AWAKENINGS

Noćas su izgleda zaključene još dvije serije, a jedinu trunku neizvjesnosti zadržala je ona između Orlanda i Atlante. Emir je gledao playoff bitku, a Sickre i Gee šetnje Celticsa, odnosno Lakersa.

MAGIC – HAWKS, G 3

Serija između Orlanda i Atlante na kraju se pokazuje kao najneizvjesnija na Istoku i to isključivo zbog fizičke igre na rubu faula. U trećoj utakmici napokon smo dobili i tuču, a živce su izgubili Zaza Pachulia i Jason Richardson koji su obojica isključeni. Doduše, sve je zakuhao Duvajt čiji laktovi nikako da nauče da trebaju stajati niže kako ne bi nekoga ozlijedili. Doduše, postoje i teorije kako se oni namjerno nalaze u visini protivničkih glava, ali u to ne bih ulazio.

Ono što je važno kod tog isključenja je pitanje hoće li Zaza i J-Rich dobiti još poneku utakmicu suspenzije. Iako bi laici mogli zaključiti kako bi u tom slučaju Magic bio više oštećen, ja u to baš i nisam siguran jer je opće poznato da Zaza totalno poludi na domaćem parketu, a u ovoj je utakmici odlično čuvao Howarda koji se nije razmahao kao u prve dvije utakmice. Istina je da Drew ima još tijela koje može koristiti na Howardu, ali Zaza najbolje radi to što radi.

Pogled na boxscore bi rekao kako je Howard na ovoj utakmici dobio veću pomoć suigrača, što i jeste istina, ali kada se pogleda postotak šuta, vidi se da nitko nije briljirao. Van Gundy je mudro izbacio Arenasa iz rotacije dajući loptu u ruke Hedu čak i u trenutcima kada je Nelson bio na parketu. Upravo je Hedo i kriv za poraz jer je nepotrebno forsirao zadnju akciju – ne znam zbog čega je pomislio da mismatch u kojem ga je čuvao Horford treba iskoristiti za šutiranje trice preko ruke 10 sekundi prije kraja napada, ali to je napravio. Doduše, ne znam ni zbog čega je Crawford odlučio onako završiti posljednji napad svoje momčadi na utakmici, ali on je, za razliku od Turčina, pogodio i Atlanta sada ima 2-1.

Do kraja serije će biti krvi na sve strane, to je sigurno.

Ono što je ova serija pokazala je činjenica kako je budućnost Josha Smitha u Atlanti neizvjesna i kako su priče o njegovom skorom trejdu utemeljene. Boxscore će opet ponuditi njegove solidne brojke (15k, šut 6-13, 10 skokova), ali činjenica je da on na poziciji niskog krila ne igra najbolje što može. S druge strane, Horford je strašna četvorka koju je grijeh trošiti na petici. Ispada da Hawksima treba “samo” riješiti poziciju centra jer je ova vanjska linija sasvim solidna, makar je i Crawfordov odlazak na ljeto sve izgledniji.

LAKERS – HORNETS, G 3

Od samog starta Lakersi su krenuli čvrsto, puno čvršće nego u prve dvije utakmice. Rano su razigrali Bynuma koji je nosio sve pred sobom, a Kobe je iz sjene tiho igrao sjajnu utakmicu. Iako su pred svojom publikom Hornetsi bili spremni na juriš od samog početka, nikako nisu utakmicu mogli učiniti izjednačenom, Lakersi su uvijek imali taj korak prednosti. Iako su svi igrači iz petorke bili maksimalno anagažirani, problem je bio u tome što ni Belinelli ni Ariza nisu mogli zabiti ništa iz vana.

S druge strane Lakersi su stavili tricu svaki puta kada je trebalo, prvo preko Kobea, a u trenutcima kada su Hornetsi počeli padati, dalekometne bodeže su im zabili Blake i Gasol. Gasol je opet bio ključan i priča večeri. U prvom poluvremenu mu ništa nije išlo od ruke, popio je bananu od Arize, promašivao otvorene šuteve, gubio lopte. Curila su mu čak i polaganja od table. Kao ni u prethodnoj utakmici, momčad zbog toga nije patila jer su svi ostali odradili svoj dio posla.

Međutim, početkom treće Jackson i ekipa su očito odlučili da je vrijeme da se Pau probudi. Sve se počelo vrtiti preko njega, nije mu išlo, ali nisu odustajali ni on ni suigrači. Kupio je skokove, malo po malo počeo i zabijati i onda kada je potpuno proigrao za Hornetse više nije bilo nade. Pogotovo zato što je Chris Paul puno češće nailazio na udvajanja nego u prvom djelu, u kojem je sam samcat održavao egal. Kad ga vidiš kako zabija one suze s poludistance, kojom lakoćom si stvara prostor za šut, jasno ti je da bi čovjek mogao zabijati 30 kao od šale kad bi ga bilo briga. Naravno da možemo reći kako je obrana Lakersa zaslužna za to što je Paul stao, ali to je uvijek dvosjekli mač – da su suigrači bili spremni iskoristiti ta udvajanja, nikakve koristi od njih. Ne, poanta je u tome da Paul ne forsira ništa, da je imao i ovako sasvim dovoljno prilika da puca, umjesto čega je birao pasove otvorenim suigračima. Uvijek. Što mu je, kvragu, možda i mana.

Ovako je zabijao Landry, koji se naustrašivo zabijao u veće i snažnije visoke Lakersa. Okafor je odradio svoju radničku rolu, ali klupa je bila neučinkovita, osim par trenutaka energije koje su donijeli Smith (spojio par šuteva s poludistance) i Pondexter (aktivan u obrani i napadu, ali prekratko na terenu da ostavi traga).

Ukratko, Lakersi iz utakmice u utakmicu rastu u formi. Kobe igra izuzetno racionalno, Bynum djeluje potpuno zdrav, svi daju ono što se od njih očekuje (posebice veterani Fisher i Artest), a ako je noćašnja partija znak da se i Gasol probudio, onda za njih nema problema. Posebice ne u ovoj seriji. Protivnici poput Hornetsa, s tolikim manjkom kvalitete, mogu izvući nešto samo ako im dopustite. Lakersi trenutno izgledaju kao da nemaju namjeru nikome išta dopustiti, po čemu su se priključili Bostonu, Miamiu, Chicagu, a ja bi dodao i Oklahomi, među momčadima koja su spremne za sljedeći korak.

Drugu rundu, molim.

CELTICS – KNICKS, G3

Tko je isisao krv iz Knicksa? Zašto je nakon par minuta publika u Gardenu zamrla? Prva playoff utakmica nakon sedam godina i onda se Knicksi predstave kao srednjoškolska ekipe na treningu. Kakva je ovo momčad?

Prvih 7 minuta gledali smo samo Celticse kako ubijaju protivnika obranom te izvode svoje lijepe napade i kontre. Za to vrijeme se Amare kačio s KG-em, a suigrači mu se ponašali kao da su na obilasku MSG. Nakon početnog šoka NYK dolazi k sebi, ali u tim trenucima razlike između Bostonovog talenta i radničko-ratničkog duha te manijakalnih poremećaja u igri New Yorka dolaze do potpunog izražaja te se Boston postepeno odvaja i D’Antonijev brod tone. Privid zadržavanja u igri su jedno vrijeme nosili Melova zabijanja pod koš u tijelo obrambenih igrača te povremeni šuterski bljeskovi Ostalih Knicksa (S. Williams, Mason Jr, Toney Douglas).

Kao rezultat nemoći u napadu te obrane koja je sve što je mogla krivo napravila, Knicksi su na kraju treće četvrtine gubili 23 razlike. Rondo je već do tada ostvario triple double (završio je na 15p, 20a i 11r). Ray Allen (32p, 8 trica) i Paul Pierce (38p uz šut 14-19) su igrali fantastično i nenadano su odradili šuterski trening iz svih pozicija koje im je omogućila očajna domaća obrana.

Uglavnom, Celticsi su uništili Knickse, još jednom pokazali da su pravi kada je pravi i Rondo, ubili atmosferu u MSG-u i poslali Spike Leeja i Beastie Boyse u još jednu besanu noć.

Ova serija je gotova da gotovija ne može biti.

SUNS

“I think that when you have Steve Nash as the engine that runs the car, I think you always have a chance.”
– Alvin Gentry

SCORE: 44-38
PRVIH 5: Nash, Richardson, Hill, Turkoglu, Lopez
DRUGIH 5: Dragić, Childress, Dudley, Warrick, Frye
MVP: Steve Nash
LVP: Robert Sarver

Do prošle sezone gornju izjavu Alvina Gentrya tumačio bih kao jeftini PR. Iako mi je Steve Nash u srcu i iako mi barem 20% NBA arhive otpada na utakmice Sunsa u njegovoj eri (praktički, u pitanju su utakmice zbog kojih sam se nakon više od desetljeća duge veze na kraju i oženio za košarku), zadnje dvije godine nisam im uopće vjerovao. Prije dvije sezone, kada je Porter postavljen za trenera, u najavi sam bezobrazno napisao kako je era Nasha stigla do kraja, a u lanjskom pregledu nisam niti pomišljao da bi mogli do playoffa.

I onda se dogodilo ono što se dogodilo, 54 pobjede i finale konferencije, nakon čega se opet nalazimo pred pitanjem na koje odgovor može dati samo vrijeme. Naime, da li je epizoda s Porterom bila samo mala prepreka na čudnom, dugom putu koji i dalje traje ili su lanjski rezultati bili tek splet okolnosti koji je ovu momčad odnio u visine s kojih će pad koji slijedi biti još bolniji?

Meni i jedna i druga verzija zvuči uvjerljivo, ali ovaj put sam odabrao malo drugačiju stranu. Da, bio sam cinični bezveznjak, obični konformist koji je smatrao da onako jednodimenzionalan roster pun igrača koji do tada nisu pokazali previše nije konkurentan, dok je svaki pravi vjernik u srcu znao da Steve može od vode napraviti vino. Danas vjerujem.

Baš sam neki dan s Krehom pričao o Sunsima i on je odmah izvukao argument kako Nash ima 37 godina i kako je već vrijeme da se raspadne, da je nemoguće da opet nosi teret plasmana u playoff. Hej, taj argument mi je poznat, vrtio sam ga zadnje dvije godine. Pa ima 35, pa ima 36. Ne više, danas sam pametniji. Ili je možda bolje reći religiozniji.

Dok Steve ne odigra prvu prosjećnu sezonu, sezonu nakon koje ćemo moći reći: ”gle, Nash je usporio, nije to više stari Stevan”, nemam namjeru glumiti Nostradamusa. Nash je živ i zdrav, još uvijek je all-star, još uvijek je u top 3 na svojoj poziciji. S tim na umu počinjem analizu ovogodišnjih Sunsa, slično kao što Gentry s tim na umu kreće u nove izazove.

A izazovi su očiti. Na prvi pogled, ovogodišnji roster Sunsa ostavlja dojam ekipe sa samog dna lige. Makni Nasha i eto ti momčadi za maksimalno 20 pobjeda, zar ne? Da, ali takve zaključke donosimo na temelju predrasuda o tome kako košarka mora izgledati. Čim ne vidiš centre i visoka krila, odmah misliš kako će obrana biti grozna, a skok nepostojeći.

Ali, ako su Sunsi išta lani dokazali, to je da obranu igra cijela momčad i da svi skaču. Daleko od toga da kažem da su bili dobri u tim segmentima, ali nisi bili ni katastrofalni kao što je uvriježeno misliti. Naravno, ove sezone nema Stoudemire, a dopustili su da im odšeta i Amundson, dakle ostali su bez dva od tri visoka (Channing Frye je visok samo centimetrima pa ga ne ubrajam u rotaciju pod košem).

Miriše na katastofu. Možeš misliti. Prvo, ne zaboravite da su godinama igrali s Amareom na petici, što nije ništa manje neprimjereno od toga što će sutra igrati s Hidayetom Turkogluom na četvorki. Uostalom, zar lanjska renesansa nije krenula tek nakon što je Gentry pod koš instalirao Robina Lopeza, nakon čega se Amare mogao posvetiti trčkaranju okolo umjesto da se gura pod košem?

Tako da, barem što se obrane i skoka tiče, samo apsolutni licemjer može gubitak Amarea proglasiti nenadoknadivim. Pa valjda nema fana košarke na svijetu koji se nije ljutio na Amarea zbog njegove nezainteresiranosti u tim segmentima igre. Ok, treba biti pošten pa reći da će se gubitak tako potentnog košarkaša svakako osjetiti, ali prije svega u napadu. Sunsi će puno teže zabijati iz reketa sada kada Nash nema svoju omiljenu pick ‘n’ roll opciju, što će staviti dodatni teret na šuterski dio igre. Ali, tko je spreman kladiti se protiv ovih revolveraša?

Po meni, puno više će nedostajati jedan Amundson, koji je svojom živahnom igrom i aktivnim rukama bio osigurač za Lopeza, netko tko može smetati u reketu i skakati do besvijesti. Njegovim odlaskom Sunsi su se praktički doveli u situaciju da im je Lopez možda i važniji od Nasha. Znamo da nije bitno što radi preostala četvorka dok je Robin usidren u reketu, jer samim svojim prisustvom na parketu Sunsima donosi dimenziju više. Samo, čovjek je u prve dvije sezone iskazao sklonost ozljedama, posebice problemima s leđima, što nikako nije dobar znak za visokog čovjeka. Kako će Phoenix reagirati u slučaju da mora odraditi 20 utakmica bez svog jedinog centra, jedinog čovjeka koji daje nekakav balans?

Ne znam kako će reagirati doslovno, ali znam da neće paničariti. Gentry će vjerovatno još ubrzati igru, a Nash i društvo pronaći će već način da pobijede. U čemu će im na kraju krajeva pomoći i matematika. Formula je jednostavna – ako su s Lopezom u stanju skakati za 2 i igrati obranu za 2, a bez njega su u oba predmeta jedva 1 (ne možemo im baš dati nulu), opet će zahvaljujući napadu koji je za plus 5 zaslužiti prolaznu ocjenu.

Da se razumijemo, je ne mislim da je Phoenix išta više od solidne momčadi. Lani su imali sreće što su naletjeli na raštimane Blazerse i istrošene Spurse koji nisu imali odgovora na njihovu lepršavost, klupu i prije svega pozitivnost. U borbi protiv Lakersa, čistih profesionalaca, ta naivna dječja razigranost nije bila dovoljna.

Neće biti ni sada, Sunsi će zasigurno uredno gubiti od ekipa poput Orlanda, Lakersa, Miamia, Bostona, Oklahome, dakle ekipa koja imaju puno bolju ravnotežu među linijama, također duboku klupu i svoje vlastite sisteme te su još i dovoljno raznovrsni da se prilagode svakome protivniku dok ne nametnu svoju igru.

Međutim, ekipe nešto šrktije talentom i bez pedigrea, a takvih je većina na Istoku uz ovih nekoliko na Zapadu koje smo već obradili, jednostavno neće biti u stanju pratiti frenetični ritam Sunsa. Veliki plus je što su u diviziji s čak tri loše momčadi koje na papiru u startu imaju prednost pod košem, ali koje će Sunsi jednostavno pomesti s parketa čim u igru stupi druga postava.

Naravno, sve pobjede iz utakmica s autsajderima opet ne donose ništa više od polovičnog učinka. Phoenix nema previše talenta i nema mogućnost prilagodbe, ali ima sve potrebno da maksimalno iskoristi potencijale svoga sistema. To za sebe ne može reći previše franšiza, ali to je lekcija koju su naučili nakon bezuspješne epizode s Kerrom i Porterom kada su htjeli postati nešto što nisu, usput skoro izgubivši dušu.

Sunsi su run and gun poezija, totalna suprotnost bezglavom trčanju kakvog smo se nagledali u ekipama poput Warriorsa. Da, važno je opaliti šut što prije, uvuči protivnika u taj kaos, ali još je važnije opaliti taj šut iz što bolje pozicije, stvoriti privid kontrole. To je ujedno i glavna snaga Sunsa. Učinkovitost. A ona proizlazi iz činjenice da na rosteru nema igrača koji će odbiti vidjeti bolje postavljenog suigrača.

Krcati su šuterima, svaku četvrtinu mogu jahati drugoga, da ne govorim da netko drugi može biti junak svaku sljedeću utakmicu. Jason Richardson u najboljim je godinama, zabija trice kao od šale, ne gubi lopte, plus je i sjajan skakač za svoju poziciju (kao uostalom i svi ostali Sunsi, čime donekle i kompenziraju manjak klasičnih skakača). Grant Hill je Nashova desna ruka, all-round ljepilo koje sve drži na okupu, na parketu i u svlačionici.

Goran Dragić i Jared Dudley su fajteri, ali odjednom i ubojiti šuteri iz vana, Channing Frye je konačno prestao glumiti odraslog momka i posvetio se šutiranju trica što mu je donijelo desetke milijuna u novom ugovoru, a novopridošli Turkoglu također nije za baciti kada treba opaliti iz vana. I da, tu je i nekakav Steve Nash, najbolji šuter svih vremena. U povijesti košarke. Od Naismitha do danas.

Možda najveći plus ovih Gentryevih Sunsa nad onim D’Antonievima je što Nash nije jedini playmaker na rosteru. Hill je point-forward po potrebi, a dodatni bonus je Dragićevo odrastanje u adekvatnu zamjenu Nashu, prvu uopće tijekom karijere u Sunsima. Dodaj još Turkoglua koji je prije dvije sezone kao playmaker igrao Finale i eto ti momčadi koja u svakom trenutku na terenu ima nekoga sposobnog zabiti ili odigrati potez koji će stvoriti višak, bez obzira na težinu situacije.

I sve ovo skupa je sjajno, ali nije sjajnije od klupe, najvećeg blaga ove momčadi. Ni Nash ni Lopez, bez obzira na važnost, ne moraju igrati više od 30-ak minuta po večeri. Svaka zamjena u stanju je donijeti nešto na parket. Uz ova nabrojana imena tu je još lanjski rookie Earl Clark koji bi mogao biti novo oružje iz vana, ali ovaj put u tijelu rasnog krila. Ovogodišnji rookie Gani Lawal možda nema sjajne ruke, ali je dokazani borac pod obručima na sveučilišnoj razini. Hakim Warrick nije bi blizu dobar kao Amare, ali u nekim večerima izgledat će kao njegova jeftina, ali uvjerljiva kopija.

Josh Childress je možda preplaćen, ali donosi prvog potencijalnog policajca na vanjskim pozicijama još od Raje Bella. Zamislite postavu s Dragićem, Childressom i Dudleyom ili Hillom na perimetru. Tko će uopće proći kraj njih da iskoristi slabosti u reketu? Gentry ima opcija na bacanje, a negdje u njihovom pravilnom miksanju krije se recept za uspjeh.

Phoenix će rotirati 10 ili više igrača svaku večer, računajući na svakoga od njih. Bez garbage timea, bez nevažnih minuta. Taj intenzitet igre koristit će tijekom cijele sezone, ali glavninu dividendi trebao bi isplatiti u kasnijem dijelu godine, kada će zbog duge klupe Sunsi opet biti jedna od odmornijih momčadi. Pitajte samo Spurse.

Mogu svi biti bolji pod košem, ali nitko ne može trčati ni šutirati kao oni. I to je ukratko glavna misao vodilja Alvina Gentrya u ovoj renesansi koju je priredio u manje od godinu i pol dana. Drži se onoga što funkcionira. Stoga nije ni čudo da mu Robert Sarver toliko vjeruje (novi predsjednik i novi GM praktički su tu da se brinu oko salary capa i skautinga, ali igrače bira Gentry, novi Pop) – u stanju je iz jeftinih igrača izvući rezultat jer ima sistem i zna kako ih u njemu koristiti. Hej, tko ne bi volio takvog trenera.

Sarverova škrtost je već legendarna, ali nemojte mislite da su slučajno pustili dva visoka igrača i onda ih umjesto sličnima zamijenili raznovrsnim swingmanima koji mogu pokriti tri ili više pozicija. To je jednostavno filozofija koju su izabrali. Da, do nje je možda dovela potreba, a ne ideal, ali zar tako nije sa svim velikim idejama?

U Phoenixu se sve vrti oko mismatcha, a toga će ove sezone biti koliko hoćete. Gentry i ekipa odvode ideju do ekstrema pa što bude. Vjerujem da Gentry ne bi imao ništa protiv da i dalje na raspolaganju ima Amarea i Amundsona, ali vrlo dobro shvaća da tako stvari u Phoenixu ne funkcioniraju. Stoga je bolje novac potrošiti na pojačanje onih dobrih strana, nego na krpanje onih koje će i dalje ostati loše.

U tome se upravo i krije sva veličina Gentrya kao trenera, ali i Nasha i Hilla kao igrača, veličina koja se zrcali na cijeloj momčadi. Oni nikada ne zastaju da se žale zbog onoga što nemaju ili da se pitaju zašto stvari nisu mogle biti drugačije. Oni rade, trče, šutiraju i uživaju u igri, izvlačeći maksimum iz onoga što imaju.

Tko može reći da im to neće poći za rukom još jednom.

TORONTO

Prije (za)daha Kanade, nekoliko crtica o susretu nas i USA Y Teama:

– počelo je gadno, naime sjeo sam gledati utakmicu u dresu Kevina Lovea što je Staroga natjeralo da ispali nekoliko rafala u znak protesta (kako je za ručak bila kombinacija piletine, boba i graška, ne treba isticati da je prostor u kojem se odrađivao skauting do kraja susreta bio kontaminiran)
– sjetio sam se kako su na početku priprema idiotski američki novinari (čitaj: Chris Sheridan) navijali da iz ekipe ispadne Eric Gordon, a mali im je najčistiji šuter kojega imaju i praktički je sam dignuo razinu igre cijele ekipe razbivši svaki pokušaj zone
– kad je coach K. negdje sredinom treće zaigrao s postavom Curry, Gordon, Granger, Love (samo da je još umjesto Gaya u igri bio Durant), mislim da je i sam postao svjestan kako je upravo otkrio svoju najkošarkaškiju postavu koja može odgovoriti na apsolutno sve zahtjeve FIBA košarke (a nije da su u pitanju neki zahtjevi)
– tooooo, Kevin Love je dominirao u skoku, zabio tricu, popio bananu i što je najvažnije – poslao je teledirigirani pas kojega se ne bi posramio ni Drew Brees, od koša do koša suigraču na zicer (to je to, njegova karijera i igra u nekoliko minuta, pa se vi čudite zašto ga obožavam)
– naši simpatični, nažalost ovisimo šuterski i previše o Bogdanoviću, Tomić je sam pod košem, ali barem mogu zamisliti scenarij u kojem njih dvojica imaju večer što nas može odvesti preko Slovenaca
– kada jednoga dana ispodobruca.com bude imao novaca na bacanje, angažirat će M. Night Shyamalana da snimi dokumentarac o Roku Ukiću pod radnim naslovom ”kako sam ovako netalentiran uspio godinama držati u uvjerenju cijeli svijet da znam igrati košarku”
– nažalost, četvrti turnir za redom taj isti Rockin’ Roko će nas doći glave – i uopće me više nije briga

RAPTORS

Krajem prošle sezone predviđao sam kako će Toronto postati crna rupa na Istoku, momčad s najgorim omjerom pobjeda i poraza, ali i momčad koja je u bližoj budućnosti onemogućena za ikakav ozbiljniji rebuilding stoga jer je nakrcala salary cap preplaćenim mekušcima. Kad ono, ovoga ljeta sve se promijenilo – iz nekog razloga Phoenix se javio i odlučio na sebe preuzeti očajni ugovor Hede Turkoglua, omogučivši time Raptorsima da barem prije krenu u rebuilding (nažalost, i dalje ostaju najgora momčad na Istoku).

Kvragu, čak su umalo uspijeli prodati još jedan uteg, ali Michael Jordan je stopirao dolazak Josea Calderona u Bobcatse. Da je Colangelu i to prošlo, zaslužio bi čistu trojku za obavljeni posao (peticu ne može dobiti nikako jer je ove grozne ugovore ionako on sam odobrio). Ovako mu dajem dvojku, ima albatrosa manje na rosteru (Turkoglu je ne samo bio smetnja u financijskom pogledu, već i potencijalni problem u svlačionici) te iduće sezone već pada nešto sitno ispod salary capa. Mislim, već to što ne plaća porez na luksuz ove godine je nešto.

Iako, možda pretjerujem s tom dvojkom obzirom da je Colangelo podijelio neke od najblesavijih ugovora ovoga ljeta. A nije da je konkurencija bila mala. Tako je prvo dao 34 milijuna Amiru Johnsonu (valjda računa da će ovaj atleta koji je lani igrao jedva više od 15 minuta po susretu zamijeniti Chrisa Bosha), da bi nakon toga većinu midlevela potrošio na Linasa Kleizu (valjda kao zamjenu za Hedu). Očito se ne odustaje ni od davanja ogromnog novca potpunim prolaznicima, niti od slaganja najbolje momčadi Eurolige. Šteta jedino što Raptorsi igraju NBA.

Nešto poslije u momčad je doveden i David Andersen, solidan strijelac s poludistance koji bi u nekoj drugoj momčadi i mogao biti od koristi, ali u Raptorsima je, nažalost, tek još jedan visoki koji ne igra fizičku košarku. Houston ga se odrekao za pick druge runde jer Scola može sve što i on, plus je fajter. Zatim je iz New Orleansa stigao i Julian Wright, all-round krilo koje je godinama samo dokazivalo da je all-round beskorisno. Najluđe od svega, da bi ga doveo Colangelo se odrekao jednog od rijetkih euro igrača koji je pokazao nekakav potencijal, Marca Belinellia.

U biti, jedini igrač kojega možemo smatrati pojačanjem na ovom rosteru je Barbosa koji je stigao iz Phoenixa u zamjeni za Turkoglua. Sav ovaj promet praktički nije služio ničemu, osim da još jednom dokaže da nešto nije u redu s Brianom Colangelom. Čak ni draft nije prošao bolje – iako se nedavno opekao izborom mekane četvorke koja voli igrati licem košu, Colangelo je opet izabrao takvog igrača. S tim da Ed Davis nije ni približno talentiran ni aktivan kao Chris Bosh. Soloman Alabi, pick druge runde doveden iz Dallasa, ogromno je drvo, prava afrička sirovina, koja na sveučilištu nije bila Mutombo već više Diop ili Mbenga, pa nema smisla pretpostavljati da će drugačije biti i u NBA.

Hm, kad sve pogledam još jednom, možda je ona dvojka s početka malo i previsoka ocjena? Ne. Ipak nije. Turkogluov ugovor je tako grozan da se ne mogu nego još jednom upitati kojega vraga Sunsi s njim planiraju. Zadnji put kada sam provjerio, turska manjina u Arizoni nije bila naročito brojna.

BLUE JAYS

Jedini kanadski predstavnik u MLB-u momčad je solidne prošlosti i sadašnjosti, što je respekta vrijedan podatak ako znamo da su dio uvjerljivo najmoćnije divizije u baseballu. Da, Blue Jaysi igraju većinu svojih utakmica protiv Yankeesa, Raysa i Red Soxa, čime je njihov ovogodišnji pozitivni rezultat (trenutno su na omjeru 67-61) potrebno svrstati u sferu ugodnih iznenađenja.

Pogotovo stoga jer im nitko nije predviđao ovako dobru sezonu nakon što ih je napustio prvi as i legenda kluba Roy Halladay, koji je osrednjost Toronta pod stare dane odlučio zamijeniti borbom za naslovu u dresu Philliesa. Međutim, Blue Jaysi su stabilna franšiza, jedna od prvih koja je krenula stopama Oaklanda prihvativši se moneyballa.

To znači da ne troše puno, sve nade polažu u pronalaženje jeftinih nepoznatih mladih igrača ili isluženih veterana iz kojih još mogu iscijediti pokoju sezonu, a naglasak je naravno na obrani. U njihovom slučaju bolje je reći na pitcherima, jer igra ostatka momčadi u tom segmentu ih ne zanima previše.

Naime, Toronto ima bitno drugačiji pristup od većine ostalih ekipa skromnih budžeta. Dok sistem ostalih traži all-round igrače koji mogu pomoći u obrani i koji su u stanju doći na bazu, za igrati u ovoj ekipi moraš moći opaliti lopticu preko ograde. Toronto je tako ekipa s uvjerljivo najviše home runa ove sezone, doslovno svaki od 9 članova njihove napadačke rotacije može u svakom trenutku eksplodirati.

Međutim, takva jednodimenzionalnost znači da su među najgorima po prosjeku udaraca, jer većina battera koja se oslanja na snagu nije u stanju doći do baze na bilo koji drugi način. Oni zamahuju na svaku loptu, uvijek na isti način, zbog čega ih većina kvalitetnijih pitchera lako savlada. S druge strane, ako Blue Jaysi nalete na nekoga osrednjeg bacača koji nema svoju večer, nastaje pokolj.

Njihovo prvo ime ove sezone je Bautista, veteran koji je godinama uglavnom služio u raznim klubovima kao rezerva, da bi sada igrao partije života (vodi s najviše home runa u ligi, ima 42 naspram 35 jednog Pujolsa, s tim da ima i 30 izlazaka na teren manje). Ostali su sličnog profila, što je i jedini problem ako ćemo gledati u bližu budućnost – Toronto nema mladu zvijezdu koja bi mogla nositi momčad možda već iduće sezone kada ovi plaćenici ne budu ovako raspoloženi.

Ipak, kako sam već spomenuo, njihova snaga je pronalaženje kvalitetnih pitchera. Kao svaka prava mala momčad koja se oslanja samo na svoje snage, znaju da je dobra startna rotacija ključ svega. Trenutno imaju 4 odlična startera, svi su između 28 i 24 godine, koji su u stanju nositi većinu tereta. Iako su im s druge strane često najveće zvijezde ove igre, Marcum, Cecil, Romero i Morrow većinom izlaze neokrznuti iz tih dvoboja.

Marcum je kao najstariji preuzeo ulogu asa od Halladaya, ali ova mlađa trojka po prvi puta u karijeri se našla u ovako važnim rolama i odigrala ih je iznad očekivanja. Cecil i Romero su potencijalni solidni starteri i idućih desetak godina, međutim najviše intrigira Morrow koji ima pravu bombu od brze lopte, ali za sada i najviše problema s kontrolom u ovoj grupi.

Uglavnom, u bližoj budućnosti ih čeka težak posao pronalaženja puta do playoffa kraj svih ovih vrhunskih franšiza u diviziji, ali imaju potencijala. Da su u nekoj drugoj diviziji, s jednodimenzionalnim, ali kvalitetnim napadom i pouzdanom obranom svaku večer, sada bi se vjerovatno borili za playoff.

THE ROSTER OF THREE

Deja Vu (Crosby, Stills, Nash & Young, 1970.)

Prvi album s Youngom i jedini bitan u opusu četvorke (bez Younga su ranije snimili solidan prvijenac). Ali, nešto dužu priču već pripremam za pot listu, ovom prilikom bi samo istaknuo da nešto ne može nego biti klasik kad sadrži najbolje autorske pjesme dva autora (Crosbya i Nasha), solidni doprinos Stillsa (ne mogu reći nešto najbolje u karijeri kad je dotični snimao samo zlodjela) te čak i jedan Neilov biser. A i verzija ”Woodstocka” Joni Mitchell je naj ikada.

CSNY/Deja Vu (Neil Young, 2008.)

Neil je skrpao ovaj dokumentarac snimkama sa zadnje zajedničke turneje na kojoj je četvorka izvodila njegov materijal s albuma ”Living With War”. Kako sam Neil kaže, kad je napisao album u dahu, iživciran ponovnim izborom Busha, osjetio se opet kao mladić i znao je da ne može ići na turneju bez svojih angažiranih drugova. Naravno, trojka je prihvatila poziv kao priliku da opet ožive karijere, što je dovelo do klasičnih trzavica. Mislim, ne možeš imati četiri playmakera na terenu i jednu loptu. Još luđe je gledati snimke s koncerata i reakcije publike kada Neil krene pozivati na revoluciju i svrgavanje lažljivog predsjednika. Ima tu svega, ali najviše pobune današnjih yuppiea koji su došli čuti CSNY klasike, a dobili su Neilove riffove kao da je 1990. i poruke da su u kurcu. Kako reće jedan gospodin – što si umišlja ovaj Kanađanin, učiti nas Amerikance pameti?

Shakey (Jimmy McDonough, 2002.)

Definitivno najbolje biografija o Neilu dostupna. Zaboravite na sve one krasne knjižice u kojima je sve pozitivno, Neil ima farmu, otac je grungea, piše krasne pjesme i slično. Ova knjiga bez pardona secira najvećeg kanađanina uz Stevea Nasha kao narcisoidnog gada kojega život nije mazio i koji je, usput, totalni genij najzaslužniji za glazbu kakvu danas znamo. Na svojih skoro 800 stranica knjiga je prevrnula svaki kamen Youngova života, a najveća preporuka joj je ta što je Neil prvo rekao da mu se sviđa, da bi nedugo nakon objave tužio autora zbog klevete. Shakey je inače Neilov nadimak, s njim potpisuje svoje filmove, a dobio ga je zato što nije u stanju kameru držati mirno u rukama. Eto, ja stvarno mislim da ljudi trebaju znati ovakve stvari.

SAN ANTONIO

Prije standardnog osvrta, jedna mala digresija. Nekakvo Svjetsko Prvenstvo u košarci je pred vratima, a kako mi se ne da raditi specijalni pregled o nečemu o čemu iskreno nemam pojma (pola zvijezda nedostaje, većina reprezentacija je skrpana, gledao sam sve skupa 3 i pol tekme priprema), to ću iskoristiti ovaj prostor da napišem par crtica i istaknem neke stvari za koje mislim da su vrijedne isticanja. Kako zbog početka NFL sezone nakon ovih pregleda krećem odmah svakodnevno s najavom footballa, misli vezane uz SP bit će rasute svakodnevno po postovima, počevši s osvrtom na naš sutrašnji poraz od Y repke Amerike koji ide kao uvod u post o Torontu. Kakva poetska pravda, zar ne.

Međutim, prije toga, negdje kroz jutro, na blogu će osvanuti i pravi pregled za kojega se pobrinuo Emir, tako da će sutra ispodobruča.com raditi punom parom. Za razliku od 90% repki na ovom smiješnom turniru. Ukratko, evo par crtica za početak:

– Angola, Iran, Jordan, Tunis, Kita Ivorova, Kina, Kanada i Libanon ne zaslužuju ni sekunde vašeg vremena, ako FIBA smatra da je u redu imati turnir na kojem četvrtina momčadi nema nikakvih šansi za prolaz među 16 onda je FIBA jedna poprilično glupa organizacija. Čekaj, pa FIBA i jeste glupa organizacija

– Novi Zeland se izdvaja iz ove kategorije jer morate vidjeti Peru Camerona – ovaj veteran je nekada čak bio solidan košarkaš, ali danas je toliko debel i spor da, dok ga gledaš kako se ne rotira u obrani i lupa rukama sve oko sebe, imaš osjećaj da pratiš lokalni streetball turnir na kojem nema osobnih i na kojem pobjednika čeka gajba Kaltenberga

– USA je čak i u ovakvom sastavu favorit, ne zato što su dobri, već zato što su momčadi koje su im do prije par godina mogle zapapriti sada bivše – Španjolci su bez Gasola starijeg i Calderona (iako je po meni ovo drugo dobra vijest, Calderon je van forme i samo je smetao Rubiu), Rudy je totalno van forme, Garbajosa je bivši, a sistem je isti kao da je sve u najboljem redu. Marc Gasol koristi se kao šljaker preko kojega ne idu akcije ni pod razno, što je ogroman minus za njih i plus za ostale. Uostalom, znamo da su Španjolcima najveći problem uvijek bili treneri. Srbi su bljesnuli, ali to još uvijek nije momčad za velike stvari. Grčka šampionska generacija je preminula. Ukratko, iako je ova ekipa USA Basketballa selektirana bez ikakvog smisla (molim vas, nemojte pušiti priče o igračima koji odgovaraju sistemu, zoni, presingu bla bla, ovo su igrači koji nisu odbili poziv, kratko i jasno), samo na račun atletike i sirove snage može pomesti ovu konkurenciju. Dodaj Duranta kao killera kakvoga nema nitko i eto ti budućih prvaka. NFL je pred vratima, a prvu NFL momčad imamo prilike gledati ovih dana – američku košarkašku repku.

– Turci su uvijek opasni kao domaćini, Ilyasova je po meni budući član naj petorke turnira, a kad mu dodaš Hedu, širinu pod košem i pouzdanog playa Tunceria, mislim da im medalja ovaj put ne može pobjeći

– Ostale Euro ekipe su tu negdje, s tim da ih ipak dijelim na dvije skupine
a) prolaznici – Litva uvijek može imati solidan turnir dok god skaču i pogađaju trice, ali nedostaje im kreacije, ova generacija je pročitana knjiga; Njemačka ima odličnu školu košarke i dobru, uigranu repku, ali ne i talent; Francuzi su jednodimenzionalna trkača momčad bez najboljih igrača; Rusi su svoje napravili, Blatt ne može dva puta prodati istu kombinaciju obrane i Utah Jazz napada, pogotovo ne bez Kirilenka
b) izazivači – spomenute Grčka, Srbija, Turska, Španjolska te Slovenija i Hrvatska borit će se ulazak u četvrtfinale

– Gle, Slovenci su bez možda najboljeg igrača Lorbeka, ali konačno imaju lidera u Dragiću, te dovoljno talenta i širine po svim pozicijama. Da je tu Lorbek, bili bi top 5 momčad. Ovako, zagorčat će nekome život. Hrvatska? Prvo, mislim da je konačno došlo vrijeme da nas malo posluži i sreća. Drugo, imamo dovoljno širine ako već nemamo ekstra talent, stvarno djelujemo kao ekipa i ako će nam upadati trice (a po svemu sudeći bi trebale, iako možda malo previše nade polažem u izbornika koji mora biti dovoljno pametan da Planinićeve i Kusove minute prepusti Bogdanoviću) te ako ćemo konačno kontrolirati skok (Ante Tomić je konačno tu, a zašto je Stankec Barać nestao s lica zemlje, e to nemam pojma) imamo šansu ući među 8

– Ostali su mi totalna nepoznanica. Sumnjam da Australija bez Boguta ima ikakve šanse ući među 8, Portorikanci su već pomalo dosadni s tim dva-beka-luduju-a-ostali- gledaju-ekipama, ali Brazilu i Argentini treba posvetiti dužno poštovanje. Ne znam koliko još vatre ima u vanjskoj liniji Argentine, prelazak s Manua na Delfina usprkos Carlosovim kvalitetama mogao bi biti bolan – Delfino ipak prvo gleda vlastiti šut. Falit će im kreacije, ali u ovoj konkurenciji borbenost i snaga pod koševima mogli bi biti dovoljni za polufinale. Slično je i s Brazilom – nemaju pedigre Argentine, ali imaju slične slabe i jake točke. Pod košem će dominirati, a ako Barbosa još stigne ponešto i razigrati uz stalne ulaze, mogli bi biti teška prepreka čak i Amerikancima. Ali ne i nepremostiva, pored Barbose i Prigionia uvijek biram Rosea i Westbrooka, ma kako jadni šuteri bili.

SPURS

Regularna sezona još nije ni završila, a Spursi su već odlučili kojim putem idu ubuduće. Ili je možda bolje reći kojim putem nastavljaju. Usprkos relativno lošim rezultatima dvije godine za redom (ipak se očekivalo barem jedno finale konferencije), Pop i društvo pokušat će još jednom u istom sastavu.

Manu Ginobili potpisao je ugovor na dodatne tri godine, Timmyev traje još dvije, a jedino je Parkerov trenutno u zadnjoj sezoni. Obzirom na odluku da zadrže Ginobilia, ne bi nas trebalo čuditi ako će u dogledno vrijeme ponuditi slično produženje i Parkeru.

I dok im nitko ne može zamjeriti zato što i dalje vjeruju u sebe, potez s Richardom Jeffersonom ostavio je malo čudan dojam. Jefferson se odrekao zadnje rate ugovora koja bi mu donijela 15 milja kako bi pokušao uloviti duži i po mogućnosti veći ugovor prije nego se iduće ljeto promijene pravila onog kolektivnog.

Kako su sretni ti Spursi, pomisli čovjek, ali izgleda da sreća nema veze s tim. Izgleda da se radilo o dogovoru između kluba i igrača po kojem je ovaj praktički smanjio svoju plaću iduće sezone za pola (čime su se Spursi spustili taman ispod granice poreza na luksuz što im je uštedjelo najmanje još 4 milje), da bi zauzvrat dobio željeni višegodišnji ugovor baš od San Antonia.

Sam dogovor ispod stola mi ne predstavlja nikakav problem, ali mi nije jasno zašto su Spursi morali biti ovako darežljivi. 38 milja je 23 više od onoga što su mu bili dužni te čak i kad odbijemo uštedu od poreza, ostaje nam 19 milja za preostale tri godine nakon ove, 19 milja koje će itekako smetati na salary capu za par sezona. Netipično iracionalan potez za ovu franšizu, osim ako Spursi stvarno vjeruju da mogu od njega imati koristi.

Svoju veteransku jezgru pojačali su produživši i s Mattom Bonnerom. 16 milja za 4 sezone solidan je ugovor za tricaškog specijalca. Međutim, očito je kako Spursima treba i doza svježe krvi, a nju su mogli pronaći samo preko drafta i tržnice. I tu leži glavna snaga ove organizacije – iako su godinama u vrhu, zbog čega biraju pri dnu drafta i iako su iznad salary capa, zbog čega se ne mogu uključiti u borbu za slobodne igrače, San Antonio uvijek nađe načina za osvježiti roster (znate li što je zajedničko ovoj trojki na slikama koje se nalaze u postu?).

Ovogodišnji draft nije ništa posebno, James Anderson ima veće šanse postati novi Rashad McCants nego novi Stephen Jackson. Ali, zahvaljujući pravima na Tiaga Splittera (draftiran još 2007.), Spursi su si mogli priuštiti dovođenje vrhunskog centra preko salary capa pojačavši time najslabiji dio momčadi (Duncan je pao iz glavne uloge ne onu veteranske podrške, a pokretni šljaker kao Splitter baš je ono što im treba da vrate potrebnu energiju u reket).

Zatim su zaokružili roster potpisavši Garya Neala, beka-šutera koji je rasturao na ljetnoj ligi. Čovjek je proveo zadnje dvije godine u Italiji, naigrao se i postao profesionalac. I onda ga Spursi snime na ljetnoj ligi i potpišu za minimalac. Umjesto da riskiraš s klincima i njihovim potencijalom, ponekad je bolje uzeti gotovog igrača usprkos svim njegovim limitima.

Neal će zamijeniti tricaške role Bogansa i Masona za kojima nitko neće plakati, dok će ostatak rostera popuniti neki od igrača koji su sudjelovali na ljetnoj ligi kao predstavnici Spursa – bek-šuter Garrett Temple (lani popunio roster do kraja sezone) i play Curtis Jerrells (lani igrao za njihovu NDBL franšizu). Obzirom na nos Spursa za karakterne specijaliste, ne bi me čudilo da Neal iduće sezone bude više od ugodnog iznenađenja, a iz istoga razloga ne možemo isključiti ni ova dva igrača.

Eh, da – i da ne bi bilo samo kako Spursi stvaraju kadrove za pola lige (u zadnjih nekoliko tjedana još su dva njihova čovjeka zasjela za kormilo NBA franšiza – Demps u New Orleansu i Blanks u Phoenixu), ovoga ljeta su i se sami pojačali u birokratskom području. Naime, vratio se Danny Ferry, dugogodišnji GM Cavaliersa, koji je bio jedan od prvih ljudi Spursa koji su posuđeni od drugog kluba. Danas valjda nema NBA franšize koja u nekom svojstvu ne zapošljava nekog ex-Spursa, ne bi li na taj način nekako na sebe prenijeli tu vještinu bivanja uspješnim klubom u svakom pogledu.

PADRES

Klub iz San Diega sam jučer spominjao u priči o Giantsima, kao ekipu koja je ove godine iznenađujuće zasjela na prvo mjesto divizije i nema namjeru izgubiti ga. Međutim, tu prestaju sve sličnosti dvije momčadi. Doduše, i jedni i drugi imaju sjajne pitchere, ali Giantsi su u stanju i platiti ponekoga sa strane. Da ne govorim kako napadačka rotacija Giantsa košta duplo više od one Padresa. Plus, na strani Giantsa je povijest i ugled, dok su Padresi po svim mjerilima najmanji MLB klub. Pa kako su onda tako uspješni? Moneyball, naravno.

Padresi su, poput naših dobrih poznanika Spursa, eksperti za pronalaženje jeftinog talenta od kojega su u stanju izući maksimum zato što imaju sistem te biraju igrače koji se u njega uklapaju. Isto kao što jeftini swingman ne može igrati u Spursima ako ne može pogoditi tricu, tako ni u Padresima ne možeš igrati ako nisi u stanju doći na bazu ili igrati obranu.

Padresi na svom rosteru nemaju ni jednu jedinu zvijezdu. Njihov najbolji igrač, Adrian Gonzalez, trebao je postati Yankee ili Red Sox prije početka sezone, pa tijekom sezone, a onda, kako su zaredali pobjedama, odlučili su zadržati ga do kraja godine makar ne dobili ništa zauzvrat. Pošteno. Međutim, nije Gonzalez jedini koji zabija, u ovoj momčadi zabija doslovno svaki igrač koji uskoči u postavu, makar bio jučer doveden iz druge lige.

To je princip Oaklanda doveden do savršenstva. Padresi imaju budžet u rangu Pittsburgha, dakle uvjerljivo najmanji u ligi. Međutim, zahvaljujući statističkoj analizi i vjeri u svoj sistem u stanju su pronaći igrače koji znaju doći na bazu i biti aktivni, igrače koje nitko drugi nije otkrio jer su bili zauzeti gledanjem u neke druge brojke i ravnajući se dojmovima.

Međutim, ono gdje pronalaženje jeftinih igrača donosi potpunu pobjedu je izbor pitchera. Sav njihov sistem i gomila dobrih napadača ne bi značili ništa da Padresi svaki dan nisu u stanju na teren poslati pouzdane pitchere. Iako nemaju klasičnog asa, vrhunskog pitchera koji garantira pobjedu svaki dan, imaju 5 jednako dobrih bacača koji su redom svi u rangu trećeg startera u jednoj dobroj playoff rotaciji. Čista matematika – 5 dobrih donose isti prosjek na kraju dana kao 1 odličan, 3 dobra i 1 užasan. Dodaj na to njihov stadion koji je najduži u ligi te je na njemu skoro pa nemoguće zabiti home run i eto recepta za uspjeh.

Dakle, prvi starter je veteran Garland, odbačen i prekrižen od svih, koji je u San Diegu neočekivano postao lider. Drugi starter Correia veteran je koji je odlučio odigrati sezonu života u pravo vrijeme. Slična je priča i trećeg pitchera, Richarda. Ova trojka teško da će ubuduće igrati opet na ovoj razini, a i primjetno je da su im brojke znatno bolje doma nego na gostovanjima. Međutim, dva njihova klinca kojima je rotacija zaokružena – Latos i LeBlanc – imaju potencijala i za nešto više od ovoga što trenutno pokazuju (a što nije malo, LeBlanc brojkama nije ništa lošiji od prve trojice dok je Latos, iako ne pretjerano atkraktivan, po prodanim poenima i poklonjenim bazama među najboljima u ligi).

Uz dobar napad i dobru obranu, ono što Padrese diže iznad konkurencije i po čemu se broj jedan u ligi su njihovi rezervni pitcheri, koji su po brojkama čak i bolji od startera. Dok druge ekipe strahuju od toga da nakon 5 devetina izvade startera, Padresima je to čak dio taktike. Gregerson, Mujica, Adams i posebice closer Bell, po svim brojkama čine uvjerljivo najpouzdaniju klubu u MLB-u.

Najluđe od svega, kada za koji tjedan krene playoff, Padresi mogu otići do kraja. Napad ne popušta, pitcheri su pouzdani. Dok je god njihov teren iza njih u igru su. I to je najveća ljepota baseballa. Jedan igrač Yankeesa košta koliko cijela momčad San Diega, međutim, kako su Yankeesi trenutno u strci s pitcherima (samo jedan im je spreman za playoff) te kako im je pola igrača u polju van forme, Padresi koji su u vrhunskoj formi na svim područjima, imaju šansu. Da, možda je to šansa koja se pruža jednom u životu dok za Yankeese uvijek postoji iduća sezona. Ali je šansa. Nije ni to malo.

THE ROSTER OF THREE

Grizzly Man (Werner Herzog, 2005.)

Gledao sam ovaj film čim se pojavio, kao tvrdi Herzogov fan. Čovjek i kada snimi sranje, barem snimi zanimljivo sranje. Međutim, ovaj film nije sranje, već možda najbolje što je Herzog ikada napravio. Lani me malo iznenadilo kada bih ga ugledao na raznim popisima najboljih filmova desetljeća. Ali, bilo mi je drago da je i mainstream prepoznao vrhunsku stvar, bez obzira na to tko stoji iza nje. Prvo, ovo je zabavan film. Herzog kao narator, s tvrdim njemačkim naglaskom, urnebesan je. Svi likovi koji se pojavljuju u filmu su pomalo ludi, ne čudi što su mnogi mislili da je u pitanju lažni dokumentarac. Mislim, njemački naglasak, tip kojega su rastrgali grizliji i koji je sve snimao svojom kamerom, njegova luda djevojka, spaljeni roditelji i šizofreni patolog – ne djeluje stvarno. Ali, tu je uvijek bila najveća Herzogova vrlina. Uzeti stvarnost i pokazati je iz takvoga kuta da joj se diviš jer je luđa od ikakve mašte.

Foolish (Superchunk, 1993.)

Vrhunac karijere benda koji je postavio temelje nezavisnoj sceni kakvu danas poznajemo. Samo, na stranu izdavaštvo, marketing, uopće taj glazbeni princip moneyballa koji je pokazao da ne moraš biti dio korporacije da uspiješ doći do slušatelja, već da ti je samo potreban plan i rad. Ovaj album na sebi ima 12 bisera zbog kojih je sve to skupa nekako manje važno, a istodobno ima više smisla. Ako kužite što hoću reći.

Basketball And Philosophy (razni autori, 2007.)

Biblioteka ”…i Filozofija” prevođena je i kod nas, do sada su izašle knjige o Simpsonima, Seinfeldu, South Parku, Zvjezdanim Stazama, Pajtonovcima… Neke su bolje, neke su lošije, ali sve imaju zajedničku sljedeću crtu – kroz prizmu popularne kulture učiš i ponavljaš vječne filozofske ideje. Nažalost, ovaj naslov nije preveden, valjda zato što naši izdavači misle da publiku ova kombinacija ne zanima. Tko zna, možda su u pravu. Jer, ovo jeste prije svega suhoparno filozofsko štivo, ali meni su neodoljivi oni trenutci kada odeđeni esejist ubode vrhunsku tezu vezanu uz košarku. Plus, stvarno nije zahtjevno, stil je ogoljen do te mjere da imaš osjećaj da čitaš običnu biografiju o npr. Philu Jacksonu, a ne i usputni osvrt na zen budizam i protestantsku etiku.

PHOENIX

SUNS

Njihov lanjski rezultat, realno gledajući, nadmašio je očekivanja i najvećih optimista. To finale Zapada s onakvim rosterom i ekipom koja je u konstantnom padu već par sezona, usporilo je neizbježni rebuilding barem na sezonu. Umjesto rezanja troškova stvarani su novi, sve kako bi se održao privid konkurentnosti. Ali, sve se to odnosi uglavnom na parket jer rebuilding uprave je bio potpun.

Otišao je GM Steve Kerr, čovjek koji će ostati upamćen po eutanaziji starih Sunsa dovođenjem Shaqa u petorku i Terrya Portera na klupu. I Shaq i Porter su klub napustili u ekspresnom roku te je bilo samo pitanje dana kada će i Kerr za njima. On je lani ionako uživao plodove rada trenera Gentrya koji se vratio korijenima, sam samcat stvorivši rezultat čime je stekao poptuno povjerenje vlasnika Roberta Sarvera.

Prepoznavši Gentryev rad, Sarver mu je ovo ljeto dao odriješene ruke za izbor igrača, dok je sam u isto vrijeme tražio nasljednike Kerru u ulozi GM-a. Prvi potez bio mu je imenovati bivšeg igračkog agenta Lona Babbya za novog direktora momčadi i čovjeka prvenstveno zaduženog za financije. Talentom će se pak baviti Lance Blanks, anonimus koji je do jučer bio jedan od asistenata bivšeg GM-a Cavsa Dannya Ferrya.

Usprkos tome što će Blanks nositi titulu GM-a, Babby i Gentry će očito biti ljudi od Sarverova povjerenja. Babby je inače bio dugogodišnji agent Granta Hilla koji je sezonu ranije pristao ostati u Sunsima još dvije sezone za siću prema onome što mu je nudio jedan New York, oduševljen organizacijom kluba i svojom ulogom u njemu. Sad, nije da impliciram nekakve tajne dogovore i slično (kladim se u Davora i Dragu da je Hill budući kadar za neku od pozicija u upravi), ali zar nije malo simptomatično što se ubrzo nakon Babbya u Arizonu doselio i Hedo Turkoglu, također njegov sada već bivši klijent?

Možda je sve samo slučajnost, Sarver tvrdi da su svi tradeovi ovoga ljeta prvenstveno rezultat odluka njega i Gentrya, bez uplitanja sa strane. Ako je tako, mora se priznati da nisu previše pomogli svome direktoru – Turkogluov ugovor visit će im kao kamen oko vrata idućih godina dok se budu pokušali reorganizirati u pogledu igračkog talenta.

Kako god, Hedo je sada novi lider, zamjena za u New York odbjeglog Amarea (kojega nisu htjeli potpisati bez određenih klauzula u ugovoru koje bi ih oslododile dijela obveza u slučaju da Amare zbog raznih ozljeda opet propusti velik dio utakmica). Da bi doveli Turkoglua u Toronto su poslali Barbosu, koji se tako opet spojio s čovjekom koji ga je doveo u Phoenix, Brianom Colangelom. Ovaj trade me opet tjera da se pitam – rade li ovi ljudi posao vođeni nekakvim podacima ili golim emocijama?

Zatim je doveden Warrick kao loša kopija Amarea, a iz Grčke je stigao Childress i to za enorman ugovor kojega je, barem po meni, suludo dati igraču koji je u najboljem slučaju materijal za solidnog šestog igrača. Sad, momčadi koje ovako drastično nadmaše očekivanja u jednoj sezoni obično iduće padnu na nešto realniju razinu. Za očekivati je tako da Sunsi s 54 dođu na recimo 44 pobjede. Međutim, kada još dodaš taj pad s Amarea na Warricka, ispada da bi konačni score mogao biti i niži.

Dovevši ovakav profil igrača Sunsi su očito odlučili potpuno zanemariti obranu. I iako Gentry djeluje kao čovjek koji je pronašao formulu da ”7 sekundi ili manje” napravi još bržima, činjenica je kako je ova momčad u duši tipični Nelliev smallball projekt. 4 beka i jedan visoki po potrebi. Na kraju krajeva, jedini način da svi vide dovoljno minuta je ako gurneš Hedu, Childressa, Dudleya ili Richardsona na četvorku dobar dio vremena. Rookie Lawal, čiji izbor u drugoj rundi drafta je bio zadnji Kerrov potez, stilom igre ionako je jedina prava četvorka na rosteru, a obzirom na važnost šutera i igrača sposobnih stvoriti probleme obranama u ovom sistemu, teško da ćemo ga se previše nagledati u rotaciji.

DIAMONDBACKS

D-backsi, kako ih od milja zovu u Arizoni, su relativno svježa franšiza – priključili su se ligi 1998. zajedno s Tampa Bayom. I dok je Tampa prošla svoj put od dna do vrha tipičan za sve ekspanzijske momčadi, D-backsi su već u svojoj trećoj sezoni osvojili naslov Prvaka.

Naime, vlasnici nisu štedili na ničemu, nakrcali su momčad provjerenim veteranima do te mjere da su im prva dva pitchera u godini osvajanja naslova bila dva najbolja pitchera ’90-ih – Randy Johnson (u 22 godine dugoj karijeri – umirovio se tek početkom ove sezone u 46-oj godini – postavio je mnogobrojne rekorde i upisao se gotovo u svaku zamislivu povijesnu statistiku) i Curt Schilling (kasnije odveo i Red Soxe do dva naslova, a prije toga je skoro cijele ’90-e proveo u Philliesima gdje se također upisao u sve moguće knjige rekorda).

Složiti takvu momčad bilo je nemoguće bez ogromnih ulaganja, a pokazalo se da Arizona nije New York, niti da se može postati Yankeesima preko noći. Dugovi su se samo gomilali, momčad nije ni izbliza pokrivala troškove, a to je dovelo do rasprodaje svih igrača i novih vlasnika koji su s vremenom klub spustili do današnjeg budžeta, jednoga od najnižih u ligi.

Naravno, ostavši bez novca, momčad je ubrzo potonula na dno gdje se nalazi i danas. Bez izgrađenog sistema i konstantnog priljeva novih, kvalitetnih igrača, Arizona je postala osuđena na prolaznike što je rezultiralo nekim katastrofalnim sezonama. 2007. su nakratko bljesnuli izborivši playoff, ali već iduće sezone opet su se vratili na gubitničke staze.

Početkom ove godine pričalo se o pomaku na bolje (naime, na rosteru se i dalje nalazi dobar dio igrača koji su prije nekoliko godina izborili playoff), ali podbacio je novi nositelj igre, tijekom ovih gubitničkih sezona iz Oaklanda doveden Dan Haren. Haren je trebao biti novo lice franšize koje će Arizonu dignuti s dna, ali ubrzo se i on stopio sa sivilom.

Njegov problem nije talent već previše grešaka koje u ovakvoj momčadi i na ovakvom stadionu još više dolaze do izražaja. Naime, Arizona je svoje igrače slagala samo po jednom atributu – snazi udarca – a ne raznovrsnosti u igri, što pitchera ostavlja bez podrške obrane koja može uhvatiti dobar dio lopti i izbaciti ponekog trkača. Također, park ove momčadi je jedan od najkraćih u ligi i rađen je specijalno kako bi publika imala prilike gledati home run za home runom, što opet ne pomaže ni pitcheru (ovdje je u startu poklonjen poen nešto što bi negdje drugdje bila visoka lopta koja bi završila u rukavici obrambenog igrača u polju), niti igračima (kako hvatati lopte koje lete izvan igrališta).

Haren je tako nedavno poslan u Los Angeles, čime je budžet za ubuduće dodatno smanjen, a to je ujedno i jedini plus ove godine. Naime, njihovi preostali pitcheri su redom veterani iza kojih su odavno najbolji dani, a jedina dva mlada startera su upitnog potencijala – Kennedy je ove sezone i previše puta dobio po sebi da bi ga smatrali ozbiljnim samo na račun raznovrsnih lopti koje ima na repertoaru, a Hudson iza sebe ima tek par solidnih nastupa te je prerano proglasiti ga budućnošću kluba.

Catcher Montero najveća im je zvijezda, rijetkost je da su igrači na toj poziciji tako dobri u napadu, a cijela postava oko baza puna je solidnih igrača u naponu snage koji pate od maloprije spomenute jednodimenzionalnosti. Zamahuju na svaku lopticu kako bi zabili home run, umjesto da se koncentriraju na dolazak do baze. Drew, Johnson, LaRoche, Reynolds – svi su u stanju opaliti lopticu i to je sve. Nema obrambenih reakcija, nema preciznosti, nema osvojenih poena na bilo koji drugi način. Slična je i vanjska trojka, s tim da su u njoj barem dva mlada igrača koji imaju potencijala postati nešto više od revolveraša, Parra i Upton (treći vanjski igrač Young veteran je u rangu ranije nabrojane četvorke).

Naravno da momčad koja za dogodine praktički nema spremno ni jedno pitchersko rješenje nije lako uzeti ozbiljno, ali uspiju li preko zime pronaći dva-tri veterana koja bi mogla odraditi posao lidera kao što su to već jednom napravili Johnson i Schilling, u ovom napadačkom dijelu i dalje ima dovoljno vatre barem da se suprostave svima na svom stadionu. Međutim, šanse za nečim takvim na ovakvom tržištu su minimalne, osim ako se ne misle opet baciti u dugove. Stoga, ne računajte na njih u dogledno vrijeme, dok se klub ne razvije iz ovog pretpotopnog načina razmišljanja u nešto modernijem smjeru.

THE ROSTER OF THREE

Seven Seconds Or Less (Jack McCallum, 2007.)

Ako je Halberstam najveći sportski pisac ikada, onda dobri McCallum sa Sports Illustrateda definitivno puca na drugu poziciju. Nažalost, usprkos svim naporima nikako da nabavim njegovu knjigu o Boston Celticsima iz 1990. (cijene koje tipovi nabijaju po netu su smiješne, radije čekam eventualno reizdanje), ali zato ovu o Sunsima znam napamet. Svako ljeto odvojim jedno popodne da je iznova listam i guštam u zgodama Stevea, Matrixa, braće D’Antoni, Borisa, Barbose, Housea i posebice u ukazanju Tima Thomasa. Nezaboravna knjiga za nezaboravnu sezonu momčadi koja je spasila NBA.

Anvil! The Story Of Anvil (Sacha Gervasi, 2008.)

Iako se vodi kao dokumentarac o legendarnom heavy metal bendu koji nikada nije uspio kultni status pretočiti u nešto opipljivije, za mene je ovo najživotniji, najemotivniji i najljepši komad filmske vrpce kojega sam vidio u zadnjih par godina. Suze i smijeh miješaju se u ovoj priči o prijateljstvu i upornosti koja debelo nadilazi okvire žanra. Ovo je jednostavno remek-djelo i ako ga još niste pogledali učinite to odmah.

Everest (Eva Braun, 2001.)

Vrhunac stvaralaštva još jednog u nizu genijalnih rock bendova koji su zadnjih godina dolazili s prostora bivše države. Koliko je dobra ova nova scena najbolje govori baš to što jedan ovakav u principu ljigavi brit-pop bend sklon svaki pjesmuljak nakititi orkestracijama – rastura. Možda se ne radi o ničem revolucionarnom na globalnom planu, ali kombinacija zaraznih melodija i tekstova koji se nakon par slušanja uvuku u glavu je lokalno neodoljiva.

SUMMER IS CRAZY SHIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIT!

Ovaj NBA fanatik je na godišnjem. Ono, ako se itko pitao, McGee je napustio zgradu (i slavi LeBrona govoreći o sebi u trećem licu). Skrasio se na fantastičnom otoku na kojem vlada anarhija i na kojem kapitalizam ne samo da se rimuje s minimalizam, već je i sličnog značenja, naime – minimalan je. Neću imenovati taj raj o kojem pričam, ali recimo samo da je na njemu vrlo lako pronaći hladno Kasačko a puno teže hladnu colu. Kreha vrlo dobro zna o kojem otoku pričam. I nabijem ga.

Zašto nabijam Krehu? Zar sam razvio sklonosti kakve imaju igrači koji za manje novca svoj talent dovode na South Beach? Zato što je poslavši mejl u kojem se našlo nekoliko zanimljivih pitanja vezanih uz NBA tržnicu opet natjerao prekuhani um da se počne baviti, budimo iskreni, jedinom stvari na svijetu kojom se isplati baviti svakodnevno. Da, čak i kada nema utakmica. I tako me evo danas pred monitorom, spreman izbaciti nekoliko kartica osvrta na tradeove.

Prije nego krenem na njih, dvije stvari. Naravno, jedna od njih odnosi se na LeBrona, kakav je to post u kojem ne bi nešto rekli o Tri Ami-egosa (jedan od boljih nadimaka izbačenih zadnjih dana, s tim da mi se osobno onaj Nazgul najviše sviđa ali isto tako shvaćam da je pre-dork da bi zaživio). Ova druga će me zato uvaliti u probleme, ali neka, ljeto služi za lude stvari (jedna od njih je i ideja da se jubilarni deseti fantasy draft održi u predvorju jedinog hotela na spomenutom otoku).

Naime, pala je The Decision. Nakon ova tri tjedna godišnjeg kreće se opet s idiotskim radom tijekom ljeta, koji bi da se mene pita trebao biti zakonom zabranjen. Kako me vezanost uz posao automatski veže uz jedno mjesto te mi onemogućuje potpuno življenje anarho-budističkih učenja, to mi ostaje dovoljno vremena između jutra i večeri na ovim pasjim vrućinama da izbacim post dnevno. Već vidim sreću na mnogobrojnim licima. Ali, čekajte da čujete samo o kakvim postovima će se raditi.

Dakle, od 1. do 30. kolovoza svaki dan mi je namjera napisati osvrt na dotadašnji učinak na tržnici jedne NBA ekipe. Od najškrtijeg mjeseca po postovima napravimo najbogatiji. Uz osvrt na roster, što je napravljeno i što još treba napraviti, bit će i nekoliko bonusa. Kako vas većina na odmor ipak ide tijekom kolovoza, svaki dan bit će i jedan savjet u vezi knjige koju treba ponijeti na plažu, albuma koji treba vrtiti u autu dok putuješ do plaže te videa kojega treba imati u pričuvi u slučaju nekakve ljetne oluje koje te prisili da ostaneš u sobi i pogledaš nešto na lejtopu ili ajpadu.

NBA post, tri dojave i sve to i dalje za istu cijenu. Kad već naša vlada nije u stanju napraviti posao i pomoći nam da preko ljeta zgrnemo lovu, moramo sami. Napraviti posao, jer kao što rekoh, cijena pretplate na ispodobruca ostaje ista. Ništa od zgrtanja love. I da, još nije gotovo. Post, savjeti i – sada stiže trenutak koji briše smiješak i pretvara ga u grč kakav se na licu pojavi kada mazneš šest banana, tri kinder pingvina, pizzu s kulenom i sve zaliješ Gatoradeom pa se smijestiš na šolju – baseball.

Balote. NSNPZAMIUOG. Ako netko nije upoznat s ovim nazivom, to vam je akronim za ”najdosadniji sport na planeti Zemlji a možda i u obližnjim galaksijama”. Sport prema kojemu je nogomet napet kao krimić Dennisa Lehanea kojega režira Ben Affleck (i to mislim doslovno, bez ikakvog sarkazma, ma kako se nemogućim činilo bez sarkazma reći išta vezano uz Afflecka). Ali, i sport koji se, jednom kada shvatiti o čemu se uopće na terenu radi, nauči cijeniti. Sport koji popunjava potrebe za sportom ljeti na tolike načine. Najmanje gledanjem tekmi, a puno više sjajnim emisijama koje idu svakodnevno (jer se igra svaki dan, te razne TV emisije i podcasti pokrivaju sve što treba), genijalnim fantasyem (u rangu košarke, možda i zanimljivije, jer za obranu i napad su zaduženi potpuno drugi igrači, dakle svatko pokriva svoje područje) i, što je možda najvažnije, kladionicom.

Ogroman broj ljudi u Hade Zelandu kladi se na MLB a pojma nema ništa o ligi niti o igri. E, pa kako je ovo već druga sezona u kojoj trošim poprilično vremena na taj sport, spreman sam podijeliti mišljenja o svakom od 30 klubova u spomenutih 30 postova kako bi ga približio barem fanaticima kladionice, kad već fanatici sporta baseball uopće ne smatraju sportom.

Sad, vjerni čitatelji zasigurno će pretpostaviti kako je u pitanju obećanje koje neće biti lako održati (bilo je primjera nerealiziranih planova i ranije) ali upravo zato ga ovako javno i izlažem, da se osjetim dužnim ispuniti ga a ne da u jednom trenutku izaberem prženje na suncu umjesto kuhanja u sobi.

Eto, a sada LeBron. Ne znam za vas, ali meni je puna kapa ovoga diskursa u kojem su Cavsi žrtve. Jedina zamjerka LeBronu koja mi se još prvog dana činila logičnom takvom se čini i dalje, a ta je da James nije trebao na onaj način objaviti svoju odluku. Ali, u pitanju je Globalna Đikona, što smo mogli očekivati od njega? Tip nam se popeo na vrh glave svojom dramom i stalnim marketingom, kvragu, čak sam ja bio taj koji je u fantasy ligi morao urgirati da se LBJ ne izbaci s drafta (iako će biti dostupan neće biti izabran u prva dva picka, a možda čak ni u prva četiri). Kao i uvijek, NBA fanatici su debelo predosjetili trend, dok je, eto, tek prije par dana cijeli svijet skužio da se Jamesu ne treba klanjati.

Sad, druga je stvar što mi je osobno Globalna Đikona sada draža nego ikada jer je izabrao ulogu Pippena (mislim, ni jebeni Pippen nije htio biti Pippen!!!), ali svi kuže da tip nije baš zdrav u glavi i da igra jednu pomalo iritantnu, hollywoodsku igru van terena. Uglavnom, sve drugo je potpuno čisto. OK, razumijem razočarenje Clevelanda, definitivno nije bilo u redu raskinuti na ovaj način, ali opet kažem – to je LeVlatka, Globalna Đikona, što očekujete od njega, da se ponaša kao David Robinson?

Ovo što se događa u Miamiu je super i jedva čekam to vidjeti i u pravoj NBA utakmici, a za Cleveland me boli briga. Zato jer su imali sedam godina da slože momčad na pravi način a nisu, već su to radili na najgori mogući, gomilajući skupe ugovore igrača koji su odavno prešišali najbolje godine. Da, LeBron ih je ucjenjivao, ali to je bilo njegovo pravo. Možda nije bilo cool potpisati na tri godine i stalno naglašavati da odlazi ako mu ne slože pravu momčad, ali to je taj globalni đikanizam. Netko te može pokušavati s njim ucjenjivati, ali to ne znači da na ucjene trebaš pristati. Gdje su Gilbertu bila muda proteklih godina? Kakav moron.

Najviše me od svih proteklih dana živcira Simmons (koji je zadnji put ovakva tetkica ispao u onom poglavlju u knjizi kada opisuje kako se susreo s Isaiahom – makni ga iz njegova okružja i frendova koji mu titraju jaja i od duhovitog i pametnog čovjeka dobivaš kmečavo derište). Ne toliko zbog razmišljanja o Miamiu, svatko ima pravo na svoje mišljenje. Nego zbog patetične vezanosti uz tu Cleveland rodni grad stranu priče. Kako nekoga nije sram uopće uspoređivati prevaru koja je Seattle ostavila bez Sonicsa s najnormalnijim prijelazom čovjeka iz jednog kluba u drugi (koji je, eto, samo nenormalno odrađen što je opet bio sjajan način da vidimo na kojoj razini funkcioniraju današnji mediji, sport, biznis i društvo uopće). Kao navijač Sonicsa bio sam razočaran, ali svjestan da bi klub ostao da je itko s druge strane povukao na stranu Seattlea. Takvih nije bilo dok stvari već nisu bile gotove. Ne, nije bilo pošteno, ali od kada je poštenje uvjet? Ja sam uvijek mislio da je najvažnija borba i upornost.

Ta tuga, bol i slična sranja kakvima se razbacuju navijači Cavsa i svi koji pokušavaju igrati na tu kartu ne bi li Jamesa pokazali papanom (kao da nema drugih argumenata) jadni su. Da, možda Cleveland nije New York isto kao što Sisak ili Šibenik nisu Zagreb, ali to ih ne spriječava da izvuku maksimum iz onoga što imaju. Ah, jadni, njihove momčadi stalno gube, a to depresivno područje treba nešto što bi mu održalo moral. E pa evo vam savjet papci – napravite nešto.

Pogledajte samo Pittsburgh. Isto jedan tužni industrijski grad iz kojega su svi odlazili. A opet, Penguinsi su stalno u vrhu NHL-a, Steelersi su institucija i jedan od najbolje organiziranih i najpopularnijih klubova u cijelom NFL-u. Čak se i grad u zadnje vrijeme okreće novim idejama, pokušavajući zadržati mlade i perspektivu. Što za to vrijeme radi Cleveland? Samo žuga i kuka. Cleveland je jebena Hrvatska. Pa naravno da je čovjek jedva čekao da ode od tamo.

Nego, da kažem nešto i o tradeovima. Nema nikakvoga reda, nego čisto ovako iz glave kako padnu na pamet.

U jednom trenu sam pomislio da je Michael Jordan kao vlasnik na svoju ruku odlučio dovesti Calderona i da klub puca po šavovima, ali razum je izgleda na kraju prevladao. Prvo je sam Jordan izrazio sumnju da trade s Raptorsima ima smisla (tko ga je onda uopće želio, zar je Larry izgubio razum?), a onda je cijela priča pala u vodu. Calderon nije play za Bobcatse. I to ne samo zato što se ne uklapa u Brownov sistem kao dobar obrambeni igrač (što definitivno nije), već zato što je Calderon pročitana knjiga. Mislim, lani ga je praktički iz momčadi izbacio Jarrett Jack.

Calderon ima mirnu ruku, ali njegove playmakerske sposobnosti više ne plaše nikoga, obzirom da nije u stanju stvoriti višak i malo previše voli cariniti loptu za svoje vlastito dobro. Da ne govorim da ima očajan ugovor. Uzeti takvoga igrača koji praktički više nema što za ponuditi te koji je u biti jedna odlična opcija za back-up playa (s ugovorom koji ga iduće tri sezone plaća kao da je u najmanju ruku Tony Parker) nije imalo smisla. Rijetko pametan potez franšize, iako se naravno nije u ovoj situaciji nije ni trebalo naći.

Naravno, da bi ipak napravili svoj glupi trade samo tradea radi, Bobcatsi su nakon toga poslali Chandlera u Dallas za Dampiera. Totalno van pameti. Ni jedan ni drugi nisu u stanju krpati poziciju centra više od 20 minuta. Imaju identične ugovore, s tim da je Chandlerov ipak garantiran za ovu sezonu. Dampierov nije, ali ne iz razloga na koje smo inače navikli, dakle da klub ili igrač imaju nekakvu opciju ranijeg prekida. Dampierov ugovor u zadnjoj godini nije garantiran zato što u prethodnim sezonama nije sakupio dovoljan broj minuta, odnosno utakmica. Znači, praktički se radi o slobodnom prostoru na salary capu. Zašto je Dallas takav adut potrošio na Chandlera, manje je bitno. Cuban se ne boji paliti novac, a na kraju krajeva Chandler će tu biti ionako samo jednu sezonu (ili manje, ako ga odluče trejdati tijekom sezone za nečiji drugi grozni ugovor).

Plus, riješili su se Najere koji je zadnjih par godina postao potpuno beskoristan ali koji sa svojih par godina i par milja nije toliki problem. Problem je što su vratili nazad u Charlotte jednog Matta Carolla i njegov očajni ugovor, umjesto da slave što su uopće našli nekoga toliko blesavog kao Cuban da ga uzme prije nekoliko sezona. Carroll ima još tri sezone s prosjećno 4 milje što je suluda svota za igrača koji je po svemu sudeći loša kopija Jasona Kapona.

Dakle, Dallas je ovdje mogao i bolje, ali ako će Chandler biti zdrav, mogao bi im možda pružiti i solidne minute kao zamjena Haywoodu (koji je također svježe preplaćen, ali kao što smo rekli, novac nije nešto što će u Dallasu smanjiti mogućnost slaganja rostera). Plus, riješili su se Najere i Carolla. OK, to je dovoljno. Vratimo se sada Bobcatsima.

Jordanov klub pak nije dobio ništa. Ako i otpuste Dampiera i dalje su iznad salary capa a dovevši očajne ugovore Carrolla i Najere nisu ništa ni uštedili. Eventualni trade negdje? Očita opcija. Zadnja godina Chandlerova ugovora mogla je poslužiti u tradeu s nekim tko želi osloboditi prostor na salary capu ubuduće, ali zasigurno nije ovako privlačna. Znači, da bi imali Dampierov ugovor koji će nekoga eventualno spustiti ispod salary capa te njima dovesti nekakvo ”pojačanje”, praktički da bi imali bolje mogućnosti za trade, Bobcatsi su progutali dodatnih 5 milja (recimo da im je Cuban i platio dio toga u kešu, opet nije dovoljno da pokrije sve minuse koje donosi to što imaš dva mrtva igrača na rosteru s garantiranim novcem).

Sve ovo samo da bi i dalje mogao trejdati Dampiera? Sva ova muka samo zato da bi se mogao igrati GM-a jer si ostao bez žetona? Nekada stvarno ne kužim NBA. Ali kužim da će netko dobiti Dampiera, uredno ga otpustiti otplativši mu par milijuna, osloboditi prostor na salary capu dok će Bobcatsi slaviti svoj novi preplaćeni ulov kojega se netko jedva dočekao riještiti. I koji im neće garantirati ni zadnju playoff poziciju dogodine na Istoku (bili su sedmi, a valjda se svi slažemo da ih je Chicago preskočio, što ih stavlja u poziciju osme momčadi a za vratom pušu mnogi).

Dovođenje Big Ala bi mogao biti strašan potez za Jazz, ali naglašavam ovo ”bi mogao”. Naime, najvažniji problem Jazza, obrana reketa, i dalje ostaje neriješena a bez čvrstine pod košem nema ni košarke na najvišoj razini. Kako je Millsap u zadnjem playoffu definitivno dokazao da je potpuno spreman zamijeniti Boozera u pick igri s Williamsom, Jefferson, koji voli primiti loptu i vagati svojom post igrom, bi mogao dati novu dimenziju napadu. Ono, Big Al je prava petica u tijelu četvorke i to neće škoditi igri u tom segmentu. Na drugoj strani pak opet je u pitanju premekan igrač koji se ne kreće dobro.

I to nije sve. Obzirom da Jerry Sloan sve češće radi one zbunjene face dok ga nadigrava Frodo Jackson, postoji opasnost da Ala ubaci u sistem kao zamjenu Boozeru što on nije. Dakle, da nastavi koristiti Millsapa kao energiju s klupe. Što bi bila katastrofa jer Big Al nije pick & pop tip igrača, a ni nema smisla krpati peticu nekakvim izmišljenim centrima ili Okurom (koji će tko zna kakav biti nakon ozljede). Jefferson je post igrač i kao takvoga ga nema smisla pretvarati u Malonea ili Boozera. To je Millsap, mkay? Jer, inače, bilo bi bolje da je Big Al završio u Chicagu a da je Boozer ostao.

Big Al je sebi stvorio ime u sezoni kada se igrao preko njega u McHaleovom sistemu. Stigla je ozljeda ali i novi trener s vizijom igre u kojoj nema mjesta za nekoga tko prima loptu leđima košu i zaustavlja napad. Od igrača koji se birao u prvoj rundi fantasya Big Al se pretvorio u prosjek. Da li je limitiran ili je samo u pitanju gomila krivih stvari koja se dogodila u krivo vrijeme? Pa, i jedno i drugo. Jer, ako ne može igrati obranu i ovisi o sistemu koji podilazi njegovim plusevima, onda je očito limitiran. Ali, definitivno nije netko tko bi ti trebao tek tako upasti u krilo.

Zato, Jerry, pobrini se da ga iskoristiš. U tvom sistemu uvijek ima mjesta za peticu koja će biti na pravom mjestu u pravo vrijeme i koja će uvijek dobiti loptu u nesebičnom stilu igre Jazza. Jefferson na par metara od koša s pravom loptom mogao bi biti toliko efikasan da nadoknadi sve nedostatke koje će donositi u obrani. Samo ga nemoj uključivati u sistem u ulozi Malonea-Boozera. Jer time nećeš dobiti ništa a već imaš igrača koji je doktorirao tu ulogu i igra iznad svih očekivanja kada mu se da prilika. Big Al može biti novi Okur, bez trice ali s fenomenalnom igrom pod košem. Možda će tako zatvarati prostor za Williamsa i Millsapa, ali zašto ne bi bilo moguće vrtiti dva na dva s tri igrača? Par napada za Millsapa, par podvaljivanja Jeffersonu. Uglavnom, jasno vam je da treba obratiti pažnju na to kako će ovo izgledati jer borba za playoff pozicije na Zapadu bit će suluda.

Ostanimo na Jazzu i povratku Raje Bella u klub u kojem je odigrao dvije solidne sezone prije dolaska u Sunse. On je ok igrač za 20 minuta u ovoj fazi karijere, ali ne može nadoknaditi Matthesovu energiju, a po prvim informacijama upravo to bi trebao. Da imaš Matthewsa 28 minutu i Raju 20, onda bi ti čestitao i rekao da imaš rotaciju za ozbiljne stvari. Ako mi kažeš da je potpisivanje Bella zamjena za Matthewsa, onda nemaš ništa. Sve ovo skupa znači da će vrlo vjerovatno Jazz morati vratiti Ronniea Brewera. Ako ovaj prije toga ne završu u Chicagu jer znamo da tamo ionako završavaju svi Jazzeri. Sad, zar to neće biti malo ironično? I zar ne dopušta da pitamo, isto kao što smo se usudili sumnjati u Sloana, da je možda nakon smrti Larrya Millera jedan od najuzornije vođenih klubova u ligi pomalo izgubljen?

A ako je Utah izgubljena, što je s Denverom? Oteli su ih vanzemaljci? Denver i Harrington? Ima smisla, luda ekipa puna egoističnih, nezrelih mulaca dovela je još jednoga istoga takvoga. Jedini muškarac tamo je Carmelo, obzirom da je Chauncey preminuo u playoffu. Dakle, imamo jednog muškarca, duh nekadašnjeg muškarca i gomilu pijetlića. Harrington neće popraviti krvnu sliku, ali će dati solidnu napadačku opciju da se još jednom uhvati playoff i probije granica od 50 pobjeda. Šteta što dolazi lockout, ovako Carmelu ne preostaje nego da potpiše produženje ugovora. Ali, kada bi znali da će sve biti u redu s ligom, definitivno bi mu bilo bolje napraviti ono što su ovoga ljeta izveli LBJ i kompanija. Čekati da postojeći istekne i onda izabrati najbolju opciju. Jer, Denver se sve više zabija u kut lošim ugovorima umjesto da žrtvuje jednu sezonu i napravi radikalniji rez. Ne nešto u stilu Rileya, to je neponovljivo (hellouuuuu, car Riles je krenuo od nule), ali da barem čekaju da poneki loš ugovor istekne prije nego potpišu novi. Samo toliko.

Sunsi su se također priključili plesu pijanih bogataša. Hrabro, košarkaški će ovakvo prikupljanje raznovrsnih krila možda i uspijeti održati momčad u playoffu (ja sam ih ove godine opet bio spreman otpisati), ali ogromne su mogućnosti da na kraju sve ispadne jako, jako glupo. Prvo, zato što su praktički zamijenili jedan potencijalno očajni ugovor kojega su mogli dati Stoudemireu za onaj koji već ima Turkoglu.

Turkoglu i Steve malo su drugačiji par nego smo navikli, ali očito je skretanje prema radikalnom Nellieballu (ili smallballu). Sunsi su čak i u najluđim danima imali barem dva krilna centra u postavi (odnosno, Matrix je igrao kao krilni centar), a sada će im u petorci jedini visoki biti netko od dvojca Lopez/Frye? Već dvije godine gledamo kako se Sunsi lagano pretvaraju u Warriorse, a ovom prilikom su ih čak i nadmašili. Steve Nash u ulozi Barona Davisa i dalje ima vatre da napravi poneko iznenađenje u playoffu, ali zar bi bilo iznenađenje da ova momčad i ne vidi playoff? Meni ne. Osloniti se na J Richa, Hedoa i posebice Childressa da pokrivaju dvije pozicije u momčadi malo mi je previše.

Dovođenje Childress također je posebna priča. Nagledao sam ga se u Olympiakosu i nakon par godina jasno je da ima iste boljke koje su bile vidljive i u Atlanti. Solidan je all-round igrač koji daje od svega po malo ali od ničega dovoljno. Član rotacije koji teško da vrijedi višegodišnjeg ugovora koji mu je ponudio Poenix. A opet, Childress je nebitan u cijeloj priči jer šanse da odigra solidno za solidnu plaću su poprilične (s tim da i njegova zurka vrijedi barem pola ugovora, takvih likova nam treba što više, plus zamislite samo kontru njega i Lopeza, urnebes – a ako imate problema zamisliti kontru baš njih dvoje, zamislite ih kako si međusobno dodaju bong). Problem je Hedo.

Čovjek je plaćen kao drugi igrač. I to sve tamo do 2013. Colangelo ni sam još ne vjeruje da je uspio ispraviti ogromnu grešku koju je napravio kada mu je ponudio taj ugovor, ali jeste i još je kao nagradu za to dobio Barbosu koji je, kada je zdrav, još uvijek prava opasnost po koš. Mislim, mogu Sunsi i iz ovih igrača što su ih doveli izvući maksimum i opet nas ugodno iznenaditi, ali previše je tu nelogičnosti. Možda je najveća da će novi GM biti dojučerašnji agent svih navedenih igrača. Lon Babby čovjek je koji je Childressa odveo u Grčku (Sarver mu nudi posao GM a njegov uvjet je – zaposli Josha), koji je Hedi sredio ovaj suludi ugovor u Torontu a trenutno zastupa i Granta Hilla. Može li to biti slučajno? I da li je to dovoljan razlog da okupiš ovakav roster? Ludnica.

U biti, da je uspio Calderona poslati u Charlotte, Colangelo bi ispao junak ovih zadnjih nekoliko dana. Ovako, i dalje ima dva očajna ugovora za igrače broj dva i tri koji to nisu (Calderon i Bargnani) a nigdje na vidiku nema prvoga. Uf, skoro sam zaboravio onaj ugovor Amiru Johnsonu. Međutim, čak i s Barbosom, Toronto ima pristojnu situaciju na salary capu. Da je tu Hedo s trećim velikim ugovorom, mogli bi zaboraviti na bližu budućnost. Ovako, već nakon lockouta Raptorsi mogu krenuti s laganim rebuildingom. A ako Calderon ipak pronađe kupca, onda su praktički već pola posla obavili.

Da ne bi sada prošetao po svim momčadima a već sam najavio da ću to uskoro napraviti, možda je bolje da završim za danas. Uz još dvije zanimljivosti za kraj.

Prva se odnosi na način na koji su Hornetsi stopirali ponuđeni ugovor Lutheru Headu nakon što su dali otkaz dosadašnjem GM-u Boweru. Bilo je i vrijeme da se znojni debeljko nakon svih očajnih poteza makne. Možda to znači da su u tom klubu konačno razriješili probleme oko vlasničke strukture. Ali, probleme izaziva način na koji su Hornetsi odlučili stopirati zadnji Bowerov posao – bacili su Heada na tjelesnom pregledu. Ne znam baš kako ovaki potezi inače prolaze, ali možemo računati na tužbu, upletanje lige i definitivno još jednu negativno konotaciju koju CP3 može vezati uz svoj dosadašnji klub. Nije valjda da nije bilo drugoga načina za otkazati trade koji se još nije završio od bacanja na pregledu. Ludnica.

Druga zanimljivost je dovođenja Billya Kinga za GM-a u New Jersey. Još jedan dokaz da je Prokhorov totalni rookie i da nema pojma o poslu. U biti, kada bolje razmisliš, tip je kao stvoren za NBA. Šalu na stranu, ugovori Outlawu i Farmaru su totalno nepotrebni, dovođenje Petra također (zar mislite otpustiti Zoubeka???), a jedino bi Morrow sa svojim tricaškim serijama mogao opravdati trogodišnju plaću. I onda kraj slobodnog Kevina Pritcharda, koji se u Blazersima potvrdio kao član novog vala managera koji radi stvari na pravi način vodeći računa o salary capu, dovodiš Kinga koji je ustajali NBA kadar spreman preplatiti igrača dok kažeš votka? Zar će odoljeti tome dok mu leđa čuva ruski mafijozo koji stoticama pali cigare? Ludnica.

A nisam ni riječi rekao o Mikeu Milleru i Haslemu.

Svatko tko misli i napiše idućih dana da je Mike Miller zadnje tri godine gotov igrač i da je ovaj potpis nebitan, taj ne gleda NBA. Miller je to vrijeme proveo u očajnim klubovima u kojima je igrao van pameti praktički bivajući lider na parketu. Jedini problem bi mogao biti taj što se Miller toliko navikao skakati i asistirati da bi mogao propustiti sve one trice koje mu namjeste Dwyane i LeScottie. Ali, Mike je pametan momak i vrlo brzo će shvatiti da u ovoj momčadi ne treba glumiti trenera. Samo treba čekati povratne i zabijati. Haslem se pak odrekao eventualne love koju je Harrington dobio u Denveru (prelogičan potez za Denver, takav igrač bi im odlično došao i logično da se nisu borili za njega) da bi ostao u Miamiu gdje će i dalje služiti kao povremeni centar i back-up Boshu. Nastavi li Riley ovim tempom, možda lockout i neće biti neki problem. Igrala se sezona nakon ove ili ne, dajte trofej Miamiu i imate cijelu godinu za dogovor.