ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

14Jul/1217

SUMMER FRENZY, vol.2

Posted by Gee_Spot

Za malu pauzu od osvrta na momčadi, nekoliko rečenica o trenutnim zanimljivostim vezanim uz OI, ljetnu ligu i tržnicu, ali i jedna šetnja kroz nedavnu povijest drafta kako bi se prisjetili nekih urnebesnih poteza NBA skauta. Uz napomenu da će opširni osvrt na tradeove s ocjenama za svaku momčad i svaki pojedini potez biti odrađen kada rosteri budu pred zaključivanjem, tamo kroz deveti mjesec prije početka trening kampova.

SECOND ROUND EUROSUCKY DRAFT

Nedavni draft na kojem su u drugoj rundi izabrani mnogobrojni opskurni Euro talenti podsjetio me na vremena kada su se pickovi po inerciji bacali na potencijalnog novog Kukoča, Stojakovića ili Dirka. Taman kada se prije par godina stvar smirila i kada se činilo da franšize radije biraju igrače koji im možda mogu pomoći odmah i na konkretan način, dogodio se draft u kojem je potraga za nadom opet dobila značajnu ulogu.

Stoga, jedan brzinski let kroz zadnje desetljeće drafta, uz koncentraciju prije svega na imenima koja su izgovorena jednom, da nikada ne bi ugledala svjetla NBA pozornica (i vjerojatno nikada i neće).

2002.
Dosta je reći da je Tskitishvili izabran peti, prije Nenea, Amarea, Carona Butlera, pa i Nenada Krstića. Na jednom od lošijih draftova (izuzev Minga nije bilo igrača top klase, a zanimljivo kako je Carlos Boozer pao u drugu rundu usprkos sjajnim brojkama na Dukeu iz sličnih razloga kao i Sullinger neki dan – svi su se pitali može li ostati zdrav, može li igrati obranu, nije li prespor za zabijati u ligi... možda se mogu i izvući neke pouke, zar ne) u prvoj rundi izabrani su i takvi biseri poput Slovenca Nachbara i Čeha Welcha.

Međutim, nas zanimaju oni na koje je potrošen pick i koji nikad nisu došli u ligu, a tih ima nekoliko – Miloš Vujanić (solidna karijera u Europi, iako sam onomad mislio da će biti bolji barem od Marka Jarića), Peter Fehse (još jedan biser Sonicsa koji se nisu baš proslavili s inozemnim skautingom, valjda su ove godine birali Nijemca zbog Dirka), Mladen Šekularac (totalni promašaj).

2003.
Godina Darka označava početak kraja slijepog biranja europljana pri vrhu, ali ne i u drugoj rundi. Pazi ove bisere – Slavko Vraneš, Szymon Szewczyk, Sani Becirovic, Paccelis Morlende, Remon Van de Hare, Nedzad Sinanovic, Sofoklis Schortsanitis (ajde, ovaj zadnji je možda mogao i pokušati u NBA). Imati prava na njih zbilja je sjajna stvar.

Međutim, ova godina je osim po tome što je u pitanju jedan od najboljih draftova ikada, ostala zapamćena i po čak devet ne-američkih pickova u prvoj rundi, od čega šest Eurosa (uz Darka tu su još bili Čabarkapa, Planinić, Diaw, Pietrus i Saša Pavlović). Naravno, tu su još trojica iz druge runde koja su imali svoje epizode – Zaza Pachulia (poštena NBA karijera), Lampe (njega se nije problem sjetiti barem zbog imena) i Andreas Glyniadakis (skupio 81 minutu u 13 utakmica za majstore opskurnog drafta u ovom razdoblju, Sonicse).

2004.
Godina u kojoj su u prvoj rundi izabrana tri Rusa za redom (nakon legendarnog Pavela Podkolzina, 226 cm visokog centra koji nije uspio zaraditi niti NBA mirovinu, Portland je dva picka u nizu potrošio na Viktora Khrypu i Segeja Moniu, ali, kao što je Simmons rekao u jednoj od meni najdražih fora ikada, to se dogodilo samo zato što je Vitkorov brat Fulla bio nedostupan) donosi trošenje pickova na sljedeće bisere – Viktor Sanikidze (Gruzijac koji i dan-danas igra u Virtusu, zanimljivo koliko NBA nade polaže u Gruzijce, reko bi čovjek da se radi o pravoj košarkaškoj naciji), Sergej Lishouk (nikad se nije maknuo s poteza Rusija-Ukrajina, ali kad netko ima preko 210, moraš potrošiti pick na njega), Sergei Karaulov (ovaj je čak imao iznad 215 i još manje je bitan).

Ovo je valjda jedini draft na kojem su izabrana 3 Sergeja, a zanimljivo kako je sve ove nebulozne poteze popratio i jedan dobar, odluka Dallasa da drafta Vassilisa Spanoulisa, legendu Grčke košarke koja, nažalost, u svojoj jednogodišnjoj epizodi u Houstonu, nije uspijela ostaviti pozitivan dojam. Umjesto da se muči izboriti mjesto pod NBA suncem, Vassilis se radije vratio ulozi šerifa u Grčkoj, a nešto slično je godinu kasnije izveo i Juna Carlos Navarro. Revolveraš iz Barcelone mogao je biti koristan treći bek u dobroj NBA momčadi, ali limitirana rola nije mu bila ni upola primamljiva kao ona lokalnog šerifa koju ima u Španjolskoj.

Što je, indirektno, i razlog zašto je Rubiu toliko dobro u NBA, a i zašto se u Europi teško razvijaju mladi igrači – dok NBA momčadi uglavnom vode računa o široj slici i napredak mladih stavljaju u prvi plan, a to znači da će trener bez obzira na negodovanje veterana forsirati mlade talente ako je to zacrtani put uprave, u Europi se sve vrti oko veterana (osim u rijetkim klubovima poput Partizana koji se isključivo bavi razvojem talenta). Ako veterani odluče da klinac neće vidjeti loptu, trener je tu nemoćan (a često ga i nije briga, jer veterani su ti koji mu omogučuju rezultate, samim time i posao). Razmislite malo o ovome ako se pitate zašto u Hrvatskoj ni jedan mladi talent nije uspio dobiti priliku i zašto je npr. Šarić sveden na ulogu promatrača u nebitnom klubu poput Zagreba (koji bez crnih fondova ne bi preživio ni jednu sezonu), dok jedan lutrijski pick u vrhunskom biznisu poput NBA odmah dobije ne samo priliku, već i punu podršku u svim aspektima života (od razvijanja talenta do savjetovanja u pogledu upravljanja novcem).

2005.
Uf, ovdje su se Magic i Clippersi gadno zeznuli sa izborom u lutriji. Orlando je potrošio pick na Frana Vasqueza, koji do ovoga ljeta nije pokazivao namjeru za odlaskom u NBA (slično našem Vujčiću, čovjek je više volio ugodnost od izazova, što je skroz ok, iako je još više ok što se konačno odlučio za put preko oceana i to u situaciji kada se Magic sprema na rebuilding), a Clippersi na Yaroslava Koroleva (koji je na kratko bio u ligi i bolje bi bilo da nije, novi Kirilenko kojega su očekivali jedinu sličnost sa sjajnim Rusom imao je u boji kose). Ok, bio je ovo jedan od slabijih draftova ako izuzmemo Chrisa Paula i Derona Williamsa, ali da su izabrali Grangera ili Leea, sigurno bi bolje prošli.

Seattle je ovdje opet odradio klasičan potez Sonicsa, posegnuvši za drvenim centrom u Johanu Petru, a Spursi su dokazali da su i oni od krvi i mesa draftiravši Mahinmia. Od ovih koji nas zanimaju, dakle draftanih, a nikada željenih, druga runda donosi Milu Ilića (mislim da se tako zove mesar u kvartu), Axela Hervellea (Belgijanac pobogu), Urosa Slokara (role player i u Europi), Cenka Akyola (role player i u Turskoj), Martynasa Andriusekviciusa (skupio 9 minuta NBA igre u karijeri prije nego se nepovratno vratio u okrilje europske B-lige, sedam godina nakon drafta i dalje je jednako žgoljav), ali i Roka Ukića (NBA 2K znao ga je izabrati za rookiea godine u simuliranoj sezoni) i Erazema Lorbeka (taj bi možda i dobio rolu u NBA da je ikada došao/ako ikada dođe).

2006.
Seattle nastavlja s centarskim ludilom (Mouhamed Sene kao 10. pick prve runde), Wizarsdi troše pick na kratkotrajnog NBA epizodista Oleksiya Pecherova dok su im dostupni Rondo i Lowry, a vrhunac prve runde je izbor Joela Freelanda koji će se možda tek ovoga ljeta priključiti Blazersima (iako stvarno ne znam zašto).

Na koga su bačena prava u drugoj rundi? Kosta Perović, Lior Eliyahu (od njega možda nešto i bude, meni je uvijek djelovao više NBA nego Euro, nešto kao Ilyasova bez šuta), Vlada Veremeenko (bjeloruski Kasun/Gortat), Yotam Halperin (znamo kako je završila NBA karijera Ibrahima Kutluaya, zato Yotame ostani u Europi), Edin Bavčić (neki dan Hornetsi dobili prava na njega, valjda kako bi natjerali Erica Gordona da ostane), Loukas Mavrokefalidis (dobar košarkaš, ali s pokretljivošću pregaženog jazavca) i Damir Markota (30 utakmica za Buckse, 30 skokova, 50 poena i 6 asista). Tu je počeo gubiti kosu.

2007.
Petteri Koponen iz nekog razloga našao se u prvoj rundi, a u drugoj su zaredali majstori - Fesenko (nada se još jednom NBA angažmanu) i Stanko Barać (što stariji, to mekši), jedan za drugim, da bi deset mjesta nakon njih Lakersi posegnuli za Marcom Gasolom (ima NBA angažman do kraja karijere ako želi, što stariji - to bolji). Spomenimo još i Renaldasa Seibutisa (ne kužim ovaj pick), Giorgosa Printezisa (igračina koja bi mogla poslužiti Spursima) i Milana Rakovića (iako izgleda k'o Peković, u pitanju je totalno bespotreban pick).

2008.
Bobcatsi su se tu proslavili (još jednom) draftanjem Alexa Ajinca (danas francuska liga) u prvoj rundi, dok je Minnesota pogodila s Nikolom Pekovićem u drugoj, kao i Portland s Asikom. Gledajući ove rezultate, bio je ovo možda najbolji draft što se opskurnih Europljana tiče ikada – Spursi su pokupili Gorana Dragića, Boston Semiha Erdena, a jedini upitni potezi su oni Jazza, koji je pokupio i Antu Tomića i Tadiju Dragićevića (predobri igrači za Europu da bi se samo tako osudili na par minuta u NBA).

2009.
Blazersi opet štede, pick prve runde troše na Victora Clavera (potpisao za Blazerse izgleda), a biseri iz druge runde su Henk Norel (Minnesota u potrazi za novim Danom Gadzuricem), Sergiy Gladyr (Atlanta poseže za ukrajinskim udarnim bekom), Emir Preldžić (Phoenix ima prava na čovjeka s tri putovnice). Solidni potezi u budućnosti bi mogli biti izbori Nanda De Cola (Spursi ga možda dovedu već nakon Olimpijskih) i Sergia Lulla (Denver tijekom drafta prava prodao Rocketsima koji u Realovom zvrku možda pronađu pojačanje, a možda tek novog Navarra).

2010.
NBA klubovi postali oprezni, na cijelom draftu bilo samo tri Eurosa, od toga Kevin Seraphin u prvoj rundi (dobar ulov Wizardsa preko Bullsa) i Nemanja Bjelica (dobar šuter) i Tibor Pleiss (dobro drvo) u drugoj (Wizardsi i Netsi).

2011.
Nakon razdoblja zatišja, ovdje opet počinje ludilo za mladim biserima iz Europe. Doduše, u prvoj rundi su s razlogom izabrani i Kanter i Valanciunas i Mirotić, a čak se i posezanje za Veselyem i Motiejunasom može razumjeti, radi se o zanimljivoj kombinaciji fizikalija i talenta koja bi napadačkim mismatchevima mogla anulirati manjak sirove snage. U drugoj rundi pak ni standardni niz bisera nije djelovao grozno, od Bogdanovića, Mačvana i Hange do Bertansa, sve redom igrači koji imaju nekakav pedigre.

Što donekle opravdava i ovogodišnju selekciju – čim jedan draft uspije u nečemu, možete se kladiti da će se u idućem ponoviti isti scenarij. Poklopilo se da je godinu ranije na draftu bila izuzetna generacija, što naravno nije nikakva garancija da će i ove godine biti tako. Ali, kada je nedostatak garancija spriječavao NBA GM-ove da nešto poduzmu?

OI PUNK

Grupe su okupljene, lov na srebro može početi. Ako vjerujete da itko može nauditi Španjolcima (ja ne). Nigerija iznenađujuće ušla u turnir, ali zasluženo, preko sjajnih Al-Farouq Aminua (Hornetsi) i Ike Diogua (toliko dominirao u ovom kvalifikacijskom turniru da mu ne gine novi NBA ugovor, možda i neki unosniji europski) ubili u pojam Grke i pregazili Dominiku s Horfordom. Šteta zbog Grka, ali kako su se glavnom turniru već dodali Rusi i Litvanci, još jedna Euro momčad bila bi previše (ne bi).

Rusi i Litvanci preko dodatnih kvalifikacija u lov na broncu zajedno s Francuzima, a možda i Brazilcima i Argentincima, ovisno o rosteru kojega dovedu? Kina, Australija, Britanija, Tunis i Nigerija kao autsajderi? Pričekajmo kraj mjeseca kada će se znati službeni rosteri pa ćemo vidjeti.

ORLANDO SUMMER LEAGUE REPORT

Dio u Orlandu je završio, počinje Las Vegas. Bilo je zanimljivih utakmica (puno više nezanimljivih), ali prije svega se nakupilo dojmova o igračima na pojedinim rosterima (koji na kraju neće imati nikakve veze jer se radi o ljetnoj ligi). Kako sam pogledao najveći dio akcije, da vidimo što vrijedi izdvojiti od sastava do sastava koji su, da usput kažemo i to, stigli na turnir u dva izdanja – ozbiljnom (Boston, Detroit, Utah, Oklahoma, s očitom namjerom da razigraju svoje talenta i testiraju niz imena, a takav pristup je vidljiv i na pozitivnom rezultatu) i neozbiljnom (Brookyln, Philadelphia, Orlando, Indiana, koji nisu imali previše svojih ciljeva pa su davali šansu svima, što je vidljivo i po negativnom scoreu).

Boston

- dominirali ligom, što zbog Sullingera (kupio skokova lakoćom, nešto i zabio kada ne bi promašio cijeli obruč) koji je u prvom trenutku izgledao kao mlađi brat Borisa Diawa (u zelenom izgleda još širi nego što jeste, čim je obukao bijelo stanje se popravilo), što zbog Moorea koji se grčevito bori za opstanak na rosteru (Celticsi još nisu pokupili opciju za sljedeću godinu, do kraja mjeseca bi mogao biti bez posla)
- JaJuan Johnson mekan i podređen Sullingeru, što nije dobar znak, a Fab Melo je ostavljao dojam čovjeka koji je prvi put u životu vidio košarkašku loptu, što također nije dobar znak

Brooklyn

- MarShon Brooks počeo turnir kao najgori igrač na parketu, ali se iz utakmice u utakmicu dizao i na kraju potvrdio da nema što raditi među ovom konkurencijom, ovo je NBA igrač (lakoćom ulazio u reket)
- Netsi se nakrcali veteranima poput Ala Thorntona i Adama Morrisona koje je čak bilo i malo otužno gledati kako se trude pored svih ovih klinaca, ali uzalud – Thornton i dalje nema pojma razlikovati dobar potez od glupoga, a Morrison i dalje nije u stanju čuvati ni stolicu
- izdanje Brooklyna koje je bilo poprilično stihijsko i neorganizirano čak i za ovakav događaj nije previše pomoglo Tyshawnu Tayloru da se dokaže (vidjela se samo brzina i eksplozivnost, ali ništa od playmakerske vještine), dok je Gruzijac Shengelia uglavnom izgledao kao da je pao s Marsa

Detroit

- znali smo da Drummond ima problema sa slobodnima, na UConnu je bio kriminalan, ali koliko god da sam ih gledao nikada nisam skužio da se radi o problemima epskih proporcija, momak je naime najgori izvođač slobodnih u povijesti (ne da mu se lopte odbijaju od obruča kao kada je Shaq bacao kamena s ramena, momak doslovno nije u stanju pogoditi tablu, fascinatno nešto)
- bit će zanimljivo gledati utakmicu između Pistonsa i Spursa, baš me zanima koliko će brzo Popu trebati da se odluči za hack-a-Dree, jer netko tko gađa ispod 30% slobodna jednostavno zova da ga se makne s parketa na bilo koji način (mali iskazao povremenu želju i volju, sposoban igrati obranu, ali da je sirov u napadu, to je blaga konstatacija)
- Singler bio odličan, NBA ready, English solidan za picka druge runde, a Daye konačno odigrao nekoliko dobrih utakmica u nizu (njegov konačni korak naprijed značio bi dosta za Detroit, ali nema šanse da vjerujem u to na osnovu toga što je kao NBA veteran dobro igrao u ovakvim utakmicama)
- Pistonsi su imali možda i najzanimljiviji roster na ligi, osim gomile svojih igrača bilo je tu i atraktivnih imena koja nisu prošla na draftu, prije svih minijaturni Ware koji ni u ovoj konkurenciji nije uspio doći do koševa i mrcina Gates koji je iskazao totalni manjak košarkaškog IQ-a (ni jedan ni drugi nisu spremni pomoći NBA momčadi)

Indiana

- potvrdilo se da je Orlando Johnson krađa u drugoj rundi, momak je agresivnom igrom davao ton bezličnom rosteru na kojem je glavnu riječ vodio vječni talent Lance Stephenson (iskazao se kao hakler i razigravač, ali nedostatak šuta, igre u obrani i nedefinirana pozicija ne garantiraju mu rolu na rosteru Pacersa dogodine usprkos sjajnim brojkama na ovoj ligi)
- Mason Plumlee pokazao se kao izuzetno pokretno drvo, ali ipak drvo, a postalo je jasno zašto Jeff Pendergraph ima garantirani ugovor za dogodine, čovjek čak ni u ovakvoj konkurenciji nije želio raditi ništa više nego skakati, skakati i skakati (igrači svjesni svojih ograničenja koji rade na svojoj roli puno lakše će dobiti priliku za popuniti roster od kvazi-zvijezda poput Stephensona)
- lijepo je bilo vidjeti bijelu braću Bena Hansbrougha s Notre Damea i Chrisa Kramera s Purduea (oba igrala u Njemačkoj gdje se uglavnom sklone svi NCAA bekovi bijele boje, a Ben čak i u Sloveniji), a i još jednom se uvjeriti da nemaju što raditi u NBA

Oklahoma

- Perry Jones all-round nastupom u prve dvije utakmice postao junak turnira i nagovijestio da bi mogao pomoći Thunderu odmah (kao da im je pomoć potrebna), Lazar Hayward pokazao se borcem koji pošteno odrađuje svoj ugovor (nema mjesta za njega u NBA, ali tip je toliko svestran igrač i kvalitetan strijelac da bi ga se u Europi moglo koristiti kao ozbiljnu opciju, valjda i neki skaut iz Španjolske lige ovo prati)
- potpuno su razočarali Cole Aldrich (nije se uspio nametnuti kao prisustvo u reketu ni na jednoj strani parketa) i Reggie Jackson (sebični scorer koji pojma nema o organizaciji igre, niti ga je briga, čekaj, pa ovo zvuči kao nešto što bi rekli za Russa Westbrooka u ranim danima života u ovoj organizaciji), s tim da ovaj potonji barem ima sulude fizikalije, dok Cole djeluje toliko nes(p)retno da se čini optimističnim proglasiti ga čak i nasljednikom Kendricka Perkinsa

Orlando

- domaćini su imali problema s rosterom jer su dan prije turnira ostali bez prvog playa Isha Smitha, ali to nije smetalo da pokažu dobar draft ulov – Nicholson je odmah pokazao da može trpati iz vana i u postu, a oduševio je centar Kyle O'Quinn, pokretan i spretan skakač koji bi mogao rano dobiti minute u rotaciji pod košem
- prolaznu ocjenu zaslužuje i krilo Justin Harper, njihov lanjski pick druge runde ima tijelo veterana i solidnu all-round igru te ga također nije teško zamisliti kao rotacijskog igrača

Phila

- kupus od rostera na kojem treba istaknuti skromnu igru i skromnu minutažu budućeg startera Lavoya Allena te bezglavu igru rookiea Harklessa koji je trebao biti prva zvijezda ovog sastava, da bi se utopio u totalno sivilo i onda dobio poštedu zbog ozljede (Sixersi su uvjerljivo igrali najgoru košarku, a to nešto govori)

Utah

- dali šansu svojim mladim snagama, mlade snage odradile posao – Kanter skakao i bio opcija u reketu, Burks lakoćom kreirao sebi i drugima (iako nije radio na šutu, i dalje ne može zabiti iz spot up pozicija, što je ogroman problem u lovu na mjesto startnog beka-šutera), Evans blokirao i zakucavao (super potez Jazza što su produžili s prvakom u zakucavanju), a čak se i rookie Murphy pokazao kao solidan šuter (ono što im je najviše nedostajalo u prošloj sezoni)
- od ostaloga treba izdvojiti nastup Stokctonova starijeg sina Mikea (mlađi David igra na Gonzagi, kao i otac nekoć) koji igra u Njemačkoj (a gdje drugo) te Millsapovog brata Johna (nepotizam je bio vidljiv na sve strane, u Sixersima je igrao Hollidayev brat, u Pacersima Hansbroughov, ali Jazz ga je očekivano imao u najvećim količinama)

FREE AGENCY

Uz gomilu zanimljivih tradeova od kojih bi neki mogli ozbiljno uzdrmati odnose snaga u ligi, za početak svakako treba istaknuti dva presedana s kojima je povezan, a tko drugi nego Jeremy Lin. Prvi se naravno odnosi na dogovor između lige i sindikata igrača oko toga da se rana Bird prava dodjeljuju i igračima potpisanima sa waivera, što je od danas pa ubuduće postalo sastavni dio kolektivnog ugovora. Nazovimo to pravilom Lina.

I tu dolazimo do Rocketsa, koji su odgovorni za drugi presedan koji ćemo jednoga dana zvati ili pravilo Rocketsa (Moreya?) ili pravilo Asika. Pravilo koje je praktički učinilo besmislenim pravilo Gilberta Arenasa, doneseno samo zato da bi se klubovima koji su izabrali kvalitetne igrače u drugoj rundi omogučilo da ih zadrže po normalnim cijenama. E, pa problem je u tom detalju što se u kolektivnom govori o samo dvije godine u kojima je zabranjeno ići preko midlevela, ali za onaj prostor nakon, treću i četvrtu godinu, navodi se samo kako momčad koja nudi ugovor ne smije ponuditi više od maksimalnog ugovora.

Računica je jasna – ugovor može biti na 4 godine, midlevel iznosi oko 5 milja, dakle dvije godine po 5, a maksimum je oko 15, dakle dvije godine po 7 do 8 milja. Samo, nigdje nije naglašeno da se mora raditi baš o 4 godine, što su Rocketsi iskoristili da dozvoljeni maksimum ubace u jednu, treću godinu, zbog čega su i Asiku i Linu dali dozvoljenih 25 miljuna u roku kraćem od predviđenog.

I dok se Bullsi još itekako misle hoće li matchirati ponudu za Asika (koju Houston još nije službeno uputio), Knicksi će gotovo sigurno potpisati Lina, makar to znači da će 2014. imati 4 maksimalna ugovora na salary capu (Amare, Melo, Chandler, Lin), što u grubo iznosi oko 78 milijuna dolara, a to će biti taman na granici poreza na luksuz. Kad dodaš da će imati još i Kidda i Cambya kojima su bez ikakvog rezona dali trogodišnje ugovore, ispada kako će Knicksi plaćati popriličan porez na luksuz.

Tipa, budu li 20 milja preko granice, a hoće jer nema šanse da ostanu samo na ovome sada i desetak minimalnih ugovora, to znači da više neće plaćati 20 milja poreza, već 60, a to je previše spaljenog novca čak i za Dolana (ne zaboravite da formula glasi – nakon prvih 5 milja preko porez je 1.5 dolar na dolar, nakon sljedećih 5 milja taj odnos je 1.75 naprema 1, pa nakon novih 5 on je 2.50 prema 1, pa onda 3.25 naprema 1... uz napomenu kako se franšizi koja prekorači granicu 3 puta u 4 sezone iznos poduplava – zamislite Knickse da 2016. moraju platiti 120 milja poreza, dakle iznos dva salary capa).

Knicksi se tako i dalje ponašaju kao da je Isaiah u uredu (što je u neku ruku možda i istina, njihov GM Glen Grunwald njegov je bivši pomoćnik i učenik, dok mu je vlasnik Dolan intimni prijatelj). Ono, vide ime „gle, Kidd, Camby, ti su mi poznati“ i onda ga dovedu bez obzira što su si ovim upravo povećali prosjek godina na 66, sve za onaj drugi krug playoffa koji im je maksimum. Kako on reče LeBatard nakon što je James izabrao Miami – NY, welcome to another decade of irrelevance.

Brzinski o ostalim događanjima. Uz odlične poteze Hawksa pod Ferryem, svakako u oči upadaju bezvezni potezi Pacersa (tipični za momčad koja za sebe vjeruje da je puno bliže cilju nego što jeste). Mavsi sjajno raspoređuju buduću fleksibilnost i zanimljiv roster za iduću sezonu (Brand, Kaman i Collison su pojačanja obzirom na lanjsku razinu talenta na jedinici i petici), Hornetsi su napravili sjajan posao dodavanjem Andersona Davisu i (možda) Gordonu, a sitne, ali bitne poteze vukli su i Raptorsi, Jazz i Sixersi.

24Jun/1223

SUMMER FRENZY, vol.1

Posted by Gee_Spot

Draft je udaljen samo 4 dana, a to znači da su agenti budućih NBA igrača na iglama. Gotovo svakodnevno prebacuju svoje klijente avionom s jednog mjesta na drugo, u pokušaju da si osiguraju poneki dolar više. I iako manje-više znamo 85% imena koja će biti prozvana u prvom krugu i tako uključenima osigurati budućnost, ono što još nitko ne zna je raspored kojim će se draft odvijati.

Osim prvog mjesta, koje je rezervirano za Anthonya Davisa, sve drugo je pod znakom upitnika, a zadnjih dana, kako kontakti između klubova i igrača postaju sve učestaliji na tim raznim skautskim hepeninzima koje organiziraju, stižu nove informacije koje dovode do novih rošada. Stoga ćemo se u ovom prvom post-sezonskom ljetnom postu, kojih će biti kad god se bude imalo o čemu pričati, baviti draftom, ali i osvrtom na početak tržnice i popunjavanja kadrovske križaljke.

Tako uz trade Wizardsa i Hornetsa imamo i prvog novog trenera u ligi i to u poprilično šokantnoj maniri (čovjek je do jučer bio asistent na jednom relativno malom programu), ali prije svega bi trebali spomenuti fascinantan uspjeh Knicksa na jednom drugom terenu, pravnom, uspjeh koji bi mogao biti itekako značajan za budući izgled Istoka.

NEW YORK KNICKASS

Pravila salary capa i u starom i u novom kolektivnom ugovoru bila su poprilično jasna – onog trenutka kada ste prešli gornju granicu za plaće igračima (oko 58 milja ove i iduće sezone), jedini način da dovedete novog igrača ili ponudite novi ugovor nekom tko vam je već na rosteru, bio je korištenjem neke od mnogobrojnih opcija. Bird prava, nazvana tako zato što su prvi put uvedena zbog Larrya Birda kako bi ovaj mogao ostati s Celticsima iako je njegova tadašnja momčad već bila debelo iznad salary capa, tako omogućavaju franšizi da prekorači dozvoljeni limit kako bi zadržala igrača kojega je dobila putem drafta, tržnice ili tradea.

U gomili sitnih začkoljica koje normalnom čovjeku priječe da se uopće probije kroz cijeli taj pravilnik, nekoliko stvari je ipak bilo jasno. Da bi igrač imao Bird prava i da bi mu klub mogao ponuditi maksimalan ugovor bez obzira na salary cap, igrač je morao igrati barem tri godine u ligi bez da se itko ikad odrekao prava na njega stavljajući ga na waiver listu. Igrač s dvije godine iskustva imao je pravo na takozvana rana Bird prava. Dakle, osim iskustva, morao si imati i kontinuitet, bez obzira na klub, jer bi tvoj bivši klub u tradeu budućem poslodavcu prepustio i sva prava, pa tako i ova.

Dakle, igrači kojih se netko odrekao tako što ih je stavio na waivere nisu imali ovakva prava, naime njihova prava bi se brisala i s novim klubom bi počinjali iz početka. Do sada. Naime, kako se uglavnom radilo o igračima donje klase, nitko nije imao interesa nikada potegnuti pitanje zašto se ne bi slična prava omogučila veteranima koji su pokupljeni s waivera, obzirom da prilikom ovog procesa momčad koja uzima igrača preuzima i odgovornosti prema njemu po postojećem ugovoru sa sada već bivšim klubom, dakle ni u jednom trenutku taj igrač nije bez kluba. Sve dok Knicksi u Linu nisu nabasali na solidnog igrača i fantastičnu marketinšku zlatnu žilu za azijsko tržište.

Knicksi su tako odveli stvar pred arbitražnu komisiju koja je presudila da su uzimanjem Lina i Novaka s waivera Knicksi praktički uzeli i njihova rana Bird prava te da ih imaju pravo potpisati bez obzira na salary cap. Liga se naravno žali na ovakvu odluku zbog toga što je u kolektivnom (na)jasno istaknuto da ovakvi igrači nemaju prava jer su se našli na waiverima (u konkretnom slučaju, Lin ima dvije godine staža u ligi, ali nema dvije godine s Knicksima, koje su nužne obzirom da je pokupljen s waivera Rocketsa), dok igrači tvrde kako se to kosi sa svim pravima vezanim uz slobodu kretanja igrača i soft capa na koja su pristale obje strane.

Jasno, da NBA ima hard cap, a ne ovu soft verziju podložnu malverzacijama, do svega ovoga ne bi došlo. I bez obzira tko bio u pravu i što na kraju presudila arbitražna komisija nakon žalbe, činjenica je s ovim potezom najviše dobivaju Knicksi.

Naime, obzirom da su iznad salary capa, da nemaju pick prve runde i da imaju mogućnost dovođenja samo jednog midlevel ugovora zato što su otišli preko capa, dobivanje prava na Lina, ali i Stevea Novaka, omogučilo bi im da zadrže dva bitna igrača i to bez da potroše midlevel. Praktički, ostane li ova odluka na snazi, Knicksi će moći Linu dati njegov midlevel, Novaku njegov, s time prijeći salary cap za još desetak milja i onda još potpisati jednog igrača za i dalje otvorenu midlevel opciju. Praktički, time bi imali funkcionalan roster od 11 dokazanih imena koji bi samo trebalo zaokružiti s ponekim jeftinim rookiem ili veteranom (minimumi koji se isplaćuju njima također mogu preko salary capa), što je svakako bolje od 8 imena i glavobolje koga potpisati jedinim raspoloživim midlevelom – Novaka, Lina ili osobu X (iako bi Lin, naravno, bio odabrani, čisto zbog zarade koju donosi sa strane).

U slučaju da J.R. Smith ostane, bilo da iskoristi opciju na jednu godinu koju ima ili potpiše novi ugovor za sličan novac (Smith nema nikakva Bird prava pošto je igrao u Kini u međuvremenu, s Knicksima kreće od početka i oni mu mogu tek ponuditi ugovor sličan onome što je zarađivao lani, dok neki drugi klub s prostorom na salary capu veteranu njegovog tipa može dati ipak puno više od 3 milje), to bi već zaokružilo respektabilan roster. Šanse za ovim zadnjim su male zbog spomenutog tržišta – netko će sigurno Smithu dati više godina i više dolara – ali i ovako Knicksi ostaju playoff momčad s potencijalom rasta.

THE FIRST TRADE

Svaki NBA trade može se gledati iz dva ugla, košarkaškog i financijskog. Momčadi s dna obično gledaju kako se dovesti u što bolju situaciju glede salary capa, momčadi s vrha i one koje bi tamo htjele završiti obično riskiraju financijsku fleksibilnost radi prikupljanja talenta. Na prvi pogled, trade između Wizardsa i Hornetsa trade je u kojem i jedna i druga momčad izvlače korist – Hornetsi se riješavaju dva veterana koji im nisu bitna za budućnost i pritom oslobađaju dodatan prostor na salary capu za izgradnju nove jezgre, Wizardsi dodaju dva igrača koja im podižu razinu talenta.

Ipak, primjećujete li jedan logički problem u cijeloj priči? Hornetsi su lani imali score 21-45, a Wizardsi 20-46. Dakle, i jedni i drugi spadaju u skupinu momčadi s dna, što u startu isključuje opciju da su u ovom tradeu i jedna i druga momčad dobro prošle. Svatko tko tvrdi drugačije, zanemaruje povijest lige koja je tijekom svih ovih desetljeća dokazala da je put s dna moguć u samo dva scenarija:

1. draftanjem vrhunskog talenta i mudrim gospodaranjem salary capom
2. potpisivanjem vrhunskog talenta putem tržnice ili tradeova

Hornetsi će kroz nekoliko dana pokupiti svog franšiznog igrača i potencijalnog prvog visokog igrača u ligi tijekom idućih 10 godina, a ovim tradeom očistili su si knjige za ovu i iduću sezonu od loših ugovora i praktički grade momčad od nule.

Wizardsi svog potencijalnog franšiznog igrača već imaju u Johnu Wallu, a dovođenjem dva nebitna igrača tijekom iduće dvije sezone potpuno su si blokirali ikakav manevarski prostor da tu jezgru oko Walla ojačaju igračima njegove generacije te se praktički i dalje oslanjaju isključivo na Walla i ovogodišnjeg rookiea.

Gledajući iz kuta Hornetsa, ovaj trade je savršen jer im osim financijske slobode glede salary capa, donosi i instant olakšanje kojega će nove gazde itekako cijeniti – riješivši se garantiranih 43 milijuna koliko su bili obavezni isplatiti Arizi i Okaforu tijekom iduće dvije sezone i uzevši nazad samo 13 garantiranih Rashardu Lewisu, GM Dell Demps uštedio je 30 milja jednim telefonskim pozivom.

Razmislite malo o tome, čovjek je spasio pola salary capa i pritom otvorio dvije pozicije u momčadi mladim snagama, u procesu izgubivši nebitnu pobjedu ili dvije momčadi koja ionako prve godine ne misli ganjati playoff i koja igra na duge staze. Kada potpišu svoja dva ovogodišnja rookiea, Hornetsi će s plaćama biti negdje oko 38 milja, što znači da im još samo preostaje popuniti roster minimalnim ugovorima te potpisati Belinelia i Landrya na dvije-tri godine za iznos midlevela kako bi ostvarili onaj potreban minimum od 80% salary capa kojega svaka momčad mora potrošiti.

Čak i da zadrže Erica Gordona ugovorom koji bi se trebao kretati oko maksimuma (nekih 13 milja za koje je potpisao Kevin Love čine se realnima obzirom na manjak rasnih dvojki u ligi), Hornetsi će se još uvijek kretati u granicama salary capa i imaju realne šanse graditi vrhunsku momčad na jezgri Davis-Gordon-10.pick. U slučaju da Gordon ipak želi promjenu sredine, dogodine imaju dovoljno prostora za biti igrači na tržištu (povratak Chrisa Paula u jato zasigurno bi garantirao dokumentarac jednoga dana), a ne treba zanemariti ni vjerojatni lutrijski pick kojega će imati i dogodine.

Ukratko, Dell Demps je ovim potezom samo još jednom potvrdio da je škola San Antonio Spursa institucija koju bi trebali pohađati svi GM-ovi lige.

Ernie Grunfeld, GM Wizardsa, definitivno nije pohađao tu akademiju. Čovjek je bio GM Knicksa u doba Rileya i Van Gundya, odradio odličan posao nabavljajući im potrebne igrače, ali u Knicksima se ni danas ne vodi računa o salary capu, kamoli da se to radilo u doba kada svijest o potrebi financijske fleksibilnosti nije ni postojala. Nakon toga je bio GM Bucksa u zlatno doba Karla, Raya Allena, Big Doga Robinsona i Sama Cassella, koji su svi već bili u klubu kad je stigao, a on je bio taj koji je započeo razbijanje sjajne generacije (kada danas gledam, ovi Bucksi su bili svojevrsni Thunder prije Thundera, s tri all-stara na tri vanjske pozicije).

Njegovo iskustvo je neosporno, ali je isto tako jasno da čovjek nema vizije za izgurati rebuilding. On je svoj posao izučio na dva playoff kluba koja su već imala izgrađene igračke i trenerske jezgre, ali u ovih 10 sezona u Washingtonu nije uspio napraviti ništa slično. Istina, ukrao je Gilberta Arenasa Warriorsima (što je kasnije dovelo do stvaranja pravila Gilberta Arenasa koje spriječava pretplatu igrača draftanih u drugoj rundi kako bi se omogućilo originalnoj franšizi da zadrži svoja otkrića racionalnim ugovorima) i na njegovim leđima izgradio playoff momčad, ali kakvu?

Domet Wizardsa tih nekoliko sezona uključuje tri ispadanja od LeBronovih Cavsa u prvom krugu, te ispadanje od Shaqovog i Wadeovog Heata u polufinalu Istoka. Premalo za preskupu momčad, ali samo na takve je Grunfeld navikao. Nakon što je pretplatio Arenasa, doveo je jednako preplaćenog Antawna Jamisona iz Dallasa u zamjenu za pick prve runde (Devin Harris, koji je par godina kasnije briljirao u playoffu i Finalu kao play Dallasa), a zadnji čavao u financijsku fleksibilnost Washingtona zakucao je onog trenutka kada je doveo skupog Carona Butlera iz Lakersa u zamjenu za franšiznu sramotu Kwamea Browna.

Arenas, Jamison i Butler nisu bili loši igrači, daleko od toga, ali nisu bili ni ozbiljna jezgra. Ipak, ugovori ove proto-velike trojke pojeli su više od pola salary capa i dalje se nije moglo. Ostatak priče je poznat, dugogodišnji vlasnik Abe Polin je preminuo, obitelj je prodala Wizardse vlasniku Capitalsa Tedu Leonsisu i svi su očekivali novi početak. Butler je u međuvremenu završio u Dallasu kako bi se očistio cap, a slična sudbina dočekala je i Arenasa (Orlando) i Jamisona (Cleveland). Od nositelja postali su mamci koji su trebali garantirati financijsku slobodu.

Leonsis je tako naslijedio čiste račune i mogućnost da krene iz početka. S novim vlasnikom, koji je već bio u srcima sportskih fanova u Washingtonu zbog dobrog posla s Capitalsima, stigli su tako i John Wall, talent kakvoga klub nije draftao od Rasheeda Wallacea, prostor na salary capu, ali i novi/stari dresovi i najava povratka originalnog imena. Sve redom sjajni PR potezi izuzetno pristupačnog vlasnika, koji se, nažalost, danas pokazuju samo kao to, dobar PR.

Naime, Leonsis se uhvatio vanjskih promjena, ali nije napravio ništa bitno po pitanju kulture unutar kluba. Grunfeldovi pickovi tijekom zadnjih godina uglavnom su bili izuzetno talentirani igrači, ali i izuzetno problematični (Young, Blatche, McGee), kao što je problematičan bio i izbor trenera Saundersa koji je po dolasku u Washington mislio da će voditi playoff momčad, a ne dječji vrtić.

Ok, sada kada su Saunders i većina tih problematičnih tipova vani, pitanje je zašto Leonsis uporno na čelu kluba drži čovjeka koji je za sve to bio odgovoran? Grunfeld ne samo da je preživio još jednu čistku, nego je dobio priliku i resurse da upropasti još jednu generaciju. Pa je tako opet izabrao trenera (dojučerašnji Saundersov pomoćnik Wittman), a novim smjerom u kojem vodi roster, ka još jednom nizu ispadanja u prvoj rundi playoffa, jasno daje do znanja da nije ništa naučio na primjeru prijašnje generacije koju je okupio.

Praktički, ako uzmemo u obzir da je Wall svojevrsni Arenas, Ariza je tada Butler, a Nene je Jamison. Okafor je preskupi četvrti igrač koji je moguć samo zato što je Wall još uvijek na rookie ugovoru, ali on je ionako nebitan u ovoj priči. Pravo pitanje je ima li ova jezgra ikakvog smisla? Odgovor je – naravno da ne. Jednostavno, čak i da košarkaški funkcioniraju iznad očekivanja tijekom ove dvije godine, između njih je generacijski jaz koji je nemoguće premostiti.

Wall tek kreće u NBA karijeru i dok on dosegne plafon, Nene, Okafor i Ariza već će debelo biti neupotrebljivi. Radi se o tri igrača prije svega ovisna o fizikalijama koji su već zašli u kasne 20-e (Nene i Okafor po 29, Ariza 26), dakle u godine u kojima takvom profilu igrača počinje padati produktivnost. Jasno, uvijek se može izvući teza kako se radi o kratkoročnoj investiciji koja nije ni zamišljena kao nekakva buduća jezgra, već više kao nekakav štap kojim bi se momčad nakratko trebala izdići s dna dok se ne pojava prava rješenja.

Samo, taj štap koštat će Wizardse već ranije spomenutih 30 milja više, zatvoriti im opcije da potpišu nekog kvalitetnog slobodnog igrača tijekom iduće dvije godine i pri tome im ne garantira apsolutno nikakav boljitak. Tu sada dolazimo do po meni bitnog dijela priče. Naime, nitko ne može osporiti da je Washington ovim potezom financijski popušio i da si je priuštio dvije godine boravka u čistilištu, daleko od vrha i mogućnosti popravka krvne slike.

Međutim, što je najgore, ovo je i košarkaški blijed potez koji ih ne diže s dna.

Sav eventualni napredak koji ova franšiza ostvari bit će usko vezan uz napredak Johna Walla i igru trećeg picka na kojega imaju pravo. Emeka Okafor i Trevor Ariza neće imati previše veze s tim, a evo i zašto.

Ako mene pitate, ovo su najvažniji podatci koje trebate znati o Okaforu - 8 sezona, 6 playoff utakmica, 31.3 minute, 7.3 koša, 5.5 skokova, 0.0 asista, 1.0 blokada. Ova „sjajna“ statistika ostvarena je uz Chrisa Paula u momčadi koja je bila bez Davida Westa (ozljeda koljena) u seriji protiv Lakersa u kojoj je Okafor bio toliko pasivan da je Monty Williams često bio prisiljen na parketu protiv Bynuma i Gasola držati Aarona Graya.

Nakon što je draftan kao drugi pick iza Dwighta Howarda, Okafor je proveo 8 otužnih sezona u ligi. Bobcatsi su oživjeli tek kada su ga zamijenili Tysonom Chandlerom, a Hornetsi u tom njegovom jednom playoff izdanju nisu dobili ništa. Drvene ruke koje mogu uredno spremiti zicer, ali malo što drugo (Okafor u prosjeku ima jedan ubačaj izvan reketa po utakmici kojega realizira uz postotak od 35% šuta), ograničile su ga na ulogu igrača zadatka u napadu. Dodajte tome i nesposobnost ikakvog pregleda igre (ima manje od asista u prosjeku tijekom karijere) i jasno je kako je Okafor promašaj kao drugi pick. Međutim, ovi njegovi napadački minusi u prvim sezonama nisu bili problem zbog spretnosti ispod obruča i obrane.

Okaforu nisi mogao spustiti loptu u post da zabije ili da zavrti napad, ali uvijek si mogao računati da će zabiti zicer, braniti reket (dobar bloker) i skupiti poneki skok. Međutim, kako godine pritišću i pokretljivost nestaje, a dodaj na sve svježu ozljedu koljena zbog koje je ove sezone igrao samo 27 utakmica, Okafor se sve više pretvara u tipičnog snagatora u sredini, jednodimenzionalnog stopera u postu koji služi samo za guranje. Bez eksplozivnosti postaje nebitan u obrani, a kako je uvijek bio tek sporedni igrač i u napadu, jasno je kako su njegovih 14 milja – apsurdne.

Sad, da su ga Hornetsi amnestirali i da je zatim potpisao za Heat za minimalac, jebote, što bi čovjek drugo mogao reći nego sjajan potez Heata, eto im čovjeka kakav im treba za zaokružiti roster, netko da barem malo zatvori reket. Međutim, u Washingtonu, gdje će uzimati minute mladim igračima poput Bookera, Seraphina i Veselya koji možda imaju budućnost uz Walla, on je jedan od najgorih opcija koje vam novac može kupiti trenutno u NBA. Jednostavno, Okafor je role player koji bi u idealnom svijetu igrao 15 minuta s klupe kao back-up petica, a u današnjoj NBA on je čovjek kojega predstavljaju na tiskovnim konferencijama kao pojačanje. Opet, obzirom na minute koje je Kendrick Perkins imao u nedavnom Finalu, možda ja jednostavno nisam u stanju pojmiti svu veličinu teškaša koji nisu u stanju igrati obranu izvan reketa.

Trevor Ariza je tri godine mlađi od Okafora, ali je i generacija, također je već 8 sezona u ligi, a imao je sreće što je njegove 3&D kvalitete Phil Jackson sjajno uklopio u Lakerse, napravivši od njega svojevrsnu kopiju Ricka Foxa i Deveana Georgea. Trevor tako ima naslov, a to jedno izuzetno šutersko izdanje donijelo mu je karijeru. Nakon što se smucao po ligi, dobio šansu u Lakersima i iskoristio je, preplatio ga je Houston, koji je ubrzo shvatio da Ariza nije u stanju biti jedna od tri glavne opcije u napadu, već da je stvoren za popuniti petorku kao solidan 3&D igrač.

Ariza je dovoljno brz da brani protivničke dvojke i dovoljno jak da čuva trojke, što ga čini idealnim za popuniti jednu poziciju na boku. Njegov jedini problem je u biti prevelika potrošnja u odnosu na limitirane napadačke talente, ali kad je pod kontrolom i puca samo iz izrađenih situacija, može proći čak i kao šuter. Dakle, u pobjedničkoj momčadi u kojoj je hijerarhija posložena i u kojoj bi bio igrač za popuniti petorku, Ariza je pun pogodak. U Washingtonu, u kojem čak ni prva opcija Wall nije u stanju zabiti iz vana, njegovo prisustvo smrdi na katastrofu. Čak i da draftaju Beala i da ovaj od prvog dana bude šuter kakvoga sanjaju, Wall i Ariza pobrinut će sa da Wizardsi budu pri dnu lige po postotku šuta iz vana.

U najgorem slučaju, a to je onaj kojem ja naginjem, svi ovi veterani neće pomoći Washingtonu da se nametne kao osma momčad na Istoku i zamijeni Orlando u playoffu (pod uvjetom da Dwight ode). Milwaukee ima predobru klupu i rotaciju da bi potonuo, Cleveland ima jednako potentnu momčad uz puno više financijskih mogućnosti.

U najboljem slučaju, Wall će napraviti korak naprijed, Nene će ostati zdrav i dati mu podršku u pick igri, Beal (ako ga izaberu) će biti u konkurenciji za rookiea godine, a Ariza i Okafor će odraditi svoje skupo plaćene epizodne role, Ariza kao stoper i starter, Okafor kao solidan sporedni visoki. Klupa je i dalje upitna, uklapanje ovako netipičnih dijelova još upitnije, ali šansa svakako postoji.

Što nas opet vraća na početak – da li su dvije playoff utakmice doma vrijedne ovolikog financijskog ulaganja i nepotrebnog rizika? Ako ste Grunfeld i dolazite iz škole u kojoj je najvažnije biti konkurentan, ali i bolno prosječan, onda svakako da. Ako pak dolazite iz škole Spursa i znate da je za put do vrha potrebno sići na samo dno i biti strpljiv, onda je odgovor – ne.

CATS NEW COACH

Popunjavanje kadrovske križaljke počelo je stvarno šokom. Nakon pregovora s Jerryem Sloanom (super vijest da i dalje ima želju trenirati, ali angažman u Bobcatsima nikada nije dolazio u obzir), Brianom Shawom (jedini Jacksonov učenik izbjegao najgore, bit će i boljih ponuda) i Nateom McMillanom (ipak predobar pedigre za preuzeti momčad u ovoj fazi rebuildinga), Michael Jordan odlučio se povjeriti posao trenera novih Bobcatsa nepoznatom sveučilišnom asistentu Mikeu Dunlapu.

Kako zadnjih mjeseci pripremam opširni osvrt na NBA trenere koji bi trebao ići u ove mrtve dane ljeta, to sam poprilično duboko ušao u klanove i obitelji koje postoje u ligi, ali usprkos tome moram priznati da za Dunlapa do nedavno praktički nisam ni čuo. Opet, kada se pogleda njegov CV, izbor nije neočekivan, a evo i zašto.

Nije tajna da se pri izboru trenera Jordan trebao držati linije koja potiče od Deana Smitha, legendarnog trenera North Caroline, njegovog učitelja, prijatelja i savjetnika. Legendarni trener u svojim 80-ima nije baš voljan biti eksponiran, ali nije tajna da poput nekakvog masonskog društva svi njegovi bivši učenici i dalje bivaju uključeni u sve što se događa u Charlotti.

Smithova dva ključna potomka su Larry Brown i George Karl, što objašnjava zašto je Larry Brown uopće pristao voditi Bobcatse prije 4 sezone. Karl je pak pustio korijenje u Denveru, ali to ne znači da jedan od njegovih učenika nije trebao preuzeti momčad u Carolini. McMillan, najzvučniji Karlov produkt, upravo zato je bio prvi kandidat, ali očito Nate danas ima određnu vrijednost na tržištu koju nema smisla trošiti u ovakvoj situaciji u kojoj se nalaze Bobcatsi. Jednoga dana, kada momčad bude spremna, zašto ne, ali danas – ne.

Što je dovelo do potrage za čovjekom koji će imati volje prihvatiti se ovakvog projekta, znajući da su ogromne šanse da nikada ne dočeka njegov kraj. Dakle, čovjeka bez imena i težine, koji će biti toliko zahvalan na prilici da će spremno zažmiriti na težinu situacije i mogućnost da su veći izgledi da bude pokojnik nego pukovnik. I tu na scenu stupa Dunlap i obiteljske veze.

Čovjek ima 32 godine iskustva kao pomoćni i glavni trener i mnogi ga smatraju doktorom obrane, što je prije 6 godina privuklo pažnju Georgeu Karlu koji ga je tada pozvao za asistenta u Denver, gdje je izdržao dvije godine i pomogao u stvaranju momčadi koja je 2009. igrala finale konferencije. Nakon epizode u Nuggetsima Dunlap se vratio u NCAA vode, ali ovaj put kao Karlov, odnosno Smithov čovjek.

Nekoliko godina kasnije, Bobcatsi trebaju trenera, Karl se sjeti da bi Dunlap mogao biti jeftino rješenje, telefoni rade, masonska loža daje blagoslov i eto izuzetne prilike čovjeku i da nešto zaradi, ali i da se dokaže kao stručnjak. Iako u ovom poslu u NBA treba imati i sreće, ponekad je sve što ti treba podrška obitelji.

DRAFT STOCKS

I nakon sve ove priče, konačno smo stigli i do onoga najzanimljivijeg. Ključni događaji zadnjih dana uglavnom se odnose na Jareda Sullingera, koji je nakon očajnih rezultata na combineu u kategorijama brzine i atleticizma (uvjerljivo najsporiji pozvani igrač) pokopan i od strane medicinske struke koja je izrazila ozbiljne sumnje u njegova leđa. Čovjek je tako iz top 7 prvo pao na rub lutrije, a sada je, i po Chadu Fordu i po Draftexpressu, u donjoj trećini prve runde. Htjeli ne htjeli, izgleda da smo Sickre i ja u podcastu ispali dobri prognozeri.

Popriličan pad zadnjih dana bilježi i Michael Kidd-Gilchrist. Iskreno, meni odavno nije jasno zašto se svi toliko pale na igrača koji svim brojkama najviše podsjeća na Geralda Wallacea prilikom izlaska na draft, o čemu sam nešto i pisao prilikom mega-mocka odmah nakon završetka NCAA turnira. Kod mene je tada završio na sedmoj poziciji, a na novim mockovima pada s broja 2 sve do Kingsa na broju 5. Razlog? Pa, recimo da su skauti u osobnom kontaktu shvatili da loš šut ipak nije obilježje startnog NBA krila, a ovaj draft ipak nije tako siromašan da se prednost daje igraču čije su glavne karakteristike ipak poprilično neopipljive.

Uglavnom, na combineu ga je Harrison Barnes nadmašio po pitanju skočnosti, brzine i pokretljivosti, pa čak i snage, što je mnoge navelo da promijene ime prve trojke na svojim listama, a navodno Bobcatsi baš i nisu bili impresionirani njegovim izdanjem na privatnom treningu samo za njih.

Kad smo već kod Bobcatsa, Jordan izgleda po svim informacijama pokušava doći do all-star igrača u zamjenu za drugi pick, a ako mu to ne uspije, prvi kandidat za njihov izbor ostaje Thomas Robinson. I dok se Beal nameće kao logičan pick za Washington nakon nedavnog tradea i sjajnih rezultata na combineu i treninzima, Cavsi će izgleda biti ti koji će odlučivati između Barnesova atletskog potencijala i MKG-ove zarazne energije.

Nakon top 5, stvari postaju komplicirane. Rizik s Drummondom, ali i Lillardom je ogroman. Oko velikog centra stvari su podijeljene od starta, neki smatraju da se radi o dugoročnom projektu koji se teško može isplatiti, drugi smatraju da se radi o igraču franšiznog talenta koji se ne smije propustiti. Kao da nema sredine, a to za Portland nije opcija. Njima treba gotov talent spreman pomoći odmah ili dovode u pitanje vrhunac karijere LaMarcusa Aldridgea obzirom da će teško opet imati ovako dobru priliku pojačati se uz minimalna ulaganja. Također, sve je više onih koji ukazuju na Lillardovu slabiju igru protiv kvalitetnijih suparnika u NCAA, ukazujući tako da na ovom draftu praktički nema ni jednog playa za kojega možete staviti ruku u vatru i reći da je siguran starter u ligi.

Visokih i swingmana zato ima na bacanje. Pistonsi su držali privatne treninge samo s visokima i navodno se misle između Hensona, Leonarda i Zellera, uz jasno i glasno izražen stav – propuste li momčadi prije njih Drummonda, sigurno je da mrcina neće ići ispod njihovog devetog mjesta. Lamb, Ross, Rivers i Waiters kreću se sve od 6. do 18. picka, u različitim redoslijedima ovisno o mocku, što samo naglašava sjajnu ponudu dvojki koje imaju potencijala od prvog dana pomoći momčadi koja ih izabere.

Od ostalih zanimljivosti treba istaknuti kako Rocketsi nude svoj paket (14. i 16. pick) za top 5 izbor, a navodno je Boston obećao Royceu Whiteu izbor jednim od svojih pickova prve runde te je ovaj otkazao sve preostale dogovorene termine treninga s ostalim franšizama. Obzirom na izlazak Bassa na tržište, pojačavanje četvorkom koja igra licem košu čini se logičnim potezom.

12Feb/120

RUNNING WITH THE PACK G28

Posted by Gee_Spot

U zabavnoj utakmici u kojoj se obrana nije igrala dobre tri trećine, Minnesota nije uspjela stati na kraj linsanityu iz jednog banalnog razloga - kada je u završnici trebalo povući i zadati završni udar, Wolvesi nisu znali kako, a New York jeste.

Lin je sjajno zabijao, nešto manje sjajno razigravao, ali uglavnom je držao Knickse u igri cijele prvo poluvrijeme. U drugome je stao, što zbog D'Antonia, koji nema milosti i nimalo mu ne pomaže planom igre koji otprilike glasi "igraj 40 minuta, driblaj po 20 sekundi svaki napad pa nešto napravi", što zbog Rubieve obrane. Ali, kada je on stao, dalo se jasno vidjeti ono najvažnije kod ovih preporođenih Knicksa. To nije Linovo 1 na 5 driblanje nego momčadski učinak.

Novak je krenuo nizati trice, Chandler je zatvorio reket, Shumpert donio ogromnu energiju u oba smjera (uz Chandlerovo prisustvo pod košem, Shumpertov pritisak na loptu jedno je od najvećih oružja ovog novog, obrambenog New Yorka, rookie bi slobodno mogao igrati u Memphisu koliko je spretan u presijecanju napada), a Landry je zabijao iz ulaza i s poludistance kao netko kome je to u opisu posla.

New York si je pristupom dao šansu i na kraju ju je znao iskoristili. Ukratko, momčad je pobjedila pojedince. Tri pojedinca točnije. Love i Peković su opet bili majstori, Rubio je bio vrlo dobar, ali to je manje-više to. Kod Wolvesa svake večeri isto, imaš tri igrača koji naprave svoje i cijeli niz pasivnih likova koji tu i tamo bljesnu. Večeras su opet izgubili previše lopti, iako to protiv jednako nemarnih Knicksa nije bilo presudno (Lin je ovaj put uzalud potrošio njih 6). Wolvesima se osvetilo čekanje da nešto naprave Ricky ili Kevin, dok ostatak Knicksa, ako vide da je Lin zatvoren, kreće u akciju.

Osim obrane kojom su u zadnjoj četvrtini izludili Minnesotu, Knicksi sve bolje igraju i u napadu. Nije u pitanju samo agresivnost svih pet igrača na parketu, već se i lopta kreće izuzetno dobro za jednu momčad kojoj se cijeli plan igre vrti oko visokog pick & rolla. Praktički, buđenjem Knicksa i Celticsa završava priča o playoffu na Istoku. Milwaukee i Cleveland jednostavno nemaju dovoljno talenta da se nose s ovom novom razinom igre koju trenutno prezentiraju momčadi iz Bostona i New Yorka (od kojih smo, budimo iskreni, ovakve igre očekivali prije početka sezone, stoga ni sada, kada su konačno dohvatili neke sebi primjerenije standarde, nema potrebe za preuveličavanjem).

Bullsi su prvi favoriti, Miami odmah do, Philadelphia, Atlanta i Indiana svojevrsne su plutajuće mine, a Boston, Orlando i New York legitimne playoff momčadi. Ali, o tome detaljnije prilikom sljedećih power rankingsa. Sada nam je samo bitno istaknuti kako, za razliku od Bostona, koji s pronađenom klupom, opet sjajnom igrom u obrani i sve kvalitetnijim napadom ima prostora za napredak, New York ipak nije u istoj situaciji. Točnije, njihova je poprilično mutna.

Dodatna doza energije koju je unio Lin donijela je napadačku ravnotežu, a, iako su obrambeno solidni od početka sezone, podigla je učinkovitost čak i na tom dijelu parketa. Kao što su pokazali protiv Wolvesa, kada zagrizu u stanju su vas ostaviti bez koša nekoliko minuta jer imaju sve - i pritisak na vanjskim linijama, i stopere, i rampu u reketu. Uz sve to, razina želje i količina kretanja u obrani je na trenutke besprijekorna.

Problem je konstantnost u oba dijela igre (tko može garantirati da je išta što prezentira ova skupina nedokazanih prolaznika trajno?), a ponajviše potencijalne promjene do kojih će neminovno doći kada se rosteru opet priključe Amare i Melo.

Obzirom da je napad opet solidan, eventualno dovođenje J.R. Smitha koje se spominje nema smisla. Iako se svakako čini privlačnim dodati tako rasnog šutera sposobnog zabiti 20 koševa u seriji, u ovom trenutku Knicksima je od koševa važnije zadržati pronađenu kemiju. To neće biti lako već s Melom i Amareom, a kamoli Smithom.

Za kraj bih naglasio jedan sve bitiji aspekt igre Timberwolvesa.

Pekova sposobnost da iznuđuje faule rezultirala je ovaj put Chandlerovim ranim napuštanjem utakmice. Ovdje više ne možemo govoriti o slučaju, činjenica da Peković svojim agresivnim kampiranjem u postu izaziva gomile osobnih najvažnijih obrambenih igrača protivnika može se smatrati snagom Wolvesa. Dodaj još da je i Love jednako žestok u svojim ulazima pod koš, da obojica vole kontakt i postaje ti jasno kako će ovi Wolvesi uvijek zabijati gomilu poena sa slobodnih. Kako i Rubio zna iznuditi svoju kvotu prilikom ulaza, ispada kako je Minnesota dominantna momčad u ovom segmentu igre.

I kad pogledaš brojke, stvarno je tako. U ovom trenutku u ligi imate samo tri momčadi koje su češće od njih na liniji slobodnih – Miami, Oklahoma i Denver. Što je zajedničko ovim trima ekipama? Radi se o tri najefikasnija napada lige, a dijelom je za tu efikasnost zaslužna i gomila lakih koševa koje postižu sa linije slobodnih. Jednostavno, njihov stil igre uključuje gomilu ulaza i brzih napada na koš u ranoj fazi napada, dok protivnička obrana još ni blizu nije spremna. To je posebice izraženo kod Denvera (bitna stavka Karlova sistema), dok Oklahoma uglavnom koristi dominaciju Duranta, Westbrooka i Hardena u 1 na 1 situacijama. Miami pak kombinira obje taktike, i momčadsku brzinu i individualnu kvalitetu.

Minnesota možda nije u istoj klasi što se ukupne efikasnosti napada tiče, ali Peković, Rubio i Love su u istoj kategoriji što se tiče slobodnih s LeBronom, Wadeom i navedenim all-star talentima Oklahome. To nije mala stvar za budućnost kluba i jasno govori tko čini kičmu momčadi. Razlog zašto je Peković danas praktički nezamjenjiv je što zajedno s Loveom čini par najubojitih skakača u napadu u ligi. I upravo tu leži njihova tajna - dok Denver, Miami i Oklahoma do slobodnih bacanja dolaze ulazima koji su rezultat kvalitete sistema ili pojedinca, Minnesota svoju razinu održava uglavnom napadačkim skokom koji je čisti produkt volje.

11Feb/124

RUNNING WITH THE PACK G27

Posted by Gee_Spot

Kad pogledaš utakmicu kao ovu noćašnju između Dallasa i Minnesote, postane ti jasno zašto se ljudi bave linzdarijama. Ono što ove sezone gledamo na parketu je većinom bezveze, a glavni razlog tome je lockout, to nam je već odavno jasno. Iako će neki tvrditi da je regularna sezona nebitna čak i u idealnoj situaciji, njena draž je u tome što nam omogućava svaku večer vidjeti nekoliko minuta sjajne košarke, pogotovo u završnicama u kojima bolje momčadi uvijek nađu načina dignuti razinu igre. U ovoj situaciji koja je daleko od idealne, bez treninga i odmora, na tako nešto možemo zaboraviti.

Wolvesi su izgubili od Dallasa jer su istrčali totalno nepripremljeni na parket. Kevin Love je još jednom pokazao da ima najveće srce u ligi, borio se pod obručima cijelu večer, ali, osim jedne kratke tricaške eksplozije Beasleya, nitko od suigrača mu nije pružio ruku. Nije Dallas odigrao nikakvu specijalnu obranu niti se puno više trudio – i njihova igra je bila netipično kilava u napadu, a Kidd, Marion i Terry odigrali su kao istrošeni veterani kojima je mjesto prije u nekoj gimnazijskoj dvorani nego NBA areni.

Nije ni Dirk ostavljao ništa bolji dojam, djeluje toliko tromo da imaš osjećaj da svaki put napravi četiri koraka kad se krene gegati dvokorakom kroz reket, ali je Dirk zabio svoju šutersku kvotu. Uz solidnu rolu Vincea Cartera koji je uništio Rindoura uporno se spuštajući u reket, taj Dirkov šuterski dio bio je sve što je noćas trebalo Dallasu. Jednostavno, Wolvesi niti su mogli išta pogoditi, niti su imali ideje i energije za uopće odigrati smislenu akciju. 27 izgubljenih lopti bolje od ičega opisuju ono što je Adelmanova momčad noćas prikazala.

Zato ću sad prestati pričati o jednoj nebitnoj utakmici i posvetiti se, ma kako to iritantno bilo za priznati, ipak najzanimljivijem događaju u ovom momentu – buđenju Knicksa, poznatijem kao Linsanity.

Lakers @ Knicks

Zaboravite na priče o tome da li je Jeremy Lin novi košarkaški genije ili granični NBA igrač, u ovom trenutku bitno je samo to da je mali u Knicksima probudio glad za košarkom. Momčad koju smo automatski stavljali u playoff na ovako slabašnom Istoku upala je u seriju poraza i loših igara zbog kojih se činilo kako im i osmo mjesto postaje nedostižno.

I onda je odjednom u petorku uletio čovjek kojega su godinama bacali uokolo bez da mu itko da šansu i odjednom Steve Novak zabija otvorene trice, Fields, Shumpert i Walker lete po bokovima i napadaju obruč, a čak i Jared Jeffries tu i tamo stavi otvoreni šut. Ovo zadnje ne treba brkati s prije navedenim - dok se kod svega drugog radi o promjeni mentalnog sklopa, prelaska iz pesimizma (nema šanse da mi uđe ovaj šut) u optimizam (nema šanse da promašim), Jeffriesov šut nije moguće objasniti nikakvom teorijom poznatoj ljudskoj vrsti.

Svi trče, svi se bore i svi su agresivni na oba kraja parketa, a svime koordinira preporođeni Chandler. Koji je i bez Lina dignuo obranu Knicksa, zabijao uredno otpatke i, ukratko, bio savršen profesionalac, da bi sada, kada ima s nekim odigrati pick & roll, djelovao ne samo profesionalno nego i strastveno. Uostalom, pitajte samo Bynuma o Chandlerovoj energiji, Tyson ga je noćas jednostavno pomeo s parketa.

Knicksi su postali košarkaška momčad, a Lin je kemijski sastojak koji je omogučio tu transformaciju, ne toliko svojom igrom koliko svojim pristupom. Umjesto da ih vode zbunjeni tipovi poput Amarea i Mela koji ni sami sebi nisu u stanju priznati da nešto ne štima, Knickse sada vodi momak prepun samopouzdanja svjestan da je ovo šansa koju je čekao cijeli život i za koju je ovih par godina trpio sva ona poniženja koja idu uz šaltanje s rostera na roster, iz lige u ligu, s desetodnevnog ugovora na život bez ugovora. Linovo samopouzdanje ne proizlazi iz nečega što je napravio, dokazanog talenta ili minulog rada, ono proizlazi iz čistog očaja. I zato je tako dobro leglo u momčad koja je bila na rubu istoga.

Nije na odmet ni što se sve jednostavno poklopilo. Knicksi su ušli u seriju domaćih utakmica pred najglasnijom publikom na svijetu gladnom pobjeda, ali, prije svega, karaktera. Naišli su na niz umornih (Lakers, Utah) ili jednostavno loših momčadi bez vizije (Washington, New Jersey). Nije bilo čak ni izgubljenih duša poput Mela i Amarea da ometaju rađanje kolektivnog duha svojom potragom za izgubljenom individualom veličinom. Jebiga, nije se lako prilagoditi na promjene koje su njih pogodile (Amare više nema fizikalije da nadoknadi manjak košarkaškog IQ-a, a Melo po prvi put u životu nije u sistemu u kojem mu je sve servirano na pladnju), pogotovo kada se još nikada u životu nisu susreli s ovakvim preprekama.

Amare je od prvih dana u ligi uz pomoć asista Stevea Nasha lansiran u status zvijezde, a Melo je uvijek bio dio sistema koji su itekako znali koristiti njegove kvalitete (treba imati sreće pa cijeli život raditi sa stručnjacima poput Boeheima i Karla). Tu leži najveći paradoks njihove priče – do sada su bili košarkaški nadljudi jer su sve ostvarivali bez puno truda, a sada, kada su pali na zemlju, još ne mogu prihvatiti da ih samo trud može opet izdići i da se lakoća življenja neće vratiti sama od sebe.

Ne možemo zanemariti ni utjecaj sistema Mikea D'Antonia na igrača poput Lina. Sistem je to izgrađen oko pick & roll napada u kojem je playmaker doslovno sve – on odlučuje hoće li šutnuti, dodati loptu suigraču koji mu postavlja screen ili dobaciti na šut iz vana nekome od preostale trojice uokolo. Lin ima 23 godine, od čega je četiri proveo na sveučilištu igrajući poziciju puno vrijeme. Zaboravite trenutak na konkurenciju, ključ je taj proces treniranja i igranja kojega nema nitko drugi na rosteru Knicksa. Linove 4 godine na Harvardu tijekom kojih je igrao startnog playa 30 minuta po večeri neusporedive su s ičim što su na poziciji odigrali Carmelo, Shumpert ili Douglas (koji je sveučilišnu karijeru započeo kao šuter, da bi je završio u tipičnoj maniri NCAA combo-beka).

Također, ne treba zanemariti ni to što D'Antoni od svoga playa ne traži da igra obranu i što je toliko očajan za nekim tko može micati loptu da mu ne pada na pamet jednog praktički rookiea sjedati na klupu nakon pogreške. Ukratko, kontekst ovakvog New Yorka je kao stvoren za razvoj situacije kakav imamo prilike gledati, a, zahvaljujući tome što netko ili nešto ima smisao za humor i uživa u razbijanju naše krhke ljudske logike, i prostorno-vremensko okruženje kao da se prilagodilo Izabranom klubu.

Sad, to što je kontekst idealan u svakom pogledu, ne znači da bilo tko može upasti u priču i napraviti ovo što je napravio Lin. Shumpert je imao jedan moment kada je svojom energijom zamalo napravio slično, publika u Madisonu se razbudila, momčad je živnula, ali, kao što smo već rekli, Shumpert nema talente kakve ima Lin da taj trenutak pretvori u trajno stanje. Što nas dovodi do najbitnijega - znači li to da je Lin konačno rješenje za Knickse?

Realno je očekivati da ovakve šuterske večeri Novaka, Fieldsa i ostalih neće potrajati, prije svega jer će protivnici opet morati ozbiljno shvatiti vanjski šut do nedavno najgore šuterske momčadi lige. Opet, ni ono što su Knicksi promašivali do dolaska Lina nije bilo realno, tako da će se stvari valjda smiriti negdje u sredini. Pick igra Lina i Chandlera već je druga priča, tu je protivnik manje-više nemoćan dok god je Lin ovako dobar. Kad se još doda Amare kao druga pick opcija, kad se doda Melo kao šuter s poludistance, ispada da ovaj novi segment igre Knicksa neće nigdje.

Međutim, može li Lin ostati ovako dobar? To je ključ, jer nemoguće je išta reći obzirom da nigdje u njegovoj karijeri nije postojala naznake ovakve razine šuterske forme. Sama igra nije upitna, u sposobnost maloga da razigrava nije sumnjao nitko. Ali, fantastičan šuterski učinak je ono što trenutno Lina čini pokretačom Knicksa. Naime, sve izjave skauta, pa i brojke, do sada su govorile o odličnom playu i lošem šuteru. Mislim, ako ovako izgleda loš šuter, onda i ja želim malo toga. Lin jednostavno ne može promašiti s poludistance, što ga praktički pretvara u triple threat opciju, a za takve uvijek ima mjesta u NBA. Istina, šutiranje trice mu već predstavlja problem, ali, obzirom na solidnu tehniku šuta, samo je pitanje vremena kad će i to dodati napadačkom arsenalu.

Ako šut nije problem, ono što bi moglo postati problem je osjećaj kojega se ne mogu riješiti nakon što sam odgledao većinu minuta koje je Lin odigrao u NBA. Osjećaj da tip jednostavno nije dobar playmaker. Momak očito voli driblati, napadati i razigravati, ali, dok to radi, uopće ne ostavlja dojam klase. Ulazi su mu često traljavi, čini ti se da ne kontrolira loptu, a, iako ima dobar pregled igre i sposoban je vrtiti pickove i bacati povratne cijeli dan, nije u stanju stvoriti nešto iz ničega – kad mu zatvorite primarni kut dodavanja, ne očekujte pas u rangu Nasha ili Rubia koji prkosi zakonima fizike.

Taj dojam zbunjenosti može se steći i zbog njegovog netipičnog fizičkog izgleda, ali uzmimo samo primjer jednog vrhunskog asistenta sličnih fizičkih predispozicija, Kendalla Marshala s UNC. Marshall nije vrhunski atleta, nema vanjski šut, ali svaki njegov ulaz pod koš i juriš s loptom su mini remek-djelo. Čovjek je rođen da bude playmaker u NBA ligi, isto kao i Rondo i Rubio i Nash.

Linov pak svaki ulaz djeluje kao potencijalna izgubljena lopta. Jasno, nekoliko utakmica je premalo da izražavamo sumnje u njegovu sposobnost donošenja odluka, uostalom to će se popraviti s iskustvom, ali, sama tehnika vođenja i stil uzimaju svoj danak već sada (8 izgubljenih protiv Jazza i 6 noćas protiv Lakersa prije su pravilo ovakve igre nego iznimke).

Što nas dovodi do sljedećeg zaključka o njegovoj kvaliteti. Kad si ovakav stroj za gubljenje lopti, a da pritom nisi nikakav specijalni kreator (što nije nikakva sramota, to što nije savršen ne znači da Lin ne zna svoj posao), jasno je da ne možeš igrati playmakera u NBA puno vrijeme, osim ako se ne nalaziš u idealnom okruženju. Stoga, ostane li Lin približno pri ovakvom šutu i uspije li dodati tricu, nema razloga da ne bude dobar back-up play, a možda čak i starter u pravoj situaciji. I tu se javlja novi paradoks – naime, nisam siguran da su Knicksi prava situacija.

Koliko god da D'Antoni pomaže Linu ogromnom minutažom, toliko mu odmaže stavljajući ga u poziciju superstara. Kada ti trener nakon jedne utakmice da sve ovlasti i zaboravi na sve drugo, mislim da to više govori o nedostatku kriterija i vizije u New Yorku nego o ičemu drugome. Mislim, koliko loš trener moraš biti da nisi u stanju napraviti ikakav odmak od svoje igre kako bi je prilagodio igračima, već uporno tražiš načine da sve prilagodiš sebi? Lin može biti dio dobre NBA klape, ali D'Antoni očito vjeruje u čuda te je, nakon što je jahao Nasha do ugleda i milijuna, spreman opet pokušati nešto slično. Opet, obzirom da je Lina baš poput Nasha prepoznao Don Nelson, nije nemoguće da se Mikeu opet osmjehne sreća.

Naime, Lina je Nelson snimio tijekom karijere na Harvardu i doveo ga je u Warriorse svjestan da ne može pogriješiti. Čak i da se momak s AND1 stilom igre smještenim u tijelo običnog čovjeka ne dokaže kao NBA igrač, uvijek postoji šansa da bude totalni hit u Zaljevu među mnogobrojnom azijatskom zajednicom. Međutim, Lin nikada nije dobio šansu zbog stava da njegovi plusevi (igra s loptom, aktivnost) teško mogu pokriti minuse (manjak agilnosti, loš šut).

Nakon što su ga se Warriorsi odrekli, pokupili su ga Rocketsi kako bi se iz prve ruke uvjerili ima li istine u nekim brojkama koje su se počele javljati uz njega. Makar bile ostvarene na Harvardu i u NBDL-u, GM zaljubljen u statistiku poput Moreya nije ih mogao zanemariti. Naime, Lin je u svojim rolama uspijevao očito napraviti nešto, jer brojke su ga prikazivale kao itekako dobrog strijelca bez obzira na manjak šuta (brz prvi korak, odličan ulaz i dobra visina za playa), a solidna količina asista i ukradenih anulirala je sklonost gubljenju lopte.

Postoje sistemi koji uzimaju u obzir godine, tijek karijere i brojke te kao rezultat izbacuju usporedbe sa sličnim igračima u određenom razdoblju, a u slučaju Lina imena koja su se pojavljivali kao potencijalni smjer kojim bi njegova karijera mogla krenuti bila su ona Rajona Ronda, Brevina Knighta, Garya Paytona i Erica Snowa. Nekog je vraga očito bilo u ovom malom sve ove godine, znali su to i Morey i Nelson, ali nisu mu dali šansu jer brojke u tako malim uzorcima teško da mogu biti nešto na što ćeš se osloniti.

Sad, jasno je da odmah možemo isključili Ronda i Paytona iz kombinacije jer Lin jednostavno nema takve fizikalije da odigra obranu na njihovoj razini. Teško da može biti strijelac poput Paytona ili slasher poput Ronda, ali bude li razinu ispod u tim segmentima, to je izvrsna vijest za Knickse. Knight, rasni pick 'n' roll stroj u svoje vrijeme, nije bio toliko sklon gubljenju lopte kao Lin, dok je s druge strane zbog manjka centimetara mogao samo sanjati da bude strijelac u reketu poput njega. Što nam ostavlja Erica Snowa.

Snow je bio očajan šuter iz vana, ali zabijao je s vrha reketa. Nije bio eksplozivan atleta, ali bio je nesebičan i kompletan playmaker. Sve ovo su atributi koje možemo vezati uz Lina, uz jedan ipak bitan detalj – Snow je bio žilav obrambeni igrač koji je, u paru s Iversonom u Sixersima, često čuvao protivničke dvojke, pa tako i Bryanta u Finalu 2001.

Obzirom na visinu, solidnu pokretljivost i spretne ruke, mislim da i ovdje treba zanemariti sve one priče po kojima je Linova obrana nepostojeća. Čovjek je zaljubljen u košarku, to je očito, a zaljubljeni ljudi se trude. Na tom dijelu parketa, to je najvažnije.

Sad, Eric Snow ni u najluđim snovima nije mogao složiti ovakve partije u nizu, ali Eric Snow nije igrao za Mikea D'Antonia, nego za Larrya i Mikea Browna. Jebiga, to je ipak drugi svemir. Meni se ovo čini ok usporedbom trenutno, a ako tražimo nekakav optmističniji potencijalni razvoj, onda je Andre Miller definitivno uzor kojem Lin mora težiti. Miller je iz limitiranih fizikalija izvukao maksimum zahvaljujući fenomenalnom košarkaškom IQ-u, ali kod Millera je ključ što je više nego u organizaciji igre taj IQ koristio za zabijanje.

Ukratko, Lin definitivno nije hakler koji ostavlja bez daha, kako su ga predstavljali ovih godina (a posebice kako ga predstavljaju ovih dana). On je solidan košarkaš koji je momčad usmjerio na pravi put svojim pristupom i koji će znati iskoristiti svaku priliku koja mu se pruži. Kada se uskoro stvari stabiliziraju i kada odgovornost u New Yorku preuzmu oni koji su za to plaćeni, linomanija će splasnuti, ali ostat će njegovo prisustvo u rotaciji koje će im pomoći da konačno budu momčad kakvu smo očekivali prije početka sezone.

Lin je definitivno original i sjajna priča, stavljena pod svjetla reflektora zbog činjenice da je mjesto radnje New York i da mediji poput ESPN-a nas muškarce, s razlogom, smatraju ženama koje trebaju svoju malo drugačiju verziju Glorije i Larina izbora. Ali, kad maknemo svo pretjerivanje (mene pogled na ovu sliku u postu iritira, da jednog čovjeka poput Kobea, koji iza sebe ima tisuće bitki, na ovaj način ponižavaš stvarno je previše), ostaje činjenica da su Knicksi, kao i obično uz više sreće nego pameti, pronašli kariku koja je nedostajala da ova sezona ipak liči na nešto. Također, najveća pouka je, kao i uvijek, ona o ljepoti sporta i njegovoj religioznoj moći zbog koje je i tako bitan u današnjem Zapadnom društvu u kojem više nikakva vjera ne postoji - taman kada pomislimo da nešto znamo, on nas podsjeti da nemamo pojma i da je sve što nam preostaje uživati u ljepoti trenutka.

Tagged as: 4 Comments