ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

26Jul/122

30 FOR 30: OKLAHOMA

Posted by Gee_Spot

SCORE: 47-19

MVP: Kevin Durant

X-faktor: James Harden

U skraćenoj post-lockout sezoni Thunder se potvrdio kao momčad šampionskog dometa, a njihova putanja uspjeha školski je primjer razvoja jezgre. Od kada su 2009. okupili svoju veliku četvorku, ovako je izgledao njihov uspon:

- 2010. score 50-32, prvi krug playoffa, 12. napad lige

- 2011. score 55-27, drugi krug playoffa, 5. napad lige

- 2012. score 47-19 (preračunato u punu sezonu to bi iznosilo 59-23), Finale, 2. napad lige

(nastave li ovakvom linearnom progresijom, dogodine možemo očekivati score 62-20, Prsten, 1. napad lige)

Za ovogodišnji skok važni su Durantov all-round napredak (izrastao u fantastičnog skakača, kvalitetnog razigravača i pouzdanog 1 na 1 obrambenog igrača) i Westbrookovo sazrijevanje (najmanje izgubljenih lopti i najbolji postotak šuta u karijeri), ali njih dvojica još uvijek imaju rezervi na putu do postajanja legitimnim franšiznim igračem (KD) i legitiminim all-starom (RW). Tako da je ipak najvažniji moment eksplozija Jamesa Hardena koji je i dalje nominalno ostao šesti igrač, ali je uspio iz svoje limitirane role izvući apsolutni maksimum.

Hardenova uloga se nije bitno promijenila, osim što je dobio više minuta i odriješene ruke u organizaciji igre u završnicama. Njegova primarna zadaća je i dalje bila popuniti rupe u Durantovoj i Westbrookovoj igri (dodatna prijetnja s perimetra, odnosno dodatni organizator igre), ali pri tome je uspio nadmašiti sva očekivanje suludom učinkovitošću u napadu. Njegova kombinacija pogođenih trica i slobodnih bacanja bila je na razini s Durantovom, a to znači da je Oklahoma imala luksuz igrati svih 48 minuta s jednim od top 5 najučinkovitijih strijelaca u ligi. Harden dijeli prvu poziciju s Ginobiliem koji je odigrao 1200 minuta manje, a ispred Duranta su samo Steve Nash i Brandon Rush koji ipak nije imao ni približno tešku napadačku ulogu kao igrač zadatka. Stoga, kad bi prilagodili učinkovitost minutaži i težini uloge koju određeni igrač ima u napadu, Durant bi bio broj jedan, Nash broj dva, a Harden broj tri. Ako pitate Oklahomu, i dalje nije loše.

Hardenovim prelaskom u all-star vode, Oklahoma je postala rasni izazivač, a svakako treba spomenuti i napredak četvrtog ključnog igrača. Ibaka i dalje nije izrastao u pouzdanog šutera s poludistance (iako pokazuje naznake da će se to uskoro dogoditi, pitajte samo Spurse), ali u trećoj sezoni postao je kompletan obrambeni igrač te jedan od najboljih skakača u napadu u ligi. Zastrašujuće je i pomisliti kakav score mogu ostvariti iduće sezone uspije li se Westbrook napadačkim učinkom dodatno približiti Durantu i Hardenu, uspije li Durant napraviti korak naprijed u all-round učinku, uspije li Harden ostati na ovim hall of fame šuterskim postotcima za swingmana i uspije li Ibaka obrambenom i skakačkom učinku dodati i taj šut s poludistance te tako postati ozbiljna napadačka opcija.

U cijeloj priči uočljivo je kako se sve bolji rezultati Oklahome baziraju isključivo na individualnom razvoju igrača, što nas dovodi do problematične strane cijele priče, a ta je organizacija igre u oba smjera. Obrambeno, Oklahoma je umjesto prema gore, u protekle tri sezone napravila korak nazad. Dobar dio razloga za to može se pripisati odlasku Rona Adamsa iz kluba. Današnji asistent u Bullsima izvukao je 2009. iz mladog rostera 9. obrambeni učinak u ligi. Međutim, umjesto da nastave u pravcu agresivnog rotiranja i preuzimanja kojim bi njihova dužina i atleticizam došli do izražaja, Adamsovim odlaskom put Chicaga, OKC se okreće statičnoj individualnoj obrani te godinu kasnije pada na 15. poziciju, a ove sezone završava kao 11. momčad lige po defanzivnom učinku.

Najveći problem leži u slabim igrama Westbrooka koji, bez sistema koji bi ga ukrotio, prečesto biva uhvaćen u raskoraku između lopte i igrača kojega bi trebao čuvati, te općenito u rotacijama bočnih igrača – i Durant i Harden su kvalitetni i voljni u 1 na 1 situacijama, ali kretanje lopte je nešto što ih i dalje prelako izbaci iz igre. Uz slabašnu obranu (barem u kontekstu momčadi koja ima aspiracije na naslov), ogroman problem je bio i obrambeni skok. OKC inače nije krcata izuzetnim skakačima na ovom dijelu parketa (jedini je Durant debelo iznad prosjeka za svoju poziciju), ali kombinacija Ibaka-Perkins dodatno im je otežavala situaciju.

Ibakin problem nije bio u skoku koliko u obrambenoj ulozi koja je od njega zahtijevala da bude libero i često izlazi na perimetar, što je u ulozi glavnog čuvara obruča i kontrolora skoka ostavljalo Kendricka Perkinsa. O Perkovim biserima u napadu zbog kojih je OKC često bio prisiljen igrati 4 na 5 već smo dovoljno govorili tijekom sezone (zamislite koliko bi bili opasniji da su tih 1744 minute koliko je dobio Perkins imali prosječnog napadača u postavi), ali njegov pad kao skakača i obrambenog igrača nije dovoljno istaknut. Perk ima tek 27 godina, ali u ligu je došao direktno iz srednje i 9 sezona borbe pod obručima napravili su svoje – osim što nije u stanju kretati se dovoljno brzo da brani pick igru i pokriva reket, ove godine imao je najmanji postotak uhvaćenih skokova u karijeri (14%).

To nije očajna brojka, ali nije ni brojka startnog visokog. Posebice je problematična kad uzmemo u obzir kontekst momčadi koja nema vrhunsku rotaciju visokih i specijaliziranog skakača - u ovakvoj situaciji Perkinsova nesposobnost da značajnije pomogne obrani i skoku, kombinirana s nemoći u napadu, jedan je ogroman uteg oko vrata jer praktički samo naglašava kako ne postoji segment igre u kojem je Perk pozitivan.

Naravno, u Oklahomi ne sjede budale koje ovoga nisu svjesne – Perkins ima ugovor samo zato što je i dalje jedan od boljih post up stopera u ligi. Činjenica da je OKC bila top 5 momčad po učinku u obrani post up situacija jasno govori o njegovoj kvaliteti u tom djelu igre. Samo, kad stavimo stvari u kontekst lige u kojoj je nakon Bynuma i Howarda treći centar po broju post up situacija bio Nikola Peković (ako ćemo gledati sve visoke, ispred Peka je samo Blake Griffin), jasno je kako držanje Perkinsa na parketu nema nikakvog smisla i kako više šteti nego koristi. Kao što je Finale protiv Heata pokazalo, post up situacije se mogu vrtiti i preko bekova i niskih krila (Wade i James su majstori ovakvog tipa igre), a u tim slučajevima Perkinsova snaga i postavljanje nemaju nikakve vrijednosti bez podrške brzih stopala.

Srećom, zbog skorih odluka koje će se morati donijeti oko budućnosti Hardena i Ibake, Perkins će vjerojatno uskoro ispasti iz igre, čime će Oklahoma preko noći postati bolja momčad i u napadu i u obrani. Jasno, za neki ozbiljniji iskorak prema top 5 obranama trebat će im visoki igrač izuzetnog skakačkog potencijala (ja osobno bih bez grižnje savjesti već sutra u Orlando poslao Ibaku i Hardena ili Westbrooka za Dwighta) ili barem pomak u filozofiji igre koji će od svih 5 igrača na parketu tražiti puno više aktivnosti i korištenja bogomdanih fizikalija na ovom dijelu parketa.

Također, iako prigovaranje vrhunskom napadu djeluje kao totalno nepotrebno anal-iziranje, činjenice su neumoljive – OKC igra banalnim i nemaštovim stilom igre. Osim screen & rolla, koji im je praktički jedina akcija koju vrte na postavljene obrane, napad održavaju odličnim učincima iz tranzicije i izolacije, što prevedeno znači da opet isključivo koriste individualne talente umjesto momčadskog pristupa. Uostalom, koliko su individualno nadmoćni dovoljno govori podatak da imaju ubojitu pick & roll igru (treći u ligi) iako su i Durant i Westbrook ispod prosjeka u tim akcijama - oni svoje brojke nabijaju iz izolacija, odnosno spot up situacija (Durant) i tranzicije (Westbrook). Njihov najboljih pick igrač? Harden, naravno.

Još jedan problematični aspket igre u napadu koji može zasmetati na putu prema naslovu je katastrofalno kruženje lopte. Thunder je jedina momčad u ligi ispod 50% asistiranih koševa (dakle, nalaze se iza Sacramento Kingsa čija igra se može opisati kao 1 na 5 haklanje), a posljedice ovakvog stila mogu se osjetiti kada naiđu na momčad koja je u stanju usporiti njihovu tranzicijsko-izolacijsku košarku. Uostalom, dosta je osvrnuti se na Finale – s igračima sposobnima suprotstaviti se 1 na 1 zvijezdama Oklahome i s obranom dovoljno aktivnom da parira njihovom ukupnom atleticizmu koji je raznio jedan San Antonio s lica zemlje, Miami je uspijevao Thunderu oduzeti prostor i izbaciti ih iz zona ugode, na što ovi nisu imali odgovora baš zato što nemaju izbrušen fundament košarkaške igre na koji se mogu osloniti kada zakažu tranzicija i izolacija – kruženje lopte po perimetru (ironično, upravo ono na što su obrane sklone promaganju i rotiranju poput Heatove alergične).

Iz svega navedenoga možda bi netko mogao zaključiti kako OKC nije baš trenirana momčad, međutim, ja bih ovom prilikom izbjegao optužiti Brooksa. On sigurno snosi dio krivice za nedovoljno dobru igru u obrani, pretjerano povjerenje u Perkinsa (i Fishera u playoffu) i napadačke felere, ali, tražeći isključivog krivca u njemu, zaboravljamo da velika četvorka Thundera ima u prosjeku tek 22 i pol godine. Stavimo li u perspektivu taj podatak i uzmemo li u obzir onaj proporcionalni rast rezultata spomenut na početku posta, postaje očito kako je Brooks svoj učiteljsko-mentorski dio posla odradio pošteno. Hoće li biti sposoban napraviti sljedeći korak, iz mentora u stratega šampionske momčadi, to je pitanje na koje ćemo odgovor dobiti možda već sljedeće sezone, zajedno s odgovorom na pitanje koliko je stvarno dobra ova mlada jezgra.

FAST FORWARD

Iduća sezona i iduće ljeto ključni su za budućnost franšize, tako da je stanje potpunog mirovanja u kojem se zatekao roster Thundera potpuno razumljivo. Dok se šuška o produženju s Hardenom i Ibakom prije izlaska na tržište (i jednom i drugom ne ginu max ponude dočepaju li se tržnice) i dok se slažu potencijalni scenariji (može li se zadržati obojicu i pritom održati iskoristivu rotaciju od 7-8 igrača bez katastrofalnih poreznih posljedica, a, ako ne, kojega zadržati i što dobiti zauzvrat), Sam Presti je bez ikakvih ulaganja uspio potencijalno pojačati momčad.

U potrazi za solidnim post snagatorom za vrijeme poslije Perkinsa, a obzirom da Cole Aldrich baš i ne ulijeva povjerenje, Presti je posegnuo za nekadašnjim 2. pickom drafta Hasheemom Thabeetom koji je još uvijek totalna nepoznanica (osim ako ne želite biti isključivi i vjerovati da je razlog zašto mu u tri sezone nitko nije dao šansu taj što nema pojma o košarci). Formulu minimalnog rizika koji možda donese veliku dobit iskušao je i na draftu izborom Perrya Jonesa, lutrijskog talenta koji je pao na samo dno prve runde zbog upitnih koljena i NBA vještina (i kojega obzirom na fizikalije nije teško zamisliti kao partnera Ibaki i Durantu u budućem playoff frontcourtu).

Naknadni potpis Hollisa Thompsona, šutera s Georgetowna koji se nekim čudom nije našao među 60 odabranih u noći drafta, također je potencijalna krađa – swingman dugih ruku donosi kombinaciju atleticizma i vanjskog šuta koja bi, uz malo sreće, mogla zamijeniti sve one minute koje su lani pripale ne baš napadački učinkovitima Cooku, Jacksonu i posebice Fisheru (u najgorem slučaju, Thompson je ogroman napredak na mjestu 13. igrača u odnosu na limitiranog Lazara Haywarda). Povratak pouzdanog back-up playa Maynora nakon ozljede također će donijeti pomak nabolje uz nikakva ulaganja - čak se i slučaj brine da Oklahoma uvijek ima unutrašnji izvor rasta u svakoj sezoni.

JEZGRA: Durant, Westbrook, Ibaka, Harden, Perkins, Sefolosha, Collison (54 milje)

ROSTER: jezgra + Cook, Maynor, Aldrich, Jackson, Thabeet, Hayward, Thompson, Jones (66 milja)

- Thunder je trenutno jedina momčad u ligi za koju je ljetna tržnica gotova – imaju maksimalnih 15 igrača pod garantiranim ugovorima i mogu u miru planirati ljetni kamp i novi lov na naslov u zadnjoj godini idile (od iduće sezone nema više all-star produkcije za rookie ugovore, a bez toga nema ni savršenog stanja rostera i salary capa - ukratko, vječni tulum završava, vrijeme je da se odraste)

5Jun/124

DAY THIRTY-SEVEN – THUNDER ROAD

Posted by Gee_Spot

Sinoćnji Popov potez s Manuom, točnije s njegovom instalacijom u petorku, teoretski je super, pravi Pop art – Brooks je automatski morao Sefoloshu prebaciti s Parkera, što je Westbrooka opet stavilo u nezavidan položaj trčanja kroz blokove za playmakerom Spursa, plus obrana Oklahome je od prve sekunde morala paziti na dva vrhunska slashera. Obzirom da je Manu krenuo kao navijen i da je Ibaka ubrzo zaradio dvije osobne u pokušajima da pokrije reket, ovaj potez pokazao se korisnim i u praksi.

Samo, u široj slici radilo se o nečemu nebitnom, jer problem Spursa ionako nije bio napad već obrana. Popovich tu nije ništa poduzimao, ne zato što je preko noći zamijenio um i tijelo s Brooksom, kao u onim filmovima gdje roditelj zamijeni ulogu s djetetom, već zato što nema što poduzeti – rotacija kakvu ima na raspolaganju ograničava ga na obranu koja protivniku u ključnoj utakmici sezone dopusti 50% šuta iz igre.

Zato mi je upravo Popov komentar na pitanje kako zaustaviti Duranta suvisliji od ijedne analize koju sam pročitao zadnjih dana na svim stranama interneta (uključujući i moje) – "Pa ostaje mi jedino zamoliti Brooksa da ga ostavi na klupi".

Spursi su i sinoć odigrali odličnu utakmicu, utakmicu koja bi im u nekim drugim okolnostima bila dovoljna za pobjedu. Ubacili su 103 koša uz 46% šuta iz igre i 38% za tricu, zabili su čak i 84% slobodnih nadmašivši svoj standardni mizerni učinak iznad svih racionalnih očekivanja. Zabili su više koševa u reketu, zabili su više koševa iz kontri, a čak su i svoju rak-ranu u ovoj seriji, izgubljene lopte, dobrim dijelom kompenzirali pritiskom na vanjsku liniju Thundera.

Kockanje u obrani nije nešto čemu Spursi pribjegavaju, ali kockanje je sve što im je ostalo jer Oklahoma je ušla u ritam i pronašla način kako ga održati. Njihovi visoki očekivano nisu ponovili šuterski učinak iz prethodne utakmice, ali ne zato što je San Antonio zaigrao obranu, već zato što je jednostavno nemoguće da tri napadački ograničena igrača gađaju 22-25.

Ne, problem je opet bio u rotacijama zadnje linije obrane, koje su i sinoć omogućile Thunderu da zabije niz lakih koševa iz reketa (5 od 6 bila je realizacija Ibake i Collisona u zicerima), a za ostalo se pobrinuo skok-šut Westbrooka, Hardena i Duranta. Za pratiti ovakav napadački balans, Spursi su morali odigrati debelo iznad prosjeka, ali to se pokazalo nemogućim u ovom trenutku u kojem je momčad gotovo preko noći ostala bez dobrog dijela identiteta i gdje su upravo kocka i odstupanje od onoga kako inače igraju mogli donijeti više nego ostanak pri poznatome.

To Popovo stalno mućkanje s postavom i minutažom ne ostavlja traga na veteranima koji su već odavno navikli na tako nešto, ali mlađi igrači poput Greena i Splittera izgubljeni su za ovu seriju. Dakle, ponekad previše pameti zna biti i kontraproduktivno, ali nije to nikakva kritika sjajnog trenera koji je skoro uspio složiti jedan od najčudesnijih nizova svih vremena. Ako si itko može priuštiti ovakav način rada i ovoliko rizika onda je to upravo Pop, koji je, na kraju krajeva, i otkrio sve ove igrače.

Recimo, jedan paradoks vezan uz Spurse o kojem se rijetko priča odnosi se na njihov roster. Svi se u glas slažu kako na njemu ima desetak i više korisnih igrača, ali nitko ne priča o tome da su Spursi momčad s uvjerljivo najmanje lutrijskog talenta u NBA – osim Duncana, svi preostali igrači izabrani su ili u donjoj polovici prve runde ili u drugom krugu. To znači da je San Antonio svih ovih godina sa najslabijim mogućim kartama dobivao najveći broj partija (što ne znači samo da su sjajni igrači, već i bleferi), ali također i da San Antonio nema dovoljno onog zvjezdanog talenta koji po defaultu padne u ruke momčadima poput Oklahome koje niz godina biraju u top 5 i koji obično odlučuje utakmice u momentima kada sistem prestaje donositi prednost.

Ova digresija nije toliko bitna zbog nastavka priče o sudaru mladog talenta protiv iskusnih veterana jer to je narativ koji nas prati još od najave serije, ali s njom sam htio ukazati na to da su za Popovichev sistem upravo i potrebni ovakvi zanemareni i od mnogih odbačeni igrači jer samo takvi mogu pristati na sudjelovanje u ovakvom projektu koji je totalno drugačiji od svega drugoga u ligi. Samo zbog ove kemije Spursi mogu dvije godine za redom osvojiti prvu poziciju na Zapadu iako talentom (prije svega obrambenim) tu ne pripadaju.

Inače, jedan od zanimljivijih obrata kojega ćemo gledati, slušati i čitati idućih dana odnosi se na percepciju Tonya Parkera, koji će se od ljubimca mainstreama i čovjeka kojega su mnogi gurali u poziciju top 15 igrača u ligi (nakaradno) opet pretvoriti u Tonya Francuza koji spada u top 40 (realno). Kao što ističem već mjesecima, Tony Parker nije odjednom u tridestoj godini postao bolji košarkaš nego je to bio prije dvije, tri ili pet sezona (sazrijevanje završava u ranim 20-ima, to je biološka paradigma koja se ne mijenja). Svatko tko se malo potrudio zagrebati ispod površine jasno je mogao vidjeti da Tony igra istu košarku kao i uvijek, samo što je umjesto deset pick & rolla po utakmici sada dobio priliku vrtiti njih dvadeset, a nije mu na odmet bilo ni što je imao najveću minutažu u momčadi i što je pola sezone igrao bez drugog playmakera, Ginobilia. Brojke su bile napumpane, ali, promatran izvan konteksta, učinak je ostao isti.

Što je bitno shvatiti sada kada je došao trenutak istine i kada Spursi svaku večer trebaju odigrati vrhunsku partiju jer ove standardne više nisu dovoljne. Što se događa u ovim momentima? Pop se okreće svojoj prvoj (Manu) i drugoj (Timmy) opciji, svom najboljem playmakeru i njegovoj protuteži pod košem. Tony u ovom odnosu snaga biva ono što je bio uvijek, treća opcija koja ima priliku napasti prva, ovisno o stupnju težine situacije, ali i opcija koja prva pada u pozadinu kada stvari zaguste. I sada će Parker, iako je odigrao ono što igra već godinama u playoffu, ispasti problem, a ne oni koji su mu napumpali vrijednost i koji ga sada prikazuju krivim da sakriju vlastite pogreške, točnije sklonost hypeu i donošenju lakih zaključaka.

Da je pick & roll nastavio upadati kao ranije tijekom playoffa ili regularne sezone ili zadnjeg naslova protiv Cavsa, Manu i Timmy se ne bi trebali ni ubacivati u prvi plan. Ali, čim je protivnik podigao razinu igre, stvar u svoje ruke uzimaju Timmy, pa, ako ne ide ni kroz reket, Manu, da pokuša 1 na 5 herojstvima (što samo naglašava kako je u košarci, kao i u životu, lako pružati najbolje partije kada ti sve ide od ruke, ali kako se samo u teškim situacijama poznaju pravi junaci).

I iako su ta Ginobilieva herojstva sinoć podsjećala na njegove najbolje dane, veteran poput Manua nije mogao sam protiv fenomenalnih Duranta i Hardena. Timmy i Tony su bili solidni, ali solidno nije dovoljno protiv dva čovjeka koja su zabijala kada i kako su htjela. Jedan od zabavnijih trenutaka utakmice zbio se tijekom treće četvrtine, kada su se Spursi nakon jednog lošeg perioda pribrali i krenuli u akciju, stigli prednost i poveli. Činilo se da opet preuzimaju kontrolu, ali tada Brooks zove time-out nakon kojega OKC kreće igrati samo s jednom filozofijom – dodaj loptu Kevinu i bježi.

Čak se nisu previše trudili ni spustiti mu je na vrh reketa, KD je sam-samcat ulazio gdje je trebalo i dizao se na šut. U ovom periodu od nekih desetak minuta kraja treće i početka četvrte, Durant je zabio 8 skok-šuteva iz ničega uz samo dva promašaja, poveo seriju od 20 koševa i vratio momčad iz minusa od deset u plus od deset. Lica igrača Spursa u tom trenutku izgledala su kao lica Hrvata nakon što su čuli da je Rohatinski odjahao u sumrak - neopisiva kombinacija šoka i straha od nepoznatog.

U napetoj završnici stvar je u svoje ruke uzeo Harden iskoristivši stiskanje obrane Spursa u reket. Durant iz nekog razloga više nije bio u centru zbivanja (OKC igra najbolju košarku ove generacije, ali ovakvim minusima nas podsjete da još uvijek mogu bolje), ali Bradonja je izvukao dovoljno trikova iz šešira (tri trice i jedan kičmolomni ulaz) da održi razliku do sirene. Spursi jednostavno nisu imali dovoljno balansa da se izvuku, u gustim završnicama nije dovoljno samo zabijati, treba tu i tamo moći zaustaviti protivnika jer inače si ne daješ šansu ulasku u seriju. Ukratko, kada primite stoti koš pet minuta prije kraja, to nije dobar znak.

Spursi imaju još dvije utakmice u kojima se mogu nadati da će Parker i Manu zabiti više od Westbrooka i Hardena, da će Timmy nadigrati unutarnju liniju Thundera te da Durant neće imati franšizne partije. Šanse svakako imaju, iako su realno sada u sporednoj ulozi, prepustivši Oklahomi glavnu onoga trenutka kada su KD i društvo pronašli recept za eksploataciju njihovih obrambenih rupa. Recept koji glasi ulaz, dodatni pas i puno pogođenih skok-šuteva.

22May/1228

DAY TWENTY-FOUR – KNOCKOUT CITY THUNDER

Posted by Gee_Spot

SIXERS @ CELTICS

Bila je ovo utakmica s dva lica, prvim revijalnim, u kojem kao da nitko nije želio ubaciti u brzinu više i razbuditi protivnika, te drugim u kojem je Boston na 12 minuta zaigrao fenomenalnu obranu i prelomio susret. Praktički, Doc je odlučio obrnuti ritam prošle utakmice pa je period furiozne igre u obrani umjesto u prvoj primjenjen u trećoj četvrtini, tijekom koje je Boston, agresivnim udvajanjem pick igre i hvatanjem u zamku igrača s loptom, potpuno izbacio iz takta napad Sixersa.

Doduše, Celticsi su zaigrali bez Bradleya (sad ga izgleda zeza i drugo rame) što je možda i glavni razlog mlake obrane na početku, odnosno činjenice da je vanjsku liniju Sixersa umjesto presinga ovaj put čekao otvoreni put do koša, što su Holiday, Turner i Iguodala uredno kažnjavali. Vidno usporeni Ray nije u stanju pomoći čak ni u napadu, tako da je itekako važnu rolu odradio Pietrus koji je svojom dužinom sjajno zamjenio Bradleya i donio Celticsima potrebnog drugog terijera koji je uz Ronda odradio najveći dio posla u obrani.

S druge strane, u početku ni obrana Sixersa nije bila puno žešča, dodatni pas bi je uredno izbacio iz ravnoteže što su koristili Stiemsma i Bass za realizaciju cijelog niza zicera. I jedan i drugi napad tako su funkcionirali besprijekorno – Boston je do prilika dolazio na svoj način, nesebičnim kruženjem lopte i preciznom egzekucijom, Philadelphia pak nesebičnim kruženjem lopte i svježim nogama. Razlike je samo u tome što je Boston ovaj ritam održao do kraja, dok su se Sixersi, u nastavku suočeni s podignutom razinom igre u obrani, agresivnim udvajanjima i brzim rotacijama, potpuno raspali.

Playoff intenzitet koji je utakmica dobila u toj trećoj četvrtini jednostavno ih je šokirao, izgubili su momentum i uopće ideju kako na ovakvu igru protivnika odgovoriti. Bostonu je tako 6 minuta bilo sasvim dovoljno da izgradi dvoznamenkastu prednost i održi je do kraja, odnosno da izvede još jednu košarkašku kliniku. S jednom bitnom razlikom - dok su do pobjede u trećoj utakmici serije došli igrajući punom snagom od početka do kraja, ovaj put im je trebala samo jedna nadahnuta četvrtina. I to nije dobra vijest za Sixerse jer jasno ukazuje na to koja momčad ima veći plafon.

Rivers je dobio standardne partije od Ronda (14 asista, samo 3 izgubljene), Piercea (9 iznuđenih slobodnih) i Garnetta (20 poena) kojima se ovaj put pridružio i Brandon Bass. Peti čovjek Bostona je u spomenutom ključnom periodu pomogao izuzetnim napadačkim učinkom, jednostavno nije mogao promašiti (skupio 27 poena, usput sam samcat zabio više od kompletnih Sixersa u ovom periodu s 18), ali je ujedno iskazao i rijetko viđenu agresivnost u napadanju obruča i skoku koja je rezultirala utakmicom karijere. Njegova razigranost omogučila je Docu da ostane pri visokoj postavi i tako poštedi Piercea mučenja na četvorci gdje ga je zadnje dvije utakmice Thaddeus Young uništavao.

Izbivši Collinsu najvećeg jokera iz rukava, Boston si je otvorio put do mirne završnice utakmice, ali ne i serije - nedostatak Bradleya u obrani itekako se osjeti (Collins će za drugi put sigurno imati rješenje za zaobići Pietrusa, svakako će trebati uposliti Hawesa i Allena na vrhu reketa na neki drugi način ako već ne ide pick igrom), a očekivati od Bassa da svaku večer igra utakmicu karijere malo je iluzorno. Rondo, Garnett i Pierce morat će izvući još jednu vrhunsku partiju iz sebe jer svaka utakmica viška samo dodatno podebljava medicinski dosje i otežava opstanak.

LAKERS @ THUNDER

Kobe i društvo dobro su se držali sve tamo do polovine treće četvrtine kada su Westbrook i Durant ušli u šuterske serije koje teško mogu pratiti i puno bolje momčadi od Lakersa. Harden je nakon jedne loše utakmice opet bio Harden i brinuo se da igra ima glavu i rep, a podršku su dali svi – od Perkinsa (koji se ne samo gurao pod košem već je ovaj put čak i nadskakao Bynuma), preko Ibake (koji je u početku, kada šut nije slušao, igrom u obrani držao priključak), do Collisona (čije fantastično kretanje bez lopte i osjećaj za igru su bili nagrađeni dužim ostankom na parketu i sudjelovanjem u završnom gaženju svih nada Lakersa).

Kobeova 42 poena lijepo zvuče, ali nakon agresivnog početka vrlo brzo je izgubio noge. Naravno, s tim je otišla i efikasnost jer se nije uspio na vrijeme prebaciti iz uloge lošeg policajca (koji uzima svaki šut i ignorira suigrače) u ulogu dobrog policajca (koji razigrava s vrha posta), ulogu koja mu je tijekom ovog playoffa najbolje ležala. Čovjek nije imao asist cijelu utakmicu, a, čuvajući se isključivo za napad, odigrao je jednu od najslabijih obrambenih partija ovog playoffa.

Thunder je tako imao tri najbolja igrača na parketu, a protiv toga se ipak ne može. Dodaj još energiju i skočnost mlađe, šire i manje frustrirane Oklahome koju rotacija Lakersa sastavljena od pet ljudi ni teoretski ne može pratiti (16 skokova viška, bolji omjer asista i izgubljenih) i jasno je kako u ovom susretu nije bilo previše upitnika. Doduše, nije ih bilo ni u seriji, još tamo od prve utakmice i gaženja koje su Lakersi doživjeli u Oklahomi, tako da me još više čude reakcije u kojima se kao krivci prikazuju Gasol i Bynum.

Pau je odradio odličan all-round posao u ulozi treće opcije, Bynum je podbacio, ali to je sve dio sazrijevanja, prvi put u životu nosio je ključni teret u playoff utakmicama, a čak je i Kobe (koji nekim čudom opet nije ništa kriv u očima većine medija), bez obzira igrao u sebičnom ili nesebičnom izdanju, davao sve od sebe i nema mu se što zamjeriti (mislim da je konačno i njega samoga iznenadilo što se čak ni usprkos švercanju u obrani na kraju nije mogao mjeriti sa snagom koju su prezentirali Westbrook i Durant, sada valjda shvati da nije rješenje bacati suigrače pod vlak već da se jednostavno treba pomiriti sa sudbinom - njegovi najbolji dani su prošlost).

Trošiti vrijeme na drame oko toga tko je kriv tako je tipično za Lakerse i njihovu navijačku bazu koja ne vidi dalje od vlastitog nosa, ali kad iz jednadžbe maknemo mit o Kobeu i aroganciju žuto-ljubičastih, ostaje vam kristalno jasno saznanje kako je Oklahoma jednostavno bolja momčad (dakle, momčad, pokušajte shvatiti taj koncept ako još niste, pet igrača je na parketu, 8 do 9 u rotaciji, sve je povezano, a lanac je čvrst koliko i najslabija karika). Thunder bi dobio 10 od 10 serija od 7 koje bi u ovim sastavima odigrale ove momčadi.

Problem je samo perspektiva - kad kažemo kako bi OKC dobio 10 od 10 protiv Jazza, tu se svi slažemo jer nemamo neko visoko mišljenje o Jazzu. Međutim, kada se ovako nešto kaže o Lakersima, onda čovjek ima potrebe objašnjavati razloge, em Gasol više ne valja, em je Kobe ovakav, em je Bynum onakav. A, kao što rekoh nakon prvih 48 minuta serije, nema se tu šta objašnjavati. Kada je razlika u talentu ovolika, nikakvi drugi faktori nisu bitni - uvijek prolazi nadmoćniji protivnik, bez obzira na ime.

6May/129

DAY EIGHT – THE JAMES HARDEN EXPERIENCE

Posted by Gee_Spot

PACERS @ MAGIC

Kada su prošlu utakmicu uz Westa konačno dobili i Hibberta, Pacersi su uspostavili kontrolu reketa koja im je i tijekom četvrtog dvoboja s Magicom omogučila značajnu prednost. Samo, iako se i početkom druge i početkom četvrte četvrtine činilo kako je Orlando ostao bez nadahnuća, borbena Van Gundyeva momčad uvijek je nalazila načina da se vrati u utakmicu.

Heroj večeri je svakako Turkoglu, koji je u jednom od svojih klasičnih triple threat izdanja secirao Pacerse kroz pick igru. Magic je konačno zabio i nešto trica, posebice u završnici kada je na brzinu trebalo stići prednost Indiane od 10 poena, a to im je dalo šansu izjednačiti utakmicu i izboriti produžetak. Koji je na neki način bio mikro uzorak utakmice – Indiana je na račun kvalitete više brzinski napravila razliku, koju je onda Orlando, zahvaljujući borbenosti i tricama, pred kraj istopio.

I taman kad se činilo da nas čeka još jedan produžetak, ovu solidnu utakmicu, nad kojom cijelo vrijeme visi taj uteg beznačajnosti koji se nadvio nad cijelu seriju, slobodnim bacanjima u zadnjim sekundama riješio je George Hill, prvo ime na vanjskim pozicijama Pacersa tijekom ovog playoffa i čovjek koji je donekle stabilizirao učinak s pozicije playmakera. Ipak, buđenje Hibberta i kemija veteranskog dvojca West-Hill, koliko god solidno djelovali protiv Orlanda, teško da obećavaju velike stvari za dalje.

GRIZZLIES @ CLIPPERS

Još jedna neizvjesna bitka na kraju je odlučena jednostavnom činjenicom – dok Clippersi imaju Paula na kojega se mogu osloniti kao lidera u završnicama znajući da će uvijek donijeti pravu odluku, Memphis ni sam još nema pojma preko koga može vrtiti napad kada zagusti. Lani je taj čovjek bio Zach, a ove godine se nametnuo Gay. Međutim, iako je Gay na kraju zabio dvije trice kako bi svojoj momčadi dao šansu, nije poanta u tim nerezonskim šutevima pogođenima u očajničkoj situaciji, već u onim situacijama ranije tijekom egala kada Memphis nije bio u stanju organizirati smisleni napad, dok je s druge strane Paul namještao suigračima zicere.

Izjednačenost ovih dviju momčadi obećava još četiri sjajne utakmice, stvarno je fenomenalno gledati kako najbolji presing lige otežava život najboljem playmakeru (i obrnuto), kako obje momčadi uništavaju dobar napadački učinak jalovošću s linije slobodnih i kako Memphis skokom u napadu anulira trice Clippersa. Ishod svake sljedeće večeri ovisit će praktički samo o tome koji će se od ovih faktora, jedan ili više, nagnuti na čiju stranu. Međutim, svakako je bitno zapamtiti da, ako nitko ne ostvari prednost tijekom utakmice – Clippersi tricama i laganim koševima, Memphis skokovima i kontrama – Los Angeles ima svoga aduta za kraj.

THUNDER @ MAVS

Thunder je opet u utakmicu ušao razigrano i neopterećeno, sa sviješću da ovu seriju ne mogu ispustiti iz ruku. Za razliku od prve utakmice u Dallasu, ovaj put su Mavsi tu razigranost znali kazniti, rešetajući Oklahomu tricama. I taman kada krajem treće četvrtine čovjek pomisli kako bi i bio red da Dallas jednu dobije i to još ovakvom tricaškom osvetom za paljbu kojoj su bili izloženi par dana ranije, James Harden poludi i nizom ulaza, trica i asista preokrene susret te omogući metlu koja je pomela bivše prvake.

Iako je Dirk odigrao sjajnu partiju na tragu najboljih izdanja i iako je Jason Kidd jasno i glasno istaknuo kandidaturu za nastavak NBA karijere, svi oni su pored Hardenove genijalnosti djelovali nebitno. Već smo znali da Dallas nema igrača na vanjskim pozicijama koji mogu zaustaviti ulaze Thundera iz vana, ali Harden je smiješnim činio svaki oblik obrane bačen na njega.

Utakmica je bila zabavna i vrijedna gledanja, imao je Harden jednu sjajnu rolu odmah po ulasku u igru tijekom prvog poluvremena, ali praktički sve što trebate pogledati je zadnja četvrtina u kojoj je direktno zaslužan za 24 od 36 koševa Thundera. Bradonja će sebi tako nabiti cijenu tijekom ovog playoffa da se njegov ostanak u Oklahomi čini nemogućim, ovakva triple threat opcija oko koje možeš graditi napad vrijedi maksimalnog ugovora. Ali, o tome ćemo kada završi playoff, sada je bitno konstatirati da Artestov lakat nije ostavio nikakve posljedice i da OKC trenutno djeluje kao momčad s najviše energije i skrivenog potencijala od svih sudionika playoffa.

SPURS @ JAZZ

Spursi također djeluju sjajno, ali teško da ova veteranska banda ima negdje skriven dodatni rezervoar potencijala. Noćas doduše nisu napadački briljirali protiv nedoraslih Jazzera (iako nisu bili ni loši, ali dobar učinak je ionako nešto što protiv obrane Jazza nije teško postići), međutim, kontrolirali su utakmicu obranom, odnosno sjajnim obrambenim reakcijama u trenutcima kada je Jazz dolazio do zraka. Pop je miksao i miksao dok nije naišao na raspoloženog Splittera (zatvorio reket) i Jacksona (vrhunska 3&D rola noćas) koji su se pridodali pouzdanima Duncanu i Parkeru te opet kvalitetnom Greenu koji je zatvorio drugi bok.

Jazz je konačno dobio nešto od Harrisa u šuterskom dijelu, ali to je bilo premalo obzirom da su Timmy i Splitter držali egal s Jeffersonom i Millsapom, odnosno obzirom da su širina i duboka klupu Spursa potpuno nadigrali rotaciju Jazza. Dobra vijest je što se povećana minutaža Favorsa isplatila, momak je ostvario double-double, ali i još jednom ukazao na drvenu ruku što je definitivno nešto na ćemu će morati raditi ubuduće - doda li pouzdan šut s poludistance i uspije li zabijati slobodna prosječnim učinkom, uz fizičku i skakačku moć koju posjeduje, Derrick ima šanse postati all-star igrač.

29Apr/1223

DAY ONE – THE LAVOY ALLEN SCOUTING REPORT

Posted by Gee_Spot

SIXERS @ BULLS

Utakmica koja je trebala poslužiti da se s jedne strane uvjerimo koliko je Rose spreman, a s druge ima li Lavoy Allen NBA budućnost, završila je kao pogreb playoff nada Bullsa. Doduše, dobili smo odgovore - Rose je (bio) spreman, a Lavoy Allen je možda četvrta opcija s klupe (ne kužim zašto je Collins uopća startao s čovjekom čiji jedini plus je razigravanje s posta da ga onda uopće ne bi koristio u tom segmentu igre). Što se Roseove ozljede tiče, možemo samo konstatirati kako su Bullsi u doigravanje ulazili svjesni da čovjek nije u idealnom stanju i da će prve dvije runde dobrim dijelom potrošiti na to da ga dovedu u potrebnu natjecateljsku formu. Pitati se sada besmislena pitanje o tome zašto ga je Thibo držao na parketu u trenutcima kada je utakmica bila riješena ili zašto je Rose sam onako žestoko ušao u reket u situaciji kada je slobodno mogao prošetati, ne vodi nikamo. Ok, da je čovjek bio potpuno spreman, možda bi onakav doskok manje opteretio koljeno, ali obzirom da se radi o profesionalnom NBA košarkašu, jasno je kako racionalno objašnjenje ne postoji. Jednostavno – shit happens (©Radimir Čačić).

U najboljem slučaju Bullsi ostaju dobri kandidati za Ewing teoriju, više nisu favoriti niti protiv Bostona (Rondo će biti na pikniku protiv Watsona), a realno nemaju šanse protiv Heata, ali i dalje imaju prednost domaćeg terena. Uglavnom, umjesto da kukaju, ove preostale utakmice moraju iskoristiti za donošenje konačne odluke oko Noaha i Boozera, odnosno na to koliko se iduće sezone u novom lovu na prsten mogu osloniti na startnu kombinaciju pod košem. Da li upotrijebiti amnestiju (Boozer) ili trade (Noah)? Ili oboje?

Osobno naginjem ovom zadnjem jer čak i noćas protiv Sixersa s Allenom i Brandom te potpuno nespremnim Hawesom, visoki igrači Bullsa nisu bili nikakva prevaga. Donekle su kontrolirali skok (+9), ali Sixersi su usprkos tom minusu imali dva napadačka skoka viška i zabili su samo 4 poena manje u reketu. Tako u prvu utakmicu playoffa ne ulazi šampionska unutarnja linija.

Bullsima je prednost donijela fantastična šuterska večera kakva im se zna zalomiti u United Centru (preko 50% iz spot up situacija) i jasno je da su se uglavnom šetali kroz utakmicu usprkos povremenim bljeskovima Sixersa čija igra u obrani i jeste izgrađena oko prisiljavanja protivnika na skok-šut s poludistance. Sixersi su pak odigrali bolje u ulazima, lakoćom su dolazili na liniju slobodnih, ali pokopala ih je vlastita šuterska jalovost, što je i svojevrsna priča njihove sezone – umiranje sa skok šutom. Uzalud borbenost i ravnopravnost u reketu kada zabiješ jednu tricu i pucaš 20% slabijim šutom s poludistance.

Bullsi su tako prvi susret dobili netipičnim oslanjanjem na estetiku nasuprot rudarenju, a, kad smo već kod estetike, vrijedi istaknuti da je, uz Roseove individualne poteze i šut iz vana opet najbolji dojam ostavilo kretanje lopte - od čak 28 asista njih 14 pripadaju playevima, a ostatak su među sobom podijelili nesebični i aktivni Boozer, Noah i Hamilton. Taj aspekt njihove igre se ne bi smio izgubiti čak ni bez lidera (koji je, ruku na srce, u traženju forme posijao gomilu lopti).

Sixersi nisu ostavili dojam konkurentne momčadi čak ni protiv jednog netipično mlakog izdanja Bullsa, sumnjam da će biti išta bolji u nastavku serije kada će Thibo zasigurno staviti još veći naglasak na skok i kontrolu lopte. Uz Hawesa koji bi također trebao dobiti poštedu do kraja sezone jer se nije u stanju pomaknuti, najgori na parketu je bio Iggy. Dok ovaj prvi još i ima opravdanje u dosadnim ozljedama koje su mu uništile sezonu, Iggy djeluje kao netko kome sve lađe potonu čim u igru uđe Evan Turner.

Ispada da u ovoj momčad ne samo da nema kemije između trenera i igrača, već je nedostaje čak i među igračima. Collins je, slično lanjskom playoffu, napadačku jalovost pokušao riješiti guranjem u vatru Evana Turnera (mislim, zar je tome služila cijela sezona, da u trenutcima panike opet izvučeš isti odgovor kojega si izvukao lani, samo da bi ga nakon toga uporno ignorirao tijekom cijele sezone - da imam volje i da je uopće bitno, sad bih još izvlačio konstrukcije kako je Collins bio prisiljen ignorirati Turnera tijekom sezone kako mu Iggy i Williams ne bi okrenuli leđa). Mali je donio određenu živost u napad, čak je započeo od prve sekunde nastavka, ali umjesto preokreta donio je nervozu u, opet to kažem, totalno raštimanu momčad u kojoj očito nitko više ne vjeruje nikome.

Za kraj bih samo istaknuo kako je šteta da je u sjeni Roseove ozljede ostao fantastičan retro dvoboj Eltona Branda i Ripa Hamiltona, nastavak rivalstva iz sveučilišnih dana. Elton vs Rip, back to the future IV.

KNICKS @ HEAT

Nešto što je trebalo biti utakmica večeri, pretvorilo se u najbolji mogući početak post-sezone Miami Heata koji su u jednu večer napunili baterije i napucali se samopouzdanjem. James je odigrao Jordanovsku drugu četvrtinu i riješio utakmicu, a Knicksi su pokazali da imaju talenta (posebice za trice i skok), da su itekako borbena i ponosna skupina (iako im u nastavku serije neće pomoći što su ostali bez žilavog Shumperta), ali ujedno i da im je kolektivna inteligencija na razini skupine regionalnih saborskih zastupnika nakon ručka u saborskom restoranu.

Knicksi su protivnik po mjeri jer igraju stil u kojem Miami uživa – presing u obrani i brzi napadi s puno trica, što je gubitnička košarka na papiru, ali potencijalno pobjednička u ligi u kojoj nema momčadi s dominantnim visokim igračima (odnosno, ima ih na Zapadu, ali dok dođu do Heata ogromne su šanse da će i Lakersi i Memphis otpasti). Kada lopta kruži, trice upadaju i reket je raširen, Miami lakoćom dolazi do laganih koševa, a da napad djeluje idealno pobrinula se i tranzicija, obzirom da su Knicksima zbog manjka kvalitetne igre na playu James i društvo čeprkali lopte iz ruku kad god su htjeli.

Uglavnom, ako zabijaju ovoliko sa slobodnih, trice i iz kontri, Heatu ne treba nikakav centar koji može odigrati leđima, a kada još uz to igraju protiv momčadi bez igrača sposobnog odigrati leđima (jer je Carmelo svoje mjesto u reketu ustupio Amareu) i bez ikoga sposobnog održati napad živim driblingom, ni njihova obrana se nema oko čega brinuti i može se u miru posvetiti sijanju panike u linijama dodavanja i konstantnom rotiranju i udvajanju.

Što se tiče bitke dva vanserijska talenta koja se nakon skoro desetljeća čekanja konačno dogodila, James je potvrdio da je u drugoj galaksiji u odnosu na Anthonya. Nema sumnje da će Carmelo ostatak serije odigrati puno bolje i tako spriječiti slična gaženja kao noćas (mislim, nije da može odigrati gore), ali njegov općeniti učinak (bio solidan u skoku i kao asistent) pored Jamesa djeluje potpuno obično. Nešto slično kako je nekada Clyde Drexler, fantastičan strijelac, nemoćno djelovao pored Jordana.

MAGIC @ PACERS

Nadam se da ovaj poraz privodi kraju šuškanja o Vogelu kao treneru godine (mislim, koliko puta treba ponoviti da čovjek čak nije ni glavni stručnjak u svom štabu pored Briana Shawa) i Pacersima kao novoj sili na Istoku (i dalje je ovo ona ista 50-50 momčad, samo što za razliku od Sixersa nisu potonuli krajem sezone gubitkom duha, već su izdržali upravo zbog izuzetne kemije i vjere u sebe).

Samo, kemija nije zamjena za talent, da je, to bi već bila alkemija.

A noćas je Pacersima falilo talenta da riješe obrambeni zadatak koji je pred njih postavio Stan Van Gundy. Iako i dalje ne vjerujem da će Magic izvući iznenađenje iz šešira, činjenica je da su ovu utakmicu dobili čak bez nekog specijalnog baraža trica, već prvenstveno feneomenalnom obranom reketa. David West se pokazao jedinim ozbiljnim čovjekom i profesionalcem u momčadi Pacersa (kad bi ga se nekako moglo poslati u Clipperse prije noćašnje utakmice, to bi bilo sjajno), svi ostali su podbacili (Grangerovi koraci prilikom namještanja za odlučujući šut su priča njegova života) i prava je sramota da Hibbert nije uspio biti ne Bynum (što smo očekivali u ovoj seriji), već čak ni Hibbert (3-11 je smiješan učinak za nekoga tko je za dvije glave viši od prvog sljedećeg čovjeka na parketu).

Onaj nesretni Big Baby nema previše talenta (odnosno, ima ga puno manje nego što to sam vjeruje), ali ima godine školovanja pod Garnettovim tutorstvom i zna igrati pozicionu košarku kao malo koji visoki u ligi. Svejedno, Hibbertova visina mora donijeti prednost, možda već u sljedećoj utakmici, ali Big Babyeva obrana 1 na 1, Andersonova žilavost u reketu i sjajna kretanja svih ostalih (udvajanje čovjeka s loptom čim bi prešao liniju za tri) donijela su Magicu šansu koju su ovi iskusni igrači znali iskoristiti (Magic nema talenta, ali nisu ni Bobcatsi, njihovo playoff iskustvo i ponos smo olako shvatili).

Zato svaka čast Van Gundyu koji je dokazao da je prvo ime ove serije, svaka čast dokazanim profesionalcima poput oba Richardsona i svaka čast malom Clarku na izuzetnoj energetskoj roli pod koševima. Naravno, Orlando neće imati šansu idući put (pod uvjetom da se Vogel prilagodi i sve podredi pick & rollu Westa i postovima za Hibberta preko pinch post opcija, a ne samo na blokovima) ako Anderson i Reddick budu imali ovako blijeda napadačka izdanja (a neće, što je još jedna glavobolja za Pacerse), ali to ne znači da su dobili slučajno.

Uz sjajnu obranu koja je potvrdila jalovost Pacersa, treba istaknuti kako Magic ima još jednu ogromnu prednost u napadu – Nelson i Turkoglu su dva playa o kakvima Pacersi mogu samo sanjati.

Posebice je fascinantno da bi Jameer, anti-junak većeg dijela sezone, mogao biti ključ ove serije. Indiana od Hilla i Collisona ne dobiva ništa u organizaciji igre (radi se o kombinaciji koja može pokrpati poziciju, zabiti otvorenu tricu i odigrati obranu) i uspije li Nelson dovoljno puta ući u reket i baciti povratnu svojim tricašima, uz Hedin sjajni pick & roll osjećaj, ovaj napad bi se mogao sasvim dovoljno kotrljati da bude konkurentan do zadnje sekunde serije.

A napad Pacersa je takav kakav je – ne ubiju li vas pod košem (a 5 skokova više i 10 koševa u postu više baš i nisu ubojstvo), postaju ovisni o šutu i individualnim rješenjima, a kako nemaju playa u nijednoj liniji koji bi stvorio višak i otvorio dodatni prostor (osim ako se Hibbert ne udvaja pa on povratnom pronađe nekoga), odnosno obzirom da imaju streaky šutere bez pravog specijalca (o Reddicku ili Andersonu mogu samo sanjati) to obično izgleda ružno i neučinkovito. Baš kao noćas.

MAVS @ THUNDER

Nakon svega najbolja se košarka ipak igrala na Zapadu, što je samo potvrdilo tezu da većinu koncentracije treba usmjeriti na rasplet u toj konferenciji (mislim, nakon Roseove ozljede Istok praktički gubi svaku draž). Na Zapadu ništa novo u ovom slučaju znači - na Zapadu ništa nije poznato.

Dallas je odigrao utakmicu iznad svojih mogućnosti zahvaljujući sjajnom Terryu, standardnom Dirku i odličnoj Marionovoj obrani na Durantu. Ipak, dvije stvari im ne idu u korist jer ukazuju na to da se ovakav standard igre neće moći održati:

– Jason Kidd je usprkos svom odmoru kojemu je bio "podvrgnut" na kraju sezone u utakmicu ušao olovnih nogu što je rezultiralo izuzetnim Westbrookovim šuterskim učinkom (iako zasigurno u tome prste ima i odluka Carlislea da se prilikom Russovih ulaza radije povuku u reket i ne dozvole lake koševe, računajući valjda da Westbrookov šut neće moći upadati cijelu večer)

- njihov najbolji igrač bio je Scott Brooks, koji je iz nekog razloga držao Kendricka Perksina 26 minuta na parketu protiv momčadi koja nema napadački opasnog centra (iako ga je izvukao početkom nastavka prije od uobičajenog, na što je Perk reagirao za njega tipičnim durenjem, opet ga je bez ikakvog rezona vratio u završnici i ostavio na Dirku koji je skoro dobio utakmicu, a da ne govorim da je apsolutno nerazumljivo što Perkins radi na parketu u zadnjoj akciji na utakmici, omogučivši tako Dallasu da bez problema zatvori reket jer su morali paziti na samo 4 košarkaša i prisile Duranta na krumpir koji je, na sreću ili nesreću, upao), a još je nerazumljivija odluka da igra 16 minuta s Fisherom prema kojemu se Kidd životnom energijom čini kao dijete vrtićkog uzrasta (posebice su nepotrebne bile one minute koje su zajedno na parketu preoveli Westbrook i Fisher kao bekovski par, što je Terry debelo naplatio)

Dakle, za pretpostaviti je da će Kidd kroz seriju igrati sve lošije i sve manje (noćas dao 35 minuta), a to će ostaviti traga na izuzetnom kretanju lopte Mavsa. Indirektno, to stavlja još veći teret na dva na dva igru Terrya i Dirka za koju ima rješenja – Terry se pokazao izuzetno ranjiv protiv dužine Cooka i Hardena u par navrata, što nameće Sefoloshu kao trajno rješenje, a Dirk je prilikom udvajanja reagirao skoro kao Dwight Howard, svaki put kad bi spustio loptu na parket izgubio bi je (6 izgubljenih su previše i, barem po mom Starom, Dirk je izgubio susret upravo sporim reakcijama u završnici).

OKC se noćas izvukao zahvaljujući nadahnutim napadačkim partijama Hardena (vukao momčad kad se činilo da Dallas preuzima kontrolu) i Westbrooka (učinkovitim šutem nadoknadio očajno Durantovo napadačko izdanje), odnosno nadahnutim izdanjima Ibake i Duranta u reketu (9 blokada i gomila fenomenalnih rotacija). Još samo da Brooks shvati da mu protiv Dallasa ne treba Perkins i da Fisherove minute trebaju dobiti Cook i Sefolosha, i to je to. Obzirom na one sekvence u kojima je Durant ulazima razbijao obranu Dallasa i pronalazio Ibaku, a to uključuje i spomenuti slučajni šut za pobjedu koji se dogodio nakon ulaza, mislim da je samom Durantu itekako jasno kako treba igrati za siguran prolaz protiv Mavsa i njihove zone – što manje skok-šuta, a što više penetracije.

A kad smo već kod penetracije, OKC nakon svega može samo ustvrditi da je sve dobro kad se dobro svrši.

I da, na stranu Brooksovi potezi, ali uprava se pokazala još blesavijom odlukom da navijačima podjeli plave majice zbog čega sam do druge četvrtine mislio da se igra u Dallasu.

26Mar/1213

RUNNING WITH THE PACK G50

Posted by Gee_Spot

Da ne gubimo previše vremena na noćašnju pobjedu Wolvesa odlučenu u prve dvije četvrtine tijekom kojih igrači Denvera kao da nisu postojali na parketu (bez žara i volje na obje strane parketa, uz totalni podbačaj druge petorke koja inače donosi potrebnu energiju), recimo samo da su Love i kompanija čak i bez Bareae (kojega cijelu sezonu muči ozljeda bedra), Pekovića i Rubia, odradili izuzetno ozbiljan trening.

Denveru je ovo pak drugi poraz za redom u kojem su pregaženi i to nikako nije dobra vijest za njihove playoff ambicije, pogotovo stoga što su ih uništile momčadi koje su u sličnoj situaciji poput Jazza i Wolvesa. Gubitak Galinaria, trade Nenea i povratak Chandlera očito su bili prevelik šok za sistem koji se ionako cijelu sezonu muči s nesretnim okolnostima, tako da je moguće kako je kap konačno prelila čašu.

Ali, ostavimo mi Denver i Minnesotu s njihovim problemima i posvetimo se dvjema utakmica koje nam nude pogled na puno važnije stvari.

Heat @ Thunder

Sjajan ulaz Thundera u utakmicu - 9 od 11 koševa asistirano, Westbrook pod kontrolom u napadu (ne i u obrani gdje je bezglavo napravio 3 osobne) – kao da je glasno najavio promjenu paradigme koje se držimo cijelu sezonu, one po kojoj Oklahoma nije u istoj fazi razvoja s Heatom. Durant i Harden su odigrali savršene all-round partije i u direktnom match-upu totalno zasjenili dvojac James – Wade, stavivši tako naglasak na svoju momčad kao jedinu u cijeloj ligi koja na ovako izravan način može nadigrati pokretačku osovinu Miamia.

Jednostavno, djelovali su kao mlađe, razigranije i voljnije opcije od dva pomalo usporena veterana. Uz individualnu nadmoć u dvobojima glavnih igrača, ključ su bili ti asisti nakon udvajanja, prvenstveno zato jer su dodatno naglašavali nemoć Heata u zaštiti reketa. Perkins ih je zatrpao koševima u sredini koja je uglavnom zjapila prazna i takav napadački balans u prvom djelu jednostavno je bio previše za obranu Miamia, dok je u drugom dijelu Perkovu ulogu preuzeo sjajni Ibaka koji je potpuno uništio beskrvnog Bosha u napadačkom skoku.

U nastavku je napadačka učinkovitost malo pala, ponajviše zahvaljujući Westbrooku koji je otpustio kočnice, ali prednost je održavana sjajnim obrambenim pristupom koji je jasno pokazao da problem ove momčadi, čak i na ovom dijelu parketa, nije ništa drugo nego glava. Igrači Thundera često spavaju u obrani protiv slabije konkurencije, ali, kada su koncentrirani kao što je to bilo slučaj noćas, njihova izuzetna dužina na svih 5 pozicija postaje ogroman problem svakom protivniku.

Apsolutno svi članovi ove najuže rotacije su iznad visinskog prosjeka za svoju poziciju i u stanju su pokriti ogroman dio parketa, što praktički znači da protivniku nigdje na parketu ne ostaje mjesta za lak šut. To je i glavni razlog zašto Oklahoma cijele sezone igra jednu od najučinkovitijih obrana u završnicama - zato što im je u zadnjih 5 minuta stalo. Jedino Collison na petici ostavlja dojam potencijalnog mismatcha, ali veteran je toliko čvrst i poziciono pametan obrambeni igrač da ga ni puno bolji strijelci od Anthonya i Turiafa nisu u stanju iznerediti.

Da se stručni štab Thundera savršeno pripremio za ovu utakmicu dokazala je i činjenica da su iskoristili još jednu slabost Heata, a to je kontrola lopte. Dok je iskoristivost slabašno zaštičenog reketa bila očekivana obzirom da je Thunder jedna od momčadi koja zabija najviše koševa u blizini obruča zahvaljujući cijelom nizu igrača neobranjivog prvog koraka, teško je bilo zamisliti da će OKC biti ovoliko uspješan u lovu na svako lijeno dodavanje Chalmersa, Jamesa ili Wadea. I to je samo još jedan dokaz izuzetnog pristupa kojega su pokazali u obrani, a ujedno i pokazatelj svog skrivenog potencijala koji se krije na ovom rosteru.

Jedini tračak nade za indisponirani Miami donio je Wade s nekoliko individualnih šuterskih bljeskova, ali bilo je jasno da Heat ove večeri nije bio spreman za ovakvog protivnika. Njihova pasivnost većim dijelom utakmice samo je još jednom podsjetila na ukupnu ovisnost ovog rostera o Wadeu i Jamesu. Čim jedan od njih uzme slobodnu večer (ili oba, kao što je bio slučaj dobar dio noćašnje utakmice), kao da nema nikoga drugoga sposobnog donijeti zrnce energije i stvoriti nekakav momentum kako bi se stvari zakotrljale.

Momčad poput OKC-a zna igrati bezglavo i dekoncentrirano, ali, barem napadački, teško da će i u najbanalnijoj utakmici ostati bez voljnog momenta. Heat pak bez istoga često ostane u ovim utakmicama koje bi trebale poslati neku poruku, što je jasan znak da su kao momčad dobrim dijelom poprimili Jamesov mentalitet bježanja od odgovornosti.

Iako izbjegavam ove osvrte pretvoriti u tipične postove u kojima zaključujemo kako Heatu više od novog trenera ili igračke promjene treba doktor Phil, činjenica je kako u ovom sportu identitet polazi od lidera. Ako James čeka da netko umjesto njega odradi lidersku ulogu i povuče kad je najpotrebnije, logično je kako će i igrač zadatka čekati da netko umjesto njega odradi obrambenu rotaciju ili se baci za ničijom loptom. Jasno, možete biti pobornik one škole po kojoj je Wade lider ove momčadi pa je najveća odgovornost njegova, ali malo je teško biti lider kada nisi najdominantniji igrač na vlastitom rosteru. Prilično zeznuta situacija koju Heat ni nakon dvije godine još nije uspio razriješiti (a i pitanje je hoće li ikada, obzirom na potencijalnu nadmoć unutarnjih linija Bullsa i Thundera).

Što se Oklahome tiče, jasno su pokazali da mogu igrati na najvišoj mogućoj razini kada se sve posloži. Njihova inače mekana obrana na loptu, često klimavi skok i sebični napad, noćas su bili besprijekorni. Sad je samo pitanje mogu li održati ovakav nivo igre tijekom cijele jedne serije.

Grizzlies @ Lakers

Nažalost, iako je Sessions sjajno funkcionirao kao pokretač druge postave, nepostojanje Stevea Blakea natjeralo je Browna da i četvrtog najboljeg igrača stavi u startnu petorku, pa su tako Lakersi drugu utakmicu za redom startali skoro u najboljem sastavu. Dugoročno gledano, upitan je smisao ovakvog poteza obzirom da to ostavlja Barnesa kao jedino živo tijelo na klupi i potencijalno smanjuje učinak koji Sessions može imati na rezultat, ali, s druge strane, možda nije ni loša ideja što prije uigrati postavu koja će ionako u playoffu imati najvažniju ulogu.

S druge strane Hollins je prije nekoliko utakmica odlučio vratiti Zacha u petorku, ali momčad nije reagirala najbolje, pa se trener Grizzliesa nakon tri poraza odlučio za uigranu postavu sa Speightsom, povjerivši Randolphu ulogu lidera druge petorke. I upravo se to pokazalo ključnim potezom.

Memphis inače ne leži Lakersima zbog kvalitetne rotacije pod košem i Tonya Allena koji je u stanju oznojiti Kobea kao malo tko, a posebice sjajnu rolu je noćas odradio Gay koji se protiv mumificiranog Artesta uglavnom osjećao kao da je na pikniku. Međutim, solidan ulazak u utakmicu Sessionsa, Gasola i Bynuma omogućavao je Lakersima, usprkos nezgodnom match-upu, kontrolu nad utakmicom.

Dok nije došlo vrijeme za rotacije. Čim je Zach stupio na parket, Memphis je složio niz sjajnih akcija i došao do dvoznamenkaste prednosti koju je održavao sve do kraja treće četvrtine. I taman kada su starteri Lakersa došli u egal, opet je došlo vrijeme za izmjene, opet je Zach stupio na parket i, uz pomoć Mayoa, riješio stvar vodeći svoju momčad u još jednu seriju. Za stići novu dvoznamenkastu prednost Lakersi jednostavno nisu imali ni vremena ni ideja.

Zach je dominirao u ulozi centralnog igrača napada, sve akcije vrtile su se preko njega na vrhu posta i bio je, blago rečeno, briljantan - nezaustavljiv u realizaciji te u razigravanju suigrača koji su ulazili u reket sa svih strana. Dodaj tome borbenost pod košem i skakačku dominaciju i postaje jasno kako Lakersi ovakvom učinku klupe Memphisa jednostavno nisu imali čime odgovoriti, tim više što su Gasol, Speights i Haddadi odradili svoj dio posla pod obručima više nego solidno.

I dok Lakersi traže rotacije koje bi minimalizirale moguću štetu koju je u stanju napraviti igra klupe (ako se to može nazvati igrom), Hollinsa očito čekaju slatke brige oko raspodjele uloga i uključenja Zacha u prvu postavu. Jedino bitno za Grizzliese u ovom trenutku je nastaviti razvijati izuzetnu kemiju i nesebičnost koja vlada duž cijele rotacije, a, što se igračkog dijela tiče, Hollins mora samo voditi računa da, dok odmara Conleya, organizacija napada ide isključivo kroz post, odnosno Zacha i Marca, kako bi se anulirali problemi s back-up playmakerom (očajni Pargo je noćas za 15 minuta uspio izgubiti 4 lopte i gađati 2-6 iz čistih situacija, a činjenica da ni takav učinak nije uspio zasmetati Memphisu dovoljno govori o dominaciji koju je na parketu uspostavio Randolph).

24Mar/125

RUNNING WITH THE PACK G49

Posted by Gee_Spot

U noćašnjoj revijalnoj utakmici mogli smo vidjeti gomilu sjajnih individualnih poteza i izuzetan raspon talenta cijelog niza NBA majstora. Ono što nismo imali prilike vidjeti su obrana i nekakav oblik kretanja u reketu koji bi protivniku onemogučio lagano polaganje svaki put kada ovaj stupi u njega. Jedan čovjek je pak iskočio iz ležernog pristupa obje momčadi i ovom napucavanju dao nekakvu dozu smisla, ali o njemu nečete imati previše prilike čitati ovih dana. Taj čovjek je Nick Collison koji je, svojim požrtvovnim pristupom tijekom cijelog susreta i posebice obranom na Kevinu Loveu u završnici, dao Thunderu onaj neophodan element na putu do pobjede.

Jasno, nema ništa loše u tome da se, u jednoj nebitnoj utakmici regularnog dijela sezone u kojoj ni jedna ni druga momčad nemaju previše toga na kocki, momčadi opuste i zabavljaju. Samo, nema baš ni smisla takvu zabavu nazivati klasikom košarke jer u tom slučaju se dovodimo u poprilično sivo područje u kojem i Armaggedon možemo nazvati klasikom filma.

Oklahoma je za klasu bolja momčad i ovakav susret su morali rutinski odraditi. Ključni naglasak na ovo odraditi jer, osim spomenutog Collisona, malo je tu bilo ono prljavog rada. Westbrook, Harden i Durant su protiv nedosrasle obrane Minnesote mogli do koša kad god su htjeli, što su uglavnom i radili kada je bilo potrebno. Problem je što ni u jednom trenutku ovih 58 minuta nisu našli shodno zaigrati obranu kao kolektiv, napraviti tu potrebnu razliku i početi pripreme za sutrašnju bitku protiv Heata deset minuta ranije.

Unutarnja linija Wolvesa s Loveom i Williamsom (kasnije Tolliverom) nije u stanju obraniti ništa, ali to nije spriječilo Brooksa da prvi dio utakmice koristi Perkinsa kao da je čovjek u najmanju ruku reinkarnirani Abdul-Jabbar. Perk je, istina, lakoćom zabio 12 koševa preko Lovea, ali stvarno je teško shvatiti logiku u kojoj, pored prednosti koju imaš na svim pozicijama, uporno pokušavaš koristiti onu koja ti donosi najmanje koristi – ne samo da ti je lopta više nego treba u rukama uvjerljivo najgoreg napadača, već si omogučio Loveu da trpa bez znoja jer Perk jednostavno nije u stanju pratiti svog čovjeka na izletima metar dalje od koša.

Thunder bi obično napravio prednost kad bi Brooks posegnuo za niskom postavom s Hardenom i Durantom kao krilima, što je protiv ovakve unutarnje linije bez centra jedini logičan potez jer Durant bez problema može čuvati lagane četvorke poput Williamsa i Tollivera, a i postao je toliko žilav pod košem da se bez pardona suprostavljao i Loveu, usput skupivši 17 skokova (najviše na utakmici).

Naravno, ovakva postava nema smisla protiv momčadi koje imaju prave petice poput Memphisa ili Lakersa (ne bi imala smisla ni protiv Minnesote da je Peković spreman) iz jednostavnog razloga što Ibaka nije u stanju ni visinom ni masom čuvati takav profil igrača. Međutim, protiv ovako mekanog protivnika, gdje su Ibaka ili Collison dovoljni u sredini, Durant na četvorki i Harden na trojki su jednostavno obavezne opcije.

Sad, dobar dio problema noćas je bio u tome što je bez ozljeđenih Maynora (koji je lani preuzimao ulogu drugog beka) i Cooka (koji to radi ove sezone) rolu pored Westbrooka preuzeo Fisher čiji promašaji u završnici su praktički ostavili Minnesotu u igri. Zašto su Durant i društvo uporno forsirali Fishera u kutu ne znam (ok, znam, dijelom zato što je bio otvoren, ali dijelom i zato što očito više vjeruju u legendu o Fisheru nego u stvarnost o Fisheru), ali znam da je njegovo prisustvo itekako pomoglo da Barea ostvari triple-double.

Ako Minnesota na išta može biti ponosna, to je upravo upornost Lovea i Bareae koji su tvrdoglavo odbijali predati se iako, osim ograničenog Tollivera, nisu imali podršku suigrača (posebice je podbacio Ridnour koji je uzeo veću količinu loših šuteva od Westbrooka).

Uglavnom, ovakvo ležerno izdanje Thundera samo je još jedan dokaz nezrelosti ove momčadi i mizernog IQ-a kojega iskazuju. Osim Brooksovih nespretnih rotacija i nesposobnosti da natjera momčad da odradi posao (u tom motivacijskom dijelu je očito bliži Vinnieu nego Adelmanu), najviše je upadala u oči sva gomila bezveznih šuteva koja su uzimali iako su svaki put imali prilike doći u puno lakšu situaciju za realizaciju. Taj samozadovoljni pristup u stilu "mogu si dopustiti bezvezni šut jer ionako ću zabiti kad god treba" možda može proći protiv ovako sakatog protivnika, ali teško da će fascinirati veterane koji ih čekaju u playoffu.

I nije stvar samo u tome da su Westbrook i Brooks problemi, možda još veći minus je što i Durant i Harden povremeno iskazuju iste tendencije ka bezglavim rješenjima. Očito da nije uzaludna ona izreka "s kim si takav si", a obzirom da vole isticati svoje zajedništvo, jasno je kako su svi u Oklahomi dio problema i kako nije upitan samo pojedinačni IQ nego - kolektivni. Jednostavno, ne mogu Harden i Durant biti pozitivci, a ostali negativci. Svi su u ovome zajedno i moraju zajedno sazrijeti. Ili ne.

Stoga ću ostatak posta potrošiti na usporedbe koje mi se već duže vremena motaju po glavi. I tiču se i Heata, stoga još napetije čekam sutrašnji susret koji bi, onako usput, vrlo lako mogao biti i najava Finala.

Naime, osovinu Wade-James često uspoređujemo s Jordanovim Bullsima, ali zar nije Thunder možda čak i bolja usporedba? Veza Miamia i Bullsa je očitija zbog pozicionih poklapanja, ali danas je već valjda svima jasno da nije ključ u poziciji, već u ulozi. Možda imamo centre šutere umjesto centra skakača, bekove skakače umjesto bekova šutera, krila playmakere umjesto krila stopera, ali to i dalje ne mijenja potrebu da idealna momčad ima nekakvu kombinaciju playmakera, šutera, skakača, all-roundera, šljakera i strijelca u postu.

Stoga, dodijelimo uloge Bullsima (za potrebu ovog posta koncentrirat ćemo se na prvu zajedničku sezonu šampionske jezgre koja je kulminirala pobjedom nad Sonicsima u Finalu 1996.). Jordan je vanserijski talent koji je ujedno bio i kompletan i učinkovit strijelac i all-round zvijer. Pippen playmaker i stoper. Toni playmaker i šuter. Rodman skakač i stoper. Kerr tricaški specijalist. Longley drvo u sredini. Ron Harper bek veteran koji zabija otvoreni šut i igra obranu.

Sad zbrojimo osnovne brojke ove jezgre od 7 igrača (jezgra7 u daljnjem tekstu) koji su iznijeli najveći teret na putu do naslova, čisto da bi dobili neki dojam o čemu pričamo (radi se o prosjecima iz regularne sezone, a za 7 sam se odlučio jer rijetke su playoff serije u kojima veći broj igrača ostavi značajniji trag, iako možete u sličnim igrama dodati i svih 12 – ako vam se da, zašto ne):

Chicago Bulls 1996 jezgra7 - 93 poena, 41 skok, 23 asista, 8 ukradenih, 4 blokade

Sad da vidimo tko je od dvojca Miami – Oklahoma bliži ovim ostvarenjima u ovako naizgled banalnom, ali indikativnom testu. Već na prvi pogled je jasno kako se jezgra Miamia bitno razlikuje od one Bullsa jer nema napadača poput Kukoča, već je treći strijelac puno predvidljiviji Bosh. U biti, ako maknemo stvarno renesanse talente Wadea i Jamesa, ostaje nam jezgra sastavljena od limitiranih igrača zadatka u kojoj nema nikoga tko bi mogao parirati all-round učinku Kukoča i skokovima i obrani Rodmana. Chalmers pokriva Harperovu ulogu, ali čak je i Anthony debelo ispod razine Luca Longleya. Uglavnom, da vidimo da li brojke odgovaraju prvom dojmu (jezgru uz ranije navedene čine još Haslem i Battier)

Miami Heat 2012 jezgra7 – 93 poena, 38 skokova, 19 asista, 8 ukradenih, 4 blokade

Iako se čini zanemarivim, očito je kako Bullsi imaju prednost u skoku i sistemu koji se zasniva prevenstveno na pasovima, a tek zatim na izolaciji. Međutim, Miami je usprkos slabijem talentu i nedostatku nekoliko bitnih sastojaka uspio napraviti odličnu kopiju Bullsa. Sada da vidimo Thunder koji ovako na prvu djeluje sličnije Chicagu obzirom da im Harden donosi tog trećeg kreativca i strijelca, a Ibakin blokerski učinak ponekad ima sličan učinak na parketu kao Rodmanovi skokovi u napadu (Oklahomi jezgru još čine Perk kao drvo u reketu, Cook kao tricaš, Fisher kao veteran na vanjskim pozicijama):

Oklahoma 2012 jezgra7 – 93 poena, 35 skokova, 15 asista, 6 ukradenih, 7 blokada

Ovo je već ozbiljan deficit u odnosu na skakački učinak Bullsa, ali ono što bode u oči je mizeran učinak u asistima. Ove blokade donekle mogu sakriti manjak ukradenih i skokova, ali kako je moguće da jezgra s Hardenom, Westbrookom i Durantom ima deset asista manje od jezgre Jordan, Kukoč, Pippen? Odgovor je jednostavan – sistem. To nas vraća na večerašnju, jučerašnju i vjerojatno sutrašnju partiju Thundera – dok god bit njihovog napada većim dijelom utakmice bude izmjenjivanje u 1 na 5 akcijama umjesto konstatnog 5 na 5 pritiska, ne možemo ih staviti u isti rang ni s Jordanovim Bullsima, ali ni s Heatom.

I čisto ovako za kraj da vidimo kako se današnji Bullsi nose u odnosu na prethodnike, ali i na konkurente za naslov. Jezgru7 neka čine Rose kao renesansni strijelac, Deng kao all-round stoper, Korver kao tricaš, Gibson kao stoper u reketu, Noah kao all-round šljaker, Brewer kao stoper na vanjskim pozicijama i Boozer kao sekundardni strijelac i skakač. Primjetno je kako je sve krcato stoperima, ali to je nekako i u skladu s filozofijom ove momčadi koja ipak nije slagana po istom principu kao ove ranije obrađene. Uglavnom, brojke su sljedeće:

Bullsi 2012 jezgra7 – 87 poena, 38 skokova, 20 asista, 6 ukradenih, 5 blokada

Očito je kako se radi o jezgri u gabaritima šampionske po svemu osim po napadačkom učinku. Jasno, ta gomila stopera navedenih u jezgri zasigurno doprinosi i nešto boljem obrambenom učinku, a tu je uvijek i opcija da Hamiltona pribrojite umjesto Brewera. U svakom slučaju, opet je vidljivo da Heat i Bullse dijele nijanse.

Što se Thundera u odnosu na njih tiče, koliko god sa skepsom uzimali ovakve eksperimente, ne može se poreći da njihov nizak momčadski IQ (ovdje predočen u mizernom broju asista) uvijek upada u prvi plan. I dalje zastupam tezu da je dovoljno maknuti Brooksa kako bi ova momčad konačno iskoristila svoje potencijale, jer očito je da nije problem u manjku talenta ili lošoj podjeli uloga, već čisto u filozofiji igre. Obzirom na sve čini mi se kako se jedno ime nameće samo po sebi kao rješenje. Ono Phila Jacksona. Ili je možda bolje reći kako je rješenje, barem u slučaju ovakvih rostera bez dominantnog visokog igrača preko kojih možeš vrtiti igru, uvođenje trokuta.

Mislim, nije valjda slučajno da dvije momčadi koje smo najskloniji kritizariti zbog neiskorištenih potencijala vode dva početnika u trenerskom poslu, dok one koje igraju najljepšu košarku i maksimalno koriste svoje limitirane resurse vode likovi poput Popa, Karla ili Carlislea. Trenerski utjecaj izgleda stvarno nije moguće izmjeriti nikakvim statistikama osim jedne - brojem playoff pobjeda i, na kraju, brojem prstenja. Tko je sljedeći veliki trener u kategoriji Brooksa, Spoelstre i Thibodeaua pokazat će vrijeme, odnosno podizanje trofeja. Ali, s popriličnom sigurnošću možemo nagađati koji od njih troje to nije.

15Feb/125

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – SHOOTING GUARDS

Posted by ispdcom

Vrijeme je za novi manje-više besmisleni subjektivni izbor koji pokušava ostaviti dojam objektivnog uvođenjem većeg broja birača, iako nitko nikada nije pravo objasnio zašto bi prosjek tri subjektivna mišljenja dao jedno objektivnije. Dapače, kad malo razmisliš, čini se da je efekt upravo suprotan. Da ne dužimo, žiri od tri člana ovaj put bira deset najboljih dvojki u najdražoj ligi.

Gee: Izbor najboljih dvojki počinjem sličnom rečenicom kao zadnji put - mislim da neće biti problema složiti se oko prva dva imena na listi. Kobe i Wade. Tim redom. Do ove sezone možda bi tražio razloge zašto dati prednost Wadeu, ali odustajem. Racionalno objašnjenje za takav potez je što Kobe iza sebe ima veću kilometražu (tri godine života više, sedam sezona duže u ligi), a čini se kao da je Wade taj koji više osjeća godine. Oko karaktera se više ne zamaram, baš me briga što je takav psihopat najbolji - prestao sam brinuti i naučio voljeti bombu. Kobe kao košarkaš nema mane, a dokazano je kako one karakterne možete držati pod kontrolom ako ste jednaka faca i košarkaški fanatik kao on (tu na scenu stupa čovjek s prstenom NBA prvaka na bimbu). Wade je drugi jer se šverca uz Jamesa i tako nam onemogućuje svježiju usporedbu s Kobeom koji u svojoj ekipi mora raditi sve, ali, povijesno gledano, Dwyaneove najbolje sezone nisu previše ispod najboljih Kobeovih. Uglavnom, njih dva i dalje ostaju jedini visoki bekovi oko čijeg all-round učinka možeš graditi franšizu.

Sickre: Kod Kobea me najviše fascinira igra s puno naoko malih ozljeda koje bi nekog drugog skroz poremetile. Njemu je to izgleda motiv više. On ne voli košarku, on ju obožava. Da, Kobe je broj 1 SG, kad već Rosea vodimo pod PG. Što se Wadea tiče, njegov stil igre odavno uzima danak i, ako je suditi po sve češćim sitnim ozljedama i toplo-hladnim igrama tijekom sezone, Miami mora požuriti s tim naslovom. Nedavno sam naišao na članak u kojem su doktori dio ozljeda pripisali načinu trčanja u kojem mu je peta previše opterečena. Kad te doktori počnu secirati, kraj je na vidiku.

Birdie: Konsenzus! Prva dva mjesta na ovoj poziciji stvarno je lako odrediti. Kobač je totalno popizdio ove godine, izgleda da je čovjek odlučio ući u povijest sa što boljim brojkama. Mene samo zanima koliko su ti njemački doktori sposobni produžiti mu karijeru, odnosno na kojem će se mjestu liste strijelaca Kobe zaustaviti. Ove sezone suigrače neće učiniti boljima, ali će ih tjerati da ga pokušaju slijediti ritmom i predanošću, pa je to jedan od ključnih razloga zbog čega su ovi tanahni Lakersi i dalje konkurentni na Zapadu. Najveća njegova vrijednost je što s njim na parketu utakmica nikada nije gotova, bez obzira na prednost protivnika. Znamo da će i ove sezone zabiti nekoliko odlučujućih koševa, a njegova ljubav prema košarci i trajnost dovele su do toga da ga danas možeš samo poštovati. Wade je drugi u ovom izboru, a iako je donekle točno da se šverca uz LeBrona, i dalje je prvim igrač Heata iz jednostavnog razloga što može dobiti neizvjesnu utakmicu. Uglavnom, lako je bilo odlučiti se za prvu dvojicu, ali kako dalje? Izgleda da je ova pozicija najdeficitarnija u ligi. Evo, ja na treće mjesto nominiram Jamesa Hardena. Obožavam ga gledati jer ima sve - šut za tricu, ulaz pod koš, pregled igre, obranu. Danas već svi znamo kako je upravo on motor Thundera, najvećeg izazivača na Zapadu. Mogu Durant i Westbrook zajedno ubaciti 70 koševa, ali ako Harden ne poveže sve redove svojim učinkom, Thunder tu utakmicu može izgubiti. Titula najboljeg šestog igrača mu ne bi smjela izmaknuti, kao ni ona za najbolju bradu u ligi.

Sickre: Slažem se, Harden je broj 3. Pravi je Manuov nasljednik, ne samo zato što je ljevoruk, već i zato što je najbolji razigravač OKC-a, upražnjava eurostep majstorski i općenito je konstantnim napretkom ušutkao sve koji su dovodili u pitanje njegov visoki pick na draftu. Nego, šta ćemo s četvrtim mjestom? Manu mi je tu svakako ispred Erica Gordona. Eric još nije čestito u komadu odigrao više od par mjeseci košarke. Dogodine će ga netko pretplatiti naslijepo, meni ovi problemi s koljenima mirišu na Roya. Ja ga neću birati na neviđeno. Tako da mi je broj pet Joe Johnson, za nijansu ispred Ray Allena, zbog Atlantine igre koja je ostala solidna unatoč Horfordovoj ozljedi. Johnsona kolje taj nesretni ugovor koji je pre-pre-velik, pa ga se i zbog njega drukčije procjenjuje. Meni to ne umanjuje činjenicu da je na svojoj poziciji godinama viša srednja klasa. Golf. Ray pak igra kao da je vrijeme stalo, zabija trice i skok šuteve (što se podrazumijeva), ali kod njega je totalno podcjenjen ulaz lakog koraka, način na koji završava oko obruča (pogledajte npr. nekada Haywarda kako se muči sa završavanjem oko koša, sve mi neugodno dok gledam - podsjeća me na mene) i kako dobro istrčava kontre. Još jedan ugovor se smiješi.

Gee: Slažem se sa svime rečenim za Hardena, Brada mi je u desetak lanjskih playoff utakmica i ovogodišnjih 20-ak postao jedan od najdražih igrača. Sličnosti s Ginobiliem su zapanjujuće, ne samo zbog te lijeve ruke i briljantnog pick & rolla, već zbog kompletnog paketa. Zato o njima i ne mogu pričat nego zajedno - jednako su dobri kad šutiraju iz spot up situacije ili prilikom skok-šuta unazad, kad ulaze na eurostep, bacaju povratne ili iznuđuju osobne u serijama. Imam osjećaj kao da je Presti dilao Manuove snimke Hardenu, nema drugog objašnjenja. Kao dijete Spursa, Presti vrlo dobro zna što čovjek s ovakvim osjećajem za asist znači za ekipu, pogotovo pored playa koji prvo gleda svoj šut. Bez Manuova triple threat efekta Timmy i Tony puno bi teže došli do prstenja, bez Hardena realnost OKC-a je druga runda playoffa. Isto kao što je Manu srce Spursa, Harden je srce Thundera. Bez njega, ta momčad se ne razlikuje puno od Warriorsa. I, ako se moram odlučit dat prednost jednom od njih dvoje, još uvijek je dajem Ginobiliu. Manu ima 34 godine, ali njegova lanjska sezona nije bila ništa lošija od prethodnih 8. Dapače, kako mu pod stare dane uloga u Spursima postaje sve veća, on igra sve bolje, posebice šuterski. To su ujedno i dva glavna razloga zašto ga stavljam ispred mlađeg Hardena - veća uloga i mekša ruka. Manu je danas savršen strijelac dok je Harden još u potrazi za takvom mirnoćom u šutu. Manu je danas ne samo srce Spursa nego i motor, lider i neprikosnoveni pokretač svih akcija. Harden ipak živi u debeloj sjeni Duranta i Westbrooka, ali, ako je stvarni Manuov klon, onda to ionako znači da će napredovati iz sezone u sezonu i da nas ono najbolje od njega tek čeka. Što se Manua tiče, obzirom kako je igrao lanjski playoff i kako je furiozno ušao u ovu sezonu dok nije sredio ruku, ne sumnjam niti malo da će upravo on voditi Spurse u još jedan playoff pohod.

Birdie: Manu je apsolutno božanstvo, a činjenica da ga usprkos ozljedi i godinama svi stavljamo na vrh listi dovoljno govori o konkurenciji na ovoj poziciji. Ukoliko budu zdravi i ukoliko Tony nastavi s ovakvim igrama, Spursi s Manuom na čelu bi mogli svima zagorčati život. Peto mjesto pripada Rayu Allenu, nevjerojatno je kako ovaj čovjek s godinama kao da postaje sve precizniji. Njegov izbačaj je prelijepo gledati. Osim ako si navijač protivničke momčadi. Joe Johnson je broj šest, a meni upravo to što sam na šesto mjesto liste stavio čovjeka kojega stvarno ne volim dokazuje kako je konkurencija na ovoj poziciji trenutno jako slaba. Ipak, ne mogu zanemariti Johnsonove brojke, kao ni to da predvodi solidnu Atlantu bez Horforda. Možda od njega očekujemo više zbog ugovora, ali nemoguće je ne uzeti obzir nesrazmjer njegovog učinka i plaće.

Gee: Ja se oko broja pet nisam mislio ni sekunde jer samo jedan čovjek nudi catch & shoot konstantu na poziciji šutera već više od desetljeća - Ray Ray. Iako su dani silovitih ulaza pod koš i letenja po parketu prošli prije otprilike 5-6 godina, ono što Ray donosi u ovoj svojoj drugoj, veteranskoj fazi karijere, su fantastičan šut i konstantno kretanje. Možda nekom zasmeta činjenica da ovako visoko stavljam čovjeka koji živi od tuđih asista i akcija, možda i jesam subjektivan obzirom da mi je Ray najdraži igrač ikada, ali ovako visoka pozicija rezultat je dijelom te njegove neuništivosti, a dijelom i manjka rasnih dvojki. Netko je spomenuo novi ugovor? Obzirom da je Reggie igrao do 39-e, Ray će odraditi barem još tri sezone - tek mu je 37. Na broj šest ću ipak staviti Erica Gordona. Među mlađim igračima samo on uz Hardena ima potencijala približiti se rangu gore spomenutih veteranskih aseva. Ako ikad ostane zdrav. Gordon je od prvih NBA dana smatran novom šuterskom nadom, ali ono po čemu me prije dvije sezone osvojio je lakoća kojom ulazi u reket i kojom si kreira šut (u stilu Mikea Bibbya, još jednog mi ljubimca). Dobar je on šuter, tu nema spora, ali kreacija šuta i ulazi su ono što ga čini franšiznim materijalom. Sad, Eric nema fizikalije i all-round učinkovitost kojima će dogurati do ranga Wadea ili Bryanta, ali ono što ima je sposobnost da igra bez lopte poput Raya. Nije renesansni tip poput Manua ili Hardena, ali je kompletan bek-šuter koliko to bek-šuter može biti u okvirima osnovnih zahtjeva pozicije. Uostalom, to je već dokazao par puta tijekom tih 50 tekmi godišnje koliko odigra.

Sickre: Kako vam obojici Ray može biti ispred Johnsona kad Ray u Bostonu nema ni približnu odgovornost kao Joe u Atlanti? Ugovor je nebitan, samo vam remeti percepciju igrača. Volim Raya, ali ne može biti peti bek šuter kompletne NBA.

Birdie: Može jer igra bolje. Osim kad ga čuva Brewer. Pazi, Ray će uvijek zabiti kada je bitno, a za Johnsona nisam baš siguran. Zajebana je ova lista, nema previše izbora, puno je ozljeda i osobne preference su odlučivale. Uglavnom, na sedmo mjesto biram Erica Gordona. Ozlijeđen je i upitno je hoće li uopće igrati ove sezone, ali ne može ga se zaobići pri sastavljanju ove liste kao jednog od predvodnika mladih SG-a. Samo su ozljede problem, igra ni najmanje. A kad sam već kod mladih, na osmo mjesto stavljam Paula Georgea. Odlična obrana, solidan napad, igrač koji će uvijek dati sve od sebe i koji jednako dobro može igrati na pozicijama 2-3. Ideja trejda Grangera i dovođenja Gordona u Pacerse te uparivanje Gordona i Georgea je stvarno zanimljiva, samo je pitanje da li je ostvariva.

Sickre: Gordon mi otpada zbog ozljede, a sedmi i osmi su mi Kevin Martin, odnosno Monta Ellis, koji imaju dosta sličnosti - igraju u lošim momčadima, a oba su dovoljno kvalitetni da mogu nekoj ekipi pomoći doći do naslova.

Gee: Joe Johnson mi se nameće kao broj 7, ali u oči bodu taj famozni ugovor i pad razine igre s godinama. Joe danas više nije specijalan obrambeni igrač, a od kada je Teague preuzeo veću ulogu u napadu, sve manje je aktivan i u organizatorskoj ulozi. Uglavnom, dani all-round monstruma su prošli, Joe je danas solidan šuter koji, srećom, opet gađa kvalitetno tricu (da je ostao na lanjskoj šuterskoj razini, Hawksi bi ga dogodine amnestirali bez pardona). Obzirom da mu se igra za razliku od većine ovih ranije navedenih bazira isključivo na fizikalijama, njegov pad se s godinama neće zaustaviti, ali čudesno je što je do njega počelo dolazati iako je tek prešao 30-u. Sjajno si rekao, Golf, ali, brate, skup kao Maybach. Oko zadnja tri mjesta sam dosta mozgao, a na kraju sam se odlučio za Paula Georgea, Jasona Terrya i Kevina Martina. George je čudesni all-round potencijal koji će kad-tad prijeći puno vrijeme na malo krilo gdje ovakvi kompletni igrači pripadaju. Međutim, već u 21 godini je tako dobar obrambeno i kao šuter za tri da bez problema odrađuje i zadatke tipične za beka. I mlad je, što je prednost jer s manama svih ovih koji dolaze nakon smo itekako dobro upoznati. Jasona Terrya biram iz poštovanja prema prvaku. Počeo je kao play u lošoj momčadi, a šuterski ubojica je postao tek kada je prešao u ulogu strijelca s klupe. Ubrzo je izrastao u konstantnog igrača, majstora završnica s ogromnim mudima i sposobnosti da bude najbolji kad je najvažnije. Martinu dajem prednost pred Montom Ellisom za dlaku. Obojica su sjajni strijelci, ali Martin je ipak učinkovitiji i manje sklon lošim šutevima. Obrambeno je očajan, među najgorima u ligi tako da se ne slažem s izjavom kako može biti dio šampionske momčadi. Lakoća kojom iznuđuje osobne i kreira šut možda bi najbolje legla u roli s klupe, a to je nešto u čemu bi i Ellis bio idealan. Jednostavno, ne mogu zamisliti ozbiljnu ekipu s njim u postavi, zamisli zavisiti o tome koliko će on zabiti svaku večer. I još ih moraš pokrivati u obrani na sve moguće načine. Kad su vrući, Martin i Ellis mogu potopiti svakoga, kad nisu uglavnom potope svoju momčad jer ne nude ništa osim zabijanja.

Birdie: Meni je Monta deveti jer ne znamo kako bi se snašao u vrhunskoj momčadi. Pitanje je hoće li ikada zaigrati u jednoj, ali volio bi ga vidjeti kao treću opciju na rosteru nekog izazivača. Za desetu poziciju sam razmišljao između veterana Terrya i Hamiltona, ali na kraju sam se odlučio za mladog Turnera. Da se Rip nije ozljedio i da nije tog upitnika oko njegove forme, stavio bih njega na tu poziciju. Navijački, priznajem, ali neosporno je da ima u njemu još dobrih utakmica. Turner je postao obrambeni predvodnik 'night shift' postave Sixersa, a sve bolje se snalazi i u napadu pored Williamsa i Younga.

Sickre: George i Turner su 9 i 10, nemam što dodati osim da imaju potencijal za ući u top 5 jednog dana. Radije dajem glas mladim nadama nego šuterima bez savjesti poput Thorntona ili Mayoa, a u tu skupinu bi uključio i Loua Williamsa.

Konačni raspored (u zagradama su pozicije koje su redom dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. KOBE (1, 1, 1)
2. WADE (2, 2, 2)
3. HARDEN (3, 3, 4)
4. MANU (4, 4, 3)
5. JESUS (5, 6, 5)
6. JOE JOHNSON (6, 5, 7)
7. GEORGE (8, 9, 8 )
8. GORDON (7, -, 6)
9. MARTIN (-, 7, 10)
10. ELLIS (9, 8, -)

2Feb/122

RUNNING WITH THE PACK G22

Posted by Gee_Spot

Pacers @ Wolves

Zajebana je ova NBA. Em igraš gotovo svaku večer, em ti je svaki put na rasporedu drugi protivnik s potpuno drugačijim stilom igre. Nakon što su prije par dana razbili Rocketse koji su operirani od igranja obrane, noćas su Wolvesi u svome domu dočekali totalnu suprotnost – Indianu, momčad kojoj je čvrsta obrana reketa temelj na kojem se baziraju sve ambicije. I za razliku od susreta protiv Rocketsa, kada nisu mogli promašiti, ovom prilikom bacali su ciglu za ciglom, sve zahvaljujući dugorukoj i aktivnoj obrani Pacersa (kojoj je bilo dovoljno pojaviti se na početku susreta i u završnici kako bi ostavila najveći trag na utakmici).

Iz ovakvih radikalnih fluktuacija (s 58% šuta na 37%) se ne može previše toga izvući, osim one klasične kako je istina negdje u sredini (iako, ako ćemo već tražiti istinu, postotak šuta Wolvesa trenutno je puno bliži ovom donjem učinku jer se kreće oko ne baš bajnih 43%). Ipak, neke stvari smo već toliko puta vidjeli da možemo govoriti o trendovima:

- Darko Miličić i Wes Johnson su beskorisni kao starteri, opet su pomogli da momčad upadne u minus koji kasnije netko drugi treba stizati
- Rubio mora odigrati nadahnutu utakmicu da bi Wolvesi došli do pobjede, ovakva solidna izdanja jednostavno nisu dovoljna
- Nikola Peković je treći najbolji igrač ove momčadi

Ove prve dvije crtice mislim da nema potrebe specijalno obrazlagati, dosta je baciti pogled na dvije utakmice Minnesota i bit će vam jasno o čemu govorim, uostalom pitajte samo Lovea koliko je Rubieva nadahnuta izvedba bitna, zar mislite da je slučajno što Kevin zabija iznad svih očekivanja baš u sezoni kada se klubu priključio Ricky (paralelno sa probuđenom željom za šutiranjem, Love je ostao bez želje za pronalaženjem suigrača, ali to je sve rezultat Rubieva prisustva, kad je lopta u njegovim rukama čak ni Adelman ne osjeća potrebu vrtiti akcije s posta u kojima bi Kevinov osjećaj za asist došao do izražaja).

Ova treća crtica pak zahtijeva specijalnu pozornost.

Nikola Peković, spori teškaš koji se ne može odlijepiti od poda, odjednom je treći najvažniji igrač Wolvesa? Za tako nešto tvrditi nemamo dovoljno utakmica, u obzir uzimam samo ovih zadnjih 5 u kojima je ili startao ili igrao minute startera, ali obzirom na ono što je u njima demonstrirao, Peković je potvrdio da je NBA igrač. U čemu je razlika od onoga što nam je prezentirao prije, u manjoj roli? U samo jednoj stvari – skokovima.

Peković bi mogao deset godina provesti kao solidan igrač s klupe zbog samo jedne kvalitete – fenomenalne realizacije u postu. Stvar je jednostavna, on se izbori za dobru poziciju u reketu, suigrač to prepozna, baci mu loptu i u većini slučajeva stvar je riješena – golom fizičkom snagom Peković će si već nekako naći prostora za zabiti koš. Međutim, od kada je svojoj igri dodao i ovu skakačku komponentu, Pek se ne samo izborio za puno veću minutažu, već nas je natjerao da se pitamo ne radi se u njegovom slučaju možda čak i o startnom materijalu?

Odgovor je jednostavan. Bez obzira na to što je spor i nepokretan i što lakoćom skuplja faulove, Peković svoje minute može opravdati dok god zabija 12 koševa uz 60% šuta i skuplja 9 skokova, što mu je prosjek u zadnjih 5 tekmi. Sad, logično je za očekivati da će ovakav napadački učinak pasti, ali ne previše, toliko je dobar u toj realizaciji pod obručima. Međutim, ostane li ovaj skakački učinak i približno na ovom nivou (još konkretniji podatak - Peković je zahvaljujući zadnjih 5 tekmi skočio na respekta vrijednih 11 skokova za 40 minuta, dok je prosjek do sada bio ispod 8, što je premalo za poziciju koju igra), minutaža mu ne gine.

Ukratko, čak i kada posustane napadački, Pek će biti koristan igrač dok god može skakački opravdati minute. Mogu li ga zamisliti kao dugoročno rješenje na petici? Teško, netko tako spor u obrani uvijek će sam sebe izbaciti iz igre brzim skupljanjem osobnih. Ali, da se radi o sjajnom prvom visokom s klupe, u to imamo sve manje razloga sumnjati. Sad, to što je takav profil igrača izborio poziciju trećeg po važnosti u cijeloj momčadi, dovoljno govori i o ostatku rostera Wolvesa.

Inače, Minnesota je danas jedina momčad u NBA (nisam provjeravao, ali nekako sumnjam da ima još netko) kojoj su tri najvažnija igrača – bijela (kvragu, po svemu viđenom čak im je i četvrti bljedolik, Ridnour). I ne samo to, nego su sva tri obrasla u bradu i izgledaju kao drvosječe. Kad su noćas istrčali na parket u dresovima Muskiesa, ABA ekipe koja je jednu jedinu sezonu igrala u Minneapolisu i koja nema nikakve veze o ovim Wolvesima, čovjek je stvarno imao dojam da gleda utakmicu s početka '70-ih (ili film s Grace Jones svaki put kad bi na parket stupio Martell Webster i ona njegova očajna frizura).

Što se Pacersa tiče, Collison je izgleda ozbiljno shvatio poruku koju mu je Vogel poslao jučer, kada ga je dobar dio utakmice ostavio na klupi i organizaciju igre prepustio mladom swingmanu Stephensonu (koji će izgleda i ubuduće dobiti šansu glumiti playa ozbirom da se George Hill ozljedio, a treći play ekipe Price jednostavno nije NBA kvaliteta). Od samog starta Collison je zaigrao agresivno, kako u obrani gdje je ganjao Rubia i letio na sve strane, tako i u napadu gdje je konačno šutiranje iz vana i davanje lopte Hibbertu ili Grangeru zamijenio ulazima i probijanjem obrane. Što je kao rasni brzanac trebao raditi odavno.

Ovih 9 asista točno su ono što je Pacersima potrebno da napad s ovako kvalitetnim igračima proradi (Granger je bio nezaustavljiv, Hibbert je bio Hibbert, samo jedan od najkompletnijih pravih centara u ligi, a West i George su odradili svoje role). Kao rookie, u onoj sezoni u kojoj je mijenjao ozljeđenog Chrisa Paula u Hornetsima, Collison je dokazao da može biti dovoljno dobar slasher i da kao takav može stvoriti dovoljno prilika suigračima. Dolaskom u Pacerse, taj dio njegove igre je nestao. Sad, ako je problem samo u prilagodbi stilu igre momčadi, onda ovakva partija nije slučajna već je pokazatelj kako bi Collison mogao igrati kad bi mu trener dao priliku.

S druge strane, lanjska sezona i najveći dio dosadašnje jasno pokazuju da čovjek nije u stanju imati više od 5 asista za 30 minuta, a to su brojke ravne back-up talentu. Koje je, dakle, pravo Collisonovo lice? Ovo uopće nije nebitno pitanje ako ste Vogel, jer o odgovoru na njega ovisi rasplet ove sezone.

Thunder @ Mavs

Iako smo već utvrdili kako je tijekom ove regularne sezone najvažnije ostati živ i zdrav, neke utakmice uvijek će imati pečat veće važnosti od ostalih. Ovo je bila jedna od njih iz više razloga. Prvi i očiti je taj što Durant i društvo još dobro pamte način na koji ih je Dallas lani izbacio iz playoffa. A, kao što znamo, nema boljeg za stvaranje pravog rivalstva od neriješenih playoff računa. Ovi nešto suptilniji razlozi također nisu zanemarivi. Nakon što su ih Clippersi zgazili, Thunderovci si jednostavno nisu mogli dozvoliti još jedan poraz od direktnog protivnika koji bi pokrenuo novu lavinu pitanja o tome što nije u redu s ovom momčadi (nešto slično prolazi Heat svaki puta kada izgubi, kao da je poraz momčadi koja ne može obraniti reket i gubi 20 lopti po utakmici nešto čudno).

Čak je i Dallas, koji otvoreno šalje poruku kako ih regularna sezona ne zanima, pred ovakav susret morao osjetiti nešto više želje nego prilikom tipičnog odrađivanja posla. Naravno, na kraju im je lakše podnijeti poraz kad su pripremili tako dobar teren za slučaj svakog posklizuća, veterani su to koji definitivno teže upadaju u mentalne blokade, ali primjetno je kako su maksimalno jahali Dirka i Terrya - Dirk je odigrao najveću minutažu ove sezone, a Terry je samo jednom dobio više minuta, što je dokaz da im je itekako bilo stalo do ove utamice (Cubanovi ispadi protiv suđenja nakon tekme samo su još jedna potvrda ove teze, kao i nervoza koju je iskazao Carlisle kad je zaradio glupe tehničke i isključenje).

Uostalom, prvo poluvrijeme su odigrali punom snagom, održavajući prednost pred vidno fizički nadmoćnijom mladošću Oklahome i praktički su grizli sve do kraja (iako im je Ibloka zamalo slomio duh polovinom treće svojim blokadama). Durant nije briljirao šuterski, ali je odradio veličanstvenu all-round partiju i sve više dokazuje kako s iskustvom postaje sve kompletniji igrač, Westbrook je opet bio Westbrook, ovaj put uglavnom u onom pozitivnom smislu (onda opet, da mu oni 1 na 5 šutevi nisu upali, vjerojatno bi pričali drugu priču, tako je to kada vam se većina napada svodi na izolaciju), Ibaka je bio Ibloka (10 jebačkih banana), a Harden je, nakon najgore partije ove sezone, opet preuzeo ulogu organizatora i pobrinuo se da napad donekle štima namještajući zicere na sve strane (plus ide i Brooksu koji je u petorku umjesto ozljeđenog Sefoloshe ovaj put gurnuo Cooka kako bi Hardenu omogućio da se vrati roli na koju je već navikao).

Dallas možda čeka playoff, ali kad ga jednom dočeka, nemaju nikakve garancije da će opet proći Oklahomu. I ne, u ovom konkretnom match-upu manjak Chandlera nije toliko važan. Važno je to što ovogodišnji Dallas, usprkos uvijek lijepoj i nesebičnoj igri, nije tako efikasan u napadu i teško da će to opet biti (previše se stvari mora poklopiti – Dirk mora briljariti, Beaubois mora zamijeniti Bareu, trice im moraju upadati sa svih strana), dok su Durant i Harden individualno napravili korak naprijed i tako gurnuli napad Thundera u sfere efikasnosti koje, budimo realni, momčad s ovako slabim protokom lopte jednostavno ne bi smjela doseći.

4Jan/120

THE GAME

Posted by Gee_Spot

Jutrošnja bitka između Portlanda i Oklahome bila je upravo to, the game. Sudar prvog favorita (Thunder) i, po svemu prikazanom, prvog izazivača (Trail Blazers). Nakon svega viđenog, mogu samo reći da na Zapadu očito favorita nema i da je u ovoj ludoj sezoni sve otvoreno.

Portland ima odličan balans u petorci i fino posloženu rotaciju, oni su već sutra spremni za playoff. McMillanova odluka da se juriša na obruč za sada se isplaćuje, Blazersi u svakom trenu na parketu imaju barem 4 igrača koji mogu napasti reket i tako nadoknađuju manjak vrhunskog talenta - osim sjajnog Aldridgea, ni jedan igrač Blazersa nije ništa više od kvalitetnog epizodiste. Međutim, svi su solidni strijelci, a takav balans u napadu je ono što je noćas nedostajalo Oklahomi.

Thunder ima strašan napadački potencijal s kojim može doći do Finala, ali za realizirati ga moraju im se poklopiti tri stvari:

- Durant mora imati Durantovsku večer (nikako ne Bryantovsku)

- Westbrook mora biti iznadprosječno koristan u svim segmentima

- Harden mora ostati na all-star razini

Noćas su dobili drugo i treće, što se pokazalo premalo. Durant nije mogao pogoditi ništa, za što su dijelom zaslužne i dugonje Wallace i Batum, a kada on ispuca 26 lopti za 19 koševa, Thunderu se ne piše dobro ni protiv puno slabijih momčadi. Pozitivno je pak što je Harden u novoj roli (startao umjesto ozljeđenog Sefoloshe) pokazao da i dalje može odigrati vrhunski. Još pozitivnije je što Westbrook dolazi sebi nakon očajnog početka sezone.

Obzirom na ono što je pokazao u prethodnih 5 susreta počeo sam ga zvati Ike. Ameba Ike. Da objasnim. Postoji jedan momak, zove se Kyle Lowry, sličan atleta kao Westbrook, koji je u sezonu krenuo nenormalno, a ako ga niste gledali, statistika govori dovoljno – 15 koševa, 11 asista, 7 skokova, 2.4 ukradene i šut za tri 32 %. Da je netko prije sezone rekao da će jedan play u NBA imati ovakve brojke, većina bi nas se kladila na Russa, pardon Amebu Ikea.

Ike je pak ovako krenuo u sezonu – 17 koševa, 5 asista, 5 skokova, 2 ukradene i šut za tri 15%. Obzirom ne njegove partije, pravo je čudo kako Thunder nije ranije naletio na minu, zar ne? Wolvesi i Memphis su ih zamalo skinuli, ali Durant i Harden su odradili posao. Ovaj put dva od tri nije bilo dovoljno. Uglavnom, dok Ike ne nađe načina kako ponovno postati Westbrook u ovom napadu u kojem se lopta nešto manje nalazi u njegovim rukama (ali opet ne toliko malo da igra ovoliko lošije nego lani), zvat ću ga Ike, jer Ike je Kyleov mlađi brat.

Kada sva trojica budu u formi u isto vrijeme, Thunder će biti nešto posebno, ne sjećam se kad su zadnji put tri igrača takvog kalibra zajedno dijelila jednu loptu na vanjskim pozicijama. Prisustvo takve kvalitete anulira potrebu da se pod košem ima rasnog strijelca. Naravno da bi bilo super kad bi bilo tko od visokih Thundera imao post igru u napadu, ali tada bi govorili o supermomčadi. Ovako je definitivno zanimljivije. Uglavnom, to što Perkins, Collison i Ibaka uzimaju mrvice sa stola uopće nije problem jer to rade solidno. Posebice Collison, koji je noćas opet imao sjajnu partiju pridruživši se u startu trio fantastikusu zbog Ibakinih problema s osobnima.

Međutim. Ono što je ogroman problem je to što Thunder ne brani reket. Sva trojica visokih su prvenstveno poznati po svojim obrambenim kvalitetama, ali njih iskazuje samo Collison. Ibaka je još mlad, ali ovo mu je već treća sezona u ligi i još nije skužio gdje treba biti u obrani. Sve se svodi na povremenu blokadu, ali u rotacijama, pa čak i 1 na 1, Ibaka je šupalj. Perkins pak služi samo za mlatiti se s protivničkim drvom, ako ga ima. Protiv ekipa poput Portlanda, koja svoje centre bez problema može izvući vani i služiti se s njima kao playmakerima, Perk je beskoristan jer, poput Ibake, kasni u obrambenim rotacijama.

Ovako loše balansiranoj obrani reketa ne pomaže ni činjenica da su sva tri vanjska igrača toreadori koji prvenstveno svoju obranu zasnivaju na presijecanju lopte (Durant niti na tome). Sva ova priča dovodi nas do sljedećeg zaključka. Ako je Hardenovo sazrijevanje riješilo pitanje napada, možda će Ibakino riješiti pitanje obrane. Ali. Dobro znamo da je za obrambeni identitet momčadi barem jednako zaslužan i trener. Dakle, što rade Brooks i Cheeks? Momci su borbeni, pristup im je odličan, ali zašto ne igraju bolje u tom dijelu igre koji se da poboljšati radom na treninzima?

Ukratko, ako Oklahoma ni ove sezone ne ode do Finala, razlog će biti obrana. Ergo, razlog će opet na neki način biti – Brooks.

Što me dovodi do McMillana. Čovjek ima viziju i do playoffa ova brža igra će zasigurno imati još više smisla. Portland djeluje odlično kada uz agresivne ulaze funkcionira i vanjski šut - noćas su kontrolirali susret agresijom u napadu, ali su ga dobili tek kada su iz vana krenuli Batum i Felton. Ta formula pokazuje se uspješnom, nedostatak playmakera kakav je Roy nekako se morao nadoknaditi i to je lukavo napravljeno napadom preuzetim iz bilježnice Georgea Karla.

Ono što je ih noćas potvrdilo kao prvo ime Zapada je pak činjenica da su konačno uspjeli kontrolirati loptu. Samo devet izgubljenih u ovakvom kaosu u kojem svi jurišaju na obruč čim ugledaju mrvicu prostora teško da se mogu ponoviti, ali, održe li se Blazersi ispod sadašnjih 17 turnovera po čemu se među najgorima u ligi, čekaju ih dobre stvari.

Jer, nemojmo zanemariti da u cijeloj ovoj priči Portland nije zaboravio ni kako se igra obrana. Jasno, više promašaja i više izgubljenih rezultira nešto lakšim koševima protivnika, ali njihova kvaliteta u tranzicijskoj obrani i dalje dolazi do izražaja. Dodaj na to sklonost zoni, kvalitetan skok i uopće pouzdanu zaštitu reketa i imaš trenutno naj-uravnoteženiju momčad Zapada s kojom se po mogućnosti prilagodbe i raznovrsnosti može mjeriti samo ovaj napadački poboljšani Chicago.

Sve ovo skupa me samo još jednom tjera da se pitam kakva bi tek ovo momčad bila da su kojim slučajem Roy i Oden barem upola zdravi. Izgleda da je Paul Allen imao pravo biti onako nadrkan tijekom lockouta, karma ga je zajebala za barem jedan naslov tijekom ove smjene generacija.

29Dec/116

A QUICK ONE (WHILE THE WOLVES ARE AWAY)

Posted by Gee_Spot

Kako se ritam mora održavati i bez Wolvesa na rasporedu i kako sam opet navio sat jutros u 5 kako bi u snimci pogledao Memphis i Thunder (a i kako bi u sva četiri prozorčića League Passa bacio oko na dio ostalih susreta), zašto ne staviti na papir/ekran poneku misao o noćašnjim tekmama.

Prvo dodatak na jučerašnji post koji sam u brzini izostavio, a tiče se Heata. Ne bi li stali na kraj dominaciji Miamia Celticsi su u jednom trenutku krajem treće zaigrali zonu, što je kod komentatorskog trojca izazvalo zgražanje. Kao, nitko nije mogao očekivati da će jedna momčad koja se diči obranom poput Bostona ikad pribjeći nečemu tako tetkastom kao što je zona.

Samo, jebiga, nakon što je Dallas osvojio naslov igrajući dobrim dijelom upravo 2-3 zonu, na takve prizore treba se naviknuti. Posebice protiv Miamia koji je naglo usporio nakon što je Rivers zaigrao na ovu kartu. Primjetno je kako se Heat spremao na ovako nešto, isti tren su odustali od driblanja i krenulo je kruženje lopte bez da je itko opalio o parket, ali usprkos svom tom traženju slobodnog čovjeka i solidnim šuterima na parketu (Battier je odmah ušao u igru, kao i Jones i Cole) činjenica je kako zona ima smisla iz jednostavnog razloga zato što Heat tjera na šut umjesto na ulaze. Dakle, tjera ih na prosječnost umjesto na ono u čemu su bez premca. I iako ništa ne garantira obzirom na solidnu šutersku postavu, jednu svemirsku momčad odjednom čini - običnom.

Vrhunac dana je ipak bila situacija kada je Stari bacio pogled na ekran, vidio Juwana Howarda na klupi i mrtav-hladan ispalio 'Šta je Howard sad pomoćni trener u Miamiu?'

Nego, krenimo na noćašnja događanja.

- za prve power rankingse, koji će doći na red tamo negdje iza Nove, dosta toga još nije posloženo u glavi, ali tri zadnje pozicije su zacementirane – Sunsi su najgora momčad u ligi, odmah do su Pistonsi, a trio fantastikus zatvara Jazz

- što je zajedničko ovim lošim, lošim momčadima? To što nisu dio sadašnjosti i što nisu okrenuti budućnosti za razliku od Raptorsa, Bobcatsa, Cavaliersa, Kingsa i svih ostalih franšiza koje će se boriti za što bolji pick. A i to što imaju nikako posložene rostere također ne pomaže.

- odluka Wizardsa da ne amnestiraju Lewisa svakim danom čini se sve boljom, dogodine ga brišu iz knjiga, a amnestiju mogu potrošiti na očajni ugovor Blatchea oko kojega definitivno nema smisla išta graditi i kojega treba maknuti od Walla što prije

- Spursi su lani dobili 61 utakmicu maksimalno koristeći klupu na kojoj NIJE bilo Leonarda i na kojoj Anderson i Splitter nisu imali značajne uloge kraj Hilla i McDyessa. E, pa ova trojica su u startu obrambeno bolja od lanjske druge postave, a napadački imaju potencijal to biti. Što samo još jednom dokazuje da nikada nije pametno prekrižiti Spurse

- Rudy Fernandez možda ipak može biti koristan NBA igrač, nastavi li igrati kao noćas definitivno ga križam s crne liste i vraćam na onu potencijalnih Ginobili light majstora (lista sastavljena od bekova koji nemaju petu brzinu, ali zato imaju košarku u malom prstu) na kojoj je bio godinama, dok mu Blazersi nisu isisali životne sokove i pretvorili ga u mediteransku verziju J.R. Smitha (naravno, morao sam nekako spomenuti Smitha koji će pred playoff biti traženija roba od novih Jordanica)

- Mark Jackson je izgleda stvarno ozbiljan s ovom pričom o obrani, Warriorsi su potpisali Fesenka što im daje treće drvo pod košem, četvrto ako računamo i Udoha (prevedeno – zaboravite na niske eksplozivne postave, Warriorsi će čuvati reket prije svega), a dovođenje pa zatim i davanje minuta Rushu iz Indiane i McGuireu iz Bobcatsa zaokružuje ovu priču – radi se o beku i krilu koje ne mogu pogoditi otvoreni šut (za Rusha doduše još nisam siguran obzirom da je u prve tri tekme zabio 5 trica iz 8 pokušaja), ali su zato aktivni u obrani. Pogodi li Jackson omjer između obrane i napada i bude li Curry zdrav (noćas su ga mudro odlučili odmarati ne bi li spasili te nesretne zglobove), Warriorsi bi mogli napraviti taj korak naprijed za koji im nitko nije davao šanse

- Hornetsi imaju legitimnu rotaciju od 10 igrača, a gledajući Vasqueza kako nastavlja sa solidnim igrama u ulozi back-up playa dođe ti da se pitaš gdje je pamet bila Memphisu odreći se relativno dokazanog igrača i kockati se s dva rookiea iza Conleya

- koliko je ozbiljna Conleyeva ozljeda još nije poznato, ali, dok ga nema, Memphis se mora osloniti na Parga koji nije klasični rookie (bio solidan u Maccabiu), djeluje pouzdano, ali nije materijal za NBA startera (26 godina, osrednji šut, veteranske noge) i eksplozivnog Josha Selbya koji u roli combo-beka može donijeti poene s klupe, ali ne i voditi momčad

- još je veći problem što je Conley bio tricaška opcija kakva ovoj momčadi inače nedostaje, bez njega ogroman teret u širenju reketa pada na Gaya i Mayoa, što može rezultirati samo padom učinkovitosti obojice (ako Mayoeva može dodatno pasti, tip treba promjenu sredine misli li spasiti ono što je ostalo od karijere)

- Oklahoma je pak odradila još jednu utakmicu u nizu, u stilu veterana došli su do treće pobjede na račun smirenosti osovine Harden-Durant, a eventualne opaske kako su jedva dobili Memphis bez Conleya ne drže vodu iz razloga što su praktički cijeli susret vodili i to usprkos tome što su igrali bez Westbrooka koji je na jednu večer odlučio biti play Grizzliesa

- Russ je odigrao jednu od najvestbrukovskijih utakmica u karijeri uporno bacajući cigle (0-13 je bio finalni score), a usput se uspio posvađati i s Durantom

- pitanje dana je sljedeće – da li su noćas prikazane frustracije rezultat povijesno loše večeri (i to ne samo šuterski, limitirani Pargo ga je ostavio u prašini nekoliko puta što je ekvivalent tome da Bolt na 200 metara izgubi od Branka Zorka tri puta za redom) ili su odraz činjenice da je Harden preuzeo ulogu playmakera i da se Russ ne miri sa novom mu ulogom?

- ovu situaciju definitivno treba držati na oku, nije lako od pokretača svakog napada doslovno postati čovjek koji ima zabranu napasti koš bez Hardenova dopuštenja, ali ako Westbrook ne kuži da je to za dobro momčadi, onda ga definitivno treba poslati negdje sjevernije da se malo ohladi

26Dec/111

RUNNING WITH THE PACK ON ROUTE 66

Posted by Gee_Spot

Blesavi osmijeh na licu, koji se pojavio s prvim podbacivanjem lopte na susretu između Celticsa i Knicksa, sinoć nisu mogli pokvariti ni tehnički problemi s League Passom (došao sebi tek oko treće utakmice). Srećom, bila je tu ekipa sa Sportkluba koja će se, sudeći barem po činjenici da su prvi dan prenosili tri utakmice, ove sezone pošteno posvetiti NBA košarci (nakon dva sata sam čak prestao primjećivati kako su im naporni komentatori, kojima, da budem pošten, nije ni lako samima u studiju sa svim onim prekidima). Nije ga moglo pokvariti ni očajno izdanje Bullsa koje je rezultiralo porazom na kladionici (srećom, ulaganje je spašeno drugom okladom u kojoj se nije igralo na hendikep već samo na pobjedu, do koje su Bullsi ipak došli, makar znatno teže nego sam očekivao).

NBA je tu, a osjećaj spokoja koji sam osjećao gledajući četiri utakmice u komadu (Clipperse i Warriorse odgledao sam tek ujutro u snimci) može se samo opisati jednim osjećajem – ljubavlju (na engleskom govornom području kaže se LOVE). Tu ljubav (LOVE) prema šarenim NBA dresovima ove sezone odlučio sam prezentirati na jedan način koji sam do sada izbjegavao, a taj je pisanje kratkih dnevnih osvrta na odgledane utakmice. Uvijek su mi draže bile kobasice od tekstova s desetak dana između, valjda kako bi zadovoljio svoju esejističku prirodu. I egoističnu, jer dugi, naizgled mudri tekstovi ostavljaju dojam kao da ih je pisao pametan čovjek. Samo, koji to pametan čovjek gleda 10 sati NBA u komadu?

Tako da sam odlučio iskoristiti ovu kratku sezonu za promjenu paradigme (ha, napisao sam paradigma, možda sam ipak pametan), a usput i za odraditi jedan poduhvat koji bi u standardnoj sezoni od 82 tekme najradije propustio – praćenje jednog kluba od prve do zadnje sekunde natjecanja. Uglavnom, uz standardne derbije koji se ne propuštaju gledat ću i svih 66 susreta jedne momčadi i pratiti njen razvoj/degeneraciju što će biti zabilježeno u postu (dakle, njih 66 tijekom sezone) u kojem će se još naći mjesta i za ostale NBA sitnice i dnevne aktivnosti. Znači, neće ići svaki dan, ali skoro kao da hoće obzirom na gustoću rasporeda. Da sažmem - imat ćete 66 postova tijekom regularne sezone, što je nekih 40 više nego do sada, i to sve bez povećanja pretplate!

E, sad, kako nisam navijač nijednog kluba, prvo se trebalo odlučiti kome će pripasti takva čast. U užu konkurenciju ušli su Miami, Chicago, Oklahoma, Memphis, Clippersi, Sacramento, Washington, Indiana, Philadelphia i Minnesota. Od ovih pet prvih sam odustao iz jednostavnog razloga što se radi o momčadima koje će se ionako gledati reda radi po 20 do 30 puta u raznim kombinacijama, što znači da će se o njima i pisati, ipak se radi o momčadima iz vrha. Kingsi i Wizardsi su otpali jer, ma kako se ludima činili na papiru, postoji ogromna šanse da u ovoj sezoni bez priprema njihova ionako ne baš pametna košarka bude svedena na razinu susreta LNLAIPM (liga ne-liječenih alkoholičara i ponekog mongoloida). Indiana i Philadelphia su momčadi u usponu koje jedan superstar dijeli od vrha i bilo bi zanimljivo pratiti razvoj njihove jezgre dok čekaju da im se priključe Eric Gordon i Dwight Howard, ali na kraju sam se ipak odlučio za Wolvese, momčad koju na neki način simpatiziram već godinama, posebice od kada je njihov dres obukao moj drugi najdraži igrač ikada (nakon Raya Allena), Kevin Love. A nije na odmet ni što njihov grb koristi HSP.

Wolvese?

Pazite, imate Lovea koji je bez sumnje najbolja druga banana u ligi. Obzirom na nedostatak eksplozivnosti ili neobranjivog šuta s poludistance kakvog ima Dirk, vjerojatno nikada neće biti klasični franchise player, ali ono što je on lani izvukao iz kupljenja otpadaka pod košem i pick 'n' pop igre graniči s perfekcijom. Što će tek biti ove sezone kada trener konačno bude vrtio i poneku akciju za njega, strah me i pomisliti (nije, lažem, mislim o tome non-stop). Zbog nedostatka visine i skočnosti nikada neće biti sjajan igrač leđima košu, iako posjeduje solidan horok, ali zbog osjećaja za asist i zbog sjajnog šuta mogao bi postati pravi teror s vrha reketa. Dovoljno se sjetiti što je Adelman inače radio s krilnim centrima meke ruke – do nedavno sa Scolom, prije toga s Webberom, jednim od najboljih svih vremena, iako nije imao ni približno veliko srce kao čovjek zvan Ljubav.

Wolvesi?

Love će dakle ove sezone biti manje šljaker, više playmaker, iako se ovaj prvi aspekt njegove igre (i karaktera) zasigurno neće izgubiti. Čovjek jednostavno uživa kupiti lopte, ima fantastičan pregled terena što će biti ključno ne samo za razigravanje u postavljenim napadima već i za kontre, a dio igre o kojem se ne priča dovoljno u ligi u kojoj svi postavljaju blokove u kretanju (i onda se - s pravom, da naglasim - čude kad im se svira faul, jer se u 99% slučajeva ne svira), su upravo njegovi savršeni blokovi u pick igri. Lani se izvlačenje sve do trice pokazalo bezgrešnim, a ove sezone bit će zasigurno i više šuta za dva, a i poneki roll.

Wolvesi?

Već samo praćenje njegova razvoja meni je dovoljno, ali ima tu svega. Evo, Wolvesi imaju rotaciju od deset mladih igrača koja će dati dobar odgovor na pitanje koliko će pobjeda ove godine prosuti veteranske momčadi, a i one s tankom klupom, zbog rasporeda. Praktički, Wolvesi bi, samo zbog mladosti i rotacije, po toj logici trebali napraviti korak naprijed. Zatim, tu su i još neiskazani potencijali cijelog niza igrača. Može li Rubio sakriti svoje šuterske manjkavosti u ovom na tranziciju baziranom napadu? I može li uopće biti toliko dobar asistent i obrambeni igrač da opravda minutažu?

Wolvesi.

Može li Beasley biti išta više od šutera iz kuta? Može li Randolph biti išta više od visokog i tankog atlete koji leti po parketu i konačno postati nešto sličniji igrač Marcusu Cambyu i Tysonu Chandleru? Može li Johnson postati solidan šuter iz vana i pouzdani stoper? Može li Wayne Ellington postati specijalist za tri? Nastavlja li Barea sa slashersko-šuterskim majstorijama prethodne sezone? Je li ostalo još životnog soka u Bradu Milleru da ponudi dodatnu visoku pick 'n' pop opciju koja će širiti obrane? Može li Anthony Tolliver biti išta više od još jednog pick'n'pop specijalista? Može li Derrick Williams izbjeći zamke u koje se hvataju tweeneri i izbjeći sudbinu Beasleya te nastaviti s all-round igrama koje je pokazivao na Arizoni?

Wolvesi!

Na desetke pitanja, a ova sezona će dati odgovore na mnoga od njih. Ja ih jedva čekam saznati. Prvi osvrt je već sutra, noćas K-Love i ekipa dočekuju Thunder (i mog novog ljubimca, Hardena, čovjeka za kojega sam kad je dolazio u ligu govorio da mu je budućnost Euroliga), a u ovom nultom dužan sam napisati i poneku crticu o sinoćnjim tekmama, da usput steknete i dojam kako će to izgledati ubuduće.

Celtics @ Knicks

- izgleda da ove godine nećemo gledati obranu Celticsa na nekadašnjoj razini

Rondo će odraditi svoje u pritisku na loptu, Garnett svoje u pokrivanju svih 5 igrača na parketu i ako treba svih onih što sjede na klupi, ali Bass nije fizikalac (što mu se ne može zamjeriti obzirom na to koliku kvalitetu donosi u napad), a na klupi nema nikoga sposobnog unijeti malo vatre i mišića pod koš. Lani su imali ipak Shaqa, Jermainea i Perkinsa. Istina, sva tri su bila načeta, ali mogli iz nekakve kombinacije visokih izvući solidnih 20-ak minuta svaku večer. Mislim, neće Boston odjednom postati šupalj kao Toronto, daleko od toga, ali čak i mali pad obrambene učinkovitosti u konkurenciji Chicaga i Miamia im samo dodatno otežava situaciju.

- izgleda da će ove godine Knicksi konačno imati solidnu obranu

I ne, ne mislim to zato što su doveli Mikea Woodsona da se posveti tom dijelu igre, već zato što Tyson Chandler zna kako se čuva reket. Primjetan je i angažman Amarea u tom dijelu igre, iako je rano govoriti o nekom trendu nakon jedne utakmice. Međutim, Knicksi imaju solidnu obrambenu postavu koju uz Chandlera čine dosadni i dugoruki Jeffries, te tri aktivna vanjska igrača Douglas, Fields i Walker. Jasno, neće s njima istrčavati na parket u komadu, ali mogu si priuštiti trojicu na terenu veći dio večeri što nije loše.

- nemojmo podcijeniti Boston

Ok, Celticsi će se izmrcvariti kroz regularnu sezonu, ali sinoć je opet bilo vidljivo da veterani, kad su potpuno zdravi, imaju u nogama još dovoljno oružja. Garnett, Allen, a bez sumnje i Pierce, još su u stanju odigrati na razini dostojnoj all-star nastupa, stoga ih se itekako treba čuvati u playoffu, bez obzira na kojoj poziciji u njega ušli. Ako se sačuvaju od ozljeda, uz ipak nešto blaži playoff ritam, mogu biti itekako opasni.

- nemojmo precijeniti Ronda

Mali je sinoć briljirao, ali nekoliko pogođenih šuteva iz vana ne znače da je bolji nego ikada, već samo da se vraća na svoju razinu od prije dvije godine. Ne zaboravite da je lani muku mučio s ozljedama (imao je više bandaža po sebi nego Tutankamon i Wade zajedno) i da je ponajvećim dijelom zbog toga odigrao ispod razine na koju smo navikli, pogotovo šuterski. Stvar je jednostavna – obrane mu ostave prostora, a Rondo u punoj formi, kao sinoć, taj prostor koristi za ulaz, asist, ponekad i šut. Lani nije bio u formi, nije mogao napadati koliko bi trebao, češće se odlučivao na šut i tako je ostavljao dojam očajnog šutera, iako je veći dio problema ležao u tome da je bio načeti slasher.

- napad Knicksa je bezidejan

Carmelo je odradio sjajan posao, ali pitanje je koliko dugo će moći izdržati bez beka koji može razigrati. Amare i Chandler nisu dobili previše upotrebljivih lopti, ista se rijetko spuštala u post, što je dovelo do toga da jedan Douglas i Shumpert potežu više od jednog Amarea. Nedopustivo. Bit će zanimljivo vidjeti kako će D'Antoni riješiti ovu dvojbu, a posebice kako će pokrpati vanjsku liniju sada kad se prva opcija s klupe Shumpert ozljedio.

Heat @ Mavs

- Heat je prošao pune pripreme

Kako drugačije objasniti razliku između košarke koju su prikazali oni i košarke koju je noćas prikazalo preostalih 7 ekipa? Nema sumnje da ih je motiviralo podizanje zastave prvaka u Dallasu, rane su itekako svježe, ali nakon ovakvog demoliranja čovjek se mora upitati još jednom u čemu je kvragu bio problem prošle godine? Ne želim vjerovati da nakon mjeseci čekanja netko noćas nije bio motiviran, problem nije želja, problem su nedostatak ritma i treninga. I opet je Miami izgledao kao da iza sebe ima 20 pripremnih utakmica, a ne dvije.

- Spoelstra je konačno shvatio

Pusti ih da trče. James i Wade su konačno slobodni od okova organiziranog napada i igraju nekakvu verziju run'n'gun košarke '70-ih i '80-ih. Presing u obrani, gomila udvajanja, kretanja, pomaganja, a onda u napadu čista improvizacija. Miami Jazz. Ne škodi kada te prati jedan takav šuter kakav je Haslem, sinoć se priključio i Jones, a ne bi bilo loše da se i Bosh konačno prilagodi ulozi vodonoše i pomogne ovoj momčadi, umjesto što pokušava biti nekakva ozbiljna opcija (i onda umjesto ozbiljne opcije ispadne smiješan). Chris Gump. Mislim, nije ni čudo da Heat nije htio potrošiti amnestiju na Millera, izgleda da će im dobro doći u slučaju dotičnog.

Bulls @ Lakers

- Lakersi su ekipa bez glave i repa, ali imaju karakter (za sada)

Njihova izvedba na početku utakmice i u završnicama druge i četvrte četvrtine jasno je pokazala koliko ovoj momčadi nedostaje razigravač i koliko je limitirana. Kobe se trudi, ali sve što je sinoć napravio bilo je sa šuterske strane. Svaki puta kada je pokušao vrtiti napad ili napasti obruč izgubio bi loptu. Treba mu skinuti kapu na fenomenalnom šutu s poludistance, ali primjetno je kako nema više noge za biti slash'n'kick opcija. Obratite pažnju i na gomilu pump fakeova kojima pokušava doći do prostora za šut, kad već ne može driblingom. Gasol s druge strane nastavlja slabašnim igrama iz playoffa, žalosno je da se čovjek takvog talenta pretvara u šutera iz vana, a još je žalosnije njegovo izbjegavanje odgovornosti u prilikama kada je imao doslovno otvoreni šut (a to zašto je često imao otvoreni šut ima veze i s poprilično zbunjenom obranom Bullsa). Što se Mikea Browna tiče, s ovim što je imao na raspolaganju napravio je solidan posao, posebice u obrani. Nakon poluvremena izašli su neki drugi, samouvjereniji i žešći Lakersi (opet, tko zna, možda je i Kobe bio taj koji je vikao u svlačionici zbog mlitavog pristupa). Ova momčad od tri igrača i McRobertsa mogla bi ipak biti opasnija nego što se misli vrati li se Troy Murphy, makar i približno, na razinu od prije dvije sezone kada je gađao trice s preko 40% i kupio desetak obrambenih skokova. Iako mu je prvi šut noćas bio cigla nakon koje ti dođe da staviš kartonsku vrećicu na glavu, sa sve većom minutažom postajao je sve aktivniji u tom šutersko-skakačkom segmentu. Lakersima inače dobrih ruku ne nedostaje, ali nedostaje im igrača koji bi probijali obrane i vraćali povratne.

- gdje je nestala druga postava Bullsa?

Obzirom da je u pitanju prva utakmica, napadački učinak nove postave s Hamiltonom nije loš. Boozer i Noah su primjetno aktivniji, Deng je fenomenalan u svakom pogledu (ne samo da je zabijao kako je htio, već je odradio najbolji posao na Bryantu), Rose je Rose, ali problem je bio potpuni podbačaj druge postave. Napadački ne toliko, Deng svojim ostankom na parketu sakriva dobar dio slabosti, ali postava koja je lani obrambeno gazila protivnike, posebice njihove igrače s klupe, noćas kao da nije igrala. Asik i Gibson više su se zadovoljavali jalovim napadačkim pokušajima nego borbom pod obručima, što ih je na kraju skoro koštalo utakmice. Izvukli su se na račun toga što je prva petorka stvarno odlična, ali Thibodeau će zasigurno imati puno toga za reći klupi na račun pristupa. Tako Bullsi jednostavno ne smiju igrati.

Magic @ Thunder

- Brooks je shvatio

I nastavio tamo gdje je stao u playoffu. Durant je trpao, Westbrook jurišao, a onda su ušla dva čovjeka i sve preokrenula – Harden i Collison. Klupa Magica, a tako i klupe većine ostalih momčadi u ligi, jednostavno ne može kvalitetom odgovoriti na igrača poput Hardena koji realno nema što raditi u drugoj postavi, niti na Collisonovu energiju. Tu je Oklahoma napravila razliku koju je održavala do kraja. Ogroman plus Brooksu ide i zbog toga što je u završnici ne samo ostavio Hardena na parketu, već i loptu u njegovim rukama, a to je pak omogučilo Durantu i Westbrooku da samo jurišaju gore-dolje i uništavaju obrane.

- Perkins je živ

Uz Durantovu još jednom pokazanu nepodnošljivu lakoću zabijanja, Hardenovu ulogu trenera na parketu i Collisonovu borbenost, četvrti junak Thundera bio je dobri stari Perk. Konačno zdrav opet je podsjetio na onog borca pod koševima koji može igrati 30-ak minuta, patrolirati reketom i ne štetiti momčadi u napadu. Čovjek je idealan upravo u sudaru s ovakvim momčadim koje imaju dominantnog centra, jer je praktički sam, u najboljoj maniri Jasona Collinsa, zaustavio Dwighta. Time je odluka Bostona da ga se tek tako odrekne još manje razumljiva, obzirom da oni s Orlandom igraju između 3 i 11 puta po sezoni.

- Ryan Anderson je igračina

Nije bilo sumnje da je mali sjajan u širenju reketa, ali ono što je pokazao u obrani i skoku tijekom cijele utakmice ne daje više mjesta sumnji – radi se o legitimnom NBA starteru. A o njegovom šutu ne treba trošiti riječi, može zabiti 20 kad se sjeti. Ne samo da ga obožavam zato što je bijeli brat koji će uspjeti naći mjesto pod suncem u ligi u kojoj su fizikalije postale važnije od igre, već i zato što se odluka da ga moram imati u obje fantasy ekipe pokazala izuzetno lukavom. Good job, Gee.

Clippers @ Warriors

- Mark Jackson ima sreće

Utoliko što je bez puno mudrovanja dobio bolju momčad pod košem od lanjske iz jednostavnog razloga što su Biedrins i Lee zdravi. A to znači da opet ima kvalitetan skok, što lani nije bio slučaj, opasnu opciju u pick igri (Lee je trpao pored Griffina kao da je ovaj Saša Pavlović) i kvalitetnog blokera ispred obruča. Biedrins je bio rastrčan i aktivan toliko da je Van Gundy u jednom trenutku rekao da izgleda kako čovjek opet voli košarku.

- Mark Jackson nema sreće

Steph Curry djeluje pokretljivo kao veteran iza kojega je 15 sezona NBA mučenja, a ne igrač treće godine. Monta je pak i dalje Monta, combo bek zadužen za instant koševe prisiljen igrati 40 neučinkovitih minuta. Bude li Stephov gležanj ovakav problem cijelu sezonu, to će značiti previše Ellisa, a previše Ellisa znači da sve dobro što po novome donose Lee i Biedrins praktički nema nikakvu vrijednost u vidu napretka.

- Clippersi nemaju rotaciju pod košem ni u tragovima

Jordan je sjajan u ovoj ulozi čuvara obruča, što je neophodno pored Griffina koji nedopustivo pliva u obrani jedan na jedan. Problem je što Jordan ne može igrati 48 minuta, a trebao bi obzirom da se treći najbolji visoki Clippersa zove Brian Cook. Ovaj dugonja je još uvijek iznenađujuće solidan kada treba raširiti reket šutom iz vana, ali zaboravite na obranu i skok. Uglavnom, s ovakvom rotacijom pod košem Clippersima je uzalud sva genijalnost Chrisa Paula, energija Blakea Griffina i iskustvo Billupsa. Pod hitno moraju nešto poduzeti, samo problem je sljedeći – trejdaju li Mo Williamsa za visokog, na vanjskim pozicijama javit će se problem rotacije sličan ovome što sad imaju pod košem.

24Dec/110

NORTHWEST

Posted by Gee_Spot

OKLAHOMA CITY

THAT WAS THEN:

Prilika za uključiti se u borbu za naslov došla je prije nego su se nadali i prije nego su bili spremni. Thunder ima sve potrebno za godinama dominirati ligom – fenomenalna dva temelja u Durantu i Westbrooku, sjajne suigrače koji ih nadopunjuju u Ibaki i Hardenu te cijeli niz korisnih igrača zadatka. Ono što im je stalo na put bila je činjenica da još ne znaju kamo sa svim tim talentom, što je dijelom krivica igrača (posebice Duranta i Westbrooka koji često nepotrebno forsiraju), a dijelom nesretnog trenera Brooksa koji je protiv Memphisa imao sreće što obezgayevljeni Grizliji nisu mogli pratiti ritam njegove momčadi (a i Hollins mu je u par navrata učinio uslugu), dok ga je protiv Dallasa Rick Carlisle potpuno nadigrao i razotkrio. Brooks očito zna s mladima i zna postaviti igru u obrani, ali da je ranije prepoznao Hardena kao playmakera možda bi napad ovisan isključivo o individualnom talentu konačno poprimio i obrise nekakvog sistema.

THIS IS NOW:

Opravdanja više nema, s ovim rosterom Brooks mora napraviti korak naprijed. Westbrook i Durant odradit će glavninu posla, a Brooks samo mora pravilno rasporediti Hardenovu ulogu u napadu i tako postaviti Thunder na vrh Zapada, praktički u klasu za sebe. Istina, još uvijek su svi skupa premladi, ali nije da im konkurenciju više predstavljaju veteranske uber-momčadi protiv kojih treba čekati na red. Red na Thunder je stigao, sada samo moraju pokazati da imaju dovoljno inteligencije i hrabrosti da to iskoriste.

PLUS:

Čak da Ibaka nikada ne postane ništa više od osrednjeg napadača, njegov učinak pod obručima je nemjerljiv za ovakvu momčad i održava balans između obrane i napada. Rotacija je sjajna, posebice pod košem gdje veterani Collison, Perkins i Mohammed donose i šampionska iskustva i gomilu energije. Sefolosha je uvijek potreban stoper, Maynor pouzdani back-up play, a Cook dežurni tricaš. Roster ove momčadi je sastavio genijalac i da se u košarci dodjeljuju oskari, Presti bi dobio onoga za najbolji film kao producent.

MINUS:

Upitni košarkaški IQ. Dolazi li do povremene neuračunljivosti u njihovoj igri samo zbog Brooksovih krivih procjena i mladosti? Ili je greška stilske prirode, odnosno nalazi se u organskoj nemogućnosti da Durant i Westbrook zajedno funkcioniraju? Težina situacije je u tome što pozitivan odgovor na ova pitanje može dati samo naslov.

PRVIH 5: Westbrook, Sefolosha, Durant, Ibaka, Perkins

5 ZA KRAJ: Westbrook, Harden, Durant, Collison, Ibaka

SCORE: 49-17

PORTLAND

THAT WAS THEN:

Tipična sezona za Blazerse, još jednom obilježena ozljedama i vrlo dobrom igrom usprkos svim problemima. Ono što je razlikuje od većine u McMillanovoj eri je ta što označava kraj generacije koja je godinama trebala vladati NBA ligom i koja bi možda upravo ove sezone, obzirom na smjenu generacija, imala najveću šansu u lovu na naslov. Nažalost, Royeva koljena nisu izdržala, Odenova nikada nisu ni dobila priliku i jedno poglavlje je gotovo.

THIS IS NOW:

Međutim, na rosteru je još dovoljno vatre da se ne srlja bezglavo u rebuilding. LaMarcus Aldridge je još uvijek dobar oslonac i, iako nije superstar, okružen gomilom solidnih igrača može nositi Blazerse do dobrih rezultata. Problem s njegovom pratnjom je u tome što se uglavnom radi o igračima koji mogu dati maksimum samo ako su okruženi igračima koji su kvalitetniji. Praktički, svaki od igrača Blazersa igra ulogu koja mu je za jednu poziciju neprimjerena. Aldridge, idealan drugi igrač, sada je prvi. Wallace, sjajno atletsko krilo koje all-round učinkom može biti treća opcija, ovdje je drugo ime. Igrači poput Feltona i Matthewsa, stvoreni za zaokružiti petorku, morat će iskočiti na neki način i prihvatiti veću ulogu. Naravno, sve polazi od činjenice da je Royevom ozljedom brižljivo isplanirana momčad pala za taj jedna stupanj, a, gledano uži kontekst lanjske sezone, činjenica da su ostali bez Roya znači da su ostali i bez prvog čovjeka s klupe. To je donekle ispravljeno dovođenjem Jamala Crawforda, revolveraša sposobnog donijeti instant koševe s klupe. Činjenicu da je Marcus Camby danas uglavnom obrambeni skakač koji sam sebe izbacuje iz rotacije neprestanim promašivanjem šuteva s poludistance pokušat će nekako maskirati dovođenjem podcijenjenog fajtera Craiga Smitha i veterana Kurta Thomasa, koji danas može jedino i igrati u sporoj momčadi kakva su Blazersi. Očekivati da Oden svojim povratkom donese živost pod obruče iluzorno je obzirom na stalna odgađanja njegovog povratka na parkete, tako da jedina opcija da se nekako tijekom sezone pojačaju ostaje ili trade Wallacea (Batum može uskočiti u petorku i dobrim dijelom pokriti njegov učinak) ili eksplozija nekog od cijelog niza mladih anonimnih igrača koje su okupili i koji im sačinjavaju većinu na klupi.

PLUS:

Koliko god ponekad iritiralo gledati njihov spori napad, činjenica je da je nerijetko upravo McMillanov stil igre najveće oružje Blazersa. Posebice tu mislim na obranu koja je građena oko spriječavanja lakih koševa, mada i napad, usprkos prividnoj neučinkovitosti, funkcionira upravo na inzistiranju da su laki koševi ili barem oni iz izrađenih situaciji jedini pravi izbor.

MINUS:

Blazersi niti imaju dovoljno kvalitetnu jezgru da plešu s ovim mladim ekipama koje dolaze, niti su toliko stari da odjašu u sumrak rebuildinga s ovim veteranskim. Treba graditi u hodu, a to je uvijek opasno, posebno kad imate vlasnika koji ne preza od suludog trošenja novca. Tko zna, možda je pametnije pokušati još jednom, pa onda jednostavno krenuti iz početka, ma kako to bolno bilo.

PRVIH 5: Felton, Matthews, Wallace, Aldridge, Camby

5 ZA KRAJ: Felton, Crawford, Matthews, Wallace, Aldridge

SCORE: 38-28

DENVER

THAT WAS THEN:

Kotrljali su se nekako kroz sezonu u sjeni sapunice oko Carmela. Kada su ga se konačno riješili, Karl je osvario svoj davni san i složio run and gun momčad oko dvije podjednake petorke, proizvevši usput najbolji napad u ligi i ujahavši pobjednički u playoff. Gdje im je naravno lakoćom na put stala Oklahoma.

THIS IS NOW:

Karl zasigurno trlja ruke oko ovog rasporeda jer mu stil igre bez zvijezda omogućava da na parketu drži u tom trenutku najspremnije igrače, što bi moglo biti od presudne važnosti u back to back utakmicama. Također, prednost treniranja u Coloradu odavno je dokumentirana, teško će bilo tko u back to back situaciji moći do pobjede protiv Nuggetsa u Denveru. Međutim, sve su to detalji koji ne bi smjeli zasjeniti činjenicu da ovo ipak nije lanjska momčad. Ty Lawson više nije vihor s klupe već startni play i praktički najvažniji čovjek, obzirom da Andre Miller nije na razini na kojoj je bio Felton, niti pod stare dane može pratiti ovaj frenetični ritam Nuggetsa (iako ga Karl vrlo dobro poznaje i zasigurno zna kako ga najbolje može iskoristiti). Pad su doživjeli i na bočnim rotacijama, gdje su ostali bez korisnog Chandlera i Smithove eksplozivnosti – Rudy Fernandez i Corey Brewer daleko su od poštenih zamjena. Tako da će Nuggetsi ipak morati paziti na ritam misle li i sami dočekati kraj sezone na nogama, obzirom da su Lawson i Afflalo ipak puno kvalitetnije opcije od svojih zamjena i da će zbog toga vidjeti gro minuta. Danilo Galinari imat će šansu rešetati s krila, a glavne stvari događat će se pod košem. Zadržavši Nenea napravili su ono što su mogli, ali sada treba vidjeti tko će mu se još pridružiti učinkovitom igrom na način na koji su to lani činili veterani Martin i Andersen. Birdman možda ima još nešto u nogama, ali Martinov učinak trebali bi zamijeniti ili rookie Faried ili netko od euro dvojca Kupus – Mozgov, obzirom da je preplaćeni Harrington u ovoj fazi karijere tek šuter iz vana koji se lani nije ni uspio izboriti za bitniju ulogu u Karlovom sistemu. Ja se kladim na rookiea jer netko u petorci mora i skakati.

PLUS:

Nedostatak vrhunskog talenta nadoknadit će rotacijom i prednošću domaćeg terena. Ipak, sve je u rukama Karla koji mora pronaći načina da iz slabijeg rostera nego lani smiksa slične rezultate.

MINUS:

Napadačka učinkovitost će zasigurno pasti obzirom na promjene, a, kako osnova za značajniji napredak u obrani nema, Denver će morati itekako pripaziti ne bi li im se dogodilo upravo suprotno od onoga što većina očekuje – umjesto da budu potencijalno iznenađenje iz sjene, vrlo lako bi mogli ispasti iz playoff slike.

PRVIH 5: Lawson, Afflalo, Galinari, Nene, Mozgov

5 ZA KRAJ: Lawson, Afflalo, Galinari, Faried, Nene

SCORE: 35-31

UTAH

THAT WAS THEN:

Prošla sezona u povijesti Jazza bit će upamćena po odlasku legende Jerrya Sloana. Nakon toga, bit će zapamćena i po lakoći kojom su se odrekli svog najboljeg igrača Derona Williamsa, sve kako bi izbjegli buduće sapunice. Nije zemlja mormona diznilend ni Gotham pa da se poštena raja gnjavi tračevima. U SLC-u je bitna samo košarka, a ona je, nakon još jednog osrednjeg početka sa Sloanom i Deronom, dolaskom Corbina za trenera postala jedva gledljiva.

THIS IS NOW:

Možda je rano tako nešto tvrditi, ali meni se čini da Tyrone Corbin nije kapacitet za NBA trenera. Čovjek navodno želi popraviti nedostatke koje je imala Jerryeva obrana (previše faula i previše rupa) i onda u sredinu reketa gurne Ala Jeffersona, genijalnog strijelca koji se nije u stanju obraniti niti od muhe. Posao Corbinu neće olakšati ni čudna formula kojom je posložena ova momčad. U rukama ima roster sastavljen od gomile mladih igrača kojima treba dati minute i šansu s jedne strane, dok s druge strane stoji niz iskusnih veterana kojima se zasigurno ne prolazi kroz nekakav rebuilding. Pouzdani veteran Milsap svojom igrom s poludistance i konstantnim kretanjem dobro paše uz Jeffersona u napadu, ali oba su preniska za nadopunjavati se u obrani. Mladi Favors ima potencijal jednog dana biti rješenje za sve njihove probleme u reketu, možda pomogne i rookie Kanter, ali dok njih dva stasaju Big Al i Milsap vjerojatno će već biti u novim klubovima. Jazz je krcat pod košem i trebat će pametno podijeliti minute između veterana i mladih, ali zato na vanjskim pozicijama vlada suša. Doveli su veterana Josha Howarda ne bi li uštrcali malo eksplozivnosti u napad, ali Howard nakon svih ozljeda nije ništa manje istrošen od Rajae Bella. Uglavnom, dati minute njima na boku totalno je blesavo pored mladog Haywarda i novog rookiea Burcsa. Jedina pozicija na kojoj nemaju alternativu istrošenom veteranu je ona playmakerska gdje je Devin Harris usamljen do te mjere da su mu doveli Jaamala Tinsleya. Uglavnom, u ovoj sezoni osnovno će biti pratiti razvoj mladih, možda usput zamijeniti ponekog veterana za budući pick (makar i druge runde kao što su napravili davši Netsima Okura, usput dobivši i poprilični trade exception) ili neko prikladnije pojačanje. I, naravno, doći u poziciju sudjelovati u što boljim okolnostima u budućem super draftu.

PLUS:

Big Al je sposoban zabiti pod košem kao malo koji igrač u ligi, a cijeli niz zanimljivih igrača mogao bi potencijalno značiti i puno efikasniji napad nego je to bio slučaj lani.

MINUS:

Bez obzira koliko se Corbin trudio posložiti obranu, s ovim Sloanovskim rosterom bez i jednog stopera za očekivati je kako će Jazz uvijek puno više primiti nego će moći zabiti. Također, upitno je tko je od ovih mladih igrača uopće talent na kojega će se ubuduće moći osloniti. Hayward je u rookie sezoni pokazao malo, Favors osim povremenih skakačkih bljeskova nije pokazao ništa, Evans je bio dobar za kasni izbor druge runde samo što ove sezone mora uskočiti u Kirilenkove cipele (Miles to definitivno ne može), Kanter je praktički izabran na osnovu priča jer malo ga je tko ikada vidio da igra osim ovoga ljeta na EP-u, a Burcs je igrao na lijevom sveučilištu i pitanje je kako će se njegovi talenti prenijeti u NBA. Opet, obzirom na dokazanu kvalitetu Kevina O'Conora kada je pronalaženje talenta u pitanju, sve je moguće.

IDEALNIH 5: Harris, Hayward, Evans, Favors, Jefferson

SCORE: 27-39

THE PACK

THAT WAS THEN:

Kahnovski roster skrpan od gomile osrednjih playeva, promašenih visokih draft pickova i krilnih igrača koji smetaju jedni drugima, nikako da napravi nekakav mali iskorak koji bi, barem na sekundu, natjerao čovjeka da pomisli kako je Kahn svih ovih godina imao ideju što radi. Prošla sezona obilježena je promašajem s izborom trenera (nesretni Rambis pokušao je učiti trokut potpuno za njega ne-adekvatnu skupinu, što je nažalost rezultiralo time da je trokut osuđen na nestanak iz NBA, barem dok Phil ne sleti u Knickse) i Loveovom eksplozijom koja je povremeno skretala pozornost i na Wolvese. 30-30 i 20-20 nisu samo nazivi nekih tamo dokumentaraca, barem ako pitate prave NBA fanove.

THIS IS NOW:

Rubio je konačno sletio u čopor, što Kahnu izbija zadnje opravdanje iz ruku obzirom da je sve ove godine gradio momčad oko na Rubia potrošenog picka. Ili će Wolvesi konačno zaigrati košarku ili će David tražiti novi posao. Da zaigraju košarku pobrinut će se Adelman, iskusni trener koji neće poput Rambisa tvrdoglavo tražiti od igrača da se nametnu njegovim idejama. Adelman će ionako potentan napad dodatno otvoriti, što je dobra vijest za Lovea i suigrače. Obrambeno, Wolvesi ionako nemaju potencijala biti kvalitetni, a to znači da je suludo trošiti minute na likove poput Darka ili Pekovića. Adelman će svjesno riskirati dodatnu propusnost u reketu samo kako bi s Loveom ili Millerom na petici napad dobio dodatnu opciju. Bit će zanimljivo vidjeti kako će iskoristiti navodne talente (kažem navodne jer ih nitko još nije vidio, iako svi o njima pričaju) Randolpha i u manjoj mjeri Johnsona, a naravno da će sve oči biti uprte u Rubia. Nakon očajnih igara u Euroligi optimisti se mogu samo nadati da je NBA primjereniji stil za rastrčanog Španjolca. Način na koji će se raspodjeliti minute između Beasleya i Williamsa još je jedan zaplet na koji treba obratiti pažnju. Oba su preniska za klasične NBA četvorke, ali gurajući ih na krilo oduzimate im šansu da iskažu svoj skakački potencijal. Williams je bolji šuter za tri i boravak na perimetru ne bi ga trebao potpuno iznerediti, iako bi i njemu uloga četvorke pored Lovea najbolje legla, dok je usprkos gomili koševa lani bilo vidljivo da Beasley udaljen od koša nije ništa više od uber verzije tweenera poput Ryana Gomesa ili Marvina Williamsa.

PLUS:

U Williamsu imaju all-round potencijal koji bi mudrim vodstvom Loveu trebao konačno donijeti kvalitetnog suigrača. Ključna riječ za njih je svakako potencijal. Odigra li Rubio kako Kahn očekuje, pronađe li Adelman ulogu Randolphu (možda kao centru), tada mogu biti stvarno opasni.

MINUS:

Očekivanja su jedno, a činjenice nešto sasvim drugo. One i dalje jasno govore da je jedino Love dokazana kvaliteta, što je u ovakvoj sezoni možda dovoljno za desetak pobjeda. Moja prognoza je nešto optimističnija i najvećim dijelom se bazira na poboljšanjima koja će uvesti Adelman. Međutim, sumnje u ostatak rostera itekako postoje, bilo da gledamo individualno ili skupno. Jednostavno, previše je tu loših poteza bilo odigrano da bi se u jednu godinu sve dovelo u red.

IDEALNIH 5: Rubio, Johnson, Williams, Love, Randolph

SCORE: 23-43

20May/110

‘ALLAS THUN’ER

Posted by ispdcom

Jutros sam odgledao ovu utakmicu u stanju totalne apatije. Znam da OKC nije baš najinteligentnija momčad, ali da će Dallas preko noći postati jednako blesav nisam očekivao. Neinspiriran za ikakve velike misle, zamolio sam Sickre da pomogne u osvrtu na ovu čudnu utakmicu.

Gee: Stari, meni je ovo ličilo na sve osim na finale konferencije. Kao da gledam nekakvo napucavanje Warriorsa i Clippersa u desetom mjesecu, puno talenta, malo mozga, i, što me najviše iritira, premalo srca. Dallas se očito ne može riješiti svojih mentalnih bolesti, svako malo će prespavati utakmicu, ali nisam očekivao da će im se to dogoditi na domaćem parketu. Bilo mi je žao Caseya, jadni pomoćnik zadužen za obranu je više pretrčao uz aut liniju nego obrana Dallasa uopće u utakmici. Mislim, ne možeš ući u ovakav susret ovako mekano, dekoncentrirano, jednostavno dozvoliti protivniku da se razmaše. I to protivniku koji pliva u talentu.

Sickre: To je po meni ključni moment. Još se jednom potvrdilo da OKC ima takvu napadačku moć i razinu talenta da ih nikada ne možeš prekrižiti. Mislim, razbili su Dallas s drugom postavom i to u trenutcima kada je Dirk konačno odlučio krenuti u akciju. Mene je strah i pomisliti na što bi ova momčad ličila da ima rasnog playmakera, iskusnog trenera i da igraju više na IQ umjesto na fizikalije. Istina, ova momčad se još razvija, tek su u trećoj sezoni, ali koraci koje rade su definitivno u pravom smjeru. Praktički, došli su pred Finale usprkos svim dječjim bolestima i nesavršenostima, što je u jednu ruku nevjerojatno u ligi u kojoj iskustvo igra ogromnu ulogu, a u drugu ruku jasno pokazuje koliko su moćni u samim temeljima.

Gee: Stoji, međutim ja se ne mogu oteti dojma da je Dallas ušao u susret pshički nespreman. Zvuči glupo tako nešto reći za ovakvu veteransku momčad, ali ja nisam vidio potrebnu razinu energije kod nikoga. Čak sam i razočaran time što su veterani poput Kidda, Dirka, pa i Peje, u stanju ovako pasivno odigrati u trenutcima karijere. Da, karijere, jer eventualnim naslovom ova momčad bi se iskupila za sve one poraze Netsa, Mavsa i Kingsa godinama ranije. Najluđe od svega, Carlisle je odmah nakon prve utakmice upozoravao da s onakvim pristupom u obrani prikazanim u prvoj ne mogu dalje, ali momčad kao da ga nije ozbiljno shvatila. Svi kao da su čekali samo da Dirk i Barea još jednom polude i riješe susret. E, pa ne možeš se uvijek oslanjati na isti štap, iako je ovaj dvojac opet zamalo napravio posao. Čovječe, u onim trenutcima kada se Barea zabija u reket dok se Dirk izvlači vani, podsjećaju me na onaj prvi Dirkov Dallas s Nashom kao playom. Zvuči ludo, ali tako na trenutke izgleda.

Sickre: Da, ali i oni su se razigrali tek pred kraj kada je već bilo kasno, OKC je uhvatio ritam u napadu oslonjen na nekoliko izvrsnih poteza Brooksa. To što je sjeo na klupu Westbrooka zadnju četvrtinu zasigurno će ovih dana izazvati brojne polemika, ipak se radi o svojevrsnom odjebu do jučer neprikosnovenom nositelju igre, ali mene je pozitivno iznenadio igrom s niskom postavom (Durant na četvorci uz tri beka – Westbrook, Haden, Maynor), pa i čestim guranjem u pick igru Hardena i Maynora koji su se sinoć oboje pokazali puno boljim donositeljima odluka od Russella.

Gee: To s Westbrookom definitivno donosi jednu potrebnu dozu tenzije ovoj seriji, makar do nje došlo unutar momčadi umjesto između dva protivnika. Westbrook po meni i nije bio toliko užasan šuterski, ali gušio je igru, čim bi lopta završila u rukama Duranta, Hardena i Maynora cijela momčad je djelovala puno pokretnije i življe.

Sickre: Također, OKC je ovaj put puno bolje branila Dirka, bilo je tu udvajanja, posebice kada bi primio loptu po sredini na vrhu reketa. Dallas je pak Duranta pokušao zaustaviti na sličan način kao što se nekada pokušavalo Dirka, slanjem nižeg igrača da ga ometa čak i prije primitka lopte, ali očito je da ovu dvojicu ne možeš zaustaviti ma kakve god sheme izmišljao. S tim da Durant definitivno mora raditi na igri leđima košu i dodati barem onaj Dirkov skok-šut iz okreta.

Gee: Mislim, Dallas nije uopće igrao obranu, a šetalo se i Thunderu kroz reket, ali u završnici su ipak podigli nivo obrane kada je trebalo stisnuti. Collison je opet bio odličan, kao da se bez Westbrooka, koji ga nekoliko puta nije proigrao u dobrim situacijama, i njemu dalo igrati punom snagom. Dojam je da su igrači Thundera puno više trčali, netko bi barem iskakao na šut, dok je Dallas bio pasivan koliko je to moguće. Opet kažem, ne mogu vjerovati da netko može u ovakvoj situaciji igrati tako opušteno i sigurno u sebe kao što je igrao Dallas, kao da su osvojili barem 3 naslova.

Sicke: Na stranu sve, barem konačno imamo seriju. Kako će reagirati Dallas, kako će reagirati Westbrook, kako će reagirati Brooks drugi put nastavi li ovaj zanemarivati suigrače. Hoće li se netko pridružiti Dirku i Barei u napadu ili će samo čekati da im se servira. Može li Dallas zaigrati obranu i malo zasmetati sve boljoj klupi Thundera. Pitanja je puno, a od odgovora na njih ništa manje važno nije ni saznanje kako dvoboj Dirka i Duranta ima sve predispozicije da se pretvori u epski revolveraški obračun. Dirk protiv svog legitimnog nasljednika, šutera koji je toliko dobar u tome što radi da mu neka druga specijalna vještina nije ni potrebna.

4May/117

GRUMPY OLD MEN

Posted by ispdcom

Miami opet rasturio Boston, ovaj put u sasvim drugačijem kontekstu. Gee i Sickre pokušavaju shvatiti da li je Celticsima istekao rok. Također, Oklahomi je po prvi puta u ovom playoffu uspjelo prikazati Grizzliese kao smrtnike. Jedve čekamo treći set ovog meča da vidimo kako u Memphisu misle uzvratiti na izazov.

HEAT - CELTICS, G 2

Sickre: Prije nego krenemo na G2, pogledaj ovo. Kakvi licemjeri su ova dvojica, zlo mi je od njih. Ne smiju biti prvaci.

Gee: Zvučiš kao ogorčeni starac, od sada te zovem Bob Ryan. Inače, novinarska legenda je neki dan u gostima kod LeBatarda izjavio nešto slično, da ovdje nije u pitanju samo Boston protiv Miamia, nego budućnost cijele lige – pokaže li se Miami eksperiment uspješnim, svi će mu se okrenuti i zaboraviti na košarku, opet će se sve vrtiti oko zvijezda.

Bob: Hvala ti što me zoveš ogorčenim starcem, iz usta nekoga tko je tek uskočio na vlak Miamia to je kompliment.

Gee: Nisam ja uskočio na nikakav vlak, pa zar nisam izabrao Celticse? Doduše, nisam se fokusirao na ove metafizičke aspekte kao vi Bobovi, nego sam stvarno mislio da su bolja ekipa. E, pa očito nisu – noćas su odigrali vrhunski, najbolje što mogu, a Miami je imao odgovor na sve. Obrambeno su odigrali na razini, a u napadu su se uvijek mogli osloniti na to da će Wade ili LBJ individualnim bljeskom zabiti kad i koliko treba.

Bob: Ako je Miami i imao nekakvu mentalnu barijeru pred playoff obračun s Bostonom, sa sada već 3 uvjerljive uzastopne pobjede ne samo da imaju rezultat na svojoj strani, već i psihološki mir koji donosi saznanje da imaju igru za stati na kraj Celticsima. A ta igra uključuje vrhunsku obranu koja ne dozvoljava lagani koš, konstantni pritisak ulazima na ranjenu unutarnju liniju Celticsa te maksimalno korištenje Bostonove najveće boljke - izgubljenih lopti - za što veći broj kontri i laganih koševa. Heat je do sada dominirao u svih 8 četvrtina, tu nema spora.

Gee: Iako je Boston u drugu istrčao kao druga momčad. Za razliku od prve utakmice sve je izgledalo na mjestu - Rondo je igrao svoju igru, lopta je u napadu kružila koliko god treba, agresivno su reagirali u obrani, a čak su se i KG i Pierce odlučili pojavili na samom početku. Ne samo što su zabijali, radili su i sjajan posao u obrani. Samo što ovaj put Miami uopće nije djelovao iznenađeno ili izgubljeno, imali su odgovor na sve. U obrani su bili jednako agresivni, u napadu bi uvijek našli rješenje, uglavnom preko Wadea. I fascinantno je da od svakoga dobiju nešto, sinoć je Bibby imao par važnih šuteva, a da ne govorim kako je Joel Anthony odjednom odlučio napadati koš i još je to činio poprilično uspješno.

Sickre: Miami se držao, čekao šansu da zada završni udarac, a u ovakvom dvoboju do izražaja dolaze stare noge Celticsa. Upravo u tome što su najbolje odigrali na početku očituje se ta starost, Ainge je znao što radi kada je pokušavao dovesti nešto svježine u rotaciju. Nije pogodio s Greenom, iako je ovaj sinoć konačno odigrao solidno, ali sada je konačno jasno što mu se motalo po glavi kada je napravio trade.

Gee: Treba istaknuti kako barem kod prvih izmjena ovaj put Boston nije izgubio korak, Green i West su dobro reagirali, tako da možemo reći kako su barem nešto stekli u ove prve dvije utakmice - klupu. Meni je utakmica stvarno bila sjajna, posebno u ovom prvom dijelu kada smo gledali pravu bitku za svaki koš. Čak ni 20% šuta s obje strane u drugoj četvrtini nisu umanjili ljepotu ovog playoff intenziteta. Ali, povremeni bljeskovi Wadea i Jamesa, zbog kojih je Miami i imao +5 na poluvremenu, jasno su ukazivali gdje je Miami u prednosti. Jednostavno, uvijek se mogu osloniti na to da će njih dva nešto zabiti, a Boston sinoć nije imao takvog igrača.

Sickre: Boston se još uvijek može vratiti u igru, dovoljna je pobjeda u sljedećoj, a do nje će biti lakše doći uz Shaqov simbolični ulazak u igru krajem prve četvrtine. Iako ni to nije garancija ničega dok Miami igra ovako dobro. Pierceovo stopalo, Rondova leđa, stopala i što sve ne - previše su fizički inferiorni da bi mogli išta obećati sami sebi. Znamo da imaju devet života, ali pitanje je da li su ih već sve ispucali.

Gee: Rondo je barem pokazao da je živ. U prvoj je njegovu očajnu igru LeBatard objasnio tugom zbog činjenice da je Zach Randolph ubio Perkinsa u susretu Memphisa i Oklahome. Sada pak više nema razloga za šalu, Boston je dao sve od sebe, a to nije bilo ni blizu dovoljno. Čak su do samog kraja bili u egalu, došli su u završnicu kakvu bi do jučer priželjkivali. I onda nisu bili u stanju ubaciti u višu brzinu i dovesti Miami u situaciju da se opet počne preispitivati. Jednostavno, James je uzeo stvar u svoje ruke, krenuo u seriju ulaza, odveo Miami na +12, a usput obrana Heata nije dozvoljavala Celticsima da dišu. Zvuči jednostavno, a tako je i zgledalo. Iako mi se to činilo nemogućim, Miami je odigrao bolju utakmicu od prve. Nije ovdje bilo slučajnih eksplozija Jamesa Jonesa da donesu prevagu, sve su odradili oni od kojih to očekujemo i sjajna obrana.

THUNDER - GRIZZLIES, G 2

Oklahoma je uzvratila udarac, prebacila lopticu Memphisu, red je na Hollinsu i društvu da smisle sljedeći potez. Od starta su krenuli čvrsto pod košem, odlučni da neće dozvoliti da ih dobiju Randolph i Gasol. Ibaka je odradio sjajan posao, ostali su mlatili, a sjajne partije s klupe Hardena i Maynora dale su onaj krucijalni napadački poticaj (usput anuliravši pluseve koje Memphisu često donese širina klupe).

Već smo govorili kako Oklahoma može računati da će zabiti koš više ako će uz Duranta i ostatak napada funkcionirati. Zato je i najluđe od svega da Durant nije odigrao ništa posebno za svoja mjerila, Westbrook je i dalje uglavnom bio Westbrook, a nadahnuti Maynor i Harden su bili dovoljni iz razloga što je obrana odradila sjajan posao na centrima Memphisa, potpuno ih izbacivši iz igre.

Tako da ova utakmica nije samo uobičajena pobjeda domaćina koji je, stavljen pred zid, u susret unio puno više energije. Ne, ovo je i prava playoff prekretnica na koju će Memphis morati reagirati. Radi se o tome da ih je Thunder, spriječivši koševe iz reketa pod svaku cijenu, osudio na šut iz vana, a znamo kako u tom segmentu Memphis funkcionira. Mike Conley je uzeo stvar u svoje ruke, uz sve ono što inače radi odigrao je i sjajnu šutersku utakmicu, ali ovakvi momenti su kao stvoreni za igrača profila Rudya Gaya, krilnog strijelca koji može kazniti svako udvajanje na Randolphu.

Doduše, u Mayou Memphis ima nekoga sličnog tom profilu, samo ne dovoljno kvalitetnog. Opet, usprkos svim manama, kada je Mayo proradio u drugom poluvremenu, Memphis je nakratko živnuo.

Da se razumijemo, nije sad odjednom serija prelomljena.

Memphis sada ima prednost domaćeg terena, a protiv Spursa su dokazali da imaju dovoljno načina za raširiti reket i bez šuta za tri (visoki pick 'n' roll prije svega). Kvragu, čak su i usprkos ispodprosječnim partijama Zacha i Marca opet zabili preko 100. Ali, OKC sada zna da uz čvrstu obranu pod košem uvijek može računati na svoj napad te Memphis mora pronaći načina kako opet olakšati život centrima. Ako će Zach i Gasol biti svedeni na ovakve role, uzalud im sve, pogotovo zato što su u Oklahomi shvatili da je u playoffu ulaz i iznuđivanje osobnih puno bolji izbor od skok-šuta.

Uz Ibaku, koji je sjajno zatvorio reket u prvom dijelu, za ovakav preokret najzaslužniji je Nick Collison koji je uspijevao Randolpha držati dalje od reketa sam samcat, omogučivši tako obrani da se fokusira na Gasola i Conleya. MVP večeri i čovjek odluke. Ispada da im Perkins nije ni trebao. Rekao bih im da ga pošalju nazad u Boston koji bi od njega imao koristi, ali to bi značilo da u momčad moraju vratiti Jeffa Greena. A to opet znači da ne bi prošli ni Denver.

Playoff je zakon. I već nakon dvije utakmice možemo slobodno zaključiti kako je ova serija ono najbolje što imamo za vidjeti - dvoboji dva podjednaka protivnika od kojih će dalje onaj koji više uspije prikriti svoje slabosti. Kad će više ta subota...