ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

25Feb/1211

THE 2012. NO-STAR GAME

Posted by Gee_Spot

Peti po redu izbor No-star predstavnika donosi gomilu dežurnih krivaca, zbog čega sam od ove sezone odlučio pored imena igrača navesti i godinu (ili godine) u kojoj/kojima je već bio biran među odabrane. Kriteriji su klasični, dakle prednost se daje onim košarkašima koji svojim igrama ove sezone štete momčadi, ne opravdavaju ugovore ili povjerene uloge. Tu su i oni čije igre ostavljaju gorak okus u ustima, točnije oni koji talentom ne bi smjeli biti dio NBA lige, a što im je minutaža i rola u rotaciji veća, to su veće šanse da završe među 24 predstavnika.

WEST

PG – RAYMOND FELTON

Zbog njegovog očajnog šuta, nepostojeće obrane, previše izgubljenih lopti i totalne neaktivnosti na parketu, Blazersi su osuđeni igrati ovakvu napornu sezonu bez startnog playa. Nekada primjer prosječnosti, Felton je danas jedva vrijedan minuta s klupe. Ali, njegov pad produktivnosti nije ono najfascinantnije u cijeloj priči. Čovjek je u najboljim godinama (27) i upravo mu ističe ugovor, a dozvolio si je ući u sezonu apsolutno nepripremljen i s gomilom kilograma viška. To govori više od ijedne promašene trice ili izgubljene lopte. Tko nakon ovakvog izdanja odluči dati kineskoj verziji Barona Davisa ključeve momčadi u ruku, taj je za ludnicu. Felton posjeduje solidan playmakerski talent i nakon pravih priprema dogodine bi mogao nekome pomoći, ali isključivo u ulozi s klupe.

SG – WES JOHNSON

David Kahn je imao sreće s Rubiom, ali potrošeni četvrti pick drafta na ovakvog igrača danas ostavlja dojam nuklearne katastrofe (primjera radi, nakon Johnsona birani su Cousins, Monroe i George, da spomenem samo potencijalne buduće all-star igrače). Umjesto da bude dio buduće uspješne jezgre, Johnson je najobičnije beskorisno smetalo poprilično iritantne osobnosti (uvijek se cereka, posebice kad promaši otvoreni šut ili izgubi loptu). Iako ga gledam već 34 utakmice, moram priznati da nisam uočio ni jednu jedinu kvalitetu koju bi mogao pretočiti u NBA karijeru. Kad je potrošio pick na NCAA veterana (Wes već ima 24 godine, a ovo mu je tek druga sezone u NBA), Kahn je valjda računao kako dobiva solidnu buduću 3&D opciju za popuniti petorku oko Lovea i Rubia, ali u tome i jeste problem. Trošiti tako visoki pick drafta na profil igrača kakvog doslovno možeš pronaći u svakoj NBDL momčadi besmisleno je. Uostalom, najbolje će to osjetiti Wolvesi ovog ljeta kada preplate Raya Allena ili sličnog veterana samo kako bi konačno na rosteru imali swingmana koji može zabiti otvoreni šut.

SF – RON ARTEST (2011)

Ron je promijenio ime, ali ne i činjenicu da je drugu godinu za redom završio na no-star rosteru. Trenutci u kojima bljesne su sve rijeđi i rijeđi, a ona prepoznatljiva borbenost kao da je nestala s imenom. Bez vatre, njegov all-round učinak ne postoji, a ionako klimav šuterski (anti)talent danas je potonuo na razine koje vrište da je vrijeme za mirovinu.

PF – LAMAR ODOM

Nikada ne bi očekivao da će Odom završiti u ovakvom društvu, ali njegove igre ove sezone ne ostavljaju mogućnost izbora. Šuterski je kriminalan, bez ideje u napadu i bez srca pod košem. Ostavlja dojam nekoga tko uopće ne želi biti tu gdje jeste i raditi to što radi, pa se očekivanja u bolje partije nakon all-star pauze čine iluzornima.

C – KENDRICK PERKINS

Perk još uvijek jednu stvar radi izuzetno dobro, a to je guranje pod košem. Njegova poziciona obrana i veteranska svjesnost uloge u momčadi hvale su vrijedni, ali apsolutno je besmisleno držati ga na parketu ovoliko minuta koliko to radi Brooks. Još je besmislenije plaćati njegovo šampionsko iskustvo 25 milja iduće tri sezone. Kad bi kojim slučajem bio tri puta jeftiniji, kad bi igrao upola manje i kad bi potpuno izbjegavao pucati na koš, Perk bi možda i imao nekakvog smisla. A onda opet, kad se sjetiš njegovih drvenih ruku i činjenice da gubi abnormalnu količinu lopti za nekoga tko bi samo trebao igrati obranu, teško je naći smisao. Perk je nepokretni starac koji se predstavlja kao košarkaš u najboljim godinama i danas je jasno kako je Danny Ainge itekako znao što radi kada ga se riješio prvom prilikom.

G – DEREK FISHER (2011)

Kao i kolega mu Artest, Derek je opet ostao u ligi godinu duže nego je trebao. Iako će i on tu i tamo bljesnuti i podsjetiti na stare šuterske kvalitete, nepokretno tijelo i nepostojeći napadački učinak govore više od tisuću riječi.

G – JOHN SALMONS (2011)

Koliko su Kingsi očajna organizacija ponajviše dokazuje njihovo lanjsko dovođenje vrhunskih no-starovaca poput Salmonsa i Hicksona. Salmons je u Bucksima potpuno izblijedio kao košarkaš, godine su učinile svoje i fizikalije su nestale, a s njima i ono malo all-round učinka kojega je znao ostvariti u najboljim danima.

F – J.J. HICKSON (2011)

Za razliku od potrošenog veterana poput Salmonsa, Hickson je tek započeo svoju karijeru, ali bez Jamesovih zicera ona kao da se našla u slobodnom padu. Razvikani srednjoškolski talent danas nije ništa drugo nego još jedna promašaj koji se nikad nije potrudio savladati košarkašku igru, ali zato nije imao problema vjerovati u vlastitu nadmoć. Posebicu u šutiranju, što ga je ove godine zacementiralo na 37% šuta, što je za takvog atletu i nominalno krilnog centra jednostavno sramotno. O njegovim odlukama na parketu i općenitom manjku košarkaškog IQ-a ne treba trošiti riječi, dovoljno vam je vidjeti ga jednom u akciji.

F – RYAN GOMES (2009,2011)

Gomes je svojevrsna ikona i kapetan momčadi Zapada obzirom da mu je ovo već treća no-star selekcija. Njegovo oponašanje korner zastavice i dalje nema premca u cijeloj ligi, čovjek je to koji može biti na parketu 30 minuta bez da ga itko primjeti, s tim da je ove sezone mizernu učinkovitost dignuo na još veće razine jer više nije u stanju zabiti ni dugu dvicu iz kuta (o trici može samo sanjati).

C – DARKO MILIČIĆ

Toliko već pričamo o njemu da je teško pojmiti kako ima tek 26 godina. Međutim, ovaj vječni talent je propustio iskoristiti toliko drugih prilika u ovih 9 NBA sezona da stvarno više nema smisla očekivati kako će ikad biti sposoban koncipirati stvarnost u tolikoj mjeri da može ostvariti karijeru barem solidnog back-up centra. Njegove fizikalije i lijevi horok nisu ni približno dovoljni da se prijeđe preko oceana nezainteresiranosti kojega ovaj čovjek iskazuje prema košarkaškoj igri.

WC – JEREMY PARGO

Iako je njegova minutaža u Memphisu mizerna, povjerana mu uloga back-up playa baš i nije beznačajna. Samo, umjesto da iskoristi priliku i postane granični NBA igrač, Pargo se dokazao potpuno nesposobnim igrati poziciju. Na osnovu čega je uopće ostvario karijeru u Europi nejasno je, obzirom na katastrofalne šuterske brojke i prije svega amatersku sposobnost kontrole lopte. Njegovih 35 izgubljenih naspram 42 asista sramotan su podatak čak i za nekakvog obrambenog specijalista pod košem, a o bekovima da ne pričam.

WC – ROBIN LOPEZ (2011)

Posljednji wild card ipak moram dodijeliti nekoć simpatičnom centru koji već drugu godinu za redom iskazuje rijetku nesklonost skakanju za nekoga visokog 213 cm (očito je u pitanju nekakva obiteljska genetska anomalija). Urođeni drvofix na stopalima nikad nije obećavao čuvara reketa i skakača, ali, tijekom svoje druge sezone u kojoj su Sunsi iznenađujuće došli do finala Zapada, Lopez je barem znao završavati Nashove pasove pod košem. Zadnje dvije godine to nije u stanju i tu leži najveći razlog njegova ponovnog izbora – ako ne možeš realizirati zicer namješten od najboljeg asistenta u ligi, što možeš?

RESERVES

Sunsi su očito krcati škart igračima jer osim Lopeza u najužoj konkurenciji za wild card našli su se još i Sebastian Telfair i Josh Childress. Besmisleni ugovor dan Childressu još uvijek strši kao upozorenje kako bi s ovim vodstvom rebuilding Sunsa mogao biti dug i bolan, a dovođenje dokazanog anti-talenta kakvim se Telfair dokazao sve ove godine samo potvrđuje tezu da nakon otkaza Kerru u tom klubu nitko nema pojma o poslu kojega obavlja. Kingsi su u sličnoj kategoriji, njihov angažman Travisa Outlawa nakon što je ovaj odigrao jednu od najgorih starterskih sezona u povijesti pokazao se potpunim promašajem jer je, očekivano, Outlaw nastavio igrati jednako loše i u puno manjoj ulozi s klupe.

EAST

PG – JAMEER NELSON

Iako se u zadnje vrijeme pomalo stabilizira (šuterski prije svega), očito je kako su dani Nelsona kao NBA startera prošlost. Brzina i pokretljivost su nestali, s njima i onaj playmakerski minimum koji je pružao (šuterski je oduvijek bio previše streaky da bi se mogao pouzdati u njega). Također, slično kao i kod Feltona, primjetan je ulazak u sezonu bez ikakve psiho-fizičke pripreme. Kod igrača ovakve građe koji su daleko od atletskih frikova takva nebriga o vlastitom tijelu i formi jednostavno je nedopustiva.

SG – DEMAR DEROZAN

DeRozanov sat otkucava, jednog od ovih dana morat će pokazati nešto kako bi konačno opravdao povjerenje koje mu od prvog dana pružaju u Torontu. Njegov mizeran košarkaški IQ i nesposobnost da fizikalije iskoristi u all-round svrhe mogli su se zanemariti tijekom prve dvije sezone dok se učio igri i dok je imao ulaz i šut s poludistance na koje se mogao osloniti. Ovakva sezona bez priprema i treninga njemu zasigurno ne koristi, što dijelom može opravdati nikakav napredak u shvaćanju igre, ali gubitak i tog minimalnog napadačkog učinka čini ga dodatnim utegom u ionako napadački netalentiranoj rotaciji Toronta.

SF – OMRI CASSPI

Casspi je euroligaški talent gurnut u ulogu NBA startera zbog marketinških razloga. Nije on loš igrač, dapače, ali pompa i minute koje je dobio u ove tri sezone NBA karijere nikad nisu bile opravdane na parketu. Doduše, ovo guranje Lina na all-star u bilo kojem svojstvu vrhunac je korporativne perverzije prema kojoj se Casspieva rola u NBA kontekstu čini beznačajnom. Ali, stvar je čisto tržišna – da svijet broji jednak broj Izraelaca kao Azijata, nema sumnje da bi marketinška mašina našla načina od jednako prosječnog talenta stvoriti novog Izabranog.

PF – ANDRAY BLATCHE (2011)

Blatche je vrhunski primjer solidnog igrača koji pati od zaljubljenosti u vlastitu veličinu, što je tipično za mlade NBA igrače. Ne i veterane poput njega. Vrhunske fizikalije i cijeli niz kvaliteta poželjnih za visoke igrače nisu dovoljni da maskiraju sve mane njegova karaktera i pristupa. U pravim rukama i s drugačijim mozgom, Blatche se mogao razviti u solidnog člana rotacije, četvorku s dovoljno dobrim šuterskim rasponom da postane vrhunska pick & pop opcija. U ovakvom Washingtonu, sve što je radio zadnjih godina bilo je potezanje iz najglupljih mogućih situacija bez ikakve odgovornosti, a to je na kraju rezultiralo ovakvom sezonom u kojoj se jasno pokazuje da ikakvo oslanjanje na njega u budućnosti nema smisla jer njegove košarkaške vještine u 25-oj godini nisu ništa više od onih koje je iskazao kao izgubljeni rookie izabran u drugoj rundi.

C - JOEL ANTHONY (2009, 2011)

Možda se nekome čini nepotrebnim birati iz godine u godinu igrača koji očito ne utječe bitnije na rezultate Heata (koji usprkos njegovim drvenim rukama ima ponajbolji napad lige), ali teško je zanemariti činjenicu kako se radi o najgorem napadaču u povijesti NBA s ovoliko minuta i s ovako ozbiljnom rolom u pretendentu na naslov prvaka. Anthony nije dobar skakač, nije u stanju čuvati rasne post igrače, ali sposobnost čuvanja nižih igrača nakon rotacija i dobar osjećaj za blokadu donekle opravdavaju njegovo prisustvo na parketu. Slično kao i s Perkinsom u Oklahomi, zastrašujuće je zamišljati koliko bi tek ove dvije momčadi bile opasne s nekim solidnim košarkašem u rolama povjerenim ovakvim antitalentima.

G – TONEY DOUGLAS

Dolaskom Lina, Smitha i Davisa potreba za Douglasom u New Yorku više ne postoji, ali njegov prvi dio sezone bio je toliko očajan da zaslužuje spomen. Douglas je pokazivao potencijal za combo-beka s klupe u prethodne dvije sezone, ali ovakvo izdanje mu je do daljnjega zalupilo vrata NBA karijere. Tip dokazano nije dovoljno kvalitetan šuter, a sada svi znamo da nema sposobnosti niti za voditi momčad, što isključuje čak i eventualnu ulogu back-up playa obrambenih sklonosti koja mu se predviđala.

G – STEPHEN JACKSON

Dobri stari Captain Jack nekoć je imao smisla kao volume scorer usprkos šuterskoj neučinkovitosti jer je bio fajter. Danas je on tek tetkica uništenih koljena koja previše priča i koja zbog šuterske nesposobnosti nije u stanju napraviti prijelaz iz startera u specijalista. Samim time, gubi svaki smisao kao NBA igrač. Obzirom na 33 godine, umjesto da razmišlja o novom ugovoru, bolje bi mu bilo da počne planirati mirovinu.

F – GLEN DAVIS

Big Baby nije kriv što ga je Orlando pretplatio, ali je kriv za najveću gomilu cigli ispaljenu ove sezone prema obručima diljem lige. Skroman skakač i obrambeni igrač, Davis je u mlađim danima imao vrijednost kao gurač i strijelac u reketu. Danas i dalje može izvući osobnu u napadu, ali to je otprilike i sve čime koristi momčadi kao prvi visoki s klupe. Količina lopti koju troši i ono što pruža zauzvrat nemaju nikakvo racionalno opravdanje, a kad vidiš njega i Perkinsa u akciji van Bostona dođe ti da se pitaš kako je s ovakvim suigračima Garnett uspijevao godinama držati reket Celticsa zatvorenim.

F – TYRUS THOMAS

Ozljede su ga lišile fizikalija, a kako nikad nije posjedovao nijednu drugu košarkašku vještinu osim skočnosti, očito je kako iz dana u dan nekadašnji četvrti pick drafta ima sve manju i manju vrijednost. Glupe odluke s loptom obilježje su njegovu karijere, a ove sezone Tyrus je glupost odveo na novu razinu. U općoj nemoći Bobcastsa gledati njega onako izgubljenog na parketu možda je i najtužniji prizor.

C – BEN WALLACE (2008)

Zašto je ovaj čovjek u ligi to valjda više nije jasno ni njemu samome, ali to vam je očiti primjer kako funkcionira većina NBA managera. Umjesto da šansu daju mladom talentu i otkrivaju i razvijaju potencijal, većina ih je i dalje sklona okružiti se istrošenim veličinama, kao da njihovo prstenje ili osobna povijest imaju ikakav učinak na parketu ili svlačionici. Mislim, kakav pozitivan primjer može ostaviti čovjek kojem se više neda niti potrčati u obrani?

WC – DESHAWN STEVENSON (2009, 2010)

Prvak s Mavsima savršeni je primjer svega što ne valja sa swingmanima Netsa, koji bi valjda bili najgora skupina igrača u ligi da nije rookiea Brooksa. Stevensona i dalje neki smatraju stoperom, ali razlog zbog kojega je bio koristan u Dallasu je bio taj što je tu i tamo uspijevao zabiti tricu. Nakon neobjašnjive šuterske role koju je imao u lovu na prsten, danas se čovjek vratio svojim pravim kvalitetama, a te su da nije u stanju pogoditi niti ocean. Obzirom da uz to što nema šut također nema ni ulaz ni pregled igre, bit će zanimljivo pratiti koliko će na osnovu nekoliko zabijenih otvorenih trica produžiti svoju otužnu karijeru koja je svaki smisao izgubila još 2008. (zadnja sezona kada je kao član Washingtona uspijevao gađati tricu dovoljno dobro da opravda minutažu i epitet 3&D specijalca).

WC – RASUAL BUTLER

U ogromnoj konkurenciji zadnji wild card ipak ide Rasualu Butleru, možda i najgorem igraču u NBA u ovom trenutku. Do te titule nije došao samo zbog apsolutne neučinkovitosti, već zbog sklonosti da zabije nož u leđa vlastitoj momčadi u ključnim trenutcima. Doduše, u tome krivica nije samo njegova, već i uprave koja je iz nekog razloga vjerovala da istrošeni veteran, koji nikada ničim nije opravdao dugu NBA karijeru, odjednom može ponijeti teret startnog krila zbog iskustva, kada je očito kako je jedino iskustvo koje Butler ima ono ispodprosječnosti.

RESERVES

Istok je krcat škartom, posebice među ovim ekipama s dna. Magloire iz Raptorsa toliko je spor da više nije u stanju ponuditi niti onih 6 osobnih jer ne može stići nikoga kako bi ga faulirao. Sličan mrtvac je i Mike Bibby, legenda koju će valjda Knicksi konačno otpustiti sada kada su posložili rotaciju (rekao bih da su ga angažirali u totalnom očaju zbog manjka tijela na vanjskim pozicijama, ali to ne bi imalo smisla pošto je Mike već neko vrijeme truplo). Pistonsi nude Damiena Wilkinsa (koji nekim čudom i dalje ima posao u ligi kao žilavi obrambeni swingman) i Jasona Maxiella (čiji midlevel ugovor će još dogodine odražavati genij Joea Dumarsa koji je dao milijune čovjeku drvenih ruku taman u trenutku kada je ovaj ostao bez skočnosti, a samim time i vrijednosti), a Bobcasti cijeli odred igrača koji su prešli put bez povratka poput Diopa, Carrolla i Maggettea (gubitkom fizikalija, izgubili su svaku vrijednost). Proces starenja u sličnu situaciju doveo je Rasharda Lewisa, Quentina Richardsona i Mehmeta Okura. S druge strane, mladi igrač poput Lancea Stephensona na vrhuncu je fizičke moći, ali ostavlja jednako loš dojam svojim neshvaćanjem igre i nedostatkom talenta. Čovjek posumnja u zdrav razum Larrya Birda koji navodno stoji iza maloga i kune se u njegove all-round sposobnosti (valjda je još zaljubljen u idealne fizikalije za swingmana koje Stephenson posjeduje), iako je svakim njegovim boravkom na parketu jasno kako se radi o još jednom izgubljenom slučaju koji nikakvim talentom neće uspijeti sakriti manjak karaktera i osnovnog shvaćanja košarkaške igre.

26Oct/102

MAGIC

Posted by Gee_Spot

''I got tired of the Heat as soon as LeBron James announced he was going to Miami. That's all I got asked about - What do you think about the Big 3? There's a Big 2 in Orlando - coach Van Gundy and assistant Ewing."
- Dwight Howard.

SCORE: 54-28
PRVIH 5: Nelson, Carter, Richardson, Lewis, Howard
5 ZA KRAJ: Nelson, Carter, Lewis, Bass, Howard
MVP: Howard
LVP: Lewis & Carter

O Orlandu znamo sve. Imaju najdominantnijeg centra u ligi koji im omogućava da protivnike uguše obranom i nikada se ne kockaju jer s Dwightom Howardom iza leđa postoje ogromne šanse da, čak ako ti igrač i pobjegne, neće stići pretjerano daleko.

Kontroliraju skok i reket, a s druge strane zabijaju suludu količinu trica. Doduše, kao što je pokazao Boston, taj glavni napadački dio igre može im se uskratiti, nakon čega postaju poprilično bezopasni.

Najveći problem Orlanda prethodne dvije sezone, a tako će valjda biti i ove, zove se kreacija. Momčad je ovo koja nije u stanju skupiti dovoljan broj asista čak ni nakon gomile povratnih lopti koju odigra jer na rosteru nema čak ni vrhunskog slash 'n' kick igrača, a kamoli nekoga tko je u stanju instinktivno razigrati druge ili stvoriti višak.

Oni koji su plaćeni za to više jednostavno ne mogu. Vince Carter igrač je bljeska, nikako konstante, posebice u ovim godinama. Rashard Lewis iz sezone u sezonu postaje sve mekši i pasivniji, ali on ionako nikada nije imao ništa osim šuta. To što je plaćen kao da je u najmanju ruku klon Jordana i Birda nije njegov problem.

Jameer Nelson je solidan play, ali ograničen i fizikalijama i talentom na sporednije role od onih koje želi igrati. Ali, kad već nemaju prave kreatore, u Orlandu barem imaju klupu. Dovođenje Chrisa Duhona za back-up playa dobar je potez, kao i ostavljanje Jasona Williamsa u pričuvi kao trećeg playa.

Carterova izgubljenost ne brine nikoga jer tu je ionako J.J. Redick, sjajni i dokazani playoff borac, spreman preuzeti ulogu prvog beka kada god zatreba.

Odlaskom Matta Barnesa javlja se prva veća rupa. Nekadašnja jaka pozicija niskoga krila trenutno je svedena na epizodne uloge jednog šuterskog specijalca kakav je Quentin Richardson te na povremene dobre večeri još jednog vječnog talenta Mickaela Pietrusa.

Obzirom da su krcati pod košem, za očekivati je stoga kako će Stan Van Gundy posegnuti za manje popularnim rješenjem, a taj je slaganje nešto klasičnije ekipe. Poziciju malog krila treba pokriti kvalitetnijim rješenjem od spomenutih, a Lewis može odigrati na trojki. Što će na četvorki otvoriti prostora šuteru Ryanu Andersonu, rasnom i čvrstom strijelcu Brandonu Bassu, a jednim dijelom i twin towers kombinaciji između Marcina Gortata i Dwighta.

Igra s klasičnijom petorkom vjerovatno neće previše utjecati na napadačku učinkovitost Magica, jer uvijek će se naći nekakav način da zabiju dovoljno trica. Dapače, protiv većine ekipa koje nisu ovako bogate fizikalijama, igra s dva rasna igrača pod košem možda bude i ključna.

Magic ima širinu, ima sjajne pojedince, ima novu dvoranu i ima motiv (Van Gundy protiv Heata, osveta Bostonu i Lakersima). Možda i najvažnije, imaju uvijek dobru atmosferu u momčadi, što mogu zahvaliti otkačenom treneru i uvijek pozitivnom i nesebičnom Dwightu. Dwightu koji je navodno trenirao s Olajuwonom (iako je meni teško zamisliti ga s bilo kojim tečnim pivot potezom). Međutim, ovi minusi koji se odnose na kreaciju, prilagodbu i slično i dalje ostaju.

Jer, kada utakmica dođe do zadnjih trenutaka, što će Magic napraviti? Odigrati na Howarda da ovaj slomi tablu nekakvim horokom? Ne, već će sve oči biti uprte u tri igrača koja nisu dorasla izazovu. Nelson nije dovoljno dobar, Carter nije nikada imao srca, a Lewis ne može sam. Njemu treba prava lopta, a od kada nema Turkoglua, nema ni pravih lopti u Orlandu.

Tako da će Dwight i društvo rasturati, razbijati, gaziti sve oko sebe. Onda će doći playoff, doći će vrijeme da Lewis i Carter nešto odigraju. Kao i mnogo puta do sada oni to neće napraviti. Ja se samo nadam da ta vjera u njihove sposobnosti neće trajati vječno jer u ovoj momčadi stvarno ima krasnih mladih igrača koji zaslužuju bolje.

17May/103

GEEZERS NEEDS EXCITEMENT

Posted by Gee_Spot

Po onome što su sinoć pokazali Boston i Orlando, mislim da bi svima onima koji prvenstveno žele uživati u dobroj igri bolje bilo gledati seriju koju noćas u Gradu Anđela otvaraju Lakersi i Sunsi. Očekivali smo rat, ali ono je bilo – klanje. U kojem je Boston potpuno nadigrao Orlando. Prekaljeni playoff veterani poput Piercea i društva nikada nisu pali bez ispaljenog metka, a ovaj put će izgleda potrošiti cijelo skladište municije prije nego pokleknu.

Boston je na jednu večer uspio potpuno zaustaviti igru Magica – na pickove se izlazilo čvrsto, Howard se zatvarao s dva, tri a ponekad i četiri igrača. Protok lopte, inače bolji dio igre Magica, igre koja ne ovisi o slash n kick igri kao glavnom izvoru kreacije, nestao je, a nekim čudom Celticsi su iz te svoje zone stizali zatvarati svaki vanjski šut.

Pokušavam se sjetiti, ali nisam siguran kada sam zadnji put odgledao tako dobru obranu, možda baš od Celticsa prije dvije godine kada su bili prvaci. Ni u jednoj jedinoj odluci nisu pogriješili – Perkins je mlatio Howarda, Vince je letio po podu svaki puta kada bi ušao pod koš (a ulazio je često jer netko u takvim trenutcima mora preuzeti odgovornost), Nelson je tjeran u kut, Lewis potpuno odsječen (praktički, do same završnice ne da nije pucao tricu iz kuta, već se uopće nije našao u šansi).

Uz fenomenalnu obranu, Celticsi su odigrali i napad iznad svih očekivanja, svi su odradili svoje role i još su dobili neočekivane impulse s klupe (opet od Allena, iako ovaj put uz par grešaka, te Sheeda, koji se trudi dokazati da je regularna sezona samo za kretene a da je on iznad toga).

Ipak, bilo je dovoljno manje od jedne četvrtine da se umalo prospe sav taj trud. Što ukazuje na dobro poznatu stvar – Boston je prestara momčad koja s ovako tankom rotacijom jednostavno ne može izdržati cijelu utakmicu u istom ritmu. Umor od serije s Clevelandom itekako se osjetio na kraju u nogama Raya, Piercea, Garnetta ali i Ronda.

Stoga je ova pobjeda još važnija, jer jasno je da bi eventualni poraz nakon onakve količine potrošene energije (a da ne spominjem poraz od onakvog Orlanda) ubio u pojam čak i nekadašnje šampione.

Orlandov problem je bilo lako uočiti. Navikli na dominaciju u dosadašnjem dijelu playoffa, ni sanjali nisu da stari Celticsi u sebi još imaju ovakvu vatru. Dok su se oni prilagodili situaciji, Boston je već imao preveliku prednost. Koju je umalo prosuo, što bi tek bilo bezveze jer Orlando sinoć stvarno nije zaslužio pobjediti.

Sada znaju da preko Bostona mogu samo ako odgovore željom, borbenošću i upornošću, te da tek tada presuđuje talent. A on je i sinoć, makar samo na mahove, pokazao da je ova ekipa Magica toliko potentna da je u stanju stići 20 razlike a da se ni ne okreneš.

Iz tog lošijeg pristupa proizašle su i sve one greške u napadu i ispadanja u obrani. Čim su se počeli boriti, rezultat je postajao povoljniji. Sad je na njima da u drugoj utakmici dokažu da su shvatili poruku.

Najveća snaga ovoga Orlanda upravo je u tome što porazi iz njih uvijek izvuku pozitivnu reakciju. Za razliku od npr. Cavsa, koji se nakon poraza dodatno stisnu, Orlando izlazi na parket bez kompleksa. Što nam garantira još veće klanje u drugoj utakmici, u kojem će ovaj put obje momčadi biti spremne. Odigra li Boston dobro i bude li u egalu do samoga kraja, obećajem da ću tada priznati da su u ovom trenutku bolja momčad.

Međutim, obzirom na ono što smo vidjeli u prvoj utakmici (nabrijani, ali i povremeno nemoćni Boston, te mlaki, ali povremeno moćni Orlando), i dalje mislim da iz ovoga rata izlazi mlađa, šira i luđa momčad. Plus, čak mi i simpatije pomalo idu na stranu Magica - Nelson je postao igračina i apsolutni je lider, sviđa mi se kako Vince pokušava dokazati samome sebi da nije tetkica, super mi je kako Dwight izgleda kao slon u staklarni, dok me s druge strane Sheed potpuno odbija. Ako postoji neka kozmička pravda, onda će Wallace u ovoj seriji izgubiti jednu utakmicu.

I da, već u utorak je sljedeća bitka a prije nje nas čeka poslastica u vidu draft lutrije. Konačno ćemo saznati tko će dobiti Johna Walla. Također, sutra nas čeka i Emirov specijalni post o Bullsima, navodno dug kao LeBronov popis playoff poraza. Jedva čekam.

Kad sam već spomenuo Kralja, kakav bi ovo bio košarkaški blog da ne napišem još par riječi o njemu. Naime, osim što sam rekao da uživam u trenutku njegova novog poraza, nisam komentirao njegov nastup u šestoj tekmi. Uglavnom, dobio je prolaznu ocjenu. Ono, definitivno nije bio najbolji čovjek na parketu, ali nije bio ni najgori. Izgledao je toliko preplašeno da me bilo strah za njegovo mentalno zdravlje, neki tikovi i pogledi koji je upućivao odavali su stanje čovjeka na rubu. Tako da, ma kako se on trudio pokazivati kao nekakav cool tip kojega to ništa ne dira, svima je očito da ga itekako prca osjećaj kako nije toliko dobar koliko i sam misli.

Uglavnom, usprkos lošem šutu, te puno forsiranih grešaka i izgubljenih lopti, barem se borio. Bacao se na svaku loptu, čime je barem pokazao da neće iz pozadine gledati kako gubi, što je napravio utakmicu ranije. LeBron je dobar košarkaš, ali ništa posebniji od desetak ostalih najboljih u ligi. Sad samo treba dokazati da mu je igra važnija od svega uokolo. Kvragu, to je uspijelo čak i jednom Iversonu, možda uspije i jednom Carteru.

A kad već pričam o potencijalnim psihičkim problemima, red je da spomenem čovjeka koji je odavno odbacio ono ''potencijalnim''. I koji će noćas pokušati pobjedom otvoriti vrata prema još jednom Finalu, trećem za redom. Kobe.

Po svim pravilima zdravog razuma simpatije svih proletera trebale bi biti na strani THE momčadi (Sunsi), a prijezir bi, kao i uvijek, trebao biti upućen prema privilegiranim profesionalcima koji posao odrađuju bez emocija, a to su Lakersi. Iskreno, nakon svih ovih godina uopće nemam neku potrebu navijati za Sunse, valjda sam još u šoku što su uopće tu gdje jesu, te prije svega želim gledati dobru košarku. Ali, da bih bio previše razočaran ako bi Lakersi propustili revanš protiv Magica – ne bih. Samo, ne mislim da će do toga doći.

Prije par dana sam već naveo većinu razloga zašto mislim da su Lakersi i dalje favoriti, a način na koji su odradili stvari protiv Jazza govori da su trenutno u dobroj formi. Igraju koliko i kako treba, s tim da je Kobe protiv obrane Jazza praktički imao trening koji mu je odlično došao da se malo oporavi od naporne sezone. Obzirom kako borbeno i čvrsto djeluju tri ne-amigosa pod košem, možemo slobodno reći kako ovi Lakersi nisu ništa lošiji od lanjskih.

Sad, može li Phoenix biti ovogodišnji Denver, momčad koja svoja netipičnom igrom ima šanse srušiti Philov sistem i Kobeov ego?

Može ako:

- Grant Hill uštopa Kobea (jer J Rich zasigurno neće)
- Nash i Richardson premaše učinak Kobea i Fishera
- Lopez i Dudley odgovore na skakački i energetski učinak Bynuma i Odoma
- Amare odgovori kišom koševa na Gasolov pljusak sa svih strana

Na sve ove teze odgovor vrlo lako može biti potvrdan. Jer, ovi Sunsi možda (barem po meni) nisu na razini onih prijašnjih, ali i dalje su izuzetno učinkovita momčad, s vrhunskim napadom i solidnom obranom. Lakersi su slični, iako na jedan potpuno drugi način. Naime, i Lakersi su izuzetno učinkovita ekipa koja zna što radi u napadu, s solidnom obranom. Evo što ih ipak razlikuje.

Učinkovitost Sunsa se vrti oko postotka šuta za tri i toga koliko dobro Steve Nash odrađuje svoju ulogu prvog igrača (ne zavaravajmo se, svi poeni Richardsona i Stoudemirea ne bi bilo mogući da Nash nije takva opasnost u svakom trenutku – bilo za šut, bilo za ulaz, bilo za asist), dok se ona Lakersa vrti oko toga koliko dobro su u stanju pomiriti sistem s Kobeovim istupanjima iz istoga.

Potencijalni problemi koje Lakersima može uzrokovati igra Sunsa s malom postavom, ili s čak pet tricaša u ekipi, jednaki su onima koje Sunsima može prouzročiti dominacija visokih igrača Lakersa u reketu. Sunsi imaju bolju klupu, Lakersi bolju petorku. Ono, ne vidim načina kako na osnovu ovih klasičnih match-up priča možeš prednost dati jednima ili drugima.

Obrana Sunsa igra van svake pameti i na razini na kakvoj to nitko nije mogao zamisliti, obzirom na takvu količinu ispodprosječnih obrambenih igrača kakvi su npr. Nash, Richardson i Amare. Obrana Lakersa igra ispod razine na koju nas je navikla, dajući taman onoliko koliko je potrebno da odradi posao, i to ponajviše zbog nedostatka rotacije na vanjskim pozicijama.

Ne znam za vas, ali ja ni jednoj ekipi ne mogu dati prednost na ovim klasičnim pitanjima. Teško mi je dati je Lakersima npr. zbog boljih igara zadnjih godina u međusobnim susretima, jer obzirom da su Sunsi lani bili očajni i da su se oporavljali do all-star prekida ove godine, a tri od četiri ovosezonske tekme ove dvije momčadi odigrale su prije 2010., to ima smisla otprilike kao da kažem kako su Sunsi bolji jer su uredno pobjeđivali one Lakerse bez Gasola, Fishera i Bynuma, sa Smushom Parkerom u petorci.

Svi kriteriji koje inače koristim ovdje me ostavljaju bez ideja. Sve što imam je osjećaj i ovih nekoliko teza, teza kojih ću se uhvatiti kako bi se argumentirao zašto usprkos dobrim izgledima Sunsi ipak neće proći dalje.

1. Karma je svoje već vratila = izbacivanjem Spursa, Phoenix je završio jedan ciklus na najbolji mogući način. NBA liga je još jednom dokazala da je stvarno amazing, jer ovakvi scenariji se obično događaju samo u filmovima. Obzirom da su Sunsi napravili rezultat kada to nitko nije očekivao na račun Spursa od kojih smo svi očekivali više, vrijeme je da se zarola odjavna špica. Sezona ionako ne može biti razočaranje, zar ne? Dakle, ako maknemo karmu iz jednadžbe, što nam ostaje? Ostaje nam momčad Lakersa kao predstavnik grada koji je odlučio nametnuti embargo na sve poslove koje radi u i s državom Arizonom, u vrijednosti od nekih 60 milijuna, zbog onog nesretnog zakona o imigraciji. Pa što, kažete vi, i sami Sunsi su se ogradili protiv tog zakona zbog čega su, dapače, valjda i kupili poneki karmički plus – naime, malo koja NBA frašiza pokazuje hrabrost i uopće volju za ikakvo drugo djelovanje osim mlaćenja love. Da, ali Sunsi su iz Arizone, republikanskog legla, dok je gradonačelnik LA pripadnik naroda protiv kojega se, samo na osnovu fizičkog izgleda, uvodi policijska država. Sunsi više ne mogu računati na pomoć sa strane, točnije s neba.

2. Lakersi su dobili jedinu bitnu utakmicu ove sezone = i to u Phoenixu, sredinom trećeg mjeseca, nakon što su Sunsi već zaredali sa sjajnim igrama. Da stvar bude bolnija, Lakersi su stigli u goste nekoliko dana nakon što se vratili s iscrpljujuće turneje po Istoku, dok su Sunsi ludim spletom okolnosti imali nevjerojatnih šest dana odmora da se pripreme za doček rivala (iako, kako je pokazao i Orlando sinoć, pauza definitivno ne mora biti dobra stvar). Pokazalo se da Lakersi još uvijek mogu uvijek zabiti koš više, ma što da im Sunsi bace pod noge.

3. Koliko bi vas dalo prednost Sunsima u prvom krugu da je Roy zdrav i zašto? = Naravno da bi nas većina izabrala Portland, i to zbog činjenice da Sunsi na strani nisu dobri kao doma a posebice ne u dvorani Blazersa. Također, Portland izgleda kao klasična playoff ekipa, dakle ekipa kojoj je obrana na prvom mjestu, koja kontrolira ritam i zna igrati organzirane napade na postavljene obrane. Dakle, Portland je sve ono što Sunsi nisu. Zašto uvlačim Blazerse u ovu priču? E, pa zato što su Lakersi slični – ni oni neće tek tako izgubiti doma, a, za razliku od Istoka, prednost domaćeg terena u ovom dvoboju nosi itekakvu težinu. Lakersi također djeluju kao klasična playoff momčad – u stanju su zatvoriti reket i odigrati vrhunsku obranu (ne stalno, ali, kako su pokazali protiv Thundera, da kada je potrebno), imaju sistem igre na postavljenu obranu protivnika i nisu ovisni o ritmu. Ta prilagodljivost je ključna.

Uostalom, ključna razlika između Lakersa i npr. Cavsa, a samim time i između Kralja i Kobea je što su Lakersi i Kobe prvaci. Možda djeluju nikako, možda im je kemija klimava i neuvjerljiva poput epizode Losta, ali funkcioniraju. Rade i, što je još važnije, bore se za svaku loptu. Imaju srce, ma kako ono često bilo zamaskirano ispod te tvrde kože. I zato su usprkos svemu i dalje favoriti. I zato na kraju ostajem pri njima, usprkos odličnim šansama koje imaju Sunsi.

Kobe je stvarno digao razinu igre od one ključne tekme protiv Thundera, ali isto tako je primjetno kako se on i suigrači gledaju preko volje češće nego ikada. Sumnjam da će to presuditi jer, za razliku od one nepopravljive kemije koja je krasila ona generaciju s Shaqom, Maloneom i Paytonom, te protiv koje čak ni Phil nije mogao ništa, sadašnju situaciju Jackson drži pod kontrolom.

Naime, riječi su suvišne kada pričaju djela, a djela govore da Odom i Gasol skaču kao ludi, posebice u napadu, dok Bynum igra bolju obranu nego ikada. Da im je puna kapa Kobea, valjda se ne bi ni trudili. Dakle, ispod svih tih pogleda krije se momčad koja je našla svoj način funkcioniranja.

I tu je Jacksonov najveći doprinos kao trenera. Ne pokušavam umanjiti njegove taktičke zamisli, ali činjenica je da su najuspješniji treneri oni koji znaju motivirati, koji znaju prodati svoje zamisli, a tu od njega nema boljega. Riley možda, s tim da se njihovi stilovi poprilično razlikuju. Dok je Riley sve uvijek polagao na zajedništvo i borbu do zadnjega, Phil se nikada nije libio one stare ''zavadi pa vladaj''.

Samo on može jednog Gasola i Odoma uvjeriti da je Kobeovo traženje najboljeg rješenja za njega ponekad korisnije od dodavanja lopte otvorenom suigraču. Nakon čega će oni poput najobičnijih šljakera ići na skok, umjesto da se dure jer nisu dobili loptu. Kobe se pak duri kada visoki naprave pogrešku ili ako mu ne daj Bože odbiju dodati, čak će se dozvoliti i klasičnu utakmicu bojkota da dokaže svoje, i iako svi znaju da nije u pravu i da je nemoguć, svi će opet podmetnuti leđa da s njim na čelu osvoje naslov.

Kako je to moguće? Zašto jedni rade sve što treba, a drugi radi uvijek protiv? Kako to može funkcionirati, umjesto da momčad dovede do raspada? Možemo samo nagađati, ali recimo da motiv još postoji i da je na njemu Phil uspio izgraditi momčad na temeljima čistog, golog profesionalizma. Tenzija nema jer, nakon što se tekma završi, svatko ide svojim putem. Lakersi bi da pokušavaju biti kao Sunsi (klapa, prijatelji, suigrači koji se međusobno uvažavaju), vjerovatno završili u zatvoru.

Ovako, dok samo rade posao, sve je odlično. Kobe obožava takav pristup i samo tako i zna igrati. Isključen od svega, nakon utakmice za njega nitko ne postoji. Gasol i Odom su emotivci kojima takav pristup ne odgovara, ali ih je Phil ne njega naučio. S Kobeom praktički i nema posla, jer on svoje odradi, ali uvjeriti Gasola i Odoma da su jednako važni i da su oni tko bez kojih nema ničega, samo što, eto, to moraju zadržati u sebi, da bi Kobe bio sretan, e to je njegov doprinos. Netko mora podmetnuti leđa u obitelji.

Lakersi su realnost, Sunsi su ideal. I jedni i drugi su na svoj način savršeni u svom pristupu igri. I ma koliko sličnost talentom i potencijalom čini ovu seriju zanimljivom, ta razlika u samoj suštini jednih i drugih odvodi je na novu razinu. Ne, nije u pitanju crno-bijela serija u kojoj po defaultu moraš navijati za dobro, već više jedan sjajan eksperiment koji će nam dati odgovor koliko je bolji jedan ili drugi način slaganja momčadi. Možda na kraju stvarno presudi kemija, a možda bude dovoljna i biologija.