ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

11Oct/134

CENTRAL

Posted by Gee_Spot

PACERS

SCORE: 55-27

NAPAD: 107.1 (10.)

OBRANA: 102.3 (3.)

RASPORED: 26.

THAT WAS THEN

Ozljeda Grangera pokazat će se ključnim događajem prošle sezone za ovu momčad jer ih je ranije nego su planirali natjerala da fokus igre prebace na buduće nositelje Georgea i Hibberta. Iako je prvu polovicu sezone zbog toga napad Indiane bio na granici gledljivog, takav razvoj događaja u budućnosti bi trebao početi donositi itekakve dividende i to već od ove godine. George se u novoj ulozi prvog među jednakima solidno snašao držeći postotke šuta i količinu izgubljenih lopti na podnošljivoj razini, Hibbert, kroz kojega su Vogel i Shaw vrtili popriličan broj napada, trebao je pak puno više vremena da uhvati ritam u čemu mu nije pomoglo ni to što ima snage uglavnom za 30 minuta, a veterani Hill i West sjajno su se uklopili kao pratnja koja je bila itekako sposobna uzeti stvar u svoje ruke kada bi negdje zapelo.

A zapinjalo je uglavnom uvijek pri kraju postavljenih napada - Pacersi su uz Memphis i Bullse bili jedina momčad koja je dogurala barem do polufinala konferencija bez izrazitog clutch strijelca, odnosno čovjeka koji bi u zadnjih 5 minuta neizvjesne utakmice povećao potrošnju i produkciju poena za barem 50% bez značajnijeg pada realizatorske učinkovitosti (Hill, West i George su uglavnom ravnopravno dijelili ove situacije, s tim da je Hillov rast bio najveći, ali uz to su mu padali i postotci, posebice trice, što je uobičajeni rezultat kada nisi ekstra klasa i kada uglavnom uzimaš šuteve preko ruke).

Heat je imao Jamesa, Thunder Duranta, Spursi Parkera, Knicksi Anthonya, Warriorsi Currya, a Bullsi nisu imali Rosea, ali uzorak vam je jasan - za doći ovako daleko u playoffu morate imati čovjeka koji će u najvažnijim trenutcima nositi odgovornost povećanjem volumena bez gubitka učinka, što je ukratko definicija prve napadačke opcije. Indiana to nije imala dijelom i zbog dizajna, odnosno filozofije o 5 jednakih, ali isključivo zato što jednostavno takvog kreatora na rosteru nema.

Uglavnom, nakon all-star pauze Pacersi su konačno naštimali novi napad i digli se sa dna, Hibbert je oživio, a to je uz obranu koja se temelji na fenomenalnoj dužini po svim pozicijama bilo dovoljno da se promoviraju u drugu silu na Istoku. Ironija cijele situacije je da bi s Grangerom u postavi možda imali manje burnu godinu i manje napadačkih fluktuacija, ali bi se i dalje nalazili u situaciji u kojoj nisu svjesni vlastitog plafona i poteza koje treba povući kako bi ga povećali.

THIS IS NOW

Ova momčad je u fazi s Grangerom kao liderom imala ogroman minus zbog nedostatka dubine, a to se osjetilo i prošle sezone u prvoj godini faze George - kada sam sredinom sezone računao učinak klupa, Pacersi su bili 23. što ih je koštalo nekoliko pobjeda (matematički, Pacersi su imali koš-razliku za score 52-30), a to je bilo ništa naspram muke koju su imali u playoffu kad god na parketu ne bi bila startna petorka. U novi pohod pak ulaze redizajnirani i dublji nego ikada, s tako dobrim balansom na papiru da se čak i Larry Bird vratio na čelo vjerojatno ranije nego je i sam planirao. Povratkom Grangera napad bi trebao dobiti dozu šuterske i kreativne širine koji će mu pomoći da prestane koketirati s donjom polovicom lige po učinkovitosti, a promoviranje Lancea Stephensona u korisnog swingmana, svejedno da li u startnoj petorci ili s klupe, daje im potrebnu dubinu na boku. Obrana možda neće biti čelična kao godinu ranije zbog Grangera i Scole, ali napredak napada pobrinut će se da i dalje ostvaruju impresivnu koš razliku, što je ionako jedino bitno.

A ostvarivati će je i dalje jer sada će biti puno manje razloga da ulaskom druge postave pati rezultat. U Watsonu imaju dokazanog back-up playa koji pomaže u obje faze igre, tu je uvijek netko od dvojca Stephenson-Granger, a pod košem imaju izbora na kakav do sada ova jezgra nije navikla - Copelanda je tu radi širenja reketa, Scola radi nošenja odgovornosti u napadu dok se udarna petorka odmara, a Mahinmi dobro dođe kao još jedan pokretni zid koji blokira i skače.

Ukratko, ovo je momčad zrela za odlazak do kraja ovisno o tome kako se udarne opcije budu osjećale. Karoserija je posložena i otpornija je na udarce nego ranije, sada svoj posao moraju odraditi motori. George još nije na razini Jamesa ili Anthonya, ali nadigraju li Hill, West i Hibbert na svojim pozicijama direktne suparnike kao što su to radili tijekom playoffa, od njega se i ne očekuje da tu razliku okrene u svoju korist, već samo da je smanji što je više moguće. Pacersi su dakle jedna od rijetkih momčadi koja bi snagom kolektiva mogla kompenzirati manjak individualne veličine - povijest im ne govori u prilog, ali, čak i ako ne odu do samog kraja, netko će na njima slomiti zube baš zbog te ujednačenosti opcija.

PLUS

Zatvoren reket i skakačka dominacija ogromne su prednosti Pacersa u gotovo svakom matchupu, prednosti koje će ove sezone imati puno solidniju šutersku podršku sa svih pozicija - Scola i Copeland razvući će reket, a Granger i Watson donijeti još oko 200 ubačenih trica ako ostanu pri svojim standardima. Drugim riječima, ovo više nije napad pred kojim možeš jednostavno stati u zonu i zatvoriti reket jer time riskiraš da te kazne šuteri. Iskoriste li nositelji Pacersa, a prije svega George i Hibbert, ovaj novi prostor da kreiraju lagane poene suigračima i sebi, Vogel i Bird neće skidati osmijeh s lica. Ok, ovo s Birdom je malo pretjerano - taj nije skinuo onu kamenu facu valjda od kada je otišao u igračku mirovinu, ali poanta je jasna. Plan je uspio, sada imaju 5-6 sezona za uživati.

MINUS

Nedostatak onog vrhunskog talenta, posebice kada je kreacija u pitanju. Iako je blesavo govoriti o minusima kada pričamo o momčadi koja je došla do statusa izazivača isključivo vlastitim mozgom (pogledajte samo što je Bird napravio kroz draft, s kojih je pozicija okupio jezgru, i kako su dobro birali slobodne igrače, to sve govori o važnosti vrhunske uprave - Pacersi su praktički za obnovu momčadi potrošili par sezona, dok nekim franšizama trebaju desetljeća), problem Indiane mogao bi biti što jednostavno još nisu spremni. Grangeru i Westu vrijeme polako curi, a nije da su ikada i bili prve opcije, dok George još nije na napadačkoj razini da ga takvim smatramo, ako će ikada i biti - dobar dio njegove vrijednosti za sada proizlazi iz obrane.

Uglavnom, želim reći da netko treba dobiti utakmicu kada sve drugo stane - ako već nemate brzog beka koji može stvoriti prostor u sekundi (a Hill nije takav igrač, on je sjajan 3&D majstor, ali ne može kreirati kad poželi), onda morate imati nekoga na boku tko može odigrati 1 na 5 ili nekoga u postu kome uvijek možete baciti loptu. To je nešto što Rose, James i Pierce/Lopez mogu, da spomenem samo konkurenciju na Istoku, a što George tek treba naučiti. Obzirom na godine nije tragedija ne dogodi li se to ove sezone, ali nije isključeno da se neće dogoditi - poanta je da ne znamo, što cijelu priču oko njih čini još uzbudljivijom.

BULLS

SCORE: 54-28

NAPAD: 106.6 (12.)

OBRANA: 102.7 (5.)

RASPORED: 25.

THAT WAS THEN

Ako franšiza ima sreće prilikom drafta i dovoljno inteligentnog GM-a da joj ne upropasti salary cap, onda si može otvoriti prozor od nekih 4-5 godina tijekom kojih ima šanse za uloviti naslov ako joj se sve poklopi bolje nego konkurentima. Iz tog razloga su zadnje dvije godine Bullsa bačene u vjetar – onog trenutka kada su potrošili milijune na Boozera, Noaha i Denga, a zatim i na Hamiltona, zasigurno nisu računali s tim da će dva playoffa za redom biti bez najboljeg igrača u poziciji autsajdera umjesto izazivača.

Ovu štetu koju je jedan krivi doskok donio široj slici, Bullsi su sanirali još jednim izvlačenjem maksimuma iz talenta kojega su imali na raspolaganju (što je Thibodeauov specijalitet) i promoviranjem Jimmya Butlera u novog člana jezgre. Dobivši iz tih kasnih pickova vrijednost, a dobili su je itekako jer i Gibson i Butler sutra mogu bez problema zamijeniti Boozera i Denga u njihovim rolama bez da momčad osjeti veći potres, Bullsi su samo pokazali koliko je dobar management u svim oblicima, od skautinga do rada s mladima, bitan u današnjoj ligi. Praktički, spremni su preći iz prve faze u drugu lakoćom Marvelovih filmova.

Ta sposobnost preživljavanja najvažnija je stvar koju prenose iz prošle sezone. Thibodeauvoe momčadi usprkos svim problemima ne podbacuju, oni su ostvarili maksimum u odnosu na potencijal i tu se nema što dodati. Natea Robinsona ionako više nema, tako da priča o njegovim playoff herojstvima nije ni potrebna.

THIS IS NOW

Boozer i Deng su na izlaznim vratima i ova prva generacija Roseovih i Thibodeauovih Bullsa ima vjerojatno još samo jednu šansu za pokušajem lova na prstenje prije nego zakorače u nešto drastičniji rebuilding (drastičan što se tiče izgleda, ne i kvalitete). Vrati li se Rose staroj formi, ovo je opet roster za ulogu nositelja u konferenciji, a dobra vijest je da nakon godinu dana opet imaju i klupu. Doduše, Dunleavy sigurno ne može donijeti onu kvalitetu koju je imao bench mob s Watsonom, Brewerom, Korverom, Gibsonom i Asikom, ali njegove šutersko-kreativne kvalitete uz Gibsonovu energiju i Hinrichovo iskustvo svakako su neopisivo bolji od ičega što je Thibodeau imao na raspolaganju u međuvremenu.

S nešto dubljom jezgrom na koju se može osloniti, Thibo bi možda mogao sačuvati igrače od pretjeranog gubitke energije u regularnoj sezoni. Jer, nemojmo se zavaravati, Bullsi su u fazi u kojoj je regularna sezona tek zagrijavanje za ono bitno, stoga igranje u max brzini iz večeri u večer, koliko god idealistično bilo i koliko god govorilo o kulturi koju trener njeguje, nije nužno najpametniji izbor.

Obrana će biti dovoljno čvrsta za još jednu top 5 sezonu, napad s Roseom i poboljšanom klupom dovoljno opasan za izdizanje u gornju polovicu, a to znači povratak u svijet iznad 50 pobjeda i građenje momentuma koji može srušiti i Heat. S tim da će, ako uopće misle izazvati Miami, morati proći preko konkurencije kakvu nisu imali prije dvije godine – svaka čast ondašnjim Celticsima, ali Pacersi i Netsi puno su ozbiljnije opasnosti zbog unutarnjih linija koje se mogu nositi s jednom od najvećih snaga Bullsa, njihovim visokima.

PLUS

Iskustvo u kombinaciji s obranom i skokom oduvijek je recept za uspjeh. Bullsi taj faktor imaju riješen, a dobije li Rose kreatorsku podršku od Butlera i Dunleavya, odnosno bude li trojac Noah-Gibson-Boozer zdrav kada bude potrebno, nema razloga da ne odu do kraja. Jasno, uz puno sreće - obzirom na raubanje koje trpe iz godine u godinu, pitanje je može li se ikako poklopiti da ova top 8 rotacija bude barem na 80% kada dođe playoff, praktički radi se o spletu okolnosti ravnom dobitku na lutriji obzirom na povijest ozljeda u kombinaciji sa stilom igre.

MINUS

Nema ih puno, ali recimo da je klupa ipak pretanka za mirnu regularnu sezonu. Njihova top 8 rotacija je spremna za playoff bitke, ali perfekcionist poput Thibodeaua će teško odmarati njene članove u manje važnim razdobljima ako mladi Teague ili veteran Mohammed ne budu u stanju pomoći na jedinici i petici. Plus, ne zaboravimo da će zbog poreza Bullsi imati maksimalno 13 igrača na rosteru, od čega će barem dvojica biti potpuno neupotrebljiva čak i u garbage timeu. Na prvi pogled tako nešto ne izgleda važno, ali sjetite se samo kako su Spursi lani na račun svježine udarnih opcija jahali do kraja i skoro šokirali Heat. Thibodeau i njegov stručni štab će na sličan način morati tempirati minute i formu ako ne misle opet pregoriti Rosea, čija forma će sigurno zahtijevati posebnu pažnju nakon godinu i pol pauze, ali i Noaha, koji je lani debelo nadmašio minutažu i tako dodatno opteretio problematična stopala i leđa.

PISTONS

SCORE: 39-43

NAPAD: 104.8 (22.)

OBRANA: 105.8 (14.)

RASPORED: 23.

THAT WAS THEN

Bez poštenog beka u blizini, Pistoni su bili osuđeni na mlaku igru, a njihovi mladi potencijali pod košem na težak život u sredini. To što su usprkos svemu odigrali izuzetno kvalitetno, Monroe na laktu, a Drummonda pod samim obručem, dovoljno govori o kakvom se potencijalu radi - Pistoni su i po broju asistiranih koševa i po broju ubačenih trica bili u donjoj trećini lige, što je postotke šuta i efikasnost logično također prikovalo pri samom dnu usprkos gomili skokova u napadu i pokušaja na obruču koje su generirali visoki i koji po defaultu dižu učinkovitost cijeloj momčadi.

THIS IS NOW

Računica nije mogla biti jasnija - s dva talenta kakvi su Monroe i Drummonda, sve što GM treba je okružiti ih s bekovima koji mogu ući u sredinu i šuterima koji mogu spremiti otvorene trice, a onda staviti ruke iza glave, zavaliti se u naslonjač i uživati u razvoju buduće playoff sile. Dumars nije bio takvog mišljenja te je prostor na salary capu potrošio na Josha Smitha, još jednog čovjeka koji većinu koševa zabija u reketu (i jednako toliko ih promašuje s perimetra). Reći da će pod košem protivnika biti gužva i da su Pistonsi na tragu da postanu Memphis Istoka (sa svim plusevima i manama) nije pretjerivanje, dakle treba priznati da su dodatkom Smitha, ako ništa drugo, obranu iz nečega problematičnog pretvorili u potencijalni temelj.

Naravno, tu se javlja gomila mogućnosti oko slaganja rotacija. Kao prvo, čak i da krenu s Drummondom kao starterom i Smithom na trojci, a što je sudeći po predsezoni plan, ne znači da Pistonsi većinu utakmice moraju igrati u ovoj ultra-visokoj postavi. Obzirom da baš i nemaju neke sjajne opcije na klupi, logično bi bilo rotirati tri najbolja visoka i tako ih najveći broj minuta koristiti u ulogama koje im najbolje odgovaraju uz tek malu dozu stretch opcija poput Villanueve, Jerebka i Harrellsona kako bi se svaki stigao redovno odmarati (s tim da te stretch opcije omogućavaju Smithu dodatni boravak na trojki jer za razliku od Monroea i Drummonda mogu se izvući do perimetra i tako sakriti njegov manjak šuterskog raspona). Plus, Drummond je još ionako premlad i previše rizičan zbog očajnih slobodnih da bi ga se tek tako moglo smatrati igračem koji završava utakmicu, posebice u kontekstu momčadi koja želi playoff. Svi startaju da bi ega ostala pod kontrolom, završavaju Smith i Monroe - to zvuči skroz solidno.

Također, obzirom da Pistonsi ne plivaju od kvalitetnih rješenja na boku, taj Smith, koliko god problematičan šuter bio, barem je u stanju stvoriti mismatch i spuštanjem u post potaknuti reakciju obrane, a onda i pronaći slobodnog suigrača. Ok, nije baš okružen ljudima koji će sve što im servira smjestiti u koš, u tim pokušajima kreacije izgubit će gomilu lopti (pogotovo jer će ga biti previše jednostavno udvajati bez šutera uokolo), ali definitivno nije potpuni minus. Njegovih 15-20 minuta na trojki, uz standardan doprinos Singlera (koji je lani bio krucijalan zbog sposobnosti da sprema otvorene šuteve, sjetite se kako su Pistonsi počeli igrati košarku tek njegovim instaliranjem u petorku) i možda ponekim bljeskom Datomea pobrinut će se za rotaciju na jednom boku.

Problem pak ostaje onaj drugi. Kada rookie Caldwell-Pope naleti na probleme, a hoće jer i najveći talenti ne mogu izbjeći oscilacije u predugoj NBA sezoni, u sliku se vraća ili Stuckey ili Billups, obojica bolja s loptom u rukama nego u čistim spot-up situacijama. Ni jedna od ove tri opcije nije idealna, ali ne dobiju li najgoru produkciju s dvojke u ligi, Pistonsi se mogu provući kroz sezonu zahvaljujući plusevima koje imaju (dobra vijest je da Stuckeya neće biti barem par mjeseci zbog loma prsta, što povećava šanse da minute dobiju igrači koji mogu ubaciti tricu - uvijek ostaje mogućnost visoku petorku učiniti još dužom instalacijom Singlera na visokog beka).

Tradeom s Bucksima u zadnji su tren rješili pitanje playa pa sada u Jenningsu barem imaju čovjeka sposobnog razigrati momčad, vuči kontre i bacati alley-oopove, ali njegova sklonost uzimanju loših šuteva također ne obećava napadačku renesansu. Doduše, postoji šansa da Jenningsa gledamo više u spot-up ulozi u kojoj sprema povratne Smitha i Monroea, za što je sposoban, ali trebat će neko vrijeme dok Pistonsi ne pronađu idealan balans u igri i idealne postave kako bi maksimizirali potencijal. Dok se to ne dogodi, bojim se da će i Jennings i Smith imati previše slobode, što neće koristiti ni kratkoročnom, ali ni dugoročnom planu (pri tome mislim na razvoj dvojca pod košem).

PLUS

Talent pod koševima je strašan i stvarno se nije pametno kladiti protiv momčadi koja vas je u stanju iz večeri u večer dobiti u bitci za reket, zatvoriti bok sa Smithom i odigrati presing (Jennings i Siva mogu raditi što hoće jer imaju dovoljno osigurača u sredini). Da, napadački učinak još će neko vrijeme ostati problematičan, ali pored svih drugih pluseva na tako nešto možemo i zažmiriti u ovom kontekstu u kojem se trenutno nalazi Istok.

MINUS

Na papiru se sve može prikazati smislenim, pa tako možemo zamisliti kako Jennings odustaje od ulaza u sredinu i bacanja cigli prema obruču i zauzvrat spušta loptu Monroeu na vrh posta nakon čega se namješta u poziciju kojom najbolje razvlači obranu i čeka povratnu s obje noge na parketu, ali ostaje ogroman upitnik nad provođenjem ovakvog plana u djelo. Mo Cheeks imat će itekako težak zadatak zadovoljiti sve prisutne i zainteresirane, a posebice mu neće biti lako istovremeno naći vremena za razvoj Monroea i Drummonda i usput hvatati vlak za playoff. Nije dobio nemoguć zadatak, na ovom rosteru ima dovoljno talenta koji može živjeti samo na račun dodatnih napada, pick igre i zakucavanja u tranziciji, ali pitanje je može li se u relativno kratkom roku to sve posložiti i usput izbjeći komplikacije koje vrebaju iza svakog ugla, a koje prisustvo čudnih individua poput Jenningsa i Smitha dodatno naglašava - nije baš slučajno da ih njihove dojučerašnje momčadi nisu ni pokušale zadržati nakon isteka ugovora.

CAVALIERS

SCORE: 35-47

NAPAD: 105.5 (20.)

OBRANA: 107.6 (23.)

RASPORED: 18.

THAT WAS THEN

Nakon odlične Irvingove rookie sezone u klubu su se nadali malom pomaku naprijed, ali gubitak Varejaoa nakon ohrabrujućeg ulaska u sezonu, a nedugo potom i pad Irvingove forme uzrokovan stalnim sitnim ozljedama, zadržali su ih još jednom na samom dnu.

Iako nije imao ni roster ni dva ključna igrača na raspolaganju, za ne baš inspirirane partije, a posebice zbog katastrofalne obrane, platio je trener Scott. Možda bi ga mogli nazvati i klasičnom žrtvom okolnosti da ne postoje tragovi javnog negodovanja igrača, između ostalih i Irvinga, prema njegovom načinu vođenja momčadi – kada izgubiš svlačionicu, više uopće nije bitno tko je u pravu ili koji su razlozi pada, jednostavno moraš otići.

Uglavnom, Cavsi su tako od eksplozivne mlade momčadi koja je otvorila sezonu u dobrom ritmu odjednom postali negledljiva vreća za napucavanje, što je obzirom na užasan roster bilo i očekivano – Irving i Varejao su kvalitetni igrači i ključni za oba smjera igre, ali razlog zašto su bitni ne leži toliko u njihovoj kvaliteti koliko u činjenici da su njihove minute i odgovornosti preuzimali likovi poput Geea, Milesa, Zellera i Gibsona, teško i granični rotacijski igrači, a kamoli nositelji, što je njihov izostanak činilo još dramatičnijim.

THIS IS NOW

Nakon tri bogata drafta Cavsi su odlučili da je vrijeme za priključenje playoff borbi, što bi donekle bilo opravdano da ova momčad ima potrebnu razinu talenta. Osim Irvinga, veliko je pitanje tko je tu još spreman biti dio neke buduće ozbiljne jezgre jer i Waiters i Thompson su do sada pokazali kako im je bliža nekakva sporedna uloga nego ona nositelja. Negdje u sličnom tonu je i Bennett za kojega tek trebamo vidjeti kako će se naviknuti na NBA život i hoće li uspjeti prenijeti talent na novu razinu ili će biti tek novi slučaj poput Derricka Williamsa.

Uglavnom, iako su svakako najvećim dijelom za ovakav roster krivi sami, možda su ipak i precijenili trenutak jer osim što su mladi talenti još uvijek previše sirovi, ova momčad nema ni previše veterana na koje se može osloniti. Vječno ozljeđeni Bynum i Varejao koji također po defaultu preskače dio sezone zbog nekakve ozljede nisu partneri koji mogu olakšati život Irvingu, i samom sklonom češćem preskakanju utakmica nego bi trebao.

Ali, što je tu je, Cavsi kreću u drugu fazu projekta, što znači da će uskoro zatvoriti vrata prilivu jeftinog mladog talenta i da će zagušiti salary cap ugovorima kojekakvim veteranima. Doduše, dobra vijest je da još dvije sezone ne moraju početi plaćati svoje klince, što im ostavlja dovoljno prostora da isprave greške prije nego ugovori Irvingu i društvu dođu na naplatu.

S tim na umu, ovo ljeto su izbjegli veće drame (tipa, lov na igrača poput Iguodale koji bi ih savršeno zaokružio) i uglavnom su se nakrcali igračima koji neće previše pomoći, ali neće ni previše koštati ako se pokažu promašajima poput Bynuma i Clarka, praktički bacivši novac samo na Jacka koji je bio jedna od kvalitetnijih slobodnih opcija. Problem je samo taj raskorak između sada i sutra, ali dok god su izbjegli napraviti ono što su napravili Bucksi, potpuno se zagušiti veteranskim ugovorima bez mlade jezgre, na dobrom su putu bez obzira gdje završili ove sezone, kao osmi u playoffu ili još jednom u lutriji.

U principu, Gilbert i Grant su čuvajući dio salary capa radije investirali u stručni štab nego u talent u pokušaju da izvuku maksimum iz onoga što imaju, a što definitivno nisu bili u stanju zadnje dvije godine. Tako su vratili nazad u klub Mikea Browna i njegovu obrambenu filozofiju te ga okružili hrpom mladih i talentiranih pomoćnika koji bi trebali pomoći da ova obrambeno nepodnošljiva momčad bez većih upliva talenta postane barem podnošljiva. Naravno, taktika može pomoći samo do određene granice bez igračkih pojačanja, ali na tom dijelu parketa svakako će biti barem malo bolji nego pod Scottom.

Uspije li im pak značajnije popraviti obranu i dovede li Irving napadačku efikasnost iznad prosjeka, Cleveland se i s ovim tankim rosterom može nadati playoffu.

PLUS

Kyrie Irving je igrač takve klase da je u stanju sam dignuti napad na razinu potrebnu za playoff plasman. Uostalom, dovoljno je znati da su Cavsi s njim na parketu zabijali skoro 3 poena više na 100 posjeda, što bi bilo dovoljno za biti prosječan napad prošle sezone. Bez njega su pak bili u donjih 5 po učinku, što je razlika od 10 pozicija. Kad uzmemo u obzir i povijest koja igrače sposobne biti negdje na granici franšiznog talenta obično vidi u playoffu do treće godine, izgleda kako je Irvingu suđeno ostvariti takav uspjeh.

Problem je samo sklonost ozljedama – propusti li opet određeni postotak utakmica, uspješnost Cavsa pada s nekih 40 na 30% (uzevši u obzir lanjske rezultate, ove godine bi zbog Jacka bila nešto manja, ali ne previše) što je doslovno razlika između borbe za playoff i dna.

Što nas dovodi do

MINUS

a to je loš roster. Točnije, loš posao kojega su napravili ovoga ljeta po pitanju pojačanja. Izbacimo li Bynuma iz jednadžbe kao ozbiljan faktor, što je i jedini logični postupak obzirom da još nitko nema pojma kada će uopće biti spreman istrčati na parket, a kamoli na kojoj će razini zaigrati, ispada kako su Cavsi ostali s istom količinom rupa kao i lani.

Manje problema s ozljedama dva klučna igrača, Irvinga i Varejaoa, u stanju su dobar dio tih rupa sakriti, ali pored hrpe prostora na salary capu koju su imali i pored odluke da krenu u lov na playoff morali su napraviti bolji posao. Prije svega u krpanju bokova gdje i dalje idu s identičnom postavom koja je lani imala najgoru produkciju s pozicija dva i tri u ligi.

Čak i uz Waitersov pomak u pogledu učinkovitosti neće imati dovoljno – Clark nije pojačanje vrijedno spomena, a Karasev je rookie i ni jedan ni drugi ne donose znatan napredak u odnosu na ono što su prezentirali Gee i Miles. Jack je pak kvalitetan veteran dokazane NBA kvalitete, ali najbolje funkcionira s loptom u rukama, a nitko pametan neće uzeti loptu Irvingu da bi koristio Jacka osim radi promijene ritma tu i tamo. To praktički znači da će Jack svoj maksimum dati u onim trenutcima kada Irvinga ne bude na parketu, što je dobro osiguranje obzirom na sklonost maloga ozljedama, ali i jasno govori o nedostatku vizije uprave - kada imaš 3 od 5 startnih pozicija pod upitnikom i posebice kada imaš krater na boku, ne preplaćuješ šestog igrača koji praktički ima iste kvalitete kao i tvoj najbolji igrač i, kao bonus, uzima minute još jednom klincu od kojega očekuješ doprinos, a to je Waiters. Nije loše imati kvalitetnu vanjsku rotaciju, dapače, ali ona ne može sakriti slabosti ostatka momčadi.

Da ne govorim koliko će problema i dalje biti pod košem ako ne dobiju ništa od Bynuma. Varejao će opet morati glumiti centra, što ga dodatno troši, a Thompson će umjesto da uživa u roli četvrtog ili petog igrača imati puno veće odgovornosti u oba smjera. U biti, koliko su Cavsi fulali s ovim kvazi zaokruživanjem rostera najbolje govori njihov prvi pick, Bennett, koji zbog ozljede, ali i gužve na četvorki u prvoj sezoni baš i neće biti od koristi. Što je rijetkost kada su u pitanju prvi pickovi koji su uglavnom dovoljno talentirani pomoći odmah, samo što Bennett nije tipičan prvi pick – 29 preostalih franšiza bi gotovo sigurno izabrale nekoga drugoga, isto kao što bi napravile godinu ranije s Waitersom ili dvije godine ranije s Thompsonom. Cavsi su razmišljali izvan struje, po nekom svom rezonu, a kako vrijeme protiče čini se kako to uopće nije bio rezon već flopovi kakvima nas klubovi u ovom desetljeću sve manje časte - stvarno treba biti poseban pa s četiri top 4 picka u tri godine ne uspijeti napraviti značajniji iskorak.

Što možda govori da njihov GM baš i nije spreman nositi se s novim zakonitostima posla, kao što već znamo da je vlasnik Gilbert itekako sklon impulzivnim potezima zbog kojih kasnije žali - pogledajte samo ovu situaciju s Brownom kojega vraća nakon što ga je tri godine ranije potjerao. Mislim, još je rano za fatalne zaključke jer ova momčad ima još 2-3 sezone dok ne stane na noge i dok se svi ovi potezi ne iskristaliziraju, ali osobno sam skeptičan prema ovoj franšizi zbog načina na koji funkcionira njen vrh.

BUCKS

SCORE: 34-48

NAPAD: 103.2 (25.)

OBRANA: 105.7 (12.)

RASPORED: 21.

THAT WAS THEN

Na krilima no-school bekovskog dvojca Ellis-Jennigns momčad iz Wisconsina krenula je u još jednu besciljnu sezonu svjesna da je kraj ovom eksperimentu blizu. Svoju šansu da grade momčad oko prvog picka su propustili, ali, umjesto da se nakon pozdrava od ere Bogut okrenu novom planu, posvetili su se stajanju u mjestu s Ellisom. Dobra stvar da su pri tome pronašli Larrya Sandersa, čija energija i dužina su im omogućili da na parket pošalju kompetentnu obranu, čime su iskoristili slabosti konferencije i izborili utješan playoff nastup.

Sve ono između, od otkaza Skilesu i manjka poteza u završnici prijelaznog roka kada su propustili nekog od igrača u zadnoj godini poput Ellisa i Jenningsa pretvoriti u neku novu vrijednost te su odradili tek onaj nepotrebni trade za Redicka koji im nije donio ni pick druge runde, nije vrijedno spomena.

THIS IS NOW

Samo Bucksi mogu promijeniti cijelu momčad i ostati jednako nezanimljivi. Izuzmemo li dva mlada visoka koja se, da ironija bude potpuna, poprilično poklapaju po talentu i stilu igre, na ovom rosteru nema igrača vrijednog osvrtanja. Ostali su bez besmislenog bekovskog dvojca, ali pri tome nisu našli ništa smisleniju kombinaciju – Ellisa su željeli zadržati, ali on nije želio njih, pa su na kraju praktički, iako ne i službeno, zamijenili dvojke s Dallasom, dok su Jenningsa uspjeli pretvoriti u igrača koji ima još manje težine kao lider na parketu.

Mayo je pokazao da može odraditi veću rolu, za Knighta je još rano reći da je promašaj, ali obojica su trenutno ispod razine talenta lanjskih startera. Uz to nepotrebno su trošili svu lovu preostalu od toga što nisu zadržali Ellisa i Jenningsa – davanje višegodišnjih garantiranih ugovora igračima zadatka poput Delfina, Pachulie i Neala samo je pokazalo koliko je uprava ovoga kluba zaglavila u nekim prošlim vremenima.

Nije sramota zaglaviti u sredini jer, kao što su Rocketsi pokazali, postoji način kako da se i iz te situacije nizom sretnih i pametnih poteza pretvoriš u ozbilljnu momčad. Pogotovo nije sramota održavati privid konkurentnosti ako se nalaziš na nikakvom tržištu s prijetnjom preseljenja franšize nad glavom.

Ali, ono što je sramota je trošiti novac uzalud na limitirane veterane i zatvoriti sebi bilo kakvu opciju manipulacije salary capom ili mladim talentom koja je neophodna u takvom kontekstu. Ako imaš GM-a koji nije u stanju skrpati roster za 35-40 pobjeda i pri tome se bazirati na mladim igračima i fleksibilnim ugovorima, onda imaš krivog GM-a, što John Hammond potvrđuje iz sezone u sezonu. Nije lako biti GM momčadi u koju nitko ne želi, za što smo i ovo ljeto imali bezbroj primjera, ali nitko ne može reći da se nije mogao sastaviti bolji roster od trenutnoga.

Pogledajte samo taj niz slučajnosti koji je doveo do ovog finalnog proizvoda – da je Ellis prihvatio ponudu i da Hawksi nisu matchirali ugovor ponuđen Teagueu, Milwaukee bi danas imao sličnu momčad poput lanjske, samo puno skuplju. Ovako su ostali s ostatcima ostataka, pokušat će to prodati kroz narativ o tome kako neke franšize jednostavno ne mogu sebi dopustiti da se ne bore zbog odnosa prema navijačima, a pri tome će jednu ozljedu Sandersa biti udaljeni od toga da završe ispod 30 pobjeda i time tim istim navijačima ponude negledljiv proizvod. Mislim, tko je ovdje lud? Pa Sixersi barem imaju mozga biti svjesni onoga što jesu, dok je u Milwaukeeu izgleda stalo i vrijeme i razum.

Što na kraju potvrđuje i trade za Carona Butlera. Zamišljam situaciju ovako nekako - Hammond gleda roster, vidi da mu fali trojka, baci pogled u laptop pod rasploživa imena i ugleda Butlera. Sljedeći potez je odlazak na net, chekira on tako statistiku, vidi 10 poena uz 38% za tricu, ime mu je poznato još iz dana Wizardsa, pa zaključi kako je to idealan igrač za zaokružiti momčad. Na stranu to što već tri sezone Butler ne može napasti obruč ili odigrati na energetskoj razini kao nekada u obrani i skoku, kao i što je do ovih solidnih šuterskih postotaka došao tako što živi u kutu kao lešinar dok drugi rade posao, bitno je da je momak lokalac (hej, kad ga dođe gledati šira obitelj barem će deset sjedala biti zauzeto) i da želi igrati u Wisconsinu.

PLUS

Sanders, Henson i hrpa tijela pod košem mogu garantirati solidnu obranu. Caron Butler iz kuta, a Mayo, Neal i Ilyasova s bokova mogu donijeti potrebnu šutersku kvalitetu da sakriju playmakerske minuse i nedostatak strijelaca u postu, pitanje je samo tko će imati koristi od raširenog reketa jer ovdje jednostavno nema kreativaca koji taj prostor mogu pretvoriti u nešto konkretno, mislim pa njihov najbolji dribler je Luke Ridnour. Brandon Knight još uvijek može postati neka light verzija Jrue Holidaya, solidan bek koji igra u oba smjera i isključivo je 3&D podrška, ali, dok se to ne dogodi, Mayo će imati prevelike ovlasti u napadu. Istok je tanak i ako se sve idealno posloži imaju šansu, ali realno ovaj projicirani napadački učinak je jednostavno preslab da bi ih održao u borbi za playoff do samog kraja - ako misle nešto napraviti, morat će gađati tricu rekordnim postotcima.

MINUS

Knight, Mayo i manjak kreatora uokolo teško da mogu garantirati smislen napad. Uostalom, kada ti je lice franšize centar koji zabija u prosjeku manje od 10 poena i uz to je bezopasan dalje od par metara od koša, ništa ne treba dodati (a bez poštenog pick & roll partnera mogao bi lako još jednom ostati ispod 10). Njih čeka još puno, puno posla i puno, puno neizvjesnosti - dok ne riješe novu dvoranu i ostanak u gradu, a zatim i ne poslože novu upravu, iluzorno je očekivati neke značajnije pomake u filozofiji građenja momčadi i prikupljanja talenta. Jer, ima jedna gora stvar od vječnog boravka u sredini, a to je boravak u sredini bez mogućnosti promjene - ovdje je praktički jedino Ilyasova veteran koji bi mogao izazvati nekakav interes, ali ni njega neće biti lako mijenjati zbog dodatne dvije garantirane godine nakon ove.

11Jul/126

30 F0R 30: DETROIT

Posted by Gee_Spot

SCORE: 25-41

MVP: Greg Monroe

X-faktor: Joe Dumars

Pistonsi su protekle sezone bili tipična loša momčad s Istoka, očajni u napadu, još gori u obrani. S jednom bitnom razlikom – dok im je većina konkurenata na dnu u početnim fazama rebuildinga, oslonjena na mlade igrače, jezgra Detroita složena ja kao ona playoff momčadi, uglavnom krcata veteranima i debelo preko salary capa. Naravno, ovakav razvoj događaja rezultat je poteza Joea Dumarsa koji je, nakon jedne titule s Pistonsima netipične za cijelu povijest NBA lige zbog toga jer je ostvarena bez igrača franšizne kvalitete na rosteru, pomislio kako je dovoljno opet nakrcati se solidnim igračima i kako im rezultati ne ginu (zbog toga danas plaćaju 26 milja za Villaneuveu koji je trebao biti novi Rasheed, Princea koji je trebao ostati Prince i Maggettea koji je stigao umjesto Gordona koji je trebao biti novi Billups).

Ipak, Joe se zenuo u jednoj bitnoj stvari – Gordon i Villanueva nikada nisu bili all-star igrači, što Billups, Hamilton i Rasheed ipak jesu. Također, nije na odmet spomenuti kako je ta generacija imala Big Bena pod košem (igrač koji je u svojim najboljim godinama bio dominantniji i učinkoviti obrambeni igrač od Howarda i Duncana) – Big Ben zbog napadačkih limita nikada nije bio smatran all-star klasom (iako i on broji čak 4 all-star nastupa), ali učinkom na igru je to svakako bio. Dodaj bljeskove franšiznog talenta za koje je Sheed uvijek bio sposoban (nažalost, ne i za njihovu konstatnu prezentaciju), Billupsova ogromna muda, Larry Browna kao jedno od najvećih trenerskih imena ikada na klupi i izuzetnu dubinu koju je ta momčad imala (uz Princea koji je zaokruživao petorku tu su još bili Okur i veterani Williamson, Hunter i Campbell) i jasno je kako se radilo o posebnoj družini koja je bila krcata talentom i koja naslov nije uzela slučajno (druga obrana lige tijekom te šampionske 2004, ispred njih su bili samo sjajni Spursi, s kojima su imali obračun godinu kasnije u novom Finalu).

Svi ti promašaji Dumarsa i sada već četiri gubitničke sezone koje su iz njih proizašle, Pistonsima nisu donijele ništa dobroga – em je momčad i dalje bila krcata preplaćenim igračima na dugim ugovorima koji su spriječavali bilo kakve ozbiljnije zahvate na rosteru, em je Dumars iz godine u godinu fulavao na draftu (na stranu Darko u godini kada si mogao imati Carmela, Wadea ili Bosha, Joe je tijekom zadnje 3 sezone draftao Dayea, Monorea i Knighta, od kojih se samo Monroe pokazao kao igrač, Daye je potpuni promašaj, a Knight je još uvijek u fazi prilagodbe tijekom koje baš nije oduševio). Bez prostora na salary capu za rebuilding i bez priljeva vrhunskog talenta, Pistonsi su postali osuđeni na dno i poziciju iz koje se ne nazire pomak naprijed.

Jedine svijetle točke prethodne sezone bili su tako Monroe, koji je izuzetno napredovao u napadačkom dijelu i razvio se u korisnog viskog koji može igrati licem košu i raditi pod obručima (ali ne može igrati obranu jer nema ni brzinu ni skočnost) te Stuckey, koji se razvio u solidnog combo-beka startne vrijednosti sposobnog odigrati jednako dobro obje vanjske pozicije, ali koji se ipak puno bolje snalazi kao slasher s loptom zbog klimavog vanjskog šuta (samo 31% za tricu i 32% s poludistance). Jasno je kako je najveći problem Pistonsa talent, odnosno taj što im je najbolji visoki igrač nedefinirane pozicije (zbog čega treba puno bolji kontekst od onoga kojega donosi igranje u paru sa spot up šuterom poput Jarebka ili s dva užasna napadača kakva su Maxiell i ostarjeli Wallace), a što su im druga i treća opcija igrači koji bi u ozbiljnim momčadima zaokruživali petorku (Prince i Stuckey).

U ovakvim okolnostima, Lawrence Frank je još i napravio sjajan posao hvatanjem ovih 25 pobjeda, uspijevši uz to dati maksimalan broj minuta rookieu Knightu. Problem je samo u tome što ih momak nije iskoristio, pokazavši više sličnosti s Brandonom Jenningsom nego Kyriem Irvingom. Nesposobnost da organizira napad te kreira šut drugima, ali i sebi, nisu baš odlike budućeg startnog NBA playmakera koji je uz nesposobnost realizacije u reketu i kriminalan omjer asista i izgubljenih ipak iskazao jednu dobru stvar – može gađati trice. To ga je pak u kombinaciji sa Stuckeyem održalo na parketu (Stuckey zna napasti i stvoriti višak pa ga je pronalazio na boku, usput igrajući obranu na opasnijem protivničkom beku), ali dva combo-beka baš i nisu neka garancija budućnosti.

Čak i da dovođenje Andrea Drummonda donese idealnog partnera Monroeu, ovoj momčadi treba barem još jedan draft u kojem bi se dokopali strijelca iz vani koji je u stanju donijeti nadu kakvu budi dvojac pod košem.

FAST FORWARD

Zamjenom Gordona za Maggettea, Dumars se doveo u situaciju da iduće sezone ima prostora na salary capu prvi put od ljeta 2009. kada ga je brzinski ispucao na Gordona i Villanuevu. Ipak, do tada će se morati strpiti da isteknu zadnje godine Maggetteu, Maxiellu i Bynumu, sve redom mrtvim ugovorima. Dvojici potonjih klub je omogučio da postanu milijunaši, a oni njemu zauzvrat nisu dali apsolutno ništa. Ali, ne sumnjam da će zato svaki od njih sa zadovoljstvom čestitati Božić gospodinu Dumarsu svake godine.

Navijačima Pistonsa pak ostaje nadati se da neuništivi Joe iduću šansu neće opet prokockati na isti način, posebice obzirom da bi do tada, uz malo sreće (i malo bolje procjene) na idućem draftu, mogao imati i respekta vrijednu mladu jezgru.

TRENUTNI ROSTER: Maggette, Stuckey, Villanueva, Prince, Maxiell, Jerebko, Bynum, Monroe, Daye, Knight, Drummond, Hamilton (64 milje)

REALAN/IDEALAN ROSTER: jezgra + Singler (2-3 milje), English (minimum), Kravtsov (minimum)

- da, onaj Hamilton naveden kao dio jezgre je Richard, koji se još uvijek vodi na platnoj listi Pistonsa i zauzima prostora na salary capu u iznosu od 6 milja (što je bolje nego da se vodi kao igrač od 12 milja što bi bio da se nisu sporazumno razišli prošle sezone, naravno, jasno vam je kako dobar dio razlike u plaći pokriva midlevel Bullsa)

- u slučaju da Singler shvati kako mu je bolje ostati još sezonu u Madridu, a to će se vjerojatno dogoditi ne ponude li mu Pistonsi nešto više od minimuma novca i minuta (kraj Princea i Maggettea baš se neće naigrati), njegovu poziciju na rosteru mogli bi dobiti ili Middleton (pick druge runde) ili Casper Ware (član rostera na ljetnoj ligi)

- Slava Kravtsov je ukrajinsko drvo koje nije ostavilo značajnijeg traga ni u domaćoj ligi, ali Pistonsi su izgledali odlučili da je upravo on pojačanje koje im treba kao jeftina podrška Monroeu i Drummondu

- šteta što Minnesotina amnestija Darka još nije službena jer bi bilo predobro da Dumars dio midlevela potroši na njega

15Apr/128

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – CENTERS

Posted by ispdcom

Nastavlja se izbor top 10 igrača po pozicijama, na red su stigli centri. Standardni tročlani žiri ni ovaj put nije imao lak posao, dijelom zbog solidne ponude, a dijelom zbog i njima samima zbunjujućih kriterija. Kako biti objektivan kada ne postoji nijedan alat koji ti može pomoći izabrati deset imena, a da pritom u obzir uzima i kontekst, a ne samo brojke? Na kraju ispada kako najveći teret kao i uvijek pada na dobri stari eye test, a taj je pouzdan kao i Shaquille O'Neal na liniji slobodnih. Ali, u tome faktoru neizvjesnosti ionako se krije najveća draž najdraže lige, a nadamo se kako se barem dio toga prenio i na ove izbore. Prije bacanja na novi tekst, uvijek se možete prisjetiti i ranijih.

MBE SMALL FORWARDS

MBE SHOOTING GUARDS

MBE POWER FORWARDS

Gee: Ovaj izbor počinjem sličnom rečenicom kao i sve dosadašnje - najlakše je bilo izabrati vrh, puno više muke imao sam oko sastavljanja donjeg dijela liste. Prva dva imena ne trebam posebno objašnjavati - Dwight Howard jedini je franšizni centar danas u NBA, a Andrew Bynum je u ovoj sezoni, prvoj bez zdravstvenih problema, potvrdio da se približava toj ulozi. Na stranu upitni karakteri, posebice Dwightov (čovjek usprkos dvije godine više djeluje nezrelije čak i od pacijenta kakav je Bynum), ali njihove fizikalije i talent čine ih ponajboljima na poziciji.

Kontekst također potvrđuje ovaj dojam - Magic bi bez Dwighta bio lutrijska momčad, a Lakersi bez Bynuma bi se danas itekako mučili za ulazak u playoff. Ovo što ću reći zvučat će blesavo, ali, ako isključimo predrasude i stvari sagledamo iz najšireg mogućeg kuta, njih dvoje su u ovom periodu lige svojevrsni Russell i Chamberlain generacije, barem na ovom najbanalnijem, statističkom nivou.

Sickre: Ne možeš upotrijebiti poredbu s Russellom, nju je već Tommy Heinsohn iskoristio za Grega Stiemsmu. A ove dvije mrcine s psihom srednjoškolki su definitivno vrh ponude centara. Za Howarda je jasno da prosječnu ekipu čini vrhunskom obrambeno, dok u napadu uvijek može zabiti dovoljno, iako upada u oči kako sve ove sezone nije nadogradio arsenal nekim go-to pokretom.

Bynum je iz napadačkog aspekta daleko profinjeniji igrač, ali pošto mu je ovo prva sezona koju igra bez ozbiljnije ozljede, treba vidjeti hoće li ovo postati zdravstveni trend ili samo anomalija. Ako ga posluži zdravlje, ne isključujem potencijalnu zamjenu uloga. Mislim, ne samo da je mlađi od Howarda, već ga uvijek treba udvajati i čak mu ni Jason Collins ne može ništa.

Birdie: Mislim da je svima jasno kako je Dwight najbolji centar lige usprkos svim navedenim nedostatcima. Jasno je i da je Bynum odmah iza njega, a za razliku od Sickrea ne vjerujem kako će se Bynum u skorije vrijeme približiti Dwightu, usprkos tome što posjeduje tehniku koju Dwight vjerojatno nikada neće imati. Ali, meni nije pretjerano od gusta gledati njihovu košarku – kod Dwighta se sve svodi na fizikalije, a Bynum je žrtva činjenice da se u Lakersima i dalje sve vrti oko Kobea. S druge strane, gledati Marca Gasola u akciji je potpuna suprotnost. Njegov košarkaški IQ dopušta Memphisu da ga koristi kao playmakera, imam osjećaj da se 90% postavljenih napada Grizzliesa vrti preko njega na visokom postu, a toliko dobro koristi svoje prednosti da moram priznati kako bi radije imao njega nego Paua, samo zbog te raznovrsnosti.

Gee: Gasol je definitivno treći čovjek, lanjsko najugodnije iznenađenje koje se ove sezone potvrdilo kao možda čak i drugi igrač franšize. Njegov značaj za Memphis je neprocijenjiv jer na prste jedne ruke možeš nabrojati prave centre u ligi koji su u stanju pomoći momčadi i u napadu (može odigrati leđima i licem košu, zabiti i razigrati s vrha posta kao prava old-school petica) i u obrani (zatvara reket sjajnim postavljanjem i igra solidnu 1 na 1 obranu).

Sickre: Apsoulutno se slažem s Gasolom na trećem mjestu. Njegova dodavanja s vrha reketa, pogotovo kad izvede nekakav no look pass su jednostavno predivna.

Birdie: Sada imamo svojevrsni paradoks - na prva dva mjesta imamo igrače koji su tu prije svega zbog fizikalija, a onda slijedi čovjek koji nam se sviđa igrom. Gdje je tu logika?

Gee: Istina, Gasola više volim gledati nego Dwighta i Bynuma (iako u zadnje vrijeme Bynuma obožavam, posebice od kada je postao buntovnik), smatram ga čak i kompletnijim igračem i prototipom centra za razliku od ovo dvoje. Ali, dati nekome prednost samo zato što je je oku ugodniji jednostavno nije ni zrelo ni racionalno. Kad se čovjek nađe u ovim nedoumicama oko nekih igrača, onda je najbolje da upotrijebi dva testa.

Prvi se tiče brojki u međusobnim dvobojima i jasno govori kako je Gasol uglavnom nemoćan protiv Bynumove dužine i spretnosti u postu, a nešto bolje se nosi s drvenijim Howardom. Ipak, protiv obojice igra ispod svoje razine efikasnosti.

Drugi test se odnosi na zamjenu uloga. Orlando s Gasolom umjesto Howarda teško da bi ostao na istoj razini – nedostatak kontrole skoka i reketa osudio bi ih na polaganu smrt. Lakersi bi prošli nešto bolje obzirom na prisustvo brata Gasola koje bi im omogučilo više high-low igre u postu, ali najveći pomak bi ipak osjetio Memphis koji bi odmah pretvorio u najbolju obranu lige (zamislite Allena i Conleya s Dwightom u pozadini) ili bi barem postao puno učinkovitiji napadački (trenutno su u donjoj polovici iz razloga što ni jedan njihov igrač ne zahtijeva udvajanje, dok s Bynumom to ne bi bio slučaj).

Što se tiče ovog zapažanja o enormnom korištenju Gasola na vrhu posta, brojka od 90%, koliko god simbolična bila, čak i nije previše daleko od istine. Po podatcima sa synergya, 17% organiziranih napada Memphisa završava preko Gasola (kroz razne cutove i poneki hand off, a tu je i njegov solidni vanjski šut). Kad bi dodali još sve one hokejaške asiste koji vode do nečijeg otvorenog šuta, brojka sigurno prelazi 20%.

Čisto da provjerim ove podatke, bilježio sam akcije u nedavnom susretu protiv Clippersa. Od 75 pokušaja Memphisa, njih 14 je išlo preko Gasolovog high posta. To iznosi oko 20 %, a, kad odbijemo tranziciju i računamo samo postavljene napade, brojka raste na skoro 25 %. To samo potvrđuje koliko je Gasolov osjećaj za asist bitan ovoj momčadi. Dodamo li još post situacije u kojima se nađe (njih oko 5-6 po utakmici, što je dodatnih 8-10%) i kad bi pribrojili još i svaki pick & roll u kojem sudjeluje, ispada da se svaki drugi napad Memphisa vrti oko njega.

Birdie: Na četvrto mjesto dolazi Timmy. Njegov košarkaški fanatizam, spremnost potpunog podređivanja momčadi i prije svega sjajna igra, stavlja ga u poziciju najboljeg igrača 'nultih' i igrača po kojem mjerim sve druge. Reći za nekoga da igra kao Timmy, to mi dođe kao najveći mogući kompliment (Marc Gasol ima nešto od toga). Njegova igra kao da ne pada - Popovich je opet dokazao da je najbolji trener, Parker igra možda najbolju sezonu karijere, ali Timmyev učinak je po meni ključan. Svoje godine i manjak brzine prikrio je maksimalnim korištenjem košarkaškog IQ-a, postavljanjem u obrani i all-round učinkom u napadu. Popovich od njega izvlači maksimum i zbog odlično dozirane minutaže, ali to valjda ide u paketu.

Gee: Iako se slažem sa svime rečenim za Timmya, kod mene je ipak za poziciju niže, na petom mjestu. Četvrto mjesto ide Tysonu Chandleru, light-Dwightu fizikalijama i učinkom, ali uber-Dwightu mozgom i srcem. Timmy je još uvijek profesor košarke za drvenog Tysona, ali Chandler je do savršenstva doveo svoj limitirani napadački arsenal koji je uglavnom sastoji od zakucavanja, tip-inova, alley-oopova i kupljenja sličnih otpadaka, a sve bazirano na fantastičnom kretanju i osjećaju za prostor. Ono što ga je mučilo u New Orleansu bila su slobodna bacanja, ali zadnje dvije sezone ih puca sa skoro 70%, što je enorman napredak od onih sezona ispod 60% zbog kojih je često morao propuštati i završnice.

Danas je to igrač bez mane koji je svoj talent razvio do kraja, a prednost pred Timmyem mu dajem čista srca jer je također dokazani šampion, neumorni ratnik i, možda i najvažnije, bolji obrambeni igrač. Timmy je uz Marca Gasola možda najkompletniji centar lige, old school igrač kroz kojega se može vrtiti svaki napad, ali Timmy je danas obrambeno tek dobar pozicioni igrač. Ono gdje pati je pokrivanje izvan reketa, posebice prilikom pick igre i preuzimanja, a upravo je tu Tyson doktor i upravo je njegova sposobnost da pokriva svaki centimetar prostora, jednako brani svakog igrača i spriječava mismatch, njegova najveća snaga. Najluđe od svega, nakon obrane pick igre, uvijek se stigne vratiti u reket i zatvoriti ga. Uostalom, podatak da su Knicksi nakon Celticsa primili najmanje koševa iz post-up situacija dovoljno govori, Chandler je podjednaka energetska bomba i 1 na 1 monstrum kao i Garnett, samo s još više dužine na raspolaganju.

Sickre: Na broj četiri stavljam Tysona Chandlera koji je, osim tih obrambenih kvaliteta, samo takav timski igrač, jedan od rijetkih centara koji kretnjama u napadu i čitanjem igre svog playa čini boljim igračem. Ove sezone je dobrim dijelom su-odgovoran za Linsanity.

Duncana ne mogu staviti na peto mjesto jer mu je uloga proteklih sezona namjerno ograničena kako bi bio spreman za playoff te samim time ne nosi momčad kao neki od protukandidata mu. Ali, već to što je u poodmakloj dobi uopće kandidat na ovom izboru, dovoljno govori o ovoj legendi. Na peto mjesto ipak stavljam jednog od najboljih post igrača u ligi, Big Al Jeffersona, koji je unatoč klimavim koljenima nositelj jednog od ugodnijih iznenađenja sezone, Utah Jazza.

Birdie: Tyson Chandler i Al Jefferson slijede i na mojoj listi. Chandler je konstanta Knicksa, a energija koju donosi u obranu je nevjerojatna. Što se Jeffersona tiče, Big Al je možda centar s najraznovrsnijim rješenjima u napadu - spustit će se pod koš, pucati iz vana, dijeliti lopte, sve podjednako uspješno. Kada bi mu obrana bila barem približno napadačkom nivou, bio bi pri samom vrhu ove liste. Bit će zanimljivo pratiti kako će se razvijati ta situacija s visokim igračima u Jazzu. Logika nalaže da bi jedan od dvojca Millsap-Big Al trebao biti trejdan, ali koji?

Gee: Mislim da drug Sickre malo podcjenjuje Timmya, posebice njegovu rolu u Spursima, ali, s druge strane, pošten je argument da Big Al ipak nosi veći teret u svojoj momčadi. Sasvim drugo pitanje je teret čega, obzirom da njegova momčad opet visi u trci za playoffom i tu joj Big Al svojom mizernom igrom u obrani i prosječnim skakačkim učinkom baš i ne pomaže.

Čovjek je s druge strane monstrum u napadu, ali zanimljivo je bilo ono jedno istraživanje o mjestima s kojih se uzimaju šutevi. Big Al je ispao prvi u ligi po količini lopti koje potroši na šuteve s najgorih pozicija na parketu (poludistanca, lijevo ili desno od reketa). Fascinantno je da čovjek ima ovakve brojke obzirom da iz godine u godinu sve manje koristi onu sjajnu leđnu tehniku i meku ruku - drop stepove i hookove potpuno je zamijenio šutem s poludistance. Tako da mislim kako je 70% skok-šuta previše za centra, makar on i ne bio prava petica. Tip jednostavno igra luzersku košarku.

Big Ala tako ipak ne mogu stavit ispred mladog pastuha Hibberta, koji ima svojih mana, ali koji je ipak centralna figura svoje momčadi i barem se trudi biti old school petica. Njegova igra leđima je sve bolja, pregled terena solidan, ali ono što cijenim kod njega je ogroman trud koji ulaže u guranje u postu umjesto lagodnog života izvan reketa. All-star pozivnica je stigla preuranjeno (pogotovo pored živog Chandlera), ali momak je na najboljem putu da postane odlična opcija u oba smjera, što pravi centar i treba biti. Visina za smetati u reketu je tu, talent za vrtiti akcije u napadu je tu, sad još samo malo da glava i tijelo dođu na istu valjnu duljinu i eto nam još jednog rasnog centra u NBA (i u playoffu, što nije nevažno).

Big Ala također ne mogu staviti ni na poziciju broj 7, jer nju čuvam za našeg Andriju. Znam, znam, Bogut već dvije sezone nije odigrao poštenu utakmicu, ali ne mogu zanemariti činjenicu da kad je spreman – rastura (odnosno, rasturao je). Kompletan centar, stup obrane, u biti potpuno isti igrač kao Gasol (puno bolji u postu, ali zato puno slabiji asistent), u stanju nositi teret i u obrani i u napadu. Da je zdrav valjda bi bio i broj 4 na ovom izboru, ovako se samo ostaje nadati da će dogodine konačno biti spreman i da će opravdati moj glas. 27 godina je granica na kojoj se puca, tu se centri skloni ozljedama ili potpuno slome ili postanu franšizni igrači, ostaje nada da je Andrew manje Walton, a više Ilgauskas.

Sickre: Bogut? Imam dojam da čovjek već godinama ne igra, još otkad je Iverson napustio ligu. Što onda s Horfordom? Ma koliko dragi bili ti igrači, mislim da nema dovoljno uporišta kako bi ih rangirali u ovom izboru.

Timmy tako stavljam na šestu poziciju, a Hibberta na sedmu. Roy jest definitivno old school centar, ali mi prečesto nestaje s terena i ne dominira u mjeri u kojoj bi trebao obzirom na visinu. Tome vjerovatno kumuju i one čačkalice od nogu.

Za ove tri preostale pozicije konkuriraju Noah, Cousins, Monroe i Gortat u nekom poretku, možda čak i u ovome.

Gee: Kad smo već kod toga, Horford mi je broj 9. Ne igraju, istina, ali ne gledamo košarku od jučer, imamo dovoljno dokaza na temelju kojih možemo procijeniti kvalitetu njega i Boguta. Ja sam stvar postavio jednostavno, prednost dajem pojedincu oko kojega bi sutra najradije slagao momčad.

Bogut na maskimalnom ugovoru, čak i usprkos sklonosti ozljedama, čini mi se boljim izborom nego Big Al na jednakom ugovoru. Radije ću riskirat i (možda) dobit franšiznog centra koji me može odvesti do playoffa, nego imati solidnog igrača koji zauzima ključno mjesto na parketu bez da zauzvrat daje garanciju pozitivnih rezultata.

Horford pak, slično kao i Big Al, nije centar, ali njemu to ne smeta da iz godine u godinu i skakački i obrambeno drži reket Hawksa pod kontrolom i usput pruža granične all-star partije u napadu.

Sickre: Kako možeš znati kako će igrač koji nema kontinuitet reagirati na povratak na parket? Puno je više negativnih primjera nego uspjelih. Mislim da je prevelika kocka u pitanju. Big Al ne garantira spektakl, ali bolje centar na parketu nego na štakama.

Moji glasovi za osmo i deveto mjesto na kraju idu Cousinsu i Monroeu zato što nisu ni blizu plafona, a već su izrazito napredovali. Prvi je fantastičan napadač koji mora još puno učiti o obrani, ali njegova nepredvidivost kombinirana s eksplozivnošću i kretnjama u i uz rub reketa su, na trenutke, remek djela. Da je u nekoj normalnoj sredini, ne bi većinu vremena proveo gradeći još s collega poznatu reputaciju problematičnog lika, već bi učio kako braniti obruč.

Monroe ima potencijala postati igrač sličan Marcu Gasolu. Mana mu je što je još uvijek prilično mekan i da ga se istjerati ispod obruča te slabo blokira šuteve i preusmjerava promet u reketu. Obzirom da igra u groblju od momčadi koja niti ima poštenog playa niti identitet igre, Gregovi ovogodišnji nastupi su najava puno većih stvari u budućnosti.

Za deseto mjesto se sad bore Gortat i Noah. Gortat živi od Nasha, ali je isto tako gledajući Phoenix jasno kako je on uz Stevea glavna poluga Sunsa. Čovjek ima itekakve vještine u napadu, a meni se ipak najviše svidio onda kad je stigao iz Orlanda i počeo pizditi kako nitko ne igra obranu u ekipi. Kvragu, kad se sjetim pick'n'rolla s Nashom, Gortat ide na devetku, a Monroe pada na deset. Pa pa Noah, sori Gators Nation.

Birdie: Noah je u stanju vući lopti od koša do koša nakon skoka u obrani te odlično asistira. Nema šut, ali će zabiti ono što treba, o napadačkom skoku ne treba previše pričati, a ni u obrani nije loš. Dapače, rijetko koji visoki igrač može preuzimati bekove poput Noahe, a da ne ispadne kao da je na streljani. Najveći Noahin problem je nekonstantnost, odnosno loši ulasci u sezonu koji su očigledno uvjetovani dobrom travurinom na Floridi ili gdje li već Noah obitava tijekom ljeta. Dodatni plus mu je što energijom može diči cijelu momčad kada zatreba, zbog čega je na neki način i vođa Bullsa. Nije vanserijski talent i ne može pokriti sve rupe u obrani, ali, bez grižnje savjesti i s tek malo (ok, malo više) navijačkog impulsa, stavljam ga na sedmo mjesto moje liste.

Poziciju iza njega namijenio sam Hibbertu koji ponekad djeluje prepasivno. Možda je krivica u Pacersima, možda u tome što je već dosegnuo svoj plafon, ali čovjek bi trebao nositi još veći teret.

Greg Monroe je deveti, a da igra u boljoj momčadi možda bi bio i više pozicioniran. Kod njega mi se sviđa ustrajnost i volja da odradi sve potrebno pod košem. Ima solidnu tehniku i zna kako završavati napade, bilo šutom, bilo asistom, pa se nadam kako će sljedećih godina još napredovati.

Oko zadnjeg mjesta liste imao sam više dvojbi i na kraju sam se odlučio za Cousinsa. Sviđa mi se talenet, a nadam se kako će se tijekom godina i malo urazumiti. Kingsi u njemu definitivno imaju igrača oko kojeg mogu graditi momčad, ostaje za vidjeti čime će ga u budućnosti okružiti.

Ostali? Boguta i Horforda nisam stavio na popis radi ozljeda, a da Varejao zdrav dočekao kraj sezone vjerojatno bi upao na listu. Gortat je prvi ispod crte.

Gee: Cousins je super potencijal, al' ima više 3-15 šuterskih partija od nekog beka, zar mu je potrebno ovako rano u karijeri podilaziti? Za tipovanje na Gregov razvoj vas mogu razumjeti, ali Cousins mi je malo too much.

Gortat i Peković su pokazali fenomenalan potencijal, ali njihova igra je još pod velikim upitnikom - pitanje je može li Gortat zadržati formu startera i bez Nasha jer nije ni upola dominantan u reketu kao što je u pick 'n' roll igri, odnosno može li Pek i dogodine biti ovako nezaustavljiv sada kad obrane već imaju dovoljno informacija o tome kako ga zaustaviti (udvajati ga čim primi loptu jer je očajan dribler i asistent).

Cousins nema igru za peticu, njemu pod hitno treba ili netko da mu čuva leđa ili netko tko će ga naučiti kako se igra pozicija, sve što ostvaruje ostvaruje na račun sjajnih fizikalija.

Noah je prije svega podizač energije, ako uzmem u obzir njega moram i Varejaoa, a dobro znamo da je Andy prije svega idealan prvi visoki s klupe i da ni upolo dobro ne čuva centre kao visoka krila. Uz sve, Noah je i precijenjen obrambeni igrač, a to što može voditi loptu i razigrati suigrača nije dokaz da je koristan igrač. Njegov je problem što danas imamo Tysona Chandlera koji na najbolji mogući način pokazuje kako ovakav tip centra (energija ispred talenta) treba funkcionirati da bi pomogao momčadi, naspram njemu Noah je ipak druga klasa.

U biti, za deseto mjesto mi ostaje dvojba između Monroea i Nenea. U skladu s biranjem polumrtvih, ipak ignoriram Grega i dajem zadnje mjesto Brazilcu. Monroe je ove sezone napravio ogroman korak naprijed u dokazivanju da je potencijalni franšizni centar, puca manje nepotrebnih šuteva s vrha reketa, a u samom reketu pokazuje zavidno meku ruku. Ima odličan pregled igre i Gasolovske ruke s vrha posta koje bi trebalo još više koristiti, a oduševio me i šljakerskim učinkom, posebice u napadu gdje je postao majstor u tip-in situacijama i skupljanju ofenzivnih skokova.

Međutim, ovo rečeno za njegovu obranu je istina, uopće nije faktor na tom dijelu parketa, slabiji je čak i od Big Ala jer nema potrebnu dužinu, a prespor je da pomogne čuvati niže igrače ili kao korektor obrane. To dovoljno srozava dojam pa mi je lakše odati počast Neneu, pouzdanom strijelcu u reketu, igraču dovoljno snažnom i spretnom da uvijek nalazi načina zabiti svoju kvotu i onda još u obrani barem postojati širinom i postavljenjem kojega Greg još nema.

Na kraju balade rezultat je sljedeći (u zagradama su pozicije koje su dodjelili Birdie, Sickre i Gee):

1. DWIGHT (1, 1, 1)
2. BYNUM (2, 2, 2)
3. GASOL (3, 3, 3)
4. CHANDLER (5, 4, 4)
5. TIMMY (4, 6, 5)
6. BIG AL (6, 5, 8 )
7. HIBBERT (8, 7, 6)
8. COUSINS (10, 8, -)
9. MONROE (9, 10, -)
10. NOAH, BOGUT (7, -, -) (-,-, 7)

Glasove su još dobili Horford (-,-,9), Gortat (-,9,-) i Nene (-,-,10).

21Dec/114

CENTRAL

Posted by Gee_Spot

CHICAGO BULLS

THAT WAS THEN:

Kada je Thibo lani preuzeo Bullse očekivali smo napredak, ali nitko nije očekivao španjolsku inkviziciju. Chicago je zaigrao obranu na razini kojoj je mogao parirati samo Miami, što je obje ekipe izdiglo u kategoriju za sebe na Istoku. Najfascinantniji aspekt ovog preobražaja bila je činjenica da je Thibo od do jučer nebitnih igrača poput Taja Gibsona i Omera Asika stvorio respektabilne igrače rotacije i majstore čuvanja reketa. Lako je pogledati Roseov učinak, posebice igru u završnicama, pa izgubiti glavu za ovim Bullsima, ali upravo je učinak kompletne momčadi u obrani ono što ih čini posebnima. 80% NBA akcija ionako su neka varijacija screen igre, a nitko istu ne brani bolje od Bullsa.

THIS IS NOW:

Iako mogu samo sanjati o napadačkoj učinkovitosti ekipa s vrha Zapada, Bullsi će obranom i Roseovim talentom biti dio elite. Problem je napraviti taj korak naprijed u napadu. Malim dijelom to im je uspijelo dovođenjem Ripa Hamiltona. Naravno, idealno bi bilo dovesti graničnog all-star beka, ali takvi nisu dostupni za minimalac. Hamilton je pak druga najbolja moguća opcija, veteran koji je cijelu karijeru barem proveo u toj poziciji da ga se smatra graničnim all-star igračem. I iako danas više nije u stanju trpati 20, zabit će svoju kvotu otvorenih šuteva, a to je ono najvažnije za ekipu koja je do jučer na parketu držala likove poput Brewera i Bogansa (koji uopće nemaju napadačku rolu) ili Korvera (koji svojom tromošću ubija cijeli koncept obrane kao jednog fluidnog sustava). Nije Rip ni stoper, daleko od toga, ali većinu karijere je igrao u sistemima fanatika poput Carlislea i Browna tako da vrlo dobro zna što se od njega očekuje u ovakvoj obrani. Pod uvjetom da ga noge slušaju i u 33-oj godini, a nema razloga da tako ne bude, Rip ništa ne oduzima u obrani, a donosi dodatnu opciju u napadu, što zaključno znači da Bullsi mogu biti samo bolji.

PLUS:

Ne moraju više trpiti Korvera u ključnim mometnima susreta samo kako bi imali dodatnog strijelca na parketu. S deset igrača u rotaciji, od kojih svaki itekako dobro zna svoju ulogu na parketu, djeluju kao momčadi koja je u stanju nadoknaditi manjak individualnog talenta kvalitetom sistema. Zadnja kojoj je tako uspijelo doći do naslova također je u svom sastavu imala Ripa Hamiltona.

MINUS:

Još uvijek im fali klasični drugi igrač koji barem povremeno može sam sebi kreirati šut i nositi momčad kada utrajaju Rosea. Protiv Heata nisu favoriti dok ne dokažu suprotno.

PRVIH 5: Rose, Rip, Deng, Boozer, Noah

DRUGIH 5: Watson, Brewer, Korver, Taj, Asik

SCORE: 52-14

INDIANA PACERS

THAT WAS THEN:

Sitna poboljšanja i prije svega razvoj vlastitih igrača Pacerse su vratili u playoff. I ne samo to, pokazalo se da je kvaliteta njihove mlade momčadi takva da ih iz njega dugo nitko neće moći izbaciti. Ključnim momentom sezone pokazao se otkaz dokazanom, ali tvrdoglavom, Jimu O'Brienu koji nikako nije odustajao od svoje rotacije u kojoj su istrošeni veterani imali ključne uloge. Promocija u ulogu glavnog trenera Franka Vogela, još jednog izdanka trenerske linije Celticsa i dugogodišnjeg O'Brienova suradnika, preko noći je popravila krvnu sliku jer je mladi stručnjak odmah dao šansu igračima koje je nešto ranije Larry Bird prikupljao pri samom dnu lutrije (prije svih Georgeu i Hansbroughu). Pokazalo se da i on i Bird znaju što rade.

THIS IS NOW:

Pacersi su svojevrsni baby Bullsi – sve mane petorke nadoknađuju činjenicom da na klupi imaju cijeli niz igrača koji su u stanju svojom aktivnošću promijeniti tijek susreta. I to prvenstveno u obrani. Energija Tylera Hansbrougha, žilavost Jeffa Fostera i pokretljivost neki dan dovedenog Louisa Amundsona daje Indiani najbolju obrambenu rotaciju pod košem s ove strane Bullsa. Na vanjskim pozicijama situacija je dosta slabija, ali dovođenje dokazanog majstora kakav je George Hill i tu im daje mogućnost miksanja kojom se može prikriti manjak individualne kvalitete. Najveći plus ipak je stanje salary capa koje im omogućuje da jednog dana solidne igrače poput Hilla i Collisona zamjene pravim asovima. Priče o Ericu Gordonu, studentu Indiane i zaljubljeniku u Reggiea Millera, već su krenule, a ona o Odenovom povratku kući ima više PR nego košarkaškog značaja.

PLUS:

Širina u napadu, čvrstina u obrani (ne samo da su krcati pod košem, već imaju i dvoje dugonja na bokovima u Grangeru i Georgeu preko kojih nitko neće imati lagan šut). Nije ni čudo da su se Bullsi lani više mučili protiv njih nego protiv Atlante.

MINUS:

Krive startne postavke. Collison je solidan igrač koji bi u npr. Lakersima bio briljantan (ili u društvu bilo kojeg drugog dominantnog beka koji poput Kobea može kreirati za sebe i druge). U Indiani njegove mane u organizaciji igre dolaze do izražaja jer se od njega traži da igra kao Chris Paul ili Deron Williams. Što je kao da tražite od mog Swifta da dođe od Šibenika do Zagreba za 2 sata. I ovakvu priču možemo razviti praktički za svakog igrača na rosteru Pacersa. Što nas dovodi do najvećeg krivca – Dannya Grangera. Možda je krivac pogrešna riječ, ali problem koji Pacersi neće riješiti sve dok ne dovedu novo lice franšize je upravo on. Naime, stvari u Indiani su postavljene tako da je Granger taj all-round superstar koji može nadoknaditi mane suigrača u svim fazama igre. Ako ste gledali više od jedne utakmice Pacersa, tada dobro znate da stvari ne stoje tako. Ili ste možda fantasy novinar ESPN-a, dakle zaljubljeni ste u njegove brojke pa od šume ne vidite drvo. Granger je idealan treći igrač playoff momčadi, možda nategnuti drugi u nekoj izuzetno slaboj sezoni. On ne da ne čini suigrače boljima, on jedva uspijeva svoj učinak držati iznad vode. Čovjek zna zabiti, odigrati obranu i skočiti. I to je to. Ali, teoretski je nemoguće da prvi igrač bude netko tko nije u stanju biti triple threat (šut-ulaz-asist). Granger ima šut, zna se odlučiti na ulaz, ali na ovo treće zaboravite. Granger je igrač u rangu Iguodale, a Iggya ne spominjem slučajno – on bi svojim slash'n'kick kvalitetama i osjećajem za igru pokrenuo napad u Indiani. Kvragu, obzirom da bi Granger svojim vanjskim šutom dao toliko potrebno oružje Sixersima, jasno je kako je ovakva zamjena pre-logična da bi se dogodila.

PRVIH 5: Collison, George, Granger, West, Hibbert

2 ZA KRAJ: Hill i Hansbrough

SCORE: 36-30

MILWAUKEE BUCKS

THAT WAS THEN:

Katastrofalni potezi Dumarsova učenika Johna Hammonda na početku sezone (dovođenje Maggettea i Goodena, produživanje ugovora sa Salmonsom) obilježili su godinu koja je trebala stabilizirati klub oko jezgre Jennings-Bogut. Do stabilizacije nije došlo zato što je Jennings ograničen momak koji bolje izgleda na youtubeu nego na parketu, odnosno zato što je Bogut nakon jedne sjajne sezone u kojoj ga je zdravlje služilo opet utonuo u prosječnost i probleme s ozljedama. Međutim, čak i da obojici zlatna ribica ispuni želje i udijeli im funkcionalni mozak i funkcionalno tijelo, ovo čime ih je Hammond okružio garancija je života u sjeni boljih, ljepših i pametnijih.

THIS IS NOW:

Fascinantan je način na koji se Hammond, bez trunke egoizma, preko noći bacio na ispravljanje svojih pogrešaka (srećom po njega, ovo je NBA, a to znači da su nekoliko telefonskih poziva dalje razni veleumovi spremni uvijek uskočiti drugu u nevolji). Nakon popravnog ispita za GM-a Milwaukee je definitivno u znatno boljoj financijskoj situaciji – dugogodišnji kamen oko vrata u vidu Salmons-Maggette kombinacije zamijenjen je 20 milja jeftinijom i logičnijom kombinacijom Jackson-Udrih. Ipak, prolazna završna ocjena na ispitu teško da može biti viša od dvojke, obzirom da razina talenta ostaje slična lanjskoj. Udrih je solidna back-up opcija na jedinici, ali Jackson i svježe dovedeni Dunleavy jednako su iscijeđeni kao prethodnici. Istina, i jedan i drugi na papiru djeluju kao bolje opcije zbog talenta u pas-igri, čak i kao šuteri, ali kada ti koljena dođu u određeno stanje sasvim je svejedno da li vidiš teren kao rasni point-forward ili na "Ray Charles način" poput lanjskog dvojca. Uostalom, ovaj minimalni pomak naprijed u napadačkom talentu teško da može pokriti sav stres koji se gomila u svlačionici.

PLUS:

Scott Skiles ima cijeli niz zanimljivih mladih igrača s kojima može raditi na učvrščivanju obrambenog zida. Larry Sanders i Mbah a Moute u ligi su samo zbog obrane, a, kada je zdrav, Bogut je u stanju zatvoriti reket.

MINUS:

Scott Skiles obično puca po šavovima negdje između treće i četvrte sezone. Ovo mu je četvrta među Bucksima, a roster kojim mu je dan na raspolaganje teško da pomaže (možda bi se dalo nešto izvući iz njega u 2006., ali u Wisconsinu još nemaju vremeplove). I da, usprkos svim telefonskim brojevima u rokovniku, čak i usprkos mogućnosti amnestije, Hammond i dalje na rosteru drži Drewa Goodena, preplaćenog trećeg visokog kojim ima ugovor do 2015. Zaboravite na onu dvojku kao završnu ocjenu, kad se sjetim Goodena mogu samo ustvrditi da je jedini način da Hammond ikada položi ispit za GM-a taj da dogodine potpiše Dwighta Howarda i Derona Williamsa.

RETRO-FIVE: Jennings, Jackson, Dunleavy, Gooden, Bogut

SCORE: 29-37

DETROIT PISTONS

THAT WAS THEN:

Pistonsi imaju talenta, ali lani se problemom pokazalo to što su više energije trošili na sapunice okolo parketa nego na igru. Pobune u svlačionici, tajni sastanci, blesave rotacije, promjena vlasnika, suspenzije – nitko iz lanjske sezone nije izišao čista obraza. Osim možda rookiea Grega Monroea koji se nametnuo kao centar budućnosti. Čak ni najveći fanovi, a jedan od njih sam bio od prvog dana kada sam ga vidio kako igra na vrhu reketa u Georgetownu, nisu mogli očekivati granični double-double i nametanje već u prvoj sezoni. Problem s Monroeom nikad nije bio talent, već fizikalije – pitanje je bilo može li manjak mišića i skočnosti limitirati njegov učinak, odnosno neće li do kontra-efekta dovesti igra van pozicije, na krilu. Na kraju se pokazalo da je njegova centarska kvaliteta takva da nikakvi mišići i skočnost nisu bitni. Greg zna igrati košarku, a to će ove sezone kao prvo ime momčadi imati prilike još jednom pokazati.

THIS IS NOW:

Novi vlasnik i novi trener su tu, ali ne i novi igrači. Sad, ako ste optimist, onda mislite kako će stabilizacija okolo parketa omogučiti talentu na njemu da zaigra kako zna. Ako ste pesimist, manjak promjena u svlačionici navest će vas da mislite kako Pistonsi ni ove godine nemaju šanse. Sad, činjenica je kako su potezi koje je Dumars vukao u ovom kratkom prijelaznom roku u najmanju ruku bezvezni, ali ako uzmemo u obzir da je ostalo još vatre u Princeu, da je Monroe prava stvar i da Gordon ne može odigrati gore nego je igrao lani, ispada da roster Pistonsa i nije tako slabašan. Mlade snage poput Knighta, Dayea, Jerebka i Stuckeya također će donijeti nešto na stol, zar ne? E, pa nisam baš siguran. Lawrence Frank zasigurno će popraviti igru u obrani i napadu (već sama pojava nečega poput motivacije bit će dovoljna za takav iskorak), ali nakon Monroea, za koga bi stavili ruku u vatru da je rasni starter? Prince čak i u najboljim danima nije bio ništa više nego odlična opcija za popuniti petorku i prava je šteta što kao takav nije završio u nekoj playoff momčadi. Gordon je šesti igrač i nije mi jasno zašto je Dumars prije par godina odlučio plaćati ga kao startera. Stuckey je u najboljim trenutcima light-verzija combo-beka u stilu mladog Wadea, ali ti trenutci su rijetki zbog činjenice da momak nema baš razvijen košarkaški IQ. Čak i ako ćemo im priznati da u toj osrednjosti imaju dovoljan broj tijela, ne možemo konstatirati da ta tijela na skupu čine momčad. Drugim riječima, ako Frank i jest dugoročno rješenje kao trener, među igračima za sada znamo da takvih praktički i nema.

PLUS:

Novi vlasnik neće biti zasljepljen naslovima i značajem kojeg je Dumars kao igrač i kao GM imao prilikom osvajanja sva tri. Jer, Joe definitivno više nema kompas, a niti osjećaj za mjeru da barem prizna kako je zasrao svaki potez nakon osvajanja naslova. Znači, nakon još jedna sezone pune razočaranja, novi vlasnik bi dotičnome konačno trebao pokazati izlaz.

MINUS:

Tko može garantirati da Stuckey, Prince, Big Ben i ostali dokazani nezadovoljnici opet neće prigovarati čim stvari izmaknu kontroli? Nitko, ali ono što nakon dvije godine jada i čemera možemo garantirati je da Ben Gordon i Charlie Villanueva zasigurno neće nikada opravdati ugovore koje su dobili.

BAAAAD BOYS: Stuckey, Gordon, Prince, Vilanueva, Monroe

SCORE: 25-41

CLEVELAND CAVALIERS

THAT WAS THEN:

Usprkos svoj lošoj karmi koju je Dan Gilbert navukao na klub, lanjska misija je uspjela – Cavsi su se izborili za najbolji mogući scenarij na draftu, zahvaljujući prije svega Clippersima i njihovom poklonu u, pokazat će se kasnije, prvom picku. Sve ostalo je zaborav – od Gilbertovih patetičnih ispada koji su se nakon Jamesova odlaska otegli sve do lockouta, do sastavljanja naj-jadnijeg rostera s ove strane NBDL lige.

THIS IS NOW:

NBDL roster je i dalje tu, uz male preinake koje donose dva lutrijska picka. Međutim, sve skupa je premalo za išta više od još jednog bogatog draft ulova. Rookiei nisu spremni, veterani su istrošeni, igrača koji se razvijaju nema, trener je ljigavac koji jedva čeka pobjeći, vlasnikov pradjed je bio luđak – u ligi trenutno nema patetičnije momčadi od Cavsa. Uz praćenje Irvinga i Thompsona praktički jedini razlog za držati oko na Cavsima je činjenica da Varejao može pomoći nekoj ekipi u borbi za naslov. Mislim, pokušajte na trenutak zamisliti takvog obrambenog igrača u Dallasu ili Miamiu? Ili u Memphisu kao prvog s klupe? Nema sumnje da će do kraja prijelaznog roka čovjek štucati svaki dan.

PLUS:

Nakon što su škartali Davisa ostaje im još samo istrpiti ovu zadnju sezonu Jamisona i, ako usput dobiju nešto za Varejaoa, eto ih u poziciji u kojoj je prije godinu dana bio Miami. Čisti početak u stvarnosti možda i nije tako poželjan kao što izgleda na papiru, jer, budimo realni, Cleveland nije Miami, ali daje im gomilu mogućnosti prije starta u novu eru.

MINUS:

Biti navijač ove momčadi idućih nekoliko sezone neće biti ugodno iskustvo.

GUNNIN FOR THAT NUMBER ONE PICK: Eyenga, Gee, Harangody, Samules, Erden

SCORE: 14-52

15Mar/110

THE FRS RANKINGS, PART THREE

Posted by Gee_Spot

Prije nego ispunim bracket na ovim stranicama i tako u potpunosti prihvatim ludilo ožujka, red je završiti i ovaj zadnji poredak snaga regularne sezone. Koji je trebao biti gotov još jučer, ali ispriječile su se pripreme za NCAA turnir. Naime, uzeo sam izvjesni sportski paket na mjesec dana što sam platio 10 eura, samo kako bih pratio turnir u miru. Inače, bez tog istog paketa koji uključuje i ESPN, ostao sam prije nekoliko mjeseci kada su kreteni odlučili dodatno naplaćivati za sport, iako sam malo prije toga potpisao novi ugovor na dvije godine njihovih kretenskih usluga, ponajviše zbog tog istog ESPN-a. Jebiga, pomirio sam se s tim da ni do NFL-a ni NHL-a više neće biti tako lako doći kao do sada, ali iz principa nisam htio plaćati duplu cijenu za nešto što mi ne treba.

Kada sam ih pitao da zašto ne bih mogao plaćati isti iznos kao do sada samo za sport, neka mi ostave njega a neka nose ono što zovu osnovnim paketom, nisu imali što za reći nego da u ugovoru koji sam ranije potpisao stoji da je programski paket podložan promjenama. I sve je ok, preživio sam s šugavom slikom NFL-a i ponekom snimkom NHL-a na nekim drugim kanalima, dok imam League Pass za NBA stvarno mi nije potrebno ništa više. Osim ovih mjesec dana potpunog pristupa NCAA turniru koji stvarno vrijede tih 10 eura, da ne ispadne da se žalim. Eh, da - glavni razlog zašto sam jučer umjesto pisanja ovog posta završio pred TV-om bila je snimka tekme između Capitalsa i Blackhawksa.

Gledajući Ovechkina skakao sam okolo kao kreten i skužio da bi gledao ovaj ESPN čak i kada nema nikakve košarke na njemu. Pa sam sada u glupoj situaciji - uzeti taj paket, priznati poraz i uživati u hokeju pripremajući se za iduću sezonu bez NBA, ili ostati predan principima, pogledati ponekad NHL i MLB na netu i živjeti u stvarnosti zakinutoj za ruska krila koja po ledu lete kao rakete, stvarnosti koja ne uključuje masne ljubitelje piva iz srca Amerike koji svoju strast prema balotama a.k.a boćanju a.k.a. baseballu naplaćuju desetcima milijuna novaca. Kako god, odgovor ću saznati za mjesec dana.

PLAYOFF PROLAZNICI

09. NUGGETS

Riješivši se Carmela, George Karl riješio se jedine briga i sada može s preostalim igračima do kraja sezone raditi ono u čemu je nenadmašan – igrati brzu i atraktivnu tranzicijsku košarku punu ritma koja donosi rezultate u regularnoj sezoni, nakon čega slijedi krah u playoffu. Čovjek koji je do vrhunskih rezultata prije Denvera vodio i Seattle i Milwaukee neće dozvoliti da se istopi trenutna prednost koju Nuggetsi imaju pred ostatkom Zapada u ovoj neizvjesnoj bitci koja nas očekuje do kraja.

Razlog je prije svega sjajan napad koji se vrti oko dvije osovine – prva je idealni miks šutera ovisnih o nadahnuću (Smith, Chandler, Galinari, Felton) i učinkovitih strijelaca (Nene, Afflalo, Lawson), a drugu čini fanatični ritam koji su u stanju nametnuti u svojoj dvorani. Dodaj rijetkom zraku Denvera rotaciju dvije skoro pa podjednake petorke i eto ti dobitne formule za steći prednost u ovom maratonu zvanom regularna sezona.

Bez prednosti domaćeg terena, bez superzvijezde, s klimavom obranom i tankom rotacijom pod košem, Nuggetsi nisu prijetnja u playoffu, ali u ovom trenutku to im i nije važno. Da pitate Karla, on bi ionako rekao da je važan samo sljedeći korak, a on je u ovom trenutku biti bolji od sličnih run and gun momčadi koje manjak talenta nadoknađuju dubinom klupe. Spursi su tu nenadmašni, Denver je tu negdje, a Sunsi i Rocketsi će ipak ostati za korak kraći.

10. MEMPHIS

Obzirom na skakačku moć, gomilu sjajnih stopera na vanjskim pozicijama te raznovrsnu napadačku igru s gomilama akcija koje vrti jedan od najpodcjenjenijih NBA trenera Lionel Hollins, Grizzliesi su možda od svih momčadi iz donjeg doma i jedina legitimna opasnost u prvom krugu. A opet, zahvaljujući mnogobrojnim manama kojima je prošaran svaki pojedinac na ovom rosteru, možda i nisu.

Ma kako čvrsto djelovali, osrednji napadački potencijal nije nešto čime se možeš suprostaviti ekipama iz gornjeg doma. Nedostatak pravih kreativaca je njihov najveći problem, pogotovo u ovim trenutcima kada je Rudy Gay out. Dva preostala lanjska naj-kreativnija igrača su napravila korak unazad - Marc Gasol je nakon lanjske eksplozije ipak stavljen u nešto realnije okvire, protivnici znaju da ga treba pokrivati znatno striktnije, a Mayo je od nositelja postao smetnja i instant napad s klupe.

Da se razumijemo, Grizzliesi su jedna zanimljiva momčad koja naizgled ima sve –skok, obranu, post igru, playa, zvijezdu koja može zabiti 1 na 5 u zadnjim sekundama, klupu, šut. Ali, u svim tim segmentima oni su osrednji. Ako maknemo Randolpha koji je magnet za skokove, svi ostali jedva su prosjek u tom dijelu igre. Obrana pod košem nije ni upola kvalitetna kao ona vanjskih igrača, a Allen, Young i sada Battier daju im opciju igranja s po dva odlična stopera. Samo, ujedno im garantiraju i podjelu minuta među izuzetno limitiranim napadačima koji dodatno koče potencijal na tom dijelu terena.

Ono što ih na trenutke izdiže iz te osrednjosti i nedostatka opcija, sazrijevanje je ne samo Gaya već i Mikea Conleya, koji je od jednog nedefiniranog playa na granici učinkovitosti postao vrlo dobar bek sposoban zaokružiti petorku i ne smetati. Uz Randolphove brojke i Gasolov usprkos svemu solidni all-round učinak, to je dovoljno za ostati na omjeru sličnom lanjskome. I to je ta ironija cijele ove situacije – iako igraju pravu košarku, iako djeluju kao momčad, iako su slagani na način na koji se slažu pravi izazivači, sa svim što je potrebno jednoj rotaciji od 1 do 5, Grizzliesi su jednostavno genetski osuđeni na osrednjost.

11. ATLANTA

Hawksi su zaglavili u sredini i kao da nemaju namjeru maknuti se iz nje. Danas su oni u biti kineska verzija Miamia – Joe Johnson je volume scorer i kreator koji troši ogromni broj lopti koje ne opravdava učinkom (light Wade), Smith je all-round krilo nedefinirane pozicije klimava šuta (uber light LeBron), a Horford jedini pravi visoki u momčadi uopće (Bosh s mudima i srcem, rođeni pobjednik koji je u stanju napraviti sve što treba momčadi u datom trenutku).

Dok su u stanju nametati svoj stil igre, poput Blazersa i Hornetsa, mogu se predstavljati kao ozbiljna momčad, ali problem nastaje u trenutcima kada nalete na kvalitetnog protivnika koji razotkriva njihov manjak talenta, slabosti na ključnim pozicijama playa i centra te općenito lošu podjelu uloga. Da su iskoristili zadnji prijelazni rok kako bi trejdali Smitha za jedinicu ili peticu imali bi se ćemu nadati, ovako su samo ostali pri postojećoj limitiranoj kreaciji.

12. PORTLAND

Šteta što u prvoj rundi ne igraju protiv Memphisa jer bi bilo zanimljivo vidjeti koji dvojac visokih igra bolju high-low igru – Camby & LaMarcus ili Marc & Zach. Nažalost, idu na Lakerse ili Dallas, a to znači da ih čeka još jedan kratki boravak u doigravanju. Ipak, treba im čestitati na svemu što su preživjeli ove sezone, gubitak nositelja i vrhunskog talenta (Roy je trenutno jedva osrednji šuter s klupe, back-up bek čija je jedina prednost sposobnost igranja na obje vanjske pozicije) nadoknadili su zahvaljujući ogromnom napretku kojega je napravio Aldridge (koji se iz pick 'n' pop igrača pretvorio u kompletnog strijelca i ratnika pod koševima), ali jednostavno nemaju ni klupu ni dovoljno talenta da bi mogli prihvatiti promjenu ritma ili konstantno nametati svoj stil igre.

Aldridge je jedini pravi strijelac, svi drugi su igrači koji žive od prostora koji im on otvara. Roy i Miller bili su do nedavno glavni kreativci, ali Royev pad zbog ozljede i Millerov pod pritiskom kilometara su očiti (iako njegov stil igre nikada i nije ovisio o brzini tako da njegov problem nije tako drastičan kao Brandonov), što Blazerse ostavlja na hrpi igrača koji žive od mrvica, šljakera poput Matthewsa, Batuma, Wallacea i Cambya. Što su veći zahtjevi pred takvim igračima, bez obzira na njihov ratnički karakter, to je njihov učinak upitniji. To je jednostavna matematika koja dovodi do sljedeće jednadžbe – Blazersi s ovom razinom talenta i rotacijom od 6 igrača mogu dobiti samo one ekipe kojime su u stanju nametnuti svoju sporu igru. U bržoj košarci kakvu će im ponuditi bilo tko od četvorke s vrha jednostavno nemaju što tražiti jer ne mogu zabiti dovoljno da se postave na glavu. I to je to.

13. HORNETS

Iako su napadački limitiraniji od svih suparnika za playoff na Zapadu, dokazali su da za skupljanje pobjeda ne trebate gomile osrednjih strijelaca već samo dvije klase koje su do savršenstva dovele to što rade. A to su CP3 i David West. OK, može se reći da West ne bi bio to što jeste bez Paulovih lopti, ali zar on u suštini za ovu momčad nije isto ono što je Aldridge Blazersima, čovjek koji svojim šutom i uopće sposobnošću zabijanja otvara prostor suigračima. Naravno, danas je Aldridge apsolutno dominantnija all-round figura, ali taj all-round nedostatak Westove igre pokriva Paul, tako da se možemo fokusirati samo na tih 20-ak koševa koje ovaj zabija s lakoćom svaku večer i koje i Paulu omogućuju lakši posao.

I Hornetsi su opasni samo kada su u stanju nametnuti svoj stil igre, s tim da im je uz playmakera kao što je Paul i solidnu peticu pod košem poput Okafora koja je u stanju zatvoriti reket, puno lakše nositi se s problemima koje pred njih postavlja razlika u talentu koju imaju pred momčadima iz vrha. Kada već nisi talentiran, onda barem moraš biti fundamentalno čvrst, a što je fundamentalnije od rasnog playa, čvrstih visokih igrača, kvalitetne obrane i dobrog skoka? Da im je barem jedan krilni kreator koji bi malo olakšao život osovini Paul-West u napadu, bili bi plasirani puno bolje od ove utješne zadnje pozicije na Zapadu.

14. SIXERS

Solidna momčad koja je na kraju sezonu završila očekivano, kao buduće topovsko meso u playoffu. Na početku sezone smo govorili kako imaju dovoljno talenta i širine da izbore playoff pod uvjetom da Collins posloži rotaciju i pronađe jednog playmakera oko kojega će se sve vrtiti. Ja sam se kladio na Turnera, a na kraju je ispalo da je momčad pronašla ritam u onom trenutku kada je Collins u tu ulogu opet upregnuo Iguodalu.

Da se razumijemo, nema tu neka velike kreacije, tek dovoljno da se napad vrti, ali ono čega ima dovoljno su borbenost i brojnost. Malo koja momčad u ligi ima tako učinkovito dno rotacije – čak i osmi ili deveti igrač, poput Turnera i Speightsa, nalazi načina za pomoći momčadi, a Collins je čak pronašao korisnu rolu i jednom tako jednodimenzionalnom šuteru kakav je Meeks.

Jasno da napad koji predvode igrači bez savjesti poput Younga, Branda ili Williamsa ne može biti učinkovit, ali svi oni su u stanju dijelom nadoknaditi svoju potrošnju all-round učinkom. Posebice se to odnosi na Branda koji je pod stare dane napadački možda nemoćniji nego ikada, ali koji zato za manje minuta nego ikada u karijeri uspijeva hvatati jednaki broj skokova kao što je to radio u danima kada je bilo uobičajeno smatrati ga double-double strojem.

Ova momčad je gledajući prema naprijed bolno limitirana, s Turnerom kao jedinim igračem koji donekle obećava da se može izdignuti u nešto nalik all-star statusu. Ali, u ovoj ludoj sezoni, pokazuju da hrpa solidnih igrača može napraviti posao u rukama solidnog trenera. Možda se radi o mazanju očiju jer život u sredini i poraz u prvom krugu playoffa nisu idealan scenarij, ali, kvragu, netko mora biti i u toj situaciji.

15. KNICKS

Momčad koja ne igra obranu i koja je daleko od pojma momčadi, ali koja je u Anthonyu i Billupsu dobila dovoljno vatrene moći da se prošeta do playoffa na ovako smiješnom Istoku. Pravo pitanje za ovu situaciju bilo bi da li su bolji od Sunsa i Rocketsa, momčadi jednako limitiranih nepostojećom obranom, osrednjim skokom, ali momčadi s potentnim napadima? Pa, ako su Knicksi najtanji u rotaciji, zasigurno imaju dva najtalentiranija igrača gledajući ova tri rostera. Dodaj Billupsa na Mela i Amarea i sumnjam da bi se u nekom imaginarnom turniru između ove tri momčadi (koji bi se zvao NO D Tournament i imena svih aktera bi se pisala bez D, pa bi tako imali Amarea Stouemirea, Ricka Aelmana, Mikea 'Antonia i Jarea Uleya) baš oni našli u gubitničkoj poziciji. Koja ih čeka u stvarnom svijetu. Bez obzira na koga išli u prvom krugu, bez obzira što im se nitko s vrha Istoka u startu ne nameće kao nepremostiva prepreka gledajući individualne match-upove igrača, problem nastaje kada uzmeš u obzir tanku klupu i sve slabosti D'Antonieva sistema koji ne pruža nikakvu konstantu. A bez nje nema ni uspjeha u playoffu.

ROBA S GREŠKOM

16. HOUSTON

U onom trenutku kada su Battiera u petorci zamijenili Budingerom, postali su od "jedne od najgorih" obrambenih momčadi u ligi – "najgora". Zanemarivši dodavanje obrambene komponente u reket i dodatno se oslabivši postali su praktički Knicksi Zapada, s jedinom razlikom u tome što su Knicksi individualno talentiraniji dok Rocketsi igraju ljepši i smisleniji sistem. Nažalost, ni svi Adelmanovi trikovi, ni nesebičnost i požrtvovnost njegovih igrača, ne služe ničemu kada je jedan od najprecijenjenijih GM-ova u povijesti sporta, omiljen samo zato što je dobar prijatelj sa Simmonsom, posložio momčad krcatu igračima koji prikupljaju dobre brojke, ali imaju i jednu izrazitu manu koju brojke nisu u stanju pokazati - nitko ne igra obranu. Jedini plus cijele sezone je činjenica da su zbog Brooksove ozljede poštedili sebe davanja skupog ugovora takvom zvrku, dobivši igrom slučaja puno boljeg playa u čovjeku koji je do jučer bio najbolji back-up lige. Nije Lowry ništa više od solidnog slash 'n' kick playmakera, ali od kada je dodao i pravu mušku tricu svim onim all-round kvalitetama koje ima, nametnuo se kao kvalitetan startni play i tako uštedio klubu popriličnu svotu.

17. PHOENIX

Phoenix je živnuo nakon prvog tradea, a nije odmogao ni ovaj nedavni drugi, jer tim su potezima konačno posložili momčad po uzoru na lanjsku. Dolasci Brooksa, Pietrusa i Gortata omogućili su Gentryu da posloži solidnu drugu petorku i tako odmara Nasha, Hilla i Fryea, a da ne govorim kako je upravo dolaskom Francuza i Poljaka u anemičnu i kriminalnu obranu konačno uštrcana doza energije. Trideset minuta jednih, osamnaest drugih, eto ritma i igre kojom su Sunsi lani došli do finala konferencije. Ali, em su se posložili prekasno, em je Nashu i Fryeu tijelo otkazalo poslušnost u najgorem mogućem trenutku. Raubanje koje su pretrpili do sada, posebice Nash, ipak je bilo previše. Kvragu, pa Nash je sam samcat držao ovu momčad iznad vode veći dio sezone. Previše je krivih poteza povučeno tijekom godine da bi ih ovih nekoliko dobrih na kraju izvukli.

LUTRIJSKI POBJEDNICI

18. JAZZ

Favors i budući pickovi su valjda dovoljna utjeha za ovaj prijelaz iz graničnog izazivača u lutrijsku momčadi. Malo tko ima ovako sjajnu šansu odraditi rebuilding bezbolno kao Jazz, zbog čega se i ovi na prvi pogled tragični ovogodišnji događaji ne čine tako katastrofalnima. Odlazak legenda Sloana i posebice gubitak igrača poput Williamsa u stanju su franšize vratiti nekoliko koraka unazad, ali Jazz ima nade za prodavati na bacanje. Dodaj još i vrlo veliku mogućnost da ulove Jimmera s ova dva lutrijska picka koja će im biti na raspolaganju i eto ti ne samo dovoljno talenta za novi playoff lov, već i pune dvorane, kao da ništa nije bilo.

19. WARRIORS

Nisam siguran da su Curry i Ellis osnova na kojoj možeš graditi playoff momčad, mislim da u to sumnjaju i sami vlasnici i uprava. Ali, ako nešto jesu, onda je to urnebesno zabavna vanjska linija koju je nemoguće braniti. Da stvar bude luđa, ovo dvoglavo čudovište u zadnje vrijeme konačno igra onako kako smo zamišljali, nadopunjujući se i izmjenjujući u ulogama strijelca i kreativca. Dodaj tome solidnog i pouzdanog Wrighta koji se nametnuo kao jedan od najboljih tricaša u ligi i dobar all-round igrač, dodaj Leea koji valjda igra najgoru sezonu karijere, posebice skakački, ali i dalje uspijeva biti koristan, i imaš vrlo dobru osnovu koja treba jednog majstora pod košem koji će donekle pokriti njihove obrambene slabosti. Noah je nedostupan, iako bi svojom pokretljivošću bio idealan, Chandler ostaje s Cubanom, Perk je produžio s Oklahomom, te im ostaju dvije opcije. Preplatiti nekoga od slobodnih igrača toliko da matičnim momčadima neće pasti na pamet izjednačiti ponudu. Prvi je Oden, što je ogroman rizik, a i ako bude zdrav, upitno je može li biti upola koristan u ovakvom sistemu kao što je bio u Portlandu u onim rijetkim trenutcima kada je bio spreman. Drugi je Marc Gasol, što je ujedno i opcija za koju navijam svim srcem – s Gasolom u petorci Warriorsi bi na raspolaganju imali pet igrača koji su iznadprosječni asistenti za svoje pozicije, nesebični i redom posjeduju vrhunski košarkaški IQ, čime bi mogli pokriti veliki dio obrambenih slabosti. Daleko da se radi o momčadi koja bi se borila za naslov, ali možda bi konačno vidjeli momčad koja se može usporediti s legendarnim Sunsima iz sezone 05/06 po količini napadačkog altruizma u jednoj petorci.

20. CLIPPERS

Do sada na svijetu nije postojala situacija za koju možemo reći – ''aha, ovo je tako dobra situacija da je ni Clippersi ne mogu zeznuti''. Do sada. Jer, ovo ni Clippersi ne mogu zeznuti. Ok, teško da nadu ulijeva činjenica kako je Griffin lani propustio cijelu sezonu i kako igra na granici ozbiljne ozljede kralježnice svaku večer, odnosno podatak da Eric Gordon jednostavno nije došao na ovaj svijet kako bi igrao regularnu sezonu dugu 82 utakmice. Ali, u ovoj dvojici ne samo da imaju dva najpotentnija mlada igrača u ligi na svojim pozicijama, već dvojac koji je već sada top 5 na svojim pozicijama. Radi se o dva vrhunska talenta koja jednostavno mogu baš sve kada su na parketu (treba li većeg dokaza od toga da su uspijeli Del Negra prikazati kao kompetentnog trenera), koje samo treba okružiti pravim suigračaima. Odnosno, samo ih treba pustiti da se razviju uz ove postojeće jer već je sve tu – i playevi, i centri, i šuteri, i šljakeri. Jedno rasno krilo sposobno igrati vrhunsku obranu nije na odmet, ali ono što sutra treba ovoj momčadi samo je strpljenje i pametne odluke. Začudo, prvu su već donijeli riješivši se Davisa.

PLAYOFF KRAMA

21. INDIANA

Da se razumijemo, ova momčad je dala sve od sebe i najmanje je kriva što je konkurencija na Istoku takva da će ih koštati boljega picka, što je nešto što im je potrebnije od ičega. Razina talenta koju posjeduju je minimalna, a boljeg dokaza za to nema od činjenice da solidno all-round krilo poput Dannya Grangera smatraju nositeljem igre. I on i Hibbert davali bi puno više kada se od njih ne bi toliko tražilo (kao i svim ostalim sporednim igračima i njihove kvalitete bi puno više došle do izražaja pored jednog superstara) što ih je na kraju sve skupa zamalo koštalo glave. O'Brien je otišao kako bi se dalo malo zraka ovoj dvojici, ali ostale su njegove ideje koje će ih na kraju vjerovatno ostaviti u trci za playoff – igra s dvojcem McRoberts-Hansbrough na četvorki, što im je omogućilo solidan skok i dodatnu napadačku opciju, te smanjena minutaža Darrenu Collisonu, što im je omogućilo viši stupanj inteligencije tijekom utakmice jer Collison je, sada je to jasno, prosjećni back-up playmaker bez ijedne jedine specijalne NBA vještine. Naravno da ih čeka metla u playoffu, ali puno veći problem je njihova budućnost – bez izrazitog priliva talenta, od njih nećemo doživjeti ništa još dugo, dugo vremena.

22. MILWAUKEE

Sramotna količina novca koja su spucali na ovakav roster koji pak nije u stanju zabiti dovoljno da se makne s dna. Istina, Bogut igra cijelu sezonu pod ručnom zbog ozljede, ali zar nije poanta svih pojačanja bila da mu se konačno malo olakša život? Dodaj na sve limite koje je pokazao Brandon Jennings (jebiga, izgleda da je Repeša imao pravo kad je rekao da malome nešto fali, takvoga netalenitarnog strijelca svijet odavno nije vidio, u biti radi se o totalnom paradoksu – zbog onih 55 koševa svi misle da se radi o nekome tko može barem zabiti, ali nekome tko nije pravi play, a istina je suprotna – Jennings je vrlo dobar play koji jednostavno nema ni šut ni ulaz kojima si može olakšati život, a bez te slash 'n' kick komponente tek je solidni organizator napada, ne i kreator) i nije ni čudo što se ovako muče, iako je čudo da nisu izborili i da vjerovatno ni neće to osmo mjesto na Istoku koje bi im čak i ovaj limitirani dvojac (uz Skilesovu obranu) garantirao, e da nije tog Bogutova nesretnog lakta koji ga je iz all-stara preko noći pretvorio u pomoćnu radnu snagu.

LUTRIJSKA KRAMA

23. NETS

Ako ništa drugo, zadnji niz pobjeda, buđenje Brooka Lopeza i pad Jazza dokaz su kakva je Deron Williams igračina. To je taj kvantni skok o kojem vam pričam, nešto što bi se dogodilo i Hibbertu i Grangeru, ali i Bogutu i Jenningsu, kada bi pored njih sletio rasni all-star - preko noći bi postali korisniji jer bi se spustili za stepenicu niže u očekivanjima i ulozi u momčadi. Kao nositelj, Brook jednostavno nije dovljno dobar, ali kao druga opcija je očito sjajan. I to je cijela mudrost, ujedno i razlog zašto će se dogodine u ovoj konkurenciji Netsi prošetati do playoffa. Ako bude sezone, jelte.

24. WASHINGTON

Zašto bi očajne franšize poput Bobcatsa ili Pistonsa dobile prednost pred njima? Zato što imaju nekoliko pobjeda viška? Molim vas. Bez obzira na to što imaju najgoreg trenera u ligi i gomilu jednodimenzionalnih kretena koji gledaju samo kako opaliti na koš, Wizardsi imaju svjetliju budućnost od svih ovih momčadi koje dolaze nakon. I to je jedino važno. A imaju je zahvaljujući sjajnom vlasniku koji zna što radi i zahvaljujući najboljem igraču među svim ovim momčadima s dna. Ok, ok, ima tu još genijalnih pojedinaca, ali nitko ni izbliza nije u stanju kontrolirati utakmicu kao John Wall. To što je veći dio sezone izgledao više kao Brandon Jennings nego kao Derrick Rose ovom prilikom ćemo zanemariti na račun ozljede koju vuče cijelu sezonu, jer u nekim trenutcima pokazao je dovoljno da zaslinimo nad budućnosti – onakva brzina, skočnost i eksplozivnost obećavaju nam Ronda, a rješenja u ulazima i izgled skok-šuta govore da će poput Rosea i na tom području rasti iz godine u godinu. Još kada bi imao s kim igrati, gdje bi mu bio kraj.

25. MINNESOTA

Kevin Love je svojim podvizima skrenuo malo pozornosti na ovu nesretnu momčad koja osim njegovih brojki nema ništa drugo za pokazati. Strijelac bez mozga poput Beasleya, solidni back-up playa poput Ridnoura i potencijalna dvojka budućnosti koja bi mogla zaokružiti solidnu petorku poput Johnsona sve je što nude. Da nije Loveovih suludih brojki i fantastične igre u napadu bila bi ovo najgora momčad u povijesti. I mislim da ponekad na to olako zaboravljamo. Stoga mi nekako još teže pada izostaviti Lovea iz konkurencije za tri najbolje petorke u ligi, ali što možemo, to je cijena života u ovakvom klubu.

26. SACRAMENTO

Franšiza koja ne funkcionira ni na jednoj razini, počevši od vlasničke, ali koja talentom definitivno nije za baciti. Po dubini talenta i gomili solidnih visokih igrača koje imaju na rosteru Kingsi su trebali biti među Warriorsima i Clippersima ovoga svijeta. Samo, dok braća Maloof ne odluče što i kako dalje, neće im koristiti ni budući visoki pick. Evans i Cousins su imali sezone za zaborav, pripišimo to ozljedi prvoga i nezrelosti drugoga. Ono što nije dobro je da dogodine mogu eksplodirati u oba smjera – ili ponijeti ovu momčad prema gore, ili je totalno odvući na još veće dno. Međutim, ono što je još gore je da u ovako vođenom klubu bez ikakve vizije ova druga opcija djeluje puno realnije.

27. BOBCATS

Momčad u kojoj glavnu riječ vode DJ Augustin i Gerald Henderson nekako djeluju primjerenija za borbu u predstojećem NCAA turniru, ali čak ni to ne privlači publiku zaluđenu sveučilišnom košarkom u dvorenu. Hej, barem je MJ oslobodio dobar dio salary capa, a dovođenje Oakleya za pomoćnog trenera potez je vrijedan spomenice ispodobruca i titule najboljeg vlasnika.

28. PISTONS

Ovu katastrofalnu sezonu spašava samo činjenica da se Greg Monroe potvrdio kao NBA igrač. Trebalo im je da shvate kako nije loše dati svom visokom picku minutažu, a Greg ju je srećom iskoristio. Iako nikada nisam sumnjao u njegov talent i mogućnost da igra na visokom postu, ono čime me oduševio je borbenost pod košem. Pokazati karakter okružen ovakvim beskičmenjacima stvarno je za svaku pohvalu. Također, R.I.P. Hamilton, čovječe koji si profućkao priliku da ti se jednom umirovi dres ponašajući se kao kreten. To što je sve oko tebe jadno, ne znači da i ti moraš biti jadnik. To vrijedi i za Princea, ali ne i za McGradya, čije prisustvo u ovoj ekipi nema apsolutno nikakve logike.

29. TORONTO

Barem su dobar dio sezone bili u stanju zabiti dovoljno da ostanu u igri većinu tekmi, ali ovako jednodimenzionalan, skup i jednostavno nemoćan roster mogao je skupiti samo Brian Colangelo koji se ponaša kao da slaže ekipu za Euroligu.

30. CLEVELAND

Svaka čast na zarađenim pickovima, ali činjenica je da na ovom rosteru nema ni jednog jedinog igrača vrijednog zadržavanja u Clevelandu (osim Varejao kojega bi dekretom trebali trejdati u playoff momčad iduće sezone). Tako da ih čeka dug i bolan put oporavka. Ali, hej, barem su imali jednu od boljih NCAA ekipa ove sezone. S tim da bi ih čak i prvih 5 pickova ovako slaboga drafta vjerovatno nakrcali koševima i ostavili u prašini. U biti, obzirom kakva je muka gledati Harangodya, Samuelsa i Geea kako igraju, možda je previše reći da se radi o NCAA ekipi. Ne, to su Bobcatsi, a Cavsi su jednostavno NLB momčad.

12Dec/103

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

DURAN'

Iako u zadnje vrijeme Thunder pomalo počinje nalikovati na lanjsku momčad (kažem pomalo jer obrana još nije ni blizu prijašnje razine, ali barem napad dobiva neke poznate nam obrise – vrti se pick 'n' pop s Krstićem na otvaranju, Harden ulazi s klupe i zabija nakon specijalno za njega postavljenih blokova, Durant je sve precizniji), očito je kako Westbrookova odluka da ovu momčad napravi svojom nije nešto preko čega će se moći tek tako prijeći.

Iako je potpuno besmisleno tumačiti govor tijela i izraze lica kao činjenice, ja se ne mogu riješiti dojma da Russell Westbrook osjeća kako ga trenutna situacija guši. Čovjek puca od snage, spreman je boriti se 1 na 5, samopouzdanje je na vrhuncu, a trener od njega traži da bude razigravač i da se podredi momčadi. Dok se on tako bori sam sa sobom, odnosno s potrebom da ide glavom kroz zid s jedne strane i potrebom da se podredi momčadi s druge, ostatak ekipe mora osjetiti barem malu napetost.

Srećom po Thunder, ostatak ekipe u Westbrookovoj borbi sa samim sobom ne vidi ništa loše jer se redom radi o sjajnim suigračima kojima je najviše od svega stalo do toga da se Westbrook konačno pomiri s tim što jeste, da nađe ravnotežu između svojih mogućnosti i želja. Da konačno bude sretan. Jer, boriti se ovako kako se on bori, a u isto vrijeme imati osjećaj da si iznevjerio suigrače zato što nisi bolji playmaker, stvarno je blesavo.

Jer, iako sam na početku mislio da je glavni problem Thundera sve veća uloga Westbrooka koja ih iz momčadi pretvara u tipičnu NBA franšizu u kojoj su najvažnije zvijezde, sada mi se čini da je Westbrookova upornost još jedino što ovu momčad čini specijalnom. Da nema njega, bili bi u puno goroj situaciji nego što su to danas.

Zbog toga što ovi momci ostavljaju dojam tako dobrih duša i krasnih ljudskih bića kojima je stalo jednima do drugih, nemam nekog pretjeranog straha za njih usprkos svim trenutnim problemima. Kad-tad ova momčad će postati opet moćna. Previše je tu talenta i previše napadačkog oružja da se vječno igra u ovakvom grču, a ne postoje obrane koje mogu zaustaviti sve čime ih Thunder može napasti jednom kada taj grč popusti.

Ali, oko jedne stvari se brinem i nju smatram glavnim razlogom zašto je momčad budućnosti zapela u čistilištu. Što ako je Kevin Durant sjajan momak i strijelac, ali i ništa više od toga? Kada je dolazio u ligu, znali smo da će biti velik samo zbog te lakoće zabijanja iz vana kakvu nismo vidjeli još od onih hall of fame sezona Tracya McGradya u Orlandu. Međutim, što ako KD i nije ništa drugo osim novog Tracya?

Uspkros svom talentu, McGrady je još poznatiji po tome što nikada nije prošao prvi krug playoffa. Iako su do toga dovele i ozljede i limitirani suigrači, moramo priznati da Tracy nije imao ono nešto što često znamo opisati instinktom ubojice. Da, kao i Durant i Tracy je znao zabiti koš pobjede i složiti sulude šuterske serije (ova je nezaboravna), ali u tome i jeste poanta.

Šuterske serije ne donose prstenje.

Za biti prvak, moraš biti all-round igrač. Moraš biti u stanju ukrasti ključnu loptu, dodati završni pas, napasti obruč i riskirati ozbiljnu ozljedu u pokušaju da iznudiš dodatno slobodno. Durant, kao i McGrady, ima talenta za sve to, ali, kao i McGrady, predobro se osjeća u ulozi šutera. Toliko su fludini ti njihovi potezi usprkos tim krakatim udovima, toliko su duži od svakoga tko ih čuva, da im je svaki šut tijekom utakmice lagan poput onoga na treningu. I to su šutevi koji u njihovom slučaju nisu loši šutevi jer su rođeni za takvu igru. Međutim, ako nas je povijest ičemu naučila, onda jeste tome da je skok-šut, uz to što je i najljepši individualni potez u košarci, ujedno i obilježje gubitnika. Odnosno, ako gubitnika zvuči previše negativno, potez nedovoljno čvrstog pojedinca.

MJ i Kobe dobili su gomile utakmica skok-šutom, ali još više su ih dobili i drugim elementima igre. Dok ne vidim da Durant može nešto slično, morat ću se složiti da Russell Westbrook ima pravo tražiti pravo prvenstva u ovoj momčadi. Westbrook je spreman ići kroz zid, Durant se još uvijek zadovoljava pokušajima preko zida.

Da, lako je bilo osvojiti SP šutom iz vana. Budimo realni, u pitanju je ipak drugoligaška konkurencija. Ali, za NBA borbu moraš biti i malo lud u glavu, spreman riskirati. Izići iz zone ugode. Westbrook je to očito spreman, izazvati momčad i tražiti od nje više. Durant to još nije, a nije zato što ni od sebe trenutno ne traži više. Westbrook postaje muškarac, KD to još nije.

Opet kažem – ovi momci mogu zaobići zamke ega, redom su u pitanju sjajni karakteri. Ali, sve opet ovisi o tome koliko će Durantu trebati da mu izraste par testisa. Da, mladi su, ali dosta je bilo igranja. Dosta je bilo navijanja i podrške. KD ne može šetati uokolo i tješiti suigrače. Mora ih izazvati da budu bolji. A to može samo ako je i sam spreman preuzeti na sebe odgovornost. Do tada, morat će to raditi Westbrook. Do tada, Thunder će igrati tvrdo i ružno, s puno grešaka, baš kako igra i Westbrook. Na silu, učinkovito, ali ni izbliza lijepo kao što to može KD.

Ova momčad je zatvorena u kavez, a osloboditi ih može samo Durantova eksplozija. Što je više budemo čekali, to su veće šanse da sav ovaj talent i ovaj trenutak koji imaju jednostavno - prođe. Kevine, znamo da si čudo od talenta. Sad još samo moraš dokazati da si lider.

WADE

Uvijek grintam kako mi je puna kapa Heata i toga da je Heat Index uvijek na naslovnici ESPN-a, a onda i sam uvijek imam nešto dodati na račun cirkusa u Miamiu. Jadno. I u isto vrijeme zanimljivo. Poput Sanadera. I da, jebi se Stankoviću, ti i tvoja umišljenost. Ćelavi egomanijak misli kako je cool da dovede nekog apsolutno nebitnog gosta u ovakvom trenutku, kao - svi pričaju o Sanaderu, zabavljaju se, seciraju, e ja ću biti cool, alternativan, pa baš neću. A sve što si tim dokazao Stankoviću je da si najobičniji papak kojem je vlastiti odraz u ogledalu važniji od posla.

Uglavnom, kada je ovo ljeto LBJ dolazio u Heat, većina nas je pomislila kako je spreman biti Pippen. Onda je stigao, krenula je sazona i LBJ je umjesto uloge Pippena odlučio biti šerif. Čak se pokušao i riješiti trenera u napadu panike. Svo to vrijeme jedan čovjek je bio još veće razočaranje. Dwyane Wade je igrao loše, ali to smo mu tolerirali jer smo znali da je ozljeđen. Ono što mu nismo mogli tolerirati je činjenica da je tek tako, bez borbe, prepustio ulogu lidera Jamesu. A Miami je bio njegova momčad. On ima naslov i titulu MVP-a Finala, on je tu bio prvi.

Samo, sad mi je jasno. Wade nije lider koji puno priča. Čak i u onoj šampionskoj generaciji, Wade je bio u pozadini iza Shaqa, Mourninga i Haslema. Wade priča na terenu. Stoga, ako je bio ozljeđen i ako je igrao ovako loše kako je igrao prvu polovinu dosadašnje sezone, zar nije logično da se nije mogao postaviti kao lider i protuteža Jamesu? Kako će mu u facu reći "Ne seri" kad niti je u stanju odigrati obranu niti gađati s više od 25%?

Pa skočimo sada na ovaj najnoviji niz utakmica. Wade je zdrav, spreman i osjeća se dobro. Čim je krenuo s igrama koje smo navikli gledati od njega, krenuo je i Miami. Konačno gledamo momčad kakvu smo očekivali. Ranjivu, definitivno ne spremnu osvojiti naslov ove godine, ali momčad koja će gaziti Indiane ovoga svijeta, a ne gubiti od njih na svom parketu.

I da, sve je to samo zbog Wadea. Jer, dignuvši igru na ovu sadašnju razinu, Wade je konačno progovorio. Na parketu, jedino kako zna. Ovo je moja momčad. LBJ i Bosh su odmah došli u red, posvetili su se radu umjesto priči. Snage su raspoređene. Wade je šef, igra svoju igru, trpa, a vi se podredite sporednim ulogama i radite prljave poslove.

Naravno, postoji još jedan sitan problem. Ako Wade zna pričati samo na parketu, što će se dogoditi u slučaju nove njegove ozljede? Mogu li James i Bosh zadržati ovakvu razinu koncentracije na igru bez Wadeovog smirujućeg prisustva? Ili će opet početi plakati kao primadone kakve jesu? Nekako prije vjerujem da će Wade naučiti biti lider u svlačionici, nego što će ova dva odrasti. U biti, mislim da je to jedina nada za Heat.

IN DIANA JONES

Nakon više od četvrtine sezone jasno je kako uspjeh Pacersa nije slučajan. Naravno, za njega je dobrim dijelom zaslužno i očajno stanje na Istoku, ali, objektivno gledajući i konkurencija je imala iste startne pozicije. Tako da razlika leži ponajviše u tome što su Pacersi od ovo malo talenta što imaju nekako uspijeli složiti momčad.

Evo kako im je to uspijelo. Kao prvo, iako na papiru nemaju predispozicije za momčad koju bi smatrali dobrom u obrani i skoku, oni su to postali. Hibbert je dovoljno pokretan i jak da smeta u reketu, a ključnom se pokazala odluka trenera O'Briena da izbjegava nisku postavu s Grangerom na četvorci o kojoj se puno pričalo te da radije osakati napad kako bi dao ravnotežu momčadi pod košem.

Sva ova drva koje se rotiraju na četvorci donose upravo to, ravnotežu. Napad je na svoj način limitiran, ali za sada daje maksimum. Prvo, u njemu se nalaze tri razigravača, tri igrača koja mogu držati ritam momčadi, a to je itekako važno. Sve ide preko Hibberta, a kada se lopta ima kome spustiti u post, parket se otvara. Ili će Hibbert igrati 1 na 1 ili će poslati loptu vani ili će netko utrčati. Uvijek postoji opcija, nema stajanja u mjestu.

Collison možda nije ništa više od osrednjeg slash 'n' kick playa, ali daje solidne minute, a možda je najvažniji vanjski igrač Mike Dunelavy. Ne samo da drži obrane na petama svojim vanjskim šutom, već i sjajnim osjećajem za pas. Dunleavy ne carini loptu i često je onaj koji daje ključni pas, onaj prvi asist koji vodi do asista za koš.

Čekaj, sad sam upravo naveo tri igrača koja smatram važnima za napad, a ni jedan od njih nije Granger? Kako to? Pa, zato Pacersi i jesu bolji od očekivanja. Jer, sa suigračima koji znaju igrati i drže se sistema, Granger može u miru igrati svoju igru. Zabijati kada i kako hoće, ali i pomoći all-round učinkom. Dok ne siluje i dok radi, svi su na dobitku.

Nakon što si ovako fino zatvorio petorku i stvorio sistem, nije na odmet što imaš i klupu. Brandon Rush je očito shvatio da mu je ovo zadnji vlak za NBA karijeru i pretvorio se u vrlo dobrog šutera (a možda je samo nabavio vrhunsku marihuanu), Ford također želi produžiti život u ligi i igra svoju 1 na 5 igru u za njega idealnoj ulozi back-up playa, a gomila je tu još fajtera zahvalnih uopće na prilici da na ovaj način zarađuje za život.

Nema tu puno talenta, ali sve je idealno. Što nas tjera da postavimo pitanje kako bi se stvari razvijale kad bi Hibbert ili Granger ili čak Dunleavy ispali iz igre na duži period. Samo, zar već i sama činjenica što ih iz takta može izbaciti tek jedna takva katastrofalna situacija, ne govori dovoljno o tome kako su Pacersi ove godine odradili vrhunski posao u svakom pogledu i usprkos svim sumnjama ipak udarili temelj boljim danima. Respect.

KORVER

Kao što ne mogu bez spomena Heata, očito ne mogu ni bez Bullsa. Sjajna pobjeda protiv Lakersa u jednoj čudnoj utakmici (Lakersi su 15 minuta izgledali kao šampioni, nakon čega kao da su zaspali, kao da im se nije dalo odgovarati na sve izazove koje su pred njih stavljali Rose i ekipa) još jednom je pokazala da Chicago već ove sezone moramo smatrati pravim izazivačima.

Osim ako se Durant ne probudi, po meni je Los Angeles još uvijek za klasu iznad svih ostalih momčadi Zapada. Jazz, Spursi i Dallas, ma kako dobro izgledali, ipak imaju tu jednu ogromnu rupu koja ih u eventualnoj seriji već u startu stavlja u ogroman minus (Jazz ne može kontrolirati reket, Spursi nemaju igrača sposobnog nositi momčad kad sve drugo stane, a Dallas nema treću napadačku opciju kojoj možeš vjerovati u ključnim trenutcima).

Na Istoku pak u sličnoj poziciji je Bostona, ali mogu zamisliti da i Orlando i Miami mogu sakriti svoje mane (nedostatak playmakera, odnosno nedostatak igrača zadatka), pa im zaprijetiti. I u tu kategoriju prijetnje definitivno stavljam i Bullse. U biti, smatram ih najvećom prijetnjom.

Kyle Korver je jedan ogroman razlog. Bez problema mogu zamisliti Korvera u playoff seriji kako uništava Magic ili Celticse. Možete se kladiti u barem jednu pobjedu izborenu na račun njegovih trica, jedan trenutak za pamćenje. Čovjek se nije samo izborio za svoju rolu, već pokriva najveću manu Bullsa, nedostatak šutera.

Pogledajte bilo koju utakmicu Bullsa i primjetite kako njegovim ulaskom momčad dobiva jednu drugu dimenziju, kao da prebacuju u višu brzinu. Istovremeno, nema šanse da bilo koja gusta završnica prođe bez njega među pet. Korver ne starta, ali završava. Kao i Kukoč nekada. Uostalom, tako je i bilo i kod Sloana, kada je Korver s jednim Deronom "Imam Muda Kao Da Mi Je Jerry Sloan Otac" Williamsom dijelio ulogu closera.

Mogućnost da jedan šuterski specijalist igra ovako važnu ulogu nije se otvorila samo zbog njegove preciznosti koja pokriva sve minuse. Korver jednostavno nema savjest. Iako na prvi pogled izgleda kao nekakav produkt hrvatske košarke bez mozga, on je totalno neustrašiv u izboru šuta, toliko samouvjeren u to što radi da mu praktički preciznost raste što je situacija teža. Automatsko zabijanje skok-šuta i slobodnih fantastična je osnova, ali Korver je i fajter koji izaziva svaki šut protivnika, mlati se i ne popušta pred nikim. Nije stoper, ali tako se ponaša. I zato ćemo ga se nagledati u finalnoj petorci Bullsa.

Realno, samo je Boozer nešto slabija karika ove sjajne obrane, ali dok je Korver u stanju držati svoju poziciju te dok Noah, Deng i Rose svojim dugim rukama, aktivnošću i borbenošću pokrivaju većinu terena, može se izdržati s dva upitna obrambena igrača u ključnim trenutcima. Uostalom, Thibodeau je pokazao da mu neće biti problem dati prednost Gibsonu zbog obrane ako Boozer stane u onom segmentu igre u kojem je ključan.

Uglavnom, ako svaka utakmica Bullsa u biti počinje i završava onog trenutka kada Korver raširi obrane svojim vanjskim šutom, Boozer je taj koji od svega ima najviše koristi. Čim se obrana širi prema vanjskim pozicijama, Boozer dobiva prostor za zabijati. Međutim, ono što je još važnije, čim ga se krene udvajati, Boozer vraća loptu vani tom istom Korveru. Sad, pametna pick igra je dovoljna za igrati odličnu košarku kada imate NBA talente na raspolaganju, ali još bolje od toga je imati post igru. Unutar-van. Tu zaboravite na prednost obrane. Pick igra se može braniti ma kako savršeno funkcionirala, ali savršeno unutar-van kretanje lopte ne može braniti nitko.

Posebice kada i Rose pogađa tricu za tricom. Ako ovo nije tek nekakav trenutak providnosti, ako je Rose stvarno dodao pouzdan vanjski šut na sve ostale kvalitete, onda Bullsi više nemaju mana. Tricaši Rose i Korver, uz u tom dijelu igre solidnog Denga, čine iznadprosječnu šutersku osnovu. Ova momčad postaje neranjiva.

Time automatski kod mene ima prednost pred Orlandom i Miamiem. Mislim, tu je čak i Noah, čovjek koji je u stanju biti najdominantniji čovjek na parketu bez da zabije koš. Čak ako Rose i ispadne iz ovog trenutnog šuterskog ritma te se vrati igri bez trice, imaju dovoljno.

Korver prijeti iz vani, širi obranu. Boozer prijeti u postu, skuplja obranu. Na takvu igru nema prilagodbe od utakmice do utakmice, treba reagirati u trenutku. I onda kada se protivnik navikne na neki ritam, kada pomisli da ima stvari pod kontrolom, onda Rose krene na ulaze i riješi sve individualnom veličinom.

Bullsi su krcati. Finale Istoka između njih i Bostona bit će sjajna repriza Najbolje Playoff Serije Svih Vremena. Govorim to već dugo vremena, ponavljam to više kao mantru, nadajući se ponavljanju jednog prekrasnog trenutka. Danas se ne nadam, danas sam siguran. Čeka nas nešto specijalno.

CLUBLLESS IN SEATTLE

Veseli me pomisao da bi Seattle opet mogao dobiti NBA klub, ali u isto vrijeme me živcira. Totalno. Više nego činjenica da mi zemlju vode sociopatski lopovi. Jebiga, ako mi je većina sugrađana priglupa, nevažno je tko nas vodi, zar ne? Mislim, ako mi je moj sugrađanin u stanju ukrasti zimski kaput na rock koncertu samo zato što mu je predan greškom, zašto me čudi bilo kakav postupak ovih na vrhu koji ni ne slušaju glazbu? Ljudi su glupi jer misle da je sve u lovi i materijalnom. Ali, Stern nije glup, iako Stern zna da je u lovi i materijalnom puno toga. Samo, kakav god ego imao, kod Sterna je razum uvijek bio jači. Pa kako takav čovjek nije bio dovoljno pametan da shvati da će Hornetsi kad-tad opet završiti u Oklahomi, gdje su onu godinu i pol bili dočekani kao spasitelji? I da jednostavno nije bilo potrebe gasiti klub s takvom povijesti i u takvom gradu kakav je Seattle?

Da nije bilo te potrebe za pozitivnim PR-om (a vezivanje lige uz New Orleans, kojem su svi okrenuli leđa, ispalo je sjajna priča), Hornetsi bi sada bili pred vratima grada gladnoga vrhunskog sporta poput Oklahoma Citya. Ovako, Seattle se spominje kao opcija, ali sumnjam da itko u Seattleu želi napraviti uslugu NBA ligi. Ne nakon igre koju je Stern odigrao u danima selidbe Sonicsa.

Ne, nije problem bila dvorana. Pogledajte koliko godina traje trakavica u Sacramentu, koji ima dvoranu duplu goru i stariju nego je to bila ona u Seattleu. Problem je bio u tome što se na tržištu našao grad željan NBA kluba i ljudi koji su bili spremni na sve da dobiju NBA franšizu. Sonicsi su bili laka meta jer su ispunjavali oba potrebna uvjeta da se zadovolji ekipa iz Oklahome – imali su vlasnika koji je jedva čekao zaraditi neku lovu, plus grad i lokalna zajednica nisu htjeli ni čuti za ucjene NBA lige oko nove dvorane. Sacramento, kao jedini konkurent, ipak ima vlasnike koji ni u ludilu ne žele ostati bez svoje igračke, a samim time i barem vokalnu ako ne i konkretnu podršku zajednice.

Hornetsi, kao najranjivija franšiza, zbog te proklete Katrine nisu mogli nigdje. Trebalo je paziti na ugled lige, usprkos tome što se Oklahoma upravo zbog Hornetsa zaljubila u mogućnost posjedovanja NBA franšize. Da nije bilo tog kretenskog uragana, danas bi Hornetsi bili u Oklahomi, Sonicsi u Seattleu, New Orleans bi živio kao i uvijek sa svojim Saintsima i ne bi se previše uzbuđivao što je nakon Jazza još jednom ostao bez profi košarke, a i svijet nikada ne bi ugledao ove očajne dresove Thundera.

Sad, ja sam se odavno pomirio s tim da se sve poklopilo tako kako je i da je jedna genijalna franšiza jednostavno nestala. Eventualni dolazak Paula i društva u Seattle i povratak Sonicsa zato mi nemaju nikakvog smisla. To nisu Sonicsi, ne mogu to biti dok god Durant igra južnije. Premalo je vremena prošlo da bi nekadašnji navijači tek tako prihvatili potpuno novu momčad.

Opet, ni drugi spomenuti gradovi nemaju nekog većeg smisla. San Diego bi imao smisla kad bi se Clippersi vratili, ali ovakvo gomilanje klubova u Kaliforniji nema ekonomsko opravdanje (ima po pitanju publike i njihova interesa, ali Kalifornija nikada neće izgraditi dvoranu samo da bi neki grad imao profi klub, pa ti ljudi su toliko osjetljivi na svoje zajedničke dolare da nemaju čak ni NFL klub u jednom Los Angelesu, o čemu pričamo). Kansas City ima football momčad za kojom luduje, ima baseball i košarka im nije toliko bitna, pogotovo ne dok imaju toliko uspjeha na sveučilišnoj razini s Kansasom.

Stern treba čisto tržište, novo, koje može monopolizirati, kao što je to napravio u Oklahomi. Stoga mi se od svih opcija o kojima slušam kao jedino logično rješenje nameće Louisville. Uz Kansas i North Carolinu, Kentucky je možda i najluđa košarkaška država, ali iako imaju moćna sveučilišta i indie rock scenu, nemaju ni jedan profesionalni klub.

Louisville nije više mali grad – u američkom stilu spojen s obližnjim gradovima (čak i nekima koji se nalaze u graničnoj Indiani) u veće metro područje, on danas broji više stanovnika i potencijalnih NBA fanova od New Orleansa, ali i Oklahoma Citya i Salt Lake Citya.

Potencijal tržišta ne može se možda mjeriti s onim Seattlea ili San Diega, pa ni Kansas Citya, ali možda je upravo glad stanovnika u stanju napraviti razliku na način koji je to uspijelo baš u Utahu ili Oklahomi.

DUMARS VS MONROE

Oduševio sam se neki dan kada sam vidio da je Greg Monroe konačno startao za Pistonse. Takav talent mora dobiti šansu, kada danas gledam Hibberta kako igra sve sam uvjereniji da i Monroe, koji ima slične kvalitete i koji prije svega zna igrati košarku, može imati svoju ulogu u ovoj ligi. I onda skužim da Greg nije startao zato što je Dumars shvatio da mora razmišljati o budućnosti, već zato što su odmarali Big Bena kako bi ovaj bio što spremniji za utakmicu protiv Toronta.

Ne znam što da kažem. Nisam siguran da li mi je smiješnije to što se netko na ovaj način posvećuje utakmici protiv Raptorsa (i onda je još izgubi) ili što je netko ovako fokusiran na kratkoročni plan. Dumars očito ima problema, čovjek je još pod dojmom naslova osvojenog s odbačenim igračima te valjda i dalje vjeruje da još jednom može napraviti nešto slično.

Samo, jednom u životu ti se sve onako poklopi. Da dobiješ sve igrače koje trebaš praktički bez drafta ili velikih financijskih rizika, samo kroz tradeove. I ne samo da ih dobiješ, već da svi odigraju svoju najbolju košarku prelaskom u tvoj klub. Dumars bi do sada trebao znati da je ova momčad disfunkcionalna. I okrenuti se Monroeu. Ne kao zamjeni za Big Bena, koji već dvije godine priča o odlasku u mirovinu, već kao nositelju igre.

Inače, svi ti planovi o novom podvigu postaju besmisleni. Najluđe od svega, to je jasno svima osim Dumarsu. Igrači su odavno isključili ikakvo zajedništvo, samo čekaju da završi sezona i da krenu dalje. Šteta je zato jedinog čovjeka koji ne ide nigdje i koji se tek uči profesionalnom životu već od prvih koraka obilježiti cinizmom NBA lige. Upornim forsiranjem veterana koji uporno gube Dumars upravo to i radi. Čime samo još jednom ističe svoju kandidaturu za najgoreg GM-a lige. Nije sramota pasti na dno, pogotovo ako se imaš plan opet dignuti. Samo, čini se da Dumars više nema nikakvog plana.

FEAR THE DEER

Sa zdravim Bogutom u postavi ova parola opet ima smisla. Na stranu bezidejni napad i tragični učinci Jenningsa - dok god Bogut caruje pod košem, Skiles može biti zadovoljan obranom. A dok je Skiles zadovoljan obranom, Milwaukee ima šanse.

Ja više ne sumnjam u njihov playoff nastup. Ne, nisam očekivao da će i Salmons i Jennings i Maggette biti ovako neučinkoviti, ali isto tako nisam mislio da će Larrya Sanders još više pojačati zid koji Skiles gradi pod svojim košem.

Rookie je fascinantna nadopuna Bogutu, momak je kopija Ibake, što praktički znači da Skiles sada može računati na dva sjajna blokera u reketu u svakom trenutku. A, kao što znamo, zatvoren reket i kontrolirani skok prva su obilježja kvalitetne momčadi.

Još kada bi dobili nešto od napada, Bucksi bi vrlo brzo bili na lanjskoj razini. Dobrim dijelom i zbog momka izabranog sredinom prve runde za kojega nitko nije čuo do drafta, kojega inače volimo smatrati jednim od gorih ikada. E, zato plaćaš skaute.

21Oct/101

PISTONS

Posted by Gee_Spot

"You'd love to give everybody 34 minutes, but we're gonna put out the guys who have committed themselves in our practice sessions and committed to what we're trying to get accomplished defensively."
- John Kuester

SCORE: 35-47
PRVIH 5: Stuckey, Hamilton, Prince, Villanueva, Wallace
DRUGIH 5: Bynum, Gordon, Daye, Maxiell, Monroe
MVP: Prince
LVP: biraj između Gordona, Stuckeya, Hamiltona i Villanueve

Oko Pistonsa razbijam glavu već duže vremena, radi se o, barem meni, možda najtežoj ekipi za prognoziranje. Toliko se promjena dogodilo ovoga ljeta da možemo očekivati svakakve stvari (tko zna koliko će utakmica dobiti Miami na krilima tri igrača, tko zna kako će se Big Al uklopiti u Sloanov napad, tko zna kako će Larry Brown i Scott Skiles reagirati na prvu seriju poraza), ali usprkos svemu mene zbunjuje momčad koja praktički nije napravila nikakve pomake.

U isto vrijeme Pistonsi imaju ogromne rupe pod košem, gomilu sličnih igrača na bokovima i nedostaje im playmaker, čak i pravi lider. A onda, s druge strane, na ovom rosteru ima desetak igrača koji su u stanju igrati NBA košarku na vrhunskoj razini te je pitanje što se može dogoditi ako se nekim čudom uspiju uskladiti i postati momčad?

Obrambeno unutarnjoj liniji mogu olakšati život agresivnom igrom na loptu i presingom, a napadački imaju dovoljno kvalitetnih strijelaca od kojih barem dvojica mogu imati svoju večer i nositi napad od situacije do situacije. Skok će biti problem, ali nije da nemaju fajtera koji se neće bacati za svakom loptom.

Lani su potpuno podbacili, ali treba uzeti u obzir i okolnosti. Nakon solidnog starta, u kojem se već od početka vidjelo da novi trener John Kuester ima viziju koja uključuje tvrdu obranu na čovjeka i zanimljivu ideju napada u kojem svih 5 igrača ima podjednake ovlasti, krenula je epidemija ozljeda koja ih je potpuno izbacila s puta. Rip Hamilton i Ty Prince su trebali biti lideri, ali su rijetko bili na terenu.

Ben Gordon zbog ozljede nije uhvatio ritam cijelu sezonu (a znamo da je kod njega sve u ritmu), a i ostali nositelji su imali svoje pauze do dvadesetak utakmica (Rodney Stuckey i Will Bynum). Mislim, kada vam kažem da je najzdraviji igrač bio Charlie Villanueva i da je najveća konstanta bio prastari Ben Wallace, sve vam je jasno.

Ako ćemo prihvatiti da je nemoguće da se tako nešto ponovi, problemi Detroita više se ne čine tako nerješivima. Svi nabrojani igrači u stanju su odigrati dobru obranu na svojim pozicijama (makar se čini malo preoptimističnim u 2010. bazirati na Big Benu). Iako im nedostaje playmakera, prihvate li Kuesterov plan o kruženju lopte i pucanju samo iz slobodnih situacija, imat će i bolji napad.

U ničemu neće biti sjajni, ali mogu biti solidni, a solidnost na Istoku ovih dana je garancija playoffa. Međutim, najveći upitnik iznad ove momčadi ostaje kemija i odnosi među igračima, a upitno je i koliki je trenerov autoritet. Bez idealne ili barem normalne situacije u svlačionici ne možeš bazirati igru na karakternim zahtjevima – zalaganju u obrani i nesebičnosti u napadu. Ako ne postoji kemija, zalaganje i nesebičnost također se neće pojaviti.

A nije da Pistonsi nemaju solidnih rješenja. Stuckey bi mogao biti solidan all-round bek, čak i solidan play, kada bi prestao smatrati se all-star strijelcem. Isto vrijedi i za Bynuma, koji je prava energetska bomba u roli back-up playa. Rip Hamilton i Ben Gordon mogli bi biti sjajna veteranska kombinacija na dvojci, ako se ikako uspiju složiti oko minuta. Sumnjam da i jedan može biti zadovoljan s 24 po večeri, a obzirom da se radi o dva najslabija obrambena igrača, Pistonsi si ne mogu dopustiti luksuz da igraju s obojicom u isto vrijeme.

Nekako je logično da Hamilton bude starter, kako bi se preko njegovih istrčavanja iz bloka postavili obrisi napadačke igre, a da Gordon bude 1 na 5 ubojica s klupe čija minutaža će ovisiti o tome koliko je raspoložen od večeri do večeri.

Zdravi Prince na malome krilu i dalje je pravo blago, all-round igrač koji pomaže na oba kraja terena. Stoga, ako se ne ponovi lanjska sezona u kojoj je propustio skoro pola utakmica i ako se vrati u svoju standardnu formu, Pistonsi će imati toliko potrebnoga lidera na terenu. Prince će dati sve od sebe u obrani, a u napadu će uzeti i odraditi ono što mora. Stoga se treba nadati da je lanjska ozljeda slučajnost, a ne početak raspada jednog žilavog, ali krhkog tijela nakon 8 sezona iscrpljujućih NBA bitaka.

Dobra vijest za Detroit je ta što se lanjski rookie Austin Daye čini spremnim nasljediti Princea po all-round učinku. Doduše, nisu daleko ni fizičkom konstitucijom i sličnošću. Šteta jedino što se zbog ozljede Jonasa Jarebka (neće ga biti barem pola sezone), još jednog lanjskog rookiea koji se nametnuo kao prvi šljaker pod košem, nastaje rupa na visokom krilu koje će Kuester izgleda tu i tamo krpati upravo Princeom i Dayeom. Što nikako nije dobra vijest za zdravlje ovog tankog dvojca.

Međutim, teško je zamjeriti treneru što nema povjerenja u ostale potencijalne startne četvorke. Charlie Villanueva je dokazano igrač s klupe, 1 na 5 strijelac, dobar šuter iz vana i potencijalni vrhunski skakač, ali ujedno radi se i o igraču koji ne posjeduje sposobnost intenzivnog igranja u obrani niti shvaćanja tečnosti igre. Slično kao i Drew Gooden prije njega, Charlie je talent koji može odigrati dobru rolu, ali koji nikada neće biti važan dio neke momčadi jer jednostavno ne shvaća koncept momčadi.

Uz borbenog i limitiranog Jasona Maxiella, još borbenijeg i jednako limitiranog Jarebka te uz Villanuevin šut, rotacija na krilnom centru trebala je biti solidna. Sada je ipak previše ovisna o tome da igrači skloni greškama odjednom prestanu raditi to što inače rade. Također, teško je očekivati da će Big Ben opet imati onako solidnu sezonu kao lani, gdje je sa svojih skoro 30 minuta donosio momčadi pouzdani skok u obrani i donekle zatvoren reket.

Wallace je danas stvoren za rezervu i to za nekih 15-ak minuta po utakmici, dok bi većinu minuta na petici trebao dobiti rookie Greg Monroe. Svi koji Grega vide na četvorci nisu u stanju sagledati veliku sliku. Na četvorci igraju atlete, igrači koji mogu skupiti double-double samo na račun svojih fizikalija i eksplozivnosti.

Monroe nema ni jedno ni drugo, ali ima dobru visinu, meku ruku i sjajan pregled igre. Da je momak bijel, danas bi pričali o potencijalno novom Marcu Gasolu i to je ladica u koju trebamo staviti Monroea. Jasno da uz ovakvog centra trebaš staviti fizički dominantnu četvorku koja će skakati do besvijesti i koje se može gurati s protivničkom prvom post opcijom, ali ovakav centar ti zauzvrat nudi mogućnost igranja akcija kroz post, nudi ti pick 'n' pop opciju i all-round učinak na oba kraja terena. Mislim, Monroe neće biti dominantan bloker, ali već svojom pojavom i visinom može smetati u reketu.

Zato, ma kako ova sezona bila teška za prognozirati, Pistonsi će napraviti pravu stvar ako do kraja razviju potencijale svojih mladih igrača. Stuckey, Daye, Monroe, Jerebko – svi redom imaju NBA budućnost i trebaju minute. Makar to značilo da Hamilton i Prince više nisu dobrodošli. Jer, na kraju krajeva, isto ti je dobio 40 ili 20 utakmica ako nisi baš ništa ostavio sa strane.

Ta neodlučnost Joea Dumarsa o tome u kojem smjeru krenuti, još je jedan razlog za brigu oko ove momčadi. Bez jasne vizije na vrhu ni onima na parketu posao neće biti olakšan. Također, kada dodaš da je klub promijenio vlasnika i da nova garntitura još nije u potpunosti preuzela kontrolu, to donosi dodatni moment koji bi sezonu mogao učiniti još napornijom (tko će amenovati odluke o eventualnim tradeovima, koji su neizbježni kod ovake loše balansiranog rostera, odnosno hoće li Dumars zadržati potpunu kontrolu kao i do sada?).

Zanimljivo, u cijeloj ovoj priči nismo spomenuli Tracya McGradya. Čovjek trenira sa strane, nada se da će biti spreman uskoro priključiti se momčadi. Naravno, ovakav playmaker bi dobro došao, ali nažalost nije više 2006. Kao što smo imali prilike vidjeti lani u Knicksima, McGrady još ima talent, ali ne i tijelo. Stoga, Tracy, skupi snage i odi u mirovinu, ljudi s tvojim leđima i koljenima ne bi smjeli ni šetati, kamoli igrati NBA košarku. Učinit ćeš uslugu sebi, a usput ćeš i nama olakšati život jer se nećemo osjećati dužnim spominjati te svaki put kada govorimo o Detroitu.

8Aug/103

DETROIT

Posted by Gee_Spot

I tako sjednem jutros na doručak. Naranča iscijeđena i ispijena, stretching odrađen. Jutro svježe, dovoljno da se i dalje može sjediti u mudantama i tučeženki na balkonu, a opet da ti dođe obući majicu i hlače kod prvog naleta vjetrića milog. Laptop na stolu, otvoren na ESPN, a pored njega hektolitar kave i, naravno, palačinke. Stari sjedi preko puta, čita Slobodnu. Članak o Delašu u kojem nigdje ni spomena Omara Samhana. Čak ga se i Stari sjetio, one dvije utakmice za St. Mary's na NCAA turniru su stvarno bile nezaboravne. Bitno da se piše da Delaša ne voli trener, toliko o hr novinarstvu. Treba ga ukinuti isto kao i hr košarku. Po glavi mi se tako od ranih sati motaju ideje o jedinstvenoj Euroligi (20 klubova, svak sa svakim pa playoff) u kojoj bi Žalgiris mogao dvije sezone uigravati Samhana i Delaša pod košem (potpuno se nadopunjuju stilovima igre) umjesto da ovoga posuđuje Ciboni zato jer moraju loviti rezultat pod svaku cijenu.

Uglavnom, prva stvar koja me šokirala je podatak da Detroit pokazuje zanimanje za Tracyem McGradyem. Nije me srušila sa stolice, kao što je Staroga vijest o zanimanju Zadra za Giričekom (''tko će to platit?'', ''pa neće on igrat za kolekciju parea'', ''nema za alimentaciju, možeš mislit da će naplatit onaj ugovor s Turcima''), ali me malo zblenula. Prvo, zato što me podsjetila da je vrijeme da krenem pisati post o Detroitu (hvala Tracyu što je poslužio za uvod), a drugo, zato što McGrady nema nikakvog smisla u Pistonsima. Osim ako ne želi pomoći mladoj momčadi da stasa. Nekako mi se ta opcija ne čini realnom.

Mislim, Tracy očito želi bilo kakav ugovor, bilo gdje. Želi se osjetiti voljen nakon što su ga i Clippersi i Bullsi na fini način podsjetili da više nije u stanju igrati košarku na razini na kojoj je navikao. I sad, ako dođe u Detroit, ili bilo koju momčad koja se ne bori za naslov, koliko dugo mislite da će ostati podređen ideji mentora koji je značajniji na klupi nego na terenu? Zašto ja uopće pričam o igraču koji ionako neće odigrati više od 30 utakmica jer će ga u prvom sprintu izdati leđa ili koljena?

PISTONS

Kako je Dumars lani potrošio sav salary cap koji je imao na rasploganju na Villanuevu i Gordona, sve što im je ostalo ove godine bio je draft. S tim da bi, da je bilo po Dumarsovom, vjerovatno ostali i bez toga. Jer, kad je dao ugovore gore spomenutom dvojcu, Joe je bio uvjeren da će barem izboriti playoff usidren u osrednjost. Kad se osrednjost pokazala u suštini nedostatkom kvalitete, u krilo im je pao – Greg Monroe.

Nisam baš uživao Grega gledati na sveučilištu (momčad se vrtila oko očajnih bekova umjesto da bude podređena njegovim kvalitetama za što je najzalužniji trener Thompson Jr. koji posao ima samo na račun oca), a nekako mislim da će se slična stvar nastaviti i u NBA. Jer, s Monreom je i dalje sve potencijalno. U onim večerima kada bi mu se sve posložilo, pokazao bi se kao kompletan igrač, petica oko koje se može vrtiti napad i koja će svojim šutem i osjećajem za asist biti u stanju igrati onaj tip igre kakav su nekada igrali Rik Smits, Sabonis ili danas Yao i Bogut. Jedini problem je očit – Monroe ipak nema visinu i masu spomenutih stoga je puno lakši za braniti.

Meni osobno pratiti njegov razvoj bit će jedan od najvažnijih podzapleta ove sezone. Potencijal i talent su tu, ali potrebna je velika pomoć konteksta (sistem igre, suigrači, minutaža, sloboda od rizika pogreške) da se razvije. Momčad koja načelno nije u rebuildingu a koja treba pomoć pod košem prvenstveno treba šljakera pod košem. Kako se u to uklapa Greg? Ne znam, nadam se da sam u krivu jer stvarno bi bila šteta da ovakav talent ne igra, ali sve mi miriše na jednu sezonu punu razočaranja. A opet, ako je jedan Roy Hibbert pronašao svoje mjesto pod suncem a da je po svemu lošiji igrač, ima šanse i za Grega.

Kako je Dumars već spomenutim potezima momčad sveo tek na očajničke pokušaje da nekome utope ugovore Hamiltona i Princea, osim dolaska Monroea sve što im je ostalo bilo je produžiti ugovore s dvojcem koji je lani odigrao iznad očekivanja. Big Ben je prošle sezone trebao odigrati svoju zadnju sezonu, ali solidne igre nagnale su Pistonse da mu produže ugovor na još dvije godine kako bi barem pod košem imali jednog igrača koji je u stanju odigrati nešto što liči na obranu. Produženje je dobio i Will Bynum, solidan trogodišnji ugovor obzirom da se momak potvrdio kao prava back-up opcija na jedinici, čak je dobrim dijelom prošle sezone bio i važniji igrač od zbunjenog Stuckeya (izgubljen između realnosti koja kaže da je u pitanju tek solidan combo-bek i želja kluba da postane Billupsov nasljednik) i Gordona (propustio dobar dio sezone zbog ozljede, nikako nije uhvatio ritam neophodan za njegov stil igre a obzirom da i u ovu sezonu ulazi nakon operacije zgloba ne treba očekivati, barem na početku, znatnija poboljšanja u realizaciji).

Da stvar bude luđa, kraj trojice bekova u koje se ne možeš pouzdati ni u ludilu, Pistonsi su draftali još jednoga sličnog u drugoj rundi. Terrico White tako zaokružuje roster krcat combo-bekovima i osrednjim igračima, roster koji je, bez budućih tradeova, u bližoj budućnosti osuđen ne samo na polovičan učinak (u najboljem slučaju) već i na zagušen salary cap koji znatno otežava eventualne promjene.

TIGERS

Jedna od originalnih MLB franšiza, ekipa iz Detroita navikla je svoje navijače na pozitivne rezultata. Solidne financije i dobar skauting uvijek ih drže pri vrhu, ali, kako smo već više puta rekli, za korak više treba i doza sreće. Iako su u sezonu ušli kao favoriti divizije spremni se oduprijeti zadnjih godina dominantnim Twinsima, nizom okolnosti Tigersi su ispali iz trke.

Prvo su, suprotno očekivanjima, muku mučili sa startnom rotacijom pitchera. Uz asa Verlandera, pouzdanog veterana koji i u nešto skromnijem izdanju ove sezone nedvojbeno ostaje temelj momčadi, najveći teret trebali su ponijeti drugi i treći bacač Scherzer i Bonderman. Pogađate, odigrali su ispod potrebne razine, što je stavilo dodatni pritisak na mladog Porcella koji je totalno podbacio. Kako praktički nemaju petog startera, te bez Porcellova učinka, bili su prisiljeni improvizirati pozivajući razne igrače s nižih razina ili gurajući rezerviste u uloge startera kako bi popunili rotaciju.

A nakon toga su krenule ozljede. Prvo je otpao pouzdani Zumaya, bacač s klupe koji se specijalizirao u ulozi očuvanja rezultata nakon što bi sa terena sišao starter a prije nego bi ušao closer Valverde. Ovaj dvojac s klupe bio je jedna od najčvrščih karika momčadi, posebice zbog već spomenutih problema. Nakon njega otpala su i dva veterana udarača, Guillen i Ordonez, bez kojih rotacija više jednostavno nema dovoljno moći da prati Twinse i izbori playoff, a kamoli se bori za naslov.

Ipak, razloga za optimistični pogled u budućnost sasvim je dovoljno. Ako se stabilizira situacija s pitcherima (ima i popriličan broj mladih talenata u organizaciji) te ako ih zaobiđu ozljede, Tigersi imaju momčad sposobnu svake sezone osvojiti naslov. Njihova prva palica jedan je od najboljih udarača lige Miguel Cabrera, čovjek koji doslovnu svaku večer završi na bazi. Tip je stroj za poene u svakom pogledu i pravi nositelj napadačke igre.

Veteran Johnny Damon, doveden iz Yankeesa a inače proslavljen kao član generacije Red Soxa koja je osvojila naslov 2004., trebao je biti drugi oslonac, ali godine su učinile svoje i Damon danas uglavnom služi kao specijalac i zamjena za pitchera kada dođe na red za lupanje a ne kao igrač u polju. Zato su pak iskočila dva sjajna rookiea koji u kombinaciji s Cabrerom čine napad sposoban zabiti svaku večer, a to su Boesch i Jackson. Boesch donosi snagu, Jackson preciznost i posebice sjajnu trkačku igru u polju (njegove obrambene reakcije stalno se vrte u najboljim akcijama dana na ESPN-u) i nastave li ovim ritmom kojega su pokazali u prvoj godini, već iduće sezone mogu računati na nešto više od polovičnih rezultata na koje su navikli zadnjih godina.

THE ROSTER OF THREE

Brooklyn's Finest (Antoine Fuqua, 2009.)

Film od kojega nisam očekivao ništa i kojega sam dugo izbjegavao, ali nakon par pozitivnih recenzija od ljudi kojima vjerujem odlučio sam se za gledanje i doživio šok. Kakav jebeni krimić! Ima tu atmosferu Wire, taj dokumentaristički stil i ravni ritam koji cijeloj priči daje posebni štih. Fuqua ovaj put nije pretjerivao s stilskim vježbama, koncentrirajući se na likove i posebice na hladne ulice grada koje vladaju ekranom. Čovjek je uspio stvoriti jezu stvarnosti i vrhunske karaktere bez da je igdje pretjerivao. Čak i kraj, svojim anti-klimaksom, sjajno legne na dotadašnji tijek u kojem je, po meni, Fuqua uspio nemoguće – jedan hladni, cinični, tjeskobni film pretvoriti u napad na osjetila koja inače uglavnom reagiraju na patetične emotivne ispade. Ne sjećam se kad mi je zadnji put srce lupalo kao u zadnjih 15 minuta ovog podcijenjenog krimića. Koji nije ništa novo u žanru, ali je zanatski valjda najbolje odrađen komad vrpce još od genijalnog Affleckovog ''Gone Baby Gone''.

Loose Balls (Terry Pluto, 1990.)

Jedna od tri najbolje knjige koje sam ikada pročitao a da je košarka u glavnoj ulozi (ergo, tri najbolje knjige koje sam uopće pročitao). Tema je razvoj ABA-e i njen odnos naprema NBA, ali osim povijesnih podataka i obrazovne uloge koju igra u približavanju povijesti košarkaškim fanaticima, ovo je prije svega vrhunsko štivo puno likova i situacija koje samo život može kreirati. Pisana opušteno i zabavno, Loose Balls je knjiga na koju sam se valjda smijao kao kreten najviše u životu. Nema smisla da vam dalje išta prepričavam, nabavite si i ovo i uživajte jer garantirano će vam odmor učiniti boljim.

Live After Death (Iron Maiden, 1985.)

Obožavam live albume svake vrste, ali bez puno razmišljanja bi sastavio listu 5 najdražih. I na njoj bi se definitivno našao ovaj genijalni komad rock n rolla. Je, možda u ovih 90 minuta ima previše solaža i previše nepotrebne drame, ali to je takav stil na koji se brzo navikneš kraj svih onih riffova i fenomenalnih prijelaza u do najsitnijih detalja razrađenim pjesmama o kakvima 99% bendova može samo sanjati. Kao dodatni plus za jednog običnog rockera poput mene uz ovaj live veže se činjenica da je praktički u pitanju rasni best off album na kojem se nalaze svi najvažniji trenutci grupe koja je nekako uvijek bolje zvučala uživo nego na ploči. Lektira koja uvijek iznova oduševi, a nekako najbolje paše u ljetnim večerima.

25Jun/101

BURN YOUR DRAFT CARDS – THE 2010. EDITION, PART ONE

Posted by Gee_Spot

Čovječe, svima se toliko stisnuo sfinkter pred početak trgovine da smo ostali zakinuti za spektakularne tradeove, osim ako u takve ne računate navodnu zamjenu između Bullsa i Wizardsa. Sad, zašto se Washington dobrovoljno odriče prostora na salarya capu zbog picka Bullsa (radi se o Seraphinu o kojem smo se naslušali kao o novom Ibaki, i to prije svih od našeg Joea Forda, koji ne samo da bolje izgleda od Chada nego je i bolji skaut) i Hinricha nije baš najjasnije (ma u biti jeste – dobili su solidnog veterana za rotaciju, još jednu potencijalnu igračinu za budućnost, plus više ne moraju razbijati glavu oko bacanja novca na ovogodišnje slobodne igrače jer su ga pola iskoristili na kapetana Kirka), ali jasno je da ovim potezom Bullsi mogu ispuniti sve svoje želje. Makar se one zvale Chrisica i LeVlatka.

Kako još ništa nije potpisano, moguće da se u ulozi Washingtona nađe neka druga momčad s prostorom na salary capu, voljna uzeti Hinricha besplatno da bi ga pokazivala uokolo kao ulov sa inače nikada bogatijeg tržišta slobodnih igrača (već vidim oduševljene navijače, jeiiii), ali Bullsi su odlučni u lovu na dva mega ugovora. Kako je cijelu priču dojavio Veliki Ric Bucher, to sam siguran da će se nešto od navedenoga dogoditi, bez obzira što je i sam naveo kako su šanse da se stvar raspadne poprilične.

Nego, bolje da ja krenem na draft pa da onda redom kako naiđu spomenem i ostale manje transakcije (a bilo je nekih puno zanimljivijih). Dakle, da bacimo pogled kako je biralo svih 30 momčadi uz neizbježnu podršku sinova Bostona, Dropkick Murphysa te uz napomenu da pregled opet ide u dva dijela jer imam neke neodgodive poslove (kako stvari stoje drugi dio bi mogao osvanuti tek sutra ujutro):

1. WASHINGTON

John Wall je novi lider u gradu, dolazi u idealnu situaciju i mislim da ga bez problema odmah možemo proglasiti top 10 playom u ligi. Gledajte to ovako – ako je jedan Jennings odigrao onako koje je odigrao uz pravu priliku, što može poći krivo u slučaju Walla koji je sličan ali bolji igrač i kojega čekaju sve prilike svijeta?

Izbor Čovjeka Zvanog Lazar na kraju prve runde mi je simpatičan, Hayward se pokazao profesionalcem i radnikom te iako nije talent za prvu rundu možda postane solidno all-round krilo te specijalist za šutiranje trica. Izbor Nemanje Bjelice u drugoj rundi nije ni bitan, obzirom da jedan od najvećih srpksih talenata ostaje u Europi, ali je indikativan – do jučer bi ovakav profil igrača definitivno planuo u prvoj rundi. Uglavnom, ako se ikada odluči za NBA, Washington ima prava na zanimljivog igrača koji bi, ako popravi šut iz vana, možda mogao i opravdati etiketu ultra-light Kukoča.

Čekaj, što je sada ovo? Na telefonu je David Kahn, genijalni GM Wolvesa koji nudi svoje pickove za ova dva igrača? Dakle, Hayward i Bjelica idu sa svojim upitnim potencijalom put Minnesote (Darko je oduševljen, a Rubia nije ni briga jer ne želi smrzavati svoj baby look u nekakvoj tamo Minnesoti), dok u Washington kreću Trevor Booker (igrač tipa Haywarda, veći fajter ali slabijeg šuta) i izvjesni Hamadi N'diaye, koji je navodno oduševio na kampovima svojom visinom, pojavom i blokerskim sposobnostima. Oduševljen sam, novi DJ Mbenga je baš ono što je trebalo Wizardsima (šalu na stranu, druga runda i služi da se kockaš s potencijalnim centrima koji ne znaju što s loptom ali mogu zatvoriti reket, uostalom zar nije Memphis jednoga takvoga izabrao još lani kao drugoga ukupno?).

2. PHILADELPHIA

U Turneru dobivaju igrača koji ih odmah može dignuti na novu razinu, a obzirom kako je dobre rezultate Collinsa stvarao s mladim igračima poput Michaela Jordana i Granta Hilla, koji također nisu imali playmakere već su od prvoga dana morali igrati glavnu ulogu u momčadi, ne sumnjam da će Evan na kraju sezone biti novi ROY (i da, mislim to u oba značenja riječi).

3. NEW JERSEY

Nakon svih priča ipak su se odlučili za Favorsa i to je pametan potez. Pusti ti to što bi npr. s Wesom Johnsonom i Carlosom Boozerom složili respekta vrijednu petorku i što bi već od ove sezone krenuli u lov na playoff, s Favorsom bi se jednoga dana mogli boriti za naslov.

Preostala dva picka Netsi su poslali u Atlantu za Damiona Jamesa. Sad, James je igrač koji bi čak možda mogao uskočiti na poziciju krila i pomoći, ali mi nikada nije bilo jasno zašto su npr. Hawksi tri picka ranije izabrali njega da bi ga onda nakon 15 minuta trejdali za Jordana Crawforda? Ima li boljeg trenutka za biti NBA GM od drafta?

4. MINNESOTA

Kakvo olakšanje za Kahna, Wes Johnson je ostao slobodan i čovjek si je kupio priliku za još malo mira. Sad je riješio pitanje jednog bočnog igrača, a i sumnjam da će žaliti za Cousinsom koji je sve samo ne sigurna oklada. Iako, na sve sam bio spreman kada su Wolvesi u pitanju, jedna od luđih glasina koja se pojavila zadnjih dana bila je trade Jeffersona u Memphis za Randolpha i pick. E, u tom slučaju morali bi izabrati Cousinsa jer Zach bi mu bio idealan mentor.

Kahn je nakon lanjske fiksacije na playmakere ove godine odlučio pokupiti sva razpoloživa krila, pa je tako draftao još i odličnog strijelca sa Nevade Lukea Babbitta, koji je ubrzo završio u Portlandu u zamjenu za dokazanog člana rotacije kakav je Martell Webster (bravo i za jedne i za druge, Webster je postao višak u Blazersima a Wolvesima dobro dođe svaki korisni igrač). Kad dodaš već spomenuti trade s Wizardsima, te činjenicu da su još jedan pick druge runde potrošili na izvjesnog Paulaoa Prestasa, brazilskog centra koji igra u Španjolskoj, ispada da su se Wolvesi stvarno naradili. Bit će tu zanimljivog materijala a okrenutost Europi izgleda postaje Kahnov zaštitni znak.

5. SACRAMENTO

Njihov draft može se pokazati totalnim promašajem, ali i totalnom krađom. Praktički, nisu se imali što misliti u oba slučaja – u Cousinsu u pokupili najboljeg preostalog igrača i uz malo sreće riješili su probleme pod košem za idućih 10 godina (a možda im problemi tek počinju – Cousinsa sam gledao u desetak utakmica i ni u jednoj momak nije odigrao istu partiju, jednom bi izgledao kao najtalentiraniji centar s fantastičnim rukama, drugi put ne bi mogao zabiti zicer, ali barem u par stvari mogu biti sigurni – mali će biti stroj za skokove i promašena slobodna), a izbor Hassana Whitesidea u drugoj rundi trebao bi se smatrati krađom. Mislim, Hassan je do nedavno bio smatran lutrijskim pickom na račun potencijala, kada su krenuli kampovi ljudi su vidjeli da osim fizikalija tu i nema previše talenta, ali Kingsima i dalje ostaje ogromna potencijalna petica sposobna blokirati sa svih strana, trčati po terenu, i što je najluđe – čak i zabijati. Potencijal kombinacije njega uokolo koša i Cousinsa pod košem zasigurno je bio ključan prilikom izbora i ako se pokaže točnim, Kingsi bi jednim draftom mogli riješiti pitanje unutarnje linije za dogledno vrijeme.

6. GOLDEN STATE

Uf, pick koji sam očekivao s najviše strepnje, naime po pričama izgledalo je gotovo sigurno kako će Warriorsi izabrati Grega Monroea, jednog od dražih mi igrača na ovom draftu, a to bi praktički značilo da se možemo pozdraviti s njegovim razvojem. Srećom, klub koji je po defaultu u rasulu odlučio se za Ekpea Udoha. Udoh je sjajan igrač koji može funkcionirati čak i u momčadi bez sistema jer je sposoban pomoći na razne načine, a i za razliku od Monroea već je gotov košarkaški proizvod. Dobro, logično je pitati što će sada biti sa svim onim visokim talentima koje se Warriorsi ranijih godina spremili na klupu, ali za Udoha se nekako ne bojim, mislim da će snaći i da će postati rasni NBA igrač.

7. DETROIT

Pitanje je koliko je Detroit zdravija sredina za Monroea, obzirom da ni oni nemaju ništa što bi mogli okarakterizirati kao prepoznatljivu igru. Pistonsi su šuplji pod košem, ali ne znam koliko će im izbor jednog igrača finese pomoći, Monroe pored sebe treba pravu ratničku četvorku a takve u Detroitu baš i nema. A opet, nije da im je i ostalo previše izbora, jednostavno su morali uzeti Grega. Sad nam se samo ostaje nadati da će u hodu skužiti što je najbolje za sve uključene.

U drugoj rundi izabrali su Terrico Whitea, combo-beka s Mississippia, valjda kako bi pravio društvo Benu Gordonu i Rodneyu Stuckeyu. Vidio sam ga jednom i momak je upravo to, još jedan bek koji ne zna igrati bez lopte, upitne učinkovitosti čak i za svoje godine.

8. LA CLIPPERS

Aminu je logičan izbor, posegnuvši za super atletom s Wake Foresta Clippersi su kompletirali svoju petorku za iduću sezonu (Davis, Gordon, Aminu, Griffin, Kaman) a da se nisu dirnuli u salary cap. Sad se još samo treba suzdržati i dati šansu klincima da stasaju, usput nekako istrpiti ugovor Barona Davisa te za nekih tri-četiri sezone postati velesila na Zapadu. Jer, pokaže li se Aminu sposobnim razviti šut koji bi mogao pratiti fantastične atletske predispozicije, Clippersi bi vrlo lako mogli imati po top 10 igrača na svim pozicijama osim jedinice. A jedna pozicija, makar se radilo o onoj najvažnijoj, da se puno lakše srediti nego njih pet. Ako ništa drugo, Aminu će barem biti odličan obrambeni igrač i četvorka od koje boli glava ala Josh Smith.

Međutim, ono gdje su Clippersi uboli jackpot je zamjena s Thunderom, koji je svoj pick prve runde poslao u LA za budući, zaštićeni izbor. Za OKC to ionako nije važno, oni su svoga igrača dobili na drugoj strani, iako me malo iznenađuje da se nisu potrudili isčačkati nešto više za potencijal kakav ima Eric Bledsoe. Uglavnom, Clippersi su dobili i šestog igrača, combo-beka koji može biti i taj play budućnosti, ali za početak prije svega donose koševe s klupe, sjajan šut za tri i mogućnost odmora starterima na obje bekovske pozicije.

Izbor druge runde također je za svaku pohvalu. Iako je Willie Warren slabija verzija Bledsoea, još prošle godine je smatran lutrijskim potencijalom i mogao bi također ponuditi solidne minute s klupe na pozicijama jedan i dva. A dodatni plus (vjerovatno i glavni razlog zašto su posegnuli za njim) je i taj što je Warren odličan prijatelj s Griffinom te je upravo on play koji je namještao sva ona zakucavanja Blakeu dok je igrao na Oklahomi.

Mislim, nije da ovo imamo često prilike reći zato da naglasim još jednom – bravo Clippersi!

9. UTAH

Cole Aldrich je ostao na stolu a oni biraju Gordona Haywarda, koji možda i ne bude najbolji Hayward na draftu? Stvarno? Mislim, da je Aldrich tamnoput još bih ovo razumio, ali ovako – ništa mi nije jasno. Hayward će proći težak put dok postane solidan NBA igrač, dok bi Aldrich već sutra bio starter pod košem i ogroman korak naprijed nakon Fesenka i Kupusa. Hayward čak ne može biti ni zamjena za Korvera, obzirom da je ispodprosječan šuter za poziciju i prije svega za boju kože. Pretplatnici u Salt Lake Cityu dobili su novog heroja (barem za jednu sezonu), ali očito je strah od draftanja novog Ostertaga nadjačao razum.

Tko zna, možda će izbor druge runde popraviti dojam, iako sumnjam da je itko vidio izvjesnog Jeremya Evansa kao draft izbor. Radi se o solidnom sveučilišnom igraču profila Millsapa, dakle šljakeru koji će uvijek odigrati iznad očekivanja. Iako mu manjka centimetara i pedigrea (čak nije bio ni dominantan skakač na svojoj razini), nekako sam spremniji kladiti se na njega da će uspijeti nego na Haywarda. Uf.

10. INDIANA

Iako je Larry odlučno rekao da će mijenjati pick, očito ili nije bilo zainteresiranih ili su promijenili mišljenje. U krilo im je tako pao Paul George, momak koji si je najviše digao cijenu igrama na kampovima, praktički od nikuda sletivši u lutriju. Navodno se radi o all-round krilu McGradyevskih sposobnosti (za sada samo znam da izgleda pospano kao Tracy) koje bez problema može igrati i dvojku obzirom na lakoću kojom zabija iz vana. Hm. Igrao je na nikakvom sveučilištu, nije privlačio pažnju dvije sezone usprkos fenomenalnim predispozicijama i sada bi kao trebao popušiti da se radi o novom McGradyu nakon par treninga? Malo ćemo pričekati, ali stoji da, ako je samo pola toga što se priča točno, onda je Larry izgradio novu momčad s dva kasna picka, Grangerom i Georgeom. Svaka čast.

U drugoj rundi su izabrali dva igrača. Prvo izvjesnog Stephensona koji je još jedno solidno krilo (što je s Larryem i tim vječnim kockanjem s potencijalnim all-round krilima?), te zatim nekog anonimusa koji vjerovatno neće dočekati ni kamp, pa su ga trejdali za nekog drugog anonimusa koji se barem cool zove – Magnum. Iskreno nemam pojma što bih o tome rekao osim da bi bilo super imati igrača u najdražoj ligi kojega možeš osloviti s Manjum.

11. NEW ORLEANS

Živci Chrisa Paula mora da su jako, jako debeli. Njegov nesretni klub kao da sve radi da ga otjera, pa su evo sada izabrali najboljeg preostalog visokog igrača na draftu, dakle čovjeka koji bi im itekako dobro došao pod koš gdje su najtanji, da bi ga onda ekspresno zamijenili u Oklahomu za njihova preostala dva picka prve runde, solidnog atletu i stvarno prosjećnu trojku Quincya Pondextera (koji je to što jeste) te prosjećnu sveučilišnu četvorku Craiga Brackinsa (koji je također to što jeste i pomalo podsjeća na one nesretne izbore Simmonsa i Armstronga prije nekoliko godina).

Dakle, umjesto da si osiguraju startnu peticu, Hornetsi su si nabavili dva igrača za dno klupe. Naravno da takav potez moraš povući svaki put kad ti se pruži prilika. Sve što je Thunder trebao prihvatiti zauzvrat nesretni je ugovor Mo Petersona, ali obzirom da je radi o zadnjoj godini i da OKC ima prostora na salary capu, radi se o minimalnim izdatcima za igrača koji će im dati idealnu kombinaciju za pod koš s Ibakom.

12. MEMPHIS

Tri picka u prvoj rundi, tri sumnjiva izbora. Xavier Henry definitivno izlazi prerano na draft, ali šuterski potencijal postoji. Još samo mora dokazati da je u stanju odigrati sve ostalo što se očekuje od NBA beka-šutera. Dominiquea Jonesa, eksplozivnog combo-beka za kojega nisam nikada čuo i koji se od nikuda pojavio u prvoj rundi prodali su Dallasu (Cuban je očito zaljubljen u te strijelce Beauboisova profila) iako je definitivno najintrigantniji izbor od svih koje su imali, a treći pick su potrošili na Greivisa Vasqueza kojeg od milja zovem Planina jer me stilom igre podsjeća na našeg Zokija Planinića.

13. TORONTO

Igrač koji je najviše pao na draft listama u proteklih nekoliko dana definitivno je Ed Davis s North Caroline. Naravno, tko će drugi posegnuti za jednim mekanim post igračom nego Toronto. Posjeduje li Davis kvalitete kojima bi mogao zamijeniti Bosha? Možda. Ono što sigurno znam je da ne posjeduje muda, te će bar u tom segmentu igra Raptorsa ostati vjerna tradiciji. Davis ima fizikalije i sve potrebno za biti veliki igrač, ali nagledao sam se toliko mlakih napada na koš i neuspijelih polaganja da bi u svakom trenu radije za npr. idućih 10 godina izabrao imati Big Babya nego njega.

Kupnja Alabia od Dallasa također ne predstavlja iznenađenje. Doduše, čudi me što se Cuban tek tako odrekao ogromnog, drvenog centra za šaku dolara i budući izbor druge runde, ali Toronto treba ovakve projekte ne bi li bar ostavio živom nadu da će jednog dana, valjda negdje 2016., u reketu imati igrača kojega će protivnici respektirati.

14. HOUSTON

Sjajan izbor Rocketsa, najbolji preostali visoki igrač pridružuje se ionako krcatom rosteru. Patrick Patterson nije zvijezda niti će od njega itko u Houstonu očekivati da to bude – čovjek je pokretna četvorka, dobar skakač, potencijalna napast u obrani, te netko u stanju zabiti bez da se igra na njega ali i iz pick 'n' pop situacija. Uglavnom, pravi klupski igrač, prvi visoki s klupe koji donosi energiju i zrelost.

15. MILWAUKEE

Ekipa koja se prije drafta već bacila u razne mutne poslove imala je pune ruke posla i noćas. Novi članovi Bucksa tako nisu samo jednodimenzionalni hakleri poput Maggettea i CDR-a, već i izbor prve runde Sanders (četvorka ogromna potencijala ali daleko od igrača koji može pomoći odmah), te čak tri igrača iz druge runde. Hobson s New Mexica je solidan igrač, prije svega šuter, ali znamo kako završavaju igrači iz druge runde koji nemaju potencijal već su to što jesu – via Europe. Jerome Jordan je rođen na Jamajci te ga definitivno želimo u NBA, ali činjenica je kako su Bucksi potrošili pick na njega samo zato što se radi o ogromnom čovjeku koji će potencijalno postati centar, a ne o igraču koji zna igrati košarku. Keith Gallon je momak o kojem nadimak Tiny sve govori – riječ je o dvojniku Big Babya, koji je skupio solidne brojke kao nasljednik Blakea Griffina u Oklahomi. Definitivno vrijedan rizika, jer ako bude upola dobar kao Davis, Bucksi su napravili sjajan posao. Jedva čekam dvoboje Tinya i Big Babya u playoffu.

15Mar/101

PRINT YOUR BRACKETS – MIDWEST

Posted by Gee_Spot

Prvi dojmovi o ovogodišnjem turniru nisu naročito pozitivni. Dvije najbolje ekipe, Kansas i Kentucky, dobili su puno teži raspored od preostala dva nositelja regionalnih skupina, Syracuse i Dukea. A obzirom kakav je ždrijeb dobio Duke, koji nije čak dobio ni opasnog drugog nositelja u regiji, nekoga tipa Kansas State ili West Virginia, već bezveznjikavu Villanovu, očito je kako njihov predstavnik u toj sobi, u kojoj je komisija birala momčadi za turnir, jedan poprilično utjecajan lik.

Također, šteta je što na kraju u turnir nisu upale momčadi poput Mississippi Statea (nećemo imati šansu još jednom gledati Jarvisa Varnada, već tri godine neprikosnovenog najboljeg sveučilišnog blokera, fantastičnog skakača i atletu koji bi vrlo lako mogao imati sličnu profi karijeru kao Tyrus Thomas, samo što je još bolji 1 na 1 obrambeni igrač), ili Illinoisa, ekipe koja igra bez post igrača, ali koja ima pet dobrih šutera i sjajnog lidera u playmakeru Demetriu McCameyu.

Obzirom na način na koji se biraju momčadi koje ulaze u glavni turnir, bez da postoji nekakav čvrsti kriterij, već se uvijek može složiti opravdanje i razlog zašto je netko ušao a netko nije, još smo dobro i prošli. Jer ovako samo spinaš priču kako ti odgovara - nekada je važan uspjeh u konferencijskom turniru a nekada nije, zavisi kakva ti fraza treba da bi opravdao određeni izbor.

Ja osobno izbacio bi obje Floride, koje su ruku na srce – kriminalne, i bez puno razmišljanja napravio mjesta na turniru za Varnada i McCAmeya. Jer osobno me najviše zanimaju upravo potencijalni NBA igrači. Budimo realni, sveučilišna košarka inače je jedva gledljiva, ove godine obzirom da nema pravih ekstra momčadi još i manje (jedine dvije ''ekstra'' momčadi su u biti bolno ranjive, jedni nemaju iskustvo potrebno za ovakav tip turnira, drugi nemaju ekstra pojedinca koji može uzeti stvar u svoje ruke i koji bi sutra bio išta više od člana rotacije NBA ekipe).

Borbenost, ljubav, emocije, uzbuđenje - sve je tu, ali kvaliteta završne glazure je jako niska. Uostalom, probajte samo nakon par sati NCAA košarke prebaciti na bilo koju NBA tekmu, imat ćete dojam kao da ste s crno-bijelog rumunjskog art-filma prebacili na Avatar, mozak doživi apsolutni šok. Mislim, to jeste isti sport? Zar ne?

Kako sam ove godine potrošio sata i sate (kao nikada do sada) skautirajući NCAA, a sve zahvaljujući ESPN America, to imam podeblju listu imena za mock draft koji će po tradiciji ići nakon turnira, i koji bi ove godine vrlo lako mogao imati dvije runde, naime toliko je imena vrijednih spomena. A do tada, da iskoristim ovu količnu informacija kako bi ne samo konačno uspio složiti respektabilan bracket, već i kako bi napisao više nego inače. Dakle, umjesto jednog posta kojim bi obuhvatili sve 4 regije, od ove godine idemo s postom za svaku.

MIDWEST

Kansas je ono što je prošle godina bila North Carolina – apsolutni favorit turnira. Sherron Collins je pravi play veteran, s upornošću terijera i mudima bika; Cole Aldrich rasna petica koja zatvara reket na razini NBA centra; Marcus Morris je dežurni fajter pod koševima koji može zabiti i tricu; Xavier Henry bek šuter NBA potencijala. Talenta ima na bacanje, tu su buduća 4 profesionalca, a trener Bill Self je jedan od najvećih na ovoj razini. Ono, sve miriše na sličnu sudbinu kakvu je lani doživjela North Carolina.

Ali, na oprez zove težak ždrijeb, točnije činjenica da će ih u četvrtfinalu čekati ili Georgetown ili Ohio State. Georgetown baš ne ulijeva povjerenje, momčad je to koja se muči igrati iako imaju peticu iz snova u Gregu Monroeu, dakle čovjeka preko kojega bi mogli vrtiti sve akcije jer je kompletan košarkaš i odličan asistent (nešto kao što Memphis radi s Gasolom), a ne da jedva vidi loptu tijekom utakmice. Ohio State je opasan jer ima ono što Kansas nema, a to je lidera ne samo s mudima već i s vrhunskim talentom, čovjeka koji je u stanju dignuti razinu igre kada je potrebno i preuzeti odgovornost. Naravno, govorim o Evanu Turneru.

Sad, Collins po iskustvu i ulozi u momčadi jeste lider, ali njegova igra se ipak svodi na zabijanje pod koš i iznuđivanje faula ili tricu preko ruke. Turner pak može utjecati na tijek utakmice na desetak načina. Nažalost, ono što Ohio nema je poštenog centra koji bi se mogao suprostaviti Aldrichu ili pak Monroeu, te im se sve vrti oko vanjskog šuta. Ako tricu budu upadale, a posebice ako budu upadale sjajnom bijelom bratu Jonu Diebleru, u igri su, ali, iskreno, ipak nisu na razini Kansasa.

Poslije ove tri momčadi regija i ne vrvi kvalitetom momčadi, iako je tu nekoliko pojedinaca o kojima ćemo itekako slušati ubuduće. Evo, što se momčadi tiče, Michigan State je u tako lošem stanju da je upitno hoće li uopće proći prvi krug protiv New Mexico Statea, solidne momčadi koja je osvojila konferenciju preko Utah State. Sad, to ne znači ništa, ali obzirom da je Utah State isto odabrana za turnir, očito je da ta WAC konferencija ipak ima neku težinu (ima, ima, jer iz nje nije prošla npr. jedna Nevada za koju igra fenomenalni Luke Babbitt, nova bijela nada u kalupu Troya Murphya, četvorka koja skače kao luda i puca trice kao bek).

A što se Michigana tiče, sve je rekao Doug Gottlieb, ESPN-ov stručnjak za sveučilišnu košarku – obzirom kako igraju i kakvi su im rezultati u zadnje vrijeme, da se radi o nekoj manje zvučnoj momčadi, nitko ih ne bi spominjao i nitko ne bi smatrao za iznenađenje njihov poraz već u prvom krugu. Obzirom da im je glavni igrač Kalin Lucas, i da me momak najviše podsjeća na Aciea Lawa, dakle sjajan sveučilišni lider ali limitiran kako fizičkim tako i košarkašim talentom, stvarno ne vidim razloga da sumnjam u Gottliebovu analizu.

Opet, ipak je to Michigan State. Tom Izzo na klupi, solidna petorka puna atleta, vrhunska obrana. Nisu u stanju zabijati, ali ni lani nikome nisu bili favoriti pa su dogurali do Finala protiv UNC-a. Ne znam, ovdje nije u pitanju nekakva duboka analitika, već odluka da li ići protiv favorita ili na sigurno. Kako negdje mora biti iznenađenja, ja osobno biram razigrani New Mexico.

Maryland isto ne ulijeva nikakvo povjerenje, radi se o momčadi u kojoj se sve vrti oko jednog čovjeka, Greivisa Vasqueza, valjda jedinog igrača na sveučilišnoj razini koji ima prilike igrati poput NBA zvijezde. Lopta mu je u rukama 100% vremena, uzima šut kakav hoće i kada hoće, i ne brine o obrani. Sad, da je u pitanju nekakav ekstra talent još bi i razumio cijelu priču, ali Vasquez je tako običan atleta i tako prosjećan košarkaš da ne vidim kako bi u budućnosti mogao biti išta više od npr. Marka Jarića. Da, znam da je Jarić opljačkao banku svojim NBA ugovorom, ali valjda su ti dani iza nas.

Tennessee je definitivno bolji izbor ako tražite potencijalno iznenađenje, solidno vođena ekipa, koja igra tipičnu NCAA košarku s puno kretanja u napadu, borbena, kontrolira loptu i guši protivnika stalnim izmjenama tvrdih obrana. Problem je također tipični sveučilišni – nemaju talenta. Osim Waynea Chisma pod košem, koji iza sebe ima još jednu solidnu sezonu i koji se nameće kao NBA potencijal (šljaker pod košem, dobar realizator i skakač, bio bi neupitan kada bi imao malo bolji vanjski šut), svi drugi su potpuni prolaznici.

San Diego State također je zanimljiva opcija ako tražite iznenađenje, osvojili su jednu malu konferenciju, ali konferenciju koja je dala čak četiri momčadi za turnir (uz njih tu su i Brigham Young, UNLV, New Mexico), od čega se dvije smatraju itekako ozbiljnim ekipama (BY i NM - o njima kada dođu na red, i da, ovaj New Mexico je još bolji od maloprije spomenutog Statea - New Mexico luduje za košarkom bejbe). I oni i Tennessee, bez obzira tko prošao dalje, imaju šanse protiv Georgetowna, jer, da još jednom ponovim, ta momčad bi trebala igrati puno bolje od ovoga kako igra obzirom da imaju na raspolganju talent Grega Monroea. Ovako se sve vrti oko napucavanja loših bekova.

Sad, Monroev talent jeste neupitan, ali ono što je malo problematično je utvrditi da li je ta njegova pasivnost urođena ili je rezultat lošeg sistema igre. Jer, ako je u pitanju samo sistem igre, onda je Monroe buduća krađa drafta, obzirom da fizički može igrati i NBA peticu a talentom je već na toj razini. Kao četvorka bi ipak imao puno teži život, jer eksplozivnost nije jedna od njegovih vrlina.

Ali zato nema sumnje da je Derrick Favors buduća all-star NBA četvorka. To kako je ovaj rookie svojom upornošću, snagom i talentom uspio jednu smiješnu momčad Georgia Techa dovesti do finala konferencije i skoro dobiti Duke u istome, stvarno je fantastično ostvarenje (jedinu pomoć imao je u solidnom beku Imanu Shumpertu kojega čak mogu zamisliti kako igra u Grčkoj ili Italiji, te Ganiu Lawalu, još jednoj četvorki u nizu s manjkom centimetara i viškom energije). U turniru se mogu nadati prolazu preko bolje postavljene ali loše momčadi Oklahoma Statea (obje Oklahome su ove godine bile loše skoro kao obje Floride, i osobno ne bi imao ništa protiv da je i ova ekipa ispala iz turnira), ali ne i kasnije protiv Turnera i OSU-a.

Uglavnom, na kraju ostaje samo zaključiti kako će Kansas imati težak put do Final Foura, ali bi ga svejedno trebao proći. Šteta jedino što Ohio State nije dobio šansu skinuti Syracuse ili Duke, međutim još je važnije da ćemo imati priliku vidjeti još nekoliko puta Turnera, te Favorsa i Monroea.

SWEET SIXTEEN: Kansas, New Mexico State, Georgetown, Ohio State

ELITE EIGHT: Kansas, Ohio State

FINAL FOUR: Kansas

I iako će biti prilike još za to navesti, Kansas je moj izbor za NCAA prvaka. Znam, nisam baš originalan, ali lani sam recimo pokušao biti takav s Wake Forrestom, pa su ispali u prvom krugu. Uostalom, svoju dozu alternative za danas sam ispucao izabravši New Mexico State umjesto Marylanda i Michigan Statea. Malo konzervativnosti nije na odmet.