ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

THE RANKINGS – WEEK 3.

Napomena - u korištenu statistiku nisu uračunati podatci noćašnjih utakmica jer je post pisan tijekom četvrtka i petka

Treći tjedan igre je iza nas, što znači da još nemamo dovoljno čvrstu osnovu da izbjegnemo skokove gore-dolje po ljestvici četiri faktora, ali neke tendencije su jasne. Brojke tako kazuju kako su Bobcatsi usprkos sjajnom scoreu i dalje jedna od najgorih momčadi lige – pridružili su se Pistonsima, Wizardsima, Cavsima, Kingsima i Hornetsima u skupini momčadi koja nije uspjela probiti granicu od 3000 bodova iz 10 kategorija koje koristimo, granicu koja se pokazuje kao linija razdvajanja osrednjih od očajnih (one koje zanima princip bodovanja, neka bace pogled na prve rankingse u kojima je sistem predstavljen).

Situacija na vrhu polako se kristalizira (u top 10 imamo uljeze poput Bucksa, Hawksa i Jazza, ali barem smo eliminirali Bullse i Mavse koji su se do sada održavali pri vrhu čak i nakon što smo im dodavali negativne bodove zbog laganog rasporeda) te se čini kako su se dežurnim izazivačima poput Spursa, Thundera i Lakersa pridružile još dvije momčadi sposobne otići do kraja – Clippersi i Grizzliesi (naravno, nadam se da nitko ne vjeruje kako Knicksi imaju šanse protiv Heata na Istoku, stoga ih ni ne stavljam u ovu skupinu). S tim da sam puno skloniji vjerovati kako će Clippersi i tijekom sezone zadržati status izazivača koji su stekli, dok Memphis ipak čeka regresija i povratak ulozi plutajuće mine. Jednostavno, balans napada i obrane mi se čini održivijim u slučaju Clippersa i njihove dokazane širine, nego u slučaju Memphisa koji je, potpuno neočekivano, bitan impuls dobio od sumnjive klupe, dok je petorka i dalje pokazala iste one boljke koje su ih prijašnjih sezone koštale kvalitetnijih napadačkih prezentacija, a to su igra bez pouzdanog šutera na boku te prevelik broj loših napada kroz Rudya Gaya. Ukratko, kako učinak klupe bude padao, učinkovitost Grizzliesa trebala bi se približiti očekivanim brojkama koje su ipak nešto skromnije od ovog trenutnog rasturanja svega što im stane na put.

O svemu ćemo detaljnije u još jednom osvrtu na trendove u ligi, bilo kratkoročne, bilo dugoročne. Ipak, prije nego se bacimo na nabrajanje svih 30 franšiza, mislim da je došlo vrijeme da istaknemo jedan trend za koji se ne sjećam da je ikada ranije u ovolikom omjeru uticao na rezultate, a ligu pratim već više od 20 godina, kao što je to slučaj zadnjih nekoliko sezona s dubinom rotacije. Da li je u pitanju poprilično razvodnjena kvaliteta lige (previše momčadi, premalo vrhunskog talenta) ili je pak stvar u tome što se sve većim oslanjanjem na gole fizikalije (brzinu, skočnost i snagu) igrači više troše zbog čega manje talentirani lakše pariraju vrhunskoj kvaliteti, to ne znam, ali, znam da je većina momčadi koja se trenutno nalazi u vrhu učinka po 4 faktora tamo zato što imaju odlične klupe zaslužne za kvalitetan napadački učinak.

Clippersi, Memphis, Knicksi, Bucksi, Jazz i Spursi do prije par utakmica imali su 8 ili čak više igrača s PER učinkom iznad ligaškog prosjeka (ili barem jednakim ligaškom prosjeku), što znatno olakšava put do uspjeha u regularnoj sezoni (pitajte samo Bullse i Spurse zadnjih par godina). Drugim riječima, duboka klupa itekako može maskirati činjenicu da netko nije pravi izazivač, ali, jasno, to je do sada prolazilo samo u regularnoj sezoni – s prvim zrakama playoffa, momčadi koje su se švercale na račun sposobnosti da igraju 48 minuta košarke u jednoj te istoj brzini, brzo bi bile razotkrivene.

Momčadi poput Heata i Thundera, koje imaju samo 4 igrača s PER učinkom iznad ligaškog prosjeka, u playoffu jednostavno povećaju minutažu svojim nositeljima i tako nadoknade činjenice da nemaju ni približno dobru rotaciju. Istovremeno, taj manjak korisnih igrača stavlja dodatan teret na nositelje tijekom regularne sezone, što pak dovodi do niza nepotrebnih poraza, koje zatim nepotrebno analiziramo i tumačimo kao problem. Iako pravog problema i nema – stvar je samo u tome što treba razlikovati košarku u playoffu od one u regularnoj sezoni. Kada stvari dođu do vrhunca i kada se rotacije zgusnu, širina opet ustupa mjesto pitanjima poput onoga tko ima boljeg superstara, čija trojka ima bolju kemiju, koja petorka manje leži kojoj petorci...

1. LOS ANGELES CLIPPERS (5375 bodova)

Od svih sjajnih perioda košarke koje su prezentirali do sada, obrana koju su odigrali protiv Spursa u nedavnoj utakmici u gostima bila je najdojmljivija. Reket je bio neprobojan, rotacije pravovremene, a sve je začinio pritisak na loptu, koji im je postao zaštitni znak ove sezone. Kada imate Paula, Crawfroda, Bledsoea i Barnesa da glume terijere na perimetru, posao Griffinu i Jordanu u sredini bitno je olakšan. Iako Jordan i dalje zna zaboraviti na svog igrača, večeri poput lanjskih, u kojima mu igrači tipa Mozgov zabijaju 20, su prošlost. Ono što je važnije, znatno je napredovao u pokrivanju prostora i čitanju igre, tako da su Clippersi danas jedna od rijetkih momčadi u ligi koja se može pohvaliti s čak dva visoka igrača koja mogu braniti pick & roll. Drugi je naravno Blake koji djeluje zrelije i sposobnije nego ikada. Njegove brojke u napadu trenutno nisu spektakularne, što je rezultat problema s ozljedama i smanjene minutaže, ali njegov razvoj kao košarkaša je neupitan – od sjajnih spin poteza u postu do fenomenalnog branjenja pick & rolla i post igre, Blake potvrđuje da su Clippersi stvarna opasnost.

Održe li obranu u top 10, a nema razloga sumnjati u tako nešto osim u slučaju epidemije ozljeda, njihov napad je dovoljno dobar da ih digne na šampionsku razinu. Jedini trenutni problem kojega imaju je taj što previše fauliraju, što nikako nije dobro u perspektivi buduće playoff serije, ali to je samo pokazatelj mladosti dvojca pod košem. S još jednom sezonom u nogama, njihova obrana će idućih godina biti sve bolja i bolja, a samim time su i šanse da Chris Paul napusti klub sve manje i manje – u ovom trenutku nema scenarija koji mu garantira veće uspjehe u svim bitnim aspektima karijere od ostanka u Clippersima.

CP3 u Griffinu i Jordanu ima novog Westa i novog Chandlera, a tu je i trenutno najbolja klupa u ligi. Količina energija koju u oba smjera donose Bledsoe, Barnes i Crawford, uz solidne partije Hollinsa i Turiafa u sektoru prljavih poslova, pokazala se kao nepremostiva prepreka mnogima, pa su Clippersi, usprkos uvjerljivo najtežem rasporedu u ligi, uspjeli ostvariti treću najveću koš razliku, što je respekta vrijedan podatak.

Jasno, Jamal Crawford neće vječno biti prvi strijelac momčadi uz samo 28 minuta na parketu, pogotovo ne uz ovako sulude postotke iz 1 na 1 skok-šuteva. Međutim, njegova sposobnost kreacije održat će drugu postavu na razini, dok bi se za ostanak klupe u vrhu trebao pobrinuti Eric Bledsoe, koji je ovisan o svojim mladim nogama, što pak znači da su puno manje šanse da mu padne učinak. Dugoročno gledano, problem bi mogao biti treći visoki, ali obzirom da su lani uspjeli izvući korisne minute od Martina i Evansa, nije nemoguće pomisliti da će im netko od trojca Turiaf-Hollins-Odom uskočiti kada bude potrebno.

Uostalom, ne zaboravimo da je tu Chris Paul. Zahvaljujući Bledsoeu, igra najmanje minuta u karijeri, ostvarujući pritom franšizne brojke usprkos manjoj odgovornosti (omjer asista i izgubljenih lopti je i dalje suludo dobar, a jedini problem trenutno je što ne može zabiti tricu, ako ne računamo one dvije s 9 metara koje su slomile Heat). Kako je lopta manje nego inače u njegovim rukama i kako Clippersi igraju bržu košarku nego što smo navikli jer ritam nabijaju Bledsoe i Crawford, Clippersi trenutno gube previše lopti, međutim, kada na red dođu bitne utakmice i kada Paulu minutaža postane bliža brojci 40 nego 30, nepotrebno izgubljene lopte brzo će nestati. Clippersi su tu da ostanu.

2. NEW YORK KNICKS (5135 bodova)

Nakon dva tjedna na prvom mjestu, Knicksi su konačno i na ljestvici četiri faktora počeli osjećati posljedice slabijeg šuterskog učinka (iako mi ova rečenica baš i nema smisla kada bacim pogled na 15-31 šut za tri kojega su ostvarili prije par dana protiv Mavsa). Ovisnost o šutu iz vana je poput heroina, jedan tjedan J.R. Smith izgleda kao all-star kandidat, već sljedećeg izgleda kao J.R. Smith. Međutim, ono što je imalo puno više utjecaja na pad s prvog mjesta nije napad, koji se i dalje održava pri vrhu, već slabija izdanja u obrani.

Protivnici su počeli shvaćati kako je moguće napasti obranu u kojoj Carmelo igra isključivo u postu. To se ne radi direktnim napadanjem Carmela, koji ima i dovoljno visine i snage da se obračuna s većinom visokih koji mu se pokušaju spustiti u post, već izvlačenjem Anthonya izvan reketa. Njegove brojke u situacijama izvan reketa (izolacija, spot up, pick & roll) su tradicionalno loše usprkos svoj želji koju pokazuje, a to lagano vuče i učinkovitost Tysona Chandlera prema dolje.

Naime, Chandler je stalno u pokretu, zatvara i preuzima na sve strane kako bi pokrio slabosti svoga partnera, što reket ostavlja slabije zaštićenim nego što bi se moglo očekivati od momčadi s ovakvim centrom. Knicksi primaju previše upravo u reketu, a to se čini kao problem kojega ne može kompenzirati izuzetna obrana Kidda, Brewera i Smitha na perimetru.

Najluđe od svega, rješenja nema. Povratak Amarea ne rješava ništa jer njegovi obrambeni fundamenti su još slabiji od Carmelovih, a, o činjenici koliko njegovo prisustvo slabi napad, da ne pričamo. Guranje Anthonya na bok pak dodatno bi oslabilo sjajnu obranu jer bi uzeo minute ili Kiddu ili Breweru. Da se razumijemo, obrana Knicksa je i dalje solidna – izuzetni su u krađi lopte, kontroliraju skok, ne rade glupe prekršaje i imaju visine i snage za braniti obruč. Međutim, dok god Chandler ispada iz akcija na vrhu reketa jer mora čuvati dva igrača umjesto da igra zadnjeg čovjeka obrane, ta obrana će imati jednu manu koju svaki rasni protivnik može iskoristiti. Dodaj tome već opjevanu ovisnost o šutu i jasno je zašto Knicksi nisu u skupini izazivača.

Sposobnost da kontroliraju ritam utakmice i loptu je njihova druga najveća vrlina u napadu uz šut, a ne zaboravimo da ona dobrim dijelom ovisi o sjajnim igrama Jasona Kidda. Uspori li ovaj 40-godišnjak iz nekog razloga, njihovi power rankings izgledi dodatno se smanjuju. Ali, dok god imaju trenutni balans igre i rotacije, visoko mjesto na tjednoj ljestvici ne mogu izbjeći.

3. MEMPHIS GRIZZLIES (4885 bodova)

Koliko je bitnu ulogu u sjajnom ulasku u sezonu Memphisa odigrala klupa, najbolje objašnjava sljedeći podatak – čak 14 najboljih postava Memphisa u prvih 8 utakmica uključuju barem jednog od četvorke Bayless, Ellington, Pondexter i Speights. Od tih 14 postava

- tri postave čine 4 startera plus netko od navedenih
- četiri postave čine 3 startera plus dvojica od navedenih
- čak pet postava čine 2 startera plus troje od navedenih
- dvije postave čine 1 starter plus super četvorka s klupe

Klasična startna petorka Memphisa igrala je pak najviše minuta pri čemu je ostvarila niti +1 koš razlike (0.8). Ponavljam, tu se radi o podatcima prije zadnje dvije ružne partije (pobjeda protiv Catsa, poraz od Denvera), nakon kojih su starteri skočili na +10, preskočivši pri tome dobar dio ovih spomenutih postava.

Osim što ovim ističemo važnost koju su odigrale rezerve tijekom prvih utakmica, primijetite epitet "ružno" kojim opisujemo zadnje dvije partije. Bez značajnog šuterskog učinka kojega su davali prije svih Ellington i Pondexter, Memphis je u tim susretima izgledao puno više kao stari Memphis nego onaj iz prethodnih 8 utakmica. Čim trica ne upada, reket je zgusnut i sve je manje otvorenih šuteva za Gaya, Gasola i Randolpha.

Memphis tako iz utakmice u utakmicu pada šuterski, ali to im je najmanja briga. Hollins je vrlo dobro znao da u sezonu ulazi s momčadi koja će manjak šuta pokušati nadoknaditi snagom pod koševima, tako da su dva trenda koja se javljaju puno važnija za budućnost od trenutne inspiracije klupe.

Prvi je taj da Memphis nije u stanju uhvatiti obrambeni skok, što je suludo kada uzmete u obzir da je Z-Bo uz Varejaoa najdominantniji skakač lige. Međutim, razlog za slab učinak u obrambenom skoku možemo tražiti u činjenici da Z-Bo najviše energije troši skupljajući otpatke u napadu (a i često izlazi na perimetar zbog matchupa, što ćemo objasniti malo kasnije), odnosno da se Gasol previše troši izvan reketa i dalje od pozicija za skok. Što nas dovodi i do drugog problematičnog trenda, a taj je slabija zaštita reketa nego što smo navikli od Grizzliesa.

Zach i Marc nikada nisu bili prvoklasni stoperi, ali su bili solidni obrambeni igrači koji su masom kompenzirali manjak pokretljivosti. Ali, niti godinu nakon ozbiljne ozljede Randolph još nema (a teško da će ikada više i imati obzirom na građu i godine) brzinu da pokriva akciju izvan reketa, što znači da je sav posao u branjenju pick igre pao na Gasola koji non-stop izlazi izvan reketa. I iako je Marc kroz karijeru uspio ostvariti solidne učinke u svim aspektima obrane, pa tako i preuzimanjima, jer se usprkos manjku atleticizma izuzetno postavlja i koristi dužinu, stalni izlasci na perimetar uzimaju svoj danak u energiji.

Primjera radi, protiv Knicksa, Thundera i Heata, ta sporost nije dolazila do izražaja jer se Zach mogao sakriti na Breweru ili Battieru ili Sefoloshi pri čemu Memphis riskira seriju trica sporednih igrača (koji baš i nisu tolika opasnost), što je opet bolje od toga da James ili Anthony ili Durant trče krugove oko nekog od visokih (u ovom slučajevima uglavnom ih je čuvao Gay). Ali, opasnost ipak postoji ako na ovaj način pokušavaš sačuvati balans, a tu je i problematika skoka koji je dodatno nezaštićen ako Randoph mora izlaziti iz reketa.

Drugim riječima, koliko god da su Zach i Marc komplementarni u napadu, toliko postaju problem u obrani jer su obojica više sidruni u postu nego krila. Dodaj ovome činjenicu da će padom učinka klupe Tony Allen opet dobiti veću minutažu (što će im dodatno smanjiti šutersku moć i otežati raspored na parketu) i da Gay i dalje uzalud troši previše lopti (manje je izolacija, ali, obzirom na neučinkovitost u spot up situacijama, ta stilska promjena je nebitna), njihov uzlet mi se čini manje održivim od onoga Clippersa.

Stoga pitanje tradea ponovno ostaje otvoreno. Tu imaju tri opcije – iskoristiti činjenicu da Zach skuplja masne brojke i pokušati dobiti nešto zauzvrat, prekinuti eksperiment s Gayom ili pokušati nekome uvaliti zadnju godinu Tonya Allena. Ovo prvo bi već ozbiljno mirisalo na rebuilding, a to je riječ za koju novu uprava ne želi ni čuti (razbijanjem twin towers formule Memphis bi izgubio ono što ih čini posebnima). Treća opcija je na tragu ove, ali puno je manje bolna – koliko god Allen pomogao potvrdi Memphisa kao ozbiljnog kluba, njegova borbenost bi se puno lakše zaboravila ako bi u suprotnom smjeru doletio jedan šuter (bi li Magic zanimalo odreći se Afflalovog ili Redickovog ugovora za zadnju godinu Allenovog?).

Druga opcija pak i dalje ostaje najzvučnija. Momčad koja očajnički traži zvučno ime (Raptorsi, Bucksi) mogla bi složiti prihvatljiv paket za Rudya, iako gledajući rostere diljem NBA baš ne vidim ni jedan trade koji bi istovremeno završio pozitivno za obje momčadi. Hawksi su, recimo, idealan partner – imaju rupu na trojci i gomilu šutera za ponuditi, ali nisu u fazi izgradnje u kojoj bi im igrač poput Gaya bio privlačan (previše miriše na Joea Johnsona).

4. OKLAHOMA CITY THUNDER (4880 bodova)

Ok, ovo već možemo smatrati službenim – Hasheem Thabeet je danas korisniji NBA igrač od Perkinsa. Neozbiljno je reći da su u Oklahomi, davši šansu nekadašnjem drugom picku drafta, našli trajno rješenje za peticu (sjetimo se samo koliko su puta razne momčadi pokušavale pronaći lutrijsku vrijednost u Darku), ali da mali može zamijeniti ovo što donosi Perk – može. Mislim da je amnestija dogodine neizbježna, osim ako Presti ne nađe nekog naivca spremnog pokupiti Perkinsa.

Ono šta je također neizbježno je da će Brooks do tada i dalje koristiti Perka 30 minuta po večeri, što Thunder vuče prema dolje obzirom da su s njim gora momčad u svim fazama igre i svim postavama. Njihova idealna petorka za završnicu uključuje Ibaku, Duranta, Russa i Martina koji uživa upravo u ovim trenutcima kada može biti isključivo catch & shoot opcija. Fali peti, a on bi usprkos svim napadačkim minusima ipak trebao biti Sefolosha (pored sumnjivih obrambenih igrača poput Westbrooka i Martina, Thabo je neizbježan kao policajac na najboljem vanjskom igraču protivnika). To Thunder ostavlja i dalje s dva klimava napadača, ali i Ibaka i Sefolosha igraju sjajnu obranu (Serge briljira u pokrivanju pick & rolla kao nikada do sada), plus u stanju su zabiti otvoreni šut iz spot-up situacije. Kendrick nije u stanju ništa od toga, pri tome ne skače i ne igra obranu osim u niskom postu. Dakle, po kojoj logici zaslužuje toliku minutažu?

Ok, klupa Thundera je loša i to donekle opravdava Brooksovo posezanje za ipak poznatim minusima i plusevima Perksina, ali pri tome tri mlada igrača čekaju na priliku - Lamb, Jones i Orton nisu valjda bez razloga najveći dio života smatrani lutrijskim talentom. Možda je Oklahoma u njima našla nove bisere, ali dok troše minute na Perkinsa, Collisona, pa i Sefoloshu, to nećemo saznati. I to mi je u biti jedini problem s dosadašnjim izdanjem Thundera, koji po svemu prikazanome ostaju na tragu lanjske momčadi (odlični u napadu gdje žive od šuta i slobodnih usprkos gomili izgubljenih lopti, solidni u obrani zbog dužine i usprkos nemogućnosti da natjeraju protivnika na izgubljenu loptu).

Dakle, kako god okrenuli, ovo je i dalje top 3 momčad na Zapadu, ali i franšiza koja se ne boji riskirati kratkoročni uspjeh radi dugoročnog zdravlja, što su dokazali i s Hardenom i s Greenom prije toga. Svoje old scholl vrijednosti dokazuju i tvrdoglavom vjerom u Brooksa, pa time i Perkinsa. Ali, kakvog u ovom kontekstu smisla ima trošiti minute na Perkinsa kada on zasigurno nije dio dugoročnog plana, a ignorirati potencijalne bitne igrače poput navedenih mladih? Zbunjujuće.

5. SAN ANTONIO SPURS (4715 bodova)

Pop je kroz desetak utakmica već ispremiješao rotaciju, opet je u prvi plan ubacio Blaira i njegove instinkte garbage mana, maknuo je Diawa, a onda će opet kada dođe playoff Blair nestati iz slike jer Spursi opet neće moći nikoga braniti. Tri godine već gledamo isto i tri godine sam već zbunjen oko toga zašto ova momčad ne povuče jedini pravi potez koji može povući ako se misli boriti za naslov. Iako klupa trenutno ne igra briljantno kako smo navikli i iako su Spursi smanjili broj pick & roll igre s Parkerom povećavši kretanje bez lopte i spot up situacije (opciju A pretvorili su u opciju B, pitanje je da li zbog lošije Parkerove forme koja traje od ljeta i očajnih partija na Olimpijskim ili čisto da zbune protivnike koji su se lani navikli na omjer 3 pick & roll akcije na 1 flex napad), u čemu su najviše profitirali Timmy i dvojac na boku, San Antonio i dalje odrađuje ono što se od njih očekuje i kotrlja se kroz gust raspored.

Ozljeda Leonarda malo će im otežati putovanje (ozljeda Captain Jacka neće uopće), ali Neal je već dovoljno dugo u Spursima da zna trčati flex rute napamet i tako pokriti dobar dio učinka na boku. Međutim, Nealove minute na boku samo će dodatno naglasiti obrambene probleme koji su već godinama prisutni, a ti su da je protiv Spursa previše lako doći do otvorenog šuta jer nemaju vanserijskog obrambenog igrača pod košem, ali ni na perimetru. Dres Brucea Bowena nije umirovljen slučajno.

6. ATLANTA HAWKS (4565 bodova)

Hawksi su preskočili Pacerse na prvom mjestu po obrambenom učinku, dobrim dijelom zbog gomile osvojenih lopti i odličnog pritiska na protivničke bekove kojega odrađuju Teague i Williams, ali ponajviše zbog činjenice da ni jedna momčad trenutno ne igra fantastičnu obranu pa je Atlantin balans isplivao na vrh. Jednostavno, bez dežurnih krivaca poput Bullsa, Heata i Celticsa, put do titule najbolje obrambene momčadi na Istoku puno je lakše dohvatiti.

Odlična igra bekova i standardno solidni učinak Horforda u postu, pomogli su sakriti lošiji ulazak Josha Smitha u sezonu (od njegovog očajnog šuta trenutno puno više zabrinjavaju loše brojke u obrani – u zadnju godinu ugovora se jednostavno ne ulazi na ovaj način), ali i zakrpati nedostatak bočnog stopera kojeg trenutno Drew pokriva kako stigne, stalno miksajući petorku ovisno o matchupu.

Pa su tako kao trojka startali i Korver i Stevenson i Smith, dok se šuterski specijalista Morrow već navikao da ulaskom s klupe igra isključivo kao krilo. Nedostatak trajnog rješenja za sada se ne pokazuje kao problem, iako dugoročno ovakve rošade ne mogu imati dobar utjecaj na momčad. Uostalom, sama činjenica da Stevensona moraš koristiti kao standardni dio rotacije dovoljno je bolna.

Stevenson pak za sada ne utječe previše negativno na napad jer ga Drew koristi uvijek uz barem još tri šutera (dakle, nikako u kombinaciji s Pachuliom i Smithom – pred ovakvim tercetom reket je hermetički zatvoren), ali, kako nitko od udarne trojke Horford–Smith–Williams trenutno ne igra na all-star razini, napad Hawksa preovisan je o šutu. Većina njihovih akcija završava ili pokušajem za tricu ili šutem s poludistance, a u pokušajima na obruču od njih je gori samo Washington. Znali smo da će Hawksi biti izrazito šuterska ekipa, ali ovakav pristup ne obećava – i Smith i Williams i Teague trebali bi napadati obruč puno više nego to rade kako bi komplementirali igru Korvera, Harrisa, Morrowa i Horforda.

Mislim, šuterski su dobri i nema sumnje da će takvi i ostati, ali njihov napad jednostavno ne generira lake koševe – u slobodnim bacanjima su u donjoj trećini, a u napadačkom skoku među 5 najgorih. Ipak, kombinacija kvalitetne obrane, uspješne tranzicije (treći u ligi) i šuta, drži ih debelo u playoff zoni. Za nešto više od toga ovom napadu će ipak trebati dodati čovjeka sposobnog kreirati kvalitetne pozicije za šut sebi i drugima. Ferry je toga svjestan i zato se ostanak Josha Smitha ne čini gotovom stvari – obzirom na to koliko su on i Horford slični u stilu igre (uvijek licem košu, triple threat potencijal na laktu, s tim da Horford ipak ima kvalitetan šut), nastavak njihovog daljnjeg partnerstva stvarno više nema smisla.

7. MIAMI HEAT (4510 bodova)

Heat se i dalje ne diže s dna po obrambenom učinku, ali, obzirom na sve, njihovi rezultati su sjajni. Ne zaboravimo da su u sezonu ušli s Wadeom na autopilotu, što su dodatno kompromitirali forsiranjem potonjega usprkos očitim posljedicama ljetne operacije. Ali, ključ je upravo u tome da i bez obrane i bez pravog Wadea ostvaruju fantastične brojke u napadu (daleko najbolji po efektivnom postotku šuta kao najvažnijem faktoru, čak dva postotka bolji od drugoplasirane Oklahome), što dovoljno govori kakav se tu potencijal krije ako poprave ove dvije stavke tijekom sezone.

8. UTAH JAZZ (4440 bodova)

Tyrone Corbin očito ne drži puno do četiri faktora, koja od početka sezone Jazz smatraju jednom od 10 najboljih momčadi u ligi usprkos skromnom scoreu. Valjda prestrašen negativnim omjerom, trener Jazza bespotrebno miksa petorke i forsira veterane (startni bekovski par Foye-Mo Williams je vrhunac dosadašnjeg neukusa), a nepotrebno poseže i za velikom trojkom s Favorsom i Big Alom pod košem te Millsapom na boku (Favors mu je potreban radi obrane, a opet nema dovoljno hrabrosti sjesti Millsapa na klupu, stoga igra s ovom ultra visokom postavom koja funkcionira samo zato što je Millsap preko ljeta naučio pucati tricu – u prvih 12 utakmica već ih je zabio 10, što mu je ujedno i rekord karijere u sezoni, a gađa ih sa suludih 56%).

Vrhunac Corbinove zbunjenosti prebacivanje je Haywarda u drugu postavu. Izbaciti iz petorke ove godine možda i najboljeg igrača (uz Favorsa) čini mi se totalno nepotrebnim potezom, ali, hej, ako je već oslabio petorku, barem sada može reći kako opet ima jednu od najboljih klupa u ligi (ako u nju računamo i Favorsa koji se izmjenjuju kao starter s Marvinom Williamsom).

Još veći problem od raspodjele minuta je sumnjiva podjela uloga, pa tako u napadu stvari uvijek rješava netko od revolveraša, kojima je osim staža zajedničko i to da ne igraju obranu. Corbin je momčad praktički učinio taocom raspoloženja Mo Williamsa i Foyea (koji je izrastao u super tricaša, ali definitivno nije starter), odnosno formom Big Ala i Millsapa. Čak je i Jerry, poznat po tome da ne ljubi mlade igrače, odmah ubacio u vatru Derona kada je prepoznao talent. Corbin pak i dalje odbija sve podrediti Haywardu i Favorsu, kao da mu činjenica da ima dvije jednako kvalitetne petorke može išta značiti u široj slici.

Stoga, trejdajte Big Ala dok još ima vrijednost nakon najbolje sezone karijere, dajte Haywardu i Favorsu uloge startera i više nikada nemojte ni pomisliti da ih izvadite iz petorke. I preživite nekako sezonu s Mo Williamsom na playu (da sam na mjestu O’Connora i Lindseya ponudio bi Raptorsima pickove, Burksa, Millsapa, dio Velikog Slanog Jezera i anđela Moronia za Kylea Lowrya – taj bi svojom energijom i srcem savršeno legao uz Haywarda i Favorsa).

9. LOS ANGELES LAKERS (4275 bodova)

Dolazak D’Antonia preporodio je momčad, posebice što se pristupa i energije tiče. Ili je za to zaslužan odlazaka Browna, ne znam. Ali, dolazak D'Antonia povukao je za sobom i jednu posljedicu – nakon perioda s Bickerstaffom u kojem je obrana briljirala, čim je Mike sjeo na klupu, uslijedio je potop. Jasno, ne radi se tu o nikakvoj D’Antonievoj nesposobnosti koja je odmah zarazila momčad, uostalom i uzorak je premali da bi išta ozbiljno tvrdili, ali brojke jasno govore kako su Lakersi znatno ubrzali ritam u zadnjih nekoliko utakmica (s 89 posjeda lopte prije Mikea, skočili su na 95 posjeda po susretu), što je svakako pomoglo buđenju napada, ali ih je dodatno koštalo u obrani.

Stari i tanki Lakersi se tako puno više troše u novom ritmu, što je posebice vidljivo na nešto tromijem Gasolu i još uvijek nedovoljno spremnom Dwightu. Kad na činjenicu da njihovi centri još nisu spremni pružati vrhunske partije dodaš stanje vanjske linije u kojoj nitko ne može spriječiti ulaz, jasno je da imaju ozbiljnih problema. Kako su bočni igrači spori, tranziciju brane ispod prosjeka, obrana pick igre je užas (za što najveću krivicu ipak snosi Dwight), a ne jedinici imaju rupu u oba smjera koja to sve dodatno potencira.

Ovoj obrani treba pomoći, a D’Antoni se ne čini spremnim za tako nešto, što potvrđuje i vijest da je zadržao sve Brownove pomoćnike. Napad nije problem čak ni pored Dwightovih slobodnih – s ovakvim Kobeom u MVP izdanju te s izuzetnim kretanjem lopte, Lakersi lakoćom dolaze do sjajnih pozicija za realizaciju (jasno, pod uvjetom da se lopta kreće - D'Antoni je praktički promovirao Kobea u playa, a ovaj je doslovno shvatio trenerove naputke za slobodom u igri jer sve više solira u omiljenoj 1 na 5 formaciji).

Međutim, čak i u napadu ima problema. Brži ritam bez klupe doći će ih glave u back to back utakmicama, a ujedno će generirati i još veću količinu izgubljenih lopti. Šuterski se bude, ali tko se može dugoročno pouzdati u Jamisona i Meeksa kao tricaše iz kuta (D’Antoni je već naglasio da će manjak šutera pokriti Blakeovim korištenjem uz Nasha).

Ima i pozitivnih pomaka, recimo Jordan Hill je skakačkoj energiji dodao i napadački učinak (ok šut s poludistance, ima čak i nekakav pivot potez) što mu otvara vrata kao idealnom osiguranja iza Dwighta.

Ali, stvarnost se ne može sakriti. Lakersi nemaju identiteta, a trenutno sve nade u to da će ga pronaći polažu u 40 godina starog beka s napuknutim mišićem noge. Što reći nego - sretno.

10. MILWAUKEE BUCKS (4110 bodova)

Nemoć Indiane i zbunjenost Sixersa možda će biti dovoljni da Bucksi konačno ostvare plasman u playoff. Jennings popušta nakon brutalno dobrog starta, Ellis i dalje baca cigle, ali obojica se očito bore za novi ugovor – razigravaju kao ludi i pri tome igraju ozbiljnu obranu (odnosno, barem to pokušavaju). S dva najvažnija igrača fokusirana na zajednički cilj, Skilesu je puno lakše sakriti nestanak Ilyasove koji trenutno igra na NBDL razini. Klupa predvođena Udrihom i Dunleavyem rastura, posebice protiv slabije konkurencije, tako da Bucksi imaju osnovni preduvjet za uspjeh – dobivaju utakmice koje moraju. Visoki pružaju stabilne doprinose u obrani, skoku i koševima usprkos čestom miksanju, tako da možemo reći kako Bucksi pružaju svoj trenutni maksimum. Ipak, probude li se Pacersi, Sixersi, Celticsi i Bullsi, taj maksimum vrlo brzo bi mogao postati nedovoljan.

11. GOLDEN STATE WARRIORS (4080 bodova)

Uspkros teškom rasporedu i usprkos tome što Curry i Thompson šutiraju debelo ispod svog standardnog prosjeka, Warriorsi su ostvarili respekta vrijedne rezultate. Ako dodamo na navedene otežavajuće okolnosti i činjenicu da Lee prvi put u karijeri zabija s ispod 50%, pa onda još i podatak da su ostali bez Brandona Rusha (koji je trebao biti prvi swingman s klupe) i da još nema ni B od Boguta, logično je postaviti pitanje – kako ova momčad dolazi do pobjeda? Pravog odgovora nema jer su Warriorsi u svemu solidni, a u ničemu grozni. U biti, možda je upravo taj balans trenutno njihova najveća snaga. Jackson ih je natjerao da grizu, što se vidi po broju prekršaja u obrani, a probude li se Curry i Thompson, odnosno vrate li se svojim šuterskim prosjecima, Warriorsi bi do kraja mogli ostati u borbi za playoff. Ako pak treba nešto istaknuti, to je opet klupa - Jack i Landry su očekivano dominantni u svojim rolama i prava je šteta što je Rush otpao jer bi ova trojka s klupe bila noćna mora većini protivnika.

12. MINNESOTA TIMBERWOLVES (4020 bodova)

Održali su se na polovičnom učinku izuzetnim učinkom u obrani, što je prije svega zasluga neviđeno laganog rasporeda kakvoga prije sezone valjda ne bi složio ni sam Adelman. Ozljede su ih spriječile da nastave biti opasna napadačka momčad kakva su postali lani, ali, iznenađujuće ranim povratkom Lovea, a za oko mjesec dana i Rubia, Wolvesi bi se napadački trebali početi dizati do samog vrha. Što je dobra vijest jer će teško moći održati ovaj nivo obrane obzirom da ih uskoro čekaju puno teže utakmice.

13. DALLAS MAVERICKS (3770 bodova)

Collison je vrlo brzo postao Collison, ali Mayo i dalje igra kao Uber-Mayo, a ne Mayo light. Šutira nenormalno dobro, to će pasti, ali puno važnije za njegovu karijeru je da se potvrdio kao rasna startna 3&D opcija. U ligi u kojoj nema previše pravih dvojki, njegova transformacija iz combo beka u kompletnog beka šutera koji se kreće bez lopte, napada s perimetra i igra obranu, izuzetno je bitan događaj. Mayo nije all-star igrač kakvim je bio reklamiran u srednjoj, ali nije ni prosječni combo bek – uz malo sreće, može biti rasni bek šuter poput Kevina Martina. Naravno, ne smijemo zanemariti ni kontekst - Mayo se našao u idealnoj situaciji, bez Dirka u blizini prva je opcija napada i ima sve ovlasti da nabija brojke u idealnom sistemu u kojem su svaki ulaz i postavljeni blok odrađeni s namjerom da on dobije loptu u idealnoj poziciji.

Problem za Dallas, pa i Mayoa, je što su sve do sada odrađivali u izuzetno povoljnom rasporedu utakmica, gdje slabosti pod košem nisu došle do izražaja. Također, ako su Carlisleove rotacije na startu bile plus, sada već pomalo postaju minus. Brand je tako ustupio mjesto Kamanu nakon jedne loše utakmice, a sličnu sudbinu je doživio i mladi i rastrčani Wright, kojega je u rotaciji zamijenilo Murphyevo truplo (koje je pak sletilo u Dallas nakon što je, na startu sezone startni centar, Curry dobio nogu). Ovo su potezi koji, makar dolazili od trenera poput Carlislea, jasno govore kako situacija u Dallasu nije ni približno tako dobra kakvom se čini pogledom na rezultate.

14. NEW JERSEY NETS (3665 bodova)

Zabijaju lakoćom, što smo očekivali, ali pri tome igraju uvjerljivo najsporijim ritmom u ligi, što baš i nismo. Ali, to je posljedica čekanja dok se Brook dogega naprijed, a i Deron i Joe baš ne ostavljaju dojam mladića u naponu snage. Za sada lakoćom izvlače pobjede protiv loših ekipa, što je dobro, ali bit će zanimljivo vidjeti može li im učinkoviti i temeljiti napad pomoći protiv pravih klasa, posebice ako Johnsona i Deron ne poprave igru. Obojica za sada padaju na eye testu, ali Deron prolazi na papiru, dok Joe čak ima loše i osnovne brojke (da li se još nisu uigrali ili nisu u top formi ili su u pitanju neke ozbiljnije stvari, to će pokazati vrijeme). Obzirom na sve, trenutni MVP je stoga Brook.

Koliko god bio kilav u obrani, na ovakvom Istoku čovjek ima šansu postati all-star centar – kada zauzme poziciju u blizini koša i primi pravovremenu loptu, nema te obrane koja će spriječiti lagani koš. Šut s poludistance mu je bolji nego ikada, a sve skupa znači da su Netsi previše ovisni o njegovom učinku, što je problematično iz dva razloga. Prvi je taj što si jednu ozljedu udaljen od pada u seriju poraza, a drugi što baš i nije idealno živjeti na račun petice koja “skočnošću” i “eksplozivnošću” najviše podsjeća na Andrea Millera.

Ipak, najveći pozitivni šok je to da imaju klupu – kao i Hawksi prošle godine, izgleda da i njihova skupina odbačenih ima puls. Blatche igra zapanjujućom energijom (pet najboljih postava Netsa uključuju upravo njega, to nije slučajno), Evans kupi skokove u napadu, Stackhouse mora biti na nekim žešćim drogama jer ovako živahno nije izgledao od 2006. a Watson i Brooks rade ono što rade Watson i Brooks – ili zabijaju koševe u serijama ili promašuju u serijama. To je 5 korisnih igrača na 5 podijeljenih minimalaca, taman da se Indiana pojede od muke zbog midlevel ugovora Greenu i Mahinmiu.

I dok je klupa trenutno ugodno iznenađenje, petorka ima problema. Wallace muku muči sa sitnim ozljedama, a kada igra nikako se ne snalazi pored Brooka i Kardashiana. Jasno, Blatcheov šut s poludistance ovdje dobro dođe jer otvara reket za Geralda, ali Avery Johnson trenutno reket pokušava raširiti korištenjem bekovskog dvojca Williams – Watson uz Johnsona na krilu (inače se radi o drugoj najčešćoj bekovskoj kombinaciji nakon startne), što njihovu ionako slabašnu obranu dodatno ostavlja na streljani.

15. DENVER NUGGETS (3645 bodova)

Teško je reći da se Lawson i Gallinari bude šuterski, ali svakako se bude energetski. Denver iz utakmice u utakmicu povećava količinu ulaza u reket, dok se istovremeno bore za svaku loptu kao da je playoff. Skokove u napadu su pretvorili u svoju najveću prednost (kupe više od trećine raspoloživih skokova u napadu, što ih ostavlja debelo iznad konkurencije u tom segmentu igre), što će im dobro doći jednom kada šut opet počne slušati. Uglavnom, nakon čudnog starta u kojem su bolje igrali u obrani nego napadu, Nuggetsi se polako pretvaraju u sigurnu playoff momčad kakvu smo očekivali, run and gun bandu koja prvo puca, a zatim se pita tko je koga trebao preuzeti.

16. CHICAGO BULLS (3505 bodova)

Fascinantno je gledati kako solidan učinak startera pada čim u igru uđe druga postava. Ova ironija trenutno je glavni simbol Bullsa, ali Thibo će valjda uskoro povući poteze koji će obranu opet gurnuti prema gore (tipa, uzeti minute užasnom Bellineliu i proslijediti ih mladom Butleru, kako bi uz Gibsona i Robinsona imao još barem jedno živo tijelo u drugoj postavi).

Inače, nakon što je prošao lagani uvod u sezonu koji je uključivao izuzetno povoljan raspored, Bullsi su se susreli s nešto opasnijim protivnicima na svojoj tradicionalnoj cirkuskoj turneji, pri čemu su pokazali koliko im bolno nedostaje kreacija (ma koliko god se Hinrich trudio, veća playmakerska rola ga samo tjera na još više pogrešaka) – kada stvari zaguste, njihov jedini izlaz je skok-šut. Ovakva predvidljivost napada vuče prema dnu postotak šuta, a obrana koja curi više nego ikada zbog povećanih rola Hamiltonu i Boozeru to više nije u stanju pokriti.

Najgore od svega, obzirom da su i Hamilton i Boozer šuteri s poludistance koji ne doprinose previše u ostalim segmentima igre, korištenje obojice u isto vrijeme baš i nema smisla. Tu možemo očekivati da Thibo uskoro povuče neke kreativnije poteze (npr. Gibson kao starter bi dao momčadi onu obrambenu dimenziju koja joj danas nedostaje, dok bi Boozer kao prva opcija druge postave lakše trpao protiv slabije konkurencije i time bi možda dao zamah limitiranoj klupi).

17. PORTLAND TRAIL BLAZERS (3395 bodova)

Stvarno šteta što nemaju klupu za boriti se za playoff, jer njihov napad rastura. Jedini problem je što previše šutiraju i premalo napadaju obruč, ali užitak je gledati ovako talentiranu i mladu jezgru sastavljenu od idealne kombinacije play-krilo-centar. S druge strane, obrambeno su užasni usprkos fantastičnim partijama Aldridgea (nikada nije igrao ovakvu obranu, kontrolira reket i dominira u post up situacijama i izolacijama), nadahnuću Batuma (koji skuplja stop brojke suludim ritmom, od blokada preko ukradenih do iznuđenih osobnih u napadu - čovjek je u svemu među najboljima na poziciji) i uvijek solidnom Matthewsu.

Lillard je dobrim dijelom krivac za obrambene propuste startne petorke, ali apsurdno je uzbuđivati se lošom obranom rookie playmakera (koja je očekivana) pored njegovog šuta i kontrole lopte (koji su iznad očekivanja). Njihov najveći problem je ta klupu, odnosno to što imaju 4 i pol igrača na raspolaganju. Imali su užasan raspored i trenutni score je ugodno iznenađenje, stoga bi možda trebali zaboraviti na oprez i već sada pokušati doći do Varejaoa, Gortata ili barem Millsapa (mogu ponuditi budući pick i Leonarda koji također solidno odrađuje svoje rookie minute).

Kičma Lillard-Batum-Aldridge definitivno ima potencijal postati ozbiljna playoff momčad kroz iduću godinu- dvije, a kad bi je popunili s dva prvoklasna igrača zadatka kao što su prisutni Matthews i poželjni Varejao, Blazersi bi vrlo brzo zgotovili rebuilding.

18. INDIANA PACERS (3350 bodova)

Snovi Pacersa o playoffu još su živi zbog obrane koja protivnike drži na uvjerljivo najnižem postotku šuta iz igre (a i jednako loši protivnici na stvarno tankom Istoku također dobro dođu). Razlozi za ovako dobar učinak leže dijelom u činjenici da su Pacersi izuzetno duga momčad na svim pozicijama, ali možda najvažniji se kriju u razvoju njihova dva najvažnija mlada igrača. George i Hibbert totalno su razočaranje u napadu, ali u obrani razvaljuju. George je izrastao u mrcinu od stopera, Hibbert je postao majstor čuvanja reketa, a zajedno odigravaju možda najbolju obranu pick & rolla u ligi.

I dok je obrana izuzetna, napad je izuzetno loš. Fascinantno je da nema kvalitetne unutar-van igre s Hibbertom, sve se svodi na forsiranje iz prve situacije, umjesto da se lopta kreće unutar-van u potrazi za što boljom pozicijom. To su osnove košarke, ali niti Hibbert još očito ne zna igrati leđima košu, a niti Pacersi imaju čovjeka koji mu može spustiti loptu u pravom trenutku.

Collison je bio neučinkovit playmaker, ali prema Hillu izgleda kao Magic Johnson. Što u principu nije Hillov problem – čovjek je combo bek koji prije svega zna zabijati. Ideja je bila da njegove slabosti u kreaciji nadoknade West i Hibbert, ali to ne ide samo tako bez podrške vanjskih igrača. Također, ma koliko se Collison ne činio bitnim u široj slici, zamislite da je danas na rosteru – Vogel bi tada Hilla mogao pomaknuti na dvojku, Georgea na trojku i eto funkcionalne startne postave (napraviti ovako nešto s Augustinom trenutno je nemoguće je Augustin nije u stanju pogoditi ni tribine).

Ovako, lopta se jednostavno ne kreće dovoljno jer startne minute dobivaju likovi poput Stephensona i Younga, koji nemaju ulogu u NBA, ili Greena koji je stvoren za ulogu strijelca s klupe. A ta klupa je posebna priča. Naime, da je imaju, pad kvalitete startne petorke uzrokovan ozljedom Grangera ne bi se ni približno ovako osjetio. Mahinmi je, blago rečeno, katastrofa, a još je i gori od toga kad se sjetiš da su za njega dali Collison i dobar dio midlevela (ovakve centre nađeš za minimalac). Green i Hansbrough nešto pružaju, ali samo u napadu. I to je manje-više to.

Jasno, ovakvo stanje otvara sljedeće pitanje – bi li Pacersi s Grangerom bili top 4 momčad na Istoku? Ne nužno, već smo više puta isticali kako su njihovi lanjski rezultati izgrađeni na hrpi čudnih okolnosti koje se ne ponavljaju dvije godine za redom. Ali, svakako bi bili playoff momčad. Sa Stephensonom umjesto Grangera u petorci, danas možda više nisu ni to. I zato je potrebno da, osim pristupom, George i Hibbert povedu ovu momčad i zabijanjem koševa.

Da li je rješenje dati otkaz Vogelu? Pa, netko mora snositi odgovornost što ovaj roster, ni tri sezone nakon što je kliknuo, nije u stanju odigrati suvislu akciju (podbacili su čak i u pick igri, koja bi trebala biti pojas za spašavanje momčadima koje nemaju vrhunske kreatore – da nije Westovih pick & pop majstorija, Pacersi bi bili najgora 2 na 2 momčad lige). Kako igraju obranu, jasno je da nije u pitanju nikakav razdor u svlačionici, već da je u pitanju čisti problem s crtanjem po ploči. Vogel je uvijek ostavljao dojam tipa koji se više drži priče nego taktike, ali, čak i za jednog šminkera, trenutno odrađuje loš posao.

19. BOSTON CELTICS (3330 bodova)

Prije tjedan dana smo detektirali glavni razlog za slabe rezultate Celticsa – zbog manjka kvalitetnih visokih igrača, obrana se raspada čim Garnett sjedne na klupu. A kako na klupi sjedi dobrih 18 minuta po večeri, to znači da se Boston u određenim dijelovima utakmice po kratkom postupku transformira iz odlične obrane u katastrofalnu.

Međutim, jedan novi trend dodatno zabrinjava, a i njega možemo pripisati manjku visine – Boston više ne može uhvatiti ni dovoljnu količinu skokova u obrani. Gle, njihova povijesna nesposobnost da uhvate skok u napadu opjevana je, ali do sada im nije previše škodila zbog dva razloga. Prvi je taj što su radije birali imati kvalitetnu tranzicijsku obranu nego da hvataju dodatne pokušaje, a drugi taj što su dominirali u obrambenom skoku pa tako nisu dozvoljavali protivnicima da izgrade prednost u ovoj fazi igre.

Ali, kako je KG i dalje najbolji skakač u momčadi usprkos sve manjoj skočnosti (Bass je standardno ispod prosjeka za visokog igrača, Wilcox je igrač za Cedevitu, dok je Sullinger gotovo neupotrebljiv obzirom na propusnost u obrani i postotak uhvaćenih skokova manjih od Garnettova), Boston je počeo gubiti ovaj balans, što samo dodatno naglašava potrebu za dovođenjem kvalitetnog visokog igrača.

Praktički, Celticsima treba ili jedan Gortat ili jedan Varejao da brzinski okrenu sezonu. Najbolje od svega, imaju što i ponuditi momčadima u rebuildingu – Bradley je usprkos operacijama izuzetno atraktivno ime zbog svoje obrane, a i Sullinger, iako za sada samo opravdava sve one koji su rekli da nikada neće moći igrati obranu na NBA razini, ima potencijala kao skakač i šuter s poludistance.

Samo, ajme, tu se javlja jedan problem. Za dovesti čak i izuzetno povoljne ugovore poput ovih spomenutih, Boston bi se morao odreći jednog od dvojca Lee – Terry, što u slučaju odlaska Bradleya ne dolazi u obzir. Idealan čovjek za popuniti financijsku razliku bio bi Green, eh kad bi Green bio na normalnom ugovoru. Davši mu suludih 8 milja, Ainge ne samo da je pretjerao, već si je dodatno otežao poslovanje – zašto bi itko prihvatio tako bahat ugovor kada za iste novce može zadržati Varejaoa ili Gortata?

Također, nije zgorega istaknuti da trenutno njihov napad igra na najboljoj razini od kada je Rondo preuzeo ključeve momčadi od velike trojke. Rondo je težak karakter, toliko da su Celticsi morali pustiti Raya da odšeta, ili držati ga na parketu u nebitnoj utakmici kako bi skupio svoje asiste, ali pokazuje da može voditi solidan napad kada ima potrebnu širinu. A Boston je stvarno ima. Barbosa igra solidno, Terry igra solidno, Lee se diže iz utakmice u utakmicu, a diže se i Green, što su sve znakovi da je dizanje forme cijele momčadi neizbježno. Ipak, o tome hoće li imati prilike suprotstaviti se Heatu, odlučivat će uspjeh u saniranju rupe pod košem.

20. HOUSTON ROCKETS (3315 bodova)

Ni u čemu posebno dobri, ni u čemu naročito loši (osim u izgubljenim loptama, tu je dvojac Harden-Lin među najgorima u ligi), Rocketsi su sa svoja dva i pol igrača osuđeni na životarenje do sljedećeg velikog poteza. Obrane polako shvaćaju da je dovoljno zaustaviti Hardena, a da će se za ostalo pobrinuti osrednjost Lina, Asika, Parsonsa i Pattersona. Potonja dvojica u zadnje vrijeme sjajno šutiraju, ali nije zgorega da Rocketsi daju poneku minutu i zanimljivim mladim talentima. Terrence Jones dobiva priliku na kapaljku i koristi je, slično kao i projekt iz NBDL-a Smith ili lanjski rookie Morris (koji se ugledao na brata, odustao od guranja u reketu i pretvorio se u pravu stretch četvorku). Pitanje je i što će biti s McHaleom, koji je trenutno odsutan zbog zdravstvenih problema u obitelji. Kako god se situacija razvijala, jedno je već nakon 10 utakmica jasno – Rocketsi nemaju na osnovu čega hvatati vlak za playoff.

21. PHILADELPHIA SIXERS (3310 bodova)

I dalje su ona ista negledljiva momčad u napadu, ali napravili su bitan pomak u odnosu na početak sezone – prestali su gubiti lopte kao ludi. Kada ste šuterski i kreativno limitirani poput njih, i još bez pravog post igrača, onda vam je itekako bitno da napade ne trošite uzalud, odnosno da ne gubite lopte. Jrue Holiday se lagano naviknuo na ulogu odgovornog kreatora – njegov omjer asista i izgubljenih daleko je od vrhunske razine, ali barem više nije očajan.

22. TORONTO RAPTORS (3215 bodova)

Lowry se vratio, a to znači da će Raptorsi konačno uspjeti poneku utakmicu privesti kraju. Calderonove brojke izgledaju sjajno u box-scoreu, ali igra Raptorsa s njim za komandama pokazatelj je da one same po sebi ne znače ništa. Lowry donosi agresivnost koja svima oko njega olakšava život, ali i lidersku crtu koja zaokružuju trenutno idealnu Caseyevu četvorku – Lowry kao all-round pokretač, DeRozan kao smetalo na boku, Bargnani kao dežurni šuter, Valanciunas kao šljaker pod obručima. Aktivnih visokih igrača ima dovoljno, pouzdani back-up play je tu, sada još samo treba pronaći strijelca za na drugu bočnu poziciju i ova momčad konačno može u borbu. Ima tu jedan rookie, zove se Ross, ne kužim koliko gore može biti igrati s njim od igranja s specijalistima poput McGuirea ili Fieldsa koji bježe od lopte u napadu, ali obzirom da se Raptorsi očito ni ove godine ne bore za playoff, ne vidim problema u tome da dobije priliku već sada, baš kao i Valanciunas.

23. ORLANDO MAGIC (3195 bodova)

Jacque Vaughn za trenera godine. Bez zafrkancije, čovjek je složio ozbiljnu obranu od hrpe odbačenih dijelova, a usput je od napada lišenog kreativnog talenta i vrhunskih fizikalija posložio pristojan sastav koji ne kopa sam sebi jamu. Magic nije problem pobijediti, ali pri tome ćete se morati i oznojiti.

24. PHOENIX SUNS (3025 bodova)

Sva eventualna kvaliteta ove momčadi ugašena je onoga dana kada je Gentry odredio da su Beasley i Scola važniji za napad od Gortata i Dragića. Dodaj još Dudleyev nestanak u akciji i jasno je kako ovo nije krenulo u dobrom smjeru. Ipak, Gortatovo negodovanje ulogom u napadu urodilo je plodom jer je Gentry izgleda ipak odlučio trenirati. Po novome Dragić i Gortat su prve opcije, a uglavno su okruženi igračima zadatka poput Browna, Morrisa i Tuckera. Scola je danas valjda i službeno najgori obrambeni igrač u ligi, premazuje dno tenisica istim ljepilom kao i Lopez i Miller, dok je Dudley iz nekog razloga jednostavno neupotrebljiv. U svakom slučaju, situacija u Phoenixu ne miriše na dobro, a dijelom i zato što će više lopti Dragiću i Gortatu donijeti bolje rezultate. Što će njihovo vodstvo protumačiti kao borbu za naslov, što će pak spriječiti buduće tradeove.

25. WASHINGTON WIZARDS (2775 bodova)

Wizardsi nemaju talenta i šutiraju iz najgorih pozicija od svih momčadi u ligi, ali se bore svaku večer. Njihova obrana je stvarno solidna, makar i uz previše osobnih i previše dozvoljenih skokova u napadu, što je dokaz da Randy Wittman nije izgubio ovu momčad. Međutim, izgubio je budućnost u ligi ne dogodi li se neki ogroman rezultatski preokret – teško da će ikada više dobiti priliku obzirom da je nakon svih poslova ostao trener s najnižim postotkom pobjeda u NBA (samo 32%). Nene se vratio prije roka, uskoro bi trebao i Wall, a to znači da će Washington stići i do prve pobjede, koja im je do sada dobrim dijelom izmicala i zbog rasporeda koji je bio znatno teži od onoga na kojega su nailazili ostali pripadnici lutrije na Istoku.

26. SACRAMENTO KINGS (2745 bodova)

Loši su, raspored ih nije mazio, a mladi igrači koji su trebali napraviti korak naprijed poput Cousinsa, Thomasa i Evansa uglavnom su nevidljivi. Može li gore? Može, ali srećom imaju hrpu veterana koja se za sada barem pojavljuje na poslu svaki dan.

27. NEW ORLEANS HORNETS (2715 bodova)

Bez Gordona i s Davisom kojega svako malo gnjavi neka sitna ozljeda, osuđeni su na niz od 5 poraza tijekom kojega su, a to je ono najgore, primili svaki put preko 100 koševa (u prvih 5 utakmica nisu ni jednom dobili stotku ili više). To znači da su jednom lošem napadu preko noći dodali i lošu obranu, što je pomalo neočekivan preokret u odnosu na solidan ulazak u sezonu. Ali, bez dva ključna igrača, s bekovskim parom koji zajedno gađa 34% iz igre te bez šutera na klupi, njihova solidna igra u obrani se raspala. Anderson i Smith nastavljaju po svome, ali Aminu i Lopez se nakon dobrog početak pomalo vraćaju svojoj pravoj prirodi, što sve skupa znači da bi ovo mogla biti još jedna frustrirajuća godina u Big Easyu.

28. CLEVELAND CAVALIERS (2645 bodova)

Ozljeda Irvinga ostavlja ih na milost i nemilost dva najlošija back-up playa u ligi (i Boobya Gibsona koji apsolutno ne mari za ništa drugo osim potezanja trica). Scenarij je crn, jer bi povećana odgovornost Waitersa u napadu mogla dodatno povući na dno njegov učinak, što praktički znači da su im jedina dva korisna igrača na raspolaganju energični Thompson i trenutni all-star starter na Istoku Varejao. Do jučer je još bilo nezamislivo trejdati Varejao obzirom na njegov ugovor i sve što znači za momčad, ali, ako će Irving propustiti idućih 15 do 20 utakmica, vrlo lako bi ga mogao dočekati score 5-20. Taman negdje u tom periodu većini igrača koji su potpisali nove ugovore isteći će zabrana tradea i sezona lova na pojačanja će biti u potpunosti otvorena. Iako sumnjam da bi Cavsi pristali na paket poput Bostonova (Bradley + Sullinger + Lee), kako bi reagirali u slučaju da im npr. Blazersi ponude Leonarda i budući prvi pick koji bi i dalje vrlo lako mogao biti lutrijski? I da, kada skupljanje pickova počinje imati manje smisla od zadržavanja igrača poput Varejaoa koji, uz sve kvalitete, igra i za izuzetno skroman ugovor. Kakvi god odgovori bili, trade machine će raditi punom parom idućih mjesec dana.

29. CHARLOTTE BOBCATS (2580 bodova)

Pobjede se gomilaju na račun laganog rasporeda, ali i na račun lige koja još nije shvatila ozbiljno ovu novu momčad koja se bori za svaku loptu. Doduše, talenta nema previše, napad je loš, a obrana osrednja, ali nadoknađuju sve mladošću i energijom – jurišaju na obruč, kupe odbijance i kradu lopte u sasvim solidnim količinama.

30. DETROIT PISTONS (2430 bodova)

Iako se činilo da je fuzijom Singlera i Monroea u petorci, a instaliranjem Stuckeya na klupu, Frank momčadi dao nekakav poticaj i potencijalni oslonac, izgleda da su stvari daleko od idiličnih. Veterani su počeli javno prozivati trenera, a to je obično prvi znak da je dotičnome došao kraj. Doduše, trebalo bi očistiti i dobar dio tih veterana koji se ponašaju kao da su u najmanju ruku kandidati za naslov, ali to je puno veći problem koji seže do uprave koja nikada nije imala hrabrosti za izvesti potpunu čistku, već se uporno pokušala švercati kroz rebuilding. Šteta, jer posebice Drummond pokazuje potencijal zbog kojega se svi sudionici lutrije osim Hornetsa već hvataju za glavu.