30 FOR 30: DENVER

SCORE: 38-28

MVP: Ty Lawson

X-faktor: nepostojeća obrana

George Karl je opet uspio u slaganju izuzetno efikasnog napada – Nuggetsi su bili treća najučinkovitija momčad lige u tom segmentu. Od kada je napustio izolacijski stil koji je Nuggetse krasio veći dio njegove karijere u Denveru i stvorio momčad u stilu svojih run and gun Bucksa s početka milenija (koji su s tri vrhunske napadačke opcije na vanjskim pozicijama u Cassellu, Allenu i Robinsonu praktički bili preteča današnje Oklahome), Karl je u zadnje tri sezone, s ili bez Carmela Anthonya, imao top 3 napad lige (2012. i 2010. treći, 2011. prvi) zasnovan na brzoj i čestoj tranziciji, agresivnim ulazima vanjskih igrača i puno povratnih lopti iz reketa otvorenim šuterima.

Naravno, ogromna razlika u odnosu na potencijalnu šampionsku generaciju koju je okupio u Milwaukeeu (i koju je u Finalu Istoka 2001. zaustavio Mutombo sa Sixersima, prije nego je njega u Finalu pregazio Shaq), leži u činjenici što današnji Bucksi nemaju Raya Allena u naponu snage kao legitimnog franšiznog igrača, iako Galinari i Lawson mogu poslužiti kao nekakve kopije Cassella i Big Doga. Ono u čemu se pak ove dvije Karlove momčadi ne razlikuju je mizeran obrambeni učinak, koji je, kako nas povijest uči, teško sakriti i kada imate Ray u jednoj od najboljih individualnih sezona na pozicije dvojke od vremena Jordana (nešto slično u razdoblju zadnjih 15 godina prezentirali su samo Kobe i Wade više puta, odnosno McGrady, Carter i Roy u sezonama života), a kamoli kada vam je drugo ime na boku Arron Afflalo.

Nuggetsi su tako izletili u prvom krugu od Lakersa koji su bili zreli za poraz jer im matchup protiv momčadi koja je duplo brža i bazirana na igri iz vana nikako nije odgovarao, ali Denver za razliku od Dallasa godinu ranije nije bio u stanju iskoristiti šansu. Zašto? Pa, zato što u trenutcima kada odlučuje jedna lopta Gallinari ipak ostaje Gallinari, ne pretvara se nekim čudom u Dirka. Nažalost, čudnim odlukama oko rostera (ogromni višegodišnji ugovori Afflalu i Chandleru čime su bez ikakvog razloga poduplali istu poziciju istim prosječnim igračem) smanjili su šanse da pronađu svoju prvu opciju, ali tijekom sezone dogodila im se barem jedna dobra stvar – dobili su dva zanimljiva visoka igrača.

Umjesto Nenea koji je bio predviđen kao višegodišnja opcija pod košem i pouzdani pick & roll partner Lawsonu kako bi se unijelo malo raznovrsnosti u napad, Nuggetsi su svom rookieu Fariedu pridodali McGeea iz Washingtona (Wizardsi su rado preuzeli ogromni Neneov ugovor koji bi ionako pretrpani salary cap Denvera dodatno zagušio). Mlade snage nisu ni približno korisne u napadu kao što je to bio Nene, ali imaju potencijal donijeti ovoj momčadi obrambenu fazu igre koja joj nedostaje. Jasno, i jednom i drugom trebat će još dosta vremena da realiziraju potencijale, ali već u startu su pokazali da mogu od Nuggetsa učiniti barem sjajnu skakačku momčad. Kada nauče staviti savršene fizikalije u službu igre i kada nauče igrati obranu glavom i nogama, a ne samo srcem, Denver će pod vlastitim košem imati potreban balans visokih sposoban igrati unutar-van.

Naravno, postoji rizik da JaVale nikada ne pretoči Chandlerovske fizikalije (brzina i raspon ruku) u nešto konkretno, ali obzirom na zagušenost salary capa, druga karta na koju mogu odigrati im ne preostaje. Lawson se u sjajnoj sezoni nametnuo kao top 10 playmaker lige i kao jedan od rijetkih igrača na rosteru koji igra na obje strane parketa, a Gallinari je sjajno krenuo u sezonu, da bi nakon cijelog niza ozljeda izgubio ritam, ali i ostavio dojam kompletnog igrača koji si lakoćom kreira šut i koji zasigurno može šutirati bolje od mizernih 41% (31% za tricu). Ova dvojica su se nametnuli kao lideri, a treći čovjek je Afflalo, dokazani 3&D majstor koji je solidno odradio posao u napadu, ali kojem bi zasigurno bolje legla manje zahtijevna uloga spot up šutera od one agresivnog drugog beka koju pred njega stavlja Karl.

Prva potpuna sezona bez Carmela tako je ostavila polovičan dojam. S jedne strane, Nuggetsi su okupili zanimljivu jezgru s dva granična all-star igrača (Danilo i Ty), dva izuzetna mlada talenta pod košem (Faried i McGee) i pouzdanim igračem zadatka (Afflalo), a s druge previše su se pouzdali u klupu koja je funkcionirala samo zato što je Al Harrington potpuno neočekivano odigrao ponajbolju sezonu u zadnjih 5 godina. Upravo u tom učinku klupe krio se i najveći problem – iako su na nju potrošili jednako kao i na startere i iako su nakon tradea s New Yorkom vjerovali kako će upravo dubina rotacije biti njihova snaga, osim veterana Harringtona i uvijek barem zabavnog Millera (uvjerljivo najsporiji bek u ligi) nitko nije odradio ništa.

Chandler se nakon povratka iz Kine ozljedio odmah nakon što je potpisao besmislen ugovor (18 milja na tri godine previše je za igrača koji ima potencijal biti tek nešto viša, ali i puno neučinkovitija verzija Afflala), Brewer je samo potvrdio da nije klasa za stalno mjesto u rotaciji, Kupus i Mozgov da su dva balvana koja jedva da pomažu i u skoku (tri garantirane godine Grku još su jedan sumnjiv ugovor), a Birdman je sezonu završio s novim problemima sa zakonom, ali i odavno načetim leđima.

Ipak, ima i jedna svjetla točka – u samo 26 utakmica rookie Jordan Hamilton pokazao je da možda ima nešto u onim pričama kako se radi o još talentiranijem, ali i još manje discipliniranom strijelcu od J.R. Smitha. S tim da ovo drugo nije ni bitno – Karlu je previše potreban još jedan kreator na boku da bi se zamarao time što mali nije u stanju razlikovati dobar od lošeg šuta. Krene li u pravom smjeru tijekom druge godine, možda bi upravo on mogao biti najveće pojačanje za Nuggetse koji praktički nemaju drugog načina za ići naprijed osim ovog rasta iznutra.

FAST FORWARD

Kao što je ranije spomenuto, Nuggetsi su se toliko nakrcali osrednjim ugovorima da im kao jedina opcija za promjene ostaje tržnica. Kako je još prerano za prekrižiti ovaj novi Karlov projekt, za očekivati je da Denver ove godine neće biti previše aktivan i kako će im potpisivanje McGeea biti glavni prioritet. A obzirom da Lawson stiže na naplatu već dogodine, šanse da iduće dvije godine budu ozbiljniji igrači na tržnici su minimalne (to razdoblje bi trebalo biti i dovoljno da se pokaže može li se na McGeeu i Fariedu graditi budućnost).

TRENUTNA JEZGRA: Gallinari, Afflalo, Harrington, Chandler, Andersen, Brewer, Mozgov, Kupus, Lawson, Faried, Hamilton, Stone, Miller (50 milja)

REALAN/IDEALAN ROSTER: jezgra + McGee (10 milja)

– izborom Fourniera na draftu Denver si je uštedio milju, ali ona se svejedno vodi u salary capu, tako da će konačni iznos platne liste biti preko 60 milja, što je poprilična svota za jednu graničnu playoff momčad

VINNIE THE POOP

Nuggets @ Clippers

Nekoliko lijepih pobjeda u nizu nisu bili razlog za proglašavati Clipperse šampionskim materijalom, kao što ni noćašnje gaženje od Nuggetsa nije znak da su potencijalna vreća za udaranje u playoffu. Stvar je puno jednostavnija – Clippersi su vozilo Chrisa Paula i dok je on za komandama uvijek imaju šanse. CP3 je majstor, a njegova kvaliteta u završnicama (nikada ne gubi loptu, legitimni je triple threat) digla je ovu momčad na višu razinu. Kao što bi bilo koju drugu u ligi.

Paul je u Hornetsima imao bolju obrambenu formaciju iza sebe, ali ovdje na raspolaganju ima znatno veći broj napadačkih opcija, tako da možemo reći da se radi o podjednakim rosterima. Ako se sjetimo da je u idealnim danima one generacije s Chandlerom, Westom i Stojakovićem jednom zamalo prošao u finale Zapada u konkurenciji puno jačih momčadi (Lakersi, Mavsi, Spursi i Sunsi, svi u naponu snage), logično je postaviti drugi krug playoffa kao nekakav minimalni cilj.

Sad, obzirom na sve okolnosti koje ovu sezonu čine otkačenom i drugačijom od drugih, povećane su šanse i za ranijim ispadanjem, ali i za odlaskom do Finala. E, tu sad dolazimo do onoga bitnoga, a to je da će na tom putu, jednog od ovih dana, Paulu morati dati ruku i ostali.

Recimo, Jordan će morati početi igrati pozicionu obranu umjesto da samo gleda kako će bananirati nekoga s leđa (smiješno je bilo pratiti koliko je puta izgubio Mozgova iz vida, ekipe s legitimnom post opcijom protiv Clippersa su kao na pikniku, tako nekako se noćas osjećao i Mozgov iako je on daleko od ičega legitimnog), Blake će morati zabiti poneko slobodno i naučiti razlikovati dobar šut s poludistance (u ritmu nakon pick & popa) od lošeg (nakon driblinga preko ruke), Billups i Butler će se morati suzdržati od želje za potezanjem i ponekad poslati loptu do otvorenog suigrača.

Najvažniju pomoć ipak će morati dobiti od ljudi koji su u poziciji donositi odluke van parketa (za one na parketu CP3 se već nekako pobrine). A to znači da će Neil Olshey morati povući taj potez ili dva kako bi stabilizirao rotaciju koja je trenutno krcata vanjskim igračima, a praktički bez ijednog unutarnjeg. Poznato nam je da pod košem nemaju nikoga na klupi, ali što se događa ako se slučajno ozljedi Butler, zar minute na malom krilu dobiva svećenik beskorisnosti Ryan Gomes?

Također, ne bi bilo loše da Vinnie, kao ipak nominalno trener i duhovni lider ove ekipe (znam, znam, zato i naglašavam ono “nominalno”), konačno dovede u red ovo malo postojeće rotacije i odluči se za nekakav identitet koji bi bio malo konretniji od trenutnog “jašimo Chrisa Paula”. Ovo “Lob City” nije identitet, to je najobičnija marketinška parola idealna za prodati Clipperse masama koje gledaju jednu NBA tekmu tjedno, bliža Nikevom sloganu “Just do it” nego realnosti koju gledamo na parketu.

A ona trenutno izgleda ovako. Ne bi li nekako sanirao manjak igrača, Vinnie dosta rano iz igre vadi Billupsa, Butlera i Jordana, kako bi ih priključio Williamsu u drugoj petorci. Što je skroz ok teoretski, ali u praksi to izgleda tako da, momčad koja s Paulom za komandama izgleda sjajno i efikasno (miks otvorenih šuteva, zakucavanja i kontri koji diže adrenalin), bez njega odjednom postaje ono najgore od NBA košarke, niz šuteva preko ruke nakon bespotrebnih driblinga.

Sad, Mo Williams je u takvoj formi da sam-samcat može iznijeti takve periode na svojim leđima, ali što će se dogoditi kada Mo sleti na zemlju? Billups i Butler moraju više sudjelovati u organizaciji igre, a ne se zadovoljiti ispaljivanjem cigli preko ruke i tu bi Vinnie trebao naći načina da stvari dovede u red. Ono pak gdje ni trener ne može ništa je rotacija pod košem.

Blake i Jordan su odlična napadačka kombinacija ispod obruča, a suradnja s Paulom od Blakea iz dana u dan radi sve boljeg igrača – zaboravite na zakucavanja i pratite razvoj maloga u kretanju bez lopte, cutovima i traženju pozicija za šut s poludistance. Međutim, čim razdvojiš Griffina i Jordana, reket Clippersa postaje šetalište. Del Negro to radi ranije nego bi trebao kako bi uvijek imao barem jednog na parketu i to je razumljivo, stoga je ključ ovogodišnjih ambicija, bez pretjerivanja, potpisivanje tog trećeg visokog.

Tu leže razlozi za optimizam, jer svi ovi minusi nisu uopće problematični ako Del Negro i Olshey povuku prave poteze. Igrom slučaja na tržištu se nalazi koristan NBA igrač poput Kenyona Martina i Clippersi moraju poduzeti apsolutno sve da ga dovedu u Los Angeles jer čak ni eventualni trade mamac u liku i djelu mladog Bledsoea im ne može donijeti pojačanje takvog ranga.

Dok se ti detalji ne srede, Clippersi nisu izazivači, već samo još jedan dokaz veličanstvenosti Chrisa Paula, najboljeg playa novog milenija uz Stevea Nasha.

Što se Denvera tiče, oni nemaju problema s klupom, ali ni s tim što nemaju franšiznog igrača u Paulovom rangu. Njihova najveća snaga je momčad i moram priznati da sam fulao kad sam prognozirao da će ova klupa biti slabija od lanjske. Jednostavno, Andre Miller i Al Harrington igraju van pameti, a nešto mi govori da će i Rudy Fernandez, kada mu Karl dovoljno opere mozak i vrati mu nekadašnje samopouzdanje, opet zaigrati na razini zbog koje smo ga nekada smatrali light-Ginobiliem.

Način na koji igraju i kojim maksimiziraju sve svoje dobre strane, a usput skrivaju sve slabosti, završna je doktorska dizertacija Georgea Karla koji nakon ovakvog posla s ponosom može nositi titulu doktora košarke. Dame i gospodo, dr.bball. George Karl.

NORTHWEST

OKLAHOMA CITY

THAT WAS THEN:

Prilika za uključiti se u borbu za naslov došla je prije nego su se nadali i prije nego su bili spremni. Thunder ima sve potrebno za godinama dominirati ligom – fenomenalna dva temelja u Durantu i Westbrooku, sjajne suigrače koji ih nadopunjuju u Ibaki i Hardenu te cijeli niz korisnih igrača zadatka. Ono što im je stalo na put bila je činjenica da još ne znaju kamo sa svim tim talentom, što je dijelom krivica igrača (posebice Duranta i Westbrooka koji često nepotrebno forsiraju), a dijelom nesretnog trenera Brooksa koji je protiv Memphisa imao sreće što obezgayevljeni Grizliji nisu mogli pratiti ritam njegove momčadi (a i Hollins mu je u par navrata učinio uslugu), dok ga je protiv Dallasa Rick Carlisle potpuno nadigrao i razotkrio. Brooks očito zna s mladima i zna postaviti igru u obrani, ali da je ranije prepoznao Hardena kao playmakera možda bi napad ovisan isključivo o individualnom talentu konačno poprimio i obrise nekakvog sistema.

THIS IS NOW:

Opravdanja više nema, s ovim rosterom Brooks mora napraviti korak naprijed. Westbrook i Durant odradit će glavninu posla, a Brooks samo mora pravilno rasporediti Hardenovu ulogu u napadu i tako postaviti Thunder na vrh Zapada, praktički u klasu za sebe. Istina, još uvijek su svi skupa premladi, ali nije da im konkurenciju više predstavljaju veteranske uber-momčadi protiv kojih treba čekati na red. Red na Thunder je stigao, sada samo moraju pokazati da imaju dovoljno inteligencije i hrabrosti da to iskoriste.

PLUS:

Čak da Ibaka nikada ne postane ništa više od osrednjeg napadača, njegov učinak pod obručima je nemjerljiv za ovakvu momčad i održava balans između obrane i napada. Rotacija je sjajna, posebice pod košem gdje veterani Collison, Perkins i Mohammed donose i šampionska iskustva i gomilu energije. Sefolosha je uvijek potreban stoper, Maynor pouzdani back-up play, a Cook dežurni tricaš. Roster ove momčadi je sastavio genijalac i da se u košarci dodjeljuju oskari, Presti bi dobio onoga za najbolji film kao producent.

MINUS:

Upitni košarkaški IQ. Dolazi li do povremene neuračunljivosti u njihovoj igri samo zbog Brooksovih krivih procjena i mladosti? Ili je greška stilske prirode, odnosno nalazi se u organskoj nemogućnosti da Durant i Westbrook zajedno funkcioniraju? Težina situacije je u tome što pozitivan odgovor na ova pitanje može dati samo naslov.

PRVIH 5: Westbrook, Sefolosha, Durant, Ibaka, Perkins

5 ZA KRAJ: Westbrook, Harden, Durant, Collison, Ibaka

SCORE: 49-17

PORTLAND

THAT WAS THEN:

Tipična sezona za Blazerse, još jednom obilježena ozljedama i vrlo dobrom igrom usprkos svim problemima. Ono što je razlikuje od većine u McMillanovoj eri je ta što označava kraj generacije koja je godinama trebala vladati NBA ligom i koja bi možda upravo ove sezone, obzirom na smjenu generacija, imala najveću šansu u lovu na naslov. Nažalost, Royeva koljena nisu izdržala, Odenova nikada nisu ni dobila priliku i jedno poglavlje je gotovo.

THIS IS NOW:

Međutim, na rosteru je još dovoljno vatre da se ne srlja bezglavo u rebuilding. LaMarcus Aldridge je još uvijek dobar oslonac i, iako nije superstar, okružen gomilom solidnih igrača može nositi Blazerse do dobrih rezultata. Problem s njegovom pratnjom je u tome što se uglavnom radi o igračima koji mogu dati maksimum samo ako su okruženi igračima koji su kvalitetniji. Praktički, svaki od igrača Blazersa igra ulogu koja mu je za jednu poziciju neprimjerena. Aldridge, idealan drugi igrač, sada je prvi. Wallace, sjajno atletsko krilo koje all-round učinkom može biti treća opcija, ovdje je drugo ime. Igrači poput Feltona i Matthewsa, stvoreni za zaokružiti petorku, morat će iskočiti na neki način i prihvatiti veću ulogu. Naravno, sve polazi od činjenice da je Royevom ozljedom brižljivo isplanirana momčad pala za taj jedna stupanj, a, gledano uži kontekst lanjske sezone, činjenica da su ostali bez Roya znači da su ostali i bez prvog čovjeka s klupe. To je donekle ispravljeno dovođenjem Jamala Crawforda, revolveraša sposobnog donijeti instant koševe s klupe. Činjenicu da je Marcus Camby danas uglavnom obrambeni skakač koji sam sebe izbacuje iz rotacije neprestanim promašivanjem šuteva s poludistance pokušat će nekako maskirati dovođenjem podcijenjenog fajtera Craiga Smitha i veterana Kurta Thomasa, koji danas može jedino i igrati u sporoj momčadi kakva su Blazersi. Očekivati da Oden svojim povratkom donese živost pod obruče iluzorno je obzirom na stalna odgađanja njegovog povratka na parkete, tako da jedina opcija da se nekako tijekom sezone pojačaju ostaje ili trade Wallacea (Batum može uskočiti u petorku i dobrim dijelom pokriti njegov učinak) ili eksplozija nekog od cijelog niza mladih anonimnih igrača koje su okupili i koji im sačinjavaju većinu na klupi.

PLUS:

Koliko god ponekad iritiralo gledati njihov spori napad, činjenica je da je nerijetko upravo McMillanov stil igre najveće oružje Blazersa. Posebice tu mislim na obranu koja je građena oko spriječavanja lakih koševa, mada i napad, usprkos prividnoj neučinkovitosti, funkcionira upravo na inzistiranju da su laki koševi ili barem oni iz izrađenih situaciji jedini pravi izbor.

MINUS:

Blazersi niti imaju dovoljno kvalitetnu jezgru da plešu s ovim mladim ekipama koje dolaze, niti su toliko stari da odjašu u sumrak rebuildinga s ovim veteranskim. Treba graditi u hodu, a to je uvijek opasno, posebno kad imate vlasnika koji ne preza od suludog trošenja novca. Tko zna, možda je pametnije pokušati još jednom, pa onda jednostavno krenuti iz početka, ma kako to bolno bilo.

PRVIH 5: Felton, Matthews, Wallace, Aldridge, Camby

5 ZA KRAJ: Felton, Crawford, Matthews, Wallace, Aldridge

SCORE: 38-28

DENVER

THAT WAS THEN:

Kotrljali su se nekako kroz sezonu u sjeni sapunice oko Carmela. Kada su ga se konačno riješili, Karl je osvario svoj davni san i složio run and gun momčad oko dvije podjednake petorke, proizvevši usput najbolji napad u ligi i ujahavši pobjednički u playoff. Gdje im je naravno lakoćom na put stala Oklahoma.

THIS IS NOW:

Karl zasigurno trlja ruke oko ovog rasporeda jer mu stil igre bez zvijezda omogućava da na parketu drži u tom trenutku najspremnije igrače, što bi moglo biti od presudne važnosti u back to back utakmicama. Također, prednost treniranja u Coloradu odavno je dokumentirana, teško će bilo tko u back to back situaciji moći do pobjede protiv Nuggetsa u Denveru. Međutim, sve su to detalji koji ne bi smjeli zasjeniti činjenicu da ovo ipak nije lanjska momčad. Ty Lawson više nije vihor s klupe već startni play i praktički najvažniji čovjek, obzirom da Andre Miller nije na razini na kojoj je bio Felton, niti pod stare dane može pratiti ovaj frenetični ritam Nuggetsa (iako ga Karl vrlo dobro poznaje i zasigurno zna kako ga najbolje može iskoristiti). Pad su doživjeli i na bočnim rotacijama, gdje su ostali bez korisnog Chandlera i Smithove eksplozivnosti – Rudy Fernandez i Corey Brewer daleko su od poštenih zamjena. Tako da će Nuggetsi ipak morati paziti na ritam misle li i sami dočekati kraj sezone na nogama, obzirom da su Lawson i Afflalo ipak puno kvalitetnije opcije od svojih zamjena i da će zbog toga vidjeti gro minuta. Danilo Galinari imat će šansu rešetati s krila, a glavne stvari događat će se pod košem. Zadržavši Nenea napravili su ono što su mogli, ali sada treba vidjeti tko će mu se još pridružiti učinkovitom igrom na način na koji su to lani činili veterani Martin i Andersen. Birdman možda ima još nešto u nogama, ali Martinov učinak trebali bi zamijeniti ili rookie Faried ili netko od euro dvojca Kupus – Mozgov, obzirom da je preplaćeni Harrington u ovoj fazi karijere tek šuter iz vana koji se lani nije ni uspio izboriti za bitniju ulogu u Karlovom sistemu. Ja se kladim na rookiea jer netko u petorci mora i skakati.

PLUS:

Nedostatak vrhunskog talenta nadoknadit će rotacijom i prednošću domaćeg terena. Ipak, sve je u rukama Karla koji mora pronaći načina da iz slabijeg rostera nego lani smiksa slične rezultate.

MINUS:

Napadačka učinkovitost će zasigurno pasti obzirom na promjene, a, kako osnova za značajniji napredak u obrani nema, Denver će morati itekako pripaziti ne bi li im se dogodilo upravo suprotno od onoga što većina očekuje – umjesto da budu potencijalno iznenađenje iz sjene, vrlo lako bi mogli ispasti iz playoff slike.

PRVIH 5: Lawson, Afflalo, Galinari, Nene, Mozgov

5 ZA KRAJ: Lawson, Afflalo, Galinari, Faried, Nene

SCORE: 35-31

UTAH

THAT WAS THEN:

Prošla sezona u povijesti Jazza bit će upamćena po odlasku legende Jerrya Sloana. Nakon toga, bit će zapamćena i po lakoći kojom su se odrekli svog najboljeg igrača Derona Williamsa, sve kako bi izbjegli buduće sapunice. Nije zemlja mormona diznilend ni Gotham pa da se poštena raja gnjavi tračevima. U SLC-u je bitna samo košarka, a ona je, nakon još jednog osrednjeg početka sa Sloanom i Deronom, dolaskom Corbina za trenera postala jedva gledljiva.

THIS IS NOW:

Možda je rano tako nešto tvrditi, ali meni se čini da Tyrone Corbin nije kapacitet za NBA trenera. Čovjek navodno želi popraviti nedostatke koje je imala Jerryeva obrana (previše faula i previše rupa) i onda u sredinu reketa gurne Ala Jeffersona, genijalnog strijelca koji se nije u stanju obraniti niti od muhe. Posao Corbinu neće olakšati ni čudna formula kojom je posložena ova momčad. U rukama ima roster sastavljen od gomile mladih igrača kojima treba dati minute i šansu s jedne strane, dok s druge strane stoji niz iskusnih veterana kojima se zasigurno ne prolazi kroz nekakav rebuilding. Pouzdani veteran Milsap svojom igrom s poludistance i konstantnim kretanjem dobro paše uz Jeffersona u napadu, ali oba su preniska za nadopunjavati se u obrani. Mladi Favors ima potencijal jednog dana biti rješenje za sve njihove probleme u reketu, možda pomogne i rookie Kanter, ali dok njih dva stasaju Big Al i Milsap vjerojatno će već biti u novim klubovima. Jazz je krcat pod košem i trebat će pametno podijeliti minute između veterana i mladih, ali zato na vanjskim pozicijama vlada suša. Doveli su veterana Josha Howarda ne bi li uštrcali malo eksplozivnosti u napad, ali Howard nakon svih ozljeda nije ništa manje istrošen od Rajae Bella. Uglavnom, dati minute njima na boku totalno je blesavo pored mladog Haywarda i novog rookiea Burcsa. Jedina pozicija na kojoj nemaju alternativu istrošenom veteranu je ona playmakerska gdje je Devin Harris usamljen do te mjere da su mu doveli Jaamala Tinsleya. Uglavnom, u ovoj sezoni osnovno će biti pratiti razvoj mladih, možda usput zamijeniti ponekog veterana za budući pick (makar i druge runde kao što su napravili davši Netsima Okura, usput dobivši i poprilični trade exception) ili neko prikladnije pojačanje. I, naravno, doći u poziciju sudjelovati u što boljim okolnostima u budućem super draftu.

PLUS:

Big Al je sposoban zabiti pod košem kao malo koji igrač u ligi, a cijeli niz zanimljivih igrača mogao bi potencijalno značiti i puno efikasniji napad nego je to bio slučaj lani.

MINUS:

Bez obzira koliko se Corbin trudio posložiti obranu, s ovim Sloanovskim rosterom bez i jednog stopera za očekivati je kako će Jazz uvijek puno više primiti nego će moći zabiti. Također, upitno je tko je od ovih mladih igrača uopće talent na kojega će se ubuduće moći osloniti. Hayward je u rookie sezoni pokazao malo, Favors osim povremenih skakačkih bljeskova nije pokazao ništa, Evans je bio dobar za kasni izbor druge runde samo što ove sezone mora uskočiti u Kirilenkove cipele (Miles to definitivno ne može), Kanter je praktički izabran na osnovu priča jer malo ga je tko ikada vidio da igra osim ovoga ljeta na EP-u, a Burcs je igrao na lijevom sveučilištu i pitanje je kako će se njegovi talenti prenijeti u NBA. Opet, obzirom na dokazanu kvalitetu Kevina O’Conora kada je pronalaženje talenta u pitanju, sve je moguće.

IDEALNIH 5: Harris, Hayward, Evans, Favors, Jefferson

SCORE: 27-39

THE PACK

THAT WAS THEN:

Kahnovski roster skrpan od gomile osrednjih playeva, promašenih visokih draft pickova i krilnih igrača koji smetaju jedni drugima, nikako da napravi nekakav mali iskorak koji bi, barem na sekundu, natjerao čovjeka da pomisli kako je Kahn svih ovih godina imao ideju što radi. Prošla sezona obilježena je promašajem s izborom trenera (nesretni Rambis pokušao je učiti trokut potpuno za njega ne-adekvatnu skupinu, što je nažalost rezultiralo time da je trokut osuđen na nestanak iz NBA, barem dok Phil ne sleti u Knickse) i Loveovom eksplozijom koja je povremeno skretala pozornost i na Wolvese. 30-30 i 20-20 nisu samo nazivi nekih tamo dokumentaraca, barem ako pitate prave NBA fanove.

THIS IS NOW:

Rubio je konačno sletio u čopor, što Kahnu izbija zadnje opravdanje iz ruku obzirom da je sve ove godine gradio momčad oko na Rubia potrošenog picka. Ili će Wolvesi konačno zaigrati košarku ili će David tražiti novi posao. Da zaigraju košarku pobrinut će se Adelman, iskusni trener koji neće poput Rambisa tvrdoglavo tražiti od igrača da se nametnu njegovim idejama. Adelman će ionako potentan napad dodatno otvoriti, što je dobra vijest za Lovea i suigrače. Obrambeno, Wolvesi ionako nemaju potencijala biti kvalitetni, a to znači da je suludo trošiti minute na likove poput Darka ili Pekovića. Adelman će svjesno riskirati dodatnu propusnost u reketu samo kako bi s Loveom ili Millerom na petici napad dobio dodatnu opciju. Bit će zanimljivo vidjeti kako će iskoristiti navodne talente (kažem navodne jer ih nitko još nije vidio, iako svi o njima pričaju) Randolpha i u manjoj mjeri Johnsona, a naravno da će sve oči biti uprte u Rubia. Nakon očajnih igara u Euroligi optimisti se mogu samo nadati da je NBA primjereniji stil za rastrčanog Španjolca. Način na koji će se raspodjeliti minute između Beasleya i Williamsa još je jedan zaplet na koji treba obratiti pažnju. Oba su preniska za klasične NBA četvorke, ali gurajući ih na krilo oduzimate im šansu da iskažu svoj skakački potencijal. Williams je bolji šuter za tri i boravak na perimetru ne bi ga trebao potpuno iznerediti, iako bi i njemu uloga četvorke pored Lovea najbolje legla, dok je usprkos gomili koševa lani bilo vidljivo da Beasley udaljen od koša nije ništa više od uber verzije tweenera poput Ryana Gomesa ili Marvina Williamsa.

PLUS:

U Williamsu imaju all-round potencijal koji bi mudrim vodstvom Loveu trebao konačno donijeti kvalitetnog suigrača. Ključna riječ za njih je svakako potencijal. Odigra li Rubio kako Kahn očekuje, pronađe li Adelman ulogu Randolphu (možda kao centru), tada mogu biti stvarno opasni.

MINUS:

Očekivanja su jedno, a činjenice nešto sasvim drugo. One i dalje jasno govore da je jedino Love dokazana kvaliteta, što je u ovakvoj sezoni možda dovoljno za desetak pobjeda. Moja prognoza je nešto optimističnija i najvećim dijelom se bazira na poboljšanjima koja će uvesti Adelman. Međutim, sumnje u ostatak rostera itekako postoje, bilo da gledamo individualno ili skupno. Jednostavno, previše je tu loših poteza bilo odigrano da bi se u jednu godinu sve dovelo u red.

IDEALNIH 5: Rubio, Johnson, Williams, Love, Randolph

SCORE: 23-43

NEAL YOUNG

Dvije serije završile, jedna se još malo produžila. Drama se neočekivano opet gledala u Miamiu, Heat muku muči oko toga kako utakmicu mirno privesti kraju, a leševi Bibbya i Ilgauskasa su toliko zaudarali da ih je Spoelstra nakon 4 minute izbacio s parketa, polio benzinom i kremirao. Drame je bilo i u Oklahomi, gdje je Thunder ovaj put dobio nemoguće nakon što je skoro dva puta prokockao dobiveno. Ali, noćašnji vrhunac ipak se zbio nešto južnije, u Teksasu, gdje su Spursi taktičkim oružjem u kojem im nema ravna – srećom – po tko zna koji put ostali živi. I dok su Emir (pratio Miami) i Sickre (pratio OKC) uz dramu gledali i košarku obilježenu ne uvijek najboljim odlukama, ja sam imao sreće – uz uzbuđenja, Memphis i San Antonio ponudili su i vrhunsku igru. Ova serija je bez konkurencije ljepotica prvog kruga.

HEAT – SIXERS, G 5

Dwyane, LeBron i njihova sestrica Chris izborili su seriju protiv Bostona, na čemu mogu zahvaliti košarkaškim božanstvima koja su odlučila da će Mario Chalmers sinoć pogađati trice kao na traci. Jer, Philadelphia je nadigrala Miami, ali je izgubila na način na koji je izgubila većinu neizvjesnih utakmica u sezoni. Igoudala jednostavno nije uspio pogoditi svoj zadnji šut. Što je stvarno šteta jer je do tog trenutka Andre odigrao sjajnu utakmicu.

76ersi su furiozno krenuli na početku utakmice i početkom treće četvrtine. Heat se u prvom poluvremenu uspio vratiti Chalmersovom serijom, ali u drugom poluvremenu nikakve značajnije serije nije bilo i utakmica je ušla u neizvjesnu završnicu. Collins je od svoje momčadi dobio praktično sve što je tražio – čvrstu obranu s dosta udvajanje i preuzimanja, brzu tranziciju i napadanje na nepostavljenu obranu kada god je to moguće, brzi protok lopte u napadu kada je Heat obranu postavio i borbu za svaku loptu. Da se na utakmici pojavio Lou Williams, da je Evan Turner zabio nešto ili jednostavno uzimao bolje šuteve (jako sam mu zamjerio nepotrebno forsiranje ulaza dvije i po minute prije kraja utakmice kada je bilo +4 za Heat) te da su Sixersi pogodili koje od onih bacanja koje su promašili, utakmica bi se vjerojatno drugačije rasplela. Ali, čim postoji previše ovih ‘da se’, to ne donosi ništa dobrog.

Sixersi nisu mogli ništa protiv Chalmersa. Očigledno je odluka bila da se u obrani čuva reket i pokušava udvajati Wadea i Jamesa kad god je to moguće, a sve ove ostale ostaviti da pucaju trice. Protiv Miamija moraš žrtvovati neku figuru, a Collins je žrtvovao čvršće pokrivanje Heatovih tricaša. Kako ne vjerujem da će Chalmers ikada više u playoffu pogoditi šest trica, onda se slažem s takvom taktikom. Mislim, ako te Chalmers i Jones (3 trice) imaju dobiti, a onda jebiga.

Heat se i ovu utakmicu pokazao onakvim kakvim smo ga često gledali ove sezone. Čim utakmica ne ide onako kako su oni to zamislili, počinje gubljenje živaca. Sestra Chris glumi neku čvrstinu pa se busa u prsa, LeBron i Dwyane traže faul i na krivi pogled, a sve to s klupe gleda začuđeni Eric. Meni ova momčad i dalje ne ulijeva nikakvo povjerenje i bez obzira što smatram kako je Boston dosta lošiji nego što je to bio početkom sezone, ne vidim kako će Heat četiri puta slaviti protiv njih, pogotovo nakon što sestri Chris brat Kevin pokaže što su to muda.

Što se Sixersa tiče, imaju jednu lijepu momčad u koju treba vjerovati i koju treba forsirati. Sada je na Collinsu da nekako sredi kemiju između Turnera i ostatka momčadi jer je to ključ za njihovu budućnost. Evan treba biti igrač koji završava utakmice i važno napadačko oružje. U obrani se već pokazao, a kombinacija njega i Igoudale će namučiti sve napade ovog svijeta. Younga obavezno treba zadržati, Jrue Holiday se pokazao kao jako dobar play, Brand je prihvatio ulogu kakvu je Collins od njega tražio, Hawes igra sasvim solidno, a Meeks će ubaciti svoje otvorene šuteve kada do njih dođe. Lou Williams je prilično nestabilan igrač i pitanje je hoće li se to promijeniti pa bi možda Holidayu bolji back-up bio neki iskusniji play, a Sixersima bi dobro došlo i još jedno čvrsto tijelo pod košem s klupe. Sve u svemu, časno su pali protiv Heata. Svaka čast.

THUNDER – NUGGETS, G 5

Ako Westbrook sinoć nije skontao šta mu je činiti na parketu, onda neće nikada. Ok, vjerovatno nije, sudeći barem po onom dodavanju u završnici koje je Harden, srećom po domaće, uspio nekako iskontrolirati, a Brooks pozvati time out 6 sekundi prije kraja.

Cijelu sezonu očajavamo nad igrom Thundera u napadu koja podsjeća na dvije muhe zunzare, jedino što je Durant daleko talentiraniji i fizički dominantniji igrač. Durant show u napadu i Ibaka show u obrani (9 blokada) su osnova ove momčadi. Svi ostali, uključujući i RW-a su tu da se prilagode nositeljima i sinoćnji susret, pogotovo zadnjih šest minuta je ogledalo onoga kako bi stvari trebale izgledati.

Ibaka je preokrenuo utakmicu blokadama Neneu i Kenyonu, a Durant je odradio sve u napadu. Baš sve. Dodao Hardenu za tricu kad se otvorio prostor (vjera u suigrače), zabio slobodna (mirnoća), zabio tricu i skok šut preko ruke (fizikalije + talent) i lansirao završni f-u svima u onih preostalih 6 sekundi napada kada se trzajem oslobodio Chandlera pa odmah potom ubacio preko Nenea. Prekrasno. Imao je i blokadu, ali o tome kasnije.

Za Denver je velika stvar da su većinu serije bili u egalu i da nisu pometeni. Obrana je ementaler, nemaju kvalitetnu završnicu, ali to nisu novosti. Kad vrte loptu prema Karlovim idejama, napad zna super izgledati. Afflalo i Galinari tu mogu nametnuti svoje jake strane i ritam, a njima valja pridodati Ty Lawsona. To je ujedno i rotacija za budućnost na vanjskoj liniji. Pod košem je solidni Nene koji je to što jest, solidan napadač, mrcina limitirana u obrani i sklon nestalnim nastupima. Chandler je šesti s klupe. Uglavnom, jezgra je solidna i ništa više od toga, ali bar neće biti Melo-nemira i moći će u miru raditi i graditi.

Bez ostatka sadašnje momčadi mogu dalje, poglavito bez silno talentiranog te istovremeno silno dementnog JR Smitha. Njegov kraj karijere u Denveru je ogledalo cijelog boravka u svijetlo-plavom dresu. Uđe pred kraj utrakmice, zaustavi protok lopte odmah, zabije preko ruke, zabije tricu i potom na minus 3 ide pucati devet sekundi prije kraja utakmice preko dvojice, od kojih je jedan Durant koji mu lijepi spomenutu bananu. Bye bye JR. Bye bye Denver. Do sljedeće sezone, borbe za playoff i još jednog ispadanja u prvom krugu.

SPURS – GRIZZLIES, G 5

Spursi su eliminacijsku utakmicu dočekali neobično ležerno. Tako se bar dalo zaključiti po reakcijama u napadu gdje ih je obrana Grizzliesa još jednom izluđivala. Bilo kakvi pokušaji driblinga ili dolaska do pozicije kretanjem lopte bili su spriječeni u startu, tako da im je samo ostalo igrati preko Timmya, koji je još jednom dao sve od sebe. To možda više nije dovoljno za kontrolu utakmice, ali dobri stari veteran je sam održavao kakvu-takvu ravnotežu s dominantnom unutarnjom linijom Memphisa.

Ako u napadu i nisu davali do znanja da ih možda čeka odlazak na odmor, obrambeno su odlučili zaigrati na sve ili ništa. Nakrcali su se u reket, zaustavili post igru i ulaze Memphisa, izazivajući ih na otvorene šuteve. Što je u biti logična taktika, jer osim Mayoa Grizzliesi nemaju igrača koji bi mogao postati vruć iz vana i kazniti ovakvu obranu. Memphis je nasjeo, zadovoljili su se šutom, a San Antonio je nametnuo ritam kakav mu je odgovarao.

Na prvu veću prednost Spursi odlaze početkom druge, kada je Bonner konačno spojio par šuteva (tek sada kada vidiš kako su ga Grizzliesi razotkrili kao rupu u obrani i osudili na totalno sporednu ulogu skužiš koliko je njegova trica bila bitna za tečnost napada Spursa), a priključili su mu se i razigrani Manu i Tony. Napad odjednom djeluje smisleno i odlaze čak do 16 koševa prednosti. Tada stvar u svoje ruke uzima Mike Conley. Nizom ulaza, koševa s poludistance i floatera, sjajni playmaker sam-samcat vraća Memphis na podnošljivih 8 razlike prije odlaska na odmor.

U nastavku utakmice Spursi opet izazivaju Memphis da šutira, međutim ovaj put protivniku nije do zezanja. Hollins je na pauzi ispravio problem te se Grizliji vraćaju svojoj osnovnoj igri preko dva centra, posebice u ovoj seriji čak i možda previše skromnom Randolphu (nisam mislio da ću i to ikada reći, ali Zach bi stvarno trebao više pucati!!!), pojačavaju agresiju u obrani i hvataju ritam koji Spursi ne mogu pratiti tijekom cijele serije. Jednostavno, najbolja košarka Memphisa je bolja od najbolje košarke Spursa, što nam dokazuje barem tri četvrtine ove serije. Uglavnom, do kraja treće već su 5 koševa u prednosti.

I onda počinje show. San Antonio konačno igra jedan sjajan period košarke, Ginobili secira obranu Memphisa, a nešto su zabili čak i neprimjetni Hill te uvjerljivo najgori igrač Spursa Jefferson. Razigranom Ginobiliu neočekivano se suprotstavlja Sam Young koji svojom upornom obranom, trkom i snagom drži Memphis u maloj prednosti. Čovjek je radio doslovno sve – krao lopte, istrčavao kontre, zabijao ulaze i što je najluđe, spojivši dva šuta iz vana spriječio je San Antonio da se previše povuče u reket.

Memphis je do samog kraja držao minimalnu prednost, a nakon što je Young stao, konačno je povukao ipak glavni igrač – Zach. Koševima na sve načine (šut s poludistance, odbijanac nakon skoka u napadu, a posebice zabijanjem svih slobodnih s kojima inače ima problema – čime je samo dokazao da ruka i talent nisu problem, već samo glava) i skokovima (koje komentatori Grizzliesa zovu z-bounds) očuvao je +3 na 9 sekundi do kraja.

I tada se događa nešto na što su, na primjer, navijači Sunsa navikli svih ovih godina kada su u pitanju Spursi. Čudo. Nije problem zabiti koš u 9 sekundi, hej Reggie ih je zabio 8, ali Spursi su skoro izgubili loptu, spetljali su se prilikom ubacivanja, 7 sekundi je bačeno u vjetar. I onda Manu nekako uspijeva doći do kuta, potegnuti napamet i zabiti. Srećom po Memphis, u tom kaosu stao je na crtu i umjesto izjednačenja Spursi i dalje zaostaju jedan koš. Zach uredno zabija oba bacanja, čista kao suze. Sada je opet +3, sekunda je prošla. Kasnije će Hollins žaliti što se nije bolje potrudio oko izvođenja lopte ne bi li izgubili još koju stotinku.

Znamo da je ta jedna sekunda dovoljna za pucati na koš. U slučaju Spursa, ona je očito dovoljna da čovjek vodi loptu, zastane, namjesti se i potegne tricu za produžetak. Samo kod Spursa taj čovjek može biti Gary Neal, sjajni strijelac koji iza sebe ima jednu fantastičnu sezonu, koju je okrunio ovom tricom. Zaslužio je, a svima ostalima samo ostaje pitati se – gdje San Antonio nalazi ove likove?

U produžetku Memphis djeluje dekoncentrirano, San Antonio lagano privodi stvar kraju. Produžili su si život na još jednu utakmicu. Ipak, po svemu onome što smo vidjeli do sada, bit će im to zadnja ove sezone. Memphis je 15 od 20 četvrtina bio bolja momčad.

Iako su nas noćas Spursi podsjetili koliko su opasni, ipak ovo nije vrijeme od prije nekoliko sezona kada su čupali srce Sunsima, koji su bili jednako dobri, ali nesretniji. Ne, ovi Spursi su odigrali najbolje što su mogli i jedva su se izvukli.

Manu je najbolje rekao kada su mu citirali ono vječnu o srcu prvaka – daleko smo mi od prvaka s ovom igrom. Timmy je sam, star i nemoćan zaustaviti sve ove mlade lavove, Manu i Tony prolaza kroz zid ne bi li nešto kreirali u napadu. Sve što Memphis treba je zrnce koncentracije više tijekom utakmice i mogu početi voditi računa o tome kako zaustaviti Duranta.

NUGGETS

”I’m fine with J.R. when he’s playing the right way and playing with a good attitude. When he throws out that deflating, depression, negative energy that sometimes he can bring to the team, I don’t think we’re going to tolerate that this year.”
– George Karl

SCORE: 37-45
PRVIH 5: Billups, Afflalo, Anthony, Williams, Nene
5 ZA KRAJ: Lawson, Billups, Anthony, Harrington, Nene
MVP: Ty Lawson
LVP: Al Harrington

Rijetko kada se dogodi da nekoj momčadi istekne rok trajanja na ovako očit način kako se to dogodilo Nuggetsima. Dobre momčadi se uglavnom vuku nekoliko sezona po playoffu, prije nego se okrenu rebuildingu i padu u prosjećnost (najbolje vođene franšize čak nekako uspiju i taj pad prikazati kao uspjeh). Nuggetsi su pak prije dvije sezone igrali konferencijsko finale, lani su nastavili gdje su stali (barem u regularnoj sezoni) osvojivši još jednom preko 50 pobjeda, da bi zatim potpuno nestali u playoffu, predavši se Jazzu bez prave borbe.

Sada je pak sve spremno za instant pad kojega može spriječiti jedino George Karl, a pitanje je ima li čovjek nakon borbe života dovoljno energije i volje za ispraviti sve što je pošlo krivo s ovom momčadi i svakodnevno natezanje s bahatim karikaturama (sudeći po gornjem citatu, izgleda da se barem više neće živcirati oko stvari koje je nemoguće promijeniti) .

Naravno, lako je naći razloge za loše igre na kraju sezone i u playoffu. Onaj očiti je nedostatak trenera – dok je George Karl vrijeme provodio na kemoterapiji, mijenjao ga je poslu nedorasli pomoćnik Dantley, koji je vrlo brzo potpuno izgubio nadzor nad ekipom. Također, ozljeda Kenyona Martina, policajca u reketu, ostavila ih je bez najboljeg obrambenog igrača. Kada pogledaš da su temelji od samog početka bili postavljeni na tako klimavim osnovama, sa svom tom gomilom problematičnih karaktera i istrošenih koljena uokolo, ovih nekoliko uspješnih sezona ostavljaju dojam trijumfa, a ne razočaranja.

Možda je zato i tako teško oprostiti se od neiskorištene prilike. Ali, dok je uprava neodlučno mozgala što poduzeti, igrači su sami povukli neke korake. Prvo su u kampanju krenuli J.R. Smith i Martin, nezadovoljni što im nitko ne nudi novi ugovor. Smith se trudi biti što normalniji (trenira redovno i zove se Earl), ali očito to više nitko ne puši, dok Martin ima namjeru ostati na bolovanju dok god sam ne bude smatrao da je spreman za povratak (po nekim najavam trebao bi zaigrati tijekom prosinca, ali nakon još jedne operacije koljena pitanje je ne samo ima li motiva, već može li uopće fizički pomoći).

Carmelo Anthony se doveo u sličnu situaciju, samo što on ne želi ono što mu nude. Na ovaj ili onaj način tražio je trade cijelo ljeto, da bi se na početku kampa pokušao prikazati kao profesionalac koji će bez obzira na situaciju odraditi posao. Naravno da navijači nisu toplo dočekali takve stavove, oni ne žele racionalne profesionalce koji se brinu samo za sebe, već odane ljude koji uživaju igrati za klub.

Kad još na svu ovu napetost oko parketa dodaš da je i Chris Andersen out na neodređeno vrijeme zbog svoje operacije koljena, jasno je da će Denver imati ogromnih problema u reketu. Andersen je lani bio neprepoznatljiv – kada ti se cijela igra zasniva na fizikalijama, jasno je da ne ličiš na sebe kada te tijelo izda. Kako Birdman nije Duncan pa da se ima na što osloniti ako ne može skakati uokolo, a operirano koljeno i dalje ga muči, pitanje je hoćemo li ga ikad više vidjeti u Birdman izdanju – 32 godine su već ne leđima.

Bez njega i Martina u punoj formi ovo nije ista momčad. Jedino ovoljetno pojačanje pod košem definitivno neće nadoknaditi izostanak ove dvojice. Al Harrington je sebični strijelac koji ne igra obranu i nije u stanju kontrolirati skok, on donosi još jednu šutersku opciju u ekipu koja je već krcata revolverašima. Jedina nada da se Nuggetsi nekako konsolidiraju nije povratak ozljeđenih i otpisanih, već prije svega eventualni trade Martinova ugovora za jednog rasnog centra. Naravno, čak i u slučaju da se dokopaju nekoga tko može pomoći, upitno je može li takav potez popraviti narušeno stanje u momčadi i koncentrirati sve uključene na jedan cilj – povratak u playoff.

Uglavnom, čak ako Anthony i ne promijeni klub sve do kraja sezone, neće im biti lako bez igre pod košem na koju su navikli, jer upravo je unutarnja linija odrađivala najveći posao u obrani. Nene, a lanjski playoff nam je to vrlo jasno pokazao, nije igrač koji može prihvatiti veću odgovornost na bilo kojem dijelu parketa. Prije par sezona, dok je bio praktički peti kotačić u petorki, svojom pokretljivošću i mekom rukom bio je prava napast u reketu. Lani, s Anthonyem kao jedinim raspoloženim suigračem i momčadi bez glave i repa, pokušavajući ponijeti veći dio tereta, samo je ispadao smiješan zbog svoje nesposobnosti da kontrolira skok i igra obranu te da realizira išta što nije zicer.

Uz to što je playoff razotkrio Nenea kao NBA prolaznika, jasno je prokazao kako Chauncey Billups više ne može biti nositelj u ključnim trenutcima jer se do kraja utakmice jednostavno izmori (iako i dalje može biti koristan bek u sporednoj ulozi). Isto tako danas je svima jasno da Smith više šteti nego koristi čim mu ne upadaju trice i čim stvari nisu idealne. Po ovome što kaže Karl, problem nije samo u tome što Smith svojim stilom igre razbija napadački ritam gušenjem lopte i driblanjem u mjestu, već i u tome što je čovjek očito naporan i negativan čak i na klupi i u svlačionici.

Praktički, to sve skupa znači da nakon Carmela nema igrača koji sam može ponijeti dio tereta svaku večer. Denveru treba timski učinak. Da, sretno s time u ovakvim okolnostima. U nedostatku jasnih opcija, Harrington će se zasigurno nametnuti kao važna karika, a vrlo dobro znamo kako izgledaju te momčadi u kojima Little Al igra važnu ulogu. Praktički, Denver je od opasne družine jednu utakmicu udaljene od Finala spao na ulogu – zapadnih Knicksa.

Sad, kako regularna sezona nije isto što i playoff, na papiru ova momčad možda i može opet do 50 pobjeda. Billups nema snage za glavnu ulogu, ali u paru s Ty Lawsonom koji bi trebao dobiti veću minutažu garantira Nuggetsima solidne igre na jedinici (a vjerovatno ćemo ih gledati i u paru na vanjskim pozicijama, Karl je svjestan da Lawson mora dobiti minutažu, a kako je pametnije sjesti na klupu Smitha nego Chaunceya pretpostavljam da možemo očekivati Billupsa u ulozi sličnoj ovome što je igrao na SP-u, kao iskusnog partnera mladom lavu na vanjskim pozicijama).

Lawson je odigrao briljantnu rookie sezonu, iznad svih očekivanja, pokazavši dovoljno da ga se jednog dana može smatrati i starterom. Za sada znamo da u ulozi s klupe donosi instant energiju, koševe i playmakerski osjećaj. Aron Afflalo je specijalist za obranu i šut za tri čija osnovna uloga u napadu je ne smetati, dok Smith, potpuno suprotno, ništa drugu i ne radi doli smeta. Kako se Nuggetsi moraju koncentrirati na napad jer obrana ih ionako neće odvesti nigdje, jasno je zašto Smith nailazi na ovako tešku situaciju. Ova momčad mora funkcionirati kao sat, mora vratiti onu agresivnost u ulazima, mora biti učinkovita i mora zabijati kao u danima Alexa Englisha da bi uopće ostala u konkurenciji za playoff (mala digresija – English je danas pomoćnik u Raptorsima, još jednoj momčai – nije lapsus, nego u Torontu i Enveru jednostavno nema mjesta za – D).

Shelden Williams bi po nekim najavama trebao imati minute pod košem dok se ne oporave Andersen i Martin, ali svi dobro znamo da je svaka minuta dana Williamsu bačena. Mogu zamisliti situaciju u kojoj Shelden starta kako bi Nuggetsi ostavili dojam čvrste momčadi, da bi ga Karl već nakon par minuta i nekoliko osobnih izvadio iz igre i naredio totalni run and gun. Kažem, ova rotacija može zabiti, posebice ako ih Karl podsjeti da je kruženje lopte i igra u kost u napadu ono što ih čini posebnima – malo koja momčad ima 5 igrača u petorci koji mogu zabiti 30 svaku večer.

Ali, bez prave kemije, s ovako propusnim reketom i Afflalom kao jedinim stoperom na perimetru, možda ih čeka sudbina onih starih Nuggetsa – zabit će 130, primiti 140. Carmelo nije dokazao da može biti išta više od rasnog strijelca, početkom prošle sezone je igrao obranu i skakao, ali ubrzo se prešaltao u onog pasivnog šutera s poludistance koji se ne znoji previše u drugim segmentima igre. Istina, u playoffu je digao razinu igre na viši stupanj, ali da bi ga smatrali pravim superstarom mora dati svojoj momčadi sve što joj je potrebno. Vidite li ga vi kao nekoga tko će igrati obranu i kupiti deset skokova ove sezone, kada samo razmišlja kako da udovolji svojoj ženici?

Harrington se odlično uklapa u profil ove momčadi krcate strijelcima, bez poštenog radnika uokolo (Nuggetsi, to je Hrvatska). Bez takvog balansa, stanje mora puknuti. Na papiru se uvijek može naći razlog zašto do toga ne mora doći, ali ja sam skloniji verziji po kojoj je ova generacija stigla do kraja. Ma kako uporan Karl bio, Anthony lucidno prepoznaje da ovdje više nema što tražiti. Nažalost, uprava nije tako inteligentna, iako ima priliku brzo i bezbolno okrenuti novu stranicu.

Jer, koga to ovakav Denver može dobiti? Ostale momčadi koje sam stavio ispred njih (a i većina ovih iza) imaju napadački potencijal (mislim, ovo je NBA, svatko može zabiti 120 – osim Wolvesa), ali i igru pod košem, natruhe obrane i visoke koji mogu skupiti poneki skok. I da, barem žele biti zajedno. Problematični odnosi uvijek su bili obilježje Karlovih ekipa, dakle ako je itko sposoban nešto izvući iz ovakve situacije to je on, ali sve manje od savršenog napada i stalnog pritiska na obranu rezultirat će razočaranjem.

Kada glave nisu na mjestu, obično se umjesto ulaza i pasa bira skok šut iz driblinga preko ruke. Dovoljno je da desetak akcija po utakmici krene tim putem i eto ti opet neučinkovitih Nuggetsa. Stoga, koja je opcija realnija? Da Denver zaigra košarku ala Sunsi, ali bez kemije i bez Nasha ili da Denver postane nova verzija Warriorsa, kako igrom, tako i rezultatima?

Najveći problem je što Nuggetsi griješe zamrzavajući ugovore Anthonya i Martina, umjesto da uz pomoć njih očiste salary cap i dobiju poneki pick. Nemaš često priliku odraditi ovako kratak rebuilding – uz Carmela se riješiš i Nenea koji ima jedini preostali mastan ugovor, pokušaš nešto dobiti za Martina i za negarantiranu zadnju godinu Billupsova ugovora i praktički krećeš od nule, u Rileyevom stilu. Stoga ogroman minus novoj zelenoj upravi (možda i tu leži dio problema, riješivši se provjerenih NBA uredskih igrača poput Chapmana i Werkentiena koji su i složili ovaj roster, Nuggetsi su ostali na ljudima koji se tek uče poslu poput do jučer skauta a danas GM-a Masaia Ujiria ili vlasnikova sina kojem nova igračka vjerovatno služi umjesto viagre).

Uporno se drže stava da imaju još jednu šansu za vrh te da u najgorem slučaju nemoraju žuriti s nikakvim promjenama jer od iduće sezone će biti financijski stabilni. Međutim, krivo je ne dobiti nešto zauzvrat za Carmela, a ako je istina da su im Netsi nudili već Derricka Favorsa, jasno je kako su već propustili prvu šansu da započnu novu eru na pravi način.

Denver, dobro došao nazad u doba mraka.

WHERE AMAZING HAPPENS

Japanka Kokos nastavlja terorizirati cijeli svijet, pravog proljeća još nema, u fantasy baseballu sam bolji nego u fantasy basketballu, a bogami ni Ovechkin se više ne smije nakon što su Capitalsi spušili prvu doma od Montreala. San Jose neću ni spominjati, žao mi Neila, ali sam je kriv – jedan Kanađanin pa da navija za Sharkse (i još mora slušati Seek & Destroy svaku večer, umjesto da sluša Harvest Moon). Međutim, sve je to govnu brat obzirom da igraju Šibenik i Hajduk. Šalim se, naravno. Koga boli kita za amaterski nogomet, kada od sedam navečer pa skoro do sedam ujutro idućeg dana, imamo priliku gledati prve utakmice NBA playoffa.

Naravno, već i mali Cigo na deponiju zna da, paralelno s playoffom, i ekipa okupljena oko ispodobruca.com prognozira rasplet završnice i to kroz The Zoran Vakula Awards, koje se ove sezone održavaju po treći put. Svatko željan sudjelovanja u istima može ostaviti prognozu playoffa, rundu po rundu, u komentarima, ako to već nije napravio na nekom drugom mjestu, tipa u knjigi žalbe u restoranu Sabora, ili na stranicama Fantasy Lige.

Kako je to već običaj, slijedi moja prognoza, a hoće li se Sickre dovoljno oporaviti pa da objavi svoju do sutra – ne ZNA SE.

FIRST ROUND

Cavs – Bulls 4-2

Ekipa koja ima Noaha i Rosea mora dobiti barem jednu utakmicu. Metla je nekako najrealnija. Cavsi u ovoj seriji ne trebaju ni Shaqa. Bullsi su svoje napravili samim plasmanom u doigravanje. Bla bla bla. Bullsi su ekipa koja je lani namučila Celticse i pružila nam NAJBOLJU PLAYOFF SERIJU IKADA. Znam, ovo više nije ista ekipa. I znam da su ranjeni – Deng igra na pola noge, Miller igra bez nogu. Ali, ima nešto u Roseu i Noahu što mi govori da neće ovo biti nikakvo napucavanje. Cavsi će možda dobiti jednu tekmu s više od deset, sve druge bit će guste. S malo koševa. I par lijepih pobjeda za uspomenu i mirniji ulazak u pripreme za novu sezonu. Barem bez Vinnia, kad se već ne mogu riješiti Paxsona.

Magic – Bobcats 4-1

Bobcatsi su zeznuta ekipa, ali nisu imali sreće. Ne mogu zabiti više od Orlanda što god da pokušaju, a ako i navuku Magic na rovovsku bitku, Dwight i ekipa imaju odgovor i na to. Lagano zagrijavanje prije nego se stroj Orlanda potpuno razmaše.

Hawks – Bucks 4-2

Bucksi će izvući dvije pobjede, jednu na račun agresivnosti a drugu na račun povremenih mentalnih blokada Hawksa. Međutim, bez Boguta nije to momčad sposobna dobiti playoff seriju. Šteta, jer čekao bi nas pravi rat. Ovako će dvoboj Salmons-Johnson ostati u sjeni, kao i epizodni bljeskovi Delfina, Ilyasove, Horforda i Josha Smitha. Jesam rekao da je šteta što se Bogut ozljedio?

Celtics – Heat 4-2

Ako mi je zbog ičega krivo, onda jeste zbog činjenice da je Istok tako slabašan da će se Boston provući u drugi krug. Nikad ne podcjenjuj srce prvaka malo sutra jer Boston više nije ni p od prvaka. Ne vjerujem im ni najmanje – kad god su trebali pobjediti i dokazati karakter zakazali su, a uredno su gubili tekme koje nisu smjeli. Rivers je izgubio nadzor, najbolji igrači – a to su mladi lavovi Rondo, Perkins i Davis – i dalje su u sjeni iako učinkom debelo nadmašuju veterane. Kemija je dakle loša, a ni biologija nije bolja. Wadea nema tko čuvati, KG je praktički danas malo agresivniji Haslem, sve što može Ray može i Q Rich (ok, ovo je malo nategnuto, ali nije ni daleko od istine). Miami ima Wadea, ima odličnu obranu, ali ipak dajem prednost Bostonu samo zbog jedne stvari – Heat ne može računati na svoje mlade snage. Da su Beasley i Chalmers normalni momci, i da znam da se na njih čovjek može osloniti, ne bi dvoumio oko glasa Miamiu. Ovako, Rondo i Perkins će raditi što hoće, a kada vam play i petica kontroliraju igru, nemate se zbog čega brinuti.

Lakers – Thunder 4-3

Lakersi ne mogu dobiti Thunder bez Bynuma i bez Kobeovih vrhunskih partija. U ovoj seriji izgleda bit će i bez jednoga i bez drugoga. Zašto onda nemam muda reći da će Durant i društvo proći dalje? Zato što je jedna stvar vjerovati u mladu momčad koja igra obranu i može zabiti u regularnoj sezoni, ali nešto sasvim drugo je vjerovati da će ta ista mlada momčad dobiti playoff seriju. Nitko od njih još nije naišao na nešto ovakvo – svaki drugi dan igraš protiv iste momčadi, a opet te svaki drugi dan dočeka nešto novo. OKC je kao i svaka mlada ekipa kroz sezonu patila od oscilacija. Gubili su utakmice koje nisu trebali, zbog čega su na kraju i ušli u doigravanja tek kao osmi. Oscilacije si ne mogu dopustiti u ovo doba godine.

Thabo će namučiti Kobea, koji se ionako već muči sam od sebe. Harden i klupa Thundera gazit će klupu Lakersa. Bez Bynuma, nema najveće prednosti Lakersa. Durant će pomesti pod s Artestom. Fisher može samo gledati kako Westbrook leti pored njega. Odom će anulirati Greena, Gasol će pojesti Krstića, ali njih dva nisu dovoljni.

U jednoj utakmici OKC može djelovati kao buduć prvak (što će i biti – samo ne ove sezone). Ali, Lakersi jesu prvaci. Jackson već zna koje karte treba igrati, Kobe zna kako će do poena bez obzira na šut. Fisher zna da nije važno dobiti svaku bitku, već rat. I na kraju će se Lakersi provući. Iako još uvijek ne mogu skužiti kako.

Mavs – Spurs 4-1

Dallas je bolja ekipa bio i lani, a ništa se specijalnog nije dogodilo pa da to ne bude i sada. Dirk igra na istoj razini, Timmy ne. Parker je ozljeđen, Kidd je zdrav. Marion je gotov, ali je još uvijek bolji od Jeffersona. Terry luduje s klupe, a s druge strane više nema Ginobilia da mu parira, jer je zauzet nošenjem tereta prvog igrača. Mislim, možda su Spursi igrali dobro ovaj zadnji dio sezone, i možda su uvjerljivo pobjeđivali kada su pobjeđivali. Ali, Dallas je dobio 9 od zadnjih 13 međusobnih tekmi, uključujući i četiri pobjede lani u prvom krugu. Za razliku od Sunsa, nikada nisu imali problema dobiti San Antonio, čak ni u doba dok je Timmy bio na vrhuncu. I da, Butler i Haywood su dva pojačanja o kakvima Popovich može samo sanjati. Meni dovoljno.

Suns – Blazers 4-3

Da je Roy zdrav, ne bi me uopće bilo bed proglasiti Sunse za totalne autsajdere u ovoj seriji. Ovako, apsolutni su favoriti. Samo, čak i bez Roya, Blazersi djeluju kao previše tvrd orah da bi izgubili doma. Ima nešto posebno u toj dvorani, a vruća atmosfera će biti još naglašenija sada kada je momčad ranjena. Sunsima neće biti lako, posebice bez Lopeza pod košem, ali Steve i Amare mogu vrtiti pick ‘n’ roll do smrti. Roy i LaMarcus ne mogu jer Roya nema. Neće valjda Andre Miller zabiti 30 svaku večer preko Nasha? Neće valjda Camby imati 20-20 kroz seriju bez Lopeza da mu parira? Neće.

Nuggets – Jazz 4-3

Kakva šteta. Opet ta riječ, šteta. Mislim, playoff je ludnica, ali zamislite tek kakav bi bio da je npr. Oklahoma dobila priliku izbaciti Dallas, te da su zdravi Roy, Bynum, Martin, Karl, Lopez, Bogut, Parker. Osjećam se zakinutim. A opet, nema smisla negodovati jer bolji će naći načina da prođe dalje, bez obzira na okolnosti. A imam osjećaj da je Denver trenutno bolji. Bez obzira što će biti bez Karlove smirujuće trbušine, i bez obzira što je Martin nespreman. Billups može odgovoriti na Williamsove izazove, Carmelo može sve dignuti na novu razinu. Utah ima solidnu rotaciju, ali ni jedan njihov swingman ne može odgovoriti na Afflala i Smitha. Kirilenko je out, Boozer se načeo u najgorem mogućem trenutku (ili u najboljem, jer si neće moći srušiti cijenu očajnim playoof izdanjem), i sva prednost koju bi Utah mogla imati pred Denverom nestala je preko noći. Nisu bili u stanju zadržati bolju startnu poziciju. A nisu jer trenutno ima boljih ekipa od njih. Da, dobar dio godine izgledali su sjajno, ali ni ovo nije njihova godina. Osim ako ih ne poljubi sreća u lutriji.

CONFERENCE SEMIS

Cavs – Celtics 4-2

Boston nije Orlando pa da iskoristi nervozu LBJ-a i Mikea Browna. Osim ako Bron ne osjeća nervozu. Što bi bio ultimativni dokaz da je đikan, jer ja bi se na njegovom mjestu usrao od straha. Najbolji igrač na svijetu a nije u stanju doći do Finala ni ove godine. Brrrr. Ma, pritisak je ogroman, siguran sam, samo Boston nema baruta da to iskoristi. Cavsi mogu zaustaviti sirovu snagu Ronda i Perkinsa, Boston nema čime sirovu snagu Jamesa. Pobjeda Cavsa u šestoj tekmi bit će gaženje. Michael Finley odigrat će u njoj više minuta negu u cijelom playoffu do tada, dok će se kamere fokusirati na Pierceov zbunjeni pogled s klupe. Gdje je pošlo krivo?

Magic – Hawks 4–0

Stroj Magica neće biti pošteno ni izazvan. Zaza Pachulia možda i može protiv Gortata, problem je što će morati protiv Dwighta. Jer, budu li slali Horforda kao i do sada, ne samo da neće zaustaviti Howarda, već će ostati bez učinka jednog izuzetno važnog igrača. Mike Woodson nije čarobnjak. Šteta, jer Hawksi protiv Cavsa bili bi barem gledljiva serija.

Lakers – Nuggets 2-4

Nema pravog Martina, ali nema ni pravog Bynuma. Cijela sezona je jedna duga priprema za ovaj obračun, i iako Denver izgleda ranjiv jer nemaju Karla uz aut-liniju, Lakersi ne mogu zaustaviti Billupsa, Mela i Smitha. Ne s Fisherom u petorci. Sve što treba je uzeti jednu od prve dvije tekme u Los Angelesu, a Denver to može. Kao što je dokazao kroz sezonu. Uostalom, iako će se i jedni i drugi namučiti u prvoj rundi, posljedice će puno više osjećati Lakersi – zato jer Vujačić i Mbenga nisu klupa. Osveta za prošlogodišnje patnje. I pobjeda posvećena treneru.

Mavs – Suns 4-3

Nulte nikako da prođu. Sunsi i Mavsi su uporni u pokušajima da osvoje naslov, i izgleda da će jedni ovaj put dobiti priliku. I to u prekrasnoj seriji u kojoj na obrane možete zaboraviti. Zbog čega bi nešto veća sklonost Dallasa istoj, mogla biti i presudna. A možda i neće. Mislim, ovdje domaći teren ne igra nikakvu ulogu, jedinu ulogu igra kakvog će raspoloženja određenu večer biti Amare, Steve, Dirk ili Terry. Da, Dallas ima solidno zatvoren reket, ali ni jedna momčad ne svijetu ne širi ga bolje od Phoenixa. Ključ je u Amareovim rukama – ako uz 30 koševa bude kupio 15 skokova, Sunsi su u prednosti. Ne bude li – Sunsi uopće nemaju šanse. Obzirom da mi je to malo previše vjere u jednog Amarea, malu prednost dajem Dallasu. Kvragu. Još jedan ožiljak na duši svih nas.

CONFERENCE FINALS

Cavs – Magic 2-4

Repriza lanjskog dvoboja. Isto vrijeme, isto mjesto, isti bat-kanal. Isti rezultat. Da, Shaq je tu da zaustavi Dwighta. Jamison i Hickson su odgovori na širinu Magica. Ali, Magic i dalje ima onaj sastojak koji Cavsi nemaju – jaja. Muda. Huevos. Reddick, Pietrus, Lewis, pa čak i Vince, uvijek su spremni na ludu seriju. Mo Williams, LBJ i Jamison nisu. Shaq će odraditi svoje, ali neće moći više od toga. Više od toga mora napraviti Bron, a on za to nije spreman. Ili sam ja uzalud gledao sve one guste završnice koje su Cavsi gubili protiv ovih ekipa iz gornjeg doma. U tom slučaju, League Pass mi dogodine ni ne treba. Čemu gledati stotine tekmi, ako iz njih nisi u stanju izvući ništa pametno.

Mavs – Nuggets 2-4

Mavsi ne mogu dobiti u Denveru, a Denver itekako može u Dallasu. Doduše, ovogodišnji Dallas je bolji nego lanjski, dok je ovogodišnji Denver slabiji nego lanjski. Dakle, umjesto 4-1 za Mela i društvo, neka bude 4-2. Karl, koji se oporavio nakon pobjede nad Lakersima, pridružuje se momčadi da proslavi naslov prvaka divljeg, divljeg Zapada. J.R. Smith i Mark Cuban bivaju kažnjeni s po 25 000 dolara zbog tučnjave na presici nakon pobjede Nuggetsa u šestoj.

FINALS

Magic-Nuggets 4-1

Orlando sam proglasio budućim prvacima na početku sezone. Doduše, protivnik im je bio San Antonio, ali to previše ne mijenja onu prvotnu prognozu. Dapače, Denver tek nema nikakav odgovor za Dwighta i to bi trebao biti kraj priče. Van Gundy i ekipa znaju što im treba za otići do kraja, žive za ovakve utakmice i ovaj playoff bi trebao biti njihov ples. Da, živcirali su me kao malo tko ove sezone, trebali su lakoćom doći do 60 pobjeda, ali njihova razigranosti i pozitivno ludilo uzeli su danak. Takvo traćenje talenta je grijeh, ali ne i dovoljan da ih se baci s trona favorita. Van Gundy je djelovao izgubljeno, Carter raspadnuto, Nelson autistično, ali na kraju je u pravom trenutku sve sjelo na svoje mjesto. Ovo je momčad s misijom. Misijom koja se zove naslov NBA prvaka. Imaju moj blagoslov.

Dragi prijatelji, vežite se. Polijećemo.