ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

25Apr/1112

CAPTAIN KIRK AND GIL SPOCK HERO

Posted by ispdcom

Nikad kraja ovoj prvoj rundi koja je počela s praskom da bi se vremenom pretvorila u nastavak regularne sezone, kao da svi čekamo da se opet nastavi playoff. Dvije serije na Zapadu su fascinantne (Spursi i Dallas u otporu novom poretku), jedna ima dozu intrige (kad će se Lakersi više uozbiljiti), a sve ostale su manje-više gotove. Ako netko očekuje eventualni povratak Orlanda onda vjerovatno nije gledao ni minutu ovog dvoboja u kojem napad Atlante naspram onoga Magica djeluje kao da igra neki drugi sport. Da nije očajno složenog rostera Knicksa krcatog NBDL igračima, trenutni roster Magica od Howarda na dalje ponio bi titulu uvjerljivo najmanje talentirane družine koja trenutno igra playoff.

Žalosno je da jedan Arenas mora od nekuda izvući najbolju partiju u zadnjih pet godina da bi uopće imali šanse. Ali, bit će vremena nakon playoffa za osvrnuti se na tužnu budućnost koja čeka i New York i Orlando. Sada se posvetimo ono bitnom. Emir je odgledao Hawkse, Kreha Celticse, a Gee Heat i Lakerse. Ovo su dojmovi.

HEAT - SIXERS, G 4

Toliko o potrebi da se serija zaključi što ranije kako bi se momčad što prije počela pripremati za Boston. Miami je na startu četvrte utakmice izgledao kao skupina turista koja se došla izležavati na plaži, brčkati u plićaku i uhvatiti malo sunca. I dok su LBJ, Wade i Bosh dobili solidnu boju, Ilgauskas i Bibby očito su popodneva provodili u hladu sobe s klimatizacijom na maksimumu. Ili to, ili je njihova bljedolikost rezultat potpune beskrvnosti.

Sixersi su u utakmicu ušli napaljeni, koketirali čak s + 20, a Heat je prve znakove života pokazao tek kada su u igru ušli Anthony i Chalmers umjesto dva spomenuta leša. Anthony je unio borbenost u reket, Chalmers je zabio tri trice, što je bilo dovoljno da Heat ostane na relativno dostižnom minusu. Doduše, da je imao koga uvesti, Spoelstra ne bi pogriješio ni da je izvadio i Jamesa, Wadea i Bosha.

Zaludu svi time-outovi, upozorenja i apeli da se igra ozbiljnije, trojac Miamia djelovao je nezainteresirano u obrani, dok su u napadu sve bazirali na skok-šutu. I onda su na pola druge jednostavno odlučili proigrati. Nekoliko minuta divlje obrane, kontri, ulaza i agresivnosti bilo je dovoljno da Heat dođe u egal i čak otiđe s prednošću od jednog koš na odmor.

Činilo se da je utakmica time riješena, obzirom na ovu moć koju su iskazali u praktički samo 6 minuta, kladiti se protiv Heata u tom trenutku mogli su samo najveći optimisti. Stoga treba čestitati Sixersima koji se nisu imali namjeru predati, već su nastavili igrati još čvršće. Miami je stisnuo u obrani, nije dozvoljavao lak koš, ali s druge strane čekao ih jednako čvrsti zid. Treća četvrtina tako je prošla u natezanju i borbi pod koševima.

Ključni moment utakmice, na kraju će se pokazati, bila je odluka Douga Collinsa da konačno ostavi na parketu Evana Turnera. Mali je zabio nekoliko teških koševa u trenutcima kada se činilo da nema izlaza, a svojom obranom i brzim pasovima održavao je ritam na oba kraja terena.

Iako su Wade i James već od 20 minute utakmice igrali sa 100%, posebice u obrani gdje je Wade lijepio banane kao da je Dikembe Mutombo (ona koju je krajem prvog dijela priuštio Hawesu je bila antologijska), dakle iako su bili potpuno koncentrirani i odlučni privesti stvari kraju, Sixersi su uporno ostajali na korak do, igrajući pravu playoff košarku i nekoliko puta čak tražeći obračun s razvikanim protivnikom. Nije u pitanju bilo ništa opasno, daleko je to od ratova '80-ih i ranih '90-ih, ali da je lijepo vidjeti malo kavge na terenu - jeste.

Miami je zaključao reket, u jednom trenutku su valjda zalijepili 5 banana za redom, a Wade i James su teškom mukom nekako zabijali protiv Turnera, Iggya i Younga, odvevši Heat na +6. Minutu i pol do kraja, izgledalo je kao da je sve gotovo. Sixersi su skupo prodali kožu, ali ipak nisu stigli do utješne nagrade.

I onda kreće serija – Turner zabija još jedan težak šut u maniri Roya od večer prije (već vidim Sickrea s osmijehom od uha do uha zbog ove konstatacije, jer oboje od prvog dana govorimo da je mali Roy 2.0), pa onda cijelu večer sjajni Holiday zabija tricu, da bi nakon Wadeova promašaja Lou Williams po tko zna koji puta ove sezone zabio nož u srce protivniku. Sixersi u vodstvu, Miami u panici.

Tu smo došli do zanimljivog momenta. Cijelu godinu gledamo Heat kako se muči u gustim završnicama, ponajviše zato jer su se njihova rješenja u tim trenutcima do nedavno svodila na Jamesov šut iz vana. Od kada je Wade na sebe preuzeo ulogu closera djeluju puno bolje. Sinoć je Wade promašio, a da li zbog toga ili nečeg drugog, sljedeću priliku dobio je James. I po tko zna koji puta, umjesto da ode do kraja i umre muški, što inače radi većinu vremena tijekom ostalih 46 minuta, odlučio se za mlaki pokušaj od table, kao da u rukama ima vrući krumpir.

Turner je nakon toga u maniri rasnog closera zabio dva bacanja i riješio utakmicu. Sixersi zaslužuju pobjedu, a osim Turnerove sjajne partije (možda bi da je ranije dobio priliku i da se nametnuo kao član rotacije i ova serija izgledala drugačije) treba istaknuti kako su svi igrači odradili svoj posao. Hawes, Iggy, Lou, Jrue, svi su dokazali da ovogodišnji rezultati nisu slučajni i da možda građenje momčadi oko njih i nije najgora stvar na svijetu. Čak je i Brand, čovjek koji kronično pati od brandizma (bolest kod koje pacijent uvijek i u svakoj prilici, nakon što mu košarkaška lopta padne u ruke, puca prema košu, bez obzira gdje se na terenu nalazio, koja sekunda napada bila i što radili ostali), odradio svoje u skoku i obrani.

S druge strane, Miami je još jednom pokazao da su im najveći problem odluke u završnicama i nedovoljno jasno definirane uloge. Ako tijekom utakmice Wade i James i izgledaju kao suigrači, u zadnje dvije minute kronično se pretvaraju u suparnike. To nije dobar znak pred ostatak playoffa. Također, dok su Bullsi i Lakersi svoje četvrte utakmice izgubili odigravši ispod svake razine, na neki način tako i umanjivši pobjede Pacersa i Hornetsa, poraz Heata je puno bolniji iz razloga što je dobar dio susreta Miami igrao na gornjoj granici mogućnosti.

MAGIC - HAWKS, G 4

Ova utakmica je u riješena u 7. minuti utakmice kada je Dwight Howard radi dva faula otišao na klupu na kojoj je sjedio do kraja četvrtine. Taj period njegovog boravka na klupi je inače bio duži od ukupnog zbroja minuta koje Dwight nije igrao u prve tri utakmice i bez obzira što je u zadnjoj četvrtini Orlando stigao Atlantu, utakmica je simbolično odlučena upravo tada (a možda i serija). Jer, Magic bez Dwighta nije imao što pokazati.

Njihovo drugo napadačko oružje, vanjski šut, je očigledno pokopano u svim nelogičnostima koje je ova momčad radila posljednje dvije sezone, a Van Gundy se dodatno potrudio ubiti svoju momčad. Kao prvo, ako ti je Jason Richardson suspendiran, zbog čega u startnu petorku staviti prezimenjaka mu Quentina, a ne JJ Redicka? Kao drugo, zar u prošloj utakmici nismo vidjeli da je Arenasu mjesto na klupi, a ne na parketu, a kamoli još da igra 22 minute (i onda još umalo ispadne heroj jer je spojio nekoliko ulaza i šuteva). I, kao treće, zašto Stan uporno forsira Heda kao organizatora igre? OK, jasno mi je da je on zato i vraćen u Magic, ali svima je jasno da čovjeku ne ide (možda je i najgori igrač uopće dosadašnjeg dijela playoffa) i da bi možda bilo logičnije dati Nelsonu malo više loptu u ruku. Uostalom, bez obzira i na njegov katastrofalan učinak u ovoj utakmici, upravo je Jameer jedini uz Howarda u ovoj seriji pokazao nešto od svog repertoara.

Atlanta s druge strane ne odustaje od igre koju gledamo od prve utakmice – Howarda se udvaja samo kada loptu spusti na zemlju u pokušaju da mu izbiju loptu ruku što dosta dobro prolazi. Ostalo vrijeme su tu raznorazna tijela da Duvajta tuku. Ostatak momčadi odlično igra na Dwightovim suigračima, a po meni je x-factor Kirk Hinrich koji dirigira ovom momčadi iako je često lopta u napadu u rukama Joe Johnsona.
Johnson i Jamal Crawford pokazuju se kao ubojitij par šutera (za razliku od suparnika, u stanju su si stvoriti situaciju i zabiti kada treba), Horford je to što jeste (najbolji igrač u ovoj seriji nakon Dwighta?), Josh Smith je prihvatio ulogu koja mu je namijenjena u ovoj seriji bez puno prigovora (niskog, a ne visokog krila) i to je dosta da Atlanta prolaskom u drugi krug proglasi sezonu uspješnom.

Neću se igrati Nostradamusa (barem ne još) i reći kako će to izgledati u drugom krugu protiv Bullsa, ali mislim da su Hawksi napravili veliki korak prema izbacivanju Magica. Jako bi me iznenadilo da Orlando uspije spojiti tri dobre utakmice kada ne mogu spojiti tri dobre četvrtine.
I to je to. Era Magica se bliži kraju, odnosno era Dwighta u ovom klubu. Stan van Gundy će teško voditi momčad i sljedeće sezone, uprava će pokušati napraviti nešto novo kako bi Dwighta nagovorili da ostane i nakon 2012., ali to se neće dogoditi. Ovakav centar zaslužuje bolju momčad nego ovu koju sada ima. Je li netko spomenuo Lakerse?

CELTICS - KNICKS, G 4

Ovakav NBA vikend će se teško ponoviti, kako zbog odličnih utakmica tako i zbog činjenice kako su četiri moja najdraža NBA igrača pružila samo takve partije. Prvo Rondo i PP u petak , u subotu Brandon Roy i konačno sinoć Evan Turner, koji je, osim 4 koša u zadnjih minutu i pol, onim skokom u obrani te spašavanjem auta uklesao svoj status kao NBA ready igrača, ma koliko ga ostatak ekipe i Collins sabotirali u tome.

Boston je sinoć očekivano završio metlu malodušne momčadi Knicksa. Sve što su "novi" Knicksi priredili svojim navijačima u prvom predstavljanju u playoffu moglo bi se svesti pod jednu riječ – privid.

Glavni privid je da konačno imaju dobru momčad. Knicksi u ovom trenutku imaju dva izvrsna igrača koji jedan drugome ugrožavaju teritorij i koji nisu imali vremena naučiti koegzistirati. U potrazi za tim odgovorom su usput još razbili postavljeni koncept momčadi pa su tako od striktno napadačke ekipe u dva mjeseca postali loši na oba kraja terena. Još imaju Billupsa koji je pred sretnom penzijom (dobro izgleda na terenu u odijelu i ostavlja dojam budućeg trenera) te ostatak ekipe koji je ili za dno klupe ili za NBDL. Ovakva neravnoteža plus standardni medijski pritisak New Yorka teško da je mogao donijeti drugačiji rezultat protiv veteranske momčadi Bostona. Da su Knicksi i dobili jednu, samo bi pojačali privid. Ovako je istina izravno bačena u lice.

Pre-Melo momčad bi sigurno postigla bolji rezultat jer je:

a) bila uigrana oko specifične Mike D'Antoni filozofije

b) stvarno bila momčad koja je zahvaljujući toj istoj filozofiji igre maksimizirala jake strane sastava koji bi bilo kome u playoffu zadao glavobolju

Paradoks cijele situacije jest da dvije povijesno najuspješnije momčadi Knicksa (Holzman – Reed i Riley – Ewing) nikada nisu umirale u ljepoti i bile su bazirane na timskom radu, dodavanju lopte i jakoj obrani. Dakle, sve što ova momčad nije i ne pretendira biti. Zar je moguće da je nakon tolikih grešaka povijest opet ignorirana i da je duh dokazano neuspješnog Isiaha Thomasa opet prevladao? Jer, Knicksi su umjesto strpljenja i izrade pravog voćnog sirupa opet posegnuli za instant napitkom. Ova post-sezona će ponuditi mnoge odgovore.

Prvi je zasigurno što će biti s Donnie Walshom i koliko se njemu da trpiti uplitanje vlasnika u njegov rad. Knicksi su pod Walshom i D'Antonijem imali obrise košarkaške budućnosti, a sada imaju ono što zapravo želi samo medijski New York. Dvije zvijezde koje će davati materijal za pisanje i komentiranje u naredne tri godine dok ih ne bace pod metro zbog neosvajanja naslova. Sudeći po njihovom međusobnom odnosu na početku veze, kemije nema. Uvjeren sam da svi veliki igrači mogu naučiti koegizistirati s drugim igračem istog kalibra. Na Amareu i Melu je odluka da li će se posvetiti naslovnicama ili košarci.

Što se dobrih starih Celticsa tiče, oni imaju i dalje svoj skup problema, ali i takvi su bili dovoljno dobri da im Knicksi posluže za zagrijavanje i vraćanje samopouzdanja. Zadnji dio regularne sezone Boston se borio sam sa sobom i predjelo od Knicksa im je barem pomoglo da riješe taj dio priče i vrate identitet koji smo mislili da su izgubili. Da bi Celticsi došli u priliku boriti se za naslov moraju dobiti podršku s klupe, poglavito već u ranijim postovima istaknutog x-faktora Jeff Greena. Petorka je ubitačno dobra, obrana klika, ali svaka pauza je prilika da se protivnik vrati.

S druge strane, gledajući konkurente im Bullse, Lakerse, a od sinoć i Heat, Celticsi su jedini dobili produženi odmor prije drugog kruga pa valjda i to nešto govori o spremnosti u borbi za naslov.

LAKERS - HORNETS, G 4

Imali smo prilike gledati zabavno prvo poluvrijeme, ponajviše zahvaljujući Hornetsima. Ozbiljni od početka, Paul i društvo nisu ništa prepuštali slučaju. Ariza je opet odigrao briljantnu napadačku utakmicu, serijom šuteva, ulaza, okreta i zakucavanja podsjećao je na nekakvog all-star strijelca, a ne onog drvenog igrača zadatka na kojeg smo navikli.

S druge strane je potpuno uštopao Kobea, koji je nakon dvije četvrtine imao nula koševa na kontu, po prvi puta od 2004. godine. Doduše, treba priznati da Kobe nije ništa forsirao, posvetio se ulozi razigravača u napadu i tako pomagao održati minimalnu prednost Lakersa do samog kraja poluvremena. Obzirom da osim Artesta, koji je pratkički pratio Arizu koš za koš, u dresu Lakersa nije bilo raspoložena čovjeka, činjenica da je do zadnjih par minuta LA stalno bio u prednosti dovoljno govori o stvarnom odnosu snaga.

I dok je Artest sakrio slabosti u napadu, u obrani su one ostajale itekako vidljive. Okafor, Landry i posebice Gray opet su djelovali moćnije i energičnije nego Bynum, Odom i Gasol, a puno više od Kobeove nule u rubrici koševi, Lakerse je bolila njegova očajna obrana na Arizi. Možemo sada razbijati glavu oko toga kako jedan egoista kao Bryant može dozvoliti Arizi da ga rasturi na oba kraja terena, ali očito je bilo kako je Kobe u svim reakcijama bio za korak prespor.

Čudi me jedino da Jackson nije ranije reagirao i prebacio Artesta na Arizu, valjda je davao Kobeu priliku da se dokaže. Međutim, nakon šta je Ariza zabio tko zna koji put pored njega, Phil više nije imao živaca voditi računa o egu svog lidera. Zanimljivo da je Artest do tog trenutka čuvao Belinellia koji je nastavio s očajnim igrama u seriji, opet promašivši niz otvorenih trica i s druge strane omogučivši Artestu da odigra u napadu kao da je - Ariza.

Obzirom da Belinelli djeluje totalno nemoćno, dvoboj njega i Bryanta u ovom trenutku bio je puno logičniji. Dva spora beka-šutera koja ne mogu zaustaviti nikoga i nisu u stanju ništa zabiti. Kobe i Marco su u ove prve dvije četvrtine izgledali kao dva brata (a znamo da Kobe ionako ima specijalan odnos s Italijom, obzirom da je u njoj proveo dobar dio djetinjstva).

Na početku treće, braća Bryanellie se bude. Marco zabija tricu, a Kobe serijom koševa vraća Lakerse u vodstvo. Paul uzima stvari u svoju ruku, sam samcat održava Hornetse u igri, omogučivši ulazak u zadnju s +2. Inače, moram istaknuti, ovaj put ozbiljno i bez sarkazma, kako Kobe u ovoj trećini nije ništa silovao (ah, ovo je opet ispalo kao sprdnja iako sam je pokušao izbjeći). Iako je zabio 14 koševa, ni jedan šut nije bio forsiran, sve je bilo u ritmu. Pokazivao je male znakove nervoze, ali ništa što bi inače od njega očekivali, dakle nije ovaj niz koševa bio rezultat ranjenog ega koji je pod svaku cijenu morao nabiti svoju statistiku. Dodaj onaj sjajan razigravački posao koji je odradio u prvom dijelu ovoj seriji koševa i ispada da je jedini problem njegove igre bio taj što ga je Jackson predugo držao na Arizi u obrani.

Početkom četvrte Lakersi čekaju da se netko pridruži Kobeu, ali kao da nitko nije zainteresiran. Kobe usporava, dok s druge strane Paul nema ni najmanju namjeru stati iako praktički igra cijelo drugo poluvrijeme bez pauze i jedva stoji na nogama. Iako uzima par za njega netipičnih isforsiranih šuteva, uspijeva Hornetse odvesti do +8 na pola četvrtine, a onda i stvar privesti kraju uz pomoć Jacka koji je zabio ključni skok-šut nakon što je Paul navukao cijelu obranu na sebe i onda još zaledio stvar s dva bacanja. GM Hornetsa Demps mislio je na ovakve stvari kada je doveo Jacka iz Raptorsa ističući njegovo iskustvo i ozbiljnost kao glavne vrline.

Obzirom da ni u jednom trenutku nisu pokazali spremnost da preuzmu kontrolu nad utakmicom, Lakersi nisu zaslužili ni te minimalne šanse koje su imali na kraju da se ipak izvuku s pobjedom. Osim Kobea nitko drugi nije zaslužio prolaznu ocjenu i sada ih čekaju još minimalno dvije utakmice. Doduše, obzirom na to koliko energije ulažu teško da će im ponestati snage, ali fokusirati se na pristup favorita stvarno ne bi bilo fer prema Hornetsima koji su ovo pobjedu potpuno zaslužili pristupom i prije svega fantastičnim drugim poluvremenom Paula koji je s triple-doubleom još jednom dokazao da, kada hoće, može kontrolirati utakmicu bolje nego puno razvikanije zvijezde.

20Dec/100

ALL I WANT FOR XMAS – TRADES!!!

Posted by Gee_Spot

Sezona darivanja u NBA nije mogla početi bolje. Mega trejd kojim je čak osam igrača promijenilo klubove valjda je najbolji božićni poklon za svakog fanatika. To je ta čarolija profi košarke, taman što te ritam od desetak utakmica svaki dan uspava i ubije ti volju za gledanjem onoga što se događa na parketu, uleti ovako nešto i opet se zakačiš (iako sam guštao sinoć dok sam u penzionerskom terminu gledao kako Ray, Paul i KG drže još jednu lekciju košarke mladim Pacersima).

Neku večer, točnije u subotu, smo tako Sickre i ja sjeli svaki u svoj mali improvizirani studio, kako bi snimili podcast u kojem je dobar dio minutaže bio posvećen upravo potencijalnim tradeovima Orlanda o kojima se počelo šuškati. Dva sata nakon što smo obavili razgovor, Orlando je počeo završavati poslove na sve strane. Time učinivši besmislenim dobar dio snimljenog materijala. Proklet bio, web 2.0!

Naravno, napaljeni i puni dojmova pokušali smo do-snimiti osvrt na mega trejd sutradan, ali privatne obveze u kombinaciji s tehničkim problemima stale su tome na kraj. Stoga ću u dobrom starom pisanom obliku prenijeti zaključke našeg razgovora kojim smo pokušali trejdove obraditi iz svih mogućih kutova. Neka jednog osvrta, čisto arhive radi, a krnji podcast imat ćete prilike čuti nešto kasnije.

Prvi dojam kod tradea ovakve veličine često zna zavarati, jer, nakon što se slegne prašina, vidiš da se u biti nije dogodilo ništa specijalno. Šira slika ostaje nedirnuta, a čak ni direktni akteri ovih zamjena nisu pretjerano profitirali. Doduše, nitko nije ni zagorčao sebi život, tako da ovo postaje tipični primjer tradea koji je mali korak za uključene, ali veliki za nas autsajdere, samo zato što nam daje materijala da se dobro zabavimo.

Nije ovo klasični panic trade, iako po nekim detaljima odgovara definiciji (momčad željna promjene spremna se kockati s još većim financijskim rizicima zbog upitnog povrata na parketu). Naime, već lanjski poraz od Celticsa u playoffu razotkrio je Orlando kao limitiranu momčad. Lewis i Carter kao dva veterana i nositelja igre u ključnim trenutcima jednostavno nisu imali što za ponuditi, a slično se nastavilo i ove sezone tijekom koje je Magic uglavnom dijelovao bezopasno. I dosadno.

Sad, problem prilikom zamjene istrošenih veterana je što teško možeš dobiti zauzvrat išta više od nečega sličnog. Sve momčadi koje, umjesto da grade buduću jezgru oko generacijski bliskih igrača, rade to isključivo dovođenjem skupih veterana, kad-tad su osuđene na panične pokušaje da si produže rok trajanja. Najsvježiji primjer je Cleveland, koji je iz sezone u sezonu na taj način stvarao privid izgradnje momčadi, a u biti se samo grčevito borio za svaki novi dah ne bi li zadržao Jamesa.

Orlando je danas u takvoj situaciji, ali, baš zato što je jedini način da se ona učini podnošljivom neprestana zamjena dijelova, panika u ovom slučaju postaje racionalnost, ma kako iracionalno to zvučalo. Jebiga, sve počinje prvim korakom, ako odeš u krivom smjeru povratak se ne događa nakon par telefonskih poziva i voljom da se pali novac.

ORLANDO

Ako već ne možemo reći da su profitirali, barem su opet probudili nadu uštrcavši dozu energije u franšizu koja je počela zaudarati od truleži koja se širila oko Rasharda Lewisa i Vincea Cartera. Doduše, teško je shvatiti potrebu da se nakon prvog tradea sa Sunsima, koji ih je definitivno kratkoročno učinio boljima, odradi i ovaj drugi s Wizardsima.

Naime, već je dolazak Jasona Richardsona i povratak Turkoglua dovoljan barem za mentalni pomak naprijed. Čemu onda rizik s ogromnim Arenasovim ugovorom i dodatno opterećenje salary capa u budućnosti? Nameće se pitanje zašto nisu dali još jednu šansu Rashardu i Hedi, dvojcu koji, od kada je razdvojen, nije igrao ni na približno visokoj razini kao dok su bili zajedno u Orlandu?

Pa, ili u Orlandu očito vrlo dobro znaju da je Rashard Lewis toliko naglo ostario da danas nije ništa više od šutera iz kuta (zanimljivo, čak ni u najboljim danima nije nudio puno više od toga, ali barem je mogao zabiti), ili bi za ego ljudi koji vode klub eventualni ponovni procvat njihove suradnje bio ogroman udarac, naime tada bi morali priznati da je zamjena Turkoglua Carterom ipak bila greška.

Naravno, kako nas uči pravilo Brucea Willisa, sve ove špekulacije uglavnom padaju u vodu pred onim očitim. A očito je kako su i Hedo i Rashard tu jednu sezonu odigrali iznad mogućnosti i da su danas baš to što jesu – preplaćeni sporedni igrači. Međutim, čak i ovakav polovni Turkoglu bolje je rješenje za trojku od ičega što je ove sezone Van Gundy imao na raspolaganju (zašto su tek tako pustili Barnesa meni je i danas nejasno).

Quentin Richardson je smiješan igrač, nula na oba kraja terena, a Pietrus se od pouzdanog stopera i all-round igrača u zadnje dvije sezone (nakon što je potpisao novi ugovor) pretvorio u samozadovoljnu karikaturu koja vjeruje da je inkarnacija Larrya Birda pa samo šutira tricu za tricom i šeta od koša do koša. Hedo bez problema može nadomjestiti ovakav učinak, a, kao bonus, zna kako razigrati Dwighta Howarda.

Nebitno je dakle hoće li ga povratak u staro jato regenerirati ili dodatno motivirati, jer, čak i u goloj plaćeničkoj roli, Hedo je pojačanje. O J Richu da ne govorimo. Čovjek u naponu snage, u bitci za novi ugovor, s nekoliko fenomenalnih playoff serija iza sebe (legendarna pobjeda Warriorsa nad Mavsima 2007. i lanjski pohod sa Sunsima do finala Zapada tijekom kojega je uz Nasha bio glavni igrač) apsolutno je pojačanje nakon onemoćalog Cartera.

U biti, J Rich je bez premca košarkaški najvažniji dio u cijeloj ovoj priči. Sam njegov dolazak, makar na posudbu do kraja sezone, vrijedio je svog uloženog truda. Što nas opet dovodi do Arenasa. Lewisov ugovor bio je kamen oko vrata Orlandu, ali Arenasov je još veći. Lewis je mrtvac, ali Arenas je jednu ozljedu daleko od toga da ga se proglasi pokojnim. Čak ni po rotaciju ovaj potez nema velikog smisla – Lewis je mogao poslužiti pod košem, Arenas dolazi u sada ionako prekrcanu vanjsku liniju.

Ovoliki rizik ide na dušu GM-a Otisa Smitha. Čovjek je u tako očajnoj situaciji (ako se vlasnici spremni plaćati sve tvoje lude zamisli mogu smatrati lošom situacijom) da je uspio uvjeriti sve oko sebe kako na račun zajedničkih dana s Arenasom u Golden Stateu može garantirati da se radi o sjajnom suigraču i čovjeku koji će u novoj sredini procvasti. Kao da su svi zaboravili da nije Arenas većinu vremena provodio van terena zbog svojih glupiranja, već zbog toga što nije u stanju ostati u komadu fizički.

Naravno, izdrže li koljena, Arenas donosi potencijalnu slashersku opciju koja Orlandu bolno nedostaje. Igrača koji je u stanju igrati sam protiv svih na prirodan način, a ne onako šljakerski kako to radi vrijedni Nelson. Za sada se ideja o Arenasu kao šestom igraču čini sjajnom, njegov stil igre kao stvoren je za one trenutke kada se prva petorka odmara, ali eventualne odlične igre vrlo brzo će za sobom povući mnoga pitanja.

Tko bi trebao startati, on ili Nelson? Zašto ne bi Orlando većinu vremena igrao s niskom postavom (Nelson, Arenas, J Rich, Hedo i Dwight) umjesto da minute na visokom krilu idu dokazanim rezervama kao što su Bass i Anderson? Uglavnom, dok budemo tražili odgovore na ova pitanja gledat ćemo Magic, a to je nešto što do jučer nismo mogli tvrditi. Dosadna i pročitana momčad odjednom je opet postala zanimljiva i vrijedna vašeg vremena.

Znači, u najboljem slučaju, ako se sve poklopi kako treba (ključno je da Hedo još ima puls i da Arenas bude zdrav), Magic opet postaje izazivač. U najgorem, dakle ako samo J Rich donese iskru energije i ostali podbace, ostaju za korak kratki pored Bostona, Miamia, čak i kompletnog Chicaga.

Sickre inzistira da će u početku obrana biti ogroman problem, ali do playoffa će i ove pridošlice naučiti kako usmjeravati promet. Ni Lewis ni Carter nisu bili stoperi, pa su opet igrali solidno kao dio sistema. Ali, činjenica je kako bez Gortata Orlando sebi više ne može dozvolit luksuz koji si je tu i tamo dopuštao, luksuz ne-odustajanja od svoje igre nakon što Dwight zaradi dvije brze osobne.

Zbog usmjeravanja svog prometa u reket, takve situacije su bile česte. Samo, Gortat je bio u stanju masom i skakačko-blokerskim kvalitetama solidno odglumiti Howarda, posebice u ovom obrambenom dijelu. Sada Van Gundy više nema opciju da tek tako sjedne svog najboljeg igrača, pa tako jedna od najtvrđih obrana lige postaje itekako ranjiva.

Nema sumnje da će Smith pokušati dovesti adekvatnu zamjenu, Chris Duhon i J.J. Redick su automatski u izlogu jer su danas praktički višak, ali sve te rošade morat će dovesti do određenog pada u igri dok se ne stekne ona rutina koju je Magic do jučer imao. Jer, ma koliko limitirano djelovali u sudaru s vrhunskim klubovima, toliko su ove lošije pobjeđivali na čistu automatiku.

WASHINGTON

Oni valjda još nisu svjesni sreće koju su imali. Tko se mogao nadati da negdje postoji čovjek spreman preuzeti najgori ugovor u NBA? I sve što si zauzvrat trebao napraviti je uzeti drugi najgori ugovor u NBA. Prodano.

Igrački gledano, ova zamjena je nebitna. Lewis možda posluži kao nekakav mentor, možda se pretvori u prah. Nitko neće primjetiti. Washington je konačno završio jedno poglavlje, nakon Butlera i Jamisona sada su se riješili i Arenasa, zauvijek pozdravivši jedan princip poslovanja. Umjesto da preplaćuju slobodne igrače, sada imaju svog budućeg nositelja u Johnu Wallu. Sami su ga draftali, okružili su ga mladim igračima, sada će ih pustiti da odrastu. Bez smetnji sa strane, koje su uvijek prisutne kada je Arenas u blizini.

I to čak ne toliko na parketu, mada je i njih bilo jer je očito da ni Arenas ni Wall ne mogu funkcionirati bez lopte, koliko van njega. Odlaskom Arenasa, u povijest odlaze i drame oko ove momčadi, momčadi koja je sada definitivno, s novim vlasnikom i novim liderom na parketu, spremna okrenuti novu stranicu. I onda ih za to još nagrade s 20 milijuna bonusa koji će im ostati na računu jer je Lewisov ugovor godinu kraći.

Šteta jedino što usput nisu trejdali i Flipa Saundersa za paket Gatoradea.

PHOENIX

Gubitak Richardsona boli, na prvi pogled stavlja momčad u još goru situaciju. I ovako se muče ostati u borbi za to osmo mjesto na Zapadu, Houston i Memphis su im za vratom, nekako u toj situaciji nije preporučljivo riješiti se najboljeg strijelca.

I stvarno, dok se Orlando i Washington barem mogu pravdati moralnim pobjedama, Sunsima čak i taj epitet izmiče. Istina, Richardson je ionako bio na izlaznim vratima, playoff nije bio osiguran, niti je izgubljen, s njim ili bez njega. I da, riješiti se onako groznog ugovora kakav je imao Turkoglu samo po sebi je razlog za slavlje.

Ali, ako se dobro sjećamo, zar nije upravo Phoenix ovo ljeto doveo taj ugovor predstavivši ga kao sjajan posao?

Ukratko, Vince Carter će zahvaljujući Nashu imati dovoljno otvorenih šuteva da ublaži gubitak igračine kakva je bio Richardson. Pietrus je u idealnoj situaciji jer sada više nitko neće ni primjetiti da ne igra obranu i da samo poteže trice, to će se od njega i tražiti.

Sunsi će se i dalje motati oko te osme pozicije, a Gortat će svakako pomoći. Po 24 minute njega i Lopeza garantiraju skok i zatvoren reket, što će omogučiti preostaloj osmorici igrača da trči i poteže. Da ne govorimo kako zbog Lopezovih leđa i koljena još jedna ovakva petica zlata vrijedi. Eksplozivnost je zamijenjena balansom.

Samo, nakon svega toga uvijek će ostati taj pomalo gorki okus puta prema nigdje. Nedovoljno dobri da se bore za naslov, nedovoljno loši da krenu u pravi rebuilding, Sunsi djeluju kao čistilište. U kojem jadni Steve Nash plaća cijenu zato što je u prošlom životu bio vjerovatno nekakav serijski ubojica ili barem scenarist na HRT-u.

I onda to i takvo čistilište vodi škrti vlasnik bez vizije i njegove sluge koje se prave da znaju što rade, u biti se tek učeći ozbiljnom poslu. Doduše, sudeći po tome kojom brzinom su se riješili Hede, još usput dovevši centra, možemo barem reći kako se brzo uče. Samo, zar nekoliko milijuna fanova oba ova poteza ne bi odradilo još ovoga ljeta? Tko kreće u sezonu bez visokih igrača, tko dovodi preplaćenog sporednog igrača iako ti je roster već krcat sličnima? Da ne govorim da vjerovatno nitko od tih fanova ne bi potpisao Josha Childressa.

Washington je krenuo u novi uzbudljivi život. Orlando je krenuo u barem novu uzbudljivu sezonu. Phoenix je ostao na mjestu. Svi znamo da sav taj novac ušteđen na Hedi (ionako dobrim dijelom već potrošen na Gortata) neće služiti ničemu dok je sadašnja garnitura na čelu kluba.

Ali, u nečemu je Sarver u pravu. Dok god Nash nosi dres Sunsa, svi navijači, pa i promatrači sa strane, ionako već računaju na nadu. Stoga njihova uloga u ovom tradeu i ne mora biti ništa više od tipičnog škrtog poteza čovjeka koji si kupuje mir, zanemarujući činjenicu da je i rat sastavni dio života.

19Oct/100

WIZARDS

Posted by Gee_Spot

''I lied to coach and told him my knee was sore so he could start Nick. Obviously, no one's taken it well.''
- Gilbert Arenas

SCORE: 28-54
PRVIH 5: Wall, Arenas, Thornton, Blatche, McGee
5 ZA KRAJ: Wall, Hinrich, Thornton, Blatche, McGee
MVP: Wall
LVP: Arenas

Posljednji u nizu incidenata Gilberta Arenasa na sjajan je način pokazao koji će biti najveći problem Wizardsa ove sezone. Naime, iako Arenas otvoreno kaže da je lagao treneru, u tome uopće nema ništa sporno. Svi lažemo, a kada su u pitanju ovako sitne stvari, onda to ni nije prava laž. Ok, nije bilo potrebe za tim, Flip Saunders bi ga vjerovatno odmorio i da ga je zamolio, ali nije u tome poanta.

Poanta je u tome da je Washington momčad u rebuildingu koja je upravo na draftu izabrala Johna Walla, franchise playera na čijim leđima će idućih deset godina prolaziti kroz lijepa i ružna razdoblja, igrača za kojega bi polovina GM-ova u ligi prodala vlastitu djecu. Kada kreneš u potpuni rebuilding, onda moraš raskrstiti s prošlošću, pogotovo ovako kompleksnom.

Gilbert Arenas nema apsolutno nikakav pozitivan utjecaj na ovu momčad. Nikakav. Gledano čisto košarkaški, Arenas je zastarjeli davitelj lopte koji oko sebe treba imati 9 fantastičnih i njemu podređenih sporednih igrača da bi mogao donijeti rezultat. Nakon svih ovih ozljeda, upitno je pak može li vratiti i pola prijašnje eksplozivnosti.

Međutim, u isto vrijeme Arenas jednostavno nema instinkte ni kvalitete da bi bio sporedan igrač. Ne igra obranu, nije šuter, nije playmaker osim u onom najsirovijem slash & kick smislu, nema čak ni neku osnovnu košarkašku naobrazbu koja bi ga učinila nevidljivim na terenu. Ono, da radi i šuti. Ne, Arenas je showman koji je većinu treninga posvećivao šutiranju trica s 9 metara, dok mu one tradicionalne nikada nisu bile interesantne.

Gledano van parketa, Arenasova eksponiranost samo će otežati razvoj jedne ionako problematično posložene momčadi. Kao i u ovom slučaju s izmišljenom ozljedom, svaka i najgluplja priča skretat će pažnju s bitnih stvari samo zato što je Arenas već obilježen, čime mladim igračima koji tek trebaju naučiti prave vrijednosti život neće postati lakši.

Da su Wizardsi stabilna franšiza, priznali bi grešku i riješili bi se Arenasa već na dan drafta. Ovako, u strahu od gubitka tolikog novca (dužni su mu još 80 milja onog suludog ugovora) koji mu na neki način moraju isplatiti, Wizardsi se kockaju s budućnošću. Hej, zašto Arenas ne bi bio drugi bek, nek' igra uz Walla. Rookie će biti glavni, razvijat će se, a Gilbert će biti učitelj i šuter, zadovoljan sporednom ulogom. (Barem dok ne nađemo nekoga dovoljno blesavog da nam uzme Gilbertov ugovor iz ruku, to je ionako bila glavna misao vodilja, što nas dovodi do sljedećeg zaključka - nije Arenas jedini koji laže u Glavnom Gradu).

Kakvo katastrofalno razmišljanje. Umjesto novog starta s novim vlasnikom, tek još jedan pokušaj životarenja. Niti je Arenas u stanju ikome biti učitelj, niti on uopće može funkcionirati bez lopte. Wall kraj sebe treba Kirka Hinricha, koji će mu olakšati život čuvajući najopasnijeg beka i preuzimajući dio odgovornosti na sebe. Čak je i Nick Young, sa svojim revolveraškim pristupom, bolje rješenje od Arenasa – trenutno je potentniji strijelac, a o življem i zdravijem tijelu da i ne pričam, iako je i on crna rupa što se kruženja lopte tiče.

Što nas dovodi do drugog ogromnog problema ove momčadi – ona je puna crnih rupa. Jadni Mike Miller lani je trčao uokolo i dodavao sam sebi, ne bi li momčad barem na trenutke djelovala kao košarkaška ekipa, a ne tek jedan ispodprosječni NBA action show.

Young kao bek, zatim Al Thornton kao malo krilo i Andray Blatche kao četvorka, svi redom poznaju samo jedan stil igre – 1 na 1. Ok, znaju i onaj drugi, 1 na 5. Jedna momčad može živjeti s jednim takvim igračem, ali ako imate trojicu koja će zaustaviti svaki ritam kako bi odvagala svoju opciju, tada vam se ne piše dobro.

Znači, imamo playa poput Walla koji će dominirati (i to s razlogom) s loptom, okruženog igračima koji iza sebe nemaju ni dana obrazovanja glede igranja prave timske košarke. Flip Saunders je dokazani paničar koji nije u stanju nametnuti svoju viziju igre (posjeduje li Flip nešto takvo uopće?), tako da je upitno očekivati da Wizardsi tijekom sezone previše napreduju.

Čak ako se i riješe Arenasa, makar i ovako kasno, opet ostaju pretanki na vanjskim pozicijama sa samo Wallom, Hinrichom i Youngom. Na malom krilu je uz davitelja Thorntona otpisani Josh Howard, jedan od rijetkih koji posjeduje all-round kvalitete i koji zna što je momčadska igra, ali kod njega je nakon svega što je prošao upitno i mentalno i fizičko stanje. Doduše, Adam Morrison je u još goroj situaciji, ali on nikada i nije bio negdje da bi ga sada žalili što je nigdje. Lijepo od Wizardsa što su mu omogućili da se i dalje mota po NBA kao gledatelj.

Blatche ima potencijala biti sjajan strijelac, ali ono što je važnije za ekipu je da iskoristi atletske predispozicije za skok i obranu, a ne samo trpanje koša. Dovođenje Yi Jianliana tu neće pomoći, jer kineski veteran je mekan koliko je to moguće.

JaVale McGee je solidan šljaker, ali njegovi limiti ne tiču se samo igre, već i fizikalija koje su ispodprosječne za jednog startnog centra te je upitno može li se on nametnuti makar i kao nekakva kopija Brandona Haywooda. Ma, čak i ako uspije, bez ikakve pomoći sam ne može zatvoriti reket. Kevin Seraphin je još daleko od toga da bude all-round monstrum koji će mu pomoći pod košem, a Hilton Armstrong ionako nema što ponuditi osim mišića i šest osobnih.

Znači, ova momčad neće igrati obranu, u napadu tek treba osmisliti plan, a puna je igrača koji poznaju samo haklerski pristup košarci. Problematičnih karaktera na sve strane, a za njihov razvoj bit će zadužen tip koji se nekontrolirano znoji na prvi znak problema. Wall će imati sjajne brojke, ali kada pogledate ispod njih naći ćete i gomilu izgubljenih lopti, krivih odluka i pogrešaka. Što je sve dio normalnog razvoja. Međutim, taj razvoj bi imao još više smisla kada bi Johnny bio okružen i ponekim veteranom koji zna što radi, a ne tek momcima koji uglavnom pojma nemaju kako je to biti dio nečega većega od njihove vlastite statistike.

Jedna dobra vijest za kraj - kraj Saundersa će se ove sezone kao asistent okušati Sam Cassell. Prvi vanzemaljac koji ima šansu postati NBA trener, to je nešto na što svakako treba obratiti pozornost.

30Aug/1015

WASHINGTON

Posted by Gee_Spot

Sorry Barače Obmano, ali prije osvrta na neke od klubova glavnog grada slijedi nekoliko rečenica o još jednom porazu Hrvatske košarkaške reprezentacije.

Prvo poluvrijeme bilo je napadačka rapsodija. Realizacija fantastična, lopta kruži, ma da nije bilo onih osobnih u napadu bilo bi još bolje. Primjetno kako je naša koncentracija bila debelo iznad protivničke, da li je moguće da su nas Janezi podcijenili, da su ostali u šoku pored ovako angažirane i kvalitetne igre? Doduše, nije naša obrana bila nešto specijalno, osobito pod košem je bilo prostora kojega Slovenci nisu koristili. Naša dva centra, bez obzira u kojoj kombinaciji, ispadaju na svaku fintu, nitko ne čuva leđa jedan drugome. Ozbiljna momčad bi s ovakvim napadačkim učinkom i barem prosječnom obranom, na poluvremenu imala barem +15. Naši su uspjeli uhvatiti +5.

Zato je ono što se dogodilo u drugom bilo očekivano. Slovenci su izašli nabrijani i spremni odgovoriti pristupom. Pročitali su našu klimavu obranu, a naš šut je pao. I eto ti drame. Doduše, više je to bila komedija, sa svim onim tricama koje su ulazile sa svih strana. Kvragu, čak je i slovenski Scalabrine ubacio jednu, a naše vruće krumpire od table nisam ni brojao. Na stranu to, trice su anulirale trice, koji je onda glavni razlog što smo drugo poluvrijeme stalno zaostajali i što smo na kraju izgubili 7 razlike?

Obrana. U svim segmentima. Od skoka do kretanja. Vidjelo se već u prve dvije utakmice, a nakon treće je jasno - mi smo neozbiljna momčad. Ova reprezentacija nema nikakvu zonu, presing, zamke, match-up, išta za što bi mogli reći - da, evo sad ćemo igrati 5 minuta to i to, da malo izneredimo protivnika. Što god igrali, šuplji smo kao švicarski sir. Naši centri su borbeni, mogu zabiti, ali ni jedan ne može zatvoriti reket. Lončar je uvjerljivo najgori obrambeni visoki kojega sam ikada vidio, ogromno dijete bez ikakve koordinacije. Tomić, koji je potpuno podbacio u napadu, puno je više naškodio momčadi potpuno izgubivši bitku u skoku.

Svi veliki košarkaški umovi uvijek tvrde da su za napad odgovorni igrači, a za obranu treneri. Košarka nije football pa da treba crtati svaku akciju. Pet dobrih košarkaša u stanju je zabiti dovoljno, pa su čak i naši to uspjeli. Mislim, ako su samo Ukić, Popović i Tomas dovoljni za zabiti 84, onda je tu jasno da napad nije neka velika filozofija. Ali, obrana radi razliku između pobjede i poraza, a mi smo primili 91 od Slovenaca (koji nisu ništa manje limitirani). Joke Vranković se ironično smijao sudcima i nervozno promatrao kako nam upadaju trice. Možda bi bilo bolje da je poduzeo nešto kako bi se zatvorio onaj propuh pod košem. Uostalom, čemu služe pripreme, makar i ove od mjesec dana, kada nisu u stanju uigrati igrače u obrani barem do te mjere da ne smetaju jedni drugima?

WIZARDS

Ovoga ljeta Wizardsi su povukli dva ključna poteza za budućnost. Prvo, zahvaljujući lutriji dobili su novo lice kluba, izabravši na draftu Johna Walla kao prvi pick. Drugo, nakon smrti dugogodišnjeg vlasnika Abea Polina momčad je prodana Tedu Leonsisu, energičnom bogatunu koji je vrlo brzo od Washington Capitalsa napravio vrhunsku NHL franšizu te ima namjeru nešto slično poduzeti i s Wizardsima (dobar primjer je i ova situacija s Anthonyem, čim se našao na tržištu Wizardsi su agresivno krenuli u akciju ne bi li ga doveli u glavni grad).

Nažalost, u momčadi će se još dobar niz godina nalaziti i komedijaš Gilbert Arenas, kojemu su Wizardsi dužni tek pišljivih 80 milja za iduće 4 sezone u kojima će od vječno ozljeđenog superstara Arenas lagano postajati vječno ozljeđeni veteran bez prave role (čekaj, zar ga oni stvarno misle koristiti kao beka-šutera?). Ipak, osim njegovog katastrofalnog ugovora, situacija sa salary capom nije toliko crna. Čak je i Hinrich, ovoljetno pojačanje prihvaćeno u paketu s pickom prve runde Chicago Bullsa, tu tek još dvije sezone, za vrijeme kojih će čuvati leđa Wallu.

Taj pick prve runde mogao bi biti zanimljiv, ostvare li se prognoze po kojima je Kevin Seraphin novi Serge Ibaka. Kako god bilo, ova dva rookiea budućnost su kluba, a ostali potezi povučeni ovoga ljeta više su u skladu s dnevnim potrebama. Tako je na još jednu godinu iznajmljen Josh Howard, nekada drugi igrač momčadi koja je igrala NBA Finale, a danas vječno ozljeđeni problematični karakter. Sve što ponudi s pozicije trojke, gdje su Wizardsi ostali bez Mikea Millera, bit će bonus.

Dovođenje Jianliana, slično kao i potez s Hinrichom, dio je strategije Wizardsa koji ovoga ljeta svoj prostor na salary capu nisu trošili na slobodne igrače, već na prihvat neželjenih ugovora slanjem kojih u Washington su matični klubovi poželjeli biti što konkurentniji u lovu na LeBrona. Netsi su tako poslali Kineza u Wizardse, ali te 4 milje više na salary capu im nisu pomogle, isto kao ni Bullsima onih 9 otvorenih odlaskom Hinricha. Washington je pak u paketu dobio 3 milje kojima će platiti većinu Yieve plaće, usput popunivši roster, ako ne pretjerano korisnim, a ono barem određenim manjinama i poslovnim partnerima atraktivnim igračem.

Roster još nije finaliziran, prostora na salary capu ima taman za odraditi još poneku transakciju s ekipom koja se želi spustiti ispod granice poreza na luksuz. Zadnji potezi su pak potpisi ugovora s Trevorom Bookerom (prvi senior izabran na ovogodišnjem draftu, jedino veće iznenađenje od njegovog izbora 23. pickom bit će ako uspije ostvariti NBA karijeru – nema šuta, prenizak je, a usprkos šljakersom mentalitetu nije bio dominantan skakač na sveučilištu) te s Hiltonom Armstrongom (čisto da se na klupi nađe 6 osobnih koje tu i tamo mogu zatrebati).

Dolazak Walla i Seraphina čini ih ne samo zanimljivijima, već i boljima, ali pitanje je koliko će trebati da se iz lutrije popenju u playoffu. Dolazak Carmela bi taj proces ubrzao, ali sve se svodi na cijenu, odnosno na to kolika bi bila odricanja. Obzirom na neizbježno odrastanje koje rukiji moraju proći, Arenasov i Hinrichov ugovor te nedostatak pravih igrača zadatka i pouzdanih veterana, za Washington bi svaka ishitrena reakcija mogla biti kobna. Moneyball je jedini ispravni put – birati mudro na draftu (dogodine će vrlo vjerovatno imati također pick među prvih deset) te usput čistiti prostor na salary capu kako bi za dvije sezone imao momčad koja ima što ponuditi i na parketu i u eventualnim zamjenama.

NATIONALS

Baseball se prije 5 godina vratio u Washington, nakon što ga je napuštao već dva puta ranije. Naime, prva verzija Washington Senatorsa postala je,, preseljenjem u gradove blizance, današnja momčad Minnesota Twinsa. Druga verzija, osnovana odmah nakon odlaska starih Senatorsa, danas se nalazi u Teksasu i odaziva se na ime Rangers. Ova pak treća inkarnacija kluba nekadašnji su Montreal Exposi, nesretni kanadski klub koji, nikakvo čudo, u susjednoj državi nikada nije uspio zainteresirati ljude za američki sport.

Ekspanzijske godine očekivano su donijele užasne rezultate u ovih prvih nekoliko sezona, ali danas Nationalsi imaju sjajnu budućnost. Iako su i ove godine jedna od najlošijih momčadi u MLB-u, prvi dio sezone držali su se sasvim dobro sa svojom kombinacijom isluženih veterana i mladih zvijezda. Obzirom da su se posljednjih godina nakrcali vrhunskim talentima, borba za playoff mogla bi početi već od iduće sezone.

Evo, na zadnjem draftu su prvim pickom izabrali Brycea Harpera, najveći talent generacije, klinca koji će za tri-četiri sezone nakon što prođe sve razine (obzirom da baseball većinu svojih igrača vuče direktno iz srednje, period privikavanja na profesionalizam i uopće sazrijevanje oni prolaze idući od četvrte prema prvoj ligi – samo najveći talenti skrate taj put, a često sama pozicija na draftu nema nikakvoga značenja jer šanse da prvim pickom pogodiš tinejđera koji će postati zvijezda su minimalne) vjerovatno preuzeti ulogu njihovog catchera budućnosti (ili možda čak i neku lakšu ulogu u polju, naime pozicija catchera je prezahtjevna i momčadi u većini slučajeva vrhunskim batterima pronalaze lakše uloge u obrani).

Dok Harper ne stasa (i ako stasa) glavno napadačko oružje bit će Ryan Zimmerman, igrač treće baze koji se zadnje dvije godine nametnuo kao jedan od najboljih u ligi na svojoj poziciji. Zimmerman je njihov prvi izbor od dolaska u Washington, praktički lice franšize. Odnosno, to je bio do ove godine. Kada se prije nekoliko mjeseci iz druge lige u prvu momčad prebacio Stephen Strasburg, za Nationalse je i službeno počelo novo doba.

Kakva ludnice je vladala u cijeloj zemlji oko Strasburga najbolje govori sljedeća izjava nastala u vrijeme LeBronove ''The Decision'' autor koje je jedan novinar (poprilično duhovita stvar, ovo je moja krnja verzija) - sad kada je LeBron konačno odlučio gdje nastavlja karijeru, možemo li se vratiti normalnom životu i bavljenju Strasburgom? Točno se sjećam njegove MLB premijere, bila je u pitanju prva utakmica NBA Finala te sam u pauzama košarke pratio njegov nastup na ESPN America.

Rijetko kada hype opravda očekivanja, ali u slučaju Strasburga bilo je tako. Klinac je u svom prvom MLB nastupu rasturio, izbacivši rekordan broj igrača za prvu utakmicu, odigravši bez greške i pokazavši svoj zavidan repertoar. Strasburg je sa svoje 22 godine već pravi as, uz brzu loptu koja probija granicu od 100 milja na sat, preko fantastičnih change-upa (ravni pitchevi sporije brzine) do ludih krivulja svake vrste, posjeduje i kontrolu i koncentraciju ravnu najvećima.

Gledati igrača s toliko različitih oružja koji ne griješi poseban je doživljaj, samo što nažalost po Nationalse sreća nije dugo trajala – Strasburg je ubrzo počeo osjećati probleme s rukom, a po novome će izgleda morati i na operaciju zbog koje možda propusti i cijelu iduću sezonu.

Međutim, iduća sezona za Washington ionako nije presudna. Oni su u fazi prikupljanja talenta i slaganja momčadi koja bi svoj vrhunac trebala imati za 3-4 sezone. Tada će imati Harpera i Zimmermana u napadu, a obranu će držati Strasburg i još nekoliko potencijalnih all-star pitchera.

Jordan Zimmermann (nije u rodu s Ryanom, a ima i dva n na kraju) izabran je godinu prije Strasburga, ovu sezonu je propustio zbog iste ozljede, a po onome što je prikazao lani u rookie nastupima, trebao bi postati solidan drugi ili treći starter. Drew Storen, ovogodišnji rookie, od prvoga dana planiran je kao budući closer i prvo ime na klupi, a tu je još jedan mladić, Tyler Clippard, trenutni najbolji rezervni pitcher u momčadi, kojega su prije nekoliko godina ukrali Yankeesima iz njihovog dvorišta.

Ima tu dovoljno materijala da se dogodine dođe barem do polovičnog učinka, ali, u slučaju da se sve poklopi, potencijal ove momčadi u nešto daljoj budućnosti je strašan. Kad dodaš još Ovechkina i Johna Walla te izgleda ponovno dobre Redskinse, ispada da vošingtonske zaljubljenike u sport čekaju zlatna vremena.

THE ROSTER OF THREE

The Last Airbender (M. Night Shyamalan, 2010.)

Ili kako su ga naši preveli – ''Posljednji Airbender''. Funny shit. Da, M. Night je opet nadmašio sam sebe – opet je snimio gori film od onoga prethodnoga. Iako, ovaj put mi čak i nije imao nekakvu trash vrijednost, obzirom da je ovo ozbiljni dječji film (koliko tako nešto može biti ozbiljno). A opet, i ''Lady In The Water'' je bio ozbiljan dječji film. Kako god, lijepo je vidjeti da legenda i dalje radi što hoće, snimajući sve skuplje projekte kako mu autorska kvaliteta sve više opada. Iako su neki sumnjali da je ovakav blockbuster znak da se i on prodao te da je postao tek najamnik, očito je iz svakog lošeg dijaloga, svake loše režirane sekvence, da je ovo M. Nightov projekt. Pusti ti posljednjeg zrakosavijača, čovječanstvu treba više ovakvih savijača sistema iznutra, ljudi vjernih sebi ma kako ta vjera bila neopravdana.

The Man Who Heard Voices (Michael Bamberger, 2007.)

Sportski novinar na jednoj zabavi susreće poznatog redatelja te fasciniran njime odlučuje napisati knjigu o radu na njegovom novom filmu. Ne, to nije sadržaj ovoga romana, jer ovo nije roman. Ovo je kratki sinopsis događaja koji su doveli do realizacije ove knjige koja je rezultat višemjesečnog praćenja rada M. Night Shyamalana na filmu ''Lady In The Water'', od konstantnih prekrajanja scenarija do samog snimanja. Film je to koji je definitivno razotkrio M. Nighta kao autora koji nema što za reći, ali kako i ova knjiga uspijeva prikazati, usprkos tome nije riječ o ništa manje fascinantnom liku, čovjeku koji se nakon jednog slučajnog hita stvorenog vlastitim talentom odjednom našao u poziciji u kojoj je svaki dan borba za očuvanje stečenog statusa. Lud, egoista, vizionar, ma što god od toga bio, M. Night nikad nije dosadan.

A Man Under The Influence (Alejandro Escovedo, 2001.)

Jadni Escovedo, taman je snimio ovo remek-djelo od albuma kad se razbolio nakon čega se njegova karijera pretvorila u klasičnu sprdačinu – kolege su mu počele organizirati koncerte i snimati ''tribute'' albume kako bi mu skupili love za liječenje, postao je ljubimac medija koji su uvijek spremni podržati bilo kojeg autsajdera, što mu je odredilo i kasniju karijeru – svaka ploča koju je snimio nakon ove proglašavana je graničnim remek-djelo, a u biti bi se radilo o solidno odrađenom poslu ovog vrhunskog muzičara (doduše, album nakon nazvan ''The Boxing Mirror'' jednako je snažna kolekcija pjesama, samo više u goth tonu, nešto kao teksaški Cave) koji je, eto, imao dovoljno sreće u životu da snimi ovaj vrhunski spoj country balada, americana veselica i uopće žanrovskih momenata duboko nasljonjenih na Parsona i Teksas, ali i na roots rock '80-ih. Ništa originalno, ali svaka sekunda zvuči ultimativno.