ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

20May/1224

DAY TWENTY-TWO – THE YOUNG FRESH FELLOWS

Posted by Gee_Spot

SPURS @ CLIPPERS

33-11 otvaranje Clippersa, fenomenalna i agresivna igra na oba kraja parketa, Blake briljantan. Jedan na jedan nije ga mogao zaustaviti nitko – Timmy i Splitter su se pokazali prespori, Diaw premekan, a Popove očajničke pokušaje s Bonnerom (flop taktika) i Leonardom (agresivno frontanje u stilu Bowena na Dirku nekada), Blake je poput veterana jednostavno izgurao ili preskakao. Spursi su se morali stisnuti u reket i udvajati ga, što je donijelo ploda, ali i rizik od rešetanja s boka kojega su Clippersi na početku i koristili.

Samo, kada je stao Blake, stao je i njihov napad, a Spursi su ubacili u višu brzinu ključnom promjenom - umjesto pick igre i brzih ulaza Parkera, prebacili su fokus napada na Timmya. Lopta se spuštala na Timmya u post odakle je ovaj kao u najboljim danima ili zabijao ili pronalazio cutere. Bila je milina gledati ovo miksanje i flex napad, čisto za promjenu od onog upornog maltretiranja pick & rollom.

Povratak u prošlost i promoviranje Timmya u prvu opciju, uz neizostavnu standardnu improvizatorsku rola Manua s klupe, već je u drugoj četvrtini dovelo do prepolovljenog zaostatka (serija 15-5), a u trećoj i do izjednačenja, odnosno vodstva (serija 24-0) kojega su rutinski održali do kraja.

Kako je utakmica odmicala i kako su se probudili i šuteri postajalo je jasno da su Spursi izveli još jedna podvig. Međutim, bilo je vidljivo i da Clippersi sve više i više ostaju bez zraka, što nas opet dovodi do genijalnosti Spursa koja počinje od vrha organizacije.

Dok su ostale momčadi tijekom lockouta razbijale glavu što i kako, Pop i R.C. su vjerojatno sjedili u uredu uz bocu viskija i hektolitre kave te se prisjećali prošlog lockouta kroz kojega su protutnjali s dva poraza (score u četiri serije 15-2, prvi krug se još uvijek igrao na samo 3 dobivene).

Te sezone samo su Duncan (tada u svojoj drugoj sezoni), David Robinson i play Avery Johnson igrali iznad 30 minuta, s tim da je samo Timmy osjećao povećanu potrošnju (Duncan 39, Johnson 33, a Robinson 31). Spursi su tek počeli slagati jezgru oko svog prvog picka i Pop je te sezone redovno koristio rotaciju od čak 11 igrača. Primjećujete neku sličnost?

Ove sezone samo je Parker prešao preko 30 minuta u sezoni (smiješne 32), a rotacije redovno uključuju 11 igrača tijekom standardne utakmice (da ne spominjemo one u kojima se ne igra četvrta četvrtina). Spursi su jednostavno primjenili recept koji se već pokazao uspješnim i koji je potpuno logičan. Mislim, svi su pričali o tome kako će ritam sezone i zgusnuti raspored iscijediti igrače bez pravih priprema, ali to svejedno nije spriječilo ostale kontendere da pokopaju vlastite igrače (Kobe je igrao suludih 39 minuta po utakmici, LeBron 38, Pau Gasol 37, Marc Gasol 37, Paul 36, a jadni Deng čak 39 usprkos ruci manje).

Za to vrijeme su Buford i Pop svoj plan realizirali bez ikakvih kompromisa (sjetite se utakmica u kojima se lovio povijesni niz pobjeda i koje su jednostavno ignorirane kako bi se jasno poslala poruka da je samo krajnji cilj važan, a da su sve drugo distrakcije - hm, sretno vam objasniti ovo Kobeu koji misli da je ujedno moguće loviti i poene i prstenje), cijelo vrijeme imajući pred očima širu sliku sagledanu iz svih kuteva. Pa tako danas imate Chrisa Paula koji ne može potrčati i Spurse koji nakon 66 utakmica trče krugove oko cijele lige kao Haile Gebreselassie oko Branka Zorka.

Naravno, nije stvar samo u formuli, treba vam i momčad, a tu su Pop i Buford ispijajući viski i kavu odradili još bolji posao. Na startu sezone imali su rupa na sve strane (prosječni combo-bekovi Neal i Hill bili su im glavne zamjene za Parkera i Manua, ostarjeli Jefferson starter na krilu, a limitirani Blair starter pod košem), ali su tijekom godine nizom lukavih poteza zakrpali sve probleme.

Prvo su Indiani dali Hilla za prava na Kawhia Leonarda, atletu koji je na sveučilištu igrao pod košem i praktički bio prvi skakač momčadi. Zbog straha da se radi o tweeneru (nema visinu za igrati pod košem u NBA, pitanje je ima li talenta za igrati na boku) preskočilo ga je više od pola lige, ali čelni dvojac Spursa je znao da se ovakva kombinacija skočnosti, brzine, dužine (raspon ruku 220 cm) i košarkaškog IQ-a ne nalazi svaki dan te da će, ako ga nauče da zabija tricu iz kuta, imati igrača zadatka prve klase. Pola sezone su ga pripremali i uvodili u sistem, a onda se jednostavno riješili Jeffersona (i pritom uštedili 10 milja zahvaljujući moronima iz Oaklanda), koji se pod stare dane pretvorio u igrača manje u obrani i stacionarnog šutera iz kuta, i promovirali Leonarda u startera.

Drugo osvježenje stiglo je u vidu Daniela Greena kojega su Spursi sezonu ranije oteli Cavsima nakon što je odigrao nekoliko sjajnih utakmica u momčadi na koju nitko nije obraćao pažnju (nešto slično u Clevelandu već dvije sezone radi još jedan bek šuter, Manny Harris, nemojte se čuditi ako dogodine bude starter Spursa), a zatim ga na godinu spremili u NBDL u svoju Austinsku podružnicu gdje su ga pripremali za rolu 3&D specijalista. Green je šutom, visinom (prototip beka šutera sa 198 cm), dužinom (raspon ruku 208 cm) i pokretljivošću bio idealna opcija za ulogu prvog swingmana s klupe i kao takav zamjena za puno slabije obrambene opcije Hilla i Neala.

Međutim, dobivši priliku dok je Ginobili bio out zbog ozljede, dokazao se kao startni materijal (uz sjajne 3&D talente, solidan je skakač, asistent i dribler) što je Popu omogučilo ne samo da smanji minute Nealu, već i da Ginobilia vrati u ulogu u kojoj je Spursima donosio naslove stvarajući prednost protiv drugih postava - ulogu vođe s klupe (još jedan patent Spursa - da, bilo je i ranije all-star igrača koji su ulazili s klupe, sjetimo se samo trauma iz djetinjstva uzrokovanih Jacksonovim odnosom prema Kukoču, ali tko je prije Popa svog najboljeg beka držao na klupi kao jokera?).

Ukratko, Greenovim igrama Spursi su dobili ne samo kvalitetne minute nakon Manua, nego i puno učinkovitiju klupu. Ovo im je omogučilo da nižeg i ne toliko atletski sjajnog Neala povuku isključivo u rolu back-up playa, koja mu najviše odgovara (inače, jedina ispodprosječna pozicija u momčadi je upravo zamjena Parkeru, ali i to je dijelom riješeno dovođenjem Pattya Millsa, kojega se Portland olako odrekao).

Riješivši pitanja na vanjskim pozicijama ostalo im je srediti stvar pod košem, a tu su sve odradili Splitterov individualni napredak i navikavanje na NBA košarku te potpis Diawa pri kraju sezone. Ovo prvo im je omogučilo da stalno na parketu imaju kvalitetnog obrambenog centra (neizbježna stavka ako mislite biti ozbiljna momčad), a ovo drugo da iz rotacije izbace obrambeno problematičnog Blaira.

I samo tako, eto nam momčadi koja se nametnula kao prvo ime regularne sezone i prvi favorit za naslov s jedinom pravom konkurencijom u Oklahomi. Koju, pazi čuda, isto vodi nekadašnji učenik Spursa Sam Presti, čovjek koji je nekoć kuhao kavu i kupovao viski Popovichu i Bufordu. Doduše, Oklahoma se oslanja na jednu drugu taktiku – mladost. Obzirom na godine Ibake, Hardena, Westbrooka i Duranta (prva dvojica 22, druga dvojica 23), planirati podjelu minuta nije ni potrebno.

Što nas dovodi do

THUNDER @ LAKERS

Lakersi su bili ravnopravan protivnik drugu i treću utakmicu, ali su se raspadali u završnicama (u trećoj ih spasio kriterij suđenja koji im je omogučio lake koševe u situacijama kada su vidljivo bili bez ideje). Zar nije donekle racionalno objašnjenje za sve one Kobeove izgubljene lopte ili kratke šuteve Gasola i Bynuma upravo ta ogromna minutaža kojoj su bili izloženi tijekom sezone?

Recimo da bi nakon slične situacije u četvrtoj već mogli govoriti o uzorku, posebice stoga što se radi o back to back susretu – ako akumulirani umor igra toliku ulogu, onda Kobea, Bynum i Gasol u zadnjoj četvrtini ne bi trebali moći disati, zar ne?

Dakle, Lakersi su opet ušli sjajno u utakmicu, ali ovaj put Oklahoma je imala spreman odgovor, odnosno koncentraciju na razini od početka. Durant i Westbrook su igrali kao rutineri, smireno i pametno, održavajući egal, pa se činilo logičnim pitati kakvu će prednost napraviti Harden protiv nepostojeće druge postave Los Angelesa.

Međutim, Harden je odigrao katastrofalno, forsirajući nepotrebne trice umjesto svojih standardnih ulaza, što je dovelo do prve ozbiljnije prednosti Lakersa. Dobar potez povukao je i Mike Brown koji je izbjegao igrati sa samo jednim od velike trojke, pazeći da uvijek na parketu budu barem dvojica (početkom treće, kada smo uglavnom navikli gledati Gasola s četiri igrača s klupe, ovaj put su igrali i Bynum i Gasol, što je dovelo do dominacije u reketu dok su se odmarali i Perkins i Ibaka).

Lakersi su preuzeli kontrolu, bili su bolja momčad u svakom pogledu, oslanjajući se na agresivno napadanje obruča i igru u reketu, za razliku od Thundera koji se uglavnom bavio skok-šutom. Taj skok-šut je ipak upadao dovoljno, a nedostatak Hardena koji je izgleda odlučio uzeti slobodnu večer, nekako je nadoknađivao Westbrook, preuzimajući ulogu napadača i razigravača.

Oklahoma se tako držala negdje između 7 i 10 koševa zaostatka sve do zadnjih 5 minuta, koje se i službeno smatraju clutch periodom, kada su jednostavno ubacili u brzinu koju Lakersi više nisu mogli pratiti. Dakle, zašto Gasol i Bynum više nisu mogli skočiti i odraditi najobičniji box-out, zašto su Kobeu i Artestu šutevi odjednom postali kraći nakon što ranije nisu mogli promašiti (Kobe je dobar dio večeri bio u bad cop izdanju, ali zabijao je kao na igrici, dok mi je Artest svakom tricom zabijao nož u srce – pa ovaj čovjek bi playoff trebao gledati na televiziji zbog onog lakta Hardenu, a ne biti prevaga)? Zar su dokazani prvaci odjednom razvili sklonost nestati kada je najpotrebnije?

Naravno da ne, ovi Lakersi, ako ičega imaju, to je srca na bacanje. Ono čega pak nemaju je pametni menadžment, jer da je Kupchak ovo ljeto doveo igrače koji mogu koristiti u igri košarke umjesto hodajućih ručnika McRobertsa i Murphya (sjetite se samo eksperimenta s Kaponom) i da je Brown bio dovoljno pametan držati Kobea i Gasola na parketu u skladu s godinama (koja je razlika ušli u playoff kao treći ili sedmi ako ste dokazani šampionski materijal), Thunder ne bi imao što tražiti u završnici utakmice u kojoj su bili potpuno nadigrani.

(dok je Pop reguliranom minutažom posljednih 8 sezona produžio karijeru svom franšiznom igraču za barem 3-4 godine, prema Kobeu se Lakersi ponašaju kao da je potrošni materijal, a ne ikona oko koje se godinama može održavati šampionska kultura - ok, svakako je moguće raspravljati o tome koliko Kobe sam želi biti na parketu, njegovo odbijanje od suočavanja sa stvarnošću graniči s patologijom, ali zar odluku o tome ne bi trebao donositi klub, a ne igrač, ma kako važan bio)

Ovako, pet minuta svježih nogu bilo je dovoljno da Oklahoma izvuće pobjedu u prvoj utakmici serije u kojoj se našla u podređenom položaju i u kojoj se činilo da Lakersi hvataju momentum. Svatko tko je jednom bacio na hakl, zna da bez svježih nogu i kondicije nema ni ruke. Glava želi, ali tijelo ne sluša. Lakersima svaka čast na trudu, ali oni su sjajnu šansu ove generacije da ulovi još jedan naslov prokockali puno prije playoffa, onog trenutka kada su osmislili plan sezone koji je uključivao igru s tri igrača i trošenje Kobeovih repariranih koljena preko svih razumnih granica.

22Mar/129

RUNNING WITH THE PACK G48

Posted by Gee_Spot

Spursi su noćas rutinski razmontirali nedorasle Wolvese (i to bez Parkera koji je nakon 10 minuta napustio igru zbog laganog istegnuća tetiva koljena) pa, umjesto osvrta na nebitan tok susreta, dopustite da se većinu današnjeg posta divim rosteru kojega je ove sezone složio San Antonio. Što se same utakmice tiče treba istaknuti samo kako su Wolvesi opet bili bez Pekovića te da je Adelman konačno odustao od Darka i odlučio radije žrtvovati Loveovu učinkovitost stavljajući ga na centra. Trener Wolvesa je ignoriranje svog back-up centra opravdao brutalnom iskrenošću praktički rekavši da Darko ničim nije zaslužio minute, da nije profesionalac i da ga jednostavno nije briga.

Adelman je inače poznat po tome da je pripadnik stare škole i da nema dlake na jeziku, a kako dobro znamo da na Darka nikakva motivacije ne utječe, ovo je očito poruka Kahnu da se uhvati telefona i nekako pokuša skinuti teret njegova ugovora sa salary capa. Ili jednostavno iskoristiti amnestiju jer Wolvesi ionako na rosteru nemaju nikakav drugi problematični ugovor.

A sada da se posvetimo Spursima. Pop je danas uz Georgea Karla najveća trenerska vrijednost u NBA, a od svih sjajnih poslova koje je u svojoj trenerskoj karijeri odradio, ovogodišnje remek-djelo se posebno ističe. Osim sjajne igre u napadu bazirane u potpunosti na pick & rollu i spot up šuterima koja je zamjenila nekadašnju granitnu obranu i igru kroz post, ponajviše u oči upada lakoća kojom su zadnjih par godina napunili roster sjajnim igračima zadatka, za što prvenstveno zasluge pripadaju ocu svih modernih GM-ova R.C. Bufordu, čovjeku koji je u klubu u raznim ulogama još od 1988.

Buford je startao kao pomoćni trener, zatim je bio skaut koji je između ostalih otkrio Manua i Tonya, nakon toga predsjednik kluba, od 2002. pomoćnik Popu tijekom perioda u kojem je dotični bio trener/GM (iako će i sam Pop priznati da je Buford odrađivao posao, a njegovo je bilo samo dati pristanak) te od 2007. konačno i službeno najodgovornija osoba za roster. Ja ću ga najviše pamtiti po legendarnoj izjavi kako bi, da je stvarno takav genijalac kakvim ga neki prikazuju, 1999. potrošio 40. pick na Ginobilia umjesto na Giričeka i da je jednostavno imao sreće kad ga je Manu čekao 17 mjesta kasnije u istom draftu.

Uglavnom, Buford i Pop su oko jezgre Manu-Tony-Timmy opet izgradili potencijalnog šampiona koji ima samo jednu izrazitu manu – obrambenu rupu pod košem koja proizlazi iz nedostatka kvalitetne četvorke sposobne braniti pick igru i zatvarati reket. Blair i Bonner su najslabiji obrambeni igrači u momčadi, doduše iz različiti razloga – jedan je prenizak, drugi je prespor – a kombiniranje Splittera i Duncana ne dolazi u obzir zbog nemogućnosti obojice da igraju obranu na otvorenom prostoru.

Centarska kombinacija Timmya i Splittera daje im čvrstu opciju pod košem, ali, bez visokog igrača sposobnog rotirati se i pokrivati prostor, Spursi su osuđeni na gomilu koševa u reketu. Da bi nekako održali ravnotežu prisiljeni su često udvajati, a čim vanjski igrači moraju dolaziti u pomoć visokima, logično je da ostaju rupe na perimetru na kakve nas Spursi nisu navikli. Ukratko, obrana nije učinkovita, ali zato je napad fenomenalan.

Pick igra Tonya i Manua nekada je nadopunjavala Duncanovu igru leđima, a danas su uloge potpuno obrnute. Ono što dva rasna beka kreiraju, u koš trpaju sjajni šuteri na smiješnim ugovorima pa Spursi danas imaju playoff rotaciju od 9 odličnih igrača s jasnom podjelom uloga. Tony i Ginobili su playmakeri, Neal uskače na obje vanjske pozicije iako se ove sezone prvenstveno nametnuo kao sjajna zamjena za Hilla u ulozi back-up playa (i da, imaju ga pod ugovorom i dogodine za manje od jedne milje), Danny Green je 3&D swingman koji pokriva bokove, a odlaskom Jeffersona u petorku je uskočio sjajni rookie Leonard (stigao zahvaljujući picku kojega su od Pacersa dobili za Hilla) koji svojim all-round učinkom donosi potrebnu energiju u petorku (nije na odmet što zna zabiti i otvorenu tricu). Za svaki slučaj kao osiguranje na bokovima sada je tu i Captain Jack iz čijih uništenih koljena će Pop znati izvući dobru obrambenu rolu i poneku tricu.

Već smo spomenuli probleme pod košem, iako oni nisu pretjerano vidljivi u napadu. Blair je doduše prelimitiran za ulogu koju ima, ali igra leđima Duncana i Splittera uz Bonnerov šut za tri itekako pomažu da napad bude podmazan. Već godinama navijam da dovodu Andersona Varejaoa koji je jednostavno idealno rješenje na četvorki – čovjek bi pokrio sve probleme statične obrane, omogučio Blairu da dobije minutažu primjereniju talentu koji se prije svega zasniva na energiji i usput bi zabio svoju kvotu koševa i uhvatio svoju dozu skokova.

Ovako su usprkos odličnom napadu preosjetljivi na momčadi poput Lakersa i Memphisa s dva dominantna visoka igrača. Doduše, protiv Lakersa imaju šanse jer ovi nisu baš sjajni u branjenju pick igre, a i Kobe voli zanemariti igru kroz post radi nekih svojih vizija, ali Memphis mogu proći samo teoretski jer su ovi u stanju usporiti njihovu glavnu napadačku polugu (Conley i Gasol su majstori obrane pick & rolla) i totalno ih ubiti u reketu. Šanse svakako imaju protiv ekipa s kojima bi ušli u nadigravanje poput Oklahome, Clippersa ili Denvera, a recimo Dallas im nikako ne leži iz nekoliko razloga – previše spot up šutera uokolo u napadu, fanatastična obrana pick igre oko koje Carlisle bazira cijelu obranu i striktno pokrivanje protivničkih šutera (nema šanse da Carlisle pristane na Popov kompromis i odustane od držanja protivnika debelo ispod prosjeka s linije za tri radi udvajanja u reketu).

Eventualno dovođenje Diawa o kojem se šuška neće riješiti njihove probleme pod košem, ali dat će im dodatno tijelo u rotaciju što im je također bilo neophodno obzirom da su ostali doslovno na 4 visoka igrača (3 obzirom da je Bonner praktički bek u napadu). Diaw bi ako zaigra mogao poslužiti kao pick & pop opcija na vrhu posta i dodatni razigravač koji bi hranio Parkera i Manua pravovremenim pasovima, ali dodavanje tih flex elementa, cutova i give & go/hand off opcija u napad neće imati ni približno značaja koliko bi ga imao jedan čovjek u stanju kretati se lijevo-desno u obrani. Pronaći takvoga glavna je zadaća ovoga ljeta, jasno pod uvjetom da Timmy produži vjernost za barem još godinu uz popriličan popust.

Inače, ovo doba nakon trade deadlina uvijek posluži za otpuštanje i potpisivanje veterana, a kako klubovima preostaje još 24 sata da finaliziraju rostere za ostatak sezone, red je da bacimo pogled na ponudu.

Od svih do sada realiziranih poslova dva su svakako najvažnija za širu sliku – dolazak Turiafa u Miami, odnosno Fishera u Oklahomu. Ako je Turiaf spreman igrati ozbiljnu košarku nakon što u dvije sezone zbog ozljeda praktički nije pošteno potrčao, njegova energija u branjenju reketa svakako će pomoći Miamiu da na 20 minuta poboljša jedan od slabijih dijelova svoje igre. Međutim, Turiaf i dalje ne rješava ono bitno, a to je skakačka nemoć u koju unutarnja linija Heata prečesto upada. Spoelstra se sada barem više ne mora mučiti oko nepokretnih bezveznjaka poput Currya i Pittmana, ali rotacija Anthony-Turiaf na petici, koliko god pozitivne energije donijela na parket, i dalje ne umanjuje ulogu Chrisa Bosha koji će i dalje biti ključni čovjek u sredini i koji će zasigurno dobiti više nego dovoljno minuta da se (ne)dokaže.

Turiaf jeste potencijalno pojačanje (a to je nešto što nikako nismo mogli reći za lanjske očajničke potpise leševa Dampiera i Magloirea), ali ničim ne ispravlja one strukturne greške, odnosno ne umanjuje potrebu da i James i Wade i Bosh odigraju gotovo savršeno kako bi došli do kraja. Ukratko, margina pogreške se nije mijenjala. Ipak, Turiaf će ih u jednome apsolutno pojačati – od kada je Udonis pletenice zamjenio vojničkom frizurom, unutarnjoj liniji nedostaje ne samo vatre već i stila, i tu Ronny stiže kao naručen.

Potpis Fishera za Thunder definitivno je značajniji potez. Njegovo playoff iskustvo bit će apsolutna nadogradnja na poziciji back-up playa jer teško je predvidjeti kako bi rookie Jackson usprkos potencijalu reagirao na playoff atmosferu i pritisak. Fisher je praktički tu samo radi smanjenja rizika, igrački ne donosi previše. Iako, logično bi bilo pretpostaviti da će mu manja rola samo koristiti, a i toliko puta samo ga proglašavili mrtvim da više nema smisla vjerovati kako zombiji ne postoje. Tih 10-ak minuta umjesto Westbrooka zasigurno može odraditi, a, ako ima šutersku večer, pruža ti opciju da ga ostaviš u igri kao spot up šutera, što je dobro jer Harden briljira u napadu kada je na njemu sporije malo krilo (obzirom da je Cook lakše ozljedio koljeno, Brooks će odmah u startu imati prilike testirati ovu kombinaciju, jer dvojac Cook-Harden na bokovima praktički je osnova druge petorke).

Uostalom, već možemo zamisliti sljedeći scenarij – 3 sekunde do kraja protiv Lakersa u sedmoj utakmici finala Zapada, Thunder gubi dva razlike nakon što su stigli minus 15 u tri minute igrajući s niskom postavom (Ibaka na centru, Durant i Harden krila, Fisher i Westbrook bekovi). Zadnji napad, lopta nekako dolazi do Fishera u kutu, ovaj zabija tricu za pobjedu preko Kobea. Čovjek jednostavno vlada narativom u ovoj dimenziji, a, kada imaš takvu moć, koga briga za logiku i činjenicu da više nije u stanju nijedan match-up okrenuti u svoju korist.

Ostale novosti možemo i brzopotezno:

- Sheed se nudi na sve strane, nadam se da kupaca neće biti, ne toliko zbog toga što nije u stanju biti od koristi, nego zato da ne baci dodatnu sramotu na jednu sjajnu karijeru

- Cavsi su otpustili Ryana Hollinsa, mekano drvo bez talenta koje solidnim gabaritima za centra smeta u obrani (i još više u napadu), Celticsi su navodno zainteresirani i nadam se da će ga potpisati samo kako bi zatvorili prostor Sheedu

- Houston je otpustio problematičnog swingmana Terrencea Williamsa i, naravno, Kingsi su mu odmah dali priliku, kao da im nije dosta bezveznjaka uvjerenih da su zvijezde (McHale je odmah skužio propuh između ušiju i sjeo ga na dno klupe, radi se o očajnom šuteru solidnih fizikalija koji bi se mogao uklopiti u nišu 3&D igrača s klupe kad bi sredio stvari u glavi, ali nekako mislim da mu boravak u Sacramentu u tome neće pomoći)

- Hornetsi, kojima kronično nedostaje tijela pod košem, su još jednom negirali da će otpustiti Kamana i usput su doveli očajnog Chrisa Johnsona da popuni roster (nakon što su ga Blazersi otpustili tijekom čistke, momak se skrasio u novom klubu iako nikome nije jasno zašto – radi se o perolakom centru bez talenta koji nema čak ni one minimalne fizikalije za odraditi posao tijekom garbage timea)

- Memphis je doveo Arenasa što je slabije rješenje od Fishera, ali opet je bolje od onoga što trenutno imaju na rosteru (iako je lani bio očajan u Orlandu barem je dokazao da je na onim operiranim koljenim još uvijek korisniji košarkaš od dva najgora back-up playa i možda uopće košarkaša trenutno u NBA koje Memphis vodi kao zamjene Conleyu). Naravno, puštanje Vasqueza u Hornetse bez ikakvog razloga pokazat će se jednim od najgorih poteza uopće ove sezone, a toga će i u Memphisu postati bolno svjesni u prvoj playoff utakmici u kojoj Conley upadne u probleme s osobnima.

- Warriorsi se spremaju potpisati Hicksona, njima definitivno treba jedan visoki sposoban trčkarati uokolo, a Hicksonov anti-talent u napadu (nabio si cijenu zakucavajući LeBronove zicere) i kurcobolja u obrani svakako će im pomoći i u tankiranju.

- Brian Cook navodno želi da ga Washington pusti kako bi se mogao priključiti nekom izazivaču, ali nisam siguran da Cedevita i Zagreb imaju mjesta za još jednog stranca.

- Denver je potpisivanjem ugovora s Chandlerom ipak jedini napravio bitan posao, a, obzirom na Galinarievu sreću, pokazalo se i dobro tempiran. Njihova kilava obrana dolaskom McGeea i rađanjem Farieda možda dobije potrebnu čvrstinu u reketu, ali s Chandlerovim priključenjem Afflalu i Breweru svakako već sad imaju jednu od boljih stoperskih rotacija na bokovima u ligi. Još da jedan od njih može i zabijati redovno, gdje bi im bio kraj.

A, kad smo već kod kraja, dvije tužne vijesti.

Brad Miller je potvrdio kako ide u penziju na kraju godine (i pravo na naš Wall of Fame tu desno), a iako su Wolvesi odmah izrazili želju da ostane u klubu kao asistent Adelmanu (nisam siguran da Adelman više uopće može zamislit život bez njega), Brad kaže da se želi ozbiljnije posvetiti svojoj TV seriji.

Jeff Foster se pak odlučio za instant prekid karijere svjestan da leđa više ne mogu izdržati i da nema potrebe mučiti i sebe i momčad. Pacersi možda i potpišu dodatnog visokog ako se nađe u ponudi, iako se Amundson dokazao kao solidna zamjena Hibbertu dok je Foster bio odsutan (a to je veći dio ove sezone). Umjesto Fosterove gole snage, Lou se više bazira na energiji i pokretljivosti, ali odrađuje podjednako dobar posao za jednu od najboljih obrana reketa u ligi.

23Dec/112

SOUTHWEST

Posted by Gee_Spot

DALLAS

THAT WAS THEN:

Igrali su najljepšu košarku tijekom cijelog regularnog dijela sezone, imali su najbolju rotaciju krcatu veteranima u kojoj je svatko znao koji mu je posao, imali su dovoljnu razinu talenta i superstara koji uvijek može držati napad podmazanim (Dirkov skok-šut s poludistance njegov je odgovor na slash 'n' kick briljantnost superstar bekova), imali su trenera koji je uvijek vukao pravi potez i imali su dvojac koji je ispravio sve obrambene grijehe prošlosti u pomoćnom treneru Caseyu i centru Chandleru. Sezona iz snova završila je rezultatom iz snova i da nismo toliko zaslijepljeni individualnim sjajem puno prije bi prihvatili činjenicu da je Dallas prošle sezone jednostavno bio najbolja momčad. Srećom, serija od 7 nikad ne laže i na kraju su stvari postavljene na mjesto, a sezona '10-'11 ulazi u anale kao jedna od najboljih ikada (iako imam osjećaj da to mogu reći za svaku).

THIS IS NOW:

Ako je itko sumnjao u zrelost Marca Cubana, nakon nedavnih poteza više sumnji nema – Cuban je vlasnik kakvog samo poželjeti možete. Stari Cuban bi nakon naslova potrošio novac na sve strane ne bi li zadržao jezgru i pokušao obraniti naslov, ali ovaj novi je lukavo odlučio umjesto obrane naslova ići na jackpot koji idućeg ljeta donosi mogućnost da u Dallasu osvanu Dwight Howard ili Deron Williams ili čak obojica. Odlasci Caseya i Chandlera vjerojatno znače da sjajnu obranu Dallasa čeka pad, ali napad ne bi trebao zastati ni na sekudnu. Dirk ovakvim stilom igre može trajati još deset godina, a sve ostale promjene kozmetičke su prirode – odlazak lani izuzetno važnog Bareae, koji je svojim ulazima uništavao druge petorke protivnika, Mavsi će pokušati pokriti valjda konačno zdravim Beauboisom i veteranom Westom, Stojakovićev povremeni baraž trica i kukavičku igru u potpunosti će u svim segmentima zamijeniti Carter, a puštanje Stevensona bez da su se osvrnuli definitivni je dokaz da barem netku u tom sada bivšem odnosu razmišlja glavom (njega će u rotaciji zamijeniti fizički sličan Dominique Jones, potencijalni stoper koji nema tetoviranog Abrahama Lincolna na vratu). Naravno, dovođenje Odoma koji je lani odigrao sezonu karijere poslužit će da se pad u obrani sakrije i da momčad na račun izuzetne klupe izgura ovu napornu sezonu.

PLUS:

Odomov zadatak neće biti samo čuvati Dirka od pretjeranog trošenja i Dallas od previše Mariona na parketu (Shawn je sjajan u malim dozama, posebice u obrani), već će pomoći donekle zakrpati skakačku rupu koja nastaje Chandlerovim odlaskom. Haywood je solidan centar za zatvoriti reket, ali idealan je bio u ulozi rezerve. Kao starter, prijeti potpuno uštopati napad Dallasa i zato će Mavsi svjesno riskirati poneki postotak protivničkog šuta, ako pri tome barem pariraju u skoku. Odigra li Odom iti približno lanjskoj sezoni, ne moraju strahovati od prevelikog pada. A da ne spominjemo da sve što poklanjaju obrambeno, Dirk i Lamar mogu itekako dobro naplatiti na drugoj strani zbog stalnih miss-match situacija koje će stvarati dva krilna centra od kojih jedan šutira kao bek, a drugi kontrolira loptu i razigrava kao bek.

MINUS:

Mavsi ipak nisu izazivači. Jasno da ne treba podcijenjivati srce šampiona i dubinu koju ova momčad ima, ali dok ih ne vidimo u akciji ne možemo ih staviti u isti koš s Durantom i društvom. Rekao bih da su im i godine minus, ali obzirom na širinu rotacije i Dirk i Marion i Kidd i Terry mogu se provući kroz barem još jednu sezonu neokrznuti, iako uvijek postoji šansa da naprave neizbježni korak ka mirovini.

PRVIH 5: Kidd, Carter, Marion, Dirk, Haywood

5 ZA KRAJ: Kidd, Terry, Marion, Dirk, Odom

SCORE: 43-23

MEMPHIS

THAT WAS THEN:

Najugodnije iznenađenje playoffa koje je u fantastičnoj seriji konačno stalo na kraj dosadnim vampirima iz San Antonia da bi onda pokleknulo pred artiljerijom Oklahome. Obzirom da su cijelu sezonu odigrali ili bez Gaya (napadačkog talenta koji im daje potrebnu eksplozivnost) ili Allena (obrambenog talenta koji im daje štih žilave momčadi), Grizzliesi su nadmašili sva očekivanja. Bez Gaya njihova petorka nije bila toliko moćna, što je, kada malo razmislite, poprilično zastrašujuća činjenica obzirom da su samo igrajući preko posta i vrteći high-low akcije djelovali efikasno i sposobno suprostaviti se svima, i sve to usprkos tome što su većinu vremena na parketu imali dva igrača zadatka poput Allena i Younga. Klupa nije bila sjajna, ali je bila učinkovita kad je bilo najpotrebnije, a sve skupa već ove sezone stavlja pristisak na Memphis da barem ponovi ostvareno.

THIS IS NOW:

Priključenje Gaya momčadi trebalo bi napad iz kojega je trener Hollins izvukao maksimum podići na zvjezdane razine, jasno pod uvjetom da se Gay uklopi u svi za jednog, jedan za sve filozofiju koja je vladala u momčadi nakon njegove ozljede. Bude li sve štimalo kako treba, nema razloga da Gasol i Randolph ne nastave gdje su stali sa svojom suradnjom u postu, dapače. Gayeve igračke kvalitete, koje u igri s poludistance nisu daleko od onoga što prezentira jedan Carmelo Anthony, onemogučit će udvajanja Randolpha, a to znači da će Randolph nastaviti zabijati kako god poželi protiv koga god poželi. Kad dodaš jednog kompletnog playmakera kakav je Conley, stopera kakav je Allen i all-round rasnu peticu kakva je Gasol (koji svojim talentima u igri licem košu omogućuje Memphisu dodatnu razinu u organizaciji napada), dolaziš do zaključka da Grizzliesi imaju naj-ujednačeniju petorku u ligi. Pitanje je samo koliko ih u ovakvoj sezoni može pratiti klupa. Vasquez je solidno odigrao u playoffu i nastavi li na tom tragu pitanje back-up playa je riješeno. Mayo je često dobivao šansu u završnicama jer je svojim šutom za tri širio obrane, ali povratkom Gaya potreba za njim bit će sve manja, a to nije nužno loše. Young u manjim dozama kao energetska bomba također će biti korisniji nego je bio lani u velikoj ulozi, a odlazak Battiera praktički je nebitan jer za sve na krilima više jednostavno nema minuta (iako bi ja osobno radije bio bez Younga ili Mayoa nego Battiera, ali obzirom na financijske obveze koje je Memphis preuzeo prema svojim starterima, trošiti midlevel na veterana nema smisla). Praktički, jedini problem je pod košem gdje je lani Arthur solidno mijenjao oba visoka, uglavnom oslanjajući se na pick 'n' pop igru u napadu. Stoga mi je gotovo smiješno kako svi plaču nad sudbinom Memphisa zato što je jedan potpuno prosječan igrač poput Arthura izgubljen za sezonu, kao da je njegovih 20 minuta po večeri toliko važno. Pick 'n' pop igrača ima koliko želite (pogledajte samo roster Celticsa) i nađu li Grizliji sličnog igrača bit će sasvim ok (Dante Cunningham iz Bobcatsa upravo je pick 'n' pop specijalist kojeg očito traže, a izgleda da Bobcatsi nemaju namjeru matchirati ponudu Memphisa). Naravno da ne treba ni spominjati što bi za ovu momčad značilo dovođenje majstora poput Varejao ili kako bi sada dobro bilo da su uspijeli realizirati dugo željeni trade za McRobertsa (kako god, uvijek imaju Mayoa za potencijalni trade ubuduće).

PLUS:

Hollins je totalna faca, petorka je strašna, Mayo još uvijek ima potencijal biti rasna prva opcija s klupe.

MINUS:

Randolph i Gasol morat će igrati previše minuta, što u sezoni krcatoj back to back noćima neće biti dobro, posebice gledajući širu sliku.

PRVIH I ZADNJIH 5: Conley, Allen, Gay, Z-Bo, Gasol

SCORE: 41-25

SAN ANTONIO

THAT WAS THEN:

Spursi su lani opet van svake pameti rasturili u regularnoj sezoni na račun svoje uigranosti i kvalitete u realizaciji zamišljenoga. Nekada velika obrana danas je prije svega oslonjena na pronalaženje idealnih pozicija za što lakše poentiranje, a u tome veterani poput Duncana, Parkera i Ginobilia, uz sigurno vodstvo neuništivog Popa, briljiraju. I, iako su Timmy i Tony očito izgubili korak, vječni Manu i duboka rotacija u kojoj je svaki kotačić sjajno posložen pobrinuli su se da stroj Spursa ne zakašlje ni jednom. Barem dok nisu naišli na mlađe, talentiranije i jednostavno bolje Grizlije.

THIS IS NOW:

Ima li smisla još jednu najavu sezone Spursa početi sa konstatcijom kako će ove sezone momčad pasti zato što veterani jednostavno više ne mogu igrati na razinu na koju su nas navikli? Nema, zato što čak i da Manu uspori (bilo zbog godina, bilo zbog ozljeda koje ga uvijek pomalo muče), ovaj Popov sistem iz svih uključenih izvlači maksimum. Blair, Bonner i Hill lani su odradili lavovski dio posla, a ne treba zanemariti ni novo otkriće dvojca Pop-Buford, Garya Neala. Poznavajući Spurse, ove sezone možemo očekivati da u veće uloge uključe Splittera, lanjskog rookiea Andersona i ovogodišnjeg Leonarda i da od svih dobiju korisne minute. Ovakva širina učinit će nebitnim zgusnuti raspored, a sve skupa znači još jednu sezonu s puno više pobjeda nego poraza, ali i neizbježni poraz u playoffu. Jer, sistem vas može odvesti samo do određene razine, za nju prijeći treba vam vrhunski talent, a njega Spursi više nemaju.

PLUS:

Širina koja im omogućuje da svaku večer imaju drugog junaka u napadu – jednom će vas Bonner razbiti tricama, drugi put će vašu obranu secirati Ginobili, treću će Blair dominirati pod obručima. Jedina konstanta, vječno koristan i vječno jednako dobar, genijalni je Timmy. Uživajmo u majstoru dok možemo.

MINUS:

Jednu Manuovu ozljedu su udaljeni od okretanja nove stranice, a stalne priče o Parkerovom tradeu možda znače da je konačno došlo vrijeme za rebuilding.

PRVIH 5: Tony, Manu, Jefferson, Blair, Timmy

5 ZA KRAJ: Manu, Timmy i koja god tri igrača imaju najbolju večer

SCORE: 40-26

HOUSTON ROCKETS

THAT WAS THEN:

Rocketsi su okupili sjajnu rotaciju osrednjih igrača koja, čak ni nakon što je većina odigrala sezone karijere, nije ušla u playoff. Taktika prikupljanja dobrih igrača na kraju im se obila o glavu jer su zaglavili u najgoroj mogućoj poziciji – niti su dovoljno dobri da se bore u playoffu, niti su toliko loši da dođu do vrhunskih talenata na draftu. Uporni pokušaji da nešto naprave na tržnici nedavno su opet neslavno propali nakon što su ostali bez Gasola i Nenea.

THIS IS NOW:

Scola i Martin teško će ponoviti briljantne sezone kakve su odigrali lani, pogotovo zato što su obojica bili ovisni o situacijama u koje ih je stavljao Adelman koji je na jedno oko žmirio na sve njihove obrambene propuste. McHale napadački njeguje sličan stil Adelmanu, iako nešto organiziraniji, i tu ne bi trebalo biti problema, ali glavni dio njegova posla otpast će na konsolidaciju obrane, a to znači manje šansi za Scolu i Martina (Budingera da ne spominjemo). Dovođenje blokera kakav je Dalambert trebalo bi pomoći nakon što im je lani glavni čovjek u reketu bio vrijedni, ali kratki, Chuck Hayes. Jedini igrač koji se nametnuo kao trajno rješenje je sjajni play Kyle Lowry koji je svojim all-round učinkom postao prvo ime momčadi i pokretač svega, posebice nakon što su u Phoenix poslali zujalicu Brooksa, danas blokiranog kineskim ugovorom od povratka u NBA. Uspije li McHale popraviti obranu dovoljno da maskira pad učinkovitosti u napadu, Rocketsi će opet imati sezonu sličnu lanjskoj. Uz nabrojanu jezgru tu je još desetak mladih igrača koji imaju potencijala biti NBA igrači, problem je samo što nema dovoljno minuta za sve (svakako obratiti pažnju na rookiea Parsonsa).

PLUS:

S ovoliko solidnih tijela na raspolaganju Rocketsi neće pretjerano osjetiti težinu rasporeda, ali, ono što je još važnije, je da uvijek mogu nekolicinu zamijeniti za jednog kvalitetnog veterana koji bi im mogao pomoći da se dokopaju playoffa već ove sezone.

MINUS:

Djeluju više kao inkubator nego kao prava NBA momčad, a očite poruke Scoli i Martinu kako na njih ozbiljno ne računaju mogle bi ostaviti traga na njihovoj igri (posebice odluči li McHale isprobati mlade snage). Problem je i što pravi lider ove ekipe Lowry nema poštenu zamjenu, Dragić i Flynn lani su djelovali kao da su zalutali u ligu, iako tu treba ostaviti otvorenu mogućnost da McHale izvuče nešto iz obojice. Što nas opet vraća na ono da su Rocketsi više inkubator u kojem se testiraju i bruse talenti nego ozbiljna momčad spremna boriti se za playoff.

IDEALNIH 5: Lowry, Martin, Budinger, Scola, Dalambert

SCORE: 30-36

NEW ORLEANS HORNETS

THAT WAS THEN:

Pored svih problema s vlasništvom koje se zatim odrazilo i na razini igračkog talenta, jezgra sastavljena od GM-a Dempsa, trenera Williamsa i Chrisa Paula uspijela je Hornetse ne samo ugurati u playoff, nego usput prikazati i Lakerse kao ekipu čije je vrijeme prošlo. Da stvar bude fascinantnija, Paul je Hornetse do neočekivanog uspjeha vodio usprkos ozljedi najvažnijeg partnera na parketu, Davida Westa.

THIS IS NOW:

Paul je danas u Clippersima, problemi s upravom i dalje se nadvijaju nad svakim potezom kojega povuku, ali barem imaju Erica Gordona kao potencijalni kamen temeljac buduće momčadi (bolje reći da imaju dvije godine da ga uvjere kako mu se isplati ostati u New Orleansu). Monty Williams garancija je ozbiljne obrane, dvojac Kaman – Okafor garantira solidne igre u reketu, a Jason Smith i Carl Landry daju još dva korisna tijela u više nego iskoristivu rotaciju visokih. Naravno, problem će biti što ta tijela neće imati tko uposliti, obzirom da je jedini playmaker na rosteru Jack, koji je lani bio sjajan u ulozi back-up playa i čije vrijeme startera je nepovratno prošlo. Obzirom da je Ariza igrač koji zaokružuje petorku, nikako ne netko oko koga se gradi, ispada kako će ogroman dio tereta na vanjskim pozicijama pasti upravo na Gordona, što bi moglo pruzrokovati popriličan pad učinkovitosti igrača koji se lani konačno potvrdio kao vrhunski šuter i all-round igrač.

PLUS:

Obrana i skok uz Gordonove povremene briljante šuterske partije držat će ih u igri većinu večeri.

MINUS:

Jackove i Arizine velike ovlasti u napadu u najvećem broju utakmica bit će kamen oko vrata.

IDEALNIH 5: Jack, Gordon, Ariza, Landry, Okafor

SCORE: 25-41

26Apr/115

GRIZZLY VASQUEZ & KING ARTHUR

Posted by ispdcom

Počelo je! Konačno, svih ovih godina čekam da se dogodi neka promjena na vrhu, dosadili su mi ovi ofucani Mavsi, Spursi i slični. Oklahoma je lani obećavala, danas je bez duše lijepa, a da mi je netko rekao kako će Memphis predvođen Lionelom Hollinsom postati prva velika momčad Novog NBA Poretka (NNBAP), poslao bi ga tamo gdje sunce ne sija.

Memphis je zakon, a njihova partija u četvrtoj utakmici možda je najbolje (ili bolje reći najkompletnije) izdanje jedne momčadi u dosadašnjem dijelu playoffa. To kako su odigrali obranu pod košem, a posebice u prednjoj liniji gdje su u jednom periodu presingom i pokretljivošću prekinuli valjda deset napada Spursa za redom, za svaku je pohvalu, a njihove ideje i rješenja u napadu jednostavno su genijalni košarkaški potezi.

Tek što je Popovich Splitterovom visinom i slanjem bekova na pomaganje donekle onemogućio hi-low Radnolpha i Gasola za kojega do sinoć nisu imali rješenja, Hollins im je servirao novu poslasticu, visoki pick'n'roll kojeg su svi Spursi u čudu gledali valjda dobru četvrtinu prije nego su reagirali, kao da se na parket spustio svemirski brod. I što je najluđe, nisu Conley i Gasol bili ti koji su ih ubili, iako je i ta kombinacija odradila svoj dio posla, već rookie Vasquez i prvi visoki s klupe Arthur.

Dok sam za Arthura smatrao da je solidan skakač i odličan šuter s poludistance, dakle netko dostojan uloge u rotaciji, ali ujedno i netko tko ne može zatvoriti reket, za Vasqueza sam mislio da je najgori back-up play u ovom playoffu. Nakon sinoć za Arthura mislim da je savršen kao treći visoki, ali za Vasquzea i dalje nisam siguran. Njegov šut i asisti djeluju nesigurno, a ne pomaže ni sklonost brzopletim odlukama.

Međutim, sinoć je ovaj dvojac nizom istih akcija ubio Spurse kao da su u pitanju dva all-star igrača. Jedno pitanje se nameće samo po sebi - ako je Hollins ovako nadigrao jednog Popa i momčad Spursa koja je oličenje košarkaškog IQ-a, što tek u idućem krugu čeka one debile iz Oklahome?

Prije nego prepustim riječ Emiru da kaže nešto više o Spursima i Grizzliesima, odnosno Krehi koji je odgledao Blazerse (mene je dopala čast uživati u revolverašima iz Denvera i Oklahome), još samo par rečenica o Heatu, točnije o njihovom porazu od Sixersa.

Jučer popodne je pao još jedan gadan ručak, nakrkala se cijela obitelj, a malo se i popilo. Stari i Stara su niti 15 minuta nakon unosa tisuću kalorija sjeli na fotelje i zakljucali, a njihova obamrla tijela u pravcu moga mozga odašiljala su samo jednu poruku - pred mnom su Mike Bibby i Zydrunas Ilgauskas! Odmah sam na komad papira napisao imena ova dva košarkaška asa i zalijepio im na leđa. S tim da se Stari prenuo i počeo vikati da što se ja tu s njim sprdam, pokvarivši mi tako instalaciju. Shvatio sam da ipak nisam u pravu, jer nema šanse da ijedan igrač Heata koji se ne zove James, Wade ili Bosh u sebi ima energije za takvu reakciju.

Ali, o nedostatcima rostera Heata ćemo opet nekom drugom prilikom, sad još samo da dodam kako je i Dan LeBatard u prvoj radio emisiji novog tjedna našao načina kako suptilno sprdati svoj klub. Čovjek kaže kako je LeBron James u zadnje vrijeme odlučio izvesti Phillipa Seymoura Hoffmana svaki puta kada krene na ulaz u ključnim trenutcima. A, ako netko ne zna kako to izgledaju Hoffmanovi ulazi, neka pogleda ovaj legendarni filmski trenutak. White Chocolate!!!!

SPURS - GRIZZLIES, G 4

Mnogi NBA treneri bi dosta toga mogli naučiti od Grega Popovicha, pa i to da u play-off serijama ne vrijede ista pravila kao u regularnoj sezoni. To se odnosi i na rotacije, pa je Pop bez imalo razmišljanja u četvrtoj utakmici ostavio Blaira na klupi, a njegove minute je dobio Tiago Splitter koji se tako razdjevičio što se tiče playoff nastupa. Pop je Splittera prvo uveo umjesto Duncana, a kasnije je njih dvojicu koristio zajedno i to nije toliko loše izgledalo, barem u obrani. Naime, Spursi su Zachu Randolphu i Marcu Gasolu dopustili samo 12 šuteva, ali su de facto pucali sebi u nogu. Naime, Memphis je Spurse ubio njihovim dojučerašnjim oružjem – obranom, a ovogodišnji forte San Antonija – napad – potpuno je zakazao.

Prije utakmice su svi upirali u Tonya Parkera i od njega tražili dobru partiju (pa tako i Pop). On je to isporučio, pogotovo u prvom poluvremenu. Svoje je donekle odradio i Manu Ginobili, a s klupe su solidno reagirali George Hill, Garry Neal i već spomenuti Splitter. Međutim, Duncan se nije uspio nametnuti u napadu, a najveći problem Spursa je činjenica da Richard Jefferson jednostavno ne postoji na parketu. Zbog njegovog nikakvog (mislio sam napisati mizernog, ali ta riječ ipak predstavlja više od onoga što Jefferson pokazuje) učinka Pop je prisiljen igrati s kombinacijom Parker-Hill-Manu češće nego bi on to htio, a svima je jasno kako George Hill najbolje igre daje kada zamjenjuje jednog od dvojca Parker-Manu, a ne igrajući zajedno s njima. Sve u svemu, previše su Spursi pokazali rupa da ne bi izgubili ovu utakmicu.

S druge strane Memphis je znao napraviti sve što je trebalo da bi pobijedili. Nakon izjednačenog prvog poluvremena i prvog udara Spursa u trećoj četvrtini, Grizzliesi su jednostavno u obrani ubacili u brzinu više i potpuno uništili San Antonio koji je u tom dijelu imao 7 izgubljenih lopti. Dobrom igrom u obrani Memphis je dolazio do laganih koševa u tranziciji, a ovaj put su zabili i slobodna. U stvari, njihovu igru najbolje je opisao komentar McHalea za vrijeme utakmice: 'There is no fear in this Grizzlies team'. I to je to. Ova momčad se ne boji nikoga. Krajem sezone su odlučili da Spurse žele, Spurse su i dobili. Za sada tri puta, a sada su veliki favoriti za prolazak u drugu rundu. Da se ne igra protiv Spursa, rekao bih da sigurno prolaze, ali znamo svi da su Manu, Timmy i Tony u stanju napraviti nemoguće.

MAVS - BLAZERS, G 5

Cuban, Carlisle i društvo mora da su od subote do sinoć prošli pravi pakao sagledavajući sebe kao momčad, prisjećajući se svih poraza prijašnjih godina, sumnji u Dirkovu muškost te onoga što im je BRoy 7 napravio u zadnjoj četvrtini već dobivene četvrte utakmice ove serije.
Trenuci introspekcije su uspjeli jer se Dallas jučer ponio kao ekipa s pravim pobjedničkim mentalitetom sposobna vratiti se u seriju u kojoj su u subotu, realno govoreći, izgubili teško stečenu rezultatsku i mentalnu prednost.

Lakog put nije bilo, Mavsi su sinoć sebe kažnjavali za sve prošle poraze tako što su od prve sekunde beskompromisno napali reket protivnika, istovremeno igravši ubitačnu obranu usput uništivši LMA (šut 6-15) a time i osnovu napada Blazersa. Do kraja treće četvrtine Mavsi su ispucali samo pet trica, te se u jednom trenutku činilo da im je Cuban zaprijetio zamrzavanjem plaća ako krenu šutom rješavati tekmu.

Ključni ljudi sinoć pored Dirka, koji je predvodio juriše na koš ne forsirajući šut s poludistance, su bili Chandler i Marion. Marion je u pojedinim trenucima na oba kraja terena izgledao kao Matrix iz vremena Sunsa dok je Chandler od samog početka bio više uključen u napad što je navodno bila njegova ideja. Pored napadačkog učinka (14p), Tyson je pomeo Blazerse, posebno neprimjetnog Cambyja, u skoku ulovivši 20 komada od čega 14 u napadu, što je bilo više od cijele protivničke momčadi.

S druge strane, Blazersi su se još nekako držali do sredine treće četvrtine kada se Dallas konačno odvojio i tada su sve slabosti isplivale na površinu. LMA se cijelu seriju teško nosi s Chandlerom i Haywoodom na leđima, šutira ishitreno i kao da nema ideju kako doći u kvalitetnu napadačku poziciju. Kad je on ukočen, ostali kao da mu ne znaju priskočiti u pomoć, prostor im se sužuje i cijeli napad pati. Miller i Batum su odigrali korektno, ali premalo za prevagu, dok su ostali bili ispod razine. Gerald Wallace nenametljiv, Roy je probao nešto razigravati, a Matthews i Fernandez jednostavno nisu kalibar igrača koji može konstantno igrati kvalitetno u napadu. Posebno se to odnosi na potonjeg koji je po tko zna koji put dokazao da je s razlogom peti bek u NBA rotaciji.

Blazersi su sinoć izgubili seriju ne samo zbog poraza već i zbog nemoći da kapitaliziraju dar s neba stečen u subotu i prenesu ga dalje. Poglavito se to odnosi na trenutke kada su se jednostavno morali prilagoditi na drukčiju igru Mavsa, a nisu. Portland je 75% ove serije lošija momčad i Dallas bi veću u šestoj morao kapitalizirati prednost prije nego li krene nova runda dvojbi oko ove ekipe.

Sudeći po viđenom sinoć, Dallas se ponaša kao lagano iživcirana pobjednička ekipa i sve osim konačne pobjede bi bilo iznenađenje ravno povratku Portlanda sa -23 u četvrtoj utakmici.

THUNDER - NUGGETS, G 4

Russell Westbrook je budaletina. Ne budala. Nego baš budaletina. Talentiran do bola, moćan i brz kao superheroj, srca veličine Kine. Ali, s malim, malim mozgom. Doduše, to što je sinoć prokockao svaku šansu za pobjedu nije kraj svijeta - em su do šanse da pobjede i došli dobrim dijelom zbog njega, em i nije neka tragedija odigrati petu utakmicu. Mislim, mladi su, bolje da igraju nego da se odmaraju dok čekaju da Memphis dokrajči Spurse. Samo, protiv tog istog Memphisa, s ovakvom sklonošću krivim odlukama, imaju šanse kao i ispodobruca.com da po klikovima nadmaši ESPN.

Denver je sinoć istrčao spreman i napaljen, svih pet startera bili su na razini, a posebice treba istaknuti energiju i all-round učinak Nenea i Martina, možda i dva najbolja igrača Nuggetsa u seriji, koji su itekako zaradili nove ugovore (Nenea će netko preplatiti, ali bit će još zanimljivije vidjeti tko je spreman kockati se s Martinom koji izgleda i dalje ima sve potrebno da bude idealan treći visoki ekipe koja se bori za naslov). Usprkos tome, Thunder nije dozvolio nikakvo odvajanje. Iako nisu bili razigrani, a ni pretjerano voljni, banditi iz Oklahome imaju jedna ogroman plus na svojoj strani, ne samo u ovoj seriji već i ubuduće – Westbrook i Durant, dva najvažnija igrača, jednostavno nikada ne odustaju.

Ako su Perk i Ibaka i bili zbunjeni, KD i Westbrook nisu propuštali dati im do znanja da je vrijeme da se probude. Uporno napadajući, zabili su dovoljno da se mirno uđe u ritam utakmice koji bi se dalo opisati kao koš za koš. Ovaj put Nuggetsi nisu imali preveliku pomoć klupe, dok je B postava Oklahome, kao i tijekom cijele serije, uredno odradila svoj posao.

Denver stvarno nije loša momčad, bili su spremni za borbu, imaju gomilu igrača koji vas mogu dokrajčiti. I vrijeme je da se Thunderu prizna sva veličina onoga što su odradili u ovoj seriji. Malo je tko očekivao da će imati sve pod kontrolom, ali to im je uspijelo prije svega zbog tog karaktera dvoje lidera. Nije za odbaciti ni njihova kvaliteta, naravno, ali pristup je ono što ih razlikuje od gomile drugih. Još kada nauče razlikovati dobar šut od lošeg, gdje će im biti kraj.

Također, Thunder definitivno nije momčad od dva igrača. Perk donosi golu snagu pod koš, Ibaka ogroman potencijal koji je je u stanju preokrenuti susret, Sefolosha potrebnog vanjskog stopera. I onda ta klupa koja ima sve – aktivne visoke u Collisonu i Mohammadu, back-up playa koji drži sve pod kontrolom u Maynoru, dežurnog strijelca u Hardenu. Ovaj miks igrača sastavljen je školski, ima sve potrebno, nedostaje samo to iskustvo poraza koje će ih ojačati. I valjda učiniti malo pametnijima.

Uglavnom, u nastavku su imali odgovor na svaki izazov Denvera i Karla, do trenutka kada su na scenu stupile rezerve. Tada po prvi puta Nuggetsi odlaze na značajnu razliku, pa iako su Durant i Westbrook opet stvari doveli u ravnotežu, do kraja imali i one na početku spomenute šanse za pobjedu koje su zapucali (zašto, o zašto šutirati kada je tako očito da te nitko ne može zaustaviti kada kreneš na ulaz), izvući se još jednom bilo bi previše. Denver je stvarno zaslužio tu jednu pobjedu.

Galinari je imao sjajnu šutersku seriju, Felton je zabio slobodna, Nene je još jednom briljirao. Sada ih ionako čeka puno važniji posao – odlučiti što i kako dalje, koga zadržati, od koga se oprostiti uz J.R. Smitha (mislim da njega već čeka karta u jednom smjeru). S druge strane, ovu momčad Oklahome čeka bitka koja će biti teža od svih do sada. Ona sa samim sobom.

Da su sinoć samo tri puta umjesto isforsiranog šuta Durant i Westbrook odlučili izboriti slobodna ili odigrati nešto jedan s drugim (napad u završnici koji ih može odvesti u prednost, Durant na Lawsonu igra leđima na laktu, dobiva loptu, umjesto da se spusti niže, on je vraća Westbrooku - pomisli čovjek, super, sad će je ovaj vratit odmah nazad čim Durant uhvati poziciju bliže košu - a Westbrook naravno poteže nerezonsku tricu), sada su se mogli već pripremati za sljedeću rundu. Tako su prokleto talentirani, tako su prokleto srčani. Ali su ujedno i tako prokleto glupi. Valjda je i pamet dio toga iskustva kojega moraš steći s porazima.

24Apr/115

BRANDON OF NAZARETH

Posted by ispdcom

Playoff nam je noćas donio sjajnih desetak sati košarke koje su obilježili još jedna očajna partija Bullsa, uskrsnuće Brandona Roya i suludi povratak Blazersa te tiha dominacija Memphisa nad Spursima, odnosno nešto izraženija Oklahome nad Denverom. Kako je Bullse pratio navijač Emir (racionalan čovjek, ali ipak navijač), a Blazerse Royev idolopoklonik Sickre (trudi se biti racionalan, svaka čast), Gee, koji je odradio preostala dva susreta, osjeća se pozvanim na početku nešto reći i o prva dva dvoboja u ulozi Nevjernog Tome. Uskrs je, pa što ne biti potpuno u tonu.

Bullsi su još jednom sami sebe doveli u rupu svojim nedostatkom ikakve napadačke ideje i uopće dozvolivši Pacersima da ih nadigraju u onim kategorijama za koje smo smatrali da Bullsima nema premca poput borbenosti. Nije uopće poanta u tome da su Pacersi zaslužili dobiti barem jednu utakmicu za prikazanu ozbiljnost i požrtvovnost, stvarno je malo ekipa koje bi se ovako borile za utješnu pobjedu. Poanta je da je Indiana bila bolja momčad većinu serije i da je Bullse do sada izvlačila ta čudesna mogućnost da odigraju bezgrešne završnice. Noćas se Indiana opet usrala u gaće, ispustili su 16 razlike na 5 minuta do kraja, ali konačno su imali i sreće, Bullsima nije upala zadnja lopta valjda prvi put ove sezone.

Vidjeli smo nešto kasnije da ima i većih paničara od Pacersa, ali Indiana ovdje uopće nije bitna. Bitno je samo pokušati shvatiti da li su Bullsi stvarno ovako limitirani i ako jesu, kako su pobogu uspijeli uhvatiti onoliko pobjeda u regularnoj sezoni. Meni stvarno više ništa nije jasno. Ono, za Memphis smo znali da će namučiti Spurse jer su Gasol i Randolph matchup noćne more visokima San Antonia. Ali, Pacersi nisu problem nikome. Sve što njih drži na životu je kopiranje iste one tvrdoglave upornosti koja je krasila Bullse. Ovako ispada da možemo staviti Rosea u Indianu i imamo prvaka Istoka. Ne znam, stvarno ne znam, zašto Chicago nije u stanju odigrati recimo na početku ili na prijelazu četvrtina istim onim intenzitetom kojim igra u završnici. Možda je stvarno samo stvar u postavama, kako misli Emir, ali mene ni jedan odgovor do sada ne zadovoljava. Bullsi igraju košarku koja praktički traži da ih netko izbaci iz playoffa.

A ono što je Dallas prokockao to je za anale. Roy je sam samcat do pobjede odveo momčad koja tijekom cijele serije nema rješenja i kaska za protivnikom. Njegova genijalna partije je neosporna (još jedna potvrda kako bi s njim u naponu snage Blazersi bili najozbiljnija konkurencija Lakersima), ali dvije činjenice treba podcrtati - prva je da Blazersi djeluju nemoćno igrajući ono što su igrali do playoffa, Aldridgea je Dallas potpuno uštopao i postavlja se pitanje kako jedan nositelj igre može samo tako nestati i postati onaj stari šuter iz vana na kojega smo već zaboravili, a druge je da je Dallas ovim porazom uspio nadmašiti sve dosadašnje, a nije da ih nema, Cuban slobodno može otvoriti muzej poraza u kojem bi jedan do drugoga bila izložena sama remek-djela (protiv Heata u G 3 Finala, protiv Warriorsa u G 1 prve runde 2007). Poseban dio muzeja pripao bi izrazima lica Dirka i Cubana, kojima se nakon noćas pridružuje i Rick Carlisle, koji je gutao slinu i bezidejno gledao kako ih ubija čovjek bez koljena. Gledati kako se prednost topi i ne napraviti ništa, to je specijalnost Dirkove generacije koja je na strani dobila bitnu utakmicu - nikada. Opet, da je kojim slučajem Terry zabio onu tricu sa sirenom, ni krivi ni dužni bi stigli do velike prednosti, a usput bi valjda ubili nekoliko tisuća ljudi u dvorani. Stoga je bolje da je fulao, hitne pomoći u Portlandu nisu morale raditi prekovremeno, a na Uskrs fanovi B-Roya mogu slaviti svoga Spasitelja koji za razliku od Isusa za neprijatelja nije imao Poncija Pilata, već Acea Venturu.

BULLS - PACERS, G 4

Thibodeau je u zadnjoj minuti praktično priznao kako nema nikakvog smisla da Bogans započinje utakmicu. Bullsi su bili u strašnoj seriji, igrali su odličnu obranu, bilo je samo +3 za Indianu koja je imala napad i loptu sa strane. Trener Bullsa tada uvodi Gibsona umjesto Boozera da pojača obranu, ali ostavlja Korvera koji je do tada radio solidan posao u obrani. Dakle, ako Thibodeau smatra kako je Kyle sposoban odigrati dobru obranu u ključnim minutama, a na klupi ima Bogansa i Brewera, onda je očigledno da nema nikakve prepreke da Korver i starta i tako omoguči Bullsima igru s najboljom napadačkom postavom. Doduše, u toj akciji je Korver napravio faul na Dunleavyu, valjda jedinom igraču na planeti sporijem od njega, tako da sve ove teze ostaju otvorene.

Indiana je napokon jednu pobijedila. Doduše, imali su priliku prokockati veliko vodstvo, ali Chicago je ipak ostao prekratak. Granger sve više izgleda kao da je prihvatio ulogu lidera koju Igoudala ima u 76ersima, s tim da Granger ima bolji izbor šuta u odlučujućim trenutcima. Odličan je bio i Hibbert, George sada već standardno dobar, a x-factor je bio Jeff Foster s ofenzivnim skokovima.

Što se Bullsa tiče, očigledno je kako je gležanj dosta smetao Roseu nakon što je nakratko izašao u prvoj četvrtini nakon ozljede. Nakon toga praktično nije ulazio pod koš, a nije ga ni išao ni šut pa je u jednom trenutku imao 10 uzastopnih promašaja. No, kada ga već nije išao šut, odlučio je razigravati momčad. U prvom poluvremenu mislim da nije imao niti jednu asistenciju, a utakmicu je završio s brojkom 10 u toj kategoriji. U takvoj situaciji Bullse je držao Noah koji je odlično koristio udvajanja Rosea i s loptom ulazio pod koš. Korver je nešto zabio, Boozer standardno zaradio dva brza faula pa su mu i dobre brojke (15k,13s,4a,2b) prošle nekako nezapaženo.

Serija se vraća u Chicago i samo je pitanje u kakvom je stanju Roseov zglob. Bez obzira na ovaj poraz i na tri teške pobjede prije njega, sve je i dalje u rukama Chicaga. I u ovoj utakmici su, u posljednjih pet minuta, pokazali kako mogu igrati obranu na način da Pacersi uopće ne znaju kud bi s loptom. Iskakanje i udvajanje Collisona je imalo efekta pa se može očekivati da bi to mogli češće vidjeti u petoj utakmici. I dalje mislim kako bi CJ Watson trebao dobiti više (ne previše) minuta na parketu zajedno s Roseom, a na početku osvrta sam napisao kako nema nikakvog razloga da Korver ne starta, barem u sljedećoj utakmici, ako ne i u nastavku playoffa. S njime u prvoj petorci, Indiana ne bi imala prostora za tolika udvajanja.

Plus, ako George čuva Rosea, to znači da bi na Korvera slali Collisona što bi Kyle znao iskoristiti. S druge strane, George je dobar u obrani, ali ne i u napadu, tako da Indiana ne bi iskoristila Korverove slabosti u obrani. Barem ne dok na parket ne bi izašao Dunleavy.

MAVS - BLAZERS, G 4

Poslije sinoćnje utakmice, u playoffu se, što se mene tiče, više ne mora ništa dogoditi. Blazersi su u jednom trenutku gubili 23 razlike. I onda je krenuo Brandon Roy i poveo jedan od najnevjerojatnijih comebacka u povijesti NBA.

"Win or Stay Home" je bila tema noćašnje utakmice Blazersa. Da li će dopustiti Dallasu povratak u ritam iz prve dvije utakmice ili će uspijeti prenijeti pozitivan momentum iz trećeg susreta bilo je ključno pitanje na koje je upravo Portland morao dati odgovor.

Iskreno, Blazersi su sinoć bili inferiorna ekipa. Dallas im je radio što je htio i kako je htio. Dirk je maksimalno koristio preuzimanja koja su mu ostavljala Batuma dok je LMA mora ostajati na Kiddu zbog trice. U obrani su Chandler i Haywood konstantno tukli LMA bacajući ga van iz reketa i sileći ga na loše šuteve (i posljedične promašaje). Napad Portlanda je stoga djelovao krezubo i nemoćno, nošen jedino Andre "Mickey Mouse" Millerom. Treća četvrtina se pokazala ključna, uz početni šut Blazersa od 0-14, boljemu od poraza se teško moglo nadati. Dallas je za to vrijeme zabijao ispod koša (Marion) i iza linije za tri poena te je pomeo Blazerse u trećoj 30:14 i otišao na komotnih 14 razlike. Dirk se smijao nakon što je po tko zna koji put pogodio šut s jedne noge iz okreta.

Najveći problem Blazersa u napadu je bilo nepostojanje vanjskog šuta kojim bi rasteretili LMA i slabo vidljivi Wallace. Sve što je dolazilo iz vana je djelovalo isforsirano i bez pravog učinka.

I onda je Brandon Roy uništio Dallas. Ulaz lijevo, ravno ili desno, skok šut malo unatrag, skok šut iz driblinga i kao šečer na kraju trica uz faul kojom su Blazersi došli u vodstvo u zadnjoj minuti susreta. Nevjerovatna večer igrača za kojeg Dallas sigurno nije imao scouting report. Bar su tako izgledali svi koji su ga čuvali.

Ovo je tip pobjede koji preokreće seriju. Mavsi su bili 10 minuta udaljeni od 3-1 i gotovo sigurnog prolaska u drugi krug. I onda ih je pokosio Portland nadahnut Royevom partijom. Mentalna prednost je sada definitvno na strani Blazersa, tim više jer su dobili pojačanje u Royu koji je makar na jednu večer, bio reinkarnacija samog sebe od prije godinu i pol.

Prekrasna večer u Rose Gardenu, posebno za čovjeka koji se borio i još uvijek bori protiv teške ozljede, a sve u želji da ponovno zaigra vrhunsku košarku. Bravo Brandone, lijepo te imati natrag.

SPURS - GRIZZLIES, G 3

Početak prolazi u ispipavanju snaga, u kojem treba istaknuti kako hi-low Zacha i Marca za ove Spurse djeluje kao boca coca-cole bušmanima. Svi stoje i u čudu gledaju što je to. Kakva braća Gasol, braća Randsol su deset puta veće face. Battier, Tony, ma svi grizliji su se pojavili, dok je kod Spursa jedini pažnju privlačio Neal. Čovjek tiho iz sjene igra jednu nevjerojatnu sezonu, nema večeri u kojoj neće odraditi svoj dio posla. Možda nemaju centre, ali Spursi svakako imaju skauting.

I dok su Grizzliesi izgledali kao momčad s misijom, Spursi su djelovali kao na pikniku. Obrana pliva, napad bez ideje. Od nikoga energije. A kad smo već kod energije, nakon sjajne atmosfere u Portlandu gledati tekmu u Memphisu gdje razglas i debilni zvukovi igraju glavnu ulogu bilo je bolno iskustvo. Svaka čast Conleyevim ulazima i telepatskoj povezanosti Marca i Zacha, ali bilo bi ih još zabavnije gledati okružene s ljudima koji znaju što gledaju i koje bi bilo briga.

Jedina pozitiva za Spurse u prvom dijelu bila je Parkerovo buđenje, čovjek je ulazio i razigravao kako znamo da može, konačno podsjetivši na starog Tonya.

U nastavku Spursi ulaze nabrijaniji, skaču, napadaju, ali Memphis na krilima individualnog talenta i sjajne obrane vanjske linije koja rezultira s par kontri drži tih standardnih desetak koševa razlike sve do zadnje minute treće, kada po prvi put na tekmi Spursi imaju trenutak prosvijetljenja. U 60-ak sekundi su konačno uspijeli izgledati kao bolja momčad. Conley je sjeo odmoriti se, ušao je nedorasli Vasquez i Parker uz pomoć energične i pokretne obrane za čas smanjuje na 5 razlike.

Ono što nisam dovoljno isticao u ovoj seriji mismatch je koji Memphis ima svaki put kada je na terenu Bonner. Bilo tko da se nađe protiv njega, Zach, Marc ili Arthur, uredno će zabiti koš. S druge strane, postava Spursa s Bonnerom daleko je najubojitija, ali ako im ne upada trica kao što je bio slučaj noćas, nema je smisla forsirati (doduše, ako su ostali bez McDyessa zbog ozljede ramena kojega mu je prilikom jednog skoka izbio Timmy, bit će prisiljeni igrati umanjeni još više nego su navikli). Ali, kako išta prigovoriti Popu, majstoru koji je sinoć još jednom pokazao svu svoju lukavost – na početku je skakao na svaku grešku, čupao kose i vikao na igrače, da bi na kraju, kada se stvari lome, pozivao na mir i govorio kako je ovo samo košarka. God cop, bad cop, euro-neurotičar, zen-master. Sve u jednom, jedan za sve, to je Pop, jedan od najslikovitijih likova u povijesti NBA.

Uglavnom, na kraju su odlučivali borbenost i koncentracija te šut iz vana (s tim da treba naglasiti koliko su opasna po Memphis slobodna bacanja, ova momčad u tom segmentu igre ima samo jednog pouzdanog igrača, Conleya, svi drugi su skloni kiksati, a to nikada nije dobra karakteristika ako mislite daleko u playoffu). I dok je trica Mayoa dala Grizzliesima poticaj u ključnom trenutku, ona odlučujuća Randolphova bila je tipični Zachovski potez. Memphisu treba koš da zadrži kontrolu nad svojom sudbinom, Gasol se namjestio sam pod košem protiv Bonnera, Zach ima loptu na trici. I umjesto da je spusti bratu pod koš, da ovaj onim svojim nespretnim horokom riješi stvar i tako se potvrdi kao MVP utakmice, Zach puca tricu dok ga Timmy u čudu gleda. I ubacuje.

Sad, Hollins sigurno nije tražio ovakvu akciju, ali što reći? Da je promašio, bio bi to klasični Randolphovski potez, kakvoga ćemo uvijek tu i tamo vidjeti. Vuk dlaku mijenja, jeli. Ali, zabio je i riješio tekmu. Na kraju su Spursi prokockali sve šanse koje su imali. Nekoliko sekundi do kraja, treba zabiti tricu za produžetak. Umjesto da zove time-out, Hill juri u kontru, baca Ginobiliu koji se zabija u kut, udvajaju ga, niti može dodati niti pucati, vrijeme ističe. Zaslužena pobjeda Memphisa koji je, ruku na srce, 80% ove serije bolja momčad.

THUNDER - NUGGETS, G 3

Nakon krepane publike u Memphisu ne-dorasle playoff atmosferi, čuti jednu od najboljih dvorana u ligi bilo je pravo osvježenje. Denver je imao sve potrebno na početku ove utakmice – pod košem su Nene i Martin držali stvari pod kontrolom, Afflalo je odradio svoj Willis Reed efekt i s dvije brze trice bacio publiku u trans, Lawson, a kasnije i Felton, su jurcali kroz reket i zabijali. I opet im to ništa nije vrijedilo – Oklahoma je uvijek bila u blizini, iako su u dobrom dijelu prve dvije četvrtine dobili minimum od Westbrooka i Duranta.

Zato je ostatak ekipe odradio posao, a sve je nadoknađivao Ibaka koji je briljirao pod oba obruča. Tek ulaskom Smitha i Birdmana Denver je stekao malu prednost, ali i to se brzo istopilo. Durant se probudio, doveo momčad u egal, da bi u zadnje dvije minute druge stvari u potpunosti otišle na stranu Oklahome – Ibaka je potpuno zatvorio reket, Durant i Harden su sijali paniku u prvoj liniji obrane i zatim u kontrama.

Tako se u treću ušlo s +7 za OKC, sve na krilima Ibake i par lucidnih trenutaka Duranta. Mislim, svi koji su očekivali da će ova seriji biti gusta i neizvjesna očito su se preračunali. Oklahoma igra kao banda, ali ova momčad krcata je pojedincima koji su u stanju preuzeti kontrolu nad utakmicom. Denver također igra kao banda, ali i pojedinačno se radi tek o hrpi bandita ovisnih o šutu, idealnim situacijama i ritmu. Očekivati od njih kontrolu skoka, konstantnu obranu, čuvanje lopte i mirnu ruku na slobodnima, previše je. Daj im priliku i, kao svaka Karlova ekipa, upucat će se u nogu.

Treća je tako prošla u sličnom tonu kao i prve dvije, koš na koš, s Thunderom na tih 6-8 koševa razlike. Dok se opet nije ponovila povijest iz prvog dijela – ulaskom Smitha i Andersona Denver dobiva energiju kojoj B-postava Thundera nije dorasla, Denver izjednačuje i čak stiže i povesti. Dobra vijest za Thunder je što im je ostala još četvrtina da nađu načina za isplivati iz egala, a loša za Denver što su im najveći plusevi večeri Birdman i Smith, šareni bijeli brat koji ima snage za 10 minuta i čovjek-dijete koji je dan ranije priznao da ga boli neka stvar za ekipu.

Kada su na 7 minuta do kraja na terenu bile uvjetno rečeno najbolje postave, Durant i Westbrook su jednostavno ubacili u višu brzinu. Počeli su zabijati, skakati, razigravati, lijepiti banane, a pridružio im se Ibaka koji je nastavio igrati kao MVP utakmice i začas su opet bili na +8. Nene je jedini donekle pružao otpor i to uglavnom u napadu, dok je u obrani u ključnim momentima bio kilav kao i obično. Naravno, Smith je na kraju zabio dvije trice zbog kojih stvari izgledaju izjednačenijima nego su bile (treću za produžetak je naravno zajebao upavši u Hardenovu zamku), ali to je priča njegova života i jedan od paradoksa kojih je ova momčad prepuna – ako već nema najbolju petorku, zašto Karl nije duže u igri držao najraspoloženije igrače, konkretno Smitha i Andersona? Odgovori na ovo pitanje, kao i mnoga druga, na kraju nisu ni bitni.

Oklahoma upisuje zasluženu pobjedu iako su odigrali ispod prosjeka u svakom pogledu, osim obrambenom za kojega se pobrinuo iBlocka. Na kraju, usprkos svim lošim potezima i padovima koncentracije, bolja i talentiranija ekipa priprema si put za skori prelazak u sljedeći rang. Put za skok dalje, na Memphis. E, to će biti serija.

11Apr/1114

THE RIGHT STUFF 2011

Posted by Gee_Spot

Iako je glupo donositi velike zaključke po ovih zadnjih par tjedana u kojima malo tko igra punom snagom, ove godine stvari su se nekako poklopile baš da i ovo mrtvo vrijeme učine zanimljivim. Međusobni dvoboji na vrhu Istoka doduše nisu donijeli ništa novoga, i dalje je teško išta predvidjeti glede playoff raspleta. Sve četiri momčadi imaju dovoljno mana koje se daju iskoristiti u seriji od sedam. Iako, Boston kao da više nema ponosa, načini na koje gube od izravnih protivnika su brutalni, skinuli su gaće pred Bullsima i pred Heatom, a da na govorim da centarska rotacija pod košem sa slomljenim Shaqom, bakom Jermaine i lešanim Krlom nije ništa bolja od tria mrtvaca koje cijele sezone rotira Miami.

Na Zapadu, uopće u cijeloj ligi, Lakersi izgledaju kao klasa za sebe. Doduše, novi niz poraza pokazuje da su itekako ranjivi kada ne igraju na najvećem mogućem nivou, a na to utječu dva faktora – motivacijski i igrački. Ovaj motivacijski zasigurno neće biti bitan u playoffu, veteranske momčadi su nam već više puta dokazale kako mogu promijeniti pristup iz ležernog u ratnički kada je to potrebno (da se na tren opet vratim na Boston – za razliku od Lakersa koji su itekako potvrdili da još uvijek imaju veću brzinu u koju mogu ubaciti kada je potrebno, Celticsi nakon tradea Perkinsa nisu pokazali ništa slično zaglavivši u leru).

Međutim, igrački moment će biti puno teže održati u ravnoteži. Kobe ima jebene brojke, ali ovo je valjda prva sezona u kojoj ga pratim a da nije imao onaj jedan mjesec u kojem je gazio sve pred sobom, i suigrače i protivnike. Dapače, u svim tekmama protiv kvalitetnih protivnika Kobe je uglavnom bio solidan, češće ispodprosječan, dok su najveći teret nosili Gasol, Odom i Bynum.

Uostalom, tako je bilo i lani u ključnim momentima, ali ove godine će izgleda njihove usluge biti još potrebnije. Odom igra sezonu karijere, Gasol nastavlja gdje je stao lani i moj je osobni favorit za titulu budućeg MVP-a Finala, a posebno je važan Bynum. Nakon što je lani bio uglavnom promatarač, sada naizgled zdrav spreman je opet biti oslonac, kao u Finalu protiv Magica gdje je bio krucijalan u zaustavljanju Howarda.

Ove sezone pak ta defanzivna uloga neće biti toliko važna jer Orlando ćemo teško gledati u Finalu, ali će zato ona napadačka biti ključna. Spremni i motivirani Bynum je drugi centar u ligi, odmah nakon Howarda, nezaustavljivi div koji je u stanju uništiti koncept svake obrane, te tako otvoriti vrata ostalima da se razigraju. Njegovo zdravlje i spremnost su x-faktor – bude li u formi, Lakersi će se prošetati do naslova. I na kraju balade mogu poslati razglednicu Dannyu Aingeu i zahvaliti mu što im je olakšao posao.

Uz visoku trojku u punoj snazi i Kobea pod kontrolom Lakersi su favoriti, ali, u ovom nizu pobjeda nakon all-stara, bilo je primjetno da puno lakše dišu kada dobivaju solidne partije od Fishera i Artesta, a usput i nešto od Barnesa i Blakea. Čim su Fish i Artest opet malo izgubili dah, čim su Barnes i Blake nestali, sve je počelo škripati. Sumnjam da postoji momčad trenutno u ligi spremna i sposobna iskoristiti te njihove loše strane, ali one su svakako prisutne.

Lijepo je da su se i priče o čudesnim Nuggetsima razbile prije nego su postale nepodnošljive. Jebiga, ljudi puše takve bajke o Pepeljugama koje izgledaju kao sluškinje, a u biti su princeze. Samo što Nuggetsi nisu nikakve princeze, bez obzira koliko mi to željeli, već najobičnija run and gun banda koja će dobiti batine svaki put kada naleti na momčad koja ima dovoljno mišića u reketu. A Oklahoma ih zahvaljujući Perkinsu sada ima. I mogu poslati razglednicu Dannyu Aingeu i zahvaliti mu što je od momčadi bez glave i repa (što su dobrim dijelom i dalje, posebice u napadu) postali druga ekipa Zapada.

Ostali? Iako su Mavsi shvatili da se ništa nije promijenilo usprkos Chandleru i da su i dalje ista ona gubitnička momčad kojoj se srce stisne čim počne playoff, iako su Spursi pokazali da mogu pobjeđivati samo u idealnim situacijama (čitaj – kada sve štima u rotaciji i kada im sve upada), opet su favoriti u prvom krugu pored ekipa iz donjeg dijela ždrijeba. Ali, o svemu tome ćemo više za koji dan, u prognozi playoffa. Kada bude vrijeme za nove Zoran Vakula Awards.

Sada je pak vrijeme za dodjelu godišnjih nagrada. Ovaj put bez Sickrea, on svoje čuva za podcast u kojem ćemo se vjerovatno svađati oko dometa Bostona i Blazersa i koji će također osvanuti negdje do playoffa. Nije lako biti dobar s okorjelim navijačima koji nisu u stanju razlučiti emocije od razuma. Uglavnom, nakon svih ovih odgledanih sati košarke, nakon svih mišljenja uzetih u obzir, evo i imena koja su po meni obilježila ovu sjajnu sezonu.

PRVIH 5

Chris Paul, Derrick Rose, LeBron James, Dirk Nowitzki, Dwight Howard

Rose je imao zacementirano mjestu u petorci, ipak je u pitanju MVP, o čemu ću više uskoro. Razbijao sam glavu oko drugog beka – Wade i Kobe se nameću brojkama, odradili su lavovski posao, iako mi je tu lako dati prednost Wadeu pošto mu ipak ne dolazi konjica u pomoć svaki put kada zatreba. Ali, zar ću ovo godinu pamtiti po tome što su nabijali brojke u momčadima koje su im to mogle omogućiti? U tome je puno bolji posao odradio Rose. I ne, nemam se namjeru praviti pametan i gurati Rosea kao beka-šutera, njegova uloga je prije svega ona playmakerska. Samo, jedan bek je odradio još veći posao noseći momčad na svojim leđima od Kobea i Wadea, a to je CP3. Koji se nakon lanjskog Deronova bljeska vraća na zasluženo mjesto najboljeg playmakera u NBA. To kako je bez slash komponente igre (koja je danas najveće oružje svim ovim mladim "playmakerima") vodio ovu limitiranu momčad Hornetsa do playoffa, svojevrsno je remek-djelo. Što bi bilo tek da je imao onu staru brzinu?

LBJ je i ove godine na račun svojih fizikalija skupio odlične brojke koje ne možemo ignorirati. MVP nije definitivno, previše smo loših stvari vidjeli ove sezone od Miamia da bi ga ozbiljno shvatili, a posebice idiotskih poteza u završnicama. Međutim, Durant tako iritira sa svojom potrebom da uzima loše šuteve pa mi ne preostaje ništa drugo nego ga ove godine za kaznu staviti iza LBJ-a. Znam, glupo, jer i LBJ uzima previše toga što ne bi trebao, ali barem donekle ga opravdava činjenica da igra s 2,5 suigrača i da odrađuje ogroman posao u ostalim segmentima igre, posebice u obrani.

Dirk definitivno zaslužuje izbor u prvih 5 zbog činjenice da se sve u Dallasu vrti oko njegovog fantastičnog šuta iz vana, a o Dwigthu ne trebamo ni pričati – praktički ni nema konkurencije na petici, osim ako Bynum odjednom ne postane čovjek od čelika i karaktera pa ga ugrozi u ulozi dominantnog diva. A to se neće dogoditi.

DRUGIH 5

Manu Ginobili, Dwyane Wade, Kevin Durant, LaMarcus Aldridge, Pau Gasol

Manu zaslužuje priznanje kao najbolji igrač momčadi koja je skupila najviše pobjeda. Oko njegove inteligencije, razigravanja i šuta vrti se najveći dio igre Spursa, a kada mu se priključi Parker i kada Timmy uspije držati svoje pod košem u obrani, Spursi znaju podsjetiti na ozbiljnu i opasnu momčad. Iako, ne treba se zavaravati, njihov ovogodišnji uspjeh doktorski je rad Grega Popovicha, čovjeka koji bi valjda znao kako iskoristiti i Joška Poljaka da ga se dokopa.

Dwyane Wade je imao bljeskova, uspona i padova, dokazao da je tihi lider i fenomenalan košarkaš, ali i da je ipak korak iza LeBrona po moći na parketu. Mogu li dva ovako slična all-round igrača koja zahtijevaju loptu u rukama doći do kraja vidjet ćemo, ali nitko ne može osporiti da su si dobar dio sezone skoro pa više smetali nego pomagali.

Kevin Durant je sjajan momak, meni osobno uz Rosea najveća priča sezone. Njegov stil igre ne razlikuje se previše od onoga ostalih volume scorera poput Kobea i Wadea i LBJ-a, uz jednu iznimku – čini se da je Durant puno gori revolveraš zato što uglavnom puca iz vana. Ali, činjenica je da će KD uglavnom dodati otvorenom čovjeku, da je čak pomalo i suzdržan, što je dovelo do toga da praktički i nije nositelj u svojoj ekipi već da dijeli tu rolu s jednim Westbrookom.

Sjajan suigrač, ujedno i sebični strijelac? Koristan, a samo šutira? Svi ovi paradoksi navode samo na to da Durant još nije sazrio kao košarkaš i da će u trenutku kada to napravi imati sezonu u kojoj ćemo ga bez puno razmišljanja progalastiti MVP-om. Međutim, dok god nisi u stanju nametnuti se ni kao glavni u svojoj ekipi, dok god ti je najbliža usporedba Tracy McGrady, ne očekuj prednost pred Jamesom.

Aldridge je odigrao čudesnu sezonu, ponio je momčad na ramenima u trenutku kada im je bilo najpotrebnije. Njegova igra u postu donijela je Blazersima stabilnost, rutinu koju im je nekada nudio Roy, a McMillanova odluka da napad bazira na njemu pokazala se sjajnom. Pun samopouzdanja Aldridge ne samo da je postao stup napada, već je pokazao i do sada neviđeni stupanj angažiranosti u obrani, posebice u skoku, a njegovi asisti, kretanja u napadu, šut iz vana i činjenica da traži kontakt u reketu govore u prilog tezi da se možda radi o trenutno najkompletnijoj četvorci danas u košarci.

Gasol je pak na toj razini koju je Aldridge dohvatio već dugo, pa iako se i sam prečesto vuče iza suigrača i nema tako važnu ulogu u momčadi, upravo njegove igre su najvažnije za domet Lakersa. Kada Pau miješa šut iz vana s post igrom, kada skače, igra obranu i napada obruč, Lakersi su druga momčad. Najbolja u ligi. To nije mala stvar.

TREĆIH 5

Russell Westbrook, Kobe Bryant, Paul Pierce, Kevin Garnett, Zach Randolph

Westbrooku nitko ne može osporiti srce, želju i hrabrost, ali činjenica je da njegov stil igre nije ono što momčad Thundera treba. Umjesto da razigrava suigrače, Westbrook uglavnom glumi nekakvu slabiju verziju Rosea, previše je u centru događanja, a učinkom to ne opravdava. Čudesni atleta koji ipak nema konkurencije, posebice ne u ovoj sezoni u kojoj su Sunsi igrali ovako mlako kako su igrali i u kojoj Rondo djeluje kao blijeda kopija samoga sebe. Samo, u isto vrijeme, koliko god da je važan za svoju momčad, toliko će je i koštati. Dva na pet nije recept za pobjedničku košarku i, dok to god ne shvati, domet Oklahome će puno više ovisiti o stanju oko njih nego o njima samima.

Kobe to recimo nikada nije shvatio. Odnosno, valjda jeste, ali si ne može pomoći. Takav ego će uvijek naći načina da dokaže da je najvažniji. Jer, upravo su njegova glad i upornost ono što suigrače tjera dalje. Bez njegovih kritika, Gasol, Bynum i Odom nikada ne bi dohvatili svoj potencijal. Možda tu i ima zrno istine, vjerovatno je nema ni malo, ali na kraju krajeva nije ni važno dok god svi iz sebe izvlače maksimum. Kobeov maksimum u ovim godinama je nešto manji – više je šuter, manje je opasan u obrani, ali osjećaj za asist, skok i ulaz u pravom trenutku još su prisutni. Lani je još mogao sam dobiti seriju kada bi ušao u zonu, sada je to već malo teže, ali ma kako bio sličan Richardsonima i Jacksonima ovoga svijeta, Kobe je još uvijek najbolji igrač takvog profila. To što je ujedno i najprecijenjeniji svih vremena zato što je medijima trebao nasljednik Jordana, netko normalne visine tko je sličniji nama od divova koji dominiraju košarkom od kada je povijesti, nije njegova krivica.

Ray je izgubio mjestu u top 15 igrača logičnim padom u drugom dijelu sezone, ali zato je PP odradio još jednu godinu na razini, kao najkonstantniji Celtic. Kapetan uvijek daje sve što je potrebno, a poput njega izbor zaslužuje i KG. Istina, bilo je mlađih poput Horforda, Lovea ili Griffina koji su jednostavno moćniji, ali KG je bio stup momčadi najveći dio sezone. Posebice u obrani, u napadu je već duže vremena u fazi karijere koja mu ne omogućuje da bude išta više od skok-šutera, ali pod svojim košem je u ono doba dok je Boston još propovijedao ubuntu po parketima diljem lige, bio personifikacija svega što su Celticsi predstavljali – nesebičnost, borbenost, požrtvovnost, zajedništvo.

Uglavnom, za drugog visokog ostalo je odabrati nekoga od spomenutih. Horford je odigrao na razini, ali mučen ozljedama i ulogom pomoćne radne snage nije to bio ultimativni Al. Love je rasturio sezonu brojkama, ali igra u najgoroj momčadi lige, okružen antitalentima koje uglavnom nije briga za ništa te ga je teško shvatiti ozbiljno. Griffin je u nešto boljoj situaciji, ali također je dobio dozvolu za ubijanje bez da se išta tražilo zauzvrat. Tako da je Zach Randolph, koji je svojim skokovima i nevjerojatnom lakoćom zabijanja bio najpouzdaniji igrač Memphisa cijele sezone, zaslužio izbor. Čovjek čak pokazuje da mu je stalo, uz Aldridgea je možda i najbolji razigravač na poziciji (kada to želi) a može i zaustaviti svakoga ako se poželi koncentrirati na obranu.

MVP

Rose

Sezona koja je izgledala kao da nam neće ponuditi poštenog kandidata, na kraju je ipak pružila jasnu alternativu. I u tome nema ništa loše. Ako ne želite priznati Rosea zato jer imate nekoga vama dražeg, ok. Samo se nemojte pozivati na brojke, jer ljepota košarke je upravo u tome što su brojke samo pola priče, ne cijela stvar. A ako pak ne želite priznati Rosea kao legitimnog MVP kandidata samo zbog toga što nije briljantan u nekim aspektima igre iskazanim brojkama, onda nemate pojma o čemu pričate.

I ja sam na pola sezone prigovarao kada su krenule priče o Roseu kao MVP-u, nudeći kao argument protiv preveliku potrošnju i posebice način na koji je trošio lopte – vanjskim šutom umjesto ulazima i slobodnima. Međutim, u međuvremenu su se stvari popravile. Iako šuterski postotci i dalje nisu briljantni, omjer slobodih i ulaza naspram isforsiranih šuteva poprilično se poboljšao, a time je i Roseov TS% porastao na respekta vrijednih 55% što je solidno za nekoga tko troši takvu količinu napada.

Naravno, nije ta sitnica bila presudna da se od čovjeka koji ne vjeruje u njegovu kandidaturu pretvorim u apsolutnog zagovarača iste. Ne, glavni razlog za izbor Rosea kao MVP-a je jednostavno - kontekst. I to što imam oči, jelte. Vidite, ja nemam problema s navijačkim strastima, niti mi je problem mijenjati mišljenje pritisnut novim informacijama. Gledam ogroman broj utakmica, a to je uvijek puno bolji način za stvarati dojmove od skrivanja iza brojki. I ravnam se osjećajem, točnije dojmom. Nije baš racionalno, ali od čovjeka koji jednako voli gotovo svih 30 ekipa i ne možete očekivati nešto racionalno? Ili baš zato možete?

Vidite, svaka NBA sezona je jedna lijepa, duga, zaokružena priča. I kao svaka priča, ona ima svoje junake. U jednom trenutku Celticsi su izgledali kao nekakva prstenova družina, da bi jednim potezom Sarumana Aingea postali najobičnija skupina orka. Dwight Howard, koji više izgleda kao ent nego kao hobit ne može biti junak, posebice na ako mu se momčad muči ovako kako se muči. Njegova igra je fantastična, postao je i prava napadačka opcija, ali kad si tako fizički dominantan ništa drugo se od tebe i ne očekuje.

LBJ i Wade su u priču ušli kao negativci, tijekom sezone su donekle popravili svoju reputaciju, ali kada makneš brojke, ostaješ s momčadi koja je podbacila i koja nije pokazala da ima ono nešto. Tako da, ako tražimo junaka, princa iz bajke, nudi nam se samo jedno rješenje – Rose.

Njegova momčad je nadmašila sva očekivanja, a to je zaplet koji uvijek pomaže. Napravila je to usprkos nedostatcima u napadu, zbog kojih je, fabula tako objašnjava, Rose praktički prisiljen trošiti toliku količinu lopti. Taj aspekt nikako ne smijemo zanemariti. Evo, ako je jedan igrač sličan stilom igre Roseu to je Kobe, ali nikome ne pada na pamet Kobea zvati junakom. Čovjek je okružen takvim talentima kao što su Gasol, Bynum i Odom, a troši lopte kao da igra u Cavsima s deset CBA igrača. Rose pak ima dva suigrača sposobna zabiti iznad nekakvog prosjeka, ali manje forsira od Kobea, bolji je razigravač, svježe noge mu omogućuju puno bolje reakcije u završnicama i manje oslanjanja na šut, a iako praktički sve ide preko njega ne gubi ništa više lopti od Kobea.

Dodaj na ove kvalitete strijelca tu ljudsku dimenziju, skromnost koja je totalna suprotnost Kobeovoj aroganciji i imaš anti-Kobea, momka koji je sve što umišljenja hollywoodska zvijezda nije. Ultimativni timski igrač zarobljen u ulozi volume scorera.

Vidite, meni je to dovoljno. Taj prelazak Bullsa iz momčadi s potencijalom u graničnog izazivača, taj prelazak Rosea iz eksplozivnog talenta ne samo u all-star igrača već u čovjeka koji stvara svoju vlastitu nišu u ligi, to su sjajna poglavlja priče ove sezone. Stvari kojih ću se sjećati i za deset godina kada budem sjeo s nekim fanatikom i kada započnemo priču o ovoj sezoni. A to nije ništa manje važno od statistike. Dapače.

Oni koji gube energiju na isticanje obrane Bullsa kao glavnog razloga uspjeha, pokušavajući tako umanjiti kvalitete Rosea, promašuju bit. Naime, kontekst ne poznaje te luzerske apstrakcije i špekulacije. On je to što jeste i ne treba mu ničija nadogradnja – momčadska obrana i Rose su jedno te isto, ne dvije različite stvari koje se negiraju. Ovo je timska igra, ne možeš doći do 60 pobjeda ako nisi tim. Prema tome, o čemu pričamo?

Ono što treba je imati oči, otvoriti ih i uživati u igrama jednog od najvećih talenata generacije. Makar ne bio vaš MVP, nitko ne može ići tako daleko pa reći da Rose nije kandidat za MVP-a. I to je u biti jedino važno i nešto što čini cijelu ovu priču nekako suvišnom. Dobio ili ne dobio nagradu, Rose ju je zaslužio i to je jedino bitno. Derrick Rose, najveći dobitak sezone 2011, igrač kojega je gušt gledati i rođeni pobjednik.

6TH

Lamar Odom

Kakav luksuz imaju Lakersi da praktički u svakom trenutku mogu u igru uvesti čovjeka koji je u stanju odigrati svaku ulogu na parketu. Crni Kukoč će valjda konačno dobiti nagradu koju je dobio i onaj originalni, onu za šestog igrača, čovjeka koji na parketu može sve, čovjeka od 208 cm koji može zabiti tricu i odigrati playmakera. Samo što je za razliku od svjetlije verzije Lamar ove godine zaboravio na ležernost i pretvorio se u zvijer pod košem. Koja bi da ima poneku minutu više na parketu i manje vrhunskih suigrača uokolo konkurirala i za mjesto u top 15 igrača lige.

Deeee-feensee

Dwight Howard

Isto kao što nema konkurenciju idućih deset godina u izboru za najbolju petorku, nema je ni za najboljeg obrambenog igrača. Doduše, uvijek se može istaknuti nekoga drugoga, čisto reda radi, ali ove sezone to nema smisla obzirom da je Dwight sam samcat održao Orlando među najboljim obrambenim momčadima lige nakon što su ga okružili suigračima koji nisu u stanju zaustaviti ni prdac u krcatom liftu. LBJ me oduševio obrambenim reakcijama, Spoelstra ga je stvarno pretvorio u vrhunskog korektora, Garnett je još jednom odradio ulogu najboljeg kormilara obrane u ligi, Chandler je preporodio obranu Dallasa svojom pokretljivošću i čitanjem igre, ali Dwight je ipak klasa za sebe. Dok god to želi biti.

Coach Carter

Tom Thibodeau

Iako je Popovich napravio čudo s ovim napadom Spursa, pretvorivši ga u najučinkovitiji stroj za zabijanje koševa iz vana kojega sam vidio u životu, ipak jedan detalj preteže na Thibodeauovu stranu – to što je njegov doktorat vodio računa i o playoffu. Naime, dok će ovaj Popov izum bez zatvorenog reketa potonuti u playoffu, Bullsi su spremni zaključati reket, poginuti za svaku loptu i uhvatiti svaki odbijanac. Sad, da ne bi ispalo da je Thibo samo nekakav obrambeni genijalac koji je shvatio kako iskoristiti sve one dugonje što ih ima u postavi, postaviti paukovu mrežu od udova i natjerati igrače da njima stalno mašu, treba istaknuti da i napad Bullsa uopće nije loš. Dapače, usprkos tako dominantnom igraču kao što je Rose, Bullsi igraju jednu od najmanje sebičnih verzija košarke na svijetu. Dodavanje do otvorenog suigrača i kruženje lopte su na razini, ne na visinama koje recimo imaju Boston, Spursi, Rocketsi, Dallas ili Phoenix, ali tu negdje na vrhu, miljama bolje od onoga što igraju Miami, Orlando, Oklahoma, a ništa lošije to ne izgleda od famoznog trokuta Lakersa koji se, kao što znamo, često pretvara u Kobe Doin' 1 On 5 Work.

MOST IMPROVED

Kevin Love

LaMarcus je postao kompletan igrač, nositelj playoff momčadi. Ali, njegovo prelazak iz četvorke koja ne radi previše i uglavnom šutira iz vani u kompletnog košarkaša manji je šok od činjenice da je Kevin Love od sjajnog skakača postao apsolutno jedan od najboljih skakača u povijesti košarke. Usput je pokazao i sve svoje all-round vrline, od vrhunskog šuta iz vana, košarkaške inteligencije kojom lakoćom dolazi do zicera i slobodnih bacanja, fenomenalnog osjećaja za asist i ritam utakmice. Jedini problem koji bode oči je pasivnost u obrani, ali obzirom da je sam samcat donio ovoj nesretnoj ekipi sve ove pobjede koje je ostvarila, teško je reći da je za išta kriv. LaMarcus je barem imao pomoć i trenera i suigrača koji su ga stavili u poziciju da postane ovo što jeste. Love ima samo svoju jebenu volju, upornost i talent koji su doveli do toga da ga se stavlja u istu rečenicu s Wesom Unseldom i Mosesom Maloneom. Totalna ludnica.

ROY

Blake Griffin

Nema konkurencije. Bez obzira što pripada godinu dana starijoj klasi i što je imao priliku upoznati NBA iz bliza i pripremati se dok su ostali rookiei pali s neba u žrvanj svoje prve sezone, ovo što je Blake odigrao van pameti je. Jedna godina je bila dovoljna da se nametne kao legitimni all-star, franchise player i najuzbudljiviji igrač lige uopće.

MATT BULLARD AWARD

Matt Bonner

Meni osobno najdraža nagrada ove sezone ide u ruke čovjeku koji utjelovljuje sav njen smisao. Kao visoki igrač koji ne radi ništa drugo osim što toliko dobro puca trice da zasluži mjesto u rotaciji, Bonner je ove sezone odigrao imitaciju Bullarda na razini NBA Livea s početka milenija. 102 trice uz 45% šuta, to je bolesno. Jedina konkurencija mu je bio lanjski pobjednik Ryan Anderson, kojega je nešto veća uloga u momčadi koštala preciznosti, dok su prijašnji laureati Troy Murphy i Steve Novak trenutno jednom nogom van lige. Doduše, upravo je taj Novak vlasnik uvjerljivo najboljeg postotka za tricu u ligi, od suludih 54%, ali zabio ih je samo 20 tako da ne upada u konkurenciju. I naravno da je to napravio za Spurse u ovim ludim Popovim shemama u kojima svatko tko uđe na teren ne samo da vjeruje da može zabiti već se nekim čudom uvijek nađe u idealnoj situaciji.

ALL-DORKS TEAM

Petorica bijele braće koja su obilježila sezonu svojim epizodnim ulogama ili prelaskom u prvu igračku ligu, dakle do prije ove godine nisu bili smatrani važnim igračima u rotaciji. Također, kako bi promovirali bijelu kulturu u NBA od ove sezone mi na ispodobruca.com uvodimo i našu prvu originalnu statističku mjeru, takozvani WPI (white power index) koji će određivati koliko je koja momčad jaka u segmentu bijele braće i to jednostavnom jednadžbom (broj bijelih igrača puta minute dijeljeno s brojem nastupa puta prosjećni PER = WPI). Ako ne stignem izračunati WPI za osvrt na sezonu, sve će biti spremno za najavu iduće.

Ryan Anderson

Ovogodišnji kapetan, čovjek koji je dokazao da ono što je igrao Rashard Lewis može svatko za 110 milijuna manje, fantastični tricaš, ujedno i borac. Ok, možda nije najbrži i najsnažniji, ali volju mu nitko ne može osporiti. Zajedno s Redickom pobrinut će se da WPI Orlanda bude poprilično visok.

Danilo Galinari

U New Yorku je izgledao kao još jedan Bargnani, mekani visoki igrač koji izbjegava kontakt i previše voli šut, ali u Denveru se pokazao kao potpuni košarkaš. Momak kuži igru, zna podvaliti pas, zna kada treba šutnuti a kada ići na ulaz, plus daje ono što može pod košem. Dame i gospodo, imamo haklera.

Chase Budinger

Od potencijalnog specijalsta za tri Budinger se prometnuo u kompletnog košarkaša, koji možda nije vrijedan uloge startera, ali koji itekako kompetentno može odraditi rolu prvog swingmana s klupe i zabiti dovoljno.

Marco Belinelli

U njegov talent nisam nikada sumnjao, pitanje je bilo samo da li može izdržati ritam tamnoputih bekova. I uspio je, jednu od boljih obrana u ligi nije koštao, a našao si je i napadačku nišu u ulozi tricaša. Nažalost, onaj njegov haklerski apsekt igre kojim je briljirao u euro košarci nije na NBA razini, ali čak i ako ga nije u stanu iskoristiti za ulaze i stvaranje viška igrača, IQ je i dalje tu, a to ga čini korisnim suigračem.

Beno Udrih

Konačno je stiglo vrijeme da oprostim Udrihu činjenicu što nije u stanu odraditi posao back-up playa na razini da bude koristan u dobroj ekipi. Čovjek je dokazani strijelac, što je uloga koju može odraditi svugdje. Doduše, kada si u lošoj ekipi poput Kingsa to je lakše dokazati, ali nešto mi govori da bi Udrih u pravoj ulozi, koja od njega ne zahtjeva igru s loptom, bio od pomoći čak i u playoffu. A kako nemamo previše bijelih bekova na izboru, red je da zakopam ratnu sjekiru i prihvatim Benu kao solidnog NBA igrača.

THE BRIAN SCALABRINE AWARD

Uvodi se od ove sezone, kao specijalna nagrada za igrača koji je vrijedniji zbog svojih doprinosa van parketa i u svlačionici nego na parketu. I prvi dobitnik je, kako i dolikuje

Brian Scalabrine

Mislite da je slučajno Chicago stvorio takvu kemiju? Scal očito ima nešto u sebi, neku pobjedničku vibru, pozitivnost, zbog koje je toliko omiljen da je svaku svlačionicu u stanju učiniti domom. Plus, znamo da bi bio u stanju, u slučaju da nekakav virus suspenzija ili gripe sutra pokosi cijelu unutarnju liniju Bullsa, izaći na teren i odigrati solidne minute. Također znamo i da nije samo obični dodavač ručnika koji grije one ružne preklopne stolice talentiranijama, već da ga praktički Thibodeau koristi kao pomoćnika koji vodi aspekte o određnim dijelovima igre i savjetuje suigrače što i kako treba napraviti u daljnjem tijeku utakmice.

THE MILOŠEVIĆ-TUĐMAN AWARD

Još jedna nova nagrada, uvedena od ove sezone specijalno da bi se nagradilo najvećeg negativca godine, čovjeka koji je napravio najveći gaf kojim je direktno utjecao na rezultate ali i na prijem kako sebe tako i momčadi. LeBron bi bio idealni kandidat, ali glavni razlog postojanja nagrade je ipak

Danny Ainge

Čovjek koji je jednim potezom srušio snove legendi, ubio najbolju kemiju možda u povijesti lige, dokazavši još jednom da je nešto puno lakše srušiti nego izgraditi.

TOP GM

Također novost, stvarno nije u redu da se sve ove godine podcjenjuje ljude koji praktički slažu sve ove momčadi koje pratimo. Kako većina fanatika ionako odavno zna za važnost GM-ova, stvarno je sramota da nismo ovu nagradu imali i ranije. Uglavnom, prvi dobitnik je

Danny Ainge

Šalim se. Naravno da nije. Najbolji GM je

RC Buford

Pronalazak Garya Neala još jedan je u nizu genijalnih poteza koje je ovaj čovjek odradio u karijeri. Iako Spursi ove godine možda imaju nešto deblju platnu listu nego što bi to željeli, iako nemaju jasnu viziju prelaska iz Duncanovskog doba u post-Duncanovsko, Buford zaslužuje ako ništa ovu nagradu kao priznjanje za životno djelu. Njegovi učenici, Presti i Demps, već pokazuju kako se radi posao u Oklahomi i New Orleansu, i upravo to širenje modela Spursa pokazat će se najvećom ostavštinom ove generacije.

SPOMENICE ISPODOBRUCA

Svim igračima i djelatnicima NBA koju su ostavili sjajan dojam i obilježili sezonu, a da nisu upali u konkurenciju za neku od gornjih nagrada

Ray Allen – jer je postao najbolji tricaš u povijesti i jer igra košarku na neviđenoj razini za nekoga s toliko kilometara na leđima

Shaquille O'Neal – jer je odigrao sve što se od njega tražilo i jer je bio sve ono što je Bostonu trebalo, barem do trenutka kada su iz nekog razloga počeli tražiti previše

Luol Deng – jer je u pravom trenutku preuzeo odgovornost, počeo koristiti prostor koji mu se nudio i jer je pronašao agresivnost i samopouzdanje u napadu koji su Bullsima dali pouzdanu drugu napadačku opciju i tako ih iz sporednih lovaca na naslov pretvorili u legitimne izazivače

Omer Asik – jer utjelovljuje duh momčadi u kojoj svi ginu jedni za drugu, taj famozni ubuntu zbog kojega i zadnji čovjek na klupi jedva čeka ući u igru i odraditi svoj posao najbolje što može

Kurt Thomas – jer je Kurt Thomas, posljednji Mohikanac

Charles Oakley – jer ga je sjajno vidjeti na klupi Bobcatsa uz Jordana

Tyson Chandler – jer je na trenutak učinio da Dallas još jednom izgleda kao momčad sposobna osvojiti naslov

Jason Kidd – jer je usprkos svemu još uvijek jedan od dva najbolja asistenta i lidera kontranapada u NBA

Steve Nash – jer je on taj drugi uz Kidda, živa legenda

Arron Afflalo – jer samo daje, ništa ne uzima, usput se pretvorivši u možda najboljeg stopera na vanjskim pozicijama i ujedno ubojitog tricaša, najvažniji free agent ovoga ljeta

Steph Curry & Monta Ellis – jer su pokazali da mogu zajedno

Chuck Hayes – jer je skok-šut s poludistance udaljen od toga da bude nasljednik Kurta Thomasa, nadam se da si je barem zaradio pošteni novi ugovor

Kyle Lowry – jer je uštedio Rocketsima gomile novca i jer ima srce veličine Teksasa i još usput zna i može sve što se od njega traži na poziciji

Dorrell Wright – jer se potvrdio kao NBA klasa, a i praktički mi je donio naslov u fantasyu

Eric Gordon – jer je dokazao da je idealan partner Blakeu Griffinu i kompletan igrač

Andrew Bynum – jer je nezaustavljiv kada to želi biti

Tony Allen – jer je donio ubuntu u Memphis, usput postavši glavni all-round oslonac

Rudy Gay – jer je imao sezonu bolju od Carmela kao čisti strijelac dok se nije ozljedio

David West – jer je imao sezonu u rangu Aldridgea dok se nije ozljedio

Amare Stoudemire – jer je najzaslužniji što je spektakl opet stigao u New York i jer je briljirao, barem do trenutka dok u grad nije stigao Melo

Serge Ibaka – jer je Serge Ibaka

Kendrick Perkins – jer je donio u Oklahomu sve što im je trebalo za biti ozbiljna playoff momčad

Andre Iguodala – jer je konačno zanemario potrebu da bude netko drugi, zvijezda, i prihvatio da je ono što jeste – ultimativni timski igrač

Marcin Gortat – jer je uspio probuditi jednu mrtvu momčad, makar na trenutak, i usput se dokazati kao ozbiljan NBA igrač koji nema dlake na jeziku

Nate McMillan – jer je u svakom trenutku sezone znao što je potrebno momčadi

Gerald Wallace – jer je konačno u situaciji da može igrati i uživati, bez da ide glavom kroz zid

Marcus Thornton – jer može zabiti 20 bez da se oznoji

DeMarcus Cousins – jer može zabiti 20 uz 10 skokova bez da se oznoji, a jednako tako, bez kapi znoja, može cijelu večer šetati i bacati cigle dureći se na sve oko sebe

George Hill & Gary Neal – jer su djelovali kao all-star strijelci kada je bilo potrebno

Tony Parker – jer je odigrao još jednu nenametljivu, ali veliku sezonu

Tim Duncan – jer je drveniji nego ikada uvijek nalazio načina biti najkorisniji igrač na terenu

Greg Popovich – jer je doktor košarke, antipatični doktor kod kojega ne želite na pregled, ali koje će vam uvijek dati točnu dijagnozu

John Wall – jer je sljedeća velika stvar

U kategoriju uber-spomeničara ulaze Afflalo, Shaq, Ibaka i Thornton, kojim je ovo druga spomenica za redom, te Ray, Monta i Chandler koji su svoju prvu osvojili u nekoj od prethodnih dodjela.

27Aug/106

SAN ANTONIO

Posted by Gee_Spot

Prije standardnog osvrta, jedna mala digresija. Nekakvo Svjetsko Prvenstvo u košarci je pred vratima, a kako mi se ne da raditi specijalni pregled o nečemu o čemu iskreno nemam pojma (pola zvijezda nedostaje, većina reprezentacija je skrpana, gledao sam sve skupa 3 i pol tekme priprema), to ću iskoristiti ovaj prostor da napišem par crtica i istaknem neke stvari za koje mislim da su vrijedne isticanja. Kako zbog početka NFL sezone nakon ovih pregleda krećem odmah svakodnevno s najavom footballa, misli vezane uz SP bit će rasute svakodnevno po postovima, počevši s osvrtom na naš sutrašnji poraz od Y repke Amerike koji ide kao uvod u post o Torontu. Kakva poetska pravda, zar ne.

Međutim, prije toga, negdje kroz jutro, na blogu će osvanuti i pravi pregled za kojega se pobrinuo Emir, tako da će sutra ispodobruča.com raditi punom parom. Za razliku od 90% repki na ovom smiješnom turniru. Ukratko, evo par crtica za početak:

- Angola, Iran, Jordan, Tunis, Kita Ivorova, Kina, Kanada i Libanon ne zaslužuju ni sekunde vašeg vremena, ako FIBA smatra da je u redu imati turnir na kojem četvrtina momčadi nema nikakvih šansi za prolaz među 16 onda je FIBA jedna poprilično glupa organizacija. Čekaj, pa FIBA i jeste glupa organizacija

- Novi Zeland se izdvaja iz ove kategorije jer morate vidjeti Peru Camerona - ovaj veteran je nekada čak bio solidan košarkaš, ali danas je toliko debel i spor da, dok ga gledaš kako se ne rotira u obrani i lupa rukama sve oko sebe, imaš osjećaj da pratiš lokalni streetball turnir na kojem nema osobnih i na kojem pobjednika čeka gajba Kaltenberga

- USA je čak i u ovakvom sastavu favorit, ne zato što su dobri, već zato što su momčadi koje su im do prije par godina mogle zapapriti sada bivše - Španjolci su bez Gasola starijeg i Calderona (iako je po meni ovo drugo dobra vijest, Calderon je van forme i samo je smetao Rubiu), Rudy je totalno van forme, Garbajosa je bivši, a sistem je isti kao da je sve u najboljem redu. Marc Gasol koristi se kao šljaker preko kojega ne idu akcije ni pod razno, što je ogroman minus za njih i plus za ostale. Uostalom, znamo da su Španjolcima najveći problem uvijek bili treneri. Srbi su bljesnuli, ali to još uvijek nije momčad za velike stvari. Grčka šampionska generacija je preminula. Ukratko, iako je ova ekipa USA Basketballa selektirana bez ikakvog smisla (molim vas, nemojte pušiti priče o igračima koji odgovaraju sistemu, zoni, presingu bla bla, ovo su igrači koji nisu odbili poziv, kratko i jasno), samo na račun atletike i sirove snage može pomesti ovu konkurenciju. Dodaj Duranta kao killera kakvoga nema nitko i eto ti budućih prvaka. NFL je pred vratima, a prvu NFL momčad imamo prilike gledati ovih dana - američku košarkašku repku.

- Turci su uvijek opasni kao domaćini, Ilyasova je po meni budući član naj petorke turnira, a kad mu dodaš Hedu, širinu pod košem i pouzdanog playa Tunceria, mislim da im medalja ovaj put ne može pobjeći

- Ostale Euro ekipe su tu negdje, s tim da ih ipak dijelim na dvije skupine
a) prolaznici - Litva uvijek može imati solidan turnir dok god skaču i pogađaju trice, ali nedostaje im kreacije, ova generacija je pročitana knjiga; Njemačka ima odličnu školu košarke i dobru, uigranu repku, ali ne i talent; Francuzi su jednodimenzionalna trkača momčad bez najboljih igrača; Rusi su svoje napravili, Blatt ne može dva puta prodati istu kombinaciju obrane i Utah Jazz napada, pogotovo ne bez Kirilenka
b) izazivači - spomenute Grčka, Srbija, Turska, Španjolska te Slovenija i Hrvatska borit će se ulazak u četvrtfinale

- Gle, Slovenci su bez možda najboljeg igrača Lorbeka, ali konačno imaju lidera u Dragiću, te dovoljno talenta i širine po svim pozicijama. Da je tu Lorbek, bili bi top 5 momčad. Ovako, zagorčat će nekome život. Hrvatska? Prvo, mislim da je konačno došlo vrijeme da nas malo posluži i sreća. Drugo, imamo dovoljno širine ako već nemamo ekstra talent, stvarno djelujemo kao ekipa i ako će nam upadati trice (a po svemu sudeći bi trebale, iako možda malo previše nade polažem u izbornika koji mora biti dovoljno pametan da Planinićeve i Kusove minute prepusti Bogdanoviću) te ako ćemo konačno kontrolirati skok (Ante Tomić je konačno tu, a zašto je Stankec Barać nestao s lica zemlje, e to nemam pojma) imamo šansu ući među 8

- Ostali su mi totalna nepoznanica. Sumnjam da Australija bez Boguta ima ikakve šanse ući među 8, Portorikanci su već pomalo dosadni s tim dva-beka-luduju-a-ostali- gledaju-ekipama, ali Brazilu i Argentini treba posvetiti dužno poštovanje. Ne znam koliko još vatre ima u vanjskoj liniji Argentine, prelazak s Manua na Delfina usprkos Carlosovim kvalitetama mogao bi biti bolan - Delfino ipak prvo gleda vlastiti šut. Falit će im kreacije, ali u ovoj konkurenciji borbenost i snaga pod koševima mogli bi biti dovoljni za polufinale. Slično je i s Brazilom - nemaju pedigre Argentine, ali imaju slične slabe i jake točke. Pod košem će dominirati, a ako Barbosa još stigne ponešto i razigrati uz stalne ulaze, mogli bi biti teška prepreka čak i Amerikancima. Ali ne i nepremostiva, pored Barbose i Prigionia uvijek biram Rosea i Westbrooka, ma kako jadni šuteri bili.

SPURS

Regularna sezona još nije ni završila, a Spursi su već odlučili kojim putem idu ubuduće. Ili je možda bolje reći kojim putem nastavljaju. Usprkos relativno lošim rezultatima dvije godine za redom (ipak se očekivalo barem jedno finale konferencije), Pop i društvo pokušat će još jednom u istom sastavu.

Manu Ginobili potpisao je ugovor na dodatne tri godine, Timmyev traje još dvije, a jedino je Parkerov trenutno u zadnjoj sezoni. Obzirom na odluku da zadrže Ginobilia, ne bi nas trebalo čuditi ako će u dogledno vrijeme ponuditi slično produženje i Parkeru.

I dok im nitko ne može zamjeriti zato što i dalje vjeruju u sebe, potez s Richardom Jeffersonom ostavio je malo čudan dojam. Jefferson se odrekao zadnje rate ugovora koja bi mu donijela 15 milja kako bi pokušao uloviti duži i po mogućnosti veći ugovor prije nego se iduće ljeto promijene pravila onog kolektivnog.

Kako su sretni ti Spursi, pomisli čovjek, ali izgleda da sreća nema veze s tim. Izgleda da se radilo o dogovoru između kluba i igrača po kojem je ovaj praktički smanjio svoju plaću iduće sezone za pola (čime su se Spursi spustili taman ispod granice poreza na luksuz što im je uštedjelo najmanje još 4 milje), da bi zauzvrat dobio željeni višegodišnji ugovor baš od San Antonia.

Sam dogovor ispod stola mi ne predstavlja nikakav problem, ali mi nije jasno zašto su Spursi morali biti ovako darežljivi. 38 milja je 23 više od onoga što su mu bili dužni te čak i kad odbijemo uštedu od poreza, ostaje nam 19 milja za preostale tri godine nakon ove, 19 milja koje će itekako smetati na salary capu za par sezona. Netipično iracionalan potez za ovu franšizu, osim ako Spursi stvarno vjeruju da mogu od njega imati koristi.

Svoju veteransku jezgru pojačali su produživši i s Mattom Bonnerom. 16 milja za 4 sezone solidan je ugovor za tricaškog specijalca. Međutim, očito je kako Spursima treba i doza svježe krvi, a nju su mogli pronaći samo preko drafta i tržnice. I tu leži glavna snaga ove organizacije – iako su godinama u vrhu, zbog čega biraju pri dnu drafta i iako su iznad salary capa, zbog čega se ne mogu uključiti u borbu za slobodne igrače, San Antonio uvijek nađe načina za osvježiti roster (znate li što je zajedničko ovoj trojki na slikama koje se nalaze u postu?).

Ovogodišnji draft nije ništa posebno, James Anderson ima veće šanse postati novi Rashad McCants nego novi Stephen Jackson. Ali, zahvaljujući pravima na Tiaga Splittera (draftiran još 2007.), Spursi su si mogli priuštiti dovođenje vrhunskog centra preko salary capa pojačavši time najslabiji dio momčadi (Duncan je pao iz glavne uloge ne onu veteranske podrške, a pokretni šljaker kao Splitter baš je ono što im treba da vrate potrebnu energiju u reket).

Zatim su zaokružili roster potpisavši Garya Neala, beka-šutera koji je rasturao na ljetnoj ligi. Čovjek je proveo zadnje dvije godine u Italiji, naigrao se i postao profesionalac. I onda ga Spursi snime na ljetnoj ligi i potpišu za minimalac. Umjesto da riskiraš s klincima i njihovim potencijalom, ponekad je bolje uzeti gotovog igrača usprkos svim njegovim limitima.

Neal će zamijeniti tricaške role Bogansa i Masona za kojima nitko neće plakati, dok će ostatak rostera popuniti neki od igrača koji su sudjelovali na ljetnoj ligi kao predstavnici Spursa - bek-šuter Garrett Temple (lani popunio roster do kraja sezone) i play Curtis Jerrells (lani igrao za njihovu NDBL franšizu). Obzirom na nos Spursa za karakterne specijaliste, ne bi me čudilo da Neal iduće sezone bude više od ugodnog iznenađenja, a iz istoga razloga ne možemo isključiti ni ova dva igrača.

Eh, da – i da ne bi bilo samo kako Spursi stvaraju kadrove za pola lige (u zadnjih nekoliko tjedana još su dva njihova čovjeka zasjela za kormilo NBA franšiza – Demps u New Orleansu i Blanks u Phoenixu), ovoga ljeta su i se sami pojačali u birokratskom području. Naime, vratio se Danny Ferry, dugogodišnji GM Cavaliersa, koji je bio jedan od prvih ljudi Spursa koji su posuđeni od drugog kluba. Danas valjda nema NBA franšize koja u nekom svojstvu ne zapošljava nekog ex-Spursa, ne bi li na taj način nekako na sebe prenijeli tu vještinu bivanja uspješnim klubom u svakom pogledu.

PADRES

Klub iz San Diega sam jučer spominjao u priči o Giantsima, kao ekipu koja je ove godine iznenađujuće zasjela na prvo mjesto divizije i nema namjeru izgubiti ga. Međutim, tu prestaju sve sličnosti dvije momčadi. Doduše, i jedni i drugi imaju sjajne pitchere, ali Giantsi su u stanju i platiti ponekoga sa strane. Da ne govorim kako napadačka rotacija Giantsa košta duplo više od one Padresa. Plus, na strani Giantsa je povijest i ugled, dok su Padresi po svim mjerilima najmanji MLB klub. Pa kako su onda tako uspješni? Moneyball, naravno.

Padresi su, poput naših dobrih poznanika Spursa, eksperti za pronalaženje jeftinog talenta od kojega su u stanju izući maksimum zato što imaju sistem te biraju igrače koji se u njega uklapaju. Isto kao što jeftini swingman ne može igrati u Spursima ako ne može pogoditi tricu, tako ni u Padresima ne možeš igrati ako nisi u stanju doći na bazu ili igrati obranu.

Padresi na svom rosteru nemaju ni jednu jedinu zvijezdu. Njihov najbolji igrač, Adrian Gonzalez, trebao je postati Yankee ili Red Sox prije početka sezone, pa tijekom sezone, a onda, kako su zaredali pobjedama, odlučili su zadržati ga do kraja godine makar ne dobili ništa zauzvrat. Pošteno. Međutim, nije Gonzalez jedini koji zabija, u ovoj momčadi zabija doslovno svaki igrač koji uskoči u postavu, makar bio jučer doveden iz druge lige.

To je princip Oaklanda doveden do savršenstva. Padresi imaju budžet u rangu Pittsburgha, dakle uvjerljivo najmanji u ligi. Međutim, zahvaljujući statističkoj analizi i vjeri u svoj sistem u stanju su pronaći igrače koji znaju doći na bazu i biti aktivni, igrače koje nitko drugi nije otkrio jer su bili zauzeti gledanjem u neke druge brojke i ravnajući se dojmovima.

Međutim, ono gdje pronalaženje jeftinih igrača donosi potpunu pobjedu je izbor pitchera. Sav njihov sistem i gomila dobrih napadača ne bi značili ništa da Padresi svaki dan nisu u stanju na teren poslati pouzdane pitchere. Iako nemaju klasičnog asa, vrhunskog pitchera koji garantira pobjedu svaki dan, imaju 5 jednako dobrih bacača koji su redom svi u rangu trećeg startera u jednoj dobroj playoff rotaciji. Čista matematika – 5 dobrih donose isti prosjek na kraju dana kao 1 odličan, 3 dobra i 1 užasan. Dodaj na to njihov stadion koji je najduži u ligi te je na njemu skoro pa nemoguće zabiti home run i eto recepta za uspjeh.

Dakle, prvi starter je veteran Garland, odbačen i prekrižen od svih, koji je u San Diegu neočekivano postao lider. Drugi starter Correia veteran je koji je odlučio odigrati sezonu života u pravo vrijeme. Slična je priča i trećeg pitchera, Richarda. Ova trojka teško da će ubuduće igrati opet na ovoj razini, a i primjetno je da su im brojke znatno bolje doma nego na gostovanjima. Međutim, dva njihova klinca kojima je rotacija zaokružena – Latos i LeBlanc – imaju potencijala i za nešto više od ovoga što trenutno pokazuju (a što nije malo, LeBlanc brojkama nije ništa lošiji od prve trojice dok je Latos, iako ne pretjerano atkraktivan, po prodanim poenima i poklonjenim bazama među najboljima u ligi).

Uz dobar napad i dobru obranu, ono što Padrese diže iznad konkurencije i po čemu se broj jedan u ligi su njihovi rezervni pitcheri, koji su po brojkama čak i bolji od startera. Dok druge ekipe strahuju od toga da nakon 5 devetina izvade startera, Padresima je to čak dio taktike. Gregerson, Mujica, Adams i posebice closer Bell, po svim brojkama čine uvjerljivo najpouzdaniju klubu u MLB-u.

Najluđe od svega, kada za koji tjedan krene playoff, Padresi mogu otići do kraja. Napad ne popušta, pitcheri su pouzdani. Dok je god njihov teren iza njih u igru su. I to je najveća ljepota baseballa. Jedan igrač Yankeesa košta koliko cijela momčad San Diega, međutim, kako su Yankeesi trenutno u strci s pitcherima (samo jedan im je spreman za playoff) te kako im je pola igrača u polju van forme, Padresi koji su u vrhunskoj formi na svim područjima, imaju šansu. Da, možda je to šansa koja se pruža jednom u životu dok za Yankeese uvijek postoji iduća sezona. Ali je šansa. Nije ni to malo.

THE ROSTER OF THREE

Grizzly Man (Werner Herzog, 2005.)

Gledao sam ovaj film čim se pojavio, kao tvrdi Herzogov fan. Čovjek i kada snimi sranje, barem snimi zanimljivo sranje. Međutim, ovaj film nije sranje, već možda najbolje što je Herzog ikada napravio. Lani me malo iznenadilo kada bih ga ugledao na raznim popisima najboljih filmova desetljeća. Ali, bilo mi je drago da je i mainstream prepoznao vrhunsku stvar, bez obzira na to tko stoji iza nje. Prvo, ovo je zabavan film. Herzog kao narator, s tvrdim njemačkim naglaskom, urnebesan je. Svi likovi koji se pojavljuju u filmu su pomalo ludi, ne čudi što su mnogi mislili da je u pitanju lažni dokumentarac. Mislim, njemački naglasak, tip kojega su rastrgali grizliji i koji je sve snimao svojom kamerom, njegova luda djevojka, spaljeni roditelji i šizofreni patolog – ne djeluje stvarno. Ali, tu je uvijek bila najveća Herzogova vrlina. Uzeti stvarnost i pokazati je iz takvoga kuta da joj se diviš jer je luđa od ikakve mašte.

Foolish (Superchunk, 1993.)

Vrhunac karijere benda koji je postavio temelje nezavisnoj sceni kakvu danas poznajemo. Samo, na stranu izdavaštvo, marketing, uopće taj glazbeni princip moneyballa koji je pokazao da ne moraš biti dio korporacije da uspiješ doći do slušatelja, već da ti je samo potreban plan i rad. Ovaj album na sebi ima 12 bisera zbog kojih je sve to skupa nekako manje važno, a istodobno ima više smisla. Ako kužite što hoću reći.

Basketball And Philosophy (razni autori, 2007.)

Biblioteka ''...i Filozofija'' prevođena je i kod nas, do sada su izašle knjige o Simpsonima, Seinfeldu, South Parku, Zvjezdanim Stazama, Pajtonovcima... Neke su bolje, neke su lošije, ali sve imaju zajedničku sljedeću crtu – kroz prizmu popularne kulture učiš i ponavljaš vječne filozofske ideje. Nažalost, ovaj naslov nije preveden, valjda zato što naši izdavači misle da publiku ova kombinacija ne zanima. Tko zna, možda su u pravu. Jer, ovo jeste prije svega suhoparno filozofsko štivo, ali meni su neodoljivi oni trenutci kada odeđeni esejist ubode vrhunsku tezu vezanu uz košarku. Plus, stvarno nije zahtjevno, stil je ogoljen do te mjere da imaš osjećaj da čitaš običnu biografiju o npr. Philu Jacksonu, a ne i usputni osvrt na zen budizam i protestantsku etiku.