30 FOR 30: SACRAMENTO

SCORE: 22-44

MVP: DeMarcus Cousins

X-FAKTOR: Isaiah Thomas

Još jedna sezona puna razočaranja za Kingse (koji playoffu nisu primirisali 6 godina, odnosno od kada ih je napustio Rick Adelman) tijekom rebuildinga koji nikako da završi. I dok su na parketu bili vidljivi minimalni pomaci, prije svega u činjenici da DeMarcus Cousins u svojoj drugoj sezoni sa svojih 210 cm i 120 kg izrasta u rasnu double-double mašinu sposobnu dominirati u reketu, ključne stvari ipak su se još jednom odigravale u uredima.

U očajničkim pokušajima da zadrže kontrolu nad svojom NBA franšizom, obitelj Maloof, koja je u ozbiljnim financijskim problemima i već godinama nije u stanju pokrivati troškove kluba bez kredita, stavila je svaku ozbiljniju viziju buduće momčadi na čekanje. Kingsi su u Sacramentu doslovno od danas do sutra – vlasnici su ih htjeli preseliti u Anaheim već tijekom skraćene sezone samo kako bi se dokopali nešto dolara, ali liga je stala na kraj takvim željama iz jednostavnog razloga što Anaheim, od Los Angelesa udaljen 60 kilometara, jednostavno nije zanimljivo tržište, bez obzira koliko bi se takvo preseljenje kratkoročno isplatilo Kingsima (točnije, njihovim vlasnicima).

Eventualni dogovori sa Sacramentom oko izgradnje nove dvorane (Kingsi kao momčad imaju najgore uvjete u ligi za treniranje i pripremu) zapeli su svaki put oko cijene i omjera ulaganja – grad Sacramento predvođen legendarnim playmakerom Kevinom Johnsonom želi da Kingsi/braća Maloof ulože nekakav novac, a ovi, pošto ga nemaju, žele da grad plati sve troškove bez ikakvih garancija da će klub dugoročno ostati u glavnom gradu Kalifornije.

Dapače, oni i dalje žele u Anaheim iz jednostavnog razloga što bi im preseljenje tamo omogućilo i da zadrže klub i da ne troše jer ih već čeka spremna dvorana čiji vlasnici žele NBA franšizu u ponudi. Naravno, kod liberalnih i referendumima sklonih stanovnika ovog dijela svijeta, ustupci bogatim vlasnicima na štetu proračuna prolaze puno teže nego u sredinama koje nemaju toliko razvijenu ekonomiju i stupanj svijesti te ne treba očekivati pristajanje na ucjene kalifornijskih Keruma.

Klub se tako našao u pat poziciji koju će po svemu sudeći iskoristiti Seattle, koji predvođen novom skupinom investitora želi na 15. najveće tržište SAD-a dovesti nove NBA i NHL franšize. Kako se ni jedna liga nema namjeru širiti, jasno je kako će opet doći do relokacije, a kako su Hornetsi nedavnom prodajom riješili pitanje svoje dugoročne stabilnosti, jedini izgledni kandidat ostaje upravo Sacramento.

Ovakve distrakcije ne moraju nužno uzeti svoj danak na parketu, ako je klub uređen i posložen kako bi trenerima i igračima omogućio maksimalne uvjete za rad i pripremu. Nažalost, nedostatak novca od Kingsa je napravio franšizu koja živi u nekim drugim vremenima i radi u nekim drugim uvjetima. Dok je danas normalno da svaka NBA momčad u svojoj dvorani ima mogućnost korištenja vrhunskih prostorija za trening, vrhunskih teretana i specijalnih bazena, a o uslugama specijaliziranih kuhara, masažera i liječnika da ne pričam, Kingsi su po tom pitanju ostali na razini 2006. čime su pali ispod Clippersa po pitanju organizacijske snage.

Uostalom, u NBA je među igračima trade u Kingse uvijek bio smatran svojevrsnom kaznom – Clippersi su barem bili u Los Angelesu, dok Sacramento nikada nije imao privlačnost niti kao organizacija niti kao lokacija. Suze koje je lio Mitch Richmond kada su ga Warriorsi poslali stotinjak kilometara sjevernije u zamjenu za treći pick na draftu bile su simbolične za klub poznat po očajnim izborima igrača (rane pickove su potrošili na imena poput Pervisa Ellisona, Lionela Simmonsa i Bobbya Hurleya) i neuspjesima (tijekom prvih 13 sezona nakon preseljenja iz Kansasa u playoff su ušli samo 2 puta).

Stvari su se promijenile dolaskom Geoffa Petria na čelo kluba. Legenda Blazersa, koja se nakon igračkih dana zadržala u Portlandu kao komentator i pomoćnik GM-a, u Kingsima je dolaskom braće Maloof konačno dobio odriješene ruke da radi po svome i jedna od prvih stvari koju je napravio bio je angažman svog nekadašnjeg suigrača i Trail Blazera u duši Ricka Adelmana za trenera. Također, sredio je i situaciju na draftu, prvo izborom Peje Stojakovića, zatim Jasona Williamsa i Hede Turkoglua, da bi točku na sjajan projekt stavio dovođenjem Vlade Divca i zamjenom ostarjelog Richmonda za Chrisa Webbera.

Ove fenomenalna generacija pogonjena kombinacijom Portland-Europa, nažalost, nikada nije okrunila šampionsku igru prstenjem, ali definitivno je Kingse podigla s dna lige i neko vrijeme ih držala na vrhu hranidbenog lanca. Nažalost, kako su se financijski problemi Maloofovih poklopili s raspadom igračke jezgre, klub je počeo tonuti u blato iz kojega nikako da se podigne, a pri tome im zasigurno ne pomaže ni Petrieva sve očitija pasivnost.

Odličan primjer svega što ne valja u Sacramentu lanjski je dvoboj između Cousinsa i trenera Westphala. Još jedan Petriev prijatelj iz igračkih dana prihvatio se vođenja momčadi u rebuildingu, ali od prvog dana je bilo jasno kako bi sjedenje na klupi i treniranje najradije zamijenio ribolovom ili golfom. Umjesto da pokuša postaviti momčad na prave temelje, on se od prvog dana zaratio s Cousinsom, čija jezičina nikada nikome nije ostala dužna. Situacija je kulminirala kada je početkom sezone Westphal javno izjavio da više ne računa na svog najboljeg igrača i da želi da ga se klub riješi, što je, naravno, dovelo do brzog otkaza treneru.

Vođenje momčadi nakon samo 7 utakmica preuzeo je Keith Smart, čovjek koji se godinu ranije nije baš proslavio radom u Warriorsima, čiji prvi potez je bio poprilično jednostavan – dati odriješene ruke Cousinsu i jasno mu poručiti tko je najvažniji čovjek franšize. Jasno, potpuna sloboda takvom liku značila je gomilu loših šuteva (45% šuta uz 30% potrošnje za takvog diva, koji uz to posjeduje talent da igra i leđima i licem košu, je sramotan postotak koji je u startu torpedirao napadački učinak Kingsa – završili kao 21.), ali Cousins je povjerenje donekle opravdao energijom koju je ulagao u skakanje – postao je prvi ofenzivni skakač lige i sam-samcat je odveo Kingse do elitnog statusa barem po pitanju jedne statističke kategorije (grabili su 29% raspoloživih skokova u napadu što je bio sedmi rezultat u ligi).

Naravno, igra u obrani nije bila Cousinsov prioritet (kao i nikoga drugoga na rosteru, obzirom da su Kingsi završili kao predzadnja momčad lige po obrambenom učinku – gori od njih bili su samo Bobcatsi), kao ni asistiranje – dok se u rookie godini iskazao kao nesebičan suigrač, ali, što je još važnije, i izuzetno lucidan razigravač s visokog posta, u drugoj godini Cousins je postao tipična crna rupa. Kada bi mu dodali loptu u situaciji licem košu, mogli ste očekivati dva scenarija – ili da potegne šut (gađao ih pristojnim postotkom od 40%, ali uzimao ih je previše što je bacilo mrlju na solidnu realizaciju ispod obruča) ili da krene na ulaz golom snagom (što je rezultiralo lijepim brojem slobodnih, ali i s lijepim brojem izgubljenih lopti).

I to nije sve – nezainteresiranost u obrani nije spriječila Cousinsa da drugu godinu za redom napravi najviše osobnih pogrešaka u NBA, što je i glavni razlog zašto mu je minutaža ostala na samo 30 minuta u prosjeku. Kada sve zbrojiš, jasno ti je da Kingsi svoju neizvjesnu budućnost vežu isključivo uz nadu da će njihov centar (za razliku od prve sezone kada je povremeno dobivao priliku i kao četvorka, u drugoj je Cousins sve minute na parketu proveo kao petica čuvajući masivnijeg i sporijeg protivničkog visokog) jednoga dana shvatiti što je sve potrebno za biti oslonac pobjedničke momčadi.

U pozadini Cousinsovog showa, u Sacramentu se odigrala i jedna isključivo pozitivna priča. Iako su u prvoj rundi izabrali Jimmera kao člana buduće jezgre, nedostatak balansa na vanjskim pozicijama riješen je tek davanjem startne role minijaturnom Isaiahu Thomasu, zadnjem igraču izabranom na lanjskom draftu. Rookie je začepio rupu na playu koju su imali tijekom prve polovine sezone, dao Kingsima kvalitetnu pick & roll opciju, ali i dodatnog kvalitetnog šutera. Nije nikakva mudrost reći kako bi Sacramento završio puno gore od 21. pozicije u napadačkom učinku da se Thomas nije nametnuo kao lider na parketu za zadnjih 37 utakmica.

Ovoj dvojici koja su, svaki na svoj način, obilježili još jednu tužnu sezonu u Sacramentu, treba pridodati pouzdanog Jasona Thompsona, kvalitetnog trećeg visokog u ozbiljnoj momčadi, koji se potvrdio kao odličan partner Cousinsu pod košem (odličan skakač, dovoljno pokretan i dovoljno jak da može braniti obje visoke pozicije u obrani, solidan šuter s poludistance), te šutera Marcusa Thorntona, koji se usprkos problemima s ozljedama kroz veći dio sezone još jednom nametnuo kao prvi strijelac na vanjskim pozicijama. Teško da se može razviti u all-star napadačku opciju, ali, bude li jednog dana u primjerenijoj ulozi šuterskog specijalista, možda čak i posluži za popunu petorke oko Cousinsa.

Nažalost, ostatak rostera je potpuno podbacio, a najveće razočaranje je svakao Tyreke Evans, čiji problemi sa stopalima izgleda ostavljaju ozbiljnije posljedice nego se itko mogao nadati. Ako se pokažu kroničnima, a kako se radi o plantar fasciitisu šanse su poprilične da će tako i biti, Evans se možda više nikada ne vrati brzini i eksplozivnosti koju je pokazivao u rookie sezoni. Bez nezaustavljivog prvog koraka, njegova igra je puno prizemljenija i to ne mislim samo doslovno – bez pouzdanog šuta na koji se može dočekati (lani samo 20% za tricu) i bez potrebnih vještina za organizaciju igre (5 asista na 3 izgubljene u karijeri pre-jadan su pokazatelj čak i za back-up playa), Evans je uglavnom neupotrebljiv čak i kao drugi swingman.

Uostalom, da ni Kingsi sami ne znaju što će s njim, najbolje pokazuje lanjska raspodjela minuta. Evans je do Thomasova iskoraka dobivao minute i kao play, ali uglavnom se rotirao s Thorntonom na dvojci. Kada se par Thomas-Thornton nametnuo kao najbolja kombinacija na vanjskim pozicijama, Smart ga je pokušao gurnuti na trojku gdje su ionako imali ogromnu rupu zahvaljujući još jednoj kriminalnoj sezoni veterana Salmonsa i Garcie (koji su ukupno plaćeni 14 milja godišnje za 13 poena uz 39% šuta iz igre od čega 29% za tricu).

Eksperiment se pokazao uspješnim iz jednostavnog razloga što nitko, pa makar i čovjek bez oba stopala, ne može odigrati gore nego su to radili Salmons i Garcia, ali, realno, Evansove brojke su ostale iste – nešto bolje u napadu (jer se manje nalazio u situaciji da vodi loptu i jer je uopće manje pucao pored Thomasa i Thorntona), ali i nešto lošije u obrani (njegova dužina, koja je sama po sebi predstavljala problem bekovima, u sudaru s krupnijim swingmanima više nije bila prednost).

Evans ima solidne fizikalije za odraditi rolu većeg bočnog igrača i u budućnosti, ali sve i dalje ovisi o njegovom zdravlju i ulozi na parketu. Ne budu li stopala radila probleme i uspije li dodati pouzdanu tricu iz kuta, mogao bi se u najgorem slučaju razviti u sjajnog 3&D člana rotacije. Vrati li se nekim čudom onaj prvi korak, mogao bi biti sjajni combo-bek s klupe. Kako god, sve su šanse da će odgovor na ovu situaciju dočekati u nekom drugom klubu – ulazi u četvrtu sezonu i ne pokaže li ozbiljniji napredak, izgledi da mu Kingsi daju novi ugovor kakav očekuje kao nekadašnji četvrti pick su minimalne.

Inače, od svih loših poteza Petriea, dva lanjska se posebno ističu. Prvi je uzimanje Travisa Outlawa s waivera nakon što su ga amnestirali Netsi, čime su se obvezali isplatiti mu 12 milja tijekom 4 duge godine, a drugi davanje višegodišnjeg midlevel ugovora Chucku Hayesu, veteranu koji je totalni višak pored Thompsona i Cousinsa (da ne spominjemu kakvu mu je uloga u momčadi danas nakon izbora Robinsona). Hayes je, nakon niza solidih sezona u Houstonu gdje se dokazao kao back-up Yao Mingu usprkos visini swingmana, u Kingse stigao kao pojačanje koje bi trebalo igrati obranu i tako barem malo sakriti rupe u Cousinsovoj igri. Međutim, Hayes je odigrao debelo ispod očekivane razine, što zbog ozljeda, a što zbog totalno krivog sistema (Kingsi su igrali čisti run and gun u kojem nije bilo ni vremena ni mjesta da se lopta spušta njemu u reket od kuda bi u svom stilu pronalazio cutere, plus, za razliku od Thompsona, nema šut s poludistance zbog čega nije u stanju nadopunjavati Cousinsa koji je sličan pozicijski igrač).

FAST FORWARD

Da u ovim Kingsima možda ima nekakvog potencijala i da navijači nisu jedina pozitivna stvar vezana uz klub, pokazuje par ovoljetnih primjera. Prvi je svakako produženje ugovora koje je bez puno natezanja odradio Jason Thompson. Iako je bio jedan od atraktivnijih visokih igrača na tržištu, Thompson je oduševljeno prihvatio povratak u neizbježnu budućnost pored Cousinsa i nove nada Robinsona.

Izbor Robinsona na draftu daje Kingsima potencijalno zeznutu kombinaciju visokih od koje u najgorem slučaju možemo očekivati da, uz zabijanje niskim postotcima i gomilu izgubljenih lopti i osobnih (Robinson ima slične mane kao i Cousins u ovim segmentima), dominira skakački (čak i u najgorim projekcijama po kojima nije lutrijski talent, Robinson se vodi kao NBA igrač samo zbog fenomenalnog skakačkog potencijala).

Drugi primjer koji bi trebao veseliti simpatizere Kingsa činjenica je kako Cousins radi cijelo ljeto na svojoj igri, prvo kroz pripreme USA reprezentacije, sada u Sacramentu. I ne samo da radi, nego trenira svakodnevno sa suigračima u kampu kojega je, u najboljoj maniri NBA lidera, organizirao Isaiah Thomas. Naravno, zajedničko treniranje ne mora značiti ništa specijalno za buduće rezultate, tu se ipak nešto pita i talent (sad bi dobro legao jedan Iversonov “PRACTICE? ARE WE TALKING ABOUT PRACTICE?”), ali ovo je dobra vijest iz dva razloga – prvo, igračima Kingsa su, za razliku od uprave, porazi izgleda dosadili, i, drugo, mali Thomas je barem budući Jameer Nelson (možda vam dugoročno ne izgleda kao ništa više od back-up playa, ali ima srce što će mu pomoći da savlada većinu prepreka i možda ostvari dugu karijeru kao startni play u ligi).

Što se pojačanja tiče, potpis s još jednim mini-playem će, ako ništa drugo, utješiti Thomasa koji će sa 178 cm i dalje biti najniži igrač u momčadi, ali, pored 180 cm niskog Aarona Brooksa, barem neće izgledati kao da je zalutao na parket. Hoće li pak Brooks igrati kao da je zalutao na roster, to je već važnije pitanje – u zadnjoj NBA sezoni prije odmora u Kini bio je kriminalan i Kingsima se samo ostaje nadati da će podsjetiti na onog strijelca iz 2010.

Dovođenje Jamesa Johnsona odličan je potez, žilavo krilo iz Toronta potvrdilo se kao dobar obrambeni igrač i u svakom slučaju bit će osvježenje na trojki pored još uvijek prisutnih Salmonsa i Garcie (koje je i ove godine poštedila amnestija – zašto plaćati nekoga da ne igra, kada ti njegov ugovor može poslužiti da popuniš salary cap, logika je sirote braće Maloof). Također, dovođenje Johnsona eliminira potrebu za Greeneom i Williamsom, dva vječna talenta koji u mnogobrojnim NBA prilikama nisu pokazala ništa (što nije spriječilo Kingse da ih lani imaju na rosteru kao sedmog i osmog swingmana nakon Thorntona, Evansa, Garcie, Salmonsa, Outlawa i novog 3&D potencijala s UCLA-a, Tylera Honeycutta).

JEZGRA: Cousins, Thompson, Evans, Thornton, Thomas, Robinson, Brooks (29 milja)

ROSTER: jezgra + Fredette, Garcia, Hayes, Outlaw, Honeycutt, Salmons, Johnson (57 milja)

– Kingsi imaju mjesto na rosteru i mini-midlevel koji im pripada zato što su ispod salary capa, ali taj će gotovo sigurno ostati neiskorišten – dok čekaju razvoj događaja koji bi im omogućio da zadrže svoju igračku ili barem iz cijele priče iziđu bogatiji, Maloofovi neće trošiti osim ako nisu prisiljeni (a neće biti sve do 2014. kada će Cousinsu trebati dati max ugovor – zahvaljujući biserima poput Salmonsa, Garcie i Hayesa, već su i za dogodine popunili cap, što praktički znači da će se netko tijekom ove sezone za mali ulog moći dokopati Evansa)

– činjenica da imaju pravo na Thomasa još dvije sezone za minimum u cijeloj priči oko ušteda trebala bi ih najviše veseliti

RUNNING WITH THE PACK G46

Nakon što je postalo jasno da Peković neće igrati zbog ozljede zgloba, poraz od Kingsa nametnuo se kao realnost. I to usprkos tome što su i sami protivnici u utakmicu ušli bez ozljeđenog Evansa (najnovija žrtva epidemije izvrnutih zglobova).

Bez Rubia i Peka Wolvesi su sličniji Rambisovim momčadima nego ovogodišnjoj Adelmanovoj kreaciji (ako je netko zaboravio, dotične su u dvije sezone ostvarile brutalan score 32-132) i tu nikakva paljba iz vana ili MVP Loveova partije ne pomaže jer zamjene spomenutom dvojcu nisu u stanju odigrati ni približno potrebnu obranu, a o napadačkom učinku u reketu i uopće svim problemima koje Peković stvara protivniku da ne govorimo.

Drugim riječima, dok Ridnoru i Barea mogu pokriti Rubiev manjak barem prema naprijed, visoki Wolvesa nisu dorasli sanirati manjak Pekovića u nijednom pogledu. Po principu domina viđenom i noćas, stvari prema ovom scenariju izgledaju otprilike ovako:

– Darko je jedini preostali centar na rosteru, ali njegov napadački anti-talent i nepokretljivost samo smetaju protiv brze i agresivne momčadi poput Kingsa koja ne razbija glavu previše oko postavljenih napada u kojima bi eventualno Darkova visina i snage možda i mogle koristiti (i to je jedno ogromno možda)

– to znači da je Adelman odmah prisiljen prebaciti Lovea na peticu, a time je automatski najboljeg igrača stavio u nezgodan položaj, ne stoga što Love ne može zabiti dovoljno i uhvatiti svoju kvotu skokova u ovoj ulozi, već zato što njegovi obrambeni minusi dolaze do izražaja kada se parkira u sredinu, posebice sada kada je izgubio dobar dio one mase koja mu je prijašnjih godina olakšavala da glumi centra

– bila je ovo idealna prilika da minute dobije Anthony Randolph, ali još se jednom pokazalo da njegova energija ima smisla jedino na četvorci, u čuvanju sredine je katastrofalan i budući poslodavac moći će ga koristiti isključivo kao nekakvu u Kini proizvedenu verziju Tyrusa Thomasa (tko zna, možda taj poslodavac budu baš Bobcatsi)

– sparivanje Lovea i Williamsa najbolja je napadačka opcija, logično da je Adelman upravo ovom paru dao najviše minuta, ali obrambeno jednostavno ne funkcioniraju zbog svih ovih problema koje Love ima u pokrivanju prostora, a koji još više dolaze do izražaja kad imaš rookiea pored sebe

– Tolliver je puno bolji obrambeni igrač i skakač na NBA2K, u stvarnosti je tek zujalica koja može zabiti povremenu otvorenu tricu, međutim bez manjka pozicije u obrani (prespor za čuvati trojke, preslab za četvorke) nema budućnosti u ligi (Rambis ga je lani koristio uglavnom kao stretch četvorku, što je svakako pripomoglo Wolvesima da budu katastrofalni)

Ukratko, obzirom da je vanjska linija s Ridnourom na čelu osuđena na polaganu smrt (18 poena Thomasa uz četiri trice i 60% šuta govore dovoljno), visoki postotci realizacije u reketu stavljaju Wolvese u nemoguću poziciju. Jednostavno, ako vam Hayes i Thompson zabiju 25 poena skoro bez promašaja, šanse za pobjedu su ravne nuli.

Da ne gubimo vrijeme na Minnesotu koja je ovim porazom pozdravila i zadnju šansu da se nastavi boriti za playoff (pogotovo bude li Pekovićev gležanj i dalje stvarao probleme), osvrnimo se malo na Kingse. Koliko su napredovali u ovom periodu od kada ih je preuzeo Smart?

Pa, obzirom da je Cousins i dalje jednako sklon glupim faulovima i da Evans i dalje uglavnom životari na parketu, ne igra obranu i uzima loše šuteve, očito je kako se IQ prvih opcija nije pretjerano povećao. Potencijal je tu, ali dok ova dvojica nauče razlikovati dobar od lošeg šuta, počnu gristi u obrani i shvate kako je pravovremeni pas vrijedan (ako ne i vrijedniji) od koša, možda Kingsi već budu u novoj dvorani s novim GM-om, novim trenerom i novim vlasnicima. Stvari su jednako otvorene u svim slučajevima.

Onaj minimalni pomak koji su ostvarili i koji im omogučuje da rutinski pobjede ovako slabašnog protivnika bazira se isključivo na dva poteza – instaliranju Isaiaha Thomasa u petorku i pomicanju Tyrekea Evansa na malo krilo.

Slično Linu u New Yorku, napad Kingsa postao je bolji čim su loptu uzeli iz ruke strijelca i povjerili je playmakeru sa solidnim screen & roll i slash & kick talentima. Ono što je još važnije su Thomasova kontrola lopte i šut za tri, a sve skupa u prijevodu znači da su Kingsi na kraju druge runde pronašli solidnog playa, dobrog šutera i pristojnog obrambenog igrača koji se nalazi taman na onoj zamišljenoj granici playmakerske učinkovitosti na koju smo postavili Augustina iz Bobcatsa kao donju razinu kvalitete.

Svi ti niski playevi, u rasponu od Augustina preko Thomasa do Jenningsa, kvalitetni su u obrani na loptu, što je nužno kako bi kompenzirali manjak visine i nemogućnost da smetaju pri šutu. Također, nakon bloka više vole tražiti svoj šut nego suigrača, ali posjeduju dovoljno kvalitete, posebice u pick & rollu, da održavaju napad podmazanim.

Uglavnom, da je prije mjesec dana Petrie trejdao pick druge runde za Jenningsa ili Augustina, svi bi mu čestitali na dobro obavljenom poslu. A kad tamo, imali su jednog takvog cijelo vrijeme na rosteru, samo što je Paul Westphal bio toliko nezaintresiran za vođenje ove momčadi da ne bi primjetio ni Whoopy Goldberg kad bi sjela pored njega u ulozi asistenta.

Jasno, ne impliciram da je lanjski lider Washington Huskiesa rješenje za sve njihove probleme, ali lijepo je vidjeti jedno pojačanje koje od prvog dana ima svoju ulogu u momčadi i na koje se može računati u ovom kvazi-rebuildingu kojega provode već godinama.

Drugi odličan Smartov potez je micanje iz rotacije očajnog Salmonsa i igranje s tri beka na bokovima primjerenije NCAA košarci. Jasno, radi se o premalom uzroku da izvlačimo nekakve zaključke, ali Kingsi napadački funkcioniraju najbolje kada su na parketu Thomas, Thornton i Evans.

Logično, ovo je potez očajnika koji dugoročno ne donosi korist, prije svega zbog Thorntona koji je limitirani strijelac s klupe u ulozi prvog šutera (njegov nedostatak savjesti odgovorniji je za očajnu učinkovitost napada od Evansa i Cousinsa), a i teško je zamisliti Evansa u ovoj ulozi obzirom na obrambene probleme koje mu pružaju prava krila (iako njegovi all-round talenti i posebice skočnost najbolje do izražaja dolaze u ovoj nešto pasivnijoj ulozi). Međutim, kada imate najgoru kolekciju trojki s ove strane Netsa (doduše, nakon što su ovi doveli Wallacea, Kingsi ostaju svijet za sebe s Garciom, Salmonsom, Greeneom i Outlawom), drugog izbora nemate.

Noćas im nedostatak Evansa nije štetio jer Minnesotina mala krila nisu u stanju iskoristiti povoljan match-up, ali, da je s druge strane bio netko drugi, teško bi bez Cousinsa i Evansa došli do prilike za pobjedu, a kamoli prednosti od 16 koševa. U biti, mislim da je zadnji dio ove prethodne rečenice u svoj svojoj simboličnosti idealan za zaključiti današnji post. I sezonu Wolvesa.

MONTHLY POWER RANKINGS 2/4

Pola sezone je već iza nas, a i stvari su tako posložene (regularni dio traje 4 mjeseca) da je kraj mjeseca idealan za power rankings pregled. Šteta što i sama igra nije tečna poput sezone, ali nije u redu negodovati i to iz dva razloga. Prvo, zato što smo vrlo lako mogli ostati i bez ovakve košarke, a drugo, zato što nas čeka suludo uzbudljiv playoff. Barem na Zapadu, koji odavno nije bio ovako otvoren. U biti, kad malo razmisliš, bio je ovako otvoren i lani, što dokazuje i uspinjanje Dallasa na vrh, samo što tada još nismo mogli u potpunosti percipirati pad Lakersa i nezrelost Thundera. Obzirom da se ove godine trend nastavio – veteranske momčadi poput Dallasa, San Antonia i Lakersa svakim danom gube dio nekadašnje veličine, dok ove mlade poput Oklahome još nisu spremne na dominaciju – mogućnost da netko opet iskoristi vrhunsku formu i pozitivan zdravstveni karton te odjaše sve do Finala ogromna je.

Ako bacimo pogled samo na trenutne playoff kombinacije, ono što fascinira su poprilične šanse da svi nositelji ispadnu u prvom krugu. Thunder tako ide na Blazerse, koji su ih ove sezone već razbili u gostima, a zamalo im je uspjelo isčupati pobjedu i kao domaćinima. Jednostavno, Blazersi imaju dovoljno dugajlija da uspore Duranta, a s druge strane Oklahoma nema odgovor na Aldridgea. Tablica opet spaja Spurse i Memphis, koji će za playoff pod obručima imati i spremnog Zacha Randolpha. Iako ove sezone Spursi imaju uvjerljivih 3-0, znamo vrlo dobro što su Zach i Gasol izveli u prvom krugu prošle godine.

Dallas dočekuje Lakerse koji su ih već dobili dva puta ove sezone, dijelom zbog dominacije pod obručima gdje Mavsima ne pomaže ni zona (Lakersi su ionako među najgorima u ligi po tricaškom učinku), a dijelom i zbog toga što bez Chandlera i Bareae nema tko napasti srce obrane i otežati život Gasolu i Bynumu. Trenutno su jedino Clippersi izraziti favorit protiv Rocketsa, ali, ako ćemo uzeti u obzir da to mjesto ionako pripada Nuggetsima, dolazimo do nove drame – Nuggetsi su kompletnim Clippersima nanijeli najgori poraz ove sezone usred Los Angelesa, a Clippersi su ukrali jednu u Denveru jer je Billups imao nešto za dokazati bivšem klubu. Ovu treću u kojoj je Paul sredio Denver bez Galinaria, Nenea i Lawsona nećemo ni računati.

Kao i uvijek, power rankingsi nisu odraz trenutnih formi već odražavaju širu sliku, pokušavajući dati odgovor na hipotetsko pitanje – koja momčad bi išla dalje u seriji od sedam. Međutim, kako zbog ovakve izjednačenosti Zapada jednostavno nije bilo moguće posložiti ekipe po snazi jer je svatko u stanju dobiti svakoga, presudio je dosadašnji dojam. Kao i prethodni put poslužio sam se gomilom brojki pokušavajući pokriti svaki kut, ali, iako brojke ne lažu, one nisu u stanju prezentirati kontekst u potpunosti.

S jedne strane brojke dobro dođu kao potvrda da oči ipak ne varaju u slučaju Blazersa, koji imaju osrednji omjer od 18-16 i na rubu su playoffa. Gomila glupih poraza i problemi vanjske linije itekako su pokvarili dojam s početka, ali većina statističkih pokazatelja i dalje ih smatra glavnom konkurencijom Thunderu, što je dodatno potkrijepljeno načinom na koji ih Blazersi drže na konopcima u međusobnim dvobojima.

S druge strane, brojke nimalo ne pomažu oko evaluacije momčadi s Istoka koje nisu Miami i Chicago. Sixersi, Hawksi, pa i Orlando i Pacersi, predstavljeni su kao pandani playoff momčadima Zapada što jednostavno ne može biti istina. Dosta je pogledati međusobne dvoboje koji uglavnom pripadnu predstavnicima Zapada, a zatim uvažiti i činjenicu da su dobrim dijelom te brojke nabijene protiv loše konkurencije. Točnije, dok na Istoku imate kante za napucavanje u vidu Netsa, Pistonsa, Bobcatsa, Raptorsa i Wizardsa (a ni Bucksi ni Cavsi nakon ozljeda Boguta i Varejaoa više nisu potencijalne playoff prijetnje), na Zapadu su i najgore momčadi u stanju itekako priprijetiti. Sunsi imaju Nasha, samim time i šansu svaku večer. Kingsi imaju izuzetan mladi talent koji polako prikuplja iskustvo i koji samo na račun tog talenta uvijek može iznenaditi, a Hornetsi igraju solidnu obranu dizajniranu i vođenu od strane jednog od najboljih mladih trenera u ligi.

Ukratko, ovom prigodom kategorije su nešto promijenjene za razliku od prošli put, a također se pored rednog broja navodi i pozicija na kojoj je momčad bila prošlog tjedna.

IZAZIVAČI

1. (2) MIAMI
2. (1) CHICAGO

Njihova dominacija ligom očita je u svakom pogledu, a možda najviše u tome što su bez ikakvih potresa preživjeli razdoblja bez Rosea i Wadea. Što je izuzetno značajno, posebice za Bullse, nad kojima će visiti upitnik dok god ne skinu Miami na krilima napadačkog učinka Boozera i Denga.

Iako sam ovom prilikom zamijenio brojke ispred njih, ne smatram Heat favoritom u budućoj seriji. Naime, obzirom kako je Miami iskoristio ovu prvu polovinu sezone da digne razinu igre u napadu na još veću razinu, ovo prvo mjesto više je odraz poštovanja prema tom ostvarenju, nego nekakvo simbolično davanje prednosti pred Bullsima. Ovo je i dalje 50-50 dvoboj, a evo i nekoliko razloga zašto.

Onu osnovnu priču o tome kako Miami ima najbolji napad, a Bullsi najbolju obranu i kako se te dvije strane dobrim dijelom anuliraju nema potrebe više naglašavati. Treba znati iskoristiti slabosti protivnika, a one su u slučaju (dobrog) napada Bullsa taj nedostatak rasne druge opcije, odnosno u slučaju (dobre) obrane Miamia premekana zaštita reketa. Sad, Bullsi jesu skok-šuterska momčad, ali imaju razloga za optimizam obzirom na Roseovu sposobnost realizacije iz reketa i s linije slobodnih. Također, Deng i Boozer su fantastični u tom zabijanju s poludistance, što taj često kritiziran oblik napada zbog navodne ne-efikasnosti, barem u njihovom slučaju, čini izuzetnim.

Miami s druge strane igra obranu prvenstveno na loptu i usprkos razvikanim atletskim sposobnostima Wadea i Jamesa dopušta previše penetracije u srce obrane. To je nešto što Rose može koristiti i za što Heat u principu nema odgovor. Ako stave Jamesa na njega ili se odluče na udvajanja, to uvijek ostavlja mogućnost mismatcha ili obrambene rupe na drugoj strani. Primjera radi, bude li James čuvao Rosea dobar dio serije kao što je to bio slučaj u lanjskom finalu Istoka, neće li ovaj novi, agresivniji Deng to znati iskoristiti?

Miamieva najveća prednost u obrani je agresivna igra na loptu i izuzetna tranzicija, ali Bullsi su među najboljim momčadima u ligi što se kontrole lopte tiče i na taj aspekt igre Heat neće moći previše računati. Također, dobar dio napada Miamia dolazi preko agresivnih ulaza u reket i gomile izborenih slobodnih, ali Chicago je i to u stanju anulirati svojom dugom, pokretnom obranom koja rijetko faulira bez razloga. Uostalom, sjetite se samo načina na koji im je Dallas zatvorio reket i oduzeo im to naj-jače oružje.

To znači da će Miami za prolaz preko Chicaga morati dobiti izuzetan šuterski učinak svoje udarne petorke (kao i lani), odnosno da će morati koristiti svoju post igru. I tu opet stvari ne izgledaju loše za Bullse. Iako je Miami sjajan tricaški, pouzdati se u taj aspekt igre često zna biti kontraproduktivno. Recimo da je to plan A2, a to opet znači da je plan A1 spuštanje Wadea ili Jamesa u post. Ove dvije stvari moraju funkcionirati besprijekorno kao lani, čak i bolje, da bi Heat dobio poboljšani Chicago.

U ovom izuzetno izjednačenom dvoboju jedina donekle izražena prednost je ona Bullsa u napadačkom skoku. Da bi je nekako održao na razumnoj mjeri, Spoelstra će rijetko pribjegavati niskim postavama, iako su one najproduktivniji dijelovi rotacije. Znači, dva visoka poput Bosha i Haslema nužna su na parketu samo da bi se pariralo Chicagu u skoku, a kad dodaš Wadea i Jamesa, to znači da ostaje mjesta samo za jednog šutera iz vana. Ako vrtiš napad kroz post ili ako će netko od dvojca Wade-James iskoristiti nekakav blok za penetraciju, ovakva postava automatski donosi slabiju efikasnost jer onaj od dvojca koji ne bude igrao loptom može poslužiti prvenstveno kao cutter (što je uz kontru najbolji dio njihove igre, ali nije nešto na čemu možeš bazirati većinu napada).

Daleko od toga da James ili Wade ne mogu zabiti tricu, ali u takvim situacijama puno je bolje otvoreni šut prepustiti specijalistu. Samo, nekako mi je teško vjerovati da će Spoelstra jednog od njih dvoje sjesti na klupu u ključnim trenutcima. I tu vam, prijatelji moji, na scenu stupa glavni razlog zašto James nestane u završnicama. Kad mu je protiv Dallasa, za razliku od playoff puta po Istoku, prestala upadati trica, sve što je mogao bilo je stajati i slati loptu prvom čovjeku do sebe. Mislim, ili to ili pucati cigle. Obzirom da se odlučio za ovo prvo, pokazao je zrelost, ali i to je onda anulirao predavši se pred izazovom. Umjesto da stisne žešće u obrani, da ide glavom kroz zid u napadu, shvativši da mu ne upada šut ponio se kao razmaženo derište i prestao se truditi. Sad, tko može garantirati da se isto neće dogoditi i ove godine?

Ta post igra koja je postala srž Heata trebala bi biti rješenje za sve probleme zatvorenog reketa, ne-balansirane petorke i općenito mora postati srce napada koje će pumpati krv svemu ostalome. I to djeluje sjajno, dok ne shvatiš da se ipak radi o alibi igri kroz post. Jer, nije James odjednom savladao centarsku tehniku, niti je postao majstor pivotiranja poput Kobea ili Jordana. Njegova igra leđima se uglavnom svodi na šut iz okreta u Maloneovom stilu, a znamo kako je daleko Malone dolazio s tim.

Znači, nemaš dovoljno šutera oko sebe da bacaš povratne, a ne znaš ni kako se izboriti za poziciju pod samim obručem. Za ovo naizgled postoji samo jedno rješenje – da Spoelstra konačno Jamesa počne koristiti kao četvorku i izbaci iz rotacije Haslema. Postoji ih još nekoliko, ali oni ne uključuju pro-aktivnost, već čekanje sudbine i izazivanje postotaka. Drugim riječima, nadu da Miami, ovakav kakav je, može zabiti dovoljno iz vana i tako anulirati sve dobro što Bullsi rade u reketu.

S druge strane, sve što Chicago treba je odigrati svoje u obrani, skakati u napadu i davati druge šanse Roseu. Koji, osim ulaženjem u reket, mora obranu Heata razbiti prvenstveno pronalaženjem slobodnih suigrača. Tu na scenu konačno stupa i Rip Hamilton. On je u stanju biti treći vrhunski strijelac s poludistance kojega će Rose imati na raspolaganju, a usput nije rupa u obrani. Dok god on može smetati Wadeu na način na koji to Deng radi Jamesu, Rose će biti najbolji pojedinac na parketu, a kad imaš najboljeg pojedinca na parketu, onda se možeš nadati i prolazu.

Sad, obzirom da je veći dio ovog teksta pro-Bulls intoniran, zašto nisam Chicagu ostavio broj jedan? Zato što sam do nedavno vjerovao da Bullsi imaju nekoliko postotaka veću prednost. Međutim, sa zdravim Millerom, uigranim Battierom i nikad boljim Jamesom i Wadeom, Miami je tu prednost stigao usprkos svim potencijalnim manama. Koje nisu toliko problem koliko su izazov, baš zato što nikada nismo imali prilike gledati ovako koncipiranu momčad u borbi za vrh. Taj njihov swingmanski temelj koliko god da je problem protivniku, toliko je i njima samima, ali je zato još zanimljivije pratiti razvoj ove priče.

Doduše, kao što znamo postojali su jednom i Bullsi Jordana i Pippena koji su dokazali da je teoretski moguće doći do kraja na ovaj način, iako su na tom putu imali i nekoliko sitnih prednosti – vrhunski skok u napadu i izvjesnu koncepciju igre znanu pod imenom trokut koja im je omogučavala da maksimalno koriste netipičnu igru u postu. Ako Heat nikada ne osvoji naslov, ta dva detalja pokazat će se ključnima. O onome da jedan Pippen ili Jordan nikada ne bi digli ruke od utakmice ili serije koja je daleko od zadnjeg zvuka sirene nemojmo ovom prilikom.

KVAZI-IZAZIVAČ

3. (3) OKLAHOMA

Sjajan napad, dovoljno dobra obrana. Osnovni sastojci za uspjeh su tu, ali razlog zašto Thunder još nije zreo za otići do kraja ne nalazi se u krajnjem sadržaju, već u stilu. Jedan od većih problema je što gube previše lopti, ali sve se to može pripisati jednostavnom razlogu što im se napad sastoji od inspiracije tri all-star talenta. I to je manje-više to. Osim golog učinka kojega postižu individualnim talentima i karakternom čvrstinom, nema tu nekog specijalnog učinka klupe, nekog specijalnog stila igre, neke specifične kvalitete u obrani i napadu koju mogu okrenuti u svoju korist. Ništa osim čiste mladenačke energije i upornosti. Izuzetno postavljeni temelji, ali nadogradnja ide sporo. Ipak, prognoza njih u Finalu i dalje je realna zbog jedne stvari – iako nisu napredovali kao momčad, individualno su napravili ogroman korak naprijed, posebice Durant koji je od žgoljavog šutera postao all-round fajter u rangu Jamesa (možda i bolji zbog ovog epiteta fajtera).

Pametnija i iskusnija momčad može pripremiti plan za iskoristiti njihove slabosti, pitanje je samo postoji li danas ijedna takva s dovoljno energije da taj plan sprovede u djelo. Jednostavno, OKC ima sve preduvjete da postane nova dinastija. Od vlastite snage do povijesnog konteksta. Samo treba u red dovesti te sitnice poput skoka, kontrole lopte i obrane. Ne kažem sitnice da bi se rugao, već zato što je funkcioniranje tih aspekata igre stvar sistema i uigranosti, ne talenta. U tome najvažnijem ne oskudijevaju, ali, dok su ovako sirovi, inferiorniji protivnici će uvijek imati šanse.

Što je potrebno za momčadski iskorak? Ako uzmemo da je Ibaka već sjajan ovakav kakav je te ako iz jednadžbe izbacimo Brooksov utjecaj, ispada da im je potreban samo peti čovjek koji će zaokružiti stvari. Slično kao i Heatu i njima se nudi opcija guranja Duranta u post, ali KD je za razliku od Jamesa toliko dobar šuter da bi guranje u post bilo kontraproduktivno (dok James, od kada manje šutira iz vana i više igra u reketu, ostvaruje brojke karijere). To isključuje eventualna pojačanja vanjske linije, iako je niska petorka s Cookom ili za sezonu izgubljenim Maynorom imala svojih trenutaka. Ne, ono što njima treba je čovjek koji može odigrati pod košem, a da nije balvan poput Perkinsa (Collison je sjajan kao podizač energije s klupe, ali nije rješenje zbog napadačkih limita).

I kad staneš razmišljati tko bi idealno nadopunio ovakvu postavu jedno ime ti padne na pamet – Tyson Chandler. Sjajan pick & roll igrač, što bi dodatno pojačalo već kvalitetan dio njihovog napada (zamislite ga u paru s Hardenom), te fenomenalan u realizaciji ispod koša (u biti, totalna suprotnost od Perkinsa). Čak bi digao i njihovu obranu na respektabilnu razinu. Naravno, Chandler je u New Yorku i u Oklahomi mogu samo sanjati o takvom rješenju, ali sve ovo pričam samo zato da se podsjetimo kako su ga mogli imati.

Podsjetite se samo ovog tradea i pogledajte tu krađu koju je Presti zamalo izveo (uz pomoć besmrtnog GM-a Hornetsa Jeffa Bowera, čovjeka koji je upropastio neke od najboljih godina Chrisa Paula). U biti, trade je već bio realiziran i Chandler je već bio suigrač Westbrooka i Duranta, dok doktori Oklahome nisu izrazili sumnju u njegove zdravstvene probleme. Obzirom na popriličan ugovor koji je Chandler imao, Presti je poništio trade na osnovu pada na zdravstvenom pregledu, jer mu je u tim trenutcima najvažnije bilo zadržati prostor na salary capu. Ostalo je povijest, a sadašnjost je takva da Presti novac namijenjen Chandleru daje Perkinsu. Nitko nije bezgrešan.

PLUTAJUĆE MINE

4. (10) SAN ANTONIO

U ovakvoj regularnoj sezoni njihov sistem i dvije petorke dovoljni su čak i da pokriju izostanak Ginobilia, ali da bi izuzetan napad i izuzetna dubina bili smetnja i u playoffu, trebat će im i Parker i Manu u punoj formi. Ipak, s ovako slabašnom obranom i tankom rotacijom pod košem, puno realnije od nekakvog izuzetnog playoff pohoda je ispadanje u prvom krugu. Posebice ako opet nalete na momčad poput Memphisa s dominantnom unutarnjom linijom.

5. (9) DALLAS

Fascinantna sezona za Dallas, ponajviše zbog toga što su najveći dio vremena ostvarivali dobre rezultate s lošim izdanjem Nowitzkog. Čim se Dirk počeo šuterski buditi, stvari su počele izgledati bolje, ali ništa ne može zamaskirati podatak da je njihova obrana ostala jedna od najboljih u ligi usprkos gubitku Tysona Chandlera i čovjeka koji je do savršenstva doveo njihovu zonu, Dwanea Caseya. Što je prije svega potvrda genija Ricka Carlislea, ali i žilavosti Mariona, Kidda, Westa i gomile mladih aktivnih visokih igrača poput Mahinmia i Wrighta koji nadoknađuju opću tromost Brendana Haywooda.

Paradoksalno, ono gdje se gubitak Chandlera puno više osjeti je napad. Dok je obrana za mrvicu slabija, napad je osjetno pao jer na rosteru više nemaju takvu pick & roll opciju. Također, Haywood nije ni približno dobar u realizaciji zicera, iako se za razliku od Tysona voli postavljati u post i pokušavati igrati leđima. Naravno, time samo šteti momčadi, ali Carlisle je prisiljen na neke ustupke veteranu kako bi zauzvrat dobio pristojno zatvoren reket.

Nema sumnje da će Dirkovim sve boljim igrama napad Mavsa izgledati sve bolje, ali bez Chandlerove siline u reketu on će puno više nalikovati onim ranijim Dallasovim izdanjima koja su, kao prvu i zadnju opciju, koristila samo skok-šut. Čak i odlazak slashera poput Bareae ostavlja posljedice – obzirom na nekonstantnost Beauboisa i veteransku igru Kidda, Cartera i Westa, Mavsi su gotovo u potpunosti ostali bez koševa u reketu, pa čak i slobodnih bacanja koja je Barea, uvijek u potrazi za kontaktom, iznuđivao na tone.

Sjajna obrana perimetra dobro će doći protiv ekipa poput Thundera, ali bez vrhunskog napada i s ovolikom ovisnosti o vanjskom šutu, Dallas će prije ponoviti neko od legendarnih ispadanja u prvom krugu nego dugi boravak u playoffu.

6. (7) PORTLAND

LaMarcus Aldridge je svojom kompletnom igrom neriješiva zagonetka za obrane diljem lige i u ovom trenutku najbolje skrivena tajna NBA (da kojim slučajem igra na većem tržištu, bili bi ga puni mediji). McMillan je oko njegovih sposobnosti posložio opasnu momčad, ali i izuzetno ranjivu. Opasnu zbog balansa u svim dijelovima igre, lakoće kojom se prilagođava situacijama u igri i niza sjajnih all-round košarkaša. Ranjivu zbog manjka rasnog pomoćnika LaMarcusu i nekonstantnosti vanjske linije. Kad bi kojim slučajem jednim tradeom donekle korigirali ove dvije stvari, bili bi druga momčad Zapada. Do tada su, kao i ostali, u rukama spleta okolnosti.

7. (12) CLIPPERS

Chris Paul je dovoljan za miran put prema playoffu, njegova kontrola lopte i način na koji je sposoban preuzeti utakmicu su na MVP razini, ali za značajniji rezultat u doigravanju trebat će im zrelija i kvalitetnija igra dvojca pod košem. Dolazak Martina stabilizirao je klupu, sada još samo treba pričekati par godina dok Blake pohvata konce organizirane košarke i nauči razlikovati stvari poput dobrog i lošeg šuta. I dok za njega nema straha, razvoj DeAndrea Jordana predstavlja puno veći upitnik.

Ogroman novac je stavljen na kartu njegovog obrambenog učinka u reketu, ali do sada je povrat bio minimalan. Blokade i skokove na stranu, Clippersi prelako primaju koševe ispod samog obruča gdje se umjesto pravovremenih rotacija kao jedina obrambena reakcija često nude nepotrebni faulovi. Čisto primjera radi, evo nekih konkretnih brojki da se dokaže Jordanova fascinantna nesposobnost čuvanja svog čovjeka – Darko Miličić zabio mu je lakoćom 22 koša (prosjek 4.9), Ekpe Udoh 19 (prosjek 4.4), a 15 koševa Meme Okura su posebna priča.

Čak su i centri poput Aarona Graya ili Mozgova odigrali utakmice sezone protiv njega poduplavši učinak, ali, čak ni to što zabiju dva, tri ili četiri puta više, nije toliki problem koliko suludo visoki postotak šuta kojim ostvaruju te brojke. Praktički, danas nema trenera u ligi koji neće pokušati okrenuti matchup protiv Jordana u svoju korist, što stavlja dodatni pritisak na Paula i Griffina. Lob City možda jeste fora, ali odrastati i preuzeti odgovornost je još veća. Čekamo Blakea i DeAndrea da pokažu kako su to u stanju.

GUNNING FOR THAT NUMBER 7 AND 8 SPOT

8. (4) DENVER

Karlova napadačka filozofija davala je ploda i ove sezone usprkos mnogobrojnim promjenama rostera – Nuggetsi imaju jedan od najboljih napada u ligi, žive od tranzicije, slobodnih bacanja i neprestanog kretanja lopte i igrača. Obrana je nedovoljno dobra za veće rezultate, rotacija visokih je tanka, ali nitko nije ni očekivao od njih lov na naslov. Međutim, epidemija ozljeda koja ih je napala, po prvi put dovodi u pitanje čak i plasman u playoff. Pitanje je koliko će trebati Galinariu da uhvati pravu formu, a također će biti zanimljivo pratiti kako se razvija situacija s dosadnim ozljedama Lawsona i Nenea koje ih prate veći dio sezone. Mislim, čak ni Karlova taktika i širina klupe ne mogu tek tako nadoknaditi igranje s tri najvažnija igrača van idealne forme.

9. (8) LAKERS

Njihova dominacija u reketu i sjajna obrana obilježja su koja obično donose dobre rezultate u playoffu. Problem je samo u tome što Lakersi do njega možda neće ni stići, obzirom na nepostojanje učinka vanjske linije. Među najgorima su u trici, ukradenim loptama i asistima, dakle u svim kategorijama za koje su odgovorni vanjski igrači. Samo jedan solidan playmaker riješio bi velik dio njihovih problema, ali, izgube li pritom Bynuma ili Gasola, opet nisu ništa napravili. U svakom slučaju, ne treba ih podcijeniti dok imaju ovakva tri igrača pod ugovorom, ali ni precijeniti obzirom da, sudeći po vijestima koje svakodnevno pristižu iz njihova kampa, Lakersi sve više počinju nalikovati na Knickse Zapada. Disfunkcionalna franšiza koja će uz pomoć resursa uvijek nekako preći preko manjka znanja i profesionalizma. Sad još samo trebaju naći svoga Lina.

10. (14) MEMPHIS

Memphis je nekako preživio mizeran napadački učinak oslonjen na solidnu obranu, sjajan skok u napadu i ponajprije fenomenalnu sposobnost presinga na loptu koja ih već drugu godinu za redom drži debelo iznad konkurencije kada su ukradene lopte u pitanju. Sada nam ostaje samo konačno vidjeti kako će Gay i Randolph funkcionirati zajedno u ozbiljnom kontekstu. Obzirom da napad teško može biti gori s ovoliko talenta uokolo, skoro priključenje takvog strijelca pod košem trebalo bi ih lansirati među sigurne sudionike playoffa. A tamo je sve otvoreno, posebice ako Zach i Gasol budu na lanjskoj razini i ako Gay i Mayo pruže podršku iz vana i s linije slobodnih.

11. (17) HOUSTON

Rocketsi su se izdigli iznad gomile 50-50 momčadi na Zapadu zbog dvije stvari – izuzetno duboke klupe i poboljšane igre u obrani. Napad je tradicionalno efikasan usprkos nikada manjem učinku sa slobodnih Kevina Martina (što im je još lani bilo glavno oružje), a to treba pripisati eksploziji Kylea Lowrya i gomili dobrih šutera uokolo. Međutim, oslanjanje na klupu i Samuela Dalemberta dokazano ne pomaže previše u playoffu. Zato se, iako to možda nije sportski, toplo nadam kako će Rocketsi ipak prepustiti playoff vlak momčadima bolje prilagođenima za uspjeh u seriji od sedam.

PLAYOFF PROLAZNICI – ISTOK

12. (5) PHILADELPHIA

Kada je raspored postao teži, Sixersi su prestali gaziti protivnike, što je samo potvrdilo tezu kako se radi o momčadi s dobro poznatim manama koja je ove godine iskoristila kontinuitet vlastitog rostera i stila igre kako bi uredno pobjeđivala inferiornu konkurenciju. Ali, isto tako i uredno gubila od boljih protivnika. Koliko god da su dobri u svim dijelovima obrambene igre i koliko god da su nesebični u napadu, nedostatak all-star talenta sposobnog povuči kada sve drugo stane vidi se iz aviona. Koncept slaganja momčadi oko sporednih igrača u glavnim ulogama jednostavno ne prolazi u ovoj ligi.

13. (11) ORLANDO

Ryan Anderson van svake logike drži napad podmazanim i nakon pola sezone, Stan Van Gundy još jednom potvrđuje da je vrhunski stručnjak (ne samo što je opet izvukao maksimum iz svog “4 vani, 1 unutra” napada, već je to postigao s nikada slabijim rosterom), a kako vrijeme prolazi čak se i obrana stabilizira i dolazi na one dobro znane Howardovske razine. U svoj priči oko Dwightova odlaska jedan aspekt je ostao zanemaren, a taj je da bi Orlando, sa samo jednim rasnim vanjskim igračem sposobnim biti triple threat, danas bio najveći konkurent Miamiu i Chicagu. Naravno, idućih par tjedana, dok ne dođe trade deadline, sva pozornost bit će usmjerena na Howarda, a u sjeni ostaje ta činjenica kako za njega ne postoji bolji kontekst od ovoga uz Andersona i Van Gundya. Nažalost, obzirom da je Otis Smith svojim očajnim potezima izbio svaku mogućnost poboljšanja u hodu, rastanak je neminovan. Osim ako i njima od nekuda ne padne u krilo nekakav Jeremy Lin.

14. (13) INDIANA

Dok se obrana drži na ovim zavidnim razinama, opasnost od njih je realna, ali, s druge strane, dok imaju ovako kilav napad, sami sebi su najveći neprijatelji. Ovu sezonu treba iskoristiti za utvrditi jednu stvar – da li je problem nemoći Grangera i Collisona, dva čovjeka koji su trebali nositi ogroman dio tereta u napadu, isključivo stvar njihova talenta ili je za sve kriv sistem Franka Vogela koji igrače ne stavlja u idealne pozicije za uspjeh. Obzirom da i Granger i Collison iza sebe imaju puno bolje rezultate od ovogodišnjih, čak i kada na stranu maknemo nedostatak priprema, pitanje Vogelove odgovornosti nije zanemarivo. Opet, ako ništa drugo, barem je čestim korištenjem centra od Hibberta napravio all-star igrača.

15. (21) NEW YORK

Solidna obrana dolaskom Lina dobiva i napadački balans, a to znači da su Knicksi od najvećeg razočaranja preko noći postali playoff momčad. Netko bi možda rekao i ugodno iznenađenje, ali obzirom na uloženo i očekivanja, nastup u playoffu je minimum koji su morali ostvariti čak i prije Lina. Njihove dobre strane su nam poznate – agresivna igra na linije dodavanja, Chandlerovo prisustvo u reketu, kvalitetan skok, a isto tako i mane – neučinkoviti napad i slaba kontrola lopte. Sad, Lin će dijelom ispraviti ovo prvo svojom sposobnošću da vrti pick & roll, ovo drugo će pogoršati svojom nesposobnošću da pazi na loptu, ali on je svoje napravio samim time što je probudio osjećaj momčadi u skupini plaćenika. Sad je na Amareu i Carmelu da stvar dovedu u red.

U ovog drugog ne sumnjam jer se radi o pre-ponosnom igraču da bi dopustio novo skretanje s kursa, ali ovaj prvi, bojim se, danas nije ništa drugo nego astronomski plaćen igrač zadatka. Koji, da stvar bude gora, nema zadatka. A to sve skupa znači da ciklus Knicksa kreće u novi krug života s preplaćenim i istrošenim nekadašnjim all-star igračima. Jedina razlika ove godine je, eto, što su Dolan i kompanija napredovali kao stručnjaci pa su, valjda uz pomoć kristalne kugle, znali da će im Lin, Shumpert i J.R. kompletirati momčad i dati joj smisao. Ukratko, na Istoku stare priče, ali dobra vijest je da se i Lakersi odlučuju pridružiti ovom vječnom životu na kredit kojega su Knicksi doveli do ekstrema.

16. (20) BOSTON

Odakle je Garnett izvukao snage da odigra ovakav mjesec kakav je iza nas ostaje nejasno, ali barem se javila nada da, u slučaju da tako nešto može ponoviti u playoffu, Boston nužno ne mora plesati samo jedno kolo. Nadati se nečemu većem od polufinala konferencije iluzorno je čak i pored sjajnog KG-a, obzirom da Celticsi ne vode brigu o lopti, ne skaču i ne pucaju slobodna. Njihov šut je i dalje sjajan te su zbog njega i dalje izuzetno efikasni, ali manjak laganih koševa i drugih napada osudio ih je na sporu i bolnu smrt. Jedino vrijedno pažnje, uz povremeni bljesak veterana koji će nas podsjetiti na ne tako davnu veliku prošlost, je kemijanje Dannya Aingea koje bi u idućih dva tjedna, ako smo išta do sada naučili o GM-u Celticsa, trebalo uroditi novim šokantnim tradeom.

17. (6) ATLANTA

Bilo je jasno da bez Horforda ne mogu izdržati na razini na kojoj su igrali prvi mjesec, a pad forme Johnsona (i moguća ozljeda) te pad učinka klupe, također očekivani, samo su dodatno otežali život. Ipak, možda je najgore od svega što Teague više ne igra na razini s početka kada je praktički bio prvi playmaker i ključni čovjek obrane. Od kada se lopta vratila u ruke Johnsona, a Teague prestao s presingom na loptu, napad se ponovno usporio, a obrana je postala preovisna o bljeskovima Josha Smitha. Larry Drew se dokazao kao čovjek koji zna što radi i nema sumnje kako će ovako oslabljen roster održati na putu prema doigravanju, ali, slično Pacersima i Sixersima, Hawksi nikakvim sistemskim poboljšanjima ne mogu maskirati manjak talenta u zabijanju koševa.

MIDDLE OF THE ROAD TEAMS (PO NAŠKI – NI VRIT NI MIMO TEAMS)

18. (16) MINNESOTA

Ogromno srce i neuništiva volja Lovea i Pekovića, Rubiev talent te Adelmanovi trikovi, lansirali su Wolvese u lov na playoff. Međutim, obzirom da je njihov napad baziran više na brzini nego učinkovitosti, te da je obrana rezultat borbenosti puno više nego sistema, za očekivati je da će u drugom dijelu sezone rezultati pasti na zemlju i postati primjereniji talentu kojega imaju. Njihov sjajni skakački učinak i stalni boravak Lovea i Peka na liniji slobodnih donijet će im dovoljno pobjeda, ali pitanje je koliko dugo mogu izdržati igranje punom snagom u ovako frenetičnom ritmu obzirom da ni Pek ni Rubio nikada u životu nisu imali ovako važne uloge u momčadi. Uspije li Adelman izvući nešto od ostatka rostera, posebice šuterski, možda prikrije neminovan pad nositelja igre, ali već i sam podatak da imaju šanse za playoffom, ma kako male one bile, zaslužuje totalni respekt (Wolvesima će život otežati i podatak da u drugom dijelu imaju samo jednu laganu utakmicu, i to gostovanje kod Bobcatsa, a sve ostalo čine obračuni po Zapadu uz čak 19 gostovanja i samo 13 domaćih utakmica).

19. (15) UTAH

Millsap i Jefferson su malo pali na zemlju, stvari su se normalizirale i Jazz se pokazao kao lutrijska momčad koju smo očekivali od starta obzirom na užasnu razinu kvalitete vanjske linije. Ipak, slično Minnesoti, i oni mogu s optimizmom gledati u budućnost obzirom da potiho grade jezgru nove kvalitetne generacije. Jedino sjećanje na vremena Jerrya Sloana ostaje šuplja obrana i konstantno fauliranje u reketu, kojega se izgleda čak ni buduće nade Favors i Kanter nemaju namjere odreći.

20. (23) GOLDEN STATE

Među gomilom zbivanja na Zapadu, gotovo neopaženo prolazi sjajno napadačko izdanje Warriorsa. Od kada se stanje Curryevih zglobova stabiliziralo i od kada je David Lee pronašao formu od prije dvije sezone, Warriorsi zabijaju kao blesavi. Trojka Curry-Ellis-Lee napadački se ne srami nijednog terceta u ligi (što su uostalom i dokazali i protiv Miamia i protiv Oklahome), a kada im još dodaš fenomenalnu pratnju tricaša Wrighta, Thompsona i posebice Rusha, koji je sa svojih 52% šuta za tri najopasniji tricaš lige, dobiješ gomilu realiziranih skok-šuteva uz izuzetne postotke. Razlog zbog kojega već sada nisu u borbi za playoff je prije svega očajna obrana, a ne pomažu ni loš skakački učinak te jednodimenzionalnost napada koji je oslonjen isključivo na šut, točnije na tricu.

Drugim riječima, ako imaju šutersku večer, Warriorsi mogu dobiti svakoga, a ako nemaju, isto tako mogu od svakoga izgubiti. Balans je neophodan, a kako je očito da Biedrins više nema namjeru biti koristan košarkaš (njegov strah od lopte graniči s patologijom) i da je Udoh u najboljem slučaju solidan podizač energije s klupe, trade Ellisa ili Currya za pravog visokog igrača je neophodan, inače jedna solidna momčad nikada neće dobiti svoju šansu. Naravno, idealna nadopuna ovoj momčadi bio bi Tyson Chandler (a tko drugi, izgleda je Tyson prototip modernog NBA centra), koji nažalost nije prepoznao potencijal Warriorsa tijekom ovoga prijelaznog roka, već se odlučio za svjetla pozornice u New Yorku.

Dwight bi bio još bolje rješenje, ali obzirom na ogromne ugovore Leea i Ellisa, Orlando bi vjerojatno morao pristiti na neki trade koji uključuje obojicu. Dakle, ništa od toga. Što im ostavlja samo jednu nadu – draft. Uz malo sreće, momčad koja je otkrila Jeremya Lina mogla bi se dokopati prvog picka (iako im u tome naumu napadačke eksplozije baš i ne pomažu), a to znači i ultimativnog NBA centra budućnosti, Anthonya Davisa, koji je Tyson Chandler na kvadrat. I tako bi preko noći dobili novu silu na Zapadu jer bi im Davisov rookie ugovor omogučio da zadrže i Ellisa i Currya. Nažalost, umjesto u Zaljevu, Davis će završiti negdje na Istoku gdje će nekoliko sezona morati trunuti okružen antitalentima, umjesto jednim od najpotentnijih napada NBA.

THE BAD, FIRST CLASS – SHITTY LUCK

21. (18) PHOENIX

Steve i dalje dostojanstveno stari, Grant Hill nešto malo manje, ali najveći problem je što nakon ova dva veterana i dva solidna iskusna igrača poput Dudleya i Gortata (koji je barem jedan od rijetkih koji je zaradio ugovor prije nego mu je Nash napumpao brojke), klub nema mladoga talenta na koji može pasti. Čak ni ovogodišnji draft ne donosi previše šansi za pomak naprijed obzirom da su im šanse za nekim od prva tri picka minimalne, a onda opet, obzirom da su u pitanju Sarver i kompanija, pitanje je zašto bi visoki pick uopće bio garancija nekih boljih dana u Phoenixu.

22. (19) CLEVELAND

U životu treba naporno raditi i vjerovati da rad donosi rezultate, ali čak i tada treba biti svjestan da bez sreće nemaš ništa. Cavsima je igrom slučaja u ruke upao momak franšizne vrijednosti koji je čak uspio jednog majstora poput Rubia izbaciti iz kombinacija za rookiea godine. Sasvim je nebitno što su ozljedom Varejao Cavsi ispali iz trke za playoff, puno je važnije što u Irvingu imaju temelj za dalje. Najluđe od svega, nitko nije imao pojma koliko je momak dobar jer u toj jednoj godini na Dukeu, što zbog ozljede, što zbog naknadnog ulaska u momčad, nije stigao pokazati raskoš svog talenta.

Svi smo pretpostavljali da je kompletan strijelac i da može trpati, ali da je legitimni triple threat najveće vrijednosti (dobar osjećaj za asist, igra s loptom pod kontrolom, fenomenalna selekcija šuta, Nashovska preciznost i Paulovski ulazi pod koš) nitko nije mogao ni sanjati. Ako je suditi po prvoj godini, Cleveland opet ima šansu graditi momčad na košarkašu ne all-star, već hall of fame vrijednosti. Sad nam samo ostaje čekati da Gilbert napiše mail u kojem će priznati da je najsretniji čovjek na svijetu.

23. (24) MILWAUKEE

Ozljeda Boguta označila je početak kraja, a Jenningsov povratak u za njega tipične šuterske nizine (koji je, znakovito, nastupio paralelno sa sve većom vjerom u njegove all-star vrijednosti) stavio je točku na i još jednoj sezoni punoj razočaranja. Dobre vijesti su da Scott Skiles i dalje drži stvari pod kontrolom (što je za njega svojevrsni rekord), iako pad u obrani nije nešto što bi očekivali od njegovih momčadi. Opet, obzirom na to kakav roster mu je složio nadri-GM Hammond (Udrih, Jackson i Dunleavy se teško mogu smatrati igračima koje bi Skiles htio u svojoj momčadi), Bucksi još i dobro kotiraju. Ilyasovin lov na novi ugovor i dobre igre rookiea Leuera rijetke su svijetle točke još jedne disfunkcionalne sezone u Wisconsinu.

24. (28) SACRAMENTO

Keith Smart je konačno shvatio (valjda tome i služi prezime) da je jedini način da poboljša napadački IQ ove momčadi micanje Tyrekea Evansa s pozicije primarnog playmakera. Sitni rookie Thomas tako dobiva šansu postati svojevrsni Lin u Sacramentu. Što je urnebesno kad malo bolje razmisliš – navijači Knicksa su zviždali malome tijekom cijelog susreta prije nekoliko dana u New Yorku samo zbog imena (dobra fora), nesvijesni da je umjesto Lina vrlo lako taj isti Thomas mogao biti spasitelj njihove sezone. U biti, to bi tek bila poetska pravda, da nešto što je jedan Isiah Thomas gotovo uništio, neki drugi Isaiah Thomas donekle popravi.

Donese li Thomas neki smisao napadu, talenti Cousinsa i Evansa pobrinut će se za ostalo. Jasno, očajna igra u obrani i trošenje energije na nepotrebne stvari i dalje će ostati obilježje ovih Kingsa, ali će barem, poput drugih dugogodišnjih lutrijskih momčadi (Wolvesi, Warriorsi), konačno moći napraviti taj korak naprijed s vlastitim talentom.

THE BAD, SECOND CLASS – SHITTY TALENT

25. (22) NEW ORLEANS

Ozljede Gordona i Jacka izbacile su ih iz svake konkurencije, ali ne i iz takta. Glavni čovjek u New Orleansu je trener Williams koji iz doslovce skrpanog rostera iz večeri u večer izvlači pristojnu obranu i kvalitetan skok. Uz trenera, dobri potezi su i davanje minuta sjajnom Meksikancu Ayonu (jeftina, a kvalitetna opcija za trećeg visokog) te mladom Vasquezu (back-up play prve klase). Klupa je riješena, sada im samo ostaje isto napraviti i s petorkom. Dva lutrijska picka na izuzetnom draftu svakako pomažu, ali još je bolja vijest da bi klub uskoro trebao pronaći novoga vlasnika. Sve u svemu, obzirom na moguće posljedice, situacija u New Orleansu ipak prolazi bez uragana, samo s povremenim nevremenom, za što je prije svega zaslužna kvalitetna uprava (stoga me i strah priča po kojem klub preuzima grupa koju predstavlja Mike Dunleavy, čovjek koji u svojim bolesnim ambicijama zasigurno neće propustiti iskoristiti priliku još jednom se okušati u ulozi GM-a).

26. (25) TORONTO

Da se Bargnani nije ozljedio, garantiram da bi Raptorsi imali barem dvije-tri pobjede više. Jednostavno, bez najboljeg strijelca njihova igra u završnici je patila da to mjere da su doslovno poklonili nekoliko pobjeda u zadnjim sekundama. Casey je opravdao svoje dovođenje podizanjem obrane na zavidnu razinu, ali, obzirom na neke sumnjive poteze oko rotacije i neke čudne odluke u završnicama (posebice u porazima protiv Knicksa i Lakersa), pitanje je radi li se o materijalu za glavnog trenera ili samo sjajnom asistentu. S druge strane, blesavo je pričati o Caseyevim manama kada uzmeš u obzir kako na raspolaganju ima roster bliži zahtjevima NBDL-a ili Eurolige nego NBA-a.

THE UGLY

27. (30) DETROIT

Obrambena filozofija Lawrencea Franka konačno je počela nailaziti na plodno tlo, rookie Knight je konačno počeo nešto zabijati iz vana, a Stuckey je konačno počeo ulaziti u reket. To su sitnice koje su Detroit u posljednih mjesec dana pretvorile u respekta vrijednu momčad na Istoku, ali teško da se radi o održivom scenariju, iz jednostavnog razloga što je Greg Monroe jedini rasni košarkaš na ovom rosteru. Dok Stuckey, Knight, Prince i Jerebko ne dokažu da su u stanju održati formu na duži period i protiv jače konkurencije, očajne igre iz prvog mjeseca poslužit će kao orjentir. Posloži li ih Frank u kompetentnu petorku oko mnogobrojnih Gregovih talenata, tada ih možda na idućim rankingsima pomaknemo naprijed za 5-6 pozicija.

28. (26) NEW JERSEY

Deronov napadački one-man show uz povremene bljeskove Morrowa i Farmara nije ni približno dovoljan da maskira sve nedostatke najgore rotacije pod košem u ligi (uz onu Bobcatsa, naravno). Cirkus oko Prokhorovljeve kandidature za predsjednika nimalo ne pomaže u cirkusu oko Dwighta. Dodaj još Deronov mogući odlazak i ispada da Netse ne može spasiti ni Anthony Davis. U biti, nadajmo se da ga neće dopasti ta čast da ih spašava.

THE BUTT-UGLY

29. (27) WASHINGTON

IQ ove momčadi postavljanjem Randya Wittmana za trenera ne raste, ali što je još veći problem, ne raste ni nivo individualne igre Johna Walla i suigrača. I dok su pojedinci poput Blatchea i Younga očito promašeni slučajevi oko kojih se ne treba truditi, nedostatak pozitivnih pomaka kod Walla (pa i McGeea, koji ima potencijala biti atletska petica kakva ti je danas potrebna u NBA) je nedopustiv. Wall je čak i sudjelovanjem na all-star utakmici rookiea i igrača druge godine pokazao da izuzetan atletski talent u dvije godine nije nadograđen nikakvim vrijednostima ili shvaćanjem igre, zbog čega je usprkos stažu dobar dio susreta ostavljao dojam najvećeg rookiea na parketu (i što je najgore, samo je potvrdio da su izbornici Barkley i Shaq bili u pravo što su ga ignorirali prilikom odabira momčadi).

Ovo što Wizardsi rade s ovakvim talentom je jednostavno nedopustivo, momak je izgubio dvije godine uzalud i pitanje je koga će mu dovesti za trenera dogodine i uopće kakvu će momčad sastaviti oko njega. Jedina mogućnost za pomak leži u opciji da vlasnik Leonsis franšizu povjeri pravom GM-u i pravom treneru, ali sad već postaje upitno i koliko je uopće Leonsis ozbiljan. Iz početka nas je kupio pravim izjavama i potpunom otvorenošću, ali pokazalo se to najobičnijim PR potezima jer stanje u svlačionici ničim nije odražavalo principe koje klub teoretski zastupa. Leonsis je očito dobar političar, ali je očajan poznavatelj košarke okružen krivim ljudima i to je glavni razlog zašto Wizardsi ni dvije godine nakon ključnog momenta rebuildinga (a prvi pick na draftu to zasigurno jeste) još nisu napravili ni onaj minimalni korak naprijed.

THE HORROR SHOW

30. (29) CHARLOTTE

Koliko je ovakav očajan roster rezultat želje za što više loptica u lutriji, a koliko nesposobnosti Micheala Jordana i ekipe da složi konkurentnu momčad, ostat će vječna misterija. Što god bilo uzrokom ovakve strahote, brojke su jasne – Bobcatsi su jedna od najgorih momčadi svih vremena po svim parametrima, a jedina dva solidna igrača na njihovom rosteru za koja možemo reći da su NBA klase su dva beka visoka malo iznad 180 cm (Walker i Augustin). Obzirom da nemamo na čemu bazirati nade u nekakav napredak tijekom drugog dijela sezone, zadnje rečenice možemo mirne duše posvetiti budućnosti. Dakle, budu li loptice pratile zakone vjerojatnosti, na koga će MJ potrošiti prvi pick – sjajnog strijelca poput Harrisona Barnesa ili čudesnog atletu Anthonya Davisa? Ili će pak u svom stilu izvuči nekoga potpuno trećeg? Vidite, zbog ovakvih pitanja NBA je zakon i zato je volimo. Osim ako ste stanovnik Charlotte, jasno.