DAY 4 – THE WARRIORS CAME OUT TO PLAY

BUCKS @ HEAT

Bucksi su još jednom solidno ušli u utakmicu – Ellis i Jennings tražili su otvorene šutere i birali kada će potegnuti, Ilyasova i Dunleavy su zabijali, Sanders i Udoh su dužinom zatvarali reket, uglavnom opet su igrali pravu košarku na obje strane, s tim da su to kruženje lopte i disciplina u izboru šuta stvarno dobro izgledali, što znači da je Boylan ne samo odlično pripremio momčad (mogu mu slobodno skinuti upitnik za iduću sezonu, čovjek je s ove dvije utakmice dokazao da zaslužuje posao), već i potpuno pridobio Ellisa i Jenningsa na stranu dobra (ili je pak za to isključivo odgovorna obrana Heata koja im ne dozvoljava da se razmašu).

Osim što ovakva igra jasno govori da one isprike za ogromnu potrošnju ovog dvojca ne stoje jer očito nisu morali uzimati sve one loše šuteve da bi se momčad kotrljala, već su ih uzimali zato što su to htjeli (da je Milwaukee ovako igrao kroz veći dio regularne sezone, odnosno s ovakvom raspodjelom lopte, nema šanse da bi imali negativni score na kraju godine), radi se i o pozitivnom znaku za buduće poslodavce – oba revolveraša očito su itekako spremna biti dio nečega većega i nisu nepopravljivi elementi. Nisu odigrali briljantno, daleko od toga, jednostavno nisu dorasli ovakvim protivnicima, ali to što nisu upucali vlastitu momčad je, barem za mene, izuzetno pozitivan aspekt ove priče, barem kada su Bucksi u pitanju.

Heat je djelovao puno kaotičnije, odlučivši se uglavnom za pokušaje iz kontri i što bržu tranziciju kako bi uhvatio obranu protivnika nespremnu. Također treba istaknuti da je ključni čovjek Milwaukeea u ranom periodu ipak bio Udonis Haslem koji je bio peta kolona u redovima Heata – ono što je on odigrao u startnih 6 minuta bio je čisti horror, takva nesposobnost da se ostavi pozitivan trag u ijednom aspektu igre je zabrinjavajuća. Heat je puno bolje izgledao čim se James prebacio na četvorku ulaskom Battiera, a pogotovo ulaskom Birdmana (to već postaje tradicija), ali Bucksi su i dalje visili u egalu, otišavši na odmor sa samo -4.

U nastavku ista priča, Milwaukee se drži pametnom igrom (bilo je zanimljivo gledati kako Heat ne može zaustaviti pick & roll sa Sandersom, kao i istaknuti da je Jennings s 5 poena do zadnje četvrtine odigrao bolju utakmicu nego što je slučaj kada zabije 20 uz 25 ispucanih lopti – playoff je stvarno nešto posebno kada igrače natjera na ovakvu zrelost) i u egalu je do početka četvrte. Heat onda jednostavno ubacuje u višu brzinu i to doslovno, kao u nekakvoj igrici ubrzali su se na obje strane parketa (warp pogon?) i u jednom od onih svojih već prepoznatljivih euforičnih perioda tijekom kojih izgledaju kao s drugog planeta za čas su otišli na +15 (i tako u manje od 180 sekundi uništili svaku nadu Bucksa). S tim da treba istaknuti kako je i ovaj put dio udarne postave bio Birdman koji očito ide ruku pod ruku s luđačkom energijom (a kad sam već kod energije, moram još jednom istaknuti koliko je dobra stvar za Heat u daljnjem tijeku playoffa što se neće morati oznojiti u prvoj rundi – možda će im baš protiv Thundera ove pohranjene rezerve biti ključne).

Milwaukee do kraja nije odustajao od svog stila, praktički možemo reći kako su 45 minuta bila u egalu, ali kako nisu imali odgovor za one 3 ključne minute u kojima je Heat bio Super Heat. Ipak, svaka čast zbog toga što su igrali košarku i sačuvali nas mučenja, odnosno gledanja Jenningsa i Ellisa kako glume Kobea Bryanta ili pokušavaju opravdati svoje nebulozne izjave (Ellisovu da je bolji od Wadea, Jenningsovu da su Bucksi bolji od Heata). Igrali su kao ono što jesu, dva prosječna košarkaša, omogućivši tako momčadi da odigra iznad prosjeka. Zbog toga – respect.

CELTICS @ KNICKS

Nastavlja se šahovska partija koju osim sporog ritma i razmišljanja prije svakog poteza u napadu obilježava i igra s polomljenim figurama. Chandler je totalno van forme (nepokretan i bez skoka, uopće ne liči na sebe), ali sreća po Knickse što Celticsi ne mogu direktno koristiti taj matchup zbog Garnettove limitirane uloge (bit će zanimljivo zato vidjeti kako će se New York suprotstaviti Pacersima i Hibbertu ako prođu dalje).

Plus, Doc ne može na petici rotirati Garnetta i Bassa (koji ne bi imao nikakvih problema s Martinom u obrani, a možda bi ga mogao napasti i u napadu uvjerljivije od KG-a) jer bi time osudio Greena i Piercea na čuvanje Anthonya cijelu utakmicu, a to bi onda ovaj iskoristio za još više post-up situacija koje bi samo dodatno otvorile prilike šuterima. Bass barem ne dozvoljava Melu da se stalno spušta pod koš, a očito je kako će upravo upravljanje figurama pod košem donijeti nekome prednost (Woodson se odlično nosi s problemima i barem ih ne uvećava korištanjem Novaka, umjesto kojega kao stretch četvorku i zamjenu za Anthonya koristi Copelanda).

Iako, možda Docu neće ni ostati ništa osim rizika ako misli zapaliti ovu seriju jer partija je ovaj put trajala puno kraće nego prvi put – Boston je pao bez borbe, već nakon dvije četvrtine. Knicksi su u nastavku opet digli razinu energije u obrani i to je bilo dovoljno, Boston jednostavno nema ideja kako se nositi s problemima (tu je, očekivano, došla na naplatu ovisnost o Rondu kao osnovi napada – kroz sezonu su se mogli nositi s takvim gubitkom promjenom pristupa, ali u playoffu ti treba i kvaliteta igre, ne samo uma, a bez Ronda toga nema), a ovaj put nije imao ni energije zbog kriminalne partije Greena koja je Piercea ostavila na streljani kao jedinog nositelja. KG je pak zbog problema s osobnima odigrao čak i manje od očekivanih 30 minuta.

Doduše, na početku se činilo da bi stvari mogle biti gotove i ranije zbog šuterskih kvaliteta Smitha koji je obilježio prvih 12 minuta suzom s 9 metara koja je izgledala pravilinije i čišće od 90% šuteva sa slobodnih bacanja u ligi. Iako je JR na kraju odigrao bitnu ulogu, presudila je ipak napadačka širina Knicksa, ovaj put još i pojačana u odnosu na prvu utakmicu povratkom Prigionia u rotaciju i to čak u roli startera.

Woodson uživa kada može koristiti veterane kao što su Kidd i Prigioni u ulozi organizatora jer su sposobni kontrolirati loptu i tako svesti Feltona na spot-up igrača, što je u biti potrebno protiv ovakve obrane kakvu igra Boston – Prigioni/Kidd i Chandler/Martin vrte pick & roll, a oko njih su u spot-up situacijama tri igrača (idealno Felton, Smith i Anthony) koje mogu ne samo zabiti otvoreni šut, nego i kreirati sebi još bolju situaciju driblingom. Dodatni plus ove postave je što se i Kidd i Prigioni nakon što započnu napad pretvaraju u pouzdane šutere. Petorka sa Shumpertom to ipak ne može, iako je princip sličan. Ali, Iman nije šuter ni kreator u razini Feltona, kao što ni Felton nije pouzdan dirigent kao Prigioni ili Kidd.

Rivers o ovakvim kombinacijama može samo sanjati, ali za to je dobrim dijelom kriv i sam jer je sve bazirao na igraču kojega nema i jer u međuvremenu nije stvorio sistem koji bi ga zamijenio. I Terry i Crawford kroz karijeru su pokazali pick & roll kvalitetu (mislim, Terry je 2 na 2 košarkom s Dirkom osvojio naslov prije dvije sezone), ali u dresu Celticsa služe samo kako bi potezali šuteve preko ruke (u čemu su bili skroz solidni noćas s klupe). Za to vrijeme lopta je u rukama Bradleya koji nije play, a Lee, solidan 3&D igrač koji bez problema može odraditi rolu kao Shumpert, ne koristi praktički ničemu (njemu bi se mogle otvoriti minute odluči li se Doc za nižu postavu – jasno, sve je ovo teoretiziranje bez uporišta ne zaigra li Green kao muškarac protiv Mela).

Jasno, Woodson nije imao izbora nego uigrati ovakve postave kao osnovu napada, dok je Boston ipak u srži naslonjen na Ronda, Piercea i Garnetta. Samo želim reći da razlika u talentu nije glavni razlog zašto Knicksi igraju bolju košarku – osim Anthonya, nema tu igrača koji može napraviti značajnu individualnu prednost u cijeloj seriji. Knicksi su jednostavno prihvatili to što jesu i iz toga izvukli momčad, dok su Celticsi već duže vremena u fazi mutacije i, poput Čudovišta iz močvare, ni sami nemaju pojma što su u stvari.

To ne znači da nemaju šanse dobiti iduće dvije u Bostonu, ali samo ako nađu načina i inspiracije da ubace više od 80 jer s 20 po četvrtini ne mogu izazvati ovakav New York, pa makar on bio bez Chandlera.

WARRIORS @ NUGGETS

Faried nije bio spreman startati ni drugu utakmicu, što je Jacksonu svakako olakšalo odluku o zamjeni za Leea – umjesto da potroši Landrya kao startera uz Boguta, gurnut će u petorku Jacka i tako pokušati parirati Denveru njihovim oružjem, igrom s 4 beka. A to je pak značilo da ćemo gledati još luđi ritam i još manje obrane nego u prvoj utakmici.

E, pa ovo sa obranama se ostvarilo, posebice u slučaju šuterske rapsodije Warriorsa, ali ritam je bio nešto sporiji (koliko god u to bilo teško vjerovati obzirom na broj koševa, ovo je bila utakmica s manje posjeda lopte nego prethodna koju su obilježile nervoza i greške). To je pomoglo Warriorsima da sačuvaju dah i donekle iskoriste Bogutovo prisustvo, iako je ključ svega ipak bila trica – od kada je Curry krenuo polovinom druge s rešetanjem, više nisu stajali.

Prvu grešku je napravio Karl, koji je Iggya, nakon što je ovaj dobar dio prve utakmice bio zadužen za Currya, stavio na Thompsona kako bi spriječio njegove ulaze u post, dok se za Stepha brinuo ostatak momčadi stalnim preuzimanjima prilikom svakog postavljenog bloka. Istu stvar su radili i Warriorsi, što je totalno logično kada praktički igraš s istim tipom košarkaša. Ne želim implicirati da je ovo ostavilo prostora Curryu jer takvu klasu je nemoguće zaustaviti kada krene, ali definitivno mu nije smetala činjenica da je uglavnom igrao protiv Lawsona.

Uvođenjem McGeea i Farieda krajem prve, dakle uvođenjem dva najbolja visoka igrača, Karl je zaigrao na kartu visoke postave i dizanja energije baš u trenutku kada je Bogut morao na klupu jer je odigrao prvih 9 minuta. Teoretski dobra zamisao – ovo je Jacksona prisililo da uz Landrya na teren gurne i Ezelia, što ih je ostavilo bez potrebne širine u napadu. Ali, srećom po Warriorse, Faried je izvan ritma serije, McGee se nije upalio (to je vječni problem s njim – na 10 minuta može biti najbolji čovjek na parketu jednu večer, a već drugu je nevidljiv) i veće štete nije bilo.

Ovo transformacija iz ultra niske postave u ultra visoku je dobro zamišljena, ali nije donijela rezultata. S pravom peticom i pravom četvorkom, Millerom na playu i dva rasna swingmana na boku, Denver je u drugoj četvrtini izgledao kao klasična snagatorska playoff momčad, a Jacksonov odgovor na ovo je bio još radikalniji – uz Ezelia i Landrya pod košem na bokove je stavio Greena i Jeffersona, odlučan da ne popusti ni centimetra (ovakvo povjerenje su mu i jedan i drugi vratili – zabivši trice). U ovom ludom periodu praktički je Curry driblao, dok su preostala četiri igrača postavljala blokove, ali je funkcioniralo – utakmica je cijelo vrijeme bila u egalu, a Steph je pronašao ritam.

Kada su se krajem druge na parket vratile udarne postave, Curry je već bio u elementu – s 11 poena u nizu (15 ukupno u drugoj četvrtini) napravio je razliku koju, pokazat će se, Denver neće stići do kraja. Iggy se ubrzo prebacio na njega, ali bilo je kasno, šteta je već bila napravljena. Denver je na kraju zabio svoja 53 poena za 24 minute, ali dijelom zbog kilavije obrane nego inače (skoro da su bili bez blokade i ukradene lopte u prvom dijelu, o kretanju u obrani da ne pričam), a dijelom zbog činjenice da za Currya nema lijeka kada uđe u ritam, primili su čak 61.

Sva nadanja da ih je spasilo zvono i da će nakon odmora preuzeti inicijativu, Curry je brzo zgazio – odmah je zabio dugu dvicu u prvom napadu nastavka, a zatim u čistoj kontri nalazi Thompsona, koji u stilu najvećih šuterskih mudonja tipa Dražena, Oscara, Larrya i Andrewa, poteže i zabija tranzicijsku tricu. Košarka Warriorsa u jednoj akciji – velika muda, sa šuterskom rukom između njih umjesto kite. To bi im trebao biti logo umjesto onog mosta.

Denver se u ovim trenutcima našao pred teškim zadatkom – istovremeno su morali naći rješenje za sve ove opasne tricaše i za zonu s Bogutom kao korektorom ispod obruča. To nije nimalo lako kada ne možete spojiti par šuteva iz vana – da bi dobio iskru u napadu Karl je odmah krenuo u nastavak s Millerom i Lawsonom, ali to je samo značilo da će ili Curry ili Thompson češće dolaziti u dobru poziciju za realizaciju. I tako se razlika od desetak koševa koju se Curry stvorio iz ničega održala – svaki put kada bi Denver zabio dva napada za redom, ili Steph ili Klay zabili bi tricu preko Lawsona.

Onda u jednom trenutku šok – Curry je u jednom driblingu iskrenuo taj svoj nesretni zglob, nije izgledalo opasno, ali, poznavajući njegovu situaciju, prva je misao bila da će ispasti iz ritma, možda i iz utakmice. Međutim, takva mogućnost nije puno uzbudila njegove kolege – Thompson i Barnes su uzeli stvar u svoje ruke i poput prekaljenih playoff veterana u tom periodu bez Stepha držali su prednost. Kao uostalom što su Ezeli i Green bili spremni na izazov kad god su dobili zadatak nešto odraditi. To Jacksonovo povjerenje u mlade zna uzeti danak, što je bio slučaj u prvom susretu, ali se i vraća ovakvim samouvjerenim partijama.

Digresija na trenutak – Barnes je imao prilično mirnu rookie sezonu, ali digne li igru na višu razinu u playoffu i to u situaciji kada je potreban, Warriorsi su dobili još jednog mladog i neustrašivog igrača za jezgru prije vremena, čime su praktički riješili brige oko rostera i plasmana u playoff idućih 6-7 godina.

Ovim emocionalnim i šuterskim buđenjem Warriorsa u trećoj, u zadnjih 12 minuta se ušlo s momentumom debelo na strani gostiju, kojima je na ruku išlo što su sačuvali dio energije za završnicu. S druge strane Karl je pokušao sve moguće, ali nije uspio naći raspoloženu postavu koja bi se mogla oduprijeti na oba kraja parketa, nitko nije mogao spojiti dva šuta, niti je itko donio energiju u obranu (bez McGeevih minijatura Denver nije Denver, a koliko je Karl bio očajan u potrazi za nečim od visokih sve govori podatak da je u ovom periodu šansu dao čak i Anthonyu Randolphu).

Kada se pokazalo da je zglob u redu i kada se Curry vratio u igru, pa onda odmah zabio novu tricu, postalo je jasno da Warriorsi ovo mogu izgubiti samo ako se svoj petorici startera odjednom strgaju mišići u kuku (što me, obzirom na to kakva je ovo sezone, uopće ne bi začudilo). Game over.

Denver i dalje ima dvije utakmice doma i dovoljno izgleda da iščupa jednu na strani u ludoj atmosferi Oracle arene u kojoj trice upadaju još većom frekvencijom. Međutim, morat će zaigrati s puno više energije i puno više ritma kako bi iskoristili manjak tijela kod protivnika. Za šutere Warriorsa nemaju rješenja, kao ni za zonu – rezultat je možda 1-1, ali igra je debelo na strani protivnika (5-3 u četvrtinama, a o dojmu da ne pričam). Mislim, prepuste li im i ovaj energetski dio igre, Nuggetsi nemaju što tražiti u ovoj seriji. Trčati, trčati, trčati, skakati, skakati, skakati – to je jedina formula koja im može donijeti prednost.

To je to što se tiče filozofije igre, a može li se što poduzeti po pitanju matchupova?

Trojka Miller-Lawson-Iggy trebala bi činiti vanjsku liniju, ali problem je što u tome slučaju imaš dva minus obrambena igrača i Iggya kojega ne možeš maknuti s Thompsona. To znači da se nadaš kako će Miller i Lawson zabiti barem približno kao Jack i Curry, dakle na ovim pozicijama pobjedu ne možeš odnijeti sve i da hoćeš. Zaigra li s Iggyem i Brewerom na boku kako bi jednoga mogao staviti na Currya, gubi kreaciju u napadu koju donosi Miller. Ovdje nema dobitne kombinacije kada protivnik ima najboljeg igrača na parketu, stoga bi se prema tome tako trebalo i postaviti – Curry je ključ, dakle Iggy mora biti na njemu i treba živjeti s onim što napravi Thompson, iako je i on u ova dva susreta dokazao da se ne boji ničega i da će vas zaklayti čim mu se pruži prilika. Slay Thompson.

Tako da je najveći adut Karlu i dalje pod koševima – Faried mora igrati puno bolje (i to od prve minute kako bi iznenadili Jacksona koji zasigurno nakon ovakve predstave nema namjeru odustati od igre s 4 niska i Barnesom na četvorki), a McGee mora igrati puno inspiriranije u svojim epizodnim pojavljivanjima i biti dominantna pojava u reketu misle li zaprijetiti. Karl dakle mora ne samo ubrzati igru, već je fokusirati na unutarnju liniju, što je totalno ironično, da je momčad koja je od run and guna i niskih postava napravila umjetnost naišla na protivnika koji još bolje trči i koji ima još bolju nisku postavu (a ironiju dodatno naglašava činjenica da to nikada ne bi saznali da se Lee nije ozlijedio).

HIGH FIVE

Steph Curry, Klay Thompson, JR Smith, Harrison Barnes, Carmelo Anthony

PRE-DRAFT WORKOUT

Stvari se zahuktavaju i izgleda kako nas čeka zanimljiv draft iz više razloga. Prvi je svakako izuzetan priliv talenta koji će ući u ligu – šetajući se iz dana u dan po draft listama, ne mogu se oteti dojmu da će za 5 godina barem 30 igrača ove klase imati svoju rolu u NBA. Ne znam, možda zvuči pre-optimistično, ali napravimo usporedbu s onom sjajnom klasom iz 2003. Devet godina kasnije, čak 29 igrača iz nje se nalazi u ligi, od toga njih barem 20 u značajnim rolama (jasno, postoji ogromna razlika između onoga što igraju Wade ili James i onoga što igraju Korver ili Blake, ali ovdje se isključivo koncentriramo na igrače koji imaju minutažu i jasnu ulogu na parketu). Meni se ne čini nemogućim da nešto slično vidimo i s ovom klasom, doduše s puno manje Wadeova, ali zato s puno više Korvera.

U neku ruku, ovolika koncentracija talenta dijelom se može objasniti lockoutom. Igrači poput Harrisona Barnesa, Terrencea Rossa, Jeremya Lamba, Perrya Jonesa, Jareda Sullingera i Terrence Jonesa još lani su bili smatrani lutrijskim potencijalom, tako da njihov ostanak u NCAA tu dodatnu godinu slobodno možemo pripisati neizvjesnom raspletu pregovora oko novog kolektivnog ugovora, a samim time i neizvjesnom početku nove NBA sezone. Odbijte samo ovih 6 imena i stvari se više ne čine tako spektakularnima, zar ne?

Uz ogromnu količinu potencijala koja ipak olakšava izbor, barem ovim momčadima koje biraju u lutriji, ono što ovogodišnji draft čini posebnim su i neizbježni tradeovi. Neke momčadi očito imaju sasvim druge ciljeve i njima izbor rookiea ne predstavlja toliko bitnu stavku koliko im je značajno iskoristiti draft za ojačati roster općenito. U tim pokušajima za sada se ističu Bobcatsi i Rocketsi, koji su, uz puno priče iza zavjese, već povukli prve konkretne poteze kako bi ostvarili svoje ciljeve.

Bobcatsi su javno izvisili svoj drugi pick u nadi da će za njega dobiti barem jednog korisnog veterana i nešto nižu poziciju u lutriji (nije isključeno da će na kraju balade trgovati upravo s Houstonom koji gomila pickove i trenutno ih ima čak 3 na rubovima lutrije), sve u pokušajima da u iduću sezonu uđu s donekle konkurentnim rosterom. Posao s Pistonsima u kojem su trejdali jednog od rijetkih korisnih igrača Coreya Maggettea za Bena Gordona i budući pick prve runde u tome im baš ne pomaže (Gordon je idealan kao strijelac s klupe, a u toj ulozi već imaju možda i svog najboljeg lanjskog igrača Walkera), ali, obzirom na početnu fazu rebuildinga u kojoj se nalaze, tih dodatnih 15 milijuna koje će morati isplatiti Gordonu nisu toliko problematični, posebice ako Pistonsi ostanu izvan playoffa idućih par godina i tako omoguće Bobcatsima relativno visoki pick.

Na kraju krajeva, Jordanova platna lista je toliko niska da straha od prelaženja salary capa nema, te se čak i u slučaju da Pistonsi postanu playoff momčad ovaj potez ne mora pokazati katastrofalnim. Ali, definitivno nije ni sjajan, što zbog već spomenutog pozicionog preklapanja Walkera i Gordona, što zbog potencijalnog utjecaja na sam draft. Naime, s ovoliko bekova upitne fizičke konstitucije (ne zaboravimo da je startni play Bobcatsa minijaturni Augustin), oni će gotovo sigurno posegnuti za visokim igračem kako bi popunili pozicionu potrebu, a to pored Beala, Barnesa i Kidd-Gilchrista, nije nužno najmudriji potez.

Rocketsi pak djeluju iz slične očajničke pozicije, u tko zna kojem po redu pokušaju Daryla Moreya da se dokopa rasnog all-star igrača. Iako Dwight Howard navodno preko svih mogućih kanala jasno poručuje kako nema namjeru produžiti ugovor s Houstonom ako do tradea između Rocketsa i Magica dođe, u Houstonu izgleda misle kako ga mogu razuvjeriti. Naravno, sam inicijalni trade je upitan, obzirom da je Houston još uvijek daleko od primamljivog paketa kojega bi mogao ponuditi Orlandu. Prostora na salary capu imaju i trade Howarda direktno za pickove tehnički je izvediv, ali tu se javlja pitanje cijene.

Čak i da npr. Blazersi pristanu na trade svog šestog picka za Lowrya, a nakon toga i Bobcatsi pristanu dati poziciju broj 2 za pozicije broj 6, 12 i 16, mislite li da je Magicu taj pick dovoljna utjeha? Morey očito igra na tu kartu, vjerujući da je novi GM Rob Hannigan, kao dijete Spursa i dojučerašnji Prestiev pomoćnik, skloniji pickovima i izgradnji vlastitim snagama nego sumnjivim tradeovima. Ako plan A ne uspije, Rocketsima uvijek ostaje plan B, na kojega su ionako navikli svih ovih godina – ili dovesti slabijeg igrača od planiranog (Pau Gasol ili Josh Smith za pickove i Lowrya) ili pobrati sve ove mlade igrače i opet gomilati sredstva za novi pokušaj ubuduće.

Što se već odrađenih tradeova tiče, onaj s Wolvesima za njih je nebitan. Lani su etablirali Chandlera Parsonsa kao startnu trojku (i imaju prava na njega još dvije godine za sitniš) i Budinger im nije prioritet, dok im Minnesotin pick daje dodatno oružje u lovu na pojačanja. Wolvesima pak taj 18. pick nije garantirao da će se dokopati swingmana koji im može pomoći odmah (Lamb i Ross trebali bi otići puno prije), dok je Budinger u svakom slučaju bolji od ikoga koga su lani koristili na bokovima. Još jedan ogroman plus je njegov ugovor koji ne iznosi niti 1 milijun, što je manje nego što bi ih koštao taj spomenuti 18. pick.

Praktički, sada mogu mirne duše otpustiti Martella Webstera jer Budinger ionako uzima njegove minute, uštedjeti tih 5 milja njegovog ugovora (garantirano mu je samo 600 000 tisuća koje se računaju i u salary cap) i onda stvarno pokušati potpisati Brandona Roya za midlevel. Pri tome ostaju u granicama salary capa, a amnestiraju li Darka, dobivaju prostor za dovođenje još jednog free agenta, također u granicama midlevela.

I dok se ovaj trade čini korisnim za obje momčadi, posao s Bucksima već miriše na očaj. Da bi se popeli dvije pozicije više, Rocketsi su se odrekli relativno jeftinog i dokazano korisnog centra, zauzvrat ne dobivši ništa osim tog prava ranijeg izbora koje ima jedino smisla momčadi koja se eventualno nada kvalitetnom bočnom igraču pa si ovako podiže šanse da ga se dokopa. Bucksi su se odrekli tri nevažna igrača od kojih je samo lanjski rookie Jon Leuer pokazao da bi mogao biti koristan član NBA rotacije zbog sjajnog osjećaja za pick & pop igru i solidnih fizikalija, dok su Brockman i Livingston dokazano nebitni.

Da ironija bude veća, upravo će Brockman, koji je u ligu stigao kao skakač i nikada se nije nametnuo, zbog garantiranog ugovora jedini ostati na rosteru Rocketsa, dok će preostalu dvojicu vjerojatno otpustiti iako su korisniji od bradatog bijelog brata (Leuer jednostavno nije potreban pored gomile sličnih visokih koji igraju licem košu, a Livingston ima prevelik ugovor za petog beka čija jedina vrijednost leži u tome što je u stanju jednako ispodprosječno odigrati na tri vanjske pozicije).

Odrekavši se Dalemberta, Houston jasno poručuje kako iz ovog zapleta namjerava izaći s novim startnim centrom, a raspon mogućnosti kreće se od Dwighta i Gasola do Zellera i Leonarda. Očito nije bilo neke naročite ljubavi između Samuela i organizacije, ali to je najmanje bitno Bucksima. Oni imaju momčad izgrađenu za lov na osmu poziciju, a dovođenje pravog centra im u tome dodatno pomaže. Razlika među pickovima za njih je nebitna jer ni na 12. ni na 14. poziciji nema franšiznog talenta kakav njima treba, a zbog odlaska Boguta bili bi prisiljeni draftati visokog igrača. Ovako mogu mirne duše uzeti najboljeg igrača u ponudi, nadajući se da će možda pronaći zlatni grumen.

Uglavnom, dok se momčadi do zadnjeg trena pripremaju za poteze koji bi uvelike mogli utjecati na njihovu budućnost, izgleda da se formirao nekakav konsenzus oko konačnog izgleda drafta. Točnije, formirale su se skupine igrača po klasama, skupine oko kojih se većina momčadi i analitičara slaže. Iako promjene ovako kasno u procesu samo još jednom naglašavaju činjenicu da je draft puno više kockanje nego objektivan posao, one su u biti potpuno razumljive.

Naime, dobar dio prvih procjena donosi se isključivo na osnovu igara i rezultata tijekom jedne ili više godina. I dok je procesuiranje tih podataka ključno da bi se donijelo sud o tome koliko je pojedinac dobar strijelac, šuter, skakač, asistent i obrambeni igrač, iz njih je jednostavno nemoguće isključiti utjecaj konteksta. To je uostalom i najveća ljepota košarke, ta povezanost svih 5 igrača na parketu, stoga je suludo donositi isključive sudove na temelju gledanja utakmica i golih brojki.

Najbolji primjeri su Bradley Beal i Perry Jones. Prvi je odigrao jednu sezonu u NCAA, što je samo po sebi nedovoljno za pošteni skauting, a ni ta sezona nije pravo mjerilo jer se kao brucoš našao podređen dvojici veterana na vanjskim pozicijama s kojima je dijelio odgovornost u napadu iako je iz aviona bilo vidljivo da je kvalitetniji igrač. Statistički Beal tako predstavlja rizik, ali ako uzmete u obzir igru s Ervingom Walkerom i Kennyem Boyntonom, njegove brojke (barem u mojim očima) ispadaju još bolje.

Jones je pak nešto veći rizik samim time što je igrao ispod očekivanja dvije sezone, ali i on ima dobro opravdanje – igrao je za najgoreg trenera u NCAA, čovjeka koji usprkos izuzetnom frontcourtu sastavljenom od 5 dugonja nije bio u stanju dvije godine zaigrati poštenu zonsku obranu. Dodaj manjak kvalitetnih bekova i jasno je da Jones danas ostavlja dojam izgubljenog talenta.

Tu sada dolazimo do bitnoga, a to je važnost ovih mjesec dana prije drafta u kojima igrači prolaze kroz mnogobrojne treninge i testiranja. Košarka je igra, ali nju igraju ljudska bića, a to znači da upoznavanje između onih koji draftiraju i onih koji se draftiraju može imati itekakvog utjecaja na krajnji ishod. Ne govorim tu sada isključivo o karakteru, iako i to zasigurno igra ulogu, već prije svega o dojmu. U razgovoru s igračem i dubljim upoznavanjem materije, ekipa zadužena za draft stiče dodatne informacije o tome zašto je neki igrač u određenom sistemu igrao iznad ili ispod očekivanoga.

Uz taj ljudski aspekt, najvažniju rolu ipak igraju rezultati combinea i izvedbi na treninzima. Combine je bitan jer crno na bijelo demistificira subjektivne dojmove o nečijim fizičkim i atletskim kvalitetama, stavljajući u prvi plan brojke, dok treninzi daju završni uvid u individualne igračke kvalitete. Što nas opet dovodi do Beala i Jonesa.

Rasturivši na combineu suludim rezultatima (najeksplozivniji igrač generacije uz Barnesa) i impresioniravši potencijalne poslodavce na treninzima svojom zrelošću i kompletnom igrom, Beal je isplivao na sam vrh. Jones je pak na combineu pokazao da su dojmovi o njemu kao o fantastičnom atletskom potencijalu bazirani prije svega na njegovoj visini i rasponu ruku, dakle na pojavi, jer rezultati mjerenja eksplozivnosti, skočnosti, brzine i snage bili su mu tek solidni. Također, nerazumijevanjem vlastite uloge na parketu nije uspio podiči razinu interesa za svojim uslugama čak ni u direktnim kontaktima sa zainteresiranim franšizama.

Kada dodaš ove elemente na one već od prije poznate, dobivaš jednu puno kompletniju sliku, koja bi nakon svega trebala izgledati ovako nekako (sada slijedi moj pokušaj podjele igrače u spomenute klase, dijelom baziran na informacijama o tome kako diše NBA, a dijelom neizbježno inficiran i vlastitim subjektivnim dojmom):

A KLASA, FRANŠIZNI IGRAČI

Anthony Davis, Bradley Beal

Da, došli smo u tu fazu kada više nije nastrano proglasiti Beala jednakim Davisu, stoga i ne čude pokušaji Cavsa i Wizardsa (navodno pola lige zove Jordana i raspituje se za cijenu) da se dočepaju drugog picka. Jedino što čudi je pasivnost Bobcatsa u ovoj situaciji, ali to su Bobcatsi (izbor Beala učinio bi trade za Gordona totalnim promašajem, što baš i nije idealan način da se uđe u prvu godinu nove ere).

Davis je i dalje neprikosnoveni prvi pick, ali više zbog toga što je visoki igrač – franšizne vrijednosti su jednako rijetke, ali centri će uvijek imati veću težinu od bekova (i doslovno i figurativno, osim ako Petar Čobanković ne odluči zaigrati košarku). Na kraju krajeva, nije ni Davis bez upitnika – momak ima osjećaj za asist, može zabiti otvoreni šut i može napasti obruč, ali da li će se ikada oko njega moći graditi napad? Najveći dio njegove vrijednosti danas leži u obrani, skoku, atleticizmu i karakteru, ali ne doda li barem jedan vrhunski napadački element svojoj igri, Hornetsi će se praktički nadati kako će Unibrow postati prvi igrač nakon Billa Russella sposoban toliko obrambeno dominirati u reketu da time može kompenzirati manjak snage i nejasan napadački potencijal.

Beal slično Davisu nema izrazitih mana, a upitnici nad njim uglavnom se tiču nešto lošijeg šuterskog izdanja na Floridi. Međutim, očito je kako se radi o kompletnom strijelcu s izrazitom triple-threat potencijalom, ali i kompletnom igraču izuzetnih all-round vrijednosti (fantastičan skakač za poziciju, sposoban kreirati šut drugima, neumoran u obrani), što ga u kombinaciji s izuzetno povoljnim dojmovima zadnjih tjedana stavlja u ulogu drugog picka.

B KLASA, STANDARDNI ALL-STAR IGRAČI

Harrison Barnes, Michael Kidd-Gilchrist

Barnes je dugo vremena padao zbog upitnog potencijala da bude prva opcija, ali sjajni rezultati na combineu vratili su vjeru u momka koji bi još lani bio najveća konkurencija Kyrieu Irvingu za titulu prvog picka. Barnes nije strijelac u rangu Kobea ili Jordana kakvog su najavljivali kada je dolazio u North Carolinu, ali je odličan šuter neobranjive igre s poludistance kakva najviše podsjeća na Paula Piercea i Glena Ricea (sjećam se kako je upravo Pierce pao na deseto mjesto kada je dolazio s Kansasa jer su mnogi izražavali sumnju u njegovu brzinu i prvi korak).

Barnes ipak nije takav all-round majstor kao Pierce, ali atleticizmom i fizikalijama te izuzetno ozbiljnim pristupom natjerao je mnoge da zažmire na nedostatak kreativnosti u njegovoj igri. Šuterski raspon i brzina bez lopte bit će dovoljni da trpa koševe, a upotrijebi li ikada snagu i eksplozivnost za obrambene i skakačke zadatke, bit će bolja verzija Rudya Gaya.

MKG je pak zadnjih tjedana samo potvrdio izuzetne fizikalije i karakter, ali i udaljio potencijalne poslodavce očajnim šuterskim izdanjima na treninzima koji ga u kombinaciji s manjkom napadačkih rješenja svode na sekundarnog igrača. Ipak, skočnost, borbenost i prije svega obrambeni potencijal su takvi da se većina slaže kako je njegov minimalni domet igra Geralda Wallacea prema naprijed kombinirana s Iguodalinom obranom. Prodano.

C KLASA, GRANIČNI ALL-STAR IGRAČI

Thomas Robinson, Terrence Ross, John Henson

Robinsonova upornost i osjećaj za skok su izuzetni plusevi, ali razlog zbog kojega je ispao iz gornje kategorije leži u ipak sumnjivom utjecaju kojega će imati na obranu. Nije u stanju čuvati reket kao Davis, a niti braniti 4 pozicije na parketu kao MKG, stoga njegovi napadački limiti ipak imaju veću težinu. Izuzetne fizikalije omogučit će mu dugu i plodnu karijeru, ali obzirom na manjkav osjećaj za igru u napadu, ima šanse postati zvijezda samo u slučaju da razvije šut s poludistance u rangu najvećih.

John Henson se stoga ne razlikuje previše od njega, dugonja s North Caroline također je limitiran u napadu, s tim da nešto slabije fizikalije i manjak agresivnosti nadoknađuje izuzetnom igrom u obrani. Obzirom na dužinu i pokretljivost, Henson bi vrlo lako mogao biti drugi najbolji obrambeni visoki na ovom draftu nakon Davisa, ta sposobnost da zatvori reket i igra obranu na perimetru danas su neprocijenjivi. Nađe li se u pravoj situaciji, nabaci li dovoljno mišića i nauči li redovno zabijati s poludistance, Henson bi mogao biti krađa drafta.

A nešto slično bi se moglo reći i za Rossa. Nije u klasi ovih ranijih swingmana po fizikalijama, nije ni alfa mužjak (uostalom, to dokazuje i lanjska sezona kada je radio, igrao i trpio bez pogovora iako je Washington najveći dio sezone podbacio zbog bezglave igre Tonya Wrotena i loših poteza trenera), ali je fantastična šuter i obrambeni igrač. Ono što ga pak izdiže iznad kategorije 3&D startera je vanserijska skočnost i raznovrsna igra (opasan i bez lopte i kao dribler) koje obećavaju igrača sposobnog biti nositelj u napadu u pravoj situaciji.

D KLASA, STARTERI

Jeremy Lamb, Damian Lillard, Dion Waiters, Royce White, Tyler Zeller

Slično kao i Rossu, Lambu je dodatna loša sezona na faxu samo odmogla (problemi u svlačionici i s trenerovim zdravljem), ali ni to ne umanjuje talent u postizanju koševa kojega ima. U biti, Lamb je isti strijelac kao i Rivers, samo još opasniji zbog fantastične dužine i još mekšeg šuta. Njegov jedini problem je daljnji razvoj, popravi li igru u obrani i selekciju šuta, nema razloga da ne prijeđe u kategoriju iznad.

Lillard je odličan strijelac, to je danas neosporno, a neosporno je i da je jedini playmaker u klasi vrijedan rizika zvanog izbor u lutriji. Doduše, ne zbog ogranizacije igre koliko zbog sposobnosti trpanja, ali nije da nema potencijala kao play. Za sada je prvenstveno slasher i šuter, odličan skakač za poziciju, ali i kriminalno loš obrambeni igrač, što je u biti najveći minus. Njegova ispodprosječna igra u obrani za jednog NCAA veterana je nedopustiva, ali oni koji će ga birati svakako se nadaju da je to prije svega rezultat ogromnog tereta kojega je imao u napadu i da će na višem nivou u nju uložiti puno više energije i koncentracije.

Waiters je pak po nekima najbolji strijelac među bekovima u ponudi, combo igrač koji može odigrati terijersku obranu na obje vanjske pozicije i ulaziti u reket s loptom kada poželi. Nedostatak pouzdanog šuta i osjećaja za organizaciju igre bacaju ga u drugi plan kao startnu opciju, ali njegova upornost na oba kraja parketa mogla bi se pokazati ključnom.

White je pak talentom lutrijski igrač kojega je gomila problema van parketa bacila na dno prve runde. Međutim, kako se pokazalo da su problemi tjeskobe preuveličani (letio je avionom bez problema iz grada u grad tijekom treninga) i kako su se svi uvjerili da se radi o inteligentnom momku, a ne nekakvom probisvijetu (ukrao laptop što je odmah prizvalo u sjećanje Marcusa Williamsa, najboljeg playa svoje generacije koji nikada nije naučio izvući glavu iz guzice), dionice su mu naglo skočile. Iako mu je Boston navodno obećao da će ga uzeti jednim od svojih pickova, pitanje je hoće li ga dočekati sada kada je jasno kako je White fantastičan skakač i asistent kroz kojega možeš vrtiti napad, igrač sposoban odraditi svoje u obrani, a da kojim slučajem ima pouzdani skok-šut bio bi top 10 talent. Njegov stil igre i povijest ponašanja možda nekome budu prevelik rizik, ali netko drugi će zato dobiti šansu pokupiti izuzetnog košarkaša.

Zellerove dionice pak padaju, što je i očekivano jer radi se o dokazanoj vrijednosti koja je u svemu solidna. Nije talent za biti prvi visoki u momčadi, ali uz pravog suigrača njegova brzina, visina, spretnost oko obruča i solidna igra u obrani svakako mogu doći do izražaja. U svakom slučaju bit će duplo bolji i korisniji igrač od Tylera Hansbrougha, koji se nakon dvije sezone u ligi još nije nametnuo ni kao pouzdana opcija s klupe.

E KLASA, ANDRE DRUMMOND

Ovo je stvarno nemoguć izbor. S jedne strane imaš sjajnog momka neviđenih fizičkih predispozicija koje urlaju kako se radi o vrhunskoj franšiznoj petici. Neopterećeni um Bynuma, eksplozivnost Amarea, snaga i pokretljivost Howarda, to su kvalitete s kojima je Drummond osvojio sve tijekom treninga i combinea. Danas više nema sumnje da s njim ipak ne dobivaš Kwamea Brownea ili Olowokandia, Drummond je košarkaš u srcu i u najgorem slučaju izabrat ćeš novog DeAndrea Jordana.

Sad je samo pitanje koliko vrijedi taj rizik, jer između Dwighta i Jordana nije samo ogroman jaz u kvaliteti, već i u ulasku u NBA – Dwight je bio prvi pick, Jordan 35. Drummond je u svakom slučaju dugogodišnji projekt, njegova igra u napadu je na razini početnika, nema šut, nema nikakvu igru u postu, često nema pojma ni što treba raditi na parketu. Ipak, pokazao se kao sjajan bloker te voljan obrambeni igrač i skakač, pa ako realizira do kraja samo te aspekte igre, onda je svakako vrijedan izbora između 8. i 15. pozicije.

F KLASA, IGRAČI ZADATKA

Moe Harkless, Andrew Nicholson, Will Barton, Jeff Taylor, Draymond Green, Orlando Johnson, Jae Crowder

Harkless nema šut i tek treba naučiti igrati obranu, ali samo na račun atletike može zabiti dovoljno i sakupiti dovoljno stoperskih akcija. Vanserijski skakač i ljudski yo-yo koji u ranoj fazi karijere neće previše pomoći, ali ima Josh Smithovski all-round potencijal, s jednako lošim šutem iz vana, ali bez osjećaja za asist. Međutim, fizičke predispozicije jednostavno ne dozvoljavaju da ga otpišemo kao tek još jedan zvrk s klupe.

Nicholson za razliku od Harklessa nije specijalan atletski primjerak, ali je kompletan napadač. U najgorem slučaju ima budućnost kao pick & pop specijalist, ali izuzetna spretnost u postu i dobar arsenal poteza u igri leđima obećavaju i puno više. Nije raznovrstan ni dovoljno čvrst da bude novi David West, ali meka ruka i spretna stopala obećavaju još ubojitijeg Carla Landrya.

Barton je najmršaviji igrač u ponudi, ultra-tanki swingman poznat po revolveraškom stilu igre, ali zanimljive kombinacije talenta. Njegova igra nema rupa, dokazan je kao spretan stoper na bokovima, solidan šuter i slasher, jedan od najboljih skakača na poziciji. Teško ga je zamisliti da čuva NBA krila, ali obzirom na manjak dvojki u ligi, ovakav playmaker na oba kraja parketa mogao bi biti dobar ulov.

Jeff Taylor je suludo dobar atleta s rezultatima na combineu u rangu top 5 swingmana, ali ni približno talentiran napadač. Međutim, čovjek se u tri godine na Vanderbiltu razvio u odličnog spot-up šutera, cijelu igru bazira na obrambenom pristupu i gotovo da nema sumnje kako će se razviti u jednog od najboljih 3&D specijalaca ove klase.

Green je, gledajući brojke, top 10 igrač ove generacije. Međutim, ono što ga koči su loše fizikalije i manjak pozicije u NBA. Iako je njegov košarkaški IQ neosporan, u NBA nitko neće postaviti igru tako da sakrije njegov slabosti, tako da je za njegovu budućnost najvažnije naći se u situaciji u kojoj će moće iskoristiti njegove solidne kvalitete razigravača i skakača. Sličan igrač Whiteu, slabiji atleta, ali bolji šuter.

Crowdera i Johnsona pak ubacujem ponajviše oslonjen na vlastiti dojam. Usprkos sjajnim rezultatima i jednog i drugog na combineu, ni jedan mock ih ne vodi u prvoj rundi iako imaju sve predispozicije NBA igrača. Izgleda da im je najveći minus predugi ostanak na sveučilištu jer je odmah jasno što od njih dobivaš, nema tu prikrivenog potencijala. I jedan i drugi su 3&D igrači, možda ponajbolji u ponudi nakon Taylora. Crowder doduše više izaziva pozornost svojom snagom nego napadačkim potezima (iako može zabiti otvoreni šut), nema visinu i dužinu poput Kawhia Leonarda, ali može biti itekako koristan obrambeni igrač na račun fizikalija i skočnosti. Johnson pak nema slabe točke, radi se o kompletnom igraču koji nije briljantan u ničemu, ali koji ima solidne rezultate u svim aspektima igre i koji bi se u pravoj situaciji mogao isprofilirati u korisnog 3&D swingmana.

G KLASA, ČLANOVI ROTACIJE

Jared Sullinger, Perry Jones, Quincy Miller, Terrence Jones, Austin Rivers

Sullingerova priča postaje sve tužnija, ali čak i bez očajnih rezultata na combineu, nervoznih nastupa na treninzima te bez ove priče o lošim leđima, njegov potencijal prelaska u NBA oduvijek je bio upitan. Čovjek je u NCAA zabijao na račun talenta, ali i na račun snage, što u NBA više neće biti slučaj. Bez mogućnosti da se izbori za idealnu poziciju u reketu, njegova sjajna rješenja u postu više ne dolaze toliko do izražaja, što baca svjetlo na njegove ostale karakteristike. Sjajni šut je svakako ona najpozitivnija, nema sumnje da se može razviti u rasnog pick & pop igrača, a tu je i odličan skakački osjećaj. Međutim, obzirom na sporost, pitanje je može li uopće igrati obranu u NBA, odnosno mogu li šut s poludistance i skok kompenzirati rupu koju će predstavljati pod košem.

Ipak, njegova priča nije ni upola tužna kao ona Jonesova. Brzi i visoki dugonja od neviđenog talenta u dvije godine se pretvorio u neprijatelja broj jedan, za što je dobrim dijelom odgovoran i sistem Baylora, ali i on sam. Njegova nesigurnost tijekom treninga odbila je mnoge momčadi, rezultati na combineu bili su tek solidni, a sve skupa je samo potvrdilo sumnje koje su postojale u odnosu na prikazano na parketu i koje jasno kažu da je Perry tek još jedan Anthony Randolph, igrač bez pozicije i cilja. Potencijal postoji, momak ima sjajan prvi korak, zna razigrati i skočiti, može zabiti iz svih pozicija, ali pasivnost je ona koja dominira kao karakteristika njegove igre. Recimo, razvije li šut iz vana, može biti novi Tim Thomas. Ne razvije li se, bit će novi Anthony Randolph. Koji odbija igrati ispod koša. Kako god bilo, previše je ovdje upozorenja da bi itko ozbiljan riskirao lutrijski pick na ovakvom draftu na igrača koji ničim ne pokazuje da će biti poseban.

Quincy Miller još je jedan podbačaj Baylora, s tim da on bonus opravdanje ima i u ozljedi koljena koja ga je dodatno usporila. Praktički, o njemu se tako igrački ne zna previše, osim da ne igra obranu i da nema osjećaj za asist. Fizikalijama prototip trojke, ali tek solidan atleta. Ima dobar ulaz i solidan šut, svakako vrijedan rizika u kasnijoj fazi prve runde. Definitivno igrač kojem bi dodatna godina na sveučilištu samo koristila, ali možemo ga razumjeti što je htio pobjeći s Baylora što prije.

I dok ovaj trojac iznad donosi potencijalnu kombinaciju razočaranja i oduševljenja, drugi Jones je manje-više sigurna opcija. Čovjek ničim nije zvijezdani talent, ali ima masu zanimljivih kvaliteta i kao strijelac i kao obrambeni igrač. Naime, Terrence će mnogima biti problem za čuvanje obzirom da je prebrz za četvorke i prejak za trojke, a ima igru i na perimetru i pod košem. S druge strane, dovoljno je brz i jak da čuva oba tipa krila. Naravno, nije takav talent da ovo prezentira u startnoj ulozi, ali kao igrač s klupe protiv drugih postava mogao bi dominirati u stilu Thaddeusa Younga.

Rivers pak djeluje kao hodajuća video igrica, s onom kombinacijom ulaza, skok-šutova unazad i kičmolomnih driblinga. Njegov problem je što ovakav stil igre u NBA prolazi samo ako si vrhunski atleta u savršenom tijelu, poput njegova uzora Kobea. Rivers sigurno nije Kobe, jer u NBA neće moći ni skakati ni igrati obranu. Podsjeća na Stepha Currya, ali teško da će moći preuzeti ulogu playa jer nema instinkte ni potrebnu slashersku komponentu u svojoj igri. Stoga je poprilično jasno kako se radi o izuzetnom combo strijelcu koji bi se trebao ugledati na Jamala Crawforda da shvati kako se može pomoći momčadi na višoj razini.

H KLASA, BACK-UP VISOKI

Myers Leonard, Arnett Moultrie, Fab Melo

Leonard je apsolutno veći rizik od svih ranije navedenih i Bucksi su se spasili dovođenjem Dalemberta jer sada pick mogu usmjeriti u drugom pravcu. Da li je momak potencijalno sjajan stoper u postu u rangu Splittera? Apsolutno. Da li je potencijalno u stanju čuvati reket kao pokretan visoki igrač? Možda. Hoće li ikada biti bitan napadač. Ne. To su ukratko karakteristike košarkaša koji mene više podsjeća na braću Plumlee nego na Andrea Drummonda. Myers je hodajuće drvo solidnih fizikalija koji vrijedi picka, ali lutrijskog? Svašta.

Moultrie je također izbio u prvi plan zahvaljujući visini, solidnim fizikalijama i skočnosti, ima tu dovoljno materijala da se izbrusi jedan solidni visoki igrač s klupe, ali, slično Leonardu, njegov napadački arsenal ograničen je na poteze metar od koša, ruka je drvena, a, za razliku od Leonarda, nikada nije naučio igrati obranu.

Melo pak jedino obranu i zna igrati, gotovo sigurno je izgubljen slučaj što se tiče igre u napadu, ali po svemu sudeći ogromne su šanse da bude najbolji zaštitnik reketa ove generacije nakon Hensona i Davisa.

I KLASA, BACK-UP PLAYEVI

Kendall Marshall, Marquise Teague, Tony Wroten, Tyshawn Taylor, Scott Machado

Marshall je na combineu bio najlošiji bek, što samo potvrđuje sve ranije strahove. Njegova igra ima preozbiljne felere da bi ga se uzelo u lutriji, loš šut i manjak brzine ipak su ga koštali na draftu, a koštat će ga i u NBA. Usporedbe s Rubiom i Andreom Millerom tako danas više ne piju vodu, sličnost svakako i dalje ostaje vanserijska sposobnost razigravanja i generalski osjećaj za igru, ali spomenuti dvojac ipak je funkcionirao i na nekim drugim razinama (Miller kao odličan strijelac, Rubio kao izuzetan atleta i obrambeni igrač). Ipak, uvijek ostaje Mark Jackson kao presedan – izabran kao 18. pick, nije igrao obranu niti je bio u stanju šprintati gore-dolje, ali današnji trener Warriorsa treći je asistent u povijesti NBA. Sve što je trebalo bilo je dodati izuzetan osjećaj za igru u reketu, točnije leđima košu, zabiti desetak koševa po utakmici i eto karijere. Šanse da Marshall bude izabran negdje u tom rangu su ogromne, a po meni ništa manje nisu ni da jednog dana postane starter usprkos svim manama.

Teague je sve ono što Marshall nije, brz slasher ubojitog driblinga, izuzetan atleta, kreator prostora, ali ne i pozicija za šut. Kada nauči igrati obranu, šutirati i organizirati napad, bit će bolji igrač od brata Jeffa, za sada najviše podsjeća na light verziju Collisona.

Wroten je slično Teagueu prije svega atleta, oslonjen više na eksplozivnost nego na brzinu, dolazi do obruča lakoćom, ali problemi nastaju nakon što tamo dođe. Užasan asistent zbog čega ga mnogi prije svega vide kao dvojku, ali daleko od one zrelosti i učinkovitosti s kojom igra npr. Waiters. Nema šut, ali ako je Avery Bradley uspio naći rolu u ligi, može i on.

Taylor je negdje između ove dvije krajnosti, dobar atleta, solidan šuter, sposoban slasher. Njegov problem je što nije ništa specijalno kao play (upitan IQ tijekom cijele NCAA karijere), ali ni kao fizikalac. Ili to možda nije problem, obzirom da bi Marshall ubio za njegove noge, Teague za njegov šut, a Wroten za njegovu glavu. Mislim, čudno mi je ovo reći nakon 3 i pol godine tijekom kojih mi je kidao živce (samo završnicu protekle sezone odigrao na NBA razini), ali postoje čak i neke male šanse da za 5 godina upravo on bude drugi najbolji play ove generacije.

I za kraj nam ostaje Machado, najbolji čisti play uz Marshalla, jednako nebitan atleta, jednako slaba obrambena opcija, ali s jednim bonusom – zna zabiti i solidan je šuter. Ne uspije li on ostvariti karijeru barem kao Eric Maynor, dakle onu pouzdanog back-upa koji dobiva priliku igrati čak i s prvom postavom, onda kvragu i svi oni sati uloženi u gledanje utakmica, klipova, intervjua, skaut izvješća i raznih analiza.

PODCAST – MARCH MADNESS EDITION

U podcastu posvećenom March Madnessu, Sickre i Gee odrađuju tradicionalni mock draft za ovu godinu. Dakle, mockachinofrapuchinoalpacinowhatthefuck draft 2011. u govornom izdanju jer tko još piše postove o NCAA u travnju. Teach me how to Jimmer, Matt Howard i Mirko Novosel. I Dan LeBatard.Haklajte s nama!