ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

30 FOR 30: OKLAHOMA

SCORE: 47-19

MVP: Kevin Durant

X-faktor: James Harden

U skraćenoj post-lockout sezoni Thunder se potvrdio kao momčad šampionskog dometa, a njihova putanja uspjeha školski je primjer razvoja jezgre. Od kada su 2009. okupili svoju veliku četvorku, ovako je izgledao njihov uspon:

- 2010. score 50-32, prvi krug playoffa, 12. napad lige

- 2011. score 55-27, drugi krug playoffa, 5. napad lige

- 2012. score 47-19 (preračunato u punu sezonu to bi iznosilo 59-23), Finale, 2. napad lige

(nastave li ovakvom linearnom progresijom, dogodine možemo očekivati score 62-20, Prsten, 1. napad lige)

Za ovogodišnji skok važni su Durantov all-round napredak (izrastao u fantastičnog skakača, kvalitetnog razigravača i pouzdanog 1 na 1 obrambenog igrača) i Westbrookovo sazrijevanje (najmanje izgubljenih lopti i najbolji postotak šuta u karijeri), ali njih dvojica još uvijek imaju rezervi na putu do postajanja legitimnim franšiznim igračem (KD) i legitiminim all-starom (RW). Tako da je ipak najvažniji moment eksplozija Jamesa Hardena koji je i dalje nominalno ostao šesti igrač, ali je uspio iz svoje limitirane role izvući apsolutni maksimum.

Hardenova uloga se nije bitno promijenila, osim što je dobio više minuta i odriješene ruke u organizaciji igre u završnicama. Njegova primarna zadaća je i dalje bila popuniti rupe u Durantovoj i Westbrookovoj igri (dodatna prijetnja s perimetra, odnosno dodatni organizator igre), ali pri tome je uspio nadmašiti sva očekivanje suludom učinkovitošću u napadu. Njegova kombinacija pogođenih trica i slobodnih bacanja bila je na razini s Durantovom, a to znači da je Oklahoma imala luksuz igrati svih 48 minuta s jednim od top 5 najučinkovitijih strijelaca u ligi. Harden dijeli prvu poziciju s Ginobiliem koji je odigrao 1200 minuta manje, a ispred Duranta su samo Steve Nash i Brandon Rush koji ipak nije imao ni približno tešku napadačku ulogu kao igrač zadatka. Stoga, kad bi prilagodili učinkovitost minutaži i težini uloge koju određeni igrač ima u napadu, Durant bi bio broj jedan, Nash broj dva, a Harden broj tri. Ako pitate Oklahomu, i dalje nije loše.

Hardenovim prelaskom u all-star vode, Oklahoma je postala rasni izazivač, a svakako treba spomenuti i napredak četvrtog ključnog igrača. Ibaka i dalje nije izrastao u pouzdanog šutera s poludistance (iako pokazuje naznake da će se to uskoro dogoditi, pitajte samo Spurse), ali u trećoj sezoni postao je kompletan obrambeni igrač te jedan od najboljih skakača u napadu u ligi. Zastrašujuće je i pomisliti kakav score mogu ostvariti iduće sezone uspije li se Westbrook napadačkim učinkom dodatno približiti Durantu i Hardenu, uspije li Durant napraviti korak naprijed u all-round učinku, uspije li Harden ostati na ovim hall of fame šuterskim postotcima za swingmana i uspije li Ibaka obrambenom i skakačkom učinku dodati i taj šut s poludistance te tako postati ozbiljna napadačka opcija.

U cijeloj priči uočljivo je kako se sve bolji rezultati Oklahome baziraju isključivo na individualnom razvoju igrača, što nas dovodi do problematične strane cijele priče, a ta je organizacija igre u oba smjera. Obrambeno, Oklahoma je umjesto prema gore, u protekle tri sezone napravila korak nazad. Dobar dio razloga za to može se pripisati odlasku Rona Adamsa iz kluba. Današnji asistent u Bullsima izvukao je 2009. iz mladog rostera 9. obrambeni učinak u ligi. Međutim, umjesto da nastave u pravcu agresivnog rotiranja i preuzimanja kojim bi njihova dužina i atleticizam došli do izražaja, Adamsovim odlaskom put Chicaga, OKC se okreće statičnoj individualnoj obrani te godinu kasnije pada na 15. poziciju, a ove sezone završava kao 11. momčad lige po defanzivnom učinku.

Najveći problem leži u slabim igrama Westbrooka koji, bez sistema koji bi ga ukrotio, prečesto biva uhvaćen u raskoraku između lopte i igrača kojega bi trebao čuvati, te općenito u rotacijama bočnih igrača – i Durant i Harden su kvalitetni i voljni u 1 na 1 situacijama, ali kretanje lopte je nešto što ih i dalje prelako izbaci iz igre. Uz slabašnu obranu (barem u kontekstu momčadi koja ima aspiracije na naslov), ogroman problem je bio i obrambeni skok. OKC inače nije krcata izuzetnim skakačima na ovom dijelu parketa (jedini je Durant debelo iznad prosjeka za svoju poziciju), ali kombinacija Ibaka-Perkins dodatno im je otežavala situaciju.

Ibakin problem nije bio u skoku koliko u obrambenoj ulozi koja je od njega zahtijevala da bude libero i često izlazi na perimetar, što je u ulozi glavnog čuvara obruča i kontrolora skoka ostavljalo Kendricka Perkinsa. O Perkovim biserima u napadu zbog kojih je OKC često bio prisiljen igrati 4 na 5 već smo dovoljno govorili tijekom sezone (zamislite koliko bi bili opasniji da su tih 1744 minute koliko je dobio Perkins imali prosječnog napadača u postavi), ali njegov pad kao skakača i obrambenog igrača nije dovoljno istaknut. Perk ima tek 27 godina, ali u ligu je došao direktno iz srednje i 9 sezona borbe pod obručima napravili su svoje – osim što nije u stanju kretati se dovoljno brzo da brani pick igru i pokriva reket, ove godine imao je najmanji postotak uhvaćenih skokova u karijeri (14%).

To nije očajna brojka, ali nije ni brojka startnog visokog. Posebice je problematična kad uzmemo u obzir kontekst momčadi koja nema vrhunsku rotaciju visokih i specijaliziranog skakača - u ovakvoj situaciji Perkinsova nesposobnost da značajnije pomogne obrani i skoku, kombinirana s nemoći u napadu, jedan je ogroman uteg oko vrata jer praktički samo naglašava kako ne postoji segment igre u kojem je Perk pozitivan.

Naravno, u Oklahomi ne sjede budale koje ovoga nisu svjesne – Perkins ima ugovor samo zato što je i dalje jedan od boljih post up stopera u ligi. Činjenica da je OKC bila top 5 momčad po učinku u obrani post up situacija jasno govori o njegovoj kvaliteti u tom djelu igre. Samo, kad stavimo stvari u kontekst lige u kojoj je nakon Bynuma i Howarda treći centar po broju post up situacija bio Nikola Peković (ako ćemo gledati sve visoke, ispred Peka je samo Blake Griffin), jasno je kako držanje Perkinsa na parketu nema nikakvog smisla i kako više šteti nego koristi. Kao što je Finale protiv Heata pokazalo, post up situacije se mogu vrtiti i preko bekova i niskih krila (Wade i James su majstori ovakvog tipa igre), a u tim slučajevima Perkinsova snaga i postavljanje nemaju nikakve vrijednosti bez podrške brzih stopala.

Srećom, zbog skorih odluka koje će se morati donijeti oko budućnosti Hardena i Ibake, Perkins će vjerojatno uskoro ispasti iz igre, čime će Oklahoma preko noći postati bolja momčad i u napadu i u obrani. Jasno, za neki ozbiljniji iskorak prema top 5 obranama trebat će im visoki igrač izuzetnog skakačkog potencijala (ja osobno bih bez grižnje savjesti već sutra u Orlando poslao Ibaku i Hardena ili Westbrooka za Dwighta) ili barem pomak u filozofiji igre koji će od svih 5 igrača na parketu tražiti puno više aktivnosti i korištenja bogomdanih fizikalija na ovom dijelu parketa.

Također, iako prigovaranje vrhunskom napadu djeluje kao totalno nepotrebno anal-iziranje, činjenice su neumoljive – OKC igra banalnim i nemaštovim stilom igre. Osim screen & rolla, koji im je praktički jedina akcija koju vrte na postavljene obrane, napad održavaju odličnim učincima iz tranzicije i izolacije, što prevedeno znači da opet isključivo koriste individualne talente umjesto momčadskog pristupa. Uostalom, koliko su individualno nadmoćni dovoljno govori podatak da imaju ubojitu pick & roll igru (treći u ligi) iako su i Durant i Westbrook ispod prosjeka u tim akcijama - oni svoje brojke nabijaju iz izolacija, odnosno spot up situacija (Durant) i tranzicije (Westbrook). Njihov najboljih pick igrač? Harden, naravno.

Još jedan problematični aspket igre u napadu koji može zasmetati na putu prema naslovu je katastrofalno kruženje lopte. Thunder je jedina momčad u ligi ispod 50% asistiranih koševa (dakle, nalaze se iza Sacramento Kingsa čija igra se može opisati kao 1 na 5 haklanje), a posljedice ovakvog stila mogu se osjetiti kada naiđu na momčad koja je u stanju usporiti njihovu tranzicijsko-izolacijsku košarku. Uostalom, dosta je osvrnuti se na Finale – s igračima sposobnima suprotstaviti se 1 na 1 zvijezdama Oklahome i s obranom dovoljno aktivnom da parira njihovom ukupnom atleticizmu koji je raznio jedan San Antonio s lica zemlje, Miami je uspijevao Thunderu oduzeti prostor i izbaciti ih iz zona ugode, na što ovi nisu imali odgovora baš zato što nemaju izbrušen fundament košarkaške igre na koji se mogu osloniti kada zakažu tranzicija i izolacija – kruženje lopte po perimetru (ironično, upravo ono na što su obrane sklone promaganju i rotiranju poput Heatove alergične).

Iz svega navedenoga možda bi netko mogao zaključiti kako OKC nije baš trenirana momčad, međutim, ja bih ovom prilikom izbjegao optužiti Brooksa. On sigurno snosi dio krivice za nedovoljno dobru igru u obrani, pretjerano povjerenje u Perkinsa (i Fishera u playoffu) i napadačke felere, ali, tražeći isključivog krivca u njemu, zaboravljamo da velika četvorka Thundera ima u prosjeku tek 22 i pol godine. Stavimo li u perspektivu taj podatak i uzmemo li u obzir onaj proporcionalni rast rezultata spomenut na početku posta, postaje očito kako je Brooks svoj učiteljsko-mentorski dio posla odradio pošteno. Hoće li biti sposoban napraviti sljedeći korak, iz mentora u stratega šampionske momčadi, to je pitanje na koje ćemo odgovor dobiti možda već sljedeće sezone, zajedno s odgovorom na pitanje koliko je stvarno dobra ova mlada jezgra.

FAST FORWARD

Iduća sezona i iduće ljeto ključni su za budućnost franšize, tako da je stanje potpunog mirovanja u kojem se zatekao roster Thundera potpuno razumljivo. Dok se šuška o produženju s Hardenom i Ibakom prije izlaska na tržište (i jednom i drugom ne ginu max ponude dočepaju li se tržnice) i dok se slažu potencijalni scenariji (može li se zadržati obojicu i pritom održati iskoristivu rotaciju od 7-8 igrača bez katastrofalnih poreznih posljedica, a, ako ne, kojega zadržati i što dobiti zauzvrat), Sam Presti je bez ikakvih ulaganja uspio potencijalno pojačati momčad.

U potrazi za solidnim post snagatorom za vrijeme poslije Perkinsa, a obzirom da Cole Aldrich baš i ne ulijeva povjerenje, Presti je posegnuo za nekadašnjim 2. pickom drafta Hasheemom Thabeetom koji je još uvijek totalna nepoznanica (osim ako ne želite biti isključivi i vjerovati da je razlog zašto mu u tri sezone nitko nije dao šansu taj što nema pojma o košarci). Formulu minimalnog rizika koji možda donese veliku dobit iskušao je i na draftu izborom Perrya Jonesa, lutrijskog talenta koji je pao na samo dno prve runde zbog upitnih koljena i NBA vještina (i kojega obzirom na fizikalije nije teško zamisliti kao partnera Ibaki i Durantu u budućem playoff frontcourtu).

Naknadni potpis Hollisa Thompsona, šutera s Georgetowna koji se nekim čudom nije našao među 60 odabranih u noći drafta, također je potencijalna krađa – swingman dugih ruku donosi kombinaciju atleticizma i vanjskog šuta koja bi, uz malo sreće, mogla zamijeniti sve one minute koje su lani pripale ne baš napadački učinkovitima Cooku, Jacksonu i posebice Fisheru (u najgorem slučaju, Thompson je ogroman napredak na mjestu 13. igrača u odnosu na limitiranog Lazara Haywarda). Povratak pouzdanog back-up playa Maynora nakon ozljede također će donijeti pomak nabolje uz nikakva ulaganja - čak se i slučaj brine da Oklahoma uvijek ima unutrašnji izvor rasta u svakoj sezoni.

JEZGRA: Durant, Westbrook, Ibaka, Harden, Perkins, Sefolosha, Collison (54 milje)

ROSTER: jezgra + Cook, Maynor, Aldrich, Jackson, Thabeet, Hayward, Thompson, Jones (66 milja)

- Thunder je trenutno jedina momčad u ligi za koju je ljetna tržnica gotova – imaju maksimalnih 15 igrača pod garantiranim ugovorima i mogu u miru planirati ljetni kamp i novi lov na naslov u zadnjoj godini idile (od iduće sezone nema više all-star produkcije za rookie ugovore, a bez toga nema ni savršenog stanja rostera i salary capa - ukratko, vječni tulum završava, vrijeme je da se odraste)

DAY THIRTY-SEVEN – THUNDER ROAD

Sinoćnji Popov potez s Manuom, točnije s njegovom instalacijom u petorku, teoretski je super, pravi Pop art – Brooks je automatski morao Sefoloshu prebaciti s Parkera, što je Westbrooka opet stavilo u nezavidan položaj trčanja kroz blokove za playmakerom Spursa, plus obrana Oklahome je od prve sekunde morala paziti na dva vrhunska slashera. Obzirom da je Manu krenuo kao navijen i da je Ibaka ubrzo zaradio dvije osobne u pokušajima da pokrije reket, ovaj potez pokazao se korisnim i u praksi.

Samo, u široj slici radilo se o nečemu nebitnom, jer problem Spursa ionako nije bio napad već obrana. Popovich tu nije ništa poduzimao, ne zato što je preko noći zamijenio um i tijelo s Brooksom, kao u onim filmovima gdje roditelj zamijeni ulogu s djetetom, već zato što nema što poduzeti – rotacija kakvu ima na raspolaganju ograničava ga na obranu koja protivniku u ključnoj utakmici sezone dopusti 50% šuta iz igre.

Zato mi je upravo Popov komentar na pitanje kako zaustaviti Duranta suvisliji od ijedne analize koju sam pročitao zadnjih dana na svim stranama interneta (uključujući i moje) – "Pa ostaje mi jedino zamoliti Brooksa da ga ostavi na klupi".

Spursi su i sinoć odigrali odličnu utakmicu, utakmicu koja bi im u nekim drugim okolnostima bila dovoljna za pobjedu. Ubacili su 103 koša uz 46% šuta iz igre i 38% za tricu, zabili su čak i 84% slobodnih nadmašivši svoj standardni mizerni učinak iznad svih racionalnih očekivanja. Zabili su više koševa u reketu, zabili su više koševa iz kontri, a čak su i svoju rak-ranu u ovoj seriji, izgubljene lopte, dobrim dijelom kompenzirali pritiskom na vanjsku liniju Thundera.

Kockanje u obrani nije nešto čemu Spursi pribjegavaju, ali kockanje je sve što im je ostalo jer Oklahoma je ušla u ritam i pronašla način kako ga održati. Njihovi visoki očekivano nisu ponovili šuterski učinak iz prethodne utakmice, ali ne zato što je San Antonio zaigrao obranu, već zato što je jednostavno nemoguće da tri napadački ograničena igrača gađaju 22-25.

Ne, problem je opet bio u rotacijama zadnje linije obrane, koje su i sinoć omogućile Thunderu da zabije niz lakih koševa iz reketa (5 od 6 bila je realizacija Ibake i Collisona u zicerima), a za ostalo se pobrinuo skok-šut Westbrooka, Hardena i Duranta. Za pratiti ovakav napadački balans, Spursi su morali odigrati debelo iznad prosjeka, ali to se pokazalo nemogućim u ovom trenutku u kojem je momčad gotovo preko noći ostala bez dobrog dijela identiteta i gdje su upravo kocka i odstupanje od onoga kako inače igraju mogli donijeti više nego ostanak pri poznatome.

To Popovo stalno mućkanje s postavom i minutažom ne ostavlja traga na veteranima koji su već odavno navikli na tako nešto, ali mlađi igrači poput Greena i Splittera izgubljeni su za ovu seriju. Dakle, ponekad previše pameti zna biti i kontraproduktivno, ali nije to nikakva kritika sjajnog trenera koji je skoro uspio složiti jedan od najčudesnijih nizova svih vremena. Ako si itko može priuštiti ovakav način rada i ovoliko rizika onda je to upravo Pop, koji je, na kraju krajeva, i otkrio sve ove igrače.

Recimo, jedan paradoks vezan uz Spurse o kojem se rijetko priča odnosi se na njihov roster. Svi se u glas slažu kako na njemu ima desetak i više korisnih igrača, ali nitko ne priča o tome da su Spursi momčad s uvjerljivo najmanje lutrijskog talenta u NBA – osim Duncana, svi preostali igrači izabrani su ili u donjoj polovici prve runde ili u drugom krugu. To znači da je San Antonio svih ovih godina sa najslabijim mogućim kartama dobivao najveći broj partija (što ne znači samo da su sjajni igrači, već i bleferi), ali također i da San Antonio nema dovoljno onog zvjezdanog talenta koji po defaultu padne u ruke momčadima poput Oklahome koje niz godina biraju u top 5 i koji obično odlučuje utakmice u momentima kada sistem prestaje donositi prednost.

Ova digresija nije toliko bitna zbog nastavka priče o sudaru mladog talenta protiv iskusnih veterana jer to je narativ koji nas prati još od najave serije, ali s njom sam htio ukazati na to da su za Popovichev sistem upravo i potrebni ovakvi zanemareni i od mnogih odbačeni igrači jer samo takvi mogu pristati na sudjelovanje u ovakvom projektu koji je totalno drugačiji od svega drugoga u ligi. Samo zbog ove kemije Spursi mogu dvije godine za redom osvojiti prvu poziciju na Zapadu iako talentom (prije svega obrambenim) tu ne pripadaju.

Inače, jedan od zanimljivijih obrata kojega ćemo gledati, slušati i čitati idućih dana odnosi se na percepciju Tonya Parkera, koji će se od ljubimca mainstreama i čovjeka kojega su mnogi gurali u poziciju top 15 igrača u ligi (nakaradno) opet pretvoriti u Tonya Francuza koji spada u top 40 (realno). Kao što ističem već mjesecima, Tony Parker nije odjednom u tridestoj godini postao bolji košarkaš nego je to bio prije dvije, tri ili pet sezona (sazrijevanje završava u ranim 20-ima, to je biološka paradigma koja se ne mijenja). Svatko tko se malo potrudio zagrebati ispod površine jasno je mogao vidjeti da Tony igra istu košarku kao i uvijek, samo što je umjesto deset pick & rolla po utakmici sada dobio priliku vrtiti njih dvadeset, a nije mu na odmet bilo ni što je imao najveću minutažu u momčadi i što je pola sezone igrao bez drugog playmakera, Ginobilia. Brojke su bile napumpane, ali, promatran izvan konteksta, učinak je ostao isti.

Što je bitno shvatiti sada kada je došao trenutak istine i kada Spursi svaku večer trebaju odigrati vrhunsku partiju jer ove standardne više nisu dovoljne. Što se događa u ovim momentima? Pop se okreće svojoj prvoj (Manu) i drugoj (Timmy) opciji, svom najboljem playmakeru i njegovoj protuteži pod košem. Tony u ovom odnosu snaga biva ono što je bio uvijek, treća opcija koja ima priliku napasti prva, ovisno o stupnju težine situacije, ali i opcija koja prva pada u pozadinu kada stvari zaguste. I sada će Parker, iako je odigrao ono što igra već godinama u playoffu, ispasti problem, a ne oni koji su mu napumpali vrijednost i koji ga sada prikazuju krivim da sakriju vlastite pogreške, točnije sklonost hypeu i donošenju lakih zaključaka.

Da je pick & roll nastavio upadati kao ranije tijekom playoffa ili regularne sezone ili zadnjeg naslova protiv Cavsa, Manu i Timmy se ne bi trebali ni ubacivati u prvi plan. Ali, čim je protivnik podigao razinu igre, stvar u svoje ruke uzimaju Timmy, pa, ako ne ide ni kroz reket, Manu, da pokuša 1 na 5 herojstvima (što samo naglašava kako je u košarci, kao i u životu, lako pružati najbolje partije kada ti sve ide od ruke, ali kako se samo u teškim situacijama poznaju pravi junaci).

I iako su ta Ginobilieva herojstva sinoć podsjećala na njegove najbolje dane, veteran poput Manua nije mogao sam protiv fenomenalnih Duranta i Hardena. Timmy i Tony su bili solidni, ali solidno nije dovoljno protiv dva čovjeka koja su zabijala kada i kako su htjela. Jedan od zabavnijih trenutaka utakmice zbio se tijekom treće četvrtine, kada su se Spursi nakon jednog lošeg perioda pribrali i krenuli u akciju, stigli prednost i poveli. Činilo se da opet preuzimaju kontrolu, ali tada Brooks zove time-out nakon kojega OKC kreće igrati samo s jednom filozofijom – dodaj loptu Kevinu i bježi.

Čak se nisu previše trudili ni spustiti mu je na vrh reketa, KD je sam-samcat ulazio gdje je trebalo i dizao se na šut. U ovom periodu od nekih desetak minuta kraja treće i početka četvrte, Durant je zabio 8 skok-šuteva iz ničega uz samo dva promašaja, poveo seriju od 20 koševa i vratio momčad iz minusa od deset u plus od deset. Lica igrača Spursa u tom trenutku izgledala su kao lica Hrvata nakon što su čuli da je Rohatinski odjahao u sumrak - neopisiva kombinacija šoka i straha od nepoznatog.

U napetoj završnici stvar je u svoje ruke uzeo Harden iskoristivši stiskanje obrane Spursa u reket. Durant iz nekog razloga više nije bio u centru zbivanja (OKC igra najbolju košarku ove generacije, ali ovakvim minusima nas podsjete da još uvijek mogu bolje), ali Bradonja je izvukao dovoljno trikova iz šešira (tri trice i jedan kičmolomni ulaz) da održi razliku do sirene. Spursi jednostavno nisu imali dovoljno balansa da se izvuku, u gustim završnicama nije dovoljno samo zabijati, treba tu i tamo moći zaustaviti protivnika jer inače si ne daješ šansu ulasku u seriju. Ukratko, kada primite stoti koš pet minuta prije kraja, to nije dobar znak.

Spursi imaju još dvije utakmice u kojima se mogu nadati da će Parker i Manu zabiti više od Westbrooka i Hardena, da će Timmy nadigrati unutarnju liniju Thundera te da Durant neće imati franšizne partije. Šanse svakako imaju, iako su realno sada u sporednoj ulozi, prepustivši Oklahomi glavnu onoga trenutka kada su KD i društvo pronašli recept za eksploataciju njihovih obrambenih rupa. Recept koji glasi ulaz, dodatni pas i puno pogođenih skok-šuteva.