DAY 4 – THE WARRIORS CAME OUT TO PLAY

BUCKS @ HEAT

Bucksi su još jednom solidno ušli u utakmicu – Ellis i Jennings tražili su otvorene šutere i birali kada će potegnuti, Ilyasova i Dunleavy su zabijali, Sanders i Udoh su dužinom zatvarali reket, uglavnom opet su igrali pravu košarku na obje strane, s tim da su to kruženje lopte i disciplina u izboru šuta stvarno dobro izgledali, što znači da je Boylan ne samo odlično pripremio momčad (mogu mu slobodno skinuti upitnik za iduću sezonu, čovjek je s ove dvije utakmice dokazao da zaslužuje posao), već i potpuno pridobio Ellisa i Jenningsa na stranu dobra (ili je pak za to isključivo odgovorna obrana Heata koja im ne dozvoljava da se razmašu).

Osim što ovakva igra jasno govori da one isprike za ogromnu potrošnju ovog dvojca ne stoje jer očito nisu morali uzimati sve one loše šuteve da bi se momčad kotrljala, već su ih uzimali zato što su to htjeli (da je Milwaukee ovako igrao kroz veći dio regularne sezone, odnosno s ovakvom raspodjelom lopte, nema šanse da bi imali negativni score na kraju godine), radi se i o pozitivnom znaku za buduće poslodavce – oba revolveraša očito su itekako spremna biti dio nečega većega i nisu nepopravljivi elementi. Nisu odigrali briljantno, daleko od toga, jednostavno nisu dorasli ovakvim protivnicima, ali to što nisu upucali vlastitu momčad je, barem za mene, izuzetno pozitivan aspekt ove priče, barem kada su Bucksi u pitanju.

Heat je djelovao puno kaotičnije, odlučivši se uglavnom za pokušaje iz kontri i što bržu tranziciju kako bi uhvatio obranu protivnika nespremnu. Također treba istaknuti da je ključni čovjek Milwaukeea u ranom periodu ipak bio Udonis Haslem koji je bio peta kolona u redovima Heata – ono što je on odigrao u startnih 6 minuta bio je čisti horror, takva nesposobnost da se ostavi pozitivan trag u ijednom aspektu igre je zabrinjavajuća. Heat je puno bolje izgledao čim se James prebacio na četvorku ulaskom Battiera, a pogotovo ulaskom Birdmana (to već postaje tradicija), ali Bucksi su i dalje visili u egalu, otišavši na odmor sa samo -4.

U nastavku ista priča, Milwaukee se drži pametnom igrom (bilo je zanimljivo gledati kako Heat ne može zaustaviti pick & roll sa Sandersom, kao i istaknuti da je Jennings s 5 poena do zadnje četvrtine odigrao bolju utakmicu nego što je slučaj kada zabije 20 uz 25 ispucanih lopti – playoff je stvarno nešto posebno kada igrače natjera na ovakvu zrelost) i u egalu je do početka četvrte. Heat onda jednostavno ubacuje u višu brzinu i to doslovno, kao u nekakvoj igrici ubrzali su se na obje strane parketa (warp pogon?) i u jednom od onih svojih već prepoznatljivih euforičnih perioda tijekom kojih izgledaju kao s drugog planeta za čas su otišli na +15 (i tako u manje od 180 sekundi uništili svaku nadu Bucksa). S tim da treba istaknuti kako je i ovaj put dio udarne postave bio Birdman koji očito ide ruku pod ruku s luđačkom energijom (a kad sam već kod energije, moram još jednom istaknuti koliko je dobra stvar za Heat u daljnjem tijeku playoffa što se neće morati oznojiti u prvoj rundi – možda će im baš protiv Thundera ove pohranjene rezerve biti ključne).

Milwaukee do kraja nije odustajao od svog stila, praktički možemo reći kako su 45 minuta bila u egalu, ali kako nisu imali odgovor za one 3 ključne minute u kojima je Heat bio Super Heat. Ipak, svaka čast zbog toga što su igrali košarku i sačuvali nas mučenja, odnosno gledanja Jenningsa i Ellisa kako glume Kobea Bryanta ili pokušavaju opravdati svoje nebulozne izjave (Ellisovu da je bolji od Wadea, Jenningsovu da su Bucksi bolji od Heata). Igrali su kao ono što jesu, dva prosječna košarkaša, omogućivši tako momčadi da odigra iznad prosjeka. Zbog toga – respect.

CELTICS @ KNICKS

Nastavlja se šahovska partija koju osim sporog ritma i razmišljanja prije svakog poteza u napadu obilježava i igra s polomljenim figurama. Chandler je totalno van forme (nepokretan i bez skoka, uopće ne liči na sebe), ali sreća po Knickse što Celticsi ne mogu direktno koristiti taj matchup zbog Garnettove limitirane uloge (bit će zanimljivo zato vidjeti kako će se New York suprotstaviti Pacersima i Hibbertu ako prođu dalje).

Plus, Doc ne može na petici rotirati Garnetta i Bassa (koji ne bi imao nikakvih problema s Martinom u obrani, a možda bi ga mogao napasti i u napadu uvjerljivije od KG-a) jer bi time osudio Greena i Piercea na čuvanje Anthonya cijelu utakmicu, a to bi onda ovaj iskoristio za još više post-up situacija koje bi samo dodatno otvorile prilike šuterima. Bass barem ne dozvoljava Melu da se stalno spušta pod koš, a očito je kako će upravo upravljanje figurama pod košem donijeti nekome prednost (Woodson se odlično nosi s problemima i barem ih ne uvećava korištanjem Novaka, umjesto kojega kao stretch četvorku i zamjenu za Anthonya koristi Copelanda).

Iako, možda Docu neće ni ostati ništa osim rizika ako misli zapaliti ovu seriju jer partija je ovaj put trajala puno kraće nego prvi put – Boston je pao bez borbe, već nakon dvije četvrtine. Knicksi su u nastavku opet digli razinu energije u obrani i to je bilo dovoljno, Boston jednostavno nema ideja kako se nositi s problemima (tu je, očekivano, došla na naplatu ovisnost o Rondu kao osnovi napada – kroz sezonu su se mogli nositi s takvim gubitkom promjenom pristupa, ali u playoffu ti treba i kvaliteta igre, ne samo uma, a bez Ronda toga nema), a ovaj put nije imao ni energije zbog kriminalne partije Greena koja je Piercea ostavila na streljani kao jedinog nositelja. KG je pak zbog problema s osobnima odigrao čak i manje od očekivanih 30 minuta.

Doduše, na početku se činilo da bi stvari mogle biti gotove i ranije zbog šuterskih kvaliteta Smitha koji je obilježio prvih 12 minuta suzom s 9 metara koja je izgledala pravilinije i čišće od 90% šuteva sa slobodnih bacanja u ligi. Iako je JR na kraju odigrao bitnu ulogu, presudila je ipak napadačka širina Knicksa, ovaj put još i pojačana u odnosu na prvu utakmicu povratkom Prigionia u rotaciju i to čak u roli startera.

Woodson uživa kada može koristiti veterane kao što su Kidd i Prigioni u ulozi organizatora jer su sposobni kontrolirati loptu i tako svesti Feltona na spot-up igrača, što je u biti potrebno protiv ovakve obrane kakvu igra Boston – Prigioni/Kidd i Chandler/Martin vrte pick & roll, a oko njih su u spot-up situacijama tri igrača (idealno Felton, Smith i Anthony) koje mogu ne samo zabiti otvoreni šut, nego i kreirati sebi još bolju situaciju driblingom. Dodatni plus ove postave je što se i Kidd i Prigioni nakon što započnu napad pretvaraju u pouzdane šutere. Petorka sa Shumpertom to ipak ne može, iako je princip sličan. Ali, Iman nije šuter ni kreator u razini Feltona, kao što ni Felton nije pouzdan dirigent kao Prigioni ili Kidd.

Rivers o ovakvim kombinacijama može samo sanjati, ali za to je dobrim dijelom kriv i sam jer je sve bazirao na igraču kojega nema i jer u međuvremenu nije stvorio sistem koji bi ga zamijenio. I Terry i Crawford kroz karijeru su pokazali pick & roll kvalitetu (mislim, Terry je 2 na 2 košarkom s Dirkom osvojio naslov prije dvije sezone), ali u dresu Celticsa služe samo kako bi potezali šuteve preko ruke (u čemu su bili skroz solidni noćas s klupe). Za to vrijeme lopta je u rukama Bradleya koji nije play, a Lee, solidan 3&D igrač koji bez problema može odraditi rolu kao Shumpert, ne koristi praktički ničemu (njemu bi se mogle otvoriti minute odluči li se Doc za nižu postavu – jasno, sve je ovo teoretiziranje bez uporišta ne zaigra li Green kao muškarac protiv Mela).

Jasno, Woodson nije imao izbora nego uigrati ovakve postave kao osnovu napada, dok je Boston ipak u srži naslonjen na Ronda, Piercea i Garnetta. Samo želim reći da razlika u talentu nije glavni razlog zašto Knicksi igraju bolju košarku – osim Anthonya, nema tu igrača koji može napraviti značajnu individualnu prednost u cijeloj seriji. Knicksi su jednostavno prihvatili to što jesu i iz toga izvukli momčad, dok su Celticsi već duže vremena u fazi mutacije i, poput Čudovišta iz močvare, ni sami nemaju pojma što su u stvari.

To ne znači da nemaju šanse dobiti iduće dvije u Bostonu, ali samo ako nađu načina i inspiracije da ubace više od 80 jer s 20 po četvrtini ne mogu izazvati ovakav New York, pa makar on bio bez Chandlera.

WARRIORS @ NUGGETS

Faried nije bio spreman startati ni drugu utakmicu, što je Jacksonu svakako olakšalo odluku o zamjeni za Leea – umjesto da potroši Landrya kao startera uz Boguta, gurnut će u petorku Jacka i tako pokušati parirati Denveru njihovim oružjem, igrom s 4 beka. A to je pak značilo da ćemo gledati još luđi ritam i još manje obrane nego u prvoj utakmici.

E, pa ovo sa obranama se ostvarilo, posebice u slučaju šuterske rapsodije Warriorsa, ali ritam je bio nešto sporiji (koliko god u to bilo teško vjerovati obzirom na broj koševa, ovo je bila utakmica s manje posjeda lopte nego prethodna koju su obilježile nervoza i greške). To je pomoglo Warriorsima da sačuvaju dah i donekle iskoriste Bogutovo prisustvo, iako je ključ svega ipak bila trica – od kada je Curry krenuo polovinom druge s rešetanjem, više nisu stajali.

Prvu grešku je napravio Karl, koji je Iggya, nakon što je ovaj dobar dio prve utakmice bio zadužen za Currya, stavio na Thompsona kako bi spriječio njegove ulaze u post, dok se za Stepha brinuo ostatak momčadi stalnim preuzimanjima prilikom svakog postavljenog bloka. Istu stvar su radili i Warriorsi, što je totalno logično kada praktički igraš s istim tipom košarkaša. Ne želim implicirati da je ovo ostavilo prostora Curryu jer takvu klasu je nemoguće zaustaviti kada krene, ali definitivno mu nije smetala činjenica da je uglavnom igrao protiv Lawsona.

Uvođenjem McGeea i Farieda krajem prve, dakle uvođenjem dva najbolja visoka igrača, Karl je zaigrao na kartu visoke postave i dizanja energije baš u trenutku kada je Bogut morao na klupu jer je odigrao prvih 9 minuta. Teoretski dobra zamisao – ovo je Jacksona prisililo da uz Landrya na teren gurne i Ezelia, što ih je ostavilo bez potrebne širine u napadu. Ali, srećom po Warriorse, Faried je izvan ritma serije, McGee se nije upalio (to je vječni problem s njim – na 10 minuta može biti najbolji čovjek na parketu jednu večer, a već drugu je nevidljiv) i veće štete nije bilo.

Ovo transformacija iz ultra niske postave u ultra visoku je dobro zamišljena, ali nije donijela rezultata. S pravom peticom i pravom četvorkom, Millerom na playu i dva rasna swingmana na boku, Denver je u drugoj četvrtini izgledao kao klasična snagatorska playoff momčad, a Jacksonov odgovor na ovo je bio još radikalniji – uz Ezelia i Landrya pod košem na bokove je stavio Greena i Jeffersona, odlučan da ne popusti ni centimetra (ovakvo povjerenje su mu i jedan i drugi vratili – zabivši trice). U ovom ludom periodu praktički je Curry driblao, dok su preostala četiri igrača postavljala blokove, ali je funkcioniralo – utakmica je cijelo vrijeme bila u egalu, a Steph je pronašao ritam.

Kada su se krajem druge na parket vratile udarne postave, Curry je već bio u elementu – s 11 poena u nizu (15 ukupno u drugoj četvrtini) napravio je razliku koju, pokazat će se, Denver neće stići do kraja. Iggy se ubrzo prebacio na njega, ali bilo je kasno, šteta je već bila napravljena. Denver je na kraju zabio svoja 53 poena za 24 minute, ali dijelom zbog kilavije obrane nego inače (skoro da su bili bez blokade i ukradene lopte u prvom dijelu, o kretanju u obrani da ne pričam), a dijelom zbog činjenice da za Currya nema lijeka kada uđe u ritam, primili su čak 61.

Sva nadanja da ih je spasilo zvono i da će nakon odmora preuzeti inicijativu, Curry je brzo zgazio – odmah je zabio dugu dvicu u prvom napadu nastavka, a zatim u čistoj kontri nalazi Thompsona, koji u stilu najvećih šuterskih mudonja tipa Dražena, Oscara, Larrya i Andrewa, poteže i zabija tranzicijsku tricu. Košarka Warriorsa u jednoj akciji – velika muda, sa šuterskom rukom između njih umjesto kite. To bi im trebao biti logo umjesto onog mosta.

Denver se u ovim trenutcima našao pred teškim zadatkom – istovremeno su morali naći rješenje za sve ove opasne tricaše i za zonu s Bogutom kao korektorom ispod obruča. To nije nimalo lako kada ne možete spojiti par šuteva iz vana – da bi dobio iskru u napadu Karl je odmah krenuo u nastavak s Millerom i Lawsonom, ali to je samo značilo da će ili Curry ili Thompson češće dolaziti u dobru poziciju za realizaciju. I tako se razlika od desetak koševa koju se Curry stvorio iz ničega održala – svaki put kada bi Denver zabio dva napada za redom, ili Steph ili Klay zabili bi tricu preko Lawsona.

Onda u jednom trenutku šok – Curry je u jednom driblingu iskrenuo taj svoj nesretni zglob, nije izgledalo opasno, ali, poznavajući njegovu situaciju, prva je misao bila da će ispasti iz ritma, možda i iz utakmice. Međutim, takva mogućnost nije puno uzbudila njegove kolege – Thompson i Barnes su uzeli stvar u svoje ruke i poput prekaljenih playoff veterana u tom periodu bez Stepha držali su prednost. Kao uostalom što su Ezeli i Green bili spremni na izazov kad god su dobili zadatak nešto odraditi. To Jacksonovo povjerenje u mlade zna uzeti danak, što je bio slučaj u prvom susretu, ali se i vraća ovakvim samouvjerenim partijama.

Digresija na trenutak – Barnes je imao prilično mirnu rookie sezonu, ali digne li igru na višu razinu u playoffu i to u situaciji kada je potreban, Warriorsi su dobili još jednog mladog i neustrašivog igrača za jezgru prije vremena, čime su praktički riješili brige oko rostera i plasmana u playoff idućih 6-7 godina.

Ovim emocionalnim i šuterskim buđenjem Warriorsa u trećoj, u zadnjih 12 minuta se ušlo s momentumom debelo na strani gostiju, kojima je na ruku išlo što su sačuvali dio energije za završnicu. S druge strane Karl je pokušao sve moguće, ali nije uspio naći raspoloženu postavu koja bi se mogla oduprijeti na oba kraja parketa, nitko nije mogao spojiti dva šuta, niti je itko donio energiju u obranu (bez McGeevih minijatura Denver nije Denver, a koliko je Karl bio očajan u potrazi za nečim od visokih sve govori podatak da je u ovom periodu šansu dao čak i Anthonyu Randolphu).

Kada se pokazalo da je zglob u redu i kada se Curry vratio u igru, pa onda odmah zabio novu tricu, postalo je jasno da Warriorsi ovo mogu izgubiti samo ako se svoj petorici startera odjednom strgaju mišići u kuku (što me, obzirom na to kakva je ovo sezone, uopće ne bi začudilo). Game over.

Denver i dalje ima dvije utakmice doma i dovoljno izgleda da iščupa jednu na strani u ludoj atmosferi Oracle arene u kojoj trice upadaju još većom frekvencijom. Međutim, morat će zaigrati s puno više energije i puno više ritma kako bi iskoristili manjak tijela kod protivnika. Za šutere Warriorsa nemaju rješenja, kao ni za zonu – rezultat je možda 1-1, ali igra je debelo na strani protivnika (5-3 u četvrtinama, a o dojmu da ne pričam). Mislim, prepuste li im i ovaj energetski dio igre, Nuggetsi nemaju što tražiti u ovoj seriji. Trčati, trčati, trčati, skakati, skakati, skakati – to je jedina formula koja im može donijeti prednost.

To je to što se tiče filozofije igre, a može li se što poduzeti po pitanju matchupova?

Trojka Miller-Lawson-Iggy trebala bi činiti vanjsku liniju, ali problem je što u tome slučaju imaš dva minus obrambena igrača i Iggya kojega ne možeš maknuti s Thompsona. To znači da se nadaš kako će Miller i Lawson zabiti barem približno kao Jack i Curry, dakle na ovim pozicijama pobjedu ne možeš odnijeti sve i da hoćeš. Zaigra li s Iggyem i Brewerom na boku kako bi jednoga mogao staviti na Currya, gubi kreaciju u napadu koju donosi Miller. Ovdje nema dobitne kombinacije kada protivnik ima najboljeg igrača na parketu, stoga bi se prema tome tako trebalo i postaviti – Curry je ključ, dakle Iggy mora biti na njemu i treba živjeti s onim što napravi Thompson, iako je i on u ova dva susreta dokazao da se ne boji ničega i da će vas zaklayti čim mu se pruži prilika. Slay Thompson.

Tako da je najveći adut Karlu i dalje pod koševima – Faried mora igrati puno bolje (i to od prve minute kako bi iznenadili Jacksona koji zasigurno nakon ovakve predstave nema namjeru odustati od igre s 4 niska i Barnesom na četvorki), a McGee mora igrati puno inspiriranije u svojim epizodnim pojavljivanjima i biti dominantna pojava u reketu misle li zaprijetiti. Karl dakle mora ne samo ubrzati igru, već je fokusirati na unutarnju liniju, što je totalno ironično, da je momčad koja je od run and guna i niskih postava napravila umjetnost naišla na protivnika koji još bolje trči i koji ima još bolju nisku postavu (a ironiju dodatno naglašava činjenica da to nikada ne bi saznali da se Lee nije ozlijedio).

HIGH FIVE

Steph Curry, Klay Thompson, JR Smith, Harrison Barnes, Carmelo Anthony

THE BENCHES

Tko ima najbolju klupu u ligi? Pretpostavljam da se odgovori većine fanova ne bi pretjerano razlikovali jer već i površni pogled na osnovnu statistiku jasno ukazuje kako Clippersi dobar dio ovogodišnjih uspjeha, pa tako i napretka, duguju upravo igri klupe, a tu su uvijek i dežurni krivci poput Spursa, Nuggetsa, Jazza i Bucksa koji su nas zadnjih godina navikli na filozofiju igre u kojoj se rezultati dobrim dijelom oslanjaju na sposobnost drugih postava da naprave značajnu razliku. Također, kad bi birali najgore, mislim da bi malo tko izostavio Blazerse, a svakako bi se spomenuli i Bullsi koji su se zbog uštede odrekli jedne od najboljih drugih petorki zadnjih 10 godina (a možda i ikada).

Stoga, zašto jednostavno ne bi izračunali koliki je stvarno određeni učinak pojedine klupe na rezultate momčadi? Poslužimo se pri tome jednostavnim sistemom koji će u obzir uzeti dva faktora:

– minutažu, odnosno postotak provedenog vremena na parketu u odnosu na startere

– učinak, odnosno doprinos u box-score statističkim kategorijama, kao i +/- pokazatelje

Ovo prvo izračunao sam tako što sam od svih odigranih minuta ove sezone odvojio one koje otpadaju na startere i igrače koji nisu startali, bez obzira radi li se o nekome tko ima stalnu rolu ili je korišten u obje situacije. Kako bi se riješili viška podataka, u obzir nisam uzeo igrače koji igraju manje od 15 minuta u prosjeku, odnosno one koji u nešto većoj roli nisu skupili 500 minuta zbog ozljede ili promjene konteksta u momčadi.

Drugi faktor sam jednostavno izračunao izdvojivši učinak odabranih minuta (dakle, bez onih koji nisu udovoljili parametru minutaže) iz ukupnih ostvarenih brojki momčadi, uz +/- kretanja kao oslonac kako bi loše momčadi, koje po defaultu puno više miksaju zato što nemaju kvalitetne startere, izgubile dio vrijednosti. Naime, nagraditi Bobcatse, Cavse ili Wizardse zato što im igrači s klupe gomilaju statistiku i minute nema smisla jer pri tome i dalje ostvaruju negativan +/- učinak i primaju više nego zabijaju. Poanta kvalitetne klupe je da vas ili izbaci u prednost ili je održi, a ne da samo podebljava minus.

Kad smo odredili poredak po prvom i drugom faktoru, završni potez je bio jednostavno podijeliti bodove po poretku i dobiti klupe poredane od 1 do 30. Rezultati koji slijede očekivani su i pogled na njih pokazuje da formula nije loša, ali još je važnije da, kao i u slučaju standardnih tjednih rankinga, obratite pažnju na bodove, jer oni ukazuju pravu snagu određen klupe puno više nego sam poredak. U biti, ono što želim reći je da bi obzirom na učinak Blazersi bili pošteno prezentirani tek kada bi ih rangirali kao 36. od 30.

1. CLIPPERS (1180)

Obzirom na ogromne role koje igraju i fantastične brojke koje ostvaruju Bledsoe, Crawford i Barnes, uz sve solidniju podršku Odoma, ovakav plasman Clippersa nije nikakvo iznenađenje. Kampanja “Crawforda na all-star utakmicu” vjerojatno neće rezultirati izborom, ali zato dotičnome ne bi trebala ginuti nova titula šestog igrača godine (prvu je osvojio prije tri sezone kao član Hawksa, a zanimljivo je istaknuti kako uz njega Clippersi imaju još jednog vlasnika ove nagrade – Odom ju je osvojio prije dvije godine).

Ukratko, Clippersi su ono što su prošle sezone bili Spursi, momčad koja se kotrlja kroz regularni dio sezone na leđima duboke rotacije (i to usprkos ozljedama Hilla i Billupsa) – razlika između njihovog učinak i onog drugoplasiranih Bucksa jednaka je razlici između Bucksa i momčadi na broju 20 (takva dominacija objašnjava dobar dio njihovog uspjeha), čemu doprinosi i poprilična minutaža (samo Wizardsi troše klupu više od Vinniea Del Negra, ali to je donekle za momčadi za dna koje su u stalnoj potrazi za raspoloženim opcijama uobičajeno). Naravno, sve to skupa nema nikakve veze s uspjesima (pa tako i neuspjesima) u playoffu, ali, ako ništa drugo, barem će pomoći udarnim igračima da se odmore i da dočekaju najvažniji dio sezone spremni.

2. BUCKS (1080)

Druga postava je srce ove momčadi, a Mike Dunleavy je srce druge postave. Kada oni funkcioniraju, funkcioniraju i Bucksi. Iako se tijekom sezone rotacija neprestano mijenjala, važnost klupe nije nestala. Dok su uz Udriha i Dunleavya igrali Udoh i Sanders bili su nešto moćniji obrambeno, a onog trenutka kada je Skiles zamijenio uloge Sandersu i Ilyasovi, poludili su napadački. Trenutno trener Boylan uz vanjski dvojac koristi obrambenog asa Udoha i rookiea Hensona, uz dodatak dobrog starog all-round asa Danielsa koji zakružuju jednu od rijetkih rotacija od 10 igrača u ligi. Istina je da Bucksi, a to vrijedi posebice za igrače unutarnje linije, imaju previše jednako osrednjih opcija što je možda i glavni razlog ovakve izjednačenosti klupe i startera, ali to je manje bitno pored ovakve učinkovitosti (odmah su iza Clippersa po pozitivnom doprinosu klupe).

2. SPURS (1080)

Nije ovo dominantna klupa kao lani, što se možda najbolje vidi iz povećane količine minuta koju igraju starteri, ali i dalje imaju izuzetan omjer minutaže i učinka. Naravno, sve se i dalje vrti oko Ginobilia koji bi, da je u stanju ostati zdrav, danas zasigurno bio u užoj konkurenciji za šestog igrača godine. Matt Bonner više nije toliko važan dio rotacije, ali zato je itekako bitan postao Boris Diaw koji očekivano briljira u paru s Ginobiliem. Nemaju rasnu zamjenu za Parkera, ali Neal je itekako dobra combo opcija čije kreatorske mane ne dolaze do izražaja kada ga stavite uz Manua i Diawa. Jasno, klupa bi bila još bolja da je Splitter pod košem i da imaju nekoga tko je u stanju čuvati obruč, ali Pop je u ovom trenutku svjestan problema u obrani i toga da mu je Splitter potreban u startnoj postavi kao dodatni skakač.

4. RAPTORS (1040)

Kada su zdravi imaju zaista izuzetnu klupu. Ok, istina je kako njenu vrijednost dobrim dijelom povećava (ili smanjuje ako želite gledati ukupnu sliku) činjenica da među starterima nemaju prave klase, ali Raptorsi imaju kandidata za najboljeg back-up playa u ligi (svejedno da li se radi o Calderonu ili Lowryu), kao i za najboljeg trećeg visokog (svejedno radi li se o Johnsonu ili Davisu). Uostalom, činjenica da igraju sve bolje što im se ozljeđuje više “startera” poput Bargnania i Valanciunasa sve govori, zar ne. Također, ne treba zanemariti odličan 3&D učinak Alana Andersona koji je dobrim dijelom sakrio zdravstvene probleme Fieldsa i rookie nervozu Rossa.

5. MAVS (960)

Pogled na učinak klupe daje za pravu Carlisleu za sva ona poigravanja s rotacijom. Mavsi su treći po količini minuta potrošenih na klupu, ali i peti po onome što su dobili zauzvrat, što je omjer koji govori da je Carlisle ipak svo ovo vrijeme znao što radi. Uz trenerove zahvate koji su zaslužni za dobar dio dobiti, ključni čovjek za sada je Vince Carter (iako ima najslabije brojke u zadnje tri sezone, Vince je i dalje iznadprosječan šesti igrač), a i Elton Brand igra sve bolje i bolje kao treći visoki.

6. WARRIORS (880)

Za dlaku su ispali iz top 5, što znači da možemo sa sigurnošću tvrditi da bi bili još bolje plasirani da se nije ozlijedio Brandon Rush. Svi koji su podcijenili njihov ovoljetni ulov jer je uključivao potpisivanje tri igrača za klupu sada su dobili potvrdu o kako se važnim potezima radilo – iako košarku igra petorka, važnost rotacije od 1 do 8 nije ništa manje bitna. Gotovo sav učinak i većina minuta otpadaju na Jacka i Landrya (uz dužno poštovanje Greenu koji je dobio nezahvalni zadatak pokriti izostanak Rusha), tako da slobodno možemo reći kako bez njih ne bi bilo ni ovogodišnjeg sjajnog izdanja Warriorsa.

7. JAZZ (840)

Da li imaju jaku klupu na štetu startne petorke ili ne, na to ćemo teško ikada dobiti odgovor. Ali, razlog zašto su i prošle i ove sezone među najboljima po učinku rezervi su jasne iz aviona – zato jer u toj ulozi koriste možda već sada svoja dva najbolja igrača. Derrick Favors možda nema talent Jeffersona ili IQ Millsapa, ali zato ima fizikalije o kojima ova dvojica mogu samo sanjati. Hayward je pak nakon uloge startera prebačen na klupu, valjda kako bi što više minuta provodio u igri sa svojim budućim partnerima poput Favorsa i Kantera (barem se nadam da je to razlog, a ne činjenica da ipak nešto slabije igra u ulozi dvojke, pa ga je Corbin radije stavio na klupu nego da miče iz petorke veterana Marvina Williamsa). A kad smo već spomenuli Kantera, njegova i Carrollova energija također su ostavile traga na ovoj sezoni.

8. HORNETS (780)

Praktički sva vrijednost njihove klupe proizlazi iz odluke da Andersona koriste kao šestog igrača. Roberts je solidan back-up play, Smith solidan visoki (bio bi još bolji da u ovoj rotaciji ne mora igrati isključivo peticu), ali nemaju dubinu na boku čak ni nakon povratka Gordona.

9. NETS (720)

Ugodno iznenađenje. Stackhouseov šuterski ulazak u sezonu već je zaboravljen, ali solidne partije Watsona kao back-up playa, Brooksa kao prvog swingmana s klupe i prije svega odlične partije Blatchea kao prvog visokog s klupe, ostavile su traga na rezultatima. Nedavno micanje Humphriesa na klupu pak pokušaj je da se ovaj balans održi – pored potrošača kao što su Lopez, Williams i Johnson puno više smisla ima držati specijaliziranog skakača kao što je Evans koji će starterima omogućiti hrpu dodatnih šuteva, dok solidni smetlar poput Humphriesa tako dobiva više lopti kao član druge postave i, što je najvažnije, u stanju ih je realizirati jer posjeduje i šut s vrha reketa.

10. PISTONS (700)

Zanimljivo, iako ima dosta igrača na raspolaganju i iako nije na čelu playoff momčadi, Frank svojoj klupi daje ispodprosječan broj minuta. Tko zna, možda se baš u tom doziranju i krije razlog zašto Drummond igra ovako sjajno kako igra, zašto je Villanueva oživio karijeru kao stretch četvorka i zašto se Stuckey probudio nakon komatoznog ulaska u sezonu.

10. KNICKS (700)

Njihova klupa su dva čovjeka – J.R. Smith i Steve Novak. Ulaskom ovih revolveraša na parket Knicksi postaju jedna od ubojitijih drugih petorki lige, koja bi možda bila još i bolje plasirana da su imali Shumperta od starta sezone i da su tako mogli koristiti Kidda s klupe. Prigioni je odradio solidan posao kao back-up play, ali nije klasa Kidda, kao ni što Kurt Thomas ili Sheed Wallace prije njega nisu bili u stanju odraditi ono što je trebao Marcus Camby kako zamjena Chandleru. Ako ništa drugo, Woodson je za sada odlučan da Stoudemirea uvodi s klupe, što im neće pomoći u obrani, ali bi moglo dati dodatan poticaj napadu.

12. WIZARDS (680)

Loši rezultati doveli su do podjele minuta (klupu koriste skoro jednako kao i startere uz najviši omjer u ligi), a korištenje Nenea s klupe (pa i Walla u ovom svježem periodu) svakako je pumpalo učinak drugih postava. U kojima je jedini pravi starosjedilac Jordan Crawford, dok su dobre igre s klupe u petorku lansirale Martella Webstera.

13. BULLS (660)

U Chicagu su se odrekli bench moba ovoga ljeta pustivši Korvera i Asika u potpuno racionalnom strahu od poreza, ali pri tome nisu ostali bez klupe. Gibson je i dalje dizao razinu obrane svaki put kad bi ušao u igru, a nešto slično radio je i Robinson s napadom (doduše, dobar dio njihova učinka ovisi i o slabostima igrača koje mijenjaju, odnosno Boozerovim slabostima u obrani i Hinrichovim u napadu). Dodaj ovome standardno solidan all-round učinak Butlera (koji je po svemu sudeći dovoljno dobar da odmori Denga i poneku minutu više nego što igra) i probuđenog Belinellia koji se nakon katastrofalnog ulaska u sezonu konačno snašao kao dodatna opcija na vanjskim pozicijama (osim klasičnih spot up situacija ostalih iz Korverovih dana, Thibo ga stavlja u solidnu količinu pick & roll akcije, a sve kako bi loptu držao što dalje od Natea Robinsona) i ispada kako Bullsima fali samo Asik pa da i dalje budu onaj bench mob na koji smo navikli. Za razliku od originala oni ne dobivaju utakmice, ali ih i ne gube, što je svakako dobra vijest. Ono što nije jasno u cijeloj priči je zašto usprkos tome ne dobivaju poneku minutu više – samo 4 trenera koriste klupu manje od Thibsa, ali ni jedan od njih pri tome ne izvlači ovako kvalitetne igre (Thunder je najbliži).

14. NUGGETS (640)

Ovo nisu Nuggetsi od prije dvije sezone koji su imali dvije podjednake petorke. Lani su naučili igrati s užom rotacijom, što se vidi na podjeli minuta (u donjoj su trećini lige), ali i usprkos tome ostvaruju izuzetan učinak. Andre Miller je možda najbolji back-up play u ligi, često i drugi bek u postavama koje zaključuju utakmice, Corey Brewer je izrastao u pravog 3&D majstora i podizača energije koji ovogodišnjim igrama zaslužuje novi ugovor, a i McGee donosi barem pozitivnu energiju, kad još uvijek nije u stanju postaviti se pod koš ili rotirati kako treba u obrani. Konačno zdravi i spremni Chandler daje im oružje više koje obećava da bi ubuduće mogli imati još bolju klupu, iako je upitno hoće li nositi dres Nuggetsa i nakon prijelaznog roka.

15. CELTICS (600)

Možda ovoljetnim trošenjem Ainge nije zamišljao ovako osrednji rezultat klupe, ali i osrednje je bolje od onoga što su prezentirali lani. Lee, Sullinger i Green se sve bolje snalaze u svojim ulogama, za očekivati je da se i Terry navikne na ulogu koja uključuje sve više i više akcije u ulozi playmakera, a nedostatak zamjene za Garnetta više nema smisla ni spominjati.

16. THUNDER (580)

Samo Rocketsi, Grizzliesi i Blazersi koriste klupu manje od njih, ali to ne sprječava Thunder da se smjesti u zlatnoj sredini po učinku, a tako i po ukupnoj kvaliteti u ovom izboru. Jednostavno, Kevin Martin je kandidat za najboljeg šestog igrača, a Nick Collison je solidan treći visoki. U Maynoru imaju pristojnog back-up playa (iako od nedavno pokušavaju dobiti nešto više forsiranjem Reggiea Jacksona), a u Thabbetu back-up peticu za desetak minuta ako dođe do problema s osobnima.

16. CATS (580)

Spadaju u skupinu loših momčadi s Kingsima i Wizardsima koja popriličan broj minuta ulaže u klupu. Samo, dok ove dvije to rade iz očaja, kod Bobcatsa se dobar dio sezone radilo o sistemskoj potrebi. Naime, izgradivši napadačku igru oko tranzicije i agresivnih ulaza u reket, a u obrani se oslonivši na presing, Mike Dunlap nametnuo je ritam koji je zahtijevao češće rotacije. Iako se dobar dio tog plana izgubio u gomili poraza i nedostatku osnovne kvalitete (točnije, potrebne razine talenta za poštenu borbu), potvrdilo se kako je Sessions jedan od boljih back-up playeva u ligi, kako u Benu Gordonu i dalje ima dovoljno vatre za povremene šuterske serije, pa i to da je Jeff Taylor solidan 3&D igrač.

18. HAWKS (560)

S Williamsom kao combo-bekom, mada daleko od forme iz Sixersa, Hawksi su barem mogli računati na prvoklasnog šestog igrača. Njegovom ozljedom ostaju samo na smetlarima poput Pachulie i Johnsona pod košem, odnosno specijalcima poput Stevensona, Jenkinsa i Morrowa na boku. To znači da bi ubuduće mogli pasti još i puno niže od ove pozicije, posebice ako Devin Harris ne uspije zamijeniti Williamsa kao sporedni kreator.

19. KINGS (540)

Potrošili su ogroman broj minuta na klupu, ali to više mogu zahvaliti Smartovim rošadama nego nekoj ekstra kvaliteti koju imaju – njegova neodlučnost oko podjele minuta na jedinici i bočnim pozicijama prikazuje klupu puno boljom nego to jeste. Praktički, Marcus Thornton jedini ima talent za biti išta više od igrača zadatka, ali i on je usporen što ozljedom, što nedostatkom suvislog plana igre.

20. MAGIC (500)

Nemaju back-up playa ni posloženu rotaciju pod košem, ali obzirom na kontekst rebuildinga u kojem se nalaze sasvim je dovoljno to što imaju Redicka. Čovjek obzirom na sve prikazano do sada zaslužuje ući u uži izbor za šestog igrača godine.

20. SUNS (500)

Imaju dovoljno imena, ali nemaju učinka. U Telfairu i Brownu imaju solidne rezerve na vanjskim pozicijama, bačen novac na Beasleya ne osjeti se toliko zbog energije koju donosi Tucker, a najveći problemi se javljaju pod košem gdje nisu niti osrednji. Bez Fryea kao startera, prisiljeni su očajnim Morrisom (kojega ne ističemo dovoljno kao bačen lutrijski pick) mijenjati istrošenog Scolu (ili obrnuto).

22. HEAT (480)

Noris Cole je užasan back-up play, visokog koji igra kao visoki nemaju ni među starterima, kamoli na klupi, tako da sav teret pada na leđa Raya Allena koji za sada igra svoju tipičnu sezonu (iako se vidno ohladio nakon sjajnog ulaska u sezonu). Potpisivanje Birdmana Andersona teoretski može napraviti razliku – ako je Birdman u stanju odigrati kvalitetnih 20 minuta, pa makar morao preskakati back-to-back susrete zbog uništenih koljena, Heat će u njemu konačno imati čovjeka koji učinkom u sporednoj roli može ostaviti trag na utakmicu. Naravno, isto tako je moguće da Birdman ne dobije više od ovih 10 garantiranih dana ako u Miamiu shvate da im ipak treba nešto više.

23. ROCKETS (380)

Kada Delfino, Douglas i Morris zabijaju trice, onda njihova klupa štima. Kada ih ruka ne sluša, očajni su. U tome je i najveći njihov ovosezonski problem – šut im je prva, druga i zadnja opcija. Svakako treba spomenuti i Grega Smitha koji se izborio za rolu back-up centra, ali i on ima isti problem s igrom obrane kao Douglas i Morris (ili Patterson, svejedno, obje četvorke Rocketsa su jednako limitirane). Delfinu pak treba priznati da nakon lanjskog blijedog izdanja opet igra u svom pouzdanom 3&D stilu i važan je dio najboljih postava Rocketsa, ali jedan igrač ne čini dobru klupu.

23. PACERS (380)

Potpuno su izmijenili klupu, ali, iako su mijenjali lica, nisu promijenili njenu bit. Augustin i Green totalno su razočarali, Hansbrough je Hansbrough, a koliko god Vogel hvalio Mahinmievu obranu, ništa ne može opravdati njegove nepotrebne šuteve s poludistance u napadu. Srećom, svjesni su slabosti i u donjoj su trećini lige po korištenju klupe (samo, slaba je to utjeha kada znaš da Bullsi i Thunder koriste klupu još manje od njih, a svejedno dobivaju puno veći učinak).

23. WOLVES (380)

Epidemija ozljeda koja ih je zadesila već je opjevana, tako da se tu nema što dodati. Od jedne potencijalno zanimljive klupe ostali su samo na Barei – Budinger je otpao zbog ozljede, Shved i Williams prebačeni su u petorku, a sve skupa srozalo im je učinak od potencijalno dobroga prema lošem.

26. LAKERS (320)

Možda dobiju nešto s Gasolom u ulozi back-up centra, ali jedini realni način da slože rotaciju vrijednu gornjeg doma lige je nekakav oblik rebuildinga jer iz ovoga što trenutno imaju na raspolaganju nemoguće je izvući išta. Ova sezona ih je valjda konačno naučila da se više ne može igrati supersile s 3 igrača. Takav pristup će ubuduće biti još i teži obzirom na sve nove zakonitosti kolektivnog ugovora koje povećavaju ne samo financijski teret, već i mogućnosti dovođenja igrača kroz razne klauzule i rupe u zakonu koje su prije bile dostupne. Kao najveći minus njihove klupe treba istaknuti bolni izostanak energije. Ne samo da imaju prastaru petorku, nego uvođenjem igrača poput Duhona (ili Blakea), Jamisona ili čak Artesta i Gasola u nekim kombinacijama koje je iskušavao ili i dalje iskušava D’Antoni u očajničkim pokušajima da zapali nekakvu iskru, čak ni u drugoj postavi ne uspijevaju ostvariti nekakav zamišljeni atletski prosjek lige. Earl Clark je otkriće, ali on ionako seli u petorku, a i to sve govori o njihovoj sezoni, toliko su mlitavi da se Earl Clark čini kao svemirac i reinkarnirani Isus u jednom, samo zato što je okružen svim ovim veteranima bez inspiracije i energije. Ostatak njihovih mladih igrača je kriminalan – Ebanks, Morris, Sacre, to su NBDL talenti koji jasno pokazuju da Lakerse uopće nije bilo briga ni za draft ni za klupu, već su im misli bile usmjerene isključivo ka okupljanju zvijezda.

27. GRIZZLIES (300)

Ozljeda Pondextera popriličan je udarac, ponajviše stoga što Bayless ne može odigrati obranu kao drugi bek, zbog čega ga Hollins isključivo koristi kao zamjenu za Mikea Conleya (kao back-up play Bayless je solidan, iako ni približno bitan napadački kao što smo očekivali). Srećom po Memphis, dobili su nešto od Ellingtona, tako da Hollins i bez Pondextera ne mora trošiti minute na čudnu kombinaciju Conley-Bayless. Odnosno, nije to morao do sada – tradeom Ellingtona u Cleveland, do povratka Pondextera povećat će se minute Baylessu u ulozi drugog beka i bit će zanimljivo vidjeti koliko će ih to baciti unazad.

Gubitak Speightsa je manje bitan jer su ostavili boljeg od visokog dvojca s klupe – Arthur je puno kompletniji igrač i u stanju je odigrati svaku rolu pod košem. Hollins je ionako navikao skrivati slabosti klupe i to najstarijom taktikom u košarci – jahanjem startera do iznemoglosti. Memphis minimalno koristi klupu (jedino Blazersi u prosjeku više troše svoje startere od njih), što je problem tijekom regularne sezone, ali ne i u playoffu (ako živi dočekaju playoff).

A to je i jedino važno te iz tog kuta treba gledati ovaj trade s Cavsima. Memphis je morao srezati plaće kako bi izbjegao plaćanje poreza, što je legitimni poslovni problem koji su riješili na najbolji mogući način, ostavivši jezgru do kraja sezone zajedno. Na ljeto će priče o tradeu Gaya ili Randolpha opet postati aktualne (izvjestan je i odlazak Tonya Allena), ali do tada su ih barem skinuli s dnevnog reda i vratili mir u svlačionicu. Koja je, doduše, sada praznija nego ikada, ali u svakom slučaju je puno moćnija nego što bi bila da su morali primijeniti drastičnije mjere poput trejdanja Gaya ili Randolpha.

27. SIXERS (300)

Hawes je jedna od rijetkih dobrih strana klupe koja ni nakon pola sezone nije definirana. Naime, osim Hawesa, koji umjesto Bynuma mijenja igrača izvan pozicije poput Allena (možete zamisliti koliko bi klupa tek bila loša da Hawes starta), tu je još jedino dežurni revolveraš Young, a 3&D specijalac poput Wrighta uglavnom se šalta iz uloge u ulogu. Osim nedostatka posložene rotacije, najveći minus je svakako činjenica da su u sezonu ušli bez back-up playa, što sada pokušavaju ispraviti angažmanom Shelvina Macka, umjesto da već jednom nekoga od tih swingmana viška pretvore u dokazano solidnog NBA igrača.

29. CAVS (220)

Oni jednostavno nemaju dovoljno kvalitetnih NBA košarkaša na rosteru, a ozljeda Varejaoa samo ih je lišila mogućnosti da jednog potencijalno dobrog poput Zellera koriste kao prvog visokog s klupe. Stoga su povukli jedina dva logična poteza. Stavljanje Waitersa u rolu šestog igrača i prve opcije za trenutke kada Irvinga nema na parketu jedini je način da dobiju napadačku iskru s klupe, a svježi trade s Memphisom omogućio im je da relativno jeftino pojačaju rotaciju pod košem dovođenjem dokazanog NBA košarkaša poput Speightsa i tako pokušaju izbjeći plasman ispod Bobcasta koji je polako, ali sigurno, postajao realnost.

30. BLAZERS (40)

Njihova klupa je uvjerljivo zadnja u udjelu minuta (jedini su ispod 30%), a slijedom toga zadnja je i u učinku. Iako nemam podatke i nisam prošao kroz povijest lige da to provjerim, mislim da nije pretjerano reći da je njihova rotacija od 6 do 15 jedna od najgorih ikada okupljenih u NBA, posebice u modernom dobu (u kojem bi valjda i skautiranje i evaluacija igrača trebali biti puno lakši i manje rizični – nevjerojatno je kako je svakome iole informiranom NBA fanu bilo jasno da ulaze u sezonu bez klupe, ali da tako nešto nije palo na pamet skupo plaćenom GM-u Olsheyu).

SOUTHWEST

DALLAS

THAT WAS THEN:

Igrali su najljepšu košarku tijekom cijelog regularnog dijela sezone, imali su najbolju rotaciju krcatu veteranima u kojoj je svatko znao koji mu je posao, imali su dovoljnu razinu talenta i superstara koji uvijek može držati napad podmazanim (Dirkov skok-šut s poludistance njegov je odgovor na slash ‘n’ kick briljantnost superstar bekova), imali su trenera koji je uvijek vukao pravi potez i imali su dvojac koji je ispravio sve obrambene grijehe prošlosti u pomoćnom treneru Caseyu i centru Chandleru. Sezona iz snova završila je rezultatom iz snova i da nismo toliko zaslijepljeni individualnim sjajem puno prije bi prihvatili činjenicu da je Dallas prošle sezone jednostavno bio najbolja momčad. Srećom, serija od 7 nikad ne laže i na kraju su stvari postavljene na mjesto, a sezona ’10-’11 ulazi u anale kao jedna od najboljih ikada (iako imam osjećaj da to mogu reći za svaku).

THIS IS NOW:

Ako je itko sumnjao u zrelost Marca Cubana, nakon nedavnih poteza više sumnji nema – Cuban je vlasnik kakvog samo poželjeti možete. Stari Cuban bi nakon naslova potrošio novac na sve strane ne bi li zadržao jezgru i pokušao obraniti naslov, ali ovaj novi je lukavo odlučio umjesto obrane naslova ići na jackpot koji idućeg ljeta donosi mogućnost da u Dallasu osvanu Dwight Howard ili Deron Williams ili čak obojica. Odlasci Caseya i Chandlera vjerojatno znače da sjajnu obranu Dallasa čeka pad, ali napad ne bi trebao zastati ni na sekudnu. Dirk ovakvim stilom igre može trajati još deset godina, a sve ostale promjene kozmetičke su prirode – odlazak lani izuzetno važnog Bareae, koji je svojim ulazima uništavao druge petorke protivnika, Mavsi će pokušati pokriti valjda konačno zdravim Beauboisom i veteranom Westom, Stojakovićev povremeni baraž trica i kukavičku igru u potpunosti će u svim segmentima zamijeniti Carter, a puštanje Stevensona bez da su se osvrnuli definitivni je dokaz da barem netku u tom sada bivšem odnosu razmišlja glavom (njega će u rotaciji zamijeniti fizički sličan Dominique Jones, potencijalni stoper koji nema tetoviranog Abrahama Lincolna na vratu). Naravno, dovođenje Odoma koji je lani odigrao sezonu karijere poslužit će da se pad u obrani sakrije i da momčad na račun izuzetne klupe izgura ovu napornu sezonu.

PLUS:

Odomov zadatak neće biti samo čuvati Dirka od pretjeranog trošenja i Dallas od previše Mariona na parketu (Shawn je sjajan u malim dozama, posebice u obrani), već će pomoći donekle zakrpati skakačku rupu koja nastaje Chandlerovim odlaskom. Haywood je solidan centar za zatvoriti reket, ali idealan je bio u ulozi rezerve. Kao starter, prijeti potpuno uštopati napad Dallasa i zato će Mavsi svjesno riskirati poneki postotak protivničkog šuta, ako pri tome barem pariraju u skoku. Odigra li Odom iti približno lanjskoj sezoni, ne moraju strahovati od prevelikog pada. A da ne spominjemo da sve što poklanjaju obrambeno, Dirk i Lamar mogu itekako dobro naplatiti na drugoj strani zbog stalnih miss-match situacija koje će stvarati dva krilna centra od kojih jedan šutira kao bek, a drugi kontrolira loptu i razigrava kao bek.

MINUS:

Mavsi ipak nisu izazivači. Jasno da ne treba podcijenjivati srce šampiona i dubinu koju ova momčad ima, ali dok ih ne vidimo u akciji ne možemo ih staviti u isti koš s Durantom i društvom. Rekao bih da su im i godine minus, ali obzirom na širinu rotacije i Dirk i Marion i Kidd i Terry mogu se provući kroz barem još jednu sezonu neokrznuti, iako uvijek postoji šansa da naprave neizbježni korak ka mirovini.

PRVIH 5: Kidd, Carter, Marion, Dirk, Haywood

5 ZA KRAJ: Kidd, Terry, Marion, Dirk, Odom

SCORE: 43-23

MEMPHIS

THAT WAS THEN:

Najugodnije iznenađenje playoffa koje je u fantastičnoj seriji konačno stalo na kraj dosadnim vampirima iz San Antonia da bi onda pokleknulo pred artiljerijom Oklahome. Obzirom da su cijelu sezonu odigrali ili bez Gaya (napadačkog talenta koji im daje potrebnu eksplozivnost) ili Allena (obrambenog talenta koji im daje štih žilave momčadi), Grizzliesi su nadmašili sva očekivanja. Bez Gaya njihova petorka nije bila toliko moćna, što je, kada malo razmislite, poprilično zastrašujuća činjenica obzirom da su samo igrajući preko posta i vrteći high-low akcije djelovali efikasno i sposobno suprostaviti se svima, i sve to usprkos tome što su većinu vremena na parketu imali dva igrača zadatka poput Allena i Younga. Klupa nije bila sjajna, ali je bila učinkovita kad je bilo najpotrebnije, a sve skupa već ove sezone stavlja pristisak na Memphis da barem ponovi ostvareno.

THIS IS NOW:

Priključenje Gaya momčadi trebalo bi napad iz kojega je trener Hollins izvukao maksimum podići na zvjezdane razine, jasno pod uvjetom da se Gay uklopi u svi za jednog, jedan za sve filozofiju koja je vladala u momčadi nakon njegove ozljede. Bude li sve štimalo kako treba, nema razloga da Gasol i Randolph ne nastave gdje su stali sa svojom suradnjom u postu, dapače. Gayeve igračke kvalitete, koje u igri s poludistance nisu daleko od onoga što prezentira jedan Carmelo Anthony, onemogučit će udvajanja Randolpha, a to znači da će Randolph nastaviti zabijati kako god poželi protiv koga god poželi. Kad dodaš jednog kompletnog playmakera kakav je Conley, stopera kakav je Allen i all-round rasnu peticu kakva je Gasol (koji svojim talentima u igri licem košu omogućuje Memphisu dodatnu razinu u organizaciji napada), dolaziš do zaključka da Grizzliesi imaju naj-ujednačeniju petorku u ligi. Pitanje je samo koliko ih u ovakvoj sezoni može pratiti klupa. Vasquez je solidno odigrao u playoffu i nastavi li na tom tragu pitanje back-up playa je riješeno. Mayo je često dobivao šansu u završnicama jer je svojim šutom za tri širio obrane, ali povratkom Gaya potreba za njim bit će sve manja, a to nije nužno loše. Young u manjim dozama kao energetska bomba također će biti korisniji nego je bio lani u velikoj ulozi, a odlazak Battiera praktički je nebitan jer za sve na krilima više jednostavno nema minuta (iako bi ja osobno radije bio bez Younga ili Mayoa nego Battiera, ali obzirom na financijske obveze koje je Memphis preuzeo prema svojim starterima, trošiti midlevel na veterana nema smisla). Praktički, jedini problem je pod košem gdje je lani Arthur solidno mijenjao oba visoka, uglavnom oslanjajući se na pick ‘n’ pop igru u napadu. Stoga mi je gotovo smiješno kako svi plaču nad sudbinom Memphisa zato što je jedan potpuno prosječan igrač poput Arthura izgubljen za sezonu, kao da je njegovih 20 minuta po večeri toliko važno. Pick ‘n’ pop igrača ima koliko želite (pogledajte samo roster Celticsa) i nađu li Grizliji sličnog igrača bit će sasvim ok (Dante Cunningham iz Bobcatsa upravo je pick ‘n’ pop specijalist kojeg očito traže, a izgleda da Bobcatsi nemaju namjeru matchirati ponudu Memphisa). Naravno da ne treba ni spominjati što bi za ovu momčad značilo dovođenje majstora poput Varejao ili kako bi sada dobro bilo da su uspijeli realizirati dugo željeni trade za McRobertsa (kako god, uvijek imaju Mayoa za potencijalni trade ubuduće).

PLUS:

Hollins je totalna faca, petorka je strašna, Mayo još uvijek ima potencijal biti rasna prva opcija s klupe.

MINUS:

Randolph i Gasol morat će igrati previše minuta, što u sezoni krcatoj back to back noćima neće biti dobro, posebice gledajući širu sliku.

PRVIH I ZADNJIH 5: Conley, Allen, Gay, Z-Bo, Gasol

SCORE: 41-25

SAN ANTONIO

THAT WAS THEN:

Spursi su lani opet van svake pameti rasturili u regularnoj sezoni na račun svoje uigranosti i kvalitete u realizaciji zamišljenoga. Nekada velika obrana danas je prije svega oslonjena na pronalaženje idealnih pozicija za što lakše poentiranje, a u tome veterani poput Duncana, Parkera i Ginobilia, uz sigurno vodstvo neuništivog Popa, briljiraju. I, iako su Timmy i Tony očito izgubili korak, vječni Manu i duboka rotacija u kojoj je svaki kotačić sjajno posložen pobrinuli su se da stroj Spursa ne zakašlje ni jednom. Barem dok nisu naišli na mlađe, talentiranije i jednostavno bolje Grizlije.

THIS IS NOW:

Ima li smisla još jednu najavu sezone Spursa početi sa konstatcijom kako će ove sezone momčad pasti zato što veterani jednostavno više ne mogu igrati na razinu na koju su nas navikli? Nema, zato što čak i da Manu uspori (bilo zbog godina, bilo zbog ozljeda koje ga uvijek pomalo muče), ovaj Popov sistem iz svih uključenih izvlači maksimum. Blair, Bonner i Hill lani su odradili lavovski dio posla, a ne treba zanemariti ni novo otkriće dvojca Pop-Buford, Garya Neala. Poznavajući Spurse, ove sezone možemo očekivati da u veće uloge uključe Splittera, lanjskog rookiea Andersona i ovogodišnjeg Leonarda i da od svih dobiju korisne minute. Ovakva širina učinit će nebitnim zgusnuti raspored, a sve skupa znači još jednu sezonu s puno više pobjeda nego poraza, ali i neizbježni poraz u playoffu. Jer, sistem vas može odvesti samo do određene razine, za nju prijeći treba vam vrhunski talent, a njega Spursi više nemaju.

PLUS:

Širina koja im omogućuje da svaku večer imaju drugog junaka u napadu – jednom će vas Bonner razbiti tricama, drugi put će vašu obranu secirati Ginobili, treću će Blair dominirati pod obručima. Jedina konstanta, vječno koristan i vječno jednako dobar, genijalni je Timmy. Uživajmo u majstoru dok možemo.

MINUS:

Jednu Manuovu ozljedu su udaljeni od okretanja nove stranice, a stalne priče o Parkerovom tradeu možda znače da je konačno došlo vrijeme za rebuilding.

PRVIH 5: Tony, Manu, Jefferson, Blair, Timmy

5 ZA KRAJ: Manu, Timmy i koja god tri igrača imaju najbolju večer

SCORE: 40-26

HOUSTON ROCKETS

THAT WAS THEN:

Rocketsi su okupili sjajnu rotaciju osrednjih igrača koja, čak ni nakon što je većina odigrala sezone karijere, nije ušla u playoff. Taktika prikupljanja dobrih igrača na kraju im se obila o glavu jer su zaglavili u najgoroj mogućoj poziciji – niti su dovoljno dobri da se bore u playoffu, niti su toliko loši da dođu do vrhunskih talenata na draftu. Uporni pokušaji da nešto naprave na tržnici nedavno su opet neslavno propali nakon što su ostali bez Gasola i Nenea.

THIS IS NOW:

Scola i Martin teško će ponoviti briljantne sezone kakve su odigrali lani, pogotovo zato što su obojica bili ovisni o situacijama u koje ih je stavljao Adelman koji je na jedno oko žmirio na sve njihove obrambene propuste. McHale napadački njeguje sličan stil Adelmanu, iako nešto organiziraniji, i tu ne bi trebalo biti problema, ali glavni dio njegova posla otpast će na konsolidaciju obrane, a to znači manje šansi za Scolu i Martina (Budingera da ne spominjemo). Dovođenje blokera kakav je Dalambert trebalo bi pomoći nakon što im je lani glavni čovjek u reketu bio vrijedni, ali kratki, Chuck Hayes. Jedini igrač koji se nametnuo kao trajno rješenje je sjajni play Kyle Lowry koji je svojim all-round učinkom postao prvo ime momčadi i pokretač svega, posebice nakon što su u Phoenix poslali zujalicu Brooksa, danas blokiranog kineskim ugovorom od povratka u NBA. Uspije li McHale popraviti obranu dovoljno da maskira pad učinkovitosti u napadu, Rocketsi će opet imati sezonu sličnu lanjskoj. Uz nabrojanu jezgru tu je još desetak mladih igrača koji imaju potencijala biti NBA igrači, problem je samo što nema dovoljno minuta za sve (svakako obratiti pažnju na rookiea Parsonsa).

PLUS:

S ovoliko solidnih tijela na raspolaganju Rocketsi neće pretjerano osjetiti težinu rasporeda, ali, ono što je još važnije, je da uvijek mogu nekolicinu zamijeniti za jednog kvalitetnog veterana koji bi im mogao pomoći da se dokopaju playoffa već ove sezone.

MINUS:

Djeluju više kao inkubator nego kao prava NBA momčad, a očite poruke Scoli i Martinu kako na njih ozbiljno ne računaju mogle bi ostaviti traga na njihovoj igri (posebice odluči li McHale isprobati mlade snage). Problem je i što pravi lider ove ekipe Lowry nema poštenu zamjenu, Dragić i Flynn lani su djelovali kao da su zalutali u ligu, iako tu treba ostaviti otvorenu mogućnost da McHale izvuče nešto iz obojice. Što nas opet vraća na ono da su Rocketsi više inkubator u kojem se testiraju i bruse talenti nego ozbiljna momčad spremna boriti se za playoff.

IDEALNIH 5: Lowry, Martin, Budinger, Scola, Dalambert

SCORE: 30-36

NEW ORLEANS HORNETS

THAT WAS THEN:

Pored svih problema s vlasništvom koje se zatim odrazilo i na razini igračkog talenta, jezgra sastavljena od GM-a Dempsa, trenera Williamsa i Chrisa Paula uspijela je Hornetse ne samo ugurati u playoff, nego usput prikazati i Lakerse kao ekipu čije je vrijeme prošlo. Da stvar bude fascinantnija, Paul je Hornetse do neočekivanog uspjeha vodio usprkos ozljedi najvažnijeg partnera na parketu, Davida Westa.

THIS IS NOW:

Paul je danas u Clippersima, problemi s upravom i dalje se nadvijaju nad svakim potezom kojega povuku, ali barem imaju Erica Gordona kao potencijalni kamen temeljac buduće momčadi (bolje reći da imaju dvije godine da ga uvjere kako mu se isplati ostati u New Orleansu). Monty Williams garancija je ozbiljne obrane, dvojac Kaman – Okafor garantira solidne igre u reketu, a Jason Smith i Carl Landry daju još dva korisna tijela u više nego iskoristivu rotaciju visokih. Naravno, problem će biti što ta tijela neće imati tko uposliti, obzirom da je jedini playmaker na rosteru Jack, koji je lani bio sjajan u ulozi back-up playa i čije vrijeme startera je nepovratno prošlo. Obzirom da je Ariza igrač koji zaokružuje petorku, nikako ne netko oko koga se gradi, ispada kako će ogroman dio tereta na vanjskim pozicijama pasti upravo na Gordona, što bi moglo pruzrokovati popriličan pad učinkovitosti igrača koji se lani konačno potvrdio kao vrhunski šuter i all-round igrač.

PLUS:

Obrana i skok uz Gordonove povremene briljante šuterske partije držat će ih u igri većinu večeri.

MINUS:

Jackove i Arizine velike ovlasti u napadu u najvećem broju utakmica bit će kamen oko vrata.

IDEALNIH 5: Jack, Gordon, Ariza, Landry, Okafor

SCORE: 25-41

RAPTORS

”It’s not just Andrea, everybody’s got to pick up their level of intensity if we’re going to be competitive.”
– Jay Triano

SCORE: 22-60
PRVIH 5: Calderon, DeRozan, Kleiza, Johnson, Andrea
5 ZA KRAJ: Jack, Barbosa, Weems, Evans, Andersen
MVP: Jarrett Jack
LVP: Andrea

Ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha.

To je moj stručni komentar na izjavu trenera Jaya Triana. Tko će natjerati ove igrače da se bore, ti? Mislim, ako ti to nije uspijelo dok si u momčadi imao Chrisa Bosha, o kojem možemo misliti što hoćemo, ali koji je ovoj momčadi barem davao vrhunsku napadačku opciju, zašto bi sutra bilo išta drugačije?

Uvijek je zanimljivo gledati kako loša momčad pronalazi načine i scenarije po kojima bi mogla biti dobra. Tako gledamo već godinama kako potpuno izgubljeni GM Brian Colangelo okuplja nekakvu kombinaciju svojih ex-Sunsa, euroligaške momčadi i NBA otpada, vjerujući da se pojačava. Jednom je smatran novom nadom, a danas je Brian tek sin razmetni.

A Triano? Jedan od najgorih NBA trenera u zadnjih 20 godina, uvjeren je kako će dvije podjednake petorke biti snaga Raptorsa. Šteta što zaboravlja da se radi o dvije podjednako loše petorke, ne o dvije jednako dobre.

Lakše je pronaći alternativni izvor energije nego natjerati ovu momčad da igra obranu, što se jasno moglo vidjeti zadnje dvije sezone. Naravno, lako se izvlačiti na Bosha, koji je, po novome, nekada smetao. Bez njega lopta će kružiti, svi će imati šansu zabiti, dogodit će se novi Woodstock. Bla bla.

Činjenica je da Triano nema pojma o svom poslu i da će svaka momčad, jednom kada to shvati, odustati od brige za obranom i skokom. Porazi će se početi nizati, isto kao što su se u nešto manjem omjeru nizali dok je tu bio Bosh. Jednostavno, bez svoga najboljeg skakača i strijelca, ovaj klub je osuđen na polaganu smrt jer sve drugo je ostalo isto.

Na jedinici je Jose Calderon postao neupotrebljiv. Nikada nije imao noge za obranu i zahtjevna kretanja u stranu i unatrag, ali danas više ne može niti napasti pravocrtno. Jarrett Jack je solidni play, kompletni bek koji je možda i najbolji košarkaš u momčadi što se tiče all-round učinka. To valjda dovoljno govori.

Leandro Barbosa će izgubljeno gledati oko sebe sve ove loše šutere kojima nema smisla baciti povratnu. Izuzevši njega, Raptorsi na bokovima imaju najneupotrebljiviju vanjsku liniju u ligi. Sony Weems, Julian Wright i DeMar DeRozan igraju potpuno krivi sport, jer niti posjeduju ruku niti kreativnost da išta naprave s loptom osim da krenu na ulaz.

Linas Kleiza je dobio smiješno visoki ugovor, ali očito je kako će imati prilike zabiti svoju kvotu, obzirom da ga se praktički smatra prvim igračem. Hej, ima li što bolje od NBA momčadi koju predvodi Linas Kleiza?

Njegov kolega po preplaćenosti Amir Johnson pokušat će zamijeniti Bosha, ali očito je kako će popriličnu minutažu morati dobiti skakač drvenih ruku Reggie Evans, ne bi li momčad barem tu i tamo imala jednog pravog šljakera pod košem.

Doduše, ako u rotaciju upadne Joey Dorsey, tada će možda imati i dva. Jedini problem – Dorsey je jednako drven kao Evans, ali do sada u karijeri barem nije hvatao Chrisa Kamana za međunožje.

Zanimljivo, Reggie Evans, čovjek čiji je nadimak Nutcracker od onoga dana kada se poigrao s Kamanovim lopticama, pod košem će imati partnere u dva centra bez muda, Andreji i Davidu Andersenu.

Andersen je sretan što je došao u Toronto jer tu se igra košarka u kojoj će moći visiti na vrhu reketa i pucati svoje duge dvice, bez da se opterećuje skokom i guranjem, zbog čega je potjeran iz Houstona nakon samo sezonu. Tamo skok i guranje ne smatraju smrtnim grijehom.

Andrea ne treba dodatno predstavljanje, sad ima priliku biti prva opcija očajne momčadi, za što je i stvoren svojim stilom igre. Šutiraj preko ruke, šetaj, gledaj, šutiraj preko ruke. Lauren Jackson, legenda WNBA, MVP Finala i osvajač zadnjeg naslova, bila bi bez premca najčvršći centar Raptorsa.

Nema talenta, nema igre, nema brige. Obrana je strani pojam u Torontu, a dva pogubljena tipa brinu se da tako i ostane. Trošenjem više od pola salary capa na likove poput Amira, Andreje, Leandra, Linasa i Josea, to će im uspijevati još neko vrijeme.

Toronto, dobro došao u desetljeće irelevantnost.

Što, nisam spomenuo rookiea Eda Davisa? Šesti pick je bio, pa možda uskoči umjesto Bosha. Aha. Ok. Tip je dvije sezone na sveučilištu proveo sjedeći na klupi ili zbog ozljede ili zato što nije mogao do minuta kraj igrača koji imaju puls. Može uhvatiti skok i loptu pod košem na račun dugih ruku i skočnosti, ali s njom ne može ništa jer nema ni snage ni agresivnosti da napadne. Njegov prvi profi potez nakon što je zaradio lovu? Srediti koljeno na haklu, otići na operaciju, preskočiti pripreme i zaigrati tko zna kada u rotaciji punoj tipova koji mu neće čuvati leđa.

Moj pick za rookiea godine. Not.