ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

21Oct/1315

PACIFIC

Posted by Gee_Spot

CLIPPERS

NAPAD: 112.0 (1.)

OBRANA: 105.2 (12.)

RASPORED: 14.

SCORE: 57-25

THAT WAS THEN

Nakon polufinala Zapada, od Paula i društva očekivalo se da naprave korak naprijed ili barem ponove lanjski doseg, ali ozljeda Griffina ostavila ih je bez šansi protiv Memphisa - momčadi s takvom zadnjom linijom nemoguće se suprotstaviti bez čovjeka na čijoj snazi i post igri u napadu temeljiš sve ambicije.

Međutim, čak i da su nekim čudom opet istovremeno dobili idealne partije od Paula, šutera i visokih kao što je bio slučaj godinu ranije i da su izbacili Memphis, problemi koji ih muče na putu da postanu potpuni izazivač bili su i dalje prisutni i kad-tad bi ih došli glave. Iako su značajno popravili obranu u odnosu na prvu zajedničku sezonu novog rostera, što je bilo vidljivo i u slučaju Jordana i Griffina, ovaj mladi dvojac još uvijek je bio previše sklon mentalnim greškama posebice kada je u pitanju bilo zaboravljanje vlastitog čovjeka nakon pomaganja.

I dok je razvijanje centarske linije dugotrajan proces tijekom kojega je svaki napredak hvale vrijedan, problem je predstavljala potpuna suša koja bi nastala nakon što bi na parket poslali rezerve, što se događalo češće nego bi željeli zbog nesposobnosti Jordana da realizira slobodna. Lamar Odom, koji je najbolji primjer toga što vam može napraviti pogrešan odabir žene, više nije bio ni sjena onog nekadašnjeg igrača, ali to je bilo isključivo vidljivo u napadu gdje je doslovno bio igrač manje. Obrambeno je pak svojom dužinom i pokretljivošću odrađivao odličan posao kao treći visoki, ali i tu se javljao problem - zadnja linija s njim i Griffinom, koja je praktički bila najbolji izbor u zadnjih 5 minuta, nije imala centimetara za čuvati reket na potrebnoj razini.

THIS IS NOW

Nakon što je od prvog dana bio pod pritiskom sa svih strana, Del Negro je dobio nogu. Sad, možemo pričati o tome da se radi o nezasluženom otkazu obzirom da je izvukao dosta iz onoga što je imao na raspolaganju i da je žrtva spleta okolnosti, ali, obzirom da je dobrim dijelom sam sudjelovao u slaganju rostera, odgovornost je očita. Uostalom, iako Del Negro nije toliko loš trener koliko kolektivno vjerujemo da jeste, izvjesno je da nije top klasa – sumnje u njega upravo i proizlaze iz toga što je, vodeći stvarno kvalitetne momčadi, često vukao potpuno blesave poteze.

Poanta je da pravi as na klupi iz momčadi može izvući još više od onoga što pojedinci na okupu daju po defaultu, a Del Negro, čiji sistem u obrani, a posebice u napadu, nije baš bio jasan, je očito dosegao svoj plafon. I tu na scenu stupa Rivers – da li je on taj trener koji će svemu dati smisao, to ćemo tek vidjeti obzirom da je za ono što je postigao dobrim dijelom dužan zamislima revolucionara Thibodeaua i GM-a Aingea, ali svakako se radi o potezu koji je trebalo povući kad se već ukazala prilika.

Implementacija nove obrane svakako bi trebala pomoći da Griffin i Jordan konačno naprave taj završni korak jer obojica imaju noge za igrati ultra-pokretnu i ultra-agresivnu hibridnu zonu, ali pitanje je koliko će taj proces privikavanja na nove uloge trajati – nije lako preko noći izgubiti navike poput Griffinove igre na petama s jednim okom uvijek usmjerenim prema potencijalnoj kontri ili Jordanovog hvatanje blokada i zaboravljanje šire slike iza leđa.

Također, neće biti lako održati obranu na razini bez pomoći klupe, a ta klupa će i dalje imati važnu ulogu obzirom da Jordan sigurno nije preko ljeta naučio pucati slobodna. Tko će ove godine biti Odom? Mullens i Jamison sigurno ne – iako dovedeni da donesu stretch opciju u rotaciju, ni jedan neće biti u stanju braniti ništa, a činjenica da je Hollins jedini čovjek na klupi sposoban zaigrati peticu dovoljno govori - zamislite tu situaciju kada Rivers bude trebao zaustaviti protivnika i onda se okrene i ugleda Hollinsa kao jedinu opciju koju može ubaciti na parket da bi izbjegao namjerne prekršaje na Jordanu. Del Negro je u odnosu na ovakvu rotaciju imao pravo blago na raspolaganju, a ovakav nedostatak talenta teško da može sakriti ikakav sistem.

Nemam pojma kako nikome nije palo na pamet uložiti u poštenog veterana koji igra obranu, ali znam da je to glavni razlog zašto im sistem predviđa popriličan obrambeni regres i zašto treba očekivati da tijekom sezone nekakvim tradeom isprave taj propust misle li napraviti korak naprijed kao franšiza.

Ostatak momčadi pak ostaje na visokoj razini, s napadačkim potencijalom koji bi mogao donijeti povijesne rezultate. Paul i Griffin su već odavno nezaustavljivi, što sve oko njih čini korisnijima nego jesu – u bilo kojoj drugoj ekipi Jordanovo trpanje otpadaka i Crawfordova 1 na 5 košarka odvijali bi se u puno težim okolnostima, ali, s prostorom koji suigračima ostavljaju CP3 i Blake, svatko u Clippersima može imati napadačku sezonu karijere.

Tu na scenu stupaju fenomenalna pojačanja poput Redicka i Dudleya, koji će uz dva takva nesebična asistenta i kreatora briljirati u spot up rolama. Ako su bili u stanju prošle sezone u jednom Orlandu i Phoenixu svojim prisustvom na parketu činiti razliku između prosječnog i lošeg napada, možete misliti kako će tek biti učinkoviti u puno manje odgovornim ulogama.

Rivers će tako na raspolaganju imati petorku s 5 izuzetno učinkovitih igrača čiji talenti se idealno nadopunjuju i doda li kojim slučajem Griffin šut s poludistance i tako dodatno raširi reket, ovo može biti navala sposobna dobrim dijelom sakriti obrambene minuse.

Ali, problem je što ih nikada neće moći maskirati u potpunosti, bez obzira koliko snage Collison sačuvao Paulu i usprkos tome što Barnesova i Dudleyeva energija na boku mogu maskirati manjak klasičnog stopera. U prvoj godini nove ere tako ne treba očekivati čuda, ali upravo u tome i jeste stvar – ovo je tek prva godina ovog poboljšanog i renoviranog projekta, a dobra vijest je da će u iduće 2-3 imati dovoljno prilika dodati ono što im nedostaje i tako zauzeti poziciju rasnog izazivača.

PLUS

Iako su Clippersi i lani bili top 10 tricaška momčad s izuzetnim doprinosom Butlera iz kuta, nikad boljim Barnesom i razigranim Crawfordom, najgora tricaška sezona Paula u karijeri, nesposobnost Bledsoea da redovno zabija tricu i gomila minuta potrošena na Greena, koji je doslovno uzimao samo širom otvorene šuteve, limitirali su njihov potencijal.

Dodatak Dudley i posebice Redicka, koji je potpuna suprotnost Greenu zbog stila igre u kojem se stalno otvara i traži loptu umjesto da samo sjedi u kutu, trebao bi ih lansirati u sam vrh, među Rocketse, Knickse i Heat, a povratak Paula na prijašnje postotke trice, uz standardan doprinos Barnesa i Crawforda, dodatno će ih potvrditi kao šutersku kremu lige.

Clippersi će dobivati utakmice s 5 inspiriranih šuterskih minuta, što je ogromna stvar ako vam je jedan od ciljeva konzerviranje energije za playoff. I još važnije, ako želite izbjeći igrati bitne obrambene sekvence u završnicama.

MINUS

Već više puta spomenuta tanka rotacija pod košem. S tim da će Jamison i Mullens biti i potencijalni minusi u napadu – svaki šut za tri koji uzmu oni umjesto nekog od bekova ili krila bit će obično pišanje u vjetar.

WARRIORS

NAPAD: 106.3 (15.)

OBRANA: 105.0 (11.)

RASPORED: 12.

SCORE: 45-37

THAT WAS THEN

S Curryem u komadu veći dio sezone i s fenomenalnom klupom predvođenom Jackom i Landryem, Golden State je uspio zabijati dovoljno redovito da se uključi u borbu za playoff, a ono što ih je tamo definitivno gurnulo bila je - obrana.

Jackson je ekspresno nadogradio napadačke talente Currya, Thompsona i Leea obranom po uzoru na učitelja Popovicha, sa zonom oko boxa, kontrolom skoka i brzim i, što je još važnije, redovitim istrčavanjima prema šuterima. Istina, u praksi je obzirom na neiskustvo, manjak fizikalija na vanjskim pozicijama i uopće profil igrača to branjenje šuta poprilično štekalo, ali Warriorsi su i bez Boguta, koji je opet najveći dio sezone proveo na štakama, sasvim solidno čuvali reket, što je dovelo do toga da nakon dugo vremena u Zaljevu gledamo prosječnu obranu.

Kao bonus na solidnu sezonu stigao je i show protiv Denvera u kojem su sličnog limitiranog protivnika, koji nije bio u stanju kazniti njihove slabosti u branjenju trice, potpuno razmontirali, a onda su pokazali zube i protiv Spursa na leđima Boguta koji je u pravom trenutku odigrao najbolji niz utakmica u sezoni. Naravno, taj niz se prekinuo novom ozljedom usred serije, ali Warriorsi su dali naznake potencijala kojega imaju kad su u top formi (ili barem blizu nje, obzirom da su igrali bez Leea koji je na startu playoffa ozlijedio kuk).

THIS IS NOW

Zbog ugovora Biedrinsu i Jeffersonu nisu bili u poziciji vući ekstra poteze ovoga ljeta, stoga je dovođenje igrača Iguodalina ranga u takvoj situaciji istinsko remek-djelo upravljanja franšizom. Osim što im se posrećilo da su Utah i Denver voljni sudjelovati u ovakvom tradeu, Warriorsi su s Iggyem riješili najveći obrambeni problem prošle godine, a to je curenje na perimetru – ako je u Denveru, koji je bio bez ikakve smislene zadnje linije, Iggy bio u stanju napraviti razliku na obrambenom dijelu parketu, možete misliti kako će djelovati na jasan sistem s pravim centrom iza leđa.

Golden State se tako pomalo pretvara u tradicionalnu playoff momčad koja se oslanja na obranu, dok istovremeno u napadu igraju run and gun s bekovima bez savjesti koji imaju slobodu potegnuti kad žele i od kuda žele. Lakoća kojom Curry sebi onim korakom unazad kreira šut i domet koji ima u ruci, čine njihovu verziju košarke izuzetno lakom i ugodnom za gledanje, ali kao i uvijek stvari su daleko od idealnih.

Glavni razlog zašto sistem nije uvjeren da Warriorsi mogu ponoviti lanjsku napadačku prezentaciju, a kamoli napraviti korak naprijed, je prije svega gubitak moćne klupe – Jack i Landry nisu bili samo igrači koji održavaju rezultat, oni su često bili ti koji stvaraju prednost protiv slabije konkurencije i njihov gubitak neće nadoknaditi sumnjivi rotacijskih tipovi poput Douglasa i Speightsa. Obojica će zbog dužine za poziciju biti korisniji u obrani, što je svakako još jedan mali plus u toj sferi igre, ali bez iskre s klupe napad će još više ovisiti o Curryevim čarolijama.

Problem će dodatno potencirati to što će dobar dio Jackovih minuta pripasti Iggyu koji je all-round zvijer dok god od njega ne tražite da redovno zabija otvorene šuteve. Naravno, on svojim playmakerskim kvalitetama može omogućiti više spot up situacija Curryu, ali nije da ovome itko treba kako bi mu namjestio lagan šut. Uglavnom, način na koji će Jackson miksati rotaciju na boku i kako će koristiti Iggya, Thompsona i Barnesa, dobrim će dijelom odrediti njihovu sudbinu. Kao što vidimo u predsezoni, to još ni njemu samome nije jasno.

Pod košem pak stvari izgledaju bolje nego lani, što bi moglo pomoći smanjiti rizik od značajnijeg napadačkog regresa. Lee je odličan u ulozi point-forwarda s lakta i to je nešto što će Jackson zasigurno potencirati ne bi li iskoristili Iggyevo kretanje bez lopte i kako bi Curryu omogućio što više lakih pozicija za šut (ili je bolje reći još lakših obzirom da tom manijaku ni zabiti preko direktnog utrajanja nije problem), ali najveći plus je Bogut koji odavno nije izgledao ovako spremno, što je prvenstveno dobra vijest za obranu, ali i za napad – iako nije sjajan realizator u sredini, Bogutova sposobnost da odigra više uloga u napadu, od razigravača do šljakera, daje dodatnu opciju Jacksonu da se igra s flex akcijama i da vrti napade kroz rogove do iznemoglosti (istina, već nakon nekoliko utakmica predsezone opet su ga stisla leđa, ali to je kronična boljka s kojom se da živjeti, za razliku od lanjskih lomova koji su ga potpuno udaljili od parketa).

Warriorsi tako nastavlju gdje su stali, s tim da je ova godina ključna jer o njenom ishodu ovisi odluka o tome kako dalje – jezgra je tu, a pokaže li se Bogut sposobnim odraditi svoj dio posla i zaradi li novi ugovor, potrebne su samo određene sitne korekcije (prije svega klupe), kako bi se iz nje jednoga dana razvio i pravi izazivač. Pokaže li se pak da takav put leži na previše staklenim nogama (da ne kažem staklenim zglobovima), Warriorse čekaju zanimljive odluke obzirom na manjak fleksibilnosti čak i ako ne produže s Bogutom uz nove ugovore Thompsonu i Barnesu koji im vise nad glavom.

PLUS

Odigra li Curry količinski na lanjskoj razini i prenese li Barnes onu playoff formu u svoju drugu sezonu, teoretski pad napadačkog učinka dobrim dijelom se može anulirati. Nisu Jack i Landry toliko dobri koliko ih je Jacksonov sistem rotacija takvima učinio – s malo imaginacije i puno rada, Golden State je u stanju imati top 10 napad, što će uz napredak obrane u koji uopće ne treba sumnjati (osim ako Bogut opet propusti više od pola sezone), biti sasvim dovoljno za mirnu plovidbu po divljem Zapadu.

MINUS

Treba li svake godine ponavljati iste priče o krhkosti Currya i Boguta? Uz neke sitne smetnje sa gležnjevima, Curry je lani od početak do kraja izgledao vrlo solidno, ništa manje ili više načet od prosječnog NBA igrača, tako da se više nema smisla vraćati na ono što je bilo prije – čak i ako ima kronične probleme, očito je kako se naučio nositi s njima i kako mu ni malo ne smetaju da bude vrhunska prva opcija.

Bogut je pak playmaker u obrani i za ovu momčad, a posebice za njen plafon, ima istu vrijednost kao i Curry. Njegova medicinska povijest donosi puno manje razloga za optimizam, dakle ovisnost o ovakva dva igrača nije idealna, ali nije ni najgore što vam se može dogoditi.

Tako da bih ipak istaknuo potencijalno jalovu klupu kao problem broj jedan. Jackson je dobio dovoljno tijela da u sredini obrambeno životari (Ezeli je out, ali u perspektivi s njim i O'Nealom u stanju su preživjeti i duži period bez Boguta), dok napadački tu nemaju čovjeka koji može voditi igru osim ako Barnes ili Thompson ne polude u roli šestog čovjeka. Sve ovo jasno ocrtava status momčadi koja još nije spremna za borbu s velikim dečkima.

KINGS

NAPAD: 106.2 (16.)

OBRANA: 110.1 (29.)

RASPORED: 7.

SCORE: 32-50

THAT WAS THEN

S mogućnosti preseljenja nad glavom, vlasnicima bez novca i trenerom i GM-om svjesnima da neće preživjeti sezonu, Kingse je čekala još jedna godina bez plana i cilja, osim ako ciljem ne bi smatrali pokušaj da nakon 4 bezuspješne kampanje konačno prođu granicu od 30 pobjeda.

Naravno, usprkos pristojnoj razini talenta, ni to im nije pošlo za rukom zbog nedostatka ikakvog obrambenog sistema i činjenice da trener Keith Smart nije uspostavio nikakav autoritet nad momčadi koja je u svakom pogledu igrala stihijski i neorganizirano.

Ipak, problem Kingsa nije bio samo u tome što nije postojala nikakva struktura od vrha do dna organizacije, već što je taj diletantizam rezultirao i rosterom koji ostaje u nasljeđe novoj upravi. Kada momčad toliko godina bira pri vrhu drafta, za očekivati bi bilo da se barem može nadati razvoju mladih igrača, ali Kingsi su i tu ostali nedorečeni.

Njihovi biseri Cousins i Evans pokazivali su ogromne rupe u igri 5 na 5, što je bio očit znak da se s njima loše radilo, a ostali visoki pickovi poput Jimmera i Robinsona nisu pokazali ništa. Upravo je Robinson primjer nedostatka analitike prilikom donošenja odluka, Kingsi su na draftu jednostavno uzeli najzvučnije ime bez da su razmišljali o tome kako takvog igrača uklopiti u postojeću momčad. To što su ga tijekom sezone zamijenili za igrača poput Pattersona koji stilom igre puno bolje odgovara uz Cousinsa katastrofalno je priznanje pogreške prilikom kojega se napravila još veća pogreška – takav visoki pick ne bacaš tek tako za igrača zadatka, bez obzira što možda ni Robinson nikada neće biti ništa više.

I tako su Kingsi u svom stilu konstatno radili jedan korak naprijed, a tri unatrag, sve dok se konačno nije završila sapunica oko ostanka u Sacramentu i dolaska novih vlasnika, što bi konačno trebalo označiti prekretnicu.

THIS IS NOW

Novi inteligentni vlasnik (braću kojima je tata ostavio dolare da ih spiskaju mijenja tehnološki genij koji je put do milijuna počeo sa 100 dolara u džepu), novi inteligentni GM (dinosaura koji je odavno prestao pratiti trendove mijenja do jučer desna ruka GM-a godine Ujiria zadužena za pravo, ekonomiju i analitiku) i novi inteligentni trener (nije ni Smart bio bezvezan, jednostavno nije imao sreće, ali Maloneov pedigre je mnogo bolji - od rada s Jeffom Van Gundyem preko obrana koje je pomogao složiti u Clevelandu u eri James do lanjskog preporoda Warriorsa za kojega su zaslužne i njegove ideje) potrudit će se da ova franšiza konačno dobije okvir.

To je proces koji se neće dogoditi preko noći, ali uz sve promjene možda će konačno imati šanse ove sezone uhvatiti tih 30 pobjeda. Randive i D'Alessandro odlučili su pružiti povjerenje Cousinsu uvjereni kako je dobrim dijelom za njegovo stajanje u mjesto bio kriv kontekst, što je izuzetno hrabar potez za dva tako racionalna tipa, ali nije da su imali previše izbora u ovom trenutku – Cousins je klasa do kakve bi u ovoj fazi teško mogli doći kroz tržišnu utakmicu, a pitanje je kada će opet postati dovoljno dobri da počnu privlačiti slobodne igrače.

Odluka da se fokusiraju na Cousinsa značila je kraj Tyrekea Evansa, za kojega su dobili kvalitetnog playa u Greivisu Vasquezu i dovoljno prostora da potpišu Landrya, čovjeka oko kojega je Malone mislio posložiti drugu postavu kao što je to napravio u Oaklandu. Daleko od toga da se radi o potezima koji mijenjaju smjer franšize, ali, gledajući važnost Jacka i Landrya godinu ranije za igru Warriorsa, Malone je itekako bio svjestan prednosti koji možete ostvariti s dva dokazana napadača na klupi.

Nažalost, Landry je zbog problema s kukom otpao na pola sezone, a tu na scenu stupa dubina Kingsa pod košem, gdje uz Cousinsa novi trener ima na raspolaganju uvijek pouzdanog back-up visokog Thompsona i pick & pop talente Pattersona koji po lani viđenom odlično pašu uz Cousinsa. Ni jedan od njih nije prava petica koja može zatvoriti reket, ali svi su dovoljno pokretni i čvrsti da se uklope u zonu, s tim da će do povratka Landrya rolu četvrtog visokog igrati žilavi Hayes čiji IQ i požrtvovnost će Malone definitivno znati bolje koristiti nego Smart.

Tu Malone ima dovoljno pijuna za napraviti korak naprijed, dok problem ostaju bokovi. U potrazi za stoperom angažirali su svestranog braniča Mbah a Moutea, ali ostatak rotacije na vanjskim pozicijama bit će puno teže staviti u korisnu situaciju. Vasquez i Thomas su apsolutne rupe na poziciji, prvi zbog sporosti, drugi zbog minijaturne građe, a rookie McLemore i Thornton prije svega su gunneri i usprkos razlici u godinama donose sličan neupotrebljiv obrambeni profil, što znači da će mogući pomaci biti sitni, posebice ako zbog minusa svih spomenutih Malone i dalje bude koristio Salmonsa.

Sistem, doduše, nema ni malo povjerenja u sposobnosti Kingsa da se poprave, ali tome je tako zbog nemogućnosti da u formulu na objektivan način ubacimo Maloneov doprinos i tezu kako je nerealno očekivati da Cousins opet odigra jednako loše u defanzivi i pod novim trenerom. Ili nije?

PLUS

S Cousinsom na laktu, Thorntonom i Pattersonom uokolo i dva solidna pick & roll playa uvijek u blizini, napad Kingsa bez problema bi mogao ponoviti lanjski učinak. Bez Landrya i s više Mbah a Moutea neće ga biti lako nadmašiti, ali u ovakvoj diviziji bit će barem prostora za hvatati zrak, posebice ako McLemore pokaže da nije izabran samo na račun imena u pravoj maniri Kingsa, već donese nešto od one tranzicijsko-šuterske energije s Kansasa (za razliku od također s Kansasa pristiglog Robinsona, ovogodišnji rookie imat će puno lakši posao zbog pozicije koja zahtijeva puno manje rada i koju je puno lakše uklopiti, posebice u novom kontekstu u kojem bi se trener čak i mogao potruditi raditi s njim na prilagodbi novim okolnostima).

MINUS

Svaka čast novostima koje će donijeti Malone, ali u ovom klubu sve ovisi o DeMarcusu. Ne uhvati li se on posla i ne prigrli li novi smjer i odgovornosti koje on donosi, Kingsi će stajati u mjestu. Promijeni li stil igre i počne više koristiti dobre stvari (snaga, skok, pregled igre, raznovrsnost u napadu) i rješavati se loših (igranje obrane rukama umjesto nogama, uzimanje loših šuteva s poludistance), Kingsi mogu napredovati u oba smjera, a posebice u obrani. Tu nikakve velike mudrosti nema, on je centar ove momčadi i figurativno i doslovno, vrijeme je da se tako počne i ponašati – u tom slučaju 30 pobjeda doći će lakoćom.

LAKERS

NAPAD: 105.7 (19.)

OBRANA: 109.8 (27.)

RASPORED: 5.

SCORE: 30-52

THAT WAS THEN

Kakav spektakularni debakl je bila prošla sezona, baš pravi holivudski. Znam, znam, svima nam je bilo jasno da se previše toga moralo poklopiti da Lakersi odu do kraja, ali opet, tko je mogao vjerovati da se toliko toga može poklopiti da odvede stvar u potpuno krivom smjeru, zar to nije bilo gotovo jednako statistički nemoguće kao i onaj super-pozitivan scenarij koji ih je vidio na vrhu?

Od ozljede Nasha tijekom trening kampa do činjenice da ni on ni Gasol tijekom cijele sezone nisu uhvatili formu zbog stalnih problema s ozljedama i godinama, preko Howardove slabije forme nakon povratka od operacije leđa do Kobeovog stradavanja na samom kraju, sezona Lakersa je stvarno izgledala poput sapunice u kojoj jedan šokantan zaplet zamjenjuje drugi, a sve kako bi se prekrila plićina karaktera i priče.

Što smo zaboravili? Otkaz Mikeu Brownu nakon što je ovaj odradio trening kamp uglavnom radeći na implementaciji sistema koji je, navodno, trebao omogućiti svim zvjezdama jednak pristup lopti, što su i Kobe i Dwight brzo maknuli s dnevnog reda. Pa dovođenje Mikea D'Antonia umjesto Phila Jacksona i to u momčad koja nije imala ni upola problema s napadom koliko s obranom. Da ne spominjemo činjenicu kako Kobe nije bio ni najmanje spreman prepustiti Dwightu bilo kakvu važniju ulogu u momčadi bez borbe na život i smrt, na što potonji, navikao da se svijet vrti oko njega u Orlandu, definitivno nije bio spreman.

Uostalom, dovoljno je već rečeno o Lakersima da još jedan sažetak nije potreban. Prošla sezona je bila dno karijere za četiri košarkaška velikana (dobro, možda nije za Kobea koji je svoju kvotu brojki uredno popunio) i kao njen krajnji rezultat neće se pamtiti sramotni nastup u playoffu protiv Spursa, koliko činjenica da ih je koštala gubitka franšiznog centra.

THIS IS NOW

Howard je pobjegao što dalje od Kobea, prema Houstonu u kojem ga čeka Hardenov puno blaži ego, ego koncentriran na igru puno više nego na borbu za vlast (nije na odmet što je tamo i momčad sposobna boriti se za vrh za razliku od rostera na kojem velikim slovima piše "rebuilding"). To Lakerse ostavlja bez jedinog čovjeka koji je držao obranu na okupu, s istom kolekcijom gerijatrije i rubnih NBA igrača kao i lani, samo dodatno "pojačanih" ovoljetnim akvizicijama u maniri najboljih GM-ova '90-ih. Ne kažem da podatak kako su Lakersi jedina NBA franšiza koja nije imala ni jednog akreditiranog predstavnika na zadnjoj Sloan konferenciji mora nešto značiti, ali recimo da bi se dala povući poveznica između tog podatka i angažmana igrača poput Wesa Johnsona i Chrisa Kamana.

Dok je Kupchak tako više zabavljen udobrovoljavanju agenata nego skautiranju igrača, što nije nužno pogrešan pristup jer će mu upravo oni pomoći sutra dovesti nove zvijezde u Los Angeles, Lakersi se nalaze na raskrižju – era Kobea Bryanta je, kolikog god to ne žele priznati iz jasnih marketinških razloga, gotova i novo krcanje rostera igračima poput Nasha i Gasola nema smisla, ali pitanje je koliko se eventualni rebuilding uklapa u profil najpoznatijeg košarkaškog kluba na svijetu.

Obzirom na stanje rostera i nepoznanicu oko Bryantova povratka i forme, činjenica je kako Lakersi ove sezone imaju idealnu šansu uhvatiti jeftini mladi talent na rijetko kada bogatom draftu i tako brzinski odraditi važan dio rebuildinga, ali nekakvo spajanje nove i stare generacije čak ni u slučaju jack-pota u lutriji neće proći iz čisto logičnih razloga.

Jednostavno, i Nash i Gasol i Kobe su prestari da bi na nogama dočekali kako ih nova nada odvodi nazad u bitne utakmice, stoga je jedini razuman rasplet ove priče rasturiti sve na kraju sezone. Kada izbrišu Kobea i Gasola iz knjiga, Lakersi praktički ostaju samo s Nashovim ugovorom i mogu krenuti iz početka, s novim talentima i gomilom novca na raspolaganju, što je uvijek dobra stvar kada ste Lakersi. Mogu dio tog prostora potrošiti i opet na Kobea ako ih puca sentimentalnost, ali poanta je da im se otvara samo takva prilika odraditi smjenu generacija gotovo bezbolno, u par godina, prije nego se opet vrate u konkurenciju za puno ozbiljnije stvari.

I sve bi to bilo sjajno da ne postoje dvije prepreke. Prva je očita, radi se o picku kojega godinu nakon ove duguju Sunsima, što bi mogao biti razlog da se nakon jednog izleta u lutriju opet pokušaju nakrcati dostupnim veteranima i loviti playoff (što u njihovom slučaju može proći jer svi slobodni igrači žele u Kaliforniju). Druga je ta što nakon dugo, dugo godina, praktički od kada je pokojni Jerry Buss kupio franšizu, imamo razloga sumnjati kako su Lakersi sposobni odraditi bilo kakav veliki plan, a taj razlog se zove Buss junior. Kao i Dolanovo mladunče u New Yorku, ovaj tip dokazuje da jabuka pada poprilično daleko od stabla, što znači da postoji poprilična bojazan kako bi od Lakersa mogao napraviti nove Knickse. Javna je tajna da Kupchak danas praktički nema ovlati kakve bi GM njegova profila trebao imati i da se junior previše petlja u košarkaške odluke, što obično ne završava dobro.

S takvim problemom iznad glava, Lakersi će nekako pokušati progurati kroz ovu sezonu dok čekaju što su doktori u Njemačkoj smislili za Kobeovu tetivu. Normalan čovjek s takvom ozljedom i u tim godinama u ovoj sezoni ne bi uopće trebao zaigrati, ali recimo da Kobeova "nenormalnost" znači kako ćemo ga ipak vidjeti na parketima negdje u drugoj polovini sezone.

Lakersi bi do tada već trebali biti debelo ispod playoff crte, što će Kobeu dodatno olakšati povratak u formu i rušenje svega što je D'Antoni do tada napravio s napadom. D'Antoni, koliko god zadnjih godina bio laka meta za ruganje, zna što treba napraviti da napad čak i s ovakvim igračima funkcionira solidno, ali problem je što fino kretanje lopte ovaj put neće donositi rezultate, a znamo da su oni jedini bitni.

Zdraviji Nash i Gasol će pomoći, a Meeks, Young i Farmar šuteri su kakve će moći uklopiti u rotaciju. Problem je pak sve ostalo. Pod košem opet fali i ljudi i talenta koji bi se uklopio u trenerove zamisli. Koliko je diletantski složen ovaj roster dovoljno govori podatak da Lakersi nisu pronašli solidnu stretch opciju koja bi omogućila korištenje Gasola na petici što bi bilo idealno za D'Antoniev sistem. Ovako, čovjek će morati posezati za kombinacijama s Kamanom ili Hillom kao drugim visokim uz Paua, što će obranama dodatno olakšati posao u zaustavljanju slash & kick akcije.

S tim da ništa bolje nije ni na bokovima. Dok čekaju Kobea, tipovi poput Meeksa i Younga natjecat će se u uzimanju loših šuteva, a prinove poput Johnsona i Henrya tu su da se vidi može li im se spasiti karijera više nego da pomognu.

Situacija je donekle podnošljiva jedino na playu gdje Nash i Farmar donose stabilnost, a tu je i Blake koji će zbog spot up kvaliteta zasigurno dobiti poneku minutu i na boku. Uglavnom, ovdje pričamo o lošem spoju talenta i sistema, što će biti dodatno naglašeno lošim okolnim kontekstom, odnosno medijima i navijačima koji neće imati previše strpljenja za uigravanje napada dok obrana pušta na sve strane.

PLUS

Gasol je u zadnjoj godini, navodno je spreman i to bi moglo značiti da će igrati toliko dobro da natjera neku ozbiljnu momčad da posegne za njim i prije ljeta. Nadamo se da će se nešto slično dogoditi i s Nashom jer će biti stvarno muka gledati ovakve dvije legende u ovako lošem okruženju. Postoji opcija i da je Jordan Hill dodao šut s poludistance, što bi svima olakšalo život, a njega pretvorilo u igrača za kojim bi se također probudio interes neke momčadi kojoj nedostaje skakački faktor pod koševima. Lakersi ionako nemaju potrebe držati ih u blizini ako misle izvući maksimalnu korist od lutrije.

MINUS

Teško je i zamisliti koliko ova obrana može biti loša. Sistem je optimističan, ako 27. mjesto možemo nazvati optimizmom, ali pitanje je koliko je zadnjih linija obrane u stanju biti lošije od ovoga što će Lakersi nuditi - Kaman je u fazi karijere kada bi mu bolje bilo promijeniti ime u O'Kamenjen, Gasol će se ionako minimalno trošiti na krpanje rupa radi značaja u napadu (a nije da će mu stopala dozvoljavati pretjeranu aktivnost), a Hill ima skočnost i energiju, ali ne i dužinu i IQ da čisti ispred njih dvoje, a posebice iza ovakve vanjske linije nesposobne stvoriti ikakav pritisak. A nije da će D'Antoni ionako previše pažnje posvećivati igri na tom dijelu parketa.

SUNS

NAPAD: 102.2 (28.)

OBRANA: 109.9 (28.)

RASPORED: 2.

SCORE: 22-60

THAT WAS THEN

Ključni događaj zbio se tijekom ljeta kada je Steve Nash odlučio kockati se s Lakersima i kada su Sunsi ostali bez igrača oko kojega su izgradili identitet. Izmisliti novi u hodu nije bilo lako, posebice kada je u pitanju talentom tanak roster okružen upravom bez vizije i bez dugoročnog trenerskog rješenja, ali, ako ništa drugo, barem su konačno mogli krenuti u rebuilding.

I dok se poslu oko prikupljanja pickova nema što prigovoriti (uz tri picka iduće sezone imaju i onaj Lakersa za dvije godine), prikupljanje talenta nije baš prošlo najbolje. GM Blanks platio je glavom zbog vjere da se isplati pokušati s Beasleyem, koji je bio uvjerljivo najgori igrač prošle godine zbog svoje sposobnosti da stilom igre sroza učinak u oba smjera do neslućenih razmjera, a ni dovođenje drugog brata Morrisa za pick druge runde nije baš imalo smisla obzirom na gomilu sličnih igrača na rosteru.

Sunsi su tako praktički gurali samo zahvaljujući energiji Jareda Dudleya i povremenoj inspiraciji Gorana Dragića, a mislim da je to samo po sebi dovoljno tragična rečenica i da dodatna objašnjenja nisu potrebna.

THIS IS NOW

Za početak karijere glavnog trenera Jeff Hornacek vratio se u Phoenix gdje je prije skoro tri desetljeća započeo i sjajnu igračku priču. Stigao je i novi GM, još jedan mladi analitički um iz krila Dannya Aingea, ali ostaje problem prisustva Roberta Sarvera, vlasnika čija financijska situacija ozbiljnu miriše na novi slučaj ala Maloof, kao i njegove desne ruke direktora Babbya, propalog agenta. Ne bude li se potonji dvojac previše petljao, a to je teško izbjeći ako ti je trošak važniji od rezultata, dva početnika bi mogla opravdati svoj angažman, iako je realniji rasplet onaj po kojem će ih NBA žrvanj samljeti i ispljunuti.

Sunsi naime tek ulaze u drugu pravu godinu rebuildinga, ali još nemaju ni mladog talenta na koji mogu računati u budućnosti, a niti previše prostora na salary capu ove ili iduće sezone. U Gortatu imaju ugovor koji mogu pretvoriti u nešto korisnije za budućnost, a ni Dragića nije nemoguće negdje trejdati, ali to su im praktički jedini resursi – zadnje dvije godine u lutriji uglavnom su riskirali (Marshall i Len), mladi igrači koje su prikupili uglavnom su rubni NBA talent (braća Morris, Plumlee), a Eric Bledsoe, koji jedini u ovom trenutku donekle odgovara ulozi budućeg člana jezgre, već dogodine će tražiti novi ugovor.

Sunsi imaju dovoljno prostora na capu u godinama koje dolaze i mogućnost čak tri picka prve runde dogodine (s tim da se radi o pickovima Pacersa i Wolvesa, dakle vrlo velika je mogućnost da samo onaj njihov bude lutrijski), ali čak ako i za potrebe ovog posta zaključimo kako je Bledsoe budući nositelj i kako bi Len također mogao biti član petorke, jasno je kako bi kroz iduće dvije godine sve, pa i cap, trebalo biti podređeno raznim transakcijam dok Phoenix prikuplja talent kroz visoke draft pickove.

U ovoj situaciji potpunog rebuildinga važnije će biti promatrati što će se dogoditi s Gortatom i Dragićem (obojica mogu biti od koristi nekoj playoff momčadi kojoj nedostaje combo s klupe ili treći visoki) i kako će Bledsoe reagirati na puno veće ovlasti (uspije li u ovom kontekstu ostati na sličnoj razini bez dodatnog pada šuterske učinkovitosti i bez dodatnog povećanja broja izgubljenih lopti, mogu biti zadovoljni) nego gledati ih u akciji, dakle bit će dovoljno pratiti vijesti.

Ako se pak netko odluči gledati ih u akciji, onda treba obratiti pažnju na to kako će Hornacek raspodijeliti minute među bekovima. Čovjek, logično, najavljuje brzu igru s dva playmakera što je idealno obzirom da Bledsoe nije klasični razigravač, ali, ruku na srce, nije to ni Dragić, što znači da ćemo gledati uglavnom njihovo napucavanje u iso situacijama. Ostatak napada činit će povremena screen igra s Gortatom te trice braće Morris i povratnika Fryea.

Ovaj nije dovoljno za kvalitetan NBA napad, a ništa bolja neće biti ni obrana. Osim Bledsoeva presinga koji bi od prvog dana trebao biti najveće oružje uopće, nema tu igrača koji može odigrati obranu na boku osim energičnog Tuckera, a Gortat, iako solidan centar, nije igrač koji može 30 i više minuta igrati playmakera u obrani i zapovjednika u sredini. Solidan je u rotacijama i 1 na 1 akciji, ali to njegovo solidno ne može biti dovoljno pored ovako neiskusnih i jednostavno nekvalitetnih partnera (njihovi krilni centri su posebice tragični, Markieff Morris je valjda najtromiji visoki u ligi, a ni brat mu Marcus i Frye nemaju baš NBA fizikalije).

Uglavnom, slijedi u najboljem slučaju repriza prošle sezone ako Hornacek stvarno ostvari nešto bolji učinak brzinom u napadu i obrani, odnosno ako Bledsoe ponovi Dudleyevu lidersku rolu. U najgorem slučaju, samo će Sixersi biti negledljiviji.

PLUS

U teoriji, Sunsi imaju dobru zalihu pickova koja bi uz malo sreće (raspad Wolvesa, nesposobnost Lakersa da se pojačaju iduće sezone) mogla donijeti solidnu količinu talenta kroz iduće dvije godine. Uz cap koji se lagano otvara također negdje u to vrijeme, nema sumnje kako će ova momčad imati šansu vratiti se u život, doduše u nešto dužem periodu nego što bi bilo idealno.

MINUS

U praksi, sve je to na staklenim nogama. Razloga za vjerovati u njihovu upravu nema, a relativno brzi povratak mogao bi biti stopiran nekim glupim potpisom nepotrebnog veterana. Kao da ovisnost o sreći nije dovoljna muka, tri-četiri sezone konstantih poraza mogle bi natjerati Sarvera da na silu pokuša doći do rezultata kako bi zadržao vrijednost franšize, a time i svog vlastitog osiromašenog tekućeg, što nikada nije dobro za dugoročne planove.

13May/134

DAY 22 – HERE TO STAY

Posted by Gee_Spot

SPURS @ WARRIORS

Kao odgovor na visoki dvojac San Antonia koji je bio presudan u prethodnoj utakmici, Jackson je pripremio petorku s Bogutom i Landryem, koji su tako zajedno startali tek drugi put u ovom playoffu. Međutim, Timmy kreće agresivno u utakmicu i ekspresno dovodi obojicu u probleme s osobnima, tako da je trener Warriorsa u prvih 6 minuta izrotirao svih 5 visokih koje koristi u ovom playoffu, plus je u drugoj četvrtini čak posegnuo za Biedrinsom (čudo da Pop nije iste sekunde naredio namjerno fauliranje najdrvenijih ruku u ligi, valjda i on ima srca).

Uglavnom, kako je i Lee skupio dvije osobne na brzinu jer se kreće slabije nego inače i može igrati obranu jedinu rukama (zlobnici bi rekli, pa zar tako ne igra i kada je zdrav), a kako su novaci Ezeli i Green ipak prezeleni za guranje s Timmyem, ova infuzija centimetara nije pomogla Warriorsima da zaigraju bolju obranu, ali im je zato itekako usporila napad. Što je bio dodatni problem u večeri u kojoj su Curryevi problemi s kretanjem bili očiti (doduše, nije ih imao sa šutom – odmah u startu zabio je dvije trice preko obrane nakon kojih ti se odmah popravi cirkulacija čak i ako samo buljiš u monitor).

Tako da u početku sve ide na ruku Spursima koji se odvajaju na krilima razigranih Duncana i Ginobilia (koji pak serijom trica podsjeća publiku u dvorani da nije samo Curry sposoban prelomiti utakmicu u par minuta). Jackson ovdje vuče jedini logičan potez, samo jedan u nizu sjajnih kojima je obilježio sinoćnji dvoboj. Naime, nekako treba oživiti napad, a u ovom kontekstu to može samo niska postava. Pop odgovara tako što i sam izvlači jednog visokog, a Warriorsi lukavo koriste mismatch preko Barnesa i Jacka (dok su Green i Leonard zabavljeni Curryem i Thompsonom) i konačno hvataju nekakav momentum u napadu. Naravno, u ovoj fazi utakmice to ne znači ništa jer dugoročno je najvažnije pronaći visoku petorku koja se može suprotstaviti tradicionalnoj postavi Spursa.

U principu, pravo je čudo da su Warriorsi, obzirom na totalni gubitak ritma zbog slabijeg Curryevog izdanja (odličan posao je stručni štab Warriorsa odradio s doziranjem minuta svom najboljem igraču i tako ga sačuvao tijekom cijele utakmice) i problema visokih s osobnima, uopće ostali na pristojnih -8, što je razlika koju Curry praktički stigne u tri napada. Što se i događa u nastavku, čovjek upada u jednu od onih svojih šuterskih meditacija u trećoj četvrtini (zabija dvije trice, ali upadaju mu čak i krumpiri od table iz ulaza) i eto Warriorsa za čas u egalu.

Međutim, nije samo Curry vratio svoju momčad u igru, već prije svega sjajno izdanje u obrani. Warriorsi kreću sa zonom koju je krasila izuzetna energija unutarnje linije Barnes-Landry-Bogut, koja je zatvorila sve pristupe reketu i kupila sve skokove. Fizikalijama i energijom Warriorsi su pomeli pod s visokim kombinacijama Spursa, a ključni potez opet vuče Jackson koji ostavlja Boguta na parketu usprkos dodatnim problemima s osobnima. Bez Boguta ovaj stil igre je neodrživ, jer, čak i ovako napola spreman i usporen, centar Warriorsa je najbolji obrambeni igrač kojega Jackson ima na raspolaganju.

Svjestan da utakmica izmiče kontroli, Pop ovaj put prvi pokušava promijeniti ritam ubacivanjem niske postave, a zatim i namjernim fauliranjem Australca natjerati Jacksona da ga opet izvadi s parketa i tako ponovi greške iz prve i treće utakmice. Jackson to i radi, što odmah dovodi do šetnje Spursa kroz reket (5 napada za redom Warriorsi su izgledali kao zadnja lutrijska banda), ali ovaj put Mark brzo ispravlja pogrešku i vraća Boguta na parket prije nego bude prekasno (pri tome ostaje vjeran niskoj postavi, ali barem ima Boguta kao zadnju liniju obrane).

Spursi su u ovom periodu stvorili malu prednost, ali ne uspijevaju je održati zbog ravnoteže u igri protivnika koju donosi Bogut, kao i zbog vlastitih problema u obrani u kojoj Duncan jednostavno ne može sakriti sve rupe koje ostaju iza Neala, Parkera ili Ginobilia. Jednog od njih stalno pokušavaju sakriti na Barnesu, što ovaj poput dokazanog playoff veterana koristi da napad za napadom trpa koš Spursa. Istovremeno se budi i Jack, koristi iste slabosti u obrani kao i Barnes i zabija tri napada za redom. Praktički, recept je jednostavan, Bogut čuva reket dok Curry, Thompson, Jack i Barnes realiziraju ovisno o tome gdje su Green i Leonard.

Naravno, ovakav stil igre otvorio je i dosta rupa na suprotnoj strani koje ni Bogut ne može sakriti, Spursi su prepoznali Jacka kao slabu kariku i trpaju preko njega, što utakmicu u finalu dovodi do produžetka. Jackson je možda mogao izbjeći ovakav rasplet da je ranije vratio Landrya na parket umjesto Jacka, ali pokazat će se da mu obrana u produžetku nije ni trebala. Ginobili i Duncan su se jednostavno potrošili u onom furioznom uvodu, što ostavlja napad Spursa ovisan o Parkerkovom probijanju kroz blokove i evenutalnom šutu Leonarda i Greena, dok Warriorsi nastavljaju koristiti mismatch i napadati obranu Spursa sa svih strana.

Svi junaci večeri Golden Statea, a bilo ih je puno, tako su dodali po još jedan potez za pamćenje u dodatnih 5 minuta, a pobjeda koju su izborili još je važnija jer je došla u utakmici u kojoj su veći dio minuta proveli u hvatanju rezultata. To je poprilična promjena u odnosu na početak serije u kojoj su uglavnom Spursi bili ti koji su stizali iz pozadine. Naravno, nije stvar u ovom simpatičnom okretanju narativa, već prije svega u načinu na koji su seriju od 7 pretvorili u seriju od 3 – bez prevelikog oslanjanja na tricu, već prvenstveno na rasne košarkaške poteze koje su vukli svi, ali ponajprije Barnes, Bogut i Jackson.

Sada sve ovisi o tome koliko se ovako nadahnuto poluvrijeme može prenijeti dalje. Ako su Bogut i Landry bolji od ijedne visoke kombinacije koju trenutno može sastaviti Pop, to definitivno anulira prednost koju su Spursi imali u trećoj utakmici. Ako će Barnes i dalje nastaviti koristiti mismatch koji nastaje fokusom obrane na Currya i Thompsona, onda je i prednost niske postave razbijena. Uglavnom, iz utakmice u utakmicu treneri se nadmudruju i uglavnom pogađaju, s tim da je Jackson taj koji može žaliti za propuštenim prilikama, dok je u Pop u situaciji da opet mora izmisliti nešto do sljedećeg puta kako bi se vratio u ulogu nositelja.

Najluđe od svega je što su Warriorsi bili u igri u sve 4 utakmice. Na stranu problemi Spursa jer u ovo doba godine ima ih svatko, takva konkurentnost u drugoj rundi playoffa, a pogotovo kada uzmemo u obzir da se radi o mladoj momčadi u kojoj većina igrača po prvi puta igra ovakav tip košarke, stvarno je zadivljujuća. Za ovo će ogromne zasluge s pravom pripasti Jacksonu, kojega slobodno možemo smatrati za novog Doca zbog prijateljskog odnosa kojega ima s igračima (umjesto uloge mudrog stratega, Jackson se odlučio za onu suigrača koji prolazi svaki trenutak utakmice zajedno sa svojim igračima), ali ne smije se zanemariti doprinos kompletnog stručnog stožera.

Počevši od vlasnika Lacoba koji je klub u dvije sezone dignuo na razinu više u svim organizacijskim aspektima (praktički, Warriorsi su do jučer bili stepenicu iznad Kingsa, a danas su u rangu sa Spursima), stavivši ogroman naglasak na analitiku i pripremu (nije valjda da mislite kako Jackson iz glave izvlači sve ove postave i uvijek pogađa s miksanjem osoblja). Uz Jacksona i Lacoba, treća najzaslužnija osoba za promjenu filozofije u franšizi je pomoćni trener Mike Malone, obrambeni guru koji je nakon rada s Mikeom Brownom u Cavsima i Montyem Williamsom u Hornetsima završio u Oaklandu. Odakle će se vrlo brzo otisnuti negdje u ulogu glavnog trenera jer ovakvi asistenti koji kombiniraju stručnost, strast i karizmu ne rastu na grani.

Uz sve navedene, sinoćnja utakmica, a i cijela serija uostalom, jasno je pokazala uz što i koga je vezan razvoj ove franšize. Curry je neosporni MVP momčadi, a njegov jedinstveni stil igre x-faktor je kakvoga treba svaka velika momčad (OKC ima Duranta, Miami ima LeBrona, Knicksi imaju Mela, a Warriorsi imaju ovu neviđenu kombinaciju igre combo-beka i učinkovitosti šuterskog specijalista). Ali, nikako ne zanemarite ovo što se događa u pozadini svih tih trica, jer u tome se krije konačni odgovor hoće li ova franšiza ikada napraviti iskorak iz pretendera u contendera.

Bogut.

Njegovo je zdravlje prioritet ako misle napraviti sljedeći korak. Franšizni centri koji su bili prvi pick drafta i koji su dokazano u stanju biti centralni dio top 5 NBA obrana su rijetki poput poštenog političara, zato je budućnost usko vezana uz 'Drewa. Curry je garancija playoffa u idućim godinama, ali ni Steve Nash nije mogao bez obrane. Iako je teško, obzirom na sve kroz što je do sada prošao, očekivati da će Bogut ikada ponovno doseći formu iz sezone 2009-2010, s kojom bi danas praktički izazvao Marca Gasola za titulu najbolje all-round petice na planeti, njegovi talenti i IQ su na razini koja garantira vrhunske rezultate pa makar više nikada ne dobio pošteno tijelo. Sada samo treba pronaći način za držati ga na parketu duže od dvije četvrtine. Uspije li im to, tko zna, možda Bogut uz malo sreće dohvati čak i gasolovske visine koje se trenutno čine neuhvatljivima - centri ionako sazrijevaju u kasnim 20-ima, dakle za njega još ima nade. A samim time i za Warriorse.

9May/132

DAY 19 – REALITY CHECK

Posted by Gee_Spot

BULLS @ HEAT

Ovaj put energija prvaka je prisutna od prve sekunde. Bullsi pokušavaju tricama (opet su odlično parirali Heatu u ovom segmentu) i agresivnom obranom (tehničkih i namjernih kao u priči u uvodu utakmice) ostati u igri, ali Heat stalno vodi, stalno prijeti odvajanjem do kojega konačno dolazi krajem druge četvrtine kada serijom trica (dvije Cole, jedna James) odlaze na +17.

Tu je stvar gotova, Bullsi nemaju širine za nove nadljudske poteze i stizati ovakvu razliku protiv ovako nabrijanog Miamia ne vodi nigdje. U nastavku prednost tako samo raste iz minute u minutu, sve do završnih +37, ali Thibodeau barem rano šalje startere na odmor.

Eto, smatrao sam kako će pobjeda od 20 razlike biti dovoljna da se Miami iskupi za onakvu kilavu prvu utakmicu, ali ovakvim nastupom su samo dokazali kako su poraz shvatili puno ozbiljnije od nas neutralnih promatrača.

Nešto još ozbiljnije u slučaju Heata je dojam da Wade ne izgleda najbolje. Istina, sudjelovao je u lomljenju utakmice, ali onaj spin pored Bellinelia na startu, nakon kojega nije imao snage zakucati, izgledao je stvarno veteranski. Koljeno je izgleda opet klimavo.

Kako sama utakmica nije bila previše zanimljiva, većinu vremena sam posvetio kontemplaciji. Dok sam gledao stalno kretanje igrača i lopte kod Bullsa palo mi je na pamet kako ova druga izgubljena šansa u borbi za naslov nije poštena ni prema njima, ali ni prema nama. Naime, raspadom Mavsa i starenjem Celticsa, u ligi praktički postoje samo tri momčadi koje su savladale košarku na tolikom stupnju da su kolektivni IQ i talent praktički stopili u jedno. Spursi i Heat su dvije, a Chicago je bio treća dok ga ozljeda Rosea nije unazadila i uskratila im borbu za naslov lani i ove godine.

Znam, ponavljam se previše, ističem to već dvije godine, ali nikada mi neće dosaditi - to je jebena nepravda. Momčadi koje ostvaruju preko 75% pobjeda u sezoni ne rastu na grani. Teza "bi li Heat danas imao naslov da su ih prošle godine umjesto Celticsa u finalu Istoka čekali Bullsi" tu uopće nije važna, važno je to što smo ostali uskraćeni za dvije sezone vrhunca jedne potencijalno šampionske momčadi, što je, ako mene pitate, još veća tragedija nego kada je u pitanju individualna loša sreća. Igrač će imati još dovoljno sezona za pokušati nadoknaditi izgubljeno, ali šampionski prozor franšize otvoren je puno kraće.

WARRIORS @ SPURS

Iskreno, mislio sam da će Spursi i drugi put za redom naći načina maskirati vlastite trenutne nedostatke i doći do 2-0, koristeći se ponajprije činjenicom da su se Warriorsi ispuhali nakon što su im poklonili prvu utakmicu. Međutim, još jednom se pokazalo da su Warriorsi, kao uostalom i Bullsi, u jednom potpuno drugom stanju uma od protivnika. Dok su se i jedni i drugi borili za goli život u dramatičnim serijama protiv Netsa i Nuggetsa, Spursi i Heat praktički su odradili 4 kvalitetna treninga. Razlika u razini adrenalina i uopće krajnost ovih dviju situacija glavni su razlog zašto smo gledali ono što smo gledali u prvim utakmicama serija.

I dok je pljuska probudila Heat i konačno ga uvela u playoff stanje uma, Ginobilieva trica sa sirenom (uz svesrdnu pomoć Marka Jacksona) produžila je letargiju San Antonia. Ali, samo dijelom se u tome krije razlog za činjenicu da su Warriorsi do sada dobili 5 od 8 četvrtina. Jer, dok Chicago ipak nema ozbiljne šanse protiv Miamia s ovakvim rosterom, Warriorsi su ogroman problem za San Antonio i taktički, a ne samo mentalno. Dijelom i zbog spomenutih nedostataka koji proizlaze iz lošije forme praktički svih udarnih igrača Spursa (i koju je naglasila epidemija zdravstvenih problema pod košem), a dijelom i zbog individualnih mathcupova koji će od Popovicha i svih uključenih tražiti maksimalnu koncentraciju u planiranju i izvedbi. Ukratko, imamo seriju, a naslov današnjeg posta tiče se i nje. Nisu samo Bullsi ti koju su naglo morali shvatiti da je ovo do sada ipak bio pomak od realnosti, već i Spursi moraju pogledati istini u oči - u ovom trenutku i kontekstu, Warriorsi su jednostavno u maloj prednosti i na njima je uzvratiti na izazov Jacksonove družine.

Zanimljive odluke odmah na startu, Diaw koji je bio odličan u prvoj utakmici (pogotovo obzirom na činjenicu da se oporavlja od operacije) očito nije bio spreman za važniju ulogu te je ustupio mjesto u petorci Bonneru, a Jackson je nastavio jahati Greena gurnuvši ga u petorku umjesto Ezelia ili Jacka. Također, iz nekog razloga Parker je prve dvije akcije Warriorsa čuvao Currya, što je ovaj iskoristio da mu stavi dva suha lista preko glave. Ne treba ni govoriti da je već u idućem napadu na Stephu završio Green.

I dok Pop stalno nešto miksa u potrazi za raspoloženom postavom, Warriorsi zabijaju lakoćom iz napada u napad (nakon Currya luduje i Thompson, i više se ne gasi do kraja), naglašavajući nedostatke Spursa u obrani, ne samo kod pick & rolla već uopće u svakom segmentu (većina ih proizlazi iz korištenja Bonnera i nespremnog Splittera, ali i postave Neal-Ginobili-Parker bez Leonarda ili Greena - neshvatljivo je da Pop dva ključna obrambena igrača drži na klupi dok su u igri i Curry i Thompson).

Dati Warriorsima otvorene šuteve cijelu večer jednostavno je blesavo, ali s ovakvom rotacijom visokih koja je trenutno totalno osakaćena usporenim Duncanom te nespremnima Diawom i Splitterom (potonji bolje da nije ni zaigrao), a posebice ovakvim korištenjem vanjskih igrača, to je neizbježno. Da ne govorim da je Parker za ovaj dvojac Warriorsa ono što je u prvom kolu bio Lawson - čim se nađeš s njim 1 na 1 u napadu, diži se na šut. Ne možeš ga držati na Curryu, ne možeš ga sakriti na Thompsonu - to je rupa s kojom treba živjeti, a to nije lako kada nemaš dva visoka igrača koja mogu pokriti reket.

Da Pop nije bio u formi dokazuje i odluka da ranije od uobičajenog u vatru baci Manua kako bi ubrzao napad. Bez Dannya Greena na parketu, Curry i Thompson su bili kao na treningu, ali Pop je smatrao da mu je važniji još jedan kreator koji će razbiti obranu Warriorsa nego 3&D šuter koji čeka u kutu. Zanimljivo, iako je miksao svakakve vanjske kombinacije u potrazi za dobitnom, Pop u prvom poluvremenu gotovo da nije koristio nisku postavu s Leonardom uz Duncana. Zar se bojao post-up akcije Greena? Ako već Splitter i Diaw nisu bili spremni nositi veći dio tereta, a nisu, zašto igrati toliko minuta s Bonnerom?

Bonner praktički i nije visoki, što znači da i dalje imaš jednaku rupu u obrani kao da igraš s niskom postavom, a niti se može spustiti u post kazniti Greena, dakle po ničemu nije učinkovitija opcija od Neala ili Ginobilia. Pop je tako sjajnu nisku postavu iz prve utakmice koristio samo par minuta na kraju druge četvrtine, što je sigurno pomoglo Warriorsima da izgrade prednost od 19 koševa prije odlaska na veliki odmor, prednost koja će se pokazati ključnom jer ovaj put Jacksonu neće pasti na pamet prokockati je.

U poluvremenu Pop konačno Bonnera skriva na klupu gdje mu je i mjesto (poznavajući Popa, bojim se da Bonnera nećemo vidjeti idućih par utakmica), kreće u nastavak s niskom postavom i dolazi do sličnog preokreta kao utakmicu ranije, u jednom trenutku Spursi stižu do -7 u trećoj, čak i do -6 u četvrtoj. Ali, Warriorsi uvijek imaju odgovor u trici Thompsona ili ulazu Currya, drže prednost od nekoliko posjeda lopte pod kontrolom jer Jacksonu ovaj put ne pada na pamet eksperimentirati i igrati bez centra. Bogut je odradio odličan posao u obrani u ovoj završnici, ali, najvažnije od svega, izgleda kako je Jackson pronašao rotaciju za ovu seriju.

Petorka je odradila ključni posao, a Green pored Boguta nije ni približno toliki problem kao Green sam u sredini (tu monstruoznost neću tako skoro zaboraviti). Obzirom da su Spursi trenutno tanki pod košem, ovo je idealna postava, uz zdravu dozu Jacka i Landrya s klupe (Jack mijenja sva tri vanjska startera, Landry uskače umjesto Greena) i uz još jednu sjajnu rolu Ezelia kao back-up centra Bogutu što im je omogućilo solidnu kontrolu reketa cijelu večer.

Treba istaknuti kako dobar dio problema Spursa leži i u činjenica da Leonard nije spreman napraviti korak naprijed. Kad bi on ulazima stvarao pritisak na obranu Warriorsa, to bi olakšalo život Parkeru i otvorilo prostora Duncanu ili tko god već bio na parketu. Zbog njegove pasivnosti, koja je u ovoj utakmici bila dodatno naglašena zbog loše realizacije u onih nekoliko ulaza, Ginobili ili Neal su neophodni gotovo stalno, a tu dolazi do rušenje obrambene koncepcije jer protiv ovog uber-bekovskog dvojca Warriorsa nije moguće sakriti minuse Parkera i još jednog sporog i niskog beka.

Dakle, Pop će morati pronaći načina kako izvući nešto iz Leonarda i nekako podići Timmya u formi za iduće dvije utakmice kako bi se vratili doma barem s 2-2. Warriorsi su u ovom trenutku jednostavno bolji, trebali su imati 2-0 i imaju šansu dovesti se u još bolju poziciju pred svojom publikom jer su Spursi trenutno u problemima s formom, koji dovode i do potrebe za prilagodbom u hodu, a ta prilagodba pak dovodi do sumnji u identitet i zastoja u sistemu.

Rješenje? Trebaju zaigrati obranu (što će teško moći bez rotacije pod košem), trebaju dominantne Duncana i Leonarda jer nema šanse da se nose s Golden Stateom u čistom napucavanju (ironično, provukli su se u run & gun utakmici, a izgubili u ovoj puno sporijoj koja je trebala više odgovarati Duncanu) i definitivno trebaju više minuta od samog početka za nisku postavu (to je ujedno i jedini potpuno ostvariv dio ovoga plana). Najviše od svega, trebaju Popa koji ne gubi dvoboj protiv Jacksona. Koji je ovom prilikom ne samo nadmašio učitelja, nego je čak zamijenio i uloge s njim - on je bio taj koji je stoički vjerovao u ono što radi, dok je iskusni protivnik miksao u potrazi za čarobnom formulom kao da igra NBA2K.

3May/134

DAY 13 – SHIT NUGGETS

Posted by Gee_Spot

NETS @ BULLS

Svaka čast. To je sve što se može reći nakon ovako nadahnute partije Bullsa, koji su sinoć istrčali na parket ne samo po drugi put za redom bez svog x-faktora u ovoj seriji Hinricha, već i bez najboljeg igrača u seriji uopće Denga (kao da ozljede nisu dovoljne, Bullse je sada napala i gripa, tako da je pitanje što je sljedeće, možda ebola za Natea ili sifilis za Marca). Nisam siguran postoje li u NBA još dvije-tri franšize koje se u ovakvoj situaciji ne bi predale, a kamoli imale plan igre. Međutim, očito je kako su Bullsi oko Thibsa izgradili jednu posebnu kulturu u kojoj se čak i oni zadnji igrači s klupe osjećaju dobro i mogu biti korisni. I da, nadam se da je Brooks gledao što i kako rade Bullsi, možda mu ovo otvori oči. Jer, siguran sam da ih je otvorilo Carlesimu.

Utakmica se u startu opet igrala bez obrana, u ritmu na debelo preko 100 koševa koji nikako ne favorizira Bullse. Međutim, Netsi se nisu uspjeli ozbiljnije odvojiti ni u jednom trenutku. U prvom dijelu su zabijali lakoćom, ali nisu imali rješenja za maksimalno pojednostavljen napad Chicaga koji se sastojao od hrpe pick & rolla za Robinsona ili Bellinelia, uz povremeni flex cut Butlera.

Točnije, nisu iskazali nikakvu agresivnost u reakcijama, očito pod dojmom činjenice da su se preko noći našli u situaciji igrati jednu ovako važnu utakmicu, praktički najvažniju u sezoni, protiv rostera kojem bi od playoffa bolje pristajala lutrija. Tako se ipak ne može igrati protiv ozbiljnog kluba u njegovom vlastitom domu, stoga su Bullsi cijelu večer nalazili načina kako držati priključak, čak i zaprijetiti u završnici dobro tempiranim tricama.

Netsi su se na kraju provukli igrajući taman koliko im je trebalo, ali opasno su visili o koncu dozvolivši Chicagu da do zadnjih sekundi ima šansu. Pitanje je hoće li Hinrich i Deng biti spremni za sedmu, a i ako hoće, u kakvom će stanju biti, a to znači da su Netsi favoriti i da je ovo prilika koju ni Carlesimo ne bi smio prokockati. Jedini uvjet je da se sjete zaigrati i malo obrane kako bi izbjegli potencijalnu dramu u završnici, jer, kako smo već vidjeli u ovoj seriji, protiv Bullsa nikada nije gotovo dok stvarno nije gotovo.

NUGGETS @ WARRIORS

I dok je ova prethodna serija izgubili svaki smisao zbog epidemije ozljeda, ova između Nuggetsa i Warriorsa noćas je dosegla vrhunac ludila u završnici u kojoj su se obje momčadi natjecale koja će sama sebi više otežati život. Ali, krenimo od početka.

Jackson starta s visokom petorkom, uvodi Landrya umjesto Jacka kako bi parirao Fariedu i McGeeu u skoku, što se pokazuje totalno krivim potezom. Em ih je Denver tako uništio u skoku da je u igru brzo morao Green, em su izgubili onu širinu u napadu koju donosi niska postava s Jackom. I iako su se s Greenom napadački oporavili, obrambena prezentacija Warriorsa bila je lakrdija u kojoj se Denver nauživao laganih koševa nakon napadačkog skoka, kao i laganih koševa s poludistance preko Lawsona zbog standardno katastrofalnih reakcija obrane, a posebice Currya, na pick & roll.

U ovim trenutcima Jackson šalje čak i Leea u igru, ne bi li razbudio momčad i dodatno napalio publiku, ali njegova jedna minuta na parketu, koliko god iznenađujuća bila (pa zar čovjek nije trebao biti out nekoliko tjedana?), bila je toliko daleko od Willis Reed momenta koliko i ove dvije momčadi od osvajanja naslova (Davidova epizoda je CSI, Willisova je The Wire, ako ćemo TV policiju uzeti za usporedbu). Jackson će očito pokušati sve da momčadi donese prednost, ali možda ne bi bilo loše da mu je netko objasnio kako je ovo ipak prvi krug playoffa. Stvarno nevjerojatan motivator, ali, kao što je i iz svih ovih poteza zadnjih dana jasno, više populist nego strateg.

Uglavnom, iako je bilo lijepo vidjeti Leea na parketu, nije on bio zaslužan što se Denver odjednom ugasio, već Karlov prelazak na nisku petorku s Millerom i Lawsonom i samo jednim visokim. Ova postava se kroz seriju pokazala smrtonosnom za Denver jer omogućuje Warriorsima da igraju sa svojom niskom postavom bez straha od minusa u skoku, ali i da lakoćom miksaju koševe iz reketa sa šutom iz vana.

Warriorsi se tako ekspresno vraćaju u egal, a to nikako nije dobra vijest za Denver jer znamo što je Curry u stanju napraviti u par minuta. I tako u trećoj Curry kreće, s tri trice za redom stvara prednost i lomi utakmicu, Nuggetsi se raspadaju u obrani nemoćni pred ovom paljbom, a to onda koristi Bogut za niz laganih koševa u sredini. Za čas Golden State je na +16 i utakmica je gotova da gotovija ne može biti. 8 minuta do kraja, u ovakvoj atmosferi, s ovakvim Curryem, s razigranim Bogutom pod košem koji konačno donosi ravnotežu u skoku, s protivnikom kojem su pune gaće grumenčića, to se ne može prokockati, zar ne?

Može, ako ste Warriorsi. Nekoliko blesavih napada u kojima Curry skoro da nije ni taknuo loptu (izolacije za Jacka, ishitreni šutevi Barnesa), nekoliko početnički izgubljenih lopti (Curry je na trenutke izgledao kao da je izgubio leće) i Denver serijom 11-0 sebi daje šansu. Najluđe od svega, s istom onom niskom postavom s kojom su problemi započeli, a to jasno govori da ova serija nema prevelike logike – ili Curryu trica upada ili ne upada, to je ukratko to što čini razliku između pobjede i poraza.

Da logika ovdje stvarno nema što tražiti dokazuje još jedna nadahnuta partija Greena koji je s par poteza u završnici održao Warriorse u kakvom-takvom napadačkom ritmu, dok je Denver u igri održala neobjašnjiva potreba igrača Golden Statea da im poklanjaju lopte na najgluplje moguće načine, u čemu je posebno briljirao Curry koji je na trenutke izgledao kao da se dobro napušio. I da, zar je Mark Jackson toliko zauzet držanjem propovijedi da na treninzima ne stigne uvježbati desetak standardnih akcija za izvođenje lopte?

Zbog svega ovoga ulazimo u neizvjesnu završnicu u kojoj sa strane Denvera sve u svoje ruke uzima Iggy, potencijalni ključni čovjek Nuggetsa u seriji jer su tek njegovim preuzimanjem uloge primarnog playmakera od Lawsona proigrali. Osim što je zabijao i asistirao, upravo je on jedan od zaslužnijih za one izgubljene lopte Warriorsa tijekom povratka iz minusa. Da se Denver provukao do sedme i dobio je, nema sumnje da bi upravo on bio MVP serije i x-faktor u jednome.

Ovako, Curry i društvo su se provukli, dobrim dijelom i zato što je Denver promašio 4-5 zicera u završnici, ali su ovom kombinacijom sjajne i užasne košarke u tako kratkim periodima jasno pokazali da su previše zeleni, a u mnogim fazama igre i slabašni. Mislim da ne treba previše naglašavati što to sve skupa znači za njihove šanse protiv momčadi kao što su Spursi. Može li šuterska kvaliteta donijeti neizvjesnost? Apsolutno, u nekoliko utakmica, ali, u seriji od sedam?

Što se Denvera tiče, već smo se nagledali ovih Karlovih momčadi koje igraju sjajno u regularnoj sezoni i onda zakažu u playoffu. I nije to nikakva Karlova slabost, dapače, da nije njegovih poteza ne bi bilo ni toga uspjeha u prve 82 utakmice. Karl zna kako maskirati slabosti u kaosu regularnog dijela, ali problem nastane kada se kontekst totalno promijeni u playoffu i kada se više ne možete osloniti na trikove, već trebate imati stvarnu kvalitetu i stvarni talent.

Da ironija u ovom slučaju bude još veća, Karlova momčad nije ispala od protivnika koji zna usporiti igru i kontrolirati reket na obje strane parketa, već od slične trik momčadi koja ih je ostavila bez skoka u napadu i bez kontri na račun volje, a ne koncepcije. Smrtna presuda im je pak bio šut, koji je Golden Stateu ono što je Denveru skok u napadu i kontra. Warriorsi su bili najgori mogući matchup zbog te trice, koju je obrambeno Denver odavno žrtvovao kako bi barem zaštitio reket. I to je ok u kontekstu NBA lige, ali ne i u kontekstu serije s momčadi koja živi i umire sa šutom. Uglavnom, u ovom kratkom vremenu nisu stigli maskirati svoje nedostatke i promijeniti filozofiju igre, što nije sramota. Sramota je da im je trebalo 4 utakmice da shvate kako igra s visokom postavom i kroz Iguodalu može donijeti potrebnu prednost. A onda opet, kome je u interesu da postoji nova verzija Sixersa?

HIGH FIVE

Steph Curry, Andre Iguodala, Draymond Green, Joakim Noah, Andrew Bogut

27Apr/131

DAY 7 – NO TWIST

Posted by Gee_Spot

KNICKS @ CELTICS

Kao da večer nije bila dovoljno tužna zbog vijesti o Westbrookovoj operaciji koljena koja je bacila dodatnu mrlju na sezonu i playoff (sada treba držati fige da Pacersi ili netko od dvojca Clippers-Grizzlies dođe do Heata ako želimo barem jednu seriju koja bi mogla imati utjecaja na gospodarenje prstenjem), u jutro nas je još dočekalo pokopati Celticse i Lakerse.

Docov potez za treću utakmicu bio je guranje Terrya u petorku i odustajanje od visoke postave s Bassom kao udarne. Green je tako završio na Melu, što je ovaj iskoristio za šetnju tijekom utakmice. Doduše, Melo u nekoj sjajnoj formi nije ni bio potreban jer su Knicksi lakoćom dolazili do prilika preko svoje dvoglave playmakerske nemani Prigioni - Felton, koji su na jednu večer stvarno izgledali kao neman pored mlitavih Terrya i Bradleya (posebice je sramotno bilo gledati kako jedan od najboljih obrambenih igrača u ligi dopušta veteranu Prigioniu da radi što poželi).

Izgleda kako je Doc pri određivanju novih rotacija zaboravio reći igračima da se igra utakmica jer ono što su Celticsi pokazali u prve 24 minute bilo je negledljivo. Knicksi su vrtili svoje akcije i kontrolirali loptu bez da im je itko radio probleme, kreirajući dovoljno otvorenih šuteva koje su zabijali s više nego dobrim postotkom. I iako je osnovni problem bio u lošijoj nego inače obrani Bostona, naravno da nije nedostajalo ni bezidejnosti prema naprijed koju je obilježila kriminalna partija Piercea koji je uzimao loš skok-šut jedan za drugim kao da je nekakav rookie.

Nigdje nije bilo one očekivane energije, ni od momčadi, ali ni od publike. Kao da su se prije utakmice svi pomirili da je gotovo, a tu predaju bez borbe Melo i društvo iskoristili su da jednostavno pretoče prednost u kvaliteti koju imaju u potpunu kontrolu. Bez dobivene bitke u pristupu i energiji, Celticsi su se prepustili na milost i nemilost Knicksa koji su dovoljno ozbiljna momčad da iskoriste ovakav poklon.

Kada čak ni govor na poluvremenu nije razbudio Boston, onda vam je sve jasno o stanju u kojem je trenutno ova momčad - umjesto da negdje iskopaju djelić šampionskog ponosa, Celticsi su se poput starog psa predali i odbrojavali minute do eutanazije. Knicksi su cijelu utakmicu držali prednost od nekih 10 do 15 poena, da bi u četvrtoj serijom trica potpuno osramotili Celticse. Doc se nije predavao, uspio je u zadnjih 6 minuta natjerati momčad da iskoristi opuštanje Knicksa i malo smanji razliku, ali teško da će im ti ostatci profesionalizma donijeti neki pozitivni momentum pred sljedeću utakmicu.

Naime, Boston ne može preko 80 ni da se postavi na glavu i dok ne riješe taj problem (što se čini nemogućom misijom obzirom na oružja koja imaju na raspolaganju), Knicksi mogu računati na metlu. Možda bi očajnička kombinacija ukradenih lopti, skokova u napadu i trica mogla dati impuls dovoljan da se ukrade jedna utakmica, ali odakle izvući potrebnu energiju za ovakav stil igre? Mislim, ako nije bilo volje i ideje za držati New York ispod 90 u prvoj utakmici u Bostonu, onda je valjda jednostavno nema.

I tako je u playoffu 2013. legenda o srcu prvaka koje se probudi kada je najteže konačno umrla.

SPURS @ LAKERS

Ginekološki odjel zvan Lakersi stvarno je istrčao s bekovskim dvojcem Morris – Goudelock. U playoff utakmicu. Protiv Parkera i obrane San Antonia. Dopustite stoga da ne analiziramo ovaj susret previše.

Nashov pick & roll je bio jedino što je napadu Lakersa dalo neki smisao u prve dvije utakmice, a ni s njim nisu mogli zabiti dovoljno. Jasno vam je stoga na što je ovo ličilo bez njega, na pokušaje da se Gasolu ili Dwightu odigra akcija u kontekstu u kojem protivnik zna da je to plan A, B i C te je sukladno tome i pripremljen. Gle čuda, peti, šesti i sedmi bek Lakersa to nisu bili u stanju kazniti (o tome da bi teško pomogli i prosječnoj momčadi Eurolige nećemo ovom prilikom, epidemija ozljeda je dovoljno bolan problem).

Što se faktografije tiče, istaknimo da je Duncan bio najbolji visoki na parketu, da je Splitter gadno iskrenuo zglob (čudo da mu nije otpala noga kako je krenulo ovo s ozljedama) i da su Lakersi ostali i bez Artesta kojega je izdalo nedavno operirano koljeno (ovo pak nećemo pripisati zloj sreći jer se čovjek vratio na parkete mjesec dana prije nego je trebao).

NUGGETS @ WARRIORS

Srećom, barem je Curryev zglob izdržao treninge pa je ova noć ipak donijela dašak playoff košarke. Prepričavati ovu sjajnu utakmicu stvarno nema smisla jer se toliko toga dogodilo da bi se post pretvorio u nešto slično skribomaniji Georgea RR Martina, ali spomenimo nekoliko bitnih momenata.

Nuggetsi su krenuli s Fariedom u postavi, ali ne u klasičnoj postavi uz centra već umjesto Koufusa, dakle Karl se ipak nije odlučio pokušati iskoristiti gubitak Leea od prve sekunde. Što je značilo da Fournier ostaje na parketu, iako u prve dvije utakmice nije ničim opravdao ovakvo povjerenje. Postava sa dva visoka je opet ostavljena za trenutak kada Bogut ode na odmor, ovaj put je bila još radikalnija s Koufusom uz McGeea, ali opet bez ikakvog učinka.

Curry je od samog starta krenuo sa šuterskim minijaturama, Jack je koristio svaki mismatch za 1 na 1 ekstravaganciju (zabijao preko Lawsona ili pored McGeea kad bi ga ovaj preuzeo), Barnes je zabio svaki put kada je trebalo, Landry je bio agresivan - napad Warriorsa opet je imao širinu (Curryevi ulazi i akrobacije u završnici bili su šlag večeri). Denver je istrčao pun energije, spreman, s planom da agresivnim udvajanjem oteža život Curryu, ali spreman i na puno više trke, posebice u pritisku na loptu kako bi generirao barem poneku obrambenu reakciju, a te su kao što smo do sada naučili zlata vrijedne u ovom ritmu u kojem zbog brzine ne samo da se nižu greška za greškom, već ni obrane ne postoje u klasičnom smislu.

Ni u jednom ni u drugom nisu previše uspjeli, ali su barem djelovali bolje nego u drugoj utakmici, tako da je jedini značajniji pomak koji su napravili u principu zasluga Iguodale koji je cijelu utakmicu davio Thompsona i ostavio ga na 6 poena i bez pogođene trice.

Kako ova kombinacija presinga i udvajanja Denveru nije donijela ništa konkretnog, prednost od desetak poena koju su stvorili do poluvremena Warriorsi su ekspresno stigli s par trica na startu treće četvrtine. Treba biti pošten i istaknuti da ni Warriorsi nisu bili ništa uspješniji obrambeno - Lawsonovi ulazi i solidna podrška vanjskog šuta razbucali su ovu njihovu kvazi zonu koja bez Leea očito ne funkcionira.

Jackson je praktički koristio samo 6 standardnih igrača, startere i Landrya, ali je u završnici dao ogromne role Ezeliu i Greenu koje su ovi, naravno, još jednom opravdali odigravši kao veterana s pet osvojenih prstenova. Kao i svi ostali uostalom - Jack i Landry opet su nosili napad kao i toliko puta ove sezone kada ne bi bilo Leea ili Currya u blizini.

S druge strane Karl je opet dao šansu Randolphu, zbog čega je brzo požalio jer je njegovih par grešaka u kombinaciji s nedostatkom ideje kod ostalih Denver brzo dovelo do minusa u zadnjoj četvrtini iz kojega se više nisu izvukli.

Iako smo imali prilike gledati fantastične partije Currya i Lawsona u 1 na 1 dvoboju (i hrpu promašaja na kraju), razlog zašto je vaga na kraju ipak potpuno zasluženo prevagnula na stranu Warriorsa poprilično je jasan. Koliko god Warriorsi ovisili o Curryu, to ne znači da su bez njega osuđeni na manjak ideja ili muda. Jackson je znao što radi kada je pripremio rotaciju u kojoj svi nisu jednaki talentom, ali zato su svi jednako samouvjereni i spremni preuzeti odgovornost u svakom trenutku.

Karl pak takav mentalni balans i takvu kemiju nema. Kod njega su svi jednaki talentom, ali tko je sposoban i voljan preuzeti odgovornost? Sinoć samo Lawson, što je dodatno bilo naglašeno očajnom partijom Millera koji je konačno odigrao u skladu s godinama i fizikalijama (izgledao kao da je zalutao u dvoranu na putu za ligu veterana). Naravno, tu se osjeti i nedostatak Gallinaria koji smo naglašavali obzirom da je upravo Gallo bio taj koji je uz ovaj dvojac najčešće uzimao stvar u svoje ruke u ovakvim završnicama.

Upravo zbog manjka Galloa i Millerove loše partije su se i dogodile sve one greške Nuggetsa koje su širom otvorile vrata Warriorsima (i koje je Karlovo povjerenje u Randolpha, istaknimo to opet, samo pojačalo). Koji su i sami griješili i to skoro fatalno (onih dosuđenih 5 sekundi prilikom izvođenja lopte na samom kraju bi, da je roster Denvera stabilniji, danas možda bili razlog da prozivamo Jacksona i njegovu mladost), ali u ukupnom zbroju ipak manje od Nuggetsa pred kojima je sada novi izazov. Ovaj energetski su riješili i sada znaju da moraju izmoriti protivnika, ali pri tome ne smiju sami sebe upucati u nogu. Za izvesti to, morat će izbjegavati ovako dramatične završnice jer njihov kolektivni IQ je ispod protivničkog, a to nikada nije dobra stvar.

HIGH FIVE

Pablo Prigioni, Ty Lawson, Steph Curry, Harrison Barnes, Tim Duncan

24Apr/136

DAY 4 – THE WARRIORS CAME OUT TO PLAY

Posted by Gee_Spot

BUCKS @ HEAT

Bucksi su još jednom solidno ušli u utakmicu – Ellis i Jennings tražili su otvorene šutere i birali kada će potegnuti, Ilyasova i Dunleavy su zabijali, Sanders i Udoh su dužinom zatvarali reket, uglavnom opet su igrali pravu košarku na obje strane, s tim da su to kruženje lopte i disciplina u izboru šuta stvarno dobro izgledali, što znači da je Boylan ne samo odlično pripremio momčad (mogu mu slobodno skinuti upitnik za iduću sezonu, čovjek je s ove dvije utakmice dokazao da zaslužuje posao), već i potpuno pridobio Ellisa i Jenningsa na stranu dobra (ili je pak za to isključivo odgovorna obrana Heata koja im ne dozvoljava da se razmašu).

Osim što ovakva igra jasno govori da one isprike za ogromnu potrošnju ovog dvojca ne stoje jer očito nisu morali uzimati sve one loše šuteve da bi se momčad kotrljala, već su ih uzimali zato što su to htjeli (da je Milwaukee ovako igrao kroz veći dio regularne sezone, odnosno s ovakvom raspodjelom lopte, nema šanse da bi imali negativni score na kraju godine), radi se i o pozitivnom znaku za buduće poslodavce – oba revolveraša očito su itekako spremna biti dio nečega većega i nisu nepopravljivi elementi. Nisu odigrali briljantno, daleko od toga, jednostavno nisu dorasli ovakvim protivnicima, ali to što nisu upucali vlastitu momčad je, barem za mene, izuzetno pozitivan aspekt ove priče, barem kada su Bucksi u pitanju.

Heat je djelovao puno kaotičnije, odlučivši se uglavnom za pokušaje iz kontri i što bržu tranziciju kako bi uhvatio obranu protivnika nespremnu. Također treba istaknuti da je ključni čovjek Milwaukeea u ranom periodu ipak bio Udonis Haslem koji je bio peta kolona u redovima Heata – ono što je on odigrao u startnih 6 minuta bio je čisti horror, takva nesposobnost da se ostavi pozitivan trag u ijednom aspektu igre je zabrinjavajuća. Heat je puno bolje izgledao čim se James prebacio na četvorku ulaskom Battiera, a pogotovo ulaskom Birdmana (to već postaje tradicija), ali Bucksi su i dalje visili u egalu, otišavši na odmor sa samo -4.

U nastavku ista priča, Milwaukee se drži pametnom igrom (bilo je zanimljivo gledati kako Heat ne može zaustaviti pick & roll sa Sandersom, kao i istaknuti da je Jennings s 5 poena do zadnje četvrtine odigrao bolju utakmicu nego što je slučaj kada zabije 20 uz 25 ispucanih lopti – playoff je stvarno nešto posebno kada igrače natjera na ovakvu zrelost) i u egalu je do početka četvrte. Heat onda jednostavno ubacuje u višu brzinu i to doslovno, kao u nekakvoj igrici ubrzali su se na obje strane parketa (warp pogon?) i u jednom od onih svojih već prepoznatljivih euforičnih perioda tijekom kojih izgledaju kao s drugog planeta za čas su otišli na +15 (i tako u manje od 180 sekundi uništili svaku nadu Bucksa). S tim da treba istaknuti kako je i ovaj put dio udarne postave bio Birdman koji očito ide ruku pod ruku s luđačkom energijom (a kad sam već kod energije, moram još jednom istaknuti koliko je dobra stvar za Heat u daljnjem tijeku playoffa što se neće morati oznojiti u prvoj rundi - možda će im baš protiv Thundera ove pohranjene rezerve biti ključne).

Milwaukee do kraja nije odustajao od svog stila, praktički možemo reći kako su 45 minuta bila u egalu, ali kako nisu imali odgovor za one 3 ključne minute u kojima je Heat bio Super Heat. Ipak, svaka čast zbog toga što su igrali košarku i sačuvali nas mučenja, odnosno gledanja Jenningsa i Ellisa kako glume Kobea Bryanta ili pokušavaju opravdati svoje nebulozne izjave (Ellisovu da je bolji od Wadea, Jenningsovu da su Bucksi bolji od Heata). Igrali su kao ono što jesu, dva prosječna košarkaša, omogućivši tako momčadi da odigra iznad prosjeka. Zbog toga - respect.

CELTICS @ KNICKS

Nastavlja se šahovska partija koju osim sporog ritma i razmišljanja prije svakog poteza u napadu obilježava i igra s polomljenim figurama. Chandler je totalno van forme (nepokretan i bez skoka, uopće ne liči na sebe), ali sreća po Knickse što Celticsi ne mogu direktno koristiti taj matchup zbog Garnettove limitirane uloge (bit će zanimljivo zato vidjeti kako će se New York suprotstaviti Pacersima i Hibbertu ako prođu dalje).

Plus, Doc ne može na petici rotirati Garnetta i Bassa (koji ne bi imao nikakvih problema s Martinom u obrani, a možda bi ga mogao napasti i u napadu uvjerljivije od KG-a) jer bi time osudio Greena i Piercea na čuvanje Anthonya cijelu utakmicu, a to bi onda ovaj iskoristio za još više post-up situacija koje bi samo dodatno otvorile prilike šuterima. Bass barem ne dozvoljava Melu da se stalno spušta pod koš, a očito je kako će upravo upravljanje figurama pod košem donijeti nekome prednost (Woodson se odlično nosi s problemima i barem ih ne uvećava korištanjem Novaka, umjesto kojega kao stretch četvorku i zamjenu za Anthonya koristi Copelanda).

Iako, možda Docu neće ni ostati ništa osim rizika ako misli zapaliti ovu seriju jer partija je ovaj put trajala puno kraće nego prvi put - Boston je pao bez borbe, već nakon dvije četvrtine. Knicksi su u nastavku opet digli razinu energije u obrani i to je bilo dovoljno, Boston jednostavno nema ideja kako se nositi s problemima (tu je, očekivano, došla na naplatu ovisnost o Rondu kao osnovi napada – kroz sezonu su se mogli nositi s takvim gubitkom promjenom pristupa, ali u playoffu ti treba i kvaliteta igre, ne samo uma, a bez Ronda toga nema), a ovaj put nije imao ni energije zbog kriminalne partije Greena koja je Piercea ostavila na streljani kao jedinog nositelja. KG je pak zbog problema s osobnima odigrao čak i manje od očekivanih 30 minuta.

Doduše, na početku se činilo da bi stvari mogle biti gotove i ranije zbog šuterskih kvaliteta Smitha koji je obilježio prvih 12 minuta suzom s 9 metara koja je izgledala pravilinije i čišće od 90% šuteva sa slobodnih bacanja u ligi. Iako je JR na kraju odigrao bitnu ulogu, presudila je ipak napadačka širina Knicksa, ovaj put još i pojačana u odnosu na prvu utakmicu povratkom Prigionia u rotaciju i to čak u roli startera.

Woodson uživa kada može koristiti veterane kao što su Kidd i Prigioni u ulozi organizatora jer su sposobni kontrolirati loptu i tako svesti Feltona na spot-up igrača, što je u biti potrebno protiv ovakve obrane kakvu igra Boston – Prigioni/Kidd i Chandler/Martin vrte pick & roll, a oko njih su u spot-up situacijama tri igrača (idealno Felton, Smith i Anthony) koje mogu ne samo zabiti otvoreni šut, nego i kreirati sebi još bolju situaciju driblingom. Dodatni plus ove postave je što se i Kidd i Prigioni nakon što započnu napad pretvaraju u pouzdane šutere. Petorka sa Shumpertom to ipak ne može, iako je princip sličan. Ali, Iman nije šuter ni kreator u razini Feltona, kao što ni Felton nije pouzdan dirigent kao Prigioni ili Kidd.

Rivers o ovakvim kombinacijama može samo sanjati, ali za to je dobrim dijelom kriv i sam jer je sve bazirao na igraču kojega nema i jer u međuvremenu nije stvorio sistem koji bi ga zamijenio. I Terry i Crawford kroz karijeru su pokazali pick & roll kvalitetu (mislim, Terry je 2 na 2 košarkom s Dirkom osvojio naslov prije dvije sezone), ali u dresu Celticsa služe samo kako bi potezali šuteve preko ruke (u čemu su bili skroz solidni noćas s klupe). Za to vrijeme lopta je u rukama Bradleya koji nije play, a Lee, solidan 3&D igrač koji bez problema može odraditi rolu kao Shumpert, ne koristi praktički ničemu (njemu bi se mogle otvoriti minute odluči li se Doc za nižu postavu - jasno, sve je ovo teoretiziranje bez uporišta ne zaigra li Green kao muškarac protiv Mela).

Jasno, Woodson nije imao izbora nego uigrati ovakve postave kao osnovu napada, dok je Boston ipak u srži naslonjen na Ronda, Piercea i Garnetta. Samo želim reći da razlika u talentu nije glavni razlog zašto Knicksi igraju bolju košarku - osim Anthonya, nema tu igrača koji može napraviti značajnu individualnu prednost u cijeloj seriji. Knicksi su jednostavno prihvatili to što jesu i iz toga izvukli momčad, dok su Celticsi već duže vremena u fazi mutacije i, poput Čudovišta iz močvare, ni sami nemaju pojma što su u stvari.

To ne znači da nemaju šanse dobiti iduće dvije u Bostonu, ali samo ako nađu načina i inspiracije da ubace više od 80 jer s 20 po četvrtini ne mogu izazvati ovakav New York, pa makar on bio bez Chandlera.

WARRIORS @ NUGGETS

Faried nije bio spreman startati ni drugu utakmicu, što je Jacksonu svakako olakšalo odluku o zamjeni za Leea – umjesto da potroši Landrya kao startera uz Boguta, gurnut će u petorku Jacka i tako pokušati parirati Denveru njihovim oružjem, igrom s 4 beka. A to je pak značilo da ćemo gledati još luđi ritam i još manje obrane nego u prvoj utakmici.

E, pa ovo sa obranama se ostvarilo, posebice u slučaju šuterske rapsodije Warriorsa, ali ritam je bio nešto sporiji (koliko god u to bilo teško vjerovati obzirom na broj koševa, ovo je bila utakmica s manje posjeda lopte nego prethodna koju su obilježile nervoza i greške). To je pomoglo Warriorsima da sačuvaju dah i donekle iskoriste Bogutovo prisustvo, iako je ključ svega ipak bila trica - od kada je Curry krenuo polovinom druge s rešetanjem, više nisu stajali.

Prvu grešku je napravio Karl, koji je Iggya, nakon što je ovaj dobar dio prve utakmice bio zadužen za Currya, stavio na Thompsona kako bi spriječio njegove ulaze u post, dok se za Stepha brinuo ostatak momčadi stalnim preuzimanjima prilikom svakog postavljenog bloka. Istu stvar su radili i Warriorsi, što je totalno logično kada praktički igraš s istim tipom košarkaša. Ne želim implicirati da je ovo ostavilo prostora Curryu jer takvu klasu je nemoguće zaustaviti kada krene, ali definitivno mu nije smetala činjenica da je uglavnom igrao protiv Lawsona.

Uvođenjem McGeea i Farieda krajem prve, dakle uvođenjem dva najbolja visoka igrača, Karl je zaigrao na kartu visoke postave i dizanja energije baš u trenutku kada je Bogut morao na klupu jer je odigrao prvih 9 minuta. Teoretski dobra zamisao - ovo je Jacksona prisililo da uz Landrya na teren gurne i Ezelia, što ih je ostavilo bez potrebne širine u napadu. Ali, srećom po Warriorse, Faried je izvan ritma serije, McGee se nije upalio (to je vječni problem s njim - na 10 minuta može biti najbolji čovjek na parketu jednu večer, a već drugu je nevidljiv) i veće štete nije bilo.

Ovo transformacija iz ultra niske postave u ultra visoku je dobro zamišljena, ali nije donijela rezultata. S pravom peticom i pravom četvorkom, Millerom na playu i dva rasna swingmana na boku, Denver je u drugoj četvrtini izgledao kao klasična snagatorska playoff momčad, a Jacksonov odgovor na ovo je bio još radikalniji – uz Ezelia i Landrya pod košem na bokove je stavio Greena i Jeffersona, odlučan da ne popusti ni centimetra (ovakvo povjerenje su mu i jedan i drugi vratili - zabivši trice). U ovom ludom periodu praktički je Curry driblao, dok su preostala četiri igrača postavljala blokove, ali je funkcioniralo – utakmica je cijelo vrijeme bila u egalu, a Steph je pronašao ritam.

Kada su se krajem druge na parket vratile udarne postave, Curry je već bio u elementu - s 11 poena u nizu (15 ukupno u drugoj četvrtini) napravio je razliku koju, pokazat će se, Denver neće stići do kraja. Iggy se ubrzo prebacio na njega, ali bilo je kasno, šteta je već bila napravljena. Denver je na kraju zabio svoja 53 poena za 24 minute, ali dijelom zbog kilavije obrane nego inače (skoro da su bili bez blokade i ukradene lopte u prvom dijelu, o kretanju u obrani da ne pričam), a dijelom zbog činjenice da za Currya nema lijeka kada uđe u ritam, primili su čak 61.

Sva nadanja da ih je spasilo zvono i da će nakon odmora preuzeti inicijativu, Curry je brzo zgazio – odmah je zabio dugu dvicu u prvom napadu nastavka, a zatim u čistoj kontri nalazi Thompsona, koji u stilu najvećih šuterskih mudonja tipa Dražena, Oscara, Larrya i Andrewa, poteže i zabija tranzicijsku tricu. Košarka Warriorsa u jednoj akciji - velika muda, sa šuterskom rukom između njih umjesto kite. To bi im trebao biti logo umjesto onog mosta.

Denver se u ovim trenutcima našao pred teškim zadatkom - istovremeno su morali naći rješenje za sve ove opasne tricaše i za zonu s Bogutom kao korektorom ispod obruča. To nije nimalo lako kada ne možete spojiti par šuteva iz vana - da bi dobio iskru u napadu Karl je odmah krenuo u nastavak s Millerom i Lawsonom, ali to je samo značilo da će ili Curry ili Thompson češće dolaziti u dobru poziciju za realizaciju. I tako se razlika od desetak koševa koju se Curry stvorio iz ničega održala - svaki put kada bi Denver zabio dva napada za redom, ili Steph ili Klay zabili bi tricu preko Lawsona.

Onda u jednom trenutku šok - Curry je u jednom driblingu iskrenuo taj svoj nesretni zglob, nije izgledalo opasno, ali, poznavajući njegovu situaciju, prva je misao bila da će ispasti iz ritma, možda i iz utakmice. Međutim, takva mogućnost nije puno uzbudila njegove kolege – Thompson i Barnes su uzeli stvar u svoje ruke i poput prekaljenih playoff veterana u tom periodu bez Stepha držali su prednost. Kao uostalom što su Ezeli i Green bili spremni na izazov kad god su dobili zadatak nešto odraditi. To Jacksonovo povjerenje u mlade zna uzeti danak, što je bio slučaj u prvom susretu, ali se i vraća ovakvim samouvjerenim partijama.

Digresija na trenutak - Barnes je imao prilično mirnu rookie sezonu, ali digne li igru na višu razinu u playoffu i to u situaciji kada je potreban, Warriorsi su dobili još jednog mladog i neustrašivog igrača za jezgru prije vremena, čime su praktički riješili brige oko rostera i plasmana u playoff idućih 6-7 godina.

Ovim emocionalnim i šuterskim buđenjem Warriorsa u trećoj, u zadnjih 12 minuta se ušlo s momentumom debelo na strani gostiju, kojima je na ruku išlo što su sačuvali dio energije za završnicu. S druge strane Karl je pokušao sve moguće, ali nije uspio naći raspoloženu postavu koja bi se mogla oduprijeti na oba kraja parketa, nitko nije mogao spojiti dva šuta, niti je itko donio energiju u obranu (bez McGeevih minijatura Denver nije Denver, a koliko je Karl bio očajan u potrazi za nečim od visokih sve govori podatak da je u ovom periodu šansu dao čak i Anthonyu Randolphu).

Kada se pokazalo da je zglob u redu i kada se Curry vratio u igru, pa onda odmah zabio novu tricu, postalo je jasno da Warriorsi ovo mogu izgubiti samo ako se svoj petorici startera odjednom strgaju mišići u kuku (što me, obzirom na to kakva je ovo sezone, uopće ne bi začudilo). Game over.

Denver i dalje ima dvije utakmice doma i dovoljno izgleda da iščupa jednu na strani u ludoj atmosferi Oracle arene u kojoj trice upadaju još većom frekvencijom. Međutim, morat će zaigrati s puno više energije i puno više ritma kako bi iskoristili manjak tijela kod protivnika. Za šutere Warriorsa nemaju rješenja, kao ni za zonu - rezultat je možda 1-1, ali igra je debelo na strani protivnika (5-3 u četvrtinama, a o dojmu da ne pričam). Mislim, prepuste li im i ovaj energetski dio igre, Nuggetsi nemaju što tražiti u ovoj seriji. Trčati, trčati, trčati, skakati, skakati, skakati - to je jedina formula koja im može donijeti prednost.

To je to što se tiče filozofije igre, a može li se što poduzeti po pitanju matchupova?

Trojka Miller-Lawson-Iggy trebala bi činiti vanjsku liniju, ali problem je što u tome slučaju imaš dva minus obrambena igrača i Iggya kojega ne možeš maknuti s Thompsona. To znači da se nadaš kako će Miller i Lawson zabiti barem približno kao Jack i Curry, dakle na ovim pozicijama pobjedu ne možeš odnijeti sve i da hoćeš. Zaigra li s Iggyem i Brewerom na boku kako bi jednoga mogao staviti na Currya, gubi kreaciju u napadu koju donosi Miller. Ovdje nema dobitne kombinacije kada protivnik ima najboljeg igrača na parketu, stoga bi se prema tome tako trebalo i postaviti - Curry je ključ, dakle Iggy mora biti na njemu i treba živjeti s onim što napravi Thompson, iako je i on u ova dva susreta dokazao da se ne boji ničega i da će vas zaklayti čim mu se pruži prilika. Slay Thompson.

Tako da je najveći adut Karlu i dalje pod koševima – Faried mora igrati puno bolje (i to od prve minute kako bi iznenadili Jacksona koji zasigurno nakon ovakve predstave nema namjeru odustati od igre s 4 niska i Barnesom na četvorki), a McGee mora igrati puno inspiriranije u svojim epizodnim pojavljivanjima i biti dominantna pojava u reketu misle li zaprijetiti. Karl dakle mora ne samo ubrzati igru, već je fokusirati na unutarnju liniju, što je totalno ironično, da je momčad koja je od run and guna i niskih postava napravila umjetnost naišla na protivnika koji još bolje trči i koji ima još bolju nisku postavu (a ironiju dodatno naglašava činjenica da to nikada ne bi saznali da se Lee nije ozlijedio).

HIGH FIVE

Steph Curry, Klay Thompson, JR Smith, Harrison Barnes, Carmelo Anthony

3Jan/1326

THE RANKINGS – WEEK 9.

Posted by Gee_Spot

Sve najbolje u 2013. svim čitateljima i prijateljima. Želim vam što više NBA zabave u danima, tjednima i mjesecima koji slijede uz nadu da će jedna osrednja sezona rezultirati doigravanjem za pamćenje. Kako trenutno nemam vremena za pisanje, ovaj tjedan ide samo poredak, a uskoro se vraćamo opširnijim osvrtima i (nadam se) ponekom bonus tekstu kojeg ću valjda izvući iz raznih natuknica ostavljenih zadnjih dana. Ideja je milijun, volje još i više, a vremena za realizaciju sve manje. Bit će bolje kad padne jackpot pa se oni sati na nužno potrebnom poslu pretvore u sate pred laptopom.

1. CLIPPERS (5650)

2. SPURS (5635)

3. THUNDER (5125)

4. WARRIORS (4835)

5. HEAT (4790)

6. NUGGETS (4690)

7. GRIZZLIES (4560)

8. LAKERS (4515)

9. HAWKS (4435)

10. KNICKS (4190)

11. ROCKETS (3980)

12. BUCKS (3750)

13. NETS (3725)

14. JAZZ (3660)

15. CELTICS (3605)

16. BULLS (3600)

17. PACERS (3580)

18. WOLVES (3475)

19. RAPTORS (3290)

19. SIXERS (3290)

21. MAGIC (3265)

22. PISTONS (3185)

23. BLAZERS (3145)

24. MAVS (3075)

25. KINGS (2945)

26. SUNS (2890)

27. HORNETS (2565)

28. WIZARDS (2230)

29. CAVS (1985)

30. CATS (1935)

9Dec/1223

SUNDAY LAZY SUNDAY PODCAST

Posted by Gee_Spot

Dokolica zime narušena je ćaskanjem o stanju u ligi. Sickre i Gee u još jednoj epizodi serijala "Nedjelja popodne je da se čovjek odmara, a ne visi na skypeu".

21Oct/123

PACIFIC

Posted by Gee_Spot

LA LAKERS

THAT WAS THEN:

Mike Brown je stigao u Grad Anđela s pedigreom defenzivnog gurua koji će obranu Lakersa učiniti još boljom i tako ostarjelu jezgru održati konkurentnom. Međutim, ona se pod njim srozala sa 6. na 13. mjesto po učinku. Razlozi za pad na ovom dijelu parketa kriju se u očajnoj klupi (tu se gubitak Odoma i Shannona Browna najviše osjetio jer su njihove minute krpali likovi poput Murphya i McRobertsa, ali i Kobe, koji je, iako godinu stariji, s 34 minute po utakmici od godinu ranije skočio na 39) i rijetko viđenoj nesposobnosti Lakersa da ukradu loptu ili prisile protivnika da je izgubi.

Iako ni sezonu ranije nisu bili presing momčad, što je i očekivano obzirom na Bryanta, koji u obrani sve više štedi energiju, te mumificirane playeve poput Fishera i Blakea, nisu bili impotentni. Međutim, s dodatnim padom kvalitete kod playmakera i dodatnim opterećenjem Bryanta minutama, impotencija je postala njihova realnost, koju nije mogao sakriti ni naknadni dolazak solidnog Sessionsa. U principu, ulazak u sezonu s ovakvim rosterom više je greška uprave nego trenera, ali je činjenica da Brown nije pomogao obrani da bude bolja. Lakersi su radili najmanje prekršaja u ligi, što je bio slučaj i pod Jacksonom. Bili su sjajni u skoku, što je također već viđeno. Jednostavno, Brown je stigao kako bi donio novu dimenziju u igru, a, u biti, samo je promatrao jednu tanku i staru momčad kako radi korak nazad.

Taj korak nazad potvrđen je i u napadu, gdje su Lakersi imali nešto manji pad (sa 6. na 10. mjesto), ali zato puno vidljiviji. I dok se Brown još i može pravdati zbog lošije prezentacije obrane argumentima o tankom rosteru, napadački je bilo jasno kako čovjek nema ideje što i kako igrati. Bez Jacksonove filozofije dijeljenja lopte, Kobe se bez problema vratio starim navikama, trošeći napade kao da je u naponu snage. Gomila njegovih nerezonskih šuteva povukla je učinkovitost prema dolje, a za ostalo su se pobrinule nejasne Brownove rotacije, čudna podjela minuta i uloga. I, naravno, sakata klupa na kojoj, osim standardno solidnog Barnesa, nije bilo igrača koji je prezentirao NBA razinu igre.

Naravno, treba spomenuti i totalni nestanak trice iz napadačkog arsenala. Kobe je donekle držao stvar iznad ponora (i pri tome forsirao), ali smrt Dereka Fishera, lošije sezone Blakea i Barnesa te manjak Odoma i Browna (koji su godinu ranije bilo dva od pet najboljih tricaša na rosteru) učinili su svoje. Stvar je bila toliko kritična da je jadni Gasol pokušao širiti reket šutiranjem iz vana (čak je ispalio duplo više trica nego ikada ranije u karijere, što je posebice indikativno obzirom na manji broj utakmica), čime je samo naštetio svojim postotcima.

THIS IS NOW:

Dolazak takvih klasa kao što su Howard i Nash definitivno je najvažniji događaj, ovo partnerstvo Lakerse opet lansira u sam vrh i borbu za naslov. Potencijalni dobitci iz spajanja ovih veličina su ogromni. Dwight će svojom dominantnom igrom u obrani sakriti rupe vanjske linije, a Nash će zauzvrat od njega napraviti još boljeg realizatora. Dwight danas ima veću košarkašku vrijednost od Kobea, ali će se svejedno bolje uklapati uz njega od Bynuma jer neće u pitanje dovoditi njegovu poziciju alfa mužjaka u napadu pošto ne zahtijeva izolacije ili previše lopti u postu. Također, s četiri igrača koji mogu nositi teret prve opcije u napadu, Brown bi trebao imati puno lakši posao pronaći rotacije kojima će spriječiti pad napadačkog učinka kada na parketu nema idealne postave.

Naime, Brown je lani definitivno bio minus zbog lošeg plana igre u napadu, što će ove sezone Lakersi pokušati ispraviti instaliranjem Eddiea Jordana kao novog pomoćnika i uvođenjem Princeton napada. Jordan se s ovom verzijom pokretnog napada upoznao kao trener u Sacramentu, gdje je vječni pomoćnik bio Pete Carrill, otac spomenutog napada, koji je njime kasnije nadahnuo i Adelmana, a time i zlatnu generaciju Kingsa (koristio ga i prošle godine u Minnesoti, iako ne toliko koliko se očekivalo).

Bezbroj je primjera kako pokretni napad donosi uspjehe čak i u NBA kontekstu, a veći od Spursa i njihova flexa nam i ne treba, ali Lakersi i Princeton na prvu baš i nemaju smisla u kontekstu dovođenja pick & roll majstora kao što su Nash i Howard. Naime, jedna od osnova Princetona je nepostojanje primarnog playmakera, što znači da bi se Nasha moglo više koristiti kao šutera, a Kobea ostaviti da i dalje davi s loptom kao što to radi cijelu karijeru. Šala mala - možda je i to razlog zašto je Kobe pozdravio dolazak Eddiea Jordana za "pomoćnika" Brownu (navodnici pak nisu šala, tu su jer će sada praktički Jordan biti zadužen za napad, dok Brownu ostaje isključivo obrana).

Uzmimo primjer Adelmana lani u Minnesoti, pošto je, uz dužno poštovanje Jordanu, ipak Rick najpoznatiji Princetonovac u NBA. Adelman je lani bio dovoljno pametan da brzo odustane od kretanja kao osnove napada čim je shvatio kako momčad igra najbolje kada je lopta u Rubievim rukama. Ostavio je nekoliko akcija u kojima je Rubio služio kao mamac dok bi Ridnour ili Barea inicirali akciju koja bi uglavnom išla preko Lovea na visokom postu, ali osnova svega bila je pick igra Rubia i visokih.

U kontekstu Lakersa, odluka da se angažira Jordan tako praktički smanjuje vrijednost Nashu, još uvijek najboljem pick & roll playu u ligi. Što dokazuje i sljedeće – pogledajte samo Amareove pick & roll brojke s Nashom i bez njega, STAT je pao s prvog mjesta u ligi dok je bio u Phoenixu na 18. sada kada je u New Yorku. Ili pratite što će biti s Gortatom ove sezone bez Nasha obzirom da je u prošloj bio drugi pick & roll realizator u cijeloj NBA.

Pokretni napad s puno kruženja lopte, blokova, utrčavanja, križanja i uglavnom praznim reketom teško će omogućiti i Howardu da izvuče maksimum iz svoje igre. Kako Dwight nije šuter, njegovi izlasci izvan reketa nemaju previše smisla osim ako se nakon njih ne zarola prema košu u pick igri – obzirom na njegovu drvenu ruku, nema te obrane koja će Howarda pratiti dok izlazi na vrh reketa kao mamac, a to opet znači da nikakav dodatan prostor za cutove neće biti otvoren.

Poanta Princetona nije ni organizirani napad kroz post, gdje Lakersi imaju tri fantastična igrača sposobna dominirati u post up situacijama (Gasola, Bryanta i Howarda). Mislim, naravno da je ovakav sistem imao smisla u Sacramentu kada si na raspolaganju imao visoke poput Webbera, Millera i Divca koji su bili jednako dobri asistenti i šuteri sposobni igrati licem košu, raširiti reket i pronaći suigrača pravovremenim pasom. A posebice je imao smisla kada nisi imao pravog playa već combo beka poput Bibbya. Ali, stvarno ne vidim svrhu planiranja pokretne napadačke filozofije kada u Nashu, Bryantu, Howardu i Gasolu imaš sve što ti treba za rasnu unutar-van igru s postavljenim napadima.

Uostalom, nakon solidnih rezultata u Washingtonu, Jordan je totalno fulao s implementiranjem svoje filozofije u Philadelphiji, pa je jasno kako ni Princeton, uostalom kao ni trokut (sjetimo se Rambisa u Minnesoti), nije sistem koji sam po sebi jamči rezultat. Za sve je potrebno i idealno ljudstvo, talentirano i sposobno uklopiti se u zahtjeve sistema, a meni se čini da Lakersi s Howardom i Artestom jednostavno nemaju dovoljnu mogućnost širenja prostora i da im nametanje napada koji ovisi o kretanju umjesto o postavljanju samo šteti.

Jasno, ne mora sve biti tako crno. Ako već Princeton nema smisla kao primarni napad, može poslužiti kao odlična opcija kada je Nash na klupi. Praktički, tada bi Gasol mogao izaći na vrh reketa i razigravati, kao što je pokušavao lani dok ga je Brown mučio kao udarnog igrača druge postave. Uostalom, Gasol već ima diplomu iz igranja trokuta pod Jacksonom, tako da mu razigrati cutere poput Jamisona ili pronaći Meeksa na šutu nakon izlaska iz bloka neće biti nikakav problem. Iako Princeton nema definiran raspored kao trokut, njegova bit proizlazi iz korištenje prostora, što je uostalom ključ svake košarkaške akcije. Jedina razlika je u tome što si u trokutu imao definirane uloge s tri post igrača i dva šutera koja šire reket, dok bi u Princetonu svi trebali moći igrati svuda kako bi se maksimalno iskoristilo eventualno ispadanje obrane.

Daleko od toga da Lakersi iz ovakvih novosti ne mogu izvući gomilu korisnih napadačkih akcija, ali uvođenje nove filozofije igre poprilično je nepotreban eksperiment obzirom na tek okupljenu jezgru sastavljenu od veterana koji već imaju svoj definirani stil igre. Možda organizacija ima želju zaštiti Nasha i Bryanta, nadajući se da će manje naglašenim ulogama u napadu bolje sakriti njihove godine, a možda tek pokušavaju trenerski minus pretvoriti u plus pa su se malo previše zaigrali.

Sve ovo pričam kako bi istakao sljedeće. Uvođenje Princetona bi moglo dodatno otežati ulazak u sezonu momčadi koja već u startu ima ozbiljnih problema. Nemaju dubinu pod košem da dominiraju dok čekaju da Dwight uhvati formu, a trebat će i vremena dok se sve posloži s Nashom i Bryantom vani, odnosno s Gasolom i Dwightom unutra, bez ili sa novim stilom igre. Da ne spominjem godine veteranske trojke plus Dwightova leđa kao situacije koje također zovu na oprez.

Međutim, njihovo vrijeme je ionako playoff u kojem bi, u slučaju da svi budu relativno pri vrhu kapaciteta, trebali biti najveća opasnost po Heat upravo zbog Dwighta, protiv kojega jednostavno neće biti moguće igrati s niskom postavom. Dwight nije Superman, tu se moramo složiti sa Shaqom, ali u ovom slučaju mogao bi biti kriptonit za Heat, jer je valjda jedini čovjek na planeti kojega James ne može niti pomisliti čuvati ili napasti.

PLUS:

Puno raznovrsniji napad, pri čemu mislim prije svega na dodatak pick & roll elemenata i šuta za tri (lani nisu imali ni jedno ni drugo), koji bi ih ponovno trebali lansirati među najbolje u ligi. Dodatak Nasha i Howarda donijet će tu potrebnu vrhunsku 2 na 2 opciju koja će otvarati prostor svima, pa tako i ostalim šuterima poput Meeksa (vrlo moguće da tijekom sezone ukrade najveći dio minuta Artestu), Gasola i Bryanta. Također, ne bude li tvrdoglav u namjeri da našteti učincima svojih zvijezda, trenerski dvojac trebao bi odraditi kompetentniji posao nego je to bio slučaj prošle godine.

Plus je i puno raznovrsnija obrana. Visina u sredini će i dalje biti najveća snaga – nema šanse da protiv Gasola i Howarda itko puca visokim postotkom – a zamjena škripavih Bynumovih koljena Howardovim letenjem po parketu učinit će ih puno boljima u rotacijama i obrani prostora. Meeks i Artest odradit će solidan posao na boku kao stoperi, a iako i dalje nema beka koji bi mogao igrati presing, Nash je ogroman napredak u odnosu na lanjske leševe jer barem zna usmjeriti svog igrača dalje od sredine.

Ukratko, ovo je bolja momčad na oba kraja parketa, a to nikada nije loš znak, pogotovo obzirom da su prošle godine, usprkos svim problemima, igrali polufinale konferencije.

MINUS:

Klupa je ove sezone nešto bolja od lanjske, ali, obzirom da je lanjska bila katastrofalna, to ne znači previše. Najzvučnije pojačanje je 36 godina star Antawn Jamison, strijelac koji ne igra obranu i ne skače, što je popriličan problem kada uzmemo u obzir da će upravo on biti prvo ime s klupe. Jasno, minute na petici se mogu pokriti između Gasola i Howarda uz poneku minutu Jordanu Hillu, dakle od Jamisona se neće ni tražiti da radi išta drugo osim da zabija, ali takav doprinos i dalje nije dovoljan u slučaju da se otvore dodatne minute zbog nekakve ozljede.

Jodie Meeks je igrač koji bi po svim pokazateljima trebao odraditi solidnu 3&D ulogu i postati jedno od ugodnijih iznenađenja ove sezone, ako zbog ničega drugog onda iz jednostavnog razloga što će ga pod svjetlima reflektora u Los Angelesu biti jednostavnije primjetiti. Međutim, opet uzmimo u obzir kontekst – kako je Metta Artest, blago rečeno, na zalazu karijere i nije više u stanju biti konstantan napadač, Meeksov doprinos praktički će pokriti njegov manjkavi učinak. To pak znači da Meeks nije bonus u rotaciji, već nasušna potreba.

Situaciju na jedinici ne treba ni spominjati – Nash je u fazi karijere kada više od 30 minuta po večeri nemaju smisla osim u najvažnijim playoff utakmicama. Tko će dobiti preostalih 18 minuta u konkurenciji dva istrošena veterana poput Blakea i Duhona, odnosno mladog combo beka Morrisa, koji u rookie sezoni nije pokazao apsolutno ništa što bi ukazalo na eventualnu NBA budućnost? Tko god to bio, ne obećava.

Iako u današnje vrijeme savršenih medicinskih i trenažnih uvjeta postaje malo dosadno isticati nečije godine kao problem, činjenica je da Nash ima 39, Kobe i Artest 34 (i puno više kilometara od prosjeka), Jamison 36, a i Gasol s 32 već lagano ulazi u silaznu fazu karijere. Praktički, samo je Dwight u nirvani, a i to je upitno obzirom na operaciju leđa.

Ovo samo po sebi ne mora nužno biti problem, dapače, veteranske momčadi puno bolje znaju kako se pobjeđuje u playoffu. Ali, ovakav prosjek godina stavlja fokus na zdravlje, a Lakersima eventualni zdravstveni problemi mogu itekako naškoditi, posebice ako budu inzistirali na implementaciji nove filozofije igre. Dok se poslože, odnosno dok ne ostvare kemiju, svaki dodatni problem i svaki propušteni radni dan tijekom duge regularne sezone samo će dodatno naglasiti početni manjak kohezije (koji bi do playoffa trebao biti saniran izbjegnu li se potresi u svlačionici) i stalni manjak širine (koji bi se eventualno mogao prikriti još ponekim pojačanjem kada krenu otpisi veterana diljem lige).

LA CLIPPERS

THAT WAS THEN:

Dolazak Paula svakako je ključni događaj prošle sezone u široj slici – vječni gubitnici poput Clippersa odjednom su se našli u društvu s jednim od 5 najboljih košarkaša na planeti, što je bilo dovoljno da ih maknemo iz društva Kingsa, Warriorsa i sličnih koji se iz godine u godinu natječu za titulu najsramotnije NBA franšize. Koncentriramo li se na igru, najvažniji postaje sjajan napad predvođen briljantnim talentima poput Paula, koji uspijeva biti neviđeno učinkovit strijelac iako nema ni brzinu ni visinu tipičnog NBA superstara, i Griffina, koji uspijeva biti učinkovit strijelac iako nema šut izvan reketa i gađa slobodna 52%.

Uz pomoć solidnog šuta iz vana (tu su svoje tricaški odradili Foye, Williams i Butler), hrpu zakucavanja DeAndre Jordana, izuzetan napadački skok i izuzetnu kontrolu lopte (što dolazi po defaultu kada imate Paula za komandama), Clippersi su zabijali više nego dovoljno usprkos značajnom feleru - najgorem postotku s linije slobodnih nakon Orlanda (nevjerojatno zvuči podatak, ali od 4 visoka koja su skupila najviše minuta, najbolji postotak imao je Jordan s 53%, Blake je, već smo rekli, bio na 52, Evans je uspio uhvatiti 51%, a majstor posebne klase bio je Martin s 37%).

I dok je napad zahvaljujući Paulovoj preciznosti, Griffinovim sve boljim potezima u postu i ostalim navedenim detaljima briljirao usprkos neviđenoj nesposobnosti da realiziraju pokušaje s linije, obrana je bila jednostavno loša. Paul i nešto kasnije Bledsoe odradili su solidan posao u presingu na loptu, Griffin i Jordan su bili prosječni u kupljenju obrambenih skokova, Butler i Foye igrali su pristojnu obranu na boku, ali rupetina pod košem koštala ih je gomile lakih poena zbog čega su završili u donjoj trećini po učinku.

Griffin je s vremenom postajao sve bolji kao zonski branič i nametnuo se kao dobar 1 na 1 igrač, sposoban solidno gurati se u reketu, ali još uvijek je to daleko od učinka u rotiranju i branjenju pick igre kakvoga bi takav atleta morao prezentirati. Što još više dolazi do izražaja u kontekstu kriminalne rotacije. Martin je grubim faulom još tu i tamo znao utjerati strah u kosti i više glumiti obrambenog igrača nego stvarno igrati obranu, ali Evans i Jordan plivali su na sve strane. I dok od Evansa i ne očekuješ ništa osim da skače u napadu, Jordanova nesposobnost da čuva leđa Paulu i Griffinu postala je ogroman problem, dodatno naglašen bahatim ugovorom kojim su Clippersi svoju peticu praktički proglasili trećim nosivim stupom budućih uspjeha.

Clippersi su primali previše s Jordanom u sredini iz jednostavnog razloga što ovaj uglavnom pojma nije imao kako se rotirati i koje kutove zatvarati. Da njegovo neshvaćanje uloge centra u obrani bude potpuno, pobrinula se i činjenica koja kaže kako su direktni protivnici protiv njega pumpali brojke debelo iznad prosječne vrijednosti, koristeći prostor koji bi im ostao kada bi Jordan krenuo "pomagati" suigračima. Rijetko se viđa ovako pokretan centar izuzetnih fizikalija koji nije u stanju barem biti solidan u 1 na 1 situacijama, ali Jordan se trenutno nalazi u takvoj fazi u kojoj je momčad obrambeno jednostavno bolja bez njega, ma koliko se to nevjerojatnim činilo uzevši u obzir njegove blokerske i skakačke kvalitete.

Jasno, u cijeloj priči nemoguće je zanemariti Del Negrovu prisutnost – trener je svakako odgovoran što se igrač sporo razvija, posebice kada je u pitanju igra u obrani (u slučaju Clippersa, u tom pogledu slabo se razvija cijela momčad). O Del Negru i obrani sve govori sljedeći podatak - Bullsi prije i nakon njega su bili i ostali prva obrana lige, usprkos različitim trenerima (Skiles i Thibodeau). Dvije sezone s njim bili su izvan top 10. Tako da je logično pitati se što bi s dvije godine rada Larry Brown napravio od igrača Jordanova atletskog potencijala. Ili, da ostanemo u realnijim okvirima, tko zna kako bi obrana Clippersa danas disala da je bila u rukama jednog od Van Gundya.

THIS IS NOW:

Paul je potpuno oporavljen od ozljede koljena i ponovo u vrhunskoj formi, njegove lanjske brojke u rangu su s onima iz najboljih dana. Nešto slabiju eksplozivnost nadoknadio je još bolji šut, tako da, usprkos malim stilskim razlikama u igri, Paul i dalje može dominirati napadom i biti učinkovit na franšiznoj razini. Uostalom, podatak da su Clippersi briljirali u završnicama sve govori – pod Del Negrom i s poprilično skrpanim rosterom (sjetimo se samo načina na koje su tijekom sezone dodali Billupsa, Younga, Martina, Evansa te svih minuta koje je dobio Bobby Simmons), druga momčad iz Los Angelesa baš i nije oduševljavala timskom izvedbom, ali sve je nadoknađivao Paul 1 na 5 herojstvima u zadnjoj četvrtini, kada je doslovno sam rješavao utakmice u njihovu korist.

Jasno, iako se ovakav stil igre može pokazati uspješnim i u novoj sezoni, ne bi bilo loše da napad Clippersa počne ličiti na nešto više osim beskrajnog niza pick & rolla i šuta za tri. Kako Griffin iz utakmice u utakmicu pokazuje sve bolji all-round potencijal, upravo je on taj koji bi mogao preuzeti odgovornost za organizaciju igre s vrha posta. Čitanje igre i osjećaj za asist svakako posjeduje, ali problem je što još nema pouzdan šut s poludistance, zbog čega se obrane mogu koncentrirati na branjenje prostora umjesto šuta. Razvije li se ikad u triple threat igrača, Griffin bi trebao postati legitimni nasljednik Garnetta, Webbera i Sheeda, dakle franšiznih krilnih centara koji su bili u stanju nositi cijeli napad na svojim leđima. To u kombinaciji s Paulom miriše na izuzetnu budućnost.

Samo, dobar dio toga ovisi o razvoju drugog visokog, odnosno trećeg člana jezgre. Dok se za napad očito ne treba brinuti, to hoće li se ova momčad ikada popeti u gornju polovicu lige po defanzivnom učinku ovisi ponajviše o Jordanu i tome hoće li ikada naučiti kako staviti svoje atletske potencijale u službu momčadi. Počne li se razvijati u novog Tysona Chandlera, Clippersi automatski postaju šampionski materijal.

Jasno, tu već pričamo o budućnosti u kojoj je Paul pristao na produženje ugovora (za sada njegov ostanak nije u pitanju, ali eventualni nesretni splet okolnosti mogao bi i njega usmjeriti ka nekim drugim livadama). Za ovu sezonu bi i minimalni pomaci dva mlada centra bili značajni, posebice obzirom na ligu u kojoj nema previše momčadi koje nude takvu idealnu kombinaciju fizikalija pod košem.

Promjene ostatka rostera više su bile kozmetičke prirode, iako bi gubitak dva lani najbolja tricaša, Foyea i Williamsa, mogao biti nezgodan. Crawford bi trebao zamijeniti ulogu instant napada s klupe koju je lani odrađivao Williams, čija rola je praktički bila ta da osigura nekakav oblik pritiska na obranu dok se Paul odmara. Foye je do minuta ionako došao zahvaljujući ozljedi Billupsa, a kako je upitno kada i kako će se Chauncey uopće vratiti u rotaciju, ove godine bi tu prazninu na dvojci trebao popuniti Bledsoe, koji je briljantnim nastupima lani u playoffu pokazao da je itekako sposoban igrati značajnu rolu.

Jasno, problem s Bledsoeom je što mu zbog manjka centimetara najbolje odgovara uloga back-up playa, ali, zbog svoje energije u obrani, u svakom slučaju dobra je alternativa za krpati minute dok se Billups ne oporavi ili dok ne pronađu trajnije rješenje na dvojci. Svakako je to bolja opcija od bacanja minuta na Williea Greena, koji je i lani u Atlanti dokazao da ni kao šuter ni obrambeni igrač nije u stanju opravdati ozbiljniju rolu.

I dok na vanjskim pozicijama imaju malih problema, drugi bok je pokriven više nego dobro, s tri pouzdana veterana koji su praktički osiguranje jedan drugome od moguće ozljede. Butler, Hill i Barnes su redom jednako energični all-round igrači, s tim da Butler definitivno ima prednost zbog šuterske kvalitete više, dok je Hill u ovoj fazi karijere prije svega lider obrambenim pristupom. Barnes kao treća trojka jednostavno je luksuz.

Pod košem pak i dalje traže idealne alternative. Dovođenje Lamara Odoma popriličan je rizik obzirom na očajne igre koje je prezentirao lani, a posebice na stil života koji kao da mu brani košarku opet shvatiti ozbiljno (u kamp je stigao totalno van forme, što nikako nije dobar početak ako misli oživiti karijeru). Uspije li Lamar barem djelomično biti skakač i all-round napadač kakav je bio u Lakersima, Del Negro će za playoff moći sastaviti kvalitetnu rotaciju od tri čovjeka. Podbaci li, morat će se oslanjati na istrošenog Turiafa i beskorisnog Hollinsa, što previše miriše na lanjsku kombinaciju s Martinom i Evansom, a samim time još jednom na obranu koja se jednostavno ne može nositi sa Spursima, Thunderima i Lakersima ovog Zapada.

PLUS:

Koliko je CP3 dobar, najbolje će objasniti sljedeći podatci. Clippersi su godinu ranije bili 20. po postotku šuta i zadnji po izgubljenim loptama. S Paulom, postotkom šuta su skočili na 10. mjesto, a po kontroli lopte na – drugo. Treba li još što dodati? Pa samo to da je Paul kao realizator možda i bolji nego playmaker, a, obzirom da je bez konkurencija najbolji play u ligi, to sve govori.

MINUS:

Dok god ne zatvore reket, uzalud im sav napadački potencijal. Paul, Bledsoe, Hill i Butler odradit će solidno svoj posao u obrani, ali dok Griffin i Jordan ne pronađu način kako da zatvore reket i pri tome zaustave svoje protivnike, obrana Clippersa teško će odvesti momčad dalje od druge runde. Zato je prava šteta što nemaju nekog drugog vlasnika jer Donald Sterling glavni je razlog zašto Del Negro i dalje ima ugovor, a čovjek koji je složio ovaj roster, sadašnji GM Blazersa Neil Olshey, više nije u klubu. I jedno i drugo previše miriše na stare Clipperse i kampanjski rad u kojem su dnevna zadovoljstava važnija od planiranja šire slike.

GOLDEN STATE

THAT WAS THEN:

Svježa i ambiciozna uprava (kupili vlastitu NBDL podružnicu, uložili u infrastrukturu, pokrenuli gradnju nove dvorane u San Franciscu, doveli nove ljude sa svih strana, trenere, analitičare, stručno osoblje, a između ostalih i Jerrya Westa kao savjetnika) angažirala je svježeg i ambicioznog trenera koji je, u najboljoj maniri Igora Štimca, odmah obećao rezultate i potpunu kontrolu sudbine. Međutim, Mark Jackson se ubrzo našao skrušen pred stvarnošću koja baš i nije imala isti pogled na stvari kao samouvjereni rookie trener. Novi problemi sa zglobovima Stepha Currya lišili su Warriorse usluga najvažnijeg igrača u napadu, zbog čega su sa svojim run and gunom nakon dugo vremena utonuli u prosjek, a odluka da sredinom sezone zamijene do tada nedodirljivog Ellisa za ozlijeđenog Boguta bila je jasan znak predaje nakon kojega počinje rijetko viđeno tankiranje kako slučajno ne bi prepustili svoj lutrijski pick Jazzu.

Međutim, iako im Bogut nije mogao pomoći direktno, ovaj potez definitivno nije bio loš – kao što je West rekao, kad god možeš zamijeniti combo beka za startnog centra, tvoja dužnost kao GM-a je da to napraviš. Prekinuvši jednom za uvijek eksperiment s Ellisom, koji izuzetne haklerske talente nikada nije uspio pretočiti u ozbiljnu košarku, Warriorsi su okrenuli novu stranicu, davši šansu i više minuta rookieu Thompsonu, koji je sjajnom šuterskom prezentacijom u manje od pola skraćene sezone napalio sve zaljubljenike u košarku kao potencijalni novi veliki bek-šuter (moja trenutna fascinanacija ide toliko daleko da ga zbog kombinacije all-round vještina i fizikalija smatram potencijalnim nasljednikom Joea Johnsona).

Osim Thompsona, prilike za dokazati se kao NBA klase iskoristili su pouzdani David Lee, koji je odigrao izuzetnu sezonu kao prva opcija u napadu (light verzija Kevina Lovea) te Brandon Rush, koji je eksplozijom trica konačno opravdao sve ranije minute koje su mu dali Pacersi. Međutim, ova momčad usprkos svim obećanjima Jacksona i dalje nije igrala obranu, a, s Leeom osuđenim igrati peticu polovinu svojih minuta, nisu bili konkurentni ni u skoku.

THIS IS NOW:

Danas više nitko ne obećava playoff, što je u jednu ruku razumno obzirom da su se lani opekli u svom entuzijazmu, ali i ironično obzirom da ovogodišnja momčad ima puno više oružja nego lanjska. Jasno, ogroman problem predstavlja što je većina tih oružja još uvijek pod velom tajne. Nije samo u pitanju mogu li Curryevi gležnjevi izdržati i može li Bogut nakon svih ozljeda uhvatiti nešto nalik formi od prije par godina, puno toga ovisi i o razvoju igrača. Naime, imamo premale uzorke da bi mogli tvrditi kako je Klay Thompson sigurna stvar, a i pitanje je hoće li Rush nastaviti s lanjskim igrama ili će se vratiti ni upola tako dobrim prosjecima kakve je imao u ranijim sezonama u Indiani. O tome u što će se razviti Harrison Barnes da ne pričamo.

Dakle, i Jackson i uprava su itekako svjesni da je ova sezona tek još jedan test, iako znaju da bi u slučaju ostvarenja idealnog scenarija imali šanse čak i kucati na vrata playoffa. Curry ima potencijala biti triple threat vanjski igrač all-star klase usprkos manjku elitnih fizikalija i idealne pozicije jer posjeduje tu vrhunsku, meku ruku. Bogut obrambeno nije u rangu Howarda, ali u naponu snage u stanju je biti prvi do Howarda što se kontrole reketa tiče. David Lee je možda pretplaćen i svakako mu ne odgovara lanjska uloga prvog igrača, ali kao treća opcija je luksuz. Thompson je prekvalificiran da bi bio sporedna opcija, ali upravo ga takva uloga čeka u idealnom svemiru. Nastavi li Rush biti top 5 tricaš lige i ponudi li im Barnes toliko potrebnu dozu kreacije na bokovima, ovo bi mogla biti ubojita rotacija, vrijedna top 10 napadačkog učinka.

A još nisam ni spomenuo odličnu klupu koju su ovoga ljeta školski posložili – Jack daje ne samo pouzdanu back-up opciju na jedinici, nego i izuzetnog combo beka koji može ponijeti dobar dio startnog tereta bude li Curry opet morao pauzirati da odmori svoje staklene gležnjeve, Landry je u stanju biti centralni napadač u drugoj postavi i solidan treći visoki u rotaciji, a veteran Jefferson nudi još jednu pouzdanu spot up opciju na boku u slučaju da se Barnes izgubi tijekom rookie sezone.

Sve ovo izgleda solidno na papiru, ali ne treba zaboraviti kako je nezgodno uočavati trendove bez kvalitetnih podataka. Warriorsi su dugo bili loši, a sve što imaju pokazati od toga su Curry, Thompson i Barnes (sve redom upitnici). Do jučer su bili lutrijski materijal i opasno su se kockali s budućnosti kako bi na brzinu posložili roster za instant uspjeh. U biti, jedina razlika između njih i Wizardsa je u tome što Bogut ima potencijal biti stvarna prevaga za razliku od veterana koji su stigli u Washington. Međutim, žurba da se nestrpljivoj publici pruži zgodan proizvod i ovdje je bila važnija od stvarne vizije, a to nikada nije dobar znak.

PLUS:

E, ovo je skupina koja bi mogla igrati flex košarku bez problema kada bi se Mark Jackson odlučio tako nešto. Dobro, Bogut zadnjih par sezona ima loše šuterske brojke i teško ga je smatrati ozbiljnom opcijom s poludistance, ali njegov osjećaj za asist nije upitan, kao ni jednako dobra igra licem i leđima košu. David Lee je ultra raznovrstan napadač za poziciju sposoban trpati iz svih situacija, skakati u napadu i razigrati. Klay Thompson nije samo šuter već kompletan igrač, a o Curryu ne treba trošiti riječi. Talenta ima na sve strane, posebice tricaškog, sad je samo pitanje kako će ga posložiti i hoće li Bogut moći skupiti dovoljno minuta da osigura barem solidnu, top 20 obranu (što bi bilo prvi put od 1999. da ne završe u donjih deset).

MINUS:

Stakleni zglobovi i stakleno tijelo odlično zvuče kao eksponat u nekakvom muzeju, ali kao temelj ozbiljne košarkaške momčadi, ne baš. Plus, ako ste skloni vjerovati u karmu, onda Warriorse čeka poprilična odmazda za bezdušno tankiranje koje su priuštili svima na kraju prošle godine (a ne treba zaboraviti da su i dalje dužni Jazzu taj pick koji ove sezone ima top 6 zaštitu). Nije da na njega nisu imali pravo, ali svaki postupak vuče i posljedice. Kao što posljedice vuče i loša situacija na salary capu. Naime, rezultat svih ovih potpisa, tradeova i muljaža je taj da Warriorsi iduće dvije godine mogu zaboraviti na ikakva poboljšanja osim razvoja iznutra. I, što je najgore, lovit će taj jedan utješni playoff nastup s rosterom kojem malo fali da probije granicu poreza na luksuz.

SACRAMENTO

THAT WAS THEN:

Teško je bilo vjerovati da netko u Sacramentu može biti veći klaun od vlasnika, ali lani je to zamalo uspjelo i GM-u i treneru. U biti, bivši trener Westphal je definitivno ispao klaun u pokušajima da natjera klub da se riješi DeMarcusa Cousinsa. Čovjeku nitko očito nije rekao da franšizni centri ne rastu na grani, dok je prosječnih trenera puna šuma. Otkaz prijatelju Westphalu i davanje šanse Keithu Smartu, mladom učeniku Bobbya Knighta i Dona Nelsona, bio je rijetko dobar potez Petriea, koji zadnjih sezona ostavlja dojam čovjeka na autopilotu.

Naime, gotovo je nevjerojatno da je isti čovjek koji je otkrio Turkoglua i Stojakovića te u klub doveo Adelmana, Millera, Divca, Webbera i Bibbya, lani krenuo slagati roster sljedećim potezima:

- vraćanjem Johna Salmonsa i njegovog kriminalnog ugovora
- trošenjem novca na ono što je ostalo od Travisa Outlawa
- poklon ugovorom Chucku Hayesu iako je već imao stabilnu rotaciju pod košem
- zamjenom za J.J. Hicksona
- draftiranjem Jimmera

Pola rostera je Petrie potrošio na igrače koji ili nemaju NBA rolu ili ih je moguće zamijeniti jednim posjetom NBDL utakmici, što je iskustvo koje će Kingse koštati jedan cijeli garantirani salary cap tijekom iduće tri sezone. Startni dio rostera u nešto je boljem stanju, ali jasno je kako s ovakvim načinom selekcije igrača nijedna momčad ne može daleko.

Cousins je imao dobru sezonu tijekom koje je pokazao dio talenta, ali i to da glava još ne prati razvoj tijela. Thornton je odradio svoju rolu revolveraša, Thompson je bio šljaker pod košem, a Evans je, usprkos gubitku uloge u momčadi i stalnim problemima sa stopalima, bio solidan. Sezonu je pak spasio zadnji pick drafta, minijaturni Isaiah Thomas, koji je preuzeo momčad polovinom sezone i tako joj pružio dozu potrebne playmakerske stabilnosti. Čovjek je imao sličnu epizodu kao Lin u New Yorku, dao je Smartu na raspolaganje čovjeka koji može kreirati za sebe i druge, samo, naravno, uz puno manje medijske pompe.

Sve ovo skupa bilo je dovoljno da Kingsi igraju brzu, često divlju run and gun košarku, koja bi ih držala u igri da je ikome bilo stalo do toga da išta pokaže u obrani – samo su Bobcatsi i Netsi bili gori, što je popriličan problem kad uzmemo u obzir da su i jedni i drugi igrali bez poštenog visokog igrača, dok su Kingsi ipak na raspolaganju imali i Cousinsa i Thompsona.

THIS IS NOW:

Lanjski niz loših poteza popravljen je na draftu, kada je Kingsima u krilo upao Thomas Robinson, čiji double-double učinci bi mu garantirali titulu NCAA igrača godine da nije bilo izvjesnog Anthonya Davisa. Za razliku od Davisa, Robinson zbog manjka napadačke izbrušenosti nije toliko siguran pick, ali nastavi li barem skakati kao na sveučilištu, Kingsi bi se trebali razviti u jednu od boljih skakačkih momčadi u ligi (Cousins je već potvrđen kao ekstra talent u ovom segmentu igre, posebice u napadačkom dijelu).

Produženje s Thompsonom dalo je stabilnost rotaciji visokih i daje vremena Robinsonu da se privikne na NBA zahtjeve, a dovođenje Brooksa kao back-up playa (bye bye eksperiment zvan Jimmer) i Jamesa Johnsona na krilo (bye bye potreba da se minute troše na Outlawa, Garciu i Salmonsa) donosi potrebnu dubinu rotaciji.

Ova pojačanja u kombinaciji s dodatnim napretkom Cousinsa trebala bi Kingse odvesti jedan korak naprijed, ali ne treba očekivati nikakav vatromet. Iako je fizički već sada dominantna zvijer koja, što je najvažnije, posjeduje izuzetan arsenal napadačkog talenta s kojim može dominirati igrao leđima ili licem košu, Cousins još uvijek ima tek 23 godine, što se osjeti ne samo u stilu igre, već prije svega u odnosu prema igri.

I dok ga je s vremenom vrlo lako zamisliti kako se razvija u smjeru Sheeda Wallacea i Zacha Randolpha, da spomenemo samo slične grintavce koji su godinama tratili talent više od svega uživajući u svađi sa sucima, činjenica kako nezdrava atmosfera u klubu neće previše pomoći da se obuzda njegov temperament. Iskreno, kako su i Sheed i Zach našli mir tek nakon što su napustili sredinu u kojoj su tijekom sazrijevanja spalili sve mostove, realno je očekivati da će i Cousins svoj zen pronaći tek za 4-5 sezona kao dio nečega većega od samog sebe.

Trenutno pak u Sacramentu ništa nije veće od njega, što je ujedno i jedini razlog zbog kojega je ova momčad vrijedna gledanja, ali paralelno i njen najveći problem. Cousins je definitivno temelj, ali dok dođe 2015. (tek tada će Kingsi imati prostora za uključiti se u lov na pojačanja) taj temelj bi mogao biti opasno uzdrman. S upitnom sudbinom Evansa (kakav ugovor dati čovjeku koji nikada nije ponovio partije iz rookie sezone i koji izgleda ima kronične zdravstvene probleme) i upitnom NBA adaptacijom Robinsona (bit će zanimljivo vidjeti koliko lošu obranu će igrati on i Cousins u paru), Kingsi nemaju jezgru usprkos svoj sili lutrija, a kako nemaju ni prostora za pojačanja uz sva ova imena koja je prikupio Petrie, prognozirati njihovu budućnosti poprilično je nezahvalno obzirom na gomilu poteza koje bi trebalo odraditi da se vrate u igru. I koje je tim teže raditi uz upravu lišenu ikakve vizije.

PLUS:

Kingsi imaju napadačkog talenta koji bi im trebao donijeti nešto bolje rezultate od lanjske 21. pozicije po učinku u napadu. Cousins previše ispaljuje cigle i općenito uzalud troši previše lopti, ali kada se spusti u post praktički je nezaustavljiv, osim kad ne zaustavi sam sebe nepotrebnim šutom s poludistance. Thomas je kompletan igrač, combo strijelac sposoban vrtiti akcije, a Thornton i Evans itekako dobro reagiraju u tranziciji i 1 na 5 situacijama. Sva trojica bi trebala imati još više prostora nastavi li Cousins napredovati lanjskim ritmom, a to znači da bi Kingsi konačno mogli imati jednu sezonu s 30 pobjeda, prvu nakon 2008. U svakom slučaju, vrijedni su League Pass pozornosti, ako zbog ničega drugoga onda zbog potencijalnih Cousinsovih mega double-doubleova (ne gine nam jedna 40-20 utakmica ova sezone) i par tehničkih koje idu uz to.

MINUS:

Situacija s braćom Maloof drži cijelu franšizu za taoca. Braća očito više nemaju novca, nakon što su rasprodali ne samo casino u Vegasu, već čak i distribuciju piva u New Mexicu, što je prvi posao na kojem je njihov otac stekao bogatstvo. U takvoj situaciji, njihovo grčevito držanje za Kingse razumljivo je, ali ono što nije razumljivo je što kvragu žele. Očito ne zadržati momčad u Sacramentu, jer da ciljaju na tako nešto, onda bi već imali dogovor za novu dvoranu s gradonačelnikom Kevinom Johnsonom i komesarom Sternom. Nakon što su sporazum postignut tijekom all-star susreta proglasili nevažećim jer im se učinilo previše dati pišljivih 3 milje dolara za start projekta (koje možda ni nemaju uz sve dugove uokolo), postali su nepoželjni i u Sacramentu i u NBA ligi.

S druge strane, jasno je da momčad ne žele prodati, jer da je to slučaj, onda bi se odrekli Kingsa puno prije nego svega ostaloga, posebice obzirom na gomilu potencijalnih investitora uokolo (od kojih je naozbiljniji Chris Hansen, bogatun iz Seattlea, koji je već dogovorio izgradnju novu dvorane u svom gradu). Ne, braća izgleda žele zadržati svoju zadnju preostalu igračku koja ih dijeli od običnog puka, a pri tome i zaraditi, što je moguće jedino u slučaju preseljenja poput onoga planiranoga u Anaheim, gdje bi im vlasnik dvorane praktički plaćao da dovedu Kingse.

Jasno, obzirom da su se zamjerili Sternu proglasivši prethodni dogovor za ostanak u Sacramentu ništavnim, nema šanse da im liga ikada dozvoli preseljenje, što praktički znači da ulazimo u fazu čekanja dok braća ipak ne popuste i zadovolje se s 400 milja koje im je navodno Hansen već nudio za Kingse. Do tada, Sacramento će još uvijek igrati košarku u 20. stoljeću dok ostatak lige već debelo gazi po novom mileniju.

Naime, od uprave do stručnog osoblja, preko infrastrukture i trenažnog procesa, Kingsi su svijet za sebe, svijet kojega lagano prestižu i neke NBDL franšize. Rad u ovakvim uvjetima bez dugoročne vizije uprave i ulaganja u klub, loše utječe i na stanje u svlačionici. Iako je npr. ovo ljeto Isaiah Thomas u najboljoj maniri malih generala poput Averya Johnsona ili Jameera Nelsona organizirao okupljanja jezgre kako bi zajedno trenirala, nikakva dobra volja igrača ne može sakriti sve nedostatke u razvoju momčadi i pojedinaca koje potencira izgubljeno vodstvo.

PHOENIX

THAT WAS THEN:

Lutrijski roster ne baš zavidne dubine držao se u borbi za posljednje playoff mjesto sve do same završnice sezone. I to na osnovu jedne jedine akcije, pick & rolla Nasha i Gortata, koja je činila oko 10% svih akcija Sunsa (s pola-pola podjelom na situacije koje je završavao jedan ili drugi). Jedno od najučinkovitijih partnerstava u ligi odvelo je Sunse među top 10 napada u NBA (Sunsi su bili top 5 po šutu iz igre ponajviše zbog njih), a dodatni plus bila je još uvijek vrhunska Nashova kontrola lopte.

Nažalost, ostatak momčadi uglavnom nije bio u stanju pratiti ovakav ritam, posebice obrambeno, zbog čega su Sunsi izgubili bitku za osmo mjesto od Rocketsa i Jazza. Međutim, čak i s takvim rezultatom, debelo su nadmašili očekivanja svih racionalnih promatrača – loviti playoff na snažnom Zapadu usprkos tome što ti top 8 rotaciju čine tek tri NBA startera po prosječnom učinku (uz Nasha i Gortata igračem za prvu petorku možemo smatrati još samo Dudleya) respekta je vrijedan rezultat. Koji dovoljno govori o kvalitetma bivšeg MVP-a i budućeg člana HOF-a, tate Stevea.

THIS IS NOW:

Mislim da gornji podatak o kvaliteti dvojca Nash-Gortat sve govori. Iako će Dragić imati sve ovlasti da odigra sezonu u rangu lanjskih partija u Houstonu (što bi trebalo oduševiti sve one koji ga izaberu na fantasy draftovima), teško je očekivati da će zamijeniti Nasha. Pick & roll bi opet trebao biti kičma napada Sunsa, ali, uz slabiji učinak čovjeka s loptom, brojke bi se trebale smanjiti i Gortatu.

Ipak, dolazak Scole čini ovu petorku nešto dubljom od lanjske, tako da ne treba očekivati totalni kolaps. Pruži li npr. Beasley barem donekle korisne partije (dakle, sa što manje skok-šuteva s poludistance, a što više skokova i izborenih slobodnih), Sunsi bi mogli imati 5 poštenih NBA igrača u startnoj postavi te tako nadmašiti trenutnu gornju granicu od 30 pobjeda (iako ne znam zašto bi to bilo dobro, jer u tom slučaju bi imali još manje šanse za visokim pickom).

Naravno, očekivati od Beasleya da shvati razliku između šupljih brojki i igranja ozbiljne košarke ravno je očekivanju dobitka na lotu, što nikako ne obećava, posebice ne u kombinaciji s očajnom klupom (koje je nedavno ostala bez najvažnijeg čovjeka, za širenje reketa zaduženog Fryea, kojemu su otkriveni problemi sa srcem zbog kojih bi vrlo lako mogao propustiti cijelu sezonu). Lanjski rookie Morris pod košem ima potencijala biti nova stretch opcija koja će širiti reket i čekati rezultat dva na dva igre Dragića i Gortata, ali bez playmakerske dubine i posebice s očajnom rotacijom na boku (jedino Shannon Brown ima smisla kao 3&D zamjena na boku, ali problem je što će vjerojatno morati igrati startne minute zbog manjka opcija, što mu ipak ruši vrijednost), Sunsi su osuđeni na utakmice s previše rupa u napadu.

PLUS:

Obrana će i dalje biti tradicionalno loša, ali ovaj put bi i napad mogao potonuti u donju trećinu, gdje su Sunsi zadnji put bili 2003. dok im se playmaker još uvijek odazivao na ime Steph Marbury. Kako to može biti plus? Pa, jednostavno zato što će takav pad Sunsima omogućiti da biraju pri vrhu lutrije, gdje se nisu našli već skoro desetljeće. 2004. su birali Luola Denga sedmim pickom i neobjašnjivo ga poslali u Chicago (jer su imali Mariona i Joea Johnsona zbog čega su smatrali da im ne treba širina na boku), dvije godine ranije izabrali su Amarea kao devetog, a još 1999. na Mariona su potrošili opet sedmi pick.

Uz malo sreće, Sunsi bi možda po prvi puta u povijesti mogli doći i do prvog picka, pa iako ova nova Sarverova uprava nije ni upola mudra kao bivša Colangelova što se izbora talenta tiče, takvu situaciju čak ni oni ne bi smjeli zeznuti. Uglavnom, jedan vrhunski talent, uz još uvijek relativno mlade Dragića, Dudleya i Gortata, mogao bi vrlo brzo momčad vratiti na staze uspjeha i to uz znatno manje izdataka nego ih je zahtjevalo nerealizirano dovođenje Erica Gordona.

MINUS:

Uprava Sunsa kao da nije svjesna situacije u kojoj se klub nalazi. S jedne strane izbjegavaju spomen rebuildinga kao da se radi o kugi, dok s druge spremaju u sezonu poslati, barem po IOR-u, jedan od tri najgora rostera u ligi, koji će im, htjeli ne htjeli, donijeti visoki lutrijski pick na sljedećem dratu. Ugovori Dragiću, Scoli i Beasleyu onemogućavaju im ozbiljnije uključenje u tržnicu dogodine, a izvjesno produženje s Gortatom moglo bi tu nefleksibilnost produžiti sve do 2015. Uostalom, pokušaj dovođenja Erica Gordona dovoljno govori o načinu razmišljanja u klubu - da Hornetsi nisu izjednačili njihovu ponudu, Phoenix bi sada imao legitimnu NBA petorku s all-star napadačkom opcijom, ali petorku koja opet ne bi imala šanse za ništa više od borbe za donji dom playoffa.

Mislim, jahati osrednjost dok je Nash bio tu imalo je smisla jer su svi ti pokušaji dovođenja nekakvih veterana ili pojačanja služili da se iscijedi zadnje atome mogućnosti iz dugogodišnjeg franšiznog igrača, ali, kada ostaneš bez takvog specijalnog talenta, ne ostaje ti ništa nego sljedećeg pokušati pronaći na draftu. Slagati jezgru oko talenta koji je već premašio godine nakon kojih možeš očekivati značajniji napredak djeluje totalno besmisleno. A upravo je to ono što se čini da Sunsi rade. Slažu petorku od 5 solidnih napadača vjerujući da je to dovoljno za borbu u konferenciji u kojoj gotovo svaka druga momčad (osim Houstona) ima minimalno jednog all-star igrača. Kao da su zanemarili sve one pojmove poput obrane, kemije, all-round kvaliteta. Ono, sjeli su za stol, pogledali tko koliko zabija u prosjeku i složili roster kao da imaju 14 godina, bez pogleda na naprednu statistiku i bez detaljnog salary cap plana, vjerujući kako će ugodna klima Arizone i vrhunsko medicinsko osoblje sami po sebi biti dovoljni da privuku slobodne igrače.

12Jul/125

30 FOR 30: GOLDEN STATE

Posted by Gee_Spot

SCORE: 23-43

MVP: David Lee

X-faktor: tankiranje

Projekt rebuildinga započet prije dvije godine dolaskom nove vlasničke strukture, nastavljen je i tijekom ove skrećene sezone. U pokušajima da se odmaknu od run & gun filozofije koja je postala sinonim za Warriorse tijekom dva desetljeća u kojima je direktno ili indirektno franšizom upravljao Don Nelson, a ujedno i sinonim za neuspjeh (od prvog ulaska Nelsona u klub, Warriorsi su u playoffu bili samo 5 puta, od čega u zadnjih 18 godina – jednom), kao novi trener angažiran je Mark Jackson, legendarni playmaker i nešto manje legendarni komentator, koji je od prvog dana obećao da će Warriorsi konačno početi igrati obranu.

Naravno, ništa od toga. Momčad je sezonu završila na poziciji broj 27. u obrambenom učinku, zadržavši pritom odlike ubojitog napada koje je oduvijek krase. Što je logično, jer mijenjati filozofiju bez ozbiljnijih zahvata u roster jednostavno nije izvedivo. Tako se prvim bitnim potezom sezone pokazala odluka da se klub konačno oprosti od Montae Ellisa, eksplozivnog strijelca koji očito nije mogao funkcionirati u paru sa Stephom Curryem koji je pak s razlogom dobio prednost u viziji buduće momčadi – radi se o vrhunskom šuteru koji ne mora nužno cariniti loptu da bi bio koristan.

Curry je pak nastavio imati probleme s gležnjevima koji su se pojavili godinu ranije, pa je momčad mudro odlučila ne forsirati ga u još jednoj nebitnoj godini. Međutim, kao da igranje bez Currya već samo po sebi nije bilo problem, trade Ellisa u pola sezone za ozljeđenog Andrewa Boguta sezonu je učinio gotovom. S dva najbolja igrača na klupi u odjelu i gipsu, Warriorsi su sa solidnih 16-21 ostvarenih s Ellisom, potonuli do brutalnih 7-22 u drugom dijelu.

Već tu su krenule priče o tankiranju, iako one u ovom dijelu sezone još nisu imale nikakvo uporište. Prvo iz razloga što je Curryevo zdravlje dugoročno gledano važnije od rezultata u godini rebuildinga gdje rezultat ima manje značaja od prikupljanja talenta, a zatim i zbog toga što su Bucksi dali apsolutno najbolju ponudu za Ellisa. Iako nominalno nije GM već savjetnik, Jerry West je čovjek poznat po filozofiji da se bez pravog centra ne može do pravih rezultata (kada igraš s Wiltom, a zatim upravljaš momčadima s Kareemom i Shaqom logično je da tako misliš) i upravo je njegov utjecaj u organizaciji bio ključan da se posegne za ozljeđenim centrom. West nije lud, zna vrlo dobro da Bogut nije franšizni igrač, ali isto tako je svjestan da za combo-beka na tržištu ne možeš svaki dan uhvatiti visok igrača koji je sposoban igrati u oba pravca i biti koristan starter u ulozi klasične petice.

Tankiranje pak počinje u trenutku kada Warriorsi shvaćaju da bi očajnom završnicom sezone mogli doći do svog lutrijskog picka koji bi pripao Jazzu u slučaju da završi iznad sedme pozicije nakon što se loptice izvuku. Tada kreće cirkus koji uključuje micanje Davida Leea s parketa (čovjek im je sam-samcat donio nekoliko pobjeda i držao ih u igri većinu utakmica) i limitiranje minuta rookieu Klayu Thompsonu te swingmanu Brandonu Rushu koji su se sjajno snašli u povećanim ulogama nakon odlaska Ellisa i zamrzavanja Currya. Cirkus koji se na kraju isplatio jer su Warriorsi za dlaku zadržali svoj pick i sedmim mjestom se dokopali Harrisona Barnesa, točno onakvog igrača koji im je potreban u slaganju playoff momčadi i do kakvoga na tržištu ne bi mogli obzirom na očajnu situaciju sa salary capom.

Što se igre tiče, svakako još jednom treba istaknuti Leea koji je čak i u potpuno neprirodnoj ulozi prve opcije odradio respekta vrijedan posao. Njegov sjajni šut s poludistance, osjećaj za skok u napadu, eksplozivni ulazi u reket i pravovremeni asisti bili su osnova napada tijekom cijele sezone, a veseli i izuzetno energična obrambena rola. Nažalost, usprkos pokazanom trudu rezultati na tom dijelu parketa su i dalje ostali slabi, dijelom i zato što je trećinu minuta Lee provodio na petici. Koliko god dobar posao radio npr. na Loveu, toliko ga je smiješno bilo gledati kako čuva Bynuma. Warriorsi se samo mogu nadati da će uz Boguta spremnog čuvati mu leđa, Lee konačno biti u stanju potvrditi se kao kompletan igrač i granični all-star (i tako dijelom opravdati ogroman ugovor).

I Thompson zaslužuje svoj pasus, momak je fenomenalno reagirao na povećanu rolu u napadu, ostvarivši odlične šuterske (111 trica uz 41% šuta) i obrambene brojke (dužina nije bila upitna, ali pokazao je da ima i brzinu i koncentraciju) koje u najgorem slučaju garantiraju 3&D kvalitetu potrebnu za zaokružiti petorku, dok mladost, pregled igre i sposobnost driblinga daju nadu Warriorsima da su upecali možda i nešto više.

Brandon Rush pak, koji u Indiani godinama nije uspio postati član rotacije zbog nesposobnosti da kvalitetnoj obrani doda barem prosječan šut za tri, u Oaklandu je odjednom počeo šibati trice sa svih strana, nametnuvši se kao ime koje treba zadržati na rosteru pod svaku cijenu (on, Thompson i dovođenje Barnesa čine Dorrella Wrighta viškom, takav volume scorer koji ne doprinosi momčadi na nijedan drugi način osim šutiranjem trica jednostavno nije potreban pored tri bolje i raznovrsnije opcije što njegov trade u Sixerse čini izvrsnim potezom).

I to je manje-više to. Gomilu mladih igrača i istrošenih veterana koji su prodefilirali rosterom nema smisla spominjati, Warriorsi su valjda imali najviše različitih startnih petorki u cijeloj ligi, ali sve ove nebuloze bit će brzo zaboravljene krene li momčad konačno u pravom smjeru. Temelji za uspjeh ostvaren dijelom i na igri u obrani sada su postavljeni, ostaje samo da vidimo može li ova jezgra odvesti momčad barem u playoff i tako prekinuti s prokletstvom Dona Nelsona. Ili će sve još jednom završiti u dimu, odnosno gipsu.

FAST FORWARD

Potezima u zadnje dvije godine (dovođenje Leea i Boguta, draftanje Currya i Thompsona) i ovogodišnjim ulovom na draftu (Barnes i Ezeli) Warriorsi su prikupili i talent i popunili prostor na salary capu. Znači, slijedi faza mirovanja u kojoj će se uglavnom baviti midlevel ugovorima i pokušajima da nekome uvale preskupe Jeffersona i Biedrinsa.

Da su sačuvali amnestiju za ovog potonjeg i da nisu požurili s tradeom Captain Jacka za igrača koji im stvara dodatnu gužvu na poziciji trojke, Warriorsi su dogodine mogli imati 25 milja na salary capu koje bi im omogučile da, čak i nakon davanja novog ugovora Curryu, dovedu još jedno pojačanje i tako slože opasan roster. Ovako, dogodine su debelo preko capa, a s novim Curryevim ugovorom, koji bi vrlo lako mogao biti maksimalan ako momak odigra sezonu kakvu može, vrlo lako bi se mogli naći i u zoni poreza na luksuz, bez slične prilike za potpisivanjem pojačanja u doglednoj budućnosti. Toliko o tome da svaki detalj nije važan kada slažeš šampionsku momčad - jednoga dana upravo bi krivi koraci s Jeffersonom i Biedrinsom mogli značiti razliku između contendera i pretendera.

TRENUTNA JEZGRA: Bogut, Lee, Jefferson, Biedrins, Jack, Curry, Barnes, Thompson, Ezeli, Tyler (60 milja)

REALAN/IDEALAN ROSTER: jezgra + Rush (midlevel), Green (minimum), Jenkins (minimum)

- od prvog dana spominju se kao logično (a praktički i jedino zainteresirano) odredište u kojem bi Antawn Jamison zaključio karijeru, obzirom da se radi o franšizi u kojoj je i počeo svoj NBA put (Jamison možda može pomoći kao strijelac s klupe, ali, misle li ozbiljno složiti obrambenu momčad, on kao back-up Leeu nema nikakvog smisla), ali obzirom da su prešli salary cap, Jamison ostaje opcija samo ako pristane ne veteranski minimum koji se može dodati bez obzira na salary cap (da sam Jackson, držao bih fige da netko Jamisonu ponudi 2 do 3 milje)

- dovođenje Jacka iz Hornetsa kao svojevrsne kompenzacije za Wrighta sjajan je potez, veteran je jedan od pouzdanijih back-up playmakera u ligi i omogučit će ne samo dubinu nakon Currya, već i dodatnu opciju igranja s Curryem kao drugim bekom kako bi se sjajnom šuteru omogučilo što više kvalitetnih spot up situacija bez potrebe da ga se uvijek kada je na parketu maltretira s organiziranjem akcija

5Apr/123

RUNNING WITH THE PACK G56

Posted by Gee_Spot

It's (almost) playoff time bejbe!

Thunder @ Heat

Miami je ušao u utakmicu punom snagom, u ovakvoj situaciji (tri gadna poraza, ozbiljno zaostajanje u lovu na startne playoff pozicije) čak ni ležerni pristup životu Jamesa i Wadea nije mogao proći. Još jedna blijeda partija pod motom "samo playoff je važan" bacila bi dodatnu sjenu na njihov upitan identitet. Samo, za razliku od njih nekoliko dana ranije u Oklahomi, Thunder nije došao na Floridu s pripremljenim albijem.

Durant i društvo odlučili su pokazati zube i poginuti muški. Ne samo da su odoljevali svakoj navali adrenalina i energije s kojom ih je Heat napadao, nego su još usput domaćina dobro i namlatili. I to ne samo dežurni boksač Perkins, već su rukama opasno lamatali i Westbrook i Durant.

Najvažnije od svega, nisu dozvolili da ih se slomi, čak ni usprkos kriminalnoj trećoj četvrtini. Tih užasnih 12 minuta košarke u kojima Thunder nije uspio obraniti ni jedan napad nikako drugačije nego faulom, niti završiti ijednu svoju akciju ikako drugačije osim izgubljenom loptom (posebice isključen je izgledao Durant koji je nonšalantim pasovima hranio presing Miamia) na kraju su uzele danak u jednoj bitci, ali rat je tek počeo.

Miami je zasluženo izborio pobjedu (odigrali momčadski i muški, James bio najbolji čovjek na parketu), ali pritom nisu ostavili dojam momčadi koja ima formulu za zaustavljanje Thundera. Thunder je pak ispunio svoj plan - došli su do završnice u egalu, davši si šansu. A to je ono najvažnije, jer u zadnjih nekoliko minuta odlučuju sitnice. U ovom slučaju to su prije svega bile Brooksova odluka da ostavi na parketu Perkinsa koji je promašio dva slobodna i posebice onaj suludi pokušaj trice Duranta nakon time-outa odmah po izvođenju lopte iako su imali puni napad.

Thunder svoje probleme s IQ-om nije riješio, ali borbenost i moć koju prezentiraju u stanju su nadoknaditi sve minuse. Heat s druge strane ipak igra smirenije, primjerenije stažu Wadea, Jamesa i Bosha. Ironija je, eto, u tome što smo, njihovim okupljanjem u Miamiu, očekivali da će upravo oni biti bully koji će golim brojkama i sirovom snagom nadoknađivati manjak rješenja, a ne da će pored mladosti Oklahome morati posezati za Pitinovom taktikom (i to još u Rileyevoj dvorani).

Naime.

Sredinom '80-ih, Rick Pitino pronašao je idealnu formulu košarke koja slabijoj momčadi daje najveće šanse za doći do pobjede – igrati presing na loptu i pucati gomilu trica. Time je svoj neugledni Providence doveo na Final Four NCAA turnira, postavio standarde sveučilišne košarke (trice je na sveučilišnoj razini tada po prvi put uopće uvedena), a sebe upisao u povijest kao jednog od najvećih inovatora igre.

Miami je sinoć pucao 24 trice i ukrao 13 lopti. Te trice su pucali boljim postotkom šuta nego dvice (42 naspram 37 %), što je dobrim dijelom rezultat dominacije koju su u reketu uspostavili Ibaka i društvo. Bili su nadskakani i opet su slabo vodili računa o lopti (izgubili ih 13). Ukratko, Miami je protiv Thundera, u svojoj dvorani, u utakmici u kojoj je morao istaknuti kandidaturu za naslov, odigrao kao tipična momčad iz donjeg dijela ždrijeba.

Problem je samo u tome što se NBA playoff ne igra turnirski i što u seriji od 7 ovakva taktika presinga i trice ne prolazi. Heat protiv ovakve unutarnje linije ne može igrati onu alibi post igru i spuštati loptu na Wadea i Jamesa, jer na ovoj razini takva uljepšavanja ne prolaze, ono si što jesi. Wade i James također nemaju dominantnu prednost u matchupovima da 1 na 5 nose napad ulazima i slash & kick igrom. Heat je osuđen na tricu, a, na neki način, taj ultimativni rizik im upravo najviše i odgovara zbog sklonosti Jamesa da pruža najbolje partije kad ga sluša ruka.

Noćas je odigrao sjajno u obrani, bio konstantno na liniji slobodnih i bio prvo ime utakmice u svakom segmentu, a sve zbog toga što mu je upadao vanjski šut. To je njegov go-to potez, ono na što se oslanja i na čemu gradi svoju igru, a ujedno i glavni razlog zašto još nikada nije odigrao najbolje partije kada je bilo najvažnije. Graditi put prema naslovu na šuterskom učinku jednog streaky šutera (33% u karijeri), koji je, usput istaknimo i to, najbolju košarku ove sezone igrao dok je izbjegavao pucati trice i spuštao se u post, malo je previše klimav temelj.

Dodaj još Wadea, koji je u ovakvim utakmicama također prisiljen potezati više nego treba (njegov učinak iz vana je tradicionalno ispod 30%) i postaje jasno kako će Spoelstra morati smisliti nešto puno bolje od zamjene Anthonya Turiafom u startnoj petorci (iako je to odličan potez, što manje Joela na parketu to bolje za Miami) kako bi ovu momčad iz autsajdera pretvorio u rasnog nositelja. Zaboravite na karakterne mane i slične psihološke pizdarije kojima se bavimo već godinama, Heat ima ozbiljne košarkaške probleme koji se riješavaju isključivo na parketu.

Grizzlies @ Mavs, Lakers @ Clippers, Spurs @ Celtics

Dallas i Memphis odigrali su pravu playoff šahovsku partiju, zatvorili reket, pokrivali šut za tri i sve sveli na po jedan dobar period igre tijekom kojega je jedan protivnik imao prednost. Dallas je svojih 5 minuta iskoristio. Memphis je imao izuzetnu šutersku seriju sredinom druge kada su se prvi put ozbiljnije odvojili, ali, buđenjem Dirka, Dallas preuzima kontrolu i onda u završnici koristi niz sjajnih obrambenih reakcija i radi prednost koju Grizzliesi više nisu mogli stići.

Fenomenalne obrane na obje strane, solidna organizacija napada, ali Dallas je kad je trebalo zabijao iz tranzicije, dok Memphis nije imao rješenja osim nastaviti šutom s poludistance (par Mayovih trica u završnici stiglo je prekasno). Da stvar bude gora, Hollins je dobrim dijelom zaslužan za poraz jer u ključnim trenutcima utakmice na parketu nije imao dva najraspoloženija napadača - Randolph i Mayo su se prekasno vratili u igru, a Gasol i Gay bez njih su bili nemoćni. Carlisle ih je potpuno uštopao, za što zasluge idu dvojcu Haywood – Mahinmi (odradili najbolju moguću kopije Chandlera, držali Gasola jedan na jedan i još stizali čuvati sredinu) te sjajnom Marionu koji je po potrebi gušio i Gaya i Conleya.

Clippersi i Lakersi odigrali su zabavnu utakmicu, ali od početka do kraja Kobe i kompanija imali su stvari pod kontrolom. Ni jedna ni druga momčad nemaju dubinu i nisu htjeli riskirati poraz s rotacijama, tako da možemo reći kako smo gledali pravi playoff susret. Ipak, prednost Lakersa u reketu i na boku bila je previše, posebice za standardno mekanu obranu Clippersa. Bynum ih je zatrpao pod košem, Kobe iz vana i tom balansu nije mogao parirati ni odlični Paul. Odnosno, mogao je da je zabio 50 koševa, jer računati na nekakvu obrambenu reakciju od ovog rostera kojim je okružen stvarno je iluzorno. Ovako, Sessions mu je sasvim pristojno parirao i tako izbio Del Negru jedinog jokera na kojega može računati tijekom cijele sezone, a pogotovo protiv Lakersa (da, taj joker se zove Paulova napadačka eksplozija u završnici, ujedno i najveći razlog zašto je čovjek MVP kandidat i neprikosnoveni član ovosezonske prve NBA petorke).

Dok se toplo nadam playoff dvoboju između Dallasa i Memphisa jer se radi o momčadima koje si idealno pašu i koje nam garantiraju neizvjesnu seriju, držim fige da nam raspored ne donese seriju između Clippersa i Lakersa (marketinška vrijednost debelo nadmašuje onu košarkašku). U njoj Clippersi mogu dobiti eventualno dvije utakmice i to samo ako Kobe poblesavi i uzme više lopti od Gasola i Bynuma zajedno, plus uz to Paul uzme stvar u svoje ruke i zabije debelo iznad 30.

Što se Bostona i San Antonia i njihove partije šaha tiče, kako se neće međusobno susresti u playoffu, sve što mogu reći je da se toplo nadam kako se barem jedna od ove dvije jezgre dogodine neće raspasti. U biti, navijam za sljedeći scenarij – ili da Timmy potpiše za Boston i zakrpa tu rupu pod košem ili da KG potpiše za San Antonio i riješi pitanje tog pokretnog visokog koji može branit pick & roll. Time bi si dali puno veću šansu nego što je imaju ove godine, jer, ruku na srce, njihove slabe strane jedva čekaju da ih netko u playoffu dobro eksploatira.

Warriors @ Wolves

Eh, igrala se i nekakva utakmica između Warriorsa i Wolvesa. Prvi testiraju mlade igrače (startali s tri rookiea), drugi su digli ruke od sezone. Warriorsi usput pokušavaju uhvatiti što bolju poziciju u lutriji kako bi izbjegli da im pick ode Jazzu, ali šteta što to nitko nije rekao Davidu Leeu, koji je sam-samcat nosio momčad, stigao minus od 20 razlike i na kraju omogučio šansu mladom Jenkinsu da bude junak.

Lee je zabijao pored Lovea kao da ovaj ne postoji, a Adelman je svog pulena htio sakriti od sramote tako što ga je stavljao na Biedrinsa dok je Leea povjeravao Pekoviću i Tolliveru. Što ovome nimalo nije smetalo, čovjek je non-stop trčao gore-dolje, zabijao iz reketa ili s poludistance, a usput je stigao razigravati s vrha reketa (u završnici su ubili Wolvese cutovima i hand-off dva na dva akcijama) i zaključati reket. Mislim, Lee je ove sezone digao igru u obrani, ali da na početku četvrte zaustavi tri napada pod košem (i Lovea u samoj završnici), e to je već bilo malo previše.

Osim Lee showa, Warriorsi su ponovno imali prilike testirati i dva mlada igrača, Charlesa Jenkinsa i Jeremya Tylera, u kojima traže dugotrajna rješenja za role back-up playa i back-up centra, obzirom da su limiti Natea Robinsona i Andrisa Bierdrinsa dobro poznati (Nate nije play, već strijelac s klupe, a Biedrins nije centar već čovječja ribica).

Jenkins je igrao na malom sveučilištu gdje je, naravno, bio combo bek zadužen za svaku loptu. Da je odličan strijelac pokazuje i na ovoj razini, ali, ono što je najvažnije, pokazuje da zna vrtiti akcije bez da gubi loptu. Nije atleta poput Robinsona, ali igra pod kontrolom i ima muda, a to je kod back-up playa najvažnije. Ukratko, Warriorsi su možda za male pare pronašli svog Erica Maynora.

Tyler je poseban slučaj, momak je otišao u Europu već nakon treće godine srednje, igrao u Maccabiju i Japanu, čekao dvije godine da napuni 19 i prijavio se na draft. Za svoje godine je izuzetno širok (već ima 120 kg) i solidno se gurao s Pekovićem pod košem (ogroman plus), pokazuje mekanu ruku oko koša i izuzetnu pokretljivost za nekog tako mladog i krupnog. Obzirom na godine i činjenicu da se tek počeo razvijati, vrlo lako bi se mogao nametnuti kao idealan prvi visoki s klupe (ili barem back-up Bogutu). Uostalom, nije da pored mumificiranog Biedrinsa u Zaljevu imaju previše izbora.

20Mar/125

RUNNING WITH THE PACK G47

Posted by Gee_Spot

Warriorsi su noćas, umirovljenjem dresa klupske legende Chrisa Mullina i odavanjem počasti danima ponosa i slave (motali su se po dvorani i Tim Hardaway i Don Nelson između ostalih), pokušali skrenuti pažnju s očitog tankiranja kojemu su pribjegli kako bi spriječili Utah Jazz da se dokopa njihovog top 7 zaštićenog picka. I iako su navijači brutalno izviždali vlasnika prilikom ceremonije, bolje bi im bilo da su mu pljeskali jer bi dovođenje Boguta i eventualnog visokog picka moglo biti upravo ono što treba ovoj franišizi da se konačno odlijepi s dna i priključi novoj generaciji Zapada koju čine Oklahoma, Memphis i, u nešto manjoj mjeri, Minnesota i Clippersi.

Naravno, momčad u tanking stanju svijesti kao naručena je za ranjenu Minnesotu. Radi se o idelanom match-upu za postavu bez Rubia i Pekovića (koji je noćas pokušao igrati, ali bilo je očito kako ga gležanj i dalje muči i da jedva može pošteno potrčati) obzirom da bez Currya i poštenog centra Warriorsi nemaju nikoga sposobnog iskoristiti sve rupe koje ostavlja ovakva obrana Minnesote. Nate Robinson je u svojoj glavi možda i dalje zvijezda, ali, kad većinu večeri imaš njega u ulozi playa, jasno je da ne raspolažeš naročito efikasnim napadom.

Limitirana vanjska linija Warriorsa omogučila je Adelmanu da konačno zaigra s Bareom i Ridnourom u paru, što je posebice dobro došlo u završnici kada je trebalo utakmicu privesti kraju. Jednostavno, Robinson nema kvalitetu da kazni Ridnoura, dok su ostali bekovi prvenstveno igrači zadatka nenavikli koristiti ovakve povoljne jedan na jedan situacije.

Što se centarske uloge tiče, obzirom da je Biedrins drvo u rangu Darka (ako ne i gore, Darko barem tu i tamo zezne stvar pa znaš da je živ, dok ovaj doslovno bježi od lopte i akcije bilo kakvog tipa), Jackson je bio prisiljen većinu utakmice u sredini držati Davida Leea, a to je Adelmanu omogučilo da u miru zaigra s Loveom i Willimsom u paru. Love i Lee su tako najveći dio večeri igrali jedan protiv drugoga i priuštili nam odličan dvoboj (u završnici je Jackson bio prisiljen preseliti Leea na Williamsa kako bi ga poštedio osobnih) koji je praktički i odlučio utakmicu.

Love je odigrao MVP partiju, Lee je parirao graničnim all-star izdanjem koje nije bilo dovoljno. Ipak, teško da to umanjuje njegov učinak i značaj za ovu momčad. Problem nije u tome što je Lee za klasu slabiji od Lovea dok god s druge strane maksimalno koristi svoj talent, problem je što nije bilo nikoga tko bi mogao iskoristiti ostale situacije.

Stoga bacimo pogled na trenutni roster Warriorsa koji je manje-više isti onome što ćemo gledati i ubuduće (minus Bogut i eventualni pick) obzirom da su salary cap popunili za iduće dvije sezone, a još moraju produžiti s Curryem, možda i Rushom koji je ovogodišnjim igrama dokazao da zaslužuje dobar dio midlevela kojeg imaju na raspolaganju.

Budućnost svakako imaju, barem na papiru, jer jezgra Curry-Lee-Bogut ne zvuči ništa lošije od osovine Rubio-Love-Peković ili Conley-Randolph-Gasol (ili one potencijalne Roy-Aldridge-Oden i da, morao sam ubaciti i njih samo kako bi drug Sickre opsovao sudbinu). Naravno, zdravlje je u prvom planu, ali teoretski ova momčad već od iduće sezone može Marku Jacksonu pružiti šansu da napravi kvantni skok po pitanju stila igre. Curry i Lee su se pokazali voljnima prihvatiti obrambenu filozofiju, a posebice raduju Leeova izdanja.

Njegova angažman i borbenost nikada nisu bili upitni, ali igranje u očajnim momčadima poput one u New Yorku ili lanjskih Warriorsa itekako je ostavljalo traga na njegov obrambeni učinak. Pod Jacksonom Lee je, posebice u paru s Udohom, igrao kvalitetnu obranu i nema sumnje da bi s Bogutom mogao tvoriti jedan od čvršćih visokih tandema u ligi.

Postoji i cijeli niz swingmana kojega mogu posložiti oko ove jezgre. Svakako je najzanimljiviji rookie Klay Thompson koji se pokazao kao odličan spot up šuter (fantastičnih 44% za tricu), ali i solidna catch & shoot opcija izuzetnog kretanja bez lopte. Upravo će njegov daljni razvoj biti ključan. Momak dužinom i šutom već sada posjeduje kvalitete za biti dugogodišnji NBA igrač u 3&D ulozi, ali, uspije li se nametnuti kao strijelac sposoban tu i tamo sebi kreirati šut, olakšat će život Curryu i Leeu te budućnost učiniti još svjetlijom.

Tko zna, možda prošlogodišnja draft klasa donese još jednog rasnog beka-šutera nakon što su se Burks iz Jazza i Brooks iz Netsa već potvrdili kao budući starteri. Izgleda da ova generacija i nije tako loša, a kad uzmeš u obzir da i ovogodišnja ponuda donosi cijeli niz sjajnih dvojki, ispada kako će se u samo dvije sezone najdeficitarnija pozicija u NBA pristojno popuniti. Osobno sam u pogledu Thompsona nešto skeptičniji jer nije atleta i all-round igrač poput spomenute dvojice, ali priliku svakako ima.

Kažem, u najgorem slučaju bit će još jedan dodatak već sada izuzetnoj rotaciji swingmana koju čine Wright, Rush i od nedavno Jefferson. Wright kao starter i Jefferson kao zamjena daju solidnu količinu trica iz kuta i pristojnu obranu na poziciji malog krila, ali Rush je ključna figura na bokovima jer jednako dobro brani oba tipa bočnih igrača i jednako dobro zabija trice protiv svih. Njega svakako treba zadržati kao opciju s klupe, a u slučaju da Thompson zakaže, uvijek imaju ovogodišnji pick kojega mogu pretvoriti u ono što im treba, swingmana sposobnog zabijati bez ičije pomoći. Gledajući budući draft, kao idealna rješenja u ovom trenutku nude se ili Barnes ili Lamb, koji ne bi trebali imati problema doći do poena ni u ovoj konkurenciji.

U svakom slučaju, Golden State Warriorsi se nameću kao legitimni kandidati za nove league pass miljenike. Iako mi ne pada na pamet opet se ovoliko koncentrirati na jednu ekipu, nekakav mini paket od 29 tekmi (protiv svakog protivnika po jedna) definitivno bi se dao odraditi. Hm, naslov se već nudi - "Playing with the Warriors". Čak je i neizbježna pop-kulturna referenca tu. Prodano. David Lee majica već je na putu.

16Mar/123

WORLD TRADE CENTER 2012.

Posted by Gee_Spot

Za razliku od prošlogodišnjeg uber-uzbudljivog trade deadlinea, ovogodišnji je očekivano prošao bez previše šokova. U sličnom tonu je počeo i NCAA turnir (jedino pravo iznenađenje je ispadanje UNLV-a), a to je u neku ruku i dobro, jer bi mi inače glava vjerojatno implodirala. Poklapanje ovakva dva datuma jednostavno je previše stresno iskustvo i nadam se da će se ubuduće izbjeći ovakve drame.

Jučer je trgovalo otprilike pola lige, ali jedva da trećina tradeova donosi neke ozbiljnije implikacije na širu sliku. Većinom su u pitanju facelift potezi iza kojih se krije rezanje troškova. U tome je, kao uostalom i u svemu drugome, netko lošiji, netko bolji, a netko San Antonio, ali hajdemo nakon prospavane noći, momčad po momčad, pogledati što se događalo .

Idemo klasičnim načinom, po abecedi, a spomenut ću i momčadi koje su mirovale čisto kako bi pokušali odgonetnuti da li je neaktivnost bila dobar ili loš potez.

ATLANTA

OUT – pick druge runde (Golden State)

IN – cash

Nakon što su vidjeli da su braća po mediokritetu (Pacersi i Sixersi) nešto sitno tržili, valjda su osjetili potrebu i sami se uključiti u igru. Ja iskreno nisam ni znao da pick druge runde nešto vrijedi, ovdje je valjda u pitanju svota od nekoliko stotina tisuća dolara, a još sam manje bio svjestan da je netko spreman plaćati za njega (Golden State Warriorsi očito su se dobro zabavljali na dan D).

Žicaroši iz Atlante uporno odbijaju okrenuti novu stranicu, ali obzirom na opći strah od novog kolektivnog ugovora (posebice suludih poreza na luksuz) tko im može zamjeriti što nisu bili aktivniji. Mislim, barem se nadam da je razlog izbjegavanja trejdanja Hinricha (na ljeto slobodan igrač) ili Smitha (nema smisla držati ga više u paru s Horfordom) strah od kompliciranja financijske situacije (koja ionako nije blistava zahvaljujući Johnsonu). Ako je u pitanju tvrdoglavo vjerovanje da su u stanju biti izazivači, onda su svi komentari suvišni.

BOSTON

Tjednima prije deadlinea svi mediji bili su puni raznih kombinacija vezanih uz Ronda ili Allena, ma uopće sve do jednog člana njihovog rostera. Na kraju je Ainge odlučio mirovati i na ljeto krenuti u, nadam se, facelift oko Ronda i Piercea umjesto totalnog remonta. I to je skroz ok, jer kad maknu iz knjiga Raya i KG-a, ostat će im preko 20 milja prostora na salary capu što je sasvim dovoljno da se krene u izgradnju nove momčadi za biti konkurentan ove preostale PP-eve dvije sezone.

CHARLOTTE

Nisu uspijeli dobiti ništa za Diawa, ali ionako je najvažnije da si nisu dodatno otežali život. Izgradnja putem drafta je najvažnija u ovom trenutku, pobjeda više ili manje ne znači ništa kada si ukopan na dno.

CHICAGO

Momčad koja pobjeđuje se ne dira, a ako ste iti trenutka povjerovali u priče po kojima Bullsi pokušavaju dovesti Gasola ili Howarda, onda pojma nemate kako funkcionira Jerry Reinsdorf.

CLEVELAND

OUT – Ramon Sessions, Christian Eyenga

IN – Luke Walton, Jason Kapono, pick prve runde (Lakers), pravo na zamjenu picka prve runde 2013.

Ovogodišnji draft je poprilično dubok, ali nije vrijedan toga da se za pick u zadnjoj trećini prve runde odrekneš back-up playa i zauzvrat ne dobiješ živog igrača. Teoretski, Luke Walton bi bio idealan partner na boku strijelcu kakav je Kyrie Irving zbog svojih playmakerskih sposobnosti, ali Luke Walton je medicinski proglašen gotovim igračem i jasno je kako sjedi na klupi usprkos uništenim leđima samo zato da lakše upija iskustvo obzirom da se jednoga dana ozbiljno misli baviti trenerskim poslom.

Možda je proradila LA veza pa je legenda Lakersa Byron Scott odlučio od Lukea napraviti novog pomoćnika, ali obzirom da je Walton skuplji od Sessionsa nekih 4 milje (vrijednost ovako niskog prvog picka je duplo manja) bit će to poprilično skup pomoćnik (2 milje je prije plaća glavnog trenera). Uostalom, Sessions je imao ogromnu vrijednost na tržištu i čisto sumnjam da nisu mogli napraviti bolji trade od ovoga - praktički zamjenili su dokazanog igrača za bezvezni pick usput ne uštedjevši apsolutno ništa već upravo suprotno, zauzvrat su dobili skupljeg igrača.

Što se ostaloga tiče, Kapono se vraća u klub u kojem je odigrao neke od najboljih partija, ali, obzirom da je brz poput hrvatskog pravosuđa, sumnjam da će mu se nešto naročito povećati minutaža. Osim ako Cavsi ne odluče tankirati u lovu na što bolju draft poziciju. Eyenga, koji je kao prirez završio u Lakersima, NBDL je igrač (ako i to), sirovi atleta prenizak da igra pod košem, a obzirom da je barem deset godina stariji nego što se predstavlja (Zairski rodni list je vrstan dokument) nekakav igrački razvoj je iluzoran.

I ne, nisu ludi što se tiče prava na zamjenu picka – neće dati svoj Lakersima, već onaj što su ga dobili od Miamia prilikom Jamesova odlaska. Dakle, dogodine neće birati 30. ili 29. nego nešto ranije. Cool.

DALLAS

Oni su se odavno koncentrirali na ljeto, a u tom pogledu vijest da Dwight ostaje u Orlandu mogla ih je samo obradovati obzirom da u ovakvim okolnostima rastu šanse za dovođenje Derona Williamsa koji više nema razloga izabrati Netse.

DENVER

OUT – Nene

IN – Javale McGee, Ronny Turiaf

Cijelu godine navijam da dovedu Turiafa kako bi se Wailersi opet okupili na jednom mjestu i taman kada im to pođe za rukom - ode Nene u drugom pravcu. Šteta. Inače, radi se o poprilično šokantnom tradeu obzirom na to da su Neneu početkom sezone dali novi ugovor, ali, kad bolje razmisliš, ima smisla. Brazilac je stalno ozljeđen i nije rješenje pod košem obzirom na prosječnu obranu i prosječan skok koje (ne)donosi na parket. Svaka čast njegovim talentima u postu, ali oko igrača koji bira šuteve ne možeš graditi napad.

E, ako je tako, zašto su mu onda uopće dali novi ugovor? Pa i na to je odgovor logičan – da ga ne izgube za ništa. Dok imaš solidnog igrača pod ugovorom, ma kako taj ugovor bio bahat, uvijek postoji šansa da nešto dobiješ zauzvrat. Sada su zauzvrat u McGeeu dobili igrača koji je u stanju pomoći u dvije kategorije u kojima su najtanji – skoku i obrani.

Dapače, pokaže li se i Turiaf živim i nastave li Faried i Birdman pružati odlične partije, ispada da su Nuggetsi složili fantastičnu obrambenu rotaciju pod košem koja im može značiti puno više od onih povremenih 20-ak koševa Nenea. Istina, gube određeni unutar-van balans koji je on davao, ali nije da su ostali bez nositelja napada – Nene je bio fini dodatak momčadi koja ionako živi i umire s onim što napravi ekipa na perimetru.

Naravno, uštedu ne treba ni spominjati. McGee je na rookie ugovoru, a Denver ubuduće ima prava nadjačati svaku vanjsku ponudu i zadržati ga. Čak i da u pitanju bude plaća od desetak milja po sezoni, Javale će opet biti jeftiniji od Nenea. S tim da, ako u ovih par mjeseci skuže da je tip nepopravljiv (a ja sam uvjeren da je puno veći problem bio Washington nego Javale), uvijek ga mogu pustiti da odšeta bez veće štete. Ili mogu ponoviti nešto slično ovome s Neneom – potpisati ga i onda tokom sezone zamijeniti za nešto bolje/drukčije.

Ukratko, dobar potez Denvera koji je svojevrsno kinder jaje od trade – donosi uštedu, potencijalno poboljšava momčad, a tu je i nada da je McGee centar budućnosti.

DETROIT

Kada imaš ovako krasan roster kao Pistonsi, logično je da miruješ. U biti, možda se novi vlasnik opametio i zabranio Dumarsu da išta poduzima.

GOLDEN STATE WARRIORS

OUT – Monta Ellis, Ekpe Udoh, Kwame Brown

IN – Richard Jefferson, Andrew Bogut, pick prve runde (San Antonio), pick druge runde (Atlanta)

IN & OUT – Captain Jack

Partijaneri trade deadlinea kao da su prekidali partiju pokera (za stolom sjede dva vlasnika, dva GM-a i David Lee) kako bi tu i tamo napravili neki posao. Očito je da su zašli u zonu tankiranja (Curry će sada valjda konačno dobiti poštedu dok se ne riješe ti zglobovi, a Bogut je ionako out do kraja sezone) kako bi iskoristili ovogodišnji pick koji je zaštičen samo do sedmog mjesta, a nakon toga pripada Jazzu. Jasno, obzirom na lutriju i kramu na dnu Istoka nitko im ne garantira da će biti u prvih sedam, ali igra bez najboljih igrača svakako će im povećati šanse.

Kockanje s Bogutom je razumljivo obzirom na priče o tome kako žele promijeniti Nelsonovski run and gun identitet u kojem je klub zapeo, ali potezi poput ovoga s Jeffersonom i dalje potvrđuju da Warriorsi ostaju Warriorsi. Izbjegne li Bogut ozljede, njegovo sparivanje s Leeom moglo bi im ubuduće donijeti vrhunsku igru pod koševima u oba smjera, ali RJ im donosi samo puno skuplji leš od Jacksonova.

Obzirom na rezultate Spursa možda bi netko pomislio da je Jefferson još uvijek kvalitetan igrač, ali ako imate oči i gledate NBA onda vrlo dobro znate da je čovjek postao beskorisni pucač trica drvenih pokreta i kaponovske brzine. Opet, obzirom da puca trice iz kuta, možda je kao stvoren za Warriorse. Barem ove u lovu na što bolju lutrijsku poziciju.

Odlazak Monte možda bi i značio kraj jednog razdoblja neozbiljnih poteza da nije ovih sitnica koje otežavaju sadašnjost i opterećuju budućnost. Warriorsi su svoju amnestiju uzalud spucali umjesto da je čuvaju za Biedrinsa, zatrpali su sav potencijalni prostor na salary capu Jeffersonovim (i Bogutovim) ugovorom i praktički se idućih par godina moraju osloniti na petorku Curry-Thompson-Wright-Lee-Bogut plus taj potencijalni ovogodišni visoki pick. Mislim, nije to toliko grozno, osobito ako Bogut bude zdrav i ako Thompson pokaže da je startni kalibar (o dovođenju nekoga poput Robinsona, Barnesa ili Lamba putem drafta da ne pričam), ali definitivno se radi više o kocki nego o rebuildingu s glavom i repom.

Curenje novca na sve strane neću ni spominjati, ali očito novi vlasnici nemaju problema s ulaganjem, bez obzira na prijetnje porezima. U tom slučaju nema smisla ni prigovarati na tome što su taj pick prve runde Spursa (koji će se kretati negdje između 25. i 28. mjesta) platili 10 milja, kolika je razlika u plaći između RJ-a i Captain Jacka.

I da, šteta što su se morali odreći Udoha taman kada je ovaj počeo pokazivati potencijal vrhunskog obrambenog igrača. Ali, kao takav ionako ne bi bio od pomoći u tankiranju.

HOUSTON

OUT – Jordan Hill, Jonny Flynn, Hasheem Thabeet, pick druge runde (Minnesota)

IN – Marcus Camby, pick prve runde (Lakers via Dallas), Derek Fisher

Jedino objašnjenje za ove besmislene poteze Rocketsa je da se Daryl Morey okladio sa Simmonsom kako je u stanju za samo jedan dan od Rocketsa napraviti starački dom - dovođenjem Cambya i Fishera prosjek godina u Houstonu postao je bliži preživjelim članovima sisačkog partizanskog odreda nego NBA momčadi. Mislim, sumnjam da pametan čovjek poput Moreya vjeruje kako Camby i Fisher mogu igrački pomoći ovoj momčadi jer sve brojke jasno pokazuju kako je njihovo vrijeme prošlo. Ne znam, možda vjeruje kako dva ovakva veterana i profesionalca samim svojim prisustvom na dnu klupe mogu pomoći u pogledu kemije jer Rocketsima, kao jednoj od najdubljih klupa u ligi, definitivno ne trebaju njihove minute na parketu.

Čak i ovaj pick kojega su dobili od Lakersa nema neku vrijednost – radi se o Dallasovom picku kojega su Lakersi dobili za Odena i to picku koji je zaštičen do 20. mjesta (dakle, kako stvari stoje, ove godine će ga Mavsi iskoristiti).

Ako ništa drugo, dobra je stvar da se zauzvrat nisu odrekli nikoga bitnog osim tri promašena picka, a usput su se osjećali zaposleno. A znamo da je u radu spas.

INDIANA

OUT – pick druge runde (Toronto)

IN – Leandro Barbosa

Pacersima je trebao jedan igrač kako bi se zadovoljili pravilo o minimalnoj potrošnji na plaće obzirom da su bili debelo ispod crte. Znači, ne samo da su imali dovoljno prostora za dovesti nekoga bez da išta šalju zauzvrat, već su morali dovesti nekoga kako bi pokrili potrebnu potrošnju. Nije na odmet da je taj čovjek još uvijek solidni Barbosa koji je definitivno bolja opcija kao četvrti bek od Pricea, Jonesa i, posebice, katastrofalnog Stephensona.

CLIPPERS

OUT – Brian Cook, pick druge runde (Washington)

IN – Nick Young

Teško je prigovoriti momčadi bez dubine koja doslovno za ništa dobije igrača sposobnog utrpati 20 koševa zatvorenih očiju, ali ne mogu se oteti dojmu da su pogriješili što nisu doveli nekoga tko igra obranu umjesto što su rupu nastalu Billupsovom ozljedom pokrpali revolverašom poput Younga. Njegov šut bi mogao olakšati život Paulu, ali neće pomoći očajnoj obrani. Daleko od toga, samo će dodatno otežati život Griffinu i Jordanu koji ne znaju čuvati ni svoje igrače, a kamoli još pokrivati sve rupe na perimetru.

LAKERS

OUT – Fisher, Walton, Kapono, dva picka prve runde, pravo na zamjenu picka prve runde

IN – Hill, Sessions, Eyenga

Hill i Eyenga su naizgled nebitni, ali obzirom na leševe koje Lakersi imaju na klupi možda obojica donesu energiju, jedan kao swingman, drugi kao back-up visoki. U biti, osim energije nemaju što ni ponuditi. Šteta što nisu uspjeli dovesti Beasleya i tako pokrpati petorku, ali i dovođenje Sessionsa je dovoljno dobar potez. Ovome služi trade deadline ako ste potencijani izazivač – da sitnim potezima poboljšate momčad i date si veću šansu. Sessions je pick & roll mašina, što će pomoći njihovom napadu da dobije dodatno oružje – Lakersi su do sada bili 28. momčad lige po korištenju pick igre, po učinkovitosti još i gori. Kobe više neće morati imati toliko loptu u rukama (što ne znači da neće pokušavati), ali još je važnije što je Sessions solidan strijelac koji je dokazano idealan za voditi drugu postavu. Ono, ne bi me čudilo da Blake postane starter ili da barem igra većinu minuta sa starterima kako bi Sessions donio kvalitetu u drugu petorku.

MEMPHIS

OUT – Sam Young

IN – prava na Rickya Sancheza (tko god to bio)

Memphis je i dalje debelo iznad salary capa, ali nakon trejdanja Younga više nisu iznad granice nakon koje se plaća porez na luksuz. Obzirom da im Young od kada imaju Pondextera nije potreban, ovo je dobar poslovni potez.

MIAMI

Ne diraš momčad koja pobjeđuje. Iako bi u ovom slučaju možda i trebao.

MILWAUKEE

OUT – Bogut, Captain Jack

IN – Ellis, Udoh, Brown

Poznavajući Skilesa, ne bi me čudilo da je do cijele ove strke došlo samo kako bi se dočepao Udoha, potencijalnog vrhunskog stopera pod košem kojega sada može spariti s Mbah a Mouteom. Poznavajući Hammonda, ne bi me čudilo da je čovjek trejdao Boguta (prvi pick 2005.) za Browna (prvi pick 2001.) i da je Ellisa uzeo samo zbog razlike u plaći.

Istina je da su Bucksi trebali promjenu i da je Bogut dosadio sa stalnim ozljedama. Valjda je i onaj izlet u Australiju usred sezone digao živce ljudima u klubu. Ali, logično je pitati se kakve logike ima sparivanje Ellisa i Jenningsa. Osim ako ne stave Montu u ulogu šestog igrača za koju je rođen i tako barem riješe pitanje koševa s klupe.

Uglavnom, ovdje nekakav rebuilding očito tek počinje i možda uskoro više ne bude ni Skilesa, ni Hammonda, ni Monte, ni Brandona. Nebitno dok god učine pravu stvar i zadrže Ilyasovu.

MINNESOTA

Beasley je bio u izlogu, nitko nije zagrizao iako su se s Lakersima, takav smo bar dojam mogli steći, cijenkali do samog kraja. Što će ovakav razvoj događaja učiniti Beasleyvom samopouzdanju? Ništa, on i dalje valjda misli da je najbolji igrač na svijetu. Ali, barem se ne trebamo bojati da će mu Kahn na ljeto produžiti ugovor - nema šanse da Adelman pristane raditi još jednu sezonu s ovakvom munjarom.

NEW JERSEY

OUT – Mehmer Okur, Shawne Williams, pick prve runde

IN – Gerald Wallace

Najveći gubitnici prijelaznog roka. Totalni moroni. Jučer sam vidio da su dali budući pick i ni na kraj pameti mi nije bilo nakon što sam vidio riječ "budući" da se radi o ovogodišnjem picku. Onda sam navečer sjeo pred TV, gledam NCAA turnir, chekiram tradeove i skužim da je ono "budući" iskorišteno samo zato da se naglasi kako taj pick možda ove godine neće biti iskorišten.

Cool, znači da ima zaštitu, valjda lutrijsku. Logično, tako piše u svakom priručniku za GM-ove.

Čitam dalje – Netsi su zaštitili samo prva tri mjesta. Na najdubljem draftu zadnjih što ti ja znam koliko godina. Jer, kao, ne znači im ništa mladi talent ako nije vrhunski. A oni su vrhunska franšiza, jelte.

(i onda čitam kako kao vrhunski talent navode Davisa, Robinsona i Kidd-Gilchrista koji je 10 godina mlađa i vrlo vjerojatno bolja verzija Geralda Wallacea i koji se odnedavno vodi kao treći pick, ali koji isto tako može pasti i niže poklopi li se Barnesu ili Sullingeru odličan turnir)

Nakon ovakvog poteza, mogu samo reći da svim srcem navijam da na ljeto Deron ode u Dallas, da Gerald iskoristi opciju ranijeg prekida i ode negdje drugdje te da Portland dobije četvrti pick i pokupi totalnog majstora. Mislim, po svim draft analizama u rasponu od 4. do 12. picka (a tu negdje bi birali oni) možete doći do minimalno potencijalnog NBA startera, možda čak i all-star igrača. Netsi su se toga odrekli zbog čega?

Jedina teorija koja ima nekog smisla je da skupljaju paket za lov na Howarda tijekom ljeta, a, ako se sjećate, Portland i Wallace su već prije par mjeseci spominjani kao partneri u izgradnji paketa za Orlando. Super, ne radi se o slučajnosti, ali sumnjam da Netsi imaju išta konkretno u planu. Oni se kockaju, a to je nešto najgore što momčad u ovako niskoj fazi rebuildinga može raditi. Umjesto da skupljaju vrijednosti, oni se njima razbacuju uokolo.

Tko zna, možda Wallace svojim pristupom i stilom igre zarazi momčad i stvori kemiju koja će donekle pokrpati očajnu obranu. Pa možda dobiju dovoljno utamica do kraja da taj pick padne čak i niže od 12. mjesta. Možda se Deronu na ljeto učini zanimljivim igrati s Lopezom i Wallaceom pa se odluči na preseljenje u Brookyn umjesto u Dallas.

A možda Billy King, nakon što je upropastio Sixerse, uništi još jednu franšizu.

NEW ORLEANS

Nisu radili ništa i možda je tako i najbolje, da se izbjegnu priče oko Sternovih poteza.

NEW YORK

OUT – Mike D'Antoni

IN – Mike Woodson

Ok, ovo tehnički nije trade, ali bilo je i vrijeme. Čovjek koji nije u stanju od all-star igrača Carmelovih kvaliteta izvući maksimum već uporno forsira svoju viziju košarke nema što tražiti u NBA ligi. D'Antoni bi s takvim stavom bio odličan NCAA trener, a uz malo sreće možda ga upravo takva budućnost i čeka. Ne optužujem ga za probleme Knicksa, za te je kriv Dolan i pokvarena duša New Yorka u kojoj je puno važnija površina od sadržaja. Ne optužujem ga ni za smrt Amarea, za to je kriva majka Priroda. Optužujem ga samo za gaženje Carmela, dokazano top 5 strijelca u ligi, oko kojega nije bio u stanju složiti playoff momčad, već je trebao neviđeno sretan splet okolnosti ne samo da na trenutak digne momčad i tako spere odgovornost sa sebe (naravno, sada je Melo kriv za sve jer nije mogao biti dio momčadi), već i da potpuno uništi potencijalnu kemiju koja je mogla nastati oko osovine Melo – Chandler, osovine koja sama po sebi garantira playoff na ovakvom Istoku. Jadnog Lina da ne spominjem – i on je, kao i mnogi prije njega, iskorišten i odbačen kako bi Mike D'Antoni trenirao svoj ego umjesto da trenira svoju momčad.

OKLAHOMA

Momčad koja pobjeđuje...

ORLANDO

OUT – razum

IN - Dwight

Ne znam što bi rekao. Mogu se upustiti u niz opažanja koja graniče sa socijologijom, psihologijom, a ponajviše butkovićologijom. Ali, radije ću zaboraviti sve ludosti koje je Dwight izvodio tijekom sezone, nadati se da ih neće opet ponoviti dogodine i zaključiti kako je s košarkaške strane ovo najbolje rješenje za sve uključene. Uz jednu napomenu – da sam Dwight, u zamjenu za još jednu sezonu tražio bih promjenu GM-a, jer Otis Smith je dokazao ne samo da nije previše pametan, već da je i poprilično loš kockar.

PHILADELPHIA

IN – Sam Young

Besplatno su dobili još jedno tijelo za rotaciju, ali ne kužim potrebu za gomilanjem dobrih obrambenih igrača na pozicijama 2 i 3 koji nisu u stanju zabiti dalje od 5 metara od koša. Možda je Doug Collins zaboravio da su tricu uveli još 1979.

PHOENIX

Obzirom da je Steve Nash luđak kojem je svejedno tko sjedi na klupi (dapače, spreman sam do kraja života promicati tezu po kojoj ga je barem jednog naslova koštao upravo D'Antoni i njegova alergija na obranu) i koji se sprema momčad odvesti do još jednog finala Zapada, logično je da nisu poduzimali ništa. Momčad koja pobjeđuje se jednostavno ne dira. I ne, u ovim riječima nema niti zrnca sarkazma.

PORTLAND

OUT – Nate McMillan, Greg Oden, Marcus Camby, Gerald Trejdaju Me Svaki Deadline Wallace

IN – Okur, Williams, pick prve runde, Flynn, Thabeet, pick druge runde

Blazersi su napravili jedini logičan potez – rasturili su sve i krenuli iz početka. Nakon što vam Lou Amundson utrpa 21 koš bez promašaja iz igre, nakon što vas Boston dobije 20 razlike usprkos 20 skokova manje, nakon što vas Knicksi koji su u sličnim problemima s kemijom razbiju s 40 koševa, totalna destrukcija definitivno ostaje jedino rješenje.

McMillan je odličan trener, ali izgubio je ovu momčad onog trenutka kada je počeo miksati miksanja radi (jedan dan si starter, drugi ne igraš, jedan dan si prognan iz momčadi, drugi dan si nositelj igre), gubeći iz vida ono ključno – ovo je momčad slagana za Brandona Roya u kojoj nema Brandona Roya. Novi početak je logično rješenje i prvi potezi su ohrabrujući, a posebice ova katarza koju donose raskidi veza s Odenom i McMillanom. Možete se kladiti da je zrak u svlačionici Blazersa danas puno svježiji.

Kada potpišu Batuma, dogodine će imati samo Aldridgea, Matthewsa i njega kao dugoročne investicije. Imat će dva lutrijska picka – svoj i, uz malo sreće, onaj Netsa. Na ovakvom draftu dva lutrijska picka znače dva igrača startnog potencijala. Uz gomilu prostora na salary capu koji im se otvara micanjem Wallacea, mogu pokušati dovesti i rasnog playa putem tržnice, nekog tradea ili jednostavno - čekati. Bez nervoze, bez crnih oblaka iznad glave. Trail Blazersi su konačno slobodni.

Dok za dvije godine Harrison Barnes ne slomi obje noge spotaknuvši se na Odenovog bobbleheada prilikom posjeta lokalnom vrtiću.

I da - uz to što sada konačno imaju momčad koja je u stanju gubiti 20 razlike te u isto vrijeme zadržati kemiju, mogu baciti pogled na nekadašnje visoke pickove prve runde i utvrditi da li su Flynn i Thabeet stvarno astronomski promašaji ili jednostavno nikada nisu dobili poštenu šansu.

SACRAMENTO

Momčad koja pob.. pardon, krivi copy paste. Za njih je bolje da nisu ništa radili, barem ne dok ne otjeraju zle duhove koje je Petrieva nesposobnost zasigurno prizvala.

SAN ANTONIO

OUT – Jefferson

IN – Captain Jack

I zato su neke franšize šampionske, a neke su New York. Dali su nebitan pick prve runde (nebitan pogotovo njima koji u drugoj rundi pronalaze vrijednost kakvu neki ne mogu pronaći niti u lutriji) i uštedjeli 10 milja. Jeffersonove minute će podijeliti Leonard, Manu, Neal i Green (ili će iskopati neki novi biser u NBDL-u) što će ih praktički učiniti boljom momčadi. A što se Jacksona tiča, ako postoji ijedna momčad u kojoj će šutjeti i slušati, onda je to ova. Popovich ga je stvorio kao igrača i ne bi me čudilo da nađe načina kako da opet nešto izvuče iz čovjeka koji se pokazao ključnim u lovu na naslov 2003.

TORONTO

OUT – Barbosa

IN – pick druge runde

Nešto sitno su uštedjeli (dva mjeseca plaće za Leandra) i još dobili drugi pick, a nisu izgubili ništa osim potpuno nebitnog igrača koji je ionako samo trošio minute namijenjene Baylessu. Dobar poslovni potez.

UTAH

Kaže Kevin O'Connor kako nisu ništa poduzeli jer nitko nije ponudio ništa pametno. Kad tako nešto kaže Kevin O'Connor ja vjerujem. Držim fige da Warriorsi ne uspiju toliko tankirati pa da Kevin O'Connor nema dva lutrijska picka na raspolaganju. S tim da bi vrlo lako mogli ostati bez oba, jer ovi klinci koje je Kevin O'Connor skupio su tako dobri da bi Jazz lako mogao osvanuti u playoffu. E, to bi bila šteta. Ali i tako O'Connorovski.

WASHINGTON

OUT – Young, McGee, Turiaf

IN – Nene, Cook, pick druge runde

Younga ionako nisu imali namjeru zadržati, ali moram priznati da mi je malo bezveze što su se riješili jedinog problematičnog igrača s kakvim-takvim potencijalom i onda još kao zamjenu doveli preplaćenog veterana. Super je što čiste oko Walla, ali nekako bi više smisla imalo da su zauzvrat dobili pickove ili nekoga malo mlađeg umjesto čovjeka koji će iduće 4 sezone žderati petinu salary capa. Kako ono kaže Gump - stupid is...

27Feb/120

MONTHLY POWER RANKINGS 2/4

Posted by Gee_Spot

Pola sezone je već iza nas, a i stvari su tako posložene (regularni dio traje 4 mjeseca) da je kraj mjeseca idealan za power rankings pregled. Šteta što i sama igra nije tečna poput sezone, ali nije u redu negodovati i to iz dva razloga. Prvo, zato što smo vrlo lako mogli ostati i bez ovakve košarke, a drugo, zato što nas čeka suludo uzbudljiv playoff. Barem na Zapadu, koji odavno nije bio ovako otvoren. U biti, kad malo razmisliš, bio je ovako otvoren i lani, što dokazuje i uspinjanje Dallasa na vrh, samo što tada još nismo mogli u potpunosti percipirati pad Lakersa i nezrelost Thundera. Obzirom da se ove godine trend nastavio - veteranske momčadi poput Dallasa, San Antonia i Lakersa svakim danom gube dio nekadašnje veličine, dok ove mlade poput Oklahome još nisu spremne na dominaciju - mogućnost da netko opet iskoristi vrhunsku formu i pozitivan zdravstveni karton te odjaše sve do Finala ogromna je.

Ako bacimo pogled samo na trenutne playoff kombinacije, ono što fascinira su poprilične šanse da svi nositelji ispadnu u prvom krugu. Thunder tako ide na Blazerse, koji su ih ove sezone već razbili u gostima, a zamalo im je uspjelo isčupati pobjedu i kao domaćinima. Jednostavno, Blazersi imaju dovoljno dugajlija da uspore Duranta, a s druge strane Oklahoma nema odgovor na Aldridgea. Tablica opet spaja Spurse i Memphis, koji će za playoff pod obručima imati i spremnog Zacha Randolpha. Iako ove sezone Spursi imaju uvjerljivih 3-0, znamo vrlo dobro što su Zach i Gasol izveli u prvom krugu prošle godine.

Dallas dočekuje Lakerse koji su ih već dobili dva puta ove sezone, dijelom zbog dominacije pod obručima gdje Mavsima ne pomaže ni zona (Lakersi su ionako među najgorima u ligi po tricaškom učinku), a dijelom i zbog toga što bez Chandlera i Bareae nema tko napasti srce obrane i otežati život Gasolu i Bynumu. Trenutno su jedino Clippersi izraziti favorit protiv Rocketsa, ali, ako ćemo uzeti u obzir da to mjesto ionako pripada Nuggetsima, dolazimo do nove drame - Nuggetsi su kompletnim Clippersima nanijeli najgori poraz ove sezone usred Los Angelesa, a Clippersi su ukrali jednu u Denveru jer je Billups imao nešto za dokazati bivšem klubu. Ovu treću u kojoj je Paul sredio Denver bez Galinaria, Nenea i Lawsona nećemo ni računati.

Kao i uvijek, power rankingsi nisu odraz trenutnih formi već odražavaju širu sliku, pokušavajući dati odgovor na hipotetsko pitanje - koja momčad bi išla dalje u seriji od sedam. Međutim, kako zbog ovakve izjednačenosti Zapada jednostavno nije bilo moguće posložiti ekipe po snazi jer je svatko u stanju dobiti svakoga, presudio je dosadašnji dojam. Kao i prethodni put poslužio sam se gomilom brojki pokušavajući pokriti svaki kut, ali, iako brojke ne lažu, one nisu u stanju prezentirati kontekst u potpunosti.

S jedne strane brojke dobro dođu kao potvrda da oči ipak ne varaju u slučaju Blazersa, koji imaju osrednji omjer od 18-16 i na rubu su playoffa. Gomila glupih poraza i problemi vanjske linije itekako su pokvarili dojam s početka, ali većina statističkih pokazatelja i dalje ih smatra glavnom konkurencijom Thunderu, što je dodatno potkrijepljeno načinom na koji ih Blazersi drže na konopcima u međusobnim dvobojima.

S druge strane, brojke nimalo ne pomažu oko evaluacije momčadi s Istoka koje nisu Miami i Chicago. Sixersi, Hawksi, pa i Orlando i Pacersi, predstavljeni su kao pandani playoff momčadima Zapada što jednostavno ne može biti istina. Dosta je pogledati međusobne dvoboje koji uglavnom pripadnu predstavnicima Zapada, a zatim uvažiti i činjenicu da su dobrim dijelom te brojke nabijene protiv loše konkurencije. Točnije, dok na Istoku imate kante za napucavanje u vidu Netsa, Pistonsa, Bobcatsa, Raptorsa i Wizardsa (a ni Bucksi ni Cavsi nakon ozljeda Boguta i Varejaoa više nisu potencijalne playoff prijetnje), na Zapadu su i najgore momčadi u stanju itekako priprijetiti. Sunsi imaju Nasha, samim time i šansu svaku večer. Kingsi imaju izuzetan mladi talent koji polako prikuplja iskustvo i koji samo na račun tog talenta uvijek može iznenaditi, a Hornetsi igraju solidnu obranu dizajniranu i vođenu od strane jednog od najboljih mladih trenera u ligi.

Ukratko, ovom prigodom kategorije su nešto promijenjene za razliku od prošli put, a također se pored rednog broja navodi i pozicija na kojoj je momčad bila prošlog tjedna.

IZAZIVAČI

1. (2) MIAMI
2. (1) CHICAGO

Njihova dominacija ligom očita je u svakom pogledu, a možda najviše u tome što su bez ikakvih potresa preživjeli razdoblja bez Rosea i Wadea. Što je izuzetno značajno, posebice za Bullse, nad kojima će visiti upitnik dok god ne skinu Miami na krilima napadačkog učinka Boozera i Denga.

Iako sam ovom prilikom zamijenio brojke ispred njih, ne smatram Heat favoritom u budućoj seriji. Naime, obzirom kako je Miami iskoristio ovu prvu polovinu sezone da digne razinu igre u napadu na još veću razinu, ovo prvo mjesto više je odraz poštovanja prema tom ostvarenju, nego nekakvo simbolično davanje prednosti pred Bullsima. Ovo je i dalje 50-50 dvoboj, a evo i nekoliko razloga zašto.

Onu osnovnu priču o tome kako Miami ima najbolji napad, a Bullsi najbolju obranu i kako se te dvije strane dobrim dijelom anuliraju nema potrebe više naglašavati. Treba znati iskoristiti slabosti protivnika, a one su u slučaju (dobrog) napada Bullsa taj nedostatak rasne druge opcije, odnosno u slučaju (dobre) obrane Miamia premekana zaštita reketa. Sad, Bullsi jesu skok-šuterska momčad, ali imaju razloga za optimizam obzirom na Roseovu sposobnost realizacije iz reketa i s linije slobodnih. Također, Deng i Boozer su fantastični u tom zabijanju s poludistance, što taj često kritiziran oblik napada zbog navodne ne-efikasnosti, barem u njihovom slučaju, čini izuzetnim.

Miami s druge strane igra obranu prvenstveno na loptu i usprkos razvikanim atletskim sposobnostima Wadea i Jamesa dopušta previše penetracije u srce obrane. To je nešto što Rose može koristiti i za što Heat u principu nema odgovor. Ako stave Jamesa na njega ili se odluče na udvajanja, to uvijek ostavlja mogućnost mismatcha ili obrambene rupe na drugoj strani. Primjera radi, bude li James čuvao Rosea dobar dio serije kao što je to bio slučaj u lanjskom finalu Istoka, neće li ovaj novi, agresivniji Deng to znati iskoristiti?

Miamieva najveća prednost u obrani je agresivna igra na loptu i izuzetna tranzicija, ali Bullsi su među najboljim momčadima u ligi što se kontrole lopte tiče i na taj aspekt igre Heat neće moći previše računati. Također, dobar dio napada Miamia dolazi preko agresivnih ulaza u reket i gomile izborenih slobodnih, ali Chicago je i to u stanju anulirati svojom dugom, pokretnom obranom koja rijetko faulira bez razloga. Uostalom, sjetite se samo načina na koji im je Dallas zatvorio reket i oduzeo im to naj-jače oružje.

To znači da će Miami za prolaz preko Chicaga morati dobiti izuzetan šuterski učinak svoje udarne petorke (kao i lani), odnosno da će morati koristiti svoju post igru. I tu opet stvari ne izgledaju loše za Bullse. Iako je Miami sjajan tricaški, pouzdati se u taj aspekt igre često zna biti kontraproduktivno. Recimo da je to plan A2, a to opet znači da je plan A1 spuštanje Wadea ili Jamesa u post. Ove dvije stvari moraju funkcionirati besprijekorno kao lani, čak i bolje, da bi Heat dobio poboljšani Chicago.

U ovom izuzetno izjednačenom dvoboju jedina donekle izražena prednost je ona Bullsa u napadačkom skoku. Da bi je nekako održao na razumnoj mjeri, Spoelstra će rijetko pribjegavati niskim postavama, iako su one najproduktivniji dijelovi rotacije. Znači, dva visoka poput Bosha i Haslema nužna su na parketu samo da bi se pariralo Chicagu u skoku, a kad dodaš Wadea i Jamesa, to znači da ostaje mjesta samo za jednog šutera iz vana. Ako vrtiš napad kroz post ili ako će netko od dvojca Wade-James iskoristiti nekakav blok za penetraciju, ovakva postava automatski donosi slabiju efikasnost jer onaj od dvojca koji ne bude igrao loptom može poslužiti prvenstveno kao cutter (što je uz kontru najbolji dio njihove igre, ali nije nešto na čemu možeš bazirati većinu napada).

Daleko od toga da James ili Wade ne mogu zabiti tricu, ali u takvim situacijama puno je bolje otvoreni šut prepustiti specijalistu. Samo, nekako mi je teško vjerovati da će Spoelstra jednog od njih dvoje sjesti na klupu u ključnim trenutcima. I tu vam, prijatelji moji, na scenu stupa glavni razlog zašto James nestane u završnicama. Kad mu je protiv Dallasa, za razliku od playoff puta po Istoku, prestala upadati trica, sve što je mogao bilo je stajati i slati loptu prvom čovjeku do sebe. Mislim, ili to ili pucati cigle. Obzirom da se odlučio za ovo prvo, pokazao je zrelost, ali i to je onda anulirao predavši se pred izazovom. Umjesto da stisne žešće u obrani, da ide glavom kroz zid u napadu, shvativši da mu ne upada šut ponio se kao razmaženo derište i prestao se truditi. Sad, tko može garantirati da se isto neće dogoditi i ove godine?

Ta post igra koja je postala srž Heata trebala bi biti rješenje za sve probleme zatvorenog reketa, ne-balansirane petorke i općenito mora postati srce napada koje će pumpati krv svemu ostalome. I to djeluje sjajno, dok ne shvatiš da se ipak radi o alibi igri kroz post. Jer, nije James odjednom savladao centarsku tehniku, niti je postao majstor pivotiranja poput Kobea ili Jordana. Njegova igra leđima se uglavnom svodi na šut iz okreta u Maloneovom stilu, a znamo kako je daleko Malone dolazio s tim.

Znači, nemaš dovoljno šutera oko sebe da bacaš povratne, a ne znaš ni kako se izboriti za poziciju pod samim obručem. Za ovo naizgled postoji samo jedno rješenje - da Spoelstra konačno Jamesa počne koristiti kao četvorku i izbaci iz rotacije Haslema. Postoji ih još nekoliko, ali oni ne uključuju pro-aktivnost, već čekanje sudbine i izazivanje postotaka. Drugim riječima, nadu da Miami, ovakav kakav je, može zabiti dovoljno iz vana i tako anulirati sve dobro što Bullsi rade u reketu.

S druge strane, sve što Chicago treba je odigrati svoje u obrani, skakati u napadu i davati druge šanse Roseu. Koji, osim ulaženjem u reket, mora obranu Heata razbiti prvenstveno pronalaženjem slobodnih suigrača. Tu na scenu konačno stupa i Rip Hamilton. On je u stanju biti treći vrhunski strijelac s poludistance kojega će Rose imati na raspolaganju, a usput nije rupa u obrani. Dok god on može smetati Wadeu na način na koji to Deng radi Jamesu, Rose će biti najbolji pojedinac na parketu, a kad imaš najboljeg pojedinca na parketu, onda se možeš nadati i prolazu.

Sad, obzirom da je veći dio ovog teksta pro-Bulls intoniran, zašto nisam Chicagu ostavio broj jedan? Zato što sam do nedavno vjerovao da Bullsi imaju nekoliko postotaka veću prednost. Međutim, sa zdravim Millerom, uigranim Battierom i nikad boljim Jamesom i Wadeom, Miami je tu prednost stigao usprkos svim potencijalnim manama. Koje nisu toliko problem koliko su izazov, baš zato što nikada nismo imali prilike gledati ovako koncipiranu momčad u borbi za vrh. Taj njihov swingmanski temelj koliko god da je problem protivniku, toliko je i njima samima, ali je zato još zanimljivije pratiti razvoj ove priče.

Doduše, kao što znamo postojali su jednom i Bullsi Jordana i Pippena koji su dokazali da je teoretski moguće doći do kraja na ovaj način, iako su na tom putu imali i nekoliko sitnih prednosti - vrhunski skok u napadu i izvjesnu koncepciju igre znanu pod imenom trokut koja im je omogučavala da maksimalno koriste netipičnu igru u postu. Ako Heat nikada ne osvoji naslov, ta dva detalja pokazat će se ključnima. O onome da jedan Pippen ili Jordan nikada ne bi digli ruke od utakmice ili serije koja je daleko od zadnjeg zvuka sirene nemojmo ovom prilikom.

KVAZI-IZAZIVAČ

3. (3) OKLAHOMA

Sjajan napad, dovoljno dobra obrana. Osnovni sastojci za uspjeh su tu, ali razlog zašto Thunder još nije zreo za otići do kraja ne nalazi se u krajnjem sadržaju, već u stilu. Jedan od većih problema je što gube previše lopti, ali sve se to može pripisati jednostavnom razlogu što im se napad sastoji od inspiracije tri all-star talenta. I to je manje-više to. Osim golog učinka kojega postižu individualnim talentima i karakternom čvrstinom, nema tu nekog specijalnog učinka klupe, nekog specijalnog stila igre, neke specifične kvalitete u obrani i napadu koju mogu okrenuti u svoju korist. Ništa osim čiste mladenačke energije i upornosti. Izuzetno postavljeni temelji, ali nadogradnja ide sporo. Ipak, prognoza njih u Finalu i dalje je realna zbog jedne stvari - iako nisu napredovali kao momčad, individualno su napravili ogroman korak naprijed, posebice Durant koji je od žgoljavog šutera postao all-round fajter u rangu Jamesa (možda i bolji zbog ovog epiteta fajtera).

Pametnija i iskusnija momčad može pripremiti plan za iskoristiti njihove slabosti, pitanje je samo postoji li danas ijedna takva s dovoljno energije da taj plan sprovede u djelo. Jednostavno, OKC ima sve preduvjete da postane nova dinastija. Od vlastite snage do povijesnog konteksta. Samo treba u red dovesti te sitnice poput skoka, kontrole lopte i obrane. Ne kažem sitnice da bi se rugao, već zato što je funkcioniranje tih aspekata igre stvar sistema i uigranosti, ne talenta. U tome najvažnijem ne oskudijevaju, ali, dok su ovako sirovi, inferiorniji protivnici će uvijek imati šanse.

Što je potrebno za momčadski iskorak? Ako uzmemo da je Ibaka već sjajan ovakav kakav je te ako iz jednadžbe izbacimo Brooksov utjecaj, ispada da im je potreban samo peti čovjek koji će zaokružiti stvari. Slično kao i Heatu i njima se nudi opcija guranja Duranta u post, ali KD je za razliku od Jamesa toliko dobar šuter da bi guranje u post bilo kontraproduktivno (dok James, od kada manje šutira iz vana i više igra u reketu, ostvaruje brojke karijere). To isključuje eventualna pojačanja vanjske linije, iako je niska petorka s Cookom ili za sezonu izgubljenim Maynorom imala svojih trenutaka. Ne, ono što njima treba je čovjek koji može odigrati pod košem, a da nije balvan poput Perkinsa (Collison je sjajan kao podizač energije s klupe, ali nije rješenje zbog napadačkih limita).

I kad staneš razmišljati tko bi idealno nadopunio ovakvu postavu jedno ime ti padne na pamet - Tyson Chandler. Sjajan pick & roll igrač, što bi dodatno pojačalo već kvalitetan dio njihovog napada (zamislite ga u paru s Hardenom), te fenomenalan u realizaciji ispod koša (u biti, totalna suprotnost od Perkinsa). Čak bi digao i njihovu obranu na respektabilnu razinu. Naravno, Chandler je u New Yorku i u Oklahomi mogu samo sanjati o takvom rješenju, ali sve ovo pričam samo zato da se podsjetimo kako su ga mogli imati.

Podsjetite se samo ovog tradea i pogledajte tu krađu koju je Presti zamalo izveo (uz pomoć besmrtnog GM-a Hornetsa Jeffa Bowera, čovjeka koji je upropastio neke od najboljih godina Chrisa Paula). U biti, trade je već bio realiziran i Chandler je već bio suigrač Westbrooka i Duranta, dok doktori Oklahome nisu izrazili sumnju u njegove zdravstvene probleme. Obzirom na popriličan ugovor koji je Chandler imao, Presti je poništio trade na osnovu pada na zdravstvenom pregledu, jer mu je u tim trenutcima najvažnije bilo zadržati prostor na salary capu. Ostalo je povijest, a sadašnjost je takva da Presti novac namijenjen Chandleru daje Perkinsu. Nitko nije bezgrešan.

PLUTAJUĆE MINE

4. (10) SAN ANTONIO

U ovakvoj regularnoj sezoni njihov sistem i dvije petorke dovoljni su čak i da pokriju izostanak Ginobilia, ali da bi izuzetan napad i izuzetna dubina bili smetnja i u playoffu, trebat će im i Parker i Manu u punoj formi. Ipak, s ovako slabašnom obranom i tankom rotacijom pod košem, puno realnije od nekakvog izuzetnog playoff pohoda je ispadanje u prvom krugu. Posebice ako opet nalete na momčad poput Memphisa s dominantnom unutarnjom linijom.

5. (9) DALLAS

Fascinantna sezona za Dallas, ponajviše zbog toga što su najveći dio vremena ostvarivali dobre rezultate s lošim izdanjem Nowitzkog. Čim se Dirk počeo šuterski buditi, stvari su počele izgledati bolje, ali ništa ne može zamaskirati podatak da je njihova obrana ostala jedna od najboljih u ligi usprkos gubitku Tysona Chandlera i čovjeka koji je do savršenstva doveo njihovu zonu, Dwanea Caseya. Što je prije svega potvrda genija Ricka Carlislea, ali i žilavosti Mariona, Kidda, Westa i gomile mladih aktivnih visokih igrača poput Mahinmia i Wrighta koji nadoknađuju opću tromost Brendana Haywooda.

Paradoksalno, ono gdje se gubitak Chandlera puno više osjeti je napad. Dok je obrana za mrvicu slabija, napad je osjetno pao jer na rosteru više nemaju takvu pick & roll opciju. Također, Haywood nije ni približno dobar u realizaciji zicera, iako se za razliku od Tysona voli postavljati u post i pokušavati igrati leđima. Naravno, time samo šteti momčadi, ali Carlisle je prisiljen na neke ustupke veteranu kako bi zauzvrat dobio pristojno zatvoren reket.

Nema sumnje da će Dirkovim sve boljim igrama napad Mavsa izgledati sve bolje, ali bez Chandlerove siline u reketu on će puno više nalikovati onim ranijim Dallasovim izdanjima koja su, kao prvu i zadnju opciju, koristila samo skok-šut. Čak i odlazak slashera poput Bareae ostavlja posljedice - obzirom na nekonstantnost Beauboisa i veteransku igru Kidda, Cartera i Westa, Mavsi su gotovo u potpunosti ostali bez koševa u reketu, pa čak i slobodnih bacanja koja je Barea, uvijek u potrazi za kontaktom, iznuđivao na tone.

Sjajna obrana perimetra dobro će doći protiv ekipa poput Thundera, ali bez vrhunskog napada i s ovolikom ovisnosti o vanjskom šutu, Dallas će prije ponoviti neko od legendarnih ispadanja u prvom krugu nego dugi boravak u playoffu.

6. (7) PORTLAND

LaMarcus Aldridge je svojom kompletnom igrom neriješiva zagonetka za obrane diljem lige i u ovom trenutku najbolje skrivena tajna NBA (da kojim slučajem igra na većem tržištu, bili bi ga puni mediji). McMillan je oko njegovih sposobnosti posložio opasnu momčad, ali i izuzetno ranjivu. Opasnu zbog balansa u svim dijelovima igre, lakoće kojom se prilagođava situacijama u igri i niza sjajnih all-round košarkaša. Ranjivu zbog manjka rasnog pomoćnika LaMarcusu i nekonstantnosti vanjske linije. Kad bi kojim slučajem jednim tradeom donekle korigirali ove dvije stvari, bili bi druga momčad Zapada. Do tada su, kao i ostali, u rukama spleta okolnosti.

7. (12) CLIPPERS

Chris Paul je dovoljan za miran put prema playoffu, njegova kontrola lopte i način na koji je sposoban preuzeti utakmicu su na MVP razini, ali za značajniji rezultat u doigravanju trebat će im zrelija i kvalitetnija igra dvojca pod košem. Dolazak Martina stabilizirao je klupu, sada još samo treba pričekati par godina dok Blake pohvata konce organizirane košarke i nauči razlikovati stvari poput dobrog i lošeg šuta. I dok za njega nema straha, razvoj DeAndrea Jordana predstavlja puno veći upitnik.

Ogroman novac je stavljen na kartu njegovog obrambenog učinka u reketu, ali do sada je povrat bio minimalan. Blokade i skokove na stranu, Clippersi prelako primaju koševe ispod samog obruča gdje se umjesto pravovremenih rotacija kao jedina obrambena reakcija često nude nepotrebni faulovi. Čisto primjera radi, evo nekih konkretnih brojki da se dokaže Jordanova fascinantna nesposobnost čuvanja svog čovjeka - Darko Miličić zabio mu je lakoćom 22 koša (prosjek 4.9), Ekpe Udoh 19 (prosjek 4.4), a 15 koševa Meme Okura su posebna priča.

Čak su i centri poput Aarona Graya ili Mozgova odigrali utakmice sezone protiv njega poduplavši učinak, ali, čak ni to što zabiju dva, tri ili četiri puta više, nije toliki problem koliko suludo visoki postotak šuta kojim ostvaruju te brojke. Praktički, danas nema trenera u ligi koji neće pokušati okrenuti matchup protiv Jordana u svoju korist, što stavlja dodatni pritisak na Paula i Griffina. Lob City možda jeste fora, ali odrastati i preuzeti odgovornost je još veća. Čekamo Blakea i DeAndrea da pokažu kako su to u stanju.

GUNNING FOR THAT NUMBER 7 AND 8 SPOT

8. (4) DENVER

Karlova napadačka filozofija davala je ploda i ove sezone usprkos mnogobrojnim promjenama rostera - Nuggetsi imaju jedan od najboljih napada u ligi, žive od tranzicije, slobodnih bacanja i neprestanog kretanja lopte i igrača. Obrana je nedovoljno dobra za veće rezultate, rotacija visokih je tanka, ali nitko nije ni očekivao od njih lov na naslov. Međutim, epidemija ozljeda koja ih je napala, po prvi put dovodi u pitanje čak i plasman u playoff. Pitanje je koliko će trebati Galinariu da uhvati pravu formu, a također će biti zanimljivo pratiti kako se razvija situacija s dosadnim ozljedama Lawsona i Nenea koje ih prate veći dio sezone. Mislim, čak ni Karlova taktika i širina klupe ne mogu tek tako nadoknaditi igranje s tri najvažnija igrača van idealne forme.

9. (8) LAKERS

Njihova dominacija u reketu i sjajna obrana obilježja su koja obično donose dobre rezultate u playoffu. Problem je samo u tome što Lakersi do njega možda neće ni stići, obzirom na nepostojanje učinka vanjske linije. Među najgorima su u trici, ukradenim loptama i asistima, dakle u svim kategorijama za koje su odgovorni vanjski igrači. Samo jedan solidan playmaker riješio bi velik dio njihovih problema, ali, izgube li pritom Bynuma ili Gasola, opet nisu ništa napravili. U svakom slučaju, ne treba ih podcijeniti dok imaju ovakva tri igrača pod ugovorom, ali ni precijeniti obzirom da, sudeći po vijestima koje svakodnevno pristižu iz njihova kampa, Lakersi sve više počinju nalikovati na Knickse Zapada. Disfunkcionalna franšiza koja će uz pomoć resursa uvijek nekako preći preko manjka znanja i profesionalizma. Sad još samo trebaju naći svoga Lina.

10. (14) MEMPHIS

Memphis je nekako preživio mizeran napadački učinak oslonjen na solidnu obranu, sjajan skok u napadu i ponajprije fenomenalnu sposobnost presinga na loptu koja ih već drugu godinu za redom drži debelo iznad konkurencije kada su ukradene lopte u pitanju. Sada nam ostaje samo konačno vidjeti kako će Gay i Randolph funkcionirati zajedno u ozbiljnom kontekstu. Obzirom da napad teško može biti gori s ovoliko talenta uokolo, skoro priključenje takvog strijelca pod košem trebalo bi ih lansirati među sigurne sudionike playoffa. A tamo je sve otvoreno, posebice ako Zach i Gasol budu na lanjskoj razini i ako Gay i Mayo pruže podršku iz vana i s linije slobodnih.

11. (17) HOUSTON

Rocketsi su se izdigli iznad gomile 50-50 momčadi na Zapadu zbog dvije stvari - izuzetno duboke klupe i poboljšane igre u obrani. Napad je tradicionalno efikasan usprkos nikada manjem učinku sa slobodnih Kevina Martina (što im je još lani bilo glavno oružje), a to treba pripisati eksploziji Kylea Lowrya i gomili dobrih šutera uokolo. Međutim, oslanjanje na klupu i Samuela Dalemberta dokazano ne pomaže previše u playoffu. Zato se, iako to možda nije sportski, toplo nadam kako će Rocketsi ipak prepustiti playoff vlak momčadima bolje prilagođenima za uspjeh u seriji od sedam.

PLAYOFF PROLAZNICI - ISTOK

12. (5) PHILADELPHIA

Kada je raspored postao teži, Sixersi su prestali gaziti protivnike, što je samo potvrdilo tezu kako se radi o momčadi s dobro poznatim manama koja je ove godine iskoristila kontinuitet vlastitog rostera i stila igre kako bi uredno pobjeđivala inferiornu konkurenciju. Ali, isto tako i uredno gubila od boljih protivnika. Koliko god da su dobri u svim dijelovima obrambene igre i koliko god da su nesebični u napadu, nedostatak all-star talenta sposobnog povuči kada sve drugo stane vidi se iz aviona. Koncept slaganja momčadi oko sporednih igrača u glavnim ulogama jednostavno ne prolazi u ovoj ligi.

13. (11) ORLANDO

Ryan Anderson van svake logike drži napad podmazanim i nakon pola sezone, Stan Van Gundy još jednom potvrđuje da je vrhunski stručnjak (ne samo što je opet izvukao maksimum iz svog "4 vani, 1 unutra" napada, već je to postigao s nikada slabijim rosterom), a kako vrijeme prolazi čak se i obrana stabilizira i dolazi na one dobro znane Howardovske razine. U svoj priči oko Dwightova odlaska jedan aspekt je ostao zanemaren, a taj je da bi Orlando, sa samo jednim rasnim vanjskim igračem sposobnim biti triple threat, danas bio najveći konkurent Miamiu i Chicagu. Naravno, idućih par tjedana, dok ne dođe trade deadline, sva pozornost bit će usmjerena na Howarda, a u sjeni ostaje ta činjenica kako za njega ne postoji bolji kontekst od ovoga uz Andersona i Van Gundya. Nažalost, obzirom da je Otis Smith svojim očajnim potezima izbio svaku mogućnost poboljšanja u hodu, rastanak je neminovan. Osim ako i njima od nekuda ne padne u krilo nekakav Jeremy Lin.

14. (13) INDIANA

Dok se obrana drži na ovim zavidnim razinama, opasnost od njih je realna, ali, s druge strane, dok imaju ovako kilav napad, sami sebi su najveći neprijatelji. Ovu sezonu treba iskoristiti za utvrditi jednu stvar - da li je problem nemoći Grangera i Collisona, dva čovjeka koji su trebali nositi ogroman dio tereta u napadu, isključivo stvar njihova talenta ili je za sve kriv sistem Franka Vogela koji igrače ne stavlja u idealne pozicije za uspjeh. Obzirom da i Granger i Collison iza sebe imaju puno bolje rezultate od ovogodišnjih, čak i kada na stranu maknemo nedostatak priprema, pitanje Vogelove odgovornosti nije zanemarivo. Opet, ako ništa drugo, barem je čestim korištenjem centra od Hibberta napravio all-star igrača.

15. (21) NEW YORK

Solidna obrana dolaskom Lina dobiva i napadački balans, a to znači da su Knicksi od najvećeg razočaranja preko noći postali playoff momčad. Netko bi možda rekao i ugodno iznenađenje, ali obzirom na uloženo i očekivanja, nastup u playoffu je minimum koji su morali ostvariti čak i prije Lina. Njihove dobre strane su nam poznate - agresivna igra na linije dodavanja, Chandlerovo prisustvo u reketu, kvalitetan skok, a isto tako i mane - neučinkoviti napad i slaba kontrola lopte. Sad, Lin će dijelom ispraviti ovo prvo svojom sposobnošću da vrti pick & roll, ovo drugo će pogoršati svojom nesposobnošću da pazi na loptu, ali on je svoje napravio samim time što je probudio osjećaj momčadi u skupini plaćenika. Sad je na Amareu i Carmelu da stvar dovedu u red.

U ovog drugog ne sumnjam jer se radi o pre-ponosnom igraču da bi dopustio novo skretanje s kursa, ali ovaj prvi, bojim se, danas nije ništa drugo nego astronomski plaćen igrač zadatka. Koji, da stvar bude gora, nema zadatka. A to sve skupa znači da ciklus Knicksa kreće u novi krug života s preplaćenim i istrošenim nekadašnjim all-star igračima. Jedina razlika ove godine je, eto, što su Dolan i kompanija napredovali kao stručnjaci pa su, valjda uz pomoć kristalne kugle, znali da će im Lin, Shumpert i J.R. kompletirati momčad i dati joj smisao. Ukratko, na Istoku stare priče, ali dobra vijest je da se i Lakersi odlučuju pridružiti ovom vječnom životu na kredit kojega su Knicksi doveli do ekstrema.

16. (20) BOSTON

Odakle je Garnett izvukao snage da odigra ovakav mjesec kakav je iza nas ostaje nejasno, ali barem se javila nada da, u slučaju da tako nešto može ponoviti u playoffu, Boston nužno ne mora plesati samo jedno kolo. Nadati se nečemu većem od polufinala konferencije iluzorno je čak i pored sjajnog KG-a, obzirom da Celticsi ne vode brigu o lopti, ne skaču i ne pucaju slobodna. Njihov šut je i dalje sjajan te su zbog njega i dalje izuzetno efikasni, ali manjak laganih koševa i drugih napada osudio ih je na sporu i bolnu smrt. Jedino vrijedno pažnje, uz povremeni bljesak veterana koji će nas podsjetiti na ne tako davnu veliku prošlost, je kemijanje Dannya Aingea koje bi u idućih dva tjedna, ako smo išta do sada naučili o GM-u Celticsa, trebalo uroditi novim šokantnim tradeom.

17. (6) ATLANTA

Bilo je jasno da bez Horforda ne mogu izdržati na razini na kojoj su igrali prvi mjesec, a pad forme Johnsona (i moguća ozljeda) te pad učinka klupe, također očekivani, samo su dodatno otežali život. Ipak, možda je najgore od svega što Teague više ne igra na razini s početka kada je praktički bio prvi playmaker i ključni čovjek obrane. Od kada se lopta vratila u ruke Johnsona, a Teague prestao s presingom na loptu, napad se ponovno usporio, a obrana je postala preovisna o bljeskovima Josha Smitha. Larry Drew se dokazao kao čovjek koji zna što radi i nema sumnje kako će ovako oslabljen roster održati na putu prema doigravanju, ali, slično Pacersima i Sixersima, Hawksi nikakvim sistemskim poboljšanjima ne mogu maskirati manjak talenta u zabijanju koševa.

MIDDLE OF THE ROAD TEAMS (PO NAŠKI - NI VRIT NI MIMO TEAMS)

18. (16) MINNESOTA

Ogromno srce i neuništiva volja Lovea i Pekovića, Rubiev talent te Adelmanovi trikovi, lansirali su Wolvese u lov na playoff. Međutim, obzirom da je njihov napad baziran više na brzini nego učinkovitosti, te da je obrana rezultat borbenosti puno više nego sistema, za očekivati je da će u drugom dijelu sezone rezultati pasti na zemlju i postati primjereniji talentu kojega imaju. Njihov sjajni skakački učinak i stalni boravak Lovea i Peka na liniji slobodnih donijet će im dovoljno pobjeda, ali pitanje je koliko dugo mogu izdržati igranje punom snagom u ovako frenetičnom ritmu obzirom da ni Pek ni Rubio nikada u životu nisu imali ovako važne uloge u momčadi. Uspije li Adelman izvući nešto od ostatka rostera, posebice šuterski, možda prikrije neminovan pad nositelja igre, ali već i sam podatak da imaju šanse za playoffom, ma kako male one bile, zaslužuje totalni respekt (Wolvesima će život otežati i podatak da u drugom dijelu imaju samo jednu laganu utakmicu, i to gostovanje kod Bobcatsa, a sve ostalo čine obračuni po Zapadu uz čak 19 gostovanja i samo 13 domaćih utakmica).

19. (15) UTAH

Millsap i Jefferson su malo pali na zemlju, stvari su se normalizirale i Jazz se pokazao kao lutrijska momčad koju smo očekivali od starta obzirom na užasnu razinu kvalitete vanjske linije. Ipak, slično Minnesoti, i oni mogu s optimizmom gledati u budućnost obzirom da potiho grade jezgru nove kvalitetne generacije. Jedino sjećanje na vremena Jerrya Sloana ostaje šuplja obrana i konstantno fauliranje u reketu, kojega se izgleda čak ni buduće nade Favors i Kanter nemaju namjere odreći.

20. (23) GOLDEN STATE

Među gomilom zbivanja na Zapadu, gotovo neopaženo prolazi sjajno napadačko izdanje Warriorsa. Od kada se stanje Curryevih zglobova stabiliziralo i od kada je David Lee pronašao formu od prije dvije sezone, Warriorsi zabijaju kao blesavi. Trojka Curry-Ellis-Lee napadački se ne srami nijednog terceta u ligi (što su uostalom i dokazali i protiv Miamia i protiv Oklahome), a kada im još dodaš fenomenalnu pratnju tricaša Wrighta, Thompsona i posebice Rusha, koji je sa svojih 52% šuta za tri najopasniji tricaš lige, dobiješ gomilu realiziranih skok-šuteva uz izuzetne postotke. Razlog zbog kojega već sada nisu u borbi za playoff je prije svega očajna obrana, a ne pomažu ni loš skakački učinak te jednodimenzionalnost napada koji je oslonjen isključivo na šut, točnije na tricu.

Drugim riječima, ako imaju šutersku večer, Warriorsi mogu dobiti svakoga, a ako nemaju, isto tako mogu od svakoga izgubiti. Balans je neophodan, a kako je očito da Biedrins više nema namjeru biti koristan košarkaš (njegov strah od lopte graniči s patologijom) i da je Udoh u najboljem slučaju solidan podizač energije s klupe, trade Ellisa ili Currya za pravog visokog igrača je neophodan, inače jedna solidna momčad nikada neće dobiti svoju šansu. Naravno, idealna nadopuna ovoj momčadi bio bi Tyson Chandler (a tko drugi, izgleda je Tyson prototip modernog NBA centra), koji nažalost nije prepoznao potencijal Warriorsa tijekom ovoga prijelaznog roka, već se odlučio za svjetla pozornice u New Yorku.

Dwight bi bio još bolje rješenje, ali obzirom na ogromne ugovore Leea i Ellisa, Orlando bi vjerojatno morao pristiti na neki trade koji uključuje obojicu. Dakle, ništa od toga. Što im ostavlja samo jednu nadu - draft. Uz malo sreće, momčad koja je otkrila Jeremya Lina mogla bi se dokopati prvog picka (iako im u tome naumu napadačke eksplozije baš i ne pomažu), a to znači i ultimativnog NBA centra budućnosti, Anthonya Davisa, koji je Tyson Chandler na kvadrat. I tako bi preko noći dobili novu silu na Zapadu jer bi im Davisov rookie ugovor omogučio da zadrže i Ellisa i Currya. Nažalost, umjesto u Zaljevu, Davis će završiti negdje na Istoku gdje će nekoliko sezona morati trunuti okružen antitalentima, umjesto jednim od najpotentnijih napada NBA.

THE BAD, FIRST CLASS - SHITTY LUCK

21. (18) PHOENIX

Steve i dalje dostojanstveno stari, Grant Hill nešto malo manje, ali najveći problem je što nakon ova dva veterana i dva solidna iskusna igrača poput Dudleya i Gortata (koji je barem jedan od rijetkih koji je zaradio ugovor prije nego mu je Nash napumpao brojke), klub nema mladoga talenta na koji može pasti. Čak ni ovogodišnji draft ne donosi previše šansi za pomak naprijed obzirom da su im šanse za nekim od prva tri picka minimalne, a onda opet, obzirom da su u pitanju Sarver i kompanija, pitanje je zašto bi visoki pick uopće bio garancija nekih boljih dana u Phoenixu.

22. (19) CLEVELAND

U životu treba naporno raditi i vjerovati da rad donosi rezultate, ali čak i tada treba biti svjestan da bez sreće nemaš ništa. Cavsima je igrom slučaja u ruke upao momak franšizne vrijednosti koji je čak uspio jednog majstora poput Rubia izbaciti iz kombinacija za rookiea godine. Sasvim je nebitno što su ozljedom Varejao Cavsi ispali iz trke za playoff, puno je važnije što u Irvingu imaju temelj za dalje. Najluđe od svega, nitko nije imao pojma koliko je momak dobar jer u toj jednoj godini na Dukeu, što zbog ozljede, što zbog naknadnog ulaska u momčad, nije stigao pokazati raskoš svog talenta.

Svi smo pretpostavljali da je kompletan strijelac i da može trpati, ali da je legitimni triple threat najveće vrijednosti (dobar osjećaj za asist, igra s loptom pod kontrolom, fenomenalna selekcija šuta, Nashovska preciznost i Paulovski ulazi pod koš) nitko nije mogao ni sanjati. Ako je suditi po prvoj godini, Cleveland opet ima šansu graditi momčad na košarkašu ne all-star, već hall of fame vrijednosti. Sad nam samo ostaje čekati da Gilbert napiše mail u kojem će priznati da je najsretniji čovjek na svijetu.

23. (24) MILWAUKEE

Ozljeda Boguta označila je početak kraja, a Jenningsov povratak u za njega tipične šuterske nizine (koji je, znakovito, nastupio paralelno sa sve većom vjerom u njegove all-star vrijednosti) stavio je točku na i još jednoj sezoni punoj razočaranja. Dobre vijesti su da Scott Skiles i dalje drži stvari pod kontrolom (što je za njega svojevrsni rekord), iako pad u obrani nije nešto što bi očekivali od njegovih momčadi. Opet, obzirom na to kakav roster mu je složio nadri-GM Hammond (Udrih, Jackson i Dunleavy se teško mogu smatrati igračima koje bi Skiles htio u svojoj momčadi), Bucksi još i dobro kotiraju. Ilyasovin lov na novi ugovor i dobre igre rookiea Leuera rijetke su svijetle točke još jedne disfunkcionalne sezone u Wisconsinu.

24. (28) SACRAMENTO

Keith Smart je konačno shvatio (valjda tome i služi prezime) da je jedini način da poboljša napadački IQ ove momčadi micanje Tyrekea Evansa s pozicije primarnog playmakera. Sitni rookie Thomas tako dobiva šansu postati svojevrsni Lin u Sacramentu. Što je urnebesno kad malo bolje razmisliš - navijači Knicksa su zviždali malome tijekom cijelog susreta prije nekoliko dana u New Yorku samo zbog imena (dobra fora), nesvijesni da je umjesto Lina vrlo lako taj isti Thomas mogao biti spasitelj njihove sezone. U biti, to bi tek bila poetska pravda, da nešto što je jedan Isiah Thomas gotovo uništio, neki drugi Isaiah Thomas donekle popravi.

Donese li Thomas neki smisao napadu, talenti Cousinsa i Evansa pobrinut će se za ostalo. Jasno, očajna igra u obrani i trošenje energije na nepotrebne stvari i dalje će ostati obilježje ovih Kingsa, ali će barem, poput drugih dugogodišnjih lutrijskih momčadi (Wolvesi, Warriorsi), konačno moći napraviti taj korak naprijed s vlastitim talentom.

THE BAD, SECOND CLASS - SHITTY TALENT

25. (22) NEW ORLEANS

Ozljede Gordona i Jacka izbacile su ih iz svake konkurencije, ali ne i iz takta. Glavni čovjek u New Orleansu je trener Williams koji iz doslovce skrpanog rostera iz večeri u večer izvlači pristojnu obranu i kvalitetan skok. Uz trenera, dobri potezi su i davanje minuta sjajnom Meksikancu Ayonu (jeftina, a kvalitetna opcija za trećeg visokog) te mladom Vasquezu (back-up play prve klase). Klupa je riješena, sada im samo ostaje isto napraviti i s petorkom. Dva lutrijska picka na izuzetnom draftu svakako pomažu, ali još je bolja vijest da bi klub uskoro trebao pronaći novoga vlasnika. Sve u svemu, obzirom na moguće posljedice, situacija u New Orleansu ipak prolazi bez uragana, samo s povremenim nevremenom, za što je prije svega zaslužna kvalitetna uprava (stoga me i strah priča po kojem klub preuzima grupa koju predstavlja Mike Dunleavy, čovjek koji u svojim bolesnim ambicijama zasigurno neće propustiti iskoristiti priliku još jednom se okušati u ulozi GM-a).

26. (25) TORONTO

Da se Bargnani nije ozljedio, garantiram da bi Raptorsi imali barem dvije-tri pobjede više. Jednostavno, bez najboljeg strijelca njihova igra u završnici je patila da to mjere da su doslovno poklonili nekoliko pobjeda u zadnjim sekundama. Casey je opravdao svoje dovođenje podizanjem obrane na zavidnu razinu, ali, obzirom na neke sumnjive poteze oko rotacije i neke čudne odluke u završnicama (posebice u porazima protiv Knicksa i Lakersa), pitanje je radi li se o materijalu za glavnog trenera ili samo sjajnom asistentu. S druge strane, blesavo je pričati o Caseyevim manama kada uzmeš u obzir kako na raspolaganju ima roster bliži zahtjevima NBDL-a ili Eurolige nego NBA-a.

THE UGLY

27. (30) DETROIT

Obrambena filozofija Lawrencea Franka konačno je počela nailaziti na plodno tlo, rookie Knight je konačno počeo nešto zabijati iz vana, a Stuckey je konačno počeo ulaziti u reket. To su sitnice koje su Detroit u posljednih mjesec dana pretvorile u respekta vrijednu momčad na Istoku, ali teško da se radi o održivom scenariju, iz jednostavnog razloga što je Greg Monroe jedini rasni košarkaš na ovom rosteru. Dok Stuckey, Knight, Prince i Jerebko ne dokažu da su u stanju održati formu na duži period i protiv jače konkurencije, očajne igre iz prvog mjeseca poslužit će kao orjentir. Posloži li ih Frank u kompetentnu petorku oko mnogobrojnih Gregovih talenata, tada ih možda na idućim rankingsima pomaknemo naprijed za 5-6 pozicija.

28. (26) NEW JERSEY

Deronov napadački one-man show uz povremene bljeskove Morrowa i Farmara nije ni približno dovoljan da maskira sve nedostatke najgore rotacije pod košem u ligi (uz onu Bobcatsa, naravno). Cirkus oko Prokhorovljeve kandidature za predsjednika nimalo ne pomaže u cirkusu oko Dwighta. Dodaj još Deronov mogući odlazak i ispada da Netse ne može spasiti ni Anthony Davis. U biti, nadajmo se da ga neće dopasti ta čast da ih spašava.

THE BUTT-UGLY

29. (27) WASHINGTON

IQ ove momčadi postavljanjem Randya Wittmana za trenera ne raste, ali što je još veći problem, ne raste ni nivo individualne igre Johna Walla i suigrača. I dok su pojedinci poput Blatchea i Younga očito promašeni slučajevi oko kojih se ne treba truditi, nedostatak pozitivnih pomaka kod Walla (pa i McGeea, koji ima potencijala biti atletska petica kakva ti je danas potrebna u NBA) je nedopustiv. Wall je čak i sudjelovanjem na all-star utakmici rookiea i igrača druge godine pokazao da izuzetan atletski talent u dvije godine nije nadograđen nikakvim vrijednostima ili shvaćanjem igre, zbog čega je usprkos stažu dobar dio susreta ostavljao dojam najvećeg rookiea na parketu (i što je najgore, samo je potvrdio da su izbornici Barkley i Shaq bili u pravo što su ga ignorirali prilikom odabira momčadi).

Ovo što Wizardsi rade s ovakvim talentom je jednostavno nedopustivo, momak je izgubio dvije godine uzalud i pitanje je koga će mu dovesti za trenera dogodine i uopće kakvu će momčad sastaviti oko njega. Jedina mogućnost za pomak leži u opciji da vlasnik Leonsis franšizu povjeri pravom GM-u i pravom treneru, ali sad već postaje upitno i koliko je uopće Leonsis ozbiljan. Iz početka nas je kupio pravim izjavama i potpunom otvorenošću, ali pokazalo se to najobičnijim PR potezima jer stanje u svlačionici ničim nije odražavalo principe koje klub teoretski zastupa. Leonsis je očito dobar političar, ali je očajan poznavatelj košarke okružen krivim ljudima i to je glavni razlog zašto Wizardsi ni dvije godine nakon ključnog momenta rebuildinga (a prvi pick na draftu to zasigurno jeste) još nisu napravili ni onaj minimalni korak naprijed.

THE HORROR SHOW

30. (29) CHARLOTTE

Koliko je ovakav očajan roster rezultat želje za što više loptica u lutriji, a koliko nesposobnosti Micheala Jordana i ekipe da složi konkurentnu momčad, ostat će vječna misterija. Što god bilo uzrokom ovakve strahote, brojke su jasne - Bobcatsi su jedna od najgorih momčadi svih vremena po svim parametrima, a jedina dva solidna igrača na njihovom rosteru za koja možemo reći da su NBA klase su dva beka visoka malo iznad 180 cm (Walker i Augustin). Obzirom da nemamo na čemu bazirati nade u nekakav napredak tijekom drugog dijela sezone, zadnje rečenice možemo mirne duše posvetiti budućnosti. Dakle, budu li loptice pratile zakone vjerojatnosti, na koga će MJ potrošiti prvi pick - sjajnog strijelca poput Harrisona Barnesa ili čudesnog atletu Anthonya Davisa? Ili će pak u svom stilu izvuči nekoga potpuno trećeg? Vidite, zbog ovakvih pitanja NBA je zakon i zato je volimo. Osim ako ste stanovnik Charlotte, jasno.

8Dec/100

MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE 2

Posted by ispdcom

Drugi top 10 izbor bavi se starterima koji to ne zaslužuju biti. U izbor su dolazili svi igrači koji su ostavili negativan dojam na biračku komisiju (opet sačinjenu od većine igrača ispodobruca fantasy lige), s tim da je, iako u početku zamišljena kao popis relativno redovnih startera koji to ne zaslužuju biti, lista proširena čak i na one igrače koji iza sebe imaju makar i jedan nastup u petorci. Naravno, pod uvjetom da je taj nastup izazvao veće čuđenje kod fana košarke od potencijalne odluke Denisa Bajramovića da odigra pick 'n' roll, odnosno reakciju tipa ''šta je ovaj tip još živ?''

1. DeSHAWN STEVENSON (Mavericks)

Stevenson je jedini igrač koji se na dvije liste našao na samom vrhu. Nevjerojatno je da je ovakav lik starter u jednoj od boljih momčadi na Zapadu, a još je manje vjerojatno da je ovo Stevensonu već 11. sezona u NBA ligi. Mavericksi ga ionako drže među starterima samo da bi Terry i dalje mogao figurirati kao šesti igrač, a 13 minuta po susretu dovoljno govori koliko je važan za momčad. Ipak, sve to skupa ne spriječava nekada samoproglašenog stopera da danas vjeruje kako je postao nova inkarnacija Reggiea Millera.


"Terry, jesi za jednu šutersku seriju na treningu?"

2. VLADIMIR RADMANOVIĆ (Warriors)

Našao se na većini listi, uglavnom iz razloga što birači nisu mogli vjerovati da je još uvijek u ligi, a kamoli u ulozi člana rotacije ili startera. Na osnovu čega on još uvijek ima pristup NBA parketima, osim kao eventualni pretplatnik, legitimno je pitanje. Također, Vladimirovo prisustvo u ligi natjera čovjeka da se posveti dubokom promišljanju na temu tko je bolje prošao u tradeu njega i Adama Morrisona. Prvi odgovor koji se nameće je kako se radilo o možda malom koraku za Lakerse ili Bobcatse, ali velikom za čovječanstvo. Naime, dokazano je kako i nepokretni bijelci ipak nemaju pravo samo na minimalnu NBA mirovinu (eto vam sada Bagariću i Šundove!), već i onu nešto izdašniju.

3. TRACY McGRADY (Pistons)

Kaže Joe: 'Tijelo mu je vjerojatno kao ona istucana šnicla koju Mati pola sata udara čekićem u nadi da od žilave krmetine napravi mekani filet'. Treba li tome nešto dodati?

4. DAN GADZURIC (Warriors)

Koliko je klupa Warriorsa kriminalna dovoljno govori podatak da u slučaju Biedrinsove pauze (koja je neminovna), minute i poneki start čekaju ovog balvana. Balvana koji usput zarađuje 7 milja ove godine, a da nikome nije jasna njegova uloga u momčadi, ligi i uopće galaksiji. Nadamo se da je barem drag obiteljski čovjek.

5. CARLOS ARROYO (Heat)

Kako play nominalnog izazivača može biti čovjek koji ni Maccabi u Izraelu nije doveo do naslova? Možda trenutno i igra iznad svih očekivanja, ali svi znamo da Arroyo starta samo iz razloga da bi se skrenula pažnja gomile latinosa u Miamiu na Heat, barem sada dok nema baseballa.

6. LANDRY FIELDS (Knicks)

Klasičan pokušaj prijevare od strane Knicksa koji s njegovom mladosti žele stvoriti privid nekakve logike u vođenju momčadi. Klasični dokaz da u lošoj momčadi svatko može s poštenom minutažom doći do brojki (uostalom, to što je bolji skakač nego strijelac dovoljno govori o njegovim predispozicijama, Fields je fajter koji će dati sve od sebe, ali da ne igra u Knicksima nitko ga ne bi ni primjetio). Uglavnom, zamislite ga kao startera u ozbiljnoj momčadi, a ne cirkusu D'Antoni tipa. Ne možete? Go figure.

7. JOEL ANTHONY (Heat)

Činjenica kako bi ovo trebao biti startni centar "prvaka" tragikomična je, skoro kao i ideja da bi Arroyo te iste "prvake" zaokružio na poziciji playmakera. Eventualni alley-oop ove dvojice u stilu Kidda i Chandlera vjerovatno bi označio kraj fantasy lige za većinu članova komisije jer bi rezultirao povlačenjem nekolicine njih u Tibet gdje bi se posvetili redovničkom životu i meditaciji nakon što su prisustvovali čudu koje im je ogolilo besmisao materijalnog svijeta.

8. KEITH BOGANS (Chicago Bulls)

Navijač Jazza: "Da baba ima piša, bila bi djed, a da je Brewer igračina, igrao bi u Jazzu, a ne bio zamjena Bogansu." Bogans je tužni podsjetnik na glavnu slabost potencijalno velike momčadi, a činjenica da ga Brewer ne može preskočiti u rotaciji dokaz da je gornja tvrdnja poprilično točna.

9. JOSH McROBERTS (Pacers)

Činjenica da je s ovakvim starterom Indiana legitimni playoff kandidat dovoljno govori o snazi Istoka. Još je luđe što usprkos nedostatku ikakve vještine, samo na račun minuta i upornosti, McRoberts čak i donosi prevagu u susretima s jednako lošim ekipama. Hm, što ako NBA trenutno ipak nije tako dobra i krcata talentom kako volimo misliti?

10. RYAN GOMES (Clippers)

Čak je i Vinnie shvatio da je bolje da starta Aminou umjesto čovjeka koji posjeduje jedan jedini potez, šut iz kuta s poludistance, poznat i kao potez luzera. Sterling je barem u jednom bio u pravu ovoga ljeta - kome trebaju ovakvi igrači. I onda ga dovede. Aaaah! Free Blake!

Poseban spomen svakako zaslužuju i Shelden Williams (Nuggets), čijem napadačkom anti-talentu je ravna jedino njegova obrambena nemoć, leš Anthonya Parkera (Cavaliers), za života velikog igrača u Maccabiu te Hedo Turkoglu (Suns), koji bez prave podrške turske manjine u Phoenixu nije u stanju pronaći ulogu u momčadi, a kamoli startati. Ova trojka je umalo upala na glavnu listu, a evo i popisa svih onih koji su spomenuti makar jednom:

Drew Gooden (Bucks), Jason Kapono (Sixers), Ishmael Smith (Rockets), Jerry Stackhouse (ex-Heat), Jon Brockman (Bucks), Baron Davis (Clippers), Melvin Ely (Nuggets), Jermaine O'Neill (Celtics), Shawn Marion (Mavs), Jason Collins (Hawks), Quentin Richardson (Magic), Dwayne Wade (Heat), Derek Fisher (Lakers), svi igrači Pistonsa i Cavsa koji se ne prezivaju Hickson i Monroe (a bilo ih je stvarno previše da bi ih pojedinačno nabrajali), DeJuain Blair (Spurs), Yao Ming (Rockets), Brandon Roy (Blazers), George Hill (Spurs), Joey Dorsey (Raptors), Beno Udrih (Kings), Maurice Evans (Hawks) i Timofey Mozgov (Knicks) kojega će Sickre vjerojatno staviti na sve liste samo radi The Blowjoba.