ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

11Oct/134

CENTRAL

Posted by Gee_Spot

PACERS

SCORE: 55-27

NAPAD: 107.1 (10.)

OBRANA: 102.3 (3.)

RASPORED: 26.

THAT WAS THEN

Ozljeda Grangera pokazat će se ključnim događajem prošle sezone za ovu momčad jer ih je ranije nego su planirali natjerala da fokus igre prebace na buduće nositelje Georgea i Hibberta. Iako je prvu polovicu sezone zbog toga napad Indiane bio na granici gledljivog, takav razvoj događaja u budućnosti bi trebao početi donositi itekakve dividende i to već od ove godine. George se u novoj ulozi prvog među jednakima solidno snašao držeći postotke šuta i količinu izgubljenih lopti na podnošljivoj razini, Hibbert, kroz kojega su Vogel i Shaw vrtili popriličan broj napada, trebao je pak puno više vremena da uhvati ritam u čemu mu nije pomoglo ni to što ima snage uglavnom za 30 minuta, a veterani Hill i West sjajno su se uklopili kao pratnja koja je bila itekako sposobna uzeti stvar u svoje ruke kada bi negdje zapelo.

A zapinjalo je uglavnom uvijek pri kraju postavljenih napada - Pacersi su uz Memphis i Bullse bili jedina momčad koja je dogurala barem do polufinala konferencija bez izrazitog clutch strijelca, odnosno čovjeka koji bi u zadnjih 5 minuta neizvjesne utakmice povećao potrošnju i produkciju poena za barem 50% bez značajnijeg pada realizatorske učinkovitosti (Hill, West i George su uglavnom ravnopravno dijelili ove situacije, s tim da je Hillov rast bio najveći, ali uz to su mu padali i postotci, posebice trice, što je uobičajeni rezultat kada nisi ekstra klasa i kada uglavnom uzimaš šuteve preko ruke).

Heat je imao Jamesa, Thunder Duranta, Spursi Parkera, Knicksi Anthonya, Warriorsi Currya, a Bullsi nisu imali Rosea, ali uzorak vam je jasan - za doći ovako daleko u playoffu morate imati čovjeka koji će u najvažnijim trenutcima nositi odgovornost povećanjem volumena bez gubitka učinka, što je ukratko definicija prve napadačke opcije. Indiana to nije imala dijelom i zbog dizajna, odnosno filozofije o 5 jednakih, ali isključivo zato što jednostavno takvog kreatora na rosteru nema.

Uglavnom, nakon all-star pauze Pacersi su konačno naštimali novi napad i digli se sa dna, Hibbert je oživio, a to je uz obranu koja se temelji na fenomenalnoj dužini po svim pozicijama bilo dovoljno da se promoviraju u drugu silu na Istoku. Ironija cijele situacije je da bi s Grangerom u postavi možda imali manje burnu godinu i manje napadačkih fluktuacija, ali bi se i dalje nalazili u situaciji u kojoj nisu svjesni vlastitog plafona i poteza koje treba povući kako bi ga povećali.

THIS IS NOW

Ova momčad je u fazi s Grangerom kao liderom imala ogroman minus zbog nedostatka dubine, a to se osjetilo i prošle sezone u prvoj godini faze George - kada sam sredinom sezone računao učinak klupa, Pacersi su bili 23. što ih je koštalo nekoliko pobjeda (matematički, Pacersi su imali koš-razliku za score 52-30), a to je bilo ništa naspram muke koju su imali u playoffu kad god na parketu ne bi bila startna petorka. U novi pohod pak ulaze redizajnirani i dublji nego ikada, s tako dobrim balansom na papiru da se čak i Larry Bird vratio na čelo vjerojatno ranije nego je i sam planirao. Povratkom Grangera napad bi trebao dobiti dozu šuterske i kreativne širine koji će mu pomoći da prestane koketirati s donjom polovicom lige po učinkovitosti, a promoviranje Lancea Stephensona u korisnog swingmana, svejedno da li u startnoj petorci ili s klupe, daje im potrebnu dubinu na boku. Obrana možda neće biti čelična kao godinu ranije zbog Grangera i Scole, ali napredak napada pobrinut će se da i dalje ostvaruju impresivnu koš razliku, što je ionako jedino bitno.

A ostvarivati će je i dalje jer sada će biti puno manje razloga da ulaskom druge postave pati rezultat. U Watsonu imaju dokazanog back-up playa koji pomaže u obje faze igre, tu je uvijek netko od dvojca Stephenson-Granger, a pod košem imaju izbora na kakav do sada ova jezgra nije navikla - Copelanda je tu radi širenja reketa, Scola radi nošenja odgovornosti u napadu dok se udarna petorka odmara, a Mahinmi dobro dođe kao još jedan pokretni zid koji blokira i skače.

Ukratko, ovo je momčad zrela za odlazak do kraja ovisno o tome kako se udarne opcije budu osjećale. Karoserija je posložena i otpornija je na udarce nego ranije, sada svoj posao moraju odraditi motori. George još nije na razini Jamesa ili Anthonya, ali nadigraju li Hill, West i Hibbert na svojim pozicijama direktne suparnike kao što su to radili tijekom playoffa, od njega se i ne očekuje da tu razliku okrene u svoju korist, već samo da je smanji što je više moguće. Pacersi su dakle jedna od rijetkih momčadi koja bi snagom kolektiva mogla kompenzirati manjak individualne veličine - povijest im ne govori u prilog, ali, čak i ako ne odu do samog kraja, netko će na njima slomiti zube baš zbog te ujednačenosti opcija.

PLUS

Zatvoren reket i skakačka dominacija ogromne su prednosti Pacersa u gotovo svakom matchupu, prednosti koje će ove sezone imati puno solidniju šutersku podršku sa svih pozicija - Scola i Copeland razvući će reket, a Granger i Watson donijeti još oko 200 ubačenih trica ako ostanu pri svojim standardima. Drugim riječima, ovo više nije napad pred kojim možeš jednostavno stati u zonu i zatvoriti reket jer time riskiraš da te kazne šuteri. Iskoriste li nositelji Pacersa, a prije svega George i Hibbert, ovaj novi prostor da kreiraju lagane poene suigračima i sebi, Vogel i Bird neće skidati osmijeh s lica. Ok, ovo s Birdom je malo pretjerano - taj nije skinuo onu kamenu facu valjda od kada je otišao u igračku mirovinu, ali poanta je jasna. Plan je uspio, sada imaju 5-6 sezona za uživati.

MINUS

Nedostatak onog vrhunskog talenta, posebice kada je kreacija u pitanju. Iako je blesavo govoriti o minusima kada pričamo o momčadi koja je došla do statusa izazivača isključivo vlastitim mozgom (pogledajte samo što je Bird napravio kroz draft, s kojih je pozicija okupio jezgru, i kako su dobro birali slobodne igrače, to sve govori o važnosti vrhunske uprave - Pacersi su praktički za obnovu momčadi potrošili par sezona, dok nekim franšizama trebaju desetljeća), problem Indiane mogao bi biti što jednostavno još nisu spremni. Grangeru i Westu vrijeme polako curi, a nije da su ikada i bili prve opcije, dok George još nije na napadačkoj razini da ga takvim smatramo, ako će ikada i biti - dobar dio njegove vrijednosti za sada proizlazi iz obrane.

Uglavnom, želim reći da netko treba dobiti utakmicu kada sve drugo stane - ako već nemate brzog beka koji može stvoriti prostor u sekundi (a Hill nije takav igrač, on je sjajan 3&D majstor, ali ne može kreirati kad poželi), onda morate imati nekoga na boku tko može odigrati 1 na 5 ili nekoga u postu kome uvijek možete baciti loptu. To je nešto što Rose, James i Pierce/Lopez mogu, da spomenem samo konkurenciju na Istoku, a što George tek treba naučiti. Obzirom na godine nije tragedija ne dogodi li se to ove sezone, ali nije isključeno da se neće dogoditi - poanta je da ne znamo, što cijelu priču oko njih čini još uzbudljivijom.

BULLS

SCORE: 54-28

NAPAD: 106.6 (12.)

OBRANA: 102.7 (5.)

RASPORED: 25.

THAT WAS THEN

Ako franšiza ima sreće prilikom drafta i dovoljno inteligentnog GM-a da joj ne upropasti salary cap, onda si može otvoriti prozor od nekih 4-5 godina tijekom kojih ima šanse za uloviti naslov ako joj se sve poklopi bolje nego konkurentima. Iz tog razloga su zadnje dvije godine Bullsa bačene u vjetar – onog trenutka kada su potrošili milijune na Boozera, Noaha i Denga, a zatim i na Hamiltona, zasigurno nisu računali s tim da će dva playoffa za redom biti bez najboljeg igrača u poziciji autsajdera umjesto izazivača.

Ovu štetu koju je jedan krivi doskok donio široj slici, Bullsi su sanirali još jednim izvlačenjem maksimuma iz talenta kojega su imali na raspolaganju (što je Thibodeauov specijalitet) i promoviranjem Jimmya Butlera u novog člana jezgre. Dobivši iz tih kasnih pickova vrijednost, a dobili su je itekako jer i Gibson i Butler sutra mogu bez problema zamijeniti Boozera i Denga u njihovim rolama bez da momčad osjeti veći potres, Bullsi su samo pokazali koliko je dobar management u svim oblicima, od skautinga do rada s mladima, bitan u današnjoj ligi. Praktički, spremni su preći iz prve faze u drugu lakoćom Marvelovih filmova.

Ta sposobnost preživljavanja najvažnija je stvar koju prenose iz prošle sezone. Thibodeauvoe momčadi usprkos svim problemima ne podbacuju, oni su ostvarili maksimum u odnosu na potencijal i tu se nema što dodati. Natea Robinsona ionako više nema, tako da priča o njegovim playoff herojstvima nije ni potrebna.

THIS IS NOW

Boozer i Deng su na izlaznim vratima i ova prva generacija Roseovih i Thibodeauovih Bullsa ima vjerojatno još samo jednu šansu za pokušajem lova na prstenje prije nego zakorače u nešto drastičniji rebuilding (drastičan što se tiče izgleda, ne i kvalitete). Vrati li se Rose staroj formi, ovo je opet roster za ulogu nositelja u konferenciji, a dobra vijest je da nakon godinu dana opet imaju i klupu. Doduše, Dunleavy sigurno ne može donijeti onu kvalitetu koju je imao bench mob s Watsonom, Brewerom, Korverom, Gibsonom i Asikom, ali njegove šutersko-kreativne kvalitete uz Gibsonovu energiju i Hinrichovo iskustvo svakako su neopisivo bolji od ičega što je Thibodeau imao na raspolaganju u međuvremenu.

S nešto dubljom jezgrom na koju se može osloniti, Thibo bi možda mogao sačuvati igrače od pretjeranog gubitke energije u regularnoj sezoni. Jer, nemojmo se zavaravati, Bullsi su u fazi u kojoj je regularna sezona tek zagrijavanje za ono bitno, stoga igranje u max brzini iz večeri u večer, koliko god idealistično bilo i koliko god govorilo o kulturi koju trener njeguje, nije nužno najpametniji izbor.

Obrana će biti dovoljno čvrsta za još jednu top 5 sezonu, napad s Roseom i poboljšanom klupom dovoljno opasan za izdizanje u gornju polovicu, a to znači povratak u svijet iznad 50 pobjeda i građenje momentuma koji može srušiti i Heat. S tim da će, ako uopće misle izazvati Miami, morati proći preko konkurencije kakvu nisu imali prije dvije godine – svaka čast ondašnjim Celticsima, ali Pacersi i Netsi puno su ozbiljnije opasnosti zbog unutarnjih linija koje se mogu nositi s jednom od najvećih snaga Bullsa, njihovim visokima.

PLUS

Iskustvo u kombinaciji s obranom i skokom oduvijek je recept za uspjeh. Bullsi taj faktor imaju riješen, a dobije li Rose kreatorsku podršku od Butlera i Dunleavya, odnosno bude li trojac Noah-Gibson-Boozer zdrav kada bude potrebno, nema razloga da ne odu do kraja. Jasno, uz puno sreće - obzirom na raubanje koje trpe iz godine u godinu, pitanje je može li se ikako poklopiti da ova top 8 rotacija bude barem na 80% kada dođe playoff, praktički radi se o spletu okolnosti ravnom dobitku na lutriji obzirom na povijest ozljeda u kombinaciji sa stilom igre.

MINUS

Nema ih puno, ali recimo da je klupa ipak pretanka za mirnu regularnu sezonu. Njihova top 8 rotacija je spremna za playoff bitke, ali perfekcionist poput Thibodeaua će teško odmarati njene članove u manje važnim razdobljima ako mladi Teague ili veteran Mohammed ne budu u stanju pomoći na jedinici i petici. Plus, ne zaboravimo da će zbog poreza Bullsi imati maksimalno 13 igrača na rosteru, od čega će barem dvojica biti potpuno neupotrebljiva čak i u garbage timeu. Na prvi pogled tako nešto ne izgleda važno, ali sjetite se samo kako su Spursi lani na račun svježine udarnih opcija jahali do kraja i skoro šokirali Heat. Thibodeau i njegov stručni štab će na sličan način morati tempirati minute i formu ako ne misle opet pregoriti Rosea, čija forma će sigurno zahtijevati posebnu pažnju nakon godinu i pol pauze, ali i Noaha, koji je lani debelo nadmašio minutažu i tako dodatno opteretio problematična stopala i leđa.

PISTONS

SCORE: 39-43

NAPAD: 104.8 (22.)

OBRANA: 105.8 (14.)

RASPORED: 23.

THAT WAS THEN

Bez poštenog beka u blizini, Pistoni su bili osuđeni na mlaku igru, a njihovi mladi potencijali pod košem na težak život u sredini. To što su usprkos svemu odigrali izuzetno kvalitetno, Monroe na laktu, a Drummonda pod samim obručem, dovoljno govori o kakvom se potencijalu radi - Pistoni su i po broju asistiranih koševa i po broju ubačenih trica bili u donjoj trećini lige, što je postotke šuta i efikasnost logično također prikovalo pri samom dnu usprkos gomili skokova u napadu i pokušaja na obruču koje su generirali visoki i koji po defaultu dižu učinkovitost cijeloj momčadi.

THIS IS NOW

Računica nije mogla biti jasnija - s dva talenta kakvi su Monroe i Drummonda, sve što GM treba je okružiti ih s bekovima koji mogu ući u sredinu i šuterima koji mogu spremiti otvorene trice, a onda staviti ruke iza glave, zavaliti se u naslonjač i uživati u razvoju buduće playoff sile. Dumars nije bio takvog mišljenja te je prostor na salary capu potrošio na Josha Smitha, još jednog čovjeka koji većinu koševa zabija u reketu (i jednako toliko ih promašuje s perimetra). Reći da će pod košem protivnika biti gužva i da su Pistonsi na tragu da postanu Memphis Istoka (sa svim plusevima i manama) nije pretjerivanje, dakle treba priznati da su dodatkom Smitha, ako ništa drugo, obranu iz nečega problematičnog pretvorili u potencijalni temelj.

Naravno, tu se javlja gomila mogućnosti oko slaganja rotacija. Kao prvo, čak i da krenu s Drummondom kao starterom i Smithom na trojci, a što je sudeći po predsezoni plan, ne znači da Pistonsi većinu utakmice moraju igrati u ovoj ultra-visokoj postavi. Obzirom da baš i nemaju neke sjajne opcije na klupi, logično bi bilo rotirati tri najbolja visoka i tako ih najveći broj minuta koristiti u ulogama koje im najbolje odgovaraju uz tek malu dozu stretch opcija poput Villanueve, Jerebka i Harrellsona kako bi se svaki stigao redovno odmarati (s tim da te stretch opcije omogućavaju Smithu dodatni boravak na trojki jer za razliku od Monroea i Drummonda mogu se izvući do perimetra i tako sakriti njegov manjak šuterskog raspona). Plus, Drummond je još ionako premlad i previše rizičan zbog očajnih slobodnih da bi ga se tek tako moglo smatrati igračem koji završava utakmicu, posebice u kontekstu momčadi koja želi playoff. Svi startaju da bi ega ostala pod kontrolom, završavaju Smith i Monroe - to zvuči skroz solidno.

Također, obzirom da Pistonsi ne plivaju od kvalitetnih rješenja na boku, taj Smith, koliko god problematičan šuter bio, barem je u stanju stvoriti mismatch i spuštanjem u post potaknuti reakciju obrane, a onda i pronaći slobodnog suigrača. Ok, nije baš okružen ljudima koji će sve što im servira smjestiti u koš, u tim pokušajima kreacije izgubit će gomilu lopti (pogotovo jer će ga biti previše jednostavno udvajati bez šutera uokolo), ali definitivno nije potpuni minus. Njegovih 15-20 minuta na trojki, uz standardan doprinos Singlera (koji je lani bio krucijalan zbog sposobnosti da sprema otvorene šuteve, sjetite se kako su Pistonsi počeli igrati košarku tek njegovim instaliranjem u petorku) i možda ponekim bljeskom Datomea pobrinut će se za rotaciju na jednom boku.

Problem pak ostaje onaj drugi. Kada rookie Caldwell-Pope naleti na probleme, a hoće jer i najveći talenti ne mogu izbjeći oscilacije u predugoj NBA sezoni, u sliku se vraća ili Stuckey ili Billups, obojica bolja s loptom u rukama nego u čistim spot-up situacijama. Ni jedna od ove tri opcije nije idealna, ali ne dobiju li najgoru produkciju s dvojke u ligi, Pistonsi se mogu provući kroz sezonu zahvaljujući plusevima koje imaju (dobra vijest je da Stuckeya neće biti barem par mjeseci zbog loma prsta, što povećava šanse da minute dobiju igrači koji mogu ubaciti tricu - uvijek ostaje mogućnost visoku petorku učiniti još dužom instalacijom Singlera na visokog beka).

Tradeom s Bucksima u zadnji su tren rješili pitanje playa pa sada u Jenningsu barem imaju čovjeka sposobnog razigrati momčad, vuči kontre i bacati alley-oopove, ali njegova sklonost uzimanju loših šuteva također ne obećava napadačku renesansu. Doduše, postoji šansa da Jenningsa gledamo više u spot-up ulozi u kojoj sprema povratne Smitha i Monroea, za što je sposoban, ali trebat će neko vrijeme dok Pistonsi ne pronađu idealan balans u igri i idealne postave kako bi maksimizirali potencijal. Dok se to ne dogodi, bojim se da će i Jennings i Smith imati previše slobode, što neće koristiti ni kratkoročnom, ali ni dugoročnom planu (pri tome mislim na razvoj dvojca pod košem).

PLUS

Talent pod koševima je strašan i stvarno se nije pametno kladiti protiv momčadi koja vas je u stanju iz večeri u večer dobiti u bitci za reket, zatvoriti bok sa Smithom i odigrati presing (Jennings i Siva mogu raditi što hoće jer imaju dovoljno osigurača u sredini). Da, napadački učinak još će neko vrijeme ostati problematičan, ali pored svih drugih pluseva na tako nešto možemo i zažmiriti u ovom kontekstu u kojem se trenutno nalazi Istok.

MINUS

Na papiru se sve može prikazati smislenim, pa tako možemo zamisliti kako Jennings odustaje od ulaza u sredinu i bacanja cigli prema obruču i zauzvrat spušta loptu Monroeu na vrh posta nakon čega se namješta u poziciju kojom najbolje razvlači obranu i čeka povratnu s obje noge na parketu, ali ostaje ogroman upitnik nad provođenjem ovakvog plana u djelo. Mo Cheeks imat će itekako težak zadatak zadovoljiti sve prisutne i zainteresirane, a posebice mu neće biti lako istovremeno naći vremena za razvoj Monroea i Drummonda i usput hvatati vlak za playoff. Nije dobio nemoguć zadatak, na ovom rosteru ima dovoljno talenta koji može živjeti samo na račun dodatnih napada, pick igre i zakucavanja u tranziciji, ali pitanje je može li se u relativno kratkom roku to sve posložiti i usput izbjeći komplikacije koje vrebaju iza svakog ugla, a koje prisustvo čudnih individua poput Jenningsa i Smitha dodatno naglašava - nije baš slučajno da ih njihove dojučerašnje momčadi nisu ni pokušale zadržati nakon isteka ugovora.

CAVALIERS

SCORE: 35-47

NAPAD: 105.5 (20.)

OBRANA: 107.6 (23.)

RASPORED: 18.

THAT WAS THEN

Nakon odlične Irvingove rookie sezone u klubu su se nadali malom pomaku naprijed, ali gubitak Varejaoa nakon ohrabrujućeg ulaska u sezonu, a nedugo potom i pad Irvingove forme uzrokovan stalnim sitnim ozljedama, zadržali su ih još jednom na samom dnu.

Iako nije imao ni roster ni dva ključna igrača na raspolaganju, za ne baš inspirirane partije, a posebice zbog katastrofalne obrane, platio je trener Scott. Možda bi ga mogli nazvati i klasičnom žrtvom okolnosti da ne postoje tragovi javnog negodovanja igrača, između ostalih i Irvinga, prema njegovom načinu vođenja momčadi – kada izgubiš svlačionicu, više uopće nije bitno tko je u pravu ili koji su razlozi pada, jednostavno moraš otići.

Uglavnom, Cavsi su tako od eksplozivne mlade momčadi koja je otvorila sezonu u dobrom ritmu odjednom postali negledljiva vreća za napucavanje, što je obzirom na užasan roster bilo i očekivano – Irving i Varejao su kvalitetni igrači i ključni za oba smjera igre, ali razlog zašto su bitni ne leži toliko u njihovoj kvaliteti koliko u činjenici da su njihove minute i odgovornosti preuzimali likovi poput Geea, Milesa, Zellera i Gibsona, teško i granični rotacijski igrači, a kamoli nositelji, što je njihov izostanak činilo još dramatičnijim.

THIS IS NOW

Nakon tri bogata drafta Cavsi su odlučili da je vrijeme za priključenje playoff borbi, što bi donekle bilo opravdano da ova momčad ima potrebnu razinu talenta. Osim Irvinga, veliko je pitanje tko je tu još spreman biti dio neke buduće ozbiljne jezgre jer i Waiters i Thompson su do sada pokazali kako im je bliža nekakva sporedna uloga nego ona nositelja. Negdje u sličnom tonu je i Bennett za kojega tek trebamo vidjeti kako će se naviknuti na NBA život i hoće li uspjeti prenijeti talent na novu razinu ili će biti tek novi slučaj poput Derricka Williamsa.

Uglavnom, iako su svakako najvećim dijelom za ovakav roster krivi sami, možda su ipak i precijenili trenutak jer osim što su mladi talenti još uvijek previše sirovi, ova momčad nema ni previše veterana na koje se može osloniti. Vječno ozljeđeni Bynum i Varejao koji također po defaultu preskače dio sezone zbog nekakve ozljede nisu partneri koji mogu olakšati život Irvingu, i samom sklonom češćem preskakanju utakmica nego bi trebao.

Ali, što je tu je, Cavsi kreću u drugu fazu projekta, što znači da će uskoro zatvoriti vrata prilivu jeftinog mladog talenta i da će zagušiti salary cap ugovorima kojekakvim veteranima. Doduše, dobra vijest je da još dvije sezone ne moraju početi plaćati svoje klince, što im ostavlja dovoljno prostora da isprave greške prije nego ugovori Irvingu i društvu dođu na naplatu.

S tim na umu, ovo ljeto su izbjegli veće drame (tipa, lov na igrača poput Iguodale koji bi ih savršeno zaokružio) i uglavnom su se nakrcali igračima koji neće previše pomoći, ali neće ni previše koštati ako se pokažu promašajima poput Bynuma i Clarka, praktički bacivši novac samo na Jacka koji je bio jedna od kvalitetnijih slobodnih opcija. Problem je samo taj raskorak između sada i sutra, ali dok god su izbjegli napraviti ono što su napravili Bucksi, potpuno se zagušiti veteranskim ugovorima bez mlade jezgre, na dobrom su putu bez obzira gdje završili ove sezone, kao osmi u playoffu ili još jednom u lutriji.

U principu, Gilbert i Grant su čuvajući dio salary capa radije investirali u stručni štab nego u talent u pokušaju da izvuku maksimum iz onoga što imaju, a što definitivno nisu bili u stanju zadnje dvije godine. Tako su vratili nazad u klub Mikea Browna i njegovu obrambenu filozofiju te ga okružili hrpom mladih i talentiranih pomoćnika koji bi trebali pomoći da ova obrambeno nepodnošljiva momčad bez većih upliva talenta postane barem podnošljiva. Naravno, taktika može pomoći samo do određene granice bez igračkih pojačanja, ali na tom dijelu parketa svakako će biti barem malo bolji nego pod Scottom.

Uspije li im pak značajnije popraviti obranu i dovede li Irving napadačku efikasnost iznad prosjeka, Cleveland se i s ovim tankim rosterom može nadati playoffu.

PLUS

Kyrie Irving je igrač takve klase da je u stanju sam dignuti napad na razinu potrebnu za playoff plasman. Uostalom, dovoljno je znati da su Cavsi s njim na parketu zabijali skoro 3 poena više na 100 posjeda, što bi bilo dovoljno za biti prosječan napad prošle sezone. Bez njega su pak bili u donjih 5 po učinku, što je razlika od 10 pozicija. Kad uzmemo u obzir i povijest koja igrače sposobne biti negdje na granici franšiznog talenta obično vidi u playoffu do treće godine, izgleda kako je Irvingu suđeno ostvariti takav uspjeh.

Problem je samo sklonost ozljedama – propusti li opet određeni postotak utakmica, uspješnost Cavsa pada s nekih 40 na 30% (uzevši u obzir lanjske rezultate, ove godine bi zbog Jacka bila nešto manja, ali ne previše) što je doslovno razlika između borbe za playoff i dna.

Što nas dovodi do

MINUS

a to je loš roster. Točnije, loš posao kojega su napravili ovoga ljeta po pitanju pojačanja. Izbacimo li Bynuma iz jednadžbe kao ozbiljan faktor, što je i jedini logični postupak obzirom da još nitko nema pojma kada će uopće biti spreman istrčati na parket, a kamoli na kojoj će razini zaigrati, ispada kako su Cavsi ostali s istom količinom rupa kao i lani.

Manje problema s ozljedama dva klučna igrača, Irvinga i Varejaoa, u stanju su dobar dio tih rupa sakriti, ali pored hrpe prostora na salary capu koju su imali i pored odluke da krenu u lov na playoff morali su napraviti bolji posao. Prije svega u krpanju bokova gdje i dalje idu s identičnom postavom koja je lani imala najgoru produkciju s pozicija dva i tri u ligi.

Čak i uz Waitersov pomak u pogledu učinkovitosti neće imati dovoljno – Clark nije pojačanje vrijedno spomena, a Karasev je rookie i ni jedan ni drugi ne donose znatan napredak u odnosu na ono što su prezentirali Gee i Miles. Jack je pak kvalitetan veteran dokazane NBA kvalitete, ali najbolje funkcionira s loptom u rukama, a nitko pametan neće uzeti loptu Irvingu da bi koristio Jacka osim radi promijene ritma tu i tamo. To praktički znači da će Jack svoj maksimum dati u onim trenutcima kada Irvinga ne bude na parketu, što je dobro osiguranje obzirom na sklonost maloga ozljedama, ali i jasno govori o nedostatku vizije uprave - kada imaš 3 od 5 startnih pozicija pod upitnikom i posebice kada imaš krater na boku, ne preplaćuješ šestog igrača koji praktički ima iste kvalitete kao i tvoj najbolji igrač i, kao bonus, uzima minute još jednom klincu od kojega očekuješ doprinos, a to je Waiters. Nije loše imati kvalitetnu vanjsku rotaciju, dapače, ali ona ne može sakriti slabosti ostatka momčadi.

Da ne govorim koliko će problema i dalje biti pod košem ako ne dobiju ništa od Bynuma. Varejao će opet morati glumiti centra, što ga dodatno troši, a Thompson će umjesto da uživa u roli četvrtog ili petog igrača imati puno veće odgovornosti u oba smjera. U biti, koliko su Cavsi fulali s ovim kvazi zaokruživanjem rostera najbolje govori njihov prvi pick, Bennett, koji zbog ozljede, ali i gužve na četvorki u prvoj sezoni baš i neće biti od koristi. Što je rijetkost kada su u pitanju prvi pickovi koji su uglavnom dovoljno talentirani pomoći odmah, samo što Bennett nije tipičan prvi pick – 29 preostalih franšiza bi gotovo sigurno izabrale nekoga drugoga, isto kao što bi napravile godinu ranije s Waitersom ili dvije godine ranije s Thompsonom. Cavsi su razmišljali izvan struje, po nekom svom rezonu, a kako vrijeme protiče čini se kako to uopće nije bio rezon već flopovi kakvima nas klubovi u ovom desetljeću sve manje časte - stvarno treba biti poseban pa s četiri top 4 picka u tri godine ne uspijeti napraviti značajniji iskorak.

Što možda govori da njihov GM baš i nije spreman nositi se s novim zakonitostima posla, kao što već znamo da je vlasnik Gilbert itekako sklon impulzivnim potezima zbog kojih kasnije žali - pogledajte samo ovu situaciju s Brownom kojega vraća nakon što ga je tri godine ranije potjerao. Mislim, još je rano za fatalne zaključke jer ova momčad ima još 2-3 sezone dok ne stane na noge i dok se svi ovi potezi ne iskristaliziraju, ali osobno sam skeptičan prema ovoj franšizi zbog načina na koji funkcionira njen vrh.

BUCKS

SCORE: 34-48

NAPAD: 103.2 (25.)

OBRANA: 105.7 (12.)

RASPORED: 21.

THAT WAS THEN

Na krilima no-school bekovskog dvojca Ellis-Jennigns momčad iz Wisconsina krenula je u još jednu besciljnu sezonu svjesna da je kraj ovom eksperimentu blizu. Svoju šansu da grade momčad oko prvog picka su propustili, ali, umjesto da se nakon pozdrava od ere Bogut okrenu novom planu, posvetili su se stajanju u mjestu s Ellisom. Dobra stvar da su pri tome pronašli Larrya Sandersa, čija energija i dužina su im omogućili da na parket pošalju kompetentnu obranu, čime su iskoristili slabosti konferencije i izborili utješan playoff nastup.

Sve ono između, od otkaza Skilesu i manjka poteza u završnici prijelaznog roka kada su propustili nekog od igrača u zadnoj godini poput Ellisa i Jenningsa pretvoriti u neku novu vrijednost te su odradili tek onaj nepotrebni trade za Redicka koji im nije donio ni pick druge runde, nije vrijedno spomena.

THIS IS NOW

Samo Bucksi mogu promijeniti cijelu momčad i ostati jednako nezanimljivi. Izuzmemo li dva mlada visoka koja se, da ironija bude potpuna, poprilično poklapaju po talentu i stilu igre, na ovom rosteru nema igrača vrijednog osvrtanja. Ostali su bez besmislenog bekovskog dvojca, ali pri tome nisu našli ništa smisleniju kombinaciju – Ellisa su željeli zadržati, ali on nije želio njih, pa su na kraju praktički, iako ne i službeno, zamijenili dvojke s Dallasom, dok su Jenningsa uspjeli pretvoriti u igrača koji ima još manje težine kao lider na parketu.

Mayo je pokazao da može odraditi veću rolu, za Knighta je još rano reći da je promašaj, ali obojica su trenutno ispod razine talenta lanjskih startera. Uz to nepotrebno su trošili svu lovu preostalu od toga što nisu zadržali Ellisa i Jenningsa – davanje višegodišnjih garantiranih ugovora igračima zadatka poput Delfina, Pachulie i Neala samo je pokazalo koliko je uprava ovoga kluba zaglavila u nekim prošlim vremenima.

Nije sramota zaglaviti u sredini jer, kao što su Rocketsi pokazali, postoji način kako da se i iz te situacije nizom sretnih i pametnih poteza pretvoriš u ozbilljnu momčad. Pogotovo nije sramota održavati privid konkurentnosti ako se nalaziš na nikakvom tržištu s prijetnjom preseljenja franšize nad glavom.

Ali, ono što je sramota je trošiti novac uzalud na limitirane veterane i zatvoriti sebi bilo kakvu opciju manipulacije salary capom ili mladim talentom koja je neophodna u takvom kontekstu. Ako imaš GM-a koji nije u stanju skrpati roster za 35-40 pobjeda i pri tome se bazirati na mladim igračima i fleksibilnim ugovorima, onda imaš krivog GM-a, što John Hammond potvrđuje iz sezone u sezonu. Nije lako biti GM momčadi u koju nitko ne želi, za što smo i ovo ljeto imali bezbroj primjera, ali nitko ne može reći da se nije mogao sastaviti bolji roster od trenutnoga.

Pogledajte samo taj niz slučajnosti koji je doveo do ovog finalnog proizvoda – da je Ellis prihvatio ponudu i da Hawksi nisu matchirali ugovor ponuđen Teagueu, Milwaukee bi danas imao sličnu momčad poput lanjske, samo puno skuplju. Ovako su ostali s ostatcima ostataka, pokušat će to prodati kroz narativ o tome kako neke franšize jednostavno ne mogu sebi dopustiti da se ne bore zbog odnosa prema navijačima, a pri tome će jednu ozljedu Sandersa biti udaljeni od toga da završe ispod 30 pobjeda i time tim istim navijačima ponude negledljiv proizvod. Mislim, tko je ovdje lud? Pa Sixersi barem imaju mozga biti svjesni onoga što jesu, dok je u Milwaukeeu izgleda stalo i vrijeme i razum.

Što na kraju potvrđuje i trade za Carona Butlera. Zamišljam situaciju ovako nekako - Hammond gleda roster, vidi da mu fali trojka, baci pogled u laptop pod rasploživa imena i ugleda Butlera. Sljedeći potez je odlazak na net, chekira on tako statistiku, vidi 10 poena uz 38% za tricu, ime mu je poznato još iz dana Wizardsa, pa zaključi kako je to idealan igrač za zaokružiti momčad. Na stranu to što već tri sezone Butler ne može napasti obruč ili odigrati na energetskoj razini kao nekada u obrani i skoku, kao i što je do ovih solidnih šuterskih postotaka došao tako što živi u kutu kao lešinar dok drugi rade posao, bitno je da je momak lokalac (hej, kad ga dođe gledati šira obitelj barem će deset sjedala biti zauzeto) i da želi igrati u Wisconsinu.

PLUS

Sanders, Henson i hrpa tijela pod košem mogu garantirati solidnu obranu. Caron Butler iz kuta, a Mayo, Neal i Ilyasova s bokova mogu donijeti potrebnu šutersku kvalitetu da sakriju playmakerske minuse i nedostatak strijelaca u postu, pitanje je samo tko će imati koristi od raširenog reketa jer ovdje jednostavno nema kreativaca koji taj prostor mogu pretvoriti u nešto konkretno, mislim pa njihov najbolji dribler je Luke Ridnour. Brandon Knight još uvijek može postati neka light verzija Jrue Holidaya, solidan bek koji igra u oba smjera i isključivo je 3&D podrška, ali, dok se to ne dogodi, Mayo će imati prevelike ovlasti u napadu. Istok je tanak i ako se sve idealno posloži imaju šansu, ali realno ovaj projicirani napadački učinak je jednostavno preslab da bi ih održao u borbi za playoff do samog kraja - ako misle nešto napraviti, morat će gađati tricu rekordnim postotcima.

MINUS

Knight, Mayo i manjak kreatora uokolo teško da mogu garantirati smislen napad. Uostalom, kada ti je lice franšize centar koji zabija u prosjeku manje od 10 poena i uz to je bezopasan dalje od par metara od koša, ništa ne treba dodati (a bez poštenog pick & roll partnera mogao bi lako još jednom ostati ispod 10). Njih čeka još puno, puno posla i puno, puno neizvjesnosti - dok ne riješe novu dvoranu i ostanak u gradu, a zatim i ne poslože novu upravu, iluzorno je očekivati neke značajnije pomake u filozofiji građenja momčadi i prikupljanja talenta. Jer, ima jedna gora stvar od vječnog boravka u sredini, a to je boravak u sredini bez mogućnosti promjene - ovdje je praktički jedino Ilyasova veteran koji bi mogao izazvati nekakav interes, ali ni njega neće biti lako mijenjati zbog dodatne dvije garantirane godine nakon ove.

2Jun/1315

DAY 37 – SIX MINUTES TO SUCCESS

Posted by Gee_Spot

Utakmica počinje u sličnom ritmu kao i prethodna, barem kada je obrana Heata u pitanju. Miami nastavlja štititi reket pod svaku cijenu, većina rotacija tiče se pomoći i udvajanja na Westu i Hibbertu. Praktički, Spoelstra je ključno obilježje svoje obrane, sve one žestoke i masovne rotacije prema lopti koje smo gledali najveći dio sezone, zamijenio elementima zone, prisilivši time vanjske igrače Pacersa na važniju ulogu.

Ovakav stil obrane može se razbiti kvalitetnim i brzim kretanjem lopte, ali Indiana ima problema kada treba igrati takvu igru, a pogotovo su ti problemi vidljivi kada se cijela filozofija napada vrti oko spuštanja lopte u post, što Heatu daje dovoljno vremena da razmjesti figure.

A da je večer krenula povoljno po Heat, pokazuje i odličan šuterski učinak – opet je u glavnoj ulozi James, a podršku mu daje i Chalmers. Ovo je recept za uspjeh - uspije li Miami zabijati trice i pri tome zadržati napad Pacersa na ritmu od 80-ak poena i u preostalih 36 minuta, teško da ćemo vidjeti sedmu utakmicu.

Drugu četvrtinu najbolje bi bilo zaboraviti, takva bezglava igra rijetko se viđala u ovoj seriji, ali bilo je zanimljivo vidjeti kako Miami može imati čak i goru klupu od Indiane ako se beskorisnom dvojcu Battier-Allen pridoda Anthony (Spoelstra ovu petorku više nikada neće poslati na parket jer ono što su oni pokazali u ovih nekoliko minuta, bez obzira što je James i dalje bio na parketu, bilo je negledljivo). Najvažnije je da Heat i dalje drži Pacerse na ritmu od 80 poena, iako su ovom prilikom i sami zakazali zbog spomenutog očajnog ulaska u četvrtinu – da nije bilo nekoliko dugih dvica Colea (koji je u ovoj seriji koristan otprilike kao i dvojac Allen-Battier), teško bi i Miami zabio 40.

Uglavnom, u trećoj četvrtini opet gledamo najbolje petorke, valjda će se i nivo igre popraviti? Ne i u slučaju Heata koji ne može zabiti ništa, pa čak ni polaganja (Wade promašuje dva pored Hibberta, koji je očito puno veći problem od škripavih koljena) – dodaju 2 poena u šest minuta na onih 40 iz prvog dijela (ako netko doma zbraja, to je 42 poena u 30 minuta za drugi najbolji napad lige ove sezone), što je Pacersima dovoljno da dođu do prve značajnije prednosti, iako ni sami nisu odigrali ništa posebno. Osim što je West konačno nešto zabio, većinu poena su dobili iz tranzicije zbog grešaka Heata, plus zbog popuštanja obrane koja je, valjda frustrirana katastrofalnom igrom napada, dozvolila previše otvorenih puteva prema košu za Georgea i Hibberta.

U završnicu se ulazi s +13 za Indianu, što bi obzirom na sve prikazano trebalo biti sasvim dovoljno da ove momčadi gledamo još jednom. Kao što je Heat zaključio prošlu utakmicu s nadahnutih šuterskih 6 minuta u trećoj četvrtini, tako su zaključili i ovu, samo u totalno suprotnom stilu, sa 6 mizernih šuterskih minuta u trećoj četvrtini.

Iako opet igraju odličnu obranu početkom zadnje četvrtine (tu više nitko i ne krije da se radi o zoni, rotacije su minimalne i samo se čeka da netko baci loptu Hibbertu kako bi ga okružili), sada nije samo dovoljno držati Indianu na 20-ak poena, treba nekako nadoknaditi minus napravljen tijekom onih crnih minuta u trećoj. Samo, što izmisliti? Spoelstra poseže za niskom petorkom, čak baca i jokera Millera na parket, a čovjek praktički sam, s par trica i energijom u obrani, smanjuje razliku za pola, ali rupa je ipak bila prevelika. West i George odradili su sjajan posao u završnici, uzeli su sve što su trebali da bi se napad kotrljao, dok se na drugoj strani Milleru nije pridružio nitko.

Hibbert i George sjajni cijelu večer u glavnim ulogama, West i Hill ključni za održavanje balansa u sporednima, a sve to uz minimum klupe (praktički ih nije ni bilo nakon druge četvrtine, što je samo još jednom pokazalo koliko je za Indianu bitno da su starteri što duže na parketu). Na drugoj strani Miami bez ideje - Bosh i Wade još jednom su iznevjerili Jamesa. Obrana Pacersa je sjajna u svim linijama, to nije sporno, ali nije da su ovaj dvojac prisiljavali samo na loše šuteve, bilo je tu i izglednih prilika koje jednostavno nisu realizirane. S ovakvim odnosom snaga, utakmica je ispala toliko jednostrana da je Pacersi jednostavno nisu mogli izgubiti.

Međutim, kada uzmeš u obzir da je Heat odigrao neke od najgorih minuta u napadu ove sezone, ali da su pri tome obranom svejedno praktički tri četvrtine utakmice držali Pacerse na ritmu koji im odgovara, jasno je da su i dalje favoriti u sedmoj. Indiana je imala idealne uvjete, uz to su odigrali najbolje što mogu i opet im je trebala ogromna pomoć Heata da dođu do pobjede. Dakle, kako misle dobiti u sedmoj na Floridi gdje će i Heat igrati puno bolje, ali gdje će i kriteriji kod onih 50-50 odluka uglavnom biti na strani domaćina? Šanse postoje samo ako Wade opet bude promašivao zicere i Bosh opet bude ovako neprecizan s poludistance, što se ipak puno rjeđe događa u Miamiu. Naravno, obzirom kako zrelo Pacersi igraju ovu seriju ništa nas ne bi trebalo čuditi, ali ipak se ne mogu riješiti osjećaja da će Heat odraditi posao kako spada, pa makar se opet oslonili samo na sjajnog Jamesa (čiju ulogu u seriji najbolje opisuju oni Miami Cavaliers komentari, koji definitivno ne sjedaju najbolje Wadeu i Boshu) i ključni obrambeni potez koji je u G5 povukao Spoelstra.

29May/1312

DAY 35 – WILD WILD WEST

Posted by Gee_Spot

Fantastično otvaranje Pacersa, oni su ovaj put fokusiranija, odlučnija i jednostavno energičnija momčad – u napadu im upada sve, u obrani stignu zatvoriti sve. Ključna promjena u odnosu na prvu utakmicu je puno agresivnije izlaženje Westa i Hibberta na Bosha i Haslema, što Miami ostavlja bez elemenata koji su ih pokrenuli u prošloj utakmici. Opet od samog starta pokušavaju uključiti i jednog i drugog u igru (Bosha kroz pick akcije, Haslema kroz slash & kick lopte za šut iz vana), ali s nečijom rukom ispred lica puno je teže zabiti nego u prošloj utakmici kada su i West i Hibbert u startu oklijevali napustiti reket.

Naravno, ovo i dalje ne znači da je riješen problem Jamesa i Wadea u reketu, ali Pacersi i za ovo imaju novu taktiku. Vogel i ekipa su mudro prepoznali da je najveći problem prošle utakmice bio taj što nisu imali plan igre u slučaju onakvih šuterskih partija oba visoka Heata i što se se kasnije jednostavno raspali nakon što se otvorio prostor za Jamesa u post-up situacijama i Wadeove ulaze. Ovaj put je pak plan bio jednostavan – čim ova dvojica nešto pokušaju, West je taj koji će iskočiti u zadnjem trenutku na udvajanje i po mogućnosti ih odalamiti, a ne samo pomoći suigraču. James je tako u prve dvije situacije kada se našao u postu dobio udarac i bananu, a Wadea je u prvom ulazu u sredinu dočekalo Westovo rame.

Pacersi su se tako opet vratili u seriju, ne odustajući od svoje 1 na 1 obrane, primjenivši još jedan relikt prošlih vremena, a taj je upotreba krilnog centra kao dežurnog enforcera. Charles Oakley, Dale Davis i Horace Grant su zasigurno bili ponosni, a David West je samo još jednim detaljem istaknuo koliko je bitan za ovu momčad Indiane u svakom pogledu. Tip je jednostavno srce i duša ovog kolektiva.

Jedna mala digresija kada već spominjem tu obranu Indiane - koliko god su sjajni u ovoj old school prezentaciji 1 na 1 obrane u kojoj su rotacije usko vezane uz pomaganja suigraču koji gubi prednost (što je popriličan odmak od trenda ostalih najboljih obrana u ligi thibodeauovskog tipa koje se uvijek rotiraju prema lopti bez obzira na matchup), toliko je protiv Heata u utakmici broj 3 bilo uočljivo da im nedostaje rezervnih opcija. Recimo, ona preuzimanja koja su pokušali protiv Knicksa u prvih par utakmica (gdje je West preuzimao Mela nakon ulaska u post) protiv Jamesa nemaju smisla (kao što je jači od Georgea, tako je i brži od Westa, LeBrona je nemoguće zaustaviti običnom 1 na 1 obranom) i Vogel ih s razlogom ne koristi, ali pravo pitanje je zašto ova momčad ne igra klasičnu zonu? S ovoliko dužine i ovako kvalitetnim obrambenim igračima na svim pozicijama, njihova zona u pravilnim dozama bila bi smrt za pokretni napad Heata i idealni protuotrov u situaciji kada Miami ima više od 3 šuterski raspoložena igrača. To je još jedan detalj, uz kontrolu lopte i klupu, na kojem će Pacersi morati poraditi kako bi se pretvorili u rasnog izazivača.

Heat je tako ostao bez onog idealnog rasporeda u napadu iz prošle utakmice, ali daleko od toga da su bili nadigrani na način na koji je to u prošloj utakmici bila Indiana. Ovdje je na vidjeli izašla njihova dubina i ta margina pogreške koju stalno spominjem – ako već nisu imali koristi od Bosha i ako je Wade djelovao tromije nego inače (valjda jedan od onih dana u kojima se koljeno ne osjeća najbolje), James je uvijek tu da izmisli poene, a ovaj put su dobili i podršku s perimetra (Allen i Battier po prvi put u seriji su zabili tricu u istom poluvremenu) i tranzicije (Pacersi su se valjda osjetili dužni pokloniti nekoliko lopti nakon što su prošlu utakmicu odigrali discipliniranije nego inače). Plus, Chalmers je također bio u jednom od onih svojih Super Mario izdanja koji se dogode jednom ili dva puta po seriji.

Na samom početku treće četvrtine Bosh i Haslem tjeraju strah u kosti Pacersima realizacijom svoja prva dva skok-šuta, ali brzo se pokazuje da se radilo o iznimci koja potvrđuje pravilo, a sinoćnje pravilo je bilo da obrana Pacersa ima sve pod kontrolom. Na drugoj strani West briljira na vrhu posta i na oba bloka, prati ga Hibbert dominacijom u sredini (Pacersi su sinoć konačno, nakon tri pokušaja, ostvarili značajniju prednost u skoku), dok pouzdani Hill koristi prostor koji ostaje nakon što se obrana posveti ovoj dvojici. Ukratko, Pacersi se kotrljaju u svom već standardnom ritmu – ovo izgleda kao utakmica koja će se opet odlučivati u zadnjim sekundama kao i prve dvije.

Miami doduše dolazi u male probleme krajem treće kada se Bosh uz puno drame hvata za koljeno i odlazi u svlačionicu (valjda je tamo bio službeni klupski ginekolog), ali se ne radi o ničem ozbiljnom i na parketu je već početkom četvrte. A on je ključ za napad Miamia čak i tijekom večeri kada ne može pogoditi ništa – West (ili Hibbert, ako je James na parketu u ulozi četvorke) ga mora pratiti prema perimetru, što nije slučaj kada je u postavi Birdman ili netko treći u ulozi centra.

Završnica je tako dramatična i jednostavno sjajna da nema smisla nabrajati sve sekvence, to se mora gledati i pri tome uživati u najboljem od NBA playoff košare. Ono što ću pak istaknuti je da West nastavlja mlatiti sve oko sebe u oba smjera, da je Hibbert i dalje sila u napadačkom skoku i da ovaj bezglavi Stephenson polako postaje reinkarnacija Tonya Allena, samo sa šuterskim rasponom o kojem Tony može samo sanjati (dakle, igrač koji na jedan dobar potez veže jedan loš, ali koji je u obrambeno-energetskom dijelu nezamjenjiv), a to je dovoljno da još jednom nadigraju umorni (i modri) James, Bosh i Wade.

Dok čekamo sljedeći dvoboj koji će donijeti tko zna što (hoće li Heat pred svojom publikom zaigrati presing od prve sekunde i pokušati malo ubrzati ritam tranzicijom, ali i ispaljivanjem trica?), treba istaknuti kako je po četvrti put pobjedu odnijela momčad koja je ostvarila prednost u reketu (Pacersi su imali čak 18 poena više pod košem, ponajviše zato jer je West istjerao Jamesa i Wadea iz sredine, a bogami i pošteno dobio dvoboj protiv Bosha u svim smjerovima i u svakom pogledu). Što svakako treba ohrabriti Indianu koja je kroz seriju puno stabilnija u ovom segmentu zbog opjevane prednosti u matchupu visokih, dok Miami oscilira od jednog trenutka nadahnuća do drugoga.

A to pak znači da je narativ i dalje otvoren i da nas već u idućoj utakmici čeka novi klasik. Ne propustite ga, a posebice nemojte propustiti uživati u kompletnoj slici vlastitim očima jer način na koji većina medija prezentira tijek serije je kriminalan. Jasno je da se moraju osloniti na jednu poruku kako bi prodali priču što većem broju čitatelja, ali fokusiranje na Jamesa kao da ostalih 9 igrača na parketu nisu bitni ili, ono još banalnije, na uložen trud (kao da u finalu konferencija ima igrača koji ne igra sa 100% koje u tom trenutku može dati), skreće pažnju sa slojevitosti najbolje igre koju je čovjek ikada izmislio, igre koja spaja ono najbolje od najboljeg sa svih strana sporta (od atletike do šaha, a onako usput posuđuje i malo iz boksa).

21May/1310

FRONTING THE POST PODCAST

Posted by Gee_Spot

Ovo nije podcast o tome kako je Vinnie dobio pedalu već o konferencijskim polufinalima i finalima, uspomenama, revolucijama i još mnogo drugih lijepih stvari, ali..... VINNIE JE DOBIO PEDALU!!!! YESSSS!!!! Blake je spašen!

21May/130

WAR OF THE WORLDS

Posted by Gee_Spot

U ovoj seriji imati ćemo prilike gledati sličan dvoboj kao i u finalu Zapada, dakle sudar dviju potpuno različitih filozofija. Miami je uz San Antonio momčad s najsofisticiranijim sistemom u ligi, obdarena fantastičnim košarkaškim kvocijentom inteligencije i vanserijskim all-round talentom. Indiana je pak poput Memphisa družina koji igra na snagu, upornost i zajedništvo. Na jednoj strani srce, na drugoj razum. Na jednoj strani borbenost, na drugoj egzekucija. Na jednoj sirovost, na drugoj finesa.

Heat će poput Spursa pokušati prevladati kretanjem lopte i svih pet igrača, odnosno otvaranjem prostora za ulaze i šuteve iz vana. Indiana će poput Memphisa pokušati usporiti igru kako bi se visoki stigli namjestiti u reket i dominirati u post-up situacijama. Ona momčad koja uspije nametnuti svoj ritam, ta će imati više šansi.

Heat je svakako favorit zbog napadačke širine i svih mogućih stilova i opcija iz kojih su u stanju trpati koševe, ali Pacersi će biti možda i najtvrđi protivnik kojega će imati u ovom playoffu (posebice ako Spursi prođu do Finala) zbog nezgodnog matchupa na pozicijama 4 i 5. Uglavnom, i jedna i druga momčad imaju prednosti i mane, pa redom nabrojimo one ključne.

Prvo je na redu Heat - da bi Miami opravdao ulogu favorita morat će maksimalno koristiti sljedeće faktore:

- kontrola lopte Pacersa je ispodprosječna

Indiana nema klasičnog playmakera, oni napade vrte kroz 4 opcije, što ih često dovodi u situaciju da nepotrebno gube loptu. S druge strane, nemaju rasnog presing igrača niti se bave previše pritiskom kako ne bi doveli u probleme organiziranost vlastite obrane, tako da su i u generiranju osvojenih lopti jednako tanki (u obje kategorije tijekom regularne sezone bili su u donjoj trećini).

Heat je pak jedna od 4 najbolje momčadi u ligi što se ukradenih lopti tiče i dobar dio njihove obrane bazira se upravo na vanserijskoj sposobnosti Wadea i Jamesa da čitaju linije dodavanja i pri tome igraju kvalitetnu momčadsku obranu zbog sposobnosti brzog rotiranja i pokrivanja ogromnog prostora u par koraka. Protiv napada koji se muči organizirati akcije (osim ako treba baciti loptu u post, tu su sjajni), ovaj njihov riskantni stil igre trebao bi dodatno profitirati.

A dominacija Heata u ovom faktoru igre trebala bi biti dodatno naglašena njihovom kvalitetom u kontroli lopte u napadu. Miami za razliku od Pacersa ima dva rasna playa u Wadeu i Jamesu, a ta njihova sposobnost da šalju precizne lopte pod nemogućim kutevima i pri tome ih ne gube, dati će im dodatnu prednost.

- najbolji igrač u seriji nosi dres Miamia

Vidjeli smo već da ovo ne mora ništa značiti ako protivnik ima vidno bolju momčad (Melo protiv Indiane, Durant ili Paul protiv Memphisa), ali ako ste podjednako dobri poput protivnika ili čak lagani favoriti kao što je to Heat, onda vam činjenica da imate nekoga tko je bolji u svom poslu od bilo kojeg suparnika definitivno pomaže. James neće imati lak posao ni protiv Westa ni protiv Georgea, ali, jebiga, njima će protiv njega biti još teže. To da je George izrastao u all-round monstruma koji je zbog fantastične kombinacije visine, dužine i atleticizma već sada u stanju smetati Jamesu nije tajna, ali istovremeno je James u stanju njega potpuno isključiti iz utakmice i to je detalj koji se ne smije zanemariti.

- evolucija igre Heata

Ovo nije lanjski Miami Heat. Ne zaboravite da je lani Miami dobio seriju 4-2 samo na račun ludog ritma kojega su James i Wade uhvatili u zadnje tri utakmice, ritma koji je dostupan samo najvećim klasama. I da pri tome nije bilo Bosha (tada je Spoelstra prvi put zaigrao s Jamesom na četvorki i tako konačno napravio ono potrebno da Miami osvoji naslov), odnosno da je ogromnu minutažu imao Joel Anthony. Indiana ni tada nije imala odgovor na dodatnog šutera na parketu, zašto bi ove godine kada će Anthonya pod košem zamijeniti Bosh, dakle još jedan šuter? Što dovodi i do možda ključnog razloga za uspjeh Heata.

- Bosh će izvući Hibberta (ili Westa) iz reketa i tako anulirati visinsku prednost Pacersa u obrani

Chris Bosh danas je najbolji šuter dugih dvica u ligi uz Dirka Nowitzkog. Nitko treći nema ni sličnu kombinaciju potrošnje i preciznosti. Dakle, tu uopće nije sporno da će Bosh zabijati otvorene šuteve, a to znači da će Pacersi itekako morati paziti da ga ne ostave otvorenog. Međutim, kako će zaštiti reket od Jamesa i Wadea ako će njihov nominalni centar, ujedno i najvažniji zaštitnik obruča, Hibbert, morati izlaziti praktički na perimetar? S druge strane, stave li Westa na Bosha, tko će čuvati Jamesa kada Spoelstra da priliku najboljoj postavi i makne opciju ignoriranja Haslema koju će Pacersi maksimalno koristiti dok god im se dopusti?

Šanse Indiane skrivaju se na drugom kraju spektara - da bi došli u priliku napraviti iznenađenje, oni će morati slijediti puno jednostavniji plan:

- kontrola skoka Indiane može prelomiti utakmicu

Indiana je u zadnjih 9 susreta čak 4 puta dobila, a u svakoj pobjedi su imali 10 ili više skokova. Morati će kupiti sve u obrani i osigurati si gomilu dodatnih pokušaja u napadu samo kako bi anulirati one dodatne napade koje će imati Heat preko ukradenih lopti. Izostane li dominacija u ovom djelu igre, gotovi su.

- matchup u sredini može uništiti plan igre Heata

Miami će se provesti slično Knicksima svedu li se utakmice na organizirane napade u kojima će Pacersi imati dovoljno vremena i prilike uposliti Westa i Hibberta. Osim Birdmana, koji bi trebao donijeti dozu energije, Spoelstra nema na raspolaganju čovjeka koji može odigrati obranu 1 na 1 protiv visokih Pacersa, a to znači da će u pokušajima zaštite reketa ostati puno prostora za šutere (tu Pacersi nisu briljantni kao Miami, ali nisu ni očajni kao Memphis, dakle mogu kazniti ovakve situacije). West je presnažan čak i za Jamesa, a to znači da postoji opcija da na parketu ugledamo i Anthonya. Dogodi li se to, znajte da Pacersi nameću svoju volju. Sličan simptom će biti i dobije li Birdman minutažu veću od 20 minuta, a ugledamo li ikada kombinaciju Haslem-Anthony makar i na trenutak, možemo slobodno upaliti sirene za nuklearnu katastrofu.

I to je to. Primijetite kako je kod Indiane puno manje teksta, a to je zato što je njihova formula puno jednostavnija – da bi uopće imali šansu, prvo moraju dominirati u reketu i tako natjerati Heat da prilagođava svoje rotacije njima umjesto obrnuto. Ako se bude trčalo u tranziciji i ako se budu šibale trice iz kuta, s puno Allena i Battiera, Miami ovo može riješiti u 5 utakmica. Ako se budu vukli po parketu i ako se bude igralo kroz post, s puno Birdmana i Haslema, Indiana ovo može razvući na 7.

To je ujedno i moja nova službena prognoza. Možda se opet previše baziram na trenutnu formu i momentum kao i kod najave sudara između Memphisa i Spursa, što je uvijek dvosjekli mač jer nikada ne možeš znati koliko su utjecaja na bolji ili lošiji učinak imali prethodni protivnici (drugim riječima, razlog zbog kojega još nismo vidjeli najbolje izdanje Heata osim u onim kratkim intervalima protiv Bucksa i u par četvrtina protiv Bullsa možda se krije upravo u tome što im za dobiti ovakvu konkurenciju ništa više od prosječnih partija nije ni trebalo), ali Indiana je definitivno bolja momčad nego lani.

Hill se potpuno uživio u svoju ulogu playmakera za razliku od lani kada je tek u završnici sezone i u playoffu preuzeo ulogu startera od Collisona. West je potpuno uigran u svoju rolu sive eminencije za razliku od lani kada je upao u momčad bez trening kampa i igra možda najbolju sezonu karijere. O Georgeu smo već sve rekli. Hibbert je nakon kilave napadačke sezone u playoffu konačno došao na svoje i također igra košarku života (što je najvažnije, u stanju je ostati na parketu puno više od 25 minuta jer za razliku od prošle sezone ne faulira bez razloga). Kvragu, obzirom kako je mlitav bio Granger protiv Jamesa u prošlogodišnjem sudaru, nije pretjerano ako kažemo da će Stephenson možda biti i bolja opcija jer će barem maltretirati Wadea u obrani.

Da li su toliko bolji da mogu legitimno izazvati Heat? Ne, do toga može doći samo u slučaju da se velika trojka pretvori u veliku dvojku zbog nečijeg koljena ili zgloba – razlike u kreaciji i šuterskoj realizaciji su ipak takve da nema tog matchupa koji Indiana može jahati u obostranim optimalnim uvjetima da prođe dalje. James i Wade mogu u svakom trenutku stvoriti šansu sebi ili suigraču, a Bosh, Allen i Battier je mogu realizirati. To je košarka u stilu Spursa, koju Miami može puno lakše progurati kroz playoff čak i bez vrhunskog centra ili zaštite reketa jer ima više individualnog talenta od San Antonia (zato su, recimo i to, Spursi lani ispali od Thundera, dok je iste Heat isprašio).

Miami također neće dopustiti da ostane bez koševa u reketu, odnosno da prednost Pacersa u tom segmentu igre postane neodrživa. Osim što ima igrače koji su u stanju iznuditi hrpu slobodnih bacanja čak i u 1 na 5 igri, Boshovo širenje reketa pobrinut će se da ostane i sasvim dovoljno prostora za ulaze kroz igranje košarke, bez 1 na 5 herojstava. Dakle, koliko god Pacersi bili fizički nadmoćni, neće moći oduzeti Heatu kičmu svakog playoff uspjeha (kao što su to uspjeli Hawksima ili Knicksima) - lagane koševe na obruču ili s linije slobodnih.

Međutim, Indiana također može pronaći balans između unutarnje igre i vanjske linije, što su pokazali u prve dvije serije. Pacersi se mogu osloniti na Hilla i Georgea da će zabiti otvorene šuteve, a njih će biti dovoljno zbog još izraženije potrebe Heata da rotacijama i pomaganjima zatvori reket. Plus, nije ni West za baciti s poludistance, što bi također dodatno moglo odmaknuti Heat od reketa i tako samo otežati kontrolu skoka i obruča, što su im ionako slabije strane igre.

Ne znam, možda se radi i o tome da jednostavno preferiram ove old school nasilnike koji imaju rasne centre koji mogu odigrati ulogu stabiliziratora u oba smjera i klasične krilne centre koji su u stanju kombinirati napadačku raznovrsnost s agresivnom igrom u obrani, ali smatram da će Indiana upravo zbog tog puno jasnijeg identiteta u odnosu na lani dobro namučiti Heat i dobiti sve tri utakmice na svom parketu.

Samo, kombinacija Miamievog identiteta i šampionskog samopouzdanja s činjenicom da su u pravim uvjetima u stanju imati i tri najbolja igrača na parketu, čini se dovoljnom da ipak spriječi senzaciju. Koliko god se razlikovali njihovi stilovi, Heat je jednostavno bolji u svojoj prezentaciji i viziji košarke od Indiane u svojoj i to će biti presudno.

Dakle, nakon što dodam jednu pobjedu Indiani u odnosu na prvotnu prognozu jer su još bolji nego što sam mislio, 4-3 za LeBrona i kompaniju.

15May/131

DAY 24 – PAUL GEORGE HILL

Posted by Gee_Spot

KNICKS @ PACERS

Očajnički potez Woodsona da na startu ubaci u petorku Martina i tako pokuša odgovoriti na visinu Pacersa, označio je kraj nadama Knicksa i jasno ukazao na to koliko im se Indiana uvukla u glavu. Bit playoffa jesu pravovremene prilagodbe i traženje rješenja, ali ne i radikalni zahvati. Knicksi su ovim potezom napustili identitet kojega su gradili cijelu sezonu, a to se ne može popraviti u jednu večer.

Mislim, Carmelo nije poput Jamesa balansirao između dviju krilnih pozicija, on je praktički cijelu sezonu odigrao kao četvorka (samo 13% minuta odigrao na trojki, što je sfera specijalnih postava, naglašena i podatkom da je u određenim trenucima Melo proveo 7% minuta i kao petica). Staviti ga opet na krilo u ključnom trenutku sezone jasno govori koliko je Woodsonova situacija bezizlazna. Mislim, pa upravo na račun širine u napadu koju donose četiri šutera i minimalno tri slashera, odnosno mismatcha kojega je Melo stvarao igrom na četvorci, Knicksi su ostvarili rezultat i igru, bez toga nisu Knicksi.

Pred zid je Woodsona tako dijelom dovela slabost vlastite momčadi, prije svega ozljede Chandlera i Anthonya (zbog kojih se ovaj pretvorio isključivo u šutera, što je dodatni razlog da ga se izvuče na bok jer pod košem je ionako apsolutno nemoćan skoro cijelu seriju), ali najveće zasluge ipak idu Pacersima.

Nakon što su Knicksima oduzeli tricu sposobnošću da 1 na 1 čuvaju Mela i tako spriječe rupe na perimetru koje nastaju agresivnim pomaganjima (dakle, zaigrali su anti-Thibodeau košarku, rijetkost među kvalitetnim obranama u ligi, ali to si mogu priuštiti zato što imaju jedinstvenu petorku s 5 izuzetnih obrambenih igrača na svakoj poziciji od kojih često baš svaki ima prednost u mišićima i visini nad protivnikom), odnosno nakon što su im blokirali slash & kick igru iz koje su uglavnom nastajali pokušaji za tri, što je drugo preostalo Knicksima nego da pokušaju uzvratiti klasičnom petorkom?

Kako osim vremena za pripremiti takav stil igre nemaju ni osoblje da ga sprovedu u dijelo (Chandler je usporen, a što tek reći o Martinu koji je najveći dio sezone NBA košarku igrao na playstationu ili Amareu koji se tek vratio nakon još jedne operacije), jasno je u kojem smjeru je vodila ovakva odluka i što je ona značila.

Knicksi opet nemaju šut ni ideje, s Martinom na parketu Pacersima ih je još lakše braniti jer je potpuno nestala opasnost od širenja reketa (sada si mogu dopustiti čak i udvajanje Mela kada uđe u reket, što je doduše rijetko), ali Indiana je ta koja im pomaže ostati u igri kombinacijom loših šuteva i stravičnim postotkom izgubljenih lopti - čak 6 u prvih 8 minuta, a najgore od svega je što se radilo uglavnom o neforsiranim greškama koje su više rezultat nedostatka playmakerskog gena kod Pacersa nego pritiska Knicksa.

Koliko god svih pet startera Indiane imalo solidne kvalitete u baratanju loptom, od njihova tri vanjska igrača nitko nije ni blizu potrebne playmakerske kvalitete da bi mogao garantirati kontrolu lopte i vrhunsku organizaciju napada. U postavljenim napadima taj problem je većim dijelom sakriven zbog sposobnosti da vrte napade kroz post i dvojac West-Hibbert, ali kreacija s perimetra, posebice u bržim uvjetima igre koji zahtijevaju improvizaciju, blago rečeno je slabašna.

George je u tome dijelu igre iz utakmice u utakmicu sve bolji i njegov razvoj nadoknaditi će dobar dio minusa u budućnosti, ali trenutno je to velika slabost. S tim da ovo ne treba shvatiti kao kritiku onog drugog Georgea, Hilla. Čovjek je fantastičan šuter sposoban kreirati sebi šut i dovoljno ga miksati s ulazima da ga možemo smatrati legitimnim triple-threat igračem, a uz to je i obrambeni majstor koji je do savršenstva doveo obranu pick & rolla u suradnji s dvojcem pod košem. Ovaj all-round učinak svakako anulira slabosti u organizaciji igre koje su i očekivane obzirom da se radi o combo-strijelcu koji je praktički priučeni playmaker.

Međutim, ključno je da su Pacersi s ovim svojim minusom naučili živjeti, za razliku od New Yorka čiji minusi su u ovoj seriji potpuno razotkriveni. Indiana je dominirala u skoku i obrani, zadržali su Knickse na smiješnom postotku šuta i smiješnom broju poena (primjera radi, na 56 nakon 36 minuta igre), a usput su još jednom parirali u trici (istina, pokušavaju ih previše zbog povremene zone Knicksa, ali i ovaj nas podatak vraća na njihovu sjajnu obranu – nije problem ubaciti dovoljno trica protiv ovakvog New Yorka). Hill i George su šuterski bili solidni cijelu večer, priključio im se i Stephenson (koji je opet lijepio pljuske obrani Knicksa s 3 trice), tako da im nisu ni trebala rasne partije Hibberta i Westa, a dobar energetski doprinos dali su Augustin i Mahinmi s klupe.

Pacersi su tako riješili jednadžbu zvanu New York za čistu peticu, a, obzirom na razinu talenta koju Woodson ima na raspolaganju, bojim se da Knicksi nemaju šanse vratiti se u igru. Jednostavno, nema matchupa kojega bi mogli iskoristiti ili stila kojega bi mogli isprobati, a da Pacersi već nemaju spreman odgovor.

WARRIORS @ SPURS

Nakon četiri utakmice, više nema prostora za iznenađenja, sada je samo pitanje tko će odigrati bolje. Hoće li visoki Spursa nadigrati visoke Warriorsa? Hoće li Parker imati bolju šutersku večer od Currya? Hoće li Barnes uspješnije koristiti obrambeni mismatch od Leonarda?

U prvoj četvrtini je zamjetan manjak Curry efekta. Iako vidno usporen, u prošloj utakmici je zabio svoju kvotu trica i tako pomogao Warriorsima da se održe na površini. U uvodu ove, osim jednog ulaza i visokog polaganja s unutarnje noge ala Nash, nije zabio ništa usprkos tome što Pop i dalje nije imao namjeru Greena ili Leonarda koristiti na njemu cijelu vrijeme (opet ga je čuvao Tony).

Još više je uočljiva šuterska efikasnost Spursa, koja do ekstrema odlazi u trenutku kada Bogut i Landry sjedaju na klupu. Naime, tada se širom otvara i reket (ovakav Lee u paru s Ezeliem baš i nije idealna kombinacija za playoff košarku), što Spursi koriste da lavinom koševa odu na desetak razlike. Trice (Manu, Leonard, pa čak i Joseph), ulazi, cutovi – Warriorsi u ovom periodu od izlaska Boguta do kraja prvih 12 minuta nisu znali tko im glavu nosi. Srećom, ipak su to Warriorsi pa su zabili dovoljno da se ne osramote, ali obrambeno je to izgledalo kao trening profi ekipe protiv amatera (37 koševa uz 72% šuta Spursa su stvarno blesav podatak).

U nastavku Golden State dolazi sebi, Spursi se hlade, ali vijesti nisu dobre kada su gosti u pitanju – iako su utakmicu praktički vratili u egal na krilima raspoloženog Barnesa i puno bolje obrane, od Boguta su dobili još samo dvije minute. Ovaj put u pitanju nisu bile ni osobne ni slobodna bacanja, već isti onaj zglob zbog kojega je skoro propustio cijelu sezonu.

Međutim, iako su u ovom periodu i bez njega odigrali nadahnutu obranu (zona je nešto na što se očito mogu osloniti u ovoj seriji), jasno je kakve su im šanse dobiti u San Antoniu utakmicu u kojoj Bogut igra manje od 9 minuta u prvom poluvremenu dok Curry prvu tricu zabija tek nakon 22 minute.

Uglavnom, sa šepavim Bogutom i Curryem u postavi, Warriorsi se nastavljaju sjajno držati i u trećoj četvrtini, sve dok Jackson iz neobjašnjivog razloga ne odlučuje povući Landrya već nakon 5 minuta i ubaciti Jacka. Obrana se opet raspada, Spursi za čas odlaze na +11, a nakon toga i još sporiji Bogut od onoga na kojega smo navikli skuplja četvrtu osobnu. Ratnici ratuju, ali ovo je već previše čak i za njih – Curry je totalno beskoristan ako mu ne upada trica (sinoć samo jedna za 34 minute igre), a Bogut je igrao 19 minuta, od čega se tijekom većine njih nije mogao lateralno kretati.

Bez ove dvojice Golden State je samo mogao časno poginuti, a tako je i bilo. Šteta, jer je Barnes opet bio sjajan i dao im je strijelca na boku koji bi fantastično nadopunio udarni dvojac, kao što je uostalom napravio i u prošloj utakmici. Ovako, Parker i Duncan su odradili solidne partije, posebice u svom 1-5 pick & rollu, a kvalitetnu podršku u oba smjera pružili su im Leonard (rastrčan i razigran s učinkovitih 17 poena uz samo 8 pokušaja, uglavnom iz drugog plana) i Green (16 koševa, 2 trice i još jednom odlična obrana na Thompsonu).

Dakle, znači li ovo da smo ostali bez napetosti u još jednoj seriji i da se već možemo koncentrirati na finala konferencija? Odgovor je ne, jer još uvijek nemamo pojma što možemo očekivati od Boguta i Currya za dva dana u Oaklandu. Budu li u stanju ponoviti utakmicu sličnu četvrtoj, nisu bez šanse, uostalom to je pokazala i sinoćnja partija u kojoj su se sjajno nosili sa Spursima praktički samo na račun Barnesa, ponekog Jackovog ludog skok-šuta i žilave Landryeve partije. Budu li pak u ovom jučerašnjem izdanju – nemaju šanse.

A to je prokleta šteta jer, od sve četiri polufinale serije, u ovoj se do sinoć događala najzanimljivija i najmanje izvjesna bitka u svim sferama igre. Od pripreme do realizacije, ovo je bila playoff poslastica prve klase, sada se samo ostaje nadati da će nam splet okolnosti dozvoliti vidjeti barem još jedan klasik.

6May/131

DAY 16 – DURANT VS ANTHONY

Posted by Gee_Spot

GRIZZLIES @ THUNDER

Bitka od prve do zadnje sekunde. Obje momčadi su kao primarni zadatak postavile zaštitu reketa, što je dovelo do brutalne prve četvrtine koja je završila rezultatom 16-14 za Memphis. Odmah je bilo primjetno kako će Ibaka i Perkins u ovoj seriji imati puno važnije uloge jer šanse Oklahome dobrim dijelom ovise o tome koliko će se uspješno njih dvojica hrvati s Randolphom i Gasolom. U startu je to izgledalo skroz solidno, Ibaka energičan, a Perk koristan (koliko može biti koristan igrač koji ima jednu kvalitetu, a ta definitivno nije razigravanje - zar Brooks stvarno misli da će Perkovi pasovi s visokog posta dati napadu širinu?), a to je nešto što definitivno nismo imali prilike gledati često protiv Rocketsa.

Randolph i Durant usprkos svemu odrađuju odličan posao kao prve opcije u napadu, a podršku im daju šuterske serije Baylessa, odnosno Martina. Iako je ritam bio spor i iako se često promašivalo, košarka je bila više nego ugodna za oko. Ne samo da je Memphis vrtio svoje klasične akcije preko Gasola na visokom postu, već su čak i igrači Thundera do koševa dolazili cutovima i kretanjem bez lopte, što također nismo imali prilike često vidjeti u jurnjavi protiv Houstona.

Sve u svemu odlično otvaranje, a nastavak je još bolji. Memphis polagano preuzima kontrolu nakon što se odličnom učinku visokih pridružuju Conley, Prince i Pondexter. Conley je jednostavno preuzeo dio odgovornosti - ako misle srediti Duranta, moraju dobiti svaki raspoloživi mathcup, a ne samo onaj pod košem, dok su ova potonja dvojica od treće utakmice protiv Clippersa postala ključni dio rotacije zbog fantastičnog postotka kojim realiziraju trice iz kuta, ali i sposobnosti da brane više pozicija u obrani, što dodatno olakšava rotacije ionako sjajne obrane.

Toliko su dobro igrali i ovaj put da je Hollins opet posegnuo za niskom postavom sa samo jednim startnim visokim i radije Princeom kao četvorkom umjesto Arthura, ali se prednost od desetak koševa svejedno počela topiti u završnici usprkos stvarno dobroj igri Memphisa u svim fazama. Ponajviše jer je Durant igrao kao Durant i uzeo stvar u svoje ruke, a dijelom jer je Martin nastavio izluđivati Tonya Allena fantastičnom šuterskom partijom. Kada se ovoj dvojici na kraju s par dobrih reakcija pridružio i Fisher, OKC je ušla u egal u kojem su dočekali i zadnjih par minuta gdje im je Memphis širom otvorio vrata pobjedi.

Naime, Memphis je izgubio dvije lopte u dva ključna napada, a Durant je zabio lakoćom dostupnom samo najvećima i tako donio zasluženu prednost Thunderu koji ovakve guste utakmice mora dobiti, posebice na svom parketu. Logika je jasna - ako ne iskoriste Duranta u ovakvim situacijama, neće dobiti previše drugih prilika.

Memphis opet odličan u oba smjera, što samo potvrđuje da je pobjeda Oklahome rezultat dobre igre, a ne samo oportunizma. Obrambeno su veći dio utakmice odigrali sjajno (odlične reakcije u završnici Duranta i Sefoloshe treba posebno istaknuti), parirali su Memphisu u skoku i nisu im dozvolili da postižu lake koševe u kontrama (izgubili samo 10 lopti, što je pravi podvig za njih u svakom slučaju, a posebicu u ovom kontekstu). Uspiju li održati ovakav nivo i u ostatku serije, definitivno će imati šansu za nešto više od par utješnih pobjeda, iako je upitno može li Martin održati ovakvu šutersku razinu sada kada su Hollins i Allen svjesni da mu ipak ne treba ostaviti toliko slobodnog prostora.

Također, poetska je pravda da su Grizzliesi na kraju promašili priliku za izboriti produžetak upravo s linije slobodnih bacanja, jer im je to tijekom utakmice bila najveća slabost. Promašili su ih čak 10 od 24, a posebno su šokantne bila one tri Gasolove cigle (čovjek gađa debelo preko 80%, sinoć samo 4 od 7). Praktički, gađali su 20% slabije od prosjeka – da su samo Pondexter i Gasol ubacili u skladu s reputacijom, tko zna bi li Durant uopće imao prilike za herojstva u završnici.

PACERS @ KNICKS

Od početka je jasno koja je namjera Pacersa – nadjačati New York kad god je to moguće. Sve je post-up, bilo da se ide kroz Hibberta protiv Chandlera, Westa protiv Carmela ili Georgea protiv Shumperta (povremeni napadi kada su sva trojica postavljena uokolo reketa najbliže su trokutu što ćemo vidjeti ovih dana u ligi). New York se za to vrijeme kotrlja na Feltonov pogon. Prvi nekakav momentum s par trica i ukradenih lopti hvataju Knicksi krajem prve četvrtine, ali zasluga za to pripada tradicionalno slabašnoj klupi Pacersa, točnije Samu Youngu, koji je u par minuta uspio odraditi sjajnu rolu kao šesti igrač New Yorka.

Međutim, čim se na parketu opet našla najbolja petorka Indiane, Knicksi su stali. U nastavku Pacersi preuzimaju kontrolu u trenutku kada se vanjski šut pridodao dominaciji kroz post (dobre role Hilla, Georgea i posebice Augustina), hvataju dvoznamenkastu prednost, zbog čega Woodson pokušava s klasičnom visokom petorkom i ostavlja Chandlera na parketu uz Martina, što Pacersima dolazi kao naručeno. Mislim, posegnuti već u prvoj utakmici za ovakvim korištenjem jedina dva visoka igrača očiti je znak panike pred visinom Indiane (čak je i Stephenson maltretirao combo bekove Knicksa cijelu večer), samo što poduzeti kada na raspolaganju imaš roster bez potrebne količine skakača, blokera, razbijača i smetlara?

Knicksi nemaju izbora, oni moraju nastaviti igrati svoju igru jer se Pacersima jednostavno ne mogu prilagoditi. Samo, u večeri kada Hill i George zabijaju skok-šuteve poput Mela i Smitha (možda bi bolje bilo reći da ih promašuju, ali dođe na isto), igranje vlastite igra baš i ne garantira uspjeh. Indiana je tako cijelo drugo poluvrijeme držala utakmicu pod kontrolom isključivo kroz all-round učinak napada i činjenicu da Knicksi nemaju rješenja za post, posebice kada je dvojac Hibbert-West zajedno.

Obrana Knicksa u ovom matchupu ne može posegnuti za preuzimanjima kako bi sakrila slabosti u zaštiti reketa jer time samo dodatno otvaraju povoljne prilike igračima Indiane (Shumpert na Westu ili Martin na Georgeu, makar i na sekundu, neće proći), a ne mogu ni ubrzati igru jer time riskiraju dodatno oslabiti rotaciju pod košem i kontrolu lopte. Rješenja nema osim igrati bolje, a to prije svega znači dobiti bolje partije od Carmela. Osloniti se na Smitha i Martina ovoliko koliko se oni oslanjaju nikada nije bilo pametno, ali Melo definitivno može sebi kreirati bolje situacije za šut od ovih koje trenutno uzima. Bez obzira što ga pod košem čeka majstor poput Davida Westa i strašilo poput Hibberta, ove Knickse može spasiti samo njegova akcija u postu kroz koju će vrtiti igru, skok-šut s poludistance tu neće proći.

Povučemo li paralele s ranijom utakmicom između Oklahome i Memphisa, možemo reći kako, da bi New York ovo učinio serijom, Knicksi moraju od Anthonya dobiti partije poput one kakvu je Thunder dobio od Duranta. Praktički, Memphis je imao istu situaciju kao i Indiana, dvoznamenkastu prednost i sve u svojim rukama pred završnicu, ali, za razliku od Pacersa, nisu to pretvorili u 1-0. Dijelom zbog vlastitih loših reakcija koje su Pacersi izbjegli, ali prije svega zbog činjenice da je Durant jasno pokazao tko je najbolji igrač na parketu. Anthony jednostavno mora napraviti isto da bi Knicksima dao šansu jer to je jedini način na koji slabija momčad može sanjati o prolazu dalje.

4May/130

DAY 14 – GETTING THE JOB DONE

Posted by Gee_Spot

KNICKS @ CELTICS

Bez crnih odijela i sličnih gluposti kojima zabavljaju tabloide i vlastitu nezrelost, Knicksi su ovaj put došli odraditi posao. Izlazili su kao sumanuti na svaki pick & roll, ganjali igrača s loptom i skakali za svakim odbijancem. S druge strane, zabijali su trice i to je bilo više nego dovoljno da u jednom trenutku prve četvrtine dođu do prednosti od 21-5 (sjajan Prigioni s tri trice u nizu).

Iako su u suštini ovo dvije slične momčadi koje žive i umiru s postotkom šuta iz vana, Knicksi i u ovom odnosu snaga imaju nekoliko ogromnih prednosti – mogu zabiti puno više trica od Bostona koji isključivo puca duge dvice i to iz težih situacija jer ima puno manje kreatora u rotaciji, plus imaju više dodatnih pokušaja šuta zbog slabosti Celticsa u skoku i kontroli lopte. U dvije prethodne utakmice su zaboravili igrati obranu i tako su Bostonu dali šansu da vlastitoj solidnoj obrani doda i učinkovit napad, ali ovdje su se pojavili spremni i, najvažnije, s Chandlerom konačno nešto bliže onoj šampionskoj formi na koju smo navikli.

Ovu ogromnu prednost sa starta Knicksi su tako držali do kraja, uz fascinantan podatak da su Boston zadržali na 27 poena na poluvremenu. Iako su i sami bili tek na 39, dakle daleko od zone nekakve ugode, napadačka jalovost Bostona u ovoj seriji je općenito bila takva da se njima ovih +12 činilo kao +25, a kasnije je i stvarno došlo blizu takvom scenariju. Naravno, nedostatak ozbiljnosti kod Knicksa i to srce prvaka kod Celticsa omogućili su da Boston napravi seriju 16-0 i završnicu učini napetom (stigli su do samo 4 koša zaostatka), ali čim je New York probio magičnu granicu od 80, kao da je sve opet stalo (simbolično je da je Boston ostao baš na 80 koševa jer je to očito limit njihovog napada u ovoj seriji).

Garnett i Pierce su dali koliko su mogli, nagomilavši gomilu minuta i doslovno ostavivši dušu na parketu tijekom serije, ali bez pomoći se nije moglo. Green je doduše bio solidan, jasno ako ste imali realna očekivanja od njega, ali osim povremenih bljeskova Terrya i Bassa nitko nije iz večeri u večer garantirao učinak. Dodaj tome postojeće rupe na rosteru na jedinici i pod košem i to je to. Umrli su muški, u svakom slučaju.

Što se Knicksa tiče, njihova toplo-hladno forma nije ništa novo, momčadi koje žive od šuterskog učinka navikle su na takve serije i takva im je bila i sezona, prošarana nizovima pobjeda i poraza. Međutim, ono što još više zabrinjava je to da su u stanju toliko oscilirati u pristupu ne iz niza u niz već iz četvrtine u četvrtinu. To nije samo problem slabašne obrane koja bez Chandlera ne postoji, već i određenih karakternih mana koje proizlaze iz količine minuta koje dobivaju tipovi koji ili nisu ili nikada neće doseći košarkašku nirvanu u kojoj će se kvalitete tijela spojiti s onima uma.

Dakle, stvarno me zanima po čemu bi to ovakva momčad bila favorit u drugoj rundi protiv Pacersa?

PACERS @ HAWKS

U startu nervozna i tvrda utakmica puna promašaja, ali u odličnom ritmu koji je obećavao puno više od igre na 80 koševa koju je nagovijestio rezultat prve četvrtine (21-20 za Indianu). Bilo je dakle samo pitanje tko će prvi i iz kojeg razloga napraviti šutersku seriju i odvojiti se, a razum je govorio da će to biti Hawksi zbog činjenice da igraju doma, ali i zato što jednostavno imaju veću šutersku dubinu, barem na papiru.

Pacersi su opet izgledali stabilno u onoj ultra visokoj postavi s Pendergraphom pored Westa i Hibberta, što je značilo da su donekle riješili problem Smitha na trojki, ali nitko izgleda nije riješio problem koncentracije. Pa je tako prvih 6 minuta druge četvrtine izgledalo kao slaspstick komedija, a ne kao košarkaška utakmica. Mislim, obje momčadi su igrale odlične obrane, to nije sporno, ali 6-2 za Pacerse u ovom periodu još su većim dijelom rezultat lopti koje su se odbijale svuda osim tamo gdje su trebale.

U ovom kaosu Pacersi su usporili utakmicu i tako se okoristili kvalitetama Westa i Hibberta u postavljenim napadima da izgrade prednost od 8 koševa, ali napadački učinak je bio takav da, osim ako vam vrhunski odigrana zona Hawksa ili fantastične rotacije Pacersa nisu dovoljne, niste imali što vidjeti.

Kako Horford i Smith nisu imali rješenja u napadu za parirati Westu i Hibbertu, Hawksima je očajnički trebala odlična partija šutera. Međutim, nisu mogli zabiti tricu, a Teaguea je Hill još jednom uništio na oba kraja parketa, što su bile poprilične prepreke u pokušaju da se vrate u utakmicu.

A posao im je otežao i David West koji je u drugom poluvremenu opet briljirao, održavajući razliku od petnaestak koševa izuzetnim šutom s poludistance. Problem nastaje u trenutku kada West na par minuta odlazi na klupu i kada napad Indiane staje, što Hawksi koriste da prepolove prednost i u zadnje 3 minute uđu sa samo -4. Hladnokrvnost Westa i Hilla ipak je osigurala Indiani pobjedu, koja je još slađa zbog toga što su do nje došli bez ikakvog doprinosa Paula Georgea.

Međutim, iako su Smith i Hawksi zaustavili nominalno najboljeg igrača Indiane, Pacersi su opet dobili stvarno kvalitetne minute od Pendergrapha i Mahinmia čime su anulirali prednost Atlante u visini i tako im izbili važnog napadačkog jokera iz ruke. Hawksi tako nisu mogli cijelu večer pronaći ritam u igri prema naprijed, a Pacersi su pak uvijek mogli vrtiti napad kroz Westa. I upravo je činjenica da je West u zadnje dvije utakmice totalno nadigrao Horforda presudila.

Bit će zanimljivo vidjeti kakvo će rješenje Knicksi imati za ovu širinu u postavljenim napadima Pacersa obzirom da i sami vole igrati sporu, kontroliranu košarku, što je ritam kao naručen za Indianu da cijelu večer spušta loptu na Westa kojega će pokušati držati Carmelo. Plus, tko će kod New Yorka zaustaviti Georgea na ovaj način kako je to uspjelo Joshu Smithu? Earl Smith?

THUNDER @ ROCKETS

Pitanje nad pitanjima koje treba postaviti Brooksu je što Kendrick Perkins radi na parketu u ovoj run and gun seriji? Kao da gubitak Westbrooka sam po sebi nije bolan, zašto gubiti dobar dio minuta svake utakmice na 4 protiv 6 igru u napadu? Rocketsi su u prve 4 minute ne samo imali +9, već su ostavili OKC na 4 poena, čime su opalili još jednu pljusku nevjerojatnoj Brooksovoj vjernosti svom teretnom centru (ovo između njih dvoje je kao "Legenda o jeseni" na košarkaškom parketu).

Čim je Scottie maknuo Perka i zaigrao s niskom postavom, OKC je počeo zabijati i pratiti run and gun Rocketsa lakoćom, a Houston je, gle čuda, prestao igrati obranu čim su morali početi paziti na svih 5 igrača. Jackson i Fisher su koristili svoje prilike, a konačno se pojavio i Kevin Martin, tako da je OKC s ovom širinom u napadu ubrzo i okrenuo rezultat (čak su u jednom trenutku imali i prednost od +8).

Nevjerojatno, ali Brooks u nastavku konačno ostavlja Perka na klupi. Da li je moguće da je i najtvrdoglaviji od svih trenera konačno shvatio da mora preuzeti odgovornost i trenirati? To znači da OKC ne upada u rupu i da se run and gun nastavlja, obje momčadi su razigrane i raspoložene za rešetanje. Zar je bezglavo trčakaranje i potezanje u petoj sekundi napada nešto toliko komplicirano da ovako nisu mogli igrati i u prethodnim utakmicama?

U zadnju četvrtinu se ulazi u egalu, ali ovaj put i s odmornim Durantom koji odličnim potezima u obrani i napadu u par minuta donosi prednost od 9 koševa svojoj momčadi. Houston i dalje zabija trice, ali ne mogu ništa u reketu zbog Duranta i Ibake, što znači da im napad ovaj put nije ni izbliza onako podmazan kao u zadnjim utakmicama.

Raspucani suigrači, rastrčana obrana i sjajni Durant tako su ne samo zaključili seriju i uništili jedinu nadu koju smo imali u povijesni preokret (na iduću ovako izglednu situaciju morat ćemo čekati valjda još 50 godina), već su nabasali i na način na koji treba igrati u idućem krugu. Bez obzira što ih sada čekaju momčadi protiv kojih Perkins na parketu ima smisla, nedostatak Westbrook traži od njih revolucionaran pristup kako bi nadoknadili sve one koševe i onu energiju. A taj je očit – niska postava s Durantom na četvorci sa što više run and guna i što više trica. OKC više nije favorit, stoga je i vrijeme da se prestanu tako ponašati. Dakle, umjesto da maštaju o kontroli reketa i skoka i gomili laganih koševa, trebaju prigriliti trice i ritam, najbolje prijatelje svakom autsajderu.

CLIPPERS @ GRIZZLIES

Da, Clippersi su stvarno krenuli u najvažniju utakmicu sezone s Odomom kao starterom. Međutim, nisu bili bez Griffina, kojega je Vinnie ubacio na pola prve četvrtine kako bi pokušao barem iskoristiti njegovu svježinu na par minuta. Samo, Blake više od tih par minuta i nema, što znači da su Clippersi trebali vanserijsku partiju Barnesa, posebice šuterski, da se uopće održe u igri u uvodnom dijelu utakmice.

Zanimljivo, Hollins nije forsirao prednost u visini, već je u drugoj četvrtini odmarao i Randolpha i Gasola tako što je igrao s niskom postavom koja je bila sjajna u prethodnoj utakmici i tako su mu trebale usluge samo jednog od udarnih visokih. Ova postava napravila je prednost koju će Memphis održati do samog kraja. Prvo zahvaljujući odličnoj igri Gasola i Randolpha u trećoj, a onda opet završnici s niskom postavom u kojoj se uz standardno žilavog Allena opet istaknuo Pondexter nizom sjajnih reakcija u oba smjera (a i Bayless je konačno dao impuls u napadu). CP3 opet solidan, ali ovaj put bez utjecaja na ritam utakmice iz jednostavnog razloga što mu je Conley na svaki ubačaj ili ulaz uzvratio istom mjerom.

Zanimljivo, Griffin je u drugom poluvremenu opet imao epizodu od nekoliko minuta, s tim da je ovaj put imao zadatak glumiti klasičnog razbijača s dna klupe čija jedina svrha je bila natjerati Randolpha da izgubi glavu. Zach je pak izdržao sve provokacije, ali to ne znači da ovo suparništvo nije postalo još veće i da će i dogodine svaka utakmica ove dvije momčadi biti lektira. Također, na kraju je i Grant Hill dobio poneku minutu, možda i zadnju u karijeri, iako sam dojma da je u većoj roli mogao biti korisniji od Butlera ili Billupsa.

Clipperse sada čeka potraga za novim trenerom, potpisivanje Paula i slaganje nove klupe, a Memphisu se otvara samo takva šansa da dođe do Heata u Finalu. Njihova visina mogla bi biti nepremostiva prepreka za Oklahomu, pogotovo ako Brooks ne posegne za formulom trica i trčanja, a isto tako znamo da protiv Spursa imaju šanse dok god su u stanju dobiti bitku pod obručima. Pogotovo ako Conley i društvo s krila nastave igrati ovako solidno.

HIGH FIVE

Mike Conley, Matt Barnes, Kevin Durant, David West, Zach Randolph

25Mar/1314

THE RANKINGS, WEEK 20.

Posted by Gee_Spot

Kao što smo i najavili, danas donosimo obrambenu stranu priče u odnosima između učinka s pojedine pozicije i rezultata momčadi. I dok se pokazalo kako je uspjeh u napadu jasno povezan s all-star talentom na boku i pod košem, u obrani, kao što ćemo vidjeti, tako jasne korelacije nema. Razlog je jednostavan - dok je PER sjajan alat za odrediti kvalitetu pojedinca u napadu, on u obrani nema previše smisla iz jednostavnog razloga što pojedinac rijetko kada individualno zaustavlja svog protivnika.

Play nikada ne čuva isključivo playa ili šuter šutera, već taj posao uglavnom pripada dežurnom stoperu. Neke obrane se rotiraju manje, neke više, neke preuzimaju često, neke nikada. Neke često posežu za zonom, neke se drže isključivo čovjeka. Neke stavljaju naglasak na sprječavanje protoka lopte, neke na sprječavanje određenog igrača da nešto napravi s loptom. Sve ovo jasno govori da gotovo nikada jedan igrač ne može snositi odgovornost za uspjeh ili neuspjeh određene pozicije jer u svakom sljedećem napadu obrambena odgovornost može biti na nečijim drugim ramenima.

Uglavnom, to dokazuje i sljedeće - dok je kod napada fluktuacija između iznadprosječnih i ispodprosječnih pojedinaca bila nelinearna i imali smo negativne napadače u najboljim napadima i sjajne u lošim napadima, u obrani toga nema. Sve najbolje obrane imaju svih 5 igrača u plusu, osim devete (Heat koji je negativan na četvorci gdje većinu minuta troše niže opcije poput Jamesa i Battiera koji često moraju udvajati protivničkog centra jer su u deficitu s centimetrima i na toj poziciji) i desete (Hawksa koji su negativni na playu i na četvorci zbog uloga dodijeljenih tim pozicijama - Teague je zadužen za presing i često se kocka s napadanjem linija dodavanja, što njegovog igrača ostavlja slobodnog, a Smith je libero koji pokriva sve druge rupe, i na perimetru i pod košem, pa i njegov igrač često ostaje višak).

Dakle, sjajne obrane negativne su samo u situaciji da nemaju klasičnog igrača za određenu poziciju već se krpaju kroz sistemske trikove.

TABLICA 1. - PROTIVNIČKI PER UČINAK PO POZICIJAMA

TABLICA 2. - ODNOS UKUPNOG OBRAMBENOG UČINKA PREMA UČINKU PO POZICIJAMA

Pogled na naše tablice jasno pokazuje puno manje šarenila nego kod napada i jasno ukazuje da je trend da najbolje obrane imaju najbolje igrače. Što ne govori samo po sebi da su neke momčadi selekcijom došle do najboljih pojedinaca, već da momčadska igra stvara kvalitetne obrambene igrače. Naravno, sada od situacije do situacije treba iščitati kontekst i vidjeti koliko je gdje za uspjeh obrane zaslužna ekstra kvaliteta pojedinca, a koliko sistem nekog trenera.

PLAYMAKERI

Čak 8 top 10 obrana ima iznadprosječnog playa, što ne znači da su playevi ključni za funkcioniranje obrane, već da obrane kolektivno zatvaraju playeve. Dakle, možemo čitati i kako je playa najlakše držati ispod učinka.

BOČNI

7 od 10 dvojki je dio iznadprosječne obrane, kao i 8 trojki. Slično kao i kod playeva, teško je povezati koliko je bitan pojedinac, a koliko je jednostavno stvar toga da je kvalitetna obrana u stanju zaustaviti sve pozicije.

VISOKI

Tri od deset imaju barem jednoga iznad prosjeka, a 5 dvojicu. Dvije momčadi bez visokih u top 10 su Celticsi i Hawksi, dakle momčadi kojima centra igraju rasne četvorke, zbog čega su često prisiljeni na udvajanje koje jednog visokog ostavlja slobodnim.

Možda je zanimljivije promatrati iznimke od pravila. Pa tako u 10 ispodprosječnih obrana njih 6 nema ni jednu poziciju iznad prosjeka, a onih 4 koje imaju su Pistonsi, Hornetsi, Raptorsi i Jazz. Kako je došlo do ovih iznimki? U slučaju Pistonsa, u pitanju je pozicija trojke na kojoj je Prince do odlaska u Memphis radio sjajan posao, ali i činjenica da imaju tako slabašnu obranu reketa da su ih protivnici uglavnom napadali u sredini. Ista stvar je i s Raptorsima - neosporno je kako se DeRozan pod Caseyem razvio u kvalitetnog stopera, ali u tome mu je pomogla i činjenica da protiv Toronta protivnici jednostavno mogu preseliti napad pod koš.

Hornetsi opet mogu biti ohrabreni brojkama na četvorci, iako je u ovom slučaju dobar učinak prije svega zasluga Ryana Andersona nego Anthonya Davisa, a više od svega zonskih elemenata koje koristi Monty Williams. Jazz pak obrambeno postane sjajna momčad svaki put kada Derrick Favors zaigra na četvorci, a posebice kada je na petici uz njega Kanter. To je još jedan sjajan znak za njihovu budućnost.

Zanimljivo je primijetiti i kako Clippersi imaju najbolji rezultat i u obrani i u napadu s jedinice - to nije slučajno obzirom da imaju najboljeg all-round startnog i back-up playa u ligi.

Nikoga ne treba čuditi ni predzadnji učinak Bucksa na poziciji petice - iako je Larry Sanders neosporno kvalitetan čuvar obruča (a bit će još bolji kada nabaci i ponešto mišića), igra njegovih bekova rezultira čestim ulazima u reket, što praktički znači da Sanders gomilu vremena provede u sprječavanju bekova da realiziraju na obruču, što ostavlja ogroman prostor iza leđa igračima za koje je direktno odgovoran.

I da, nikoga ne treba čuditi ni da su Kingsi na svih 5 pozicija ispod prosjeka. To jasno govori da obrana nije samo stvar talenta, već isključivo volje i glave. Koliko se god Keith Smart trudio usaditi nekakve koncepte obrane u svoje igrače, u onakvoj atmosferi to je jednostavno nemoguć posao, koji dodatno otežava činjenica da mu igrači koji imaju obrambeni potencijal ne žele igrati obranu (Cousins, Evans), a uz to ima i očajne individualne braniče na bekovima (i Thomas i Thornton su presitni i preslabi za svoje role da ikoga zaustave u presingu, a kamoli 1 na 1 obrani).

Što se samih rankingsa tiče, većih pomaka nema, osim što je Dallas vidno digao razinu igre i skočio čak za 6 pozicija. Uspiju li Mavsi ostati na ovoj razini, odnosno uspiju li dizati nivo igre kako Nowitzski i Marion ulaze u sve bolju formu, mogli bi se ozbiljno uključiti u borbu za 8. mjesto jer su i Jazz i Lakersi očito dosegli svoj trenutni plafon (u koeficijent nisu uračunati podatci iz sinoćnje sjajne pobjede protiv Jazza).

CONTENDERS

1. THUNDER 61.35

2. HEAT 60.00

3. SPURS 59.91

4. CLIPPERS 59.53

PRETENDERS

5. NUGGETS 58.34

6. GRIZZLIES 57.28

7. PACERS 57.22

8. ROCKETS 56.46

9. KNICKS 56.26

PLAYOFF FODDER

10. LAKERS 54.43

11. NETS 54.24

12. MAVS 53.95

13. WARRIORS 53.71

14. BULLS 53.50

15. HAWKS 53.41

16. CELTICS 52.99

17. JAZZ 52.85

18. BUCKS 52.14

UPPER LOTTERY

19. BLAZERS 51.99

20. RAPTORS 51.26

21. WOLVES 51.18

MIDDLE LOTTERY

22. WIZARDS 50.64

23. KINGS 50.47

24. HORNETS 50.38

25. SIXERS 50.16

LOWER LOTTERY

26. CAVS 49.63

27. PISTONS 49.20

28. SUNS 48.11

29. MAGIC 46.83

30. CATS 44.74

24Nov/1213

THE RANKINGS – WEEK 3.

Posted by Gee_Spot

Napomena - u korištenu statistiku nisu uračunati podatci noćašnjih utakmica jer je post pisan tijekom četvrtka i petka

Treći tjedan igre je iza nas, što znači da još nemamo dovoljno čvrstu osnovu da izbjegnemo skokove gore-dolje po ljestvici četiri faktora, ali neke tendencije su jasne. Brojke tako kazuju kako su Bobcatsi usprkos sjajnom scoreu i dalje jedna od najgorih momčadi lige – pridružili su se Pistonsima, Wizardsima, Cavsima, Kingsima i Hornetsima u skupini momčadi koja nije uspjela probiti granicu od 3000 bodova iz 10 kategorija koje koristimo, granicu koja se pokazuje kao linija razdvajanja osrednjih od očajnih (one koje zanima princip bodovanja, neka bace pogled na prve rankingse u kojima je sistem predstavljen).

Situacija na vrhu polako se kristalizira (u top 10 imamo uljeze poput Bucksa, Hawksa i Jazza, ali barem smo eliminirali Bullse i Mavse koji su se do sada održavali pri vrhu čak i nakon što smo im dodavali negativne bodove zbog laganog rasporeda) te se čini kako su se dežurnim izazivačima poput Spursa, Thundera i Lakersa pridružile još dvije momčadi sposobne otići do kraja – Clippersi i Grizzliesi (naravno, nadam se da nitko ne vjeruje kako Knicksi imaju šanse protiv Heata na Istoku, stoga ih ni ne stavljam u ovu skupinu). S tim da sam puno skloniji vjerovati kako će Clippersi i tijekom sezone zadržati status izazivača koji su stekli, dok Memphis ipak čeka regresija i povratak ulozi plutajuće mine. Jednostavno, balans napada i obrane mi se čini održivijim u slučaju Clippersa i njihove dokazane širine, nego u slučaju Memphisa koji je, potpuno neočekivano, bitan impuls dobio od sumnjive klupe, dok je petorka i dalje pokazala iste one boljke koje su ih prijašnjih sezone koštale kvalitetnijih napadačkih prezentacija, a to su igra bez pouzdanog šutera na boku te prevelik broj loših napada kroz Rudya Gaya. Ukratko, kako učinak klupe bude padao, učinkovitost Grizzliesa trebala bi se približiti očekivanim brojkama koje su ipak nešto skromnije od ovog trenutnog rasturanja svega što im stane na put.

O svemu ćemo detaljnije u još jednom osvrtu na trendove u ligi, bilo kratkoročne, bilo dugoročne. Ipak, prije nego se bacimo na nabrajanje svih 30 franšiza, mislim da je došlo vrijeme da istaknemo jedan trend za koji se ne sjećam da je ikada ranije u ovolikom omjeru uticao na rezultate, a ligu pratim već više od 20 godina, kao što je to slučaj zadnjih nekoliko sezona s dubinom rotacije. Da li je u pitanju poprilično razvodnjena kvaliteta lige (previše momčadi, premalo vrhunskog talenta) ili je pak stvar u tome što se sve većim oslanjanjem na gole fizikalije (brzinu, skočnost i snagu) igrači više troše zbog čega manje talentirani lakše pariraju vrhunskoj kvaliteti, to ne znam, ali, znam da je većina momčadi koja se trenutno nalazi u vrhu učinka po 4 faktora tamo zato što imaju odlične klupe zaslužne za kvalitetan napadački učinak.

Clippersi, Memphis, Knicksi, Bucksi, Jazz i Spursi do prije par utakmica imali su 8 ili čak više igrača s PER učinkom iznad ligaškog prosjeka (ili barem jednakim ligaškom prosjeku), što znatno olakšava put do uspjeha u regularnoj sezoni (pitajte samo Bullse i Spurse zadnjih par godina). Drugim riječima, duboka klupa itekako može maskirati činjenicu da netko nije pravi izazivač, ali, jasno, to je do sada prolazilo samo u regularnoj sezoni – s prvim zrakama playoffa, momčadi koje su se švercale na račun sposobnosti da igraju 48 minuta košarke u jednoj te istoj brzini, brzo bi bile razotkrivene.

Momčadi poput Heata i Thundera, koje imaju samo 4 igrača s PER učinkom iznad ligaškog prosjeka, u playoffu jednostavno povećaju minutažu svojim nositeljima i tako nadoknade činjenice da nemaju ni približno dobru rotaciju. Istovremeno, taj manjak korisnih igrača stavlja dodatan teret na nositelje tijekom regularne sezone, što pak dovodi do niza nepotrebnih poraza, koje zatim nepotrebno analiziramo i tumačimo kao problem. Iako pravog problema i nema – stvar je samo u tome što treba razlikovati košarku u playoffu od one u regularnoj sezoni. Kada stvari dođu do vrhunca i kada se rotacije zgusnu, širina opet ustupa mjesto pitanjima poput onoga tko ima boljeg superstara, čija trojka ima bolju kemiju, koja petorka manje leži kojoj petorci...

1. LOS ANGELES CLIPPERS (5375 bodova)

Od svih sjajnih perioda košarke koje su prezentirali do sada, obrana koju su odigrali protiv Spursa u nedavnoj utakmici u gostima bila je najdojmljivija. Reket je bio neprobojan, rotacije pravovremene, a sve je začinio pritisak na loptu, koji im je postao zaštitni znak ove sezone. Kada imate Paula, Crawfroda, Bledsoea i Barnesa da glume terijere na perimetru, posao Griffinu i Jordanu u sredini bitno je olakšan. Iako Jordan i dalje zna zaboraviti na svog igrača, večeri poput lanjskih, u kojima mu igrači tipa Mozgov zabijaju 20, su prošlost. Ono što je važnije, znatno je napredovao u pokrivanju prostora i čitanju igre, tako da su Clippersi danas jedna od rijetkih momčadi u ligi koja se može pohvaliti s čak dva visoka igrača koja mogu braniti pick & roll. Drugi je naravno Blake koji djeluje zrelije i sposobnije nego ikada. Njegove brojke u napadu trenutno nisu spektakularne, što je rezultat problema s ozljedama i smanjene minutaže, ali njegov razvoj kao košarkaša je neupitan – od sjajnih spin poteza u postu do fenomenalnog branjenja pick & rolla i post igre, Blake potvrđuje da su Clippersi stvarna opasnost.

Održe li obranu u top 10, a nema razloga sumnjati u tako nešto osim u slučaju epidemije ozljeda, njihov napad je dovoljno dobar da ih digne na šampionsku razinu. Jedini trenutni problem kojega imaju je taj što previše fauliraju, što nikako nije dobro u perspektivi buduće playoff serije, ali to je samo pokazatelj mladosti dvojca pod košem. S još jednom sezonom u nogama, njihova obrana će idućih godina biti sve bolja i bolja, a samim time su i šanse da Chris Paul napusti klub sve manje i manje – u ovom trenutku nema scenarija koji mu garantira veće uspjehe u svim bitnim aspektima karijere od ostanka u Clippersima.

CP3 u Griffinu i Jordanu ima novog Westa i novog Chandlera, a tu je i trenutno najbolja klupa u ligi. Količina energija koju u oba smjera donose Bledsoe, Barnes i Crawford, uz solidne partije Hollinsa i Turiafa u sektoru prljavih poslova, pokazala se kao nepremostiva prepreka mnogima, pa su Clippersi, usprkos uvjerljivo najtežem rasporedu u ligi, uspjeli ostvariti treću najveću koš razliku, što je respekta vrijedan podatak.

Jasno, Jamal Crawford neće vječno biti prvi strijelac momčadi uz samo 28 minuta na parketu, pogotovo ne uz ovako sulude postotke iz 1 na 1 skok-šuteva. Međutim, njegova sposobnost kreacije održat će drugu postavu na razini, dok bi se za ostanak klupe u vrhu trebao pobrinuti Eric Bledsoe, koji je ovisan o svojim mladim nogama, što pak znači da su puno manje šanse da mu padne učinak. Dugoročno gledano, problem bi mogao biti treći visoki, ali obzirom da su lani uspjeli izvući korisne minute od Martina i Evansa, nije nemoguće pomisliti da će im netko od trojca Turiaf-Hollins-Odom uskočiti kada bude potrebno.

Uostalom, ne zaboravimo da je tu Chris Paul. Zahvaljujući Bledsoeu, igra najmanje minuta u karijeri, ostvarujući pritom franšizne brojke usprkos manjoj odgovornosti (omjer asista i izgubljenih lopti je i dalje suludo dobar, a jedini problem trenutno je što ne može zabiti tricu, ako ne računamo one dvije s 9 metara koje su slomile Heat). Kako je lopta manje nego inače u njegovim rukama i kako Clippersi igraju bržu košarku nego što smo navikli jer ritam nabijaju Bledsoe i Crawford, Clippersi trenutno gube previše lopti, međutim, kada na red dođu bitne utakmice i kada Paulu minutaža postane bliža brojci 40 nego 30, nepotrebno izgubljene lopte brzo će nestati. Clippersi su tu da ostanu.

2. NEW YORK KNICKS (5135 bodova)

Nakon dva tjedna na prvom mjestu, Knicksi su konačno i na ljestvici četiri faktora počeli osjećati posljedice slabijeg šuterskog učinka (iako mi ova rečenica baš i nema smisla kada bacim pogled na 15-31 šut za tri kojega su ostvarili prije par dana protiv Mavsa). Ovisnost o šutu iz vana je poput heroina, jedan tjedan J.R. Smith izgleda kao all-star kandidat, već sljedećeg izgleda kao J.R. Smith. Međutim, ono što je imalo puno više utjecaja na pad s prvog mjesta nije napad, koji se i dalje održava pri vrhu, već slabija izdanja u obrani.

Protivnici su počeli shvaćati kako je moguće napasti obranu u kojoj Carmelo igra isključivo u postu. To se ne radi direktnim napadanjem Carmela, koji ima i dovoljno visine i snage da se obračuna s većinom visokih koji mu se pokušaju spustiti u post, već izvlačenjem Anthonya izvan reketa. Njegove brojke u situacijama izvan reketa (izolacija, spot up, pick & roll) su tradicionalno loše usprkos svoj želji koju pokazuje, a to lagano vuče i učinkovitost Tysona Chandlera prema dolje.

Naime, Chandler je stalno u pokretu, zatvara i preuzima na sve strane kako bi pokrio slabosti svoga partnera, što reket ostavlja slabije zaštićenim nego što bi se moglo očekivati od momčadi s ovakvim centrom. Knicksi primaju previše upravo u reketu, a to se čini kao problem kojega ne može kompenzirati izuzetna obrana Kidda, Brewera i Smitha na perimetru.

Najluđe od svega, rješenja nema. Povratak Amarea ne rješava ništa jer njegovi obrambeni fundamenti su još slabiji od Carmelovih, a, o činjenici koliko njegovo prisustvo slabi napad, da ne pričamo. Guranje Anthonya na bok pak dodatno bi oslabilo sjajnu obranu jer bi uzeo minute ili Kiddu ili Breweru. Da se razumijemo, obrana Knicksa je i dalje solidna – izuzetni su u krađi lopte, kontroliraju skok, ne rade glupe prekršaje i imaju visine i snage za braniti obruč. Međutim, dok god Chandler ispada iz akcija na vrhu reketa jer mora čuvati dva igrača umjesto da igra zadnjeg čovjeka obrane, ta obrana će imati jednu manu koju svaki rasni protivnik može iskoristiti. Dodaj tome već opjevanu ovisnost o šutu i jasno je zašto Knicksi nisu u skupini izazivača.

Sposobnost da kontroliraju ritam utakmice i loptu je njihova druga najveća vrlina u napadu uz šut, a ne zaboravimo da ona dobrim dijelom ovisi o sjajnim igrama Jasona Kidda. Uspori li ovaj 40-godišnjak iz nekog razloga, njihovi power rankings izgledi dodatno se smanjuju. Ali, dok god imaju trenutni balans igre i rotacije, visoko mjesto na tjednoj ljestvici ne mogu izbjeći.

3. MEMPHIS GRIZZLIES (4885 bodova)

Koliko je bitnu ulogu u sjajnom ulasku u sezonu Memphisa odigrala klupa, najbolje objašnjava sljedeći podatak – čak 14 najboljih postava Memphisa u prvih 8 utakmica uključuju barem jednog od četvorke Bayless, Ellington, Pondexter i Speights. Od tih 14 postava

- tri postave čine 4 startera plus netko od navedenih
- četiri postave čine 3 startera plus dvojica od navedenih
- čak pet postava čine 2 startera plus troje od navedenih
- dvije postave čine 1 starter plus super četvorka s klupe

Klasična startna petorka Memphisa igrala je pak najviše minuta pri čemu je ostvarila niti +1 koš razlike (0.8). Ponavljam, tu se radi o podatcima prije zadnje dvije ružne partije (pobjeda protiv Catsa, poraz od Denvera), nakon kojih su starteri skočili na +10, preskočivši pri tome dobar dio ovih spomenutih postava.

Osim što ovim ističemo važnost koju su odigrale rezerve tijekom prvih utakmica, primijetite epitet "ružno" kojim opisujemo zadnje dvije partije. Bez značajnog šuterskog učinka kojega su davali prije svih Ellington i Pondexter, Memphis je u tim susretima izgledao puno više kao stari Memphis nego onaj iz prethodnih 8 utakmica. Čim trica ne upada, reket je zgusnut i sve je manje otvorenih šuteva za Gaya, Gasola i Randolpha.

Memphis tako iz utakmice u utakmicu pada šuterski, ali to im je najmanja briga. Hollins je vrlo dobro znao da u sezonu ulazi s momčadi koja će manjak šuta pokušati nadoknaditi snagom pod koševima, tako da su dva trenda koja se javljaju puno važnija za budućnost od trenutne inspiracije klupe.

Prvi je taj da Memphis nije u stanju uhvatiti obrambeni skok, što je suludo kada uzmete u obzir da je Z-Bo uz Varejaoa najdominantniji skakač lige. Međutim, razlog za slab učinak u obrambenom skoku možemo tražiti u činjenici da Z-Bo najviše energije troši skupljajući otpatke u napadu (a i često izlazi na perimetar zbog matchupa, što ćemo objasniti malo kasnije), odnosno da se Gasol previše troši izvan reketa i dalje od pozicija za skok. Što nas dovodi i do drugog problematičnog trenda, a taj je slabija zaštita reketa nego što smo navikli od Grizzliesa.

Zach i Marc nikada nisu bili prvoklasni stoperi, ali su bili solidni obrambeni igrači koji su masom kompenzirali manjak pokretljivosti. Ali, niti godinu nakon ozbiljne ozljede Randolph još nema (a teško da će ikada više i imati obzirom na građu i godine) brzinu da pokriva akciju izvan reketa, što znači da je sav posao u branjenju pick igre pao na Gasola koji non-stop izlazi izvan reketa. I iako je Marc kroz karijeru uspio ostvariti solidne učinke u svim aspektima obrane, pa tako i preuzimanjima, jer se usprkos manjku atleticizma izuzetno postavlja i koristi dužinu, stalni izlasci na perimetar uzimaju svoj danak u energiji.

Primjera radi, protiv Knicksa, Thundera i Heata, ta sporost nije dolazila do izražaja jer se Zach mogao sakriti na Breweru ili Battieru ili Sefoloshi pri čemu Memphis riskira seriju trica sporednih igrača (koji baš i nisu tolika opasnost), što je opet bolje od toga da James ili Anthony ili Durant trče krugove oko nekog od visokih (u ovom slučajevima uglavnom ih je čuvao Gay). Ali, opasnost ipak postoji ako na ovaj način pokušavaš sačuvati balans, a tu je i problematika skoka koji je dodatno nezaštićen ako Randoph mora izlaziti iz reketa.

Drugim riječima, koliko god da su Zach i Marc komplementarni u napadu, toliko postaju problem u obrani jer su obojica više sidruni u postu nego krila. Dodaj ovome činjenicu da će padom učinka klupe Tony Allen opet dobiti veću minutažu (što će im dodatno smanjiti šutersku moć i otežati raspored na parketu) i da Gay i dalje uzalud troši previše lopti (manje je izolacija, ali, obzirom na neučinkovitost u spot up situacijama, ta stilska promjena je nebitna), njihov uzlet mi se čini manje održivim od onoga Clippersa.

Stoga pitanje tradea ponovno ostaje otvoreno. Tu imaju tri opcije – iskoristiti činjenicu da Zach skuplja masne brojke i pokušati dobiti nešto zauzvrat, prekinuti eksperiment s Gayom ili pokušati nekome uvaliti zadnju godinu Tonya Allena. Ovo prvo bi već ozbiljno mirisalo na rebuilding, a to je riječ za koju novu uprava ne želi ni čuti (razbijanjem twin towers formule Memphis bi izgubio ono što ih čini posebnima). Treća opcija je na tragu ove, ali puno je manje bolna – koliko god Allen pomogao potvrdi Memphisa kao ozbiljnog kluba, njegova borbenost bi se puno lakše zaboravila ako bi u suprotnom smjeru doletio jedan šuter (bi li Magic zanimalo odreći se Afflalovog ili Redickovog ugovora za zadnju godinu Allenovog?).

Druga opcija pak i dalje ostaje najzvučnija. Momčad koja očajnički traži zvučno ime (Raptorsi, Bucksi) mogla bi složiti prihvatljiv paket za Rudya, iako gledajući rostere diljem NBA baš ne vidim ni jedan trade koji bi istovremeno završio pozitivno za obje momčadi. Hawksi su, recimo, idealan partner – imaju rupu na trojci i gomilu šutera za ponuditi, ali nisu u fazi izgradnje u kojoj bi im igrač poput Gaya bio privlačan (previše miriše na Joea Johnsona).

4. OKLAHOMA CITY THUNDER (4880 bodova)

Ok, ovo već možemo smatrati službenim – Hasheem Thabeet je danas korisniji NBA igrač od Perkinsa. Neozbiljno je reći da su u Oklahomi, davši šansu nekadašnjem drugom picku drafta, našli trajno rješenje za peticu (sjetimo se samo koliko su puta razne momčadi pokušavale pronaći lutrijsku vrijednost u Darku), ali da mali može zamijeniti ovo što donosi Perk – može. Mislim da je amnestija dogodine neizbježna, osim ako Presti ne nađe nekog naivca spremnog pokupiti Perkinsa.

Ono šta je također neizbježno je da će Brooks do tada i dalje koristiti Perka 30 minuta po večeri, što Thunder vuče prema dolje obzirom da su s njim gora momčad u svim fazama igre i svim postavama. Njihova idealna petorka za završnicu uključuje Ibaku, Duranta, Russa i Martina koji uživa upravo u ovim trenutcima kada može biti isključivo catch & shoot opcija. Fali peti, a on bi usprkos svim napadačkim minusima ipak trebao biti Sefolosha (pored sumnjivih obrambenih igrača poput Westbrooka i Martina, Thabo je neizbježan kao policajac na najboljem vanjskom igraču protivnika). To Thunder ostavlja i dalje s dva klimava napadača, ali i Ibaka i Sefolosha igraju sjajnu obranu (Serge briljira u pokrivanju pick & rolla kao nikada do sada), plus u stanju su zabiti otvoreni šut iz spot-up situacije. Kendrick nije u stanju ništa od toga, pri tome ne skače i ne igra obranu osim u niskom postu. Dakle, po kojoj logici zaslužuje toliku minutažu?

Ok, klupa Thundera je loša i to donekle opravdava Brooksovo posezanje za ipak poznatim minusima i plusevima Perksina, ali pri tome tri mlada igrača čekaju na priliku - Lamb, Jones i Orton nisu valjda bez razloga najveći dio života smatrani lutrijskim talentom. Možda je Oklahoma u njima našla nove bisere, ali dok troše minute na Perkinsa, Collisona, pa i Sefoloshu, to nećemo saznati. I to mi je u biti jedini problem s dosadašnjim izdanjem Thundera, koji po svemu prikazanome ostaju na tragu lanjske momčadi (odlični u napadu gdje žive od šuta i slobodnih usprkos gomili izgubljenih lopti, solidni u obrani zbog dužine i usprkos nemogućnosti da natjeraju protivnika na izgubljenu loptu).

Dakle, kako god okrenuli, ovo je i dalje top 3 momčad na Zapadu, ali i franšiza koja se ne boji riskirati kratkoročni uspjeh radi dugoročnog zdravlja, što su dokazali i s Hardenom i s Greenom prije toga. Svoje old scholl vrijednosti dokazuju i tvrdoglavom vjerom u Brooksa, pa time i Perkinsa. Ali, kakvog u ovom kontekstu smisla ima trošiti minute na Perkinsa kada on zasigurno nije dio dugoročnog plana, a ignorirati potencijalne bitne igrače poput navedenih mladih? Zbunjujuće.

5. SAN ANTONIO SPURS (4715 bodova)

Pop je kroz desetak utakmica već ispremiješao rotaciju, opet je u prvi plan ubacio Blaira i njegove instinkte garbage mana, maknuo je Diawa, a onda će opet kada dođe playoff Blair nestati iz slike jer Spursi opet neće moći nikoga braniti. Tri godine već gledamo isto i tri godine sam već zbunjen oko toga zašto ova momčad ne povuče jedini pravi potez koji može povući ako se misli boriti za naslov. Iako klupa trenutno ne igra briljantno kako smo navikli i iako su Spursi smanjili broj pick & roll igre s Parkerom povećavši kretanje bez lopte i spot up situacije (opciju A pretvorili su u opciju B, pitanje je da li zbog lošije Parkerove forme koja traje od ljeta i očajnih partija na Olimpijskim ili čisto da zbune protivnike koji su se lani navikli na omjer 3 pick & roll akcije na 1 flex napad), u čemu su najviše profitirali Timmy i dvojac na boku, San Antonio i dalje odrađuje ono što se od njih očekuje i kotrlja se kroz gust raspored.

Ozljeda Leonarda malo će im otežati putovanje (ozljeda Captain Jacka neće uopće), ali Neal je već dovoljno dugo u Spursima da zna trčati flex rute napamet i tako pokriti dobar dio učinka na boku. Međutim, Nealove minute na boku samo će dodatno naglasiti obrambene probleme koji su već godinama prisutni, a ti su da je protiv Spursa previše lako doći do otvorenog šuta jer nemaju vanserijskog obrambenog igrača pod košem, ali ni na perimetru. Dres Brucea Bowena nije umirovljen slučajno.

6. ATLANTA HAWKS (4565 bodova)

Hawksi su preskočili Pacerse na prvom mjestu po obrambenom učinku, dobrim dijelom zbog gomile osvojenih lopti i odličnog pritiska na protivničke bekove kojega odrađuju Teague i Williams, ali ponajviše zbog činjenice da ni jedna momčad trenutno ne igra fantastičnu obranu pa je Atlantin balans isplivao na vrh. Jednostavno, bez dežurnih krivaca poput Bullsa, Heata i Celticsa, put do titule najbolje obrambene momčadi na Istoku puno je lakše dohvatiti.

Odlična igra bekova i standardno solidni učinak Horforda u postu, pomogli su sakriti lošiji ulazak Josha Smitha u sezonu (od njegovog očajnog šuta trenutno puno više zabrinjavaju loše brojke u obrani – u zadnju godinu ugovora se jednostavno ne ulazi na ovaj način), ali i zakrpati nedostatak bočnog stopera kojeg trenutno Drew pokriva kako stigne, stalno miksajući petorku ovisno o matchupu.

Pa su tako kao trojka startali i Korver i Stevenson i Smith, dok se šuterski specijalista Morrow već navikao da ulaskom s klupe igra isključivo kao krilo. Nedostatak trajnog rješenja za sada se ne pokazuje kao problem, iako dugoročno ovakve rošade ne mogu imati dobar utjecaj na momčad. Uostalom, sama činjenica da Stevensona moraš koristiti kao standardni dio rotacije dovoljno je bolna.

Stevenson pak za sada ne utječe previše negativno na napad jer ga Drew koristi uvijek uz barem još tri šutera (dakle, nikako u kombinaciji s Pachuliom i Smithom – pred ovakvim tercetom reket je hermetički zatvoren), ali, kako nitko od udarne trojke Horford–Smith–Williams trenutno ne igra na all-star razini, napad Hawksa preovisan je o šutu. Većina njihovih akcija završava ili pokušajem za tricu ili šutem s poludistance, a u pokušajima na obruču od njih je gori samo Washington. Znali smo da će Hawksi biti izrazito šuterska ekipa, ali ovakav pristup ne obećava – i Smith i Williams i Teague trebali bi napadati obruč puno više nego to rade kako bi komplementirali igru Korvera, Harrisa, Morrowa i Horforda.

Mislim, šuterski su dobri i nema sumnje da će takvi i ostati, ali njihov napad jednostavno ne generira lake koševe – u slobodnim bacanjima su u donjoj trećini, a u napadačkom skoku među 5 najgorih. Ipak, kombinacija kvalitetne obrane, uspješne tranzicije (treći u ligi) i šuta, drži ih debelo u playoff zoni. Za nešto više od toga ovom napadu će ipak trebati dodati čovjeka sposobnog kreirati kvalitetne pozicije za šut sebi i drugima. Ferry je toga svjestan i zato se ostanak Josha Smitha ne čini gotovom stvari – obzirom na to koliko su on i Horford slični u stilu igre (uvijek licem košu, triple threat potencijal na laktu, s tim da Horford ipak ima kvalitetan šut), nastavak njihovog daljnjeg partnerstva stvarno više nema smisla.

7. MIAMI HEAT (4510 bodova)

Heat se i dalje ne diže s dna po obrambenom učinku, ali, obzirom na sve, njihovi rezultati su sjajni. Ne zaboravimo da su u sezonu ušli s Wadeom na autopilotu, što su dodatno kompromitirali forsiranjem potonjega usprkos očitim posljedicama ljetne operacije. Ali, ključ je upravo u tome da i bez obrane i bez pravog Wadea ostvaruju fantastične brojke u napadu (daleko najbolji po efektivnom postotku šuta kao najvažnijem faktoru, čak dva postotka bolji od drugoplasirane Oklahome), što dovoljno govori kakav se tu potencijal krije ako poprave ove dvije stavke tijekom sezone.

8. UTAH JAZZ (4440 bodova)

Tyrone Corbin očito ne drži puno do četiri faktora, koja od početka sezone Jazz smatraju jednom od 10 najboljih momčadi u ligi usprkos skromnom scoreu. Valjda prestrašen negativnim omjerom, trener Jazza bespotrebno miksa petorke i forsira veterane (startni bekovski par Foye-Mo Williams je vrhunac dosadašnjeg neukusa), a nepotrebno poseže i za velikom trojkom s Favorsom i Big Alom pod košem te Millsapom na boku (Favors mu je potreban radi obrane, a opet nema dovoljno hrabrosti sjesti Millsapa na klupu, stoga igra s ovom ultra visokom postavom koja funkcionira samo zato što je Millsap preko ljeta naučio pucati tricu – u prvih 12 utakmica već ih je zabio 10, što mu je ujedno i rekord karijere u sezoni, a gađa ih sa suludih 56%).

Vrhunac Corbinove zbunjenosti prebacivanje je Haywarda u drugu postavu. Izbaciti iz petorke ove godine možda i najboljeg igrača (uz Favorsa) čini mi se totalno nepotrebnim potezom, ali, hej, ako je već oslabio petorku, barem sada može reći kako opet ima jednu od najboljih klupa u ligi (ako u nju računamo i Favorsa koji se izmjenjuju kao starter s Marvinom Williamsom).

Još veći problem od raspodjele minuta je sumnjiva podjela uloga, pa tako u napadu stvari uvijek rješava netko od revolveraša, kojima je osim staža zajedničko i to da ne igraju obranu. Corbin je momčad praktički učinio taocom raspoloženja Mo Williamsa i Foyea (koji je izrastao u super tricaša, ali definitivno nije starter), odnosno formom Big Ala i Millsapa. Čak je i Jerry, poznat po tome da ne ljubi mlade igrače, odmah ubacio u vatru Derona kada je prepoznao talent. Corbin pak i dalje odbija sve podrediti Haywardu i Favorsu, kao da mu činjenica da ima dvije jednako kvalitetne petorke može išta značiti u široj slici.

Stoga, trejdajte Big Ala dok još ima vrijednost nakon najbolje sezone karijere, dajte Haywardu i Favorsu uloge startera i više nikada nemojte ni pomisliti da ih izvadite iz petorke. I preživite nekako sezonu s Mo Williamsom na playu (da sam na mjestu O’Connora i Lindseya ponudio bi Raptorsima pickove, Burksa, Millsapa, dio Velikog Slanog Jezera i anđela Moronia za Kylea Lowrya – taj bi svojom energijom i srcem savršeno legao uz Haywarda i Favorsa).

9. LOS ANGELES LAKERS (4275 bodova)

Dolazak D’Antonia preporodio je momčad, posebice što se pristupa i energije tiče. Ili je za to zaslužan odlazaka Browna, ne znam. Ali, dolazak D'Antonia povukao je za sobom i jednu posljedicu – nakon perioda s Bickerstaffom u kojem je obrana briljirala, čim je Mike sjeo na klupu, uslijedio je potop. Jasno, ne radi se tu o nikakvoj D’Antonievoj nesposobnosti koja je odmah zarazila momčad, uostalom i uzorak je premali da bi išta ozbiljno tvrdili, ali brojke jasno govore kako su Lakersi znatno ubrzali ritam u zadnjih nekoliko utakmica (s 89 posjeda lopte prije Mikea, skočili su na 95 posjeda po susretu), što je svakako pomoglo buđenju napada, ali ih je dodatno koštalo u obrani.

Stari i tanki Lakersi se tako puno više troše u novom ritmu, što je posebice vidljivo na nešto tromijem Gasolu i još uvijek nedovoljno spremnom Dwightu. Kad na činjenicu da njihovi centri još nisu spremni pružati vrhunske partije dodaš stanje vanjske linije u kojoj nitko ne može spriječiti ulaz, jasno je da imaju ozbiljnih problema. Kako su bočni igrači spori, tranziciju brane ispod prosjeka, obrana pick igre je užas (za što najveću krivicu ipak snosi Dwight), a ne jedinici imaju rupu u oba smjera koja to sve dodatno potencira.

Ovoj obrani treba pomoći, a D’Antoni se ne čini spremnim za tako nešto, što potvrđuje i vijest da je zadržao sve Brownove pomoćnike. Napad nije problem čak ni pored Dwightovih slobodnih – s ovakvim Kobeom u MVP izdanju te s izuzetnim kretanjem lopte, Lakersi lakoćom dolaze do sjajnih pozicija za realizaciju (jasno, pod uvjetom da se lopta kreće - D'Antoni je praktički promovirao Kobea u playa, a ovaj je doslovno shvatio trenerove naputke za slobodom u igri jer sve više solira u omiljenoj 1 na 5 formaciji).

Međutim, čak i u napadu ima problema. Brži ritam bez klupe doći će ih glave u back to back utakmicama, a ujedno će generirati i još veću količinu izgubljenih lopti. Šuterski se bude, ali tko se može dugoročno pouzdati u Jamisona i Meeksa kao tricaše iz kuta (D’Antoni je već naglasio da će manjak šutera pokriti Blakeovim korištenjem uz Nasha).

Ima i pozitivnih pomaka, recimo Jordan Hill je skakačkoj energiji dodao i napadački učinak (ok šut s poludistance, ima čak i nekakav pivot potez) što mu otvara vrata kao idealnom osiguranja iza Dwighta.

Ali, stvarnost se ne može sakriti. Lakersi nemaju identiteta, a trenutno sve nade u to da će ga pronaći polažu u 40 godina starog beka s napuknutim mišićem noge. Što reći nego - sretno.

10. MILWAUKEE BUCKS (4110 bodova)

Nemoć Indiane i zbunjenost Sixersa možda će biti dovoljni da Bucksi konačno ostvare plasman u playoff. Jennings popušta nakon brutalno dobrog starta, Ellis i dalje baca cigle, ali obojica se očito bore za novi ugovor – razigravaju kao ludi i pri tome igraju ozbiljnu obranu (odnosno, barem to pokušavaju). S dva najvažnija igrača fokusirana na zajednički cilj, Skilesu je puno lakše sakriti nestanak Ilyasove koji trenutno igra na NBDL razini. Klupa predvođena Udrihom i Dunleavyem rastura, posebice protiv slabije konkurencije, tako da Bucksi imaju osnovni preduvjet za uspjeh – dobivaju utakmice koje moraju. Visoki pružaju stabilne doprinose u obrani, skoku i koševima usprkos čestom miksanju, tako da možemo reći kako Bucksi pružaju svoj trenutni maksimum. Ipak, probude li se Pacersi, Sixersi, Celticsi i Bullsi, taj maksimum vrlo brzo bi mogao postati nedovoljan.

11. GOLDEN STATE WARRIORS (4080 bodova)

Uspkros teškom rasporedu i usprkos tome što Curry i Thompson šutiraju debelo ispod svog standardnog prosjeka, Warriorsi su ostvarili respekta vrijedne rezultate. Ako dodamo na navedene otežavajuće okolnosti i činjenicu da Lee prvi put u karijeri zabija s ispod 50%, pa onda još i podatak da su ostali bez Brandona Rusha (koji je trebao biti prvi swingman s klupe) i da još nema ni B od Boguta, logično je postaviti pitanje – kako ova momčad dolazi do pobjeda? Pravog odgovora nema jer su Warriorsi u svemu solidni, a u ničemu grozni. U biti, možda je upravo taj balans trenutno njihova najveća snaga. Jackson ih je natjerao da grizu, što se vidi po broju prekršaja u obrani, a probude li se Curry i Thompson, odnosno vrate li se svojim šuterskim prosjecima, Warriorsi bi do kraja mogli ostati u borbi za playoff. Ako pak treba nešto istaknuti, to je opet klupa - Jack i Landry su očekivano dominantni u svojim rolama i prava je šteta što je Rush otpao jer bi ova trojka s klupe bila noćna mora većini protivnika.

12. MINNESOTA TIMBERWOLVES (4020 bodova)

Održali su se na polovičnom učinku izuzetnim učinkom u obrani, što je prije svega zasluga neviđeno laganog rasporeda kakvoga prije sezone valjda ne bi složio ni sam Adelman. Ozljede su ih spriječile da nastave biti opasna napadačka momčad kakva su postali lani, ali, iznenađujuće ranim povratkom Lovea, a za oko mjesec dana i Rubia, Wolvesi bi se napadački trebali početi dizati do samog vrha. Što je dobra vijest jer će teško moći održati ovaj nivo obrane obzirom da ih uskoro čekaju puno teže utakmice.

13. DALLAS MAVERICKS (3770 bodova)

Collison je vrlo brzo postao Collison, ali Mayo i dalje igra kao Uber-Mayo, a ne Mayo light. Šutira nenormalno dobro, to će pasti, ali puno važnije za njegovu karijeru je da se potvrdio kao rasna startna 3&D opcija. U ligi u kojoj nema previše pravih dvojki, njegova transformacija iz combo beka u kompletnog beka šutera koji se kreće bez lopte, napada s perimetra i igra obranu, izuzetno je bitan događaj. Mayo nije all-star igrač kakvim je bio reklamiran u srednjoj, ali nije ni prosječni combo bek – uz malo sreće, može biti rasni bek šuter poput Kevina Martina. Naravno, ne smijemo zanemariti ni kontekst - Mayo se našao u idealnoj situaciji, bez Dirka u blizini prva je opcija napada i ima sve ovlasti da nabija brojke u idealnom sistemu u kojem su svaki ulaz i postavljeni blok odrađeni s namjerom da on dobije loptu u idealnoj poziciji.

Problem za Dallas, pa i Mayoa, je što su sve do sada odrađivali u izuzetno povoljnom rasporedu utakmica, gdje slabosti pod košem nisu došle do izražaja. Također, ako su Carlisleove rotacije na startu bile plus, sada već pomalo postaju minus. Brand je tako ustupio mjesto Kamanu nakon jedne loše utakmice, a sličnu sudbinu je doživio i mladi i rastrčani Wright, kojega je u rotaciji zamijenilo Murphyevo truplo (koje je pak sletilo u Dallas nakon što je, na startu sezone startni centar, Curry dobio nogu). Ovo su potezi koji, makar dolazili od trenera poput Carlislea, jasno govore kako situacija u Dallasu nije ni približno tako dobra kakvom se čini pogledom na rezultate.

14. NEW JERSEY NETS (3665 bodova)

Zabijaju lakoćom, što smo očekivali, ali pri tome igraju uvjerljivo najsporijim ritmom u ligi, što baš i nismo. Ali, to je posljedica čekanja dok se Brook dogega naprijed, a i Deron i Joe baš ne ostavljaju dojam mladića u naponu snage. Za sada lakoćom izvlače pobjede protiv loših ekipa, što je dobro, ali bit će zanimljivo vidjeti može li im učinkoviti i temeljiti napad pomoći protiv pravih klasa, posebice ako Johnsona i Deron ne poprave igru. Obojica za sada padaju na eye testu, ali Deron prolazi na papiru, dok Joe čak ima loše i osnovne brojke (da li se još nisu uigrali ili nisu u top formi ili su u pitanju neke ozbiljnije stvari, to će pokazati vrijeme). Obzirom na sve, trenutni MVP je stoga Brook.

Koliko god bio kilav u obrani, na ovakvom Istoku čovjek ima šansu postati all-star centar – kada zauzme poziciju u blizini koša i primi pravovremenu loptu, nema te obrane koja će spriječiti lagani koš. Šut s poludistance mu je bolji nego ikada, a sve skupa znači da su Netsi previše ovisni o njegovom učinku, što je problematično iz dva razloga. Prvi je taj što si jednu ozljedu udaljen od pada u seriju poraza, a drugi što baš i nije idealno živjeti na račun petice koja “skočnošću” i “eksplozivnošću” najviše podsjeća na Andrea Millera.

Ipak, najveći pozitivni šok je to da imaju klupu – kao i Hawksi prošle godine, izgleda da i njihova skupina odbačenih ima puls. Blatche igra zapanjujućom energijom (pet najboljih postava Netsa uključuju upravo njega, to nije slučajno), Evans kupi skokove u napadu, Stackhouse mora biti na nekim žešćim drogama jer ovako živahno nije izgledao od 2006. a Watson i Brooks rade ono što rade Watson i Brooks – ili zabijaju koševe u serijama ili promašuju u serijama. To je 5 korisnih igrača na 5 podijeljenih minimalaca, taman da se Indiana pojede od muke zbog midlevel ugovora Greenu i Mahinmiu.

I dok je klupa trenutno ugodno iznenađenje, petorka ima problema. Wallace muku muči sa sitnim ozljedama, a kada igra nikako se ne snalazi pored Brooka i Kardashiana. Jasno, Blatcheov šut s poludistance ovdje dobro dođe jer otvara reket za Geralda, ali Avery Johnson trenutno reket pokušava raširiti korištenjem bekovskog dvojca Williams – Watson uz Johnsona na krilu (inače se radi o drugoj najčešćoj bekovskoj kombinaciji nakon startne), što njihovu ionako slabašnu obranu dodatno ostavlja na streljani.

15. DENVER NUGGETS (3645 bodova)

Teško je reći da se Lawson i Gallinari bude šuterski, ali svakako se bude energetski. Denver iz utakmice u utakmicu povećava količinu ulaza u reket, dok se istovremeno bore za svaku loptu kao da je playoff. Skokove u napadu su pretvorili u svoju najveću prednost (kupe više od trećine raspoloživih skokova u napadu, što ih ostavlja debelo iznad konkurencije u tom segmentu igre), što će im dobro doći jednom kada šut opet počne slušati. Uglavnom, nakon čudnog starta u kojem su bolje igrali u obrani nego napadu, Nuggetsi se polako pretvaraju u sigurnu playoff momčad kakvu smo očekivali, run and gun bandu koja prvo puca, a zatim se pita tko je koga trebao preuzeti.

16. CHICAGO BULLS (3505 bodova)

Fascinantno je gledati kako solidan učinak startera pada čim u igru uđe druga postava. Ova ironija trenutno je glavni simbol Bullsa, ali Thibo će valjda uskoro povući poteze koji će obranu opet gurnuti prema gore (tipa, uzeti minute užasnom Bellineliu i proslijediti ih mladom Butleru, kako bi uz Gibsona i Robinsona imao još barem jedno živo tijelo u drugoj postavi).

Inače, nakon što je prošao lagani uvod u sezonu koji je uključivao izuzetno povoljan raspored, Bullsi su se susreli s nešto opasnijim protivnicima na svojoj tradicionalnoj cirkuskoj turneji, pri čemu su pokazali koliko im bolno nedostaje kreacija (ma koliko god se Hinrich trudio, veća playmakerska rola ga samo tjera na još više pogrešaka) – kada stvari zaguste, njihov jedini izlaz je skok-šut. Ovakva predvidljivost napada vuče prema dnu postotak šuta, a obrana koja curi više nego ikada zbog povećanih rola Hamiltonu i Boozeru to više nije u stanju pokriti.

Najgore od svega, obzirom da su i Hamilton i Boozer šuteri s poludistance koji ne doprinose previše u ostalim segmentima igre, korištenje obojice u isto vrijeme baš i nema smisla. Tu možemo očekivati da Thibo uskoro povuče neke kreativnije poteze (npr. Gibson kao starter bi dao momčadi onu obrambenu dimenziju koja joj danas nedostaje, dok bi Boozer kao prva opcija druge postave lakše trpao protiv slabije konkurencije i time bi možda dao zamah limitiranoj klupi).

17. PORTLAND TRAIL BLAZERS (3395 bodova)

Stvarno šteta što nemaju klupu za boriti se za playoff, jer njihov napad rastura. Jedini problem je što previše šutiraju i premalo napadaju obruč, ali užitak je gledati ovako talentiranu i mladu jezgru sastavljenu od idealne kombinacije play-krilo-centar. S druge strane, obrambeno su užasni usprkos fantastičnim partijama Aldridgea (nikada nije igrao ovakvu obranu, kontrolira reket i dominira u post up situacijama i izolacijama), nadahnuću Batuma (koji skuplja stop brojke suludim ritmom, od blokada preko ukradenih do iznuđenih osobnih u napadu - čovjek je u svemu među najboljima na poziciji) i uvijek solidnom Matthewsu.

Lillard je dobrim dijelom krivac za obrambene propuste startne petorke, ali apsurdno je uzbuđivati se lošom obranom rookie playmakera (koja je očekivana) pored njegovog šuta i kontrole lopte (koji su iznad očekivanja). Njihov najveći problem je ta klupu, odnosno to što imaju 4 i pol igrača na raspolaganju. Imali su užasan raspored i trenutni score je ugodno iznenađenje, stoga bi možda trebali zaboraviti na oprez i već sada pokušati doći do Varejaoa, Gortata ili barem Millsapa (mogu ponuditi budući pick i Leonarda koji također solidno odrađuje svoje rookie minute).

Kičma Lillard-Batum-Aldridge definitivno ima potencijal postati ozbiljna playoff momčad kroz iduću godinu- dvije, a kad bi je popunili s dva prvoklasna igrača zadatka kao što su prisutni Matthews i poželjni Varejao, Blazersi bi vrlo brzo zgotovili rebuilding.

18. INDIANA PACERS (3350 bodova)

Snovi Pacersa o playoffu još su živi zbog obrane koja protivnike drži na uvjerljivo najnižem postotku šuta iz igre (a i jednako loši protivnici na stvarno tankom Istoku također dobro dođu). Razlozi za ovako dobar učinak leže dijelom u činjenici da su Pacersi izuzetno duga momčad na svim pozicijama, ali možda najvažniji se kriju u razvoju njihova dva najvažnija mlada igrača. George i Hibbert totalno su razočaranje u napadu, ali u obrani razvaljuju. George je izrastao u mrcinu od stopera, Hibbert je postao majstor čuvanja reketa, a zajedno odigravaju možda najbolju obranu pick & rolla u ligi.

I dok je obrana izuzetna, napad je izuzetno loš. Fascinantno je da nema kvalitetne unutar-van igre s Hibbertom, sve se svodi na forsiranje iz prve situacije, umjesto da se lopta kreće unutar-van u potrazi za što boljom pozicijom. To su osnove košarke, ali niti Hibbert još očito ne zna igrati leđima košu, a niti Pacersi imaju čovjeka koji mu može spustiti loptu u pravom trenutku.

Collison je bio neučinkovit playmaker, ali prema Hillu izgleda kao Magic Johnson. Što u principu nije Hillov problem – čovjek je combo bek koji prije svega zna zabijati. Ideja je bila da njegove slabosti u kreaciji nadoknade West i Hibbert, ali to ne ide samo tako bez podrške vanjskih igrača. Također, ma koliko se Collison ne činio bitnim u široj slici, zamislite da je danas na rosteru – Vogel bi tada Hilla mogao pomaknuti na dvojku, Georgea na trojku i eto funkcionalne startne postave (napraviti ovako nešto s Augustinom trenutno je nemoguće je Augustin nije u stanju pogoditi ni tribine).

Ovako, lopta se jednostavno ne kreće dovoljno jer startne minute dobivaju likovi poput Stephensona i Younga, koji nemaju ulogu u NBA, ili Greena koji je stvoren za ulogu strijelca s klupe. A ta klupa je posebna priča. Naime, da je imaju, pad kvalitete startne petorke uzrokovan ozljedom Grangera ne bi se ni približno ovako osjetio. Mahinmi je, blago rečeno, katastrofa, a još je i gori od toga kad se sjetiš da su za njega dali Collison i dobar dio midlevela (ovakve centre nađeš za minimalac). Green i Hansbrough nešto pružaju, ali samo u napadu. I to je manje-više to.

Jasno, ovakvo stanje otvara sljedeće pitanje – bi li Pacersi s Grangerom bili top 4 momčad na Istoku? Ne nužno, već smo više puta isticali kako su njihovi lanjski rezultati izgrađeni na hrpi čudnih okolnosti koje se ne ponavljaju dvije godine za redom. Ali, svakako bi bili playoff momčad. Sa Stephensonom umjesto Grangera u petorci, danas možda više nisu ni to. I zato je potrebno da, osim pristupom, George i Hibbert povedu ovu momčad i zabijanjem koševa.

Da li je rješenje dati otkaz Vogelu? Pa, netko mora snositi odgovornost što ovaj roster, ni tri sezone nakon što je kliknuo, nije u stanju odigrati suvislu akciju (podbacili su čak i u pick igri, koja bi trebala biti pojas za spašavanje momčadima koje nemaju vrhunske kreatore – da nije Westovih pick & pop majstorija, Pacersi bi bili najgora 2 na 2 momčad lige). Kako igraju obranu, jasno je da nije u pitanju nikakav razdor u svlačionici, već da je u pitanju čisti problem s crtanjem po ploči. Vogel je uvijek ostavljao dojam tipa koji se više drži priče nego taktike, ali, čak i za jednog šminkera, trenutno odrađuje loš posao.

19. BOSTON CELTICS (3330 bodova)

Prije tjedan dana smo detektirali glavni razlog za slabe rezultate Celticsa – zbog manjka kvalitetnih visokih igrača, obrana se raspada čim Garnett sjedne na klupu. A kako na klupi sjedi dobrih 18 minuta po večeri, to znači da se Boston u određenim dijelovima utakmice po kratkom postupku transformira iz odlične obrane u katastrofalnu.

Međutim, jedan novi trend dodatno zabrinjava, a i njega možemo pripisati manjku visine – Boston više ne može uhvatiti ni dovoljnu količinu skokova u obrani. Gle, njihova povijesna nesposobnost da uhvate skok u napadu opjevana je, ali do sada im nije previše škodila zbog dva razloga. Prvi je taj što su radije birali imati kvalitetnu tranzicijsku obranu nego da hvataju dodatne pokušaje, a drugi taj što su dominirali u obrambenom skoku pa tako nisu dozvoljavali protivnicima da izgrade prednost u ovoj fazi igre.

Ali, kako je KG i dalje najbolji skakač u momčadi usprkos sve manjoj skočnosti (Bass je standardno ispod prosjeka za visokog igrača, Wilcox je igrač za Cedevitu, dok je Sullinger gotovo neupotrebljiv obzirom na propusnost u obrani i postotak uhvaćenih skokova manjih od Garnettova), Boston je počeo gubiti ovaj balans, što samo dodatno naglašava potrebu za dovođenjem kvalitetnog visokog igrača.

Praktički, Celticsima treba ili jedan Gortat ili jedan Varejao da brzinski okrenu sezonu. Najbolje od svega, imaju što i ponuditi momčadima u rebuildingu – Bradley je usprkos operacijama izuzetno atraktivno ime zbog svoje obrane, a i Sullinger, iako za sada samo opravdava sve one koji su rekli da nikada neće moći igrati obranu na NBA razini, ima potencijala kao skakač i šuter s poludistance.

Samo, ajme, tu se javlja jedan problem. Za dovesti čak i izuzetno povoljne ugovore poput ovih spomenutih, Boston bi se morao odreći jednog od dvojca Lee – Terry, što u slučaju odlaska Bradleya ne dolazi u obzir. Idealan čovjek za popuniti financijsku razliku bio bi Green, eh kad bi Green bio na normalnom ugovoru. Davši mu suludih 8 milja, Ainge ne samo da je pretjerao, već si je dodatno otežao poslovanje – zašto bi itko prihvatio tako bahat ugovor kada za iste novce može zadržati Varejaoa ili Gortata?

Također, nije zgorega istaknuti da trenutno njihov napad igra na najboljoj razini od kada je Rondo preuzeo ključeve momčadi od velike trojke. Rondo je težak karakter, toliko da su Celticsi morali pustiti Raya da odšeta, ili držati ga na parketu u nebitnoj utakmici kako bi skupio svoje asiste, ali pokazuje da može voditi solidan napad kada ima potrebnu širinu. A Boston je stvarno ima. Barbosa igra solidno, Terry igra solidno, Lee se diže iz utakmice u utakmicu, a diže se i Green, što su sve znakovi da je dizanje forme cijele momčadi neizbježno. Ipak, o tome hoće li imati prilike suprotstaviti se Heatu, odlučivat će uspjeh u saniranju rupe pod košem.

20. HOUSTON ROCKETS (3315 bodova)

Ni u čemu posebno dobri, ni u čemu naročito loši (osim u izgubljenim loptama, tu je dvojac Harden-Lin među najgorima u ligi), Rocketsi su sa svoja dva i pol igrača osuđeni na životarenje do sljedećeg velikog poteza. Obrane polako shvaćaju da je dovoljno zaustaviti Hardena, a da će se za ostalo pobrinuti osrednjost Lina, Asika, Parsonsa i Pattersona. Potonja dvojica u zadnje vrijeme sjajno šutiraju, ali nije zgorega da Rocketsi daju poneku minutu i zanimljivim mladim talentima. Terrence Jones dobiva priliku na kapaljku i koristi je, slično kao i projekt iz NBDL-a Smith ili lanjski rookie Morris (koji se ugledao na brata, odustao od guranja u reketu i pretvorio se u pravu stretch četvorku). Pitanje je i što će biti s McHaleom, koji je trenutno odsutan zbog zdravstvenih problema u obitelji. Kako god se situacija razvijala, jedno je već nakon 10 utakmica jasno – Rocketsi nemaju na osnovu čega hvatati vlak za playoff.

21. PHILADELPHIA SIXERS (3310 bodova)

I dalje su ona ista negledljiva momčad u napadu, ali napravili su bitan pomak u odnosu na početak sezone – prestali su gubiti lopte kao ludi. Kada ste šuterski i kreativno limitirani poput njih, i još bez pravog post igrača, onda vam je itekako bitno da napade ne trošite uzalud, odnosno da ne gubite lopte. Jrue Holiday se lagano naviknuo na ulogu odgovornog kreatora – njegov omjer asista i izgubljenih daleko je od vrhunske razine, ali barem više nije očajan.

22. TORONTO RAPTORS (3215 bodova)

Lowry se vratio, a to znači da će Raptorsi konačno uspjeti poneku utakmicu privesti kraju. Calderonove brojke izgledaju sjajno u box-scoreu, ali igra Raptorsa s njim za komandama pokazatelj je da one same po sebi ne znače ništa. Lowry donosi agresivnost koja svima oko njega olakšava život, ali i lidersku crtu koja zaokružuju trenutno idealnu Caseyevu četvorku – Lowry kao all-round pokretač, DeRozan kao smetalo na boku, Bargnani kao dežurni šuter, Valanciunas kao šljaker pod obručima. Aktivnih visokih igrača ima dovoljno, pouzdani back-up play je tu, sada još samo treba pronaći strijelca za na drugu bočnu poziciju i ova momčad konačno može u borbu. Ima tu jedan rookie, zove se Ross, ne kužim koliko gore može biti igrati s njim od igranja s specijalistima poput McGuirea ili Fieldsa koji bježe od lopte u napadu, ali obzirom da se Raptorsi očito ni ove godine ne bore za playoff, ne vidim problema u tome da dobije priliku već sada, baš kao i Valanciunas.

23. ORLANDO MAGIC (3195 bodova)

Jacque Vaughn za trenera godine. Bez zafrkancije, čovjek je složio ozbiljnu obranu od hrpe odbačenih dijelova, a usput je od napada lišenog kreativnog talenta i vrhunskih fizikalija posložio pristojan sastav koji ne kopa sam sebi jamu. Magic nije problem pobijediti, ali pri tome ćete se morati i oznojiti.

24. PHOENIX SUNS (3025 bodova)

Sva eventualna kvaliteta ove momčadi ugašena je onoga dana kada je Gentry odredio da su Beasley i Scola važniji za napad od Gortata i Dragića. Dodaj još Dudleyev nestanak u akciji i jasno je kako ovo nije krenulo u dobrom smjeru. Ipak, Gortatovo negodovanje ulogom u napadu urodilo je plodom jer je Gentry izgleda ipak odlučio trenirati. Po novome Dragić i Gortat su prve opcije, a uglavno su okruženi igračima zadatka poput Browna, Morrisa i Tuckera. Scola je danas valjda i službeno najgori obrambeni igrač u ligi, premazuje dno tenisica istim ljepilom kao i Lopez i Miller, dok je Dudley iz nekog razloga jednostavno neupotrebljiv. U svakom slučaju, situacija u Phoenixu ne miriše na dobro, a dijelom i zato što će više lopti Dragiću i Gortatu donijeti bolje rezultate. Što će njihovo vodstvo protumačiti kao borbu za naslov, što će pak spriječiti buduće tradeove.

25. WASHINGTON WIZARDS (2775 bodova)

Wizardsi nemaju talenta i šutiraju iz najgorih pozicija od svih momčadi u ligi, ali se bore svaku večer. Njihova obrana je stvarno solidna, makar i uz previše osobnih i previše dozvoljenih skokova u napadu, što je dokaz da Randy Wittman nije izgubio ovu momčad. Međutim, izgubio je budućnost u ligi ne dogodi li se neki ogroman rezultatski preokret – teško da će ikada više dobiti priliku obzirom da je nakon svih poslova ostao trener s najnižim postotkom pobjeda u NBA (samo 32%). Nene se vratio prije roka, uskoro bi trebao i Wall, a to znači da će Washington stići i do prve pobjede, koja im je do sada dobrim dijelom izmicala i zbog rasporeda koji je bio znatno teži od onoga na kojega su nailazili ostali pripadnici lutrije na Istoku.

26. SACRAMENTO KINGS (2745 bodova)

Loši su, raspored ih nije mazio, a mladi igrači koji su trebali napraviti korak naprijed poput Cousinsa, Thomasa i Evansa uglavnom su nevidljivi. Može li gore? Može, ali srećom imaju hrpu veterana koja se za sada barem pojavljuje na poslu svaki dan.

27. NEW ORLEANS HORNETS (2715 bodova)

Bez Gordona i s Davisom kojega svako malo gnjavi neka sitna ozljeda, osuđeni su na niz od 5 poraza tijekom kojega su, a to je ono najgore, primili svaki put preko 100 koševa (u prvih 5 utakmica nisu ni jednom dobili stotku ili više). To znači da su jednom lošem napadu preko noći dodali i lošu obranu, što je pomalo neočekivan preokret u odnosu na solidan ulazak u sezonu. Ali, bez dva ključna igrača, s bekovskim parom koji zajedno gađa 34% iz igre te bez šutera na klupi, njihova solidna igra u obrani se raspala. Anderson i Smith nastavljaju po svome, ali Aminu i Lopez se nakon dobrog početak pomalo vraćaju svojoj pravoj prirodi, što sve skupa znači da bi ovo mogla biti još jedna frustrirajuća godina u Big Easyu.

28. CLEVELAND CAVALIERS (2645 bodova)

Ozljeda Irvinga ostavlja ih na milost i nemilost dva najlošija back-up playa u ligi (i Boobya Gibsona koji apsolutno ne mari za ništa drugo osim potezanja trica). Scenarij je crn, jer bi povećana odgovornost Waitersa u napadu mogla dodatno povući na dno njegov učinak, što praktički znači da su im jedina dva korisna igrača na raspolaganju energični Thompson i trenutni all-star starter na Istoku Varejao. Do jučer je još bilo nezamislivo trejdati Varejao obzirom na njegov ugovor i sve što znači za momčad, ali, ako će Irving propustiti idućih 15 do 20 utakmica, vrlo lako bi ga mogao dočekati score 5-20. Taman negdje u tom periodu većini igrača koji su potpisali nove ugovore isteći će zabrana tradea i sezona lova na pojačanja će biti u potpunosti otvorena. Iako sumnjam da bi Cavsi pristali na paket poput Bostonova (Bradley + Sullinger + Lee), kako bi reagirali u slučaju da im npr. Blazersi ponude Leonarda i budući prvi pick koji bi i dalje vrlo lako mogao biti lutrijski? I da, kada skupljanje pickova počinje imati manje smisla od zadržavanja igrača poput Varejaoa koji, uz sve kvalitete, igra i za izuzetno skroman ugovor. Kakvi god odgovori bili, trade machine će raditi punom parom idućih mjesec dana.

29. CHARLOTTE BOBCATS (2580 bodova)

Pobjede se gomilaju na račun laganog rasporeda, ali i na račun lige koja još nije shvatila ozbiljno ovu novu momčad koja se bori za svaku loptu. Doduše, talenta nema previše, napad je loš, a obrana osrednja, ali nadoknađuju sve mladošću i energijom – jurišaju na obruč, kupe odbijance i kradu lopte u sasvim solidnim količinama.

30. DETROIT PISTONS (2430 bodova)

Iako se činilo da je fuzijom Singlera i Monroea u petorci, a instaliranjem Stuckeya na klupu, Frank momčadi dao nekakav poticaj i potencijalni oslonac, izgleda da su stvari daleko od idiličnih. Veterani su počeli javno prozivati trenera, a to je obično prvi znak da je dotičnome došao kraj. Doduše, trebalo bi očistiti i dobar dio tih veterana koji se ponašaju kao da su u najmanju ruku kandidati za naslov, ali to je puno veći problem koji seže do uprave koja nikada nije imala hrabrosti za izvesti potpunu čistku, već se uporno pokušala švercati kroz rebuilding. Šteta, jer posebice Drummond pokazuje potencijal zbog kojega se svi sudionici lutrije osim Hornetsa već hvataju za glavu.

16Oct/120

CENTRAL

Posted by Gee_Spot

INDIANA

THAT WAS THEN:

Od 16 momčadi koje su prošle sezone ušle u playoff, Pacersi su bili najgori po postotku šuta iz igre. Među tih istih 16 momčadi, bili su predzadnji po broju asista (već pogađate, manje asista od njih imala je samo Oklahoma). Drugim riječima, Pacersi su igrali ružnu košarku oslonjenu isključivo na silu. Usprkos nedostatku estetike, uspjeli su biti sedmi po napadačkom učinku zahvaljujući ogromnoj količini slobodnih bacanja (samo je Oklahoma zabila više), finom postotku pogođenih trica (šesti u ligi), malom broju izgubljenih lopti (sedmi) i gomili dodatnih napada (peti u napadačkom skoku).

Ove dobre strane nisu slučajne (Vogelova trenerska filozofija zasnovana je na obrani i šutu iz vana, svih 5 startera mogu spustiti loptu na parket i napasti obruč, s Georgeom kao dvojkom praktički imaju 4 igrača unutarnje linije koja idu na skok), ali loša realizacija i manjak smislene akcije u napadu itekako su opasni za budući razvoj. Posebice kada na raspolaganju imate talent za puno više. Mislim, ako već u petorci imate dva visoka igrača sjajnog pregleda igre koja briljiraju u post up situacijama, neobjašnjivo je da niste u stanju vrtiti poštene akcije.

Opet, ova bizarna kombinacija napadačkih rezultata u kojoj su manje značajni elementi (slobodna, skok, izgubljene lopte) zasjenili onaj najvažniji (zabijanje iz igre visokim postotkom) bila je dovoljna da, u kombinaciji sa solidnom obranom, Indianu izbaci na vrh Istoka. Imali su šansu protiv Heata koji je u dvoboj ušao bez Bosha, trenerske vizije i smislene rotacije, ali, srećom po Miami, Indiana je pokazala još manje vizije i još goru klupu. Dakle, nije im pomoglo ni to što su bili kompletni, a što je bio slučaj cijele sezone – takva količina sreće, da vam cijela top 8 rotacija odigra praktički bez preskočene utakmice, rijetko se viđa (samo je Hill propustio dvoznamenkasti broj utakmica, 11, a ostalih top 7 igrača po minutaži zajedno su preskočili tek 12 susreta).

Što se obrane tiče, odlično su branili reket i tranzicijsku košarku, što znači da su primali jako malo laganih koševa, ali ovakva filozofija rezultirala je velikim brojem prekršaja – da nisu faulirali kao ludi, možda bi obrana bila pozicionirana i bolje od devetog mjesta po učinku. A čak i tu su imali ludu sreću – protiv Pacersa su protivnici iz nekog razloga gađali slobodna 2% slabije od ligaškog prosjeka (jedina momčad protiv koje su se slabije realizirali penali bio je Heat). Praktički, ako prilagodimo prosjek pogođenih bacanja ligaškom prosjeku, obrana Indiane bi s tih pola koša više pala s 9. na 11. mjesto. Ovo samo po sebi i nije nekakav veliki pomak, ali kada uzmeš u obzir koliko im se drugih stvari poklopilo, onda svaka sitnica dodatno dobiva na težini.

THIS IS NOW:

Ako vjerujete da će kombinacija svega ranije navedenog, od skoka, kontrole lopte, trica i slobodnih, pa preko sreće, zdravlja i promašaja s linije slobodnih, još jednom biti dovoljna da zasjeni manjak pravog playmakera na vanjskim pozicijama i nedostatak izrađenih pozicija za šut, onda svakako Pacerse vidite u vrhu Istoka kao momčad koja je iskoristila pad Chicago Bullsa.

Međutim, ako spadate u one koji smatraju da se put do vrha ipak treba izgraditi i da nije tek dovoljno na njega nabasati, onda poput mene očekujete rezultatski regres. Možda i važnije od toga da igrate lijepo za oko je da barem imate triple threat vanjskog ili bočnog igrača koji može ulazom razbiti obranu i stvoriti višak, a takvoga Pacersi nemaju. Praktički, i ova sezona, a i budućnost ove generacije, ovise o tome kako i koliko će se razviti Paul George. Momak mora pokazati više agresivnosti u kreaciji za sebe i druge, jasno ako mu Vogel poveća ulogu.

Njegov razvoj u smjeru all-star igrača je ključan, ali bitno je i da Roy Hibbert opravda svoj novi bahati ugovor još boljim igrama. Krakati centar je izuzetno koristan na oba kraja parketa, ali mora pronaći način za ostati što duže u igri (manje osobnih i bolja fizička sprema) i pri tome biti konstantniji u izvedbi. Jer, dok njih dvojica ne izađu iz sjene odavno dokazanih veterana Grangera i Westa, Pacersi će ostati to što jesu - dobra momčad poznatih limita. George i Hibbert svoj plafon još nisu dosegli i u tome leži jedina prava nada ove jezgre.

PLUS:

Život na granici je opasan i tvrd, ali život na liniji, e to je sjajan život. Svih 5 startera Indiane iznuđuje osobne i pogađa ih iznad prosjeka, a, kao da to nije dovoljno, Psycho Hansbrough postao je rijetko viđeni jednodimenzionalni strijelac s klupe koji skoro pola svojih koševa zabije s linije. Obično svi ti razvikani NCAA strijelci po dolasku u ligu nestanu s radara jer nemaju skočnosti ni brzine da se uopće dovedu u izglednu situaciju za zabiti koš ili izboriti faul. Hansbrough također nema skočnost ni brzinu, ali ima talenta za iznuđivati bacanja, što mu je praktički jedina korisna vještina kao trećem visokom. A kada smo već kod visine, Pacersi je imaju na svim pozicijama, što znači da skok ne bi trebao doživjeti regresiju.

MINUS:

Riješili su se Collisona i tako makli s dnevnog reda jedan potencijalni problem (natjecanje između Hilla i Collisona za ulogu prvog playa), ali ostala ih je sasvim dovoljno. Prvo, pitanje je do kada mogu držati Grangera ispred Georgea obzirom da razlike u učinku više ni nema – Granger ima 35% više lopti na raspolaganju, ali i slabije postotke šuta u svim situacijama osim u slobodnim bacanjima. Kao skakač, asistent i obrambeni igrač, George ga je već prestigao i nema sumnje da bi s istim ovlastima (a te su praktički da može potegnuti od kuda hoće kad hoće) lakoćom došao do Grangerovih 19 koševa u prosjeku.

Također, tu je i čudni trenerski odnos između Vogela i pomoćnika Shawa koji je u jednu ruku i stvorio ovaj hibrid košarkaških filozofija koji rezultira time da filozofije praktički i nema. Ni nova uprava postavljena odlaskom Birda baš ne djeluje sposobna izaći na kraj s ovako čudnim rosterom (da ne govorim koliko je tek odlazak Birda sumnjiv - ljudi obično ne dižu sidro netom nakon što su sklopili uspješnu jezgru koja bi trebala trajati barem pola desetljeća) . Uz sve ove upitnike, ostaje možda i onaj najveći – klupa. Augustin će biti zujalica poput Collisona, ali po svemu do sada viđenom ne i tako učinkovita. Mahinmi je bolji back-up centar od Amundsona, ali misli li itko da s njim na parketu učinkovitost druge postave opet neće potonuti? Jedina nada je da Gerald Green nastavi rešetati kao lani u Netsima, njegov šut u kombinaciji s Hansbroughom na liniji barem bi im omogučio da prate protivnike napadački dok se udarna petorka odmara.

CHICAGO

THAT WAS THEN:

Dok su mnogi razbijali glavu oko toga da li je Rose zaslužio biti MVP, treba li amnestirati Boozera i, ono najvažnije, mogu li Bullsi preskočiti Heat bez prave druge opcije u napadu, Chicago je drugu godinu za redom gazio sve pred sobom, opet ostvarivši 76% pobjeda i to iako su igrali bez najboljeg igrača nešto više od trećinu sezone.

Nije uopće nemoguće zamisliti da bi s nešto boljim zdravstvenim kartonom (osim Rosea, ozljede nisu mazile ni Hamiltona ni Denga) taj postotak uspješnosti bio i veći, obzirom da su Bullsi u drugoj sezoni pod Thibodeauom osim sjajne obrane prezentirali i izuzetno kvalitetan napad. Skok sa skromne 11. pozicije po učinkovitosti na čak petu omogučilo im je bolje bolje kretanje lopte (Bullsi su po asistima bili u rangu sa Spursima i Celticsima, dakle među nesebičnim momčadima koje su znale izvući iz svoje rotacije nešto više od pukog zbroja individualnih djelova) i bolja realizacija trica, ali prije svega rijetko viđena dominacija u napadačkom skoku – Bullsi su imali 5 pokušaja više po utakmici od prosječne NBA momčadi.

Ono što je još važnije, Chicago se držao iznad prosjeka i u obrambenom skoku, čime su kontrolirali protivničke dodatne pokušaje i tako samo povečavali razliku u broju pokušaja po utakmici. Asik, Noah, Boozer i Gibson jednostavno su čistili sve pred sobom i time održavali kičmu momčadi neslomljivom, a bolji napad bio je onaj šećer na kraju. Sve te dodatne trice bile su važne, ali još važniji bio je učinak druge petorke koja nije dozvoljavala ikakav pad ni obrambenog ni napadačkog učinka. Dapače, često su ga i nadmašili.

Naravno, kada je Rosea izdalo koljeno na kraju prve utakmice prve runde, sve vrline Bullsa pale su u vodu i ustupile mjesto nešto tmurnijim tonovima budućnosti.

THIS IS NOW:

Roseova ozljeda i mogući gubitak sezone (mislim, čak i da se vrati za zadnjih par mjeseci, teško da će iti približno igrati na razini na koju nas je navikao) praktički su ovu sezonu osudili na status prijelazne i prije nego su loši potezi uprave uništili klupu. Nakon što su momčad napustili još i Asik, Brewer, Watson, Lucas i Korver (praktički druga petorka), postalo je jasno kako ovogodišnje izdanje Bullsa neće imati previše sličnosti s ovima od prethodne dvije sezone, a pretplaćivanjem Hinricha Bullsi su nespretno aktivirali hard cap zbog kojega su jedva dogovorili rookie ugovor s Teagueom (morao pristati na niži iznos od onoga na kojega je imao pravo) i zbog kojega trenutno ne mogu imati više od 13 igrača na rosteru (svaki dodatni garantirani ugovor im je blokiran jer bi s njim prešli granicu capa, stoga će potpisi s Fesenkom i eventualno Jarićem uslijediti tek u fazi sezone kada njihov iznos ne bude prelazio hard cap, dakle nakon nešto više od mjesec dana sezone).

Pad obrane i napada je neminovan, ako zbog ničega drugoga onda zbog nemogućnosti nove rotacije da održava vrhunsku razinu igre dok su starteri na klupi. Također, Asikov izostanak ostavlja Bullse bez izuzetnog skakača, nominalno četvrtog, ali uglavnom prvog kad god je bio na parketu, a ne treba zanemariti ni tricašku paljbu koja će biti znatno oslabljena bez Korvera, Lucasa i Watsona.

Zdrava petorka na čelu s Roseom bi možda našla načina da nekako sakrije sve ove nove rupe u rotaciji, ali činjenica je da bi čak i sa zdravim Derrickom Chicago teško podnio promjenu stila igre koja bi postala neminovna s renoviranom svlačionicom. Bez Rosea, pad bi mogao biti značajan, pogotovo ako se Noah, Hamilton i Deng nastave mučiti s ozljedama, a Boozer nastavi stariti i gubiti pokretljivost.

Jezgra je ovo koja zdrava može ostvariti 40 i nešto pobjede i izboriti nastup u playoffu, ali ovaj put ispadanje u prvom krugu neće biti rezultat nikakvog šoka, već realnost. Sezona je stoga zamišljena prije svega kao prijelazno razdoblje u kojem će se pokušati vratiti Rosea u formu, a kako su konačno produžili i s Thibodeauom, poslužit će i da snime koji član jezgre zaslužuje biti dio novih Bullsa. Da li produžiti s Gibsonom, trejdati Noaha i(li) Denga, amenstirati Boozera? Sve legitimna pitanja na koja će odgovor dati vrijeme. Tko zna, ne krenu li stvari u pravom smjeru (tipa, napadnu li ozljede startere), moguće je da Bullsi uopće ne forsiraju povrataka Rosea na parket ove sezone, odrade poneki trade ili barem pošalju još koje ime na led kako bi se dočepali pojačanja putem drafta (copyright by San Antonio Spurs). Mislim, vidjeli smo i čudnijih stvari, tako da u ovakvoj situaciji stvarno treba biti spreman na sve.

PLUS:

I bez Asika, rotacija pod košem je i dalje odlična zahvaljujući Gibsonu koji bi više minuta i veću ulogu trebao iskoristiti da se dodatno nametne kao najvažniji visoki čovjek na rosteru. Njegove obrambene kvalitete u kombinaciji sa sve boljim šutem s poludistance već ga izdižu iznad Boozera koji sve teže double-double učincima sakriva nemoć u defanzivi, a pitanje je dana kada će u prašini ostaviti i puno svestranijeg Noaha, koji usprkos all-round kvalitetama nikako da postane dominantan igrač makar na jednom dijelu parketa.

MINUS:

Svaka im čast ako misle da Hinrich, Robinson i rookie Teague mogu izgurati cijelu sezonu na razini potrebnoj za NBA playmakera. Realno je očekivati da Butler uskoči u Brewerove cipele, pa čak i da Belinelli dijelom maskira manjak Korvera, ali zamijeniti Rosea, Watsona i Lucasa maloprije spomenutom trojkom jedna je od najluđih zamisli ovoga ljeta, ravna ideji Magica da Howarda zamijeni Big Babyem, Vučevićem i McRobertsom. S tim da je kontekst totalno drugačiji, Magicu odgovara da bude katastrofalan, što valjda Bullsima nije u planovima. Ili jeste?

MILWAUKEE

THAT WAS THEN:

Ne znam da li se radilo o potezu očajnika željnog preživjeti još jednu godinu ili čistoj stručnoj odluci kako bi se od igrača na raspolaganju izvukao najbolji mogući rezultat, ali Scott Skiles je odustao od svoje krvave obrane, svjesno je zanemarivši ne bi li napad podigao sa samog dna. I tako je Milwaukee ubrzao igru do krajnosti, zaigravši run and gun kakvoga se ne bi posramili ni Bucksi Dona Nelsona (uz pomoć asistenta Sidneya Moncriefa, koji je pod Nelsonom bio lider tadašnje generacije i koji je pomogao usaditi brzinu i kruženje lopte kao glavne motive u novoj sezoni).

Povrataka nellieballu podigao je napad Bucksa s dna ravno na ligaški prosjek, ali pri tome je obrana doživjela pad s vrha u sredinu. Naravno, to je značilo da rezultati nisu pratili stilski preobražaj, iako potonji zbog toga nije bio ništa manje fascinantan. Barem su dokazali da su spremni pokušati sve da se pomaknu iz učmalosti, pa ako treba i zamjeniti svog franšiznog centra za combo beka. Doduše, obzirom da su trejdali ozljeđenog Boguta, šok tijekom sezone je izbjegnut jer su bez njega već bili navikli na saznanje da više nisu skakački sjajna momčad kao ranije i da im je reket puno propusniji.

THIS IS NOW:

S Ellisom i Jenningsom u postavi od starta, ova momčad bi trebala igrati puno više 1 na 5 košarke nego je to bio slučaj lani, kada je Skiles uspio forsiranjem brzih pasova i kruženja lopte izbjeći nepotrebni gubitak napada. Kako će Ellis i Jennings dobar dio tih lopti koje poklone vratiti na drugoj strani, ne bi se trebalo raditi o značajnom minusu, ali svakako je u pitanju trend koji naznačuje kako će napad Bucksa teško isplivati iz sredine.

Puno veći problem od gubitka lopte mogao bi biti eventualni gubitak stila igre, do kojega bi moglo doći vrati li se Ellis starim izolacijskim navikama. Lani je po dolasku u novu sredinu reagirao izuzetno i brzo se nametnuo kao glavni kreator pored limitiranog Jenningsa, kojemu nedostatak ulaz-povratna igre ozbiljno ruši vrijednost. U idealnom svijetu, Skiles bi možda pokušao s Ellisom kao playmakerom, ali kako nema drugog beka kojemu može povjeriti veći broj minuta, osuđen je na ovu neprirodnu combo kombinaciju dva beka koja nemaju pravu ulogu.

S jedne strane, Jenningsova pick igra i Ellisovi ulazi opasna su kombinacija, ali, s druge, dobar dio njihova učinka ruši loša šuterska statistika – Jennings u karijeri puca ispod 40% iz igre (što ga ne spriječava da nakon bloka uglavnom traži vlastiti šut), prvenstveno zato što rijetko ulazi u sredinu i uzima nepotrebni skok šut za skok šutom, dok Ellis nema tricaški domet koji bi mu dodatno otvorio prostor kako bi iskoristio sjajan prvi korak i brzinu (u karijeri za tricu gađa 33%, a zadnje tri sezone ispod 30%).

Da je moguće u nekakvom laboratoriju iz njih napraviti jednog igrača, Skiles bi na raspolaganju imao top 10 playmakera u ligi. Ovako, ima nesavršene combo bekove koji mogu biti korisni u striktno kontroliranim rolama. U situaciji u kojoj se sve vrti oko njih, to će biti puno teže. Jednoga neučinkovitog strijelca poput Jenningsa bilo je moguće sakriti, ali dvojicu, to je već nemoguća misija.

I dok će Ellisova forma odrediti putanju napada, u obrani će se sve vrtiti oko toga koliko će Skiles imati uspjeha u pronalasku idealne formule pod košem. Ako ništa drugo, na raspolaganju ima dovoljno talenta da barem može pokušati nadoknaditi odlazak Boguta. Sanders, Dalembert, Udoh i rookie Henson donose blokersku širinu koju ima malo koja momčad. Sva četvorica su također više nego dovoljno pokretni i krakati da povećaju broj stop akcija dodavanjem popriličnog broja ukradenih lopti. Dalemebert ima masu za gurati se pod obručem, Udoh je jedan od najboljih pick & roll visokih braniča u ligi, a i rookie Henson je upravo u tom dijelu igre briljirao na sveučilištu. Dodaj Mbah a Moutea kao ultra korisnog 1 na 1 stopera i jasno je kako ova obrana ima potencijala da ispliva iz osrednjosti i kako će upravo u njenom povratku na vrhunsku razinu ležati sudbina Bucksa.

Međutim, nekoliko je detalja koji će im itekako smetati na povratku u relevantnost. Prvi je manjak širine na bokovima, posebice obrambene. Osim u presingu, Jennings i Ellis nemaju vrijednost ni kao zonski ni kao 1 na 1 braniči. Sve bi to bilo dobro da imaju alternative, ali Bucksi kao da su zaboravili na ovaj dio rotacije. Udrih i Dunleavy mogu krpati minute na dvojci, ali obrambeno su u toj ulozi puno lošiji nego kada igraju prirodne pozicije playa i trojke. Manjak tijela znači da će do minuta na boku doći i lanjski rookie Tobias Harris, što je opet minus za obranu obzirom na to da je Harris tweener, minus atleta bez šuta za tri, a to znači da niti će moći braniti brže swingmane, niti raširiti reket. Očajnički potpis Marquisea Danielsa radi popune broja swingmana također neće donijeti korist.

Loša obrana na vanjskim pozicijama neće pomoći unutarnjoj liniji, koja i sama ima nekoliko felera. Prvi je taj što Skiles neće moći igrati s dva obrambena specijalca veći dio utakmice iz razloga što je jedno mjesto pod košem rezervirano za Ilyasovu, čiji učinak je neophodan da bi se njihov napad uopće kotrljao. Međutim, Ilyasova je kriminalan obrambeni igrač koji treba nekoga da mu čuva leđa zbog čega će teško dobiti više od 30 minuta po susretu. Sljedeći paradoks krije se u tome što je Ilyasova daleko najbolji skakač na rosteru, dok su Sanders, Udoh, pa čak i Gooden jedva prosječni, što pak znači da će Bucksi opet biti loši u obrambenom skoku, osim ako se Dalembert ne nametne kao legitimna prva opcija na petici.

Znači, ako će Skiles htjeti igrati obranu, morat će žrtvovati napad. Ako poželi imati napad, morat će žrtvovati obranu. I tako u krug. Idealne kombinacije jednostavno nema, a u ovom slučaju bogatstvo izbora je tek paravan za nedostatak rasnog talenta. Zbog svega ovoga nabrojenog, jednostavno mi se čini nerealnim očekivati od Milwaukeea da bude išta više nego je bio lani – osrednja momčad koja će u ganjanju osmog mjesta trebati više sreće nego pameti.

PLUS:

A sreće bi mogli imati obzirom da su im konkurencija dvije momčadi nad kojima vise ogromni upitnici. Sixersi svoje nade polažu u gomilu nepoznanica, od kemije između nove rotacije do razvoja igrača, koje bi, čak i u slučaju da se raspletu pozitivno, mogle biti nedovoljne u slučaju da se Andrew Bynum opet ozljedi. Bullsi su pak jednu ozljedu pod košem udaljeni od kolapsa, koji dodatno priziva potencijalna katastrofa na jedinici – bit će zanimljivo vidjeti kako oni misle izvući 50 do 60 kvalitetnih utakmica iz onoga što imaju na raspolaganju. U ovakvom okruženju osrednjost Bucksa mogla bi biti dovoljna, posebice ako sami izbjegnu veće potrese.

MINUS:

A potresi su itekako mogući. Skiles okružen Jenningsom i Ellisom ne zvuči kao mirna kombinacija, a gužva pod koševima mogla bi potencirati bitku za minute, posebice ako stvari krenu loše. Pravo je čudo što je Skiles izdržao ovoliko dugo bez otvorenog sukoba s nekim od udarnih igrača, ne računajući lanjske probleme s Jacksonom koji je ionako bio na izlaznim vratima. Možda je promijenio stil, ali onaj njegov temperament zasigurno negdje čeka priliku da eruptira.

S tim da će malo tko osim najzadrtijih NBA fanova tu erupciju vidjeti jer Bucksi tradicionalno imaju jedno od najslabijih posjeta u ligi, što je obično "uspjeh" rezerviran za momčadi u potpunom rebuildingu. Koliko god se trudili imati osrednju momčad i biti u borbi za playoff, ljude u Wisconsinu košarka jednostavno ne zanima u toj mjeri da bi joj posvetili pažnju osim ako se radi o vrhunskoj momčadi. U biti, to je problem većine klubova u centralnom dijelu Amerike. U takvom okruženju nije lako održati ambicije, a posebice ne ako ste ujedno i jedan od najsiromašnijih franšiza (niti vlasnik niti marketinški ugovori nisu dovoljno duboki da pokriju dubioze nastale malim interesom).

Uglavnom, Bucksi su doslovno zaglavili u najgorem mogućem položaju, sredini bez nade, što će konačno imati prilike ispraviti za godinu-dvije odluče li se za ipak nešto radikalniji rebuilding i lov na novog Boguta. Mislim, održavati generaciju okupljenu oko svog prvog picka sada kada tog prvog picka više nema, stvarno se ne čini racionalnim činom.

DETROIT

THAT WAS THEN:

Nakon drame koju su priuštili navijačima sezonu ranije, u kojoj su stalne svađe između trenera i igrača zatrovale atmosferu u klubu do te mjere da više nitko nije želio dolaziti u dvoranu, Pistonsi su konačno odlučili pozdraviti svoje veterane i okrenuti se rebuildingu. Dobro, Dumars nije mogao odoliti a da ne vrati Big Bena još jednu sezonu, ali prva godina pod Lawrenceom Frankom ipak je prošla u znaku mladih snaga.

Roster bez Hamiltona i McGradya, s ozljeđenim Villanuevom i Gordonom u sporednoj ulozi, potonuo je napadački, ali barem se vratila želja i pristup u obrani. Greg Monroe nametnuo se kao prvo ime izuzetnom prezentacijom pod koševima gdje je zabijao zicere i skupljao skokove kao na traci, Stuckey je pokazao da Dumars nije pogriješio kada mu je dao novi ugovor pokazavši se korisnijim igračem od Gordona i Hamiltona, a ogromnu minutažu kako bi se priviknuo na NBA igru dobio je rookie Knight. Jasno, kako se ne radi o talentu u rangu Irvinga, on je tom minutažom torpedirao momčad, ali ovaj put Pistonsi nisu razmišljali kratkoročno, nadajući se da će sva ova ulaganja donijeti korist u budućnosti.

Ipak, da stvari i dalje ostanu obavijene velom misterije, pobrinuo se Dumars odlučivši zadržati u klubu veterana Princea nepotrebno dugim i skupim ugovorom. Dobro, možda Joe polaže nade u to da će Princeovo prisustvo pomoći mladima da lakše stanu na noge, ali svejedno se čini ishitrenim tijekom rebuildinga ulagati poprilična sredstva u veterana koji neće biti dio buduće jezgre.

THIS IS NOW:

Riješivši se Gordona i draftiravši Drummonda, Pistonsi su napravili dva koraka naprijed, olakšavši si salary cap situaciju i priključivši rosteru potencijalnog centra budućnosti. Jasno, ta budućnost je još uvijek prilično daleka i mutna, ali barem ispunjava onaj osnovni uvjet, a taj je da navijačima opet budi nadu u bolje sutra, što bi se trebalo odraziti i na posjetu dvorani.

Što se razvoja jezgre tiče, opet bi se sve trebalo vrtiti oko Monroea, koji bi lanjski skok u minutama i učinkovitosti trebao nadograditi još boljim asistentskim brojkama (to ovisi i o tome koliko će Frank povećati volumen akcija specijalno preko njega) i još boljim šutom s poludistance. Poboljša li dodatno ova dva elementa igre, Pistonsi mogu računati da su riješili jedan temelj za budućnost.

Drugi temelji su ipak nešto upitniji. Drummond je još uvijek klinac koji se tek uči košarci, što bi njegovu rolu tijekom prve sezone trebalo svesti na povremene bljeskove zakucavačko-blokerskog tipa (u stilu DeAndre Jordana), dok će Knight, ne doživi li kvantni skok i nastavi li očekivanom progresijom, postati tek nešto bolja spot up verzija lanjskog izdanja. Uglavnom, ovoj momčadi i dalje nedostaje rasnih playmakera, a to neće moći sakriti ni solidnim učinkom s linije slobodnih, u kojem bi Maggette trebao pojačati već sjajnu Stuckeyevu sposobnost dolaska do laganih poena.

Bez all-star talenta na vanjskim pozicijama sposobnog kreirati za sebe i druge, Pistonsi neće moći zabijati dovoljno, a to će još jednom fokus prebaciti na obranu. Lani su se barem trudili igrati je, ove sezone trebat će pokazati i nešto više. Monroe je sam dovoljan da ih drži na ligaškom prosjeku na obje strane parketa što se tiče skoka, ali bez obrambenih igrača diljem rotacije njihova obrana bi još jednom trebala ostati u donjoj trećini lige. Prince će odraditi solidan posao na boku, ali bez pravog čuvara obruča neće imati temelj za išta više. Monroe, nažalost, ima jedan ogroman feler u svojoj igri, a taj je kretanje i eksplozivnost, bez čega nema ni zatvaranja prostora ni zaštite reketa. Drummond upravo u tom atletskom dijelu ima neograničene potencijale i stoga bi u budućnosti ovo mogla biti ubojita kombinacija, ali ta simbioza neće se dogoditi ove sezone.

PLUS:

Već činjenica da je Dumars odustao od održavanja na životu osrednjosti ravna je pobjedi, čovjek je konačno krenuo u proces obnove na pravi način, režući veteranske ugovore i dovodeći mlade i jeftine nade koje imaju potencijala. Klupa je krcata igračima poput Singlera, Englisha ili Middletona koji bi mogli biti korisni igrači NBA rotacije, a i davanje šanse u trening kampu još uvijek mladim i nedefiniranim talentima poput Terrencea Williamsa i Jonnya Flyna znak je da Dumars konačno opušteno pliva u ovim post šampionskim danima. Mislim, barem im nije dao garantirane ugovore u startu.

MINUS:

Manjak playmakerskog talenta u napadu i stoperskog u obrani prije svega. Ali, maknemo li očite činjenice sa strane (mislim, reći za lošu momčad da joj je minus to što je loša baš i nije neka analiza), jedan od detalja koji bi mogao pokvariti sezonu mogao bi biti odnos između veterana i mladih snaga. Iako u ligi ima puno gorih primjera loše balansiranog rostera, prisustvo Maggettea, Villanueve, Maxiella, pa i Princea, samo zagušuje prostor i oduzima minute koje bi se puno korisnije mogle potrošiti na Singlera, Jarebka i ostale.

CLEVELAND

THAT WAS THEN:

Dan Gilbert je čovjek rođen pod sretnom zvijezdom. Godinu nakon što je ostao bez LeBrona i nakon što je vjernoj publici prezentirao jedan od najgorih rostera s ove strane Bobcatsa (pravo je čudo u kolikoj količini su ljudi hrlili na utakmice Cavsa u post-LeBron sezoni, ta društvena kohezija koju je izazvao odlazak voljenog Kralja prava je tema za doktorat iz sociologije), Gilbertu je u krilo upao sljedeći franšizni igrač u liku i djelu Kyriea Irvinga, talent sposoban zadržati publiku u dvorani.

Na stranu solidan ulazak Cavsa u sezonu tijekom kojega su ostavljali dojam potencijalne playoff momčadi, barem dok se nije ozljedio Varejao i dok raspored nije postao malo teži, priča prošle sezone tiče se samo neprikosnovenog rookiea godine. Šuterske brojke koje je Irving prezentirao u svojoj prvoj sezoni u ligi rijetko se viđaju i, iako malom predstoji popriličan rad na obrambenoj strani igre (gdje je, blago rečeno, bio očajan) te savladavanje role NBA playmakera (slabašan omjer asista i izgubljenih), šuterski već sada pripada samoj kremi lige. I nije stvar samo u tome što trpa otvorene šuteve, već što je u stanju zabijati iz svih mogućih situacija i pri tome iznuđivati gomile slobodnih. To što mu ni sav pritisak protivničkih obrana, ni teret ovlasti prve opcije, nisu smetali da briljira već u rookie sezoni, dovoljno govori s kakvim talentom imamo posla.

THIS IS NOW:

Rijetko se dogodi da igrač s rookie sezonom poput Irvingove ne nastavi rasti izuzetnom progresijom kakva je svojstvena samo najvećim talentima. Mali bi mogao biti all-star već ove sezone, a, kako obično u trećoj dođe do eksplozije, dogodine bi se trebao naći u istoj rečenici s Roseom i Westbrookom kada se bude govorilo o najboljem mladom playmakeru. Za ovogodišnji iskorak pak trebao bi se prije svega pobrinuti kontekst, odnosno povećana minutaža (lani igrao samo 30 minuta po utakmici) i povećani volumen lopti (bliži brojci od 20 nego 15 po utakmici).

I dok Cavsi čekaju da se Irving razvije u igrača kojega će moći jahati na putu do playoffa, bit će zanimljivo pratiti razvoj ostalog talenta kojega su prikupili zadnje dvije godine. Lani su, na doduše slabašnom draftu, četvrti pick potrošili na Tristana Thompsona, koji u prvoj sezoni nije pokazao previše. Osim skočnosti i fizikalija, najviše je imponirala njegova volja da troši napade, ali slab šut i nedostatak post igre osudio ga je na sporednu ulogu, što bi se lako moglo ponoviti i u novoj sezoni.

Uglavnom, taj pick je bio rizičan jer su se Cavsi kockali s potencijalom (što im obzirom na manjak sigurnih stvari ne možemo zamjeriti, ali treba im zamjeriti što su propustili nasljednika Big Z-a - dolazak Valanciunasa u Cleveland bio bi barem vrhunski ne-košarkaški potez), a nešto slično su ponovili i ove godine kada su novi četvrti pick potrošili na combo jurišnika Waitersa (u puno boljoj ponudi talenta). Teoretski, momak bi igrom u obrani i slash & kick kvalitetama mogao sjajno nadopuniti Irvinga koji je možda i korisniji bez lopte stalno u rukama, ali u praksi će to biti znatno teže izvesti. Ovo su dva ključna picka jer o njihovom razvoju ovisi i snaga buduće jezgre, dok je izvan lutrije izabrani Zeller dobar pick i kao osiguranje pod košem, ali prije svega kao vrijednost u odnosu na poziciju na kojoj je izabran.

Kako će promatranje razvoja i planiranje budućnosti biti ključni moment ove sezone, jasno je da uprava nije gubila previše energije na veteranska pojačanja. Starosjedilac Varejao i pridošlica Miles veterani su koji donose profesionalni pristup obrani kako ova ne bi bila najgora u ligi (iako joj ni njihovo prisustvo neće pomoći da ne bude jedna od gorih), ali, kako je budućnost tema dana u Clevelandu, ne bi trebalo čuditi ako obojica tijekom sezone odlete iz kluba u zamjenu za nekakav pick.

Cavsi su bili i u trci za Bynumom, ali kako je on odlepršao put Philadelphie, odlučili su mirovati do nove tržnice i novog potencijalnog velikog ulova, što je u biti jedini logičan potez. Riješe li se Varejaova ugovora tijekom sezone (ja ću po tisućiti put istaknuti potrebu Spursa da se dokopaju takvog obrambenog igrača u reketu), dogodine će uz Irvinga i ostatak mlade jezgre imati na raspolaganju i više od 30 milja prostora na salary capu, što će biti više nego dovoljno da putem tržnice dodaju all-star igrača.

I to je u biti taj scenarij za 2013. – Irving napravi kvantni skok, netko od dvojca Thompson-Waiters nametne se kao granični all-star talent, a onda još potpišu Ala Jeffersona ili Josha Smitha (ili obojicu). I eto Cavsa u playoffu, kao nove sile na Istoku (novi draft da i ne spominjem). I sve što je trebalo za ekspresni rebuilding bilo je nekoliko draftova i puno mudrih odluka oko ugovora veteranima. I, naravno, puno sreće da nabasaju na talent poput Irvinga.

PLUS:

Doveli su se u situaciju da praktički ne mogu fulati u budućnosti jer jednostavno imaju previše opcija na raspolaganju. Ona najvažnija, vrhunski talent, apsolovirana je. Gomila potencijala također je tu, a novi draft i Varejaov ugovor trebali bi se pobrinuti za dodatni priliv. Financijska situacija je sjajna, čak toliko sjajna da su vratili nazad Geea i potpisali Milesa za minimalne iznose jer su si mogli dopustiti čekati (nisu pristali na Geeova duplo veća potraživanja na početku tržnice, a Miles im je upao skoro za veteranski minimum jer u principu nikome i ne treba swingman bez šuta) pošto ih očito nije briga što će biti ove sezone, a pogotovo što će Gee i Miles prezentirati. Obzirom na ovakvu svjetlost na kraju tunela, što je još jedna mračna godina.

MINUS:

Irving je u rookie sezoni imao sitnih problema s ozljedama, a tijekom ljeta je slomio šaku. Kad na ovo dodamo da je praktički propustio jedinu sezonu na Dukeu zbog slomljenog nožnog palca, postaje jasno kako mali nema bitnih kroničnih problema, ali kako očito nema sreće. Jasno, dok nitko ne spominje leđa ili koljena, sve je ovo više smiješno nego tužno, međutim postoji šansa da ozljeda šuterske ruke, koliko god benigna bila, ipak ostavi traga na realizaciji u novoj sezoni.

Osim toga, najveći minus Cavsa je kriminalna klupa sastavljena uglavnom od odbačenih igrača. Opet, gledajući širu sliku, bolje je dati minute nekome poput Jona Leuera, dakle igraču koji ima šanse postati solidan rotacijskih igrač zahvaljujući visini i pick & pop kvalitetama, nego nekakvom potrošenom veteranu. Međutim, kratkoročno, manjak kvalitetne rotacije definitivno neće pomoći Cavsima da budu išta više od skupljača poraza. Što je opet dobro – što više poraza skupe, imat će bolje izglede da se i na idućem draftu dokopaju izuzetnog talenta.

16Jul/125

30 FOR 30: INDIANA

Posted by Gee_Spot

SCORE: 42-24

MVP: Roy Hibbert

X-faktor: David West

Trud koji je godinama ulagan u saniranje štete nastale tučnjavom u Detroitu, konačno se isplatio ove sezone kada su Pacersi opet postali dio gornjeg playoff doma Istoka. Samo, iako su ušli u top 10 u ligi i po napadačkoj i po obrambenoj efikasnosti, Pacersi još uvijek dijelom podsjećaju na onu momčad koja se još prošle godine grčevito borila za osmo mjesto u konferenciji.

Prvi razlog tome je manjak franšiznog talenta. Hibbert je kvalitetan centar koji je ove sezone konačno bio konstata na oba kraja parketa od početka do kraja sezone, ali činjenica kako nije u stanju igrati više od 30 minuta i, još važnije, realizirati više prilika iako se dobar dio akcija vrti preko njega, svakako stavljaju upitnik na njegovu ulogu u momčadi. S druge strane, nominalno još uvijek prva opcija Danny Granger odigrao je prvi dio sezone šuterski ispod svake razine, što ga svejedno nije spriječavalo da glumi alfa mužjaka, iako je iz aviona jasno da je jedan od jednakih.

Uvijek kada dođemo do ovakvih situacija u kojima imate gomilu graničnih all-star igrača, na pamet padnu Pistonsi. Ali, ne treba preduboka analiza da shvatimo kako Pacersi nisu Pistonsi – Detroitova šampionska generacija sastojala se od veterana u naponu snage (prosjek godina velike četvorke 27.5, ali što je važniji svi su bili u rangu od 25 do 29 godina), dok je jezgra Indiane sastavljena od dva igrača čiji najbolji dani tek dolaze i koji će se neminovno u jednom trenutku razići s veteranima čije najbolje godine su možda već prošle (Granger ima 29, West 31, a raspon između njih te Hibberta i Georgea kreće se od 21 do 31).

Drugim riječima, vrijeme će pokazati hoće li se ova momčad ikada priključiti izazivačima, jer jedini rast koji im ostaje je onaj iznutra. Ali, o tome više malo kasnije u postu.

Pogonjeni Hibbertovim sazrijevanjem, Georgeovom eksplozijom i Westovom nenametljivom, ali ultra-korisnom all-round igrom, Pacersi su gazili kroz ligu iznad svih očekivanja, živeći od agresivnog napadanja reketa i post up situacija. U ovom drugome dominirao je Hibbert, a u ovom prvome pomogli su Granger (koji je učinkom sa linije slobodnih nadoknadio očajan šuterski učinak) i Hansbrough (koji je totalni original po pitanju NBA vještine koja ga drži na parketu – nema šut, ne vidi suigrače, nije u stanju skakati, nema brzinu ni visinu za igrati obranu, ali zato itekako zna napasti obruč i iznuditi kontakt svaki put kada dobije loptu). Obrambeno pak nisu imali slabe točke – reket se čuvao izuzetno kvalitetno (barem dok je na parketu bila kombinacija Hibbert – West), Hill i Collison uništavali su protivničke playeve presingom, a Granger i George nametnuli su se kao najbolji par stopera na boku u NBA nakon Wadea i Jamesa.

Nažalost, u playoffu protiv Heata pokazalo se kako nemaju potrebnu dubinu da kompenziraju slabosti petorke, zbog čega nisu iskoristili sjajnu šansu da izbace Miami koji je, igrajući bez Bosha i s Battierom u formi daleko od one koju je imao u Finalu, praktički ovu seriju izgurao s 3 igrača.

Naravno, sve polazi od te osrednjosti. Pacersi su imali dobar napad, ali ne pretjerano kreativan i ne pretjerano pouzdan (tu na scenu stupa manjak talenta, ali i slabašan učinak na poziciji playa). Imali su dobru obranu, ali nisu bili u stanju prezentirati je tijekom svih 48 minuta (tu na scenu stupa loša klupa i ne baš uvijek jasne odluke trenera Vogela). Imali su Grangera u ulozi prve opcije, iako se radi o igraču kao stvorenom za ulogu druge ili treće. Što nas opet vraća do Birda.

Larry legenda je odstupio s mjesta trenera Pacersa sezonu nakon što su igrali Finale protiv Lakersa 2000. Iako je kao razlog naveo raniju odluku da ne trenira duže od trogodišnjeg ciklusa, ljudi koji ga dobro poznaju tvrdili su da je u pitanju njegova nesposobnost da se nosi s limitima. Naime, kada je u direktnom sudaru s Lakersima shvatio da generacija koju ima na okupu (s ostarjelim Millerom još uvijek u ulozi glavnog pokretača) nema nikakve šanse svladati Kobea i Shaqa, Bird je shvatio da je pametnije igrati golf nego trenirati momčad osuđenu na neuspjeh.

Kada je prihvatio ulogu predsjednika i GM-a iz sjene, Bird se našao pred novim izazovom, radeći sjajan posao u slaganju šampionske momčadi koja se raspala jedne večeri u Detroitu kada je Ron Artest izgubio svoj metta peace. Svjestan koliko je bio blizu, Larry se bacio u još jedan mukotrpan ciklus slaganja nove momčadi, da bi nakon skoro desetljeća truda dobio šansu protiv Heata. Rođeni pobjednik, jedini čovjek u povijesti ne samo NBA nego valjda i sporta uopće koji je proglašen najboljim, MVP-em, i kao igrač i kao trener i kao GM (Pat Riley ima prsten u svakoj od ovih rola, ali kao igrač ipak nije bio ni približno bitan za uspjeh svoje momčadi kao Bird), odmah poslije poraza povukao se s funkcije.

Navodno je u pitanju zdravlje, ali, ako ćemo postavljati teze, možda je Bird postao svjestan limita ove momčadi i shvatio kako je došlo vrijeme da se odstupi jer su James i Wade jednostavno previše za ovu momčad. Dobra vijest za Indianu je što ova teza nužno ne mora biti točna. U slučaju razvoja Georgea i Hibberta i pojačanja na poziciji playa, Pacersi mogu do kraja. Međutim, zbog tog ograničenog priliva talenta na ovakvo tržište i zbog spomenute generacijske razlike između veterana i mladih igrača, puno izglednije šanse su da je Bird bio u pravu što se još jednom povukao u situaciji dok je momčad bila na vrhu.

FAST FORWARD

Pacersi su se našli u sjajnoj situaciji na početku ljeta – s dva vlastita all-star potencijala na kojima mogu graditi, plus dva dokazana granična all-star veterana, ali i s dovoljno prostora za dovesti jednako kvalietno pojačanje (s 20 milja mogli su udomiti bilo koji max ugovor). Nažalost, nisu bili u igri za Steveom Nashom ni u jednom trenutku (idealno rješenje), ali nisu ništa poduzeli ni da se dokopaju neke druge opcije.

Recimo, mogli su ponuditi maksimum Ericu Gordonu, spariti ga s Paulom Georgeom na boku i Dannya Grangera staviti u izlog kako bi se dokopali korisnog playa. Mogli su i čekati iduću sezonu u kojoj bi čak i nakon davanja maksimalnog ugovora Hibbertu (prva godina iznosi 13 milja) opet ostali s preko 20 milja prostora kojega su mogli potrošiti na produženje ugovora s Westom i lov na potrebno pojačanje. Obzirom da su se na tržištu našla čak dva dokazana playa Rocketsa, mogli su pretplatiti Dragića ili pokušati ukrasti Lowrya besplatno kao Raptorsi.

Nažalost, od svih ovih scenarija izabrali su onaj najgori. Novi GM Kevin Pritchard se uz podršku novog/starog predsjenika Donniea Walsha brzo pobrinuo da sav trud koji je bivši dvojac Larry Bird – David Morway uložio u prikupljanje talenta i saniranje financijske situacije učini uzaludnim, ponudivši lanjskom trećem beku Georgeu Hillu 40 milja za 5 godina. S ovih dodatnih 6 do 8 milja koliko će iznositi Hillova godišnja rata, Pacersi su praktički sami sebi uništili izglede da budu važniji igrači u nekim budućim transakcijama, osudivši se na ovu jezgru koja još nije dosegla maksimum, ali koja ima i svoje limite.

Realno je za očekivati da će Hibbert postati važniji igrač i u obrani i u napadu, kao i da će George realizirati šutersko-stoperski potencijal i postati rasni all-star igrač, nekakva kompletnija verzija Grangera. Međutim, čak i tada im nedostaje pouzdani peti kotač, nešto što Hill definitivno nije. Solidna igra u završnici sezone i dobre igre koje su pokazali u playoffu s njim za kormilom prije su rezultat toga što su konačno makli Collisona iz petorke nego toga što je Hill nešto specijalno. Hillova 3&D kvaliteta (sjajan spot up šuter u stanju odigrati odličnu obranu na obje vanjske pozicije) neosporna je, ali Pacersi nisu momčad s dokazanom jezgrom kojoj treba samo iskusni igrač zadatka. Oni su potencijalni izazivač u formiranju kojem je puno potrebniji ili dodatni kreativni impuls na poziciji playa ili prostor na salary capu.

Teoretski, kreativna kvaliteta koju posjeduju na preostalim pozicijama (mogu vrtiti igru kroz post preko Westa i Hibberta, a George je već sada sjajan slash & kick igrač) može maskirati Hillove slabosti u organizaciji igre, ali ovdje ne dovodim u pitanje potencijal rasta kojega momčad ima, već jednu nepotrebnu odluku uprave koja je tom potencijalu uskratila najbolju moguću situaciju da se realizira.

TRENUTNA JEZGRA: Granger, West, Hibbert, Hill, George, Hansbrough, Green, Pendergraph, Mahinmi, Plumlee, Augustin (60 milja)

REALAN ROSTER: jezgra + Johnson (minimalac), Stephenson (minimalac)

- nelogično su se pojačali na boku Geraldom Greenom (što bi se moglo pokazati krađom, kad bi Green imao vremena igrati pored Grangera i Georgea), što će zatvoriti minute mladom Orlandu Johnsonu, a još blesaviji potez je 4 god dug ugovor back-up centru poput Mahinmia (16 milja ukupno), koji pak zatvara minute Plumleeu (hej, ja ću prvi biti za to da se Plumleeu spriječi dolazak do minuta, ali čemu ga onda uzeti u prvoj rundi)

- potpisivanje Augustina kako bi se dodao dokazani back-up play samo je dodatno otežalo financijsku situaciju (dodatne 3 milje na salary cap koji će biti probijen kada potpis Hibberta postane služben), a nije previše popravilo roster u odnosu na lanjski (Augustin je slabija opcija za minute s klupe od Collisona, Mahinmi i Plumlee su nešto bolja rješenja od Amundsona, ali ne za toliki novac, a jedino bi Green trebao biti plus u odnosu na Jonesa)

18May/1229

DAY TWENTY – ABA REVIVAL

Posted by Gee_Spot

HEAT @ PACERS

Miami opet nije uspio ubaciti više od 75 (izgleda da je to neka gornja granica protiv Indiane bez Bosha u postavi), a tako se ne može dobiti utakmica na strani protiv napaljenog protivnika. Izdržali su jedno poluvrijeme, nekako su uspijevali pratiti ritam nametnut od bolje momčadi, ali, kada su Pacersima u nastavku počele upadati trice, bilo je gotovo – 8 od 14 iz vana, uz nadmoć u skoku i ljudstvu, jednostavno su previše za ovu verziju Bobcatsa pojačanu s dva MVP kandidata.

Indiana je energično ušla u utakmicu, bacali su se na sve strane, samo što se iskazana količina strasti pokazala kontraproduktivnom – ni jednom nisu zaigrali kroz post da iskoriste visinu, prepustivši se jurišima i ishitrenim šutevima. Takva igra je došla kao naručena Miamiu da prati korak napadajući uglavnom nepostavljenu obranu, ponajviše zahvaljujući LeBronovim sjajnim reakcijama u kontri i polu-kontri te njegovom novom oružju, parkerovskom floateru koji se pokazao neobranjivim u ovom playoffu.

Spoelstra je odlučio preskočiti one dosadne tradicijske rituale i započeti utakmicu s niskom postavom, za što zaslužuje plus jer treneri su obično robovi navike, ali čemu nepotrebno startanje s Pittmanom uz Jamesa kada nakon dvije sezone grijanja klupe svi u klubu vrlo dobro znaju da od maloga nikada neće biti igrača (presmotan u napadu i prespor u obrani)?

Doduše, obzirom na ostale opcije, četiri bačene minute i nisu toliko problematične sa strane učinkovitosti, ali na simboličkoj razini itekako jasno govore u kakvim je problemima Heat – nadati se da Pittman možda može odigrati iole korisnu rolu u ovoj seriji ekvivalent je situaciji u kojoj se svako jutro polijevate vlastitim urinom po tjemenu jer se nadate da će vam to kosu učiniti bujnijom.

Uglavnom, već u drugoj četvrtini su Pacersi stali na loptu, Hibbert i West su konačno počeli dobivati lopte u postu, a Miami se održao u egalu zahvaljujući pojavljivanju Maria Chalmersa. Play Heata je odigrao sjajnu utakmicu, bio je taj očekivani treći čovjek, samo ovaj put je problem bio u tome što je potpuno zakazao drugi. Dijelom zbog Georgeove dužine, a dijelom zbog vidljivog manjka eksplozivnosti, Dwyane Wade sinoć nije napravio apsolutno ništa ni na jednom kraju parketa.

Pokušali su ga reanimirati početkom treće četvrtine vrteći cijeli niz akcija isključivo za njega kako bi uhvatio ritam barem u napadu, ali čak su i otvoreni šutevi završavali na obruču, a energije za napasti reket nije bilo nigdje. Wadeove frustracije vlastitom izvedbom rezultirale su čak i obračunom sa Spoelstrom tijekom jednog time-outa, ali može ih se razumjeti jer valjda im je oboma u tom trenutku postalo jasno da ovo nije njihova večer (a možda ni njihova godina).

Indiana je rutinski privela susret kraju, ne puštajući nogu s gasa i povećavajući prednost cijelim trajanjem putovanja, a Heat i dalje može nastaviti tražiti alternative metode lječenja svoje kronične nesposobnosti da zabije poneki koš, jer one tradicionalne očito više ne pale – Wade je već sada premoren (kako bi tek izgledao u sljedećoj rundi), a trice i dalje ne upadaju (istina, zabili su tri puta više nego u prve dvije, ali to je i dalje samo 3 na utakmici u kojoj im ih je trebalo barem 8 do 10). Ako ništa drugo, Spoelstra je konačno uspio odmoriti Jamesa u drugom poluvremenu - na 20 razlike više nije bilo potrebe mrcvariti ga u završnici.

CLIPPERS @ SPURS

Kombinacijom Ginobilievih trica i Timmyevih koševa iz posta, Spursi su već u prvoj četvrtini preuzeli kontrolu, da bi Clipperse u igri održao opet sjajni učinak klupe, prvenstveno energija Bledsoea i Evansa, odnosno koševi Younga. Međutim, Spursi su uporno branili dvoznamenkastu prednosti i usput stalno prijetili eksplozijom nakon koje nema povratka (nešto slično smo gledali i u prvoj utakmici). Taj stalni pritisak njihove napadačke širine visi vam nad glavom non-stop i dovoljan je moment (tipa, sredina treće četvrtine kada je Green nanizao seriju trica) da se San Antonio ozbiljnije odvoji. A tada - sretno vam bilo u pokušajima stizanja.

Što god da su Clippersi isprobali u obrani ili napadu, ostavljalo je dojam da su jednostavno uvijek bili za korak kratki. Iako je utakmici nedostajalo ritma prethodne i činilo se da će rezultirati s netipično malo koševa za ovu seriju, Spursi su probili 100 poena tri minute prije kraja (s više nego dovoljnih 20 razlike), a da ti nije bilo jasno kako. Mislim, samo su igrali košarku - prvi pas, drugi pas, treći pas, dribling kad ima prostora, šut kad ima prostora. I svi mogu zabiti. Go figure.

Uglavnom, jedno fino, gospodsko gaženje od strane Spursa koje nameće novo pitanje – ako Paul i društvo nisu u stanju pratiti ovaj ritam napadački, mogu li zaigrati čvršće u obrani i tako seriju učiniti barem donekle napetom?

Odgovor je - teško. Napad je još uvijek njihova jedina nada – već drugu utakmicu za redom imaju sjajne postotke (istina, Spursi imaju još bolje), ali problem je što su ih Spursi sveli na šutersku momčad izbivši im iz ruku najveća oružja – tranziciju i pick & roll. San Antonio ne gubi lopte, a s druge strane potpuno su uništili Paula (8 izgubljenih) pravovremenim zatvaranjem i agresivnim branjenjem pick igre s tri ili čak četiri igrača.

I to je u biti priča druge utakmice - Clippersi su tijekom sezone imali učinkovit napad prvenstveno zahvaljujući činjenici da ne gube loptu. Onda dođu Spursi i već nakon druge utakmici serije igraju bolju obranu i natjeraju ih na više uzalud bačenih napada nego jedan Memphis (uvjerljivo naj-agresivnija obrana na loptu tijekom sezone). Šta drugo pomisliti nakon ovoga nego da nije stvar samo u matchupovima, već da ima neki vrag i u stručnom štabu, odnosno pripremi utakmice?

Clippersi su solidnu obranu reketa demonstriranu protiv Memphisa srozali na ono izdanje iz regularne sezone koje curi na sve strane (50 koševa Spursa ispod koša sve govori), a ne mogu sakriti ni rupu na bokovima. Clippersi su cijelu sezonu bili među najgorim momčadima u branjenju spot-up situacija, a, gle slučajnosti, upravo u tom segmentu sa svim ovim igračima sposobnima zabiti otvoreni šut, San Antonio je daleko najbolji. Jasno, sve ove rupe u obrani nisu ni toliko bitne dok god ne mogu zabiti preko 100. Protiv ove obrane Spursa, koja odjednom zna kako se brani pick igra i kojoj ne prijeti opasnost od dominacije pod košem, ta stotka bi mogla ostati neostvareni ideal.

16May/1215

DAY EIGHTEEN – SEARCHING FOR ANTHONY MASON

Posted by Gee_Spot

PACERS @ HEAT

Život bez Bosha za Heat se vrti oko tri jednostavna pravila:

1. što više niske postave s Jamesom na četvorci (i što manje Haslema na parketu)
2. zadržati protivnika na što manje poena, po mogućnosti ispod 80 (jer tada su sigurni)
3. zabiti poneku tricu (bez eventualnih Wadeovih i Jamesovih krumpira)

To je barem bila teorija u koju sam vjerovao do sinoć, dok Heat nije izgubio utakmicu u kojoj su uspjeli protivnika zadržali na 78 poena (samo 33 na poluvremenu), ali pri tome zabiti jednu tricu (ujedno i jedinu u 96 minuta ove serije – 1 od 22 trenutni je omjer) i 75 koševa. Za novu teoriju još nisam siguran, ali mislim da će u drugom pravilu brojka 80 morati biti zamijenjena brojkom 70.

Da mi je netko rekao prije playoffa da će momčad s Jamesom i Wadeom u postavi gubiti utakmice u kojima protivnika drži ispod 80 poena, bez ili s Boshem, pomislio bi da s tim čovjekom nešto nije u redu, da čita Sportnet ili da gleda Euroligu. Ok, okruženi su hrpom beskorisnih likova, bez Bosha više ne igraju 3 na 5 i gube taj osnovni balans (2 na 5 znači da protivnik uglavnom ima prednost čak i u talentu), ali svi ti likovi su pažljivo birani samo zbog dvije stvari – jer znaju igrati obranu i zabiti tricu. Mislim, tako je izgrađeno 30 od 30 NBA franšiza, formulom 3 opcije i 2 3&D igrača. Dakle, koliko teško može biti zabiti tu tricu ako si plaćen samo zbog toga?

Pa očito može, posebice kada nakon briljantnog obrambenog prvog poluvremena sve prospete u nastavku, točnije tijekom lošijeg defenzivnog izdanja u trećoj četvrtini kada su Pacersi konačno zaigrali kao bolja momčad od 1 do 5, što bez ikakve sumnje i jesu, zahvaljujući tome što su umjesto kroz Hibberta počeli igrati preko Westa, povećali broj pasova po napadu i zabili poneki otvoreni šut. Kad bi obrana Miamia zatvorila jednu opciju, lopta bi otišla do druge, treće, četvrte, pete. To je luksuz o kojem Miami može samo sanjati.

Obrana Heata je zaigrala očajnički u završnici, došli su u egal, a, zahvaljujući nadljudskim naporima Wadea i Jamesa koji su u tih zadnjih 5 minuta nadskakali i nadjačali unutarnju liniju Pacersa (pitanje je hoće li izaći živi iz ove serije obzirom na luđačku potrošnju u svim segmentima igre koja je jednostavno neodrživa, doslovno su glumili sve, od centra u obrani do centra u napadu), bili su čak i u prilici isčupati pobjedu. Nije upalilo, dijelom i zato što se u pokušajima uspostave rezultatske kontrole potpuno izgubila igra – osim par akcija nakon time-outa, sve se svelo na 1 na 5 juriše.

Naravno, netko s razlogom može istaknuti i ovaj stil igre u završnici kao slabu stranu Miamia, ali ja nekako mislim da u situaciji kada ti život visi o koncu baš i ne možeš imati povjerenja u tipove bez ruku pod košem ili zidare na bokovima. Heat je to što je, ranjiva momčad kojoj je prva opcija ulaz Wadea ili Jamesa, druga trica iz kuta, a treća Boshev šut s poludistance. Obzirom da ove dvije potonje nisu bile na raspolaganju, Spoelstra je donio jedinu moguću odluku i sve bacio na prvu kartu. U prvoj utakmici to je upalilo, u drugoj nije.

Miller je bio nevidljiv, Battier skroman, Chalmers izgubljen, a Turiaf i Anthony promašili su otprilike jednaku količinu zicera kao i prosječna kvartovska ekipa na haklu nakon nedjeljnog ručka zalivenog s nekoliko piva. Za proći Pacerse bez Bosha treba im podrška u napadu od nekoga, čekaju je već dvije utakmice i nikako ne dolazi. Pobogu, pa Spoelstra je čak posegnuo za Norrisom Coleom u jednom trenutku, što je nešto što bi nakon igara u drugom dijelu sezone teško napravio i rookiev otac da je trener.

Obzirom da igrači zadatka obično na gostovanjima uzimaju manju odgovornost, Heatu neće biti lako vratiti prednost domaćeg parketa iako imaju šanse nastave li s ovakvom sjajnom obranom (koja u kombinaciji s ovako sakatim napadom odjednom podsjeća na stare Rileyeve Knickse – ajde, barem je Pat sretan dok gleda ovakvo izdanje s tribina). Chalmers doduše posjeduje onaj m-faktor (ima muda, jelte) zbog kojega u gostima često igra bolje nego doma, ali jedan Chalmers ne znači previše. Čak i uz ponovljeno izdanje obrane iz prvog dijela druge utakmice (teško moguće ako Vogel baš ne bude prisiljen previše koristiti klupu), treba im još netko, pitanje je samo tko (Mike Miller eventualno, na Battiera se ne treba kladiti jer je i on poput Haslema izgleda prešao na tamnu stranu s koje nema povratka).

Što se Pacersa tiče, njihovo napadačko mučenje baziralo se prije svega na forsiranju pick igre, koju im je Heat potpuno odsjekao svojim agresivnim rotacijama. Početak preko Hibberta je bio solidan, ali, izlaskom Haslema, Miami je dobio brzinu kojom je brzo izbacio Roya iz utakmice na oba dijela parketa i natjerao Indianu na gomilu bezglavih pokušaja ulaza i loših šuteva.

Međutim, Pacersi su u nastavku zaigrali mirnije, Vogel je skresao rotacije (izbacio iz planova nebitne Amundsona i Hansbrougha, zaigrao sa sedam igrača uz jedan ogroman minus koji je zamalo vratio Miami u igru – veliku minutažu Barbosi, koja je dijelom i rezultat Grangerovih problema s osobnima, i koju je Wade iskoristio da vrati Heat u egal dominirajući nad Leandrom na oba kraja parketa), a spomenuto pomicanje fokusa napada s Hibberta na Westa donijelo je mirnoću i puno bolji protok lopte.

Vogel je prije starta serije imao dvije poruke, jednu koja se bavila suđenjem (posebice flopovima) i koja je urodila plodom (svaki pad u obrani igrača Heata je pod povećalom sudaca i javnosti) te drugu koja se odnosila na ponavljanje formule Mavericksa (možemo dobiti ovu momčad ako dijelimo loptu). Upravo na tome je i bazirao optimizam koji čak nije ni skrivao – mi uvijek imamo pet igrača na parketu koji mogu zabiti, protivnik ima tri, zašto bi ih se bojali? Nema te obrane koju kruženje lopte i šut ne mogu razoriti.

Pacersi nemaju takvu šutersku širinu da bi kruženje lopte po perimetru uvijek dovelo do kvalitetnog šuta, nemaju klasu u Dirkovom rangu koja će zabiti svaki šut, a nemaju ni centra Chandlerovog ranga koji leti po reketu i sve zatvara (Hibbert je dobar obrambeni igrač, ali prije bi se reklo da puže nego da leti), dakle Pacersi definitivno nisu Dallas. Ali, sinoć su imali dovoljno za ovaj Heat i to je jedino bitno.

Uz Westa koji je bio jednostavno briljantan na vrhu reketa gdje mu čak ni James nije mogao smetati i gdje je hokejaškim pasovima secirao obranu Heata te partnera mu Hilla koji je rutinski zabio svaki otvoreni šut kada je trebalo, treba istaknuti nastupe Georgea i Grangera koji su borbenošću i pristupom odradili puno bolji posao nego u prvoj utakmici. Nisu zabili previše, ali su energijom maksimalno otežali život protivniku, posebice George koji je u nekoliko navrata pokazao da atletskim sposobnostima ne zaostaje puno za dinamičnim duom Heata.

Za sljedeću utakmicu samo treba ponavljati ovu formulu i paziti da netko od dvojca Hibbert – West uvijek bude na parketu jer bez njih u ulozi playmakera napad Pacersa izgleda gore čak i od onoga Heata, ma kako to teško bilo zamisliti. Također, što više minuta provedu s pet igrača sposobnih zabiti otvoreni šut, to su im šanse veće – svaka minuta potrošena na Jonesa, Amundsona i Hansbrougha samo je pomoć Miamievoj obrani koja se tada može fokusirati na igrača manje.

Bitka je tek počela.

CLIPPERS @ SPURS

Gledajući matchupove, ova serija može postati zanimljiva samo u slučaju da Clippersi budu u stanju zabijati dovoljno da prate Spurse. A tako nešto nije nemoguće – Spursi i Clippersi su među najboljim napadima lige, s jednako problematičnim obranama (koje su znatno poboljšane dodatkom Evansa i Martina, odnosno Diawa). S tim da Spursi u ovom matchupu imaju jedan ozbiljan feler – njihova obrana pick & rolla najgori je dio obje obrane, a Clippersi u Paulu i Griffinu imaju jedan od najubojitih pick & roll dvojaca u ligi (ključ je tricaška podrška s bokova – budu li ih Young, Williams i Butler pratili kao što bokovi Spursa prate njihovu osovinu, ova serija bi mogla biti zanimljivija nego očekujemo).

Otvaranje utakmice je tako prošlo u svojevrsnom run & gunu (pravi šok nakon boks meča odigranog ranije) u kojem je bilo vidljivo da Parkeru neće biti nimalo lako protiv Paula ili Bledsoea (ne mogu vjerovat da će ovo postati uobičajeno, ali moram reći bravo Vinnie za odluku da učestalo igra s dva mini playa jer kombinacija Bledsoe – Paul pokazala se izuzetno opasnom), ali i da je Timmy nakon 9 dana infuzije bio spreman zaigrati punom snagom.

(jedan detalj iz prve četvrtine ipak se najviše urezao u memoriju, kad je Vinnie na nekoliko sekundi prije kraja vratio u igru Paula, koji je izašao par minuta ranije na zasluženi odmor, ne bi li ovaj zabio koš sa sirenom - CP3 je uzeo loptu, preletio parket, ušao dva koraka unutar perimetra i zabio suzu – apsolutna legenda)

Timmyeva sprema je ključna, jer bez njega u punom pogonu Clippersi će uz najboljeg igrača na vanjskim pozicijama (CP3) imati i najboljeg pod košem (Blake), a to može biti prevaga čak i protiv stroja poput San Antonia koji se ipak prije svega podmazuje fantastičnim šutem za tri iz spot up situacija. Jednom takvom serijom trica Spursi su se lagano i odvojili prije velikog odmora, skočivši na suludih 57 poena koji su ipak malo previše za pratiti čak i potencijalno razigranim Clippersima.

U nastavku su Spursi nastavili započeto novom serijom trica, a zanimljivo kako su praktički sve odradili bez udarnog trojca. Doduše, Timmy je bio sjajan napadački, zabijao je kao da je Garnett svaki šut s poludistance (i to s pinch posta, bez pomoći table), ali Green i Leonard su bili šuterske prevage. Za sada ona teza o neiskustvu mladih swingmana Spursa koje bi ih moglo sputati u playoffu ne pije vodu.

Uglavnom, kada se svemu ovome priključio i Manu standardnom dozom trica pomiješanih s ulazima i gomilom slobodnih, priča je bila gotova, Clippersi se ovaj put nisu mogli vratiti s minus 20, iako su dali sve od sebe. Paul je promašivao šuteve koje inače zabija s lakoćom, a Blake je igrao samo 28 minuta, što jasno govori da ozljede prepona i koljena zarađene protiv Memphisa i dalje igraju itekakvu ulogu.

Ipak, dobar dio razloga leži i u tome što Spursi nisu Memphis pa da upadnu u napadačku sušu. Bilo s Tonyem, bilo s Manuom, akcija je uvijek ista - pick & roll pa što bude, ili će zabiti netko od dva igrača u izravnoj akciji ili netko od tri promatrača postavljena uokolo. U ovom rasporedu leži i najveći dio briljantnosti Popovih shema – bez dominantnog Timmya da služi kao osovina pod košem, najbolje je sredinu ostaviti praznom, reket raširenim i tako jednim prodorom potpuno srušiti obranu koja inače, stacionirana u postu, ima puno lakši posao branjenja obruča.

Recept je stoga za Clipperse jednostavan – ne dozvoliti odvajanje, držati se u egalu zabijanjem i na kraju u završnici izboriti pobjedu preko Paula i obrane reketa. Naravno, to što recept postoji, ne znači da je lako izvediv, ali Spursi definitivno nisu apsolutni favoriti u ovoj seriji pod uvjetom da je Blake u stanju igrati više od sinoćnjih 28 minuta.

Bez njega Pop je mogao češće zaigrati niskom postavom s Leonardom kao četvorkom (Bonner kao najvažnija stretch četvorka nije ni bio potreban), postavom koja je apsolutno nezaustavljiva ako ih sluša ruka, ali u slučaju stalnog Griffinova pritiska morat će se puno više osloniti na Diawa. Doduše, i to je puno bolje nego igrati većinu vremena sa Splitterom, na što bi bio prisiljen da su prošli Grizzliesi.

Ali, već sama činjenica da je Diaw takvo idealno pojačanje (sjajna all-round partija sinoć) dovoljno govori koliko je NBA, čak i usprkos svim podatcima, analizama i prikupljenom znanju, većinom, kao i sve drugo u životu, ovisna o čistom slučaju. Da Bobcatsi nisu otpustili svog naj-ljenijeg igrača, Spursi bi danas bili zakinuti za atkivnu četvorku koja im pomaže u svakom obrambenom sistemu i čini ih boljom, zrelijom i spremnijom momčadi.

9May/125

DAY ELEVEN – JAVALE GETTING PAID

Posted by Gee_Spot

MAGIC @ PACERS

Indiana je krenula u utakmicu napadajući iz svih oružja i činilo se kako je već nakon desetak minuta sve riješeno (28 poena u prvoj četvrtini i 15 poena prednosti u jednom trenutku), ali uporni Magic nije se predavao, vratili su se u egal preko očajne druge postave Indiane i držali do same završnice kada je razlika u talentu ipak presudila (Orlando ima šanse u utakmici ispod 90 koševa, ali kada Pacersi uđu u seriju šuteva iz vana priča staje).

Sjajnu utakmicu odigrao je Jameer Nelson koji se prikazanim u ovoj playoff seriji potpuno iskupio za očajan početak sezone (jasno, to ga i dalje ne čini ničim više od graničnog startera talentom primjerenijeg ulozi back-up playa), ali, usprkos solidnoj količini ubačenih trica i požrtvovnoj obrani, dominacija Indiane pod koševima za Orlando se pokazala neriješivom preprekom.

Indianu pred dvoboj s Miamiem ipak treba brinuti nekoliko stvari. Prva je svakako loša igra klupe koja ih je i noćas dovela u probleme. Hansbrough je neprepoznatljiv u odnosu na lanjsko playoff izdanje, ne donosi nikakvu energiju na parket i praktički jedini donekle koristan visoki igrač s klupe je Lou Amundson, koji opet nije ništa drugo nego energetska bomba na nekoliko minuta. Barbosa, jedini iskoristivi bočni igrač, je potrošeni veteran, što praktički ostavlja Collisona kao udarnu back-up opciju (sinoć je odradio dobar posao na Nelsonu u završnici, dok se Hill prebacio na bok), a to sve skupa znači da klupa Pacersa nema čime iskoristiti manjak kvalitete Heata u tom segmentu.

Sljedeći veliki problem je izgubljenost Paula Georgea, koji je potpuno impresioniran playoff košarkom i od kojega postaje iluzorno očekivati da se suprostavi Wadeu ili Jamesu. Kad dodaš da je glavni individualni oslonac Indiane Granger osuđen na život u Jamesovoj sjeni, jasno je da Pacersima ostaju minimalne šanse koje se baziraju prije svega na potencijalnoj skakačkoj dominaciji, posebice u napadu.

Korak naprijed bi mogao napraviti Hibbert, koji je i dalje nezgodan matchup Heatu jer pitanje je mogu li njihovi visoki odraditi ovako solidan posao na njemu 1 na 1 kao što su to napravili Davis i Anderson - budu li ga morali previše udvajati, to će otvoriti prostor za pouzdanu tricu Indiane. Korak nazad pak možemo očekivati od udarnog dvojca West – Hill, veterana koji su doslovno sami dobili Magic (i sinoć je njihova pick igra bila glavni oslonac kada je sve drugo stalo i kada se ušlo u egal) jer Miami odlično brani pick & roll i ovdje će Bosh i Chalmers odigrati ključnu obrambenu rolu.

CELTICS @ HAWKS

U očajničkom pokušaju da produži seriju, Larry Drew odrekao se svoje niske postave (koja je oživjela klub u završnici sezone) i vratio klasičnom izdanju Hawksa, s Johnsonom na dvojci i Marvinom Williamsom na drugom boku. Pod košem su zaigrali načeti Smith i povratnik Horford (koji je na kraju utakmice zahvalio svom masažeru za to što je uopće bio spreman), a ovaj skok u prošlost je urodio plodom.

Nakon klimavog početka, Hawksi su se počeli prisjećati stare kemije i polako preuzimati kontrolu – Williams i Horford su zabijali licem košu, Smith i Johnson su se spuštali pod koš, a Teague je miksao ulaze i šut te kontrolirao ritam. Rondo je agresivnim napadanjem koša držao Celticse u igri tijekom uzbudljive završnice, ali Hawksi su izborili pobjedu ponajviše zahvaljujući greškama Celticsa u zadnjim sekundama (dva brain farta Piercea i Ronda koji su doslovno prokockali dva šuta za pobjedu).

U ovom kontekstu u kojem ozljede kroje tijek serije, Boston tako nije uspio iskoristiti minimalnu prednost koju ima (a koja proizlazi iz sljedećeg - šepavi Allen i Pierce još uvijek mogu zabiti otvoreni šut kojega im Rondo servira, dok šepavi Smith i Horford nisu u stanju dominirati u reketu), ali barem smo konačno pogledali dobru utakmicu s puno više dobrih nego loših poteza.

Ipak, treba ukazati na jednu izuzetnu slabost Celticsa koja bi ih već koštala serije da su Smith i Horford u komadu. Dvojac Hawksa je čak i sinoć uhvatio 8 ofenzivnih skokova, a najveći krivac za to je Brandon Bass, koji u playoff košarci više ni solidnim napadačkim učinkom nije u stanju maskirati činjenicu da je obrambena nula i igrač za 20 minuta s klupe. Van zone ugode je beskoristan, nije u stanju niti graditi skok, a o pomaganju u obrani, pravovremenom rotiranju ili čuvanju svog igrača da ne pričam.

Ne bi li malo sakrio njegovu nemoć u obrani, Rivers je u jednom trenutku čak posegnuo za vječnim drvetom Ryanom Hollinsom koji je na brzinu skupio 4 osobne, ali i skakao te zakucao dva alley-oopa koja mu je bacio Rondo. Sad samo čekamo da Tommy Heinsohn Hollinsa proglasi novim Robertom Parishom.

SIXERS @ BULLS

Sixersi su sinoć u prvom poluvremenu ubacili 26 poena. Slovima – d v a d e s e t i š e s t. To je malo više od poena po minuti. Jučer sam inače bio na utakmici između Šibenika i Cedevite u kojoj su potonji ubacili 30 u prvoj četvrtini. Sad, nije da u bilo kojem obliku želim uspoređivati obranu Bullsa s onom Šibenika, ali mislim da je potrebno naglasiti kako, bez obzira što gledamo dvije ponajbolje obrane lige, ovakva napadačka jalovost nema mjesta u playoffu (inače nisam pobornik drastičnih promjena playoff formata, ali, kad uzmeš u obzir da ćemo morati gledati Sixerse ili Bullse još jednu rundu umjesto ekipa poput Memphisa, Denvera ili Dallasa, moraš postati pobornik ideja koje se zauzimaju za ukidanje konferencija).

Kraj cijelog niza napadačkih minusa Sixersa, u oči najviše upada neviđena nesposobnost realizacije kontri, odnosno nesposobnost iznuđivanja slobodnih bacanja prilikom kontakta. Iguodala i Turner su valjda tijekom serije propustili iskoristiti barem 20 situacija u kojima im je put prema obruču bio otvoren. Dijelom je za to odgovorna neviđena alergičnost koju osjećaju prema ideji o dodavanju lopte u kontri, a dijelom mekoća kojom ulaze u kontakt (jedan Rose ili Wade bi 9 od 10 puta iznudili slobodna).

Inače, treba odati priznanje i Bullsima koji su konačno odigrali bolju obranu od protivnika i na njoj izgradili razliku koju su uredno držali cijelu utakmicu, ni trenutka ne popuštajući stisak. Ako se sjećate, već smo nakon prve pobjede Sixersa istaknuli kako Thibodeau mora vratiti Brewera u rotaciju kako bi sakrio rupe u obrani koje nastaju gubitkom Rosea (a koje su se ozljedom Noaha samo povećale), ali Thibo je iz nekog razloga uporno ignorirao svog najboljeg stopera, oslanjajući se na Hamiltona koji bi sve dobro što napravi u napadu uglavnom zasrao očajnom igrom u obrani.

Sinoć je konačno pretpostavio Brewera Hamiltonu i to je donijelo rezultat, Turner i Holiday više se nisu šetali pored vanjske linije Bullsa. Pored Brewerovog i već standarnog Gibsonovog učinka u obrani, ključ pobjede s napadačke strane ležao je prije svega u tome što je Deng konačno jednom nadigrao Iguodalu, ali i u solidnom Boozerovom učinku (čim nije prva opcija, Carlos zabija onaj svoj skok-šut s poludistance).

U svakom slučaju, ova serija je daleko od gotove, bit će zanimljivo vidjeti što će Collins izmisliti kako bi pokrenuo ovaj očajni napad. Obzirom da je Brewer očito dobar protuotrov za Turnera i Holidaya, da se Iggy i Deng poništavaju te da Gibson vlada pod košem, čini mi se kako je najpametnije napad opet fokusirati na igru preko Spencera Hawesa na visokom postu, kao što su to radili početkom sezone.

Hawes izgleda sjajno, iz utakmice u utakmicu diže razinu igre i problemi s leđima se više ni ne osjećaju. Igra preko njega, Branda i Allena, dakle svojevrsna kopija pick & popa Celticsa, otvorit će reket izvlačenjem visokih Bullsa i tako možda olakšati realizaciju vanjskim igračima Sixersa. Mislim, već smo istaknuli kako su očajni u ulazima, ali još su gori u šutu iz vana, tako da je ova inverzija uloga s visokima njihova jedina nada da zaigraju gledljivu košarku.

NUGGETS @ LAKERS

Imamo seriju! Još jedna sjajna utakmica, još jedan razloga da žalimo zbog prve tri koje su bile odigrane ispod razine mogućnosti obiju momčadi (Denver nije istrčao u prve dvije, Lakersi u trećoj). Sinoć je Denver konačno dokazao da je shvatio kako treba igrati protiv Los Angelesa, Lawson i Galinari od početka su počeli koristiti rupe u obrani Lakersa, a sjajni Faried i razigrani McGee su energijom potpuno zasjenili u startu njonjave Bynuma i Gasola.

Da nije bilo veteranske pouzdanosti jednog od definitivno najpodcijenjenijih swingmana u ligi, legende Matta Barnesa, koji je all-round učinkom praktički sam spriječio ozbiljnije odvajanje Denvera, Lakersi bi u nastavku imali puno teži zadatak uhvatiti priključak. Ovako je Kobe uzeo stvar u svoje ruke u napadu, Gasol je zaigrao obranu i činilo se kako će Lakersi opet izvesti onaj dosadni klišej, o nadmoćnom protivniku koji tempira snagu za završnicu.

Samo, stvarno ne bi bilo pošteno da ovakva nadahnuta partija Nuggetsa propadne zato što su Lakersi, inače očajna tricaška momčad, na kraju slučajno spojili cijeli niz trica (Kobe 4 komada, Blake i Sessions po jednu) u pokušajima da se iskupe za kolektivno lošu partiju (za koju ovaj put nije krivac Kobeova sebičnost, čovjek je bio prisiljen vući i forsirati, već prije svega Bynumovo igranje u rikvercu). Na kraju se kao ključna figura nametnuo doktor košarke Andre Miller, koji je izazvan Kobeovim 1 na 5 pokušajima i sam odigrao simultanku, koristeći svaki trik u knjizi kako bi ulazima, pivotima i šutevima od table održao prednost Nuggetsa.

Mislim, nije Andre danas više onaj granični all-star igrač koji je bio u najboljim danima, čovjek ne može ni skočiti ni potrčati, ali je neviđeni užitak za gledati kako maksimalno koristi iskustvo i košarkaški IQ da bude koristan (plus, igrom bez greške u završnici iskupio se za onaj besmisleni tip-in kojim je praktički omogučio pobjedu Lakersa u prethodnom susretu).

Za kraj svakako treba istaknuti kako Denver u Fariedu i McGeeu ima zanimljivu kombinaciju pod košem koja bi se mogla razviti u ubojiti dvojac pod uvjetom da Faried atleticizmu doda i stabilan šut s poludistance, odnosno da McGee nauči igrati pod kontrolom i još bolje koristiti onaj lijevi horok kojega razvija. U slučaju da obojica dogodine naprave korak naprijed (mislim da više nije upitno kako će Denver izjednačiti svaku ponudu koja stigne za McGeea), Karl će na raspolaganju imati puno stabilniju momčad i tako dodatno skinuti teret s Lawsona i Galinaria, a posebice Afflala, koji je noćas opet potrošio gomilu lopti bez velikog učinka na rezultat u očitoj namjeri da izmori Kobea u obrani (opaska Karlu – ova taktika ne pali, Kobe nije čovjek već robot).

Kako serija odmiče, dubina rotacije Nuggetsa polako dolazi do izražaja (osim Barnesa, koji je ionako praktički starter obzirom na Ebanksovu nebitnost u široj slici, noćas Lakersi nisu dobili ništa ni od Blakea ni od Hilla, dva preostala tijela s pulsom na klupi), a Karl još ima jednog asa u rukavu. Al Harrington, koji inače igra s maskom zbog slomljenog nosa te s načetim leđima i preponama, počeo je davati znakove života i uspije li Karl od njega izvući solidnu rolu, moći će u potpunosti iz rotacije izbaciti nebitne likove poput Mozgova (noćas 13 minuta ničega) i Kupusa (nije ni ulazio) i tako staviti dodatan pritisak na visoke Lakersa.

Mislim, očekivao sam svašta u ovoj seriji, ali da će Gasol i Bynum njen veći dio gledati kako centri Nuggetsa zakucavaju pored njih i drže priključak u skoku, e to definitivno nisam.