ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

9Mar/123

#freeevanturner

Posted by ispdcom

Sinoćnji susret Sixersa i Celticsa je na papiru trebao biti derbi u kojem se u međusobnom obračunu odlučivalo tko će preuzeti vrh Atlantske divizije i dugoročno pomoći izbjeći bauk Miamija i Chicaga u prvim rundama razigravanja.
U stvarnosti je to bila oda gluposti krojačima rasporeda ove sezone. Gledatelji su platili da bi vidjeli dvoboj s vječitim rivalima, a umjesto Piercea, Ronda, Raya i KG-a istrčali su njihovi deset godina stariji imitatori. Susret je praktički riješen u prvoj četvrtini u kojoj su Sixersi jednostavno pretrčali prvu petorku Celticsa koja se nakon dva produžetka u tri dana nije stigla valjda čestito ni naspavati, a kamoli pripremiti za susret s jednom od najboljih obrana lige.
Od kada je postalo jasno da je Jermaine O’Neal još jednom prerano završio sezonu, u startnu petorku Bostona je prebačen nominalni šesti čovjek Brandon Bass. Dobra vijest je da je Jermainea zamijenio daleko najkonstantniji Celtic ove sezone, Kevin Garnett, koji će uskoro navršiti 36 godina. Loša vijest je da je Bassovom promocijom među startere nestala ikakva pomoć s klupe. Pogled na tu pustoš mora da Docu baca ekstra količinu kiseline u želudac. S Jeff Greenom bi slika bila zasigurno ljepša i bolja po Riversovo zdravlje.

Da gledatelji nisu bezveze došli u Wells Fargo Centar pobrinuo se Doug Collins time što je unatoč očajnom nastupu u Milwaukeju kada ga je prvi put stavio u početnu petorku zadržao u istoj Evana Turnera. U drugom startu sezone igrao je kao što se i očekivalo od drugog picka drafta te podsjetio na najbolje Ohio State dane. Završio je susret s 26 poena i 9 skokova (ovo prvo je career high), ali brojke teško mogu iskazati njegov doprinos na oba kraja terena i ono što bi ovaj nastup mogao ubuduće značiti za Sixerse. U obrani je svojom duljinom skroz ukočio Ronda, a kada mu je Rajon pokušao uzvratiti istom mjerom na drugom kraju terena, Turner je manirom veterana rješavao situacije spuštajući se leđima na nižeg suparnika i pucajući preko njega. Najbitnije iz susreta jest da su i gledatelji i Celticsi mogli vidjeti kompletan arsenal koji Turner posjeduje, a koji je u Sixersima do sada samo sporadično dolazio do izražaja. Natprosječno dobar osjećaj za skok, tranzicija koja potom slijedi, dobar pregled terena (alley-op Igoudali nakon rollinga u kontri), spretni ulazi i skok-šut s poludistance su sinoć svi bili u izlogu arene.
Glavne dvije zamjerke u dosadašnjem dijelu njegove kratke i do sada prilično razočaravajuće karijere, loš šut i neefikasna igra bez lopte u rukama su sinoć adresirane na pravi način. Na popravljanju mehanike šuta je radio cijelo ljeto, ali do sinoć su pomaci bili slabo vidljivi. Igru bez lopte je Collins riješio tako što mu je konačno dao loptu u ruke i dozvolio (barem sinoć) da ravnopravno kreira igru skupa s Jrue Holidayem i Iggyjem. Iz izjava trenera je očito kako je jedini istinski čisti šuter Sixersa, Jodie Meeks, konačno preseljen na klupu gdje i pripada te da u ostatak sezone kreće s bekovskim parom Holiday - Turner.
Odnos Collinsa prema Turneru je ove, kao i protekle sezone, bio prilično zanimljiv. I najmanja greška u obrambenoj rotaciji je značila direktan odlazak na klupu tako da se moglo ustvrditi da je Turner u očima trenera još uvijek rookie. Sophomore je takvom tretmanu posljednjih desetak nastupa uzvratio s kriminalnim šuterskim partijama, ali ono što nikad nije bilo upitno jesu talent i volja, što se poglavito moglo vidjeti u skakačkom dijelu gdje je Evan zvijer za svoju poziciju i redovno ga se može vidjeti u lovu na skokove u gužvi za koje se treba ekstra izboriti (tzv. man-rebounds), a ne samo lagane odbijance.

Collinsova rotacija u startnoj petorci nije došla slučajno. Sixersi su do sinoćnje pobjede imali omjer 2-8 u posljednjih deset utakmica i općenito su pali u igri nakon iznenađujuće dobrog početka koji mogu zahvaliti i laganijem rasporedu. Meeks kao igrač koji šutom širi reket više nije mogao prikriti ono što Sixersima fali, a to je talent na dvojci koji može pomoći Iggyju u organizaciji napada. Za energiju s klupe su ionako zaduženi Lou Will i Thadeus Young, a novi bekovski par Holiday - Turner nudi gomilu opcija u obrambenim rotacijama, jaču skok igru (bitno zbog Hawesovih ozljeda i nestanka Branda kao sile pod košem) i lakšu realizaciju kontri. Šut izvana, a pogotovo završnice susreta ostaju problem, ali Collinsova dosadašnja igra je došla do zida i nešto se moralo promijeniti.
Partija protiv Bostona je ponudila sliku igrača s instiktom ubojice koji pršti samopouzdanjem i koji se osjeća kao najbolji igrač na terenu. Sinoć je to uistinu i bio, a sada želimo saznati da li su Sixersi konačno dobili igrača koji to može činiti na konstantnoj razini te konačno opravdati college nadimak The Villain.
Pobjeda nad umornim Celticsima i jedna dobra Turnerova partija ne smije se shvatiti kao zaokret koji će Sixerse baciti u ulogu izazivača za naslov, već kao naznaka da prvi dio sezone Sixersi mogu ponoviti s malo izmjenjenim ulogama na terenu i ponovno biti obrambena sila i neugodna ekipa koju svi moraju respektirati. To se u ovom trenutku čini kao plafon ove ekipe.

19Jan/123

RUNNING WITH THE PACK G14

Posted by Gee_Spot

Nakon Sacramenta u Minnesotu je sletio još jedan horror show, momčad koja je debelo zacementirana na poziciji broj 30 budućih prvih mjesečnih power rankingsa. Inače, dvojbe oko poretka su manje-više riješene, najviše su me mučili Sixersi i trebao sam ih vidjeti u akciji protiv jedne rasne momčadi kako bih znao gdje s njima, jer po svim mogućim brojkama radi se o ekipi bez mane. Ali, o tome više nakon osvrta na još jednu pobjedu Minnesote.

Pistons @ Wolves

Osim ako ste zadrti fan, totalni mazohista ili budala koja si zacrta takve gluposti poput gledanja svih 66 utakmica Timberwolvesa, vjerojatno nećete previše vremena trošiti na ovosezonske Pistonse. A ako i hoćete, velike su šanse da se na tako nešto spremate samo ne bi li bacili pogled na to kako igra Greg Monroe. E, pa nešto slično sam i ja namjeravao, dok očajni sudci nakon par minuta nisu dotičnome izmislili dva faula i poslali ga na klupu ostatak poluvremena. Što je prevedeno značilo da sam umjesto Grega imao šansu gledati Big Bena, Jarebka i Maxiella, rotaciju pod košem koja vam ne bi garantirala niti plasman među 16 u Euroligi.

Uglavnom, Rubio opet nije krenuo dobro u utakmicu, nije mogao ništa pogoditi i izgleda da nakon sjajnog šuterskog starta na vrata kuca dobra stara realnost koja govori kako će mu taj šuterski dio igre još neko vrijeme ostati ahilova peta. Nije da se odmah po izlasku Ridnoura nije razigrao, bilo ga je na sve strane i ostvario je vrlo dobar all-round učinak, ali protiv boljih ekipa od Kingsa i Pistonsa obrana i razigravanje nisu dovoljni, jednostavno treba pogoditi barem onaj otvoreni šut. Koliko će trajati ovo balansiranje između Stevea Nasha i Brevina Knighta nemam pojma, ali znam da će kad konačno sleti negdje između te dvije krajnosti, Rubio biti još bolji.

Love je doslovno odradio još jednu utakmicu, ali sve do zadnje četvrtine on i Rubio nisu imali pravu pratnju. Neću ni nabrajati sva ona imena koja su razočarala (imena tipa Darko, Wes, Luke), već ću uglavnom istaknuti pozitivne stvari. Wolvesi ovu tekmu ne bi dobili bez Pekovića pod košem, to je prvo. Pek, kako ga zovu komentatori, se ne može odlijepiti od poda i u 24 minute je uhvatio jedan jedini skok (i to slučajno), ali gura sve pred sobom u reketu i postavlja se u izvrsne pozicije za zabiti (doduše, protiv centimetrima i skočnošću limitiranih Wallacea i Maxiella se nije morao bojati ni banana ni udaraca, dok je protiv Monroea ipak nešto teže dolazio do prilike za realizaciju). Dodaj još da radi dobre blokove i eto ti jednog ex-Yu igrača u Minnesoti koji konačno odrađuje posao koji se od njega očekuje.

Adelman je dobitnu formulu za ovu večer našao tek kad je ovoj trojci priključio Ellingtona i Tollivera. Ellington je još jednom odradio sjajnu šutersku rolu i usput dignuo na noge dvoranu NBA action zakucavanjem (iako, kroz onakav reket mogao bi zakucati i Ivan Tomeljak), a Tolliver je uštopao Princea koji je do tad simultankom držao Pistonse u prednosti. I to je manje-više to, treba još istaknuti Barein povratak nakon ozljede (pozitivno), konačno korisnih i energičnih 16 Williamsovih minuta nakon niza mrtvačkih partija (izuzetno pozitivno) te Beasleya u odjelu na klupi s kesom bombona u rukama (najpozitivinije). Uglavnom, na stranu tri pobjede u četiri zadnja susreta, ne dignu li razinu igre preko noći, čopor čekaju dva glatka poraza u gostima kod Clippersa i Jazza.

Pistonsi? Momčad puna misterija. Monroe je odigrao solidno drugo poluvrijeme, prikazao se kao jedino živo tijelo na ovom rosteru, ali i on djeluje kao da nema pojma koja mu je uloga na parketu. Uopće sve oko ove momčadi je depresivno. Rookie Knight nije pokazao ništa, osim da nije pravi play, a također i da ne može zabiti ništa iz vani jer nema igre koja bi ga dovela u dobru situaciju. Kod Pistonsa se sve svodi na jedno dodavanje i 1 na 5 završnicu onoga tko dobije loptu.

Najluđe od svega, u zadnje vrijeme je Prince taj koji ima dozvolu da troši lopte kao da je u najmanju ruku Kobe. U početku nije mogao pogoditi ni ocean, kasnije je namjestio ruku (barem dok ga nije preuzeo Tolliver), ali nije uopće poanta u tome da je zabio 29 koševa, već da je potrošio 23 šuta. 23 šuta. Ty Prince. Smrdi li i vama nešto u ovoj konstrukciji?

Nažalost, to je realnost ovih Pistonsa. Samo, dok još i mogu razumjeti da Prince mora glumiti Kobea jer jednostavno nemaju drugih rješenja u napadu, ne mogu shvatiti da Big Ben ima minutažu. Čovjek je gotov, to je vidljivo iz aviona. Već po onom prelasku u Bullse bilo je vidljivo da gubi brzinu i skočnost i da više nije ni sjena onog obrambenog majstora iz šampionskih dana, u Cavsima je bio katastrofa, a ovo u Detroitu je doslovno pljačka. Često se kaže da i najgori od 450 NBA igrača pod ugovorom zaslužuju plaću jer usprkos tome što griju klupu imaju vještine o kakvima oni koji nisu u NBA mogu samo sanjati, ali u slučaju Big Bena, koji je uvijek imao samo srce i noge, to ne može biti istina, jer bez tog fizionomijskog inputa on je jednostavno igrač manje na oba kraja. Ono, ne znam da li je veća misterija to što se još nije odlučio za mirovinu ili to što mu Frank daje minute.

Pistonsi nemaju talenta, nemaju vizije i nemaju volje. Hej, ali barem predstavljaju svoj grad kako treba. Uglavnom, super je stvar što imamo i ovakvu sezonu, iako je neke ekipe jednostavno trebalo ostaviti u lockoutu.

Nuggets @ Sixers

Već danima gledam sve moguće kombinacije i ne mogu se načuditi kako brojke ne otkrivaju ni jednu jedinu slabost Sixersa. Svaka momčad ima neku slabost, neki feler koji se može iskoristiti. Klupa Bullsa ne može zabiti, Miami ima rupu u reketu, Oklahoma igra bez igre. Sixersi pak imaju jedno od najboljih obrana (jednako dobro brane i tricu i reket) i jedan od najboljih napada (skoro 8 igrača zabija dvoznamenkasti broj koševa, lopta uvijek kruži). Imaju čak i najbolju klupu u NBA, po svim mjerilima. Međutim, tekma poput noćašnje jasno je pokazala što nemaju – nemaju klasu.

Sixersi su diplomski rad Douga Collinsa na temu kako treba igrati košarku. Oni momčadski razigravaju, momčadski skaču, momčadski zabijaju. Nemaju jednog playmakera, jednog skakača, jednog strijelca. I koliko god to bilo sjajno, to je i problem. Iz jednostavnog razloga što je jedno umiješati kolač od vrhunskih sastojaka, a nešto sasvim drugo od polovnih. Napraviš ga po receptu i on izgleda sjajno, ali okus, okus ga odaje.

Jednostavno, Sixersi trenutno koriste lanjski momentum i sve prednosti dubine, uigranosti i rasporeda. Nisu postali talentiraniji, samo su u boljem trenutku. Istina, i to zna biti presudno, sjetite se samo Dallasovih šutera u lanjskom playoffu. Momčadska igra i momentum mogu vas odvesti daleko čak i ako nemate najbolje pojedince. Ali morate biti bar u nečemu posebni, a ne u svemu jednako dosadno dobri.

Koliko god glupo zvuči, upravo je to glavni razlog zašto Sixersi ne mogu trajati ovim tempom. Lou Williams i Thaddeus Young će kad-tad prestati zabijati sve što opale na koš. Spencer Hawes će možda biti nova verzija Brada Millera, ali neće još dugo moći igrati bolje od Brada Millera. Iggy, Turner i Holiday će vjerojatno ostati na ovoj razini, ali to više neće biti dovoljno za biti izazivač.

Noćas su otvorili sjajno i točno su pokazali kako su opasni kad sve štima – u napadu su svi zabijali, lopta je konstantno kružila do otvorenog čovjeka, a u obrani su uvijek bili na ruci, krali lopte i odradili sjajan posao na ključnim igračima protivnika, Galinariu i Lawsonu.

Ali, onda je Karl malo promijenio obranu, umjesto pritiska na bekove povukao je momčad u reket, šutevi su stali upadati, a Nene i Miller su totalno izneredili čvrstu obranu. Jednostavno i milijun puta viđeno u NBA, dva čovjeka su otišla na jednu višu razinu, a ni jedan pojedinac s druge strane to nije pratio (osim Evana Turnera u jednom periodu). Nene je skakao i vukao, Miller zabijao 1 na 5 onim svojim old-school driblinzima i ulazima zbog kojih ti dođe da odeš na net i kupiš njegov dres (način na koji ga Karl koristi kao šestog čovjeka idealan je) i to je bilo to.

Sixersi su pokazali staru boljku – ne znaju završiti utakmicu. Lako je pobjeđivati s 10 do 20 razlike, ali kad tekma uđe u gustu završnicu, oni jednostavno ne mogu privesti stvari kraju. I nije to nikakva kritika, svaka im čast na tome što izvlače maksimum iz ovoga što imaju, jednostavno - to je realnost. Ma što brojke pričale. A u ovom slučaju pričaju kako su Sixersi izazivači, dok eye test govori da su ipak kvazi-izazivači.

19Dec/114

ATLANTIC

Posted by Gee_Spot

Kako se ove sakate NBA predsezone sve odvija na brzinu, tako će i ovogodišnje najave regularne kamilice biti sažetije i ekspresnije nego ikada. Umjesto momčadi ili dvije dnevno, osvrnut ću se na cijelu diviziju u komadu jer vremena imamo manje nego Kobeova koljena, prve utakmice su ante portas. Poruka Raptorsima – Ante Portas NIJE ciparski centar na kojega morate potrošiti budući prvi pick.

BOSTON CELTICS

THAT WAS THEN:

Žilavi veterani dali su sve od sebe tijekom regularne sezone, da bi zatim odigrali iznad mogućnosti protiv Miamia u playoffu. Međutim, godine su učinile svoje, bioritam Piercea, Allena i posebice Garnetta danas je prilagođeniji utakmici tjedno nego bitci svaki drugi dan. Dva problema su samo pojačala veteranske slabosti – nikakav učinak klupe i manjak strijelaca u rotaciji. Ovo drugo su godinama maskirali fenomenalnom učinkovitošću, kontrolom ritma i obranom, ali protiv novostasalih vrhunskih momčadi poput Chicaga i Miamia, koje su obranu igrale jednako dobro, ako ne i bolje, to više nije bilo dovoljno. Klupu su pokušali umjetno pojačati tradeom s Oklahomom, ali eksperiment s Jeffom Greenom donio je samo razočaranja i srcobolju (prvo figurativnu, zatim i doslovnu).

THIS IS NOW:

Sve dobro što kraća sezona donosi (manjak utakmica), negira gomila back to back susreta (o back to back to back datumima da ne pričamo). Šanse da Celticsi u dva dana odigraju dvije odlične utakmice su minimalne, na što se prije svega trebaju fokusirati kladioničari. Hendikepi će biti bazirani na imenima, umjesto na činjenici da u drugoj utakmici back to backa na terenu neće biti Garnett, već njegov ispuhani brat blizanac. Nažalost, tanka klupa opet nije pojačana, zakonitosti salary capa su takve da si Celticsi mogu priuštiti samo otpatke, a Dooling, povratnik Daniels, dva rookiea i Wilcox upravo to i jesu. Suludi jednogodišnji ugovor Jeffu Greenu bio je očiti znak kako u Bostonu smatraju da je usprkos lanjskim mlakim igrama upravo on rješenje ovog problema, ali obzirom na operaciju srca zbog koje će propustiti sezonu, očito je kako Celticsima nije ni suđeno uključiti se u borbu za drugi naslov. I dalje je ovo momčad s dvije ogromne rupe u napadu na pozicijama playmakera i centra koje je sve teže krpati. Rondova drvena ruka imat će nešto lakši posao obzirom da će sada uz Garnetta moći vrtiti pick'n'pop i s Brandonom Bassom, nasljednikom Big Babyevih minuta i lopti, ali gomila visokih koji pucaju s poludistance solidna su opcija u napadu samo kada postoji i jedan pravi post igrač sposoban igrati leđima. Danas takvoga u Bostonu nema.

PLUS:

Nesebični napad baziran na veteranima koji znaju izvući maksimum iz igre s poludistance usprkos tome što njihov glavni igrač i pokretač svega istu ne posjeduje.

MINUS:

Napad baziran na dugim dvicama u ligi koja se oslanja ili na tricu ili na run and gun djeluje kao relikt prošlost. Najluđe od svega, u drugačijem kontekstu, taj relikt je dokazano davao šansu. Danas, bez ikoga u reketu i bez dovoljno tijela za bacati uokolo, ostaje samo kao muzejski eksponat.

PRVIH 5: Rondo, Ray, PP, KG, Jermaine O'Neal

5 ZA KRAJ: Rondo, Ray, PP, Brandon Bass, KG

SCORE: 42-24

NEW YORK KNICKS

THAT WAS THEN:

Sezona provedena u čekanju Godota Anthonya na kraju se smatrala uspješnom zbog simboličnog nastupa u playoffu. Moć samozavaravanja u New Yorku je neviđena s ove strane Zdravka Mamića, jer pored dobrih brojki Amarea i Carmela nitko nije ni primjetio da roster sačinjavaju prolaznici, da na njemu nema nikakvog balansa i da je većina glavnih aktera postavljena u uloge u kojima njihovi talenti ne dolaze do izažaja.

THIS IS NOW:

Knicksima svaka čast na tome što su u ovakvoj situaciji i na ovakvom tržištu uspijeli doći do najboljeg slobodnog igrača u ponudi. Obzirom na napadački arsenal Carmela i Amarea, Chandlerovi igrački limiti neće se ni primjetiti, a, obzirom na stil igre spomenute dvojke, kvalitete će se itekako isticati. Uspiju li naći nekakav ritam u kojem će si međusobno pomagati i razigravati se, tri visoka Knicksa čine možda i najtalentiraniji frontcourt u NBA. Ipak, puno veći problem od njihovih emocionalno-stilskih prepreka (egoizam, slični stilovi igre) bit će pronaći ravnotežu u vanjskoj liniji u kojoj nema playmakera. Da paradoks bude veći, trener ove momčadi je čovjek koji je sve u karijeri postigao bazirajući igru na učinku uber-playmakera kakav je bio Steve Nash. Douglas je dobar šuter, Fields i rookie Shumpert sjajne atlete, ali nitko od njih pojma nema o organizaciji napada. U konkurenciji njih, leša Mikea Bibbya i slomljenih leđa Barona Davisa (koja će ionako na raspolaganju biti tek za par mjeseci) D'Antoni mora pronaći dobitnu kombinaciju. Sretno. Ja osobno jedino neke nade polažem u Douglasov snajper.

PLUS:

Knicksi će učestalim napadačkim eksplozijama s puno manje muke nego lani osigurati nastup u playoffu.

MINUS:

Nedostatak košarkaškog IQ-a (i to ne samo na vanjskim pozicijama), alergija na obranu koju iskazuju Amare i Carmelo i uopće ideja da se u napadu sve vrti oko Carmela, usprkos Chandleru pod košem i gomili atleta uokolo, ne obećava previše u budućim playoff bitkama kada košarka prestaje biti samo gimnastika i dobiva dozu šahovske ozbiljnosti. Također, od kada je pametno sve karte baciti na tri igrača od kojih su dvojica (Amare i Chandler) skloni propustiti po pola sezone od prilike do prilike? Jasno, ne govorim ovdje isključivo o novoj sezoni, već općenito o cijelom ovom projektu koji ima rok od nekih 3-4 sezone. Onda opet, dugoročni planovi i New York ionako nikada nisu išli ruku pod ruku.

PRVIH 5: Toney Douglas, Landry Fields, Melo, Amare, Chandler

5 ZA KRAJ: Melo, Amare, Chandler i koja god dva beka budu imala bolju šutersku večer

SCORE: 40-26

PHILADELPHIA 76ERS

THAT WAS THEN:

Doug Collins je miksao i miksao dok nije našao idealnu formulu kojom može izvući maksimum iz ovog talentom limitiranog rostera. Taj maksimum je simbolični nastup u playoffu koji im ne bi trebao izmaknuti ni ove godine obzirom da su odlučili mirovati i nadati se kako će godina iskustva biti dovoljna za napraviti korak naprijed.

THIS IS NOW:

U ovom planu koji slažu Sixersi za korak naprijed puno važnije od vlastitog razvoja bit će pratiti regres protivnika. Jer, iako se nije dogodilo previše promjena, protivnici poput Bostona i New Yorka, da spomenem samo divizijske, ulaze u puno neizvjesniju sezonu u kojoj imaju mogućnost većeg dometa od Sixersa, ali i većeg pada. Taj eventualni pad Sixersi su u stanju iskoristiti upravo zbog cementirane lanjske postave u kojoj su uloge podijeljene do savršenstva. Tri igrača na koja se oslanjaju u obrani i napadu su Holiday, Iggy i Brand. Sva trojica su možda prilagođenija ulogama vodonoša, ali kao temelji barem donose stabilnost, ma kako ona siromašna bila. Uokolo su igrači zadatka s manjim, ali jednako bitnim rolama. Meeks i Hawes šire obrane, Young i Williams to u kasnijim fazama utakmice koriste. Collins jednostavno više nema što izmisliti i pitanje je hoće li uopće imati volje nastaviti s ovim projektom do kraja sezone obzirom na godine i poprilično prgav karakter.

PLUS:

Širina i uigranost.

MINUS:

Nedostatak X-faktora. Lani smo još mogli računati da bi eventualna eksplozija talenta u vidu Evana Turnera mogla momčad odvesti na jednu malo višu razinu, a sada već znamo da Evan Turner nema fizikalije ni šut koji mogu pratiti izuzetni all-round talent koji posjeduje. Još nije kasno da momak s NCAA ritma prijeđe na NBA nivo, ali Sixersi već imaju izuzetnog swingmana sposobnog dijeliti asiste i skakati. Čovjek se zove Iguodala. Također, vrlo dobro znamo da ovi ultra-light Pippeni ne vode dovoljno daleko kada vodu ne nose.

PRVIH 5: Holiday, Meeks, Iguodala, Brand, Hawes

5 ZA KRAJ: Holiday, Williams, Iguodala, Young, Brand

SCORE: 36-30


- Da sam deset godina mlađi napravio bi od tebe igračinu
- Da si deset godina mlađi napravio bi od tebe palačinku

NEW JERSEY NETS

THAT WAS THEN:

Prvi korak u izgradnji budućih Netsa je napravljen dovođenjem Derona Williamsa. Svi drugi očajni potezi, jadne igre i konstantno stanje katatonije u kojem franšiza živi dok očekuje prelazak preko mosta, padaju u drugi plan pored slabašne nade da na Deronu i nekome poput Dwighta mogu izgraditi budućnost. Zvuči jadno, ali je opet bolje nego ništa.

THIS IS NOW:

Nada u budućnost je i dalje jedini plan, a to znači da igre ove sezone nisu u prvom planu. Opet, potpuni pad na dno i manje od 20 pobjeda o kakvim neki pričaju čine mi se ruganjem, obzirom da momčad ima očitu prvu opciju u Williamsu. S njim na čelu ni respektabilnih 30-ak pobjeda nije neuhvatljivo. Lani su Netsi igrali bez talenta, ali i bez playmakera koji bi makar malo olakšao život suigračima. Spremni Deron na cijelu sezonu (makar i ovu kratku) znači da napad više neće biti onako očajan. Spremni Deron na cijelu sezonu znači da tricaš poput Morrowa konačno ima šansu zabljesnuti (tko zna, možda čovjek bude ono što je Dorrell Wright bio lani). Damion James ne može igrati gore od Travisa Outlawa. Brook Lopez je valjda konačno prestao jesti šparoge, odlučan da dokaže da može uhvatiti 8 skokova po tekmi (double-double više ne očekuju ni roditelji mu). Dodaj još Kardashiana kojega jednostavno moraju potpisati obzirom da će se odluka o Dwightu odužiti još neko vrijeme, možda i Kirilenka koji bi trebao sletiti na račun ruske osovine i eto ti solidne rotacije, ništa manje loše od ostalih loših rostera u ligi. Netsi nisu dobri, ali nemojte ih podcijenjivati. Da ne bi završili kao Jerry Sloan.

PLUS:

Deron Williams. Koliko danas poznajete double-double mašina na vanjskim pozicijama? Deron ima rijetki talent koji mu omogućava da u isto vrijeme bude i volume scorer i playmaker, i slasher i šuter. Tijekom izleta u Tursku je čak viđen kako u jednom trenutku ulazi pod koš i onda vraća loptu samome sebi na krilo za otvoreni šut. Jedna lasta ne čini proljeće, ali čini zeznutu momčad. Ovo nisu lanjski Netsi koji su imali Derona na 12 utakmica.

MINUS:

Tanka rotacija. Potencijala za korak naprijed ima, ali još je više pitanja. Što ako su Lopez i Morrow stvarno fizički limitirani do te mjere da nikada neće napraviti makar i taj mali korak naprijed? Hoće li, kvragu, uopće potpisati ta dva imena koja im trebaju da se kompletiraju pod košem?

PRVIH 5: Deron, Anthony Morrow, Damion James, Kris Kardashian, Brook Lopez

1 ZA KRAJ: Deron

SCORE: 28-38

TORONTO RAPTORS

THAT WAS THEN:

Lani su pale sve maske s Colangelova projekta kanadsko-europskog hibrida NBA kluba. Baziranje momčadi na šuterima i bijeloj boji, a potpuno zanemarivanje skoka i borbenosti, dovelo je do pada na dno s kojega se ne vidi put prema gore. Osim nizanjem visokih draft pozicija. Ova sezona pobrinut će se za prvi ulov.

THIS IS NOW:

Casey je dokazani doktor obrane, ali kao što su pokazali mnogi prije njega, za složiti obranu nije dovoljno imati samo dijagrame. Puno je važnije imati igrače s određenim talentima, a takvi ne stanuju u Torontu. O Bargnaniu i njegovoj personi znamo sve, pa nećemo još jednom ponavaljati kako je preplaćen i precijenjen. Ono što je sigurno kako ga Casey više neće koristiti kao centra samo da bi imao šutera više u napadu. Barganani će na krilo, a pod koš će netko tko ima noge za čuvati reket. Mrtvaci poput Magloirea, Graya i Alabia donose samo 6 osobnih, tako da možemo očekivati kako će jedan fini momak poput Eda Davisa ili skočni atleta poput Amira Johnsona imati najvažnije uloge upravo zbog obrambenog potencijala. Problem je samo jedan – Davis nije oličenje snage, a Johnson je upravo operirao skočni zglob zbog čega bi mogao patiti njegov najveći talent – skočnost. Što se vanjskih igrača tiče, DeRozan je uspio nametnuti se u gubitničkoj sezoni gubitničkim stilom igre koji uključuje puno šuteva s poludistance i uporne juriše na koš s jedne strane, odnosno potpunu alergiju na obranu i uopće odrađivanje bilo čega što koristi momčadi s druge. Calderon je pak oličenje nesebičnosti, ali i čunja oko kojega protivnički playmakeri vježbaju za All-Star Weekend.

PLUS:

Dogodine je draft sjajan.

MINUS:

Kakav genijalan zaključak - imamo lošu obranu, dovedimo trenera koji je zna učiti. Na papiru čak i ima smisla, dok ne pogledaš roster Raptorsa. Prema kombinaciji Caseya i ovih igrača, kombinacija D'Antoni-Knicksi čini se idealnim parom. Napadački potentni igrači poput Bargania ili DeRozana mogli bi dočekati pad minuta, dok bi limitirani tipovi poput Johnson & Johnson dvojca mogli biti na parketu puno više nego treba samo zbog toga što se trude. Sve skupa samo će dovesti do još većeg kaosa pa bi se na kraju sezone moglo postaviti pitanje ima li na ovom rosteru iti jednog jedinog igrača vrijednog da se u njega ulaže?

PRVIH 5: kao da ih Dwane Casey zna

5 ZA KRAJ: Ed Davis i još četiri igrača kod kojih Casey otkrije puls

SCORE: 16-50

25Apr/1112

CAPTAIN KIRK AND GIL SPOCK HERO

Posted by ispdcom

Nikad kraja ovoj prvoj rundi koja je počela s praskom da bi se vremenom pretvorila u nastavak regularne sezone, kao da svi čekamo da se opet nastavi playoff. Dvije serije na Zapadu su fascinantne (Spursi i Dallas u otporu novom poretku), jedna ima dozu intrige (kad će se Lakersi više uozbiljiti), a sve ostale su manje-više gotove. Ako netko očekuje eventualni povratak Orlanda onda vjerovatno nije gledao ni minutu ovog dvoboja u kojem napad Atlante naspram onoga Magica djeluje kao da igra neki drugi sport. Da nije očajno složenog rostera Knicksa krcatog NBDL igračima, trenutni roster Magica od Howarda na dalje ponio bi titulu uvjerljivo najmanje talentirane družine koja trenutno igra playoff.

Žalosno je da jedan Arenas mora od nekuda izvući najbolju partiju u zadnjih pet godina da bi uopće imali šanse. Ali, bit će vremena nakon playoffa za osvrnuti se na tužnu budućnost koja čeka i New York i Orlando. Sada se posvetimo ono bitnom. Emir je odgledao Hawkse, Kreha Celticse, a Gee Heat i Lakerse. Ovo su dojmovi.

HEAT - SIXERS, G 4

Toliko o potrebi da se serija zaključi što ranije kako bi se momčad što prije počela pripremati za Boston. Miami je na startu četvrte utakmice izgledao kao skupina turista koja se došla izležavati na plaži, brčkati u plićaku i uhvatiti malo sunca. I dok su LBJ, Wade i Bosh dobili solidnu boju, Ilgauskas i Bibby očito su popodneva provodili u hladu sobe s klimatizacijom na maksimumu. Ili to, ili je njihova bljedolikost rezultat potpune beskrvnosti.

Sixersi su u utakmicu ušli napaljeni, koketirali čak s + 20, a Heat je prve znakove života pokazao tek kada su u igru ušli Anthony i Chalmers umjesto dva spomenuta leša. Anthony je unio borbenost u reket, Chalmers je zabio tri trice, što je bilo dovoljno da Heat ostane na relativno dostižnom minusu. Doduše, da je imao koga uvesti, Spoelstra ne bi pogriješio ni da je izvadio i Jamesa, Wadea i Bosha.

Zaludu svi time-outovi, upozorenja i apeli da se igra ozbiljnije, trojac Miamia djelovao je nezainteresirano u obrani, dok su u napadu sve bazirali na skok-šutu. I onda su na pola druge jednostavno odlučili proigrati. Nekoliko minuta divlje obrane, kontri, ulaza i agresivnosti bilo je dovoljno da Heat dođe u egal i čak otiđe s prednošću od jednog koš na odmor.

Činilo se da je utakmica time riješena, obzirom na ovu moć koju su iskazali u praktički samo 6 minuta, kladiti se protiv Heata u tom trenutku mogli su samo najveći optimisti. Stoga treba čestitati Sixersima koji se nisu imali namjeru predati, već su nastavili igrati još čvršće. Miami je stisnuo u obrani, nije dozvoljavao lak koš, ali s druge strane čekao ih jednako čvrsti zid. Treća četvrtina tako je prošla u natezanju i borbi pod koševima.

Ključni moment utakmice, na kraju će se pokazati, bila je odluka Douga Collinsa da konačno ostavi na parketu Evana Turnera. Mali je zabio nekoliko teških koševa u trenutcima kada se činilo da nema izlaza, a svojom obranom i brzim pasovima održavao je ritam na oba kraja terena.

Iako su Wade i James već od 20 minute utakmice igrali sa 100%, posebice u obrani gdje je Wade lijepio banane kao da je Dikembe Mutombo (ona koju je krajem prvog dijela priuštio Hawesu je bila antologijska), dakle iako su bili potpuno koncentrirani i odlučni privesti stvari kraju, Sixersi su uporno ostajali na korak do, igrajući pravu playoff košarku i nekoliko puta čak tražeći obračun s razvikanim protivnikom. Nije u pitanju bilo ništa opasno, daleko je to od ratova '80-ih i ranih '90-ih, ali da je lijepo vidjeti malo kavge na terenu - jeste.

Miami je zaključao reket, u jednom trenutku su valjda zalijepili 5 banana za redom, a Wade i James su teškom mukom nekako zabijali protiv Turnera, Iggya i Younga, odvevši Heat na +6. Minutu i pol do kraja, izgledalo je kao da je sve gotovo. Sixersi su skupo prodali kožu, ali ipak nisu stigli do utješne nagrade.

I onda kreće serija – Turner zabija još jedan težak šut u maniri Roya od večer prije (već vidim Sickrea s osmijehom od uha do uha zbog ove konstatacije, jer oboje od prvog dana govorimo da je mali Roy 2.0), pa onda cijelu večer sjajni Holiday zabija tricu, da bi nakon Wadeova promašaja Lou Williams po tko zna koji puta ove sezone zabio nož u srce protivniku. Sixersi u vodstvu, Miami u panici.

Tu smo došli do zanimljivog momenta. Cijelu godinu gledamo Heat kako se muči u gustim završnicama, ponajviše zato jer su se njihova rješenja u tim trenutcima do nedavno svodila na Jamesov šut iz vana. Od kada je Wade na sebe preuzeo ulogu closera djeluju puno bolje. Sinoć je Wade promašio, a da li zbog toga ili nečeg drugog, sljedeću priliku dobio je James. I po tko zna koji puta, umjesto da ode do kraja i umre muški, što inače radi većinu vremena tijekom ostalih 46 minuta, odlučio se za mlaki pokušaj od table, kao da u rukama ima vrući krumpir.

Turner je nakon toga u maniri rasnog closera zabio dva bacanja i riješio utakmicu. Sixersi zaslužuju pobjedu, a osim Turnerove sjajne partije (možda bi da je ranije dobio priliku i da se nametnuo kao član rotacije i ova serija izgledala drugačije) treba istaknuti kako su svi igrači odradili svoj posao. Hawes, Iggy, Lou, Jrue, svi su dokazali da ovogodišnji rezultati nisu slučajni i da možda građenje momčadi oko njih i nije najgora stvar na svijetu. Čak je i Brand, čovjek koji kronično pati od brandizma (bolest kod koje pacijent uvijek i u svakoj prilici, nakon što mu košarkaška lopta padne u ruke, puca prema košu, bez obzira gdje se na terenu nalazio, koja sekunda napada bila i što radili ostali), odradio svoje u skoku i obrani.

S druge strane, Miami je još jednom pokazao da su im najveći problem odluke u završnicama i nedovoljno jasno definirane uloge. Ako tijekom utakmice Wade i James i izgledaju kao suigrači, u zadnje dvije minute kronično se pretvaraju u suparnike. To nije dobar znak pred ostatak playoffa. Također, dok su Bullsi i Lakersi svoje četvrte utakmice izgubili odigravši ispod svake razine, na neki način tako i umanjivši pobjede Pacersa i Hornetsa, poraz Heata je puno bolniji iz razloga što je dobar dio susreta Miami igrao na gornjoj granici mogućnosti.

MAGIC - HAWKS, G 4

Ova utakmica je u riješena u 7. minuti utakmice kada je Dwight Howard radi dva faula otišao na klupu na kojoj je sjedio do kraja četvrtine. Taj period njegovog boravka na klupi je inače bio duži od ukupnog zbroja minuta koje Dwight nije igrao u prve tri utakmice i bez obzira što je u zadnjoj četvrtini Orlando stigao Atlantu, utakmica je simbolično odlučena upravo tada (a možda i serija). Jer, Magic bez Dwighta nije imao što pokazati.

Njihovo drugo napadačko oružje, vanjski šut, je očigledno pokopano u svim nelogičnostima koje je ova momčad radila posljednje dvije sezone, a Van Gundy se dodatno potrudio ubiti svoju momčad. Kao prvo, ako ti je Jason Richardson suspendiran, zbog čega u startnu petorku staviti prezimenjaka mu Quentina, a ne JJ Redicka? Kao drugo, zar u prošloj utakmici nismo vidjeli da je Arenasu mjesto na klupi, a ne na parketu, a kamoli još da igra 22 minute (i onda još umalo ispadne heroj jer je spojio nekoliko ulaza i šuteva). I, kao treće, zašto Stan uporno forsira Heda kao organizatora igre? OK, jasno mi je da je on zato i vraćen u Magic, ali svima je jasno da čovjeku ne ide (možda je i najgori igrač uopće dosadašnjeg dijela playoffa) i da bi možda bilo logičnije dati Nelsonu malo više loptu u ruku. Uostalom, bez obzira i na njegov katastrofalan učinak u ovoj utakmici, upravo je Jameer jedini uz Howarda u ovoj seriji pokazao nešto od svog repertoara.

Atlanta s druge strane ne odustaje od igre koju gledamo od prve utakmice – Howarda se udvaja samo kada loptu spusti na zemlju u pokušaju da mu izbiju loptu ruku što dosta dobro prolazi. Ostalo vrijeme su tu raznorazna tijela da Duvajta tuku. Ostatak momčadi odlično igra na Dwightovim suigračima, a po meni je x-factor Kirk Hinrich koji dirigira ovom momčadi iako je često lopta u napadu u rukama Joe Johnsona.
Johnson i Jamal Crawford pokazuju se kao ubojitij par šutera (za razliku od suparnika, u stanju su si stvoriti situaciju i zabiti kada treba), Horford je to što jeste (najbolji igrač u ovoj seriji nakon Dwighta?), Josh Smith je prihvatio ulogu koja mu je namijenjena u ovoj seriji bez puno prigovora (niskog, a ne visokog krila) i to je dosta da Atlanta prolaskom u drugi krug proglasi sezonu uspješnom.

Neću se igrati Nostradamusa (barem ne još) i reći kako će to izgledati u drugom krugu protiv Bullsa, ali mislim da su Hawksi napravili veliki korak prema izbacivanju Magica. Jako bi me iznenadilo da Orlando uspije spojiti tri dobre utakmice kada ne mogu spojiti tri dobre četvrtine.
I to je to. Era Magica se bliži kraju, odnosno era Dwighta u ovom klubu. Stan van Gundy će teško voditi momčad i sljedeće sezone, uprava će pokušati napraviti nešto novo kako bi Dwighta nagovorili da ostane i nakon 2012., ali to se neće dogoditi. Ovakav centar zaslužuje bolju momčad nego ovu koju sada ima. Je li netko spomenuo Lakerse?

CELTICS - KNICKS, G 4

Ovakav NBA vikend će se teško ponoviti, kako zbog odličnih utakmica tako i zbog činjenice kako su četiri moja najdraža NBA igrača pružila samo takve partije. Prvo Rondo i PP u petak , u subotu Brandon Roy i konačno sinoć Evan Turner, koji je, osim 4 koša u zadnjih minutu i pol, onim skokom u obrani te spašavanjem auta uklesao svoj status kao NBA ready igrača, ma koliko ga ostatak ekipe i Collins sabotirali u tome.

Boston je sinoć očekivano završio metlu malodušne momčadi Knicksa. Sve što su "novi" Knicksi priredili svojim navijačima u prvom predstavljanju u playoffu moglo bi se svesti pod jednu riječ – privid.

Glavni privid je da konačno imaju dobru momčad. Knicksi u ovom trenutku imaju dva izvrsna igrača koji jedan drugome ugrožavaju teritorij i koji nisu imali vremena naučiti koegzistirati. U potrazi za tim odgovorom su usput još razbili postavljeni koncept momčadi pa su tako od striktno napadačke ekipe u dva mjeseca postali loši na oba kraja terena. Još imaju Billupsa koji je pred sretnom penzijom (dobro izgleda na terenu u odijelu i ostavlja dojam budućeg trenera) te ostatak ekipe koji je ili za dno klupe ili za NBDL. Ovakva neravnoteža plus standardni medijski pritisak New Yorka teško da je mogao donijeti drugačiji rezultat protiv veteranske momčadi Bostona. Da su Knicksi i dobili jednu, samo bi pojačali privid. Ovako je istina izravno bačena u lice.

Pre-Melo momčad bi sigurno postigla bolji rezultat jer je:

a) bila uigrana oko specifične Mike D'Antoni filozofije

b) stvarno bila momčad koja je zahvaljujući toj istoj filozofiji igre maksimizirala jake strane sastava koji bi bilo kome u playoffu zadao glavobolju

Paradoks cijele situacije jest da dvije povijesno najuspješnije momčadi Knicksa (Holzman – Reed i Riley – Ewing) nikada nisu umirale u ljepoti i bile su bazirane na timskom radu, dodavanju lopte i jakoj obrani. Dakle, sve što ova momčad nije i ne pretendira biti. Zar je moguće da je nakon tolikih grešaka povijest opet ignorirana i da je duh dokazano neuspješnog Isiaha Thomasa opet prevladao? Jer, Knicksi su umjesto strpljenja i izrade pravog voćnog sirupa opet posegnuli za instant napitkom. Ova post-sezona će ponuditi mnoge odgovore.

Prvi je zasigurno što će biti s Donnie Walshom i koliko se njemu da trpiti uplitanje vlasnika u njegov rad. Knicksi su pod Walshom i D'Antonijem imali obrise košarkaške budućnosti, a sada imaju ono što zapravo želi samo medijski New York. Dvije zvijezde koje će davati materijal za pisanje i komentiranje u naredne tri godine dok ih ne bace pod metro zbog neosvajanja naslova. Sudeći po njihovom međusobnom odnosu na početku veze, kemije nema. Uvjeren sam da svi veliki igrači mogu naučiti koegizistirati s drugim igračem istog kalibra. Na Amareu i Melu je odluka da li će se posvetiti naslovnicama ili košarci.

Što se dobrih starih Celticsa tiče, oni imaju i dalje svoj skup problema, ali i takvi su bili dovoljno dobri da im Knicksi posluže za zagrijavanje i vraćanje samopouzdanja. Zadnji dio regularne sezone Boston se borio sam sa sobom i predjelo od Knicksa im je barem pomoglo da riješe taj dio priče i vrate identitet koji smo mislili da su izgubili. Da bi Celticsi došli u priliku boriti se za naslov moraju dobiti podršku s klupe, poglavito već u ranijim postovima istaknutog x-faktora Jeff Greena. Petorka je ubitačno dobra, obrana klika, ali svaka pauza je prilika da se protivnik vrati.

S druge strane, gledajući konkurente im Bullse, Lakerse, a od sinoć i Heat, Celticsi su jedini dobili produženi odmor prije drugog kruga pa valjda i to nešto govori o spremnosti u borbi za naslov.

LAKERS - HORNETS, G 4

Imali smo prilike gledati zabavno prvo poluvrijeme, ponajviše zahvaljujući Hornetsima. Ozbiljni od početka, Paul i društvo nisu ništa prepuštali slučaju. Ariza je opet odigrao briljantnu napadačku utakmicu, serijom šuteva, ulaza, okreta i zakucavanja podsjećao je na nekakvog all-star strijelca, a ne onog drvenog igrača zadatka na kojeg smo navikli.

S druge strane je potpuno uštopao Kobea, koji je nakon dvije četvrtine imao nula koševa na kontu, po prvi puta od 2004. godine. Doduše, treba priznati da Kobe nije ništa forsirao, posvetio se ulozi razigravača u napadu i tako pomagao održati minimalnu prednost Lakersa do samog kraja poluvremena. Obzirom da osim Artesta, koji je pratkički pratio Arizu koš za koš, u dresu Lakersa nije bilo raspoložena čovjeka, činjenica da je do zadnjih par minuta LA stalno bio u prednosti dovoljno govori o stvarnom odnosu snaga.

I dok je Artest sakrio slabosti u napadu, u obrani su one ostajale itekako vidljive. Okafor, Landry i posebice Gray opet su djelovali moćnije i energičnije nego Bynum, Odom i Gasol, a puno više od Kobeove nule u rubrici koševi, Lakerse je bolila njegova očajna obrana na Arizi. Možemo sada razbijati glavu oko toga kako jedan egoista kao Bryant može dozvoliti Arizi da ga rasturi na oba kraja terena, ali očito je bilo kako je Kobe u svim reakcijama bio za korak prespor.

Čudi me jedino da Jackson nije ranije reagirao i prebacio Artesta na Arizu, valjda je davao Kobeu priliku da se dokaže. Međutim, nakon šta je Ariza zabio tko zna koji put pored njega, Phil više nije imao živaca voditi računa o egu svog lidera. Zanimljivo da je Artest do tog trenutka čuvao Belinellia koji je nastavio s očajnim igrama u seriji, opet promašivši niz otvorenih trica i s druge strane omogučivši Artestu da odigra u napadu kao da je - Ariza.

Obzirom da Belinelli djeluje totalno nemoćno, dvoboj njega i Bryanta u ovom trenutku bio je puno logičniji. Dva spora beka-šutera koja ne mogu zaustaviti nikoga i nisu u stanju ništa zabiti. Kobe i Marco su u ove prve dvije četvrtine izgledali kao dva brata (a znamo da Kobe ionako ima specijalan odnos s Italijom, obzirom da je u njoj proveo dobar dio djetinjstva).

Na početku treće, braća Bryanellie se bude. Marco zabija tricu, a Kobe serijom koševa vraća Lakerse u vodstvo. Paul uzima stvari u svoju ruku, sam samcat održava Hornetse u igri, omogučivši ulazak u zadnju s +2. Inače, moram istaknuti, ovaj put ozbiljno i bez sarkazma, kako Kobe u ovoj trećini nije ništa silovao (ah, ovo je opet ispalo kao sprdnja iako sam je pokušao izbjeći). Iako je zabio 14 koševa, ni jedan šut nije bio forsiran, sve je bilo u ritmu. Pokazivao je male znakove nervoze, ali ništa što bi inače od njega očekivali, dakle nije ovaj niz koševa bio rezultat ranjenog ega koji je pod svaku cijenu morao nabiti svoju statistiku. Dodaj onaj sjajan razigravački posao koji je odradio u prvom dijelu ovoj seriji koševa i ispada da je jedini problem njegove igre bio taj što ga je Jackson predugo držao na Arizi u obrani.

Početkom četvrte Lakersi čekaju da se netko pridruži Kobeu, ali kao da nitko nije zainteresiran. Kobe usporava, dok s druge strane Paul nema ni najmanju namjeru stati iako praktički igra cijelo drugo poluvrijeme bez pauze i jedva stoji na nogama. Iako uzima par za njega netipičnih isforsiranih šuteva, uspijeva Hornetse odvesti do +8 na pola četvrtine, a onda i stvar privesti kraju uz pomoć Jacka koji je zabio ključni skok-šut nakon što je Paul navukao cijelu obranu na sebe i onda još zaledio stvar s dva bacanja. GM Hornetsa Demps mislio je na ovakve stvari kada je doveo Jacka iz Raptorsa ističući njegovo iskustvo i ozbiljnost kao glavne vrline.

Obzirom da ni u jednom trenutku nisu pokazali spremnost da preuzmu kontrolu nad utakmicom, Lakersi nisu zaslužili ni te minimalne šanse koje su imali na kraju da se ipak izvuku s pobjedom. Osim Kobea nitko drugi nije zaslužio prolaznu ocjenu i sada ih čekaju još minimalno dvije utakmice. Doduše, obzirom na to koliko energije ulažu teško da će im ponestati snage, ali fokusirati se na pristup favorita stvarno ne bi bilo fer prema Hornetsima koji su ovo pobjedu potpuno zaslužili pristupom i prije svega fantastičnim drugim poluvremenom Paula koji je s triple-doubleom još jednom dokazao da, kada hoće, može kontrolirati utakmicu bolje nego puno razvikanije zvijezde.

26Oct/102

SIXERS / NETS

Posted by Gee_Spot

''We're just struggling with any kind of offensive identity"
- Doug Collins

''Offensively, we don't have an identity yet outside of Brook's post-up and Devin's penetration''
- Avery Johnson

SCORE: 38-44 / 39-43
PRVIH 5: Holliday, Iguodala, Young, Brand, Hawes / Harris, Morrow, Outlaw, Murphy, Lopez
5 ZA KRAJ: Williams, Iguodala, Turner, Young, Speights / Harris, Morrow, Williams, Murphy, Lopez
MVP: Andre Iguodala / Brook Lopez
LVP: Andre Iguodala / Travis Outlaw

Iako trenutno patim od PDSP-a (post-draftovskog stresnog poremećaja koji se manifestira depresijom zbog toga što si osuđen na godinu dana živjeti s ekipom koja nije ni približna onome što si zamišljao u snovima prije samog drafta – kvragu, kad ovako postaviš stvari, ispada da je draft isti kao i ljubav ili bilo koji oblik jahanja na jednorogu, svaki silazak na zemlju više boli nego da padneš s običnog magarca), kako je 20-ak sati do početka sezone stisnut ću zube i odraditi preglede osam momčadi s Istoka koje vidim u playoffu.

Kako sam već ranije rekao, lako je biti pametan oko gornjih šest, ali sedmu i osmu poziciju može zauzeti bilo tko. Odlučio sam se za ove dvije momčadi iz razloga za koje sam vjerovao da drže vodu, ali kada su Sixersi u pitanju javljaju se i prve sumnje.

Naime, momčad iz Philadelphie je u sličnom sastavu prije dvije sezone igrala playoff i svojim fizikalijama je pošteno namučila jedan Orlando. Maurice Cheeks izgradio je čvrstu ekipu oko dvojice Andrea, Millera i Iguodale, a njegov nasljednik Tony DiLeo nakon odlaska Cheeksa iskoristio je šok terapiju te odveo momčad do playoffa gdje ih je Turkoglu jedva izbacio.

Lani se događaju dvije kardinalne greške. Prvo, momčad ostaje bez mozga nakon što odbijaju produžiti s Andreom Millerom (o kojemu možemo misliti svašta, ali je činjenica i dalje da takav play na Istoku vrijedi zlata), a zatim ni Eddie Jordan ne uspijeva nametnuti svoju filozofiju igre u svlačionicu naviklu na slash 'n' kick igru dva igrača.

Gledajući ovogodišnje promjene vidio sam samo pozitivne pomake. Roster je i dalje pun igrača koji mogu igrati na snagu, ali ovaj put imaju i puno bolju situaciju u organizaciji igre, dok je Doug Collins za ovakvu momčad puno bolje rješenje od Jordana – dok je Jordan pokušavao učiti i biti prijatelj, Collins će naređivati i biti gazda.

Kratkoročno, to obično donese rezultat. Međutim, problem je što sam i taj pomak u organizaciji i na trenerskoj strani bazirao na Evanu Turneru, koji izgleda nije ni fizički ni psihički spreman za preuzeti teret lidera momčadi.

Da je Turner od prvog dana u stanju biti gazda, Sixersi bi mogli vrtiti sve preko njega, a Collins bi imao igrača potrebnog njegovom viđenju igre. Naime, Collins nema filozofiju ni ideju, on je karijeru izgradio na Michaelu Jordanu i Grantu Hillu kao potpunim šerifima u svojim momčadima, dok se on uglavnom brinuo oko toga da ostatak momčadi ne grinta zato što Michael i Grant imaju tolike ovlasti.

Ako Turner nije spreman (a ne sumnjam da će jednoga dana biti, samo izgleda da je sada taj prelazak u igru gdje je sve brže, više i jače ipak šok za očito poprilično emotivnog momka), to znači da će Collins sve ovlasti prenijeti Iggyu, a otprilike znamo kako to završava. Iggy je super kao sporedni lik, u glavnoj ulozi jednostavno je nezanimljiv.

Imaju Sixersi i dobrih stvari. Recimo, Jrue Holliday možda nije pravi play, ali je sjajan atleta i trkač koji će na jedinici glavninu posla odrađivati u obrani i kontrama. U kombinaciji s Louisom Williamsom koji može utrpati 15 koševa po četvrtini kada se sjeti, to bi trebalo biti dovoljno da se nadoknadi nedostatak pravog playmakera.

Iggy će dakle raditi i svoje i tuđe, Thaddeus Young uskakat će na obje krilne pozicije i zabit će ono što mu se pruži dok će izgledati potpuno beskorisno kao inicijator bilo čega, ali dovoljno je to materijala na bokovima. Doduše, vanjski šut je i dalje klimav - Jason Kapono još uvijek je jedino pravo oružje koje imaju po tom pitanju.

Pod košem je dovoljno tijela, od fajtera poput Andresa Nocionia, preko još uvijek solidne pick 'n' pop opcije Dariusa Songaile, do Eltona Branda koji može pomoći u skoku i šutu s poludistance. Marreese Speights trebao bi se nametnuti kao double-double šljaker, a Spencer Hawes bi mekom rukom trebao dodatno širiti reket za Iggyeve ulaze.

Međutim, sve će to biti premalo ako Evan Turner ne donese tu dozu nepredvidljivosti i čistog talenta. Bez njega su Sixersi tvrda, atletska i još uvijek solidna momčad, samo poprilično limitirana.

S druge strane, sve što sam mislio o Netsima prilikom slaganja poretka stoji i nakon predsezone. Avery Johnson je poput Collinsa sklon strogoći i glumljenju, ali Avery te ujedno može i naučiti nekim stvarima, barem ako si u stanju podnijeti ono njegovo piskutanje.

Nema sumnje da će biti dovoljno mudar da nekako smiri i uvjeri Devina Harrisa da njegova brzina i spretnost s loptom mogu biti itekako važni za ovu momčad, bez obzira što nekada nije tako mislio dok su bili zajedno u Dallasu. S Harrisom kao stalnom prijetnjom, ni jedna obrana neće moći tek tako udvajati Brooka Lopeza, a to će opet ostavljati dovoljno prostora za ovaj dvojac da igrom dva na dva nosi momčad i otvara prostora drugima.

Netsi nisu uspijeli doći do zvučnih pojačanja, ali su zato planski osvježili roster. Pa je tako stigao Jordan Farmar kao back-up play, a znamo da je za ovako neugledan klub dolazak bilo kakvog šampiona važan.

Dovođenje Anthonya Morrowa rješava lani problematičnu poziciju šutera, ali i rolu tricaškog specijalaca. Slična stvar je i s Travisom Outlawom i Troyem Murphyem, dvojcem krila koji itekako dobro zna potegnuti okrenut licem košu. Ova trojka dakle samo treba čekati povratne od strane Harrisa i Lopeza i kažnjavati greške obrane.

Lanjski rookie Terence Williams uskakat će na bokove te bi trebao odigrati ulogu dežurnog policajca kada bude potrebno. A bit će potrebno pored Outlawa koji fizikalije uglavnom koristi za izvesti što elegantniji skok-šut i koji nikada nije pokazivao pretjerani interes za all-round igrom usprkos talentu i predispozicijama.

Dva ovogodišnja rookiea također bi mogla ugodno iznenaditi. Derrick Favors je još klinac, ali onako fizički dominantan i eksplozivan igrač bit će u stanju pomoći, makar prvi puta došao u dodir s pravom košarkom. Damion James aktivan je igrač sposoban biti osrednji all-round kao i Outlaw. Ne donosi puno, ali previše ni ne smeta.

Sve u svemu, radi se o solidnoj jezgri koja po nikakvoj logici ne bi smjela proći kroz sve one teškoće s kojima se nosila lani, od ozljeda, preko prodaje kluba, igre pred praznom dvoranom, do smjene trenera. Normalna situacija u svim tim segmentima garancija je puno bolje sezone. Naravno, uzdati se da će Lopez i Harris biti ovogodišnja verzija Jenningsa i Boguta nije nužno mudro, a možda je i odnos Averya i Harrisa ipak prošao crtu nakon koje nema povratka.

Međutim, ako ćemo gledati samo talent prvih 6-7 igrača (napadački barem, jer obrambeno Netsi su tanji od papira, a Avery ipak nije čarobnjak), Netsi imaju svoju šansu kao i svaka druga osrednja momčad. A osrednjost je puno, puno bolja od lanjskih bolnih serija poraza.

23Aug/100

PHILADELPHIA

Posted by Gee_Spot

SIXERS

Momčad koja je prije dvije godine u prvom krugu playoffa namučila Orlando Magic kao da je preko noći nestala s radara. Lanjski pad bio je očekivan, odlazak Andrea Millera, glavnog pokretača igre, nisu ničim nadoknadili, potpis Eltona Branda pokazao se totalnim promašajem, a na cijelom rosteru i dalje nije bilo poštenog šutera. Naravno, kako to već biva, za nesposobnost uprave prilikom slaganja ovako sakate rotacije glavom je platio trener. Eddie Jordan tako je plesao samo jedno ljeto.

Njegova zamjena je Doug Collins, koji ove sezone ima šanse umjesto žrtvenog jarca ispasti – spasitelj. S tim da ni on, kao ni Jordan, neće s konačnim rezultatom imati prevelike veze. Momčad je, naime, preko ljeta igrački stabilizirana. Bez obzira na sve sumnje koje se u zadnje vrijeme iskazuju na račun Evana Turnera zbog loših igara na ljetnoj ligi, činjenica je kako su šanse da Turner podbaci - minimalne.

Takva razmišljanja baziram na sljedećem stavu. Koja dva igrača pristigla zadnjih godina stilom igre i sveučilišnom karijerom najviše podsjećaju na Turnera? Brandon Roy i Stephen Curry. Kakve su njima kritike bile upućivane prilikom dolaska u ligu? Da nisu dovoljno dobre atlete, da zbog manjka fizičkih atributa neće moći tek tako kontrolirati igru kako su navikli na faksu, da nisu specijalizirani za nijednu ulogu. Kritičari bi pritom zaboravili da Roy i Curry znaju igrati košarku.

Samo na račun talenta i zrelosti izvedbe od prvog dana nametnuli su se kao lideri svojih momčadi. Lagao bih kad bih rekao da isto ne očekujem od Turnera. Momak je nosio momčad Ohio Statea na svojim leđima kroz cijeli NCAA turnir i, iako je imao suigrače o kakvima su Curry i Roy mogli samo sanjati, njegova all-round majstorstva nisu zakazala.

Uglavnom, u Turneru Sixersi konačno imaju pravu zamjenu za Millera, igrača koji će kreirati igru i koji će time otvoriti više prostora atletama poput Iguodale, Younga, Williamsa i Speightsa. Brand je konačno zdrav i spreman, a imat će i više prostora nego lani jer u blizini nema drvenog Dalamberta koji je ionako samo jeo minute drugima.

Umjesto Dalamberta je iz Sacramenta stigao Spencer Hawes koji bi se trebao puno bolje uklopiti u stil igre. Naime, Hawes donosi pick 'n' pop opciju u napad. Za razliku od Dalamberta koji bi se usidirio pod košem i smetao, Spencer će se uglavnom izvlačiti izvan reketa, čak i do linije za tri, kako bi što više koristio svoje glavno oružje – meku ruku, usput otvarajući više prostora za ulaze Iggyu i društvu. Dobitna kombinacija za sve uključene.

Uz Hawesa je stigao i Nocioni kojega baš ne možemo nazvati šuterom, ali obzirom na ono što su do sada imali na rosteru svaka ruka koja makar može naciljati obruč s linije trice im je dobrodošla. Plus, uz povremeni otvoreni šut kojega će zabiti, Nocioni nudi i fanatičnu borbenost koja će odlično doći u dozama s klupe.

Potpisani su još veteran Battie kao osiguranje za poziciju petice na kojoj nikome nije garantirana minutaža i na kojoj će Collins vjerojatno rotirati većinu visokih (ne treba odbaciti ni mogućnost da češće gledamo nisku postavu s Youngom ili Nocioniem na četvorki), te šuter Meeks koji se baš nije naigrao u Bucksima u svojoj rookie sezoni.

Sve u svemu ovo je bolja momčad nego lani te ni povratak u playoff nije nemoguć. I onda će sve zasluge pokupiti Collins, samo zato što se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu. Ne sumnjam da bi ove sezone puno uspješniji bio i Eddie Jordan, s tim da Collins ipak ima jednu prednost – zna s mladim igračima, posebice playmakerima van pozicije. Njegovi Bullsi vrtili su se oko Jordana kao pokretača svega, a i Pistonsi su imali sličnog point-forwarda u Grantu Hillu. To je dodatni razlog da s optimizmom dočekamo Turnerov dolazak, trener otvoren tome da rookieu prepusti ključeve momčadi svakako ne može naškoditi u razvoju.

Zanimljivo, ni nakon promjene trenera i krvne slike momčadi, vlasnici nisu stali te su angažirali veterana Roda Thorna odmah nakon što je dobio otkaz u New Jerseyu i to na poziciji predsjednika. Praktički, Thorn ima kontrolu nad momčadi i njegova uloga je držati Eda Stefanskog pod kontrolom, jer lani zbog dovođenja Branda slavljeni GM očito više nije u milosti ruke koja ga hrani. Otpremnina je prevelika da bi ga se odmah otpustilo, ali Thorn kao kontrolor bar će se pobrinuti da momčad ne upadne u još veće financijske rupe od trenutnih, zbog čega novi rebuilding nije moguć sve do 2013. Osim ako se ne odluče trejdati Iguodalu i graditi momčad oko Turnera o čemu se ionako priča već mjesecima.

PHILLIES

Prije dvije sezone osvojili su naslov Prvaka, lani su izgubili u Finalu od Yankeesa. Ne treba biti naročito mudar pa zbog toga proglasiti Philliese jednom od najuspješnijih franšiza zadnjih godina te prvim nositeljem u Nacionalnoj Ligi. Ipak, ove sezone momčad igra osrednje, trenutno i dalje zaostaju za Atlantom u trci za naslov prvog u diviziji, ali čak i u slučaju da do kraja ne prestignu Bravese, trebali bi sakupiti dovoljno pobjeda za wild card koji se dodjeljuje najboljoj drugoplasiranoj momčadi svake lige/konferencije.

Olakotna okolnost je što lošiji rezultati ove sezone nisu uzokovani nekakvim padom kvalitete ili raspadom šampionske momčadi, već ozljedama. Od prvog dana sezone pa do danas Philliesi praktički nisu izveli idealnu postavu na teren. Najveći dio sezone igrali su bez shortstopa Jimmya Rollinsa, veterana koji teško da će ikada više ponoviti briljantne all-round partije od prije dvije sezone, ali koji je i dalje solidan na svojoj poziciji. Najbolji igrač i miljenik publike Chase Utley također je otpao na dva mjeseca zbog ozljede prsta, a uskoro bi se, nakon nekoliko tjedana izbivanja, trebao vratiti i Ryan Howard, njihov najvažniji i najsnažniji udarač.

Ova tri imena najzaslužnija su za uspjehe momčadi, radi se o tri ključna udarača u rotaciji, stoga nije nikakvo čuda da je bilo perioda ove sezone kada se momčad bez jednog od njih mučila zabiti više od par poena u nekoliko dana. Osim njih, od šampionske generacije tu su još catcher Ruiz te outfielderi Werth i Victorino (svi među najboljima na svojim pozicijama). Kad im dodaš ove godine pristiglog Polanca koji je uskočio na treću bazu te još lani dovedenog djedicu Ibaneza koji pokriva preostalo mjesto u vanjskom polju, shvatiš da su Philliesi krcati napadačkim oružjima kao malo koja ekipa. Nedavno su momčadi priključili i super talentiranog Domonica Browna (MVP-a druge lige koju oni zovu Triple A) i samo je pitanje može li im poklopiti dovoljno sitnica da još jednom bljesnu u playoffu.

Dok potencijal za gomilanje poena postoji i samo ga treba probuditi, momčad kroz regularnu sezonu živom održavaju pitcheri. Točnije pitcher, već godinama najpouzdaniji u kompletnom MLB-u - Roy Halladay (početkom sezone doveden iz Toronta kako bi pojačao načetu rotaciju). Od generacije koja je osvojila naslov ostao je samo mladi as Hamels (veterani Blanton i Moyer pali su na dno rotacije, Blanton iza sebe ima užasnu sezonu dok je legenda Moyer do ozljede i dalje bio solidan usprkos tome što ima 47 godina!!!), koji je lani podbacio što je momčad prisililo da u tradeu s Clevelandom dovede Cliffa Leea. Lee je uzeo stvar u svoje ruke i odveo je momčad do Finala protiv Yankeesa gdje je sam samcat dobio dvije tekme (Philliesi su izgubili 4-2 u seriji a u dvije pobjede Lee je ostvario fenomenalne rezultate, postavši prvim pitcherom u povijesti koji je na stadionu Yankeesa odigrao svih devet devetina a da im nije poklonio ni bazu a kamoli poen).

Naravno, gdje ćeš logičnijeg poteza nakon takvih partija nego trejdati igrača. Philliesi su bili svjesni da će Lee na kraju sezone tražiti ogroman novac te su ga poslali u Seattle zauzvrat dobivši tri mlada igrača od kojih se ni jedan ne smatra nekakvim naročitim potencijalom. Svoju budućnost su pak odlučili staviti u ruke dugogodišnjeg asa Toronta, spomenutog Halladaya. Sad, zašto nisu ostavili Leea barem da odradi još ovu sezonu do kraja, nikada neće biti jasno. Da jesu, sada bi u postavi imati dva najbolja pitchera u baseballu po svim mjerilima, Hamelsa kao čovjeka koji je bio najbolji u godini kada su osvojili naslove te bi im samo ova rotacija garantirala barem revanš s Yankeesima.

Međutim, ni ovako nisu loši. Halladay je i dalje sjajan, usprkos 33 godine na leđima. Čelični čovjek svaki peti dan izdrži sve devetine ako treba, lopte ga i dalje slušaju te je u svakom pogledu šampionski as. Hamels igra bolje nego lani, ne fantastično kao prije dvije sezone, ali dovoljno da solidno odigra ulogu drugog u rotaciji. Obzirom da se od preostalih veterana nitko nije nametnuo kao treći starter, odlučili su se dovesti Roya Oswalta iz Houstona na samom kraju prijelaznog roka. Dugogodišnji as Houstona poput Halladaya poželio je napustiti momčad s dna i boriti se za naslov, a želja mu je rado uslišena zbog poprilično skupog ugovora. Većeg od onoga što ga je imao Lee.

Što nas opet vraća na njegov odlazak. Philliesi su kompletirali sjajnu trojku za playoff, ali da nisu tako olako pustili Leea mogli su je imati tijekom cijele sezone. Oswalt je dobar pitcher, ali načet ozljedama tek je dobra treća opcija. Jedna od najboljih u ligi, ali ipak treća opcija. Bez obzira što će Lee dogodine najvjerojatnije u Yankeese koji će ga učiniti najskupljim pitcherom u povijesti, da su Philliesi s njim ove godine osvojili naslov tko zna kako bi se stvari razvijale. Možda bi mu na kraju ipak platili koliko traži, jer i sada već troše četvrti najveći budžet u ligi da bi održali postojeću momčad na okupu. Ako i ne bi, koga briga. Za dva mjeseca bi barem imali naslov kojim bi se mogli pohvaliti.

THE ROSTER OF THREE

He Got Game (Spike Lee, 1998.)

Nije ovo najbolji Spikeov film, ta titula pripada ''Kobe Doin' Work''. Šalim se, o tom zlodjelu smo već pričali. Da, već drugi put predlažem nešto od Spikea, ali što mogu kad mi je jedan od top 5 autora čiji ću svaki uradak pogledati bez obzira na temu (a nije na odmet što se često bavi i košarkom, jeli). Tako sam se nagledao i grozota, ali i sjajnih filmova poput ''Do The Right Thing'', ''25th Hour'' ili dokumentarca o Katrini ''When The Levees Broke''. Ovaj film s Denzelom i Rayom Allenom je taman negdje u sredini, ali zbog košarkaških djelova dobiva ogroman plus. Spike obožava igru, što se vidi iz svakoga kadra, a kontrast koji postavlja između onoga što se događa na parketu/betonu i sve te grabeži za novcem i moći van njega, poetičan je sam po sebi i kao takav dovoljan za uživanje u radnji. A nije da uz arty dijelove nema i gomile postavljenih pitanja. Ima ih, samo Spike nije previše razbijao glavu oko odgovora. Uz prikaze svih ovih već sjebanih ili na zajeb osuđenih sudbina sve što nam ostaje narančasta je lopta. I Jesus Shuttlesworth kao vječna pop-kulturna referenca s najljepšim skok-šutom ikada.

5/3/03 – State College, Pennsylvania (Pearl Jam, 2003.)

Odavno sam odustao od pokušaja da prikupim sve koncertne albume Pearl Jama. Takozvani službeni bootlezi još su i imali smisla dok ih je bend štancao u tvrdim izdanjima, ali od kada su diskovi zamijenjeni downloadom digitalnih zapisa, stvari su izgubile svaki smisao. U biti, tu sam konačno skužio da je bend u pravu kada kaže da bi svaki koncert ionako samo trebali skinuti oni ljudi koji su na njemu bili. Tako sam negdje našao snimku Zagrebačkog iz 2006. i to mi je sasvim dovoljno za tu turneju, dok sam od onih ranijih pažljivo prebrao nekoliko snimaka (od ovih nakon zasad nisam našao ništa naročito zanimljivo). S turneje 2000. nisam mogao preskočiti snimku iz Seattlea te nastupe iz Bostona i Indianapolisa, dok s kasnije imam ovaj zapis iz Pennsylvanie kao ultimativni Jam koncert. Dug iznad tri sata, nudi dovoljno dokaza da su Pearl Jam najveći živući rock bend na svijetu. Mislim, samo s ovim albumom skoro pa možete stići od Šibenika do Zagreba ili Dubrovnika, što nije mala stvar.

You Cant't Always Get What You Want (Sam Cutler, 2009.)

Autor ove knjige čovjek je zaslužan za fijasko na Altamontu, Woodstocku Zapadne obale, koji se raspao za vrijeme nastupa Rolling Stonesa kada je jedan od posjetitelja izboden nožem. U to vrijeme Cutler je bio menadžer Stonesa koji su, razočarani što su propustili Woodstock jer se nisu uspijeli dogovoriti oko cijene i zato što su ih napadali sa svih strana da imaju najskuplje koncerte i da su u svemu samo zbog para (em su škrti em su licemjeri ti Stonesi), odlučili organizirati besplatni festival na kojem bi bili glavne zvijezde. Jadni Cutler je donio legendarnu odluku da se kao zaštitari uzmu Hell's Angelsi, što je dovelo do stalne napetosti i konačno tog famoznog ubojstva za vrijeme očajnog i nadrogiranog nastupa Stonesa koji je vjerno zabilježen u dokumentarcu ''Gimme Shelter''. Ipak, osim njegovog pogleda na cirkus oko Altamonta, najveći plus knjige je njen drugi dio koji se bavi bendom koji je također nastupao na Altamontu i koji je angažirao Cutlera nakon što su ga Stonesi otkantali – Grateful Deadom. Cutler i Dead su iduće deseteljeće proveli na najluđim zamislivim turnejama, stvarajući kultno sljedbeništvo koje će Deadu priskrbiti titulu najboljeg live benda na svijetu. Samo, ovakav pogled iz bliza nudi nešto manje romantičan pogled na, kako reče Cutler, ipak samo glazbenike i smrtnike koji nikako nisu bili spremni suočiti se sa svim situacijama koje im je život priuštio. A tko bi i bio.

25Jun/101

BURN YOUR DRAFT CARDS – THE 2010. EDITION, PART ONE

Posted by Gee_Spot

Čovječe, svima se toliko stisnuo sfinkter pred početak trgovine da smo ostali zakinuti za spektakularne tradeove, osim ako u takve ne računate navodnu zamjenu između Bullsa i Wizardsa. Sad, zašto se Washington dobrovoljno odriče prostora na salarya capu zbog picka Bullsa (radi se o Seraphinu o kojem smo se naslušali kao o novom Ibaki, i to prije svih od našeg Joea Forda, koji ne samo da bolje izgleda od Chada nego je i bolji skaut) i Hinricha nije baš najjasnije (ma u biti jeste – dobili su solidnog veterana za rotaciju, još jednu potencijalnu igračinu za budućnost, plus više ne moraju razbijati glavu oko bacanja novca na ovogodišnje slobodne igrače jer su ga pola iskoristili na kapetana Kirka), ali jasno je da ovim potezom Bullsi mogu ispuniti sve svoje želje. Makar se one zvale Chrisica i LeVlatka.

Kako još ništa nije potpisano, moguće da se u ulozi Washingtona nađe neka druga momčad s prostorom na salary capu, voljna uzeti Hinricha besplatno da bi ga pokazivala uokolo kao ulov sa inače nikada bogatijeg tržišta slobodnih igrača (već vidim oduševljene navijače, jeiiii), ali Bullsi su odlučni u lovu na dva mega ugovora. Kako je cijelu priču dojavio Veliki Ric Bucher, to sam siguran da će se nešto od navedenoga dogoditi, bez obzira što je i sam naveo kako su šanse da se stvar raspadne poprilične.

Nego, bolje da ja krenem na draft pa da onda redom kako naiđu spomenem i ostale manje transakcije (a bilo je nekih puno zanimljivijih). Dakle, da bacimo pogled kako je biralo svih 30 momčadi uz neizbježnu podršku sinova Bostona, Dropkick Murphysa te uz napomenu da pregled opet ide u dva dijela jer imam neke neodgodive poslove (kako stvari stoje drugi dio bi mogao osvanuti tek sutra ujutro):

1. WASHINGTON

John Wall je novi lider u gradu, dolazi u idealnu situaciju i mislim da ga bez problema odmah možemo proglasiti top 10 playom u ligi. Gledajte to ovako – ako je jedan Jennings odigrao onako koje je odigrao uz pravu priliku, što može poći krivo u slučaju Walla koji je sličan ali bolji igrač i kojega čekaju sve prilike svijeta?

Izbor Čovjeka Zvanog Lazar na kraju prve runde mi je simpatičan, Hayward se pokazao profesionalcem i radnikom te iako nije talent za prvu rundu možda postane solidno all-round krilo te specijalist za šutiranje trica. Izbor Nemanje Bjelice u drugoj rundi nije ni bitan, obzirom da jedan od najvećih srpksih talenata ostaje u Europi, ali je indikativan – do jučer bi ovakav profil igrača definitivno planuo u prvoj rundi. Uglavnom, ako se ikada odluči za NBA, Washington ima prava na zanimljivog igrača koji bi, ako popravi šut iz vana, možda mogao i opravdati etiketu ultra-light Kukoča.

Čekaj, što je sada ovo? Na telefonu je David Kahn, genijalni GM Wolvesa koji nudi svoje pickove za ova dva igrača? Dakle, Hayward i Bjelica idu sa svojim upitnim potencijalom put Minnesote (Darko je oduševljen, a Rubia nije ni briga jer ne želi smrzavati svoj baby look u nekakvoj tamo Minnesoti), dok u Washington kreću Trevor Booker (igrač tipa Haywarda, veći fajter ali slabijeg šuta) i izvjesni Hamadi N'diaye, koji je navodno oduševio na kampovima svojom visinom, pojavom i blokerskim sposobnostima. Oduševljen sam, novi DJ Mbenga je baš ono što je trebalo Wizardsima (šalu na stranu, druga runda i služi da se kockaš s potencijalnim centrima koji ne znaju što s loptom ali mogu zatvoriti reket, uostalom zar nije Memphis jednoga takvoga izabrao još lani kao drugoga ukupno?).

2. PHILADELPHIA

U Turneru dobivaju igrača koji ih odmah može dignuti na novu razinu, a obzirom kako je dobre rezultate Collinsa stvarao s mladim igračima poput Michaela Jordana i Granta Hilla, koji također nisu imali playmakere već su od prvoga dana morali igrati glavnu ulogu u momčadi, ne sumnjam da će Evan na kraju sezone biti novi ROY (i da, mislim to u oba značenja riječi).

3. NEW JERSEY

Nakon svih priča ipak su se odlučili za Favorsa i to je pametan potez. Pusti ti to što bi npr. s Wesom Johnsonom i Carlosom Boozerom složili respekta vrijednu petorku i što bi već od ove sezone krenuli u lov na playoff, s Favorsom bi se jednoga dana mogli boriti za naslov.

Preostala dva picka Netsi su poslali u Atlantu za Damiona Jamesa. Sad, James je igrač koji bi čak možda mogao uskočiti na poziciju krila i pomoći, ali mi nikada nije bilo jasno zašto su npr. Hawksi tri picka ranije izabrali njega da bi ga onda nakon 15 minuta trejdali za Jordana Crawforda? Ima li boljeg trenutka za biti NBA GM od drafta?

4. MINNESOTA

Kakvo olakšanje za Kahna, Wes Johnson je ostao slobodan i čovjek si je kupio priliku za još malo mira. Sad je riješio pitanje jednog bočnog igrača, a i sumnjam da će žaliti za Cousinsom koji je sve samo ne sigurna oklada. Iako, na sve sam bio spreman kada su Wolvesi u pitanju, jedna od luđih glasina koja se pojavila zadnjih dana bila je trade Jeffersona u Memphis za Randolpha i pick. E, u tom slučaju morali bi izabrati Cousinsa jer Zach bi mu bio idealan mentor.

Kahn je nakon lanjske fiksacije na playmakere ove godine odlučio pokupiti sva razpoloživa krila, pa je tako draftao još i odličnog strijelca sa Nevade Lukea Babbitta, koji je ubrzo završio u Portlandu u zamjenu za dokazanog člana rotacije kakav je Martell Webster (bravo i za jedne i za druge, Webster je postao višak u Blazersima a Wolvesima dobro dođe svaki korisni igrač). Kad dodaš već spomenuti trade s Wizardsima, te činjenicu da su još jedan pick druge runde potrošili na izvjesnog Paulaoa Prestasa, brazilskog centra koji igra u Španjolskoj, ispada da su se Wolvesi stvarno naradili. Bit će tu zanimljivog materijala a okrenutost Europi izgleda postaje Kahnov zaštitni znak.

5. SACRAMENTO

Njihov draft može se pokazati totalnim promašajem, ali i totalnom krađom. Praktički, nisu se imali što misliti u oba slučaja – u Cousinsu u pokupili najboljeg preostalog igrača i uz malo sreće riješili su probleme pod košem za idućih 10 godina (a možda im problemi tek počinju – Cousinsa sam gledao u desetak utakmica i ni u jednoj momak nije odigrao istu partiju, jednom bi izgledao kao najtalentiraniji centar s fantastičnim rukama, drugi put ne bi mogao zabiti zicer, ali barem u par stvari mogu biti sigurni – mali će biti stroj za skokove i promašena slobodna), a izbor Hassana Whitesidea u drugoj rundi trebao bi se smatrati krađom. Mislim, Hassan je do nedavno bio smatran lutrijskim pickom na račun potencijala, kada su krenuli kampovi ljudi su vidjeli da osim fizikalija tu i nema previše talenta, ali Kingsima i dalje ostaje ogromna potencijalna petica sposobna blokirati sa svih strana, trčati po terenu, i što je najluđe – čak i zabijati. Potencijal kombinacije njega uokolo koša i Cousinsa pod košem zasigurno je bio ključan prilikom izbora i ako se pokaže točnim, Kingsi bi jednim draftom mogli riješiti pitanje unutarnje linije za dogledno vrijeme.

6. GOLDEN STATE

Uf, pick koji sam očekivao s najviše strepnje, naime po pričama izgledalo je gotovo sigurno kako će Warriorsi izabrati Grega Monroea, jednog od dražih mi igrača na ovom draftu, a to bi praktički značilo da se možemo pozdraviti s njegovim razvojem. Srećom, klub koji je po defaultu u rasulu odlučio se za Ekpea Udoha. Udoh je sjajan igrač koji može funkcionirati čak i u momčadi bez sistema jer je sposoban pomoći na razne načine, a i za razliku od Monroea već je gotov košarkaški proizvod. Dobro, logično je pitati što će sada biti sa svim onim visokim talentima koje se Warriorsi ranijih godina spremili na klupu, ali za Udoha se nekako ne bojim, mislim da će snaći i da će postati rasni NBA igrač.

7. DETROIT

Pitanje je koliko je Detroit zdravija sredina za Monroea, obzirom da ni oni nemaju ništa što bi mogli okarakterizirati kao prepoznatljivu igru. Pistonsi su šuplji pod košem, ali ne znam koliko će im izbor jednog igrača finese pomoći, Monroe pored sebe treba pravu ratničku četvorku a takve u Detroitu baš i nema. A opet, nije da im je i ostalo previše izbora, jednostavno su morali uzeti Grega. Sad nam se samo ostaje nadati da će u hodu skužiti što je najbolje za sve uključene.

U drugoj rundi izabrali su Terrico Whitea, combo-beka s Mississippia, valjda kako bi pravio društvo Benu Gordonu i Rodneyu Stuckeyu. Vidio sam ga jednom i momak je upravo to, još jedan bek koji ne zna igrati bez lopte, upitne učinkovitosti čak i za svoje godine.

8. LA CLIPPERS

Aminu je logičan izbor, posegnuvši za super atletom s Wake Foresta Clippersi su kompletirali svoju petorku za iduću sezonu (Davis, Gordon, Aminu, Griffin, Kaman) a da se nisu dirnuli u salary cap. Sad se još samo treba suzdržati i dati šansu klincima da stasaju, usput nekako istrpiti ugovor Barona Davisa te za nekih tri-četiri sezone postati velesila na Zapadu. Jer, pokaže li se Aminu sposobnim razviti šut koji bi mogao pratiti fantastične atletske predispozicije, Clippersi bi vrlo lako mogli imati po top 10 igrača na svim pozicijama osim jedinice. A jedna pozicija, makar se radilo o onoj najvažnijoj, da se puno lakše srediti nego njih pet. Ako ništa drugo, Aminu će barem biti odličan obrambeni igrač i četvorka od koje boli glava ala Josh Smith.

Međutim, ono gdje su Clippersi uboli jackpot je zamjena s Thunderom, koji je svoj pick prve runde poslao u LA za budući, zaštićeni izbor. Za OKC to ionako nije važno, oni su svoga igrača dobili na drugoj strani, iako me malo iznenađuje da se nisu potrudili isčačkati nešto više za potencijal kakav ima Eric Bledsoe. Uglavnom, Clippersi su dobili i šestog igrača, combo-beka koji može biti i taj play budućnosti, ali za početak prije svega donose koševe s klupe, sjajan šut za tri i mogućnost odmora starterima na obje bekovske pozicije.

Izbor druge runde također je za svaku pohvalu. Iako je Willie Warren slabija verzija Bledsoea, još prošle godine je smatran lutrijskim potencijalom i mogao bi također ponuditi solidne minute s klupe na pozicijama jedan i dva. A dodatni plus (vjerovatno i glavni razlog zašto su posegnuli za njim) je i taj što je Warren odličan prijatelj s Griffinom te je upravo on play koji je namještao sva ona zakucavanja Blakeu dok je igrao na Oklahomi.

Mislim, nije da ovo imamo često prilike reći zato da naglasim još jednom – bravo Clippersi!

9. UTAH

Cole Aldrich je ostao na stolu a oni biraju Gordona Haywarda, koji možda i ne bude najbolji Hayward na draftu? Stvarno? Mislim, da je Aldrich tamnoput još bih ovo razumio, ali ovako – ništa mi nije jasno. Hayward će proći težak put dok postane solidan NBA igrač, dok bi Aldrich već sutra bio starter pod košem i ogroman korak naprijed nakon Fesenka i Kupusa. Hayward čak ne može biti ni zamjena za Korvera, obzirom da je ispodprosječan šuter za poziciju i prije svega za boju kože. Pretplatnici u Salt Lake Cityu dobili su novog heroja (barem za jednu sezonu), ali očito je strah od draftanja novog Ostertaga nadjačao razum.

Tko zna, možda će izbor druge runde popraviti dojam, iako sumnjam da je itko vidio izvjesnog Jeremya Evansa kao draft izbor. Radi se o solidnom sveučilišnom igraču profila Millsapa, dakle šljakeru koji će uvijek odigrati iznad očekivanja. Iako mu manjka centimetara i pedigrea (čak nije bio ni dominantan skakač na svojoj razini), nekako sam spremniji kladiti se na njega da će uspijeti nego na Haywarda. Uf.

10. INDIANA

Iako je Larry odlučno rekao da će mijenjati pick, očito ili nije bilo zainteresiranih ili su promijenili mišljenje. U krilo im je tako pao Paul George, momak koji si je najviše digao cijenu igrama na kampovima, praktički od nikuda sletivši u lutriju. Navodno se radi o all-round krilu McGradyevskih sposobnosti (za sada samo znam da izgleda pospano kao Tracy) koje bez problema može igrati i dvojku obzirom na lakoću kojom zabija iz vana. Hm. Igrao je na nikakvom sveučilištu, nije privlačio pažnju dvije sezone usprkos fenomenalnim predispozicijama i sada bi kao trebao popušiti da se radi o novom McGradyu nakon par treninga? Malo ćemo pričekati, ali stoji da, ako je samo pola toga što se priča točno, onda je Larry izgradio novu momčad s dva kasna picka, Grangerom i Georgeom. Svaka čast.

U drugoj rundi su izabrali dva igrača. Prvo izvjesnog Stephensona koji je još jedno solidno krilo (što je s Larryem i tim vječnim kockanjem s potencijalnim all-round krilima?), te zatim nekog anonimusa koji vjerovatno neće dočekati ni kamp, pa su ga trejdali za nekog drugog anonimusa koji se barem cool zove – Magnum. Iskreno nemam pojma što bih o tome rekao osim da bi bilo super imati igrača u najdražoj ligi kojega možeš osloviti s Manjum.

11. NEW ORLEANS

Živci Chrisa Paula mora da su jako, jako debeli. Njegov nesretni klub kao da sve radi da ga otjera, pa su evo sada izabrali najboljeg preostalog visokog igrača na draftu, dakle čovjeka koji bi im itekako dobro došao pod koš gdje su najtanji, da bi ga onda ekspresno zamijenili u Oklahomu za njihova preostala dva picka prve runde, solidnog atletu i stvarno prosjećnu trojku Quincya Pondextera (koji je to što jeste) te prosjećnu sveučilišnu četvorku Craiga Brackinsa (koji je također to što jeste i pomalo podsjeća na one nesretne izbore Simmonsa i Armstronga prije nekoliko godina).

Dakle, umjesto da si osiguraju startnu peticu, Hornetsi su si nabavili dva igrača za dno klupe. Naravno da takav potez moraš povući svaki put kad ti se pruži prilika. Sve što je Thunder trebao prihvatiti zauzvrat nesretni je ugovor Mo Petersona, ali obzirom da je radi o zadnjoj godini i da OKC ima prostora na salary capu, radi se o minimalnim izdatcima za igrača koji će im dati idealnu kombinaciju za pod koš s Ibakom.

12. MEMPHIS

Tri picka u prvoj rundi, tri sumnjiva izbora. Xavier Henry definitivno izlazi prerano na draft, ali šuterski potencijal postoji. Još samo mora dokazati da je u stanju odigrati sve ostalo što se očekuje od NBA beka-šutera. Dominiquea Jonesa, eksplozivnog combo-beka za kojega nisam nikada čuo i koji se od nikuda pojavio u prvoj rundi prodali su Dallasu (Cuban je očito zaljubljen u te strijelce Beauboisova profila) iako je definitivno najintrigantniji izbor od svih koje su imali, a treći pick su potrošili na Greivisa Vasqueza kojeg od milja zovem Planina jer me stilom igre podsjeća na našeg Zokija Planinića.

13. TORONTO

Igrač koji je najviše pao na draft listama u proteklih nekoliko dana definitivno je Ed Davis s North Caroline. Naravno, tko će drugi posegnuti za jednim mekanim post igračom nego Toronto. Posjeduje li Davis kvalitete kojima bi mogao zamijeniti Bosha? Možda. Ono što sigurno znam je da ne posjeduje muda, te će bar u tom segmentu igra Raptorsa ostati vjerna tradiciji. Davis ima fizikalije i sve potrebno za biti veliki igrač, ali nagledao sam se toliko mlakih napada na koš i neuspijelih polaganja da bi u svakom trenu radije za npr. idućih 10 godina izabrao imati Big Babya nego njega.

Kupnja Alabia od Dallasa također ne predstavlja iznenađenje. Doduše, čudi me što se Cuban tek tako odrekao ogromnog, drvenog centra za šaku dolara i budući izbor druge runde, ali Toronto treba ovakve projekte ne bi li bar ostavio živom nadu da će jednog dana, valjda negdje 2016., u reketu imati igrača kojega će protivnici respektirati.

14. HOUSTON

Sjajan izbor Rocketsa, najbolji preostali visoki igrač pridružuje se ionako krcatom rosteru. Patrick Patterson nije zvijezda niti će od njega itko u Houstonu očekivati da to bude – čovjek je pokretna četvorka, dobar skakač, potencijalna napast u obrani, te netko u stanju zabiti bez da se igra na njega ali i iz pick 'n' pop situacija. Uglavnom, pravi klupski igrač, prvi visoki s klupe koji donosi energiju i zrelost.

15. MILWAUKEE

Ekipa koja se prije drafta već bacila u razne mutne poslove imala je pune ruke posla i noćas. Novi članovi Bucksa tako nisu samo jednodimenzionalni hakleri poput Maggettea i CDR-a, već i izbor prve runde Sanders (četvorka ogromna potencijala ali daleko od igrača koji može pomoći odmah), te čak tri igrača iz druge runde. Hobson s New Mexica je solidan igrač, prije svega šuter, ali znamo kako završavaju igrači iz druge runde koji nemaju potencijal već su to što jesu – via Europe. Jerome Jordan je rođen na Jamajci te ga definitivno želimo u NBA, ali činjenica je kako su Bucksi potrošili pick na njega samo zato što se radi o ogromnom čovjeku koji će potencijalno postati centar, a ne o igraču koji zna igrati košarku. Keith Gallon je momak o kojem nadimak Tiny sve govori – riječ je o dvojniku Big Babya, koji je skupio solidne brojke kao nasljednik Blakea Griffina u Oklahomi. Definitivno vrijedan rizika, jer ako bude upola dobar kao Davis, Bucksi su napravili sjajan posao. Jedva čekam dvoboje Tinya i Big Babya u playoffu.

15Mar/101

PRINT YOUR BRACKETS – MIDWEST

Posted by Gee_Spot

Prvi dojmovi o ovogodišnjem turniru nisu naročito pozitivni. Dvije najbolje ekipe, Kansas i Kentucky, dobili su puno teži raspored od preostala dva nositelja regionalnih skupina, Syracuse i Dukea. A obzirom kakav je ždrijeb dobio Duke, koji nije čak dobio ni opasnog drugog nositelja u regiji, nekoga tipa Kansas State ili West Virginia, već bezveznjikavu Villanovu, očito je kako njihov predstavnik u toj sobi, u kojoj je komisija birala momčadi za turnir, jedan poprilično utjecajan lik.

Također, šteta je što na kraju u turnir nisu upale momčadi poput Mississippi Statea (nećemo imati šansu još jednom gledati Jarvisa Varnada, već tri godine neprikosnovenog najboljeg sveučilišnog blokera, fantastičnog skakača i atletu koji bi vrlo lako mogao imati sličnu profi karijeru kao Tyrus Thomas, samo što je još bolji 1 na 1 obrambeni igrač), ili Illinoisa, ekipe koja igra bez post igrača, ali koja ima pet dobrih šutera i sjajnog lidera u playmakeru Demetriu McCameyu.

Obzirom na način na koji se biraju momčadi koje ulaze u glavni turnir, bez da postoji nekakav čvrsti kriterij, već se uvijek može složiti opravdanje i razlog zašto je netko ušao a netko nije, još smo dobro i prošli. Jer ovako samo spinaš priču kako ti odgovara - nekada je važan uspjeh u konferencijskom turniru a nekada nije, zavisi kakva ti fraza treba da bi opravdao određeni izbor.

Ja osobno izbacio bi obje Floride, koje su ruku na srce – kriminalne, i bez puno razmišljanja napravio mjesta na turniru za Varnada i McCAmeya. Jer osobno me najviše zanimaju upravo potencijalni NBA igrači. Budimo realni, sveučilišna košarka inače je jedva gledljiva, ove godine obzirom da nema pravih ekstra momčadi još i manje (jedine dvije ''ekstra'' momčadi su u biti bolno ranjive, jedni nemaju iskustvo potrebno za ovakav tip turnira, drugi nemaju ekstra pojedinca koji može uzeti stvar u svoje ruke i koji bi sutra bio išta više od člana rotacije NBA ekipe).

Borbenost, ljubav, emocije, uzbuđenje - sve je tu, ali kvaliteta završne glazure je jako niska. Uostalom, probajte samo nakon par sati NCAA košarke prebaciti na bilo koju NBA tekmu, imat ćete dojam kao da ste s crno-bijelog rumunjskog art-filma prebacili na Avatar, mozak doživi apsolutni šok. Mislim, to jeste isti sport? Zar ne?

Kako sam ove godine potrošio sata i sate (kao nikada do sada) skautirajući NCAA, a sve zahvaljujući ESPN America, to imam podeblju listu imena za mock draft koji će po tradiciji ići nakon turnira, i koji bi ove godine vrlo lako mogao imati dvije runde, naime toliko je imena vrijednih spomena. A do tada, da iskoristim ovu količnu informacija kako bi ne samo konačno uspio složiti respektabilan bracket, već i kako bi napisao više nego inače. Dakle, umjesto jednog posta kojim bi obuhvatili sve 4 regije, od ove godine idemo s postom za svaku.

MIDWEST

Kansas je ono što je prošle godina bila North Carolina – apsolutni favorit turnira. Sherron Collins je pravi play veteran, s upornošću terijera i mudima bika; Cole Aldrich rasna petica koja zatvara reket na razini NBA centra; Marcus Morris je dežurni fajter pod koševima koji može zabiti i tricu; Xavier Henry bek šuter NBA potencijala. Talenta ima na bacanje, tu su buduća 4 profesionalca, a trener Bill Self je jedan od najvećih na ovoj razini. Ono, sve miriše na sličnu sudbinu kakvu je lani doživjela North Carolina.

Ali, na oprez zove težak ždrijeb, točnije činjenica da će ih u četvrtfinalu čekati ili Georgetown ili Ohio State. Georgetown baš ne ulijeva povjerenje, momčad je to koja se muči igrati iako imaju peticu iz snova u Gregu Monroeu, dakle čovjeka preko kojega bi mogli vrtiti sve akcije jer je kompletan košarkaš i odličan asistent (nešto kao što Memphis radi s Gasolom), a ne da jedva vidi loptu tijekom utakmice. Ohio State je opasan jer ima ono što Kansas nema, a to je lidera ne samo s mudima već i s vrhunskim talentom, čovjeka koji je u stanju dignuti razinu igre kada je potrebno i preuzeti odgovornost. Naravno, govorim o Evanu Turneru.

Sad, Collins po iskustvu i ulozi u momčadi jeste lider, ali njegova igra se ipak svodi na zabijanje pod koš i iznuđivanje faula ili tricu preko ruke. Turner pak može utjecati na tijek utakmice na desetak načina. Nažalost, ono što Ohio nema je poštenog centra koji bi se mogao suprostaviti Aldrichu ili pak Monroeu, te im se sve vrti oko vanjskog šuta. Ako tricu budu upadale, a posebice ako budu upadale sjajnom bijelom bratu Jonu Diebleru, u igri su, ali, iskreno, ipak nisu na razini Kansasa.

Poslije ove tri momčadi regija i ne vrvi kvalitetom momčadi, iako je tu nekoliko pojedinaca o kojima ćemo itekako slušati ubuduće. Evo, što se momčadi tiče, Michigan State je u tako lošem stanju da je upitno hoće li uopće proći prvi krug protiv New Mexico Statea, solidne momčadi koja je osvojila konferenciju preko Utah State. Sad, to ne znači ništa, ali obzirom da je Utah State isto odabrana za turnir, očito je da ta WAC konferencija ipak ima neku težinu (ima, ima, jer iz nje nije prošla npr. jedna Nevada za koju igra fenomenalni Luke Babbitt, nova bijela nada u kalupu Troya Murphya, četvorka koja skače kao luda i puca trice kao bek).

A što se Michigana tiče, sve je rekao Doug Gottlieb, ESPN-ov stručnjak za sveučilišnu košarku – obzirom kako igraju i kakvi su im rezultati u zadnje vrijeme, da se radi o nekoj manje zvučnoj momčadi, nitko ih ne bi spominjao i nitko ne bi smatrao za iznenađenje njihov poraz već u prvom krugu. Obzirom da im je glavni igrač Kalin Lucas, i da me momak najviše podsjeća na Aciea Lawa, dakle sjajan sveučilišni lider ali limitiran kako fizičkim tako i košarkašim talentom, stvarno ne vidim razloga da sumnjam u Gottliebovu analizu.

Opet, ipak je to Michigan State. Tom Izzo na klupi, solidna petorka puna atleta, vrhunska obrana. Nisu u stanju zabijati, ali ni lani nikome nisu bili favoriti pa su dogurali do Finala protiv UNC-a. Ne znam, ovdje nije u pitanju nekakva duboka analitika, već odluka da li ići protiv favorita ili na sigurno. Kako negdje mora biti iznenađenja, ja osobno biram razigrani New Mexico.

Maryland isto ne ulijeva nikakvo povjerenje, radi se o momčadi u kojoj se sve vrti oko jednog čovjeka, Greivisa Vasqueza, valjda jedinog igrača na sveučilišnoj razini koji ima prilike igrati poput NBA zvijezde. Lopta mu je u rukama 100% vremena, uzima šut kakav hoće i kada hoće, i ne brine o obrani. Sad, da je u pitanju nekakav ekstra talent još bi i razumio cijelu priču, ali Vasquez je tako običan atleta i tako prosjećan košarkaš da ne vidim kako bi u budućnosti mogao biti išta više od npr. Marka Jarića. Da, znam da je Jarić opljačkao banku svojim NBA ugovorom, ali valjda su ti dani iza nas.

Tennessee je definitivno bolji izbor ako tražite potencijalno iznenađenje, solidno vođena ekipa, koja igra tipičnu NCAA košarku s puno kretanja u napadu, borbena, kontrolira loptu i guši protivnika stalnim izmjenama tvrdih obrana. Problem je također tipični sveučilišni – nemaju talenta. Osim Waynea Chisma pod košem, koji iza sebe ima još jednu solidnu sezonu i koji se nameće kao NBA potencijal (šljaker pod košem, dobar realizator i skakač, bio bi neupitan kada bi imao malo bolji vanjski šut), svi drugi su potpuni prolaznici.

San Diego State također je zanimljiva opcija ako tražite iznenađenje, osvojili su jednu malu konferenciju, ali konferenciju koja je dala čak četiri momčadi za turnir (uz njih tu su i Brigham Young, UNLV, New Mexico), od čega se dvije smatraju itekako ozbiljnim ekipama (BY i NM - o njima kada dođu na red, i da, ovaj New Mexico je još bolji od maloprije spomenutog Statea - New Mexico luduje za košarkom bejbe). I oni i Tennessee, bez obzira tko prošao dalje, imaju šanse protiv Georgetowna, jer, da još jednom ponovim, ta momčad bi trebala igrati puno bolje od ovoga kako igra obzirom da imaju na raspolganju talent Grega Monroea. Ovako se sve vrti oko napucavanja loših bekova.

Sad, Monroev talent jeste neupitan, ali ono što je malo problematično je utvrditi da li je ta njegova pasivnost urođena ili je rezultat lošeg sistema igre. Jer, ako je u pitanju samo sistem igre, onda je Monroe buduća krađa drafta, obzirom da fizički može igrati i NBA peticu a talentom je već na toj razini. Kao četvorka bi ipak imao puno teži život, jer eksplozivnost nije jedna od njegovih vrlina.

Ali zato nema sumnje da je Derrick Favors buduća all-star NBA četvorka. To kako je ovaj rookie svojom upornošću, snagom i talentom uspio jednu smiješnu momčad Georgia Techa dovesti do finala konferencije i skoro dobiti Duke u istome, stvarno je fantastično ostvarenje (jedinu pomoć imao je u solidnom beku Imanu Shumpertu kojega čak mogu zamisliti kako igra u Grčkoj ili Italiji, te Ganiu Lawalu, još jednoj četvorki u nizu s manjkom centimetara i viškom energije). U turniru se mogu nadati prolazu preko bolje postavljene ali loše momčadi Oklahoma Statea (obje Oklahome su ove godine bile loše skoro kao obje Floride, i osobno ne bi imao ništa protiv da je i ova ekipa ispala iz turnira), ali ne i kasnije protiv Turnera i OSU-a.

Uglavnom, na kraju ostaje samo zaključiti kako će Kansas imati težak put do Final Foura, ali bi ga svejedno trebao proći. Šteta jedino što Ohio State nije dobio šansu skinuti Syracuse ili Duke, međutim još je važnije da ćemo imati priliku vidjeti još nekoliko puta Turnera, te Favorsa i Monroea.

SWEET SIXTEEN: Kansas, New Mexico State, Georgetown, Ohio State

ELITE EIGHT: Kansas, Ohio State

FINAL FOUR: Kansas

I iako će biti prilike još za to navesti, Kansas je moj izbor za NCAA prvaka. Znam, nisam baš originalan, ali lani sam recimo pokušao biti takav s Wake Forrestom, pa su ispali u prvom krugu. Uostalom, svoju dozu alternative za danas sam ispucao izabravši New Mexico State umjesto Marylanda i Michigan Statea. Malo konzervativnosti nije na odmet.