ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

13Jun/1119

I LOVE THIS GAME

Posted by ispdcom

Košarka je zakon, potvrdilo se to još jednom. Ball don't lie. Iako sam se već predao i pomirio sa životom u đikaniziranom svemiru, u kojem će se sve opet okrenuti u smjeru s početka nultih, kada je ligu gušila praznina nastala Jordanovim odlaskom, u zadnji tren smisao je spašen. Ipak ne možeš doći do trofeja silom, trebaš naučiti neke lekcije. Kada je Boston pao bez ispaljenog metka pomislio sam kako je ovo kraj, izbacili su ultimativnu Momčad. Pa sam se nadao da su Bullsi ipak dovoljno zreli. Protiv Mavsa se nisam nadao više ničemu, samo što bržem kraju agonije.

Ne pretjerujem kada kažem da je Dallas spasio košarku. Mogu mediji i dalje lajati o Heatu i uzrocima njihova poraza, ali pametne franšize i pametni ljudi u ligi još jednom su dobili potvrdu koji obrazac treba slijediti. Onaj upornog planiranja i upornog rada. Dallas je prije 5 sezona bio momčad koja je sve htjela na brzinu, Cuban je kupovao talent i na kraju je izgubio. Zadnjih godina su se okrenuli lekcijama Spursa, stvorili su sistem i momčad, gutali razočaranja i na kraju trijumfirali. Potvrdili da je NBA zanimljiva masama zbog zvijezda, ali da je prije svega ljubiteljima košarke zanimljiva zbog igre.

Sutra nitko neće pokušati pretplatiti tri igrača i graditi momčad (dobro, nitko osim Knicksa), ali zato vam garantiram da ćemo od iduće sezone gledati više zone nego ikada. Da ne govorim da su Mavsi nadahnuće za sve buduće šampione i po tome što su građeni oko igrača zadatka, bez zvijezda, čak i bez all-round all-star igrača. U prvi plan dolaze karakter, iskustvo i ozbiljnost, ali i ne-konvencionalne rotacije. Do jučer je vladalo uvjerenje da lepršava košarka u stilu Sunsa ne može do naslova, danas znamo da je Sunsima nedostajala samo malo bolja obrana.

I po meni najveći plus ovakvog ishoda je što sutra više nitko nema pravo reći da u NBA trener nije bitan. Da se vratim na primjer Sunsa i zaigram "da je moja baba muško" igru, pitanje je da li bi imali naslov da je uprava bila voljna malo riskirati financijski i da je D'Antoni imao boljeg stručnjaka za obranu od Iavaronia, nekoga tko bi apostrofirao taj dio igre. Možda u regularnom dijelu i za veliku većinu ekipa trener i nije bitan, ali za ove najbolje, koje se međusobno bore za naslov u utakmicama gdje svaka sitnica odlučuje, jeste.

Phil Jackson je najveći ne samo zato što je znao ukrotiti egomanijake poput Jordana ili Kobea (donekle), već i zato što je znao da njegov rezultat umire ili živi s poštovanjem principa trokuta Texa Wintera. Naravno da mu vrhunski talent koji je imao na raspolaganju nije bio na odmet, ali igra je bila ta koja je donosila rezultat. Sad, možda vam se čini pretjeranim u ovu ligu stavljati Carlislea, ali čovjek je uz malo sreće možda mogao imati i tri prstena danas. Rick Carlisle je na neki način uvijek bio podcijenjen, ali Rick Carlisle još nije vodio momčad koju nije napravio potencijalno šampionskom.

Prvo je stvorio Detroit po uzoru na stare Pistonse koje je kao igrač šampionskih Celticsa upoznao iz prve ruke. Također, kao igrač tih istih Celticsa vrlo je dobro znao važnost nesebične igre u napadu i raznovrsnosti. Možda nije bio ništa više od dodavača ručnika u svoje vrijeme, ali dodavao ga je Birdu, McHaleu i Waltonu između ostalih. Način na koji ga se Dumars riješio nakon što je stvorio buduće prvake možda nije bio fer, ali je bio još jedna škola. Pistonsi su osvojili naslov s Larryem Brownom, a ironija ne može biti veća - jedna od najvećih trenerskih NBA legendi osvojila je prvi prsten s momčadi koju je stvorio trener početnik.

Carlisle je zatim stvorio i potencijalnog šampiona od Indiane, da bi se ti snovi raspali onim nesretnim događajem u Detroitu, od kojega se franšiza Pacersa još nije oporavila. Te godine su naslovnice svih NBA magazina kao prvog izazivača nudile upravo Artesta, O'Neala i Captain Jacka, a smatrati takav roster šampionskim iz današnje pozicije djeluje stvarno nestvarno. Ali, ta momčad je pod Carlisleom do one nesretne tučnjave gazila sve pred sobom. I onda je Cuban bez razmišljanja angažirao čovjeka koji je uz pomoć sjajnih asistenata i jednog od najbrojnijih stručnih štabova u ligi uopće, dvije godine pripremao teren u očekivanju prave prilike. Koja se ukazala ove sezone i koju su odmah zgrabili.

Da mu ne pada na pamet štediti, Cuban je pokazao na stotine načina, od ogromnih ulaganja u struku i svakakve oblike košarkaške analize, do gomilanja i preplaćivanja solidnih igrača koji su mu bili dostupni. Samo, tko danas nakon svega može reći da je preplatio Mariona ili da je nepotrebno riskirao s Butlerom ili da će tek preplatiti Chandlera? Ono gdje je Cuban naučio lekciju je da treba pustiti igri da priča. Dallas je uvijek igrao lijepu košarku, ali pod Carlisleom obrana je postala značajnija nego ikada i sjajni rezultati kroz regularnu sezonu su uvijek bili prisutni. Međutim, najvažnije je da nije bilo nikakvih paničnih poteza zbog dva bolna ispadanja u playoffu, posebice od onog lanjskog od Spursa u seriji u kojoj je San Antonio nametnuo svoju igru.

Za ovu godinu Mavsi su znali da nema više ustupaka, već da protivnika moraju dobiti upravo nametanjem svoga stila. Pa onda budi što jesi, izađi kao pobjednik ili pogini muški. I, naravno, radi sitne prilagodbe koje vode naprijed, u čemu su se pokazali majstorima - pogledajte samo tijek svih serija u ovom playoffu, nakon početne dvije utakmice ispitivanja snaga, Dallas je redovito bio taj koji bi zadao prvi kontraudarac kojim bi protivnika izbacio iz ravnoteže taman koliko treba. Taj njihov stil se pokazao dobitnom kombinacijom i to treba priznati usprkos svim do sada poznatim pravilima kojima je prkosio.

Dallas je srušio sve mitove, pokazavši da do naslova može i prosječna obrambena momčad ako zna koristiti protivnikova slabosti. To miksanje zone i čovjeka malo po malo je pretvaralo Heat u šutersku momčad, što me podsjetilo na one davne dane kada sam još gledao Euro košarku i kada su me istovremeno fascinirale i iritirale te zone, statičnost napada i stalno potezanje trica. Međutim, nije zona kriva što onaj tko je napada nema dovoljno vještine da je savlada, jer u pitanju je tek jedna vrsta obrane koje ima slabosti kao i sve druge. To je taj šahovski dio košarke kojega u NBA kronično nedostaje i kojega će nadam se biti sve više u budućnosti.


- Brendane, opraštam ti sve milijune koji si mi spalio!!!! DeShawn, tebi sve one koje ćeš mi tek spaliti!!!!!!!!
- Toooooooooooooooooooooooooooo!!!!!

Ne samo da je Dallas bio prosječan u obrani, već nije imao ni zatvoren reket kako treba. Tyson Chandler je bio veličanstven cijelu sezonu, ali toliko ovisiti o jednom igraču je nemoguće. Miami ih je imao u šaci što se koševa u reketu i skoka tiče do onog trenutka kada se serija prelomila u drugom poluvremenu četvrte utakmice. Od toga trenutka igrači Dallasa su jednostavno bili gladniji. Nema bolje izraza za opisati činjenicu što su hvatali više lopti i uopće igrali požrtvovnije. Jednostavno, oni su odgovorili na sve izazove - kada se prozvalo momčad da previše ovisi o Nowitzkom reagirali su, kada se prozvalo Terrya da treba igrati kao druga opcija reagirao je, kada se prozvalo Chandlera da treba biti čvršći reagirao je. S druge strane Miami na nijedan izazov nije odgovorio pozitivno i u tom mikro svemiru, koji svaka serija postane za sebe, to je bio jedan od ključnih detalja.

I iako je Dallas potpuno zasluženo osvojio naslov jer je bio bolja momčad i jer je igrao bolju košarku, i iako mu hvala na tome što je sve to uspio srušivši usput ne samo gomile paradigmi već i nastanak jednog ružnog Imperija, ta nesposobnost Heata da mentalno reagira na zahtjeve serije jednako je fascinantna. Ne želim reći da je to ključni moment, Dallas je pokazao srce i definitivno su imali neke obrambene momente za diviti se, ali da im je činjenica kako je Heat izgubio dušu pomogla - jeste. Miami igra ružnu, bezveznu košarku, nešto što se može tolerirati samo zato što s druge strane parketa ulažu ogromne količine energije u to fanatično branjenje koša. Međutim, u onoj famoznoj četvrtoj utakmici ne samo da je LeBron James dokazao da je papak, on kao da je probušio napuhani balon koji je bila ova momčad.

Čim je on stao igrati punom snagom, čim su mu obrambene rotacije oslabile i čim su mu se napadi sveli na gledanje s perimetra i dodavanje prvom do sebe, Miami je izgubio seriju. Nadoknaditi njegov učinak nemoguće je samo po sebi, ali ono što je još više ubilo Heat bilo je saznanje svih uključenih da je Dallas jednostavno bolji. Kada je LBJ ostao bez samopouzdanja, oduzeo ga je i momčadi koja je upravo na vjerovanju da je on Svemogući do tada živjela. A bez samopouzdanja nije više bilo ni one samoubilačke igre u obrani, bez čega je Miami ostao bez oružja za suprostaviti se Dallasu koji je tako preokrenuo stvari u svoju koristi i nametnuo svoju igru. Wade je pokušao spasiti što se spasiti da, ali glavom kroz zid nije išlo. Miami za ovakve situacije jednostavno nema plan B, a nema ga zato što nema ni plan A, jer ono što oni igraju nije igra. I tu je razlika između Carlislea i Spoelstre. Iako će i Rick dati do znanja da su igrači ti koji igraju i da on nema nikakva utjecaja u napadu, upravo su njegove rotacije, postave i kombinacije davali svima na parketu najbolju šansu da nešto naprave.

Spoelstra s druge strane nije imao pojma što radi, njegovi potezi u zadnje dvije utakmice su bili tipični potezi očajnika koji se nada da će slučajno nabasati na spasonosnu formulu. Da, nije imao lak posao obzirom na sakatu klupu, ali svaka medalja ima dvije strane, dakle za dobar dio loše obavljenog posla kriv je i sam. Mislim, može biti ponosan ne sve što je napravio u prvoj godini s ovom momčadi, na kraju će svi ovo gledati kao neuspjeh iako on to nije (odnosno, neće to biti ako iz njega izvuku pouke) obzirom na to kako se odvijala sezona. Međutim, mogao je bolje, puno bolje.

Nego, da se vratim na Jamesa. Ne pada mi na pamet pokušavati ući u njegov um, ali očito je kako se radi o čovjeku koji treba puno stručniju pomoć od one koju mu mogu pružiti tapšanja po dupetu od strane suigrača. Ono, možda ne želi biti čovjek odluke i želi pobjeći od odgovornosti zato što cijeli život netko od njega nešto očekuje, možda ga je jednostavno strah pritiska zbog svega onoga što slijedi nakon neuspjeha. Ne zaboravite da nije on sam od sebe napravio Globalnu Đikonu, da ogroman dio odgovornosti leži na njegovim prijateljima i suradnicima koji su u prvom planu uvijek imali dolare i uspjeh, a tek tada brigu za svoju zlatnu koku.

James je dolaskom u Miami izgleda naučio da je važno posvetiti se samo košarci, zadnji dio sezone samo je ona bila važna. Nakon poraza proradila je ogorčenost, a čak i ono ruganje s Dirkom govori o nezrelosti i na neki način nedostojnosti da se bude prvakom. Ali, ono što ni on ni Heat nisu naučili je da samo na njegovim fizikalijama ne može do kraja. Ovaj poraz neće biti uzalud ako iz njega izvuku pouke. A te su da treba raditi na igri, pojačati momčad i momčadski duh. I ona najvažnija, ne oslanjati se na medijsku veličinu nekoga, već na njegovu igru na parketu.

Kako James nije u završnici seriji uspijevao biti niti Pippen, morat će prihvatiti njegova ograničenja kako bi sutra od njega stvarno izvukli Pippena. E, sad je pitanje koliko još sezona Wade može glumiti Jordana, u ovoj seriji mu je to išlo sasvim dobro i stvarno je uz Dirka bio jedini legitimni kandidat za MVP-a. Ono ključno je pak kakav stil igre može razviti Miami, posebice u napadu, jer ovaj izostanak ikakvog sistema više se ne smije događati. Nema izlika u ozljedama i nedostatku tijela, jer nije to ono što ih je koštalo odlaska do kraja. Koštalo ih je to što su igrali lošiju košarku, što su manje željeli i što nisu bili realni. Dok je Dallas znao da su im margine za grešku male i da mogu do kraja samo ako će odigrati savršeno, odnosno najbolje što mogu u datom trenutku, Heat je vjerovao da imaju rješenje za sve. Jer su vjerovali u idole umjesto u rad. Miami Heat su Hrvati. Arogancija i ignorancija su ih na kraju stajali glave. I budimo sretni zbog toga.

Budimo sretni i zbog Dirka, koji je izbjegao svrstavanje u kategoriju s Barkleyem i Maloneom i upisao se među 30 najvećih igrača svih vremena. Smiješno je što je trofej dignuo nekoliko minuta nakon što je odigrao najgoru playoff partiju ove godine, ali i to je na neki način još jedan dokaz njegove ljudskosti koja zrači iz svakog njegovog poteza. Na kraju je zabio kada je bilo najpotrebnije, ali i to je snaga Dallasa, što su ga suigrači digli kada mu nije išlo i tako mu vratili za sve one situacije kada je on njih izvlačio. Tome služi momčad, to je vjerovanje jedan u drugoga, a ne ono što je pokazao Miami koji je jednostavno stao onog trenutka kad je stao James. Postavlja se pitanje da li su uopće bili momčad ili su tipična oportunistička skupina u kojoj se članovi podržavaju samo kada im ide dobro. Miami HDZeat.

Uglavnom, Dirk nije igrač u rangu Birda, to nikako, ali je možda najbolji čisti šuter svih vremena i to je bilo nešto na čemu je Dallas sve ove godine gradio igru. Njegovi šutevi iz onih smiješnih poza možda na neki način i jesu asptraktni i blentavi, ali su za razliku od sirove snage na koju igraju Wade i James ipak rezultat činjenice da je jedan smrtnik prihvatio svoje nedostatke i naučio kako iz njih izvuči maksimum. Dirk je muškarac, a to je nešto što se ne dokazuje brojem reklama, samo naslova.

A kad smo kod muškaraca, treba odati priznanje Boshu. Više nema smisla čovjeka zezati s onim WNBA forama, ma kako mekan bio u kontaktu barem se trudio. Napadao je koš, skakao, gurao se, iako je iz aviona očito da to nije njegova igra. Međutim, upravo njegova uloga u ovoj momčadi dovoljno govori koliko Spoelstra nije odradio posao i kako je sve u pripremi bilo podređeno samo tome da se balansiraju uloge Jamesa i Wadea. Bosh možda nije klasični post igrač, ali svojim šuterskim rasponom on je idealna opcija za pick igru i sramotno je koliko malo ga je Miami koristio u toj ulozi. Išli na rolanje ili pop prema vani, Bosh je uvijek opasan, uvijek ostavlja dio terena nebranjenim i otvara prostor partneru. Ako je išta trebalo jahati do besvijesti, to je on, osobito u trenutcima kada James nema nikakvu ideju, a Wade na silu pokušava do reketa.

Na samom startu utakmice bilo je zabavno gledati Jamesa jer je ubacio nekoliko šuteva iz vani i tu se točno dalo vidjeti kako pogrešno i on i momčad razmišljaju. Istina, protiv Bullsa se zalomilo da te trice upadaju, što je njegovu dominaciju učinilo još dojmljivijom, podiglo je ono što je pružao u toj seriji na neke sulude razine. Međutim, čim je šut stao pao je na zemlju, igrajući i dalje sjajnu all-round igru, barem do četvrte utakmice kada je pogledao sebe u dušu i kada su i on i suigrači shvatili da on nije dovoljan, da su cijelu sezonu ulagali na krivu kartu.

Iako sam mislio da će ova utakmica biti više nalik onim ranijim bitkama, Dallas je hladnokrvno zadržao momentum iz prethodne utakmice, nametnuo svoju igru i izazivao Heat da zabije više. Izdržali su sve pritiske, posebice sudaca koji su očajno odrađenu seriju noćas doveli do ekstrema, navlačeći za domaćina svakom prilikom. Ali, to je već postalo NBA pravilo, domaćin uvijek može računati na određenu pomoć, što samo baca dodatno svjetlo na posao koji je Dallas odradio u ključnom trenutku svoga postojanja. Prvaci na kvadrat.

Terry je u prvom dijelu pokrio sve Dirkove promašaje, Barea je nastavio secirati obranu (usput čuvajući Kiddove noge za težak posao u obrani), a čak je i onaj nesretni Stevenson zaradio novi ugovor spojivši tri trice (doduše, nešto kasnije je zamalo izazvao masovnu tučnjavu, ali to vam je prvo i jedino pravilo života s čovjekom koji ima više tetovaža nego sivih ćelija - nadaš se da će na kraju večeri plusevi pokriti minuse). Energija i samouvjerenost Mavsa bili su do te mjere zarazni da je i Cardinal odigrao kvalitetne minute, složivši nekoliko igrača Heata na pod, a jedan Mahinmi je ubacio šut s poludistance sa sirenom za kraj treće nakon kojega je valjda i onima u zadnjem redu tribina bilo jasno koja je momčad alfa mužjak u ovom trenutku.

Miami taj momentum nije mogao razbiti čak ni dok je Dirk promašivao, Wadeova energija nije mogla nadoknaditi očajnu organizaciju igre, pasivnost Jamesa i mlake reakcije u obrani i skoku. Njegovi suigrači više jednostavno nisu vjerovali, a Dallas je za to vrijeme trpao i trpao. Čak je i veteran stotina bitaka i Wadeov vjerni suradnik Haslem opet djelovao kao da mu se raspalo stopalo, kao da je i dalje ozljeđen. Lopte su se odbijale oko njega, a on ih je samo tužno gledao dok su ih kupili Barea i Kidd. Trice su i drugu večer za redom bile ključne, nadoknadile su to što su najveći dio utakmice Dirk i Chandler imali skoro pa više osobnih nego koševa. Chandler je bio na meti sudaca od početka, ali usprkos tome uspio je ostaviti solidan trag na utakmici, dokazavši još jednom da je uz Dirka najvažniji igrač ove ekipe i čovjek kojega je nemoguće nadomjestiti.

O dekoncentraciji Miami dovoljno govore i gomile promašenih slobodnih. Dirk bi to nazvao karmom, vraćanjem sudbine za onaj prijašnji poraz u Finalu, ali po meni je to samo još jedan dokaz da su igrači itekako bili svjesni da ih Dallas ima u šaci. Bez post igre, bez neviđenih atleta u obrani, samo na račun inteligencije i većeg srca, Mavsi su bili ti koji su diktirali uvjete konačne predaje Heata.

I iako smo već toliko puta naglasili da je najljepši ishod ovog Finala činjenica da je pobjedila košarka, ne treba zaboraviti ni onaj romantični moment. To što će takve legende kao Dirk, Kidd, Marion, pa i taj dosadni Terry, završiti karijere kao pobjednici, sjajna je stvar. Finale je bilo zabavno, napetost je dobrim dijelom izvlačila činjenicu da igra nije nešto, barem do onog trenutka kada je Dallas uzeo stvar u svoje ruke i kada smo dobili i dva klasika u petoj i šestoj. Ali, nakon nekog vremena vrlo brzo ću zaboraviti detalje. Ono čega ću se sjećati cijeli život je ta filmska priča u kojoj je Dallas nakon 5 godina došao do prilike za osvetu i iskoristio je. Pamtit ću sve te veterane koji su uspijeli uhvatiti zadnji vlak, kao što je nekada to uspijelo Oscaru Robertsonu s Bucksima ili Clydeu Drexleru s Rocketsima. I iako će mi naslov Bostona uvijek biti draži jer su Pierce, Garnett i posebice Ray Allen došli do krune karijere, ovaj mi je odmah tu do. Život piše romane, ali ponekad su upravo filmske završnice slađe, zar ne?

I love this game. S lockoutom, bez njega, i dogodine ću biti uz nju. Kad god. Jer na košarku uvijek možeš računati. Čak i kada te razočara, ne smiješ zaboraviti da će sve to jednog dana vratiti s kamatama. Savršeni kraj savršene sezone. I da, s druge strane mi je drago da je kraj jer sam se više umorio od kakofonije koja prati igru. Ovo što su mediji danas postali za poseban je post, ta potreba da se analizira svaka sekunda i svaki trenutak i da se od svega radi vijest umaraju. A poanta svega je zabava. Tako da odmor dolazi u pravom trenutku. Uživajte u ljetu, sad nas čeka poneki osvrt na viđeno, draft. Laganini. A onda se uključujemo u praćenje Europskog prvenstva. Sreća da se nisam kladio na ništa u vezi ishoda ovog Finala. Za razliku od legende Le Batarda.

Homeless man (with a golden voice) asks LeBron for a dollar. LeBron pulls some coins from his pockets and gives them to the man.
- Hey LeBron, there's only 75 cents here.
- Sorry homeless man, i don't have a forth quarter

Reče to LeBron i ode u svoj tužni dvorac. Homeless man ode u svoju sivu svakodnevnicu. Mi se vraćamo svojim običnim i prekrasnim životima. A Dirk, Kidd, Cuban, Carlisle i ostali kreću u ostatak svojih života kao NBA šampioni. Slava im.

9May/118

THE CURIOUS CASE OF JOSH SMITH

Posted by ispdcom

Noćas smo se oprostili od Lakersa, sumnjam da je itko zbog toga suzu pustio. Na jedan ružan način, što je i prikladno obzirom na svu dramu i prazninu koju su sa sobom donosile godine njihove dominacije. Nakon toga smo imali šanse vidjeti kako to izgleda Atlanta kada igra svoju najbolju košarku. O prvom će nešto reći Gee, o drugom Emir u formi dnevnika koji mu se očito omilio.

LAKERS – MAVS, G 4

Nakon tri odlične utakmice u kojima je Dallas isplivao kao bolja momčad, noćas smo imali prilike vidjeti i jedan susret koji je najmanje bio utakmica. Umjesto dvoboja, gledali smo Dallas koji je dosegao vrhunac forme i koji je sjajnom obranom, čvrstim skokom, trkom, nesebičnom igrom i fantastičnim šutom za tri, istaknuo najozbiljniju kandidaturu za naslov.

Lakersi su im pomogli odlukom da se predaju nakon što su ih u drugoj četvrtini Terry i Peja izrešetali tricama, ali karakterni nedostatci Lakersa ne trebaju umanjiti činjenicu da Dallas igra prekrasnu košarku (kao da nismo stotine puta govorili o tome kako su Lakersi brak iz interesa u kojem se svi uključeni toleriraju zato što tolerancija pomaže zajedničkom cilju, pa je nekako i očekivano da takva umjetna momčad ne zna izgubiti časno jer je ionako talent bio njihova mantra, ne kemija).

Naravno da će se nakon metle, a posebice ovakve završnice sezone, sada troštiti gomila riječi na Lakerse, tražit će se razlozi zbog kojih su izgubili ovako kako su izgubili.

Tu upadamo u sljedeću zamku – zato što su Lakersi igrali Finale zadnje tri sezone, zato što ih smatramo najtalentiranijom ekipom u ligi i prvim favoritom, praktički jedinom momčadi koja je bila u kategoriji za sebe, odmah sumnjamo da nešto nije u redu s njima zato što su izgubili od Dallasa. Sigurno je Phil digao ruke od momčadi, Kobea svi mrze, Kobe ne podnosi ostale. Bla bla bla.

Istina je pak da Lakersi nisu posebni, već su u rangu sa svim ostalim ekipama koje su ostale u playoffu. Cijelu sezonu su muku mučili s hvatanjem prave forme, sve im se opraštalo obzirom da su u pitanju Lakersi, prvaci koji imaju brzinu viška. Međutim, sve što se dogodilo protiv Dallasa imali smo prilike gledati i tijekom regularnog dijela. Momčad koja se muči pronaći pravi ritam i novi identitet, jer je onaj stari, baziran na Kobeu playmakeru i kompletnom strijelcu sposobnom dominirati utakmicom, nepovratno nestao.

Stoji da je Kobe cijelu sezonu igrao dobro, ali bez onog perioda tijekom kojeg bi igru podigao na još višu razinu te bi svi pričali o njemu kao MVP-u. Na tu višu razinu on, izgleda, više ne može, jednostavno je izgubio fizikalije i pretvorio se iz vrhunskog strijelca u šutera. Šutera koji je odigrao vrlo dobru seriju, ali to jednostavno više nije dovoljno.

Stoji da je upravo on svojom sebičnom igrom u prvoj utakmici dao Dallasu poticaj, ali isto tako stoji da je u ostatku serije bio najbolji igrač Lakersa. Ali ne i najbolji igrač ukupno, jer titulu naj individualca u seriji oduzeo mu je Dirk. On je Mavsima dao ono što Lakersi više nemaju u Kobeu, zaštitnu mrežu, a na to LA jednostavno nije imao odgovor.

Uglavnom, Phil i Lakersi su navikli na ovakve Kobeove epizode, njegovo istjerivanje demona ega i isticanje vlastite veličine uvijek im visi oko vrata, ali već godinama su se vraćali bolji i jači kao momčad nakon svega. Tako su reagirali i ovaj put, u drugoj i trećoj su dali sve od sebe, ali su ih zaustavile očajne partije čovjeka koji je trebao preuzeti na sebe ulogu prvog nositelja.

Nakon lanjskog fantastičnog izdanja u Finalu, kada nije bio proglašen MVP-em samo zato što su mediji ovisnici o zvijezdama poput Kobea, Gasol je potiho postao prvo ime ove momčadi. Lakersi su briljirali na početku sezone i nakon all-stara upravo iz tog razloga što je briljirao Pau. U playoffu se, iz nekog razloga, čovjek nije pojavio. Nagađati koji je to razlog besmisleno je, činjenica je da su njegove loše igre na oba kraja terena Lakerse bacile u rupu koju je Dallas sjajno iskoristio.

Tako da nije problem ispasti od boljega. Dallas je imao Dirka kao MVP-a serije, bolju klupu koje je svaki put radila prednost protiv tanašne rotacije Lakersa, dovoljno mesa pod košem da se suprostavi visini Lakersa (Chandler je odigrao fantastičan playoff do sada, obrambeno igra na Howardovskoj razini), a, najvažnije od svega, Dallas je imao kreaciju na vanjskim pozicijama.

Ne samo što je Kidd i dan-danas fantastičan u organizaciji igre i posebice u pronalaženju suigrača u situacijama kada obrana još nije zauzela svoje pozicije, već je Barea Dallasu donio ono što su cijelu godinu očekivali od ozljeđenog Beauboisa – beka koji slash 'n' kick igrom može kreirati za sebe i druge i izbaciti postavljenu obranu iz ritma. Beka koji će ujedno skinuti sav teret igre u napadu s vanjskog šuta.

Stoga nije ni čudo da dva simbolična trenutka ove serije, izrazi totalne frustracije bivših prvaka nad nemoći da se suprostave Mavsima, uključuju upravo Bareu. Grubi i kukavički prekršaji Artesta i Bynuma na čovjeku koji je duplo manji samo su još jednom ukazali na glavni košarkaški problem ove serije. Jer, kada maknemo sve špekulacije i mitove na stranu, činjenica je da vanjski igrači Lakersa nisu bili u stanju organizirati ni voditi smisleni napad (Kobe i Fisher mogu do određene granice, Blake ne može ni to, a Brown je usprkos tome što je najživahniji vanjski igrač potpuno limitiran u ičemu drugom osim u ulozi strijelca s klupe), dok su vanjski igrači Dallasa upravo u tome briljirali. Kada se ubojitim serijama Kiddu i Barei pridružio i Terry, koji je do nedavno prespavao ovaj playoff da bi sinoć sve nadoknadio neviđenom paljbom iz vani, Dallas se pretvorio u kompletnu momčad. Možda još uvijek previšu ovisnu o šutu, ali nikako ne jednodimenzionalnu.

Što se budućnosti Lakersa tiče, očito je kako s ovom jezgrom više nisu u stanju išta garantirati. Osvježenje na vanjskim pozicijama je neophodno, a ne bi bilo loše dovesti i igrača oko kojega možeš graditi budućnost. Tu se sam po sebi nameće Howard, jer Lakersi nekakvim paketom Bynuma i Odoma imaju što ponuditi Orlandu. S Dwightom iza leđa, Kobe u ulozi šutera mogao bi se produžiti trajanje još nekoliko sezona, makar u ulozi sporednog igrača. Kako je Gasol pao na testu i dokazao da ipak nije mentalno čvrst biti lider, imati pored sebe takav zid i čvrstinu koju donosi Dwight zasigurno bi i njemu pomoglo. U ulozi trećeg igrača, s manjim pritiskom i očekivanjima, valjda bi opet počeo igrati kao Gasol na kojega smo navikli zadnjih godina.

A što se Phila tiče, njemu ovakava oproštaj ne znači previše. Ima te dvije mrlje u karijeri, činjenicu da mu se momčad raspala protiv Detroita u Finalu i ovu metlu u kojoj su se predali, ali ima i 11 naslova koji jasno govore o njegovoj veličini. Od čega su zadnja dva posebno važna, jer ih je ostvario trenirajući čovjeka koji je imao tendenciju svako malo zaboraviti sve što bi ga ovaj naučio. Phil je izvukao što je mogao, održavao je balans dok se moglo. Sada barem više ne mora razmišljati gdje će si staviti novi prsten.

BULLS - HAWKS, G 4

(6.30 do kraja prve; 16-13 za Hawkse) – Larry Drew je nakon treće govorio kako njegovoj momčadi nedostaje agresivnosti te da ponekad treba napraviti "hard foul", a za ovu utakmicu odlučio je to postići tako da je zaigrao s postavom s kojom je igrao protiv Orlanda. Dakle, pod košem Collins i Horford, Smith na trojci, a Williams na klupi. Collins je dva puta lijepo iskoristio udvajanje na JJ-u koji je jako vruć ušao u utakmicu. Postigao je šest koševa i imao dva asista, a izgleda kako je u potpunosti odlučio preuzeti momčad jer on prevodi loptu, a ne Teague. Inače, Josh Smith je pogodio vanjski šut.

(2.20 do kraja prve; 24-21 za Hawkse) – Atlanta igra agresivno, baš kao na utakmicama protiv Orlanda. Nisu odustali od visoke postave ni kada je Collins izašao radi dva faula (ulazi Zaza), ali na neki način jesu kada je Horford dobio drugi faul. JJ je dodao jednu tricu, a cijela Atlanta puca preko 60%. Što se Bullsa tiče, Rose napada obruč, ali ga je obrana u par navrata zatvorila udvajanjem, pa i utrajanjem. Dobro je napadački u utakmicu ušao Deng, ali i Boozer koji je spojio dva skok šuta prije nego je opet napravio dva glupava faula. Josh Smith je promašio vanjski šut.

(kraj prve; 28-26) – Bullse treba brinuti činjenica kako Atlanta u prvoj četvrtini izgleda gotovo potpuno isto kao i u prvoj utakmici koju su dobili. Agresivni su, pogotovo na Roseu kojeg solidno zatvaraju, brzi su u prenošenju lopte i realizaciji kontre, a i ide ih šut. Nakon JJ-a, svoja dva šuta je zabio i Crawford. S druge strane opet je u utakmicu sjajno ušao Taj Gibson što je dobro za Bullse koji su u prvoj četvrtini promašili četiri bacanja. Rose ima šut 1-5, a treba istaknuti kako je većinu šuteva uzeo ulazeći pod koš ne bježeći od kontakta. Atlanta je ovu četvrtinu zasluženo dobila pa makar i dva koša razlike jer su ušli energičnije.

(10.15 do kraja druge; 29-28 za Bullse) – Taj Gibson je dominirao ovim djelom utakmice, a njegove obrambene kretnje su strašne za gledati. U jednoj akciji preuzme praktično sve igrače Hawksa koji imaju loptu, a niti jednom ne ispadne. Uz to uspio je zabiti i koš i to nakon lijepog Asikovog asista.

(8.43 do kraja druge; 32-29 za Hawkse) – Josh Smith ne prestaje (pogrešno) vjerovati u svoj vanjski šut, ali je zato imao nekoliko odličnih ulaza kojima je poslao Gibsona na klupu s dva faula. Atlanta održava svoju razinu energije, Bullsi ne mogu odgovoriti i dobro je što gube samo tri razlike.

(2.29 do kraja druge; 44-43 za Bullse) – svašta se događalo u ovom razdoblju. Thibodeau je vidio kako mu ne ide ofenzivno pa je postavio najnapadačkiju petorku (Rose, Korver, Deng, Boozer, Noah), a sve je rezultiralo time da je Atlanta dobila povećala prednost i to jer je Korver promašio svoja prva tri šuta, a Smith nastavio sa sjajnim skokovima i tranzicijom lopte (alley-oop za Horforda je bio sjajan). Onda se pojavio Rose koji je nekako povezao dva ulaza iako Atlanta igra dobru obranu na njemu, a kada je Horford izašao zbog tri faula, Noah je to iskoristio i dva puta lijepo odigrao leđima prema košu protiv Smitha. Boozer i Smith su nastavili s onim što uvijek baca negativno svjetlo na njih – Boozer je treći faul dobio na jako glup način, a Josh nastavlja s vanjskim šutevima iako se iz publike svaki put čuje 'Nooooo!'.

(kraj poluvremena; 47-46 za Hawkse) – Korver je u ovom razdoblju uspio promašiti tri šuta tako da ima šut 0/6. S druge strane, JJ nastavlja sa sjajnom partijom – ima šut 6/8, ali još sjajniji je Josh Smith s 9 koševa, 8 skokova, 4 asista te po jednom bananom i ukradenom. On je nosio Atlantu cijelo poluvrijeme, ali ono što je loše po Hawkse je činjenica kako nisu uspjeli napraviti veću prednost. Crawford je zabio 3 od svoja 4 šuta, Collins je odradio svoj posao u napadu, Zaza u skoku, a Teague je koristio ono što mu je pruženo. Sve u svemu, Atlanta igra dobro. Kod Bullsa je najefikasniji Rose koji je stavio i svoj jedini šut za tricu, ali dojam je kako nije u svojem najagresivnijem modu. Što se box scorea tiče, nije mi jasno kada je Asik skupio šest skokova, ali izgleda da jeste.

(8.12 do kraja treće; 56-50 za Hawkse) – nastavlja se energičnost Hawksa na oba kraja terena – Teague je imao dva sjajna ulaza, Horford je možda i prvi put u seriji izgurao Noahu da bi zakucao, a Smith je opet pokazao kako treba igrati pod košem jer je praktično odnio Denga ispred sebe. Naravno da je momak opet pucao izvana, a sada je to bio šut za tricu. Naravno da je promašio. U obrani Atlanta zatvara reket ne dozvoljavajući Roseu da ulazi bez kontakta, a dva puta su ga u ovoj četvrtini zaustavili bez faula.

(4.37 do kraja treće; 60-59 za Hawkse) – Atlanta je uspjela doći do +8, a onda je Bogans stavio tricu, Hawksi pogriješili nekoliko puta u napadu, a Rose i Deng bacanjima sve smanjili na -1. Rose je u ovoj četvrtini šest puta pokušao ući pod koš – dva puta je fauliran, tri puta je zaustavljen u pokušaju šuta bez faula, a jednom je falio jer je išao zaobići Horforda malo predaleko. I dalje ne koristi vanjski šut. Obrana Hawksa s Collinsom puno bolje izgleda nego sa Zazom.

(2.52 do kraja treće; 67-61 za Hawkse) – time-out tražio Deng nakon što nikome nije uspio dodati loptu iz auta. U ovih 90 sekundi Hawksi dobro odigrali, a sjajna je bila asistencija Smitha preko cijelog terena za JJ-a. Inače, Rose je svoj sedmi ulaz uspio pretvoriti u ubačaj.

(kraj treće; 69-67 za Bullse) – serija 8-0 Bullsa je u stvari serija Boozera (6 koševa) kojem se pridružio Asik. Boozer u ovoj utakmici konačno pokazuje zbog čega je doveden, a njegov ulaz nakon finte u zadnjem napadu dokaz je da se i on dobro osjeća. Energija Atlante je pala čim je Smith sjeo da se malo odmori, a koliko je publika u Atlanti nikakva dokaz je da čovjek nije dobio pljesak iako ima 12k, 11s, 6a i 2 banane. OK, ne vole ljudi da puca vanjske šuteve, ali ipak on drži Hawkse cijelu utakmicu.

(8.59 do kraja četvrte; 76-75 za Bullse) – Rose je ušao u "attack mode" realizirajući tri napada zaredom. Atlanta je svoje koševe zabila nakon skokova u napadu – Chicago je odigrao solidnu obranu (Asik sjajno iskakao i preuzimao), ali nisu zaštitili obruč. Zabilježeno je i da su zajedno igrali Rose i CJ.

(5.58 do kraja četvrte, 80-80) – Rose je malo zaforsirao i falio neke ulaze, a Korver je napokon zabio. Na parketu je u jednom trenutku za Bullse bila petorka Rose, Cj, Korver, Taj, Asik za koju nisam siguran da sam je vidio bilo kad u sezoni.

(3.47 do kraja četvrte; 88-84 za Hawkse) – čudan match-up Teague-Korver, koji se čuvaju na obje strane terena, izgleda da bolje koristi play Atlante koji brzinom prolazi Korvera koji se pak ne uspijeva izboriti za šut. Rose i dalje nastavlja s ulascima pod koš, a Smith skače, organizira akcije i zabija kada treba. Atlanta je podjednaka u skokovima s Bullsima što ih i drži u igri. Zanimljivo je kako Johnson ne forsira iako ima sjajnih 8-12 – kontre vodi Smith, a organizirane napade Teague.

(2.33 do kraja četvrte; 90-84 za Hawkse) – Rose stvarno nepotrebno forsira svoje ulaze bez da pokuša odigrati akciju za bilo kojeg suigrača. Izgleda da ga je Thibodeauva odluka da ga praktično ne vadi iz igre malo umorila. Trener Bullsa je iskoristio svoj pretposljednji time-out na utakmici. U ovoj četvrtini Rose je uzeo 11 šuteva, a ostatak Bullsa samo tri.

(1.26 do kraja četvrte; 94-84 za Hawkse) – teško je reći da je to odlučilo utakmicu, ali sudac je u jednom trenutku svirao faul na Roseu u šutu za tricu, a onda je odluku poništio i sudio jump ball. Atlanta je dobila tu loptu i otišla na 8 (moglo je biti 3).

(kraj utakmice; 100-98 za Hawkse) – Atlanta je utakmicu dobila iz nekoliko razloga: Josh Smith je bio sjajan s 23 koša, 16 skokova, 8 asistencija, 2 banane i ukradenom. Bez obzira na sve one šuteve izvani, Josh je pokazao kako može dominirati utakmicom. Joe Johnson mu se pridružio sjajnim šutem (9-14), a i Horford je napokon uspio odigrati odličnu utakmicu (20 koševa, 9-11 šut). Uz to, Atlanta je odigrala dobru obranu, udvajajući Rosea na početku utakmice i ne dopuštajući mu niti jedan lagani ulazak pod koš. Najbolje izdanje Hawksa uopće u playoffu. Što se Bullsa tiče, Rose je uspio zabiti 34 koša i imati 10 asista uz samo 3 turnovera, ali je njegovo forsiranje ulaza pomoglo Atlanti. Nije morao preuzeti sav teret na sebe u zadnjoj četvrtini pogotovo kada je Boozer napokon odigrao dobru napadačku utakmicu. Bullsi su u ovoj utakmici u nekoliko navrata i griješili u rotacijama u obrani što im se rijetko događa. Obzirom na hrpu pogrešnih odluka tijekom cijelog susreta, još su dobro i prošli.

5May/112

CUBANISMO

Posted by ispdcom

Noć je prošla u latinskom ritmu za što se pobrinuo J.J. Barea, pod bunim okom Marca Cubana, Jacka Nicholsona i Jima Carreya maskiranog u trenera Mavericksa. I ma koliko luda bila činjenica da je baš Barea zabio kolac kroz srce neuvjerljivih Lakersa, toliko je očekivana spoznaja da su Bullsi dobili Hawkse u utakmici u kojoj su konačno zaigrali mušku obranu, dominirali u skoku (19 skokova više od nojeva iz Atlante) i bacali se za svakom loptom. Uostalom, da vidimo slaže li se Emir s ovom konstatacijom, a nakon toga slijedi sažetak druge tekme između Lakersa i Mavsa, u narodu poznate i pod imenom ''Noć kada je Barea postao portorikanski Ginobili i najveći košarkaš domovine koja je dala Arroya i Ayusa". Pa ti igraj košarku bez beka koji može raditi rusvaj u reketu.

BULLS - HAWKS, G 2

NBA liga bi Derricku Roseu trebala dodijeljivati pokal za MVP-a prije svakog poluvremena, da ne kažem četvrtine. Naime, Rose je u utakmicu ušao s namjerom da pokaže kako je svoju titulu i zaslužio (u što mi ne sumnjamo, pa nije ispodobruca ESPN) i upravo je njegova agresija zaslužna što su Bullsi napokon dobili prvu četvrtinu. Doduše, da je Atlanta početkom utakmice uspjela kazniti sve greške koje je Chicago napravio u prvih par minuta, možda bi sve izgledalo kao u prvoj utakmici. Ovako je Rose sjajnim izdanjem u startu na neki način prelomio utakmicu.

Da je Chicago sinoć igrao protiv neke ozbiljnije momčadi, ne bi se dobro proveli, ali Atlanta je konačno pokazala koliko je limitirana. Prije svega, Atlanta u svojim redovima ima Josha Smitha. Momak ima predispozicije da bude među dominantnijim igračima lige, ali sve se više čini kako u glavi nema ništa. Jer, iako je Larry Drew cijelo vrijeme govorio svojim igračima kako gube jer uzimaju loše šuteve, Smith to nije imao namjeru prestati raditi. Jedino dobro što je Smith napravio je to što je zalijepio bananu Boozeru svaki put kada bi ovaj pogledao na koš. Meni se čini da se to dogodilo barem pet puta na utakmici.

Osim lošeg Smitha, Bullsima je pomoglo i to što je Noah nadigrao Horforda na oba kraja terena. Njihove skakačke borbe je stvarno gušt gledati i znali smo kako će u njima 'rezultat' biti neizvjestan, ali nitko nije očekivao da će Noah u oba susreta ostaviti bolji napadački dojam od brata Gatora. No, Noah zna da se od njega očekuje da digne momčad kada god to može napraviti te je pametno koristio situacije u kojima je igrao leđima košu. S druge strane, imao je nekoliko netipičnih grešaka u obrana, nepotrebnih prekršaja koji su Atlanti donosili dodatna bacanja u situaciji kada sa moglo i bez njih.

Joe Johnson je u prvoj utakmici fantastičnim šutem uništio Bullse, a sada je ipak bio malo skromniji. Naravno, Chicago ga je dosta čvrsto čuvao, a posebno je na njega izgleda napaljen Bogans. JJ se u prvom poluvremenu praktično nije vidio da bi u trećoj povezao nekoliko dobrih akcija i u jednom trenutku smanjio prednost Bullsa. No, to nije nilo dovoljno. Na njemu se opet izmijenila cijela rotacija igrača (Bogans, Brewer, Deng).

Daleko od spektakla bio je Crawford koji je do sada u ovom playoffu izgledao fantastično, da bi noćas potpuno nestao i pokazao sve svoje slabosti. Kada ga se malo čvršće čuva, Crawford ne može doći do pravih šuteva, a u obrani ne postoji. Kada se svemu tome doda da je izostao i Zaza efekt, onda je jasno kako Atlanta nije imala previše šanse u ovakvom blijedom izdanju.

Ono što je jasno nakon ove prve dvije utakmice je činjenica da Jeff Teague ima budućnost u NBA ligi. Sinoć je bio najbolji igrač na terenu – zabijao je vanjske šuteve, ulazio pod koš, krao lopte, bio opasnost po Rosea i solidno organizirao napade. S njim i Hinrichom ta rotacija izgleda sasvim solidno i Atlanta može igru slobodno graditi na njima i Johnsonu. Posebno je lijep detalj bio kada je Teague zalijepio bananu Taju Gibsonu.

Trebamo se još vratiti na Rosea i Bullse. MVP je na kraju imao dosta loš šut (10-27), ali ponajviše zbog toga što i dalje bespotrebno forsira trice (1-8). Očigledno je kako zglob dosta smeta i kako Rose rješenje za manji broj ulaza traži u vanjskom šutu, ali forsiranje je ipak forsiranje. Uzeti 8 šuteva za tricu kada te ne ide ipak je malo previše. Rose je imao i 10 asistencija, ali i 8 izgubljenih lopti. Turnoveri ovaj put nisu bili plod nekog velikog pritiska na njemu (barem ne uvijek) nego i, takav je barem moj dojam, ipak ograničenih kretnji. No, na kraju je MVP odveo svoju momčad do pobjede.

Bilo bi nepravedno ne spomenuti Denga koji je opet imao solidne brojke (14k, 12s) i uzimao odgovornost kada je trebalo, a Boozer je opet bio Boozer. Počeo je solidno, a onda se Josh Smith napalio na njega. No, valjda će i Boozer donijeti Bullsima poneku pobjedu u playoffu. Ima još vremena. (samo se ti nadaj - opaska komesara)

LAKERS - MAVS, G 2

Prvo poluvrijeme bilo je kopija onoga što smo imali prilike gledati u prve dvije četvrtine prethodne utakmice. Samo bez onog trenutka mentalne blokade koju su Mavsi doživjeli u zadnjim sekundama. Dakle, da ne copy-pejstam sada ono što sam pisao prije neki dan, ukratko – gledali smo odličnu košarku dvije sjajne momčadi koje poznaju sve mane i prednosti jedni drugih i samo čekaju priliku da zadaju prvi udarac.

Razlog zbog kojega Mavsi nisu upali u nikakvu crnu rupu bio je vidljiv od podbacivanja – momčad je pucala od samopouzdanja. Uzevši jednu u Los Angelesu, veterani su postali svjesni da imaju i prednost i igru za Lakerse. Shvativši da mogu, ušli su u ovaj susret bez nervoze, znajući da će igrajući svoju igru, kojom oduševljavaju cijelu godinu, ostati blizu do samog kraja i da nema potreba za osjećati ikakav pritisak. Stoga su si i mogli priuštit bijeg na +8 kada je njihova klupa opet sjajno reagirala, prisilivši tako prvu petorku Lakersa da pošteno zapne ne bi li stvari vratila u egal.

Lakersi s druge strane nisu smjeli ponuditi išta drugo osim vrhunske partije. Činjenica da se opet nisu mogli odvojiti od Dallasa, iako su odigrali vrlo dobro u prve 24 minute, zasigurno je ostavila traga na ne tako više arogantnu momčad. To objašnjava i nervozu na početku treće – Mavsi su svaku akciju završavali sa smiješkom, a igra Lakersa je postala sve grčevitija. Kada vam Stevenson ubacuje krumpire od table, nije lako ne živcirati se.

Obje strane su zaigrale čvrste obrane, stisli su se u reket i odlučili spriječiti lake koševe, što je rezultiralo sa naizgled smiješnih 17-13 za Dallas. Razlika je pak bila u tome što su se Lakersi dobro namučili za ovih svojih 13 koševa, praktički ne pogodivši ni jedan šut iz vana, dok je Dallas ipak ostavio dojam momčadi koja može zabiti svoje otvorene situacije za što su se pobrinuli Peja, Terry i naravno Dirk (sad se možemo pitati kako je uopće moguće da on bude otvoren, ali bio je i previše puta u ovom susretu).

Početkom četvrte pak događa se ključni trenutak. Rezerve su na parketu, a to nikako nije dobra vijest za Lakerse koji imaju i taj minus od 6 koševa koji u ovoj situaciji barem ne smiju povećati. Međutim, nemaju odgovor za Bareu – mini-Me kreće u slash 'n' kick show, vrteći se po reketu Lakersa kao Nash ili Rondo i praktički sam radi razliku – namješta zicere Haywoodu i Terryu, zabija iz ulaza, sa linije slobodnih i iz vana. Samo tako, Dallas odlazi na desetak razlike. I bez obzira što su se vratili starteri, utakmica je bila prelomljena – Haywood je igrao obranu i skako kao lud nadahnut s tih nekoliko koševa, Kidd je zabio još jednu tricu s mudima, po tko zna koju po redu u ovom playoffu, a ostatak momčadi je uživao gledajući kako Barea secira Lakerse.

Odgovora nije bilo – ni Kobe, ni Gasol, ni Odom, ni Bynum, ama baš nitko, nije djelovao raspoložen poduzeti nešto. Trudili su se, ali nikako nisu uspijevali ubaciti u tu famoznu višu brzinu. Na kraju su u zadnjoj zabili jedva 19 nasuprot Dallasovih 25.

I razlika nije samo tih 8 Bareinih koševa i niz sjajnih asista, već činjenica da je potpuno izneredio obranu i donio Dallasu, koji je ionako bio mentalno spremniji, tu dodatnu dozu energije u ključnom trenutku. Ispada da je, kao i u prethodnom susretu, bilo dovoljno pogledati samo zadnju četvrtinu da vidiš sve što treba. Kada se susret lomi, Lakersi jednostavno nisu u stanju izvući iz sebe potrebnu snagu da ga privedu kraju. Stari? Razbijeni? Ili jednostavno ne igraju dobru košarku kao Dallas?

Po govoru tijela Lakersa i uopće nemoći da reagiraju tijekom ove završnice, moglo bi se zaključiti kako jednostavno ne mogu bolje. Niti se Phil previše trudio probuditi ekipu, niti se itko previše živcirao. Jednostavno, kao da su shvatili da su stigli do kraja jednog puta. Glupo je sada govoriti da je umjetna kemija koju su godinama održavali konačno pukla, ali po mnogo čemu ova momčad ostavlja dojam onih Lakersi koji su izgubili Finale od Detroita.

3May/117

ZAZA BRYANT

Posted by ispdcom

Pa barem će biti zanimljivo - u prvim utakmicama druge runde čak tri domaćina su u startu izgubila prednost domaćeg terena. Bullsi još jednom nisu uspijeli ostvariti energični pristup u obrani koji ih je krasio cijelu sezonu, u ključnim trenutcima nisu obranili ništa, pa su Hawksi na krilima Johnsona uspijeli zabiti dovoljno da isčupaju pobjedu. Lakersi su pak još jednom pali kao žrtve vlastitih manjkavosti, a Mavsi su po tko zna koji put potvrdili da s njima na parketu jednostavno ne možemo gledati lošu košarku. Da vidimo koliko se Emir živcira oko Bullsa i što Gee ima reči o Kobeu i Dirku.

BULLS - HAWKS, G 1

Kako se sezona bliži kraju, tako je sve teže biti navijač jedne od momčadi koje se još nadaju naslovu NBA prvaka. Događaju se situacije da vam se voljene osobe ne žele javiti jer psujete kompjuter na kojem gledate utakmicu i da cijeli dan morate trpiti provokacije svih živih i neživih, pa i onih koji pojma nemaju o čemu pričaju. No, dosta o navijačkim emocijama, da ne ispadnem nekakav ogorčeni tip.

Bullsi su izgubili utakmicu iz nekoliko razloga: opet su loše počeli utakmicu, Rose dobar dio utakmice nije preuzeo inicijativu koju bi MVP trebao preuzeti, Joe Johnson je zabijao praktično iz svih mogućih situacija, a Thibodeau je mogao opet bolje reagirati u rotacijama.

Atlanta je krenula u utakmicu energijom kojom su Orlando poslali doma. Doduše, činjenica kako su Hawksi imali 11-2 na početku utakmice mogu zahvaliti i katastrofalnoj napadačkoj igri Bullsa. Boozer je promašivao što god je mogao, pretjerivalo se u nekim nemogućim dodavanjima, a Rose nikako nije mogao pronaći svoj ritam. Budući službeni MVP kao da svaku prvu četvrtinu pokušava razigrati sve ostale, što je dobro jer je super da i ostali igrači krenu napadački dobro u utakmicu, ali, ukoliko im ne ide, onda je valjda red da Rose preuzme odgovornost i na početku utakmice kako to radi na kraju te ulazima pod koš izludi protivničku obranu.

On to nije činio, a ono što je najgore je da je opet na utakmici uzeo 7 šuteva za tricu. OK, povezao je dvije u važnom trenutku, ali imam dojam kako Rose pokušava upravo tricama prelomiti utakmicu u nekim ključnim trenutcima. Ako se pažljivije prati utakmica onda se vidi kako je barem dva puta Rose trice pucao (i falio) kada su Bullsi bili u naletu. Umjesto da tada na svoj najjači način – driblingom – lomi protivnike, on to pokušava napraviti šutem i to za tri poena.

S druge strane, svoj je šut pokazao Joe Johnson. Momak je pogađao kad god je trebalo, spriječivši svaki pokušaj povratka Bullsa, te je na kraju postigao 34 koša uz šut 12-18 (trice je pucao 5-5). S njim i raspoloženim Crawfordom (22 koša, 8-16 šut) Atlanta je nadoknadila činjenicu da je Noah u većini utakmice dobro zatvorio Horforda. Teague je sasvim solidno odradio svoju rolu zamjenskog Hinricha, a svoje su dali i Collins i Pachulia (posebno treba istaknuti Zazinu rolu početkom četvrte kada je koševima, skokovima i čvrstom obranom praktički sam odveo Atlantu u novu seriju i do prednosti koju nisu ispuštali do kraja).

Iako su se i Bullsi do kraja razigrali i zabili sasvim pristojnih 95 koševa, upravo to što su i Teague i Pachulia i Collins uspijeli ostaviti traga dovoljno govori o mekanoj igri u obrani i općenito nedostatku energije kakvoga gledamo još od prve utakmice s Pacersima. Momčad koja sve bazira na obrani i skoku noćas je tako Atlanti dozvolila gomilu pokušaja šuta bez da je ikoga bilo na ruci, usput uhvativši i skok manje od borbenih Hawksa.

Atlanta je iskoristila manjak agresivnosti kod Bullsa, posebice u čuvanju vanjske linije, ali iako su Johnson i Crawford zabijali debelo iznad prosjeka, opet su ostavili dojam momčadi koja se prelako odlučuje za šut, što bi im protiv raspoloženog protivnika vjerojatno donijelo poraz. Ovako, ispada da je jedini raspoloženi stoper bio Keith Bogans koji je odlično čuvao Johnsona, što nas dovodi do spomenute Thibodeauove tvrdoglavosti što se tiče rotacija. Kada je došao red da Bogans ode na klupu, to se i dogodilo. Ta tvrdoglavost zasigurno je pomogla u napornom ritmu regularne sezone kada nije preporučljivo naglo reagirati, ali u playoffu se sve vrti oko match-upa i prilagodbi. Stoga, ako Bogans dobro igra obranu na Johnsonu, drži ga na njemu.

Bullsima je ovaj poraz posljednja opomena u playoffu. Ovakvom igrom ne mogu proći u finale Istoka, a obzirom na sve što se dogodilo ove sezone, to bi bio neuspjeh. Praktički, to bi značilo da je momčad zakazala kada je bilo najpotrebnije.

LAKERS - MAVS, G 1

Prekrasno otvaranje utakmice - puno ritma, sjajnih poteza, veteranske lucidnosti. Koncentracija obje momčadi na oba kraja terena bila je od prve sekunde na razini, a u tom optimalnom okružju nekoliko se stvari isticalo:

- dvoboj Chandler – Bynum bit će stvarno dvoboj divova (obrambena energija Chandlera ovaj put nadigrala Bynumovu napadačku moć)
- činjenica da Stevenson ne može Kobeu niti smetati tražit će od Carlislea pronalazak drugog rješenje jer Stevenson bez stoperskog učinka jednostavno nije potreban u rotaciji (Brewer svoju rolu odigrao solidno)
- sudar Gasola i Dirka bit će možda najljepši moment serije, jedan na drugoga idu dva najbolja euro igrača zadnjih 10 godina (Gasol konačno odigrao kako zna, razigravajući Bynuma kao da je ovaj Zach a on Marc, dok je Dirk uredno zabijao onaj svoj neobranjivi šut unazad, s lijeve ili desne noge, svejedno)

Ulaskom igrača s klupe ritam se mijenja, Peja i Terry odmah spajaju nekoliko šuteva dok s druge strane Lakersi očito imaju namjeru forsirati Odoma za kojega Dallas nema odgovora (osim ako ne ostave Mariona duže na parketu ili ga pak vrate u drugu postavu) kako bi nekako anulirati prednost koju Dallas ima u tijelima s klupe. Uglavnom, iako se izgubila ona košarkaška čarolija koju je pružalo deset najboljih igrača, sve rezerve su itekako odradile svoje u sferi energije. Barnes, Blake, Brown, Barea te spomenuti Peja i Terry (kojega je i nekako blesavo smatrati rezervom) – svi su spremni i svi su nabrijani.

Postaju jasne i tendencije momčadi – Dallas će preko Kidda i mini-Mea pokušati sve kako bi zaigrali što brže, ne bi li se lopta našla kod Dirka (ili igrača najbližeg obruču) dok obrana još nije postavljena, a Lakersi će igrati kontroliranu unutar-van igru u kojoj će kretanjima bekova i pasovima visokih pokušati doći do što bolje pozicije za koš. Pa kome više uspije nametnuti svoj stil.

I tako se nadigravalo sjajnim potezima na obje strane, sve do dvije minuta prije kraja kada Dallas na trenutak gubi razum. Prvo ih Fisher rešeta s nekoliko poteza, obrana Lakersa stisla se u reket i Lakersi odlaze s plus 5 na odmor. Tako se barem činilo, jer Kidd radi nepotrebnu osobnu na Odomovom pokušaju ubačaja s centra sa sirenom. Ne samo što Odom ubacuje sva tri bacanja, već i Dirk zarađuje tehničku zbog laktarenja u situaciji kada uopće nije ostalo vremena za skok. Uz dodatno slobodno, eto Lakersa na +9, ni krivih ni dužnih.

Da ovako bizaran moment okrene jednu do tog trenutka sjajnu utakmicu stvarno ne bi imalo smisla jer do tog trenutka praktički nitko nije napravio nekakvu seriju, sve je prolazilo u opipavanju snaga dvije ekipe koje se poznaju u dušu i čekaju prvu grešku, prvu priliku da si puste krv.

Stoga Lakersi i kreću u treću u punoj brzini i tricom Kobea zaokružuju ekspresni odlazak na +16. Mavsi u tom trenutku pokazuju da je ovih nekoliko minuta bilo više splet nesretnih okolnosti nego rezultat tog toliko puta potenciranog luzerskog mentaliteta. Carlisle ne vuče nikakve panične poteze, a Kidd i Dirk lagano preuzimaju kontrolu u napadu i Dallas sistematično, uz pomoć obrane pojačane Brewerom umjesto Stevensonom te Lakersima koji se prelako odlučuju za šut iz vana (posebice Artest), stižu za čas do -3. Serija od 17-4 za povratak utakmice u egal.

Lakersi nisu mogli odigrati završnicu treće četvrtine gore nego jesu - potpuno su zaboravili na unutar-van igru i posvetili se šutu, održavajući prednost na jednostavnoj činjenici što je Kobe zabijao kao sumanut (12 u nizu, dvije trice). Dallas je tako u stalnom minusu iako se činilo da su preuzeli kontrolu nad susretom.

Međutim, Dirk odgovara svojom serijom koševa u četvrtoj, uz pomoć Terrya i mini-Mea Dallas opet nameće svoj brzi ritam i stvari su opet izjednačene. U završnici Lakersi nastavljaju igrati preko Kobea, ali to je dovoljno samo za održati se u igri – da, Kobe je zabijao, ali je u isto vrijeme donosio i gomilu krivih odluka, forsirao je i to je ono što je Mavsima i dalo šansu na kraju. Za razliku od Lakersa koji u drugom dijelu gotovo da i nisu igrali onu igru zbog koje su tu gdje jesu, Mavsi ni sekunde nisu odustajali od svog identiteta. Kidd je razigravao Chandlera i Mariona, a kad nisu imali rješenja, bacili bi loptu Dirku i ovaj bi našao načina da zabije.

Nakon što je Kobe 20 sekundi do kraja na +1 poklonio Dallasu loptu, Dirk zabija dva slobodna, Cuban hiperventilira, a Kobe troši 15 sekundi pokušavajući doći do prostora umjesto da nekome doda jebenu loptu. Kidd zabija jedno slobodno, +2 je za Dallas i već se nazire scenarij – Kobe će zabit nerezonsku tricu i svi će ga opet slaviti iako je upravo on odgovoran što je utakmica uopće došla u situaciju da se izgubi. Eh, samo što to hoće li trica upasti ili neće nema veze s Kobeovom nadnaravnom vještinom, već je samo pitanje sreće, odnosno postotaka.

Tako da Kobe promašuje tricu, kao i stotine puta do sada (samo to se ne pamti kao ove što upadnu, zar ne, posebica ona iritantna protiv Sunsa koju nam stalno puštaju u pauzama - "Jump ball, jump ball" nabijem vas i Kobea, ako se ne varam Sunsi su dobili tu seriju, što nam to pokušavate prodati?) i Dallas odlazi do zaslužene pobjede u gostima. Da nisu imali onaj trenutak potpunog gubitka razuma, imali bi utakmicu pod kontrolom veći dio utakmice, ali ni ovako nisu bili nadigrani. Jednostavno, jedna momčad je igrala kao momčad, druga je igrala kao Kobe i prijatelji.

I sad će netko hvaliti tih njegovih 36 koševa i isticati kako je sam držao Lakerse u igri. Ako tako mislite, nemate pojma o košarci. Ostavite se NBA i odite gledati nogomet. Da, Kobe je zabijao svakakve šuteve, ali je pritom potpuno ugušio igru, sveo Gasola i Odoma koji su do tada odigrali vrlo dobre partije na promatrače. Što bi prije uzeli, njegovih 30 ispucanih lopti za 36 koševa i 0 (!!!!!!) asista ili Dirkovih 20 za 28 uz 14 skokova i 3 asista?

Ovo prvo može svaki NBA bek-šuter. Ovo drugo može samo pravi košarkaš. Noćas je upravo u tome bila cijela razlika. Jedna je momčad odigrala 48 minuta košarke, druga samo 24. Dobra vijest za Lakerse? Usprkos tome bili su u igri do zadnje sekunde. Stoga je recept kao i uvijek više nego očit – više Gasola, Odoma i Bynuma, a manje Kobea i tek onda imate šanse protiv Dallasa. Koji još jednom potvrđuje da je u najboljem izdanju od kada je Cubana.

17Apr/115

THE KIDD ARE ALRIGHT

Posted by Gee_Spot

Počelo je. I to umalo s praskom. Dojmova ima dovoljno za jedan brzi post, s tim da odmah u startu treba istaknuti jednu očitu stvar – na Istoku ćemo gledati zvijeri od utakmica, na Zapadu ljepotice.

Večer su otvorili Bullsi, drveni kao da su ovog trena izašli iz stolarske radionice majstora Geppetta. Kao najveći Pinokio dobar dio utakmice nametao se Rose s kriminalnih 0-9 za tricu, od čega je barem pola bilo nepotrebno isforsirano, ali činjenica je kako je ipak najveći krivac za dramu bila netipično pasivna obrana Bullsa.

Kada su u zadnjoj četvrtini počeli zabijati, činilo se kao da će doći do klasičnog preokreta. Iako su Pacersi vodili cijelu utakmicu, znali smo da to ništa ne znači. Slabiji protivnik može letjeti na krilima činjenice da nema što izgubiti, međutim kada u završnici shvatiš da treba privesti stvari kraju, opet se jave oni kompleksi inferiorne momčadi. Napune se gaće, jeli.

Tako bi Pacersi praktički prodali najbolju šansu koju će imati u ovoj seriji da Tyler Psycho Hansbrough (koji, da dodam i to, i izgleda kao da igra s punim gaćama) nije odigrao valjda svoju najbolju utakmicu u životu. Zabio je sve što je potegao, plus je totalno zbunio Bullse onim svojim buljavim izgledom, Boozer nije znao da li da igra obranu na njemu ili da mu da umjetno disanje.

A i taj Boozer je još jednom dokazao da ima večeri kada ga obrambeno ne može sakriti ni Noah, a ni Thiboudeuovov sistem. Bullsi stvarno imaju previše utega oko svoga vrata:

- uvijek postoji mogućnost da ne zabiju ništa iz vana što im dodatno zatvara reket (Korverova pobjednička trica je dobar alibi za ostatak večeri, ali ipak alibi)

- Boozer se uvijek može odlučiti igrati obranu mislima (a možda ga je samo usporio onaj joint što ga je popušio s Noahom prije tekme - stvarno, koju ekipu u ligi je lakše zamisliti okupljenu oko nargile nakon utakmice od ovih Bullsa?)

- itekako je moguće da Deng i Boozer tu i tamo postanu previše pasivni, što Rosea čini doslovno jedinom opcijom u napadu

Međutim, imaju i jedan ogroman plus koji to gotovo sve anulira – Rosea. Koliko god tijela protivnik nabacao u reket, ovaj baletan naći će načina da dođe do obruča. Čak i kada obrana popusti kao noćas, u njemu ima dovoljno snage da nekako zabije koš više. I da, može to raditi u serijama i dovoljno učinkovito da stvarno bude one man offense.

Zadnje dvije minute i ono što su izveli Bullsi za antologiju je. Istina, Pacersi su odigrali nekoliko idiotskih poteza, ali vratiti se sa minus 10 u situaciji kada se čini da ti ništa ne ide od ruke obilježje je mentalno superiorne momčadi. I to je na kraju ispala i najveća pouka ove noći – dok su Pacersi, kao što smo rekli, stali kada je bilo najpotrebnije, Bullsi su upravo u tim trenutcima ubacili u dodatnu brzinu i rasturili.

Kada premotaš regularnu sezonu u glavi, shvatiš da su upravo ta strast i mentalna snaga koju iskazuju apsolutno svi igrači na rosteru glavni razlog zašto su u završnicama uglavnom izlazili kao pobjednici. Jednostavno, ne prihvaćaju poraz. To, a i Rose može zabiti kada poželi. Uglavnom, ta kvaliteta je nešto što će im u playoffu itekako dobro doći, posebice u ovim utakmicama u kojima igraju daleko od idealnog.

S druge strane, Miami nema takvu hladnokrvnost. Utakmica je očekivano bila ulična košarka na snagu i brzinu. Sixersi su ušli sjajno, kada je Miami malo stisnuo u obrani brzo su došli u kontrolu. Nekoliko kontri, malo trke i evo ih na ugodnoj razlici. I onda, umjesto da mirno privedu stvari kraju, što se događa?

Heat nema nikakve akcije, setove, kako to kažu braća preko oceana. Njihova košarka je ona lutrijskih momčadi, nebrojeni niz blokova, dva na dva haklanja, individualnih ulaza i Sesarovskih povratnih lopti. Za vrijeme Wade-James pick 'n' rolla nema kretanja ostalih ili nedajbože nekakvih B ili C opcija. Ako ne upali A napad, lopta se baca vani, pa opet iz početka.

Playoff košarka se uglavnom igra na postavljnu obranu. Na postavljenu obranu, napad Miamia je prosjećan. I sve što tada treba je da netko poludi, kao sinoć Jrue Holliday, i eto ti egala. Srećom po Heat, Sixersi nemaju ni mentalitet ni kvalitetu da zaključe utakmicu, Wadeova hladnokrvnost bila je dovoljna da ih izvuče, ali očito je da, ako misle dobiti Boston i Bullse, morat će to napraviti s deset ili više razlike uz gomile realiziranih brzih akcija.

I dok su ove dvije utakmice bile ružne, ali barem uzbudljive, ovo što su odigrali Atlanta i Orlando bilo je samo ružno. I da, čini se da su oni koji su tvrdili da Atlanta ima recept za dobiti Magic bili u pravu, iako taj recept ne uključuje zaustavljanje Dwighta. On je opet bio standardno dominantan, ali Hawksi su ga ipak nekako uspijeli držati pod kontrolom koristeći sljedeću taktiku – udvajali su ga samo kada bi krenuo u dribling.

Čuvanje jedan na jedan nije donijelo rezultata, Dwight je uništio nesretnog Collinsa, ali s druge strane ostatak momčadi mogao se posvetiti obrani vanjskog šuta i mučenju ostatka nedoraslog Orlandovog rostera. Plus, čim bi Dwight spustio loptu na pod, najbliži suigrač doletio bi u pomoć centru Hawksa što bi uglavnom rezultiralo ukradenom loptom jer Dwightu treba valjda 35 sekundi da se namjesti u idealnu poziciju.

Te izgubljene lopte bile su ključ, ali ne treba zanemariti ni lakoću kojom su Hawksi dolazili do obruča. Kada ovako napadački neinventivna momčad dođe do 100 koševa u playoff utakmici (a Atlanta je i sinoć bila daleko od inventivne momčadi, jednostavno su uzeli ono što im je servirano), to je dokaz da s protivnikom nešto ozbiljno ne štima. A ovaj Orlando ne samo da ne može zabiti dovoljno ako ne zabije barem 15 trica, već ne može ništa ni obraniti.

Dwight jednostavno ne stigne zatvoriti sve rupe, a i toliko je bitan za napad da mora paziti na osobne. I dok se on ubija od posla, pored Hede, Nelsona, Richardsona i svih ostalih, igrači Hawksa prolaze kao pored prosjaka. Josh Smith se valjda nije ni oznojio sinoć. Sad, Nelson je još jednom dokazao da je general i da može povući, ali dva igrača su jednostavno premalo.

Van Gundy mora potpuno izbaciti iz rotacije Arenasa i Quentina Richardsona, povećati minute Redicku i Andersonu, a Hedu koristiti kao šestog igrača i razigravača druge postave. Jer, od svih nedostataka, Hedina nemoć u obrani protiv momčadi koja na njega može poslati jednog Josha Smitha definitivno je najveći.

I onda za kraj – spektakl. Možda vam se čini pretjeranim tako okarakterizirati utakmicu u kojoj se jedva zabilo 170 koševa, ali svaki potez u susretu između Blazersa i Mavsa bio je potez majstora.

Mavsi su djelovali sjajno u prvom dijelu, ponajviše zahvaljujući tome što su Kidd i Chandler igrali kao na početku sezone. Blazersi su tradicionalno usporili ritam, ali Dallas je i za to imao odgovor u Nowitzkom i prije svega Kiddovom šutu. Ako mu već nisu dali da trči, Kidd ih je lijepo izrešetao pa neka se misle. I još jednom potvrdio da ovakvi igrači ne smiju propuštati playoff.

Digrasija A - mislim, zašto se jednostavno ne bi uvelo pravilo po kojem nakon završetka regularne sezone slijedi draft na kojem svaka momčad bira po tri igrača iz ekipa koje nisu ušle u doigravanja. Prvi pick dobiju osmi nositelji, sedmi i tako dalje. Pa se tako ne bi dogodilo da gledamo jednog Hedu umjesto Granta Hilla, Stevensona umjesto Kevina Martina ili Collisona umjesto Nasha.

Digrsija B - možda je dio razloga zašto je utakmica bila tako puna ritma i pametnih odluka činjenica da se lopta uglavnom nalazila u rukama takvih originalnih playmakera kakvi su Miller i Roy, odnosno Kidd i Barea. Svaki od njih toliko je na svoj način poseban i karizmatičan, svoj, za razliku od ovih novih atleta i brzanaca poput Rosea i Wetbrooka koji lete po parketu. Ne kažem da je stil ovih prvih bolji od ovih drugih, samo da ponekad nije loše vidjeti ni nešto drugačije od danas dominantne slash 'n' kick igre.

Uglavnom, Kidd je nosio momčad dok stvar na kraju u svoje ruke nije preuzeo Dirk. Terry je u biti jedini bitan igrač koji je podbacio, on je još u ritmu s kraja sezone, ali, gledano objektivno, Dallas je odigrao jednu vrhunsku partiju, na gornjoj granici svojih trenutnih mogućnosti.

Blazerse definitivno može radovati što su usprkos tome do samog kraja bili u igri, ali isto tako moraju žaliti za propuštenom prilikom. Ova momčad može sve – u kontri briljiraju s ovoliko kvalitetnih igrača koji jednostavno kuže igru, a do savršenstva su doveli postavljeni napad. Ako lopta ne dođe do Aldridgea, koji može trpati cijelu noć kako god poželi, uvijek mogu vrtiti hi-low napade s posta.

Sjajno je što se međusobno mogu proigrati centri, ali što u isto vrijeme mogu odigrati i na bekove pod košem. Miller, Roy, Matthews i Wallace – svi znaju igrati leđima košu, svi se kreću i svi mogu zabiti iz okreta. Čak je i druga petorka, točnije B postava sjajna, ponajviše radi razbijanja ritma. Ulaskom Fernandeza, Roya i Batuma, uglavnom uz Wallacea i Aldridgea pod košem, momčad se pretvara u nisku postavu spremnu na trku i klasičnu NBA igru s blokovima i povratnima.

I opet, usprkos svoj ovoj sjajnoj taktici, momčadskom duhu, ozbiljnosti i kontroli, Blazersi se dovode u situaciju da gube utakmicu zato što McMillan ruši taj cijeli koncept forsirajući na kraju susreta Roya, uvjerljivo najgoreg igrača u rotaciji.

Roy je odličan za ulogu razigravača druge postave, ali njegova koljena više ne mogu pratiti ritam u obrani i napadu koji nameće playoff intenzitet i kvaliteta najboljih igrača na terenu. Umjesto da utakmicu završava Matthews, jak kao bik i spreman poginuti za momčad, na terenu je Roy koji jednostavno nije spreman. I što se događa? Miller ostaje potpuno isključen, Aldridge ostaje bez lopte (a upravo je veza Miller-Aldridge jedan od razloga zašto je LaMarcus tako poludio ove sezone, čovjek jednostavno zna gdje mu treba dati loptu), Wallace se ne nameće jer, hej, ipak je valjda Roy tu na parketu s razlogom.

Mislim, Brandon je dokazao da je genijalac, nekada je za svoju momčad bio ovo što je danas na primjer Rose za Bullse. Ali, jednostavno više nije na potrebnoj razini. Ne može igrati obranu, uništava ritam napada. Blazersi su proigrali i došli do playoffa nakon što su Miller, Matthews, Wallace, Aldridge i Camby, uz Batuma i Fernandeza kao iskre s klupe, kliknuli. Roy tu čak nije ni šesti igrač, tek back-up play. Stoga, prestani s ovim sranjima i odavanjima počasti legendi i pusti momčad da igra, Nate.

6Mar/115

THE FRS RANKINGS, PART ONE

Posted by Gee_Spot

* FRS = final regular season

Plan je bio naoko jednostavan - gledati sate i sate NCAA košarke i vratiti se NBA ligi tek tamo nakon ludila ožujka. Samo, kakvi bi to bili planovi kada ih čovjek ne bi mijenjao kako mu paše. Jer, ovaj niz utakmica koji se odigrava zadnjih tjedan dana između top 8 ekipa u NBA i koji će se nastaviti u luđačkom ritmu skoro sve do kraja sezone, ne ostavlja ti drugu mogućnost nego da jednostavno staviš sa strane sve ostalo, zacementiraš se pred league pass i uživaš. Sorry NCAA, nadam se da ću barem gledati dio turnira, ali ovo što se događa među velikom braćom ipak je predobro da bi se propuštalo. Makar i na sekundu.

Slijede zadnji power-rankingsi regularne sezone i neka vas ne iznenade prva dva mjesta. Naime, jedno morate uzeti u obzir – ja sam čovjek koji je lani prognozirao Finale između Denvera i Orlanda na račun toga što sam ih smatrao najboljim ekipama u regularnom dijelu sezone. I iako se pokušavam držati pravila kako raspored snaga treba slagati tako da prednost dobije onaj za kojega smatraš da na kraju ima najveće šanse dignuti trofej, danas možda opet radim istu grešku (barem u nekim slučajevima, npr. Spurse ne smatram bitnima baš zato što ono što igraju nije košarka za playoff). Ali, ako je i radim, radim je s posebnim guštom jer ni Lakersi (pristupom i dramom) ni Celticsi (izazivanjem sudbine) nisu zaslužili da cijelu sezonu budu smatrani neprikosnovenim favoritima.

Uglavnom, post ide u tri nastavka, danas samo momčadi koje mogu osvojiti naslov. Razlog zbog kojega ne ide standardni megapost? Zato što želim ovo vani što prije kako bi se večeras mogao osjećati kao car kada Bullsi razbiju Heat, a Lakersi Spurse. S druge strane, bit ću totalni papak ako se dogodi suprotno (obzirom da oba moja favorita gostuju, sve je moguće). Ali, hej, rizično je imati mišljenje, ali nije da mijenjam startnog centra s kojim sam osvojio naslov za igrača koji mi uopće nije potreban.

IZAZIVAČI

01. BULLS

Zaboravite na iskustvo, stasavanje i plaćanje duga, Bullsi su spremni otići do kraja već ove godine. Preživjeli su užasan raspored, a sada ih čeka takav plan i program da bi na kraju mogli završiti s respektabilnih 60 pobjeda. Svaka momčad koja je u stanju pobijediti toliko puta u regularnoj sezoni mora se shvatiti ozbiljno, posebno ako to radi na način na koji to rade oni, obranom, skokom i upornošću. Plus, ako iskoriste prednosti rasporeda i nekako se uspiju dokopati prve pozicije, ne smije se zanemariti ni prednost domaćeg terena. Jer, ako postoji jedan segment u kojem su Bullsi još uvijek mlada momčad, to je upravo puno slabija koncentracija u završnicama na strani nego kod kuće.

Rose možda nije najbolji play u ligi, ali je najbolji strijelac. Rose igra ono što je recimo igrao Wade ovih zadnjih nekoliko godina, s tim da ima neopisivo bolje suigrače od onih što ih je imao Dwyane. Lakoća kojom si kreira prostor za realizaciju je neviđena, odnosno viđena je samo kod najvećih. Ima tu Wadeovu silinu i snagu prilikom ulaza i taj sjajni osjećaj za pas, a uz to ima i dribling kojim lomi kičmu, neviđen od doba Tima Hardawaya u naponu snage. Promjena pozicije skokom u stranu ili unazad nakon tog driblinga stavlja ga u kategoriju neobranjivih, dok neki igrači sebi kreiraju šut stvarajući si nekoliko centimetara prostora, Rose si je u stanju gotovo uvijek osigurati čisti šut.

Dodaj na ovaku prvu opciju još dva majstora zabijanja kao što su Boozer i Deng i eto ti napada koji će uvijek ponuditi dovoljno. Upravo je trenutak u kojem je Deng proigrao, odnosno trenutak u kojem je shvatio da mu Rose i Boozer ostavljaju toliko prostora koje tako kvalitetan igrač mora bolje koristiti, učinio Bullse vrhunskom ekipom. Dodaj Noaha i eto ti kvalitete od 1 do 4 koju malo tko ima, odnosno koju imaju samo najveći (Boston i LA). Eto, do prije dvije sezone postojalo je pravilo po kojem moraš imati tri vrhunska igrača i nekoliko profesionalnih igrača zadatka ako se misliš boriti za naslov, a već danas bez četiri klase možeš zaboraviti na vrhunski rezultat.

Njihova obrana je besprijekorna, a, eventualne zamjerke koje možemo uputiti pojedincima poput Boozera zbog manjkavosti u tom dijelu igre, u kontekstu ove momčadi nisu bitne. Boozer je sjajan skakač i to je ono najvažnije za Bullse, jer u paru s Noahom donosi dominaciju u skoku. Njegov manjak agresivnosti i teške noge pokrivene su sjajnom rotacijom suigrača, ali, ono što je još važnije, i s dva vanjska faktora. Prvi je odlučnost trenera Thibodeau da Boozera bez problema sjedne na klupu ako vidi da mu ne odgovara situacija i gurne u vatru dugorukog Gibsona koji je u trenu u stanju posijati paniku pod košem. On i Noah valjda su po protivnika najiritantniji i najenergičniji dvojac trenutno u ligi.

Drugi je činjenica da Boozer jednostavno nema protivnika koji ga može zgaziti, osim eventualno Gasola u Finalu. Bosh je jednako mekan i sklon šutu iz vana te je njihov dvoboj čisti egal, praktički sudar dvije kopije. Garnett pak nije agresivan u napadu, spustit će se možda par puta pod koš, ali puno draži su mu šutevi s poludistance. Takvom igrom ne možeš steći značajnu prednost protiv Boozera koji će te u napadu izvući od koša i tako znatno oslabiti obranu. Navijam za sudar Bullsa i Celticsa ne samo zbog epskog dvoboja između Ronda i Rosea, već i zato da vidim za koju će se opciju odlučiti Rivers - hoće li Boozera braniti Big Babyem i tako sačuvati Garnetta za dvoboj s Noahom? I ako stvarno Noah i KG budu disali jedan drugom za vrat, tko će duže izdržati dok ne zaradi suspenziju zbog neke gluposti?

Bullsi tako imaju samo jednu očitu manu, a to je šut iz vana. Što uopće nije tako strašna mana. Iako nam se čini da je trica danas važnija nego ikada, sigurno nije važnija od skoka, obrane i koševa u reketu. Dakle, Bullsi imaju šansu čak i bez trice, ali varate se ako mislite da je nisu u stanju zabiti. Korver je jedina prava prijetnja sa svojih 43 % i donosi dodatnu opciju u napadu, ali on je sam po sebi limitiran igrač i njegov šut nije ništa više nego solidna opcija za promjenu ritma u napadu. Međutim, ono što je puno važnije je da Deng i Rose zabijaju dovoljno da ih se smatra legitimnim prijetnjama. Nisu sjajni, postotak od 35% donja je granica učinkovitosti, ali nisu ni netko koga samo tako možeš ostaviti otvorenoga na šutu, što u startu smanjuje probleme za koje smo mislili da će ih koštati glave, kao što recimo koštaju Bostona u situacijama kada obrane jednostavno zaborave na Ronda bez lopte.

Rak rana je ipak ta pozicija dvojke. Brewer i Bogans imaju trenutaka, ali 48 minuta ispodprosječne igre na bilo kojoj poziciji u playoff seriji od sedam si ne može dozvoliti nitko. To je ujedno i jedini legitimni razlog zbog kojega sam spreman priznati da nisu spremni. Samo mi nemojte navoditi tricu, obranu, Roseov šut i što ti ja znam kakve sve stvari kao slabosti. Mislim, da je sve idealno, onda bi valjda umjesto 60-ak ova momčad na kraju imala 73 pobjede.

02. MAVS

Jednostavno su sjajni. Briljantni. Igraju možda najljepšu košarku ove sezone uz Boston, a sve pod diregentskom palicom Jasona Kidda. Sve je tako puno ritma, kretanja, nesebičnosti. Ni dan danas nitko nije u stanju od kontre napraviti umjetničko djelo na način na koji to radi Kidd (osim Nasha, naravno). Čovjeka sam nepravedno godinama nazivao gotovim zato što nisam kužio da nije problem u njemu, već u manjku kvalitetnih suigrača. Jer Kidd uvijek odradi svoje. Kidd u Dallasu nije klasični nositelj, Kidd je igrač zadatka koji ima samo jednu stvar na dnevnom rasporedu. Razigravati. Jebena rola. Uz ovog doktora košarke tu je još jedan ultimativni igrač zadatka – Chandler. Čovjek sam samcat uz pomoć nacrta asistenta Caseya čini ovu momčad iznadprosjećnom u obrani pored takvih osrednjih obrambenih igrača kao što su Dirk, Kidd i Terry. Reći da je Dirk najvažniji nije teško, to je činjenica, oko njegovih realizatorskih kvaliteta sve se vrti – zbog njih su učinkoviti, zbog njih se otvara prostor svima ostalima. Ali, da se nešto dogodi Kiddu ili Chandleru, pad Dallas bi bio jednako neminovan. U nekoj čudnoj simbiozi oni su jednako važni što je aspolutna rijetkost trenutno u ligi. Pravi old school - centar koji zatvara reket, play koji uvijek i svaki put gleda suigrača, šuter koji može zabiti od kuda poželi.

Time je ozljeda Carona Butlera još tragičnija, jer on je bio ta treća opcija u napadu koja je neophodna za ozbiljni rezultat. Terry je druga violina, tu nema zbora, a danas se gomila sporednjaka mora potruditi da nekako nadoknadi Butlerovu rolu. Mavsi su krcati na klupi, imaju i stopere i trkače i strijelce, ali zbog tog jednog nesretnog Butlerova doskoka ostali su bez mogućnosti da možda ponude i košarkaški najkompletniju petorku u ovom trenutku u cijeloj ligi. Boston im je bio jedina konkurencija što se tiče ujednačenosti svih elemenata igre dok su imali Perka, danas su i oni nekakva mutirajuća verzija košarke. Što ostavlja Dallas kao jedinog predstavnika nekih starih vremena, vremena u kojima je jedan vrhunski igrač uz pomoć dva strijelca i dva majstora zadatka mogao računati na vrhunski rezultat igrajući s klasičnom podjelom uloga, od playa do centra (još da Chandler ima post igru, gdje bi im bio kraj).

03. CELTICS

Ne diraš se u momčad koja pobjeđuje, bez obzira na sve. OK, do danas smo prihvatili da bi na ljeto ostali bez Perka, ali zar je strah od toga da se ostane bez kompenzacije bio vrijedan rizika? I uopće da li je to valjan razlog u situaciji kada znaš da ti se možda više nikada neće pružiti šansa boriti se za naslov? Na to će nam odgovor dati vrijeme, istina, ali činjenica je da Boston nije postao bolji ovim potezom i da ne treba pušiti priču da su u Greenu vidjeli nekoga tko će ih poboljšati. To je glupost, radi se dakle o čistom biznisu, pokušaju da se umjesto ničega ostane barem s nečim. Hej, Pierce ne može čuvati Jamesa sam, ali zar nije glupo bojati se momčadi pred kojom baš pod košem imaš takvu prednost da ništa šta James napravi ne može premostiti taj jaz. Dapače, sada će u sudarima protiv Bullsa imati ravnopravnog suparnika pod košem, što s Perkom ipak ne bio slučaj jer Bullsi nemaju takvog fizikalca. Garnetta će Noah iscijediti, a ovako je mogao čuvati snagu dok se sa mahnitim Francuzom hrva Perk. Također se nalaze pred izazovom kako se suprostaviti Howardu – da li mu dozvoliti da dominira ili ga udvajati i riskirati da ih Orlando izrešeta tricama. Kažem, jedino protiv Heata koji pod košem nema ni mišiće ni energiju mogu i dalje šetati. A visoke Lakersa još nisam ni spomenuo.

Ma i dalje igraju uvjerljivo najbolju košarku, i dalje imaju najkvalitetniju i najpouzdaniju prvu četvorku u ligi (Bynum je uvijek rizični faktor kao četvrti igrač). Imaju i klupu, a dovođenje Murphya i Greena najbolji je marketinški potez koji su mogli napraviti kako bi što prije zaboravom prekrili Perka (koji navijač Bostona ne bi volio imati dva takva imena na dresu?). Druga je stvar što im ni jedan ni drugi neće pretjerano pomoći, dijelom i zato što jednostavno za njih nema dovoljno minuta. Ma, prvaci se ne bi trebali zamarati sitnicama kao što je iduća sezona, prvaci su fokusirani na naslov. Ne možeš jednostavno nekoga koga si do jučer smatrao ključnim tek tako odbaciti i praviti se da je sve u redu. Iako ja nisam pobornik teze da su lani izgubili zbog Perkove ozljede, zar to upravo nije bila njihova misao vodilja? Kakve logike onda ima sve ovo skupa? Lani ih je naslova koštala ozljeda, ove će to možda biti vlastita brzopletost i krivo posloženi prioriteti. Mislim, sve je ovo u sferi nagađanja, ali još uvijek ostavlja gorak okus. Čak i ako osvoje naslov, ništa me neće moći razuvjeriti da se jednostavno ne dira u nešto što sjajno funkcionira.

04. LAKERS

Kada igraju svoju najbolju košarku i dalje su nenadmašni, pitanje je samo mogu li izvući mjesec dana vrhunskih predstava kada bude najpotrebnije. Čeka ih nikada teži playoff, ovo što su igrali zadnje dvije godine na Zapadu bila je šetnja. Danas postoji dovoljno momčadi na njihovoj razini koje su u stanju iskoristiti svaku grešku. Ne samo što moraju dobiti redovni doprinos od Fishera i Artesta, moraju imati budnoga Bynuma, smirenog Kobea koji ne forsira 1 na 5 i mentalno spremnog Gasola. Tijekom sezone stalno nešto od ovoga nije funkcioniralo. U biti najsvjetlija točka njihove sezone su briljantne igre Lamara Odoma koji je ne samo njihov najkonstantniji igrač već možda i najbolji, gledajući all-round učinak. Jackson mu možda radi uslugu doziranjem minuta, možda i ne, ali gledati Odoma kako igra košarku ove sezone jedna je od najboljih stvari koje si kao fan igre možete priuštiti. Crni Kukoč, samo s dodatnim federima na nogama i fenomenalnim osjećajem za skok.