ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

11Feb/118

THE 2011. NO-STAR GAME

Posted by Gee_Spot

Od ove sezone odlučio sam modernizirati izbor za tradicionalni no-star kojim obilježavamo besmisao all-star utakmice, ali koji ukazuje i na spaljen novac i loše poteze uprava diljem lige. Ajde, možda je riječ besmisao preteška, dok sam imao 15 godina uživao sam gledati Glena Ricea i Mitcha Richmonda kako dižu one staklenke iznad glave, ali, otprilike u tom razdoblju, spomenuti vikend prestajem koristiti za išta više od odmora kako bi što spremniji i koncentriraniji dočekao zadnji rok za trejdove.

Uglavnom, do sada je izbor uključivao 12 imena koja su tokom sezone ostavila očajan dojam, a prednost bi dobili oni s ogromnim ugovorima koje nisu u stanju opravdati te oni s ogromnom minutažom koju ne koriste za ništa korisno. Obzirom da je kandidata svake sezone više nego dovoljno, od ovog izbora imat ćemo dvije momčadi, Istok i Zapad, kako i dolikuje pravoj utakmici.

Naravno, prije nego krenemo na sam izbor, nekoliko riječi o nezaboravnoj noći koja je iza nas. U roku od nekoliko sati NBA je ostala bez dva simbola – Ray Allen skinuo je rekord Reggiea Millera u tricama, a Jerry Sloan odustao je od borbe s vjetrenjačama mudro izabravši mirovinu.

Iako se radi o pomalo blesavom osjećaju, moram priznati da sam ponosan na Raya. Zaljubljen sam u njegovu igru od prvog dana kada sam ga vidio u akciji i sjajan je osjećaj nakon tolikih godina osjetiti kako čovjek ne samo da prima priznanja koja zaslužje, već kako svojim radom ostavlja trag koji nitko neće moći ukloniti. Ray danas više nije samo čovjek s najljepšim skok-šutom u povijesti kojem se možemo diviti iz estetskog kuta kao kakvom umjetničkom djelu, Ray je danas legenda kojoj status jednog od najvećih garantiraju konkretne brojke.

Njegovih suludih 2 562 ubačenih trica ostat će na vrhu dugo, dugo vremena. Mislim, stavimo stvari u perspektivu – od aktivnih igrača samo Eric Gordon donekle obećeva da uopće može krenuti stopama Raya i Reggiea, a za zaprijetiti im trebao bi zabiti oko dvije stotine trica svake od idućih 10 do 12 sezona. Nije nemoguće, osim iz dva razloga. Prvi je što je tek ove sezone Gordon pokazao da u sebi ima sposobnost za uopće zabiti 200 trica u sezoni, iako još nije dostigao tu brojku (a niti će, ritam mu je razbijen ozljedom). A drugi je što jednostavno nije u stanju ostati u komadu zbog specifične građe.

Dok su Ray i Reggie gazela i fakir konstitucijom, Eric je previše buldog da doživi njihove godine. Mislim, držim mu fige, takav šuter se ne rađa svaki dan i smatram ga već sada top 5 dvojkom u ligi, ali nije realno očekivati da će uspijeti. Kako nikoga drugog nema na vidiku, ispada da ćemo idućih nekoliko desetljeća provesti u potrazi za nekim poput Raya, a da o rušenju njegovih rekorda ne pričam. I dok je nekako za one Wiltove i Kareemove rekorde još i razumljivo da ih možda nitko nikada neće skinuti jer njihova psiho-fizička kombinacija ipak je bila svojevrsno remek-djelo prirode, za lov na ovaj Rayov na prvi pogled nema prepreka.

Trica je danas praktički postala osnova igre, svi imaju šutere, svi šutiraju. Ali, to možda i govori više od ičega kakvo čudo je napravio Ray – običan čovjek u običnom tijelu, samo zahvaljujući svom talentu i radu, postigao je nešto neobjašnjivo fantastično, potvrdio se kao najbolji šuter svih vremena u sportu u kojem je šut ako ne najvažniji, a ono barem najprepoznatljiviji segment igre. Mislim, kako možete voljeti košarku i ne stati pred ovim podatcima i skinuti kapu do poda?

Koliko često imamo priliku vidjeti nekoga tko je u tome što radi najbolji, ma ne samo najbolji već toliko bolji od svih drugih? I što je najluđe, postigao je to s tri sezone manje od Reggiea na kontu (točnije s 315 utakmica manje). Šteta zato što ovo fantastično dostignuće ostaje u sjeni ove druge drame. Ali, nažalost, mozgovi su nam oprani žutilom svakodnevnice tako da se refleksno okrećemo lažnom sjaju (ili u ovom slučaju bolje reći crnilu). A ovo što se sinoć dogodilo s Jerryem Sloanom je upravo to, situacija kada se tresu brda i dogodi se – niš, ma koliko patetičnih tekstova ispisali ESPN-ovi senzacionalisti poput Adandea (ako želite pročitati smisleni tekst iz zdravog kuta, ne treba vam tražiti dalje od dobrog starog Woje koji još jednom pokazuje da je prvo pero današnjice).

S jedne strane imamo čovjeka koji je dosegao vrh ljudskih potencijala, s druge imamo djedicu koji u mirovinu odlazi nekoliko godina prekasno. I sada je veća priča u tome što je ovaj drugi otišao na način na koji je otišao? Umjesto da se divimo nečijem postignuću, zamaramo se tračevima. Ponekad smo stvarno idioti.

Jerry Sloan je jedan od najvećih trenera svih vremena. To ne govore samo njegovi rezultati nego i nešto puno, puno važnije – njegove momčadi igrale su fantastičnu košarku, košarku na pravi način. Nesebično i strastveno. I to je jasno svakome tko je ikada pogledao bilo koju utakmicu Utah Jazza tijekom ovih njegovih nenadjebivih 23 godine.

Jerryeva najveća vrlina bila je u tome što nije priznavao ne kao odogovor, da se poslužim ulitimativnim klišejom. Iz svaka momčadi izvukao bi maksimum i to je trebalo respektirati jer ljudski je kiksati. Samo, Sloan nije znao za kiks, niti bi ikada prihvatio neuspjeh. Njegova opsjednudost igrom i intenzitet kojim je prilazio poslu bili su njegovo najveće oružje, ali ujedno i njegovo najveće prokletstvo.

Sad, reći da Sloan nije znao za kompromis bilo bi blesavo, vidjeli smo u ovoj novoj eri Williamsa i Boozera kako je prihvatio Deronov drugačiji način igre od onoga što je on tražio (kvragu, čak ga je i kao rookiea gurnuo u vatru ranije nego se itko mogao nadati, vjerujući u momka koji tada još nije znao kako se igra pozicija). Prihvatio je čak i tu momčad, sa svim njenim vrlinama i manama. Ubrzao je igru, odustao od totalne kontrole, shvatio je da nema smisla živcirati se nad šupljim reketom kada mu profil igrača ne omogućuje da ga brani kako treba te je obranu prilagodio igračima i otvorio je pomaganju, krađama i lutanjima pojedinaca, nečemu što je prije bilo nezamislivo u tvrdom starom izdanju Jazza u kojem si živio i umirao braneći se 1 na 1.

Sloan je bio tvrdoglav, ali nije bio blesav. Samo, problem je u tome što to nije bilo dovoljno, odnosno što nije bio dovoljno fleksibilan. Uzmimo za primjer samo njemu dva najbliža trenera, što godinama, što filozofijom. Rick Adelman i Greg Popovich su također ovisnici o kontroli, učenici škole koja govori da trenerova mora biti zadnja i da momčad mora odražavati trenerovu osobnost, ali su toliko fleksibilni da iz sezone u sezonu mijenjaju stil igre. Ne samo kozmetički, već ako treba i potpuno.

Da li je Sloan bolji trener i poznavatelj igre od obojice? Vrlo vjerovatno. Ali, u isto vrijeme, Sloan nije imao tu sposobnost gledanja šire slike, nije imao taj gen menađera koji je u NBA važniji od onoga trenerskog. Uostalom, pogledajte samo tri imena koja su na vrhu popisa trenera sa najviše naslova:

- Phil ''Imam više prstenja nego prstiju na ruci tako da sam si jednog morao nataknuti na bimba'' Jackson
- Red ''Napravit ću sve, ali baš sve, da si osiguram talent, a onda u miru mogu pripremiti pobjedničku cigaru'' Auerbach
- Pat ''Motivacijski govori i psihologija su važniji od ijedne akcije koju sam ikada nacrtao na ploču'' Riley

Ti ljudi neosporno znaju sve o košarci, ali ono što su znali (i još uvijek znaju) bolje od ikoga je ljudska priroda. Njihova spremnost da izgube poneku bitku kako bi na kraju dobili rat bila je njihova najveća vrlina. Sloan, nažalost, nije posjedovao takav um. Kod njega je sve bilo čista strast. Zato ga je bilo tako lako voljeti. I mrziti, ako ste igrali za njega.

Sloan ima mentalitet sveučilišnog trenera, tiranina i diktatora koji garantira da će iz vas izvući maksimum ako mu date sve što možete. Na sveučilištu to funkcionira, jer kao trener igrača imaš samo četiri godine, taman dovoljno da izvučeš iz njega maksimum, a da ovaj ne poludi i ne ubije te. U NBA to nikada nije moglo proći, čak ni kada nije bilo ovoliko love u igri. A nakon što su igrači postali i novcem važniji od trenera, praktički od prvih dana, hijerarhija je postavljena.

Sad, činjenica da je Sloan izdržao tolike godine s Maloneom i Stocktonom dovoljno govori da nije u pitanju nerazuman čovjek, ali postaje očito kako je on sav život nakon Stocktona i Malonea gledao upravo kroz prizmu tih slavnih godina. Nije glavna prepreka tome što on i Deron nikada nisu uspostavili prisan odnos oca i sina ta što je Deron kreten, kakvim ga danas svi žure prikazati kao da je u pitanju nekakav lik iz stripa i kao da su ovakve situacije crno-bijele, već u tome što je Jerry uvijek u njemu vidio Stocktona, odnosno ono što on nije umjesto onoga što on jeste.

I znate šta, u tome uopće nema problema. Sve je to tako ljudski, sve je ionako ograničeno našim iskustvima, početkom i neizbježnim krajem. Bitno je ionako samo ono između. A Sloan toga između ima na bacanje, eto, ispada da je jedini problem u tome što je Jerry jednostavno trajao predugo. Iako sam svojevrsni fan čovjeka, mislim da sam svake godine od kada pišem ovaj blog negdje tijekom sezone zavapio ''Jerry, odlazi više u penziju''. Jebiga, činjenica je da Jazz uvijek ima dovoljno talenta, ali da rezultati nikako da krenu uzlaznom putanjom.

Uvijek neka toplo-hladna priča, s playoff razočaranjem. Nema centra, nema idealne momčadi, ali bez obzira na to uvijek imaš osjećaj da podbace, ostanu korak kratki. Ovogodišnja momčad je opet vrlo dobra, krenula je u sezonu sjajno ("bravo Jerry, majstor je to vrhunski složio u tako kratkom roku" vikao sam), da bi onda potpuno potonula ("daj otkaz Jerry, ovim igračima treba osvježenje" govorio bih). Mislim, kako doslovno svake godine ovako razmišljam o Jazzu, to što sam nakon vapaja za tim da mu konačno daju nagradu za trenera godine opet počeo glasno pozivati na njegovu ostavku nimalo me ne čudi. To je tako u sportu, trener je uvijek prvi na meti.

Sad, Sloan je trener. I logično da je prvi na meti. Što nas dovodi do pitanja - zašto to tako nije bilo svih ovih godina prije? I odgovor je jasan – zato što do nedavno Jerry nije bio trener, već ikona. Na čelu kluba nalazio se gospodin iz jednog drugog vremena, gospodin koji je kao i Jerry pripadao vrijednostima nekog drugog svijeta. Smrću Larrya Millera, Jerry je ostao bez čovjeka koji mu je uvijek čuvao leđa jer je u njemu uvijek vidio onog trenera koji je Jazz vodio do dva Finala.

Millerov sin pripada drugačijem svjetonazoru, a njegovim dolaskom na vrh prvi čovjek kluba praktički je postao GM Kevin O'Connor, nasljednik legendarnog Franka Laydena, dugogodišnjeg GM-a koji je ujedno bio i trener prije Sloana (to što je Salt Lake City vidio samo dva trenera tijekom svoje povijesti dovoljno govori o tome koliko je poseban bio Larry Miller).

Mlađi Miller i O'Connor nisu nad sobom imali duhove prošlosti, njihova vjernost Sloanu nije se mogla protezati iznad onoga što se događa sada. Kada bi gledali današnji Jazz oni bi vidjeli nesretnog trenera i nesretnog playmakera, ne sjene Malonea i Stocktona. Iz takve perspektive, logično je bilo poduzeti nešto, a to nešto obično biva uklanjanje trenera. Sloan iz te perspektive više nije hodajući spomenik, već smrtnik.

Sad, jedino što me u cijeloj priči zbunjuje je činjenica da su nekoliko dana ranije odlučili produžiti ugovor s njim na još jednu sezonu. To govori o totalnoj zbunjenosti u klubu. Sloanova legenda postala je bremen, izgleda da su čak i vlasnik i GM osjećali toliki respekt da su, iako možda već neko vrijeme misle da je vrijeme za promjenu, uredno produžavali ugovor, godinu po godinu.

Ovu svojevrsnu agoniju, a starost dragi moji prijatelji nije ništa drugo nego agonija, pogotovo ako ste zarobljeni u trenutku, nesposobni da pronađete nešto u čemu možete uživati i opustiti se, prekinuo je susret protiv Chicaga. Možda je poetska pravda da Bullsi uvijek bivaju ti koji iz prvog reda promatraju najteže trenutke ove franšize, ali tome pravi suparnici i služe, zar ne. Batman može bez Robina, dapače, ali bez Jokera je isprazan.

Nakon što je Rose uništio Williamsa te nakon što je Thibo nadigrao Sloana, došlo je do iskrenja na svim razinama. Sloan i Williams su možda odlučili da više zajedno ne mogu, možda je i O'Connor konačno skupio hrabrost poduzeti nešto umjesto da održava status quo. Nije važno, a istinu nećemo možda nikada saznati. Na kraju krajeva, nije ni bitna jer nam ne može ponuditi crno-bijelo rješenje kakvom težimo.

Činjenica je da se Jerry povukao i da to uopće nije nikakva jebena drama. Ljudi odlaze. Uostalom, nije da se tako nešto ne priprema već godinama. A ako vam smeta način, a što da vam kažem. Naivci. Pa sjetite se samo na koji su način gotovo otjerane legende košarke poput Lennya Wilkensa ili Dona Nelsona. NBA je okrutna, ali hej – takav je život. Jerry bi to prvi priznao. I može biti ponosan što je otišao kao pravi pobjednik, a ne kao predmet sprdnje poput gorespomenutih (iako, ne mogu se oteti želji da ga vidim na klupi neke druge momčadi, samo da vidim koliko bi mu trebalo da dovede u red neku franšizu koja je na korak toga da postane respekta vrijedna, da izvede nešto slično onome što je napravio Al Pacino na kraju "Any Given Sunday" - i onda još da dovede Derona dvije godine kasnije, e to bi bio show).

Jerry je zadnji kauboj, posljednji predstavnik jedne generacije koja je, da to opet spomenem, uglavnom nalazila dom po sveučilištima. Međutim, danas čak ni jedan Bobbya Knight više nigdje u NCAA nije dobrodošao sa svojim zastarjelim idealima, a kamoli da jedan kauboj, grub izvana a iznutra pošten, može opstati u vrijeme kada svaki igrač poslije utakmice prvo gleda u mobitel i piše tweet, a tek nakon toga koga će povaliti. Danas se treba znati igrati, shvatiti mlade igrače, a ne im prodavati uvijek iste parole o krvi, znoju i suzama.

Momčad s Williamsom, Jeffersonom i Millsapom mora igrati bolje i žrtvovanje trenera, makar i legendarnog, ne smije biti problematično. Što je bilo bilo je, ali nije važnije od sadašnjosti. Prihvatimo to više, a nemojmo narikati kao nekakve babe nad čovjekom koji niti ne traži da se nad njim nariče. Sloan definitivno sebe ne smatra žrtvom, pa ga prestanimo nazivati istom i tako blatiti uspomenu na njega. One suze sinoć ionako nisu rezultat razočaranja u franšizu ili postupak pojedinca prema njemu, ne. Jerry je prevelika faca da bi ga to izbacilo iz takta. One suze sinoć su rezultat prihvaćanja da je ono najbolje prošlo, da je ostalo samo odjahati u sumrak. I samo pravi muškarci to mogu pokazati na onako dostojanstven način (plus, Jerry barem ima svog vjernog batlera Alfreda u genijalnom Philu Johnsonu koji je naravno odstupio u paru sa svojim prijateljem i partnerom u zločinu sve ove godine).

Svatko normalan, ako vlasnike možemo krstiti takvim epitetom, bi se u ovakvoj situaciji, u kojoj postaje očito da se dalje ne može ako se trener i igrači svađaju, odlučio za igrača poput Williamsa, jednog od deset najboljih košarkaša na svijetu. Jerry može lijepo u zasluženu mirovinu i nek uživa u svim uspomenama i prekrasnom životu koji je imao. Vrlo skoro umirovit će mu dres u Salt Lakeu i siguran sam da će Williams biti prvi koji će mu čestitati.

Vjerovatno će mu umiroviti dres s brojem 23, u čast 23 fantastične sezone na kormilu Jazza. Ironično, isti je to broj poput onoga na dresu krvnika one sjajne generacije na račun koje je Jerry i opstao sve ove godine. Kontekst, ljudi, kontekst. Bez Larrya Millera, Laydena, talenta Stocktona i Malonea te dobrih ljudi Utaha ne bi bilo ni Jerrya. Nikada to nemojmo razdvajati. I da, zar nije onda i konačna ironija baš u tome da su dvije dvorane u kojima će Sloanovo ime biti zapisano za vječnost upravo one Jazza i Bullsa, gdje njegova četvorka već visi pored dresa s brojem - 23.

THE 2011. NO STARS

EAST

STARTNA PETORKA

PG – BRANDON JENNINGS

Nakon jedne godine u ligi već se osjeća pozvanim da komentira, prigovara i pametuje. Momčad propada zbog ozljeda i očajnih poteza uprave koja je spalila milijune na svakave ridikule, a on umjesto da igra pametnije, da bira šuteve i da razigrava Boguta glumi još jednog indijanca, taman u trenutku kad smo pomislili da smo se takvih riješili.

SG – JOHN SALMONS

Plaćen da bude starter, ima minutažu startera, a učinak? Danas nam je jasno da Salmons može solidno izgledati kao šesti igrač, ali kao startni visoki bek treba ipak pružiti više od 38% šuta iz igre. Ozljede nisu mazile Buckse, ali nezrelost Jenningsa i Salmonsova neučinkovitost ipak su najveći problem. S tim da su ovo prvo Bucksi ipak mogli očekivati, ali ovo drugo je šaka u oko.

SF – TRAVIS OUTLAW

Od nekadašnjeg all-round atlete zadnjih godina u Portlandu pretvorio se u solidnog strijelca iz vana sklonog briljirati u završnicama. Nažalost, u New Jerseyu nije pokazao ni jedno ni drugo, a višegodišnji ugovor koji su mu dali očiti je dokaz kako je netko bio uvjeren da s njim rješava poziciju malog krila na duži niz godina. Taj netko je Billy King, što nam je trebalo biti dovoljno veliko upozorenje – ako ti taj ponudi lovu, to je kao poljubac smrti.

PF – RASHARD LEWIS

Mrtvac bez pulsa s drugim najvećim ugovorom u ligi. Nekada potencijalni playoff junak, danas u rangu s Raefom LaFrentzom i Theom Ratliffom u ligi hodajućih maksimalnih ugovora.

C – BROOK LOPEZ

Brook može zabiti i definitivno nije grozan košarkaš kao ostatak društva u petorci, ali sramotnih 5.6 skokova po utakmici za 34 minute igre ne ostavljaju nam nikakvu drugu mogućnost osim da ga izaberemo u prvu petorku.

KLUPA

G – GILBERT ARENAS

Treba li išta objašnjavati? Igra više ne stanuje na njegovoj adresi, a promjena sredine nije promijenila pamet. Arenas živi u oblacima, a igra mu je u blatu. Nije dobra kombinacija. Agent nula = učinak nula. Sramotni ugovor da ne spominjem. Opet, kada gledaš da su za njega dali Rasharda Lewisa, shvatiš da nisu izgubili ništa osim desetak milijuna dolara. A to nije razlog da žalimo bahate vlasnike Magica.

G – MARIO CHALMERS

Tako mlad i tako nesposoban iskoristiti šansu kakva se pruža jednom u životu. Kako nije u stanju zabiti barem pola otvorenih šuteva, maknuti se u stranu i ne smetati i odigrati barem solidnu obranu na tim svježim nogama nejasno je, ali Chalmers je jedna u nizu zapreka koje LBJ i djevojke moraju proći na putu prema naslovu.

G – NATE ROBINSON

Uklapa se u igru Bostona kao razum u Sabor.

F – ANDRAY BLATCHE

Tijelo muškarca, šut majstora, um amebe.

F – J.J. HICKSON

Vjeruje da je najzaslužniji za lanjsku 61 pobjedu. U isto vrijeme, ne shvaća da je dobrim dijelom odgovoran i za rekordnih 26 poraza u nizu ove godine.

F – LINAS KLEIZA

Kako se na litvanskom kaže spaljen novac? Linas Kleiza, eto kako.

C - JOEL ANTHONY

Ma čak mi je i simpatičan jer stvarno daje sve od sebe na parketu, ali čovjek je tako limitiran da je to njegovo sve manje od minimuma. Možda najgori ofenzivni igrač u povijesti. Dok ovu bagru s talentom lako možemo prezirati zbog bačenog potencijala, Joela mi je stvarno žao i najradije bih ga pustio na miru. Ali, ne mogu kad je tako loš, a igra tako važnu ulogu u tako dobroj momčadi. Blesava situacija totalno.

WEST

STARTNA PETORKA

PG - TYREKE EVANS

Poetska pravda opet na djelu. Nemam pojma što to znači, ali znam da mi je drago što igrači koji igraju Iversonovski tip košarke, koji siluju loptu i prvo gledaju sebe i dojam koji ostavljaju, a zatim suigrače, ove godine podbacuju u svim segmentima. Evans je jedan od njih, Jennings je sličan, Arenas je nekada bio taj (danas nije u stanju biti ni davitelj lopte, žalosno), a i Mayoa je nekada pratio takav glas. Sad, Arenas je nebitan, Jennings ima problem u glavi dok ima igru za biti pravi play, Mayo isto tako može postati all-round košarkaš, ali Tyreke je bojim se zaglavio u zoni Iverson u kojoj postoji samo "my way or the highway". A kako nije nezaustavljiv strijelac poput Allena već ozljedama sklon atleta klimava šuta, kladiti se na njega nije poželjno.

SG - O.J. MAYO

Ima nade za njega, ali ne u Memphisu. Prokockao priliku za novim ugovorom i da se dokaže kao zreo čovjek. Izgleda da sve one glasine ipak nisu glasine - kada je netko sklon pogrešnim koracima, onda je sklon pogrešnim koracima. Pravilo Brucea Willisa još jednom na djelu. Srećom po nas, liga je tako prekracana sjajnim momcima da se ovima što skrenu s puta ne treba opterećivati. Koga briga za Mayoa, Evansa i Beasleya kada imaš Gordona, Lovea i Griffina? Don't believe the hype.

SF - RON ARTEST

Da li se meni to samo čini ili Ron više ne može pošteno ni potrčati? Ne zaboravimo koliko su njegova herojstva bila bitna u lanjskom playoffu, što u vidu ključnih šuteva, što u vidu obrane na Durantu.

PF - RYAN GOMES

Gomes je izmislio novu kategoriju igre na svojoj poziciji. Imamo šutere za tri, obrambene specijalce, šutere s posta, ali sada imamo i prvog pravcatog duha, čovjeka koji je u stanju odigrati 35 minuta bez da itko primjeti da je na parketu. I onda još izgleda solidno kad mu pogledaš brojke jer je zabio 10 koševa i uhvatio 5 skokova. Gomes je Keyser Soze NBA lige.

C - ROBIN LOPEZ

Brat na brata, junak na junaka. Urbana legenda kaže da Brook ima problema s hvatanjem lopti jer cijeli život igra pored dominantnih skakača poput Krisa Humphriesa (ja bi prije rekao da Kris hvata sve one lopte u Jerseyu jer netko mora i to) i brata mu Robina. Onda skužiš da Robin hvata 3 skoka po tekmi i da je toliko rasturen da ne može potrčati i opet ništa ne kužiš.

KLUPA

G - DEREK FISHER

Poštujemo zombija jer dok god je u stanu vući se po parketu u stanju je zabiti koš odluke. Ali, da Lakersi imaju dva barem prosjećna košarkaša na pozicijama jedan i tri, bili bi nezaustavljivi. Stvarno nije lako krpati sve rupe koje ostavljaju Derek i Ron.

G - STEVE BLAKE

A ni nekada ultimativni back-up play ne pomaže. S tim da se i Steve može iskupiti jednom dobrom utakmicom u playoffu.

G - RAJA BELL

Ring them bells Raja. Ovaj put u posmrtnom tonu. Čovječe, da je prihvatio Kobeov poziv, Lakersi bi slobodno mogli promijeniti ime u Trupla.

F - JOSH CHILDRESS

Možda najgori ugovor ovoga ljeta, dovoljan razlog da se dvojcu koji upravlja Sunsima da otkaz. A usput ne bi bilo loše oduzeti i franšizu Sarveru.

F - TREVOR ARIZA

Hej, ne možemo osporiti da čovjek igra solidnu obranu, ali tko je mogao očekivati da će od potencijalne treće ili četvrte opcije u napadu postati najveće smetalo na terenu? Uspije li New Orleans opstati među top 4 ekipe na Zapadu s ovakvim napadačem (a nije da je Okafor išta bolji) koji im je nominalno treći igrač, onda CP3 zaslužuje spomenik.

C - BIRDMAN

Nekada je možda letio, ali Birdman danas uglavnom jurca bezglavo po terenu poput noja. Nije da se čovjek ne trudi, ali tijelo ne sluša glavu. Jebiga, bijeli čovjek ne može opstati samo na račun fizikalija, droga i nebriga o tijelu kad-tad moraju doći po svoje. Šteta, na kraju će od svega ostati samo tetovaže, a bilo je tu potencijala za jednu solidnu rolu u povijesti.

C - BRENDAN HAYWOOD

Nije da Cuban nema para i da ga treba žaliti, ali onoliko novac za ovo što pruža Haywood je travestija. Ok, možda bi igrao i bolje da nije Chandlera, sve to dokazuje da usprkos silnim milijunima ulupanim u razno razni skauting i teorije i dalje vlada njegovo veličanstvo slučaj. Ali, sve to ne mijenja činjenicu da je Haywood danas bliži Diopu i Dampieru u trenutnim fazama karijere (čitaj - ne postoje kao košarkaši) nego čovjeku koji patrolira reketom kojega je Markov ego mislio da kupuje.

23Jan/1115

WEEKLY PICK’N’ROLL

Posted by Gee_Spot

MVP NAKON POLA SEZONE JE...

Liga je kao rijetko kada krcata talentom, ali ironija cijele situacije je da usprkos tome nemamo izrazite kandidate za titulu najboljeg igrača. Odnosno, nemamo ih ako ćemo se držati osnovnog pravila kod ovakvih izbora, a taj je da u konkurenciju za MVP-a ulaze samo igrači iz ekipa sposobnih boriti se za naslov. Što u startu odstranjuje igračine poput Kevina Lovea i Blakea Griffina, neprikosnovene motore svojih momčadi. Da su u pitanju ozbiljni izazivači, način na koji ova dvojica igraju, neviđen od dana Mosesa Malonea, definitivno bi ih svrstao u sam vrh.

Ako maknemo njih i ako odbacimo članove playoff prolaznika zaglavljenih u sredini poput Hornetsa ili Jazza (Chris Paul drži sve pod kontrolom u New Orleansu, ali, da bi zanemarili koliko su Hornetsi limitirani, trebao bi nam ponuditi uvjerljivo najbolju sezonu karijere, a slično vrijedi i za Derona), ostaje nam uvijek ista skupina igrača. Kobe, Dwigth, LeBron, Dwyane. Durant je bio kandidat za priključiti im se, ali niti njegova igra niti ona momčadi mu ne ostavljaju dojam da se radi o nečemu vrijednom nagrada. Jednostavno, znamo da mogu i moraju puno bolje.

Urnebesni su mi pokušaji NBA mašinerije da predstavi Amarea kao legitimnog kandidata, a još mi je fascinantnija gomila ozbiljnih i pametnih ljudi koja nasjeda na ovakve štoseve. Razriješimo neke stvari. Prvo, Knicski su imali jedan od najlakših rasporeda u ligi. Da li je realno bilo očekivati da će imati lošiji score od ovoga kojega su ostvarili? U čemu je onda kvaka s Amareom, po čemu je spasitelj kada je momčadi dao točno ono što se očekivalo?

Drugo, Amare igra u sistemu koji je stvoren za bildanje brojki. Čovjek je još za ranih dana u Sunsima sebe prozvao STAT jer ima sjajnu statistiku. I to je sve. Da, Knicksi su bolji nego lani upravo zbog Amarea, ali da li povratak u playoff na očajnom Istoku zaslužuje ovakvu pompu? Neki dan sam konačno pogledao ESPN-ov dokumentarac ''The Guru Of Go'' i teza koje se drži i sam izumitelj run and guna Paul Westhead je da igrači uživaju u ovom stilu igre jer su u mogućnosti skupiti brojke od kojih boli glava. Pitajte samo Feltona i Chandlera.

S druge strane, Westhead je isticao važnost kondicije, što je nešto do čega se itekako držalo u Sunsima pod D'Antoniem i nešto na račun čega je lani Gentry Sunse vratio u playoff na velika vrata (odvevši to na novu razinu koristeći praktički dvije petorke). Ovi Knicksi kao nisu svjesni važnosti kondicije, u zadnjih nekoliko utakmica ponestaje im zraka i pitanje je da li je problem D'Antonieva nesklonost rotiranju igrača (koja je možda Sunse i koštala većih rezultata) ili jednostavno jedan Felton, koji nije oličenje atlete i očito ne može izdržati cijelu sezonu u ovakvom ritmu, bez obzira na sav predah koji on i suigrači uzimaju u obrani.

Ukratko, Knicksi nisu ozbiljni, a time ni Amare ne zaslužuje biti ništa više u konkurenciji od Lovea ili Griffina. Uz ranije navedene uobičajene sumnjivce, samo dva imena su se istakla i zaslužuju maksimalan respekt - Dirk i Derrick. Međutim, čak iako ispunjavaju sve uvjete za kandidaturu, ne mogu se odlučiti za njih iz razloga koje ću upravo navesti.

Rose jednostavno nije učinkovit igrač, a ni mentalno nije na razini na kojoj su konkurenti mu na poziciji poput Paula i Williamsa (ili Nasha, koji u debeloj sjeni igra još jednu sjajnu sezonu). Predvodi ozbiljnu momčad, igra all-round košarku, najveći dio napada Bullsa vrti se preko njega, a ništa manje nije važan u obrani. Međutim, Rose je više od svega volume scorer, igrač bliži ulozi koju igraju Wade, Kobe ili Carmelo, što znači da si može napuhati brojke do razine koja je toliko abnormalna da sakriva učinkovitost.

Za biti koristan na način na koji su to Paul (CP3 s puno manje postiže puno više) ili Deron (sposoban podignuti razinu igre ovisno o potrebi) trebat će čekati. Rose je čudo prirode, sjajan momak i fenomenalan atleta, ali odličan graf koji je neki dan napravila ekipa sa SB Nationa sve govori.

Ovaj pure point rating na okomitoj crti nije ništa drugo nego omjer asista i izgubljenih (prilagođenih odigranim minutama, tako da ne ispadne da Rose zbog ogromne minutaže pati), dok je horizontalno napadački učinak (true shooting %, za one koji nisu upoznati s formulom koju je smislio John Hollinger to vam je, ukratko, postotak koji uzima u obzir svaki oblik postizanja koševa - od slobodnih bacanja preko dvojki do trica, dajući svakom određeni koeficijent i tako jasno pokazuje tko su košarkaši, a tko tek nabijači brojki).

Činjenica je da Rose troši lopte strašnim postotkom, a da to ne radi učinkovito. I tu spora nema. Sad, rezultati Bullsa jasno pokazuju da ekipa zbog toga ne pati, ali možete li samo zamisliti koliko bi bolji bili da se Rose odrekne poneke trice (gađa ih više od 4 po utakmici) ili duge dvojke (od 16 šuteva barem pola mu ih je s poludistance) i da se posveti ulazima i prije svega, iznuđivanju slobodnih (gađa sramotnih 6 po tekmi, što je za igrača koji može ući u reket kada poželi stvarno malo).

O omjeru asista i izgubljenih da ne govorim, koliko god Rose napredovao ove sezone kao razigravač, činjenica je da se to ne može osjetiti u igri dok god gubi skoro 4 lopte po susretu (nepisana pravila košarke kažu kako bi, da bi se iskupio za izgubljenu loptu, playmaker trebao nanizati barem tri asista, što u prijevodu znači da je Rose kratak za 3 do 4 lopte više prema suigračima).

Naravno, uvijek se može igrati na kartu talenta ostatka ekipe i to navesti kao razlog zašto Rose nema tih 10 ili više asista, što je, moram se složiti, u ovom slučaju možda i presudno. Bullsi stvarno imaju najmanju razinu napadačkog talenta na rosteru od svih izazivača. Međutim, oko šuterskog dijela igre nema spora – Rose može i mora biti učinkovitiji strijelac, ne samo volume scorer.

Što se Dirka tiče, on s učinkovitošću nikada nije imao problema, ali ozljeda ga je vratila unazad, izbacivši momčad iz sjajnog ritma u koji je upala. Odradi li drugi dio sezone kao ovaj prije ozljede, ima moj glas. Lider je jedne ekipe koja po svemu pokazanome djeluje kao sposobna otići do kraja, ekipe koja igra sjajnu košarku na oba kraja terena. I koja u isto vrijeme ne može bez njega. E, ukratko, to vam je MVP.

Ostali?

Dwight se činio dobrom okladom, popravio je napadačku igru, ali trenutno ga, slično kao i Kobea, ponajviše košta dojam koji ostavlja momčad. Ni Orlando ni Lakersi ne briljiraju. Doduše, i jedni i drugi imaju potencijala razigrati se u ovom drugom dijelu. Sad, Kobea će ipak kočiti prisustvo Gasola koji je fantastično krenuo u sezonu i koji je važniji za krajnji doseg momčadi od Bryanta (kada Gasol u postu igra punom snagom i kada se igra vrti preko njega, Lakersi djeluju sjajno). Nešto slično se događa i s Wadeom i Jamesom, dijelomično su sami sebe anulirali, nose ovu nesretnu momčad Miamia na leđima i, iako sa svim tim škartom koji ih okružuje pokazuju da mogu dominirati, teško je odrediti koji je od njih broj jedan u ekipi, kamoli koji je MVP kandidat.

Dwight pak ima otvoren put ka tituli. Orlando je nakon godine pauze opet pronašao onaj stari recept igre koji ih je odveo do Finala, što je odmah rezultiralo i Dwightovim buđenjem. Okružen šuterima Howard ima prostora za MVP rolu, za skakanje, zabijanje zicera i čuvanje reketa. Jednostavno, bez njegovog maksimalnog učinka takva košarka bazirana na šutu iz vana ne može donijeti vrhunski rezultat, a po svemu sudeći on je spreman odgovoriti na taj izazov.

I dok čekam da u drugom dijelu polude Dirk, Rose ili Howard kako bi zaslužili moj glas, trenutni MVP mi je najdraži igrač ikada. Čak ni u njegovim najboljim danima nikada ga nisam smatrao MVP kandidatom zbog izražene role volume scorera koja je gušila all-round učinak, ali spletom okolnosti ove sezone Ray Allen je prvo ime lige. Prije nego prestanete čitati ovaj post ili se počnete histerično smijati, dozvolite da objasnim.

Celticsi su najbolja momčad u ligi. Napad na granici savršenstva, obrana koja je odavno prešla tu granicu. Momčad s velikim M, na jednom drugom nivou od svih ostalih. Ozbiljno, Boston je sveučilišna momčad, svi drugi su NBA plaćenici. Ovi Celticsi ginu jedni za druge u svakom trenutku, kao da im računi u banci nisu natopljeni dolarima i kao da su se jučer vratili sa zajedničkog kampiranja na kojem su se otrovali ćevapima. Rondo, KG i PP su jednako važni kao i Ray, u biti možemo reći da jedni bez drugih ne mogu funkcionirati, ali Raya ističem samo zato što je u ovom prvom dijelu sezone odigrao van pameti, puno bolje od očekivanog i puno bolje nego je uopće potrebno.

Boston ima ovako sjajan omjer i puno više pobjeda nego bi možda trebao ponajviše zbog Rayeve neshvatljivo visoke razine energije i namještenih nišanskih sprava. Čovjek je sjajan u obrani, predobar za starčića iza kojega su tolike operacije zglobova, a šuterski lomi utakmice svojim tricama koje su ne samo sklone upadati u ključnim trenutcima, već su i na najvišem nivou u karijeri mu (trenutno je na 47 %, što je van pameti čak i za skorašnjeg NBA rekordera svih vremena po ubačenim tricama). I dvojke gađa suludo dobro, debelo iznad prosjeka, (preko 50%), a, zanimljivo, u slobodnima, koja su mu uvijek bila jedno od najjačih oružja, nekoliko je postotaka slabiji od očekivanog. Nije teško zaključiti kako su ovih pola sezone do sada najbolji period koji je uopće odigrao u dresu Celticsa, a nije da nije imao sjajnih trenutaka.

Naravno, to što trenutno on nosi momčad mrvicu više od ostalih, ne znači da sutra neće iskočiti PP ili KG ili Rondo. Kvragu, siguran sam da se slične priče mogu isplesti za svakoga od njih – bez Garnettove obrane i intenziteta u pristupu igri ne bi bilo ni Bostonova zida, bez Rondove nesebičnosti, energije i talenta za pronalaženjem suigrača ne bi bilo tako tečnog napada, a bez Piercea ne bi bilo nekoga da začepi sve rupe, nekoga tko će odigrati ono što treba kada je najpotrebnije. To je jedini razlog zašto na kraju sezone neću Raya proglasiti MVP-om i zašto u biti ovo proglašenje njega kao najboljega nije toliko nagrada za trenutno odrađeni posao (jer Raya ne možeš vaditi iz konteksta kao što možeš izvaditi Rosea, Dirka ili Dwighta), već je više nagrada za životno djelo.

Samo, jednu stvar treba istaknuti. Ne naprave li Dwight, Dirk ili Rose taj kvantni skok o kojem sam govorio i ne počnu li igrati na razini iznad onoga što su nam do sada prezentirali, titula MVP-a sezone može otići samo na jednu adresu. Kompletnoj momčadi Boston Celticsa. Sad, ne znam za vas, ali ja se naježim kad promislim da pored svih ovih talenata kojima nas liga zasipa i to još u ovako sebičnom svijetu i sebičnom momentu za samu ligu, sa svim tim prijetnjama i tradeovima i štrajkovima koji se nadvijaju nad sve nas, nagradu za najboljeg individualca zaslužuje jedna ekipa.

Nekako olako zaboravljamo da Boston trenutno ima četiri sigurna hall of famera na rosteru, četiri od 100 najvećih svih vremena. Momčad je ovo o kojoj ćemo za deset godina pričati kao o jednoj o najvećih ikada, bez obzira osvoje li još jedan naslov ili ne (iako mi dođe plakati kad pomislim da bi mogli ostati samo na jednome, teško će biti objasniti tu veličinu nekome tko ih nije vidio na djelu ako nemaš te egzaktne brojke kojima možeš potkrijepiti svoju tezu). Ali, ujedno je to i momčad koja je pokazala da postoji nešto puno više od svih individualnih ostvarenja i fenomenalnih brojki. Timska igra. Ubuntu. Definicija košarke. Gledajte ih i uživajte dok možete.

SUN IS RISING

Ili možda ne, nije toliko ni važno. Govorilo smo u ranijim postovima da Sunsi u nogama imaju onu dodatnu snagu za lov na playoff u drugom dijelu sezone, što zbog pripremljenosti koja je na razini iznad protivnika (zahvaljujući fenomenalnim trenerima, doktorima i klimi u Arizoni), što zbog činjenice da rotiraju desetak igrača. U ovom periodu loših igara ta rotacija se razbila, ali u zadnjih nekoliko utakmica da se primjetiti povratak onome što smo gledali lani.

Doduše, nedostaje onaj partner koji će olakšati život Nashu. Grant Hill odrađuje koliko može, ali ovdje više mislim na pravog strijelca. Kad vidiš koliko je J Rich u biti višak u Orlandu, stvarno ti bude žao što nije ostao u Sunsima jer je baš on sve što im treba. Vince Carter ionako samo razmišlja o tome kako da odleži ostatak sezone, a onaj bljesak protiv Knicksa ne govori toliko o tome da u njemu još ima vatre, koliko govori o strukturnoj nemoći Knicksa. Mislim, ako doma u Madisonu, pred onakvim navijačima, dozvolite da vas u želji i borbenosti zasjeni jedan Vince, onda je to sve što treba znati o vama kao momčadi. I o Amareu kao MVP kandidatu.

Jasno, konkurencija Houstona, Memphisa, Clippersa i Warriorsa ne garantira lak put Phoenixu, ali treba obratiti pažnju na detalje poput trke i pucanja. Ove momčadi nemaju klupu kojom mogu pratiti 48 minuta agresije Sunsa, sistem može odnijeti pobjedu još jedan put. Run će svoje odraditi, ali za to će mu trebati i pomoć guna, nekakav minimum šuterske konstante. I to leži problem, jer trenutno trica Sunsa nije na razini na koju smo navikli. Doduše, ne bi škodilo da i ova šačica visokih nešto uhvati pod košem.

Što me dovodi do Robina Lopeza. Gortatov dolazak pokazat će se ključnim potezom sezone, jer ovo što Lopez igra je smijurija. Za 20 minuta jedan Earl Boykins može uhvatiti 2 skoka (dobro, ne može, njegov prosjek za toliko minuta je 1 skok, ali Earl ima 34 godine, a ne pomaže mu ni što je niži od 170 cm i upola lakši od Lopeza). Čovjek visok 213 cm i težak 120 kg tijekom zadnjih nekoliko tjedana ostvaruje takav učinak.

Da li je problem u genima obitelji Lopez, ozljedi leđa koja ga čini skoro pa nepokretnim ili nečem trećem, ne znam, ali znam da je čudo da su Sunsi s ovakvim pacijentima na rosteru uopće još uvijek u šansi da uđu u playoff. A to samo još jednom potvrđuje veličinu Stevea Nasha. Gledano učinkom, ništa manje nije bitan svojoj ekipi od npr. Rosea, a uzima duplo manje lopti. Izgubljene pokriva asistima omjerom kojega smo spominjali (3 naprema 1), a od 36 godina starog čovjeka nećemo tražiti dodatna slobodna (uostalom, i bez njih mu je TS% na vrhu lige, u što se isto možete uvjeriti na gornjem grafu – ukratko, Steve je i ove sezone najučinkovitiji play lige). Uspiju li Sunsi uhvatiti playoff, Nashu stvarno treba dati nekakvu specijalnu diplomu.

MATT BULLARD AWARD

Nagrada koja tradicionalno ide najboljem bijelom visokom tricašu, lani ju je osvojio Ryan Anderson, a bogami i ove godine će je osvojiti Ryan Anderson. Odlazak Rasharda Lewisa preporodio je Orlando, ali svi tradeovi o dolasci koje je Otis Smith odradio nisu toliko važni kao minute koje su se otvorile za Andersona, Bassa i Redicka.

Evo, Arenas je, realno, nebitan, ono što on igra može igrati svaki combo bek kakvih je liga puna, i to za 20 puta manje novca. Hedin povratak je važan, donio je vanjskog igrača koji zna razigrati, point-forwarda koji će olakšati život limitiranom Nelsonu, ali koji će ujedno i biti match-up problem svojom visinom i stilom igre svakom protivniku. Ajde, u Gortatu su žrtvovali jedinu rezervu Howardu za njega pa to malo cijelu stvar baca unazad, ali u principu to je pozitivan pomak.

Međutim, najvažnije od svega je da, zahvaljujući Andersonu, Orlando opet može igrati kao Orlando. Postava za završnice Orlanda u sastavu Nelson, J Rich ili Redick, Hedo, Ryan i Dwight sve govori. Dwight radi, ostali pucaju trice. To je Orlando koji je došao do Finala, Orlando koji je na račun svoje različitosti i svjesnim odstupanjem od uvriježenih vrijednosti uspio nešto što recimo Sunsi, koji su možda najveći revolucionari u zadnjih 20 godina, nikada nisu – doći na korak do naslova (dobro, nije im odmoglo ni to što imaju obranu i skok o kakvima su Sunsi samo mogli sanjati).

I onda se događa tragedija, prvo dovođenjem Cartera i puštanjem Turkoglua (poetska pravda je da su kasnije upravo Hedu vratili Carterovim ugovorom), koje se tada i nije činilo toliko lošim potezom, na dvojki su imali rupu koju je nekako trebalo pokrpati. Međutim, na stranu to što je Orlandu trebalo pojačanje za borbu protiv Kobea ovoga svijeta, problem je bio u tome što su tim potezom postali obični. Taj proces prelaska u običnost završio se smrću Rasharda Lewisa, kada Magic više nije imao tu lažnu četvorku na parketu i kada su postali momčad kao svaka druga.

I onda se događa čudo, sat se vraća unazad. Izgubljena je godina i pol momčadi u naponu snage, ali možda još nije kasno. Jer, Anderson je novi Lewis, samo još borbeniji i čvršći, Hedo je u Orlandu nekim čudom opet Hedo, a Redick garancija da neće trebati trošiti nikakav dodatni novac na J Richa, ujedno i podsjetnik da im nikakav Carter nije bio potreban jer su rasnu dvojku cijelo vrijeme imali u svome dvorištu. Orlando tako uz više sreće nego pameti ima šansu još jednom izazvati.

JERRY

Sloan je jedan od najvećih trenera svih vremena, čovjek za kojim svake godine plačemo zato što nije osvojio titulu trenera godine. I što se dogodi prošli tjedan? Njegova momčad izgubi dvije za redom protiv ekipa predvođenih dvojicom trenera koji su možda najveći kandidati za najgore u ligi. Porazi od Flipa Saundersa i Averya Johnsona nisu razlozi za paniku, Jazz je momčad sklona upadanju u promjene raspoloženja, ali da Jerryev sistem izgubi dvije ovakve za redom stvarno zaslužuje spomen (noćašnji poraz od Sixersa stavimo na stranu, Doug Collins ipak ima momčad koja donekle zna što radi). U svakom slučaju, Jazzu nedostaje žestine, igraju manekenski, a kako Jerry vozi traktor i vjerovatno nosi balvan preko ramena kao Arnold u Komandosu tijekom ljeta, krivnju za to pripisat ćemo njemu. Dakle, ovaj put ništa od titule trenera godine na ispodobruca.

MIKHAIL

Prkohorov je sasjekao sramoćenje, šteta što nije u Jerseyu pa da ranije reagira. Mislim, kako čovjek koji ne koristi internet uopće prati što se događa u NBA ligi i brine li ga to uopće? Ili je u svojoj glavi svjestan da pravi posao počinje tek seljenjem u Brooklyn? Jasno, odluka da zaposli dokazanog nesposobnjakovića kao što je Billy King prvenstveno je njegov problem, ali čini mi se da Rus neće imati problema istog tog Kinga sutra baciti na ulicu. Uostalom, natjerao ga je da se spusti na parket i ispriča momčadi zbog trakavice s Melom, što je stvarno rijetka scena u NBA. Već ga vidim kako saziva sastanak i pušta upravi "Eastern Promises", čisto da svi vide kako ruska mafija riješava stvari. Nekima je smiješan njegov način rada, nekima je simpatičan. Time will tell. Međutim, činjenica je da je ovo što je poduzeo jedino što je mogao. A to da bi trebao malo češće biti oko momčadi kao Šef i da nije trebao lijepiti Salinu glavu na tijelo Terencea Williamsa, to je činjenica.

MELO

Carmelo je pobijedio u natezanju s Denverom i nemam s tim problema. Pravila su jasna, daju čovjeku pravo da bira gdje će igrati. Jasno, ako je spreman riskirati, a Carmelo očito jeste. Jamesu, Wadeu i Boshu je bilo puno lakše, znali su da će dobiti blizu maksimumu, ali situacija u kojoj je Carmelo, s novim kolektivnim ugovorom i smanjenjem plaća iza ugla, puno je teža. I zato mu svaka čast. Da, maltretirao je vjerne navijače koji su ga godinama bodrili i koji mu sada zvižde, ali to je tako, takve situacije se događaju. Puno važnije od slomljenih srdaca navijača Denvera (koji nisu ništa manje sebični od Mela, i njima je samo stalo do igrača koji će im donositi rezultat) je činjenica što je Melo odlučio igrati u New Yorku i što riskira jedino on.

I ma kako ovi igrači bili iritantni zbog svojih odluka koje donose uglavnom vođeni linijom manjeg otpora, to su te nove generacije. Doći će nakon njih nove, radničke, koje će se vratiti starim vrijednostima. Durant i Griffin su možda prvi predstavnici tih koji dolaze, nekako mi se čini gledajući ih da njima nikakav problem neće biti cijelu karijeru ostati u Oklahomi ili Clippersima. Samo, u široj slici, mene boli mogućnost da sutra svega toga neće biti. Uvede li se taj tvrdi cap, ponište li se sve te opcije i prava, iznimke i mogućnosti prelaska zadane granice, uvede li se taj nesretni franchise tag kojega koristi NFL (praktički, imaš pravo jednog igrača svake godine zadržati izvan tržišta, što recimo znači da Orlando tri sezone može Howardu braniti da postane slobodan nudeći mu jednogodišnje ugovore ili će Howard pristati na više godina kako se riješio te neizvjesnosti), NBA će izgubiti. Igrači bez slobode, kao i ljudi bez slobode, neće biti sretni. Nesretni igrači znače lošije igre. Carmelo možda živcira svojim postupcima sve nas koji se možemo prepoznati u koži navijača Denvera, ali Carmelo igra odlično zato što je sretan, zato što zna da je na kraju balade njegova sudbina u njegovim rukama. Mislim, nitko nikoga ne tjera da mu ponudi maksimalan ugovor. Izgubio, dobio, sam si je kriv. Sutra možda više ne bude takvog luksuza, a to je loše. Jer, radije bih gledao 8 vrhunskih ekipa i 22 koje prodaju nadu, nego 30 osrednjih koje će radovati samo vlasnike.

BARON

Clippersi ni krivi ni dužni u ovom trenutku imaju možda najbolju 1-2 mladu opciju u ligi. Gordon i Griffin su do sada vjerovatno preskočili Duranta i Westbrooka kao dvojac na kojem je idealno graditi momčad (Noah i Rose su već veterani mnogih playoff bitaka, njih ne uzimamo u obzir prilikom ovakvih izbora). Trenutno briljiraju jer im se sve poklopilo - u Baronu Davisu dobili su veterana koji im donosi stabilnost u napadu, provjerenu treću opciju koja može preuzeti stvari u svoje ruke kada mladi stanu, a ostatak momčadi je krcat igračima zadatka koji svoje role odrađuju sjajno. Jasno, Clippersima je od sadašnjosti ipak puno važnija budućnost, a ona teško da može uključivati Davisa.

Baronovo buđenje treba iskoristiti kao mamac kako bi ga se poslalo u momčad kojoj treba iskusni playmaker, jer nije problem samo u tome što Baron fizički neće moći dugo ostati pratnja dvojici nositelja, već što on jednostavno ne gleda svijet istim očima kao oni. Gordon i Griffin su pripadnici nove generacije koja pretpostavlja rad talentu, momaka koji šute i dokazuju se igrom. Baron pripada jednoj drugoj vrsti, milenijskoj generaciji koja je živjela na račun talenta i koja nikada nije znala držati jezik za zubima. Hip-hopere su zamijenili šljakeri. Primjer vam je utakmica protiv Lakersa, kada je Odom odgurnuo Griffina zato što se ovaj, u trenutku kada je utakmica već bila riješena, preko njega bacio za loptom. Na stranu to što je Odomova reakcija odraz njegova mentaliteta, što je smiješno da se netko ljuti na protivnika zbog želje koju iskazuje, ali način na koji su Griffin i Gordon na to reagirali je fantastičan.

Griffin je samo digao ruke i zatražio primirje, dok je Gordon mirno došetao kako bi odveo suigrača prema klupi. Davis, najiskusniji igrač na terenu, uletio je pak u gužvu kao obični uličar, tražeći kavgu s Odomom. I u tom trenutku ti je jasno da, ma kako god lijepo bilo vidjeti da je Baron zbog nečega konačno uzbuđen, njegova emocionalna inteligencija nikada nije nadrasla ulicu. Griffin i Gordon su već bili spremni rešetati Lakerse zakucavanjima i tricama, dok bi Baron boksao. I da, koliko god da je ovaj dvojac spasio Davisovu karijeru, ništa manje nije napravio za Vinniea. Koji se odjednom ne čini kao najgori NBA trener.

A možda je sve najbolje opisao Gordon, u jednoj utakmici koju sam nedavno gledao momak je na samom startu, dok im je Vinnie još dijelio upute prije podbacivanja crtajući po ploči, mrtvo-hladno zijevao. I nije to bilo neko slučajno zijevanje, već ono pravo, rasno, od nekoliko sekunda tijekom kojih si mogao čovjeku snimiti grlo. Sad, Gordon većinu vremena izgleda smireno kao panda, ili barem kao napušen, kao netko tko bi zijevao i na Rileyev govor pred sedmu utakmicu Finala. Ali, simboličan je to bio trenutak. Koji me podsjetio da Clipperse čeka težak put - ovaj dvojac u potrazi za priznanjem mora preći i preko Vinniea i preko Sterlinga. Samo, ako za ikoga mislim da to može, to su njih dva. Jedan koji izgleda kao da se nikada ne budi i drugi koji izgleda kao da nikada ne spava. Toliko različiti da djeluju kao savršen par. Poklon s neba svima nama.

1Dec/1013

PODCAST – EDIN AVDIĆ EXPERIENCE

Posted by ispdcom

Četvrti podcast donosi gostovanje Najvećeg Košarkaškog Komentatora S Ovih Prostora, koji, uz moderatorsku pomoć McGeea, govori o Roseu, Durantu, SP-u, Jazzu, Najvećoj Playoff Seriji Svih Vremena i još koječemu. Poslušajte ako vam je stalo do NBA!

1Nov/1023

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

I tako se ja mislim kako da nazovem ovaj ubuduće obavezni tjedni post već nekoliko dana (da, da, obavezni, neće ga ni jugo omesti). Ono, mjesečni power rankingsi zvat će se i dalje tako, bit će postova uokolo koliko god treba kad to situacija bude nalagala, ali čisto da se ostavi dojam ozbiljnosti pred sve većim brojem čitatelja (imam je google analytics, sad mi još samo treba komentara da znam da li imam posla s pravim fanaticima ili nekim papcima) neka postoji ovaj tjedni post u kojem ću se osvrnuti na ono najvažnije iz prethodnog tjedna. Pa neko standardno ime nije na odmet, zar ne.

Triple-double? Kakav koncept staviti oko toga? Tri teme u po deset kartica? Ili tri rečenice o deset tema? Bio sam blizu ovom drugom, a onda sam skužio dvije stvari:

1. nema šanse da ja o NBA pišem išta u tri rečenice jer to onda jednostavno više nisam ja
2. ako je jedna momčad u stanju secirati drugu samo pick igrom, zašto je ne bi secirao ligu u rubrici koja se tako zove?

Uglavnom, tako sam došao do koncepta za kojega je bitno jedino to da koncepta nema. Jebi ga, znam da bi nekima bilo lakše kad bi se pisalo kratko i sažeto, kad bi bilo preglednije i kad bi bilo raznih lista. Samo, što mogu kada je pretjerana analiza stvari koje ne trebaju biti pretjerano analizirane moj život i nema smisla da se sada mijenjam.

Ipak, stavit ću svako malo naslov nad novim odlomkom koji se bavi novom temom, čisto radi preglednosti te se truditi da post bude spreman za nedjelju (ovaj put je iznimno ponedjeljkom jer ovaj vikend više ne kužim ništa, što zbog dužeg odmora, što zbog micanja sata). Eto. A sada pojašnjenje ove druge točke. Naime, kada pričam o seciranju, mislim o tome kako sam se jutros probudio, upalio Jazz i Thunder te u čudu gledao kako Sloanova ekipa doslovce razbija na sitne faktore Duranta i društvo.

Ono što su Jazzeri priredili Thunderu bila je čista škola košarke, a osnova svega bila je pick'n'roll. Pomaganje i kretanje bez lopte, da bi lopta stigla do tebe u što boljoj situaciji. Jasno, u Sloanovom sistemu treći i četvrti igrač imaju jednaku vrijednost kao i ova dvojica što vrte pick 'n' roll jer je netko uvijek spreman utrčati i stvoriti višak, ali osnova je uvijek ista, ma koliko Denis Bajramović šutio o tome.

(Kad sam već kod Dene, sjajno je vodio Zagreb protiv Cibone sinoć, nema što. Ma šalu na stranu, prekidam zavjet i progovaram o domaćoj košarci zato jer sam sinoć nakon dugo vremena vidio dobru igru i nekoliko zanimljivih košarkaša na domaćem parketu. Ono, kad imaš dva iskusna haklera poput Kasuna i Simona na jednoj strani to već nije loše, ali kad se na drugoj nađu četiri mlada igrača poput Bogdanovića, Pašalića, Zubčića i Radoševića, i to u glavnom ulogama, e onda je to konačno ono za čime godinama čeznemo. Zanimljivo i kako su ovi mali klubovi koji su do jučer živjeli od talenta preko noći zamijenili uloge s Cibonom koja je sada praktički jedini domaći klub čiju jezgru čine momci koji imaju budućnost, a ne oni koji su svoju već prokockali.)

JERRY SLOAN JE LEGENDA

Hajdemo se na početku dogovoriti odmah jednu stvar – dajmo Jerryu više taj trofej za trenera godine. Mislim, do jučer sam bio ozbiljno zabrinut za Jazz. Gledao sam ih u predsezoni jednom prilikom (ne, ne mijenjam stav da je predsezona besmislena, jednostavno sam kupio league pass i htio sam provjeriti kako radi) i vidio potpuno raštimanu momčad. Posebice pod košem, gdje su se Millsap i Jefferson sudarali jedan od drugoga jer ni jedan još nije kužio što mu je činiti.

Nakon što su otvorili sezonu s dva ružna poraza, već sam očekivao najgore. Ne raspad ili eventualni negativni score na kraju, to nikako. Ali, nekakvo teško razdoblje od mjesec-dva dok svi ovi novi igrače ne pohvataju bit Sloanove igre i dok sam Jerry ne odluči na koji način koristiti Jeffersona. Bilo je primjetno kako upravo Millsap i Williams najviše pate zbog te potrebe da ubace u nižu brzinu kako bi se lopta spustila do Big Ala.

I onda noćas – raspsodija. Kao nekim čudom Jazz više nije pokušavao ništa na silu, već je igrao svoju igru. Williams je dirigirao orkestrom, svi su se kretali i dodavali. Dok je Thunder igrao klasičnu NBA košarku u kojoj jedan čovjek pimpla nakon čega ili puca ili doda nekome ako se otvori situacija, Jazzeri su samo ispaljivalji pasove. Prvi, drugi, treći, evo malo prostora, pa još jedan pas i eto zicera.

Na kraju su završili s 32 asista na 44 ubačaja iz igre što vam valjda dovoljno govori. Jasno, kada Kirilienku i Milesu upadne svaki šut iz vana, puno je lakše igrati i ostalima, ali izvlačiti se na savršenu večer nije fer prema lekciji iz košarke koju su Jazzeri očitali svima nama.

Uvijek traži slobodnog čovjeka, ne boj se izvesti pas više, ne forsiraj ništa. U takvom ritmu posebice je briljirao Millsap koji je u prve dvije utakmice bio malo ukočen zbog nejasne pozicije u momčadi, ali sada je valjda sve jasno. Taj momak je šljaker koji će zabiti dovoljno bez ikakvih specijalnih akcija, samo promatranjem i kretanjem. Kao stvoren je za Sloanov sistem jer je apsolutno nesebičan, ne traži loptu i uvijek će je dodati bolje postavljenom suigraču.

Dakle, on je idealan partner za pick igru, dok Jefferson služi kao onaj krajnji primatelj, čisti centar koji završava. Big Al jednostavno nije ni dovoljno brz ni spretan s loptom u dva na dva igri, ali ako mu baciš pravi pas u njegovoj omiljenoj situacija, a to je bilo gdje na par metara od koša, nema šanse da se neće izboriti za dobar šut.

Najvažnije je da se ništa ne forsira. Dakle, da Deron ne dolazi prema naprijed sa šakom u zraku i da se onda Big Al izvlači na desni post kako bi primio loptu i odigrao sam. Lopta ide uokolo preko svih, a Big Al je dobiva tek u situaciji kada dodavanje stvori višak. Ovako nešto uopće nije problem kada su i Deron i AK-47 i Millsap u svakom trenutku sposobni podvaliti pravi pas.

Osim što su kliknuli ranije nego je itko mogao zamisliti, novi Jazzeri pokazuju još nekoliko pomaka naprijed. Iako sam bio uvjeren kako će ili Kirilenko ili Millsap završiti na klupi kako bi Sloan uvijek imao mogućnost posegnuti za jokerom, Jerry je mudro popustio i ulogu šestog čovjeka dao Milesu. Miles je godinama živio u nekakvoj ulozi krilnog stopera, međutim, oslobođen ikakvih obveza osim zabijanja, pokazuje svoje pravo lice i daje Jazzu opciju koja može odmoriti sjajnu prvu postavu.

Naravno, obrana je i dalje ranjiva. Ma kako pokretan i živahan bio Millsap i ma kako čvrst bio Big Al, ipak nisu blokeri niti ulijevaju strah u kosti većim igračima. Ali, ono što znaju je postavljati se. Bio je gušt gledati Sloana kako reagira svaki put kad Big Al izvuče faul u napadu bacanjem na pod ili kad zabije zicer. Čovjek je sretan što netko tako brzo shvaća sve što treba raditi na parketu, bez da protestira zbog toga što nema 20 lopti po utakmici da radi što hoće.

Kada konce igre pohvata i mladi Hayward, bit će ovo još opasnija momčad. Njenu učinkovitost, zajedništvo i predanost trenerovoj viziji nije u stanju kopirati previše njih.

S druge strane Thunder je pokazao razloge za brigu. Obrana je još pospana, poneki poraz i razočaranje natjerat će mlade igrače da se podsjete kako bez potpune predanosti i koncetracije nema rezultata. Obzirom na fizičke atribute koje imaju, ne sumnjam da će u Oklahomi vrlo brzo zaigrati kako treba po tom pitanju.

Ali, nešto sasvim drugo je napad. Lani je skrivanje iza Duranta i Westbrooka bilo razumljivo, danas je potreban korak naprijed. Kada Westbrook ili Harden ne probijaju ili kada Durant ne igra 1 na 5, ova momčad stoji na mjestu. Ne kažem da Ibaka i Harden nisu bolje opcije od Sefoloshe i Krstića, to je svima jasno. Međutim, i Thabo i Nenad imaju sposobnosti pomoći ako ih se stavi u pravi sistem.

To OKC još nema. Uvijek mi je išlo na živce što se jedan Jeff Green, čovjek koji je praktički na sveučilištu igrao playa u postu, ne koristi kao pokretač igre već samo kao strijelac usprkos Odomovskom potecnijalu. Durant uglavnom ima zadatak trpati, ali ne bi bilo loše povremeno i preko njegove sposobnosti da stvori višak zavrtiti kakvu akciju.

Ne kažem da tipičnim agresivnim zabijanjem pod koš on i Westbrook ne mogu napraviti dovoljno, bilo koševima, bilo povratnim loptama. Samo kažem da je ono što igra Jazz i ono što igra Thunder dijametralno suprotno, a ne treba tako biti. S ovoliko pametnih igrača, Oklahoma bi trebala rasturati, a ne da se sve svodi na tek još jednu NBA momčad koja gleda što će izvesti zvijezde.

Obranu već imaju, ali dok ne dignu napad na tu razinu mogu zaboraviti na drugu poziciju na Zapadu.

RICK ADELMAN, GORKI STARAC

Dok Jazz uklapa 4 važna igrača u rotaciju i još barem toliko starih u nove uloge, Houston na papiru ima samo jednu bitniju promjenu. Ali, povratak Minga je momčad stvorenu za trku koje je lani briljirala u realizaciji pretvorio u zbunjenu skupinu koja ne zna što da radi. A kako Rick Adelman ipak nije Jerry, proces privikavanja na nove sheme u Houstonu će malo potrajati.

I Houston ima isti problem kao i Jazz – pod košem nemaju visokog čovjeka sposobnog zatvoriti reket. Zbog toga su vjerovatno do daljnjega isključeni iz borbe za sami vrh. Ali, po logici stvari ove dvije ekipe bi morale gaziti slabije protivnike samo na račun širine i sistema kojega njeguju.

Scola briljira, Kevin Martin trpa kao lud, a nanizali su tri poraza? U čemu je problem? Prvo, problem je u glavi. Da Steve Blake nije odradio posao u onoj završnici prve utakmice, Houston bi danas imao skalp Lakersa. Već iduću večer išli su na noge napaljenim i odmornim Warriorsima protiv kojih očekivano nisu imali šanse.

Međutim, poraz od Denvera pokazao je prve probleme. Slično kao što su se Jazzeri mučili da dovedu loptu do Jeffersona umjesto da igraju svoju igru, tako i Houston gubi vrijeme i ritam da razigra Minga. Gle, Yao će napraviti dovoljno u svojih 20 minuta na parketu i bez specijalne podrške, čovjek ima 230 cm pobogu.

Umjesto takvog pristupa u kojem je Yao plus, Adelman i dalje uporno pokušava tretirati limitiranog čovjeka kao nositelja. I to je samo njegov problem. Jer, Ming je rijetka dobričina koja se nikada neće buniti ako ne dobije loptu. Uostalom, sjetite se samo onih dana s Van Gundyem tijekom kojih se nije nikada žalio iako ga nesretni Jeff uopće nije koristio na vrhu posta gdje pripada, već ga je gurao pod koš i u obrani i u napadu. Htio je da Rik Smits glumi Patricka Ewinga.

Houstonu bi trenutno najpametnije bilo da Minga gurne u drugu petorku, olakša mu život i vrti preko njega sve što se događa dok na parketu nema prve petorke. Međutim, kada su u igri Brooks, Martin i Scola, tada ti trebaju još samo dva specijalca koja će trčati i šutirati jer ova trojka vidi sve i uvijek će dodati otvorenom suigraču.

Problem je dakle, kao i uvijek, u prihvaćanju vlastitih ograničenja. Era Minga je gotova. S njim je Houston možda mogao biti prvak. To više ne dolazi u obzir. Kako ti on više nije potreban da bi bio dobra playoff ekipa jer si to i bez njega, umjesto u ulogu prve opcije treba ga staviti u ulogu pomoćne radne snage (nešto kao Shaq) i eto ti opet opasne momčadi.

Daj Adelman, trgni se i prestani misliti na novi poraz od Jacksona. Koncentriraj se na osvetu.

ZVJEZDANA ROOKIE KLASA

Znali smo da ovaj draft ima potencijala, ali već prvih dana rookiei su promijenili izgled NBA lige. Realne su šanse da za par godina gledamo čak četiri ovogodišnja rookiea na all-staru (kad bi uopće gledali all-star, naravno). Jasno, dobrim dijelom zasluge za to idu i lanjskoj ozljedi Blakea Griffina koja ga je koštala sezone zbog čega ga vodimo kao rookiea, ali što je tu je. Dakle, Blake, Wall, Cousins i Favors su četiri nova imena zbog kojih vrijedi propustiti koji sat sna.

O Griffinu smo se već naslušali, čovjek leti po parketu, baca se na glavu za svakom loptom i uopće luduje nafiksan čistom energijom i obdaren neumornim nogama. U svojoj biti Blake je savršeni šljaker. Samo na račun fizikalija i bez ikakvih akcija zabit će 20 koševa. Svi njegovi potezi se ionako svode na brzinu i nevjerojatni prvi korak za tako visokog i teškog igrača. Međutim, mene zabrinjava nedostatak šuta, druge brzine i činjenica da po utakmici pada na parket u punom naletu između 5 i 10 puta. Tako jednostavno ne možeš igrati regularnu sezonu niti izdržati bez ozljeda.

Zato opet ponavljam ono što sam govorio još tamo od prije drafta – Derrick Favors ipak će biti najbolji igrač ove generacije. On ima sve mogućnosti kao i Griffin, ali nema mentalitet šljakera. Favors je proračunata, tiha zvijer koja ne traži pažnju i loptu, ali koje će eksplodirati u sekundi i raznijeti sve pred sobom. Kad vidim Griffina, vidim čudno građenog tipa za kojega ne mogu zamisliti da sutra nosi momčad u gustim završnicama. Kad vidim Favorsa, vidim čovjeka koji će u završnici naći načina da zabije jer nitko neće moći predvidjeti čime će te napasti.

Nemojte misliti da podcjenjujem Griffina. Ni slučajno, jer svi načini na koje on može utjecati na utakmicu Favorsu će ostati nepoznanica. Ali, ako tražite temelj za franšizu, čovjeka koji će deset godina za redom kao od šale skupljati double-double, Favors je moj izbor. Eksplozivan kao Amare u jednom trenutku, u drugom već smiren i hladan kao Timmy. I ne zaboravite - iza sebe ima tek jedan pošteni trening kamp, a već pokazuje da fizičkim mogućnostima spada u sam vrh. Kad još nauči nešto o košarci, čuvajte se.

I da, druga dvojica me nisu toliko oduševila, ali potencijal je itekako vidljiv. Cousins je div koji će lakoćom kupiti skokove kada nauči ne faulirati, što dovodi do računice da bi vrlo skoro sva tri ova igrača mogli biti glavna konkurencija Dwigthu Howardu za naslov najdominantnijeg skakača NBA lige. To, morate priznati, baca itekako pozitivno svjetlo na ovu generaciju.

Cousins možda neće nikada utjecati na igru u tolikoj mjeri koliko to mogu Favors i Griffin, ali nije ga teško zamisliti kao pravu, čvrstu peticu nekoliko godina u budućnosti. Jasno, uspije li kontrolirati glavu.

Wall me pak najmanje oduševio, iako je očito da je momak budući superstar. Previše šutira iako je svima jasno kako nema kvalitetan vanjski šut, ali vidljivo je kako mu Saunders daje potpunu kontrolu nad loptom. Nisam siguran da je da to nužno dobro, prvenstveno zato jer nije moguće stalno igrati u petoj brzini, a Wall, kao ni Griffin, još ne zna biti učinkovit u nižim stupnjevima prijenosa.

Potencijal je pak strašan, nešto kao Rondo križan s Roseom. Tko se još sjeća Gilberta Arenasa?

CENTRI SU OPET U MODI

Roy Hibbert ne samo da služi kao primarni playmaker u novoj sezoni Pacersa, već je razvio takav šut s poludistance da podsjeća na legendu Rika Smitsa (kojega spominjem već drugi put u postu zbog čega se nadam nekakvoj nagradi od strane nizozemske ambasade u Hrvatskoj). Naravno, to ne znači da mislim kako će Pacersi biti bolji od očekivanoga, već samo da je Hibbert već sada prava stvar, što znači da je liga dobila još jednog vrhunskog centra nakon godina suše.

Marc Gasol je pak još jednom pokazao zašto je najvažniji čovjek Memphisa. Bez lakše ozljeđenog Randolpha Grizzliesi su dobili dvije za redom čim se u momčad vratio čovjek koji ih čini onim što jesu. I to sve usprkos ozljedi gležnja zbog koje mu je upitan nastup iz večeri u večer. Međutim, Gasol je centar ove momčadi u pravom smislu i sve se vrti oko njegovih pasova. Uostalom, pogledajte samo prve četvrtine prve utakmice bez njega i ove dvije s njim, sve će vam biti jasno.

A kad sam se već uhvatio sjajnih centara, čini se da Milwaukee neće moći predugo držati Boguta na limitu od 30 minuta. Ovoljetna napadačka pojačanja za sada nisu pokazala ništa, tako da su Bogutovi skokovi i obrana neophodni. Prisustvo u postu u napadu da ne spominjem. Najbolje od svega? Gasolu je tek 25, Bogut će za koji dan navršiti 26, a Hibbert ima 23. Mislim, možda nisam normalan, ali ja jedva čekam idućih 10 godina njihovih dvoboja.

KOLIKO JE STVARNO OPASAN GOLDEN STATE?

Dosta. Ono što se dalo vidjeti u prvim utakmicama (a i njih sam tu i tamo ćirnuo u predsezoni, jebiga) je da petorka Curry, Ellis, Wright, Lee i Biedrins ima sve potrebno da bude uspješna u svom brzom stilu igre. Svi su pokretni strijelci, svi su nesebični (Ellis je Houstonu zabio 46, ali bez ijednog forsiranog šuta), svi skaču. Da Curry opet nije pogoršao stanje zgloba koje ga muči još od ljeta, istog trena bi ih potpisao kao osme na Zapadu.

Evo samo kratka usporedba sa Sunsima da objasnim zašto. Warriorsi nemaju klupu kao Sunsi, ali imaju petorku o kojoj ovi mogu samo sanjati – Dorrell Wright pokazuje kako je vrijedio kockanja, nastavlja igrati all-round igru s puno trica baš kao i lani krajem sezone u Heatu. Zabiti im nije problem s pet igrača koji znaju kako se to radi (dobro, Biedrins baš i nije strijelac, ali mu ta uloga odgovora dok god ima 5-6 zicera za zakucati).

Warriorsi imaju skakački dvojac kakav nema nitko – i Lee i Biedrins su igrači koji hvataju deset skokova po utakmici lakše nego Denis Bajramović objasni pick 'n' roll. Uz sve to, ne moraju razbijati glavu oko toga da li je Curry play i hoće li Monta nastaviti silovati loptu, jer obojica su potpuno fokusirani na kreaciju. Dvoglavo čudovište kojem se ni Steve Nash ne može suprostaviti.

I da, kad David Lee pronađe ritam i kad mu se namjesti šut sa poludistance, bit će još opasniji. Fantastična ekipa, držite fige da se stvari oko Curryeva zgloba ne pogoršaju.

TRIO NA ISTOKU

U ovako kratko vrijeme već smo imali prilike vidjeti dovoljno. Boston je sjajan, ali nije bez problema – poraz od Clevelanda dan nakon što su očitali lekciju Heatu samo je podsjetnik da su jedina dva mlada igrača u ovoj ekipi Rondo i Big Baby. Međutim, to što Boston neće rasturati u regularnom dijelu nije ni važno, znamo što će se dogoditi u playoffu (bilo je i nekih priča o problemima s Delonteom Westom u svlačionici, ali to nas opet vraća na onu lanjsku situaciju s Nateom Robinsonom i ovoljetnu sa Shaqom – problema nema jer to su igrači koji mogu puno pomoći, a ako budu radili probleme ništa ne košta riješiti ih se, dovoljno je opcija na rosteru).

Na neki način, onaj početni poraz od Bostona je najbolje što se Heatu moglo dogoditi jer su već u prvoj utakmici sezone dobili lekciju o tome što i kako trebaju igrati ako misle biti šampioni. Na kraju će to biti manji šok nego da su gazili neke osrednje ekipe i onda dobili po nosu. Uostalom, već protiv Magica su pokazali da shvaćaju neke stvari (protiv Netsa su pak pokazali zašto će lakoćom doći do 60 pobjeda).

Lopta je protiv Orlanda kružila vrhunski, obrana je bila na još većoj razini i eto Heata za čas na 20 razlike. Najluđe od svega, dobivaju solidne partije od Arroya, dvije večeri za redom već, što me pomalo tjera da mislim kako su LBJ i Wade stvarno veći od života, što bi ESPN htio da mislimo. Ali, ne, ipak je to Arroyo, skupo će ih koštati kada to budu najmanje očekivali.

Što se Orlanda tiče, može ih tješiti što je Dwight izgleda stvarno radio na igri ovoga ljeta. Nekoliko horoka je djelovalo izuzetno elegantno, sve skupa bolje nego do sada. Ono, sada napad može ići preko njega bez previše komplikacija. Samo, što ti sve to vrijedi kada ti je drugi igrač playmaker koji je propustio barem tri čista rolinga Howarda jer se okrenuo u krivu stranu i nije ih uopće vidio? Howard nakon bloka ide sam na Joela Anthonya, a ti mu ne bacaš loptu? Kakav je to vražji playmakerski instinkt?

O Lewisu i Carteru ne želim uopće trošiti riječi, njihov nedostatak jaja je bolan, ali nedostatak ikakve ideje i šuterske forme još je bolniji. Već ih vidim kako se busaju u prsa kada razbiju Pistonse ili neku sličnu momčad s 40 razlike. Onda će doći Boston ili Miami i opet će nestati u mišju rupu. Da sam ja Dwight, dobro bih se izvikao na svu trojicu, ali kako je Dwight ipak predobar krščanin za tako nešto ostaje mu samo moliti se.

Tko zna, možda mu Bog i ispuni želju, jer Magic nema što čekati već se treba svim snagama baciti na dovođenje Chrisa Paula. Ono, ako treba neka daju Hornetsima svih 14 igrača pod ugovorom osim Dwighta, jer Paul i Dwight će uz tri NBDL igrača biti bolji nego je to Orlando danas. Garantiram. Ovo što Magic igra ionako nije momčadska igra, već šuterski trening tri tipa koja misle da su važni oni, a ne kontekst u kojem Howard radi za njih i omogućuje im da i tako prosjećni budu tako uspješni.

Pogledajte samo što je CP3 napravio Spursima ili Bucksima. OK, Hornetsi su stvarno dobro obrambeno posloženi, David West je odličan strijelac i šuterski briljira u ovim prvim utakmicama, ali ja nisam vidio ništa osim toga. A opet su nekim čudom ne dobili nego lakoćom počistili i Spurse i Buckse. Paul je doktor koji je operirao te momčadi sam samcat, cijelo vrijeme igrajući i ulogu medicinske sestre koja čita misli i dodaje instrumente ostalim kirurzima bez da ovi išta i kažu.

U ovih prvih nekoliko dana vidio sam već 20 ekipa i ni jedna mi nije ostavila bezvezniji dojam od Hornetsa. Niti smrde niti mirišu. Čista sredina. Bez obzira na to, imaju čisti score i tri pobjede protiv tri do jučerašnje playoff momčadi. Sve što mogu reći je da smo malo pretjerali kad smo se brinuli za Paula i njegovu ozljedu. Hej, i Jordan je u mladim danima slomio stopalo, propustio cijelu sezonu i vratio se osvojiti 6 naslova i promijeniti košarku. Paul se vratio uzeti titulu najboljeg od Derona. Bit će ovo luda sezona.

CRTICE

Vinnie je i dalje najgori trener u NBA.

Drago mi je što sam izabrao Netse kao playoff momčad, usprkos porazu od Heata. Devin Harris i Avery Johnson odnose se jedan prema drugom s punim poštovanjem, što je dobar znak da su sjekire zakopane, a Favors i Lopez su najpotentniji unutarnji dvojac na Istoku.

Al Horford je igračina, a atmosfera u Hawskima je sjajna. Tako nasmijanu momčad nisam vidio odavno, izgleda da je promjena trenera dala dodatnu energiju za još jedan juriš.

Knicksi su grozni, a jedina momčad na Istoku koja izgleda kao da manje zna što radi od njih su Sixersi.

Derrick Rose i Joakim Noah nisu normalni, da su Bullsi pojačali momčad ijednim igračem ovoga ljeta (što, zar jesu?) isti tren bi ih stavili iznad Magica.

Portland je djelovao solidno i ozbiljno u prve tri utakmice, što je dobra vijest. Loše vijest za fanove Blazersa je prerana smrt legende kluba Mauricea Lucasa, čovjeka koji je s Billom Waltonom bio najzaslužniji za jedini naslov kluba. Prepisat ću nekoliko rečenica iz ''Breaks Of The Game'', odnosno nekoliko citata iz ''Loose Balls'', kako bi se sjetili uloge koju je ovaj Oakley prije Oakleya odigrao u razvoju košarke.

R.I.P. Luke

''Maurice Lucas was the first player I had ever seen who was into serious stretching. Guys would be shooting around during warm-ups and he would be on the floor, turning his body into a pretzel. He also was into a health-food diet – no red meat, just chicken and fish, when everyone else was eating steaks and hamburgers. He was doing anything he could to get an edge.''
- Gene Littles, 1975., tada igrač Kentucky Colonelsa

''Maurice Lucas was on time. He didn't complain. He was unselfish and he passed the ball. He was second on the Spirits in assists, only behind point guard. That is rare for a 6-9 power forward. I loved the guy.''
- Rod Thorn, 1975., tada trener Spirits of St.Louis

''It was interesting to watch Lucas develop. One night the Spirits were playing Kentucky and Lucas was trading elbows with Artis Gilmore. At 7-2 and 240 pounds, Gilmore just towered over Maurice. Lucas's only chance was to beat Gilmore to a spot on the floor and then try to hold him off. Artis got sick of Lucas bodying him, and he took a swipe at Lucas and missed. Lucas put up his fists, but he was backpedaling like any sane man would when confronted by Gilmore. It started at the foul line, and Lucas was backing up toward the corner. Finally, he was traped in the corner, out of court. He planted his feet and threw this tremendous punch at Gilmore and Artis hit the deck. Guys were holding Lucas back and Artis was still down. From that point on, Lucas developed into a helluva player.''
- Bob Costas, 1975., tada radijski komentator Spiritsa,

''Maurice Lucas was most demonstrably not an obedient kid. He was very black, very articulate, very political, a strong and independent man sprung from circumstances that could also create great insecurity. There was about him a constant sense of challenge; everything was a struggle, and everything was a potential confrontation, a strugle for turf and position. It was in part what had made him at his best so exceptional an athlete. He liked the clash of will. He was at once an intensely proud black man, justifiably angry about the injustice around him, and a superb and subtle con artist, a man who had in effect invented himself and his persona – Luke the Intimidator''
- David Halberstam, 1979., pišući o Blazersima u sezoni nakon osvojenog naslova

12Oct/102

JAZZ

Posted by Gee_Spot

"The most important thing you have in this game is who comes off this bench and keeps you competitive. We have to have a good, hard performance out of everybody. We aren't good enough, when I look at the whole picture, to just try to win with three or four guys."
- Jerry Sloan

SCORE: 48-34
PRVIH 5: Williams, Bell, Kirilenko, Millsap, Jefferson
2 ZA KRAJ: Williams & Millsap
MVP: Deron Williams
LVP: Andrei Kirilenko

Individualne kvalitete Derona Williamsa, Paula Millsapa i Ala Jeffersona, uz asistenciju sistema Jerrya Sloana koji će se po defaultu pobrinuti za kontrolu skoka u obrani i učinkovitost u napadu (puno kretanja i puno dodavanja = puno koševa uz sjajne postotke), osnova su na račun koje će Jazz još jednom ujahati u playoff. Međutim, obzirom na promjene koje su se dogodile tijekom ljeta, pitanje je hoće li ova momčad biti bolja i gora od lanjske?

Na neke stvari će trebati odgovoriti. Prva i najvažnija je - tko će postati Williamsov primarni partner u pick igri? Hoće li to biti Millsap koji se već godinama odgaja za tu rolu i koji je lani u utakmicama bez Boozera pokazao da je spreman (posebica sjajnim izdanjem u playoffu)? Ili će Sloan još jednom odlučiti da mu je Millsapova energija potrebnija u drugoj postavi, zbog čega će u rolu Boozera ubaciti Jeffersona?

Ako Millsap postane primarni pick 'n' roll partner, kako će Big Al reagirati na rolu promatrača koji će uglavnom čekati povratnu loptu u izrađenoj poziciji? Koliko će često, sada kada ima najboljeg post strijelca u ligi, Sloan stopirati svoj patentirani napad da bi spustio loptu na Jeffersona? Može li Big Al, poznat kao crna rupa i slabašan asistent, pohvatiti konce ove verzije Princeton offense koju igra Jazz i u kojoj je kretanje lopte najvažnije?

Previše pitanja, ali to je i normalno u situaciji kada ovako drastično promijeniš petorku. Odgovore će dati vrijeme, ali bez obzira na svu neizvjesnost, ova momčad neće ozbiljnije podbaciti. Također, postoji i briga oko tanke klupe. Nije stvar u prvoj ili drugoj postavi - kako god ih Sloan izmiksao, činjenica je da na rosteru nakon spomenute trojke nema previše igrača oko kojih se protivnik treba posebno pripremati.

Odlascima Boozera, Korvera i Matthewsa Utah je izgubila tri igrača koji su činila samo srce rotacije. Bez obzira što je njihove vrline sistem dodatno isticao, te što Jeffersonu, Raji Bellu i Gordonu Haywardu treba dati početni kredit dok ne pohvataju konce, gledano čisto na papiru i po talentu Jazz je u gubitku (Raja ipak nema Matthewsovu mladost, a Hayward valjda neće od prvog dana živjeti u Korverovim visinama kada je vanjski šut u pitanju). Iz ovog startnog minuse može ga izvući samo Jeffersonova sezona karijere. Koliko je ona realna obzirom na sve potencijalne prepreke?

Izostanak Mehmeta Okura na početku sezone također je značajan problem, bez njega rotacija visokih postaje preovisna o balvanu poput Kyryla Fesenka. Dovođenje Jeffersona opet nije riješilo dugogodišnji problem igranja bez prave petice sposobne zalijepiti koju bananu, ali Jazz je manjak mišića pod košem nadoknađivao dubinom i agresivnom igrom. Bez Okura, Millsap i Big Al imat će puno muke u isto vrijeme biti agresivni te ostati na parketu.

Da bi visoki donekle izbjegli probleme s osobnima ogroman posao morat će odraditi trojka ispred njih. Penetracija se mora spriječiti pod svaku cijenu! Iako ovo zvuči kao nešto što bi rekao Dick Vitale (naj-porno ime ikada), u pitanju je košarkaški imperativ. Svaki izlazak Jeffersona i Millsapa s parketa povećava mogućnosti da minutažu nabijaju Fes ili, ne dao Joseph Smith, Francisco Elson.

Ima Sloan i opciju da pod košem koristi Andreia Kirilenka, ali upravo na malom krilu njegove duge ruke i spretne reakcije mogu najviše pomoći. Dodaj dužinu Calvina Juniora Milesa kojom odlično brani obje bočne pozicije, Bellovu žestinu također iskoristivu kao opciju na dvojki i trojki, i ispada da Jazz u ovom dijelu obrane može puno bolje nego lani kada su u završnice ulazili s borbenima, ali i limitiranima Matthewsom i Korverom (Matthews je bio prenizak, a Korver prespor).

Kada se Okur vrati, Utah će konačno dobiti i toliko željenog idealnog igrača s klupe o kojem Sloan priča. Jer Memo u ovim godinama i nije ništa više od lažne četvorke ili petice, igrača koji će razvući reket kako bi Williams i tko već imali još više prostora za prezentaciju školskih rolinga.

Veterani Earl Watson i Ronnie Price pobrinut će sa da u onih desetak minuta dok Williamsa nema na parketu sve štima kako je Sloan zamislio, još uvijek su u pitanju korisni igrači sposobni zabiti, a na vanjskim pozicijama možda bljesne i netko od lanjskih otkrića Sundiate Gainesa i Othyusa Jeffersa (a nikada ne treba isključiti ni mogućnost da je Sloan u izboru druge runde Jeremyu Evansu ili nekom nedraftanom rookieu vidio nešto što bi mu moglo koristiti).

Uostalom, lani smo se nagledali svega, posebice Matthewsa koji se u pola sezone izborio za mjesto u petorci omogučivši tako štedljivoj upravi da se riješi Brewera i ne plati porez na luksuz, riječ koja definitivno ne živi u Salt Lake Cityu. Mada, popriličan je luksuz imati Derona Williamsa u momčadi.

Jer, iako je na papiru ovo tanja momčad od lanjske, nigdje ne vidim ozbiljnije razloge zbog kojih bi pali ispod Sloanovske klasične rezultatske granice koja se kreće negdje od 45 do 55 pobjeda. Lider je tu, Millsap i Big Al su po meni sposobni biti druga i treća opcija (gledajući samo talent, Sloan na raspolaganju ima najpotentniji trojac još tamo od vremena Stocktona, Malonea i Hornaceka), a svi ostali igrači zadatka samo moraju upasti u već predviđene role.

Ako sam većinu posta proveo postavljajući pitanja zbog kojih jedva čekam da sezona počne i da vidim Jazz u akciji, sada je vrijeme i za poneku konstataciju. Deron, Paul i Al kroz ovu godinu će postaviti temelj i noseće zidove buduće supersile, a već iduće ljeto bit će finalizirana unutrašnjost i postavljen krov.

Naime, konačno ističe ugovor Kirilenku, ugovor kojim godinama četvrtog igrača plaćaju kao nositelja. Tako da će biti u mogućnosti dodati još jednog pravog beka-šutera, možda i bolje all-round krilo od Milesa. Uglavnom, bez puno muke Jazzeri su u mogućnosti složiti moćnu momčad u rangu Thundera ili Blazersa i priključiti se novoj generaciji vrhunskih NBA momčadi, a sve to uz podatak da su cijelo vrijeme bili dio i one stare vladajuće kaste, što je nešto što bez puno muke neće uspijeti ni Spursima, ni Sunsima, a vjerovatno ni Mavsima, bez obzira na to što Cuban za razliku od svih ovih drugih ekipa ne vodi računa oko salary capa.

Ta konstanta, to je definitivno najveći uspjeh Jazza, veći i od nekakvog šokantnog finala konferencije (nećemo sada i o konstanti teških poraza, ne možeš imati baš sve). Tko zna, možda je taj Smith stvarno zapisao nešto mudro u toj knjizi Mormona. A možda je ipak u pitanju samo Jerry. Sloan Lake City, bejbe.

8May/1017

NEW OLD WORLD ORDER

Posted by Gee_Spot

Sve priče o divljem, divljem Zapadu, razbile su se o hrid zvanu konferencijska polufinala, koja valjda od kad znam za sebe nekako donose najmanje playoff uzbuđenja. Ne zato što su serije dosadne po defaultu, već zato što nakon ludnice prve runde (svaki dan je gomila utakmica, playoff je tek krenuo i nitko ne zna kako će koja ekipa reagirati, donji dom uvijek je u stanju namučiti gornji ako se potrefe dvije ekipe koje jedna drugoj ne odgovaraju iz ovih ili onih razloga) slijedi razdoblje u kojem se sve smiruje. Raspored tekmi je po prvi put nakon pola godine sveden na tekmu ili dvije dnevno, a da ne govorim kako se svakoj sitnici posvećuje previše pažnje. Puno se priča, premalo igra.

Ako imamo sreće, svake godine od četiri pružit će nam se barem jedna serija vrijedna praćenja, pa kad to podijeliš na dnevne doze, stvarno nije lako ostati u NBA ludilu. Doduše, kad se čovjek navikne na ritam, onda još više uživa u svim trenutcima finala konferencija i Finala. Samo, te serije su uglavnom drame samim time što uključuju najbolje momčadi, što uglavnom znači i najveću izjednačenost. Ne uvijek, ali zasigurno češće nego polufinala koja uglavnom mnogima donose otriježnjenje.

Otriježnjenje je ovaj put pogodilo sve, te čak ni serija od koje smo najviše očekivali, ona između Sunsa i Spursa više nije napeta. Praktički, nakon sinoćnjih pobjeda Cavsa i Sunsa, više nemamo što gledati do idućeg vikenda, kada bi, ako bude sreće, trebala početi konferencijska finala. Mislim, ima se što gledati – dobre košarke nikada dosta, ali ništa od onih trenutaka većih od života koje ćemo pamtiti.

Pa obzirom da smo se nagledali utakmica i znamo sve, da donesemo neke zaključke i pokušamo predvidjeti što nas još čeka.

Krenimo s Orlandom jer tu se ima najmanje toga za reći. Magic će očekivano pomesti Hawkse, s tim da ovakav raspad Atlante ipak nije bio planiran. Joe Johnson javno proziva suigrače i izriče sumnje u njihov pristup, Woodsona navodno ne samo da nitko ne sluša već mu mamicu psuje tko se sjeti, te svi kao da jedva čekaju što prije otići doma. Nešto ponosa se pronašlo da bi se suprostavilo Bucksima, ali za stati pred Howarda i društvo to neće biti dovoljno, jer Hawksi ni u idealnoj situaciji ne mogu dobiti više od dvije utakmice u dvoboju s Orlandom.

Sad, dobra je stvar što se Hawksima sada kao imperativ nametnula promjena te više uopće nema neke druge opcije, opcije koja bi možda uključivala zadržavanje momčadi na okupu. Treba pustiti Johnsona i Woodsona da se odšeću, pokušati nekome pretendentu na playoff uvaliti zadnju godinu Crawfordova ugovora i zauzvrat dobiti poneki draft pick, te nuditi uokolo Josha Smitha sada dok ima najveću vrijednost. Ostaje ti momčad za lutriju, ali i Horford oko kojega možeš graditi. Bez Smitha imaš financijsku fleksibilnost, te s pravim draftom plus eventualnim napretkom Jeffa Teaguea, vrlo brzo možeš opet prema gore.

A što se Orlanda tiče, samo pokazuju da su spremni igrati najbolju košarku kada je najpotrebnije. Ta ekipa ima tolike rezerve da si može dopustiti natezati se s Bobcatsima, dok neinspirirane Hawkse doslovno gaze. Digli su obranu na razinu iznad, a u napadu za sada svi štimaju. Mislim, nema sumnje da su Cavsi puno veći izazov od svih dosadašnjih, ali po svemu što smo do sada vidjeli, koliko vas vidi LeBrona u Finalu?

Dok se Magic opušteno kotrlja predvođen čovjek zvanim Jameer, kojega lani uopće nije bilo za kormilom (i koji je igru u ovom playoffu digao na razinu lanjskog prvog dijela sezone, prije ozljede, kada je bio nezaustavljiv), Cleveland je sve samo ne opušten. Grč je vidljiv na licima svih, a posebice Mikea Browna, Dannya Ferrya i Jamesa.

Mike zna da ne zna bolje i da mu se cijeli sistem vrti oko toga koliko će LBJ namjestiti zicera i pogoditi šuteva iz vani jer tada praktički ne mogu izgubiti. Ferry tek treba vidjeti da li su toliki financijski rizici sa Shaqom i Jamisonom imali smisla, jer, kao što znamo, da ne postoji Orlando (točnije Dwight i Rashard) ne bi bilo ni potrebe za njima dvojicom u dresu Cavsa. A Bron se grči od bolova uzrokovanih prvom malo ozbiljnijom ozljedom u karijeri. Koja je dovela do toga da s njega konačno padne veo nadčovjeka, te da i mainstream mediji lagano počnu nazirati njegove prve mane.

Na stranu sve kad je u pitanju talent, jer LBJ je dokazao da može dobiti tekmu vanjskim šutom te praktički kao igrač nema slabe točke, ali sumnjati u njegovu glavu više nije privilegija manjine (u koju, po mojim saznanjima, spada i većina ljudi koja čita ove retke), već svih NBA fanova i promatrača.

Kad su prije nekoliko dana Simmons i Bucher pričali o Jamesovom laktu, bilo je primjetno kako im je pomalo neugodno reći da je Kralj možda Kraljica. OK, ozljede nisu nešto s čime se treba šaliti jer i previše puta su nas lišile potencijalnih vrhunskih doživljaja, ali nekakva tolerancija na bol mora postojati. Također, mora postojati i nekakav karakter koji će te spriječiti da radiš grimase i pipkaš si lakat svaki put kad stane igra. Mislim, pa snimaju te kamere, i ako to radiš non-stop, što čovjek drugo može pomisliti nego da tražiš isprike za poraz.

Jamesa smo uspoređivali s Magicom po stilu igre, s Maloneom po neuništivosti, s Jordanom po važnosti za momčad i ligu. A evo, u proljeće 2010. konačno smo došli i do trenutka, nakon svih ovih sezona gorkih poraza i globalnog đikanizma, da ga usporedimo pomalo i s – Vinceom Carterom. Fantastičan talent kakav se rijetko viđa? Tu je. Čovjek u stanju sam samcat nositi momčad do solidnih playoff rezultata? Da, iako Vince iza sebe ima samo onu jednu pamćenja vrijednu playoff epizodu u polufinalu Istoka protiv Iversona i Sixersa. Košarkaš koji će iskoristiti svaki trenutak da ukaže kako mu nešto nije po volji? Da. Košarkaš koji jednostavno nema tu glad i odnos prema igri kao nečemu najvažnijem u njegovom životu? Definitivno.

Mislim, LBJ je bolji od Vincea i njihove karijere uopće nisu usporedive. Ali, zamislite tu ironiju ako za mjesec dana Vince bude taj s naslovom prvaka dok će LBJ opet biti taj koji ljut odlazi s terena? Doduše, poznavajući LBJ-a, njega taj bijes neće držati dugo, čeka ga snimanje filma i još nekih stotinjak reklama. Ali, dok god ga taj bijes ne bude držao i dok god ne bude osjećao tu glad kakvu su osjećali Michael, Timmy, Larry i Magic, po meni puno realnije ga je uspoređivati s Vinceom nego s spomenutima.

Plus, što nije dodatni bonus cijele serije između Cavsa i Magica ta mogućnost da James doživi još jedan krah a da se Vincent iskupi za sva razočaranja koja je priredio svima nama? Ili pak da se uvjerimo kako je Vince konačni papak, a kako su porazi ipak nešto naučili Kralja? Ludnica.

Kao što vidite, Boston baš i ne spominjem. Kao da se tu ima što reći. Još lani smo govorili kako ova ekipa ide kamo ih Rondo odvede. Ništa se nije promijenilo. LBJ je malo udario lakat, malo je popustio stisak, suigrači mu jednostavno nisu sposobni potegnuti bez njega i to je bilo to, Boston je u prve dvije utakmice bio ravnopravan protivnik. Sada je valjda ovih nekoliko dana odmora napravilo svoje, valjda su i Kralju do ušiju došle priče koje dovode u sumnju njegovu muškost, pa je odlučio u jednoj četvrtini riješiti seriju.

Samo, mene osobno njegov sinoćnji nastup nije previše impresionirao jer se dogodio protiv Bostona. Mislim, cijelu sezonu Celticsi su igrali loše. Zaboravite na priče kako nisu imali sreće, na muke s ozljedama, nedostatak motiva, veterane koji znaju razliku između nevažne tekme i playoffa. To su priče za malu djecu. Istina je samo jedna a ta je da je Boston bivša velika momčad koja gubi zato što su drugi bolji, a ne zato što su stari. Mogu biti u egalu koliko hoće, ali kao što se pokazalo milijun puta, kada god LBJ odluči da zabije koš protiv njih, to će i napraviti.

Jedno od osnovih pravila kojih se držim u životu, a posebice kada je košarka u pitanju, je sljedeće – ako hoda kao patka i ako se glasa kao patka, onda je patka. Možete vi misliti o regularnoj sezoni što hoćete, ali njene 82 utakmice sasvim su solidan uzorak iz kojega se da zaključiti dosta toga. Ono što smo znali je da Boston nije dobar. Jedna pobjeda, na račun nesposobnosti Jamesa i suigrača mu da odrade posao bez da se zamaraju sporednim stvarima, to ne može promijeniti.

Isto pravilo primjenjivo je i na račun Spursa. Mavsi su kao i obično stisli gumb za samouništenje, te je nekako postalo popularno misliti da će San Antonio ipak doći do Finala. Što je bio i popularan izbor na početku sezone, te se i meni tada činio najrealnijim. Ali, nakon cijele sezone muke, sezone u kojoj su visili na samoj granici playoffa, Spursi su bili otpisani. Svaka im čast što to nisu htjeli priznati, ali previše je toga bilo protiv njih.

Naime, tko je na početku sezone mogao znati da će Timmy nakon cijelog ljeta fanatičnih priprema otići u invalidsku mirovinu (stanje je toliko loše da ga čak i komentatori TV prijenosa prozivaju, a to vam je uvijek znak da je nešto postalo apsolutni mainstream i gotovo pa konačna istina – ukratko, Timmy je na oba kraja terena tek igrač zadatka, tijelo u obrani i solidna opcija za vrtiti napad, u biti nešto kao Marc Gasol, samo manje pokretan), da će Jefferson biti gori suigrač nego mladoženja i da će Tony i Manu opet biti načeti.

Što me dovodi da serije protiv Sunsa. To što Sunsi vode 3-0 nije čudo nego realnost. I kroz tri utakmice sezone, od čega sam odgledao dvije, bilo je vidljivo da ovakav Duncan više ne može pratiti ritam Nasha i Stoudemirea. Dodaj činjenicu da su Sunsi u pravom trenutku postali momčad, dok Spursi jednostavno nemaju takvu privilegiju. Previše je tu bilo improvizacije da bi se uhvatio nekakav ritam. Svaka čast Popu na još jednom sjajnom poslu, ali Sunsi su jednostavno bolji. I da, konačno će pobijediti San Antonio, što je odlična vijest za sve nas. Nash i društvo barem su im malo vratiti za sve one poraze od ranije, a ostatak svijeta ne mora se bojati da će u najvažnijim utamicama godine gledati Spurse kako muče sebe, protivnika i sve nas skupa.

Naravno, sada treba biti realan. Iako su Sunsi za razliku od Celticsa i Spursa ugodno iznenađenje ove sezone, to ne znači da su u išta boljem položaju protiv Lakersa. Jedina momčad koja je mogla skinuti Lakerse zvala se Denver, a oni su kao što znamo, potonuli pod teretom vlastitog ludila, bez vodiča koji bi ih izveo iz tunela. Sunsi su odigrali sjajnu sezonu, nadali smo se dobrom playoff nastupu, ali Lakersi će ipak biti previsoka prepreka.

Možda je sada popularno tvrditi da je ovo najbolja momčad Sunsa ikada, ali meni ta tvrdnja ne drži vodu. Nash više nije u stanju svaku večer odigrati kao npr. u prvoj tekmi protiv Spursa, a to je nekada mogao. Lijepo je da konačno ima pravu zamjenu, da Barbosa konačno može letati uokolo bez potrebe da organizira igru, da je Hill u sjajnoj formi i da Amare ne smeta. Lijepo je i da Frye i Dudley daju toliko potrebnu energiju s klupe, i da je Richardson raspoložen. I sve ove sjajne rezultate postižu bez Lopeza, jedinog pravog centra, što je još jedan dodatni plus. Ali, ovo nije bolja momčad od one s Kurtom Thomasom, Rajom i Matrixom u naponu snage.

Smiješno mi je što se toliko pažnje posvećuje obrani Phoenixa, kao da ona generacija nije imala još bolje obrambene igrače. Thomas, Bell i Matrix su bili majstori svoga posla. Samo, jebiga, nikada nisu naišli na ovakvoga Duncana. Još bih iskoristio priliku da apostrofiram činjenicu kako je era Duncana gotova, a s njom je pala zavjesa i na posljednje NBA desetljeće – evo, samo iz naše idealne momčadi nultih više nema Big Bena, Timmya, Ray je na izdisaju, a i PP je izgubio noge prije nego je itko očekivao. Nash se drži, ali, kao što rekoh, primjetno je kako ni on nema energije za odigrati cijelu seriju na istoj razini.

Uglavnom, Steve Kerr ni sam ne zna kako se dogodilo da ova momčad djeluje ovako dobro. Ali dogodilo se. Cijelu sezonu su plakali zbog Amarea, bili su ga spremni trejdati u sekundi. Danas je on ''oslonac''. J Rich već je bio prekrižen, sada je njegovih 20 koševa razlika između poraza i pobjede. Naravno, kada ti momčad ovisi o takvim tipovima kao što su J Rich i Amare, to nije pretjerano bajna stvar. I zato Sunse ipak ne mogu staviti u isti koš s Lakersima, Magicom i Cavsima.

Lakersi su, čak i u danima kada su jedva ulazili u playoff, uvijek mučili Sunse zbog svog sistema igre. Sunsi su uvijek imali pojedince sposobne odigrati obranu, ali kao momčad pred trokutom su bili nemoćni. Evo kako ja na to gledam - današnji Lakersi su šampioni, a ovi Sunsi nisu na razini prijašnjih. Nash ne može sedam utakmica maltretirati Fishera, koji opet s druge strane ima nikada lakši način da dođe do šuta zbog Nashova stila igre. Čak i da izračunamo kako su na vanjskim linijama, ako uključimo i mala krila, podjednaki, pod košem je prednost Lakersa očita. Gle, ne znam za vas, ali ako sam išta naučio u ovom playoffu to je da Amare nije igrač za maksimalnu lovu. Protiv Portlanda bio je nebitan, manje-više tako je nastavio i kroz seriju s Spursima. Iz nekog razloga, u velikim utakmicama njegova nedavno pronađena energija i volja za skokovima i igrom u obrani kao da nestanu. Što mi govori da Amare samo nabija brojke. Ali, na stranu njega, jer Nash, klupa, Hill, J Rich, svi su redom do sada bili važniji. I tako će i ostati. Samo, neće biti dovoljno protiv Lakersa.

Lakersi su u zadnje dvije sezone, od kada imaju ovu rotaciju pod košem, razbijali Sunse sa preko 10 razlike u prosjeku. Sunsi su od 8 posljednjih tekmi dobili dvije, što je u biti i neka najava onoga što će se dogoditi u finalnoj seriji (rezultat od 4-2 za Lakerse nekako je najrealniji). Doduše, sličan omjer su imali i Mavsi protiv Spursa, ali nema smisla uspoređivati glave Dallasa s glavama Lakersa. Nije da Kobe i ekipa nisu ranjivi, ali su ipak puno, puno čvršći. Usprkos svim manama, usprkos ''the disease of more'', pokazali su da, kada treba, mogu zapeti. Nikada ne podcjenjuj srce prvaka, jelte.

Argumente o boljoj kemiji Sunsa naspram disfunkcionalnosti Lakersa, te isticanje toga faktora kao prevage ne pušim kao presudno. Kemija radi razliku kada su u igri dvije podjednake momčadi, ali ako su Lakersi u startu bolji, Sunsi s tim nemaju prednost. Imaju šansu, ali ništa više. Jedni moraju briljirati, drugi tek odraditi posao.

Naravno, ovakvo razmišljanje ne znači da neću navijati za Phoenix i rasplet iz snova. Ne, to samo znači da mislim kako nije problem boljem stisnuti ruku na kraju priče. A ma što mislili o Lakersima, ovo kako igraju od pete utakmice protiv Thundera, uključujući gaženje u šestoj (to kako je odjednom Kobe postao svježiji od Westbrooka i kako su Odom i Gasol nadjačali i nadskakali Ibaku, ravno je čudu), da ne spominjem totalnu kontrolu nad drugom tekmom u seriji s Jazzom nakon što su na iskustvo izvukli prvu, prava je playoff košarka kakvu nitko od konkurenata na Zapadu još nije pokazao.

Po mome sudu, mogućnosti da se dignu kada je najteže, da ubace u drugu brzinu, do sada pokazali su samo oni, Magic i Cleveland. To su tri momčadi očito u svom svijetu. Ma koliko želio ubaciti Sunse u tu jednadžbu, realno, oni nisu stanovnici te planete.

I za kraj bih rekao još samo par riječi o Jazzu. Celticse i Spurse, nadam se, pozdravljamo do dana kada će napraviti ozbiljnije promjene, ove kozmetičke tipa dovođenja raznih Rasheeda ili Jeffersona više ne prolaze. Dallas i Denver valjda su psihološki toliko oštećeni nakon ovakvog playoffa da u ovom obliku, bez većih promjena, više i ne očekuju ništa od budućnosti. Sve su nade polagali u ovu sezonu, imali su priliku, nisu je iskoristili, a kako su bili na klimavim temeljima, do nove će teško.

Jazz pak ima budućnost pri vrhu dok god ima Derona Williamsa. Samo, za sve navijače Jazza bolje je da mantraju o lutriji. Jer, bez pravih pojačanja pod obručima, nema im pomaka naprijed. Koooooollllllllll Ooooooolllllldddriiiiiiiiiččč. Kooooooolllll Ooooooollllddddrriiiiiččč.

Ma nije ni Cole garancija zatvorena reketa, ali barem je petica kakvu se ne sramiš staviti na parket. Dosta je eksperimenata i čekanja s raznim Fesovima i Kupusima. Jer, nećeš uvijek naići na momčad u rasulu poput Denvera, kojoj čak i jedan Boozer može zabijati ispod koša. Loše ekipe možeš pobijediti s dva igrača, ali za pravu playoff košarku moraš imati barem trojicu sposobnu nositi momčad na leđima. To je jedno od pravila kojih se uvijek treba držati. Evo, Lakersi igraju pravu playoff košarku, i Jazz nema tog trećeg igrača koji može uskočiti.

Opet se pokazali koliko su Jazzeri ranjivi u obrani. I ova serija će završiti s 4-2, kao i tolike do sada, kada su u pitanju Jazzeri i Lakersi (ili da kažem, Jerry i Phil). Deron je u ovakvom dvoboju usamljeniji nego ikada. Boozer je preplašen od borbenih visokih i osuđen je na šut iz vana, a njegove prve dvije utakmice tipični su primjer onoga što ne valja u njegovoj igri – u prvoj je ispalio 17 lopti za 18 koševa, u drugoj čak 21 za 20. Na kraju tekme pogledaš statistiku, vidiš double-double i uopće ne pomisliš da je on problem. Ali je, jer to nije double-double, to je alibi. Jedan poen po lopti učinak je ispodprosjećnog igrača, nikako prve napadačke opcije momčadi koja bi željela do Finala.

Doduše, obzirom na sve probleme, Jazz mora biti zadovoljan sezonom. Dobili su dva mlada igrača, Matthewsa i Milesa, kojima će ovo playoff iskustvo biti neprocjenjivo. Pokazalo se da Millsap i Korver zaslužuju biti dio momčadi i ubuduće. Sad samo treba Boozera zamijeniti pravim centrom, dovesti nekoga tko može kreirati sebi šut a da se ne zove Deron, i tako dalje i tako bliže. S Jazzom uvijek ista priča. I uvijek šuplji reket kroz koji se svi Lakersi redom šetaju.

Iako je prva tekma pokazala da ovogodišnje izdanje Lakersa ima previše mana, Utah ih opet nije znala iskoristiti. Nekoliko je razloga zašto. To da je Boozer propalica, to smo već istakli previše puta. Deron je taj koji je prije uzimao stvar u svoje ruke, trebao bi to raditi i sada, ali obzirom da nema Okura koji jedini ima muda da potegne ključnu loptu, Derona je prelako zatvoriti. Previše je to posla za jednog čovjeka.

Wes i C.J. hrabro koriste prostor koji im je ostavljen nakon što je Deron izoliran i Boozer protjeran, ali oni su ipak igrači zadatka, oni koji zaokružuju momčad, a ne lideri koji rješavaju kritične situacije. Njihova svježina i noge daju im egal u borbi s Kobeom i Artestom, ali glava je daleko od potrebne razine.

U biti, Phil Jackson je pretvorivši njih dvojicu u igrače odluke samo još jednom dokazao da je doktor znanosti kad je košarka u pitanju. Za to vrijeme, dobri stari Jerry još jednom zbunjeno gleda kako gubi. Opet i uvijek od tog istog Jacksona. Da sam je na njegovom mjestu, nakon svih ovih godina, bilo bi mi dosta. Ili bi barem pokušao nešto promijeniti. Ono, ako ne mogu protiv trokuta flexom, pokretljivošću i kretanjima, možda da pokušam nešto drugo. Recimo, nabaviti igrača pod košem koji ima igru leđima i koji može pravovremenim pasovima dovesti visoke Lakersa u probleme s osobnima?

Štogod, meni iz glave, od svih ovih utakmica, pa čak i nakon noćašnje eksplozije Dragića i Jamesa, ne izlazi jedan trenutak, kada u završnici prve tekme Sloan ne zove time out nakon što mu momčad prospe vodstvo do kojega je došla po prvi put na utakmici, već zbunjeno gleda kako ih Kobe rešeta i kako Miles baca u bunar ključne lopte. Znam da je reći nešto protiv Jerrya kažnjivo po zakonu, ali tolike godine teških poraza nisu slučajne. Mislim, samo to navodim kao potencijalnu mogućnost.

Koooolllll Oooooldriiiiiiččččččččč Koooool Oooooooldriiiiiiiiiiččč