PHILADELPHIA
SIXERS
Momčad koja je prije dvije godine u prvom krugu playoffa namučila Orlando Magic kao da je preko noći nestala s radara. Lanjski pad bio je očekivan, odlazak Andrea Millera, glavnog pokretača igre, nisu ničim nadoknadili, potpis Eltona Branda pokazao se totalnim promašajem, a na cijelom rosteru i dalje nije bilo poštenog šutera. Naravno, kako to već biva, za nesposobnost uprave prilikom slaganja ovako sakate rotacije glavom je platio trener. Eddie Jordan tako je plesao samo jedno ljeto.
Njegova zamjena je Doug Collins, koji ove sezone ima šanse umjesto žrtvenog jarca ispasti – spasitelj. S tim da ni on, kao ni Jordan, neće s konačnim rezultatom imati prevelike veze. Momčad je, naime, preko ljeta igrački stabilizirana. Bez obzira na sve sumnje koje se u zadnje vrijeme iskazuju na račun Evana Turnera zbog loših igara na ljetnoj ligi, činjenica je kako su šanse da Turner podbaci - minimalne.
Takva razmišljanja baziram na sljedećem stavu. Koja dva igrača pristigla zadnjih godina stilom igre i sveučilišnom karijerom najviše podsjećaju na Turnera? Brandon Roy i Stephen Curry. Kakve su njima kritike bile upućivane prilikom dolaska u ligu? Da nisu dovoljno dobre atlete, da zbog manjka fizičkih atributa neće moći tek tako kontrolirati igru kako su navikli na faksu, da nisu specijalizirani za nijednu ulogu. Kritičari bi pritom zaboravili da Roy i Curry znaju igrati košarku.
Samo na račun talenta i zrelosti izvedbe od prvog dana nametnuli su se kao lideri svojih momčadi. Lagao bih kad bih rekao da isto ne očekujem od Turnera. Momak je nosio momčad Ohio Statea na svojim leđima kroz cijeli NCAA turnir i, iako je imao suigrače o kakvima su Curry i Roy mogli samo sanjati, njegova all-round majstorstva nisu zakazala.

Uglavnom, u Turneru Sixersi konačno imaju pravu zamjenu za Millera, igrača koji će kreirati igru i koji će time otvoriti više prostora atletama poput Iguodale, Younga, Williamsa i Speightsa. Brand je konačno zdrav i spreman, a imat će i više prostora nego lani jer u blizini nema drvenog Dalamberta koji je ionako samo jeo minute drugima.
Umjesto Dalamberta je iz Sacramenta stigao Spencer Hawes koji bi se trebao puno bolje uklopiti u stil igre. Naime, Hawes donosi pick 'n' pop opciju u napad. Za razliku od Dalamberta koji bi se usidirio pod košem i smetao, Spencer će se uglavnom izvlačiti izvan reketa, čak i do linije za tri, kako bi što više koristio svoje glavno oružje – meku ruku, usput otvarajući više prostora za ulaze Iggyu i društvu. Dobitna kombinacija za sve uključene.
Uz Hawesa je stigao i Nocioni kojega baš ne možemo nazvati šuterom, ali obzirom na ono što su do sada imali na rosteru svaka ruka koja makar može naciljati obruč s linije trice im je dobrodošla. Plus, uz povremeni otvoreni šut kojega će zabiti, Nocioni nudi i fanatičnu borbenost koja će odlično doći u dozama s klupe.
Potpisani su još veteran Battie kao osiguranje za poziciju petice na kojoj nikome nije garantirana minutaža i na kojoj će Collins vjerojatno rotirati većinu visokih (ne treba odbaciti ni mogućnost da češće gledamo nisku postavu s Youngom ili Nocioniem na četvorki), te šuter Meeks koji se baš nije naigrao u Bucksima u svojoj rookie sezoni.
Sve u svemu ovo je bolja momčad nego lani te ni povratak u playoff nije nemoguć. I onda će sve zasluge pokupiti Collins, samo zato što se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu. Ne sumnjam da bi ove sezone puno uspješniji bio i Eddie Jordan, s tim da Collins ipak ima jednu prednost – zna s mladim igračima, posebice playmakerima van pozicije. Njegovi Bullsi vrtili su se oko Jordana kao pokretača svega, a i Pistonsi su imali sličnog point-forwarda u Grantu Hillu. To je dodatni razlog da s optimizmom dočekamo Turnerov dolazak, trener otvoren tome da rookieu prepusti ključeve momčadi svakako ne može naškoditi u razvoju.
Zanimljivo, ni nakon promjene trenera i krvne slike momčadi, vlasnici nisu stali te su angažirali veterana Roda Thorna odmah nakon što je dobio otkaz u New Jerseyu i to na poziciji predsjednika. Praktički, Thorn ima kontrolu nad momčadi i njegova uloga je držati Eda Stefanskog pod kontrolom, jer lani zbog dovođenja Branda slavljeni GM očito više nije u milosti ruke koja ga hrani. Otpremnina je prevelika da bi ga se odmah otpustilo, ali Thorn kao kontrolor bar će se pobrinuti da momčad ne upadne u još veće financijske rupe od trenutnih, zbog čega novi rebuilding nije moguć sve do 2013. Osim ako se ne odluče trejdati Iguodalu i graditi momčad oko Turnera o čemu se ionako priča već mjesecima.
PHILLIES
Prije dvije sezone osvojili su naslov Prvaka, lani su izgubili u Finalu od Yankeesa. Ne treba biti naročito mudar pa zbog toga proglasiti Philliese jednom od najuspješnijih franšiza zadnjih godina te prvim nositeljem u Nacionalnoj Ligi. Ipak, ove sezone momčad igra osrednje, trenutno i dalje zaostaju za Atlantom u trci za naslov prvog u diviziji, ali čak i u slučaju da do kraja ne prestignu Bravese, trebali bi sakupiti dovoljno pobjeda za wild card koji se dodjeljuje najboljoj drugoplasiranoj momčadi svake lige/konferencije.
Olakotna okolnost je što lošiji rezultati ove sezone nisu uzokovani nekakvim padom kvalitete ili raspadom šampionske momčadi, već ozljedama. Od prvog dana sezone pa do danas Philliesi praktički nisu izveli idealnu postavu na teren. Najveći dio sezone igrali su bez shortstopa Jimmya Rollinsa, veterana koji teško da će ikada više ponoviti briljantne all-round partije od prije dvije sezone, ali koji je i dalje solidan na svojoj poziciji. Najbolji igrač i miljenik publike Chase Utley također je otpao na dva mjeseca zbog ozljede prsta, a uskoro bi se, nakon nekoliko tjedana izbivanja, trebao vratiti i Ryan Howard, njihov najvažniji i najsnažniji udarač.
Ova tri imena najzaslužnija su za uspjehe momčadi, radi se o tri ključna udarača u rotaciji, stoga nije nikakvo čuda da je bilo perioda ove sezone kada se momčad bez jednog od njih mučila zabiti više od par poena u nekoliko dana. Osim njih, od šampionske generacije tu su još catcher Ruiz te outfielderi Werth i Victorino (svi među najboljima na svojim pozicijama). Kad im dodaš ove godine pristiglog Polanca koji je uskočio na treću bazu te još lani dovedenog djedicu Ibaneza koji pokriva preostalo mjesto u vanjskom polju, shvatiš da su Philliesi krcati napadačkim oružjima kao malo koja ekipa. Nedavno su momčadi priključili i super talentiranog Domonica Browna (MVP-a druge lige koju oni zovu Triple A) i samo je pitanje može li im poklopiti dovoljno sitnica da još jednom bljesnu u playoffu.
Dok potencijal za gomilanje poena postoji i samo ga treba probuditi, momčad kroz regularnu sezonu živom održavaju pitcheri. Točnije pitcher, već godinama najpouzdaniji u kompletnom MLB-u - Roy Halladay (početkom sezone doveden iz Toronta kako bi pojačao načetu rotaciju). Od generacije koja je osvojila naslov ostao je samo mladi as Hamels (veterani Blanton i Moyer pali su na dno rotacije, Blanton iza sebe ima užasnu sezonu dok je legenda Moyer do ozljede i dalje bio solidan usprkos tome što ima 47 godina!!!), koji je lani podbacio što je momčad prisililo da u tradeu s Clevelandom dovede Cliffa Leea. Lee je uzeo stvar u svoje ruke i odveo je momčad do Finala protiv Yankeesa gdje je sam samcat dobio dvije tekme (Philliesi su izgubili 4-2 u seriji a u dvije pobjede Lee je ostvario fenomenalne rezultate, postavši prvim pitcherom u povijesti koji je na stadionu Yankeesa odigrao svih devet devetina a da im nije poklonio ni bazu a kamoli poen).
Naravno, gdje ćeš logičnijeg poteza nakon takvih partija nego trejdati igrača. Philliesi su bili svjesni da će Lee na kraju sezone tražiti ogroman novac te su ga poslali u Seattle zauzvrat dobivši tri mlada igrača od kojih se ni jedan ne smatra nekakvim naročitim potencijalom. Svoju budućnost su pak odlučili staviti u ruke dugogodišnjeg asa Toronta, spomenutog Halladaya. Sad, zašto nisu ostavili Leea barem da odradi još ovu sezonu do kraja, nikada neće biti jasno. Da jesu, sada bi u postavi imati dva najbolja pitchera u baseballu po svim mjerilima, Hamelsa kao čovjeka koji je bio najbolji u godini kada su osvojili naslove te bi im samo ova rotacija garantirala barem revanš s Yankeesima.

Međutim, ni ovako nisu loši. Halladay je i dalje sjajan, usprkos 33 godine na leđima. Čelični čovjek svaki peti dan izdrži sve devetine ako treba, lopte ga i dalje slušaju te je u svakom pogledu šampionski as. Hamels igra bolje nego lani, ne fantastično kao prije dvije sezone, ali dovoljno da solidno odigra ulogu drugog u rotaciji. Obzirom da se od preostalih veterana nitko nije nametnuo kao treći starter, odlučili su se dovesti Roya Oswalta iz Houstona na samom kraju prijelaznog roka. Dugogodišnji as Houstona poput Halladaya poželio je napustiti momčad s dna i boriti se za naslov, a želja mu je rado uslišena zbog poprilično skupog ugovora. Većeg od onoga što ga je imao Lee.
Što nas opet vraća na njegov odlazak. Philliesi su kompletirali sjajnu trojku za playoff, ali da nisu tako olako pustili Leea mogli su je imati tijekom cijele sezone. Oswalt je dobar pitcher, ali načet ozljedama tek je dobra treća opcija. Jedna od najboljih u ligi, ali ipak treća opcija. Bez obzira što će Lee dogodine najvjerojatnije u Yankeese koji će ga učiniti najskupljim pitcherom u povijesti, da su Philliesi s njim ove godine osvojili naslov tko zna kako bi se stvari razvijale. Možda bi mu na kraju ipak platili koliko traži, jer i sada već troše četvrti najveći budžet u ligi da bi održali postojeću momčad na okupu. Ako i ne bi, koga briga. Za dva mjeseca bi barem imali naslov kojim bi se mogli pohvaliti.
THE ROSTER OF THREE
He Got Game (Spike Lee, 1998.)
Nije ovo najbolji Spikeov film, ta titula pripada ''Kobe Doin' Work''. Šalim se, o tom zlodjelu smo već pričali. Da, već drugi put predlažem nešto od Spikea, ali što mogu kad mi je jedan od top 5 autora čiji ću svaki uradak pogledati bez obzira na temu (a nije na odmet što se često bavi i košarkom, jeli). Tako sam se nagledao i grozota, ali i sjajnih filmova poput ''Do The Right Thing'', ''25th Hour'' ili dokumentarca o Katrini ''When The Levees Broke''. Ovaj film s Denzelom i Rayom Allenom je taman negdje u sredini, ali zbog košarkaških djelova dobiva ogroman plus. Spike obožava igru, što se vidi iz svakoga kadra, a kontrast koji postavlja između onoga što se događa na parketu/betonu i sve te grabeži za novcem i moći van njega, poetičan je sam po sebi i kao takav dovoljan za uživanje u radnji. A nije da uz arty dijelove nema i gomile postavljenih pitanja. Ima ih, samo Spike nije previše razbijao glavu oko odgovora. Uz prikaze svih ovih već sjebanih ili na zajeb osuđenih sudbina sve što nam ostaje narančasta je lopta. I Jesus Shuttlesworth kao vječna pop-kulturna referenca s najljepšim skok-šutom ikada.
5/3/03 – State College, Pennsylvania (Pearl Jam, 2003.)
Odavno sam odustao od pokušaja da prikupim sve koncertne albume Pearl Jama. Takozvani službeni bootlezi još su i imali smisla dok ih je bend štancao u tvrdim izdanjima, ali od kada su diskovi zamijenjeni downloadom digitalnih zapisa, stvari su izgubile svaki smisao. U biti, tu sam konačno skužio da je bend u pravu kada kaže da bi svaki koncert ionako samo trebali skinuti oni ljudi koji su na njemu bili. Tako sam negdje našao snimku Zagrebačkog iz 2006. i to mi je sasvim dovoljno za tu turneju, dok sam od onih ranijih pažljivo prebrao nekoliko snimaka (od ovih nakon zasad nisam našao ništa naročito zanimljivo). S turneje 2000. nisam mogao preskočiti snimku iz Seattlea te nastupe iz Bostona i Indianapolisa, dok s kasnije imam ovaj zapis iz Pennsylvanie kao ultimativni Jam koncert. Dug iznad tri sata, nudi dovoljno dokaza da su Pearl Jam najveći živući rock bend na svijetu. Mislim, samo s ovim albumom skoro pa možete stići od Šibenika do Zagreba ili Dubrovnika, što nije mala stvar.
You Cant't Always Get What You Want (Sam Cutler, 2009.)
Autor ove knjige čovjek je zaslužan za fijasko na Altamontu, Woodstocku Zapadne obale, koji se raspao za vrijeme nastupa Rolling Stonesa kada je jedan od posjetitelja izboden nožem. U to vrijeme Cutler je bio menadžer Stonesa koji su, razočarani što su propustili Woodstock jer se nisu uspijeli dogovoriti oko cijene i zato što su ih napadali sa svih strana da imaju najskuplje koncerte i da su u svemu samo zbog para (em su škrti em su licemjeri ti Stonesi), odlučili organizirati besplatni festival na kojem bi bili glavne zvijezde. Jadni Cutler je donio legendarnu odluku da se kao zaštitari uzmu Hell's Angelsi, što je dovelo do stalne napetosti i konačno tog famoznog ubojstva za vrijeme očajnog i nadrogiranog nastupa Stonesa koji je vjerno zabilježen u dokumentarcu ''Gimme Shelter''. Ipak, osim njegovog pogleda na cirkus oko Altamonta, najveći plus knjige je njen drugi dio koji se bavi bendom koji je također nastupao na Altamontu i koji je angažirao Cutlera nakon što su ga Stonesi otkantali – Grateful Deadom. Cutler i Dead su iduće deseteljeće proveli na najluđim zamislivim turnejama, stvarajući kultno sljedbeništvo koje će Deadu priskrbiti titulu najboljeg live benda na svijetu. Samo, ovakav pogled iz bliza nudi nešto manje romantičan pogled na, kako reče Cutler, ipak samo glazbenike i smrtnike koji nikako nisu bili spremni suočiti se sa svim situacijama koje im je život priuštio. A tko bi i bio.
BURN YOUR DRAFT CARDS – THE 2010. EDITION, PART ONE
Čovječe, svima se toliko stisnuo sfinkter pred početak trgovine da smo ostali zakinuti za spektakularne tradeove, osim ako u takve ne računate navodnu zamjenu između Bullsa i Wizardsa. Sad, zašto se Washington dobrovoljno odriče prostora na salarya capu zbog picka Bullsa (radi se o Seraphinu o kojem smo se naslušali kao o novom Ibaki, i to prije svih od našeg Joea Forda, koji ne samo da bolje izgleda od Chada nego je i bolji skaut) i Hinricha nije baš najjasnije (ma u biti jeste – dobili su solidnog veterana za rotaciju, još jednu potencijalnu igračinu za budućnost, plus više ne moraju razbijati glavu oko bacanja novca na ovogodišnje slobodne igrače jer su ga pola iskoristili na kapetana Kirka), ali jasno je da ovim potezom Bullsi mogu ispuniti sve svoje želje. Makar se one zvale Chrisica i LeVlatka.
Kako još ništa nije potpisano, moguće da se u ulozi Washingtona nađe neka druga momčad s prostorom na salary capu, voljna uzeti Hinricha besplatno da bi ga pokazivala uokolo kao ulov sa inače nikada bogatijeg tržišta slobodnih igrača (već vidim oduševljene navijače, jeiiii), ali Bullsi su odlučni u lovu na dva mega ugovora. Kako je cijelu priču dojavio Veliki Ric Bucher, to sam siguran da će se nešto od navedenoga dogoditi, bez obzira što je i sam naveo kako su šanse da se stvar raspadne poprilične.
Nego, bolje da ja krenem na draft pa da onda redom kako naiđu spomenem i ostale manje transakcije (a bilo je nekih puno zanimljivijih). Dakle, da bacimo pogled kako je biralo svih 30 momčadi uz neizbježnu podršku sinova Bostona, Dropkick Murphysa te uz napomenu da pregled opet ide u dva dijela jer imam neke neodgodive poslove (kako stvari stoje drugi dio bi mogao osvanuti tek sutra ujutro):
1. WASHINGTON
John Wall je novi lider u gradu, dolazi u idealnu situaciju i mislim da ga bez problema odmah možemo proglasiti top 10 playom u ligi. Gledajte to ovako – ako je jedan Jennings odigrao onako koje je odigrao uz pravu priliku, što može poći krivo u slučaju Walla koji je sličan ali bolji igrač i kojega čekaju sve prilike svijeta?
Izbor Čovjeka Zvanog Lazar na kraju prve runde mi je simpatičan, Hayward se pokazao profesionalcem i radnikom te iako nije talent za prvu rundu možda postane solidno all-round krilo te specijalist za šutiranje trica. Izbor Nemanje Bjelice u drugoj rundi nije ni bitan, obzirom da jedan od najvećih srpksih talenata ostaje u Europi, ali je indikativan – do jučer bi ovakav profil igrača definitivno planuo u prvoj rundi. Uglavnom, ako se ikada odluči za NBA, Washington ima prava na zanimljivog igrača koji bi, ako popravi šut iz vana, možda mogao i opravdati etiketu ultra-light Kukoča.
Čekaj, što je sada ovo? Na telefonu je David Kahn, genijalni GM Wolvesa koji nudi svoje pickove za ova dva igrača? Dakle, Hayward i Bjelica idu sa svojim upitnim potencijalom put Minnesote (Darko je oduševljen, a Rubia nije ni briga jer ne želi smrzavati svoj baby look u nekakvoj tamo Minnesoti), dok u Washington kreću Trevor Booker (igrač tipa Haywarda, veći fajter ali slabijeg šuta) i izvjesni Hamadi N'diaye, koji je navodno oduševio na kampovima svojom visinom, pojavom i blokerskim sposobnostima. Oduševljen sam, novi DJ Mbenga je baš ono što je trebalo Wizardsima (šalu na stranu, druga runda i služi da se kockaš s potencijalnim centrima koji ne znaju što s loptom ali mogu zatvoriti reket, uostalom zar nije Memphis jednoga takvoga izabrao još lani kao drugoga ukupno?).
2. PHILADELPHIA
U Turneru dobivaju igrača koji ih odmah može dignuti na novu razinu, a obzirom kako je dobre rezultate Collinsa stvarao s mladim igračima poput Michaela Jordana i Granta Hilla, koji također nisu imali playmakere već su od prvoga dana morali igrati glavnu ulogu u momčadi, ne sumnjam da će Evan na kraju sezone biti novi ROY (i da, mislim to u oba značenja riječi).

3. NEW JERSEY
Nakon svih priča ipak su se odlučili za Favorsa i to je pametan potez. Pusti ti to što bi npr. s Wesom Johnsonom i Carlosom Boozerom složili respekta vrijednu petorku i što bi već od ove sezone krenuli u lov na playoff, s Favorsom bi se jednoga dana mogli boriti za naslov.
Preostala dva picka Netsi su poslali u Atlantu za Damiona Jamesa. Sad, James je igrač koji bi čak možda mogao uskočiti na poziciju krila i pomoći, ali mi nikada nije bilo jasno zašto su npr. Hawksi tri picka ranije izabrali njega da bi ga onda nakon 15 minuta trejdali za Jordana Crawforda? Ima li boljeg trenutka za biti NBA GM od drafta?
4. MINNESOTA
Kakvo olakšanje za Kahna, Wes Johnson je ostao slobodan i čovjek si je kupio priliku za još malo mira. Sad je riješio pitanje jednog bočnog igrača, a i sumnjam da će žaliti za Cousinsom koji je sve samo ne sigurna oklada. Iako, na sve sam bio spreman kada su Wolvesi u pitanju, jedna od luđih glasina koja se pojavila zadnjih dana bila je trade Jeffersona u Memphis za Randolpha i pick. E, u tom slučaju morali bi izabrati Cousinsa jer Zach bi mu bio idealan mentor.
Kahn je nakon lanjske fiksacije na playmakere ove godine odlučio pokupiti sva razpoloživa krila, pa je tako draftao još i odličnog strijelca sa Nevade Lukea Babbitta, koji je ubrzo završio u Portlandu u zamjenu za dokazanog člana rotacije kakav je Martell Webster (bravo i za jedne i za druge, Webster je postao višak u Blazersima a Wolvesima dobro dođe svaki korisni igrač). Kad dodaš već spomenuti trade s Wizardsima, te činjenicu da su još jedan pick druge runde potrošili na izvjesnog Paulaoa Prestasa, brazilskog centra koji igra u Španjolskoj, ispada da su se Wolvesi stvarno naradili. Bit će tu zanimljivog materijala a okrenutost Europi izgleda postaje Kahnov zaštitni znak.
5. SACRAMENTO
Njihov draft može se pokazati totalnim promašajem, ali i totalnom krađom. Praktički, nisu se imali što misliti u oba slučaja – u Cousinsu u pokupili najboljeg preostalog igrača i uz malo sreće riješili su probleme pod košem za idućih 10 godina (a možda im problemi tek počinju – Cousinsa sam gledao u desetak utakmica i ni u jednoj momak nije odigrao istu partiju, jednom bi izgledao kao najtalentiraniji centar s fantastičnim rukama, drugi put ne bi mogao zabiti zicer, ali barem u par stvari mogu biti sigurni – mali će biti stroj za skokove i promašena slobodna), a izbor Hassana Whitesidea u drugoj rundi trebao bi se smatrati krađom. Mislim, Hassan je do nedavno bio smatran lutrijskim pickom na račun potencijala, kada su krenuli kampovi ljudi su vidjeli da osim fizikalija tu i nema previše talenta, ali Kingsima i dalje ostaje ogromna potencijalna petica sposobna blokirati sa svih strana, trčati po terenu, i što je najluđe – čak i zabijati. Potencijal kombinacije njega uokolo koša i Cousinsa pod košem zasigurno je bio ključan prilikom izbora i ako se pokaže točnim, Kingsi bi jednim draftom mogli riješiti pitanje unutarnje linije za dogledno vrijeme.
6. GOLDEN STATE
Uf, pick koji sam očekivao s najviše strepnje, naime po pričama izgledalo je gotovo sigurno kako će Warriorsi izabrati Grega Monroea, jednog od dražih mi igrača na ovom draftu, a to bi praktički značilo da se možemo pozdraviti s njegovim razvojem. Srećom, klub koji je po defaultu u rasulu odlučio se za Ekpea Udoha. Udoh je sjajan igrač koji može funkcionirati čak i u momčadi bez sistema jer je sposoban pomoći na razne načine, a i za razliku od Monroea već je gotov košarkaški proizvod. Dobro, logično je pitati što će sada biti sa svim onim visokim talentima koje se Warriorsi ranijih godina spremili na klupu, ali za Udoha se nekako ne bojim, mislim da će snaći i da će postati rasni NBA igrač.
7. DETROIT
Pitanje je koliko je Detroit zdravija sredina za Monroea, obzirom da ni oni nemaju ništa što bi mogli okarakterizirati kao prepoznatljivu igru. Pistonsi su šuplji pod košem, ali ne znam koliko će im izbor jednog igrača finese pomoći, Monroe pored sebe treba pravu ratničku četvorku a takve u Detroitu baš i nema. A opet, nije da im je i ostalo previše izbora, jednostavno su morali uzeti Grega. Sad nam se samo ostaje nadati da će u hodu skužiti što je najbolje za sve uključene.
U drugoj rundi izabrali su Terrico Whitea, combo-beka s Mississippia, valjda kako bi pravio društvo Benu Gordonu i Rodneyu Stuckeyu. Vidio sam ga jednom i momak je upravo to, još jedan bek koji ne zna igrati bez lopte, upitne učinkovitosti čak i za svoje godine.

8. LA CLIPPERS
Aminu je logičan izbor, posegnuvši za super atletom s Wake Foresta Clippersi su kompletirali svoju petorku za iduću sezonu (Davis, Gordon, Aminu, Griffin, Kaman) a da se nisu dirnuli u salary cap. Sad se još samo treba suzdržati i dati šansu klincima da stasaju, usput nekako istrpiti ugovor Barona Davisa te za nekih tri-četiri sezone postati velesila na Zapadu. Jer, pokaže li se Aminu sposobnim razviti šut koji bi mogao pratiti fantastične atletske predispozicije, Clippersi bi vrlo lako mogli imati po top 10 igrača na svim pozicijama osim jedinice. A jedna pozicija, makar se radilo o onoj najvažnijoj, da se puno lakše srediti nego njih pet. Ako ništa drugo, Aminu će barem biti odličan obrambeni igrač i četvorka od koje boli glava ala Josh Smith.
Međutim, ono gdje su Clippersi uboli jackpot je zamjena s Thunderom, koji je svoj pick prve runde poslao u LA za budući, zaštićeni izbor. Za OKC to ionako nije važno, oni su svoga igrača dobili na drugoj strani, iako me malo iznenađuje da se nisu potrudili isčačkati nešto više za potencijal kakav ima Eric Bledsoe. Uglavnom, Clippersi su dobili i šestog igrača, combo-beka koji može biti i taj play budućnosti, ali za početak prije svega donose koševe s klupe, sjajan šut za tri i mogućnost odmora starterima na obje bekovske pozicije.
Izbor druge runde također je za svaku pohvalu. Iako je Willie Warren slabija verzija Bledsoea, još prošle godine je smatran lutrijskim potencijalom i mogao bi također ponuditi solidne minute s klupe na pozicijama jedan i dva. A dodatni plus (vjerovatno i glavni razlog zašto su posegnuli za njim) je i taj što je Warren odličan prijatelj s Griffinom te je upravo on play koji je namještao sva ona zakucavanja Blakeu dok je igrao na Oklahomi.
Mislim, nije da ovo imamo često prilike reći zato da naglasim još jednom – bravo Clippersi!
9. UTAH
Cole Aldrich je ostao na stolu a oni biraju Gordona Haywarda, koji možda i ne bude najbolji Hayward na draftu? Stvarno? Mislim, da je Aldrich tamnoput još bih ovo razumio, ali ovako – ništa mi nije jasno. Hayward će proći težak put dok postane solidan NBA igrač, dok bi Aldrich već sutra bio starter pod košem i ogroman korak naprijed nakon Fesenka i Kupusa. Hayward čak ne može biti ni zamjena za Korvera, obzirom da je ispodprosječan šuter za poziciju i prije svega za boju kože. Pretplatnici u Salt Lake Cityu dobili su novog heroja (barem za jednu sezonu), ali očito je strah od draftanja novog Ostertaga nadjačao razum.
Tko zna, možda će izbor druge runde popraviti dojam, iako sumnjam da je itko vidio izvjesnog Jeremya Evansa kao draft izbor. Radi se o solidnom sveučilišnom igraču profila Millsapa, dakle šljakeru koji će uvijek odigrati iznad očekivanja. Iako mu manjka centimetara i pedigrea (čak nije bio ni dominantan skakač na svojoj razini), nekako sam spremniji kladiti se na njega da će uspijeti nego na Haywarda. Uf.
10. INDIANA
Iako je Larry odlučno rekao da će mijenjati pick, očito ili nije bilo zainteresiranih ili su promijenili mišljenje. U krilo im je tako pao Paul George, momak koji si je najviše digao cijenu igrama na kampovima, praktički od nikuda sletivši u lutriju. Navodno se radi o all-round krilu McGradyevskih sposobnosti (za sada samo znam da izgleda pospano kao Tracy) koje bez problema može igrati i dvojku obzirom na lakoću kojom zabija iz vana. Hm. Igrao je na nikakvom sveučilištu, nije privlačio pažnju dvije sezone usprkos fenomenalnim predispozicijama i sada bi kao trebao popušiti da se radi o novom McGradyu nakon par treninga? Malo ćemo pričekati, ali stoji da, ako je samo pola toga što se priča točno, onda je Larry izgradio novu momčad s dva kasna picka, Grangerom i Georgeom. Svaka čast.
U drugoj rundi su izabrali dva igrača. Prvo izvjesnog Stephensona koji je još jedno solidno krilo (što je s Larryem i tim vječnim kockanjem s potencijalnim all-round krilima?), te zatim nekog anonimusa koji vjerovatno neće dočekati ni kamp, pa su ga trejdali za nekog drugog anonimusa koji se barem cool zove – Magnum. Iskreno nemam pojma što bih o tome rekao osim da bi bilo super imati igrača u najdražoj ligi kojega možeš osloviti s Manjum.
11. NEW ORLEANS
Živci Chrisa Paula mora da su jako, jako debeli. Njegov nesretni klub kao da sve radi da ga otjera, pa su evo sada izabrali najboljeg preostalog visokog igrača na draftu, dakle čovjeka koji bi im itekako dobro došao pod koš gdje su najtanji, da bi ga onda ekspresno zamijenili u Oklahomu za njihova preostala dva picka prve runde, solidnog atletu i stvarno prosjećnu trojku Quincya Pondextera (koji je to što jeste) te prosjećnu sveučilišnu četvorku Craiga Brackinsa (koji je također to što jeste i pomalo podsjeća na one nesretne izbore Simmonsa i Armstronga prije nekoliko godina).
Dakle, umjesto da si osiguraju startnu peticu, Hornetsi su si nabavili dva igrača za dno klupe. Naravno da takav potez moraš povući svaki put kad ti se pruži prilika. Sve što je Thunder trebao prihvatiti zauzvrat nesretni je ugovor Mo Petersona, ali obzirom da je radi o zadnjoj godini i da OKC ima prostora na salary capu, radi se o minimalnim izdatcima za igrača koji će im dati idealnu kombinaciju za pod koš s Ibakom.

12. MEMPHIS
Tri picka u prvoj rundi, tri sumnjiva izbora. Xavier Henry definitivno izlazi prerano na draft, ali šuterski potencijal postoji. Još samo mora dokazati da je u stanju odigrati sve ostalo što se očekuje od NBA beka-šutera. Dominiquea Jonesa, eksplozivnog combo-beka za kojega nisam nikada čuo i koji se od nikuda pojavio u prvoj rundi prodali su Dallasu (Cuban je očito zaljubljen u te strijelce Beauboisova profila) iako je definitivno najintrigantniji izbor od svih koje su imali, a treći pick su potrošili na Greivisa Vasqueza kojeg od milja zovem Planina jer me stilom igre podsjeća na našeg Zokija Planinića.
13. TORONTO
Igrač koji je najviše pao na draft listama u proteklih nekoliko dana definitivno je Ed Davis s North Caroline. Naravno, tko će drugi posegnuti za jednim mekanim post igračom nego Toronto. Posjeduje li Davis kvalitete kojima bi mogao zamijeniti Bosha? Možda. Ono što sigurno znam je da ne posjeduje muda, te će bar u tom segmentu igra Raptorsa ostati vjerna tradiciji. Davis ima fizikalije i sve potrebno za biti veliki igrač, ali nagledao sam se toliko mlakih napada na koš i neuspijelih polaganja da bi u svakom trenu radije za npr. idućih 10 godina izabrao imati Big Babya nego njega.
Kupnja Alabia od Dallasa također ne predstavlja iznenađenje. Doduše, čudi me što se Cuban tek tako odrekao ogromnog, drvenog centra za šaku dolara i budući izbor druge runde, ali Toronto treba ovakve projekte ne bi li bar ostavio živom nadu da će jednog dana, valjda negdje 2016., u reketu imati igrača kojega će protivnici respektirati.
14. HOUSTON
Sjajan izbor Rocketsa, najbolji preostali visoki igrač pridružuje se ionako krcatom rosteru. Patrick Patterson nije zvijezda niti će od njega itko u Houstonu očekivati da to bude – čovjek je pokretna četvorka, dobar skakač, potencijalna napast u obrani, te netko u stanju zabiti bez da se igra na njega ali i iz pick 'n' pop situacija. Uglavnom, pravi klupski igrač, prvi visoki s klupe koji donosi energiju i zrelost.
15. MILWAUKEE
Ekipa koja se prije drafta već bacila u razne mutne poslove imala je pune ruke posla i noćas. Novi članovi Bucksa tako nisu samo jednodimenzionalni hakleri poput Maggettea i CDR-a, već i izbor prve runde Sanders (četvorka ogromna potencijala ali daleko od igrača koji može pomoći odmah), te čak tri igrača iz druge runde. Hobson s New Mexica je solidan igrač, prije svega šuter, ali znamo kako završavaju igrači iz druge runde koji nemaju potencijal već su to što jesu – via Europe. Jerome Jordan je rođen na Jamajci te ga definitivno želimo u NBA, ali činjenica je kako su Bucksi potrošili pick na njega samo zato što se radi o ogromnom čovjeku koji će potencijalno postati centar, a ne o igraču koji zna igrati košarku. Keith Gallon je momak o kojem nadimak Tiny sve govori – riječ je o dvojniku Big Babya, koji je skupio solidne brojke kao nasljednik Blakea Griffina u Oklahomi. Definitivno vrijedan rizika, jer ako bude upola dobar kao Davis, Bucksi su napravili sjajan posao. Jedva čekam dvoboje Tinya i Big Babya u playoffu.
PRINT YOUR BRACKETS – MIDWEST
Prvi dojmovi o ovogodišnjem turniru nisu naročito pozitivni. Dvije najbolje ekipe, Kansas i Kentucky, dobili su puno teži raspored od preostala dva nositelja regionalnih skupina, Syracuse i Dukea. A obzirom kakav je ždrijeb dobio Duke, koji nije čak dobio ni opasnog drugog nositelja u regiji, nekoga tipa Kansas State ili West Virginia, već bezveznjikavu Villanovu, očito je kako njihov predstavnik u toj sobi, u kojoj je komisija birala momčadi za turnir, jedan poprilično utjecajan lik.
Također, šteta je što na kraju u turnir nisu upale momčadi poput Mississippi Statea (nećemo imati šansu još jednom gledati Jarvisa Varnada, već tri godine neprikosnovenog najboljeg sveučilišnog blokera, fantastičnog skakača i atletu koji bi vrlo lako mogao imati sličnu profi karijeru kao Tyrus Thomas, samo što je još bolji 1 na 1 obrambeni igrač), ili Illinoisa, ekipe koja igra bez post igrača, ali koja ima pet dobrih šutera i sjajnog lidera u playmakeru Demetriu McCameyu.
Obzirom na način na koji se biraju momčadi koje ulaze u glavni turnir, bez da postoji nekakav čvrsti kriterij, već se uvijek može složiti opravdanje i razlog zašto je netko ušao a netko nije, još smo dobro i prošli. Jer ovako samo spinaš priču kako ti odgovara - nekada je važan uspjeh u konferencijskom turniru a nekada nije, zavisi kakva ti fraza treba da bi opravdao određeni izbor.
Ja osobno izbacio bi obje Floride, koje su ruku na srce – kriminalne, i bez puno razmišljanja napravio mjesta na turniru za Varnada i McCAmeya. Jer osobno me najviše zanimaju upravo potencijalni NBA igrači. Budimo realni, sveučilišna košarka inače je jedva gledljiva, ove godine obzirom da nema pravih ekstra momčadi još i manje (jedine dvije ''ekstra'' momčadi su u biti bolno ranjive, jedni nemaju iskustvo potrebno za ovakav tip turnira, drugi nemaju ekstra pojedinca koji može uzeti stvar u svoje ruke i koji bi sutra bio išta više od člana rotacije NBA ekipe).
Borbenost, ljubav, emocije, uzbuđenje - sve je tu, ali kvaliteta završne glazure je jako niska. Uostalom, probajte samo nakon par sati NCAA košarke prebaciti na bilo koju NBA tekmu, imat ćete dojam kao da ste s crno-bijelog rumunjskog art-filma prebacili na Avatar, mozak doživi apsolutni šok. Mislim, to jeste isti sport? Zar ne?
Kako sam ove godine potrošio sata i sate (kao nikada do sada) skautirajući NCAA, a sve zahvaljujući ESPN America, to imam podeblju listu imena za mock draft koji će po tradiciji ići nakon turnira, i koji bi ove godine vrlo lako mogao imati dvije runde, naime toliko je imena vrijednih spomena. A do tada, da iskoristim ovu količnu informacija kako bi ne samo konačno uspio složiti respektabilan bracket, već i kako bi napisao više nego inače. Dakle, umjesto jednog posta kojim bi obuhvatili sve 4 regije, od ove godine idemo s postom za svaku.
MIDWEST

Kansas je ono što je prošle godina bila North Carolina – apsolutni favorit turnira. Sherron Collins je pravi play veteran, s upornošću terijera i mudima bika; Cole Aldrich rasna petica koja zatvara reket na razini NBA centra; Marcus Morris je dežurni fajter pod koševima koji može zabiti i tricu; Xavier Henry bek šuter NBA potencijala. Talenta ima na bacanje, tu su buduća 4 profesionalca, a trener Bill Self je jedan od najvećih na ovoj razini. Ono, sve miriše na sličnu sudbinu kakvu je lani doživjela North Carolina.
Ali, na oprez zove težak ždrijeb, točnije činjenica da će ih u četvrtfinalu čekati ili Georgetown ili Ohio State. Georgetown baš ne ulijeva povjerenje, momčad je to koja se muči igrati iako imaju peticu iz snova u Gregu Monroeu, dakle čovjeka preko kojega bi mogli vrtiti sve akcije jer je kompletan košarkaš i odličan asistent (nešto kao što Memphis radi s Gasolom), a ne da jedva vidi loptu tijekom utakmice. Ohio State je opasan jer ima ono što Kansas nema, a to je lidera ne samo s mudima već i s vrhunskim talentom, čovjeka koji je u stanju dignuti razinu igre kada je potrebno i preuzeti odgovornost. Naravno, govorim o Evanu Turneru.

Sad, Collins po iskustvu i ulozi u momčadi jeste lider, ali njegova igra se ipak svodi na zabijanje pod koš i iznuđivanje faula ili tricu preko ruke. Turner pak može utjecati na tijek utakmice na desetak načina. Nažalost, ono što Ohio nema je poštenog centra koji bi se mogao suprostaviti Aldrichu ili pak Monroeu, te im se sve vrti oko vanjskog šuta. Ako tricu budu upadale, a posebice ako budu upadale sjajnom bijelom bratu Jonu Diebleru, u igri su, ali, iskreno, ipak nisu na razini Kansasa.
Poslije ove tri momčadi regija i ne vrvi kvalitetom momčadi, iako je tu nekoliko pojedinaca o kojima ćemo itekako slušati ubuduće. Evo, što se momčadi tiče, Michigan State je u tako lošem stanju da je upitno hoće li uopće proći prvi krug protiv New Mexico Statea, solidne momčadi koja je osvojila konferenciju preko Utah State. Sad, to ne znači ništa, ali obzirom da je Utah State isto odabrana za turnir, očito je da ta WAC konferencija ipak ima neku težinu (ima, ima, jer iz nje nije prošla npr. jedna Nevada za koju igra fenomenalni Luke Babbitt, nova bijela nada u kalupu Troya Murphya, četvorka koja skače kao luda i puca trice kao bek).
A što se Michigana tiče, sve je rekao Doug Gottlieb, ESPN-ov stručnjak za sveučilišnu košarku – obzirom kako igraju i kakvi su im rezultati u zadnje vrijeme, da se radi o nekoj manje zvučnoj momčadi, nitko ih ne bi spominjao i nitko ne bi smatrao za iznenađenje njihov poraz već u prvom krugu. Obzirom da im je glavni igrač Kalin Lucas, i da me momak najviše podsjeća na Aciea Lawa, dakle sjajan sveučilišni lider ali limitiran kako fizičkim tako i košarkašim talentom, stvarno ne vidim razloga da sumnjam u Gottliebovu analizu.
Opet, ipak je to Michigan State. Tom Izzo na klupi, solidna petorka puna atleta, vrhunska obrana. Nisu u stanju zabijati, ali ni lani nikome nisu bili favoriti pa su dogurali do Finala protiv UNC-a. Ne znam, ovdje nije u pitanju nekakva duboka analitika, već odluka da li ići protiv favorita ili na sigurno. Kako negdje mora biti iznenađenja, ja osobno biram razigrani New Mexico.
Maryland isto ne ulijeva nikakvo povjerenje, radi se o momčadi u kojoj se sve vrti oko jednog čovjeka, Greivisa Vasqueza, valjda jedinog igrača na sveučilišnoj razini koji ima prilike igrati poput NBA zvijezde. Lopta mu je u rukama 100% vremena, uzima šut kakav hoće i kada hoće, i ne brine o obrani. Sad, da je u pitanju nekakav ekstra talent još bi i razumio cijelu priču, ali Vasquez je tako običan atleta i tako prosjećan košarkaš da ne vidim kako bi u budućnosti mogao biti išta više od npr. Marka Jarića. Da, znam da je Jarić opljačkao banku svojim NBA ugovorom, ali valjda su ti dani iza nas.
Tennessee je definitivno bolji izbor ako tražite potencijalno iznenađenje, solidno vođena ekipa, koja igra tipičnu NCAA košarku s puno kretanja u napadu, borbena, kontrolira loptu i guši protivnika stalnim izmjenama tvrdih obrana. Problem je također tipični sveučilišni – nemaju talenta. Osim Waynea Chisma pod košem, koji iza sebe ima još jednu solidnu sezonu i koji se nameće kao NBA potencijal (šljaker pod košem, dobar realizator i skakač, bio bi neupitan kada bi imao malo bolji vanjski šut), svi drugi su potpuni prolaznici.
San Diego State također je zanimljiva opcija ako tražite iznenađenje, osvojili su jednu malu konferenciju, ali konferenciju koja je dala čak četiri momčadi za turnir (uz njih tu su i Brigham Young, UNLV, New Mexico), od čega se dvije smatraju itekako ozbiljnim ekipama (BY i NM - o njima kada dođu na red, i da, ovaj New Mexico je još bolji od maloprije spomenutog Statea - New Mexico luduje za košarkom bejbe). I oni i Tennessee, bez obzira tko prošao dalje, imaju šanse protiv Georgetowna, jer, da još jednom ponovim, ta momčad bi trebala igrati puno bolje od ovoga kako igra obzirom da imaju na raspolganju talent Grega Monroea. Ovako se sve vrti oko napucavanja loših bekova.
Sad, Monroev talent jeste neupitan, ali ono što je malo problematično je utvrditi da li je ta njegova pasivnost urođena ili je rezultat lošeg sistema igre. Jer, ako je u pitanju samo sistem igre, onda je Monroe buduća krađa drafta, obzirom da fizički može igrati i NBA peticu a talentom je već na toj razini. Kao četvorka bi ipak imao puno teži život, jer eksplozivnost nije jedna od njegovih vrlina.
Ali zato nema sumnje da je Derrick Favors buduća all-star NBA četvorka. To kako je ovaj rookie svojom upornošću, snagom i talentom uspio jednu smiješnu momčad Georgia Techa dovesti do finala konferencije i skoro dobiti Duke u istome, stvarno je fantastično ostvarenje (jedinu pomoć imao je u solidnom beku Imanu Shumpertu kojega čak mogu zamisliti kako igra u Grčkoj ili Italiji, te Ganiu Lawalu, još jednoj četvorki u nizu s manjkom centimetara i viškom energije). U turniru se mogu nadati prolazu preko bolje postavljene ali loše momčadi Oklahoma Statea (obje Oklahome su ove godine bile loše skoro kao obje Floride, i osobno ne bi imao ništa protiv da je i ova ekipa ispala iz turnira), ali ne i kasnije protiv Turnera i OSU-a.
Uglavnom, na kraju ostaje samo zaključiti kako će Kansas imati težak put do Final Foura, ali bi ga svejedno trebao proći. Šteta jedino što Ohio State nije dobio šansu skinuti Syracuse ili Duke, međutim još je važnije da ćemo imati priliku vidjeti još nekoliko puta Turnera, te Favorsa i Monroea.

SWEET SIXTEEN: Kansas, New Mexico State, Georgetown, Ohio State
ELITE EIGHT: Kansas, Ohio State
FINAL FOUR: Kansas
I iako će biti prilike još za to navesti, Kansas je moj izbor za NCAA prvaka. Znam, nisam baš originalan, ali lani sam recimo pokušao biti takav s Wake Forrestom, pa su ispali u prvom krugu. Uostalom, svoju dozu alternative za danas sam ispucao izabravši New Mexico State umjesto Marylanda i Michigan Statea. Malo konzervativnosti nije na odmet.