ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

3Oct/125

LOST IN THE SUPERMARKET 12/13

Posted by Gee_Spot

Dok zapisujem natuknice i radim okvir budućih najava za svaku od 30 franšiza, odlučio sam razbiti monotoniju još jednim osvrtom na tržnicu. Kroz ljetne priče o svim klubovima, a i tijekom rangiranja igrača, manje-više obrađena je svaka transakcija, stoga sam za ovu priliku zamislio nešto drugačije od klasičnog nabrajanja svih promjena i davanja mišljenja o tome da li su dobre ili loše.

Kad već imamo IOR sistem, zašto ne bi jednostavno izračunali što on kaže o razini talenta koja je napustila klub, odnosno o onoj koja je stigla kao zamjena (i to neovisno da li u direktnom tradeu ili kasnijom aktivnošću, zanima nas samo tko će zauzeti nečije minute i ulogu u rotaciji). Stvar je jednostavna – prvo ćemo izračunati ukupni IOR igrača koji su napustili klub, zatim i njihovih zamjena, a dobivena razlika pomoći će kako bi stekli što racionalniji okvir o tome koliko se stvarno netko pojačao (ili oslabio). Naravno, kako je drugi bitan segment tržnice zadržavanje vlastitih igrača, IOR vrijednost onih koji su produžili s matičnim klubom također će biti pribrojana ukupnoj ocjeni (tako će praktički i status quo biti tumačen kao pojačanje).

Draftirani igrači uračunati su samo u slučaju da im je predviđena značajnija uloga u momčadi, odnosno ako se vode kao zamjena za igrača koji je bio top 10 u minutama. Jasno, isti princip vrijedi i tijekom zbrajanja dovedenih i zadržanih slobodnih igrača - držao sam se samo onih imena koja su u mogućnosti postati dio top 10 rotacije, dijelom i kako bi što brže izračunao potrebne bodove, a dijelom i zato što je budući utjecaj na rezultate momčadi onih koji su tu da popune broj - mizeran.

Još jedna napomena prije pregleda – bodovi služe isključivo kao ocjena učinka na tržnici, a nikako kao najava sezone. Naime, ovom prilikom uopće nisu uzeti u obzir kvaliteta jezgre, prijašnje i trenutne ozljede, očekivane minute i uloga u momčadi, odigrane utakmice i slične stvari bez kojih je nemoguće prognozirati uspjeh pojedine momčadi. Naravno, svi ovi detalji i IOR pojedinih pojačanja poslužit će i prilikom izračuna scorea kada budemo radili najavu, ali za ocjenu same tržnice nisu nužni. Na kraju krajeva, kao i u svakom drugom odrađenom poslu, samo vrijeme može donijeti konačni sud koliko je netko bio uspješan, a koliko je netko fulao u svojim zamislima.

1. BROOKLYN NETS, 274 boda

Netsi su odličan primjer za dobar dio onoga što smo maloprije rekli. Činjenica je da su skupili najviše bodova iz jednostavnog razloga jer su potpisali svježe ugovore s četiri od pet startera – Williamsom, Wallaceom, Lopezom i Humphriesom. Ni jedna druga momčad nije se toliko razbacivala s milijunima - za ovu jezgru iskeširat će oko 225 milja tijekom idućih 5 sezona, a da im to ne garantira ništa više od ulaska u playoff.

Jasno, kada bi za ocjenjivanje trgovine u obzir uzeli količinu potrošenog novca i količinu talenta koju momčad dobiva zauzvrat, Netsi bi vjerojatno dobili hrpu negativnih bodova. Ali, kao što sam već napomenuo, ovo nije pokušaj projekcije budućih rezultata, a nije ni elaborat o nečijoj financijskoj racionalnosti. Ovo je tek osvrt na trgovanje bez dubljeg konteksta, a u tom slučaju Netsima se mora čestitati na obavljenom poslu (ili bi možda bolje bilo reći na gazdi spremnom plaćati porez na luksuz – već iduće sezone u kojoj će imati samo 7 garantiranih ugovora i platnu listu od oko 85 milja, Netsi će morati platiti oko 15 milja poreza, plus još dodatno za svaki ugovor koji potpišu).

Iako momčad teoretski nije obnovljenja, činjenica je kako su samo Williams i Humphries lani igrali značajnije uloge, dok su Wallace (stigao na kraju prijelaznog roka) i Lopez (propustio sezonu zbog ozljede) praktički pojačanja u novoj sezoni. IOR svu četvoricu smatra NBA starterima, tako da ostanak ovakve jezgre na papiru nije mala stvar. Kad dodamo još Joea Johnsona koji je stigao nakon zamjene s Atlantom, jasno je zašto su Netsi pobjednici tržnice – u situaciji kada su mogli ostati bez 4 startera, oni su ih potpisali 5.

Naravno, što se samih zamjena tiče, tu posao izgleda puno manje spektakularno. Praktički, svu pozitivnu razliku stvara zamjena Morrow-Johnson (+47 bodova), dok su ostale rošade ili na nuli ili u minusu. Farmar je bio pouzdan back-up play nešto boljih ocjena od Watsona, ali radi se o igračima iste kategorije (članovi uže rotacije). Jednu od gorih unutarnjih linija lige (Petro, Shelden Williams) mijenjat će jednako neučinkoviti Teletović (koji ima šanse nadmašiti projekcije ponovi li šuterske brojke iz Eurolige) i Evans, dok je umjesto Deshawna Stevensona ulogu smetala na boku preuzeo Jerry Stackhouse.

Jedan od rijetkih korisnih swingmana lanjskog rostera Gerald Green zamijenjen je Joshom Chilldresom (ako ovaj uopće preživi trening kamp), a dolazak Blatchea uopće nisam uzeo u obzir iz dva razloga – prvo, nema garantiran ugovor, drugo, Jordan Williams umjesto kojega je stigao nije bio top 10 igrač po minutama. Kad dodamo da je solidnog trećeg playa Gainesa zamijenio upitni rookie Taylor, ispada kako su Netsi u dovođenju pojačanja jedva izvukli prolaznu ocjenu usprkos Johnsonu - pad s Greena na Chilldresa i Gainesa na Taylora uzima im popriličnu količinu bodova.

Ipak, da ovo zbrajanje ostanaka i pojačanja na osnovnoj razini ima smisla jasno pokazuje i realnost – do jučer su Netsi bili lutrijska momčad, danas mogu promašiti playoff samo slučajno.

2. BOSTON CELTICS, 226 bodova

Gledajući rane najave nekih cijenjenih američkih NBA stručnjaka, primjetio sam da dobar dio njih Celticse stavlja na treće mjesto u diviziji, iza Knicksa i Netsa. Osobno definitivno ne vidim takav rasplet jer, bez obzira što su se pojačali i Netsi i Knicksi, očito je kako je i Boston jedan od pobjednika tržnice.

Kao i kolege iz divizije, najvažniji posao napravili su zadržavanjem Garnetta i Bassa u klubu. Dva dokazana startera donose hrpu bodova, ali za razliku od Netsa, Boston se uspio i značajnije pojačati mijenjajući dijelove.

Odlazak Allena ostavio je rupu koju gotovo u cijelosti pokriva Terry, a ključ pozitivnog učinka leži u hrpi manjih poteza – Pietrusa mijenjaju Greenom koji je definitivno preplaćen, ali i bolji igrač od Francuza, Sullinger preuzima ulogu Stiemsme pod košem, što nikako ne može biti loše, a Lee će dobiti sve minute koje su lani bačene na Doolinga (rasni 3&D bek umjesto veterana koji je glumio šutera). To se zove odličan posao.

Također, ako ćemo uzeti u obzir da su i Terry i Lee potpisali ispod tržišne vrijednosti (a ne zaboravimo i Garnetta) te da je Sullinger na rookie ugovoru, ispada kako se Green jednostavno okoristio razlikom koja je ostala pa se čak i njegov ugovor više ne čini toliko kritičnim.

3. SAN ANTONIO SPURS, 168 bodova

Spursi nisu napravili nikakav bitan potez što se dovođenja igrača tiče (De Colo umjesto Jamesa Andersona je potez koji nema značaja ni u široj slici, a čak i u slučaju da potpišu kvalitetnog igrača poput Derricka Browna ne možemo ga uzeti u obzir jer jednostavno nema minuta na raspolaganju za dati mu značajniju ulogu), ali novi ugovori Duncanu i Greenu, pa i Diawu, dovoljni su za odličan rezultat. Troje od osam najboljih igrača stižu nazad, a to je za momčad koja u zadnje dvije godine pobjeđuje u 75% utakmica jedino važno.

4. INDIANA PACERS, 165 bodova

Pacersi su se također okoristili novim ugovorima s dva od pet udarnih talenata. Iako možemo izložiti valjane argumente u prilog tezi kako su i Hibbert i Hill preplaćeni, isto tako postoje i racionalni razlozi zbog kojih je njihovo zadržavanje bilo bitno, a jedan od najvažnijih je stanje na Istoku – bez Bullsa, nastala je rupa koju netko mora ispuniti na vrhu, za što su Pacersi dovoljno spremni.

Solidan posao odrađen je i što se tiče uže rotacije. Iako u širem kontekstu nešto bolja klupa nije garancija nikakvog uspjeha (za suprostaviti se Heatu trebali su pojačati startnu petorku, a ne samo klupu), neosporno je kako su je Pacersi malo začinili. Gerald Green bi sa svojim mentalitetom strijelca trebao biti ogroman plus nad Dahntayem Jonesom, a Ian Mahinmi bi trebao donijeti puno solidnije brojke kao četvrti visoki od Amundsona.

Jedina negativna zamjena je ona playmakera. Collison je granični starter u ligi, dok Augustin usprkos gomili prilika nikada nije uspio ostvariti brojke veće od solidnog back-upa. Međutim, čak i ova razlika u kvaliteti nije toliko značajna obzirom da se od Augustina neće ni tražiti ništa više nego da mijenja Hilla, dok je Collison ipak najveći dio prošle sezone krpao poziciju jedinice što mu je podiglo vrijednost. Da je Collison lani imao skromniju minutažu, Augustinov učinak zasigurno ne bi izgledao toliko slabije na papiru.

5. MINNESOTA TIMBERWOLVES, 157 bodova

Kada bi gledali samo pristigla pojačanja, Wolvesi su definitivni broj jedan. Riješili su se hrpe igrača mizernog učinka dovevši redom puno kvalitetnije zamjene. Nigdje to nije više izraženo nego na boku – umjesto revolveraša Beasleya stigao je košarkaški doktor Kirilenko (šteta što IOR nije u stanju izmjeriti skok IQ-a koji se dogodio ovom zamjenom), umjesto beskorisnog Johnsona priliku da oživi karijeru dobit će Roy (a ako i ne uspije, opet neće biti štete jer Johnson je bio negativan igrač), a umjesto vječno ozljeđenog Webstera tu je sada rastrčani šuter Budinger.

Čak su i sitnije zamjene, ma kako nebitne bile, pun pogodak – Ellingtona mijenja Shved, a minute koje su išle Darku i umirovljenom Milleru sada pripadaju ipak manje mumificiranima Amundsenu i Steimsmi. Kvragu, čak je i umjesto Tollivera stigao puno bolji pick & pop igrač Dante Cunningham. Upitnici su prisutni (AK-47 lagano ulazi u krizne godine za krilo, Roy je do jučer bio u mirovini i pitanje je koliko može pomoći), ali usprkos tome slobodno možemo reći kako je svaki novi igrač bolji od onoga kojega mijenja, što znači da je Kahn obavio dobar posao.

6. NEW YORK KNICKS, 155 bodova

Knicksi su lani bili toliko tanki da su dobar dio sezone morali koristiti Douglasa kao playa i Jeffriesa pod košem, a nova gomila potrošenih dolara trebala bi se pobrinuti da tako više ne bude. Naravno, kada dovodite isključivo veterane, stavljate se u rizik od regresije uzrokovane godinama, ali to je u ovom momentu manje bitno – Kidd i Camby i dalje mogu biti korisni u limitiranim rolama, a posebice ako uzmemo u obzir da su tu kako bi mijenjali upravo Douglasa i Jeffriesa.

Felton je danas slabija opcija na jedinici od Lina, ali ne toliko da bi osudila Knickse na propast, dok je odlazak Fieldsa u potpunosti nadoknađen potpisom s Brewerom. Završnu pozitivnu glazuru daje zadržavanje Novaka i Smitha, a to znači da su Knicksi, od momčadi koja je lani u sezonu krenula s 5 igrača da bi tijekom sezone došla do rotacije od 8, sada duboka 10 imena koja garantiraju solidnu produkciju.

7. DENVER NUGGETS, 114 bodova

Samo tako, iz čista mira, zamijenili su jednog solidnog igrača za popunu petorke (Afflalo) rasnim all-starom (Iguodala), praktički poduplavši učinak na jednoj poziciji u momčadi. Gubitak Ala Harringtona, koji je lani sjajnim učinkom s klupe bio itekako važan dio rotacije, donekle su nadoknadili potpisivanjem Anthonya Randolpha, ali puno važnije bilo je zadržavanje Millera i McGeea čime su još jednom posložili dvije kvalitetne petorke koje su izuzetno važne za njihov stil igre.

8. LOS ANGELES LAKERS, 110 bodova

Dovođenje Dwighta svakako je individualni posao ljeta, ali kada uzmemo u obzir da je u suprotnom pravcu otišao Bynum nakon najbolje sezone u karijeri, jasno je zašto IOR nije impresioniran. Puno više bodova donosi zamjena Sessionsa izvjesnim gospodinom Nashom, a bodove donosi i činjenica da će minute Troya Murphya pripasti Jamisonu. Potonji možda više nije u stanju skakati i trčati kao nekada, ali barem može skakati i trčati.

Dovođenje Meeksa u potpunosti anulira gubitak Barnesa, a sve skupa znači da su Lakersi na jedan gospodski način pojačali već kvalitetnu jezgru, ali i klupu. Nisu imali značajniji potpis s vlastitim slobodnim igračem (dopustite da ignoriram Jordana Hilla), a kad bi gledali samo pojačanja iz vana, Nash, Jamison i Howard najbolji su ulov nakon onoga Minnesote (a i puno manje rizičan).

9. LOS ANGELES CLIPPERS, 96 bodova

Okupljanje veterana ne stavlja ih u skupinu izazivača, ali svakako pojačava lani klimavu rotaciju. Instant napad Moa Williamsa zamijenjen je instant napadom Jamala Crawforda, dok će dvojac Grant Hill/Matt Barnes mijenjati Nicka Younga i Randya Foyea kao dežurne šutere (što se baš ne čini mudrim potezom obzirom da ni Hill ni Barnes nisu šuteri već all-round podizači energije). Ok, ovo baš i nisu pozitivni potezi, ali nije da će ih ni upropastiti. Plusevi su pak, barem na papiru, kriju u dolasku Odoma i ostanku Billupsa.

Jasno, ponovi li Odom lanjsku sezonu, činjenica da mijenja Evansa u rotaciji ne znači previše, ali vrati li se barem približno svojim ranijim brojkama, dat će Clippersima solidnog trećeg visokog. Billups po sistemu ima itekakvu vrijednost jer hall of fame talenti ne stare kao obični ljudi, ali u ovoj situaciji problem nije što je Chauncey star, već što se vraća nakon ubitačne ozljede. Nitko još nema pojma ni kada će biti spreman, a ni hoće li biti spreman, tako da cijelu ovu ljetnu trgovinu Clippersa treba uzeti s rezervom. Budu li Billups i Odom na visini zadatka, bit će ovo bolja momčad od lanjske, a ne budu li, vrlo lako bi im mogle nedostajati šuterske serije Foyea i Younga.

10. GOLDEN STATE WARRIORS, 91 bod

Solidan posao pojačavanja dubine klupe – ostanak Rusha daje im ubojitog swingmana, dovođenje Landrya daje im ubojitog strijelca u postu (lani takvoga nisu ni imali, a u projekciji minuta Landry bi trebao zamijeniti negativnog Dominica McGuirea), a potpisom Jacka osigurali su si jednog od boljih back-up playeva u ligi. Barnes nije dobio dovoljno dobre ocjene da bi ga se smatralo užim članom rotacije, ali nadmaši li skromna očekivanja, Warriorsi bi trebali imati jednu od boljih drugih petorki u ligi. Jasno, sve je to uzalud ne bude li funkcionirala početna postava.

11. WASHINGTON WIZARDS, 77 bodova

Washington je tri igrača koja su više štetila nego koristila (Blatche, Lewis, Mason) zamijenio s tri legitimna imena (Okafor, Ariza, Beal). Gledajući van konteksta ulaganja, konkurencije, budućnosti i kemije, ovakvim potezima teško je naći zamjerku.

12. MIAMI HEAT, 75 bodova

Nisu izgubili nikoga bitnoga, ali zato su dodali Raya Allena na roster. Drugim riječima, dobili su četvrtog najboljeg igrača, a da se nisu morali odreći ničega nego mjesta kojega je Juwan Howard zauzimao na klupi. To je ta ljepote šampionske pozicije, već si bogat, a onda postaješ sve bogatiji.

13. SACRAMENTO KINGS, 71 bod

Za skromne Kingse predsezona je prošla iznad očekivanja. Iako sistem od Robinsona ne očekuje previše u rookie sezoni, visoki draft pick uvijek donosi barem nadu. Također, uspjeli su zadržati vlastitog slobodnog igrača koji bi bez problema našao posao negdje drugdje (Thompson), a usput se i pojačati zamijenivši beskorisnog Greenea energičnim Johnsonom. Dolazak Brooksa na roster pak ne predstavlja nikakav korak naprijed, ali ni nazad.

14. OKLAHOMA CITY THUNDER, 64 boda

Thabeetom su zamijenili Mohammeda što se tek treba pokazati dobrim potezom obzirom da Thabeet još nema pozitivnu sezonu iza sebe, ali, s druge strane, obzirom da na rosteru već imaju Aldricha čije brojke su slične onima veterana koji je otišao u Bullse, razloga za brigu nema. Uostalom, radi se o minornoj roli.

Puno veći razlog za slavlje je produživanje s Ibakom koje im donosi gotovo sve bodove. Iako Ibaka nije bio na tržištu i u principu ovaj ugovor na snagu stupa tek dogodine, morali smo ga uzeti u obzir. Razlog za brigu činjenica je da još nisu našli zajednički jezik s Hardenom oko novog ugovora. To pak znači da su sve veće šanse kako će dotični iduće ljeto postati slobodan igrač, dakle čeka ga gomila maksimalnih ponuda kojima Thunder neće tek tako moći parirati.

15. MILWAUKEE BUCKS, 59 bodova

Ostanak Ilyasove je jedini pravi plus. Odlazak lanjskog rookiea Leuera koji je ostvario solidnu rolu nadoknadit će draftiranje Hensona, dok dovođenje Dalemberta umjesto Delfina na prvi pogled nema smisla. Međutim, kad ga povežeš s lanjskim potezima, jasno je kako su Dalemberta doveli da nadoknadi odlazak Boguta, dok pored Ellisa ni nema toliko potrebe za dodatnim dvojkama.

16. TORONTO RAPTORS, 56 bodova

Dodaju svom rosteru dva visoka picka, ali najvažniji potez svakako je dovođenje Lowrya. Praktički, jedan dokazani startni play poput Lowrya upada u priču umjesto vječno ozljeđenog combo-beka Baylessa, što nikako ne može biti loše. Pretplatili su Fieldsa, ali su dobili i nešto boljeg stopera nego je to bio Johnson, dok bi rookie Ross od prve minute trebao biti pozitivan pomak u odnosu na Garya Forbesa koji je lani imao značajne minute kao 3&D specijalac s klupe.

17. CLEVELAND CAVALIERS, 52 boda

Umjesto dva veterana (Jamison i Parker) u sliku uskaču rookiei Zeller i Waiters, što je jedan u principu neutralan potez iako bodovi preferiraju veterane. Potpisivanje Milesa iz Jazza, kao i ostanak Geea, daju dovoljno bodova da ih stave u plus.

18. PORTLAND TRAIL BLAZERS, 47 bodova

Slično Cavsima, i kod njih su dvojicu veterana (Felton i Crawford) zamijenila dva rookiea (Lillard i Barton), što ih baca u mali minus, ali ostavljanje Batuma na kraju donosi prevagu.

19. NEW ORLEANS HORNETS, 42 boda

Oni su jedan od zanimljivijih slučajeva. Ulovili su prvi pick, potpisali svog talentiranog beka i doveli jednog od top 30 igrača u ligi, ali sve skupa im nije bilo dovoljno da se probiju u vrh. Zašto? Zato što su ostali bez klupe. Davis i Anderson ogroman su plus u odnosu na Kamana i Ayona, ali ne zaboravimo da je klub ostao i bez Arize, Landrya, Belinellia i Jacka (možemo dodati i Okafora, iako lani nije igrao dovoljno da bi upao u top 10). S druge strane, doveli su Warricka, Lopeza i Masona koji zajedno imaju manju IOR vrijednost od Belinellia. Rookie Rivers malo popravlja sliku, ali i dalje ostaju rupe na sve strane. Jasno, u stvarnosti, pored zdravog Gordona, to neće biti toliko bitno, ali u ovom kontekstu tržnice neosporno je kako su u New Orleansu potpuno zaboravili na sklapanje rotacije dok su slagali jezgru.

20. MEMPHIS GRIZZLIES, 41 bod

Potpisali su svoje visoke igrače (Speights, Arthur, Hadadi) i riješili pitanje rotacije visokih, a jedina značajnija promjena je zamjena Mayoa Baylessom, u kojoj su praktički zamijenili imena na dresu, ali i ostali s istom razinom talenta.

21. UTAH JAZZ, 39 bodova

Dodali su šutere, što će im više koristiti u igri nego ovako na papiru, iako nije sporno da su i na papiru bolje prošli. Foye dolazi po minute koje je lani imao Bell (ili ako hoćete Josh Howard), što je plus jer Foye nije uništen ozljedama i godinama poput dotičnih. Mo Williams je slabiji igrač od Harrisa, ali nije da je Harris bio all-star playmaker. Marvin Williams pak može zabiti otvoreni šut za razliku od Milesa.

22. DALLAS MAVERICKS, 36 bodova

Promijenili su pola momčadi, ali gotovo bez ikakvog značaja. Jedini plus im je što su zadržali Westa, a sve ostalo je potpuno anuliralo jedno drugo. Kidda mijenja Collison (43 naspram 44 IOR boda), Haywooda Kaman (umjesto 22 stižu 24 boda), a rookie Crowder bi trebao nadmašiti lanjski učinak Odoma i doći vrlo blizu onome što se od Odoma očekuje ove sezone. Mayo i Brand zajedno donose 100 bodova, a Terry i Mahinmi sa sobom su odnijeli 88. Ukratko, Dallas je ista momčad kao i lani, iako izgleda potpuno drugačije. Fora, zar ne.

23. DETROIT PISTONS, 35 bodova

Maggette je bolji igrač od Gordona, ali, ako vam je to ključna promjena ljeta, onda kvragu sve. Ključ za Pistonse je napredak rookiea, Andre Drummond bi čak i u ovoj fazi karijere trebao moći zamijeniti lanjski učinak Bena Wallacea, dok je Kyle Singler definitivno bolja opcija na boku od Damiena Wilkinsa.

24. CHARLOTTE BOBCATS, 23 boda

Zamjena Augustina Sessionsom neće dovesti do nikakvih potresa, a ni MKG u rookie sezoni neće previše nadmašiti solidne partije koje je lani pružao Derrick Brown. Gordon je minus u odnosu na Maggettea (iako u kontekstu novog rostera to i nije bitno obzirom da bi Maggette teško do minuta pored Kidd-Gilchrista), a jedini plus je dovođenje Haywooda koji će dati kakvo-takvo živo tijelo pod košem u odnosu na Whitea ili još ranije Diawa (sama činjenica da vam je Haywood plus potez ljeta razlog je za brigu).

25. ATLANTA HAWKS, 11 bodova

Obzirom da su se riješili Joea Johnsona, člana jezgre, a da su zauzvrat dobili tek specijalce za popunu petorke poput Morrowa i Korvera, pravi je uspjeh što nisu napravili korak nazad. A nisu zato što je iz Jazza pristigli Harris ogroman plus u odnosu na Hinricha, isto kao što je Morrow ogroman plus u odnosu na Williea Greena. Korver bi lakoćom trebao pružati partije u rangu Marvina Williamsa, a ključ svega je Lou Williams - njegove brojke ne zaostaju previše za Johnsonovim i uspije li Larry Drew posložiti ovu novu rotaciju, Hawksi neće napraviti korak nazad. Ok, rookie Jenkins ili DeShawn Stevenson teško da mogu dati iskru s klupe kakvu je donosio McGrady, ali obzirom da je ovaj put rotacija puno dublja, ta iskra neće ni biti ključna. Čak su i Radmanovića zamijenili igračem sličnog profila, iako Tolliver lani nije imao šuterski solidnu sezonu kao Vlad.

26. PHILADELPHIA 76ERS, 5 bodova

Bynum je korak naprijed u odnosu na Iguodalu, ali ne toliki da bi pokrio sve ostale minuse. Naime, Sixersi su ostali bez Branda, Williamsa, Meeksa i Vučevića. Ako uzmemo u obzir da će Bynum bez problema pokriti odlazak visokih, ostaje nam trojka Richardson, Young i Wright koja bi trebala nadoknaditi učinak Iggya i Williamsa što je jednostavno nemoguće. Jasno, Sixersi sve nade polažu u razvoj Turnera i Holidaya, ali to je za neku drugu priču. Ovdje treba naglasiti kako čak ni novi ugovori solidnim članovima rotacije poput Hawesa i Allena nisu doveli do značajnijeg plusa, što najbolje govori koliko nova rotacija na boku nije dorasla onoj lanjskoj.

27. PHOENIX SUNS, -3 boda

U Scoli i Dragiću Sunsi su dobili dva dobra košarkaša, ali odlazak Nasha prevelik je udarac da bi ga nadoknadili samom činjenicom što je Scola doktor za Lopeza ili Warricka koje su poslali u New Orleans. O tome da Beasley dolazi do minuta koje je odrađivao Grant Hill također ne treba govoriti, zamjena jednog fajtera poput Hilla s likom poput Beasleya u najmanju ruku trebala bi biti šok sistema. Uostalom, dva detalja sve govore o tržnici Sunsa - najbolji igrač kojega s kojim su produžili je Shannon Brown, a čak je i odbjegli Redd, igrajući bez nogu, lani bio korisniji nego Wes Johnson ikada u karijeri.

28. CHICAGO BULLS, -87 bodova

S Bullsima stižemo do tri franšize koje su ovoga ljeta napravile nekoliko koraka unazad. Iako je situacija s Roseom dobro opravdanje za škrtost, činjenica je da Bullsi nisu pogodili ni s jednom zamjenom. Asik nije nikakva specijalna klasa, ali pored istrošenog veterana poput Mohammesa svakako se čini takvom. Belinelli i Hinrich teško mogu nadoknaditi šutersko-stopersku klasu koju su prezentirali Korver i Brewer. Čak i ako se lanjski rookie Butler nametne kao novi stoper, činjenica je kako, u situaciji bez Rosea, Bullsima trebaju playmakeri. Hinrich u najboljem slučaju može pokriti minute back-up opcije, a teško će imati ikakve koristi od rookiea Teaguea. U biti, jedini plus u cijeloj ovoj priči je činjenica kako je Nate Robinson bolji kao instant napad s klupe i treći play od Johna Lucasa.

29. ORLANDO MAGIC, -97 bodova

Kada ostanete bez dva najbolja igrača, teško da možete ostvariti bolji rezultat. Howarda i Andersona mijenjaju Ayon i Harrington i to valjda sve govori. Jedina poštena zamjena je ona Richardsona Afflalom, dok im pozitivni bodovi dolaze isključivo od potpisa novog ugovora s Nelsonom koji je upravo odigrao najgoru sezonu u karijeri. Toliko o tome.

30. HOUSTON ROCKETS, -136 bodova

A Oscara za najgori posao ovoga ljeta dobiva... Daryl Morey. Što je najbolje, on čak nije imao na raspolaganju klase poput Howarda ili Andersona pa da ih prokocka, već je jednostavno zamijenio hrpu solidnih igrača puno manje solidnim individuama. Jedino bi zamjena Dragića Linom donekle mogla polučiti iste rezultate, sve ostalo je negativno. Umjesto kvalitetnog šutera Budingera, tu je slabiji šuter Delfino. Umjesto dokazanog startera Dalemberta, tu je Asik koji tek treba pokazati kako će reagirati na ozbiljniju minutažu. Veterane Cambya i Scolu pod košem bi sasvim solidno trebali mijenjati rookiei White i Jones, iako s novacima nikada ne znaš. Slično je i na boku - dokazanog igrača zadatka poput Leea mijenja upitnik zvan Lamb. I dok ovo sve skupa jesu negativne zamjene, ipak se ne radi o šokovima poput sljedećeg poteza, a taj je puštanje Lowrya za ništa kako bi njegovu rolu sutra morao krpati netko poput Toneya Douglasa (samo ova paralela donosi 60 minus bodova).

17Apr/124

UTAH ROCK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

Prekrasna NBA noć donijela je čak četiri zanimljive utakmice. Doduše, samo su tri imale nekakav značaj, dok je susret Clippersa i Thundera uglavnom bio za prestiž, ali je dobio potrebnu težinu nedavnom pobjedom Paula i društva u Oklahomi (rađanje potencijalnih suparništava se ne smije propuštati, postoje šanse da ove dvije momčadi gledamo opet već u drugoj rundi). Od ove tri rezultatski bitne tekme, dvije su bile između momčadi koje se bore za poredak od šestog do osmog mjesta, a treća se odnosila na rutinsku partiju koju su Sunsi morali odraditi protiv Portland Tank Blazersa. Ovu zadnju tako nisam ni gledao duže od jedne četvrtine koliko je Phoenixu trebalo da dokaže kako se nema namjeru zezati s lovom na osmu poziciju (Blazersi su poveli 2-0 na početku i to bi bio manje više sav otpor koji su pružili), ali uz ove ostale poslastice vrijedilo je provesti sate.

NUGGETS @ ROCKETS

Denver se po tko zna koji put ove sezone stabilizirao kada je bilo najpotrebnije i dobio dvije ključne utakmice, praktički razigravanje za playoff s direktnim suparnicima Rocketsima. Houston dan ranije u Denveru nije ni pokušao pružiti otpor, a ništa boljima se nisu pokazali ni u ključnoj utakmici sezone pred svojom publikom.

Rocketsi su beskrvna skupina u kojoj su pobjednički ritam udarali Kyle Lowry i odlična druga petorka, ali efekt domina koji su uzrokovali problemi Lowrya (koji je totalno van forme nakon mjesec dana provedenih u bolnici praktički bez treninga) i ozljeda Martina srušio je temelje na kojima su gradili uspjeh. Dragić i Lee kao starteri ne mogu nositi igru na način na koji su to navikli raditi s klupe, a to je bilo očito i noćas. Koliko god sjajno izgledao njihov šuterski učinak, činjenica je da moraju potrošiti ogromnu količinu lopti kako bi ga ostvarili, a pritom ni približno ne pomažu u obrani.

Neučinkovitost vanjske linije svaljuje dodatni teret na leđa Scole koji u ovoj fazi karijere jednostavno ne može biti nositelj ozbiljnog napada. Dragić, Scola i Lee su poprilično mekani igrači koji su izvrsna podrška iz pozadine, ali definitivno nisu jezgra na koju se možeš osloniti, makar i u ovakvom prisilnom i kratkoročnom kontekstu.

Jedini igrač Rocketsa koji je digao igru u ovom periodu je rookie Chandler Parsons, koji je i noćas često bio prisiljen uzimati stvar u svoje ruke dok su ostali uglavnom nemoćno gledali kako se ruši zadnja prilika da odvedu ovaj klub u playoff nakon dvije godine ostajanje prvima ispod crte. Izgleda da će se sličan scenarij ponoviti i ovaj put.

I iako se ovom prilikom mogu izvlačiti manjkom sreće, činjenica je da Rocketsi nisu ništa bolji od ovih ostalih osrednjih momčadi s kojima se bore za osmu poziciju, a četiri poraza za redom (od čega čak tri doma) od Jazza, Sunsa i Nuggetsa tu samo dolaze kao točka na i. Uostalom, Jazz nema vanjsku liniju, Sunsi nemaju Granta Hilla, a Nuggetse su ozljede skoro uništile još puno ranije. Isprike su ionako za gubitnike, a razlog zbog kojega su Rocketsi gubitnici leži prije svega u njima samima.

Recimo, Kevinu McHaleu je teško nešto prigovoriti zbog tolikih ozljeda, ali njegovo nepovjerenje u Sama Dalemberta pokazalo se samoubojstvom. Samuel je praktički sam samcat cijelu sezonu držao obranu Rocketsa na nekakvoj prihvatljivoj razini svojim blokersko-skakačkim učinkom, da bi ga McHale istjerao iz postave nakon dolaska umirovljenika Cambya. Umjesto da doda Cambya u rotaciju kako bi imao na raspolaganju 40-ak minuta centarske igre barem u obrani, McHale je ostao vjeran igri s malom drugom petorkom, dao Dalembertove minute Cambyu, a ovoga posjeo na dno klupe.

Ok, čovjek je svjesno žrtvovao obranu zbog napada – Dalembert igra za budući ugovor i crna je rupa koja vidi samo koš kada primi loptu, dok je Camby ipak rasni playmaker s vrha posta. Međutim, kao što se i noćas vidjelo, dok je Sam u reketu, Houston puno bolje izgleda obrambeno. Čovjek je s 9 skokova i 7 blokada u 24 minute Rocketse činio boljom momčadi, a zašto na kraju nije dobio šansu igrati, e to treba pitati McHalea koji će očito radije držati otvoren reket (Nuggetsi su se u završnici šetali kroz njega) nego potrošiti poneku loptu u napadu da svog centra učini sretnim.

Najgore od svega, Rocketsi još imaju šanse jer imaju utakmicu više od Jazza, a na rasporedu su im barem tri zicera (dva susreta s Hornetsima, jedan protiv Warriorsa). Iako bi se, obzirom na nesposobnost koju su iskazali u dosadašnjim susretima, teško dalo ustvrditi da za njih postoji nešto poput zicera.

Denver je pak sebi osigurao minimalno sedmu poziciju, a možda i šestu, ovisno o tome hoće li Dallas riješiti sljedeća dvije utakmice doma u svoju korist (a obzirom da dočekuju Rocketse i Warriorse, odgovor na to bi trebao biti potvrdan). Obrana Nuggetsa i dalje ne može zaustaviti nikoga, ali im napad barem opet štima - Galinarieva i Harringtonova dužina iz vana, Lawsonova brzina te Millerova i Afflalova muda, najbolji su sastojci koje Karl ima na raspolaganju i dok su oni na parketu većinu minuta, Nuggetsi su playoff momčad.

MAVS @ JAZZ

Za razliku od beskrvnih Roketa, Jazzeri su Dallasu pripremili pravu playoff bitku od početka do kraja. Bilo je tu svega - od Westova prsta u Haywardovom uhu (možda je Delonte u nižim razredima bio higijeničar), preko NBDL klupe Jazza (Bell i Howard su gotovi za sezonu, Miles je out do daljnjega, što je u petorku gurnulo šljakera DeMarre Carrolla, a na klupu dovelo Blakea Aherna, čovjeka koji izgleda kao stariji brat Stevea Nasha i koji je jedan od najboljih strijelaca i playmakera NBDL-a ove sezone), do suđenja s playoff tolerancijom kontakta.

Njihova unutarnja linija Jefferson-Millsap-Hayward dala je svoj apsolutni maksimum i, ma koliko se on dobar dio vremena činio nedovoljnim, na kraju su ipak uspjeli isčupati pobjedu nakon tri produžetka koja bi, da su se dogodila u playoffu, danas nosila etiketu klasika (naravno, apsolutni maksimum u slučaju Big Ala znači pucati 25 lopti za 28 poena bez ijednog slobodnog, a u slučaju Millsapa dopustiti Dirku 40 poena).

Zanimljivo kako se usprkos tolikoj potrošenoj energiji frontcourta Jazza i desetkovanim bokovima, utakmica odlučila vanjskim šutem gdje su ogroman posao odradili Devin Harris (povremenim bljeskovima podsjetio na starog Harrisa, a sigurno je nešto imao i dokazati bivšoj momčadi u kojoj je igrao najbolju košarku karijere) i prolaznik DeMarre Carroll (odigrao partiju života koja je mogla biti još bolja da je umjesto onih predugih dvica s jednom nogom na liniji pucao trice).

Dallas je kaskao cijeli susret za Jazzom, ali u završnici je zatvorio reket i preuzeo kontrolu. Odlučili su udvajati svaku situaciju u kojoj bi se Millsap ili Jefferson našli pod košem, čime su bacili rukavicu izazova najgoroj tricaškoj momčadi u NBA koja u prosjeku ne zabija niti 4 trice po utakmici. Međutim, Harrisovo ludilo rezultiralo je s čak 5 od 12 ubačaja, a kad dodaš da je Hayward uredno stavio 4 iz kuta, ispada kako se kocka Mavsima nije isplatila.

Opet, tijekom cijele ove završnice koju nema smisla prepričavati već je jednostavno morate pogledati, Dallas je ostavljao dojam momčadi koja može zabiti kada se sjeti. Terry, Dirk, Carter i West zabili su u jednoj utakmici više ključnih trica nego ih neka momčad ostvari u sezoni, ali Jazz se nije predavao. Uz netipične šuteve iz vana koji su ih spašavali, bilo je tu sjajnih Jeffersonovih skok-šuteva s poludistance, Millsapovih skokova u napadu, Haywardovih vratolomija i čak jedan Harrisov old school ulaz kao da je 2006.

Ta Dallasova mirnoća u završnicama ipak nije bila dovoljna pored upornosti Jazza koji je zaslužio ovu pobjedu na račun želje, ali indikativna je za playoff kada će ovakve situacije postati učestale i kada će svaka utakmica imati težinu. To iskustvo koje Mavsi imaju, srce prvaka i taj know how - nemaju cijenu. Kod njih nema kompleksa, ega ili nečeg sličnoga, već postoji samo vječna potraga za suigračem u boljoj poziciji. Usprkos vidljivim manama pod košem, Kidd i društvo su rasna veteranska skupina koja odbija umrijeti iako su najbolje dane ostavili iza sebe (ako itko podsjeća na Houston 1995. to su oni, dijelom i zato jer se i njima smješi start sa šeste pozicije, ali ipak ne treba zanemariti da je onaj Houston svojevremeno bio top 10 napad lige, dok je Dallas cijelu sezonu u donjoj trećini).

Koliko god je bila milina gledati Mavse kako nalaze situacije za pucati otvorene trice u završnici, toliko je takav razvoj situacije govorio i o očajnim rotacijama Jazza. Ali, očajna obrana Jazza je ionako bitna za neku širu sliku, a o toj trenutno nitko u Salt Lake Cityu ne razmišlja. Bitno je samo izboriti još poneku playoff utakmicu pred svojim navijačima, za što sada imaju ogromne šanse. Praktički, sve je u njihovim rukama – imaju tri zicera (Portland vani i doma, Orlando doma) te izravni dvoboj s direktnim protivnikom Phoenixom pred svojom publikom za točno tjedan dana. Trebaju im barem 3 od 4, a ne uspiju li, barem imaju lutrijski pick.

Sunsi su pak u puno težoj situaciji – imaju to gostovanje protiv Jazza i četiri tekme doma, ali radi se o susretima protiv Thundera, Clippersa, Nuggetsa i Spursa. Iako će neke momčadi tada već odmarati (recimo Spursi), ipak se radi o playoff kvaliteti. Držimo fige da Sunsi ostanu u igri do utakmice sa Jazzom, jer u tom slučaju njihov dvoboj bit će prava najava playoffa. Kao dodatni bonus, treba istaknuti kako će sve goriti na stranicama ispodobruca.com čija čitateljska jezgra se sastoji upravo od navijača spomenuta dva kluba. Osobno držim fige Sunsima iz dva razloga:

1. kako bi se Steve oprostio od Phoenixa u svom playoff stilu

2. kako bi Jazz ipak dobio pick i priliku za izabrati Kendalla Marshalla

THUNDER @ CLIPPERS

Kako je moguće da je OKC zabio samo 25 koševa u nastavku nakon rutinska 52 u prvom poluvremenu tijekom kojega su držali stvari pod kontrolom? Pa, dijelom su za to zaslužni Clippersi koji su odigrali odličan drugi dio utakmice, ali puno veće zasluge pripadaju katastrofalnoj igri Thundera koji je drugi dio večeri forsirao šut, igrajući bez prepoznatljivih ulaza i povratnih lopti.

OKC bez penetracije je gori čak i od seksa bez penetracije. Osim Duranta, nitko živ nije išao na liniju, a, ionako mizeran broj asista, bez kretanja sveden je na minimum. Jednostavno, u drugom poluvremenu kao da je istrčala momčad kojoj se uopće ne da biti na parketu i praktički ih je potpune sramote spasio jedino vrijedni Ibaka skokovima u napadu.

Clippersi su pak pokazali sav svoj repertoar potvrdivši da nisu uzalud potrošili ovaj drugi dio sezone tijekom kojega su poboljšali tri stvari:

- sada konačno imaju vanjsku rotaciju (Bledsoe, Young i Mo Williams krpaju sve potrebe na bokovima u napadu, a Bledose svojom energijom donosi živost i u obranu)

- sve više koriste Blakea kao playmakera, što ionako efikasan napad predvođen Paulom pretvara u još bolji (kretanje lopte je iz utakmice u utakmicu sve bolje jer sada ne čekaju da Paul stvori višak i razigra, već loptu prebacuju preko Blakea do spot up šutera)

- očajnoj obrani dodali su jedan fini dodatak - zonu (zaigrali su je sredinom treće i ionako pasivni Thunder pretvorili u bacače cigli), za što je zaslužan ove godine angažiran pomoćni trener Dean Demopoulos, vječni McMillanov pomoćnik koji je bio zaslužan za obrane Sonicsa i Blazersa, poznat i kao doktor zonske obrane (jedno neugledno sveučilište Temple u 16 godina koliko je tamo bio zadužen za obranu 16 puta odveo na završni turnir).

Što se Thundera tiče, jedna očajna četvrtina se događa svakome, ali odigrati cijelo poluvrijeme u ovakvom ritmu, e to je već previše. Kad dodaš da su i prošli susret protiv Clippersa izgubili u završnici postavši totalno pasivni, osudivši se na očajničke pokušaje trice Duranta i Westbrooka, možda je ovo znak problema koje imaju protiv ove momčadi, ali i protiv sličnih ekipa koje vode računa o lopti (Paul je ne gubi nikada) i mogu šutirati trice u serijama (Spursi i Dallas su u tome još opasniji od Clippersa). Skakački i obranom reketa OKC može nadoknaditi puno problema, ali ništa ne može pokriti totalno zakazivanje napada.

Međutim, ovakve toplo-hladno partije su odavno njihov problem za kojega je puno više od protivnika zaslužan dobro nam znani manjak IQ-a. Kao što smo već milijun puta rekli, nitko ne može reći da li je taj manjak rezultat mladosti (nijedan bitan igrač OKC-a u napadu nema više od 23 godine) ili pogrešno strukturiranih temelja (Westbrook i Brooks baš ne ulijevaju povjerenje u svojim ulogama koje nisu zanemarive).

Noćašnji poraz i mizernih 25 koševa možemo pripisati tome što je Duranta igrao bezveze, što Harden već neko vrijeme zbog problema s koljenom ne pokazuje ni pola onoga što zna i što su Westbrook i Brooks odlučili uzeti slobodnu večer. Ono što ostaje kao puno veći problem je to što ovakve epizode, čak i u puno kraćem trajanju tijekom playoffa, mogu biti razlika između pobjede i poraza. I zato Thunder, usprkos svom talentu i odličnoj rotaciji, nije nego papirnati favorit. Iako nema super momčadi koja se nameće kao razbijač zubi, iako su Miami i Chicago itekako puni vlastitih felera, mladost OKC-a jednostavno traži da je tu i tamo opalite po ustima. Mada je postalo upitno, obzirom na zavidno playoff iskustvo koje su stekli, kolika je ta mladost isprika.

13Jun/1119

I LOVE THIS GAME

Posted by ispdcom

Košarka je zakon, potvrdilo se to još jednom. Ball don't lie. Iako sam se već predao i pomirio sa životom u đikaniziranom svemiru, u kojem će se sve opet okrenuti u smjeru s početka nultih, kada je ligu gušila praznina nastala Jordanovim odlaskom, u zadnji tren smisao je spašen. Ipak ne možeš doći do trofeja silom, trebaš naučiti neke lekcije. Kada je Boston pao bez ispaljenog metka pomislio sam kako je ovo kraj, izbacili su ultimativnu Momčad. Pa sam se nadao da su Bullsi ipak dovoljno zreli. Protiv Mavsa se nisam nadao više ničemu, samo što bržem kraju agonije.

Ne pretjerujem kada kažem da je Dallas spasio košarku. Mogu mediji i dalje lajati o Heatu i uzrocima njihova poraza, ali pametne franšize i pametni ljudi u ligi još jednom su dobili potvrdu koji obrazac treba slijediti. Onaj upornog planiranja i upornog rada. Dallas je prije 5 sezona bio momčad koja je sve htjela na brzinu, Cuban je kupovao talent i na kraju je izgubio. Zadnjih godina su se okrenuli lekcijama Spursa, stvorili su sistem i momčad, gutali razočaranja i na kraju trijumfirali. Potvrdili da je NBA zanimljiva masama zbog zvijezda, ali da je prije svega ljubiteljima košarke zanimljiva zbog igre.

Sutra nitko neće pokušati pretplatiti tri igrača i graditi momčad (dobro, nitko osim Knicksa), ali zato vam garantiram da ćemo od iduće sezone gledati više zone nego ikada. Da ne govorim da su Mavsi nadahnuće za sve buduće šampione i po tome što su građeni oko igrača zadatka, bez zvijezda, čak i bez all-round all-star igrača. U prvi plan dolaze karakter, iskustvo i ozbiljnost, ali i ne-konvencionalne rotacije. Do jučer je vladalo uvjerenje da lepršava košarka u stilu Sunsa ne može do naslova, danas znamo da je Sunsima nedostajala samo malo bolja obrana.

I po meni najveći plus ovakvog ishoda je što sutra više nitko nema pravo reći da u NBA trener nije bitan. Da se vratim na primjer Sunsa i zaigram "da je moja baba muško" igru, pitanje je da li bi imali naslov da je uprava bila voljna malo riskirati financijski i da je D'Antoni imao boljeg stručnjaka za obranu od Iavaronia, nekoga tko bi apostrofirao taj dio igre. Možda u regularnom dijelu i za veliku većinu ekipa trener i nije bitan, ali za ove najbolje, koje se međusobno bore za naslov u utakmicama gdje svaka sitnica odlučuje, jeste.

Phil Jackson je najveći ne samo zato što je znao ukrotiti egomanijake poput Jordana ili Kobea (donekle), već i zato što je znao da njegov rezultat umire ili živi s poštovanjem principa trokuta Texa Wintera. Naravno da mu vrhunski talent koji je imao na raspolaganju nije bio na odmet, ali igra je bila ta koja je donosila rezultat. Sad, možda vam se čini pretjeranim u ovu ligu stavljati Carlislea, ali čovjek je uz malo sreće možda mogao imati i tri prstena danas. Rick Carlisle je na neki način uvijek bio podcijenjen, ali Rick Carlisle još nije vodio momčad koju nije napravio potencijalno šampionskom.

Prvo je stvorio Detroit po uzoru na stare Pistonse koje je kao igrač šampionskih Celticsa upoznao iz prve ruke. Također, kao igrač tih istih Celticsa vrlo je dobro znao važnost nesebične igre u napadu i raznovrsnosti. Možda nije bio ništa više od dodavača ručnika u svoje vrijeme, ali dodavao ga je Birdu, McHaleu i Waltonu između ostalih. Način na koji ga se Dumars riješio nakon što je stvorio buduće prvake možda nije bio fer, ali je bio još jedna škola. Pistonsi su osvojili naslov s Larryem Brownom, a ironija ne može biti veća - jedna od najvećih trenerskih NBA legendi osvojila je prvi prsten s momčadi koju je stvorio trener početnik.

Carlisle je zatim stvorio i potencijalnog šampiona od Indiane, da bi se ti snovi raspali onim nesretnim događajem u Detroitu, od kojega se franšiza Pacersa još nije oporavila. Te godine su naslovnice svih NBA magazina kao prvog izazivača nudile upravo Artesta, O'Neala i Captain Jacka, a smatrati takav roster šampionskim iz današnje pozicije djeluje stvarno nestvarno. Ali, ta momčad je pod Carlisleom do one nesretne tučnjave gazila sve pred sobom. I onda je Cuban bez razmišljanja angažirao čovjeka koji je uz pomoć sjajnih asistenata i jednog od najbrojnijih stručnih štabova u ligi uopće, dvije godine pripremao teren u očekivanju prave prilike. Koja se ukazala ove sezone i koju su odmah zgrabili.

Da mu ne pada na pamet štediti, Cuban je pokazao na stotine načina, od ogromnih ulaganja u struku i svakakve oblike košarkaške analize, do gomilanja i preplaćivanja solidnih igrača koji su mu bili dostupni. Samo, tko danas nakon svega može reći da je preplatio Mariona ili da je nepotrebno riskirao s Butlerom ili da će tek preplatiti Chandlera? Ono gdje je Cuban naučio lekciju je da treba pustiti igri da priča. Dallas je uvijek igrao lijepu košarku, ali pod Carlisleom obrana je postala značajnija nego ikada i sjajni rezultati kroz regularnu sezonu su uvijek bili prisutni. Međutim, najvažnije je da nije bilo nikakvih paničnih poteza zbog dva bolna ispadanja u playoffu, posebice od onog lanjskog od Spursa u seriji u kojoj je San Antonio nametnuo svoju igru.

Za ovu godinu Mavsi su znali da nema više ustupaka, već da protivnika moraju dobiti upravo nametanjem svoga stila. Pa onda budi što jesi, izađi kao pobjednik ili pogini muški. I, naravno, radi sitne prilagodbe koje vode naprijed, u čemu su se pokazali majstorima - pogledajte samo tijek svih serija u ovom playoffu, nakon početne dvije utakmice ispitivanja snaga, Dallas je redovito bio taj koji bi zadao prvi kontraudarac kojim bi protivnika izbacio iz ravnoteže taman koliko treba. Taj njihov stil se pokazao dobitnom kombinacijom i to treba priznati usprkos svim do sada poznatim pravilima kojima je prkosio.

Dallas je srušio sve mitove, pokazavši da do naslova može i prosječna obrambena momčad ako zna koristiti protivnikova slabosti. To miksanje zone i čovjeka malo po malo je pretvaralo Heat u šutersku momčad, što me podsjetilo na one davne dane kada sam još gledao Euro košarku i kada su me istovremeno fascinirale i iritirale te zone, statičnost napada i stalno potezanje trica. Međutim, nije zona kriva što onaj tko je napada nema dovoljno vještine da je savlada, jer u pitanju je tek jedna vrsta obrane koje ima slabosti kao i sve druge. To je taj šahovski dio košarke kojega u NBA kronično nedostaje i kojega će nadam se biti sve više u budućnosti.


- Brendane, opraštam ti sve milijune koji si mi spalio!!!! DeShawn, tebi sve one koje ćeš mi tek spaliti!!!!!!!!
- Toooooooooooooooooooooooooooo!!!!!

Ne samo da je Dallas bio prosječan u obrani, već nije imao ni zatvoren reket kako treba. Tyson Chandler je bio veličanstven cijelu sezonu, ali toliko ovisiti o jednom igraču je nemoguće. Miami ih je imao u šaci što se koševa u reketu i skoka tiče do onog trenutka kada se serija prelomila u drugom poluvremenu četvrte utakmice. Od toga trenutka igrači Dallasa su jednostavno bili gladniji. Nema bolje izraza za opisati činjenicu što su hvatali više lopti i uopće igrali požrtvovnije. Jednostavno, oni su odgovorili na sve izazove - kada se prozvalo momčad da previše ovisi o Nowitzkom reagirali su, kada se prozvalo Terrya da treba igrati kao druga opcija reagirao je, kada se prozvalo Chandlera da treba biti čvršći reagirao je. S druge strane Miami na nijedan izazov nije odgovorio pozitivno i u tom mikro svemiru, koji svaka serija postane za sebe, to je bio jedan od ključnih detalja.

I iako je Dallas potpuno zasluženo osvojio naslov jer je bio bolja momčad i jer je igrao bolju košarku, i iako mu hvala na tome što je sve to uspio srušivši usput ne samo gomile paradigmi već i nastanak jednog ružnog Imperija, ta nesposobnost Heata da mentalno reagira na zahtjeve serije jednako je fascinantna. Ne želim reći da je to ključni moment, Dallas je pokazao srce i definitivno su imali neke obrambene momente za diviti se, ali da im je činjenica kako je Heat izgubio dušu pomogla - jeste. Miami igra ružnu, bezveznu košarku, nešto što se može tolerirati samo zato što s druge strane parketa ulažu ogromne količine energije u to fanatično branjenje koša. Međutim, u onoj famoznoj četvrtoj utakmici ne samo da je LeBron James dokazao da je papak, on kao da je probušio napuhani balon koji je bila ova momčad.

Čim je on stao igrati punom snagom, čim su mu obrambene rotacije oslabile i čim su mu se napadi sveli na gledanje s perimetra i dodavanje prvom do sebe, Miami je izgubio seriju. Nadoknaditi njegov učinak nemoguće je samo po sebi, ali ono što je još više ubilo Heat bilo je saznanje svih uključenih da je Dallas jednostavno bolji. Kada je LBJ ostao bez samopouzdanja, oduzeo ga je i momčadi koja je upravo na vjerovanju da je on Svemogući do tada živjela. A bez samopouzdanja nije više bilo ni one samoubilačke igre u obrani, bez čega je Miami ostao bez oružja za suprostaviti se Dallasu koji je tako preokrenuo stvari u svoju koristi i nametnuo svoju igru. Wade je pokušao spasiti što se spasiti da, ali glavom kroz zid nije išlo. Miami za ovakve situacije jednostavno nema plan B, a nema ga zato što nema ni plan A, jer ono što oni igraju nije igra. I tu je razlika između Carlislea i Spoelstre. Iako će i Rick dati do znanja da su igrači ti koji igraju i da on nema nikakva utjecaja u napadu, upravo su njegove rotacije, postave i kombinacije davali svima na parketu najbolju šansu da nešto naprave.

Spoelstra s druge strane nije imao pojma što radi, njegovi potezi u zadnje dvije utakmice su bili tipični potezi očajnika koji se nada da će slučajno nabasati na spasonosnu formulu. Da, nije imao lak posao obzirom na sakatu klupu, ali svaka medalja ima dvije strane, dakle za dobar dio loše obavljenog posla kriv je i sam. Mislim, može biti ponosan ne sve što je napravio u prvoj godini s ovom momčadi, na kraju će svi ovo gledati kao neuspjeh iako on to nije (odnosno, neće to biti ako iz njega izvuku pouke) obzirom na to kako se odvijala sezona. Međutim, mogao je bolje, puno bolje.

Nego, da se vratim na Jamesa. Ne pada mi na pamet pokušavati ući u njegov um, ali očito je kako se radi o čovjeku koji treba puno stručniju pomoć od one koju mu mogu pružiti tapšanja po dupetu od strane suigrača. Ono, možda ne želi biti čovjek odluke i želi pobjeći od odgovornosti zato što cijeli život netko od njega nešto očekuje, možda ga je jednostavno strah pritiska zbog svega onoga što slijedi nakon neuspjeha. Ne zaboravite da nije on sam od sebe napravio Globalnu Đikonu, da ogroman dio odgovornosti leži na njegovim prijateljima i suradnicima koji su u prvom planu uvijek imali dolare i uspjeh, a tek tada brigu za svoju zlatnu koku.

James je dolaskom u Miami izgleda naučio da je važno posvetiti se samo košarci, zadnji dio sezone samo je ona bila važna. Nakon poraza proradila je ogorčenost, a čak i ono ruganje s Dirkom govori o nezrelosti i na neki način nedostojnosti da se bude prvakom. Ali, ono što ni on ni Heat nisu naučili je da samo na njegovim fizikalijama ne može do kraja. Ovaj poraz neće biti uzalud ako iz njega izvuku pouke. A te su da treba raditi na igri, pojačati momčad i momčadski duh. I ona najvažnija, ne oslanjati se na medijsku veličinu nekoga, već na njegovu igru na parketu.

Kako James nije u završnici seriji uspijevao biti niti Pippen, morat će prihvatiti njegova ograničenja kako bi sutra od njega stvarno izvukli Pippena. E, sad je pitanje koliko još sezona Wade može glumiti Jordana, u ovoj seriji mu je to išlo sasvim dobro i stvarno je uz Dirka bio jedini legitimni kandidat za MVP-a. Ono ključno je pak kakav stil igre može razviti Miami, posebice u napadu, jer ovaj izostanak ikakvog sistema više se ne smije događati. Nema izlika u ozljedama i nedostatku tijela, jer nije to ono što ih je koštalo odlaska do kraja. Koštalo ih je to što su igrali lošiju košarku, što su manje željeli i što nisu bili realni. Dok je Dallas znao da su im margine za grešku male i da mogu do kraja samo ako će odigrati savršeno, odnosno najbolje što mogu u datom trenutku, Heat je vjerovao da imaju rješenje za sve. Jer su vjerovali u idole umjesto u rad. Miami Heat su Hrvati. Arogancija i ignorancija su ih na kraju stajali glave. I budimo sretni zbog toga.

Budimo sretni i zbog Dirka, koji je izbjegao svrstavanje u kategoriju s Barkleyem i Maloneom i upisao se među 30 najvećih igrača svih vremena. Smiješno je što je trofej dignuo nekoliko minuta nakon što je odigrao najgoru playoff partiju ove godine, ali i to je na neki način još jedan dokaz njegove ljudskosti koja zrači iz svakog njegovog poteza. Na kraju je zabio kada je bilo najpotrebnije, ali i to je snaga Dallasa, što su ga suigrači digli kada mu nije išlo i tako mu vratili za sve one situacije kada je on njih izvlačio. Tome služi momčad, to je vjerovanje jedan u drugoga, a ne ono što je pokazao Miami koji je jednostavno stao onog trenutka kad je stao James. Postavlja se pitanje da li su uopće bili momčad ili su tipična oportunistička skupina u kojoj se članovi podržavaju samo kada im ide dobro. Miami HDZeat.

Uglavnom, Dirk nije igrač u rangu Birda, to nikako, ali je možda najbolji čisti šuter svih vremena i to je bilo nešto na čemu je Dallas sve ove godine gradio igru. Njegovi šutevi iz onih smiješnih poza možda na neki način i jesu asptraktni i blentavi, ali su za razliku od sirove snage na koju igraju Wade i James ipak rezultat činjenice da je jedan smrtnik prihvatio svoje nedostatke i naučio kako iz njih izvuči maksimum. Dirk je muškarac, a to je nešto što se ne dokazuje brojem reklama, samo naslova.

A kad smo kod muškaraca, treba odati priznanje Boshu. Više nema smisla čovjeka zezati s onim WNBA forama, ma kako mekan bio u kontaktu barem se trudio. Napadao je koš, skakao, gurao se, iako je iz aviona očito da to nije njegova igra. Međutim, upravo njegova uloga u ovoj momčadi dovoljno govori koliko Spoelstra nije odradio posao i kako je sve u pripremi bilo podređeno samo tome da se balansiraju uloge Jamesa i Wadea. Bosh možda nije klasični post igrač, ali svojim šuterskim rasponom on je idealna opcija za pick igru i sramotno je koliko malo ga je Miami koristio u toj ulozi. Išli na rolanje ili pop prema vani, Bosh je uvijek opasan, uvijek ostavlja dio terena nebranjenim i otvara prostor partneru. Ako je išta trebalo jahati do besvijesti, to je on, osobito u trenutcima kada James nema nikakvu ideju, a Wade na silu pokušava do reketa.

Na samom startu utakmice bilo je zabavno gledati Jamesa jer je ubacio nekoliko šuteva iz vani i tu se točno dalo vidjeti kako pogrešno i on i momčad razmišljaju. Istina, protiv Bullsa se zalomilo da te trice upadaju, što je njegovu dominaciju učinilo još dojmljivijom, podiglo je ono što je pružao u toj seriji na neke sulude razine. Međutim, čim je šut stao pao je na zemlju, igrajući i dalje sjajnu all-round igru, barem do četvrte utakmice kada je pogledao sebe u dušu i kada su i on i suigrači shvatili da on nije dovoljan, da su cijelu sezonu ulagali na krivu kartu.

Iako sam mislio da će ova utakmica biti više nalik onim ranijim bitkama, Dallas je hladnokrvno zadržao momentum iz prethodne utakmice, nametnuo svoju igru i izazivao Heat da zabije više. Izdržali su sve pritiske, posebice sudaca koji su očajno odrađenu seriju noćas doveli do ekstrema, navlačeći za domaćina svakom prilikom. Ali, to je već postalo NBA pravilo, domaćin uvijek može računati na određenu pomoć, što samo baca dodatno svjetlo na posao koji je Dallas odradio u ključnom trenutku svoga postojanja. Prvaci na kvadrat.

Terry je u prvom dijelu pokrio sve Dirkove promašaje, Barea je nastavio secirati obranu (usput čuvajući Kiddove noge za težak posao u obrani), a čak je i onaj nesretni Stevenson zaradio novi ugovor spojivši tri trice (doduše, nešto kasnije je zamalo izazvao masovnu tučnjavu, ali to vam je prvo i jedino pravilo života s čovjekom koji ima više tetovaža nego sivih ćelija - nadaš se da će na kraju večeri plusevi pokriti minuse). Energija i samouvjerenost Mavsa bili su do te mjere zarazni da je i Cardinal odigrao kvalitetne minute, složivši nekoliko igrača Heata na pod, a jedan Mahinmi je ubacio šut s poludistance sa sirenom za kraj treće nakon kojega je valjda i onima u zadnjem redu tribina bilo jasno koja je momčad alfa mužjak u ovom trenutku.

Miami taj momentum nije mogao razbiti čak ni dok je Dirk promašivao, Wadeova energija nije mogla nadoknaditi očajnu organizaciju igre, pasivnost Jamesa i mlake reakcije u obrani i skoku. Njegovi suigrači više jednostavno nisu vjerovali, a Dallas je za to vrijeme trpao i trpao. Čak je i veteran stotina bitaka i Wadeov vjerni suradnik Haslem opet djelovao kao da mu se raspalo stopalo, kao da je i dalje ozljeđen. Lopte su se odbijale oko njega, a on ih je samo tužno gledao dok su ih kupili Barea i Kidd. Trice su i drugu večer za redom bile ključne, nadoknadile su to što su najveći dio utakmice Dirk i Chandler imali skoro pa više osobnih nego koševa. Chandler je bio na meti sudaca od početka, ali usprkos tome uspio je ostaviti solidan trag na utakmici, dokazavši još jednom da je uz Dirka najvažniji igrač ove ekipe i čovjek kojega je nemoguće nadomjestiti.

O dekoncentraciji Miami dovoljno govore i gomile promašenih slobodnih. Dirk bi to nazvao karmom, vraćanjem sudbine za onaj prijašnji poraz u Finalu, ali po meni je to samo još jedan dokaz da su igrači itekako bili svjesni da ih Dallas ima u šaci. Bez post igre, bez neviđenih atleta u obrani, samo na račun inteligencije i većeg srca, Mavsi su bili ti koji su diktirali uvjete konačne predaje Heata.

I iako smo već toliko puta naglasili da je najljepši ishod ovog Finala činjenica da je pobjedila košarka, ne treba zaboraviti ni onaj romantični moment. To što će takve legende kao Dirk, Kidd, Marion, pa i taj dosadni Terry, završiti karijere kao pobjednici, sjajna je stvar. Finale je bilo zabavno, napetost je dobrim dijelom izvlačila činjenicu da igra nije nešto, barem do onog trenutka kada je Dallas uzeo stvar u svoje ruke i kada smo dobili i dva klasika u petoj i šestoj. Ali, nakon nekog vremena vrlo brzo ću zaboraviti detalje. Ono čega ću se sjećati cijeli život je ta filmska priča u kojoj je Dallas nakon 5 godina došao do prilike za osvetu i iskoristio je. Pamtit ću sve te veterane koji su uspijeli uhvatiti zadnji vlak, kao što je nekada to uspijelo Oscaru Robertsonu s Bucksima ili Clydeu Drexleru s Rocketsima. I iako će mi naslov Bostona uvijek biti draži jer su Pierce, Garnett i posebice Ray Allen došli do krune karijere, ovaj mi je odmah tu do. Život piše romane, ali ponekad su upravo filmske završnice slađe, zar ne?

I love this game. S lockoutom, bez njega, i dogodine ću biti uz nju. Kad god. Jer na košarku uvijek možeš računati. Čak i kada te razočara, ne smiješ zaboraviti da će sve to jednog dana vratiti s kamatama. Savršeni kraj savršene sezone. I da, s druge strane mi je drago da je kraj jer sam se više umorio od kakofonije koja prati igru. Ovo što su mediji danas postali za poseban je post, ta potreba da se analizira svaka sekunda i svaki trenutak i da se od svega radi vijest umaraju. A poanta svega je zabava. Tako da odmor dolazi u pravom trenutku. Uživajte u ljetu, sad nas čeka poneki osvrt na viđeno, draft. Laganini. A onda se uključujemo u praćenje Europskog prvenstva. Sreća da se nisam kladio na ništa u vezi ishoda ovog Finala. Za razliku od legende Le Batarda.

Homeless man (with a golden voice) asks LeBron for a dollar. LeBron pulls some coins from his pockets and gives them to the man.
- Hey LeBron, there's only 75 cents here.
- Sorry homeless man, i don't have a forth quarter

Reče to LeBron i ode u svoj tužni dvorac. Homeless man ode u svoju sivu svakodnevnicu. Mi se vraćamo svojim običnim i prekrasnim životima. A Dirk, Kidd, Cuban, Carlisle i ostali kreću u ostatak svojih života kao NBA šampioni. Slava im.

8Jun/119

SPRECHEN SIE DEUTSCH?

Posted by ispdcom

Bilo štrajka ili ne, ljeto pred nama moglo bi biti zanimljivo. Draft je par tjedana udaljen, a već se popunjavaju i rosteri – Golden State Warriorsi su pokazali da mogu promijeniti vlasnike, ali ne i gubitnički mentalitet potpisavši Marka Jacksona za trenera. Legendarni playmaker, Jason Kidd prije Jasona Kidda, ne ostavlja dojam individue sposobne voditi ekipu, ali bar ćemo konačno dobiti i emiprijski dokaz. Dodaj da Rubio izgleda konačno dolazi u Minnesotu, da se već priča o tradeovima (ovaj s Ellisom i Iguodalom posebno je zanimljiv) i bit će materijala za zabaviti se uz kavu. Još kad bi Pistonsi angažirali Billa Laimbeera, a ne onog nesretnog Woodsona...

Rick Carlisle je pak uz kavu konačno odlučio mijenjati nešto u rotaciji. Ubacio je u startnu petorku Bareu, što je logičan potez obzirom da je Stevenson beskoristan. Kidd ionako čuva Wadea veći dio utakmice (ovo čuva nemojte shvatiti doslovno), pa barem iskoristi potencijalne prednosti koje Barea može ostvariti preko Bibbya. Stojaković, koji cijelu seriju ostavlja dojam onog komada mesa što ga bacaju velikim bijelim psinama, je spremljen u arhivu, a priliku je dobio dobri stari Cardinal (nije Bozanić). Kraj njega bar nećeš prošetati bez da dobiješ po sebi.

Ove izmjene donijele su nešto drugačiji izgled Dallasu, ali i dalje nisu izmijenile neke stvari koje ih prate većinu serije. Sada već možemo utvrditi trendove, a oni svi govore u korist Heata.

- Dallas olako gubi lopte
- Miami olako dolazi do skokova u napadu
- Miami zabija više poena u reketu

Znamo da su neka od nepisanih NBA pravila da uvijek pobjeđuje momčad koja kontrolira reket i loptu te igra bolju obranu. U svemu tome je Miami ispred Mavsa, a jedina prednost Dallasa je činjenica da su u napadu fluidnija momčad. Omjer koji ne obećava.

Utakmica je također imala sličan ritam kao i sve do sada, početak pun adrenalina i akcije, ali zahvaljujući obranama i prije svega greškama (i da još jednom naglasim, nedostatku individualnog talenta koji se osjeti već u startnim petorkama) sva ta aktivnost donijela je malo rezultata. Ono što je donijela je kaotičnost, u kojoj je po tko zna koji put kao jedina svjetla točka istakla Dirkova nepodnošljiva lakoća zabijanja.

Carlisle je pokušao čestim rotacijama nekako u isto vrijeme imati na parketu najbolju postavu (a to je svaka u kojoj su pod košem Dirk, Chandler i Marion u obrani, iako ni ova duga i visoka trojka ne zatvara reket kako bi trebala, odnono svaka u kojoj su Dirk i Terry u napadu), a u isto vrijeme i sačuvati Dirka i Terrya za završnicu. Što nije lak zadatak, ali može ga tješiti da Heat ionako ne može računati na više od 3 i pol igrača i jednu igračicu (treći je Haslem, pola je Miller, igračicu znate, a Chalmers je izgleda odigrao svoju utakmicu za ovo Finale prije dvije večeri), pa svo to kemijanje s rotacijom i nije presudno.

Terry je izgleda dobro primio Dirkove komentare nakon prošle utakmice u kojima ga je ovaj prozvao zbog loše igre. Htio ne htio, Terry je drugi igrač ove momčadi i mora vući, što je i napravio već u prvom dijelu, zabivši sve što je mogao. Wade i James nisu djelovali previše inspirirano, jer valjda su opet pričali do kasno u noć pa se nisu naspavali (a ne naspavati se je ogroman minus kada igraš preko 40 minuta punom snagom svaku drugu večer već mjesec dana), pa je Dallas ostavljao dojam momčadi koja, bez obzira na sve mane i nedostatke, može na račun dva raspoložena strijelca doći do pobjede.

Još kad su se u drugom dijelu digli Chandler koji je odlučio zavladati u reketu (valjda ga je inspirirala činjenica da ga je Carlisle konačno uključio u napadačke akcije), odnosno Marion koji je odlučio zaigrati obranu i napadati Jamesa svakom prilikom, izgledalo je kako za dvojac Heata nema spasa. Dirku su u pomoć stigle divizije, a Wade i James su ulagali ogromne količine energije u to da održe momčad u egalu, iako je do kraja bilo još skoro 20 minuta. Tijekom kojih je drugi naj strijelac Mavsa sjedio na klupi.

Zato je još fascinantniji način na koji je Heat došao do +9 u četvrtoj. Čekaj, možda i nije, jer su konačno nešto odigrali i Miller i Haslem. Mislim da ne pretjerujem kada kažem da bi Heat već zaključio ovu seriju da imaju zdravog Mikea Millera na 30 minuta po večeri - em bi imali igrača na kojega se mogu osloniti, em bi Spoelstra lakše rotirao te krilne pozicije. Opet, s druge strane, Miami u tome ne može tražiti izlike jer i Dallas igra bez Butlera, čovjeka koji bi olakšao život Carlisleu jer bi uzeo minute svim ovim Stevensonima, Cardinalima i Pejama, pa i Bareama.

Naravno, Mavsi opet imaju svoju seriju kojom stvari vraćaju u egal, dokazavši još jednom da im je zabijanje najmanji problem. Chandler je imao fantastičnu rolu, njegova pick igra s Terryem potpuno je zbunjivala obranu Heata koja se s razlogom pitala zašto je Chandler koji ne može zabiti slobodno odjednom napadačka opcija, a Wade i James su konačno pokazali da ipak nisu nadljudi. Mislim, čak su i oni bili umorni nakon još jedne rovovske bitke, lopte su se odbijale od njih (toliko da su ih na kraju izgubili više od Dallasa), ruke su bile drvene i s takvom završnicom nisu mogli parirati momčadi koja ipak ima više izbora u napadu (uostalom, sjećamo se da je Heat cijelu sezonu muku mučio upravo u gustim završnicama zato što nemaju uigran napad s nekoliko opcija, već se sve svodi na improvizaciju dva pojedinca).

Iako čovjek ne bi stekao dojam da Mavsi imaju išta više izbora i da su šira momčad, obzirom da je Carlisle ostavio Stevensona na parketu u završnici, što mu je ovaj vratio s dvije ispaljene cigle. Potez kojim je zamalo bacio u vodu sve dobro što je napravio do tada u utakmici u kojoj je nadigrao protivnika (iako treba iskreno priznati da ima puno više figura za igrati šah od jadnog Spoelstre).

Zadnje tri minute, u kojima nitko nije mogao pogoditi koš, dobar su simbol cijele serije. Finala uvijek ostavljaju dojam mučenja, ipak je to završnica jedne duge i naporne sezone, ali u ovome igrači na trenutke ostavljaju dojam da su prošli inkvizicijsku torturu. Ne kažem da trebaju provesti mjesec dana priprema na Havajima prije Finala kako bi se pokazali u top formi, ima nešto i u odgonetavanju toga tko je mentalno jači i tko će prije nametnuti svoju volju, nije dakle sve u lepršavom talentu. Samo kažem da ne bi bilo naodmet kad bi taj omjer ipak bio malčice više usmjeren prema igri, a manje prema borbi.

Ovako napetost i tenzije odnose prevagu, a ljepota ima manje šanse od Dallasa. Po novim kalkulacijama, nastalim po najsuvremenijim statističkim metodama, Mavsi, usprkos tome što ih čekaju možda i dvije utakmice na strani, imaju čak 25% šanse za doći do naslova. Ipak, meni se čini da će u idućoj Wade i James, iako opet neće imati previše vremena za odmor, pronaći snage isčupati jednu pobjedu u završnici i onda konačno sve riješiti u nedjelju u šestoj. Samo da opet ne ostanu časkati do kasno u noć...

3Jun/1128

AND WITH THE FIRST PICK…

Posted by ispdcom

Irving zasigurno ide prvim pickom, a, vezano na to, moram spomenuti urnebesni komentar na jednom blogu posvećenom Wolvesima. Naime, ekipa je konačni dogovor s Rubiom o dolasku u Minnesotu popratila s rečenicom - sad se samo nadamo da će Cavsi stvarno izabrati Irvinga. Kaaaaaaahn. Ajde, navodno je Flynn već ponuđen cijeloj ligi, bit će mjesta i za jednog i za drugog. Funny shit, u svakom slučaju.

Ah, skoro funny kao i ovaj koncept ruganja s NBA Finalom? Nije cool, znam, ali što mogu kada je ovo prvo Finale valjda tamo negdje od sredine '90-ih na kojem sam već za drugu utakmicu odlučio ne gledati ga u stvarnom vremenu, nego s klasičnom odgodom kako bih mogao surfati kroz time-outove i ostale prekide. Ako se ne varam, od '96. i dvoboja Bulls-Sonics nisam propustio utakmicu Finala uživo. I da, nitko nije imao bolje NBA ime od Franka Brickowskog, back-up centra Sonicsa specijaliziranog za grube faule i ispaljivanje cigli.

Nego, druga utakmica Finala. Potpuno drugačija od prve u startu, umjesto HGG košarke gledali smo minimalnu potrošnju u obrani, napade bazirane na šutu i puno šetnje kroz reket, posebice onaj Heata. Miami opet blesavo dobar šuterski, posebice James koji ne može promašiti ni da hoće, ali, to je na kraju krajeva bolje vijest za Dallas nego za njih, zar ne? Poanta zone je da momčadi koji nisu šuterski dobre prisili da šutiraju. Miami ove dvije utakmice pogađa, ali to bi im se moglo obiti o glavu.

Neprepoznatljivo mekana obrana Miamia dozvolila je dosta lakih koševa, posebice Marionu i Barei, koševa za koje se na drugoj strani Wade kao jedini raspoloženi pojedinac Heata ipak trebao pomučiti. Obzirom da Miami opet nije dolazio na liniju slobodnih, to nije bio dobar znak – Dallas igra dobro, dobro šutira, nameće svoj stil, a ti im još i ne otežavaš život. Moram spomenuti i svog ljubimca Mikea Millera koji je očito potpuno slomljen. Svaki pokret izaziva bol, a to znači da bi dobar dio ove serije Heat mogao biti bez top 5 igrača. Kilavoj košarci na koju nismo navikli od Heata doprinosi i činjenica da je publika u ovom gradu blago rečeno kazališna. OK mi je što ne punpaju previše razglas, drago mi je čuti škripu tenisica, ali mi je nejasno da nema više decibela u ovakvoj situaciji. Ali, to je priča svih Finala, ekipa koja ima lovu ima prednost pred rajom kada je prisustvo statusnim utakmicama u pitanju.

Uglavnom, Miami je u periodu do poluvremena držao Wade kojega je bilo na sve strane. Pošteno stoga da je on i pucao prve slobodne za Miami, 5 minuta prije kraja poluvremena. Jeben podatak, stvarno za zamislite se – ili su toliko pod ručnom i zadovoljavaju se biti u egalu bez pokušaja da nametnu svoju igru (a to je već pomalo i arogantno) ili su Mavsi nametnuli ritam i stil koji njima odgovara. Opet, ne može se sve pripisati zoni, Miami je sam izabrao pasivnost.

Dallas je tako bio bolji u svakom pogledu, Kidd i Chandler su za razliku od prve utakmice igrali savršeno svoje role, što je i dovelo do prednosti od 9 koševa u jednom trenutku. Naravno, Miami tada podiže razinu igre u obrani i radi seriju od 9-0 za egal na poluvremenu. Čisto da nas podsjete za što su sposobni kada hoće.

Drugi dio, druga utakmica. Miami je bez velike potrošnje energije izgurao 24 minute i to je očito neka taktika jer ovdje konačno kreću punom snagom, dolaze do dva laka koša u kontri na račun obrane već u prvih nekoliko minuta. I iako je James bio više promatrač nego igrač u ovoj utakmici, jer osim šuteva i kontri nije ostavio trag u obrani i razigravanju kao do sada, Miami je lagano gradio prednost, došavši do plus 10. Treba spomenuti ulogu koju su u ovom dijelu, ali i uopće u cijeloj utakmici, odigrali Bibby šuterski i Anthony u obrani. Dallas do zadnje četvrtine smanjuju na minus 4, ali tko bi u ovom trenutku stavio novac na njih? Znamo što Miami radi u završnicama cijeli playoff, slijedi pretvorba iz goniča u koljače. I to ne one šiptarske.

Ali. Ovo je seriji u kojoj Miami bolje šutira. Serija u kojoj Dallas slabije kontrolira loptu. Serija u kojoj Miami ne puca slobodna. Serija koja postavlja neka svoja pravila. Umjesto da budu ti koji zadaju završni udarac, ovaj put je Heat taj koji dobiva batine. Možda nisu onako olako trebali otići na ugodnih +15, jer su se počeli ponašati kao da su na obližnjoj plaži. Okupili su se da bi si olakšali život, ali stvarno sam mislio da im se ne može dogoditi da gledaju jedan drugoga i čekaju da netko riješi utakmicu. James, ti si Đikan Maksimus, ti ovo moraš uzeti u svoje ruke. Sinoć pak ni on, a bogami ni Spoelstra nisu bili na razini.

Trener Heata je odradio vrhunsku pripremu u prvoj utakmici, ali u ovoj nije pogodio s ničim. Mavsi igraju bezgrešnu završnicu, još jednom dokazuju da su tu s razlogom i da će uzeti sve što im ponudiš. Terry, Marion, Dirk, Kidd, Barea, svi su briljirali kada je bilo najpotrebnije i tako ovu seriju konačno učinili Finalom. Za Miami je možda i bolje da su naišli na minu već sada jer očito je da su se počeli osjećati presigurno u svojoj koži. Ova pljuska i serija Dallasa od 19-5 u zadnjih 6 minuta, taj period u kojem su po prvi puta od otvaranja s Bullsima izgledali kao autsajderi, bolje im je upozorenje i alarm od ikakve pripreme ili Spoelstrina govora.

Zato hvala Dallasu što je stvari učinio zanimljivima, jer, iskreno, do zadnjih 6 minuta ovo Finale je bilo dosadno. Kamilica, kako smo naučili reći tijekom ovog playoffa. Kada jedna momčad ima odgovor na sve, a druga je očito sakatija i koliko god se trudila ne može odigrati na potrebnoj razini, to ne dovodi do komepetitivne košarke. Prve 24 minute Miami je igrao kao na pripremama, a ni trenutka nisu gubili korak. Dok se konačno nisu spotaknuli. Znači, nema više snimki, treća se opet gleda direktno. I da, ovo u globalu ne mijenja stvari - na kraju ćemo se ipak morati pomiriti s time da smo ušli u novu eru, da smo đikanizirani.

Mavsi su dobili jednu, dobit će još jednu doma. Možda čak i dvije. Međutim, bilo 4-1, 4-2 ili 4-3, naslov ide u Miami. Ove godine, kao i iduće 3, možda čak i 4 sezone. I tako nam je stiglo vrijeme kada će regularna sezona biti zanimljivija od playoffa. Da i to čudo doživimo.

Đikanostecen počinje. Era u kojoj momčad bez identiteta, vođena liderima bez karizme i osobnosti preuzima kontrolu. Naravno, to ne znači da ću opet početi gledati nogomet i smanjiti unos basketa, nema šanse. A sad idem lupati glavom u zid i još jednom pogledati ovih zadnjih 6 minuta, kao zadnji pozdrav košarci u kojoj su razum, ljepota i šarm dolazili prije arogancije i čistog impulsa. Heat izgleda jesu naša stvarnost, kako god okrenuli.

9May/118

THE CURIOUS CASE OF JOSH SMITH

Posted by ispdcom

Noćas smo se oprostili od Lakersa, sumnjam da je itko zbog toga suzu pustio. Na jedan ružan način, što je i prikladno obzirom na svu dramu i prazninu koju su sa sobom donosile godine njihove dominacije. Nakon toga smo imali šanse vidjeti kako to izgleda Atlanta kada igra svoju najbolju košarku. O prvom će nešto reći Gee, o drugom Emir u formi dnevnika koji mu se očito omilio.

LAKERS – MAVS, G 4

Nakon tri odlične utakmice u kojima je Dallas isplivao kao bolja momčad, noćas smo imali prilike vidjeti i jedan susret koji je najmanje bio utakmica. Umjesto dvoboja, gledali smo Dallas koji je dosegao vrhunac forme i koji je sjajnom obranom, čvrstim skokom, trkom, nesebičnom igrom i fantastičnim šutom za tri, istaknuo najozbiljniju kandidaturu za naslov.

Lakersi su im pomogli odlukom da se predaju nakon što su ih u drugoj četvrtini Terry i Peja izrešetali tricama, ali karakterni nedostatci Lakersa ne trebaju umanjiti činjenicu da Dallas igra prekrasnu košarku (kao da nismo stotine puta govorili o tome kako su Lakersi brak iz interesa u kojem se svi uključeni toleriraju zato što tolerancija pomaže zajedničkom cilju, pa je nekako i očekivano da takva umjetna momčad ne zna izgubiti časno jer je ionako talent bio njihova mantra, ne kemija).

Naravno da će se nakon metle, a posebice ovakve završnice sezone, sada troštiti gomila riječi na Lakerse, tražit će se razlozi zbog kojih su izgubili ovako kako su izgubili.

Tu upadamo u sljedeću zamku – zato što su Lakersi igrali Finale zadnje tri sezone, zato što ih smatramo najtalentiranijom ekipom u ligi i prvim favoritom, praktički jedinom momčadi koja je bila u kategoriji za sebe, odmah sumnjamo da nešto nije u redu s njima zato što su izgubili od Dallasa. Sigurno je Phil digao ruke od momčadi, Kobea svi mrze, Kobe ne podnosi ostale. Bla bla bla.

Istina je pak da Lakersi nisu posebni, već su u rangu sa svim ostalim ekipama koje su ostale u playoffu. Cijelu sezonu su muku mučili s hvatanjem prave forme, sve im se opraštalo obzirom da su u pitanju Lakersi, prvaci koji imaju brzinu viška. Međutim, sve što se dogodilo protiv Dallasa imali smo prilike gledati i tijekom regularnog dijela. Momčad koja se muči pronaći pravi ritam i novi identitet, jer je onaj stari, baziran na Kobeu playmakeru i kompletnom strijelcu sposobnom dominirati utakmicom, nepovratno nestao.

Stoji da je Kobe cijelu sezonu igrao dobro, ali bez onog perioda tijekom kojeg bi igru podigao na još višu razinu te bi svi pričali o njemu kao MVP-u. Na tu višu razinu on, izgleda, više ne može, jednostavno je izgubio fizikalije i pretvorio se iz vrhunskog strijelca u šutera. Šutera koji je odigrao vrlo dobru seriju, ali to jednostavno više nije dovoljno.

Stoji da je upravo on svojom sebičnom igrom u prvoj utakmici dao Dallasu poticaj, ali isto tako stoji da je u ostatku serije bio najbolji igrač Lakersa. Ali ne i najbolji igrač ukupno, jer titulu naj individualca u seriji oduzeo mu je Dirk. On je Mavsima dao ono što Lakersi više nemaju u Kobeu, zaštitnu mrežu, a na to LA jednostavno nije imao odgovor.

Uglavnom, Phil i Lakersi su navikli na ovakve Kobeove epizode, njegovo istjerivanje demona ega i isticanje vlastite veličine uvijek im visi oko vrata, ali već godinama su se vraćali bolji i jači kao momčad nakon svega. Tako su reagirali i ovaj put, u drugoj i trećoj su dali sve od sebe, ali su ih zaustavile očajne partije čovjeka koji je trebao preuzeti na sebe ulogu prvog nositelja.

Nakon lanjskog fantastičnog izdanja u Finalu, kada nije bio proglašen MVP-em samo zato što su mediji ovisnici o zvijezdama poput Kobea, Gasol je potiho postao prvo ime ove momčadi. Lakersi su briljirali na početku sezone i nakon all-stara upravo iz tog razloga što je briljirao Pau. U playoffu se, iz nekog razloga, čovjek nije pojavio. Nagađati koji je to razlog besmisleno je, činjenica je da su njegove loše igre na oba kraja terena Lakerse bacile u rupu koju je Dallas sjajno iskoristio.

Tako da nije problem ispasti od boljega. Dallas je imao Dirka kao MVP-a serije, bolju klupu koje je svaki put radila prednost protiv tanašne rotacije Lakersa, dovoljno mesa pod košem da se suprostavi visini Lakersa (Chandler je odigrao fantastičan playoff do sada, obrambeno igra na Howardovskoj razini), a, najvažnije od svega, Dallas je imao kreaciju na vanjskim pozicijama.

Ne samo što je Kidd i dan-danas fantastičan u organizaciji igre i posebice u pronalaženju suigrača u situacijama kada obrana još nije zauzela svoje pozicije, već je Barea Dallasu donio ono što su cijelu godinu očekivali od ozljeđenog Beauboisa – beka koji slash 'n' kick igrom može kreirati za sebe i druge i izbaciti postavljenu obranu iz ritma. Beka koji će ujedno skinuti sav teret igre u napadu s vanjskog šuta.

Stoga nije ni čudo da dva simbolična trenutka ove serije, izrazi totalne frustracije bivših prvaka nad nemoći da se suprostave Mavsima, uključuju upravo Bareu. Grubi i kukavički prekršaji Artesta i Bynuma na čovjeku koji je duplo manji samo su još jednom ukazali na glavni košarkaški problem ove serije. Jer, kada maknemo sve špekulacije i mitove na stranu, činjenica je da vanjski igrači Lakersa nisu bili u stanju organizirati ni voditi smisleni napad (Kobe i Fisher mogu do određene granice, Blake ne može ni to, a Brown je usprkos tome što je najživahniji vanjski igrač potpuno limitiran u ičemu drugom osim u ulozi strijelca s klupe), dok su vanjski igrači Dallasa upravo u tome briljirali. Kada se ubojitim serijama Kiddu i Barei pridružio i Terry, koji je do nedavno prespavao ovaj playoff da bi sinoć sve nadoknadio neviđenom paljbom iz vani, Dallas se pretvorio u kompletnu momčad. Možda još uvijek previšu ovisnu o šutu, ali nikako ne jednodimenzionalnu.

Što se budućnosti Lakersa tiče, očito je kako s ovom jezgrom više nisu u stanju išta garantirati. Osvježenje na vanjskim pozicijama je neophodno, a ne bi bilo loše dovesti i igrača oko kojega možeš graditi budućnost. Tu se sam po sebi nameće Howard, jer Lakersi nekakvim paketom Bynuma i Odoma imaju što ponuditi Orlandu. S Dwightom iza leđa, Kobe u ulozi šutera mogao bi se produžiti trajanje još nekoliko sezona, makar u ulozi sporednog igrača. Kako je Gasol pao na testu i dokazao da ipak nije mentalno čvrst biti lider, imati pored sebe takav zid i čvrstinu koju donosi Dwight zasigurno bi i njemu pomoglo. U ulozi trećeg igrača, s manjim pritiskom i očekivanjima, valjda bi opet počeo igrati kao Gasol na kojega smo navikli zadnjih godina.

A što se Phila tiče, njemu ovakava oproštaj ne znači previše. Ima te dvije mrlje u karijeri, činjenicu da mu se momčad raspala protiv Detroita u Finalu i ovu metlu u kojoj su se predali, ali ima i 11 naslova koji jasno govore o njegovoj veličini. Od čega su zadnja dva posebno važna, jer ih je ostvario trenirajući čovjeka koji je imao tendenciju svako malo zaboraviti sve što bi ga ovaj naučio. Phil je izvukao što je mogao, održavao je balans dok se moglo. Sada barem više ne mora razmišljati gdje će si staviti novi prsten.

BULLS - HAWKS, G 4

(6.30 do kraja prve; 16-13 za Hawkse) – Larry Drew je nakon treće govorio kako njegovoj momčadi nedostaje agresivnosti te da ponekad treba napraviti "hard foul", a za ovu utakmicu odlučio je to postići tako da je zaigrao s postavom s kojom je igrao protiv Orlanda. Dakle, pod košem Collins i Horford, Smith na trojci, a Williams na klupi. Collins je dva puta lijepo iskoristio udvajanje na JJ-u koji je jako vruć ušao u utakmicu. Postigao je šest koševa i imao dva asista, a izgleda kako je u potpunosti odlučio preuzeti momčad jer on prevodi loptu, a ne Teague. Inače, Josh Smith je pogodio vanjski šut.

(2.20 do kraja prve; 24-21 za Hawkse) – Atlanta igra agresivno, baš kao na utakmicama protiv Orlanda. Nisu odustali od visoke postave ni kada je Collins izašao radi dva faula (ulazi Zaza), ali na neki način jesu kada je Horford dobio drugi faul. JJ je dodao jednu tricu, a cijela Atlanta puca preko 60%. Što se Bullsa tiče, Rose napada obruč, ali ga je obrana u par navrata zatvorila udvajanjem, pa i utrajanjem. Dobro je napadački u utakmicu ušao Deng, ali i Boozer koji je spojio dva skok šuta prije nego je opet napravio dva glupava faula. Josh Smith je promašio vanjski šut.

(kraj prve; 28-26) – Bullse treba brinuti činjenica kako Atlanta u prvoj četvrtini izgleda gotovo potpuno isto kao i u prvoj utakmici koju su dobili. Agresivni su, pogotovo na Roseu kojeg solidno zatvaraju, brzi su u prenošenju lopte i realizaciji kontre, a i ide ih šut. Nakon JJ-a, svoja dva šuta je zabio i Crawford. S druge strane opet je u utakmicu sjajno ušao Taj Gibson što je dobro za Bullse koji su u prvoj četvrtini promašili četiri bacanja. Rose ima šut 1-5, a treba istaknuti kako je većinu šuteva uzeo ulazeći pod koš ne bježeći od kontakta. Atlanta je ovu četvrtinu zasluženo dobila pa makar i dva koša razlike jer su ušli energičnije.

(10.15 do kraja druge; 29-28 za Bullse) – Taj Gibson je dominirao ovim djelom utakmice, a njegove obrambene kretnje su strašne za gledati. U jednoj akciji preuzme praktično sve igrače Hawksa koji imaju loptu, a niti jednom ne ispadne. Uz to uspio je zabiti i koš i to nakon lijepog Asikovog asista.

(8.43 do kraja druge; 32-29 za Hawkse) – Josh Smith ne prestaje (pogrešno) vjerovati u svoj vanjski šut, ali je zato imao nekoliko odličnih ulaza kojima je poslao Gibsona na klupu s dva faula. Atlanta održava svoju razinu energije, Bullsi ne mogu odgovoriti i dobro je što gube samo tri razlike.

(2.29 do kraja druge; 44-43 za Bullse) – svašta se događalo u ovom razdoblju. Thibodeau je vidio kako mu ne ide ofenzivno pa je postavio najnapadačkiju petorku (Rose, Korver, Deng, Boozer, Noah), a sve je rezultiralo time da je Atlanta dobila povećala prednost i to jer je Korver promašio svoja prva tri šuta, a Smith nastavio sa sjajnim skokovima i tranzicijom lopte (alley-oop za Horforda je bio sjajan). Onda se pojavio Rose koji je nekako povezao dva ulaza iako Atlanta igra dobru obranu na njemu, a kada je Horford izašao zbog tri faula, Noah je to iskoristio i dva puta lijepo odigrao leđima prema košu protiv Smitha. Boozer i Smith su nastavili s onim što uvijek baca negativno svjetlo na njih – Boozer je treći faul dobio na jako glup način, a Josh nastavlja s vanjskim šutevima iako se iz publike svaki put čuje 'Nooooo!'.

(kraj poluvremena; 47-46 za Hawkse) – Korver je u ovom razdoblju uspio promašiti tri šuta tako da ima šut 0/6. S druge strane, JJ nastavlja sa sjajnom partijom – ima šut 6/8, ali još sjajniji je Josh Smith s 9 koševa, 8 skokova, 4 asista te po jednom bananom i ukradenom. On je nosio Atlantu cijelo poluvrijeme, ali ono što je loše po Hawkse je činjenica kako nisu uspjeli napraviti veću prednost. Crawford je zabio 3 od svoja 4 šuta, Collins je odradio svoj posao u napadu, Zaza u skoku, a Teague je koristio ono što mu je pruženo. Sve u svemu, Atlanta igra dobro. Kod Bullsa je najefikasniji Rose koji je stavio i svoj jedini šut za tricu, ali dojam je kako nije u svojem najagresivnijem modu. Što se box scorea tiče, nije mi jasno kada je Asik skupio šest skokova, ali izgleda da jeste.

(8.12 do kraja treće; 56-50 za Hawkse) – nastavlja se energičnost Hawksa na oba kraja terena – Teague je imao dva sjajna ulaza, Horford je možda i prvi put u seriji izgurao Noahu da bi zakucao, a Smith je opet pokazao kako treba igrati pod košem jer je praktično odnio Denga ispred sebe. Naravno da je momak opet pucao izvana, a sada je to bio šut za tricu. Naravno da je promašio. U obrani Atlanta zatvara reket ne dozvoljavajući Roseu da ulazi bez kontakta, a dva puta su ga u ovoj četvrtini zaustavili bez faula.

(4.37 do kraja treće; 60-59 za Hawkse) – Atlanta je uspjela doći do +8, a onda je Bogans stavio tricu, Hawksi pogriješili nekoliko puta u napadu, a Rose i Deng bacanjima sve smanjili na -1. Rose je u ovoj četvrtini šest puta pokušao ući pod koš – dva puta je fauliran, tri puta je zaustavljen u pokušaju šuta bez faula, a jednom je falio jer je išao zaobići Horforda malo predaleko. I dalje ne koristi vanjski šut. Obrana Hawksa s Collinsom puno bolje izgleda nego sa Zazom.

(2.52 do kraja treće; 67-61 za Hawkse) – time-out tražio Deng nakon što nikome nije uspio dodati loptu iz auta. U ovih 90 sekundi Hawksi dobro odigrali, a sjajna je bila asistencija Smitha preko cijelog terena za JJ-a. Inače, Rose je svoj sedmi ulaz uspio pretvoriti u ubačaj.

(kraj treće; 69-67 za Bullse) – serija 8-0 Bullsa je u stvari serija Boozera (6 koševa) kojem se pridružio Asik. Boozer u ovoj utakmici konačno pokazuje zbog čega je doveden, a njegov ulaz nakon finte u zadnjem napadu dokaz je da se i on dobro osjeća. Energija Atlante je pala čim je Smith sjeo da se malo odmori, a koliko je publika u Atlanti nikakva dokaz je da čovjek nije dobio pljesak iako ima 12k, 11s, 6a i 2 banane. OK, ne vole ljudi da puca vanjske šuteve, ali ipak on drži Hawkse cijelu utakmicu.

(8.59 do kraja četvrte; 76-75 za Bullse) – Rose je ušao u "attack mode" realizirajući tri napada zaredom. Atlanta je svoje koševe zabila nakon skokova u napadu – Chicago je odigrao solidnu obranu (Asik sjajno iskakao i preuzimao), ali nisu zaštitili obruč. Zabilježeno je i da su zajedno igrali Rose i CJ.

(5.58 do kraja četvrte, 80-80) – Rose je malo zaforsirao i falio neke ulaze, a Korver je napokon zabio. Na parketu je u jednom trenutku za Bullse bila petorka Rose, Cj, Korver, Taj, Asik za koju nisam siguran da sam je vidio bilo kad u sezoni.

(3.47 do kraja četvrte; 88-84 za Hawkse) – čudan match-up Teague-Korver, koji se čuvaju na obje strane terena, izgleda da bolje koristi play Atlante koji brzinom prolazi Korvera koji se pak ne uspijeva izboriti za šut. Rose i dalje nastavlja s ulascima pod koš, a Smith skače, organizira akcije i zabija kada treba. Atlanta je podjednaka u skokovima s Bullsima što ih i drži u igri. Zanimljivo je kako Johnson ne forsira iako ima sjajnih 8-12 – kontre vodi Smith, a organizirane napade Teague.

(2.33 do kraja četvrte; 90-84 za Hawkse) – Rose stvarno nepotrebno forsira svoje ulaze bez da pokuša odigrati akciju za bilo kojeg suigrača. Izgleda da ga je Thibodeauva odluka da ga praktično ne vadi iz igre malo umorila. Trener Bullsa je iskoristio svoj pretposljednji time-out na utakmici. U ovoj četvrtini Rose je uzeo 11 šuteva, a ostatak Bullsa samo tri.

(1.26 do kraja četvrte; 94-84 za Hawkse) – teško je reći da je to odlučilo utakmicu, ali sudac je u jednom trenutku svirao faul na Roseu u šutu za tricu, a onda je odluku poništio i sudio jump ball. Atlanta je dobila tu loptu i otišla na 8 (moglo je biti 3).

(kraj utakmice; 100-98 za Hawkse) – Atlanta je utakmicu dobila iz nekoliko razloga: Josh Smith je bio sjajan s 23 koša, 16 skokova, 8 asistencija, 2 banane i ukradenom. Bez obzira na sve one šuteve izvani, Josh je pokazao kako može dominirati utakmicom. Joe Johnson mu se pridružio sjajnim šutem (9-14), a i Horford je napokon uspio odigrati odličnu utakmicu (20 koševa, 9-11 šut). Uz to, Atlanta je odigrala dobru obranu, udvajajući Rosea na početku utakmice i ne dopuštajući mu niti jedan lagani ulazak pod koš. Najbolje izdanje Hawksa uopće u playoffu. Što se Bullsa tiče, Rose je uspio zabiti 34 koša i imati 10 asista uz samo 3 turnovera, ali je njegovo forsiranje ulaza pomoglo Atlanti. Nije morao preuzeti sav teret na sebe u zadnjoj četvrtini pogotovo kada je Boozer napokon odigrao dobru napadačku utakmicu. Bullsi su u ovoj utakmici u nekoliko navrata i griješili u rotacijama u obrani što im se rijetko događa. Obzirom na hrpu pogrešnih odluka tijekom cijelog susreta, još su dobro i prošli.