uostalom, lani je u dresu Cavsa upravo u tim susretima briljirao, jedini problem je što ga za sve ostale treba spremiti na policu), ali isto tako mislim da je ugovor Jermaineu spaljen novac.

Ono, ni jedan ni drugi nemaju što tražiti u napadačkom dijelu igre, ali Shaq barem ima širinu i snagu da smeta u obrani. Plus, Shaq u reketu ipak zahtijeva striktno čuvanje, dok Jermaine sa onim svojim tankim nogama i klimavim skok-šutom valjda više nikome ne ulijeva strah.

Povratak Delontea Westa u staro jato također je pojačanje, Boston sada ima drugu petorku sastavljenu od igrača koji bi u većini klubova bili starteri ili barem šesti igrači. Dakle, radi se o dokazanim haklerima. Delonte West je all-round materijal, Marquise Daniels također, barem kada je zdrav – šteta što uz njega ide kvota od nekih 50 utakmica po sezoni.

Nate Robinson i Big Baby su ipak glavna osovina s klupe. Robinsona svi hvale zbog zrelosti kojom je pristupio novoj sezoni (valjda više ne puca čim primi loptu) i naravno zbog energije, a Big Baby je sam po sebi jedna nuklearna elektrana, čovjek je po učinku odavno prestao biti šesti čovjek i danas je vjerovatno uz Rajona Ronda jedini Celtic bez čije odlične partije Boston nema šanse dobiti one najvažnije utakmice.

Naravno, to što je ovo već par godina Rondova momčad i što se sve vrti oko njega, a da se i dalje govori samo o Velikoj Trojci, a ne i o njemu, to ćemo ostaviti na dušu mainstream medijima koji nekako teže usvajaju nova gradiva. Mislim, Rondo je valjda jedini čovjek u ligi koji može potpuno dominirati utakmicom a da ubaci 5 poena, toliko o tome.

Ok, možda taj njegov šut stvarno predstavlja problem, ali obzirom na agresivne ulaze i sjajne asiste radi se o zanemarivoj sitnici. Ostaviš li mu prostora za šut, Rondo će u većini slučajeva ionako uhvatiti zalet da se još jače probije kroz tebe.

A što se dobre stare trojke tiče, tu i dalje sve štima. Nošeni ovim mladim snagama, Ray, PP i KG odmarat će se tijekom regularne sezone kao nikada, uz povremene bljeskove kada bude trebalo. Da što spremniji dočekaju playoff i novi juriš na titulu.

Pišući o Lakersima natuknuo sam kako smatram da će Phil Jackson muku mučiti oko toga gdje da stavi novi prsten. Ali, Boston nije ništa lošiji. Dapače, uz obranu koju igraju i koja će opet biti među najboljima, uz sjajne fundamente i prije svega uz fantastičnu stalnu potragu za slobodnim čovjekom u napadu, Celticsi su još jednom glavni favoriti za suprostaviti se Lakersima.

Jedini minus je što više nema Briana Scalabrinea, ali dva rookiea znat će dodati ručnik kako treba. Luke Harangody bio je predobar igrač na sveučilištu da ne dobije šansu i na parketu, a Avery Bradley je možda i najbolji obrambeni play zadnjeg drafta te će u kombinaciji s ostalim bekovima činiti možda i najžilaviju vanjsku liniju lige.

Volio bih više od ičega da ova generacija osvoji još jedan naslov, stoga i dajem prednost Lakersima. Logično, zar ne. Ako oni dobiju, drago će mi biti zbog Phila i prognoze, ako dobije Boston drago će mi biti zbog momčadi koja predstavlja sve ono najbolje od košarke kao sporta. Nesebičnost, uvažavanje, mogućnost da jedan sporedni igrač bude junak na jedan dan.

Zato sam i stavio Mikea Millera za MVP-a Heata. Ne zato što sam blesav i pravim se pametan jer kao mrzim Heat, ne. Cijenim Heat i ono što pokušavaju. Ali, samo želim reći da dok ne dođu na tu razinu da je sasvim normalno da Mike Miller bude glavni igrač pojedinih večeri, Bron i društvo bit će tek razigrana ekipa koja je odlučila da je cool igrati zajedno i zabavljati se. Kada pak shvate da je Mike Miller na neki metaforički način glavni, e onda ćemo znati da zabavljanje nije važno, već da su se okupili kako bi odradili posao.

A Boston je najbolji dokaz da se pri obavljanju posla može i uživati.

Jedva čekam reprizu lanjskog Finala.

For Boston!