ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

24Oct/139

SOUTHWEST

Posted by Gee_Spot

SPURS

NAPAD: 109.4 (4.)

OBRANA: 102.1 (2.)

RASPORED: 13.

SCORE: 58-24

THAT WAS THEN

Zar je podatak da su uz standardno fenomenalnu igru u napadu odigrali i još bolju obranu danas uopće bitan poslije one trice Raya Allena i svega što se dogodilo nakon toga, uključujući i slomljena srca veterana koji su se valjda već prestali nadati da će opet zaigrati u Finalu? A stvarno je tako bilo, Spursi su se nakon tri sezone predaha, tijekom kojih su više rešetali nego branili i pri tome dva puta ispali u prvoj rundi playoffa (slučajnost ili očita korelacija?), konačno vratili onome što ih je tijekom zadnjeg desetljeća činilo najboljom košarkaškom franšizom na svijetu - brutalno učinkovitoj obrani.

Upravo činjenica da je Pop zahvaljujući sazrijevanju Leonarda, Splitterovim potpunim uklapanjem u rolu četvorke i, ono najvažnije, najboljom sezonom Duncana u zadnjih 5 godina, uspio problematičnu obranu pretvoriti u onaj poznati bedem, bila je ključna na putu Spursa do još jednog Finala.

S dva izuzetno duga i pokretna swingmana na boku te uz dva šljakera sposobna kontrolirati reket pod košem, Spursi su imali idealan talent da zaigraju svoju verziju zone i tako sakriju nedostatak atleticizma u obrani, nedostatak koji ih je godinama ranije ostavljao u prašini u najvažnijim utakmicama. Međutim, još važnije od manje minuta za Blaira i Bonnera bilo je potpuno shvaćanje uloga od strane Greena i Leonarda koji su godinu ranije praktički obojica bili rookiei u sistemu Spursa, što je ostavljalo perimetar ranjivijim nego bi to Pop želio. To u drugoj sezoni nije bio slučaj.

Uglavnom, Pop je tako u hodu izmislio još jednu sjajnu momčad sposobnu otići do kraja, bruseći je iz sezonu u sezonu, čekajući priliku da ode po još jedan naslov. To što su na kraju ostali za dlaku kratki i način na koji (ni)su prihvatili poraz, možda bolje od ikakvih brojki priča kako je ta šansa prošla s lanjskim porazom. Ili nije?

THIS IS NOW

Spursi se nisu značajnije pojačavali, ali to ne znači da nisu povukli novi niz poteza kojima će se poboljšati u hodu. Pustili su combo strijelca bez savjesti Neala da odšeta i umjesto njega su izabrali Belinellia, čovjeka s puno raznovrsnijim napadačkim repertoarom koji bi u Popovim rukama mogao uskočiti u Ginobilievu ulogu šestog čovjeka s klupe. Marco je hakler, što ponekad nije idealno ako želite važnu rolu u NBA, ali u sistemu Spursa ima mjesta za jednoga i ovo jasno govori da je Pop već počeo razmišljati o životu poslije Manua.

Pustili su Blaira koji je postao nebitan čak i kao podizač energije zbog manjka atleticizma u obrani i kao jeftinu zamjenu pronašli su Jeffa Ayresa (do ljeta se čovjek prezivao Pendergraph), pouzdanog skakača i pick & pop igrača koji, gle slučajnosti, dijeli agenta s Leonardom. I to je uglavom to, i dalje nemaju poštenu zamjenu za Parkera osim Ginobilia i Belinellia, ali, poanta ionako nije pojačati se izvana, već iznutra.

I tu dolazimo do ključnog pitanja, a to je - mogu li Spursi ponoviti lanjsku sezonu? Puno toga ovisi o tome mogu li Parker i Duncan odigrati van pameti kao lani, a, ako ćemo se držati nekakve logike, odgovor je negativan (to ih doduše ne bi trebalo smetati u regularnoj sezoni, ali u playoffu može postati problem obzirom na to koliko se povećava ovisnost o učinku najboljih igrača). Iako je Timmy dodao sjajan šut s poludistance i popravio svoju najveću boljku, slobodna bacanja (lani iznad 80%, što je napredak neviđen za takvog veterana koji je u karijeri ispod 70%), napad s njim i Splitterom jednostavno nema onu širinu i efikasnost na koju smo navikli od kada je Pop momčad prešaltao na pick & roll košarku kao osnovu.

Nakon što su dvije godine za redom imali drugi najbolji napad u ligi, Spursi su lani pali na 7. mjesto, što je i dalje sjajno, ali i očito poručuje kako su nešto morali žrtvovati zbog obrane. Jasno, kada imaš slashera poput Parkera i dva šutera kao što su Green i Leonard, onda nije problem sakriti takve sitnice, ali očito je kako o Duncanovoj (i Borisovoj) igri s poludistance ovisi puno toga. Da li i previše, to će pokazati vrijeme, s tim da ništa ne mijenja činjenicu da su Spursi očiti dokaz kako kombinacija talenta, rada i znanja uvijek donosi rezultate.

Njihova napadačka i obrambena filozofija nisu uopće genijalne, već su jednostavno dovedene do izvedbenog savršenstva. Oni nisu momčad bez mana, koliko su u stanju sakriti ih izbjegavajući situacije u kojima ih protivnik može okrenuti protiv njih. I to je ukratko razlog zbog kojega će po tko zna koji put po redu ostvariti svoje potencijale i biti konkurentni, spremni iskoristiti svaku priliku, jasno dok god dobivaju od Duncana, Parkera i društva individualni učinak u gornjim granicama očekivanja.

PLUS

Popovich već zna kako će dogurati do pozicije nositelja čak i uz mogućnosti ozljeda (jasno, gubitak Parkera ili Timmya je nenadoknadiv), a posebice zna kako dozirati minute, čime je, posebice nakon lanjskog nastupa u Finalu, otvorio oči mnogima i vjerojatno potaknuo novi trend u ligi. To čuvanje snage koje im omogućuje savršeno poznavanje "sistema" svih uključenih (a pišem ga pod navodnicima jer se ne radi samo o omjeru flexa i pick igre u napadu, odnosno zone i čovjeka u obrani, već i pristanku svih u svlačionici, trenera i igrača, na posebna pravila ponašanja i poseban kod, kako i na parketu, tako i izvan njega), nešto je što imaju samo najveći i što im uvijek dobro dođe kada treba nadmašiti prognoze.

MINUS

Koliko god Pop čuvao svoje igrače, ono što su lani pružali Parker i Timmy definitivno je pomalo presedan. Iako nitko sa sigurnošću ne može reći da će obojica doživjeti regres, teško je očekivati da Parker u onakvoj ulozi ponovi onakve realizatorske brojke, odnosno da Duncan izbjegne trošenje u takvoj mjeri da izvuče onakav učinak u obrani.

Također, pomalo je mit da Spursi imaju sjajnu klupu - s pola Ginobilia i Splitterom zacrtanim kao važnim dijelom startne petorke, uz probleme s jedinicama i manjak swingmana, jasno je kako će i dalje previše ovisiti o Bonneru, odnosno kako će Bellineli igrati važniju rolu nego bi itko htio u njegovoj prvoj sezoni u klubu.

ROCKETS

NAPAD: 108.9 (6.)

OBRANA: 104.7 (9.)

RASPORED: 11.

SCORE: 54-28

THAT WAS THEN

Nakon što su godinama tavorili u sredini u očekivanju nekakvog pomaka (sjetimo se pokušaja dovođenja Bosha i Gasola), Rocketsi su početak prošle sezone dočekali s jednim od gorih rostera u ligi kojega su uz to nadogradili s visokim ugovorima Linu i Asiku, praktički jedinim pojačanjima koja su uz to morali preplatiti ne bi li se osigurali od mogućnosti da ostanu i bez njih.

I onda im je iz vedra neba pao James Harden, kojega se štedljiva Oklahoma odlučila odreći, davši im ono što su očajnički trebali - franšiznog igrača oko kojega mogu sve posložiti. Tu na scenu stupa njihov stručni štab koji je to u hodu i napravio, fokusirajući se na brzinu (frenetičnim ritmom ostavljali su u prašini čak i Nuggetse), jednostavnost (pick & roll i šuteri uokolo) i gomilu trica (doslovno svaki treći šut njih i Knicksa uziman je s perimetra, čime su postavili neke nove standarde, posebice jer su obje momčadi rezultatski toliko nadmašile očekivanja da nema sumnje kako u toj odluci ima nešto pozitivno).

Zahvaljujući sposobnosti da te trice zabijaju odličnim postotkom i uz to dobiju ogromnu količinu slobodnih bacanja na račun Hardenovih ulaza, Rocketsi su usprkos tankom rosteru ostvarili izuzetno učinkovit napad koji ih je doveo do playoffa već u prvoj sezoni nove ere. Obrana je pak bila nešto sasvim drugo, ali i ona se popravila kada se Asiku u sredini na pola sezone pridodao Beverleyev presing - praktički, samo s njima dvojicom u postavi Rocketsi su od katastrofalne postajali prosječnom obranom.

Naravno, ni sve to im nije bilo dovoljno da prežive prvu rundu protiv Thundera iako im je ozljeda Westbrooka barem omogućila da seriju učine zanimljivom. I ožive karijeru Francisca Garcie, čovjeka poznatijeg po dizanju utega nego po haklanju.

THIS IS NOW

Godinu nakon što je doveo Hardena, Morey je uspio doći i do Howarda, a takve dvije akvizicije za redom osigurale su mu titulu heroja narodnih masa. Zasluženo, jer spoj Howarda i Rocketsa bio je idealan od prvog dana, od poklapanja godina udarnih igrača do stila igre.

S najboljim obrambenim centrom lige Rocketsi su tako unaprijedili jednu poziciju, ali, obzirom da su na njoj već bili solidni, taj napredak sam po sebi neće značiti previše. U playevima, Hardenu, Parsonsu i dva centra trenutno imaju jezgru koja donosi 50 pobjeda, ali definitivno će biti zanimljivo pratiti kako misle zatvoriti rotaciju, odnosno riješiti probleme klupe i krilnog visokog.

Jasno, tu su u pitanju slatke brige obzirom da zahvaljujući minimalcima Beverleya i Parsonsa imaju samo takav luksuz koji im omogućuje dovođenje pojačanja, naravno uz poneki trade, bez straha od poreza ili pada kvalitete - kada imaš startnu produkciju na dvije pozicije za 2 milijuna, onda nije problem biti dovoljno fleksibilan riješiti sve ostale probleme.

A oni bi se mogli riješiti i unutar kuće, obzirom da nije isključeno kako će i jedan od dva lanjska rookiea dugoročno zauzeti mjesto startne četvorke. Jones posebice djeluje spreman na tako nešto zbog kombinacije fizikalija, solidnog šuta iz vana i solidnog skoka, a Motiejunas može postati važan dio rotacije na račun izuzetne kombinacije visine i all-round osjećaja. Naravno, obojica će prije svega morati postati konstantni inače će Morey vrlo brzo posegnuti za novim solucijama.

Da neke uvijek budu otvorene pobrinut će se težina koju imaju i Asik i Lin na tržištu. Asik je dokazao da može odigrati startne minute i u ligi gdje nedostaje pravih obrambenih centara, korištenje njega kao back-upa Howardu uz tek povremenu zajedničku igru u visokoj postavi, prevelik je luksuz čak i za na luksuz naviknute Rocketse. Naravno, čak i ako ga zadrže bit će dobri, ali potencijalno dovođenje dokazane stretch četvorke koja obavlja prljave poslove ili rasnog 3&D swingmana moglo bi dodatno povisiti njihov plafon.

Za Lina pak na raspolaganju ima puno više minuta, ali, kako Beverley svojim 3&D stilom igre puno bolje paše uz Hardena od Jeremyeve slash&kick estetike, ni on nije nedodirljiv. Ako ništa drugo, McHale bi ga konačno trebao prebaciti u ulogu šestog čovjeka u kojoj bi, s loptom stalno u rukama, Lin mogao biti teror za druge postave.

I dok ova jezgra izgleda odlično, Morey se itekako namučio da okupi potencijalno korisne swingmane. S Asikom i jednim od dvojca Lin/Beverley klupa je praktički osigurana, ali nije zgorega dobiti nešto i s bokova. Iako je doveo redom sve što je mogao, izgleda kako se kroz kamp ipak iskristaliziralo da će Brewer dobiti ulogu stopera, a Garcia i Casspi tricaških specijalista. Ni jedan od njih nije u stanju biti konstantan, ali bit će dovoljno da po utakmici jedan od troje odradi posao.

Uostalom, kada si u poziciji Rocketsa i kada te čeka barem 5 godina borbe za sam vrh, onda nije problem dovući još bolje veterane. Samo treba strpljenja, kao što će ga trebati i dok ne pronađu idealan balans između obrane i napada koji može zadovoljiti Howarda. Dok je Asik u blizini, imaju dovoljno centimetara da poslože solidnu obranu čak i bez izrazitog stopera na boku - Parsons i ova trojka s klupe su dovoljno uporni i žilavi da odrade posao - tako da u tom pravcu mogu napraviti popriličan napredak, posebice ako Beverley bude igrao više od Lina na jedinici (slažući sistem uzeo sam u obzir njihovu podjednaku minutažu na poziciji, dakle Beverleyu sam dodao 7 minuta u prosjeku više nego je igrao lani, a Linu sam oduzeo nešto manje jer je u stanju uskočiti i na poziciju drugog beka, što također možemo očekivati obzirom da Rocketsi na klupi imaju još dva playa).

Dakle, obrana može samo prema gore, dok je napad ipak veći upitnik. Rocketsi teško da mogu zadržati onako ubitačan ritam ako misle koristiti Dwighta 36 i više minuta - kad bi i on i Asik pristali na smanjenu minutažu, onda bi trčanje bilo relativno lako odraditi, ali sumnjam da je Howard došao u Houston dijeliti minute s Omerom.

Međutim, trica bi i dalje trebala ostati glavno oružje, a kako sada uz Hardena imaju još jednu mašinu za slobodna, učinkovitost napada ne bi trebala doći u pitanje (jasno, vrati li se Dwight na svojih standardnih 59% nakon katastrofalne zadnje dvije godine tijekom kojih je bio u rangu Jordana ili Drummonda). Bit će tu puno više šuta za dva, posebice iz post pozicija, ali napravi li obrana očekivani skok, neće to biti ništa kritično - Dwight nikada nije imao suigrača poput Hardena u Orlandu, ali je svejedno u njegovim najboljim danima Magic imao iznadprosječan napad.

PLUS

Upravo taj spoj Hardena i Howarda - ovo je old school kombinacija beka i centra koja donosi naslov, a posebice bi trebala biti sjajna obzirom na kvalitetu obojice u pick & roll igri. Harden je danas valjda najbolji pick & roll napadač na planeti, čovjek koji uvijek garantira poene zbog idealnog triple threat balansa (nemoguće je odgovoriti da li je bolji dribiler, šuter ili asistent), a Howard je čak i lani, usprkos svim pričama kako više voli loptu u postu od pick igre, bio fenomenalan realizator nakon rolanja. S Hardenom u blizini opet bi trebao postati nezaustavljiv, naravno ako McHale pronađe idealan omjer lopti u post kojima će hraniti njegov ego.

MINUS

Već spomenuta nedefiniranost rotacije i preveliko oslanjanje na upitne potencijale Jonesa i Motiejunasa, odnosno upitne talente Brewera, Garcie i Casspia. Nije isključeno da svi zablistaju u novim ulogama i u novom sistemu, ali isto tako je moguće da donesu nedovoljno dobru podršku bez čega nema velikih stvari. Jasno, kada su ti ovi lako zamjenjivi dijelovi najveći problem, onda problema i nemaš - Rocketsi su riješili ono najvažnije, franšizni talent i to čak dva puta, što ih stavlja u poziciju koju priželjkuje 99% lige.

GRIZZLIES

NAPAD: 106.4 (14.)

OBRANA: 101.9 (1.)

RASPORED: 10.

SCORE: 53-29

THAT WAS THEN

Još jedna tipična grit & grind sezona Memphisa, koji je opet napravio korak dalje kao franšiza, plasiravši se u finale konferencije koristeći probleme s ozljedama Clippersa i Thundera. Problem je samo bio u tome što su cijelo ovo vrijeme ostali ista momčad, čvrste obrane i bez šuta, dok su se Spursi, iako su i sami dobrano profitirali zbog ozljede Westbrooka, ipak razvijali. Sad, razlog za stajanje u mjestu Gasola i društva u jednu ruku je i krcat salary cap (iako je situacija bila nešto bolja nakon odlaska Gaya), ali i trener koji je očito dosegao svoj plafon.

Hollinsov ego, koji ga je tjerao da cijelo vrijeme uokolo nosi prsten osvojen s Blazersima, jednostavno nije mogao podnijeti marginalizaciju koja je bila neminovna dolaskom nove uprave stoga se nije ni pokušavao praviti dobrim vojnikom, provocirajući na svakom koraku. Već kod kritiziranja zamjene Gaya bilo je jasno da je bivši – svaka čast na mišljenju, ali neslaganje s tako velikim potezom znači da nisi na istoj frekvenciji s upravom, što nikako nije dobro. Mislim, bez obzira mislio da li je taj potez dobar ili loš, moraš vjerovati da iza njega stoji nešto više od stihije i podržati ga makar se ne slagao s njim.

I dok su ove situacije čak bile i simpatične, posebice u korporativnom svijetu gdje vlastito mišljenje nije poželjno, Hollinsovo vođenje momčadi drugu godinu za redom u playoffu – nije. Nakon što je lani protiv Clippersa pokazao nesposobnost pravovremene reakcije i prilagodbe, slično se dogodilo i protiv Spursa gdje tvrdoglavo nije odustajao od povjerenja u Princea i manjoj mjeri Allena iako se momčad kotrljala samo kada su na parketu bili Pondexter i Bayless koji su svojim šutom za tri mogli razvući zonu Spursa.

THIS IS NOW

U Memphisu nastavljaju oprezno, svjesni da igranje u polufinalu i finalu Zapada nije slučajno. Stoga su izbjegli velike promjene i angažman zvučnih trenerskih imena te su se jednostavno nadogradili iznutra, promoviravši asitenta Joergera u šefa operacija na parketu. Njegov glavni zadatak bit će kreativnije podijeliti minute na bokovima kako bi napad Grizzliesa konačno izašao iz ispodprosječnosti u kojoj se nalazi od formiranja ove jezgre. Dovođenje Millera daje dovoljno opcija za tako nešto, naravno uz daljnji napredak Baylessa i Pondextera te svođenje Princeove uloge na minimum. U Calathesu konačno imaju i back-up playa koji može zabiti šut, što bi Baylessu trebalo dodatno otvoriti minute u spot up roli, a sve skupa bi trebalo otvoriti prostor pod košem ne samo Gasolu i Randolphu, već i Conleyu.

I dok Conley i Gasol polako pretvaraju ovu momčad u pick & roll mašinu i time također doprinose razvoju u odnosu na jednodimenzionalnu hi-low post košarku (koja će i dalje ostati bitno, ali više ne i jedino oružje), Randolph je u očitom padu koji je obzirom na godine i ozljede potpuno logičan. Memphis se i tu sitnim, ali dinamitnim, potezima osigurao od gubitka produkcije, osiguravši usput lani usluge energičnog Davisa koji će im i bez Z-Boa na parketu garantirati gomilu napadačkih skokova.

Još jedan sjajan potez je i dovođenje Koufosa kao idealne zamjene za Gasola i čovjeka koji će centru Grizzliesa konačno omogućiti da se pošteno odmori tijekom regularne sezone (sjetite ga se samo protiv Spursa kada više nije mogao disati). Ako ciljate na dug ostanak u playoffu, onda nije loše imati na raspolaganju najboljeg igrača s relativno svježim nogama, a dojučerašnji startni centar Nuggetsa, koji je savršen u roli igrača zadatka, upravo će im omogućiti da takav scenarij i ostvare.

Da li su ovi mali potezi dovoljni da Memphis iz pratnje postane onaj kojega se prati? Teško, ali svakako ih čine opasnijom momčadi koja ionako već zna kako iskoristiti slabosti protivnika. Obzirom na nedostatak izrazitog favorita na Zapadu gdje se Spursi i dalje nekako čine najkompletnijom momčadi, nije isključeno da, opet uz malu pomoć sreće, Memphis ovaj put napravi još jedan korak naprijed.

PLUS

Njihova obrana će i dalje ostati neprobojni bedem. Bez obzira koliko Joerger bude dirao rotacije i stil igre, značajniji gubitci učinkovitosti na ovoj strani su jednostavno nemogući kada imate sjajne obrambene igrače na svim pozicijama, počevši od najboljeg presing igrača u ligi Conleya, preko najboljeg stopera Allena do najboljeg obrambenog centra Gasola. Dodaj još svu tu dužinu uokolo, praktički imaju defanzivno korisne rezerve na svakoj poziciji, i jasno je kako na ovom dijelu parketa negativnih pomaka biti neće.

MINUS

Kako raste važnost trice, Memphisov stil igre sve više postaje anakronizam, a tome neće značajnije pomoći ni sve ove promjene. Naime, Grizzliesi su lani bili toliko lošiji od ostatka lige u tricama da ih ni potpuno zdrav Miller uz sjajne sezone Baylessa i Pondextera neće pretvoriti u silu s perimetra. Dodaj tome da je upitno uopće očekivati da Miller donese značajniji doprinos obzirom da je nakon prvog naslova Heata bio u takvom stanju da je čak razmišljao o mirovini, odnosno da je pitanje koliko Bayless i Pondexter mogu bolje od ovoga što već pružaju, i jasno je zašto i dalje treba ostati skeptičan prema napadu Memphisa, barem protiv onih najboljih obrana.

MAVS

NAPAD: 107.5 (8.)

OBRANA: 106.2 (16.)

RASPORED: 9.

SCORE: 42-40

THAT WAS THEN

Nakon što su godinu ranije jedva ušli u playoff zbog Cubanovog novog plana racionalizacije kojega se ne bi posramili ni najzadrtiji zagovornici komunizma, prošle sezone Mavsi nisu bili takve sreće - s vidno usporenim Nowitzkim od kojega su dobili samo 47 utakmica, Mavsi su jedva ostvarili 50-50 učinak, usprkos tome što je Carlisle još jednom odradio vrhunski posao s onim što je imao na raspolaganju, izvukavši prosječan učinak u oba smjera.

Doduše, obrana je bilo slabija nego što smo navikli gledajući Carlisleovu zonu ranijih godina, ali obzirom da su sezonu odradili bez poštenog centra, krpajući se s Brandom i Kamanovim truplom, rezultati su bili više nego pozitivni.

Fokus uprave ionako je bio više usmjeren prema ljetu i tržnici nego prema rezultatima, a brutalan poraz i na tom planu vjerojatno je ostavio veće ožiljke od svih propusta na parketu.

THIS IS NOW

Sa zdravim Dirkom u pogonu od prvog podbacivanja, Mavsi s razlogom očekuju da će biti u borbi za playoff. Dok god hoda po NBA parketima, Dirk će garantirati solidan napad sam po sebi, a okružen novom gomilom šutera i kreatora koji će živjeti od prostora koji im otvara, moguće je da taj napad bude i više od solidnog - sistem u dodatku Calderona i Ellisa vidi popriličan korak naprijed u odnosu na ono što su pružali Collison i Mayo.

Problem pak i dalje ostaje obrana - iako su Carter, Marion i Dirk već doktori i znaju napamet što se od njih očekuje, što rezultira njihovom najboljim igrama karijere na tom dijelu parketa upravo pod Carlisleom (što je stvarno fascinantno kad uzmemo u obzir koliko su kilometara prevalili), najveći upitnik i dalje ostaje centarska pozicija na kojoj Mavsi malo previše ovise o čovjeku koji je u karijeri do sada uglavnom iznevjerio očekivanja.

Dalembert je solidan centar u svim segmentima obrane, posebice u zaštiti reketa, ali do sada nikada nije imao ovakvu odgovornost - Dallas od njega ne treba samo solidne brojke u vakumu, već vrhunsku igru korektora na više od 24 minute kako bi podigli obranu na playoff razinu. Ako itko može spasiti njegovu karijeru, to je Carlisle, ali dok ne vidimo pozitivan ishod, skepsa je jedini izbor.

Također, obzirom na slabosti Calderona i Ellisa u obrani, koje čak i zona teško može sakriti obzirom na njihov manjak fizikalija, pitanje je koliko solidna unutarnja linija može pomoći.

U napadu pak nema sumnje kako će Calderon i Dirk vrlo lako pronaći zajednički jezik i postati sjajni pick & roll partneri, odnosno kako će Carter s klupe i dalje biti jedan od boljih šestih igrača u ligi. Ali, pitanje je koliko stavljanje Ellisa u spot up ulogu može koristiti obzirom da smo do sada uglavnom naučili kako je najbolji s loptom u rukama. Naravno, dobar dio playmakerske akcije može pripasti njemu jer Calderon je još bolji šuter iz izgrađenih pozicija, ali očito je kako će ovdje dolaziti do preklapanja koje neće donijeti dodatnu korist momčadi.

Srećom, u tom potpisivanju svega što je ostalo na tržištu, složili su roster s dovoljno opcija koji dubinom može maskirati dobar dio minusa startnog talenta, bilo da trebate kreatora s klupe (Harris) ili specijalista za ticu (Ellington). Dodaj još i Crowderovu energiju i Blairovu skakačku kvalitetu i jasno je kako pijuna ima više nego dovoljno da pokriju čak i eventualne slabije igre važnijih figura.

PLUS

Ovo je još jedna tranzicijska sezona tako da očekivanja nisu velika, a to je uvijek dobro kada je veteranska momčad u pitanju. Daleko od toga da je Dallas plutajuća mina, ali uspije li Carlisle realizirati i pola onoga što je zamislio, prvi su kandidat za playoff čak i među ovako zeznutom i mlađom konkurencijom. Nisu sjajni u ničemu osim u tome što uvijek mogu baciti loptu Dirku na kraju napada, ali ta solidnost u svakom smjeru ponekad može biti sasvim dovoljna.

MINUS

Napadački ne moraju opravdati ovako visok rezultat koji očekuje sistem, ali teško da će i u najgorem slučaju postati grozni pored svih ovih opcija. Međutim, nad obranom je ogroman upitnik - ne uspiju li iz ozljedama sklonog Wrighta i sirovog Jamesa izvući dovoljno da se pokriju u onim trenutcima kada neće moći računati na Dalemberta, a ti su neminovni, ne piše im se dobro.

Kako god okrenuli, Mavsi su i u najboljem slučaju tek topovsko meso u prvom krugu. Ako je Mark Cuban s tim zadovoljan, tko smo mi da kritiziramo?

PELICANS

NAPAD: 105.3 (21.)

OBRANA: 108.2 (24.)

RASPORED: 1.

SCORE: 32-50

THAT WAS THEN

Nakon što su započeli rebuilding tijekom lockouta i to izuzetno uspješno, završivši s novim vlasnikom i najboljim igračem generacije, bivši Hornetsi baš i nisu opravdali očekivanja koja su imali nakon što su u ljeto potpisali novi max ugovor s Ericom Gordonom i usput doveli Robina Lopeza i Ryana Andersona kao pojačanja.

Usprkos popriličnom dizanju razine talenta, gotovo da se i nisu makli s mjesta zbog potpunog raspada obrane, koja nikako nije mogla podnijeti zajedničku kombinaciju rookiea Davisa i Andersona na parketu, ali i manjak energije u vanjskoj liniji - bekovi Hornetsa predvođeni sporim Vasquezom ukrali su uvjerljivo najmanje lopti u ligi, manje čak i od mumificiranih Lakersa.

Napad je pak djelovao solidno, posebice pick igra Vasqueza i Lopeza, uz izuzetnu učinkovitost Andersona u spot-up situacijama i Davisa u tranziciji. Međutim, bez Gordona koji je zbog stalnih problema s koljenima opet propustio više od pola sezona (usput odigravši onu drugu polovicu kao tipični rekonvalescent koji utakmicama prilazi više kao putu do vlastite formi nego momčadskom naporu) jednostavno nisu imali dovoljno da bljesnu, pretvorivši se u drugom dijelu sezone u kantu za napucavanje.

Sve ovo nije moglo proći bez napetosti u odnosima između novog vlasnika Bensona i ostatka uprave, prije svih GM-a Dempsa i trenera Williamsa, koji su dobrim dijelom odgovorni za stajanje na mjestu kombinacijom loših poteza u odabiru igrača i stila igre.

THIS IS NOW

Danas više nije tajna da Benson očekuje rezultate, što je dovelo do novog niza ishitrenih poteza ovog ljeta koji će dodatno otežati posao Williamsu u slaganju smislene koncepcije igre (iako zamjena Noeala za Holidaya podiže obrve - klišej izrečen bez zlih namjera - nju može opravdati želja da se ekspresno ide naprijed, ali teško je naći objašnjenje za astronomski ugovor Evansu pored svih drugih rupa na rosteru). Ne dogodi li se ozbiljniji pomak, i Dell i Monty bi vrlo lako mogli postati bivši, što bi vlasniku omogućilo da odabere svoje ljude i dodatno naglasi novi identitet koji za sada postoji samo izvan parketa.

Hornetsi su danas Pelicansi i s još jednom infuzijom talenta imaju novu jezgru dovoljno kvalitetnu da se uključe u borbu za playoff čak i na ovako konkurentnom Zapadu. Problem je u tome što će istovremeno morati poboljšati obranu i uigrati napad, dok će većina direktnih suparnika nastaviti tamo gdje je stala. Naime, dodatkom atleta kakvi su Holiday i Evans, a posebice razvitkom Davisa, spori stil igre koji njeguje Williamsa postaje besmislen. Ova momčad je složena da trči, a ne uspije li Monty izgraditi takav identitet, iza ugla čeka George Karl ili neki trener koji to može.

Ovaj konstantan pritisak rezultata nikako nije dobar za ovako mladu i neuigranu momčad, koja uz to i dalje ima ogromnih felera u obrani koje neće sakriti nikakva stilska prilagodba kao u slučaju napada. Iako Holiday donosi kvalitetnu presing opciju, što je ogroman plus u odnosu na lani, obrana prije svega počinje od unutarnje linije koja i dalje donosi slične rupe.

Zdravi Smith je solidan treći visoki sposoban odraditi rolu back-up centra, godinu iskusniji i fizički spremniji Davis bi trebao biti ogroman plus u energetskom dijelu, ali igrač profila Stiemsme će i dalje biti neophodan za iole pristojnije čuvanje obruča, što nikako nije dobra vijest za njihov napad (koji je barem lani ovisio o partnerstvu Andersona i Davisa). Posebice bude li Williams istovremeno koristio i njega i Aminua u petorci - ta oprezna postava sa Stiemsmom i Aminuom teško da može biti toliko defanzivno dobra da sakrije sve potencijalne napadačke minuse, prije svega olakšanu mogućnost protivničkog udvajanja Davisa, Gordona ili Holidaya.

U kontekstu u kojem gomila veteranskih momčadi itekako dobro zno što radi i gdje uz sve navedeno opet imaju i najteži raspored u ligi, Pelicansi mogu iskočiti samo ako će napustiti taj veteranski stil i zaigrati kao mladi autsajderi koji koriste brojnost i atleticizam vanjske linije u oba smjera. Bude li presing rezultirao s podjednakim brojem kontri kao i protivničkih zicera iza leđa takve riskantne obrane, bit će to uspjeh, a ako se šutu za tri (koji bi s triom Gordon-Holiday-Anderson trebao po deafultu biti više nego solidan) pridoda tranzicijska kvaliteta svih ovih driblera, možda i gazda bude zadovoljan, naravno ako je očekivanja postavio negdje oko 38 pobjeda što im opet neće biti dovoljno za playoff.

Sistem je puno skeptičniji, dijelom jer nitko ne može znati koliko će Montyevi potezi popraviti krvnu sliku, a dijelom i zato što individualno, iako dobro izgledaju na papiru, ovi Pelicansi jednostavno nisu idealan miks. I to ne samo momčadski - čak i individualno gledano, uzevši u obzir da je Davis tek u drugoj sezoni, da Evans nikada nije nadmašio učinak iz rookie sezone, da je Gordon zadnje dvije godine bio uništen ozljedama, da je Anderson u totalno krivoj roli i da je Holiday u najboljem slučaju treća opcija, svi oni bi trebali dati svoj maksimum da ovaj projekt dobije smisao. Očekivati od ovoliko varijabli da se poklope je, blago rečeno, poprilično hrabro.

PLUS

Holiday, Gordon, Evans i Davis mogu itekako profitirati ultra brzim stilom igre, a posebice Davis koji je i lani dokazao da samo na račun brzine i postavljanja u ranim sekundama napada može izgraditi karijeru. Ovaj brzi stil odgovara čak i Andersonu kojega se može iskoristiti kao petog napadača koji zadnji stiže u napad i onda odmah poteže tricu dok obrana još nije namještena.

S više tranzicije i laganih koševa, Pelicansi mogu dogurati do iznadprosječnog učinka, a onda sve ovisi o tome mogu li dobiti dovoljno od obrane da možda iznenade skupinu koju čine Mavsi, Wolvesi, Nuggetsi i Blazersi u borbi za dva zadnja playoff mjesta. U spomenutom kontekstu garancija nema, posebice zato jer će im uz sve prilagodbe trebati i puno bolje individualne sezone Gordona i Davisa, ali i stabilnost od strane Holidaya, Andersona i Evansa. Šansa svakako postoji.

MINUS

Naravno, i ovaj stil igre ima mana, a to su prije svega izgubljene lopte koji bi mogle biti problem obzirom na Holidaya koji ih je gubio izuzetno visokim postotcima i to u puno kontroliranijem okružju. Čak i ako će mu Evans i Gordon olakšati posao kreacije, pitanje je kako će izgledati ti napadi s pojedincima naviknutima uzimati barem četvrtinu šuteva - idealna napadačka petorka Pelicansa s 5 najskupljih igrača doslovno treba barem dvije lopte da zadovolji prosječne apetite na koje su pojedinačno navikli.

I dok Williams, jasnim odlukama da Evansa koristi kao šestog igrača (što nas vraća na besmisao davanja onolike količine dolara dostojne druge opcije za takvog igrača) i usput Andersona nastavi ubacivati s klupe, staje na kraj potencijalnim problemima po pitanju raspodjele lopti, time opet samo vraća fokus na probleme koje ima nešto tradicionalnija početna petorka.

Pelicansi imaju dovoljno igrača koji mogu poslužiti u tradeu i dovoljno su mladi i talentirani da traju, da ne govorimo kako u Davisu imaju igrača koji svima uokolo olakšava život, ali fino ugađanje linija tek treba početi. I vrlo vjerojatno će se nastaviti s drugim ljudima u ulozi trenera i GM-a, ali i bez barem jednoga od tri preskupa vanjska igrača.

20Jul/130

SUMMER RANKINGS, 4/5

Posted by Gee_Spot

PACERS

POBJEDE: OD 49 DO 53

CAP: 69 000 000
ROSTER: 13 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: DIO MIDLEVELA (OKO 2 MILJE) + MINIMALAC

Povratkom Birda u direktorsku rolu cilj je i dalje ostao isti - pokušati napasti Heat bez plaćanja poreza. Ovog ljeta uspjelo im je osvježiti klupu potencijalnim pojačanjima (s tim da će najzanimljivije biti pratiti novotarije koje će uvesti McMillan kao zamjena Shawu), ali ni Copeland ni Watson nisu dugoročna rješenja, tek zakrpe koje se možda pokažu uspješnima, a možda i ne. Uglavnom, uklapanje Grangera u lanjsku petorku bit će ključ svakog napretka, on kao šesti igrač mogao bi donijeti potrebnu iskru, što nas dovodi i do iduće tržnice - kada George dobije ugovor koji će biti ravan Grangerovom i s kojim će ostati na granici poreza, kako tada misle pronaći zamjenu za potonjeg ako neće biti voljni potrošiti ni cijeli midlevel? Jasno, to, kao i priče o otvorenom salary capu Lakersa koji čeka samo Georgea (takvih sranja ćemo se naslušati), nešto je čime se u ovom trenutku ne treba zamarati - oni su ekspediciju za lov na vrh posložili. Rotacije su finalizirane, praktički ako uračunamo da će i Sloan ostati kao treći play, treba im samo još jedno visoko tijelo da popuni klupu.

PELICANS

POBJEDE: OD 41 DO 45

CAP: 62 000 000
ROSTER: 10 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: ROOM (2.5) + MINIMALCI

Agresivnom kupovinom Evansa i Holidaya ispucali su resurse i posložili potencijalno zanimljivu rotaciju s čak dovoljno mesa na klupi (sve ovisi o kemiji trokuta Gordon-Evans-Holiday). Također, puno toga se vrti oko sposobnosti Davisa da nosi igru u sredini bez pomoći veterana - ako je odgovor na ovo pitanje da, onda bi mogli ostvariti gornji dio projekcije. Ako je pak odgovor ne, onda bi mogli poprilično razočarati. Kako bi se osigurali od najgoreg scenarija, jasno je kako im treba centar, ali kakve su trenutno opcije? Dati room Odenu? O tome se priča, ali takav rasplet ne donosi garanciju ničega, osim što bi zajedno na rosteru imali dva prva picka i ponajbolja igrača svojih generacija. Osim Odena opcija je i Wright, ali on definitivno nije zaštitnik reketa u smislu koji njima treba. Ostatak rostera pokrpat će klincima, prava na Jacksona i Witheya sigurno će iskoristiti da ih vežu jeftinim ugovorima jer radi se o dva zanimljivija imena druge runde drafta, a na 15 imena doći će ako pokupe opcije na Millera i Robertsa. Obzirom da je Roberts lani sjajno reagirao u prvoj NBA sezoni, on bi trebao biti siguran, ali zbog već gomile combo igrača na rosteru, pa i mogućnosti da Austin Rivers odigra rolu playmakera, upitno je hoće li i njegovo mjesto radije prepustiti nekakvom visokom.

PISTONS

POBJEDE: OD 38 DO 42

CAP: 58 000 000
ROSTER: 14 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: ROOM, MINIMALAC

Obzirom da imaju i Mitchella na negarantiranom ugovoru koji bi do trening kampa trebao postati garantiran, jasno je kako je Dumars i ove godine ekspresno sastavio svoju petnaestoricu. I to sve u granicama capa, uz dovoljno fleksibilnosti prema naprijed na kojoj bi im pozavidio i sam grad Detroit. Dogodine će odlascima Stuckeya i Villanueve opet imati dovoljno prostora za dovesti ozbiljno pojačanje, ovisno u ugovoru s Monroeom možda im ostane i za max ponudu nekom playu ili swingmanu. Dakle, dugoročno je još uvijek sve ok, posebice ako će se Drummond razviti u nešto više od DeAndre Jordana istočne konferencije, a kratkoročno nas čeka vrhunska NBA zabava dok pratimo kako će novi trener Cheeks posložiti rotacije sa Smithom i sakriti manjak tijela na bokovima. Šanse za playoffom svakako imaju, ali bez poštene podrške iz vani neće biti lako održati kurs, stoga će biti zanimljivo vidjeti može li Brandon Knight postati barem light verzija Jrue Holidaya kada je baratanje loptom i razigravanje u pitanju. Ključno je da se i dalje smatraju momčadi u stadiju razvoja, što je ogroman napredak u odnosu na prethodni rebuilding kada je nizom nestrpljivih poteza Dumars osudio franšizu na godine mediokritetstva. Mogao je i sada amnestirati Villanuevu i otvoriti prostor za pojačanje koje bi im garantiralo playoff, ali ovaj strpljiviji pristup je možda i bolji - neće im donijeti značajan pomak ove godine, ali će svakako pomoći da se iskristaliziraju stvari za ubuduće kada će puno toga biti jasnije, pa tako i da li Monroe, Smith i Drummond imaju zajedničku budućnost.

RAPTORS

POBJEDE: OD 39 DO 43

CAP: 70 000 000
ROSTER: 14 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: DIO MIDLEVELA, BIANNUAL

Osim 14 spomenutih ugovora, u cap Raptorsa se računa i plaća za upravo otpuštenog Cambya (oko 4 milje), a kako uskoro ista sudbina čeka i Richardsona, ispada kako će zadovoljstvo micanja Bargnania s rostera plaćati s dva mrtva ugovora i Novakovim tricama, što je stvarno minimalna cijena za potpuni raskid s erom Colangelo. Dobro, nije potpuni, tu su i Gay, DeRozan i Fields kao najzvučniji podsjetnici na genijalnost bivšeg GM-a, ali za baviti se njima ima vremena. Bitno je istaknuti da Ujiri ima šanse napraviti ono što Colangelo, izuzevši par godina s Boshem na rosteru, nikako nije mogao, a to je složiti playoff momčad, što će mu dodatno povećati ugled iako je praktički, uz micanje Bargnania, napravio samo dva manja poteza - dodao igrače zadatka poput Novaka i Hansbrougha. Međutim, u tom detalju je i uočljiva razlika između njega i prethodnika mu - dok je Colangelo redovno masno plaćao igrače zadatka očekujući od njih čuda, Ujiri je za realne cifre dodao specijalce koji znaju svoje role i koji neće raditi ništa više ni manje od potrebnog (u Novakovom slučaju pucati trice, u Psychovom boriti se pod obručima). Također, da zna posao pokazao je i angažmanom otkrića ljetne lige, Buycksa, koji ima šanse izboriti se za rolu back-up playa ne trgne li se Augustin iz letargije. Uglavnom, Ujiri nije nikakav genij, ali kada ga staviš u kontekst i usporediš s prijašnjim šefom, stvarno postaje jasno zašto su Raptorsi masno platili kako bi imali kompetentnog GM-a - ni najbolji ne može iz govna napraviti pitu, ali barem te neće godinama držati taocem svoje nesposobnosti. Ulazak u playoff stoga bi bio i svojevrsna poetska pravda, ali nije da Ratporsi nemaju šanse i bez božanske intervencije - imaju solidnu petorku, na klupi je dovoljno korisnih igrača, a Ujiri uvijek može s ova dva mjesta koje ostaju otpuštanjem Cambya i Richardsona pronaći još ponekog igrača sposobnog igrati košarku i pri tome ne platiti porez (za što je zaslužna amnestija Kleize koja im je dala potrebnu fleksibilnost).

ROCKETS

POBJEDE: OD 49 DO 53

CAP: 63 000 000
ROSTER: 11 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: ROOM + MINIMALCI

Teško je prigovoriti čovjeku koji je uspio okupiti dva top 10 (ako ne i top 5) NBA imena na rosteru u zamjenu za hrpu nebitnih veterana i rookiea, a uz tu ima pod ugovorom Parsonsa još dvije godine za minimum (što je još i veći luksuz), ali slaganje ostatka momčadi oko tri udarne opcije za sada baš i ne prolazi glatko. Dovođenje igrača poput Casspia, Garcie i Williamsa može rezultirati povremenim bljeskovima, ali nitko od njih nije igrač za jezgru buduće šampionske momčadi. Brooks se čini potpuno nepotrebnim pored Canaana (imaju četiri playa, tu se nešto sprema). Potpisivanje polu-garantiranih ugovora s nedraftiranim igračima poput Younga ili Covingtona (ni jedan ni drugi nisu pokazali ništa na ljetnoj ligi) također ne priliči ovoj fazi projekta. Uglavnom, kao i što projekcija kaže, dok god ne pronađu bolja rješenja teško ih je smatrati instant izazivačem Miamiu. Pozicija playa nije problem, iako iz nekog razloga Beverley još nema garantiran ugovor (Morey voli ostaviti sve opcije otvorene do zadnjeg trena), kombinacija njega kao startera i Lina s klupe tu je sasvim dovoljna. Na četvorci je nešto veći upitnik, ali i Jones i Motiejunas mogu raširiti reket, dok Asik donosi opciju igre s dva centra. Problem je dakle isključivo taj manjak rasnog spot-up swingmana s klupe, kao i dubina općenito. Jasno, tokom sezone se uvijek netko može isprofilirati kao bolji igrač od projiciranog (možda Motiejunas poludi), odnosno možda netko popuni rupe (Casspi odigra učinkovitih 25 minuta svaku večer uz 38% za tricu), plus tu je uvijek i opcija tradea Asika i Lina za igrače koji bolje odgovaraju uz Hardena i Dwighta (ukratko - za šutere), tako da se ne radi o nikakvim nepremostivim preprekama. Samo kažem - Morey je do sada podijelio 17 pozivnica za trening kamp (Greg Smith je vjerojatno bivši, pogotovo ako će Camby put Houstona), a još nije pronašao rotaciju od 1 do 8, kamoli od 1 do 10. Uglavnom, što se preostala tri mjesta tiče jedno bi svakako trebalo pripasti Beverleyu (tko zna, možda je Brooks osiguranje za slučaj da je Lin stvarno na izlaznim vratima), jedno trećem centru (ili Smith ili Camby), a jedno dodatnom šuteru (Young otpada jer im combo bekova više ne treba, tako da se dvoboj vodi između stretch četvorke Covingtona i veterana swingmana Williamsa, s tim da bi se kladio na Williamsa čisto zato što mu je puno veći dio ugovora garantiran). Uglavnom, Morey očito nema namjeru odustati od alkemije, stoga očekujmo još hrpu poteza do početka sezone.

SIXERS

POBJEDE: OD 22 DO 26

CAP: 41 000 000
ROSTER: 10 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: PROSTOR (OKO 12 MILJA), ROOM, MINIMALCI

Kao da glava ne boli dovoljno od Moreyevog miksanja, sada smo dobili još jednog takvog GM-a u Hinkieu. Koji je odmah rosteru pridodao od Houstona otpuštene Andersona i Ohlbrechta iz samo njemu znanih razloga (valjda ih je doveo dok je bio pomoćnik u Rocketsima). Uglavnom, kao što vidimo iz brojke capa, Sixersi moraju potrošiti još oko 12 milja da bi uopće zadovoljili pravila lige dogodine (uračunao sam im prosječne očekivane plaće za Noela i Carter-Williamsa s kojima još nisu potpisali ugovore - uzmemo li u obzir da još nemaju ni trenera, očito je da je ovaj Hinkie još naporniji tip od Moreya i puno veći control freak). Obzirom da je tankiranje očito prvi i jedini izbor (jedna godina patnje za desetljeće uspjeha - imaju mladi talent, buduće pickove i prostor, ukratko - imaju sve), teško je predvidjeti u kojem će se smjeru kretati njihove buduće akvizicije, ali nekako je logično predvidjeti da će jednostavno posuditi prostor nekoj nesretnoj porezom pogođenoj franšizi u zamjenu za par pickova i hidrauličnu wc-školjku. Pod košem im ne treba nitko, tu su krcati tijelima i bez Noela na raspolaganju, ali par bekova koji znaju kontrolirati loptu i par swingmana koji mogu pogoditi šut su im neophodni kako bi barem odali dojam NBA rostera. Jasno, ako pitate Hinkiea, ta dva swingmana bit će spomenuti Anderson i stariji Holiday.

11Jun/1310

AIR POLLUTION – THE DREAM SOLUTION

Posted by Gee_Spot

Nisam bio siguran da li se danas pozabaviti nekim IOR rezultatima od prošle sezone ili se jednostavno jedan dan odmoriti od pisanja, ali kako se poteglo zanimljivo pitanje u komentarima ispod posta o Draženu, odlučio sam odvojiti pola sata vremena i priključiti se traženju odgovora na nešto što će s razlogom vječno mučiti sve fanove NBA - koliko bi MJ imao naslova da se nije prisilno umirovio na dvije sezone?

Prvo razriješimo tehnikalije - iako se mr. Air vratio na parkete u sezoni 94/95, uzimati tu godinu u obzir kao išta više od pauze besmisleno je iz očitih razloga. Iako nema sumnje da je Jordan bio solidno kondicijski pripremljen, činjenica je kako je poput padobranca upao u momčad debelo nakon all-stara, točnije mjesec i dva dana prije kraja regularne sezone i da nije poznavao nikoga na rosteru osim Pippena i Armstronga koji su zadržali role startera, odnosno Willa Perduea koji je iz uloge back-up centra odlaskom Cartwrighta postao startni centar.

Ok, stručni štab je ostao isti i to je svakako pomoglo brzom povratku u ritam, ali ta sezona je prije svega dokaz da čak ni najveći od najvećih ne može samo tako odlučiti zaigrati košarku bez poštenih priprema i trening kampa (kao i dokaz da je Phil Jackson vrlo dobro znao što radi kada je uopće dozvolio Jordanu da na ovaj način uleti u momčad, svjestan da će gorčina poraza samo raspaliti staru vatru, što će se pokazati temeljem budućih uspjeha). Mladost Orlanda je bila premoćna u tom trenutku, ali pravi odnos snaga ionako se pokazao iduće sezone kada su nabrijani i pripremljeni Bullsi pomeli pod s tim istim Orlandom u finalu Istoka.

Sada kada smo to makli s puta, pogledajmo što se dogodilo u dvije sezone bez Jordana, da li su Rocketsi jednostavno bili najsretniji ili bi možda imali šanse pružiti otpor čak i kompletnim Bullsima.

Houston je u sezonu 93/94, dakle prvu bez Aira, ušao kao veteranska momčad na rubu snaga. Nakon što su mladi Olajuwon i Sampson predvođeni playmakerom-veteranom Johnom Lucasom i sjajnim trenerom Billom Fitchom još tamo 1986. zaigrali Finale protiv Birdovih Celticsa, činilo se kako je pred njima budućnost puna sličnih važnih utakmica. Ali, pokazalo se kako je Sampson prevara (iako je bio visok kao Yao Ming, igrao je košarku više kao Yi Jianlian, mekano i daleko od kontakta) koju su ozljede dodatno usporile i u tren oka se potencijalno plodno partnerstvo pretvorilo u najveći dio ostatka Olajuwonove karijere - igranje 1 na 5.

Ne samo da se Sampson raspada, već i Lucas dobiva nogu zbog nosa vječno uronjenog u kokain, a tim započinje era razočaranja za Rocketse i Hakeema. Nakon tri preuranjena ispadanja u ranim rundama odlazi i Fitch, ali se ništa ne mijenja - Rocketsi ostaju zatočeni u NBA čistilištu, najgorem od svih stanja. Zbog Hakeema su uvijek bili dovoljno dobri da izbore playoff, ali usput nikada nisu bili dovoljno loši da na draftu pronađu talent, što je npr. rezultiralo s fascinantna 4 ispadanja za redom u prvom krugu Zapada. Jasno, ovo što je trpio Hakeem nije ništa prema onome što je trpio Dirk, ali svejedno je često dolazilo do trenja između njega i uprave.

Stanje se donekle smiruje tek promjenama - priliku kao trener dobiva klupska legenda Rudy Tomjanovich, a klub kupuje njegov današnji vlasnik, Leslie Alexander. Iako danas znamo da je Alexander jedan od najboljih vlasnika u NBA, pripisati mu neke velike zasluge za tadašnji uspjeh Rocketsa nema smisla. Možda je kombinacija njegovog i Tomjanovichevog vodstva olakšala život Hakeemu, ali ključni potezi ipak su rezultat rada stare uprave koja je do lutrijskog talenta došla putem tradeova. Otis Thorpe i Kenny Smith u prvih nekoliko sezona u Sacramentu i Atlanti nisu opravdali očekivanja, ali su zato u Houstonu zauzeli glavne uloge uz Hakeema i još jednom dokazali kako se nikada nije pametno prerano odreći lutrijskog talenta. Thorpe je bio klasični power forward tog doba, četvorka u stilu Horacea Granta zadužena za skokove i prljave poslove u obrani, idealni partner uz Olajuwona, dok je Smith, iako limitiran kreator, bio idealan u ulozi playa zbog šuta za tri - napad se ionako vrtio kroz Haakema.

Jasno, ova jezgra ne bi bila dovoljna da uz put Rocketsi nisu imali i puno sreće. Pa su tako za ništa dobili Vernona Maxwella kojega su se Spursi pod hitno željeli riješiti smatrajući da njegova igračka kvaliteta nije bila tolika da se isplatilo trpiti njegov karakter (uskoro će se u ovo uvjeriti i Houston, ali Mad Max je ipak bio od koristi u prvom odlasku do kraja). Ipak, ono što će se pokazati izuzetno važnim u pohodu na naslov bio je draft, gdje su godinu za godinom Rocketsi birali Roberta Horrya (njihov prvi lutrijski pick od Hakeema, iako su i njega birali zadnji u lutriji kao jedanaesti) i Sama Cassella (24. pick). Ova dvojica će odigrati ključne role u prvom naslovu - bez Casselovih svemirskih muda i Horryeve energije, dobiti tadašnje Knickse bila bi nemoguća misija (vjerujte mi, gledao sam vlastitim očima).

Zvuči kao smjela tvrdnja, ali veći dokaz od sljedećega vam ne treba - gledajući samo PER, koji je poprilično točan pokazatelj napadačke učinkovitosti, Cassell i Horry bili su druga i treća opcija nakon Hakeema, jedini uz legendarnog centra koji su imali PER iznad ligaškog prosjeka. Tu je Tomjanovich pokazao da ima nos za napraviti pravi potez - u regularnoj sezoni Cassell je bio deveti po minutaži, dok je u playoffu praktički bio šesti čovjek čiji koševi klupe su bili ključni, posebice u Finalu.

Razlog zbog kojega su dva klinca igrala ovako bitnu ulogu u ključnim utakmicama je poprilično jednostavan - Rocketsi su tijekom regularnog dijela sezone bili tek 15. momčad po napadačkom učinku, što nije ni čudo obzirom da su Thorpe i Smith praktički živjeli od otpadaka i povratnih, a da Maxwell nikada nije znao razlikovati dobar šut od lošega. Međutim, sve su to nadoknadili obranom (drugi od tadašnjih 27 momčadi) za koju su Thorpova snaga i Maxwellova energija često bile presudne. Kada su Horry i Cassell dali šuterski balans, Houston je bio spreman za lansiranje.

E, sada kada smo sve lijepo stavili u kontekst, razmislite o sljedećem - bi li ova momčad Houstona, skrpana i očito ozbiljno limitirana, bila prijetnja Bullsima u lovu na četvrti naslov da je Jordan ostao u košarci? Ne zaboravimo da su Bullsi tijekom sva tri svoja ranija pohoda na vrh kombinirali elitnu obranu s elitnim napadom, a u ovoj sezoni su još dodali Kukoča i Kerra uz to što su još uvijek imali Granta i relativno funkcionalnog Cartwrigtha. Čak i bez Jordana imali su top 3 obranu lige, odmah iza Rocketsa, a za pretpostaviti je da bi s Jordanom opet imali i top 5 napad. Dakle, dodatno pojednostavnimo stvari - kolike su šanse da momčad s top 5 obranom i top 5 napadom dođe do naslova pored napadački limitiranog Houstona koji treba izvanserijske partije svojih igrača prve i druge godine da funkcionira?

Ja vjerujem da su poprilične jer Houston u ovoj sezoni praktički nije bio ništa drugo nego jedna elegantnija verzija Knicksa, a znamo kako su te priče na Istoku završavale, sve te sjajne obrane Knicksa, Pistonsa ili Pacersa nisu mogle zabiti dovoljno da preskoče Jacksonove Bullse. Dakle, zašto bi tako nešto za rukom pošlo Rocketsima?

A da za naslov 1994. ogromne zasluge idu Jordanu, Rocketsi dokazuju i godinu kasnije kada bez ikakvih razmišljanja razbijaju šampionsku jezgru ne bi li nekako oživili momčad koja ozbiljno šteka. Thorpea šalju u Portland za lokalnu legendu Drexlera, slabe obranu u pokušaju da ožive napad (čak i Maxwella zakapaju na klupi - odigrao je samo 16 minuta u playoffu i dobio nogu odmah nakon osvajanja drugog prstena), ali sve to im i dalje ne pomaže da izbjegnu titulu autsajdera u playoffu - u njega kreću sa šestog mjesta na Zapadu, sa statistikom koja će ih kasnije učiniti najslabijim šampionom ikada. Uostalom, samo su četiri momčadi u NBA povijesti osvojile naslov bez da su bile top 5 barem u jednom smjeru igre - Washington, Dallas, Miami (izdanje 05/06) i Houston te godine.

Jasno, imali su iskustvo i srce (tada je i nastala ona legendarna izjava Tomjanovicha da nikada ne treba podcijeniti srce šampiona), ali i puno, puno sreće. Već u prvoj rundi su bili na konopcima, ali Jazz s Maloneom i Stocktonom izgubio je odlučujuću petu utakmicu doma, nadogradivši time niz loših partija u ključnim susretima (Drexler i Olajuwon su ih uništili s fantastičnim nastupima, dok je 2 na 2 partnerstvo Johna i Karla po običaju zakazalo).

U drugoj rundi pak gube prva dva susreta protiv Sunsa s više od 20 razlike u prosjeku, nakon 4 utakmice su u rupi od 3-1, a onda pobjeđuju u 3 za redom jer nitko ne može zaustaviti Olajuwona i Drexlera (ni Sunsi kao ni Jazz nisu imali ni centra ni bočnog stopera), ali ni hrpu trica sa svih strana (ovdje se polako počinje rađati legenda o Big Shot Bobu). U finalu Zapada idu na Spurse koji pak imaju centra, jednog od najboljih ikada, ali tu dolazi do onog legendarnog školovanja Admirala Robinsona od strane The Dreama. U velikom pak Finalu čeka ih poklon u vidu Orlanda koji koristi starost Knicksa i nedostatak Jordana da, poput Oklahome, preskoči nekoliko stepenica razvoja, samo da bi se njihova mladost razbila na veteranskim hridima Rocketsa.

Ali, nisu samo veterani odradili posao. Iako su Hakeem i Clyde zajednički došli do naslova za Houston i iako su definitivno imali zakazani susret s poviješću kako bi 20 godina poslije ispravili razočaranje izazvano s dva neuspješna nastupa na NCAA Final Fouru (Hakeem je i bez Clydea naknadno popušio još jedan Final Four i to od Ewinga - da nije osvojio prstenje, bio bi smatran valjda jednim od najvećih luzera ikada što jasno govori koliko su naši pogledi na sport limitirani dok god se fokusiramo samo na rezultate i zanemarujemo narativ), posao koji je napravio Tomjanovich ne smije se zanemariti. Iako će mnogi isticati da se prije svega radi o sjajnom psihologu, a tek zatim taktičaru, ne zaboravimo da je upravo Rudy T. odlučio Horrya koristiti kao stretch četvorku nakon odlaska Thorpea, što je za tadašnju NBA bio pravi šok.

Horry je do prvog naslova došao kao startno nisko krilo u tipičnom NBA frontcourtu tog doba, a do drugoga kao specijalist za trice koji je u playoffu udvostručio volumen lopti koje je potezao s perimetra. Također, osim što je i Kenny Smith ponovio svoju ulogu spot-up šutera na poziciji jedinice i osim što je Cassell opet odradio sjajnu rolu strijelca s klupe, Rocketsi su promovirali još jednu tada egzotičnu ulogu, onu 3&D swingmana. Mario Elie sudjelovao je i u pohodu na prethodni naslov, ali tek kao ne previše bitna zamjena. U lovu na drugi pak njegova sposobnost da zabija tricu iz kuta i igra obranu na svim tipovima bočnih igrača savršeno je zaokružila momčad koja je ostala bez visine i mišića u petorci (kasnije je Popovich u Spursima, dijelom i zahvaljujući Elieu, razvio ovu 3&D ulogu do savršenstva). Tim prebacivanjem balansa s formule dva niska - tri visoka na tri niska - dva visoka (a u principu četiri niska i jedan visoki jer je Horry u napadu ionako visio na perimetru) dobili su prostor, koji je danas možda i najvažnija stavka svakog NBA napada. Uglavnom, raširivši reket, Tomjanovich je postavio uvjete za 2 na 2 majstorije udarnih opcija, a Ellie, Horry i Smith zabijali su kao pratnja trice postotcima da ti pamet stane.

Sad, obzirom da su Hakeem i Clyde odigrali ovaj playoff kao sumanuti i obzirom da su Rocketsi pronašli tu originalnu formulu, možda bi Bullsi stvarno imali nešto više problema nego s onom momčadi od godinu ranije. Pippen i Jordan usporili bi Drexlera, ali teško da bi zaustavili Hakeema čak i da su Grant i Cartwright ostali na rosteru još ovu godinu (a nisu - Grant je pokušao doći do novog naslova kao veteranski lider u Orlandu, a Bill je ionako bio spreman za mirovinu). Možda bi dubina Bullsa odigrala ključnu ulogu, ali to je već nategnuto i ovdje moramo ostaviti mogućnost hipotezi da bi, čak i s Jordanom u ligi, Rocketsi došli barem do jednog naslova.

Ne samo zbog toga što je ovaj njihov put 1995. bio stvarno nešto posebno i gotovo sudbinski određeno, već i zbog nečega što je moglo biti i puno veći problem za Chicago od mathcupova. Umor. Naime, iako nikada nećemo znati sa sigurnošću, uvjeren sam da su one dvije godine pauze produžile Jordanovu krivulju karijere i razdoblje kvalitete. Da se umjesto zajebavanja s kockom i onim smiješnim sportom zadržao na NBA parketima, možda bi četiri duge playoff odiseje ostavile traga na petoj, a to je još jedan plus za Rocketse (koji su u sezonama nakon ostali bez goriva - Hakeem je počeo usporavati, Drexler se ubrzo raspao, dubinu nikada ni nisu imali, tako da njihov pad nisu mogli zaustaviti ni Barkleyeva energija ni Pippenov all-round talent, posebice jer su obojica već bili ostavili najbolje dane iza sebe kada su se priključili jatu).

Naravno ovo otvara vrata novim hipotezama - da Jordan nije napunio baterije, koje su šanse da bi niz naslova ostao neprekinut do samog kraja generacije? Čak i da je prvih sedam pohoda prošlo uspješno, tko zna kako bi se Bullsi suprotstavili žestokim Pacersima 1998. nakon toliko nagomilanih utakmica? Ako bi se provukli, bi li možda čak i Jazz imao više šansi te iste godine obzirom na prednost domaćeg parketa? Bi li mladost Sonicsa zaustavila najveću momčad svih vremena dvije godine ranije, u ovom zamišljenom pohodu broj šest, a ne četiri, odnosno prvom u novom nizu? I bi li uopće bilo najveće momčadi svih vremena i onih 72-10 da Jordan nije poput manijaka imao motiv svaku večer u svakom gradu dokazivati iznova da je najbolji?

Sva ova priča dakle opet ne dovodi do konkretnih zaključaka, ali postotci opasno naginju na stranu onih koji vjeruju da bi Bullsi ipak kiksali. Jednom? Dvaput? To nije ni bitno, bitno je da postoji razlog za opravdanu sumnju. Samo, kada su legende u pitanju, postavljanje ovakih pitanja ionako ne služi ničemu osim zabavi, pogotovo kada su bitke o kojima pričamo već odavno iza nas, same po sebi fantastične.

2May/134

DAY 12 – SKY ROCKETS IN FLIGHT

Posted by Gee_Spot

CELTICS @ KNICKS

Knicksi su otvorili utakmicu s 11-0 i činilo se kako nas čeka još jedna kamilica. Valjda su to pomislili i igrači New Yorka jer od tog trenutka postojao je samo Boston. Dok su Knicksi igrali bez energije na oba kraja parketa, Celticsi su bili solidni, posebice u napadu. Bitna promjena bila je agresivnost, točnije stalno napadanje reketa, a kontrola lopte bila je dodatni bonus. Iako su utakmicu zadržali na ritmu koji im odgovara (Knicksi su zabili manje od 40 u prvom dijelu), Celticsi su ubrzali reakcije u napadu, zamijenivši kruženje lopte u potrazi za šuterom ulazima.

Jasno, sve ovo dozvoljavala im je mlitava obrana Knicksa koja niti je pokazala želju za pritiskom na limitirane bekova protivnika, niti se kretala dovoljno dobro u reketu da spriječi polaganja. U nastavku su zaigrali bolje, posebice bekovi u presingu, ali Boston se ne predaje, sada im počinje upadati šut iz vana i održavaju prednost sve do završnice.

Melo i Smith nisu pokazali ništa, a to je značilo da je eventualni pokušaj povratka u igru opet ovisio o solidnom Feltonu. Međutim, Boston ni ovdje nije popustio, trice su nastavile upadati, nakon Piercea i Terrya u trećoj, svoje je odradio i Green s dvije u samoj završnici, pa su Knicksi tako ostali u minusu i rezultatski i igrom.

U samoj završnici u očajničkom pokušaju stizanja rezultata upalo im je par nerezonskih trica koje su im donijele 86 poena na kontu, ali činjenica je kako ih je Boston tijekom cijele utakmice držao na razini koja im odgovara, ispod 80. Praktički, Celticsi ovdje nisu izveli nikakav herojski podvig, već su napravili ono što profesionalna košarkaška momčad treba napraviti, a to je odraditi posao i uzeti ono što im se nudi.

A Knicksi su im, odigravši goru partiju nego u prethodnom susretu u Bostonu, ponudili puno toga. Ozbiljne momčadi si ne mogu dopustiti ovakav stupanj bahatosti, a Knicksi su očito pomislili da je serija gotova prije nego su je završili. Završnica četvrte utakmice u kojoj su zamalo stigli 20 koševa prednosti Bostona očito je na njih imala sličan učinak kao i onih 3-0, povjerovali su da sve imaju pod kontrolom, zaboravivši da posao treba odraditi.

Ovo pak govori sve što treba znati o Carmelu kao lideru. Njegove zadnje dvije partije su bile brutalno loše, za ovakav pristup i igru nema opravdanja ako si prvo ime na rosteru. Ako on nema rješenja ni volje, odnosno ako čeka da netko drugi odradi posao za njega, onda se i New York puno teže kotrlja.

Ne vidim razloga za paniku jer sumnjam da New York može opet odigrati ovako mlitavo (22% za tricu, samo 13 asista i samo 8 ukradenih), kao i da Boston može odigrati ovako kompletnu utakmicu u napadu od početka do kraja. 3-0 je jednostavno prevelika rupa za ovakav roster, bez obzira koliko protivnik radio protiv sebe. Ali, ovakav razvoj serije govori nam sve što treba znati o ozbiljnosti Knicksa kao playoff momčadi i njihovim šansama da budu išta više od prolaznika, kako u ovom playoffu, tako i u budućima s ovom jezgrom.

Ipak, u svemu ima i jedna dobra vijest – Tyson Chandler je izgledao življi nego u prethodnim utakmicama, znači mogli bi ga imati u relativno pristojnoj formi za iduću rundu. Ako se sjete doći do nje.

HAWKS @ PACERS

Ovo se pretvorilo u sjajnu seriju, prva četvrtina nije bila ništa manje zanimljiva od četvrte utakmice. Pacersi su otvorili razigrano, s akcijama za Westa, kako bi ga pridružili Hibbertu i Georgeu, a Hawksi su nastavili koristiti prednost preko Smitha. Petorke se tako dobro anuliraju da će svaki detalj biti važan.

Tako vidimo kako Vogel umjesto Georgea na uvodi Greena (preko kojega je u prošloj utakmici Smith na brzinu napravio razliku) već Pendergrapha, tako da u jednom trenutku na parketu uz Hibberta ima dva smetlara, Pendergrapha i Hansbrougha. Ovo svjesno žrtvovanje napada za obranu jasno govori koliko je Josh Smith ušao u glavu trenera Pacersa (ovo je super narativ, da je momčad poput Indiane, koja se izdigla iz prosjeka upravo na račun toga što je velika u doba kada liga postaje sve manja, naišla na zid susrevši protivnika koji je još više uložio u visinu zaigravši s klasičnim frontcourtom '90-ih s dva krilna centra i centrom).

S druge strane Drew je našao svoju playoff rotaciju, Harris, Teague i Korver dobivaju minute na dvije bekovske pozicije, Korver je ujedno i povremena zamjena za Smitha u slučaju da se zaigra s klasičnom nižom postavom (izbacio je potpuno iz formule minus napadače poput Jonesa i Stevensona), a za visoki trio Smith-Horford-Petro (koji je solidnom igrom protiv Hibberta upravo zaradio novu priliku u ligi) zamjene su Tolliver (pokriva pozicije 3 i 4) i Johnson (uskače na 4 i 5), uz eventualnu kraću rolu Smitha pod košem. Sve u svemu, osam igrača, kako i treba biti.

Utakmica se igra u pravom playoff ritmu, s gomilu odličnih poteza na obje strane, a Pacersi prvi kreću po kontrolu polovinom druge kada se cijela igra prebacuje na raspoloženog Westa, što je pomalo podsjetilo na lanjski playoff kada ni George ni Hibbert nisu bili spremni za veće role i kada je upravo West bio ključan za eliminaciju Orlanda u prvoj rundi. Gomilom sjajnih poteza u post-up situacijama majstor dolazi do 16 poena u prvom dijelu uz šut 8-10, a sve to protiv igrača kao što su Horford i Smith.

Više od rezultatske prednost, Pacerse u ovom trenutku može veseliti mogućnost preokreta što se tiče momentuma. Logika ovakvog razvoja situacija je jasna, dobije li West ovako uvjerljivo matchup s Horfordom, to anulira svu prednost koju Smith ima protiv Georgea.

Indiani pomaže i ulazak Atlante u treću četvrtinu. Smith pokazuje svoje drugo lice, troši nekoliko napada bez ikakvog rezona, a sve zaključuje upadanjem u probleme s osobnima i tehničkom. Kao što je vratio momčad u seriju svojim dobrim igrama, tako ju je upucao ovim peridom u kojem je Indiana već do pola treće došla do +20.

Hawksi se raspadaju i u ovom trenutku se čini da smo ostali bez utakmice koja je obećavala puno više. Atlanta pokušava ritam vratiti zonom, čak im i Pacersi pomažu da se vrate u igru ignorirajući Westa dok troše napade na likove poput Stephensona i Augustina, ali prednost Indiane je konstantno dvoznamenkasta, a takva ostaje i do kraja.

Atlanta si jednostavno ne može dozvoliti onakve crne minute kakve su imali u trećoj četvrtini u ovoj seriji, pogotovo ne u gostima, to je jasno. Kao i što je jasno da su izgubili utakmicu u kojoj su Pacersi uz dobar učinak Georgea (Smith praktički nije ni igrao drugo poluvrijeme zbog osobnih) i Hibberta konačno dobili i sjajnu partiju Westa. Hawkse sada čeka odraditi posao doma, pokušati vratiti ravnotežu u matchupovima (red je na Horforda i Teaguea da povuku, sinoć su bili nadigrani na svakoj razini od Westa i Hilla), ali, čak i da izjednače na 3-3, jasno je koji će biti njihov najveći problem u eventualnoj sedmoj – zadržati nivo igre u teškim okolnostima na visokoj razini. Drew je uspio donekle sakriti probleme rotacije, ali za one mentalne prirode ipak nije stručan.

ROCKETS @ THUNDER

Westbrookova ozljeda, osim što je utjecala na budući rasplet playoffa poput Roseove ozljede na lanjski razvoj događaja, ostat će upamćena i kao razlog zašto je Cisco Garcia zaradio novi ugovor. Rocketsi znaju da mogu igrati protiv ovakve Oklahome ako im upada trica, a nitko to u zadnje dvije utakmice nije iskoristio bolje od veterana koji je nakon pakla Sacramenta konačno ugledao malo svjetlosti u životu.

A što se tiče ove prve teze o utjecaju na playoff, ja tek trebam vidjeti razlog zbog kojega bi Oklahomi dao ikakve šanse protiv Spursa ili Memphisa (mislim, nisu u stanju kreirati poštene akciju protiv obrane Houstona, zašto bi itko mislio da će to moći protiv Spursa ili Memphisa). Čak i Clippersi, koji im inače leže zbog sličnog improvizatorskog načina igre i koji imaju puno manje šanse usporiti Duranta od ove druge dvije momčadi, čine se kao favoriti u slučaju da se provuku. Ali, dobiti Memphis ili San Antonio u trenutnim uvjetima? Što bi rekao Donnie Brasco, forget about it.

Eh, da, igrala se tu i neka utakmica. Houston izlazi na parket raspucan, šibaju trice i grade prednost od starta, dok Oklahoma i treću utakmicu za redom pokušava pronaći nešto na što se može osloniti, a da to nije Durantova lakoća zabijanja. Obrana reketa tako izgleda puno bolje nego u prethodnim utakmicama (Ibaka sjajan u dijeljenju banana), ali što vam to vrijedi kada protivnik većinu poena ionako zabija iz vana.

Sad ću biti bezobrazan i opet ću napraviti digresiju, ali zar ne bi bilo sjajno da Memphis, nakon što nas oslobodi Vinniea, napravi istu stvar s Brooksom? Znam, Scottie ima relativno svjež ugovor i cijela uprava Oklahome je uz njega, mlada je ovo jezgra, a sada ima i opravdanje u vidu Russove ozljede. Ali, zar ne bi bilo sjajno kad bi se ono što je ionako neizbježno ubrzalo? I to tako da uz isplatu ostatka ugovora Scottie kao bonus dobije i Kendricka Perkinsa? Durant ima još vremena dok ne uđe u godine kada se o velikim igračima počinje govoriti kao o vječnim drugima, ali povijest nas uči da je čak i jedan Jordan bio u pozadini dok Douga Collinsa nije zamijenio Phil Jackson.

Vratimo se na igru. Houston u nastavku šutu dodaje i element ulaza, a bezidejnost Oklahome najbolje ocrtava činjenica kako ih u donekle podnošljivom minusu drže samo trice Sefoloshe. Ovdje se već javljaju misli o tome mogu li Rocketsi biti prva momčad u povijesti koja je stigla minus od 3 utakmice u playoffu? Na neki način, Houston već ima povijest ovih podviga, još se sjećam kako su Hakeem i društvo 1995. okrenuli 0-2 protiv Jazza u 3-2 (tada se prva runda igrala do 3 pobjede) i nakon toga otišli do naslova.

Ovi Rocketsi neće do naslova, ali mogli bi do drugog kruga. A to bi, oprostite na digresiji, možda i ubrzalo odlazak Brooksa. Kvragu, koliko god mi na živce išao ovaj run and gun i koliko god sam do sada želio da OKC ovo završi sa što manje odugovlačenja, sve jače osjećam kako počinjem navijati za Rocketse, pa makar to značilo da moram gledati još dvije utakmice ovakve košarke u kojoj je jedina taktička zamisao koju smo vidjeli od strane Oklahome bila faulirati Asika do besvijesti u završnici (14 puta na liniji za redom u periodu od 4 minute, zabio 9 i time na najbolji način izbio Brooksu jedinog jokera).

Možda će netko istaknuti kako je ključna razlika bila u tome da je Kevin Martin bio katastrofa, kako je bilo premalo Duranta i Ibake u završnici i kako je samo Jackson imao nekoliko bljeskova, odnosno kako je James Harden bio nenormalno vruć (7 trica) i kako su Rocketsi zabili ludih 14 trica, ali mislim da je poanta ipak u tome da svi shvatimo koliko u ovom sistemu bez sistema vrijedi sirovi talent Russa Westbrooka. S njim je ovo bila prva momčad na Zapadu, bez njega su na razini borbe za donji dom playoffa. I to vam je to, nema tu nikakvih drugih mudrosti.

Ovo je do kraja 50-50 serija, što znači da je OKC i dalje favorit jer im treba jedna od dvije. To je čista matematika, nema Houston nikakav momentum jer su i sami momčad s ogromnom hrpom upitnika i vlastitih slabosti. Ali, barem što se mene tiče, držim fige Rocketsima i da uđu u povijesti i da natjeraju Prestia da napravi nešto što je trebao već prije dvije godine.

HIGH FIVE

Jason Terry, James Harden, Paul Pierce, David West, Omer Asik

1Apr/1316

THE RANKINGS, WEEK 21.

Posted by Gee_Spot

Današnji post zamišljen je kao osvrt na predstojeću tržnicu. Naime, kako smo u protekla dva tjedna stekli uvid u pozicije s kojima određena momčad ima najviše problema, danas ćemo pokušati predložiti poteze kojima bi se dio problema sanirao, a sve u kontekstu trenutne ponude igrača i stanja salary capa.

Postavimo neka pravila za početak. Po svim relevantnim predviđanjima salary cap će iduće sezone biti postavljen na oko 60 milja (postoji mogućnost da bude i veći ako prihodi debelo nadmaše očekivanja, ali NBA uvijek pronađe načina da većima prikaže i rashode kako bi rast bio u skladu s očekivanjima, koja se tradicionalno kreću oko 4 do 5% iznad prethodnog salary capa).

Ako smo 60 milja postavili kao granicu salary capa, to znači da bi se porez trebao kretati negdje oko broja 74, a hard cap bi se aktivirao na 78 milja.

Na ove okvire zatim ćemo projicirati realnu brojku salary capa koja uključuje i obavezna mjesta na rosteru i buduće pickove, te onu optimalnu do koje bi se moglo doći kada bi se franšiza odrekla nekih ugovora, bilo kroz amnestiju ili neke druge postojeće opcije.

Ipak, prije bacanja na posao, jedan aktualni osvrt, točnije dva - na borbu za osmo mjesto na Zapadu i na niz Heata.

Što se završnice NBA sezone tiče, njen najzabavniji dio je svakako lov na osmo mjesto u kojem sudjeluju Lakersi, Jazz i Mavsi. Nema sumnje kako je NBA playoff, odnosno razina i stil igre koji se tamo prikazuju, vrhunac košarke, ali, bez obzira na nedostatak narativa, nikada ne treba zanemariti izuzetnu zabavljačku sposobnost koju nudi čak i najobičnija NBA utakmica. Taj cirkus vas je u svakom trenutku u stanju ostaviti bez daha zbog tolikog broja sjajnih pojedinaca koji su jednostavno briljantni u tome što rade, a još kada tome dodate ozbiljne implikacije, kao u slučaju borbe za playoff, onda vam je i cirkus skoro u stanju pružiti onu dozu intenziteta inače rezerviranu samo za doigravanje.

Tko je favorit?

Mislim da tu ulogu sada preuzimaju Jazzeri. Usprkos porazu od Mavsa od prije sedam dana, drže sve u svojim rukama – iako im raspored do kraja nije idealan (čekaju ih Denver, Memphis i Oklahoma), barem igraju 5 od 8 tekmi doma, a nemaju ni back to back utakmica, dakle najgore je prošlo, a obzirom na pad forme Lakersa uzrokovan ozljedama i puno teži raspored Mavsa (5 utakmica na strani, Denver i Memphis doma), put im je otvoren. Plus je i što ih sistem vidi kao momčad u usponu forme - ovih pola boda rasta u koeficijentu u odnosu na protekli tjedan vezani su prvenstveno uz lagan raspored, ali i nešto bolju igru u obrani koja je valjda rezultat toga što je momčad konačno kompletna i što je čak i Corbin sada u stanju koristiti nešto nalik stalnoj rotaciji.

Lakersi su izgubili svu prednost koju su stekli jer si jednostavno nisu smjeli dozvoliti izgubiti utakmice od Sunsa u gostima (najgora momčad na Zapadu) i od Wizardsa doma, to su ziceri koje ozbiljna momčad u ovoj fazi sezone mora riješiti u svoju korist. Međutim, epitet koji možemo vezati uz njih nije ozbiljnost, već prije svega nestalnost – prvo ih je unazadio onaj kratki period bez Kobea (zbog čijeg je zgloba jadni Dahntay Jones zamalo završio na Guantanamu), a zatim i povratak Gasola (koji je van forme i dolazi u situaciju kada mora nositi ozbiljan teret kao starter, iako je u periodu prije ozljede već bio osuđen na klupu). Ostali su i bez Artesta, što u nijednom normalnom klubu ne bi predstavljalo problem (čovjek je danas valjda jedan od najsporijih sportaša na planeti), ali Lakersi su daleko od normalnog kluba - u ovako tankoj rotaciji svaki minus dodatno je povećan.

Dallas pak ima čak dva back to back datuma uz u startu teže protivnike, što ih stavlja u ulogu totalnih autsajdera. Dirk i društvo do kraja godine barem bi se trebali obrijati, ali ne i preskočiti Jazz ili Lakerse. Uostalom, nije problem samo raspored, već i to što Carlisle i u ovoj fazi sezone i dalje miksa u potrazi za idealnom rotacijom. Osim Dirka, Mariona i Cartera, koji su blizu svoga maksimuma u ovom trenutku, svi ostali su ogromni upitnici, a nijedan nije veći do Mayoa, koji se u najgorem mogućem trenutku pretvorio u combo beka kakvim smo ga smatrali veći dio karijere. Minute koje Carlisle daje Mikeu Jamesu također im ne pomažu - istina, Collison nije ništa više od back-up playa, ali barem je NBA igrač za razliku od Jamesa koji jednostavno ničim ne opravdava ovoliko povjerenje (James je spot-up šuter koji ne griješi jer nema loptu u rukama, što je Carlisleu očito bitno u završnicama gdje akcije ionako idu preko Dirka).

Sada se osvrnimo i na mit o legendarnom nizu Heata.

Pobijediti u 27 utakmica za redom fantastično je ostvarenje, ali radi li se o odlici koja potvrđuje Heat kao jednu od najboljih momčadi svih vremena? E, tu treba stati na loptu. Prvo, da je ovakav niz sam po sebi nešto revolucionarno, onda bi valjda i ona generacija Rocketsa s McGradyem i Mingom (i Mutombom koji je uskočio umjesto Minga nakon što se ovaj usred niza ozljedio) ostala zapamćena kao posebna? Priznajem, ovo nije poštena usporedba jer Rocketsi nikada nisu imali dovoljno sreće da potpuno iskoriste potencijal Minga i McGradya, tako da 22 pobjede u nizu jasno govore koliko su dobri mogli biti da su ikada bili zdravi. Ukratko, očito je da moraš imati kvalitetu za ovakav podvig, ali također i da ne moraš biti veći od života da bi ga izveo.

Uzmimo u obzir i kontekst - Miami je u idealnom trenutku spojio savršeni zdravstveni karton svih ključnih igrača sa najlakšim rasporedom u ligi kojega je valjda ijedna momčad imala ove sezone. Mislim, kako pričati o nizu od 27, a ne istaknuti da su tijekom njega igrali po dva puta protiv Orlanda, Bobcatsa, Raptorsa i Cavsa, a čak tri puta protiv Sixersa. To je već 11 utakmica protiv najgorih momčadi Istoka. Mislim, logika kaže da bi igrajući 82 utakmice protiv ovakvih protivnika zasigurno srušili i rekord Bullsa od 72-10, zar ne? Dodaj ovome još i utakmice protiv Pistonsa i Bucksa na Istoku, a zatim i lutrijske krame Zapada poput Wolvesa, Blazersa i Kingsa i dobiješ 16 utakmica odrađenih protiv momčadi koje bi Heat u svakom trenutku sezone dobio u 9 od 10 pokušaja.

Ovih 11 preostalih su nešto zanimljivije i one su možda i važnije od samog niza. Maknemo li utakmice protiv Hawksa (2 puta), Lakersa, Rocketsa, Knicksa i Bostona, dakle momčadi koje od Heata ipak dijeli očita razlika u kvaliteti, ostaje nam 5 utakmica koje više govore o kvaliteti Heata od ikakvog niza. Pobjede protiv Clippersa, Memphisa i Indiane, pa makar bile ostvarene u vlastitoj dvorani, puno su važnije i dojmljivije od samog niza, odnosno puno nam više govore o stvarnom Miamiu od svih ranije spomenutih. Pobjeda protiv Oklahome na strani jednostavno je bila savršena prezentacija košarke protiv momčadi koju drže u šaci.

Ono što je zanimljivo je da su ovu petu dojmljivu pobjedu ostvarili baš protiv Bullsa, dakle momčadi koja je zaustavila niz, odigravši fantastičnu partiju koja je Bullse ostavila na samo 67 poena. Za što su se Thibodeau i društvo osvetili mjesec dana kasnije.

Kraj niza je u biti najbolja stvar koja se dogodila Heatu - konačno mogu prestati misliti o nebitnim stvarima i koncentrirati se na pripreme za playoff koji je doslovno pred vratima. Količina energije koju je Heat trošio u svim ovim eksplozijama u zadnjim četvrtinama preveliko su opterećenje za svakoga, posebice za ovako tanku momčad koja nema ni jasnu rotaciju prvih 8 igrača. Koliko god da svi ti preokreti govore o činjenici da imaju dodatnu brzinu, što je kvaliteta dostupna samo šampionskim momčadima koje jedine znaju da je stvarno imaju, odnosno da se ne radi samo o frazi, toliko ukazuju i na suludu potrošnju netipičnu za ovo doba godine kada se najbolje momčadi fokusiraju na tempiranje forme, a ne rasipanje resursa.

CONTENDERS

1. THUNDER 61.36

REALAN SALARY CAP: $ 72 000 000

OPTIMALNI SALARY CAP: $ 62 000 000

OKC očito ne može izaći na tržnicu bez drastičnijih poteza (neki novi trade ili amnestija Perkinsa), a čak i tada teško će doći do značajnijeg prostora za dovođenje pravih pojačanja (pogotovo misle li produžiti s Kevinom Martinom koristeći njegova Bird prava), tako da će pravi smisao štednje biti u izbjegavanju granice poreza kako bi se zaobišli aktivacija hard capa i penali. Međutim, pick Raptorsa će im gotovo sigurno donijeti izbor u rasponu od 9 do 11 mjesta, što će biti sasvim dovoljno za dodavanje još jednog solidnog igrača za budućnost. Jedina slaba točka ove momčadi po PER tablicama je pozicija centra u napadu, a po svim dosadašnjim pokazateljima draft kretanja moći će birati kvalitetnog visokog strijelca (Olynyk je realna opcija, a možda slobodni budu i Zeller i Len).

2. HEAT 60.24

REALAN SALARY CAP: $ 90 000 000

OPTIMALNI SALARY CAP: $ 80 000 000

Jedino što im preostaje je amnestirati Mikea Millera ili Udonisa Haslema i tako smanjiti iznos poreza kojega će gotovo sigurno plaćati dok god ne prilagode ugovore Velike Trojke novom kolektivnom, a to bi se moglo dogoditi već na početku sezone 2014/2015. Jedina dobra vijest što se tiče financijske strane njihove priče je što nemaju pick prve runde pa neće morati povećavati garantirani iznos za plaće.

3. SPURS 59.73

REALAN SALARY CAP: $ 60 000 000

OPTIMALNI SALARY CAP: $ 42 000 000

Jedina opcija po kojoj bi se mogli naći u ulozi igrača na tržnici bila bi kada bi se uz Jacksona (koji je gotovo sigurno bivši) odrekli i prava na Splittera i Manua. Realna opcija uključuje produživanje ugovora s obojicom, što bi uz pick prve runde i još nekoliko minimalnih ugovora taman popunilo njihov salary cap (naravno, računao sam i da će Manu dati ozbiljan popust kako bi odradio još dvije sezone s Tonyem i Timmyem). Optimalna im pak daje mogućnost da u jatu dovedu Josha Smitha, čime bi konačno začepili rupu na četvorci koja im je i ove sezone problem (PER pokazuje da imaju tek 28. učinak u ligi s pozicije krilnog centra). Također, da bi u potpunosti optimizirali salary cap morali bi otpustiti Bonnera godinu prije isteka (čime bi se umjesto 4 milje na salary capu vodila samo 1). Postoji mogućnost da padnu čak i ispod 40 milja u slučaju eventualnog ranijeg odlaska Diawa (koji će ipak teško odustati od garantiranih 5 milja). Obzirom da su platili porez prošle godine, a da su ove godine za dlaku izbjegli isto, očito je kako će i dogodine itekako paziti da ne steknu titulu poreznog prijestupnika koja bi ih od 2014. mogla dodatno opaliti po džepu.

4. CLIPPERS 59.15

REALAN SALARY CAP: $ 68 000 000

OPTIMALNI SALARY CAP: $ 50 000 000

Ova optimalna opcija vrijedi samo odreknu li se Paula, a to se neće dogoditi. Kolektivni ne dopušta igranje sa slobodnim prostorom dok god se ne odreknu prava na Paula, a odricanje ne dolazi u obzir jer mu tada neće moći ponuditi dodatnu godinu koja dolazi s Bird pravima i koja je, ruku na srce, važniji mamac za ostanak u Clippersima od Blakea Griffina.

PRETENDERS

5. NUGGETS 58.15

REALAN SALARY CAP: $ 70 000 000

OPTIMALNI SALARY CAP: $ 54 000 000

Budimo realni, Iggy se neće odreći rate od 16 milja jer će teško naći bolju situaciju od ove koju ima u Denveru, a to znači da Nuggetsi neće imati dovoljno ne samo za dovođenje pojačanja, već ni za ostanak Brewera. Dapače, vjerojatno će tražiti i opciju kojoj bi mogli poslati Chandlerov ugovor i tako izbjeći koketiranje s porezom.

6. PACERS 57.59

REALAN SALARY CAP: $ 65 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 55 000 000

Ovih 5-6 milja koje bi mogli imati ne zvuče puno, ali kada ste momčad koja već ima jezgru koja dolazi do 50 pobjeda, bilo kakva fleksibilnost je bonus. Sve ovisi o tome kakve će ponude dobiti David West - ostane li u Indiani za ugovor sličan dosadašnjem, to blokira ostala pojačanja. Puste li ga da ode, mogli bi se naći u situaciji da biraju između Korvera i Redicka koji bi se trebali moći utrpati u ovu midlevel kategoriju bez aktivacije iznimki (ostaviti Westa i onda još potrošiti midlevel na Korvera, to bi bilo malo previše). Tako da će glavna preokupacija biti pronaći momčad voljnu prihvatiti zadnju godinu Grangerova ugovora i dobiti zauzvrat nešto što bi se moglo iskoristiti u budućnosti obzirom da će George ionako vrlo brzo zahtijevati iznos sličan Grangerovom za sebe.

7. GRIZZLIES 57.08

REALAN SALARY CAP: $ 68 000 000

OPTIMALNI SALARY CAP: $ 60 000 000

Obzirom da ne mogu ispod granice ni pod razno, za očekivati je da će produžiti s Allenom i opet živjeti u strahu od poreza dok ne trejdaju i Randolpha. Zamjenu za Tonya ne mogu pronaći na tržnici, posebice ne za midlevel, dakle sve ovisi o tome koliko će interesa za Allenom pokazati momčadi koje imaju stvarnog prostora na salary capu.

8. KNICKS 56.48

REALAN SALARY CAP: $ 80 000 000

OPTIMALNI SALARY CAP: 80 000 000

Ovdje se nema što reći, jezgra Melo-Amare-Chandler jede salary cap, a prošlo ljeto podijeljeni ugovori Novaku, Kiddu, Cambyu i Feltonu ostatak prostora.

9. ROCKETS 56.42

REALAN SALARY CAP: $ 46 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 40 000 000

Rocketsi su prvi ozbiljni igrači na ovom današnjem popisu, a, obzirom da već imaju status ozbiljne playoff momčadi, možda budu i ključni igrač. Naime, da bi oslobodili dovoljno prostora za max ugovor samo se trebaju odreći cijelog niza mladih igrača na koja imaju prava što im neće predstavljati problem obzirom da su zadnjih par godina pokazali da lakoćom nalaze nova imena sposobna odraditi posao svuda uokolo. Još bi im lakše bilo kada bi garantirani skupi rookie ugovor Thomasa Robinsona pretvorili u buduće pickove - već to bi trebalo biti dovoljno za potpis Josha Smitha (a da ne govorimo kako bi i Hawksi bili puno raspoloženiji za sign & trade kada bi im Rocketsi ponudili Robinsona). Obzirom da je Houston kvalitetno (ogromno) tržište, da u Texasu nema poreza na ugovore i da je roster više nego konkurentan, gotovo je sigurno da će Rocketsi na ljeto doći do jednog od ključnih imena tržnice, a kako mi je teško zamisliti da će Dwight napustiti Los Angeles, bit ću iznenađen ne završi li baš Smith u Houstonu. I naše tablice jasno pokazuju da je pozicija četvorke najveća slabost Houstona, a dodatak igrača Smithova kalibra postojećoj jezgri Houston bi preko noći pretvorio u treću momčad Zapada, rame uz rame sa Thunderom i Spursima.

PLAYOFF FODDER

10. LAKERS 54.20

REALAN SALARY CAP: $ 100 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 75 000 000

Ova donja brojka uključuje puštanje Dwighta da ode plus aktivaciju amnestije (bilo za Blakea ili Artesta). Teško, dakle očito im jedini način na koji se mogu pojačati uključuje trade Gasola.

11. NETS 54.06

REALAN SALARY CAP: $ 85 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 85 000 000

Eventualno mogu zamijeniti loš ugovor Humphriesa za neki još gori, a trade Lopeza jednostavno ne dolazi u obzir obzirom da je čovjek na rosteru po važnosti debelo preskočio i Johnsona i Wallacea, možda i Derona.

12. WARRIORS 53.86

REALAN SALARY CAP: $ 75 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 68 000 000

Jedina ušteda koju mogu ostvariti u principu bi im donijela više štete nego koristi - kada bi Landry i Rush odlučili iskoristiti opcije i opet izaći na tržište, Warriorsi bi ostali bez igrača za koje bi teško našli zamjenu među minimalnim ugovorima. A nešto slično ih već čeka u slučaju Jacka kojega će teško zadržati obzirom da su i bez njega na ovih navedenih 75 milja. Najveći problem su ugovori Biedrinsa i Jeffersona, dva mrtva tijela za koje će teško dobiti išta konkretno, a to znači da će ostati bez prilike za pojačati klupu jer će uskoro trebati produžiti s Bogutom, Thompsonom i Barnesom. Imaju još iduću sezonu da se dobro pripreme i shvate koliko im se to uopće isplati.

13. BULLS 53.67

REALAN SALARY CAP: $ 80 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 64 000 000

U startu će morati otpustiti Hamiltona kako bi uštedjeli 4 milje, a da pri tome neće moći potpisati Belinellia u slučaju da ovaj bude tražio više od trenutnih par milja, sve kako bi izbjegli platiti porez. Jedini siguran način da ne postanu prijestupnici drugu godinu za redom bio bi amnestija Boozera, koja pak nema smisla jer zamjenu za njega ne mogu naći - čak ni nakon što otpišu njegovih 15 milja ne padaju ispod granice salary capa. Razlog je jasan - Rose, Deng, Noah i Gibson teški su 50 milja, a kada im dodaš Butlera, Teaguea, budući pick i sve one obvezne minimalce koji glume mjesta na rosteru, ispada kako su preko granice što god da pokušaju.

14. HAWKS 53.50

REALAN SALARY CAP: $ 36 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 28 000 000

Optimalna verzija uključuje puštanje Jeffa Teaguea, ali čak i realna, u koju sam uključio produženje ugovora s prvom ratom od 8 milja (sumnjam da će Teague pristati na puno manji ugovor od Holidaya ili DeRozana), ostavlja im dovoljno prostora da budu jedan od glavnih igrača ovog ljeta. Teoretski bi mogli navući dovoljno prostora za dva maksimalna ugovora, ali pitanje je hoće li moći dovesti barem jednoga, kamoli dva takva igrača. Ponuda je jednostavno siromašna - ako uzmemo u obzir da će Dwight i Paul ostati gdje jesu, odnosno da Iggy neće iskoristiti opciju ranijeg prekida, ispada kako bi im bilo najbolje ostaviti Smitha. Praksa je pak pokazala da taj potez ne bi imao smisla. Pitanje je samo za kakav će se pristup odlučiti - hoće li poput Dallasa održavati fleksibilnost okupljanjem rostera za jednokratnu upotrebu ili će poput klasične NBA momčadi potrošiti lovu na opcije koje ne garantiraju iskorak iz prosječnosti? Ili će pak pokušati ponoviti formulu Denvera i složiti momčad od 5 solidnih opcija bez zvijezde? Odluče li se za potonji pristup, opcije su Peković i Splitter (koje bi morali debelo preplatiti da ih otmu Spurimsa i Wolvesima) pod košem, odnosno netko od dostupnih bekova za pokrpati rupu na boku (standardne opcije su Redick, Mayo, Martin). Obzirom da već imaju prava na Korvera, možda ne bi bilo loše pokušati spojiti Evansa s Korverom na boku, što bi im dalo solidnu unutar-van igru na pozicijama 2 i 3. Jasno, sve ovo bez superstara ne garantira pomak na bolje, tako da je opcija čuvanja fleksibilnosti najrealnija.

15. JAZZ 53.32

REALAN SALARY CAP: $ 40 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 32 000 000

U realnu opciju uračunao sam Millsapa jer mi se ostanak i njega i Big Ala čini nemogućim. Praktički, dok imaju prava na obojicu, nemaju prostora na salary capu, tako da sve ovisi o smjeru kojim će krenuti - hoće li tražiti potpunu fleksibilnost (to bi bile ove 32 milje u koje nisu uračunati ni Big Al ni Millsap) ili srednji put (ostanak jednoga od njih, realnije Millsapa koji je i jeftinija i prilagodljivija opcija). S ovim što im ostane, imaju dovoljno za dovođenje max igrača, a njima prije svega treba play. Kako Jennings definitivno nije opcija koja bi mogla funkcionirati u Salt Lake Cityu, ostaje im pretplatiti Teaguea ili se krpati nekakvom kombinacijom Calderon-Jack dok ne pronađu dugoročno rješenje. Naravno, tu je i draft - ostanu li u lutriji, postoji mala šansa da će ih dočekati ili Burke ili Carter-Williams, iako u to sve manje vjerujem zbog razvoja NCAA turnira.

16. CELTICS 52.89

REALAN SALARY CAP: $ 72 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 72 000 000

Oni su prošlog ljeta odabrali ovakav put, dakle ako misle išta mijenjati u široj slici, ostaje im samo opcija tradea Ronda, Garnettova mirovina ili Pierceov raskid ugovora. Sve podjednako daleko i mutno da bi se uključilo u ozbiljnu raspravu.

17. MAVS 52.61

REALAN SALARY CAP: $ 45 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 35 000 000

Optimalna opcija uključuje trade Mariona, koji bi im otvorio dovoljno prostora za igranje mišlju o dva max ugovora. Ako će ciljati na jednoga, onda im igra samo Dwight Howard, pod uvjetom da je Cuban stvarno sposoban uvjeriti Dwighta da su Mavsi poželjniji od sjaja Los Angelesa (a nešto mi govori da, ako itko može okrenuti ovakvu situaciju u svoju korist, onda je to Cuban). Sve ostalo što se nudi (pretplatiti Jenningsa - ne hvala) nije dovoljno da bi se napustila ideja o maksimalno čistom salary capu u sezoni 2014/2015. Dirk je već najavio popust, a ponuda će, barem u teoriji (koja uključuje i Bosha, Jamesa i Wadea) biti puno bolja. Do tada, roster će opet trebati popuniti imenima za jednu godinu - treba im play (tu u obzir dolazi kratkoročna opcija poput Calderona), nije na odmet ni jedan rasni swingman koji će uskočiti umjesto Mayoa (s njim su se kockali, zašto nešto slično ne bi pokušali i s Evansom), a ni centar (Dalembert umjesto Kamana?).

18. BUCKS 52.14

REALAN SALARY CAP: $ 55 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 30 000 000

Teško je govoriti što je realno u slučaju Bucksa jer je stvarno sve otvoreno - uzeo sam u obzir kombinaciju po kojoj je Ellis ipak nije odlučio ostaviti 11 milja na stolu kako bi iskoristio nešto slabiju ponudu slobodnih igrača i potpisao dugoročni ugovor negdje drugdje, odnosno opciju u kojoj Bucksi matchiraju ponudu za Jenningsa koja bi se kretala oko iznosa kojega su dobili Lawson, Curry ili Holiday. U tom slučaju imali bi taman dovoljno za produžiti s Redickom ili naći nekog drugog swingmana u razini midlevela (Korver) koji može zabiti tricu. Dakle, radi se o najgoroj mogućoj opciji koja isključuje bilo kakvu fleksibilnost. Odlazak jednog od njih dvojice ostavio bi mi više prostora, ali ne i više opcija jer bi svu lovu ionako morali potrošiti na pronalazak novog startnog beka. Ostanu li bez obojice, a usput amnestiraju i Goodena, naći će se u situaciji da imaju gomilu prostora i gomilu odluka što s njim na tržištu u koje nitko ne želi doći. Pouka je, kao i uvijek, ista - grozno je biti GM Bucksa.

UPPER LOTTERY

19. WOLVES 51.50

REALAN SALARY CAP: $ 65 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 40 000 000

Gornja opcija uključuje ostanak Kirilenka i Pekovića, donja odlazak jednog i drugog (obje uključuju otpis druge godine Royeva ugovora). Realnost će biti negdje u sredini - iskuša li AK-47 tržište, teško će se vratiti u Minnesotu, kojoj tada neće ostati drugog izbora nego matchirati svaku ponudu za Peka. Ostane li AK, produžiti s Pekovićem pokazat će se pravom pustolovinom, a da ne spominjem kako će negdje morati pronaći zamjene za Roya, a vjerojatno i Budingera koji je do sada igrao za minimalac, a ubuduće će tražiti midlevel. Zadržati sve na okupu značilo bi doslovno razbiti banku. Pustiti sve da odšetaju i pokušati se pojačati putem tržnice s nekim od dostupnih šutera (Martin, Mayo, Redick) teško da bi dugoročno bilo bolje rješenje. Međutim, osim potrošnje drugog izbora nemaju misle li oko Lovea složiti playoff momčad - tako vam je to kada godinu za godinom na draftu radite krive izbore (sve je krenulo s Foyeom umjesto Roya, nastavilo se s Flynnom i Johnsonom koji su danas mogli biti Curry i Cousins, a završilo se s Williamsom koji od prvog dana nije imao nikakvog smisla pored Lovea).

20. BLAZERS 51.23

REALAN SALARY CAP: $ 48 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 48 000 000

Ni u jednoj situaciji produženje ugovora s Hicksonom ne dolazi u obzir jer im otežava pristup skupim pojačanjima. Ako se riješe ponekog picka prve runde mogli bi navući prostora skoro za max ugovor, a kako imaju riješene sve pozicije osim centarske, prva opcija je Peković. Također je bitno da ne preskoče Dallas, Lakerse ili Jazz u poretku jer u tom slučaju ostaju bez picka (top 12 zaštita), što je još jedna relativno jeftina opcija za pojačati klupu (nema garancije ovako visoko u lutriji, ali trebali bi imati opciju izabrati barem još jednog visokog ili solidnog swingmana).

21. RAPTORS 51.17

REALAN SALARY CAP: $ 70 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 60 000 000

Gornja brojka je s Bargnaniem, donja ako ga amnestiraju. Ni u jednom slučaju se ne mogu poboljšati, a o tome koliko je loš posao napravio Colangelo sve govori činjenica da su jedina lutrijska momčad koja ni pod razno neće imati nikakve opcije za pojačati se (Wizardsi su u sličnoj nezavidnoj financijskoj situaciji, ali barem imaju svoj draft izbor i puno bolju situaciju za dvije godine, dok će agonija Toronta trajati nešto duže).

MIDDLE LOTTERY

22. WIZARDS 50.60

REALAN SALARY CAP: $ 60 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 60 000 000

Okafor i Ariza sigurno neće iskoristiti opcije prekida ugovora, a to znači da će im jedino pravo pojačanje stići putem drafta gdje moraju birati visokoga koji bi nasljedio Okafora i Nenea kao dio jezgre uz Beala i Walla.

23. SIXERS 50.48

REALAN SALARY CAP: $ 60 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 50 000 000

Ovih 10 milja prostora su fikcija i usko su vezani uz Bynuma. Dok god imaju prava na njega, ne mogu se uključiti u lov na druge igrače, a prava na njega se ne mogu odreći tek tako jer su sve uložili upravo na tu kartu i nijedan visoki kojega bi mogli potpisati ne bi donio ono što su mislili da će dobiti s njim. Naravno, nemoguće je iz ove situacije procijeniti koliki bi ugovor uopće dali Bynumu, stoga sam zaokružio cifru na 60 milja kako bi simbolično pokazao da su im ruke praktički vezane što se tržnice tiče. Njih čeka ozbiljna odluka, da li i dalje plutati u sredini i riskirati s Bynumom ili se pomiriti s tim da su fulali i s Turnerom i Bynumom, dati nekoliko otkaza u upravi i krenuti iz početka.

23. HORNETS 50.48

REALAN SALARY CAP: $ 45 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 40 000 000

Ovu malu uštedu mogli bi ostvariti ako bi se odrekli prava na Robina Lopeza i Jasona Smitha, što se čini potpuno nepotrebnim u ovoj fazi razvoja momčadi, plus će teško negdje naći dva korisna člana rotacije za takav novac. Osim što moraju pogoditi s pickom (a pozicija trojke je prva koju moraju pojačati), ne bi loše bilo da pronađu i kvalitetnog veterana za na bok, kako bi konačno mogli maknuti iz rotacije likove poput Masona, Henrya ili Aminua. Imena na koja bi trebali ciljati kreću se od Budingera i Brewera do Korvera ili čak Tonya Allena.

LOWER LOTTERY

25. CAVS 49.48

REALAN SALARY CAP: $ 35 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 30 000 000

Izađe li Speights na tržište godinu ranije, ostat će im dovoljno za što god hoće. Mlada jezgra je tu, a veterana koji će je voditi mogu dovesti sada ili čekati dogodine. Čak se ni opcija s LeBronom ne čini luda - Cavsi su odradili savršeni rebuilding i o tome kako će rasporediti svoje dolare ovisi budućnost lige. Dodatan prostor uvijek mogu dobiti ako pošalju Varejao u momčad koja više odgovara putanji njegove karijere, ali čak ni to nije važno obzirom da je Irving već sada all-star, a još dogodine je na rookie ugovoru. Obzirom da odluka o Waitersu može čekati sve do 2016. jasno je kako ih par pravih veterana preko noći može pretvoriti u silu na Istoku. O draft izboru ovisit će i tržnica - izaberu li visokog, onda će morati potpisati swingmana koji bi uzeo minute Geeu, a dočepaju li se swingmana, onda moraju potpisati poštenog visokog (ne nužno Big Ala, Westa ili Millsapa, već čisto nekoga da bude osigurač iza Thompsona i Varejaoa).

26. KINGS 49.31

REALAN SALARY CAP: $ 45 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 45 000 000

Obzirom na neriješeno vlasničko pitanje, teško je očekivati da će se ozbiljnije baviti tržnicom, tako da bi ovih 15 milja koje će imati na raspolaganju mogle biti neiskorištene ili će dobar dio njih jednostavno potrošiti na produženje s Evansom (minimum salary capa kojega moraju potrošiti iznosit će oko 52 milje, što se da pokriti jednim midlevelom).

27. PISTONS 48.77

REALAN SALARY CAP: $ 40 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 30 000 000

Pistonsi su uz Jazz, Hornetse i Cavse ključni igrači ovoga ljeta jer ne samo da imaju prostor za dovesti pojačanje (ima ga i Atlanta i u manjoj mjeri još nekoliko momčadi), već imaju i mlade jezgre koje obećavaju instant rast ako pogode na tržnici. Pistonsi se mogu odreći Stuckeya (ostaje im 4 umjesto 8 milja obveze) i amnestirati Villanuevu, a to bi im otvorilo još dodatnih desetak milja prostora (što vjerojatno neće napraviti jer nema smisla rasipati lovu ako si je već jednom bacio, a obojica su ionako slobodni igrači dogodine). Tu će Dumars morati biti oprezan kako ne bi ponovio grešku i potrošio novac na pogrešne igrače, a o dosta toga će odlučivati i draft. Naime, ako izaberu nekoga poput Smarta, onda im neće ostati ništa drugo nego pretplatiti jednog swingmana, ali, ako izaberu Portera, trebat će im još jedan play. Tu je i opcija da sav ovaj prostor iskoriste u tradeu i možda dođu da Grangera ili nekog sličnog veterana koji nema dugoročno opasan ugovor, ali koji bi im kratkoročno mogao pomoći, što mi se čini kao najbolje rješenje. S ovogodišnjim pickom Pistonsi će imati dovoljno mladu jezgru i dovoljno prostora da dogodine sve zaokruže jednim all-star igračem koji bi ih odveo na višu razinu.

28. SUNS 47.95

REALAN SALARY CAP: $ 50 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 45 000 000

Nemaju previše prostora za lov na slobodne igrače, ali nekako se čini da su konačno pomireni sa fazom lutrijske momčadi i da su postali svjesni da bi eventualni dolazak nekoga poput Josha Smitha bio samo varka. Dogodine će imati dovoljno veteranskih mamaca za lov na još poneki pick i nešto veću fleksibilnost capa, što bi im omogućilo da već 2014. krenu s čistim računima. Dakle, ovog ljeta je ključno izbjeći dugoročne potpise s novim nizom igrača klase Dragić, Dudley ili Gortat.

29. MAGIC 46.75

REALAN SALARY CAP: $ 50 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 45 000 000

Mogli bi se i sami uključiti u tržnicu ako otpuste Ala Harringtona, ali, za razliku od Sunsa, sumnjam kako će dovesti u pitanje čisti salary cap koji im se smiješi već od 2014. Ukratko, opet će se boriti s Bobcatsima za najviše loptica u lutriji.

30. CATS 44.62

REALAN SALARY CAP: $ 55 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 40 000 000

Gornja opcija uključuje ostanak Geralda Hendersona za nešto malo više od midlevela, donja njegov odlazak i konačno amnestiju Thomasa. S ovom gornjom čeka ih još jedna sezona iz pakla, gledanje mladih kako se razvijaju i čekanje na novi draft. S ovom donjom, mogu riskirati i preplatiti Jeffersona ili bilo kojeg visokog vrijednog uloge startera u NBA. Najgore od svega, roster im je toliko tanak da takvo bacanje novca na veterana uopće ne bi bilo problem jer su tek na početku okupljanja mlade jezgre. Ovo ljeto ne smiju zeznuti s draftom jer su kroz kratku povijest već i previše pickova bacili uzalud, moraju pronaći igrača oko kojega će moći posložiti zadnja dva picka i ponajbolja igrača, MKG-a i Kembu.

17Mar/1312

THE RANKINGS, WEEK 19.

Posted by Gee_Spot

Obzirom da je u tijeku najluđi dio ludog ožujka koji će kulminirati idućeg vikenda s prva dva kruga NCAA turnira (dokazano zabavnije čak i od završnice u kojoj ostane 16 najboljih, ako zbog ničega drugoga onda zbog nemoguće količine utakmica koje se igraju tijekom ta četiri dana), nema previše vremena za gledati NBA utakmice. Naravno, to što će idućih desetak dana fokus biti usmjeren isključivo na NCAA košarku ne znači da se kroz rankingse ne možemo pozabaviti i najdražom ligom.

Tako ćemo kroz preostala tri tjedna u ožujku, uz standardno praćenje razine igre kroz 4 faktora, pokušati pronaći korelaciju između napadačkog i obrambenog učinka s kvalitetom na određenoj poziciji, odnosno koliko istine ima u vjerovanju da je za kvalitetnu obranu neophodan kvalitetan centar, a za napad kvalitetan playmaker.

Rezultati ovog eksperimenta poslužit će nam prije svega da u trećem tjednu istaknemo slabosti pojedine momčadi i odredimo pozicije koje bi trebali ojačati tijekom prijelaznog roka u skladu s mogućnostima koje im nude vlastiti salary cap i tržište.

Bitna novost je i uvođenje novog sistema tjednog bodovanja – umjesto dosadašnjeg gomilanja bodova baziranog na plasmanu u određenim kategorijama, pored svake momčadi bit će naveden koeficijent kvalitete. Naime, iako 4 faktora nisu ni zamišljena da budu savršen sistem (a nisu jer takav ne postoji), već prije svega pokazatelj forme (u čemu su, barem po meni, opravdala očekivanja), svakako mogu biti još precizniji.

Dosadašnji princip funkcionirao je tako da se uvijek isti broj bodova dodijeljivao momčadi ovisno o poziciji na kojoj bi se našla u određenoj kategoriji, čime se nije mogla dovoljno naglasiti kvaliteta Heata (najbolji efektivni postotak šuta), Thundera (najviše slobodnih bacanja) ili Nuggetsa i Grizzliesa (najviše napadačkih skokova), odnosno slabosti Raptorsa (najviše osobnih), Orlanda (najmanje ukradenih lopti) ili Sixersa (najmanje ubačenih slobodnih).

Prošli tjedan naveli smo primjer Oklahome koja je broj jedan po omjeru slobodnih i šuta iz igra (skoro jedno slobodno svaka tri pokušaja iz igre), što znači da zabijaju gomilu laganih koševa (Lakersi pucaju više slobodnih od njih, jasno je i zašto, ali Oklahoma ima uvjerljivo najbolji postotak realizacije slobodnih – jedini u ligi su momčadski iznad 80%), a to im pak omogućuje da imaju najbolji napad u ligi iako su šuterski slabiji i od Heata i od Spursa.

Uglavnom, rečeno je kako je razlika u učinku s linije između Thundera i drugih Lakersa veća nego između Lakersa i Bucksa koji su na 25. mjestu. Dosadašnji sistem bodovanja tu razliku nije uvažavao – Thunder bi kao prvi dobio 150 bodova, a Lakersi 145. Novi sistem koeficijenta sve će to ispraviti (prikazat će postojeću razliku u konačnom zbroju), makar to značilo nešto duže druženje s kalkulatorom.

Većih potresa u poretku neće biti jer je ovo sa slobodnima daleko najdrastičniji primjer na koji sam naišao (i koji ionako nije imao bitnog utjecaja obzirom da ta kategorija daje uvjerljivo najmanje bodova, manje čak i od snage rasporeda i koš razlike), ali svakako se radi o malom poboljšanju koje će još vjernije prenijeti odnos snaga u ligi.

A sada krenimo na temu prvog tjedna, a to je pronalaženje odgovora na pitanje postoji li povezanost između kvalitetnog napada i učinka s određenih pozicija. Odmah u startu moram reći da bi ova vježba bila puno uvjerljivija (a i još bih više u njoj uživao) kada bi na raspolaganju imao dovoljno vremena za izračunati IOR koji uključuje puno više podataka, ali ovom prilikom poslužit će nam i dobri stari PER (također, IOR uključuje i obranu i pokazao bi nam kompletnu sliku u jednom postu, bez potrebe za drugim tjednom).

Uglavnom, postupak je sljedeći – za početak odvajamo svih 30 momčadi u 3 kategorije po učinku u napadu (naravno, koristimo postignute poene po posjedu lopte i to na osnovu 100 napada kako bi eliminirali efekt stila igre). Deset najboljih svrstani su u iznadprosječne napade, deset srednjih u prosječne, a deset najgorih u ispodprosječne.

Nakon toga određujemo produkciju za svaku momčad po poziciji. Kako se prvi tjedan bavimo napadom, rezultati koje dobijemo imati će određenu težinu jer PER je stvarno odličan alat za ocjenu napadačkog učinka (idući tjedan s obranama rezultati neće biti ni približno relevantni jer su obrane prije svega odraz učinka momčadi u kojem, za razliku od napada, pojedinac ima manji značaj - ako netko nema šut, onda mu ništa što suigrač napravi ne može pomoći da zabije kreiranu šansu, ali, zato svatko s kondicijom može igrati obranu ovisno o stupnju pripreme, želje i kvalitete sistema kojega je dio).

Dakle, od 1 do 30 rangiramo produkciju koju svaka momčad dobiva s određene pozicije, nakon čega dobivene podatke također dijelimo u iznadprosječni, prosječni i ispodprosječni učinak (naravno, svi podatci su dostupni na 82.games.com i ovo uopće nije toliko naporno kao što zvuči). Uostalom, tu su vam i tablice u kojima je vidljiv odnos snaga (uz napomenu kako je kod istog PER učinka prednost dobila ona momčad koja ima bolji ukupan napadački učinak - nekakva pravila moramo odrediti).

Iako tablice same po sebi možda nisu jasne (za mene je Paint i dalje vrhunac grafičke obrade podataka), podatci u njima govore više od ikakvih riječi.

TABLICA 1. - PER UČINAK PO POZICIJAMA

TABLICA 2. - ODNOS UKUPNOG NAPADAČKOG UČINKA (ORTG) PREMA UČINKU PO POZICIJAMA

POINT GUARDS

Prvo, razjasnimo kako playmaker može biti svatko bez obzira na ulogu na parketu - niski bek koji prenosi loptu iz faze obrane u fazu napada, a kojega iz navike nazivamo playmakerom, primarno organizira napade i čuva loptu, a tek zatim napada srce obrane kako bi kreirao. Naravno da nije na odmet imati sjajnog strijelca, šutera i asistenta na ovoj poziciji, ali sudeći po ovom testu to nije garancija nikakvog uspjeha – 3 od 10 momčadi koje imaju iznadprosječni napadački doprinos playmakera ima ispodprosječne napade (Celtics, Cats, Bucks).

Četiri vrhunska napada imaju top 10 doprinose playmakera i to su redom Clippersi, Spursi, Nuggetsi i Thunder. Ujedno se radi o momčadima koje su itekako dobro potkovane na svim pozicijama i koje osim Paula, Parkera, Lawsona i Westbrooka imaju i više nego dovoljan broj napadačkih opcija - kao što i tablica broj 2. kaže, Nuggetsi su top 10 na svih 5 pozicija, Clippersi i Thunder na 4 od 5, a Spursi na 3 od 5 i svi imaju barem po jednog bočnog i jednog visokog u top 10.

Također, zanimljivo je uočiti da je samo Paul među ovom trojkom tip igrača kojega možemo okarakterizirati kao klasičnog playmakera koji kontrolira ritam igre i prvenstveno je razigravač, a tek zatim strijelac – i Russ i Tony i Ty svojim momčadima puno su važniji kao napadačke opcije koje daju ritam zabijanjem koševa i stalnim ulazima, a tek zatim organizacijom napada.

Playevi su se tako gotovo simetrično raspodijelili po svim kategorijama – u svih 9 mogućih imamo najmanje po 3, ali nigdje više od po 4 momčadi, što jasno govori da nema nikakve ozbiljnije korelacije između ukupnog učinka i ove pozicije.

Uostalom, to potvrđuje i podatak da su čak 4 od 10 najboljih napada u ligi osuđeni na ispodprosječnu produkciju s jedinice i da im to ni najmanje ne smeta – Lakersi, Heat, Jazz i Rocketsi. Lakersi su jednu trećinu sezone igrali bez Nasha, drugu trećinu je Nash hvatao formu, a treću se pretvorio u spot-up šutera, ali sve to im nije smetalo jer imaju Kobea na boku da kreira za sebe i druge. Heat također nema nikakvih problema s tim da je Chalmers praktički 3&D opcija (a i to od dana do dana) dok god imaju Jamesa u ulozi playmakera.

Jazz je nakon Heata dobio uvjerljivo najmanje od svojih jedinica jer u toj roli koriste combo-beka s klupe (koji je uz to još bio i ozljeđen) i dva igrača koja su odavno trebala biti u mirovini, ali sve nadoknađuju izuzetnom igrom kroz post gdje se nalaze njihova dva ponajbolja kreatora (mislim da već pogađate kako će za dva tjedna uz potrebe Jazza u tržnici prije svega biti istaknuto kako je vrijeme da konačno dovedu playa koji zaslužuje biti starter u NBA).

Dakle, možemo zaključiti kako oko najnižeg igrača na parketu, bez obzira na njegovu brzinu i sposobnosti, ne možemo sa sigurnošću graditi vrhunski napad - on je apsolutno neophodan kao asistent i kreator, posebice zbog toga što je ulaz u sredinu osnova igre koja pokreće svaku drugu aktivnost, ali pravu razliku u kvaliteti napada čine ostale pozicije.

Dijelom je to svakako tako zbog činjenice da solidnih playmakera ima koliko hoćete i da nova pravila omogućuju zabijanje koševa svakome tko dovoljno često kontrolira loptu. Dijelom je u pitanju i evolucija – igrača ispod i oko 190 cm ima uvjerljivo najviše, kroz odrastanje su puno manje šanse da će im netko uzeti loptu iz ruke i gurnuti ih u neku drugu rolu, a tu je i činjenica da kroz karijeru moraju preskočiti puno više prepreka nego oni koji su po defaultu fizikalijama osuđeni na košarku (ranije dosežu igračku, ali i emotivnu zrelost).

Tako da ovo nije nikakva osuda pozicije playa već čista konstatacija kako bi, osim ako nije u pitanju vanserijski talent poput Paula ili svemirac poput Westbrooka, franšizama prilikom planiranja puno bolje bilo fokusirati se na pronalazak bočnih i visokih igrača jer prvog beka je ne samo najlakše pronaći zbog ogromne ponude, već on i ne mora biti ništa posebno da bi zaokružio vašu udarnu rotaciju.

SHOOTING GUARDS

Ovdje su povratne informacije nešto zahvalnije. Naravno da nije nikakvo čudo da su momčadi koje imaju Bryanta, Wadea i Hardena, dakle tri top beka-šutera, po napadačkom učinku u top 10. Ta trojica ionako su iznad ovakve klasifikacije, radi se o all-round klasama koje nose i šuterski i playmakerski teret (a Wade odrađuje i stopersku rolu). Ne, ono što je puno zanimljivije primijetiti je da se među top 10 napadima nije našao ni jedan koji nema barem prosječnu produkciju s dvojke, odnosno da se među 10 najgorih našao samo jedan koji ima iznadprosječnu produkciju s dvojke (Bobcatsi – ako se netko pita zašto su Bobcatsi ovako učinkoviti, razlog leži u čestom korištenju niskog bekovskog para Walker – Sessions koji nema problema s realizacijom, vrlo dobrim napadačkim partijama Geralda Hendersona nakon povratka od ozljede, izuzetnoj kvaliteti u iznuđivanju slobodnih i realizaciji koju imaju sva trojica, a tu je i, kao zadnji, ali ne i najmanje važni razlog, standardno odlična tricaška godina Bena Gordona).

Čak 7 iznadprosječnih napada ima iznadprosječnu produkciju s dvojke, odnosno 5 ispodprosječnih napada ima ispodprosječnu produkciju s dvojke. To je dobar pokazatelj da ne možete imati kvalitetan napad bez poštenog beka-šutera, a slične tendencije iskazuju i rezultati dobiveni usporedbama niskih krila.

SMALL FORWARDS

Dobili smo gotovo identične rezultate kao i kod dvojki, što ujedno govori i o isprepletenosti ove dvije bočne pozicije. Postoje sistemi koji pojedince stavljaju u nešto drugačije uloge, postoje pojedinci koji nadvisuju sisteme, ali očito je kako je za vrhunski napad nužno potrebna doza kreacije i šuta s boka, bez obzira na poziciju. Pa tako opet imamo 7 vrhunskih napada s 7 ponajboljih produkcija – Clippers, Rockets, Lakers, Thunder, Nuggets, Heat i Jazz.

Još je bitnije istaknuti da su Celticsi jedan od 3 napada s iznadprosječnom produkcijom s trojke koji nije uspio momčad dići s ukupne ispodprosječne razine – iako su Pierce i Green druga najkvalitetnija rotacija u ligi na ovoj poziciji nakon onih koje koriste Oklahoma i Miami, nisu u stanju nadoknaditi mizeran napadački učinak koji Boston dobiva s pozicija dva i četiri. Preostala dva ovakva napada su Bullsi (kojima Deng i Butler nisu pomogli da isplivaju s napadačkog dna) i opet Bobcatsi (koji na ovoj poziciji kroz sezonu koriste cijeli odred igrača - novake Kidd-Gilchrista i Taylora u glavnim rolama uz epizode Hendersona, Gordona i Williamsa).

Također, slično kao i kod dvojki, ponavlja se situacija da imamo samo dva top 10 napada koji dobivaju ispodprosječan učinak s ove bočne pozicije, a to su Netsi i Knicksi. Momčadi koje pak imaju i najgore napade i najgoru produkciju s trojke su Detroit, Washington i Milwaukee.

Zaključak? Kvalitetan bočni strijelac i kreator, a pogotovo šuter, neophodan vam je ako mislite imati ozbiljan NBA napad. Ako imate dvije sjajne opcije na boku, tim bolje – to potvrđuje i podatak da čak 6 napada u top 10 imaju vrhunsku produkciju s obje bočne pozicije (Houston, Nuggets, Lakers, Clippers, Heat i Thunder), a samo Bobcatsi ne uspijevaju isplivati s dna iako imaju top 10 doprinos oba tipa swingmana, pa čak i playmakera (to vam valjda dovoljno govori koliko su loši njihovi visoki, ali i koliko je neophodna barem solidna opcija pod košem koja može zabiti zicer - visokima Bobcatsa kao da su amputirane obje ruke).

POWER FORWARDS

Postoji samo jedna momčad u NBA s iznadprosječnim krilnim centrom koja ima napad slabiji od prosjeka - Bullsi. Šest najboljih napada s šest najboljih rotacija na četvorki su Miami, Clippers, Denver, Knicks, Thunder i Jazz, a za njima ne zaostaju previše ni prosječni Pacersi, Hawksi i Hornetsi koji također dobivaju iznadprosječne partije od svojih četvorki (odlične vijesti za budućnost Hornetsa obzirom na minutažu Davisa, kao i za Smithove šanse ovoga ljeta da dobije max ugovor).

Iz ovoga se da zaključiti kako je all-star napadač pod košem gotovo garancija kvalitetnog napada, iako postoje i momčadi koje čak i bez takvoga uspijevaju imati top 10 napade. Tri su takve – Rocketsi, Spursi i Netsi u donjoj su trećini po onome što dobivaju od svojih četvorki. Međutim, lako je i uočiti zašto su Netsi i Spursi u stanju pokriti manjak produkcije s četvorke – zato što dobivaju daleko najviše od druge visoke pozicije. Spursi i Netsi imaju najbolji učinak u ligi na poziciji petice, dok Rocketsi svoje slabosti nadoknađuju run and gun stilom igre i činjenicom da imaju najproduktivniju rotaciju na bokovima (Harden, Parsons i Delfino prvi su među dvojkama, odnosno četvrti među trojkama).

Poruka je jasna - moguće je imati vrhunski napad bez rasnog playmakera na jedinici, ali bez rasnog visokog? Samo ako ste spremni koristiti se trikovima poput Houstona i nekada Dona Nelsona, trikovima koji donose rezultate na jednoj strani parketa, ali ujedno rezultiraju i ranim ispadanjem iz playoffa.

CENTERS

Ponavlja se omjer kao i kod četvorki - opet je 6 najboljih produkcija postalo dio top 10 napada (Lakersi, Spursi, Netsi, Jazz, Nuggetsi i Knicksi).

Samo je jedna iznadprosječna centarska rotacija dio lošeg napada – ona Pistonsa. Na drugoj strani imamo samo dva vrhunska napada s ispodprosječnim centarskim minutama (Rocketsi i Thunder – vidjeti Perkinsa ovdje nije nikakvo iznenađenje, dok Asik ionako svoju plaću prvenstveno zarađuje postavljanjem blokova i skakanjem).

Među najgorim napadima najmanju napadačku produkciju od svojih centara dobivaju očekivano Bobcatsi, Wizardsi i Sixersi te, neočekivano, Bullsi. Međutim, kada stvar staviš u kontekst ima smisla – Noah je odigrao 70% minuta na petici, a ostatak su dobili Gibson, Boozer i Mohammed, s tim da je Thibo u sredini najmanje koristio Gibsona čija pokretljivost mu je neophodna izvan reketa. Boozeru se pak kao centru napadački učinak prepolovi (manje šuteva s poludistance licem košu, više igre leđima), a Mohammed je mumificiran.

Također, činjenica da je Noah odigrao sjajnu sezonu ne znači da je postao napadačka opcija – čovjek i dalje ne može zabiti šut s poludistance, nema igru leđima, a brojke ne mistificiraju njegovu neospornu sposobnost razigravanja. Da, Bullsi bez Rosea moraju dio napada vrtiti kroz njega na vrhu posta, ali statistika ne zanemaruje činjenicu da povećani broj asista prati i nikada veći broj izgubljenih lopti, što itekako umanjuje značaj ovakvog stila igre.

I, što na kraju možemo izvući kao pouku? Pa, prvo da je puno lakše imati vrhunsku momčad ako imate all-star kvalitetu na boku i pod košem - to je nekakav minimum. All-star jedinica bez podrške top 10 četvorke ili petice ne garantira ništa, ali zato su all-star dvojka ili trojka u kombinaciji s top 10 visokim temelj na kojem možete graditi ozbiljnu momčad. Ako pak nemate unutar-van kombinaciju, onda će vam dva visoka ili dva bočna dati šansu da budete konkurentni (ne i više od toga) samo ako ste ih stavili u totalno originalni sistem koji nema veze s ostalim stilovima igre u ligi (run and gun Rocketsa bez šuta s poludistance, NCAA košarka Knicksa s malo napada, malo izgubljenih lopti i puno trica).

Poanta je da si tim bolji što imaš više top 10 pozicija. Dakle, tu ne otkrivamo nikakvu toplu vodu kada kažemo da je talent ispred svega i da ga nikada ne može biti viška. Međutim, kad sve uzmemo u obzir, ostaje nam jedna neosporna pouka u cijeloj priči - ako već nemaš prilike dočepati se klase kao što je Paul ili Westbrook, onda uvijek posegni za all-round igračem na boku ili rasnim visokim strijelcem. Bočni i visoki u stanju su odraditi posao prvog beka, ali on nije u stanju nadoknaditi njihove slabosti. Sigurno je sigurno.

CONTENDERS

1. THUNDER 58.62

Gaze redom nedoraslu konkurenciju, ali, ono što je puno važnije je da imaju po 2 poraza i od Spursa i od Heata. Za suprotstaviti se Miamiu trebat će im puno više od inspiracije, a prilika za osvetiti se Spursima stiže već 4. travnja. Ako ništa drugo, barem znaju da im Clippersi leže (3-0 ove sezone) - i jedni i drugi se oslanjaju više na improvizaciju nego na sistem, a tu prevagu odnosi Durant koji im zadnje dvije godine u prosjeku trpa 35 koševa i kojega teško mogu zaustaviti Butler, Barnes i Hill zajedno, kamoli 1 na 1. Također, bit će zanimljivo vidjeti ih u akciji za 4 dana protiv Memphisa u gostima - Grizzliesi trenutno drže 1-1 iako su oba puta gostovali, ali još se nisu imali prilike predstaviti pred Durantom i društvom u novom, no-Gay no-homo, izdanju.

2. HEAT 57.61

Pobjeda protiv Pacersa jasno je pokazala koji je njihov recept za proći Indianu - Jamesa držati pod košem što je duže moguće, Wadea staviti na Georgea kako bi LeBron imao što više energije za napad, dok Bosh kao petica izvlači Hibberta izvan reketa i čini ga promatračem. Pacersi praktički imaju samo jedan izbor - ili će slati Hibberta vani i otvoriti reket ili će živjeti s Boshevim ubačajima s poludistance. Nije dobro.

3. CLIPPERS 57.42

4. SPURS 57.34

Svaka čast na pobjedi protiv Thundera bez Parkera, ali iz ovog perioda bez Tonya pamtit ćemo nešto drugo - poraz od Blazersa (minus 30) najveći je od kada su draftali Tima Duncana, a minus 24 protiv Minnesote tjedan dana kasnije također konkuriraju za top 10 najgorih rezultata u eri Duncana.

PRETENDERS

5. NUGGETS 56.74

Denver je možda statistički peta momčad lige, ali score 15-19 na strani jasno govori da nisu dorasli velikim momcima. S druge strane, iako su odavno postojali dokazi kako nadmorska visina pomaže Nuggetsima i Jazzu da svake sezone debelo nadmaše ligaški prosjek pobjeda na svom parketu, trenutnih 30-3 koje Denver ima na svom parketu jednostavno su nenormalan podatak.

6. GRIZZLIES 56.16

7. PACERS 56.00

PLAYOFF FODDER

8. KNICKS 55.27

9. ROCKETS 55.25

10. LAKERS 54.34

11. NETS 53.77

12. HAWKS 53.55

13. BULLS 53.52

14. WARRIORS 53.25

15. CELTICS 53.22

16. JAZZ 53.16

17. BUCKS 53.15

UPPER LOTTERY

18. MAVS 52.82

19. RAPTORS 52.58

20. BLAZERS 52.38

21. WOLVES 52.02

MIDDLE LOTTERY

22. SIXERS 51.73

23. HORNETS 51.65

24. CAVS 51.60

25. WIZARDS 51.49

26. PISTONS 51.29

LOWER LOTTERY

27. KINGS 50.80

28. SUNS 50.40

29. MAGIC 49.47

30. BOBCATS 48.09

28Dec/1214

THE RANKINGS – WEEK 8.

Posted by Gee_Spot

S dva mjeseca sezone iza nas, možda još ne znamo tko je for real, a tko nije (Knicksi i Warriorsi i dalje održavaju visoki nivo igre, a novo ugodno iznenađenje su Rocketsi koji iz tjedna u tjedan dižu razinu igre u napadu), ali postaje jasno da bodovi na ovim rankingsima stvaraju zanimljivu podjelu. Iako su bodovi trebali isključivo služiti zato da naglase razliku između određenih momčadi koje rangiranje samo po sebi ne može, izgleda da ocrtavaju i određene klase. Tako da iznad 5000 bodova imamo očite izazivače, između 5000 i 4000 smjestile su se rasne playoff momčadi, između 4000 i 3000 gužvaju se limitirane playoff momčadi, a ispod 3000 nalazi se lutrijska ekipa. I, naravno, ispod 2000 bodova imamo Bobcatse.

1. CLIPPERS (5710 bodova)

Najbolja klupa u ligi. Izuzetna dubina rotacije (7 igrača s 9 ili više poena). Dovoljno raznovrsnosti za suprotstaviti se svima na Zapadu (imaju snagu za Memphis i Lakerse, atleticizam za Thunder, IQ za Spurse). Matt Barnes šutira kao nikada u karijeri. Crawfordov dribling. I ono najvažnije - ostanu li top 5 u obrani i napadu, imaju 90% šansi da sezonu završe s 60 ili više pobjeda i prednošću domaćeg parketa tijekom cijelog playoffa. Također, imaju 60% šanse da doguraju barem da Finala konferencije, a 33% da osvoje naslov. Naravno da matchup i forma igraju ključnu ulogu u playoffu, ali nije zgorega imati i brojke na svojoj strani.

2. SPURS (5415 bodova)

Kawhi is back, taman kada je Timmyu dobro došao mali predah.

3. THUNDER (5200 bodova)

Poraz protiv Heata još jednom ukazao na slabost s Perkinsom na parketu. I naglasio problem zvan Scott Brooks, pored kojega se odjednom i Vinnie Del Negro čini Einsteinom. Heat ih je zaskočio odmah na početku, napravili su razliku dok je Perk bio na parketu, a onda su i utakmicu priveli kraju na isti način. Thunderu nije pomogla ni suluda prednost s linije – ako nisu dobilu utakmicu u kojoj su imali 20 slobodnih bacanja viška, kad će dobiti? Aha, znam odgovor – kada Perk bude igrao 20 minuta manje. Njegov nepotrebni izlazak iz reketa i ostavljanje Bosha samog pod košem već je postalo dijelom urbane legende i novim kamenom oko vrata mlade momčadi.

4. HEAT (5145 bodova)

Samopouzdanje se osjeti na šutu koji je i dalje broj 1, ali ključ za konstantni uspon je prije svega obrana koja više nema veze s onim što su prezentirali u prvih nekoliko tjedana. Chalmers opet nalikuje na NBA igrača, a James je smanjio razliku s Durantom za MVP-a.

5. NUGGETS (4620 bodova)

Statistički, Nuggetsi su već sada posebna momčad. Pred njima je sada puno laganiji raspored koji će im omogućiti da to dokažu i u stvarnosti. Ono što ovogodišnji Karlov uradak ima, a što prijašnji nisu, prvenstveno je puno bolja obrana - Nuggetsi su u sredini lige po postotku protivničkog šuta iz igre. Uspiju li zadržati ovaj balans kvalitetnog napada (iz utakmice u utakmicu sve su bolji) i solidne obrane, bit će tvrd orah u playoffu.

6. HAWKS (4595 bodova)

Drew je u zadnjim utakmicama počeo jahati najbolju petorku od starta utakmice, gurnuvši Williamsa među startere. Teague, Lou, Korver, Smith i Horford ionako su bili ključni u završnicama, sada su i na početku, a odustajanje od prilagodbi obrani s Stevensonom i Pachuliom jasno govori kako Hawksi žele popraviti skromni napadački učinak, makar i po cijenu gubitka fleksibilne klupe.

7. GRIZZLIES (4540 bodova)

Gdje je nestala šuterska iskra? Nije ni bitno, čak i ako opet preskoče prijelazni rok, bit će ih gušt gledati u playoffu kako idu glavom kroz zid. Ovaj put se nadam da će barem biti svjesni da će ta glava morati biti Gasol.

8. KNICKS (4395 bodova)

Melo je fantastičan strijelac, koji je danas bolji nego ikada iz jednog razloga - jer je sve one duge dvice zamijenio tricama. Ali, ekipa oko njega lagano posustaje – Kidd više ne igra kao all-star i to se vidi na svim brojkama Knicksa, a bit će zanimljivo vidjeti i kako će zaigrati bez Feltona (Shumpertov povratak je još pod upitnikom, ali on bi dobro došao u ovim trenucima uz Kidda). I ne nasjedajte na priče o Melu kao MVP-u - čovjek igra kao uvijek, a tu jedinu promjenu koja mu je podigla učinak - zamjenu dugih dvica tricama - u sjenu bacaju nikada gore brojke u obrani, asistima i skokovima. Obzirom da dobar dio minuta igra kao drugi visoki, slabije skakačke i obrambene sezone od prosjeka su popriličan problem, vidljiv i na defenzivnim rezultatima Knicksa koji su se već ustalili u 10 najgorih obrana lige. Drugim riječima, ako je ovogodišnji Melo MVP, onda je to trebao biti i 2009. Samo, tada to nikome ne bi palo na pamet predložiti jer je igrao za Denver, a ne New York.

9. WARRIORS (4335 bodova)

David Lee i Steph Curry na all-star utakmici?

10. LAKERS (4265 bodova)

S Nashom za komandama ovo već izgleda kao košarka. Međutim, iako su na putu da ostvare potencijale u napadu, obrambene frustracije ostaju. A to znači da većina tereta pada na D'Antonia, Kupchaka i Dwighta. Mike mora pronaći balans, Kupchak mora pojačati vanjsku liniju, a Dwight mora biti Dwight jer ovo što sada pokazuje nije dovoljno. Protiv Knicksa smo imali mogućnosti vidjeti u bljeskovima što bi to značilo kad bi on bio u top formi – način na koji je zatvorio Chandlera i reket bio je vanserijski. Međutim, za igrati na onoj razini treba imati na raspolaganju stari atleticizam, a Dwight očito još nije u toj fazi. A dok on ne bude u toj fazi, Lakersi nisu šampionski materijal.

11. ROCKETS (4140 bodova)

Rocketsi su svojevrsni Knicksi Zapada po ovisnosti o trici, ali s jednom bitno razlikom – dok Knicki tricu nadograđuju najsporijim ritmom igre u ligi koji im omogućuje sjajnu kontrolu lopte, Rocketsi su najbrža momčad lige, old-school run and gun koji slabiju efikasnost u šutu i kontroli lopte nadoknađuje gomilom slobodnih bacanja koja iznuđuje isključivo James Harden. I slično tome kako su Knicksi prvi u ukradenim loptama i zadnji u izgubljenima, što im po utakmici daje desetak napada više od protivnika, Rocketsi su top 3 po slobodnima i zadnji po faulovima, a ta razlika daje im prednost u poenima po posjedu lopte (samo Thunder i Lakers imaju bolji omjer slobodnih i pokušaja iz igre). Odluka da reket često ostave praznim i omoguće hrpu laganih polaganja vuče na dno njihovu obranu, ali pri tome im omogućuje što brže otvaranje i stalnu tranziciju, što rezultira hrpom efikasnih koševa na drugoj strani.

Drugim riječima, razlog zbog kojega su Rocketsi u igri za playoff prvenstveno je James Harden i njegova franšizna vrijednost, a zatim i filozofija igre koja stavlja naglasak na efikasnost s trice i slobodnih nauštrb dvica. Uostalom, da se u igri Rocketsa itekako osjeti utjecaj GM-a Moreya i njegovih statističkih ideala, jasno govori činjenica da su Rocketsi drugi u ligi po broju uzetih pokušaja iz reketa (odmah nakon Denvera) i trice (nakon Knicksa), dok su predzadnji s vrha reketa i zadnji u dugim dvicama (zanimljivo, obzirom na run and gun možda bi očekivali da su izuzetni u tranziciji, ali tu su u ligaškom prosjeku, a najveća snaga im je uvjerljivo pick & roll, posebice one akcije koje završavaju Hardenovim ulazima ili šutevima).

Obrana je trenutno žrtvovana i jasno je da bez nje Houston neće biti ozbiljan protivnik u playoffu (ako u njega uđu), ali ovakva napadačka filozofija i prisustvo Hardena izuzetan su temelj za ubuduće. Nađu li još jednog visokog koji može zabiti i, što je još važnije, kreirati šuteve u postu kako bi postigli unutar-van ravnotežu na postavljene obrane, Rocketsi se mogu priključiti kremi Zapada jer su i ovoga ljeta, a i ranijih, dokazali da imaju i viziju i znanje za pronaći idealne igrače zadatka.

Stoga će ovoljetna potraga za visokim kojemu će moći dati svoj drugi maksimalni ugovor biti ključna i na tome svakako treba držati oko. A što se tiče ovogodišnjih šansi za playoff, dok god James Harden igra na ovoj razini, one postoje. Kao što smo već odavno dokazali, franšizni talent definira sposobnost da s hrpom osrednjih suigrača ostvari rezultate za ući u playoff (i bitno je napomenuti da bi šanse da uđu bile puno veće da nije konferencija jer su bolji od većine momčadi Istoka). U ovom slučaju, osim što Harden ima kvalitete za učiniti sve oko sebe boljima, u tome ga prati i stručni stožer i to je ono najvažnije.

12. BULLS (4010 bodova)

R.I.P Kirk Hinrich. Kapetan već odavno fizički nije mogao pratiti zahtjeve veće role, ali od ove sezone to više ne može ni šuterski. Kada ti ziceri ispadaju iz obruča, to je očiti znak da noge više ne slušaju. 27 minuta po večeri s igračem manje, to je nešto što si ni obrana Bullsa ne može priuštiti.

13. CELTICS (3850 bodova)

Bradley je pred vratima, a Sully i Green su sjajno odigrali protiv Netsa, međutim svi ti sitni pomaci su uzaludni – momčad od koje se očekivalo da iskoristi nedostatak klase na Istoku i da se nemetne kao glavni izazivač Heatu, igra totalno bez energije i plana. Došli smo u fazu promjene paradigme, kada im visoki igrač treba ne samo da bi digli razinu igre, već da bi uopće izborili playoff.

14. NETS (3835 bodova)

Deron je sredio još jednog! Na stranu sve, znaš da se treneru ne piše dobro kada vođa momčadi otvoreno kritizira njegov stil igre. Samo, iako Avery definitivno nije nikakav trenerski genije, a to dokazuje i spor proces uigravanja momčadi od koje smo napadački očekivali puno više (obrambeno su tamo gdje im je i mjesto, na dnu), nije on isključivi krivac za loš mjesec iza njih. Gle čuda, klupa je u zadnje vrijeme prestala biti jedna od najboljih i postala jedna od lošijih, pala je i njihova igra. Gle čuda, Deron nije superstar (iako ni to ne objašnjava alergiju Avery Johnsona prema pick & roll napadu). Gle čuda, ne mogu zaustaviti nikoga i imaju uvjerljivo najgoru rotaciju visokih za braniti pick & roll.

Sve ovo skupa dovelo je do promjena (to i nestrpljivost uprave koja sve više podsjeća na Knickse). Mogu li Deron i Johnson bolje? Pa, teoretski da, zato promjena trenera u ovako paničnom trenutku i nije katastrofalan potez. Ali, hoće li? To ne ovisi samo o novom strategu već i o tome da li su prošli faze karijere nakon kojih nema povratka. Što je nešto o čemu su trebali voditi računa GM i vlasnik kada su angažirali veterane poput Johnsona i Wallacea. Stoga, ako je ikome trebalo dati otkaz, to je onim genijima koji su započeli ovakav projekt iako im je jedan drugi klub iz New Yorka ostavio godine i godine dokaza da gomilanje istrošenih all-star igrača ne vodi ničemu.

15. WOLVES (3745 bodova)

Kevin Love - efektivni šut iz igre 39%. Ricky Rubio - 18 minuta po utakmici. Dok se ove brojke ne pretvore u 50% i 34 minute, Wolvesi će biti ti koji hvataju vlak, nikako oni koji su već u vagonu.

16. MAGIC (3555 bodova)

Vaughn je svoje odradio - momčad mu odlično brani šut, kupe sve pod svojim košem i ne fauliraju. To su odlike zrelih i rasnih obrana. Nažalost, činjenica da nemaju talenta koji može doći na liniju ili sam sebi kreirati šut, bit će prevaga i razlog zbog kojega ipak neće u playoff.

17. BUCKS (3525 bodova)

Obrana ih trenutno drži iznad vode, ali napad je potonuo na dno zbog ozljeda ključnih igrača s klupe (Dunleavy, Udrih) i Ilyasovinog očajnog ulaska u sezonu. Nađe li Skiles načina izbalansirati ogromnu potrošnju Ellisa i Jenningsa s gomilom korisnih igrača zadatka, Milwaukee bi trebao ostati u borbi za zadnje playoff mjesto na Istoku.

18. JAZZ (3500 bodova)

Nije zgorega primijetiti kako je Jazz, za razliku od lanjske sezone kada su realizatorski bili u vrhu, potonuo ispod prosjeka što se tiče postotka šuta, što im uz standardno lošu obranu nimalo ne garantira uspjeh u borbi za osmo mjesto. Također, dok su svi fokusirani na gužvu pod košem (gdje Favors i dalje dobiva puno manje minuta nego bi trebao), na vanjskim pozicijama Corbin je dao veću minutažu Foyeu, Tinsleyu i Watsonu nego Haywardu i Burksu (koji je konačno počeo dobivati minute).

18. PACERS (3500 bodova)

Iako se playoff na Istoku bez Pacersa i dalje čini nezamisliv, kada se jedina momčad napadački gora od vas odaziva na ime Wizards, onda je jasno kako sistem s razlogom ne gleda s optimizmom na vašu prezentaciju košarke. Bitno za napomenuti - Pacersi su dobili ogroman broj negativnih bodova zbog najlakšeg rasporeda u ligi (vjerovali ili ne, 14 njihovih pobjeda ostvareno je protiv lutrijskih momčadi, a samo dvije su kvalitetne - protiv Bullsa i Lakersa).

20. SIXERS (3240 bodova)

Nastavlja se preživljavanje bez Bynuma, ali i Iguodale, čiji odlazak se itekako osjeti na obrani - lani su sa sličnom rotacijom ovisnom o skok-šutu bili 3. u defenzivi, ove su tek 18.

21. PISTONS (3175 bodova)

Greg Monroe ima poprilično lošu godinu kao realizator i skakač, ali povećanu kvotu lopti i odgovornost barem koristi da se nametne kao jedan od najboljih asistenata s visokog posta. Lani je više bio garbage man, sada je više The Man, a to će donijeti ploda. Ali, ne ove godine.

22. RAPTORS (2990 bodova)

Rezultatski minus je prevelik i očito je kako playoff ostaje pusti san, stoga će biti zanimljivo pratiti koji smjer će odabrati Raptorsi i posebice što će napraviti tijekom prijelaznog roka. Ne zaboravite da Colangelu ističe ugovor i da će teško dobiti novi nakon fijaska s Bargnaniem - ima li smisla dopustiti nekome koga sutra neće biti u blizini da kroji budućnost franšize? Obzirom da im je pick završio u Oklahomi, nije isključena ni rasprodaja veterana i žešće tankiranje kako bi ga zadržali (ima top 3 zaštitu).

23. SUNS (2985 bodova)

Jared Dudley i Marcin Gortat zaslužuju kraj sezone dočekati u svlačionicama playoff momčadi.

24. BLAZERS (2965 bodova)

Ovako nisko usprkos omjeru 14-13? Zar ne bi trebali biti bliže Wolvesima i Jazzu? Ne. Iz dva razloga. Prvi je što i dalje imaju lutrijsku obranu (bolje postotke šuta protivnicima dopuštaju samo Catsi, Cavsi, Sunsi i Hornetsi). Drugi je taj što su u zadnjih 11 utakmica tijekom kojih su ostvarili score 8-3 pobjeđivali Cavse, Catse, Raptorse, Sunse, Kingse i Hornetse. Jedine dvije kvalitetne pobjede ostvarili su protiv Spursa i Nuggetsa na domaćem parketu nakon što su imali 3 dana odmora u slučaju Nuggetsa (koji su protiv njih igrali treću utakmicu u 5 dana), odnosno čak 4 u slučaju Spursa (koji su u Portlandu igrali treću utakmicu u 4 dana). A o važnosti rasporeda dovoljno će reći iduća dva mjeseca kada ih čeka jedan od najtežih u ligi i tijekom kojega će se na duže vrijeme oprostiti od pozitivnog omjera.

25. MAVS (2955 bodova)

Čak ni Dirkov povratak ne obećava. Mavsi su tijekom cijele sezone šuterski solidni i tu nemaju previše prostora za napredak. Carlisle je opet napravio posao i složio je napad koji može zabiti i obranu koja ne dopušta lake šuteve. Ali, u svemu drugome Mavsi su lutrijska momčad. Nemaju kontrolu lopte, u skoku su najgori u ligi, a uz sve i fauliraju previše. Jasno je da najveću odgovornost za ovakav razvoj situacije snosi loša rotacija pod košem. Teoretski, Dirk bi trebao pomoći samo uzimanjem minuta Brandu ili Marionu koji su bezuspješno odradili većinu minuta na četvorci, ali ni njegovo prisustvo ne može od Kamana napraviti korisnog obrambenog igrača. Iako, može omogućiti Brandu više minuta u sredini - vraćanje Mariona na bok i Branda na centra uz Dirka kao četvorku jedina je karta na koju Carlisle još može zaigrati ne bi li probudio momčad. Ne uspiju li, najpametnije bi bilo početi misliti na budućnost i draft.

26. KINGS (2695 bodova)

Nakon što je svojedobno Westphal doslovno pred upravu postavio ultimatum "ili ja ili Cousins", u sličnoj situaciji našao se i njegov nasljednik na klupi Kingsa. Već smo više puta isticali kako nas povijest uči da ovakav problematičan tip igrača po defaultu zrelost dosegne tek za trajanja drugog ili trećeg ugovora, dakle daleko od franšize koja ga je birala na draftu. Međutim, Cousins je u trenutno jedina vrijednost za koju se ova franšiza može uhvatiti i jasno je kako nikakvi potezi vezani uz njega ne mogu promijeniti kurs kojim su krenuli Kingsi (ako se konstantno koprcanje na dnu može nazvati kretanjem). NBA si ne može dozvoliti ovako disfunkcionalnu franšizu i pravo je čudo da Stern odlazi u mirovinu s ovakvim neriješenim problemom. Kingsi trebaju nove vlasnike i trebaju ih jučer.

27. HORNETS (2570 bodova)

Gordon se konačno vraća, a s njim se vraća i nada da bi mogli isplivati s dna - Gordon je talent koji može preporoditi momčad na sličan način na koji to trenutno radi Curry u Warriorsima.

28. WIZARDS (2235 bodova)

Situacija s Wallom još nije dobila definirani rasplet (spominje se kraj siječnja), a to nikako nije dobro za klub koji trenutno kao startnog playa koristi čovjeka kojega su otpisali tijekom ljetnog kampa kao četvrtu opciju na jedinici.

29. CAVS (2125 bodova)

Irving je spojio niz dobrih utakmica, a još više raduje što se korisnim pokazao i Zeller. Za romantike je dobra vijest da se kao dio uže rotacije ukazao i Luke Walton.

30. CATS (1785 bodova)

Koliko god to bilo blesavo reći za najgoru momčad lige, Bobcatsi s Dunlapom rade dobar posao i njihovo ovogodišnje izdanje je duplo bolje od lanjskoga. Ok, čovjek je vrlo brzo naučio da NCAA stil obrane s puno presinga baš i nema smisla u NBA, ali, obzirom na talent koji ima na raspolaganju, ne može se osporiti da je do sada izvukao maksimum iz ovoga rostera.

23Oct/122

SOUTHWEST

Posted by Gee_Spot

SAN ANTONIO

THAT WAS THEN:

Zaokupljeni pričama o starim Spursima i tome kako je došlo vrijeme da rezultatski uspore, mnogi su zanemarili lakoću kojom ova organizacija uspijeva uštrcati dozu svježine u svoju veteransku jezgru. Sav pad koji su manifestirali Duncan i Ginobili nadoknađen je dovođenjem mladih 3&D atleta Greena i Leonarda u petorku, a duboka rotacija pobrinula se da kvaliteta igre ne pada previše nakon što udarni igrači sjednu na klupu (a sjedili su često, obzirom da je Parker s 32 minute po utakmici bio najzaposleniji starter). Blair, Bonner, Neal i Splitter, uz kasniji dodatak Jacksona i Diawa, itekako su se pokazali sposobnima odraditi svoje u napadu kao preteći orkestar kojim je ove sezone, nakon što je Ginobili zbog ozljede opet prešao u ulogu šestog igrača, pouzdano dirigirao Tony Parker.

Sva ova imena omogućila su da Spursi imaju najučinkovitiji napad u ligi sposoban zabiti 111 poena na 100 posjeda lopte (drugoplasirana Oklahoma je zaostajala za njima cijeli poen), a njihova dominacija u trpanju koševa dovela je do nekoliko izuzetnih pothvata. Osim što su još jednom dokazali svoju veličinu završivši transformaciju iz šampionske obrambene momčadi u potencijalnog izazivača oslonjenog na napad, Spursi su u jednom trenutku prošle sezone imali niz od 20 pobjeda koji je završio u trećoj utakmici finala Zapada protiv Thundera.

U toj istoj seriji u utakmici broj dva prezentirali su najboljih 48 minuta košarke prošle sezone, izrešetavši Thunder s 11 trica i 27 asista na putu do 120 poena, uz zadivljujuću prezentaciju kruženja lopte po perimetru i sjajan miks flex i pick & roll akcije. Također, na kraju sezone imali su čak 7 igrača s više od 19 minuta i 9 poena u prosjeku, što dovoljno govori o svi za jednog mentalitetu kojega je svih ovih godina propovijedao Popovich.

Nažalost, usprkos svim napadačkim talentima, Spursi su drugu godinu za redom u playoffu ispali relativno rano u odnosu na rezultate iz regularne sezone zbog nedovoljno dobre obrane. Njihov 11. učinak u defanzivi nije loš sam po sebi, ali teško je očekivati da ga napad može izvući baš svake večeri, posebice u susretima protiv balansiranijih izazivača. Još veći problem od ukupnog učinka Spursima je drugu godinu za redom predstavljao izbor drugog visokog igrača – bez pokretnog centra koji može zatvarati prostor, Duncan je previše usamljen pod košem, a njihova obrana previše je ranjiva pred pick igrom i ulazima.

Logika je jasna – izazivači uglavnom imaju fenomenalne atlete na perimetru koje ne može zaustaviti jedan igrač, a kako Spursi u ovom kontekstu nemaju vrhunsku zadnju liniju obrane, dotične atlete su imale lagan zadatak zabiti jednom kada bi prošle prvu liniju obrane (kojoj također nedostaje stoper Bowenovskih kvaliteta kakvoga su nekoć imali). Uostalom, podatak da su po protivničkom postotku šuta iz igre Spursi bili tek 16. dovoljno govori, takvu obranu nisu mogli izvući ni minimalni broj prekršaja ni sjajan postotak skoka.

Tako je čak i usred svih rezultatskih uspjeha Pop u playoffu opet naglavce okrenuo rotaciju visokih ne bi li izmislio partnera Duncanu, ali pokazalo se kako su Bonner, Diaw, Splitter i Blair prije svega situacijski igrači, nikako rasni starteri (Blair je tu kada treba energija u skoku, Bonner kada treba širiti reket, Diaw kada trebe razigrati s vrha posta, a Splittera kada se treba gurati pod košem). U principu, Splitter jedini ima potencijal za odraditi poštenih 30 minuta, ali njegov problem je što ima previše sličnosti s Duncanom (jednako je spor u rotacijama), zbog čega je idealan kao njegov back-up, nikako kao partner.

THIS IS NOW:

Ako je zadnje dvije godine u analizi Spursa dominantan motiv bio starost njihovih udarnih igrača kao siguran pokazatelj propasti, ove godine pak to bi trebala postati njihova sposobnost da dominiraju regularnom sezonom. S dvije petorke, do savršenstva dovedenim stilom igre, idealno posloženim balansom između nositelja i igrača zadatka te s liderima poput Popa i Duncana, koji ni trenutka ne ispuštaju iz vida širu sliku, Spursi su stvarno mašina kao stvorena da ne gubi od slabijih protivnika.

Međutim, činjenica da je još jedno ljeto prošlo a da se nisu ozbiljnije pojačali pod košem, jasno ukazuje da će ih, u sudarima protiv jednakih ili boljih, glave vrlo vjerojatno opet doći ista boljka – slabašna obrana reketa. Produženje s Duncanom do 2014. (uz Timmyevu opciju za još jednu sezonu) jasan je znak kako su Spursi spremni još par puta pokušati iskoristiti nedostatak istinske dominantne franšize u ovom trenutku NBA povijesti, ali, obzirom na popunjen salary cap, teško da mogu računati na ozbiljnije pojačanje bez značajnijih odricanja, bilo financijskih, bilo igračkih.

Ono na što zasigurno računaju je rast iznutra, posebice od sjajnog rookiea Leonarda koji bi u nekim kombinacijama svojom dužinom mogao biti idealna protuteža niskim postavama kakve koriste Miami i Oklahoma. S druge strane, prelazak Howarda u Lakerse i prisustvo Memphisa u diviziji i dalje ukazuje na potencijalne probleme koje ni Leonardova pretvorba u obrambenog asa (koja je još uvijek u sferi projekcije) ne može sakriti.

Možemo primijetiti da su Spursi u odnosu na lanjsku momčad danas čak i dublji, pogotovo na vanjskim pozicijama gdje ostanak Millsa i dolazak De Cola donosi i treću opciju na jedinici i dvojki. Ostanak Diawa pak dobra je vijest za rotaciju pod košem, posebice u napadu gdje bi Diawov osjećaj za asist trebao dodatno pojačati već ionako savršeno kretanje lopte Spursa. Obrambeno, Diaw je svakako plus u odnosu na Blaira i Bonnera, ali ne preveliki obzirom da ni on nema elitnu pokretljivost koja bi mogla sakriti Duncanovu dob.

Uglavnom, prognozirati Spursima išta drugačiji rasplet od onoga kojega gledamo već dvije godine ne bi bilo utemeljno u nikakvoj logici. Izuzetna širina u napadu s gomilom rješenja i sjajnim unutar-van balansom, a sve skupa podcrtano gomilom trica, još jednom će donijeti gomilu pobjeda koje će rezultirati visokom playoff pozicijom. Ipak, za napraviti korak više u odnosu na rezultate zadnje dvije sezone, trebati će se ili pojačati ili imati sreće. Ovo prvo značilo bi dovesti igrača u rangu Varejao koji bi pomogao obranu ubaciti u top 8, a ovo drugo izbjeći Oklahomu u naponu snage u playoffu (slabije izdanje Thundera, u kojem se forsira skok-šut umjesto ulaza, nešto je s čime se Spursi mogu nositi), odnosno Lakerse u bilo kakvom obliku.

Ako se nekako prošvercaju do Finala, protiv Heata i njihove agresivne obrane sklone ostavljanju rupa na perimetru svakako imaju šanse, pogotovo budu li u stanju ponoviti šuterske postotke Dallasa od prije dvije godine, postotke koji se u principu ne razlikuju previše od onoga što su Spursi prezentirali prošle sezone dok ih OKC nije pomeo. Ono što ih ipak razlikuje od Dallas nedostatak je nekoga tko bi glumio Tysona Chandlera.

PLUS:

Drugi po ubačenim tricama te prvi po postotku ubačenih trica. Prvi po ubačajima iz igre, odnosno prvi po postotku šuta iz igre. Četvrti po broju asistencija (samo Denver, Boston i Milwaukee su ih skupili više) i treći po broju izgubljenih lopti (samo Clippersi i Sixersi su bili pažljiviji s loptom). Ovakvi napadački učinci ne govori samo o jednom do savršenstva dovedenom stilu igre, već i o efikasnosti ravnoj onoj u NBA2K kada igraš s najboljim napadom protiv najslabije obrane. I to na najnižem levelu. Dok god su u stanju pružati ovakve partije, nema potrebe sumnjati da će igrati ne samo uspješnu, već i najljepšu napadačku košarku u ligi.

MINUS:

Gdje je taj veliki čovjek koji može braniti pick & roll? Dvije godine za redom gaze regularnom sezonom s Blairom kao drugim visokim (2010. šesti po minutama, 2011. peti) i primarnim partnerom Timmyu zbog lakoće kojom trpa u reketu nakon hi-lo kombinacija, a onda dođe playoff i potpuno ga zanemare (protiv Memphisa ga prije dvije godine nisu ni koristili zbog nezgodnog matchupa, šansu je dobio Antonio McDyess kao nešto žilaviji obrambeni igrač, a lani su ga opet zaboravili nauštrb tek pristiglog Diawa i Splittera koji se izborio za titulu trećeg visokog u rotaciji). Mislim, za jednu momčad koju krasi izuzetna inteligencija izvan i na parketu (potencirana i činjenicom da danas gotovo trećina lige ima GM-ove iz njihova inkubatora), ovakvo ignoriranje realnosti zabrinjavajuće je. Ako se očito ne nekoga ne možete i ne želite osloniti kada je najvažnije, zašto ne pokušate već jednom pronaći alternativu?

MEMPHIS

THAT WAS THEN:

Prošle sezone Memphis je mnogima bio favorit iz sjene za osvajanje Zapada, a takvo razmišljanje temeljilo se na dominantnoj post igri dvojca Randolph-Gasol i povratku u petorku Rudya Gaya, koji je teoretski trebao donijeti all-star kvalitetu na bok nakon što je godinu ranije proveo dio sezone i playoff izvan parketa. Ozljeda Randolpha pak ubrzo je Memphis stavila u situaciju sličnu lanjskoj kada su igrali bez Gaya, a ni Gay se nije baš pokazao all-star napadačem, uglavnom se zabavljajući trošenjem gomile lopti iz nerezonskih situacija.

Međutim, put u playoff nije dolazio u pitanje jer je Hollins igru u potpunosti izgradio oko Gasolova all-round učinka. Također, Grizzliesi su i bez Zacha nastavili uništavati protivnike obranom i skokom. Najveće oružje njihova napada tako su bile kontre nakon Allenova presinga i trpanje odbijanaca nakon napadačkog skoka. Osim u ovim dodatnim kategorijama, Memphis je napadački bio izrazito jalov (tek 19. učinak u NBA), prvenstveno zato što ih je lako bilo zaustaviti zonom.

Bez vanjskog šuta nije bilo širenja reketa, a bez prostora u reketu teže je bilo kreirati za sebe i druge, što su itekako osjetili Conley, Gasol, Gay i Mayo, koji su svi ostvarili znatnu regresiju po pitanju postotka šuta iz igre. Osim šuta, Memphisu je najveći problem predstavljala slabašna rotacija, posebice na vanjskim pozicijama. Naime, Hollins je cijelu sezonu izgurao praktički s rotacijom od tri beka u kojoj je Mayo često glumio back-up playa, sve kako bi izbjegao dati minute jeftinim promašajima poput Parga i Selbya, a nešto kasnije i Arenasa.

Kao i godinu ranije, Memphis je opet gomilu minuta dao jednom swingmanu bez šuta (umjesto Younga ovaj put radilo se o Pondexteru), a kada uzmemo u obzir da je Tony Allen isključivo u petorci zbog svojih obrambenih kvaliteta, postaje jasno kako se bolje od ovoga nije moglo s toliko limitiranih napadača.

Obrana je na kraju bila ta koje je izvukla stvar. S pet kvalitetnih atleta na parketu, a prvenstveno zahvaljujući Allenu i Gasolu, Memphis je čuvao reket, zatvarao tranziciju i bio izuzetna 1 na 1 obrambena momčad. Povratak Zacha pri kraju sezone donio je određenu živost u napad, posebice dok je Zach u hvatanju forme ulazio u igru s klupe, međutim u playoffu se sve vrlo brzo raspalo. Neuigranost između Gaya i dvojca pod košem dodatno je umrtvila napad, a umor zbog raubanja iz regularne sezone napravio je ostalo, posebice u slučaju Gasola i Mayoa koji su odigrali blijedu seriju s Clippersima, prvi energetski, a drugi šuterski.

Ako ovo iskustvo može donijeti išta pozitivnoga, to je svakako saznanje da su, usprkos svim problemima, Grizzliesi relativno lako ušli u playoff i da su do zadnjih minuta imali šanse plasirati se u drugi krug. Dakle, drugu godinu za redom potvrdilo se kako potencijal za nešto više postoji, ali problem je kako ga realizirati i pri tome sakriti slabe strane.

THIS IS NOW:

Iako se status quo ne čini kao idealan način za poboljšati momčad, u Memphisu se nadaju da će konačno cijela sezona jezgre i nešto energičnija klupa biti dovoljni za održati pedigre opasne momčadi sposobne skinuti favorite. Bayless je došao umjesto Mayoa, što na papiru ne predstavlja problem jer se radi o sličnom tipu combo-beka koji najbolje funkcionira u ulozi instant strijelca s klupe, ali problem je sklonost Baylessa ozljedama. Mayov možda najveći plus, posebice u ovako tankoj momčadi, bio je taj što nije propuštao utakmice (samo 11 u 4 sezone), dok je Bayless sušta suprotnost po tom pitanju s prosjekom od 20 preskočenih utakmica po sezoni.

Stilska razlika između njih dvoje leži u tome što je Mayo bolji catch & shoot igrač dok je Bayless eksplozivniji s loptom, ali u principu učinci bi trebali ostati slični, što je bitno jer je Mayo bio najbolji tricaš na rosteru (teoretski, u slučaju da Bayless propusti dio sezone, protivnici mogu stati u zonu oko reketa, zatvoriti Conleya i mirno gledati kako ostatak Grizzliesa baca cigle). Bayless će svakako zbog driblinga i ulaza više minuta dobiti na jedinici nego je to bio slučaj s Mayom, a to znači da će uz Pondextera (koji je tek aktivno tijelo na parketu) priliku za igru na boku dobiti nešto kreativnije mlade snage – Ellington (šuter pristigao iz Minnesote sklon pucati duge dvojke umjesto trica), Wroten (rookie sjajnih fizikalija koji bi mogao imati rolu sličnu Bledsoeu na račun energije) i Selby (lani odradio solidnu sezonu u NBDL-u koja je kulminirala NBA2K šuterskim brojkama na ljetnoj ligi, draftiran kao play, ali pokazao najviše u ulozi combo strijelca bez savjesti).

Pokaže li samo jedan od ovih mladih bekova dovoljno da ga se uključi u stalnu rotaciju, Memphis će riješiti jedan veliki problem. Ne zasluže li povjerenje Hollinsa, sve se opet vraća na lanjsku taktiku rotiranja tri igrača, koja definitivno ima smisla u playoffu, ali ne i u regularnoj sezoni.

U tom slučaju slično rotiranje tri igrača očekuje ih i na boku, gdje bi Gayeva šuterska renesansa bila ključ obzirom na prisustvo Allena i Pondextera. Obzirom da Zach i dalje zahtijeva dobru dozu udvajanja, moguće je da Gay vrati svoje postotke na normalu, jasno pod uvjetom da se koncentrira na spot up ulogu umjesto na iso košarku (u ovim prvim situacijama bio je iznadprosječan, u ovim drugim ispodprosječan u odnosu na ostatak lige, ali to ga svejedno nije spriječilo da skoro duplo više lopti troši u izolaciji). Dogodi li se nešto slično s Conleyem i Gasolom (Marc je posebice patio šuterski bez svog partnera), Memphis bi trebao preko noći dobiti znatno bolju realizaciju za dva poena, što bi im definitivno bilo najveće moguće pojačanje u novoj sezoni.

Pod košem imaju nešto veći izbor tijela, vraća se treći čovjek Arthur (doduše, polomio se odmah na startu kampa zbog čega će opet propustiti barem prvi mjesec sezone), pick & pop specijalac solidne pokretljivosti u obrani zbog koje je prije dvije sezone bio idealna pratnja Gasolu i posebice Randolphu (koji nije baš mobilan u obrani). Također, zadržali su i Speightsa, lani na brzinu dovedenog upravo da popuni prazninu nastalu ozljedama Zacha i Arthura, koji će pokupiti svoju kvotu skokova i pri tome uzeti gomilu šuteva s poludistance, a tu je i solidni back-up centar Haddadi koji skakačko-obrambenim postotcima asocira na Omera Asika (doduše, njegove brojke ostvarene su u još manjoj minutaži nego Asikove, tako da je realna procjena eventualnog startnog učinka nemoguća dok god ga ne vidimo u većoj ulozi).

A s nabrajanjem rotacije pod košem dolazimo do ključa njihove budućnosti, a to je konačno uigravanje njihovog imenima impozantnog frontcourta. Hollins mora pronaći način za staviti Gaya u bolje pozicije za realizaciju od niza izolacija, a akcija se i dalje mora vrtiti isključivo preko visokog posta, uz zdravu dozu screen igre za Conleya (čiji šut iz sezone u sezonu postaje važniji od razigravačke uloge - u ovom prvom nema premca, u ovom drugom važniji je Gasol). Jasno, da bi se sve posložilo kako treba, netko će morati raširiti reket šutom iz vana, jer bez prostora nema ni kemije. Također, nema potrebe da Gay i Randolph troše većinu lopti dok Gasolu i Conleyu ostaju samo mrvice. Za jednu momčad koja se ponosi svojim zajedništvom, takav česti nesklad u napadu, u kojem lopta uglavnom stane kada dođe do jednog od volume scorera, nepotreban je i licemjeran.

Uspiju li pronaći formulu zdravlja i složnosti, mogli bi ciljati na još jedno polufinale konferencije. Sve ispod toga bio bi znak novim vlasnicima (koji svaki dan čekaju blagoslov NBA lige za preuzimanje kluba) da ozbiljno razmisle o budućem smjeru franšize. Iako je novi vlasnik Pera mladi bogataš kojega nije nemoguće zamisliti kako plaća porez na luksuz, teško je očekivati od racionalnog poslovnog čovjeka da dodatno troši kako bi marginalno pojačao već sada jedan od najskupljih rostera u ligi. U slučaju neuspjeha, puno realnijim se čini okrenuti novu stranicu (Memphis ima amnestiju na raspolaganju za koju je Zach kvalificiran, a Gay je dovoljno mlad da ga se može trejdati i pri tome dobiti nešto zauzvrat) i tako pokušati inicirati promjene nešto ranije od trenutno zacrtane 2015. kada svima osim Conleya ističe ugovor.

PLUS:

Uz obranu kojom dirigira Tony Allen i koja rezultira ne samo prekidom protivničkog napada već i gomilom lakih poena, svakako najveći je nezgodna high-low kombinatorika Gasola i Zacha. Iako ni godinu ranije kada su bili kompletni Grizzliesi nisu bili dominanta napadačka momčad, u Zachu i Gasolu barem su imali tu jednu vanserijsku napadačku opciju na koju su mogli računati. Na Hollinsu je sada da pronađe pravi omjer između količine akcija za svoje visoke i Gaya u spot up situacijama kako bi konačno gledali ultimativnu sezonu ove zanimljive generacije.

MINUS:

Zach je prešao 30-u, što obzirom na njegovu konstituciju znači da dolazi vrijeme kada će mu trebati dozirati minutažu. Za to su se pobrinuli dovođenjem niza visokih, ali problem ostaje što nitko od njih nije pretjerano dobar. Lani su Speights i Cunningham odradili pristojan posao obzirom na okolnosti, ove godine pomoći će i Arthur ako ikada istrči na parket, ali svi oni su tek igrači za 15 do 20 minuta, nikako prave alternative sposobne donijeti nešto novo momčadi ako već nema Zacha ili Gasola da dominiraju.

Nedostatak trica pak posebno bode u oči. Cijela logika petorke s dominantnim visokima je da ih okružite šuterima, a Memphis umjesto toga na boku ima Allena koji je lani jedva gađao 30% (u karijeri je ispod toga). Gay bi povratkom na standardnih 35% s lanjskih mizernih 30% napravio veliku uslugu i sebi i momčadi, ali daleko je to od situacije u kojoj bi netko trebao posvetiti posebnu pažnju obrani perimetra kada igra protiv Grizzliesa. Kada uračunaš u ovo mogućnost da Bayless odigra 60 ili manje utakmica, jasno je da će se sudbina Memphisa još jednom vrtiti oko skok-šuta. Jedno od nepisanih NBA pravila kaže da momčadi koje žive sa skok-šutom umiru sa skok-šutom, ali, u slučaju Grizzliesa, život bez skok-šuta jednak je smrti.

DALLAS

THAT WAS THEN:

Nakon što su odlučili da nema smisla pokušati braniti naslov u istom sastavu (što je u jednu ruku totalno netipična NBA odluka, iako potpuno logična i opravdana), Mavsi su u lockout sezonu ušli oslabljeni i bez velikih očekivanja, sa svim nadama uperenima u buduću tržnicu. Stoga o samoj sezoni nećemo previše – Dirk je krenuo sporo, ali kako je hvatao ritam, dizao se i Dallas, što je bilo dovoljno da se ulovi playoff pozicija. Oklahoma im je pak brzo pokazala da više ne pripadaju u skupinu vrhunskih momčadi, a James Harden ih je tako raskomadao u četvrtoj utakmici usred Dallasa da sam siguran kako Cuban jedva čeka iduće ljeto da čovjeku ponudi maksimum (jasno, pod uvjetom da u idućih tjedan dana ne dođe do dogovora između Hardena i Thundera).

Dallas je još jednom prezentirao košarku usmjerenu na vanjski šut, ali, ovaj put nije upadalo kao lani, što je rezultiralo padom s 8. na 22. mjesto u napadu (neka vas ne buni ovaj broj 8 u godini kada su osvojili naslov – jednom kada je počeo playoff, Mavsi su zasjeli na prvo mjesto u napadačkom učinku i nisu ga ispuštali do kraja). Još veći problem od šuta bio je nedostatak Tysona Chandlera, bez čije pick igre i trpanja zicera pod košem Mavsi nisu imali potreban balans (jasno, s njim u postavi otvaralo bi se i više prostora za bolje spot up situacije šuterima).

Napadački pad tako je samo naglasio indiferentnost iskazanu od strane uprave, ali, začudo, obrana kao da nije osjetila manjak Chandlera. Mavsi su se zadržali na istom mjestu kao godinu ranije, na osmoj poziciji, a sve zahvaljujući miksu Carlisleve zone i niza solidnih zamjenskih centara (Mahinmi i Haywood su se gurali pod košem, a Wright je donio potrebnu dozu blokada). Međutim, još bolji posao odradili su igrači na perimetru – dužina Kidda, Cartera i Mariona idealno je poslužila da se u stvarnost sprovede Carlisleova filozofija izbjegavanja faula i pokrivanja šuta za tri. Oduzevši protivnicima najefikasnije šuteve u košarci, Mavsi su, slično Sixersima, živjeli ili umirali s uspjehom protivnika u dugim dvicama.

THIS IS NOW:

Tržnica je došla i prošla, a Dallas se opet našao u istoj situaciji kao lani. Ostavši bez super paketa koji je uključivao Derona Williamsa i Dwighta Howarda, Mavsi su se ekspresno okrenuli idućem ljetu, skrpavši još jedan roster koji bi trebao biti taman toliko dobar da uđe u playoff, održi interes fanova i tako kupi vremena do nove prilike za dovođenje all-star talenta. Pri tome su pozdravili još nekoliko imena iz šampionske generacije, prije svih Terrya i Kidda, ali emocije očito nisu nešto čime se previše opterećuju u Dallasu.

Nova momčad je mlađa i brža od lanjske, što nikako nije loše, ali i dalje će se sve vrtiti oko Dirka obzirom da zamjene za Kidda i Terrrya uopće nisu dokazani igrači. Collison je kroz karijeru uglavnom gubio posao startera čim bi se nametnula bolja opcija, a sličnu sudbinu imao je i Mayo. Dobra vijest je što su, kao i ostala “pojačanja”, rentani na godinu dana i što će već sutra biti negdje drugdje ne pokažu li se dostojnima biti dio Cubanovih planova. Loša vijest je što će u nabijanju brojki i potrazi za novim ugovorom otežati posao Carlisleu da pronađe najbolji sistem kojim bi iskoristio njihove dobre strane.

Još je lošija vijest da Dirk ima problema s koljenom koji su zahtijevali operaciju, tako da je upitno u kakvoj će formi biti kada se vrati nakon mjesec dana pauze. Šanse da ulove Jazz i Minnesotu ovakvim razvojem situacije dodatno se smanjuju, ali, vrati li se Dirk u najavljenom periodu, borba za osmo mjesto bi trebala ostati aktualna zbog slične pauze koja čeka Kevina Lovea. Jasno, bude li Dirku trebalo još mjesec-dva da uhvati all-star formu kao što je bio slučaj lani, Dallasu se smješi lutrija (što nitko ne bi smatrao tragedijom obzirom da se radi o jeftinom načinu za opskrbiti se pojačanjima).

I dok su osvježene vanjske pozicije i Dirk (uz starosjedioce Mariona, Cartera i Westa) temelji na kojima će Carlisle graditi eventualni rezultatski uspjeh, lani improvizirana rotacija pod košem još jednom je doživjela facelifting. Umjesto Mahinmia i Haywooda tu su sada veterani Kaman i Brand, što znači da će osim obrane reketa, Dallas od svojih visokih ove godine dobiti i napadački impuls, što bi trebalo pomoći da se ostvari puno bolji napadački učinak. Koji ipak neće biti od velike koristi obzirom na regresiju koju će doživjeti obrana sada kada su glavna imena na perimetru Collison i Mayo.

PLUS:

Izuzetno upravljanje salary capom dovelo je Mavse u situaciju da se 2014. nađu u sličnoj situaciji kao Miami prije dvije godine, s potpuno praznim salary capom, što je ujedno i najveća prilika Cubanu da se dokopa svoje vlastite velike trojke. Jasno, Dallas će i dogodine imati prilike dovesti jednog max igrača u izuzetnoj ponudi (Howard, Paul, Bynum, Smith, Jefferson, Millsap, Harden), ali pitanje je koliko će nekome biti privlačno igranje uz ostarjelog Dirka i hrpu potrošnog materijala.

U svakom slučaju, Mavsi odrađuju rebuilding profesionalno koliko je to moguće, što uopće ne treba čuditi obzirom da se radi o franšizi koja u zadnjih 12 godina ima 12 nastupa u playoffu, dva Finala i jedan Naslov. To dovoljno govori o lakoći s kojom Cuban i suradnici obnavljaju momčad u hodu, s čime se jedino još mogu usporediti Spursi, Lakersi i Jazz. Jasno, do sada je pomoglo razbacivanje novcem, ali stupanjem novog kolektivnog ugovora na snagu Cuban je jasno dao do znanja kako plaćanje trostrukih penala za prekoračenje salary capa nije njegov prioritet te se okrenuo drugim načinima kojima može steći prednost, prije svih informacijama i znanju (njegovo ulaganje u statističku analizu, razvoj igrača, skauting, medicinsko i ostalo popratno osoblje nema premca u ligi).

Dok čekaju svoju novu jezgru, a dočekat će je jer neke franšize jednostavno funkcioniraju na jednoj razini višoj od ostalih, zabavit će se prikupljanjem jeftinog potencijala, pri čemu su uspjeha imali već na prvom draftu post-izazivačke ere. Jae Crowder i Jared Cunningham tipičan su primjer ulaganja niskog rizika s mogućim ogromnim povratima po kojima je Cuban poznat i zbog kojih si danas i može dopustiti psihološke igrice s jednim Deronom Williamsom, umjesto da se kao većina ostalih vlasnika uvlači superstarovima u anus.

MINUS:

Rekao bih da je problem nedostatak balansa između stare i nove generacije, ali kako nova generacija ne postoji, onda je minus prvenstveno taj trenutni nedostatak ambicije. Bude li Kaman zdrav i nastavi li Brand igrati pouzdano i u napadu i u obrani od kada se oporavio od ozljede i od kada je prihvatio ulogu Oakley/P.J. Brown četvorke (obrana, skok i pick & pop), odnosno pruže li Collison i Mayo partije karijere, nema razloga da ova momčad ne bude bolje od lanjske. Međutim, nedostatak zajedničkog cilja mogao bi utjecati na probleme oko uigravanja i stvaranja kemije, što ovakva konkurencija na Zapadu ne oprašta. Opet, ako je već jasno istaknuto kako je prioritet sačuvati fleksibilnost salary capa, ono što će se događati na parketu ionako postaje manje važno.

NEW ORLEANS

THAT WAS THEN:

Skraćena sezona nije počela obećavajuće, da ih Stern nije spasio od lošeg tradea kojega su pokušali napraviti s Lakersima, danas bi ovo bila jedna od najmanje zanimljivih momčadi u ligi. Srećom, komesar je bio pametniji od njihove uprave, što je rezultiralo budućnošću koju čine Eric Gordon, prostor na salary capu (dijelom potrošen na Ryana Andersona) i visoki draft pick pretvoren u Davisa (bez kojega bi vjerojatno ostali, da su se borili za osmo mjesto s rosterom kojega je htio okupiti Dell Demps).

U startu loš roster, sastavljen od niza jeftinih i popriličnog broja skupih plaćenika, bio je osuđen na životarenje, dok ga ozljede Gordona, Kamana, Okafora, Arize, Jacka i Landrya nisu bacile na samo dno. Odličan posao koji je Monty Williams napravio s onim što je imao na raspolaganju (složiti prosječnu obranu s ovakvim rosterom pravi je podvig), pomogao je Hornetsima da izbjegnu sudbinu Bobcatsa Zapada, pri čemu je Williams minute iskoristio da razvije igrače od kojih će imati koristi i u budućnosti, prije svih Vasqueza (kojega su ukrali Memphisu), a zatim i Aminua (nominalno novi starter na trojci) te Smitha (izuzetna pick & pop opcija s klupe).

THIS IS NOW:

Zahvaljujući Sternu, Hornetsi su dobili i novog vlasnika i budućnost, što znači da imaju šanse vrlo brzo ponovo postati respektabilna NBA franšiza. Da rebuilding shvaćaju itekako ozbiljno jasno govori potez kojim su se riješili bahatih ugovora Arize i Okafora kako bi zauzvrat dobili dodatni prostor na salary capu koji će im dogodine, uz novi priljev mladog i jeftinog talenta, omogućiti da već sada respekta vrijednoj jezgri dodaju još jedan igrački dokazani komadić.

Svjesno su pustili skupe veterane da odšetaju, bacajući se u potragu za jeftinim opcijama, uglavnom putem drafta i tradeova, čime baš i nisu osigurali kvalitetu rotacije, ali jesu fleksibilnost. Najbolji primjer za to su iz Sunsa dovedeni Robin Lopez i Hakim Warrick, koji su puno manje bitni kao članovi rotacije, a puno više kao ugovori koji se već nakon jedne sezone mogu bezbolno otpisati.

Praktički, dok će Gordon, Anderson i Davis učiti kako igrati zajedno uz maksimalnu minutažu, ostatak momčadi je taman toliko dobar da im pomogne ne sramotiti se, dok im u isto vrijeme garantira ostanak u lutriji (iz nove garniture na klupi teško će i Williams izvući nešto više od prosjeka u obrani, čime će se anulirati značajniji rast u napadu koji donosi cijela godina Gordona, Davisa i Andersona). Osim što će imati dovoljno vremena da bace pogled na rookie projekte poput Riversa, Millera i Robertsa, Hornetsi će imati i prilike dati šansu hrpi NBDL igrača tijekom sezone u stalnoj potrazi za eventualnim talentom koji bi se mogao priključiti formiranoj jezgri (možda iskopaju i novi biser poput Ayona negdje u Europi).

Evaluacija postojećeg i pronalazak novog talenta u nekoj drugoj franšizi ne bi bili na prvom mjestu nakon što bi okupili trojac ovakve kvalitete kakvoga imaju Hornetsi, ali, za razliku od Warriorsa i Wizardsa, njima se nigdje ne žuri. Koliko god će biti sjajno gledati Davisa u NBA akciji, a nadamo se konačno vidjeti i Gordona kako radi iskorak ka all-star formi, za franšizu će ova godina još jednom prvenstveno imati značaj u uredima, gdje se spremaju za još jedan ulov na draftu i lov na zadnje rasno pojačanje putem tržnice prije nego dogodine krenu u borbu za playoff.

PLUS:

U Vasquezu imaju prekvalificiranog back-up playa na rookie ugovoru kojega još dogodine kontroliraju za minimum. U Aminuu se krije potencijalni stoper na boku koji vrlo lako može postati prošlost ne dokaže li se sposoban zabiti i poneki skok-šut. Warrick i Henry su prolaznici od kojih možda mogu dobiti poneku kvalitetnu minutu ove sezone, a već iduće ih mogu otpisati. Robin Lopez definitivno nije klasa pored koje bi se Davis mogao osjećati zaštićenim i školovanim, ali barem će dati opciju da se maloga na rauba previše u sredini tijekom rookie sezone. Ne nametne li se, Lopez je također bivši zbog negarantiranog ugovora dulje od ove sezone.

Ista osiguranja Hornetsi imaju i u slučajevima mladih Millera, Robertsa i Thomasa, te nešto iskusnijeg Smitha. Ovo je odličan način za imati sve igrače motivirane od prvog dana, a još je bolji obzirom na činjenicu da bi odricanjem od svih ovih imena, Hornetsi dogodine čak bili u situaciji dovesti dva dokazana veterana u rasponu od midlevela do max ugovora. Jasno, to bi im znatno otežalo popunu ostatka rostera, stoga je realnije očekivati otpis tek nekolicine i lov na jednog veterana koji bi dugoročno riješio otvorena pitanja jedinice ili trojke. Kako imaju i pickove i prostora na raspolaganju, nije isključeno da do pojačanja dođu i tradeom tijekom sezone.

A sve je ovo moguće zato što će iduće četiri godine imati produktivnog igrača pod košem na rookie ugovoru u Davisu, odnosno zato što su Andersona dobili ispod tržišne cijene u sign & tradeu. Prevedeno, imat će dva igrača gotovo pa all-star učinka za cijenu jednoga.

MINUS:

U svoj ovoj idili, teško se riješiti osjećaja jeze koji se javlja svaki put kad se čovjek sjeti zamalo realiziranog prvog tradea za Paula. Tako nešto jednostavno je nespojivo sa svim odličnim potezima koje je GM Demps napravio nakon, stoga, iako se radi o detalju koji možemo pripisati kontekstu franšize u kojoj tada nije postojalo jasno vodstvo, treba ostati oprezan prije nego saznamo pravo lice čovjeka odgovornog za sastavljanje rostera.

Izbor Riversa na draftu ne ulijeva povjerenje jer se stekao dojam kako su maloga izabrali zato što su se i Demps i Williams intenzivno družili s Docom tijekom dana u San Antoniu. Jasno, u tom dijelu drafta otkriti potencijal postaje još veća lutrija, ali svakako je bilo i boljih rješenja, posebice za momčad tanku na svim pozicijama, od izbora combo strijelca koji eventualno može biti tek zamjena Gordonu.

Također, iako je plan o laganom uvođenju Davisa u NBA svijet racionalan, mogli su pronaći i boljeg mentora od Robina Lopeza. U ovoj fazi u kojoj planiraju Davisa koristiti izvan reketa (pa idu čak toliko daleko da eksperimentiraju s njim na trojci tijekom predsezone), davanje minuta Lopezu samo će štetiti potencijalnom razvoju kemije između Davisa i Andersona. Anderson kao snajper s klupe baš i nema smisla u momčadi koja se ionako tek traži, a veze s mozgom nema ideja da mu se pronađu minute na niskom krilu kako bi u isto vrijeme imali na parketu i njega i Davisa, ali i Lopeza u sredini.

U ligi u kojoj svaka momčad ima Bynuma i Howarda, dadiljanje Davisa imalo bi puno više smisla, ali u ovoj NBA u kojoj je prosječni centar tek atleta bez pivot poteza poput DeAndre Jordana, pretjerani oprez je jednostavno – pretjeran.

HOUSTON

THAT WAS THEN:

Rocketsi su lani imali tipičnu sezonu za Rocketse. Borili su se do kraja za osmo mjesto, a onda su u njima svojstvenom stilu podbacili kada je bilo najpotrebnije. Istovremeno, dok su još jednom izdanjima na parketu definirali pojam prosječnosti, uspjeli su izaći kao gubitnici iz novog niza pokušaja da svom dubokom i osrednjem rosteru dodaju all-star igrača s kojim bi mogli računati na nešto viši domet od utješnog playoff mjesta.

Tijekom sezone su malo bolji bili napadački, zahvaljujući najboljim sezonama u karijeri Kylea Lowrya i Gorana Dragića, kao i dubini rotacije sastavljene od dvije petorke (koja je dobro došla obzirom na dosta problema s ozljedama). Ipak, Kevin McHale kao novi trener baš se i nije spremno zadovoljavao stagnacijom, što je dovelo do sukoba s Lowryem (nakon što je instalirao Dragića kao neprikosnovenog startera dok je ovaj bio izvan parketa), Martinom (kojemu je skidao minute oslanjajući se sve više na današnjeg Celtica Leea) i Dalembertom (kojega je odmah po dolasku Cambya posjeo na klupu).

U ovom slučaju širina očito nije bila prednost, a loša kemija u momčadi manifestirala se u završnici sezone kada su Rocketsi izgubili sve direktne sudare protiv momčadi s kojima su se borili za osmo mjesto.

THIS IS NOW:

Nezadovoljni osjećajem da stalno proživljavaju istu sezonu u stilu Billa Murraya, Rocketsi su odustali od pokušaja rebuildinga u hodu i odlučili se za radikalne mjere. Ogolivši roster u potpunosti, riješavajući se redom Dragića, Scole, Lowrya, Budingera, Leea i Dalemberta (solidna šestorka koji bi se na Istoku borila i za playoff), u Houstonu su odlučili ići na sve (dovesti all-star talent) ili ništa (osigurati si barem financijsku fleksibilnost).

Zanimljivo, dok su izgledi za ovo prvo u startu bili minimalni jer ni jedan od igrača na tržištu nije pokazivao želju doći u momčad koja tek treba sastaviti svoju jezgru, fascinira kako su se olako Rocketsi riješili četvrtine salary capa kako bi potpisali dva igrača koja u najboljem slučaju jednog dana mogu poslužiti tek za popunu petorke. Osim što se slaganje jezgre od slabijeg prema višem talentu kosi s logikom slaganja momčadi, dovođenje Asika i Lina riskantno je zato što ne postoje definitivni dokazi da se i jedan i drugi mogu snaći u liderskim ulogama koje će pred njih postaviti u Houstonu.

Obojica su imala sjajne individualne brojke, ali u totalno drugačijim kontekstima, pa će biti zanimljivo vidjeti može li Lin nastaviti igrati barem približno onome što je pokazivao u New Yorku sada kada su svima jasne njegove dobre i loše strane i kada oko sebe nema toliko mamaca da odvlače pažnju obrana, odnosno može li Asik fantastičan skakačko-obrambeni učinak ostvaren tijekom 15 minuta prenijeti na duplo veću minutažu uz duplo slabije suigrače.

I dok potpis dva veterana izaziva zbunjene poglede zbog kojih se pitaš nije li Morey napravio sve ovo samo da iskuša rupu u pravilniku koja pravilo Gilberta Arenasa čini smiješnim obzirom da omogućuje manipulaciju s trećom godinom, krpanje ostatka rostera gomilom rookiea donekle je racionalniji pristup poslu obzirom na fazu u kojoj se klub nalazi. Iako su do zadnjeg trena pokušavali prikupiti što više pickova kako bi se dočepali svog nesuđenog all-star igrača, na kraju su završili s tri pick prva runde koja predstavljaju potencijalni novi početak.

Dva su problema doduše. Dok je Jeremy Lamb očiti nasljednik Kevina Martina, kojemu ostaje još jedna godina ugovora i kojega bi McHale promijenio jučer da može, draftiranje dva krilna centra u Jonesu i Whiteu samo je još jednom naglasilo sklonost Rocketsa da, kako kažu, draftiraju zbog vrijednosti, a ne zbog potrebe. Nemam pojma o kakvoj vrijednosti govore obzirom da su svi ti igrači koje biraju sredinom prve runde ionako u najboljem slučaju tek rotacijske kvalitete, ali, zanemarujući potrebu, doveli su se u situaciju da na rosteru imaju 6 mladih igrača, draftiranih tijekom zadnje tri godine, koji igraju istu poziciju.

Drugi problem proizlazi iz prvoga, a tiče se filozofije koju uprava na čelu s Moreyem uporno nameće. Gledajući na igrače samo kao na brojke koje u kombinaciji s drugim brojkama garantiraju određeni zbroj, u Houstonu su nakon gubitka Minga i McGradya zaboravili na izgradnju potencijalne jezgre iznutra. Da su upola vremena posvećenoga dovođenju pojačanja posvetili razvoju igrača, danas bi možda imali barem jednog čovjeka kojega bi mogli smatrati osloncem u budućnosti.

Ovako, McHale se baš ne čini kao čovjek spreman odgajati mlade (a sumnjam da je zbog tako nečega i pristao doći u Houston, mislim da je prilikom potpisivanja ugovora prije računao da će u ruke dobiti veteransku playoff momčad s Gasolom i Neneom kao liderima), dok Morey te iste mlade gleda samo kao privremenu potrebu dok ih ne pretvori u nešto više.

U ovakvoj atmosferi, roster sastavljen od 9 igrača na rookie ugovorima, plus 3 jeftina veterana koju su tu igrom slučaja (Delfino, Forbes, Douglas), plus spomenuti preplaćeni dvojac koji bi u ovakvoj situaciji trebao na sebe preuzeti lidersku ulogu, miriše na katastrofu. Vidjeti tko će iz nje izaći živ (a kandidata je previše, od Lina preko McHalea do Moreya), bit će najzanimljiviji rasplet nove sezone, dok će najbolja vijest svakako biti novi visoki izbor na idućem draftu i eventualni razvoj barem jednog od gomile mladih krilnih centara.

PLUS:

Ovolika hrpa pickova prve runde znaći da bi Rocketsi u budućnosti potencijalno mogli imati kvalitetan, dubok i, možda najvažnije, jeftin roster. Jasno, problem će biti kada dođe vrijeme za zadržati toliku količinu igrača, ali do te 2015. ionako će pola njih već biti negdje drugdje, pretvoreni u nove pickove ili ponekog veterana. Možda Moreya u međuvremenu zamijeni manje aktivan GM, možda se neki od ovih mladih igrača pretvori u all-star vrijednost koju oduvijek traže izvan kluba, a možda se ni jedan ne pokaže vrijednim dodatnih ulaganja. U svakom slučaju, za jedan početak rebuildinga, svakako je dobro imati barem sredstva koja možeš dodatno obrtati, kad već nemaš niti početni obris nekakve buduće jezgre.

MINUS:

U situaciji bez vizije neće lako biti održati brod na kursu, što bi moglo dovesti do novih potresa u i oko svlačionice, koji baš i neće biti od pomoći mladom rosteru. Međutim, na kraju je najvažnije znati da, bez obzira što trenutno nemaju osnovu na kojoj mogu graditi budućnost, Rocketsi barem imaju plan odraditi ovaj rebuilding do kraja. Barem se nadam da je tako jer, u slučaju da se zalete i nakrcaju roster novim nizom ugovora poput ovih što su ih dali Asiku i Linu, boravak na dnu mogao bi postati rutina prema kojoj će se donedavni boravak u sredini činiti kao naslov prvaka.

13Jul/1210

30 FOR 30: HOUSTON

Posted by Gee_Spot

SCORE: 34-32

MVP: Kyle Lowry (do all-stara), Goran Dragić (nakon all-stara)

X-faktor: Daryl Morey

Nakon što je ostao bez nesuđene šampionske jezgre McGrady-Ming, koja zbog ozljeda nikada nije dobila šansu potvrditi svoju vrijednost, GM Rocketsa Morey u zadnje tri sezone krenuo je u zanimljivi eksperiment. Čovjek je naime htio spojiti dvije krajnosti, želeći u isto vrijeme imati konkurentnu momčad bez trošenja, i usput prikupljati talent koji bi jednoga dana kroz tradeove rezultirao novim all-star igračima. Obzirom da je prošlo dovoljno vremena, možemo zaključiti kako eksperiment nije uspio – Rocketsi su uvijek bili blizu, ali u playoff ipak nisu ušli, a sav talent koji se prikupio pri dnu lutrije i sva fleksibilnost salary capa nikako nisu bili dovoljni da se klub dočepa novog franšiznog igrača.

Iako čovjeku treba čestitati na uspjehu kojim roster Rocketsa održava u financijski povoljnom položaju, njegov rad samo je potvrdio teze da su najbrži putevi do uspjeha preko drafta ili preko preplaćivanja slobodnih igrača. Dakle, moraš biti ili loš ili bahat. Rocketsi su pak pokušali biti pametni i pri tome su nadmudrili sami sebe, što u neku ruku dokazuje i ova skraćena sezona koja je opet donijela ista razočaranja.

Nakon što je Ricku Adelmanu dosadilo biti dio rebuildinga koji se ne miče s mjesta, Morey je kao novog trenera angažirao Kevina McHalea, legendu Celticsa koja se nakon menađerskog kraha u Minnesoti zaželjela u ovim post-igračkim danima potvrditi barem kao trener. U ruke je dobio solidan roster sastavljen od petorke veterana startne vrijednosti (među kojima se samo Kevin Martin nametao kao legitimni all-star igrač) i desetak mladih i nedokazanih igrača među kojima nije bilo nijednog vrhunskog potencijala. Drugim riječima, dobio je momčad za koju je znao da će se do isteka njegovog četverogodišnjeg ugovora (ako dočeka kraj) drastično mijenjati.

Ključni potez u odnosu na Adelmanovu eru napravio je davši veće ovlasti playmakerima, smanjivši igru kroz post na Scolu i limitiravši izolacijske akcije za Martina. Umjesto ciljanog kretanja bez lopte, Rocketsi su uglavnom improvizirali, a to prevedeno znači da su stajali u kutu i šutirali dok su Lowry i Dragić vrtili pick & roll. Male promjene u stilu igre nisu značajnije utjecale na rezultate momčadi – Rocketsi su i dalje imali napad u gornjoj polovici lige i obranu u donjoj, kao za vrijeme Adelmana, a opet su i završili sezonu na isti način, na devetom mjestu (treću godinu za redom). Jednostavno, ova skupina ni jednog trenutka nije izrasla u momčad, što je potpuno razumljivo obzirom da i svi igrači samo čekaju dan kada će ih se zamijeniti za pick na idućem draftu.

Kyle Lowry ih je držao u igri sve dok nije završio sezonu zbog misteriozne bakterijske infekcije (kako vrijeme prolazi, sve se izvjesnije čini kako se radilo o slučaju mchaleobacilisa), kada je stvar u svoje ruke preuzeo Dragić. Slovenac si je odličnim igrama nabio cijenu za predstojeću tržnicu, ali nije mogao izdržati sam u bitci za osmo mjesto, ne bez podrške Lowrya (vratio se za zadnjih desetak utakmica totalno van forme), Martina (ozljeda ramena zbog koje je propustio zadnjih 20 utakmica) i Scole (pod pritiskom godina i McHaleove taktike postao argentinski Brandon Bass – šuter s poludistance koji ne igra obranu i ne skače).

Ipak, prije svege nije mogao bez Dalemberta, uvjerljivo najvažnijeg igrača pod košem koji je svojom kombinacijom skokova, blokada i čvrstom igrom u reketu Houstonu davao potreban balans. Nažalost, McHale baš i nije bio zadovoljan njegovom igrom u napadu, zbog čega ga je uporno ignorirao, miniravši tako i one minimalne šanse za playoff nastupom koje je Houston imao.

FAST FORWARD

Srećom, izgleda da su im svima skupa dosadile ove Moreyeve igrice te da se Rocketsi konačno spremaju donijeti mušku odluku – ili će upecati najveću moguću nagradu (Dwight), pa makar samo da se godinu dana mogu hvaliti kako konačno opet imaju franšiznog igrača, ili će biranje na dnu lutrije zamijeniti onim na vrhu, za talente koji imaju više od jedne pozitivne igračke karakteristike. Scolin loš ugovor, poklonjen u vrijeme dok su Ming i McGrady još harali zemljom, bio je ogroman teret do očekivane amnestije (još nije službeno, ali radi se o totalno logičnom potezu), a kako je Martin ušao u svoju zadnju godinu, to znači da Houston već iduće sezone bez Martina i bez Scole može biti na nuli i teoretski hvatati sav all-star talent koji im bude na raspolaganju.

Naravno, da bi ostali u ovakvoj situaciji morali su pustiti Dragića da odšeta, ali upravo na tom primjeru vidljivo je kako Moreyeva taktika ima i dobre strane – zašto gomilati osrednje igrače s bahatim ugovorima kada novi Dragić možda leži iza ugla spreman igrati za minimalac. Doduše, sumnjam da su očekivali slučaj Lowry, tako koristan igrač za kratak midlevel ugovor svakako se dobro uklapa u taktiku opreza prema preplaćivanju sporednih igrača, ali obzirom da je čovjek izrazio nezadovoljstvo McHaleom, ništa osim tradea nije im ni preostalo (dobiti zaštićeni pick prve runde za Lowrya možda se čini nedovoljnom kompenzacijom, ali radi se o poštenom poslu gledajući kontest). Svi ovi potezi pomažu da se ostvari Moreyev analitičko-statistički san – 3 maksimalna ugovora, 2 midlevela i 10 minimalaca. Matematika je jednostavna, problem je samo pretvoriti je u praksu.

Za to će trebati izdržati još ovu jednu sezonu, tijekom koje su, s ili bez Dwighta, limitirani za velike stvari, ali ne i za gomilu novih poteza. Kojih svakako mora biti jer usprkos tome što imaju čak 12 garantiranih ugovora za sljedeću sezonu, Rocketsi su još daleko od posložene rotacije, a i od minimuma kojega treba potrošiti za plaće. Iako, u slučaju da Bullsi puste Asika, njegov ugovor bi trebao pomoći da se približe potrebnim brojkama, ali čak i tada ostaju prisiljeni na poteze u stilu Dallasa (preplaćivanje slobodnih igrača) kako bi imali potreban iznos za plaće (trenutno su u minusu oko 20 milja do brojke 48 koja je potrebna da zadovolje pravilo).

Naravno, sve ovisi o tome hoće li konačno upecati veliku ribu kojoj su podredili sve (iako, sve me strah da će na kraju balade, ako je ulove, završit kao Starac u Hemingwayevom romanu).

TRENUTNA JEZGRA: Martin, Patterson, Morris, Motiejunas, Brockman, Livingston, Parsons, Fortson, Simpson, Lamb, White, Jones, Douglas (29 milja)

REALAN ROSTER: ? ? ? (mislite da ga zna i Morey)

IDEALAN ROSTER: jezgra – Lamb, White, Jones, Patterson, Morris, Parsons (svi odlaze u paketu u Orlando) + Asik (midlevel), Brooks/Felton (5-8 milja), Dwight (19 milja), Big Baby (6 milja), Richardson (6 milja)

- slanjem svih ovih mladih snaga u Orlando, spuštaju cap na 19 milja, što je sasvim dovoljno da prihvate Dwighta, Big Babya i J Richa, a postoji i opcija da Orlandu pošalju i Kevina Martina (zadnja godina ugovora, 12 milja) i zauzvrat dobiju Turkoglua (još dvije godine, 24 milje)

- idealan roster je daleko od idealnog, ali s top trojkom Richardson, Turkoglu/Martin i Howard, Rocketsi su svakako bolji nego s trojkom Scola, Martin i Parsons

- naravno, Orlando tu ima loših ugovora koliko hoćete iz kojih se može slagati bilo kakva kombinacija, tu su i Q Rich i Duhon koji bi mogli otići umjesto J Richa (ali ne i Big Babya koji ima još tri garantirane godine i koji je prvi balast kojega se moraju riješiti, čak i teži od Hede, i doslovno i figurativno)

- gle, ovo i dalje ostaje jedini smisleni trade za Orlando - Houston je jedna od rijetkih momčadi koja može progutati ovoliko štetnih ugovora uz Dwighta, može im dati gomilu mladih i jeftinih igrača koji neće naškoditi dugoročnoj financijskoj slici, a mogu ubaciti i poneki pick (svoj i Torontov kojega su dobili za Lowrya)

- isplati li se sve ovo samo za prava na godinu Dwighta, pitate se, a odgovor je - da, dogodine na tržištu neće biti previše atraktivnih momčadi koje će Howardu moći ponuditi maksimum, a samo jedna će mu moći ponuditi 20 milja više od maksimuma (Houston)

- da, izgleda da je Litvanac Motiejunas potpisao ugovor s Rocketsima i da se pridružuje ergeli visokih igrača kojima je forte igra licem košu i šut, trenutno ih je 6 na rosteru (ako nekoga zanima)

- 12 garantiranih ugovora, a samo jedan playmaker – NBDL zvijezda Courtney Fortson (Rocketsi bez problema popunjavaju roster nepoznatim mladim igračima iz NBDL-a, u slučaju da dovedu Dwighta nema sumnje kako će im se roster s trenutna 3 imena povećati na nekih 6-7)

- Livingston gotovo sigurno neće biti na rosteru (to bi značilo da su Rocketsi pristali plaćati ga preko 3 milje što bi im otežalo posao s Magicom), ali milja koju mu moraju platiti u slučaju raskida ugovora vodit će se na salary capu

- Lina ne spominjem, a jasno je i zašto - šanse da New York pusti svoju zlatnu koku su ravne nuli i njima za razliku od Bullsa neće ni najmanje problematično biti potpisati ugovor s tom napuhanom trećom godinom (kao i Asiku, Rocketsi su i Linu u trećoj godini ponudili 15 milja)

- u svim ovim potezima koje su Rocketsi vukli zadnjih dana skoro sam zaboravio na prodaju Cambyevih prava Knicksima koja im je donijela dodatne dvije milje na cap u vidu Toneya Douglasa, što će im smanjiti manevarski prostor da uz Dwighta i otpad Orladna potpišu i tog potrebnog playmakera

31Jan/125

RUNNING WITH THE PACK G21

Posted by Gee_Spot

Wolves @ Rockets

Prije nekoliko dana, u postu o prvoj ovosezonskoj utakmici između Wolvesa i Rocketsa, rekao sam kako se Minnesota može nadati da će, ako sve prođe po Adelmanovom planu, i oni jednog dana biti napadački efikasni poput Rocketsa. E, pa niti četiri susreta kasnije, eto nam i poboljšane verzije Wolvesa koja je, kako stvari stoje, već preskočila Rocketse.

Šalim se, naravno, Wolvesi su i dalje projekt, ali fanastičan je način na koji napreduju iz utakmice u utakmicu, posebice u susretima protiv ovih kvalitetnijih ekipa. Pobjeda protiv Clippersa kao da je lansirala samopouzdanje ove momčadi u stratosferu i od tada su (ako isključimo logičan poraz od Jazza večer nakon drame u Los Angelesu) nanizali odlične partije protiv Houstona, Dallasa, Spursa i Lakersa. Iako, usprkos sve boljoj igri, score je i dalje bio samo 2-2, što govori u prilog tezi o odrastanju.

Samo, kako onda u takav kontekst staviti noćašnju dominantnu pobjedu protiv Rocketsa, posebice ako uzmemo u obzir da su morali letjeti za Houston i igrati utakmicu niti 24 sata nakon poraza od Lakersa, dok je domaćinima ovo četvrta utakmica za redom na svom parketu i još su imali dan više za pripremu?

Pa, prvo treba istaknuti da je ovo noćas od prve do zadnje sekunde više nalikovalo na malo intenzivniji trening. Mlake rotacije, otvoreni šutevi na sve strane. I jedni i drugi su ih manje-više pogađali, do polovine treće četvrtine kada su Wolvesi ušli u seriju u kojoj nisu mogli promašiti, seriju tijekom koje su izgradili prednost koju su održali do kraja.

Nije Minnesota zaigrala neku divlju obranu, podigla razinu energije ili nešto slično na što smo navikli kada su momenti u kojima se lomi susret u pitanju. Jednostavno, zabijali su kao na traci. Koliko god da su i sami bili mlaki u obrani, Rocketsi kao da su se natjecali biti još tromiji. Naravno, ne bi bilo pošteno sve svaliti na obranu Houstona. Obzirom kako je lopta bolje kružila i kako su se igrači bolje kretali, čovjek bi pomislio da je Adelman posebno spremio momčad za uzvrat. Možeš mislit, obzirom na zgusnuti raspored teško da su imali vremena pogledati i snimku prethodnog dvoboja.

Jednostavno, Love, Rubio i Beasley noćas nisu mogli promašiti. Love je odigrao savršeno, zabio 29 poena s 15 lopti, a Rubio je koristio ostavljen mu prostor i usput vježbao šut da bi došao do 18 koševa s 10 lopti (večer prije mu je trebalo njih 13 za 5 poena). Ovaj put ni Patterson ni Dragić nisu bili smetnje, McHale nije na klupi imao igrača sposobnog zasmetati pri šutu. Ipak, vrhunac obrambene sramote Rocketsa definitivno je podatak kako je Beasley odigrao partiju života, skupivši 34 poena sa samo 14 potrošenih lopti (i sa samo dvije izgubljene). E, sad, ako ovo nije dovoljno da idući put motivira Rocketse da zaigraju obranu, ne znam što jeste.

Samo, nije problem Houstona motivacija, već to što se radi o rosteru krcatom kvalitetnim šuterima, skakačima, asistentima i svim tim raznim igračima zadatka čiji se učinak može vidjeti na laptopu. Daryl Morey, nažalost, izgleda nema program koji bi izračunao obrambeni doprinos igrača nogama, srcem i glavom. Zašto razni Boweni, Bellovi, Sefoloshe, Collisoni, Battieri ili Alleni imaju minutažu i dobivaju ugovore usprkos kilavoj statistici? Zato što su stoperi. Takvoga, gle čuda, u Houstonu nema.

Ono malo obrane što igraju mogu zahvaliti Dalembertu u reketu, čovjeku kojega su potpisali praktički iz nužde, da bi im danas bio ključan čovjek u lovu na playoff. Makni njegove blokade, sve one šuteve koje njegova dužina skrene i sve one ulaze koji se ne realiziraju zbog njegova prisustva u reketu i Rocketsi bi imali obranu na razini Netsa, Pistonsa, Bobcatsa i Kingsa. Ovako su taman malo iznad njih.

Njihov napad nije podbacio, lopta je kružila kao i uvijek, gomila igrača je ostavila traga (iako su imali samo tri dvoznamenkasta igrača, još šestorici je falio po jedan ubačaj da dohvate desetak poena), imali su više asista, manje izgubljenih. Kvragu - imali su čak i više ukradenih i više blokada. Samo, eto, nisu imali tri savršene ruke.

U neku ruku je šteta što nema malo više vatre u sudarima ove dvije momčadi i što se sve svodi na pitanje tko će više ubaciti, jer obzirom na to da su jedni drugima direktna konkurencija za playoff i činjenicu da će odigrati 4 međusobne utakmice u 20 dana, moglo bi ovo biti zanimljivo suparništvo. Plus, ima tu i zanimljivih poveznica. Adelman je napustio Rocketse jer mu se projekt izgradnje Wolvesa činio boljim od čekanja da Morey konačno nešto napravi, dok je McHale godinama bio GM Wolvesa, lokalna je košarkaška ikona, čak je doveo i Lovea u klub, a na nedavnom susretu nije bio pošteđen salvi zvižduka zbog dojma da je njegovo loše poslovanje, posebice onaj ugovor ispod stola Joeu Smithu, uskratilo franšizi bolju prošlost.

A koliko je sve oko Rocketsa nekako pospano, dokaz su i simpatični lokalni komentatori, jedan od boljih dvojaca koje čovjek ima prilike upoznati na League Passu. Clyde Drexler i Bill Worrell zvuče kao mješanci troprstog ljenjivca i pande, uz neizbježno navijanje za svoju momčad uglavnom se bave smijanjem na interne fore i širenjem pozitivnih vibracija, a Drexler je tolika ljenčina da čak ni ne putuje na gostovanja, već ga u toj situaciji zamjenjuje legendarni Matt Bullard, otac svih bijelih visokih šutera.

Spurs @ Grizzlies

U zadnjih nekoliko tekmi Grizliji ne mogu zabiti ništa. Gledao sam ih protiv Blazersa i rekoh, neću zapisivati ništa, nije ova tekma indikativna, ipak su došli igrati večer nakon što su isčupali pobjedu protiv Warriorsa u Oaklandu. Ono, takav napor i takav put moraju vas koštati iduću večer. Blazersi su ih razbili lakoćom zato što je ključni čovjek Grizzliesa Marc Gasol, a on u Portlandu nije mogao hodati nakon 40 minuta protiv Golden Statea, 40 minuta tijekom kojih su po navici stizali dvoznamenkastu prednost (malo me strah da je igračima Memphisa već dio karaktera postalo to dizanje iz pepela, bilo da kreću s osme pozicije playoffa, bilo da svaku utakmicu proigraju tek nakon što upadnu u rupu).

Onda sam ih gledao protiv Clippersa, teško gostovanje, ali s dva dana odmora protiv momčadi koja je večer prije pretrpila emotivan poraz od gradskih rivala Lakersa. Kad ono, Chris Paul, valjda još ljut od onog tapšanja Gasola po glavi, istrčava na parket i raznosi ih na komadiće u 12 minuta škole košarke. Ovaj put povratka nije bilo jer Paul je jednostavno prevelik igrač da dozvoli ispuštanje dvoznamenkaste prednosti.

Onda sam preskočio pogledati gostovanje u Phoenixu, nije mi padalo na pamet da bi tamo mogli izgubiti protiv načetog Nasha. Međutim, izvještaj dovoljno govori - opet su upali u ogromnu rupu na startu, a kasniji pokušaji stizanja 20 koševa razlike nisu urodili plodom, usprkos tome što je Nash odigrao na jednoj nozi i usput, u nekoliko navrata, zamalo prodao utakmicu.

Ovaj četvrti poraz u nizu više ne mogu ignorirati jer ovo je već razlog za uzbunu. Jasno mi je da se u ovakvom ritmu ništa ne može shvatiti zdravo za gotovo i da je bitno samo dočepati se playoffa, ali poanta je da Memphis s ovakvim napadom neće uopće imati priliku doći u situaciju srušiti bolje postavljenu momčad. Dva dana pripreme za Spurse nisu im pomogli da zabiju više od bijednih 73 poena, a iako je noćas Gay totalno podbacio, cijeli ovaj niz poraza zaredao je onog trenutka kada su Conley i Gasol prestali pružati all-star partije i počeli sa osrednjom igrom. Svaka čast Gayu i probuđenom Mayou koji konačno izgleda kao netko tko ima rolu u momčadi, ali njihova sposobnost zabijanja nije ono što pogoni ovu momčad, već su to organizatorske sposobnosti Conleya i Gasola.

Obzirom da vijesti oko Zacha nisu dobre, po nekim izvorima možda čak propusti i sezonu, treba držati oko na Memphisu jer ovakav ritam utakmica očito će uzeti svoj danak, posebice u slučaju Gasola koji valjda ima takvu kilažu i građu da mu treba duže vremena za regeneraciju i koji u back-to-back situacijama ne može doći do daha. Bez njega, Memphis ima grit, ima i grind, ali nema - heart.

Thunder @ Clippers

Koliko je CP3 bitan Clippersima pokazuje valjda svaka minuta ove sezone koju su odigrali (posebice one koje su igrali bez njega). Ipak, njegova partija protiv Thundera krunski je dokaz da Clippersi ovise o svom superstaru možda i više nego ijedna druga momčad lige. Čovjek je održao lekciju svim prisutnima o tome kako se igra košarka, s 14 asista imao je skoro jednako dodavanja kao i cijela momčad Thundera. Još veći je nesrazmjer kad pogledaš Wesbrookova 4 asista i 6 izgubljenih naspram Paulovih 14/2.

Vrijednost Paula za klub nije samo u organizaciji napadačke igre. Griffin, Billups i Butler s njim u postavi ne samo da ne uzimaju bezevezne šuteve, već kao da se više i bore na drugom kraju parketa. To je taj Jordanovski sindrom, ta zarazna energija koju imaju najveći i koja prelazi na suigrače. Nisu Griffin i Jordan odjednom naučili igrati obranu, ali bore se za svaku loptu žestinom kakvu nisu pokazivali dok je Paul bio van parketa.

Nema se tu previše toga za reći, ako su svi zdravi, ova petorka je izuzetno opasna, a posebice ako Mo Williams nastavi ovako sjajno zabijati s klupe. Problem je rotacija visokih, što je nešto što čak ni Paul ne može sakriti. Obrana je usprkos volji također daleko od šampionske, dovoljno je istaknuti da je njena najveća kvaliteta ta što ne dopušta lagane koševe. Zašto? Zato što Paul ne gubi loptu, eto zašto.

Što lakoća kojom su Paul i nadahnuti šut Butlera i Williamsa unakazili Thunder govori o Oklahomi? Pa samo potvrđuje tezu da ova ekipa nije izraziti favorit na Zapadu i da može izgubiti seriju od sedam protiv manje talentiranog protivnika. Taj napadački IQ uvijek je problem, posebice kad Harden odigra ovako indisponirano kao noćas (pripišimo to dijelom i Brooksovoj odluci da s njim starta u petorci jer je Sefolosha prije nekoliko večeri ozljedio stopalo).

I nema smisla više uopće optuživati Westbrooka, taj je stvarno dao sve od sebe. Trener je taj koji treba igrača staviti u sistem koji će mu pomoći da ostvari potencijale, kao i da momčad igra kao - momčad. U Oklahomi, čim stane Harden, staje sve. Durant i Westbrook, doduše, zabili su dovoljno da prekriju svu bijedu napada, ali što kad i njima zašteka ruka? Koji je plan b?

Skok i obrana su ok, noćas su Clippersi jednostavno imali jednu od onakvih večeri u kojoj je sve funkcioniralo, ali postavlja se pitanje, slično kao i što se tiče napada, da li je ok dovoljno? Pozicioni borac poput Perkinsa, bloker poput Ibake, dugonja poput Duranta, atleta poput Westbrooka i stoper poput Sefoloshe imaju potencijala biti top obrana lige (uostalom, zar to nisu zamalo i postali prije dvije sezone, njihovo nazadovanje iz godine u ovom segmentu stvarno je začuđujuće).

Momci se bore, to je neupitno. Zajedništvo se osjeti. Ali, ako su klapa, zašto onda ne štima na oba kraja parketa? Sami sebi su najveći neprijatelji, to smo već rekli milijun puta, ali tada smo ciljali na neostavareni potencijal. Međutim, sa svakim danim postaje sve jasnije kako pobjede na račun talenta samo kriju stagnaciju u igri kakva je za mladu momčad neoprostiva. Ovo nije sezona lova na naslov, ovo čak nije ni sezona sazrijevanja. Ovo je sezona održavanja Brooksa na životu. Dok Presti ne napravi ono što je napravio Dumars (kad je dao otkaz Carlisleu i doveo Larrya Browna jer je procijenio da Rick u tom trenutku nije imao ono nešto potrebno za odvesti momčad do kraja) i ne zamjeni Brooksa čovjekom koji zna napraviti korak naprijed, mi ćemo i dalje pričati o tome kako Westbrook nije play, kako Durant nije all-round, kako pod košem nemaju dovoljno.

24Jan/124

RUNNING WITH THE PACK G17

Posted by Gee_Spot

Današnji post slobodno možemo nazvati i "Adelman protiv Adelmana", obzirom da smo imali prilike gledati momčad koju je Rick Adelman stvorio protiv momčadi koju je tek počeo oblikovati. Od prve sekunde je bilo jasno da se Rocketsi više kreću bez lopte i da se konstantno otkrivaju, dakle da se i dalje drže lanjskog stila igre. Najveća novost koju je Kevin Mchale dodao ovim osnovama flex napada je povećani broj klasičnih NBA akcija, od spuštanja na post u 4 vani-1 unutra kretanju do pick igre.

McHale je i sam u trenerskim danima u Minnesoti pokazao da je pobornik flex principa, čega su itekako bili svjesni u Houstonu kada su ga potpisivali jer su znali da će time amortizirati pad koji bi neminovno uslijedio nakon promjene stila igre. U biti, jedina bitnija McHaleova promjena ne tiče se dodavanja nego oduzimanja. Naime, Adelman, kao tvrdi pobornik Princeton napada, kroz drugu fazu karijere je, kad god je to bilo moguće, koristio dva playmakera na vanjskim pozicijama. U Kingsima je tako Jasonu Williamsu i kasnije Mikeu Bibbyu često dodavao Bobbya Jacksona, a u Rocketsima je znao igrati s Kyleom Lowryem i Aaronom Brooksom u paru. Danas pak rado koristi kombinaciju Rubio-Ridnour.

McHaleu je važnije kretanje drugog beka od njegove igre s loptom, zato mu i nije padalo na pamet Gorana Dragića koristiti kao išta drugo osim back-up playa. Do noćas, kada je, da ironija situacije bude potpuna, upravo kombinacijom Lowry-Dragić dobio utakmicu. Do zadnje četvrtine Minnesota je bila u igri zahvaljujući dobroj igri vanjske linije i Loveovoj šuterskoj učinkovitosti, ali čim su Rubio i Ridnour izgubili konce utakmice pod agresijom Lowrya i Dragića na oba kraja parketa, kontrola lopte je nestala i Rakete su se samo-lansirale ka pobjedi.

Međutim, nije tu bio kraj McHaleovim lukavim potezima. U utakmicu su sjajno krenuli Martin i Scola, koji su učinkom mahali kao crvenom krpom ispred Adelmanova nosa. Ne igraju ni približno sjajno kao lani, ali na jedno poluvrijeme su pokazali da je s razlogom napad Houstona i dalje vrhunski - jednostavno i jedan i drugi mogu trpati u serijama. Adelman je tražio rješenje kako ih usporiti, da bi u trenutku kada je izgledalo da ga je našao, McHale jednostavno u igri ostavio Leea i Pattersona kao bolje obrambene igrače i potpuno izneredio napad Wolvesa.

Love je preko Scole ubacivao kad god bi se sjetio i McHale nije imao milosti, prepoznao je nepovoljan match-up i ubacio Pattersona koji je otežao ostatak večeri Loveu, a da usput nije smetao u napadu jer je zabio svaki otvoreni šut koji je trebao. McHaleu treba čestitati na rotacijama i korištenju igrača, posebice fascinira njegovo povjerenje u rookiea Parsonsa koji igra u svim kombinacijama i šalta se iz uloge point-forwarda u power-forwarda po potrebi. McHale stalno ističe rookiev košarkaški IQ i potrebu za takvim igračem u postavi, igračem koji neće zaustavljati loptu i koji će uvijek izabrati najbolje moguće rješenje.

Samo, nije McHale jedini zaslužan za buđenje Rocketsa. Samuel Dalembert donio im je opciju u sredinu kakvu lani nisu imali. Ne, nije zatvorio reket, ali stabilizirao je skok, tako da ova uglavnom mekana obrambena momčad, u kojoj nitko nije pravi stoper i nema takav mentalitet, ima barem kakvu-takvu ravnotežu pod košem. Lowry pak dokazuje da možeš biti bucmast i kvalitetan, čime u startu ruši teoriju da bi Felton bio bolji igrač kad bi imao manje kila. Ili imaš igru ili nemaš, nema to veze s obujmom dupeta.

A Lowry ima igru. Od ranih dana bio je slash 'n' kick majstor koji može zabiti tricu zbog čega sam ga već 2008. smatrao budućim liderom Grizzliesa, ali potonji su imali drugačije planove, odlučivši se radije ključeve momčadi dati puno višem picku, Mikeu Conleyu. Trejdan je u Houston kao back-up, što je i bio do trenutka kada se Brooks ozljedio. Nakon što je ušao u petorku, Lowry iz nje više nije izlazio, a ovogodišnja eksplozija rezultat je te zrelosti, minutaže i samopouzdanja. Od mladog i eksplozivnog atlete izrastao je u igrača s više brzina i pick 'n' roll majstora koji igra pametno, čvrsto i raznovrsno. Triple-double raznovrsno. Uz sve još je i dobar u obrani, ubojica je s linije slobodnih (što znači da je tamo često i da je precizan), a jedini ozbiljniji feler mu je popriličan broj izgubljenih.

Ova Lowryeva formula trica i slobodnih ujedno je i glavna formula napada Rocketsa. Koji je opet odličan jer je učinkovit čak i bez vrhunskog talenta. Lowry je sjajan sa slobodnih, ali je po pitanju iznuđivanja i zabijanja istih za jednog Martina mala beba. Scola pak djeluje sporije nego ikada, ali i dalje može staviti svaki otvoreni šut s poludistance. Klupa je krcata igračima koji mogu zabiti otvoreni šut i ova raznovrsnost i širina u napadu omogućuje im da trpaju iz večeri u večer.

Uglavnom, s ovako kvalitetnim napadom i ovako kvalitetnom klupom, Rocketsi bi dobili svaku eventualnu seriju od sedam protiv Wolvesa. U ovom trenutku su jednostavno za klasu iznad kao momčad i stvarno je šteta što umjesto danas tek solidnog Scole nemaju jednu rasnu all-star četvorku jer bi tada bili sigurna playoff momčad. Kad se sjeti kako ih je lani izbjegao Bosh, kako ih je ove godine ignorirao Nene i kako su nesretno ostali bez Gasola, čovjek mora priznati da njihov problem stvarno nije vodstvo, već čisti slučaj negativnog predznaka (da ne spominjem Yaovo stopalo).

A što se Wolvesa tiče, ove večeri je dobra vijest bila što je zbog bolesti Wesa Johnsona konačno priliku u startnoj petorci dobio Williams. Energija je opet bila tu, ali isto tako bilo je vidljivo da se ne snalazi na trojki i da mu puno više odgovara uloga pod košem. Uopće, više mu paše pasivnija napadačka rola, kada čeka loptu pod košem ili na šutu, nego kreatorska. Bit će on sjajan role player, tu nema sumnje, trenutno je problem i što sam želi previše i što ga Adelman u traženju rotacije previše seli iz jedne uloge u drugu. Šteta jedino što sa svojim vrlinama praktički duplira Loveov stil igre, umjesto da ga nadopunjuje. Obzirom na slabašnu sposobnost kontrole lopte, predvidvljive ulaze i osjećaj za asist ravan nuli, Williams jednostavno nema all-round igru za biti na krilu. Njegova je budućnost pod košem i što prije Adelman prestane stavljati ga u loše situacije, to bolje za sve uključene.

Ostalo? Pa opet se sve vrtilo oko Rubia, dok je on nabijao ritam i razigravao stvari su funkcionirale, čim je počeo gubiti lopte stala je i Minnesota. Još jednom smiješni šuterski učinak teško da je pomogao. Noćas je imao podršku u gomili Loveovih trica, ali dva povremeno nadahnuta igrača nisu dovoljna za stvari privesti kraju. Dok napad Wolvesa u završnici stoji i čeka da Rubio i Love nešto izmisle, Rocketsi vrte svoje akcije kao sat. Ta razlika u realizacija ključ je ove utakmice, što nas vraća na početak priče. S jedne strane Adelmanov odrađen posao, složena košarkaška momčad, a s druge tek započeta misija, momčad koja tek uči igrati košarku zajedno. Dakle, imaju i razloga za optimizam u Minnesoti - ako sve prođe po planu, i oni će jednoga dana biti efikasni kao Rocketsi.

I još nekoliko rečenica o Loveu. Ljubav Majke postaje iritantan s konstantnim zaostajanjem u napadu, doslovno svaki put nakon kontakta koji nije sviran žali se na odluku sudaca i doslovno svaki put na drugoj strani igrač kojega bi trebao čuvati zabija koš dok ovaj gubi vrijeme na sudce umjesto da trči nazad u obranu. Noćas je tako Scola dobio niz lakih poena na poklon, a bilo bi zanimljivo vidjeti koliko je puta tijekom sezone Love ostavio suigrače u igračkom minusu. Obzirom na to kako inače igra pozicionu obranu, ovakve navike mu stvarno nisu potrebne. Doduše, nije da mu je Scola ostao dužan s druge strane - fascinantno je da takva igračina u 31-oj godini života, kada bi valjda nekakvo iskustvo trebalo sakriti dobar dio fizičkih minusa, još nema pojma što se događa u obrani i da nije u stanju ispratiti jednu jedinu akciju i završiti nekako suparniku na ruci. Protiv njega je Love imao šuterski trening, a da ne spominjem činjenicu da se Argentinac više ne može odlijepiti od poda kada treba skakati.

Uglavnom, ako ćemo gledati brojke, ovo što je Love noćas upisao u box score govori u prilog onima koji zastupaju tezu da čovjek zaslužuje maksimalan ugovor. Ja obožavam sve što je postigao i što postiže s ovakvim fizikalijama, ali malo me već živcira takvo navijanje po kojem su Wolvesi dužni to napraviti ili će pokazati da su luzeri. Prvo, što je loše u tome da netko malo ispipava tržište? Još jučer svi su se žalili kako su najveći problem lige ogromni ugovori koji guše male momčadi prisiljene preplatiti svoje najbolje igrače iako oni možda nisu sposobni donijeti vrhunski rezultat. I sada, kada jedna mala momčad konačno razmišlja izvan okvira, odmah ne valja. Ne kužim takav stav, jer zar poanta poslovanja sa salary capom nije odgovornost svih uključenih u proces slaganja momčadi?

Što nas dovodi do drugog - da li je Love ikakva garancija naslova? Naravno da nije, on je sjajan igrač koji će uvijek biti dobar temelj, ali oko kojega treba graditi puno čvršće i raznovrsnije zidove nego oko nekoga tko leti po parketu. Stoga, ako ćemo početi od toga da je osnovni cilj svake franšize lov na prsten (a ne samo imati na rosteru dovoljno zvučnih imena kako bi opravdali cijenu karte), zašto bi potpisivanje igrača koji ne može zabiti pod košem jer je prespor bilo idealno rješenje? Zašto onda ne ostaviti dodatnog prostora za potpisivanje budućih pojačanja? Iz tog razloga potpuno podržavam pokušaje Minnesote da istraži nove putove građenja momčadi, iako će na kraju, poput tipičnog malog tržišta, vjerojatno pokleknuti i pristati na maksimum.

23Dec/112

SOUTHWEST

Posted by Gee_Spot

DALLAS

THAT WAS THEN:

Igrali su najljepšu košarku tijekom cijelog regularnog dijela sezone, imali su najbolju rotaciju krcatu veteranima u kojoj je svatko znao koji mu je posao, imali su dovoljnu razinu talenta i superstara koji uvijek može držati napad podmazanim (Dirkov skok-šut s poludistance njegov je odgovor na slash 'n' kick briljantnost superstar bekova), imali su trenera koji je uvijek vukao pravi potez i imali su dvojac koji je ispravio sve obrambene grijehe prošlosti u pomoćnom treneru Caseyu i centru Chandleru. Sezona iz snova završila je rezultatom iz snova i da nismo toliko zaslijepljeni individualnim sjajem puno prije bi prihvatili činjenicu da je Dallas prošle sezone jednostavno bio najbolja momčad. Srećom, serija od 7 nikad ne laže i na kraju su stvari postavljene na mjesto, a sezona '10-'11 ulazi u anale kao jedna od najboljih ikada (iako imam osjećaj da to mogu reći za svaku).

THIS IS NOW:

Ako je itko sumnjao u zrelost Marca Cubana, nakon nedavnih poteza više sumnji nema – Cuban je vlasnik kakvog samo poželjeti možete. Stari Cuban bi nakon naslova potrošio novac na sve strane ne bi li zadržao jezgru i pokušao obraniti naslov, ali ovaj novi je lukavo odlučio umjesto obrane naslova ići na jackpot koji idućeg ljeta donosi mogućnost da u Dallasu osvanu Dwight Howard ili Deron Williams ili čak obojica. Odlasci Caseya i Chandlera vjerojatno znače da sjajnu obranu Dallasa čeka pad, ali napad ne bi trebao zastati ni na sekudnu. Dirk ovakvim stilom igre može trajati još deset godina, a sve ostale promjene kozmetičke su prirode – odlazak lani izuzetno važnog Bareae, koji je svojim ulazima uništavao druge petorke protivnika, Mavsi će pokušati pokriti valjda konačno zdravim Beauboisom i veteranom Westom, Stojakovićev povremeni baraž trica i kukavičku igru u potpunosti će u svim segmentima zamijeniti Carter, a puštanje Stevensona bez da su se osvrnuli definitivni je dokaz da barem netku u tom sada bivšem odnosu razmišlja glavom (njega će u rotaciji zamijeniti fizički sličan Dominique Jones, potencijalni stoper koji nema tetoviranog Abrahama Lincolna na vratu). Naravno, dovođenje Odoma koji je lani odigrao sezonu karijere poslužit će da se pad u obrani sakrije i da momčad na račun izuzetne klupe izgura ovu napornu sezonu.

PLUS:

Odomov zadatak neće biti samo čuvati Dirka od pretjeranog trošenja i Dallas od previše Mariona na parketu (Shawn je sjajan u malim dozama, posebice u obrani), već će pomoći donekle zakrpati skakačku rupu koja nastaje Chandlerovim odlaskom. Haywood je solidan centar za zatvoriti reket, ali idealan je bio u ulozi rezerve. Kao starter, prijeti potpuno uštopati napad Dallasa i zato će Mavsi svjesno riskirati poneki postotak protivničkog šuta, ako pri tome barem pariraju u skoku. Odigra li Odom iti približno lanjskoj sezoni, ne moraju strahovati od prevelikog pada. A da ne spominjemo da sve što poklanjaju obrambeno, Dirk i Lamar mogu itekako dobro naplatiti na drugoj strani zbog stalnih miss-match situacija koje će stvarati dva krilna centra od kojih jedan šutira kao bek, a drugi kontrolira loptu i razigrava kao bek.

MINUS:

Mavsi ipak nisu izazivači. Jasno da ne treba podcijenjivati srce šampiona i dubinu koju ova momčad ima, ali dok ih ne vidimo u akciji ne možemo ih staviti u isti koš s Durantom i društvom. Rekao bih da su im i godine minus, ali obzirom na širinu rotacije i Dirk i Marion i Kidd i Terry mogu se provući kroz barem još jednu sezonu neokrznuti, iako uvijek postoji šansa da naprave neizbježni korak ka mirovini.

PRVIH 5: Kidd, Carter, Marion, Dirk, Haywood

5 ZA KRAJ: Kidd, Terry, Marion, Dirk, Odom

SCORE: 43-23

MEMPHIS

THAT WAS THEN:

Najugodnije iznenađenje playoffa koje je u fantastičnoj seriji konačno stalo na kraj dosadnim vampirima iz San Antonia da bi onda pokleknulo pred artiljerijom Oklahome. Obzirom da su cijelu sezonu odigrali ili bez Gaya (napadačkog talenta koji im daje potrebnu eksplozivnost) ili Allena (obrambenog talenta koji im daje štih žilave momčadi), Grizzliesi su nadmašili sva očekivanja. Bez Gaya njihova petorka nije bila toliko moćna, što je, kada malo razmislite, poprilično zastrašujuća činjenica obzirom da su samo igrajući preko posta i vrteći high-low akcije djelovali efikasno i sposobno suprostaviti se svima, i sve to usprkos tome što su većinu vremena na parketu imali dva igrača zadatka poput Allena i Younga. Klupa nije bila sjajna, ali je bila učinkovita kad je bilo najpotrebnije, a sve skupa već ove sezone stavlja pristisak na Memphis da barem ponovi ostvareno.

THIS IS NOW:

Priključenje Gaya momčadi trebalo bi napad iz kojega je trener Hollins izvukao maksimum podići na zvjezdane razine, jasno pod uvjetom da se Gay uklopi u svi za jednog, jedan za sve filozofiju koja je vladala u momčadi nakon njegove ozljede. Bude li sve štimalo kako treba, nema razloga da Gasol i Randolph ne nastave gdje su stali sa svojom suradnjom u postu, dapače. Gayeve igračke kvalitete, koje u igri s poludistance nisu daleko od onoga što prezentira jedan Carmelo Anthony, onemogučit će udvajanja Randolpha, a to znači da će Randolph nastaviti zabijati kako god poželi protiv koga god poželi. Kad dodaš jednog kompletnog playmakera kakav je Conley, stopera kakav je Allen i all-round rasnu peticu kakva je Gasol (koji svojim talentima u igri licem košu omogućuje Memphisu dodatnu razinu u organizaciji napada), dolaziš do zaključka da Grizzliesi imaju naj-ujednačeniju petorku u ligi. Pitanje je samo koliko ih u ovakvoj sezoni može pratiti klupa. Vasquez je solidno odigrao u playoffu i nastavi li na tom tragu pitanje back-up playa je riješeno. Mayo je često dobivao šansu u završnicama jer je svojim šutom za tri širio obrane, ali povratkom Gaya potreba za njim bit će sve manja, a to nije nužno loše. Young u manjim dozama kao energetska bomba također će biti korisniji nego je bio lani u velikoj ulozi, a odlazak Battiera praktički je nebitan jer za sve na krilima više jednostavno nema minuta (iako bi ja osobno radije bio bez Younga ili Mayoa nego Battiera, ali obzirom na financijske obveze koje je Memphis preuzeo prema svojim starterima, trošiti midlevel na veterana nema smisla). Praktički, jedini problem je pod košem gdje je lani Arthur solidno mijenjao oba visoka, uglavnom oslanjajući se na pick 'n' pop igru u napadu. Stoga mi je gotovo smiješno kako svi plaču nad sudbinom Memphisa zato što je jedan potpuno prosječan igrač poput Arthura izgubljen za sezonu, kao da je njegovih 20 minuta po večeri toliko važno. Pick 'n' pop igrača ima koliko želite (pogledajte samo roster Celticsa) i nađu li Grizliji sličnog igrača bit će sasvim ok (Dante Cunningham iz Bobcatsa upravo je pick 'n' pop specijalist kojeg očito traže, a izgleda da Bobcatsi nemaju namjeru matchirati ponudu Memphisa). Naravno da ne treba ni spominjati što bi za ovu momčad značilo dovođenje majstora poput Varejao ili kako bi sada dobro bilo da su uspijeli realizirati dugo željeni trade za McRobertsa (kako god, uvijek imaju Mayoa za potencijalni trade ubuduće).

PLUS:

Hollins je totalna faca, petorka je strašna, Mayo još uvijek ima potencijal biti rasna prva opcija s klupe.

MINUS:

Randolph i Gasol morat će igrati previše minuta, što u sezoni krcatoj back to back noćima neće biti dobro, posebice gledajući širu sliku.

PRVIH I ZADNJIH 5: Conley, Allen, Gay, Z-Bo, Gasol

SCORE: 41-25

SAN ANTONIO

THAT WAS THEN:

Spursi su lani opet van svake pameti rasturili u regularnoj sezoni na račun svoje uigranosti i kvalitete u realizaciji zamišljenoga. Nekada velika obrana danas je prije svega oslonjena na pronalaženje idealnih pozicija za što lakše poentiranje, a u tome veterani poput Duncana, Parkera i Ginobilia, uz sigurno vodstvo neuništivog Popa, briljiraju. I, iako su Timmy i Tony očito izgubili korak, vječni Manu i duboka rotacija u kojoj je svaki kotačić sjajno posložen pobrinuli su se da stroj Spursa ne zakašlje ni jednom. Barem dok nisu naišli na mlađe, talentiranije i jednostavno bolje Grizlije.

THIS IS NOW:

Ima li smisla još jednu najavu sezone Spursa početi sa konstatcijom kako će ove sezone momčad pasti zato što veterani jednostavno više ne mogu igrati na razinu na koju su nas navikli? Nema, zato što čak i da Manu uspori (bilo zbog godina, bilo zbog ozljeda koje ga uvijek pomalo muče), ovaj Popov sistem iz svih uključenih izvlači maksimum. Blair, Bonner i Hill lani su odradili lavovski dio posla, a ne treba zanemariti ni novo otkriće dvojca Pop-Buford, Garya Neala. Poznavajući Spurse, ove sezone možemo očekivati da u veće uloge uključe Splittera, lanjskog rookiea Andersona i ovogodišnjeg Leonarda i da od svih dobiju korisne minute. Ovakva širina učinit će nebitnim zgusnuti raspored, a sve skupa znači još jednu sezonu s puno više pobjeda nego poraza, ali i neizbježni poraz u playoffu. Jer, sistem vas može odvesti samo do određene razine, za nju prijeći treba vam vrhunski talent, a njega Spursi više nemaju.

PLUS:

Širina koja im omogućuje da svaku večer imaju drugog junaka u napadu – jednom će vas Bonner razbiti tricama, drugi put će vašu obranu secirati Ginobili, treću će Blair dominirati pod obručima. Jedina konstanta, vječno koristan i vječno jednako dobar, genijalni je Timmy. Uživajmo u majstoru dok možemo.

MINUS:

Jednu Manuovu ozljedu su udaljeni od okretanja nove stranice, a stalne priče o Parkerovom tradeu možda znače da je konačno došlo vrijeme za rebuilding.

PRVIH 5: Tony, Manu, Jefferson, Blair, Timmy

5 ZA KRAJ: Manu, Timmy i koja god tri igrača imaju najbolju večer

SCORE: 40-26

HOUSTON ROCKETS

THAT WAS THEN:

Rocketsi su okupili sjajnu rotaciju osrednjih igrača koja, čak ni nakon što je većina odigrala sezone karijere, nije ušla u playoff. Taktika prikupljanja dobrih igrača na kraju im se obila o glavu jer su zaglavili u najgoroj mogućoj poziciji – niti su dovoljno dobri da se bore u playoffu, niti su toliko loši da dođu do vrhunskih talenata na draftu. Uporni pokušaji da nešto naprave na tržnici nedavno su opet neslavno propali nakon što su ostali bez Gasola i Nenea.

THIS IS NOW:

Scola i Martin teško će ponoviti briljantne sezone kakve su odigrali lani, pogotovo zato što su obojica bili ovisni o situacijama u koje ih je stavljao Adelman koji je na jedno oko žmirio na sve njihove obrambene propuste. McHale napadački njeguje sličan stil Adelmanu, iako nešto organiziraniji, i tu ne bi trebalo biti problema, ali glavni dio njegova posla otpast će na konsolidaciju obrane, a to znači manje šansi za Scolu i Martina (Budingera da ne spominjemo). Dovođenje blokera kakav je Dalambert trebalo bi pomoći nakon što im je lani glavni čovjek u reketu bio vrijedni, ali kratki, Chuck Hayes. Jedini igrač koji se nametnuo kao trajno rješenje je sjajni play Kyle Lowry koji je svojim all-round učinkom postao prvo ime momčadi i pokretač svega, posebice nakon što su u Phoenix poslali zujalicu Brooksa, danas blokiranog kineskim ugovorom od povratka u NBA. Uspije li McHale popraviti obranu dovoljno da maskira pad učinkovitosti u napadu, Rocketsi će opet imati sezonu sličnu lanjskoj. Uz nabrojanu jezgru tu je još desetak mladih igrača koji imaju potencijala biti NBA igrači, problem je samo što nema dovoljno minuta za sve (svakako obratiti pažnju na rookiea Parsonsa).

PLUS:

S ovoliko solidnih tijela na raspolaganju Rocketsi neće pretjerano osjetiti težinu rasporeda, ali, ono što je još važnije, je da uvijek mogu nekolicinu zamijeniti za jednog kvalitetnog veterana koji bi im mogao pomoći da se dokopaju playoffa već ove sezone.

MINUS:

Djeluju više kao inkubator nego kao prava NBA momčad, a očite poruke Scoli i Martinu kako na njih ozbiljno ne računaju mogle bi ostaviti traga na njihovoj igri (posebice odluči li McHale isprobati mlade snage). Problem je i što pravi lider ove ekipe Lowry nema poštenu zamjenu, Dragić i Flynn lani su djelovali kao da su zalutali u ligu, iako tu treba ostaviti otvorenu mogućnost da McHale izvuče nešto iz obojice. Što nas opet vraća na ono da su Rocketsi više inkubator u kojem se testiraju i bruse talenti nego ozbiljna momčad spremna boriti se za playoff.

IDEALNIH 5: Lowry, Martin, Budinger, Scola, Dalambert

SCORE: 30-36

NEW ORLEANS HORNETS

THAT WAS THEN:

Pored svih problema s vlasništvom koje se zatim odrazilo i na razini igračkog talenta, jezgra sastavljena od GM-a Dempsa, trenera Williamsa i Chrisa Paula uspijela je Hornetse ne samo ugurati u playoff, nego usput prikazati i Lakerse kao ekipu čije je vrijeme prošlo. Da stvar bude fascinantnija, Paul je Hornetse do neočekivanog uspjeha vodio usprkos ozljedi najvažnijeg partnera na parketu, Davida Westa.

THIS IS NOW:

Paul je danas u Clippersima, problemi s upravom i dalje se nadvijaju nad svakim potezom kojega povuku, ali barem imaju Erica Gordona kao potencijalni kamen temeljac buduće momčadi (bolje reći da imaju dvije godine da ga uvjere kako mu se isplati ostati u New Orleansu). Monty Williams garancija je ozbiljne obrane, dvojac Kaman – Okafor garantira solidne igre u reketu, a Jason Smith i Carl Landry daju još dva korisna tijela u više nego iskoristivu rotaciju visokih. Naravno, problem će biti što ta tijela neće imati tko uposliti, obzirom da je jedini playmaker na rosteru Jack, koji je lani bio sjajan u ulozi back-up playa i čije vrijeme startera je nepovratno prošlo. Obzirom da je Ariza igrač koji zaokružuje petorku, nikako ne netko oko koga se gradi, ispada kako će ogroman dio tereta na vanjskim pozicijama pasti upravo na Gordona, što bi moglo pruzrokovati popriličan pad učinkovitosti igrača koji se lani konačno potvrdio kao vrhunski šuter i all-round igrač.

PLUS:

Obrana i skok uz Gordonove povremene briljante šuterske partije držat će ih u igri većinu večeri.

MINUS:

Jackove i Arizine velike ovlasti u napadu u najvećem broju utakmica bit će kamen oko vrata.

IDEALNIH 5: Jack, Gordon, Ariza, Landry, Okafor

SCORE: 25-41

16Jan/1120

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

Nakon zasluženog novogodišnjeg odmora vraćamo se klasici. Tjedni pick 'n' roll kroz ligu opet kreće tjednim ritmom. Do novog prekida. Iskreno, nemam pojma da li je predah bio zaslužen ili ne, ali znam da mi se u ovoj novoj godini ne da raditi apsolutno ništa. Osim gledanja košarke, naravno. League pass radi punom parom, za to se ne treba bojati.

Ali, malo me zabrinjava trenutna niska razina energije i to što uopće nemam potrebu za nekom ekstra zabavom. Na primjer, football sezona je na vrhuncu, krenuo je playoff, a ja prošli vikend radije od njega gledam Clipperse, Raptorse, Kingse i Warriorse. Kremu nad kremama.

Da se razumijemo, nije stvar u tome da football nije zakon, dapače. Jednostavno, to vam je pravilo Clinta Eastwooda na djelu. Čovjek mora biti svjestan svih ograničenja, a ona u mom slučaju znače da jednostavno nema dovoljno vremena u životu za posvetiti se još nečemu na razini na kojoj sam posvećen NBA košarci.

Nisam čak ni imao neki megalomanski plan za praćenje NFL-a, sve se svodilo na najavu sezone, tjedni post u vidu power rankingsa, izbor najboljih igrača sezone i onda još dva posta tjedno u vrijeme playoffa, jedna najava svakog kola i jedan osvrt. Sve u svemu, 32 posta godišnje.

Samo, treba pratiti tekme, posvetiti im cijelu nedjelju i ponedjeljak, a kada je krenula NBA sezona vidio sam da to neće ići. Slobodno vrijeme je rijetko, a još ga je manje kada ste ovisni o tome da vidite kako funkcioniraju Wade i James, kako se snašao Big Al, ima li Rambis stvari pod kontrolom, posjeduje li Cousins košarkaški IQ i tako dalje i tako bliže.

Došao sam blizu Superbowlu kojega sam prognozirao (Steelersi protiv Packersa), ali jasno mi je, čak i da sam ga pogodio, da je u pitanju sreća, nikakvo specijalno znanje. Naime, to je par koji sam izabrao na početku sezone na osnovu vjere u dvije stvari:

1. u to da je Aaron Rodgers daleko najbolji QB u NFC-u
2. da povratak Troya Polamalua vraća šampionsku čvrstoću obrani Steelersa

Samo, da ste me nakon nekoliko tjedana pitali isto, nema šanse da bi vidio Packerse ovako daleko (što zbog ozljeda, što zbog opet očajne napadačke linije koja je Rodgersa koštala par potresa mozga previše), a, kako je sezona odmicala, i Steelersi su se činili sve slabijom okladom (što zbog razigranih Patriotsa, što zbog očajne napadačke linije koju izvlače vanserijski talenti RB-a Mendenhalla i QB-a Roethlisbergera).

Međutim, u ovom ludom sportu, usprkos svim tjednim iznenađenjima i skokovima gore-dolje po raznim odnosima snaga na koje više utječe sreća i ozljede nego ikakva vještina, pokazuje se kako na kraju pobjedu ipak odnosi talent. Kao što će u košarci pobijediti momčad koja ima vrhunske pojedince u napadu, kvalitetnu obranu i čvrst skok, tako će u footballu najdalje stići oni s najboljim razigravačima, balansom u svim linijama te iznadprosječnom obranom.

Kako sam danas svjestan da jednostavno ne stignem pisati i o ovom sportu, bez obzira koliko me fascinira, mogu slobodno i sada dati prognozu za sljedeći Superbowl. Dogodine gledamo Packerse (zato što je Rodgers najbolji QB u NFC-u) i Patse (zato što su sada sva ova nova receiverska oružja premlada, kao što je premlada i sredina obrane, ali iduće sezone bit će još bolji, možda dovoljno dobri i za još jednu savršenu sezonu, i to ovaj put okrunjenu i onom konačnom pobjedom).

Uostalom, što ne bi bila fora kad bi Rodgers izgubio dva Superbowla za redom? Veliki Jim Kelly izgubio je četiri s Billsima (mislim, igrati u ovakvom sportu finale četiri godine za redom stvarno je nešto nevjerojatno), a također je nosio broj 12. Govorim gluposti, znam, ali to je ono što sam shvatio ove sezone gledajući NFL – previše pričati o ovakvom sportu u kojem je važno možda desetak utakmica, u kojem odlučuju glupa pravila, glupost je samo po sebi. Treba ga samo gledati i uživati u čistom nasilju.

Nije da NBA nema sličan problem, njena regularna sezona ima možda još manje značaja, ali u stanju nam je zadržati koncentraciju potencijalnim događanjima. Bilo da je riječ o razvoju mladih igrača, bilo da je riječ o tradeovima, svaki dan imaš razloga za švrljati po netu. Football možeš gledati od nedjelje od nedjelje, bez puno brige. Sve što trebaš znati je igra li startni QB.

Sad kad mi je jasno da ispodobruca neće biti ništa više od NBA bloga, postavlja se pitanje što uraditi u slučaju lockouta? Pa, kako NFL čeka slična štrajkaška sudbina, njima se nećemo vraćati, ni kao zamjeni za NBA ni uopće (osim ako ne dobijem na lotu i budem u mogućnosti ostaviti dnevni posao). MLB me zanima samo zbog fanatsya, pratim rostere i događanja jer treba svaki ljetni dan tijekom sezone izgubiti vremena dok posložiš postave svojih momčadi. Možda bi mogao napisati nekakvu najavu sezone, ali zašto kada je baseball toliko dosadan da je čak i pisanje o njemu dosadno? Radije ćemo pratiti EP u košarci.

Rješenje se nameće samo po sebi – NHL. Kako hokej starta paralelno s NBA, nemoguće je ozbiljnije ga pratiti, ali, u slučaju da Stern i vlasnici budu uporni u svojim naporima da nas zakinu za pola NBA sezone, neću imati izbora nego posvetiti se najavi NHL-a, kojega inače počinjem pratiti tek u vrijeme playoffa, dok tijekom regularne sezone gledam samo međusobne susrete Penguinsa i Capitalsa.

Stern, bolje ti je da nas ne zajebeš.

HOUSTONE, POD KOŠEM IMAŠ PROBLEM

Jedna od najvećih misterija ove sezone za mene su Rocketsi. I to ne toliko zbog negativnog rezultata, za koji ipak postoji racionalno objašnjenje. Naime, usprkos svom napadačkom talentu, Houston je patetična obrambena momčad koja vjerovatno ne bi bila u stanju uštopati ni Joška Poljaka, a dobro znamo da je zatvoren reket osnova pobjedničke košarke. One playoff predznaka posebice, s tim da i u regularnoj sezoni, u sudaru dvije podjednako talentirane ekipe, pobjedu uglavnom uspijeva izvući ona sposobna u zadnjih nekoliko minuta tu i tamo zaustaviti protivnika.

Dakle, tu je sve jasno. Houston s ovakvom obranom ne može biti ozbiljna momčad. Međutim, misterij na koji ciljam za mene je ne-aktivnost njihove uprave. Na raspolaganju im je nekolicina ugovora koji su ušli u zadnju godinu i kojima mogu zatvoriti svaki trade (tu je i iznimka koja im je ostala od Arize), da ne govorim o pickovima prve runde i mladim talentima koji mogu poslužiti kao mamac. Dakle, pitanje je što čekaju i zašto ništa ne poduzimaju ne bi li spasili sezonu?

Houston nije u poziciji poput Thundera da igra očajnu obranu zbog problema s glavama igrača koji iz nekog razloga nisu u stanju pronaći identitet (niti mogu računati svaku večer da će se izvući na račun vanserijskog talenta pojedinaca – Rocketsi itekako krvavo igraju u napadu za svaki otvoreni šut, dok Durant prošeta oko bloka, pukne preko ruke i pogodi suzu). Houston nema potencijal koji se može preko noći pretvoriti u obrambeni zid, oni su krcati igračima u čijim genima obrana nije zapisana niti pod razno.

(Naravno, još jednom nisam mogao proći kroz post bez spomena Thundera, što je dovelo do reakcije mog superega, kojem je dosadilo da stalno prozivam jednu od najboljih momčadi na Zapadu. Evo dijaloga koji je uslijedio između mene i njega:

Superego: Molim te da prestaneš ukazivati na Thunder kao na momčad koja ne štima i s kojom nešto nije u redu. U top 10 u ligi su, na Zapadu su očekivano na vrhu. Ako si prije početka sezone smatrao da su sposobni biti odmah iza Lakersa, što se buniš sada kada se to i ostvarilo? Doduše, ispred njih oboje su još Spursi, ali kužiš što ti želim poručiti – ne možeš govoriti stalno loše o momčadi koja je po svemu jedna od najboljih, jer time ispadaš totalni seronja koji vidi samo loše strane.

Ego: Shvaćam tvoju zabrinutost, ali stvar je u biti jednostavna. Očekivao sam od njih da budu ne samo odmah do Lakersa, nego da budu pravi izazivači, momčad koja može napraviti nešto konkretno u playoffu. S lanjskim pristupom u obrani, uopće stilom igre, bili su na putu da se priključe ekipama sposobnima otići do kraja, a danas su tek talentirana i potentna skupina kakvih smo se nagledali svih ovih godina. Kužiš, to je problem, što svi znamo da imaju potencijal biti puno, puno više od ovoga što su sada.

Superego: Ali ovo što su sada je dovoljno dobro, pogledaj širu sliku, koncentriraj se na stvarnost, a ne samo na svoje tlapnje. Koja obrana može u isto vrijeme zaustaviti i Westbrooka i Duranta? Nema momčadi u ligi koju Thunder nije u stanju izbaciti iz ravnoteže iskorištavajući individualne prednosti koje će ili jedan ili drugi uvijek imati protiv onoga tko im se nađe na drugoj strani.

Ego: Ma ne možemo se ja i ti nikako složiti. Slažem se, napraviti plan igre protiv Thundera nemoguća je misija, ali zar isto tako nije tužno da takve atlete kao što su Durant i Westbrook dozvoljavaju protivniku da samo tako leti pored njih?

Superego: Ti si izgubljen slučaj, žalim te. Uostalom, zar nisi i sam maloprije rekao da imaju potencijala svaki tren opet biti dobra obrambena momčad? Zar nemaju Ibaku pod košem? Zar nije baš Ibaka takav tip igrača koji bi spasio sezonu Rocketsima?

Ego: Opet se vrtimo u krug – Ibaka je igrač koji im omogućuje da tu i tamo odigraju obranu, zato bi vrlo vjerovatno i dobili playoff seriju protiv Rocketsa. Jer ipak imaju sposobnost da se obrane kada je najpotrebnije. Ali, nije isto igrati obranu na vrhunskoj razini kao temeljni koncept sistema ili povremeno nešto zaustaviti. Da, Rocketsi bi ubili za takav luksuz, ali poanta je da bi Rocketsi s Ibakom bili bolji, ali ne toliko da se bore za vrh. Bili bi kao Thunder, sjajna napadačka momčad koja tu i tamo nešto obrani, dovoljno za dobre rezultate, ali ne dovoljno za prelaz iz playoff momčadi u izazivača.

Superego: Shvaćam što pokušavaš reći, ali naglašavam da se ne možeš oslanjati samo na to. Da zaključimo – Thunder je u svakom pogledu sposoban otići korak naprijed, bez ikakvih promjena, s ovom jezgrom, dok Rocketsi čak ni s promjenama koje zazivaš ipak nisu ništa više od atraktivne playoff ekipe.

Ego: Tako nekako, s tim da nisam baš siguran može li Oklahoma tek tako napraviti taj korak. Tko zna, možda je odlazak čovjeka koji je dizajnirao njihovu lanjsku obranu ipak prevelik minus. Ron Adams je ovoga ljeta došao pomoći Thibodeau u Bullse, što praktički znači da Chicago danas ima arhitekte dvije ponajbolje lanjske obrane, one Celticsa i one Thundera. I baš ti Bullsi su danas ono što je trebao biti Thunder, mlada momčad koja grize u obrani, koja igra veteransku košarku, playoff košarku, jer su svjesni da je to jedini ispravni put za doći do cilja.

Superego: Počeo si o Bullsima, mislim da je vrijeme da se isključim i vratim u stanje hibernacije. A ti divljaj, kao i uvijek.

Ego: Hvala. Pederu.

I tako je završio još jedan pokušaj da se opravda kritiziranje momčadi koju bi definitivno trebalo tu i tamo malo i pohvaliti.)

Mislim, evo s čime raspolažu Rocketsi pod košem. Brad Miller je sjajan tip i čudo od igrača, tip koji u svojoj roli može pomoći čak i u ovim poznim godinama, ali Brad ne može igrati na petici 30 minuta svaku večer jer se time doslovno ostavlja momčad s igračem manje. Njegovo postavljanje se može maskirati 15-ak minuta, ali većinu utakmice? Plus, Scola nije ništa bolji obrambeno od njega, praktički, koliko god da je talentiran napadač, toliko je rupa na drugoj strani parketa.

Scola pada na svaku fintu, kasni u rotacijama i uopće totalno je beskoristan u svom reketu, osim kao skakač. S dva takva promatrača pod košem, Houstonova obrana ne može bolje od ovoga što trenutno pruža. Tko im ostaje? Patterson je rookie, buduća solidna četvorka, ali za sada previše zelen. Hill je tek elastično tijelo koje mlatara rukama, njegov talent je minimalan, a isto tako i sposobnost čitanja protivničkih linija kretanja. Ne pomaže mu ni što uglavnom mora čuvati jače i više igrače od sebe. Hayes je čvrst, ali toliko limitiran u svakom drugom pogledu da praktički ne donosi ništa u ukupnom zbroju. Sad vas je opet pitam, zašto bi bilo tako loše odreči se jednog picka prve runde (svoga ili onoga od Knicksa, svejedno) i nekoliko milijuna dolara kako bi se npr. iz Kingsa doveo Samuel Dalembert?

Vrlo dobro znamo da je Dalembert drvo, ali rijetko pokretno drvo s osjećajem za blokadu. Svojom trkom odlično bi se uklopio u stil igre Rocketsa, a blokerskim instinktom dao bi tu toliko potrebnu obrambenu opciju pod košem. Sumnjam da bi Kingsi imali nešto protiv Mingova ugovora (kojega ionako pokriva osiguranje), picka i love na računu, tek da iznajme centra na kojega ionako ne računaju u budućnosti (ili mogu prihvatiti ugovore Hayesa, Jeffriesa i Hilla, dvojicu odmah otpustiti te se nadati da će ovaj treći možda bolje izgledati uz Cousinsa nego što izgleda uz Scolu).

Garantiram da bi, samo da su od početka imali centra koji je u stanju zaustaviti šetnju protivnika u reketu, danas imali barem 5 pobjeda više. Izgubili su svaku gustu završnicu i svaki produžetak koji su igrali ove sezone baš zato što ne mogu ni pod razno zaustaviti protivnika kada je važno, kada ovaj odluči zabiti. Takva očajna obrana jednostavno ne vodi nigdje.

Napadački, Rocketski igraju sjajno, bez obzira što su cijelu sezonu bez pravog centra, praktički i bez prvog playa. Lowry je dobar igrač, ali vještinama je ipak puno bliži ulozi back-upa (sjajnog i eksplozivnog doduše, možda i najboljeg u ligi). Brooks je puno kvalitetniji i kao šuter i kao slasher, ali to opet nije spriječavalo Rocketse da zabijaju. Razlog tome je činjenica da imaju dva takva rasna strijelca kao što su Scola i Martin, ali i trener Adelman.

Ja ću prvi Adelmana prozvati kao luzera koji nikada neće znati posložiti momčad za ključne utakmice, ali mislim da nitko u NBA nema deblju knjigu napadačkih akcija. Sjećate se kada je Saunders prelazio u Pistonse kako su ga pokušali prodati kao nasljednika Brownu? Čovjeka koji je iza sebe imao jedan playoff nastup na leđima Garnetta i Cassella reklamiralo se kao enciklopediju, kralja teorije, crtanja i dijagrama. Pa su nakon njegovog dolaska Pistonsi i dalje igrali isto u napadu, samo što su popustili u obrani i ostali bez inspiracije.

E, pa Adelman je pravi kralj teorije, koji je za razliku od nekoga poput Saundersa, tko tek pliva u zadanim okolnostima, svaku svoju ekipu uspio posložiti po vlastitom guštu. Dobro, nije mu baš išlo s Warriorsima, ali Portland, Sacramento i danas Houston su imali respekta vrijedne rezultate. I prije svega oduševljavali su igrom, kretanjem i lopte i igrača.

U osnovi Adelman je pobornik Princeton napada (zato npr. tako sjajno u paru funkcioniraju Lowry i Brooks, jer je važno da su oba beka u stanju razigrati suigrače) u koji je ubacio osnove flexa (puno kretanja kroz blokove bez lopte i puno cutova) i raznovrsnu post igru (od high-low akcija post igrača do spuštanja pod koš vanjskih igrača, posebice Battiera, čim se osjeti prednost nad protivnikom). Ali, u svom tom bogatsvu svetinja je samo jedna – kretanje. Zato je takav gušt gledati Martina i Scolu kako se probijaju kroz blokove, kako dobivaju loptu uvijek u idealnoj poziciji i kako sjajno realiziraju.

Naravno, nije ih gušt gledati na drugom kraju parketa, ali, ponavljam, to se da zamaskirati s jednim rasnim centrom (Martin je rupa u obrani, ali rupa koju je također moguće pokriti kvalitetnim korektorom - pogledajte samo Kidda, sporiji je od Martina, ali ima kome usmjeriti protivnika).

Poanta cijele ove priče je da Rocketsima nitko nije kriv za ovo što im se događa osim njih samih. Na stranu sve okolnosti, ali ako vidiš da te nešto iz večeri u večer košta boljih rezultata, onda si dužan nešto poduzeti po tom pitanju, posebice ako si u mogućnosti i ako time ne dovodiš budućnost u pitanje. Stoga, što više čekate? Dovedite si tog centra i počnite se ozbiljno boriti za playoff, dok ne bude prekasno i dok vam ostatak Zapada ne odmagli.

BUDUĆNOST JE SADA

Nažalost, Clippersi i Warriorsi su već poprilično zaostali po pitanju omjera da bi se priključili borbi za playoff, ali činjenica je da po ovome što trenutno pokazuju tamo defintivno pripadaju. Obje ekipe su na startu imale problema, neki su bili konkretni, neki baš i ne, ali čim su stali na noge djeluju – sjajno. Toliko dobro da ih već dogodine možemo očekivati u playoffu.

Warriorsi su imali uglavnom konkretne probleme. Ozljede su ionako tanku momčad potpuno osakatile, David Lee i Steph Curry, dva nositelja, daleko su od prava forme tijekom cijele sezone. Kao da to nije dovoljno, do nedavno su praktički bili bez klupe. Amundson i rookie Udoh nisu zvučna imena, ali njihov izostanak doveo je do toga da minute pod košem idu igračima koji ih ne zaslužuju, poput Radmanovića i Gadzurica.

Povratkom u momčad vrlo brzo su pokazali što je nedostajalo. Amundson je, kao i lani u Sunsima, čista energija, čovjek koji zna gdje s tijelom i rukama, posebice u obrani. Ta njegova upornost odlično dođe, pogotovo zbog već tradicionalnih problema Biedrinsa s ozljedama (Andrisovih 5-20 s linije slobodnih u 30 tekmi i uopće njegova pasivnost u napadu zaslužuju poseban post). Udoh pak donosi još jedno živo tijelo pod koš, a svojim all-round talentom obećava i nešto više. S ovako solidnom rotacijom visokih mogu računati i na bolji obrambeni učinak, a to je za momčad koja do jučer nije znala što je to uopće obrana popriličan pomak naprijed.

Da ne govorim da je njihovo zdravlje zaslužno i za micanje Radmanovića što dalje od koša, na krilo, gdje je svojim šutom za tri čak i koristan. Kad dodaš da u Reggieu Williamsu imaju odličnog strijelca s klupe, da je Smart pokazao da zna posao (praktički je preko noći ispravio sve Nelsonove greške i posložio jedan nesebični napad, s tim da bih ja osobno ipak volio vidjeti Leea više uključenoga u pick 'n' roll i posebice pick 'n' pop akcije), da se Wright potvrdio kao pravi starter, ispada da bi da su bili zdravi od starta već danas bili u borbi za playoff.

Clippersi pak nisu imali previše zdravstvenih problema (ozljede Kamana i Davisa pokazale su se kao blagoslov), ali trebalo im je poprilično vremena da sruše psihološke barijere. Možemo pričati o Vinnieu što hoćemo, ali treba mu skinuti kapu što je vrlo brzo odlučio dati momčad u ruke mladim igračima. Minutaža i utakmice dale su im samopouzdanje, a s njim su počele stizati i pobjede.

Praktički, Clippersi danas znaju nešto što nikako nisu mogli znati na samom početku sezone – da su i Jordan i Aminu i Bledsoe igrači koji mogu odraditi itekako korisne role. Gordon i Griffin su dvojac na kojem se može graditi rasna momčad, a najbolje od svega je što su i jedan i drugi tek počeli otkrivati vlastiti potencijal. Gordon igra sjajno, ali svi znamo da može biti još ubojitiji šuter, a Griffin je već sada jedan od najuzbudljivijih i najučinkovitijih igrača lige, iako se još ne osjeća lagodno u svim situacijama na parketu.

Međutim, glavna psihološka barijera koju su srušili ona je u glavi Barona Davisa. Davis je igrač koji nije u stanju podnijeti autoritet niti teške trenutke, razmažena zvijezda koju mi ne pada na pamet braniti. Ali, Davis je talentirani playmaker koji zna sve o košarci i koji, kada hoće, može biti od pomoći. U sezonu je ušao rezigniran, spreman na najgore. Kvragu, s jedne strane mu po ploči crta Vinnie, s druge mu Sterling urla da je debelo prase.

I onda u jednom trenutku Baron shvaća da su Gordon i Griffin sjajni. I istrčava s njima na parket i počinje uživati u igri. Biti koristan, po prvi puta u životu u pozadinskoj ulozi, dao je momčadi ono što joj je trebalo, trećeg nositelja. Sad, ne znam koliko će ovo trajati, ali činjenica je da Clippersi mogu pobijediti svakoga u ovome trenutku zato što imaju tri vrhunske napadačke opcije i hrpu solidnih igrača zadatka. Što je vrhunska osnova na koju još treba nadograditi smisleni napad koji će Gordona i Griffina dovoditi u dobre pozicije i kad ne trče, te postaviti obranu. Ali, to je također za jedan drugi post.

ŠTO RADITI U DENVERU KAD SI MRTAV

Naravno, glavna priča ovih dana bila je i, nažalost, ostat će - odlazak Carmela Anthonya iz Denvera. Čovjek želi u Knickse, Denver ga želi poslati u Netse jer samo tako može dobiti nešto zauzvrat i sada je samo pitanje tko će prije trepnuti. Žalosno je što se momčad koja je zadnjih godina bila izazivač raspada na ovaj način, u revolveraškom dvoboju nesposobne uprave i bahate zvijezde, ali to je NBA. Što reći nego – I love this game!

Dok čekamo da vidimo tko ima manja muda (hoće li Melo riskirati slabiji ugovor da zaigra za voljeni New York ili će pristati na ulogu plaćenika, hoće li Denver doći do Favorsa ili će se morati zadovoljiti Chandlerom), htio bi se samo osvrnuti na suludu ideju koja se zavrtila nedavno, po kojoj bi u Netsima završili i Billups i Hamilton.

Jasno je da su u pitanju igrice koje veze nemaju s mozgom, ali ostvari li se ovakav scenarij, znat ćemo da veze s mozgom nema ni ruski mafijaš na čelu Netsa, spreman se ukopati u prosjeku samo da se dočepa jedne zvijezde.

Iako, moram priznati da je ideja o okupljanju vanjske linije Pistonsa pomalo i cool – obzirom da ligom i dalje haraju Spursi, Celticsi i Lakersi, zašto Billups i Hamilton ne bi mogli još par sezona pratiti korak s njima? Uostalom, Netsi su igrali ne tako davno u dva NBA finala, valjda je ostalo barem malo tog dostojanstva u klubu i nakon Kidda.

Uglavnom, u cijeloj priči o tom mega tradeu najviše me živcirala pomisao da će Chauncey morati napustiti svoj rodni grad i klub u kojem je želio ostati i nakon kraja igračke karijere. NBA ponekad stvarno nema srca, a Denver mi se zbog spremnosti da se odrekne svog lidera posebno zamjerio.

Ako je Netsima cilj dovesti još imena kako bi udobrovoljili Carmela (a po Wojnarovskom, u kojega nemamo razloga sumnjati, većinu ovih ideja smišljaju agenti, ne klubovi), a spremni su se odreći Harrisa (Averyevi prsti, on Devina i dan-danas smatra krivim za poraz od Heata u Finalu, umjesto da krivi sebe i svoje luzerske odluke), zašto ne bi jednostavno trejdali Harrisa direktno s Portlandom?

Blazersi ga navodno žele, a sve što trebaju je u drugom smjeru poslati Millera. Miller i Hamilton ne zvuče ništa lošije od Billupsa i Hamiltona (nisu toliko cool, istina), a Melo ionako ima iskustva i s Millerom, koji je bio play u Denveru prije Chaunceya.

Mislim, sve su ovo naklapanja, ali stvarno ne bih htio da čovjek koji uživa igrati za Karla i biti lider u svojoj momčadi, čovjek koji stvarno voli taj klub i taj grad, mora otići da bi se zadovoljili apetiti hijena uključenih u trade. I da, taj Denver usprkos svemu i dalje ima strašan potencijal (trenutno imaju možda najbolju klupu u ligi, s Lawsonom i Smithom, mislim, tko si može priuštiti držati drugog i trećeg napadača van startne petorke), takav da bi, da nije tog nesretnog lockouta i neizvjesne budućnosti oko novog kolektivnog ugovora, Carmelo vjerovatno ostao do kraja sezone, pokušao otići do kraja još ovaj put i tek onda, po uzoru na Bosha i Jamesa, ostvariti san o odlasku u New York. Kao slobodni igrač, ali uz puna prava (Denver bi, poput Clevelanda i Toronta pristao na trade za poneki pick i trade exception).

Nažalost, lockout je već uzeo prve žrtve. Upropastio je sezone Nuggetsima i Netsima (iako je njima puno više kriv Avery, točnije Prokohorov koji je zaposlio dokazanog luzera Kinga kao GM-a i onda pristao na dovođenje ovakvog tiranina), uznemirio je Karla, Billupsa i gomile navijača i fanova. Jedino koga to sve skupa ne dira? Knicksi, naravno. S ili bez Anthonya, oni su već uvjereni da su najbolji na svijetu. Amare je MVP, Fields je rookie godine, Chandler je all-star, a Felton reinkarnacija Oscara Robertsona.

Čovjek se pita, što će im uopće još jedna zvijezda.