ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

7Jul/128

30 FOR 30: CHICAGO

Posted by Gee_Spot

SCORE: 50-16

MVP: Tom Thibodeau

X-faktor: bench mob

50 pobjeda od 66 mogućih (u normalnoj sezoni, ovakav postotak bi donio score 62-20) i top 5 pozicija u napadačkom i obrambenom učinku fantastični su rezultati sami po sebi, ali kad uzmemo u obzir da su ih Bullsi ostvarili igrajući gotovo cijelu sezonu daleko od idealnog konteksta, onda stvarno znamo da imamo posla s posebnom družinom. Rose je potvrdio svoj franšizni talent, ali nažalost samo u 39 utakmica, okrunivši sve onim nesretnim doskokom u playoffu. Luol Deng ih je odigrao 54, ali sa slomljenim zglobom lijeve ruke zbog čega je odradio čak i goru sezonu od 2009. kada je zbog problema s tetivom propustio 33 utakmice i po prvi put u karijeri pucao ispod 45% iz igre (sada mu se to dogodilo drugi put). Deng koji nije šuterski učinkovit nije Deng koji je sposoban biti top 3 opcija u napadu, a to Bullse, koji nemaju klasičnog all-star igrača pored Rosea, stavlja u još nepovoljniji položaj.

Ozljede su mučile i Richarda Hamiltona, koji je u ono malo što je igrao dokazao kako je i dalje igrač sposoban pomoći na oba kraja parketa i zaokružiti petorku, ali pokazalo se kako Bullsi imaju jedan puno veći problem od ovoga spleta nesretnih događaja, problem koji ima ime i prezime – Carlos Boozer. Što nas dovodi do onoga bitnoga u priči – čak i da su imali Rosea, Denga i Hamiltona potpuno spremne, Bullsi bi imali ozbiljnih problema protiv Miamia, a možda i Bostona, zbog pogreške u koracima prilikom slaganja udarne petorke. Ta je, pogađate, enormni ugovor Carlosu Boozeru.

Naime, s Roseom kao neospornom triple-threat vrijednosti, Bullsima nedostaje druga banana, igrač sposoban kreirati šut sebi i drugima i držati napad podmazanim. Deng i u najboljim danima nije all-star vrijednost u tim segmentima igre, njegova snaga su obrana i šut iz spot up pozicija koji, kada funkcionira kako treba, od njega čini solidnu treću opciju u napadu. Noah je šljaker pod košem koji pošteno odrađuje svoj posao u obrani i skoku, ali u napadu je nevidljiv (smiješnih 8 pokušaja iz igre tijekom 30 minuta) i još ovisniji od Denga o pravom pasu. Hamiltonu osim asista još treba i cijeli niz blokova da se oslobodi. Boozer je trebao uskočiti u tu rupu i svojom igrom u postu donijeti novu opciju u napadu, postati igrač koji može raširiti obranu igrajući 1 na 1 pod košem. A Bullsi su trebali znati da od toga neće biti ništa prije nego su mu dali ugovor na 5 godina težak skoro 80 milja i tako vezali svoju budućnost uz limitiranu jezgru koju čine 1 franšizni igrač i 4 igrača koji su prije vodonoše nego nositelji.

U ligi u kojoj imate Oklahomu s tri all-star igrača na perimetru sposobna u svakom trenutku stvoriti višak šutom, ulazom ili asistom, odnosno u ligi u kojoj imate Miami s dva franšizna igrača koja su all-round igrom sposobna sama donijeti pobjedu, formula Bullsa teško da ima prolaza čak i u slučaju da ih zdravlje savršeno posluži. Bez obzira što imaju fantastičnu rotaciju, što je Thibodeauva obrana granitna i što igraju nesebično i aktivno u napadu, s gomilom pasova, blokova i kretanja bez lopte, fali im ono ključno – talent. Što bi rekli Weezer, "The World Has Turned And Left Me Here". Matchupovi postaju sve zahtjevniji, a Bullsi stoje u mjestu.

Stvar je jednostavna - Boozer, nominalno druga opcija, danas je igrač za popunu petorke, pouzdan obrambeni skakač i odličan šuter s poludistance koji zahtijeva posebne suigrače u obrani i u napadu da bi bio koristan (u obrani nekoga da mu pokriva leđa, a u napadu nekoga da mu podvali loptu). Takvi apsolutno imaju vrijednost, ali ne kao temelj potencijalne šampionske momčadi. Uostalom, brojke govore sve – iako je odigrao najviše utakmica od svih važnijih igrača na rosteru i iako je imao dovoljno prilike nametnuti se kao igrač koji nosi napad, Boozer je završio sezonu s najslabijim prosjekom koševa u karijeri nakon rookie sezone, što dovoljno govori u kojem smjeru njegova igra ide.

Uostalom, Thibodeau ga je ionako držao u igri ispod 30 minuta kako bi napravio što više mjesta za pravu snagu ove momčadi – klupu. Koja je, ruku na srce, glavni razlog zašto su Bullsi dominirali u regularnom djelu. Potencijalne šampionske momčadi obično su krcate u početnoj petorci, a na klupi im uglavnom sjede prolaznici i veterani, dok su Bullsi tijekom cijele sezone imali prilike napadati rezerve protivnika sa sastavom koji bi bez problema pregazio većinu ekipa s dna Istoka. Redom se radi o igračima koji imaju startnu vrijednost i u jednom periodu karijere su to i bili – Korver je tricaški specijalist koji zna odraditi svoje u obrani, Brewer je vrhunski stoper koji može zabiti dovoljno da u pravoj situaciji starta (ne i u Bullsima kojima treba kreatora u napadu, ali bez problema bi odradio rolu Sefoloshe u Thunderu), a Gibson i Asik su posebna priča.

Iako bench mob ima još likova vrijednih spomena (od maskote Scalabrinea do combo strijelca i šutera Lucasa), upravo je ovaj dvojac svojom energijom u obrani radio onu ključnu razliku na leđima koje su Bullsi nizali pobjede. Gibson danas praktički nije ništa slabiji igrač od Noaha u toj ulozi podizača energije, dapače, zahvaljujući solidnom šutu s poludistance i bržim reakcijama pod košem (Gibson je za 700 minuta manje ostvario skoro isti broj blokada kao Noah) nametnuo se kao prvo ime rotacije visokih, a Asik se potvrdio kao jedan od najboljih back-up centara u NBA, čovjek koji zabije ono što mora u napadu, ali koji kruh prvenstveno zarađuje izuzetnim postavljanjem i kretanjem u obrani.

Odličnim balansiranjem obrane i napada, odnosno prve i druge petorke, Thibodeau je tako još jednom izvukao maksimum iz onoga što je imao na raspolaganju. Ove godine nisu imali sreće pa nisu dobili šansu vidjeti da li je taj njihov maksimum dovoljan za otići do kraja, a ubuduće će zbog svega ranije spomenutog teško dobiti novu priliku. Roseova ozljeda izbacuje ih iz konkurencije dogodine, a na početku 2013. i Noah i Boozer i Deng i dalje će biti preplaćeni za ono što pružaju, posebice Boozer koji će, ako nastavi s ovakvim padom igre, tada biti zreo za klupu i rolu pick & pop specijaliste.

Održati ovako učinkovitu klupu na okupu u ligi gladnoj talenta nemoguća je misija i jasno je kako Bullsima treba infuzija svježe krvi. Uostalom, dok imaju Rosea u naponu snage bit će u igri za veliki stvari, sada se samo treba osigurati od grešaka u koracima prilikom slaganja nove jezgre oko njega. Jer, kada jednom zezneš s maksimalnim ugovorom, zeznuo si cijelu generaciju, ne samo prostor na salary capu.

FAST FORWARD

Prva logična stvar koja se nameće sama po sebi je amnestija Carlosa Boozera. Samo, obzirom na Roseov upitan oporavak iduće sezone, točnije povijest takvih ozljeda koja jasno ukazuje da igračima ponekad treba i do dvije godine da se vrate u prijašnju formu, taj potez ne bi donio nikakve koristi. Samo s garantiranim ugovorima za svoju startnu petorku Bullsi su ispunili salary cap, tako da im eventualna amnestija Boozera ove sezone ne bi niti otvorila značajan prostor za dovesti nekakvo pojačanje, niti im je takav rizik uopće potreban ako će igrati bez pravog Rosea (dakle, bez šansi za naslov).

Kako su već krcati, sve što trebaju je popuniti roster i čekati bolja vremena za značajnije promjene. Iako, promjene teško da će ih zaobići. Čeka ih odluka da li zadržati Asika, Korvera, Brewera i Watsona, a tu je i pitanje sve boljeg Gibsona koji treba i veću minutažu i puno veći ugovor već dogodine. Minimalno u rangu Noaha, što će jednoga od njih dvoje zasigurno staviti u izlog.

U svakom slučaju, Bullsi ne moraju sjediti prekriženih ruku, ovu sezonu odmora koju su dobili moraju iskoristiti kako bi se što bolje pripremili za budućnost, prvo kroz prostor na salary capu, a zatim i prikupljanje talenta. Praktički, gledajući novi kolektivni ugovor, oni su danas momčad s tri maksimalna ugovora (Rose, Deng, Boozer) i jednim za graničnog all-star igrača (Noah), a jedino Rose i donekle Noah opravdavaju svoj status (centri koji igraju isključivo u jednom smjeru toliko vrijede na ovom tržištu tako da godišnja gaža nije prevelika, ali problematični su dužina ugovora i kontekst - skupi visoki koji ne može zabiti 15 koševa po utakmici baš i nema smisla na rosteru bez više od jednog strijelca pored sebe). Ukratko, ovakvo rasipništvo jednostavno nije održivo.

TRENUTNA JEZGRA: Rose, Deng, Boozer, Noah, Hamilton, Gibson, Butler, Teague, Mirotić (66 milja)

REALAN ROSTER: jezgra + Lucas (minimalac), Fisher (minimalac), Korver (5 milja), Gray (minimalac)

IDEALAN ROSTER: jezgra – Boozer (amnestija) ili Noah (trade) + Hinrich (3 milje) i Pachulia (5 milja) ili Korver (5 milja), Asik (5 milja), Lucas (minimalac)

- Mirotića navodim samo zbog financijskih razloga, on zbog bahatog odštetnog zahtjeva Reala neće tako skoro u Chicago (bit će tu za drugi Roseov pokušaj s novom generacijom), ali pošto je izabran u prvom krugu drafta prava na njega zauzimaju svoje mjesto na salary capu

- Bullsi imaju prava zadržati i Brewera i Watsona i Korvera, ali jedino bih se kladio na ostanak Korvera jer zadnjom godinom njegovog ugovora prelaze 70 milja, što znači da im ostaje taman nekoliko milijuna prostora do granice poreza na luksuz da popune roster igračima na minimalcu

- Brewer i Watson nemaju garantirane nikakve iznose, što znači da bi se samo izbrisali iz salary capa (npr. u slučaju da otpuste Korvera, Bullsi su mu dužni pola milje koja se računa u salary capu za sljedeću godinu), a njihove uloge u rotaciji zamijenili bi lanjski rookie Butler (slično Breweru pokazao stoperski mentalitet i manjak kvalitete u napadu) i novi rookie Teague (Watson je lani kao prisilni starter odigrao kriminalnu sezonu, a kako se Lucas pokazao još boljom opcijom kao back-up strijelac, njegov odlazak čini se gotovom stvari)

- u idealnoj verziji Bullsi shvaćaju da je Asik itekako potreban da momčad zadrži svoj identitet (svakako važniji za budućnost od Boozera) i mečiraju Houstonov ugovor, a kako im ostanak Korvera i Asika donosi prelazak preko granice poreza na luksuz, prisiljeni su napraviti prvi korak u razbijanu jezgre

- dakle, ili će ipak amnestirati Boozera, što bi otvorilo dovoljno prostora da potpišu Asika i ostave Korvera te ostanu u sivoj zoni između granice salary capa i poreza na luksuz, ili će trejdati Noaha, osloboditi nešto manje prostora, ali zauzvrat dobiti korisnog igrača u nekoj sign & trade varijanti

- pri tome bi se morali odreći zadnje Korverove godine ili Asika kako bi otvorili dodatan prostor na salary capu, dijelom da ne riskiraju s porezom (npr. dobiju li 8 milja nazad za Noaha, to bi uz Asika i Korvera plus nekoliko igrača na minimalcu značilo da prelaze granicu poreza na luksuz), a dijelom i da nazad prihvate sličnu vrijednost (ne odreknu li se Korvera, nazad mogu dobiti tek igrača teškog oko 3 milje, plus moraju pronaći momčad koja može progutati razliku između Noahovih 11 milja i tog znatno manjeg iznosa kojega šalje u drugom smjeru)

- Atlanta teoretski može potpisati Hinricha za 7 milja na dvije godine (prva rata 3 milje) i poslati ga u paketu s Pachuliom (5 milja, u zadnjoj godini ugovora) za Noaha – Bullsi se riješavaju suludih 50 milja koje su mu dužni, imaju Gibsona, Asika i Pachuliu koji mogu pokriti Joakimov učinak u skoku i obrani, plus se dovode u situaciju da amnestijom Boozera početkom 2013. imaju manje od 40 milja na salary capu i dovoljno novca za produženje s Gibsonom i nova pojačanja (možda i Mirotića)

- naravno, nema šanse da Ferry pristane na prihvat ovakvog ugovora nakon što se taman riješio Johnsona, ali morao sam ovo iskombinirati kako bih pokušao ponovo spojiti Noaha i Horforda

5May/112

CUBANISMO

Posted by ispdcom

Noć je prošla u latinskom ritmu za što se pobrinuo J.J. Barea, pod bunim okom Marca Cubana, Jacka Nicholsona i Jima Carreya maskiranog u trenera Mavericksa. I ma koliko luda bila činjenica da je baš Barea zabio kolac kroz srce neuvjerljivih Lakersa, toliko je očekivana spoznaja da su Bullsi dobili Hawkse u utakmici u kojoj su konačno zaigrali mušku obranu, dominirali u skoku (19 skokova više od nojeva iz Atlante) i bacali se za svakom loptom. Uostalom, da vidimo slaže li se Emir s ovom konstatacijom, a nakon toga slijedi sažetak druge tekme između Lakersa i Mavsa, u narodu poznate i pod imenom ''Noć kada je Barea postao portorikanski Ginobili i najveći košarkaš domovine koja je dala Arroya i Ayusa". Pa ti igraj košarku bez beka koji može raditi rusvaj u reketu.

BULLS - HAWKS, G 2

NBA liga bi Derricku Roseu trebala dodijeljivati pokal za MVP-a prije svakog poluvremena, da ne kažem četvrtine. Naime, Rose je u utakmicu ušao s namjerom da pokaže kako je svoju titulu i zaslužio (u što mi ne sumnjamo, pa nije ispodobruca ESPN) i upravo je njegova agresija zaslužna što su Bullsi napokon dobili prvu četvrtinu. Doduše, da je Atlanta početkom utakmice uspjela kazniti sve greške koje je Chicago napravio u prvih par minuta, možda bi sve izgledalo kao u prvoj utakmici. Ovako je Rose sjajnim izdanjem u startu na neki način prelomio utakmicu.

Da je Chicago sinoć igrao protiv neke ozbiljnije momčadi, ne bi se dobro proveli, ali Atlanta je konačno pokazala koliko je limitirana. Prije svega, Atlanta u svojim redovima ima Josha Smitha. Momak ima predispozicije da bude među dominantnijim igračima lige, ali sve se više čini kako u glavi nema ništa. Jer, iako je Larry Drew cijelo vrijeme govorio svojim igračima kako gube jer uzimaju loše šuteve, Smith to nije imao namjeru prestati raditi. Jedino dobro što je Smith napravio je to što je zalijepio bananu Boozeru svaki put kada bi ovaj pogledao na koš. Meni se čini da se to dogodilo barem pet puta na utakmici.

Osim lošeg Smitha, Bullsima je pomoglo i to što je Noah nadigrao Horforda na oba kraja terena. Njihove skakačke borbe je stvarno gušt gledati i znali smo kako će u njima 'rezultat' biti neizvjestan, ali nitko nije očekivao da će Noah u oba susreta ostaviti bolji napadački dojam od brata Gatora. No, Noah zna da se od njega očekuje da digne momčad kada god to može napraviti te je pametno koristio situacije u kojima je igrao leđima košu. S druge strane, imao je nekoliko netipičnih grešaka u obrana, nepotrebnih prekršaja koji su Atlanti donosili dodatna bacanja u situaciji kada sa moglo i bez njih.

Joe Johnson je u prvoj utakmici fantastičnim šutem uništio Bullse, a sada je ipak bio malo skromniji. Naravno, Chicago ga je dosta čvrsto čuvao, a posebno je na njega izgleda napaljen Bogans. JJ se u prvom poluvremenu praktično nije vidio da bi u trećoj povezao nekoliko dobrih akcija i u jednom trenutku smanjio prednost Bullsa. No, to nije nilo dovoljno. Na njemu se opet izmijenila cijela rotacija igrača (Bogans, Brewer, Deng).

Daleko od spektakla bio je Crawford koji je do sada u ovom playoffu izgledao fantastično, da bi noćas potpuno nestao i pokazao sve svoje slabosti. Kada ga se malo čvršće čuva, Crawford ne može doći do pravih šuteva, a u obrani ne postoji. Kada se svemu tome doda da je izostao i Zaza efekt, onda je jasno kako Atlanta nije imala previše šanse u ovakvom blijedom izdanju.

Ono što je jasno nakon ove prve dvije utakmice je činjenica da Jeff Teague ima budućnost u NBA ligi. Sinoć je bio najbolji igrač na terenu – zabijao je vanjske šuteve, ulazio pod koš, krao lopte, bio opasnost po Rosea i solidno organizirao napade. S njim i Hinrichom ta rotacija izgleda sasvim solidno i Atlanta može igru slobodno graditi na njima i Johnsonu. Posebno je lijep detalj bio kada je Teague zalijepio bananu Taju Gibsonu.

Trebamo se još vratiti na Rosea i Bullse. MVP je na kraju imao dosta loš šut (10-27), ali ponajviše zbog toga što i dalje bespotrebno forsira trice (1-8). Očigledno je kako zglob dosta smeta i kako Rose rješenje za manji broj ulaza traži u vanjskom šutu, ali forsiranje je ipak forsiranje. Uzeti 8 šuteva za tricu kada te ne ide ipak je malo previše. Rose je imao i 10 asistencija, ali i 8 izgubljenih lopti. Turnoveri ovaj put nisu bili plod nekog velikog pritiska na njemu (barem ne uvijek) nego i, takav je barem moj dojam, ipak ograničenih kretnji. No, na kraju je MVP odveo svoju momčad do pobjede.

Bilo bi nepravedno ne spomenuti Denga koji je opet imao solidne brojke (14k, 12s) i uzimao odgovornost kada je trebalo, a Boozer je opet bio Boozer. Počeo je solidno, a onda se Josh Smith napalio na njega. No, valjda će i Boozer donijeti Bullsima poneku pobjedu u playoffu. Ima još vremena. (samo se ti nadaj - opaska komesara)

LAKERS - MAVS, G 2

Prvo poluvrijeme bilo je kopija onoga što smo imali prilike gledati u prve dvije četvrtine prethodne utakmice. Samo bez onog trenutka mentalne blokade koju su Mavsi doživjeli u zadnjim sekundama. Dakle, da ne copy-pejstam sada ono što sam pisao prije neki dan, ukratko – gledali smo odličnu košarku dvije sjajne momčadi koje poznaju sve mane i prednosti jedni drugih i samo čekaju priliku da zadaju prvi udarac.

Razlog zbog kojega Mavsi nisu upali u nikakvu crnu rupu bio je vidljiv od podbacivanja – momčad je pucala od samopouzdanja. Uzevši jednu u Los Angelesu, veterani su postali svjesni da imaju i prednost i igru za Lakerse. Shvativši da mogu, ušli su u ovaj susret bez nervoze, znajući da će igrajući svoju igru, kojom oduševljavaju cijelu godinu, ostati blizu do samog kraja i da nema potreba za osjećati ikakav pritisak. Stoga su si i mogli priuštit bijeg na +8 kada je njihova klupa opet sjajno reagirala, prisilivši tako prvu petorku Lakersa da pošteno zapne ne bi li stvari vratila u egal.

Lakersi s druge strane nisu smjeli ponuditi išta drugo osim vrhunske partije. Činjenica da se opet nisu mogli odvojiti od Dallasa, iako su odigrali vrlo dobro u prve 24 minute, zasigurno je ostavila traga na ne tako više arogantnu momčad. To objašnjava i nervozu na početku treće – Mavsi su svaku akciju završavali sa smiješkom, a igra Lakersa je postala sve grčevitija. Kada vam Stevenson ubacuje krumpire od table, nije lako ne živcirati se.

Obje strane su zaigrale čvrste obrane, stisli su se u reket i odlučili spriječiti lake koševe, što je rezultiralo sa naizgled smiješnih 17-13 za Dallas. Razlika je pak bila u tome što su se Lakersi dobro namučili za ovih svojih 13 koševa, praktički ne pogodivši ni jedan šut iz vana, dok je Dallas ipak ostavio dojam momčadi koja može zabiti svoje otvorene situacije za što su se pobrinuli Peja, Terry i naravno Dirk (sad se možemo pitati kako je uopće moguće da on bude otvoren, ali bio je i previše puta u ovom susretu).

Početkom četvrte pak događa se ključni trenutak. Rezerve su na parketu, a to nikako nije dobra vijest za Lakerse koji imaju i taj minus od 6 koševa koji u ovoj situaciji barem ne smiju povećati. Međutim, nemaju odgovor za Bareu – mini-Me kreće u slash 'n' kick show, vrteći se po reketu Lakersa kao Nash ili Rondo i praktički sam radi razliku – namješta zicere Haywoodu i Terryu, zabija iz ulaza, sa linije slobodnih i iz vana. Samo tako, Dallas odlazi na desetak razlike. I bez obzira što su se vratili starteri, utakmica je bila prelomljena – Haywood je igrao obranu i skako kao lud nadahnut s tih nekoliko koševa, Kidd je zabio još jednu tricu s mudima, po tko zna koju po redu u ovom playoffu, a ostatak momčadi je uživao gledajući kako Barea secira Lakerse.

Odgovora nije bilo – ni Kobe, ni Gasol, ni Odom, ni Bynum, ama baš nitko, nije djelovao raspoložen poduzeti nešto. Trudili su se, ali nikako nisu uspijevali ubaciti u tu famoznu višu brzinu. Na kraju su u zadnjoj zabili jedva 19 nasuprot Dallasovih 25.

I razlika nije samo tih 8 Bareinih koševa i niz sjajnih asista, već činjenica da je potpuno izneredio obranu i donio Dallasu, koji je ionako bio mentalno spremniji, tu dodatnu dozu energije u ključnom trenutku. Ispada da je, kao i u prethodnom susretu, bilo dovoljno pogledati samo zadnju četvrtinu da vidiš sve što treba. Kada se susret lomi, Lakersi jednostavno nisu u stanju izvući iz sebe potrebnu snagu da ga privedu kraju. Stari? Razbijeni? Ili jednostavno ne igraju dobru košarku kao Dallas?

Po govoru tijela Lakersa i uopće nemoći da reagiraju tijekom ove završnice, moglo bi se zaključiti kako jednostavno ne mogu bolje. Niti se Phil previše trudio probuditi ekipu, niti se itko previše živcirao. Jednostavno, kao da su shvatili da su stigli do kraja jednog puta. Glupo je sada govoriti da je umjetna kemija koju su godinama održavali konačno pukla, ali po mnogo čemu ova momčad ostavlja dojam onih Lakersi koji su izgubili Finale od Detroita.

27Apr/117

NOAH AND THE GRANDPA

Posted by ispdcom

Rezultatski dosadna noć, ali nije da se nije imalo što vidjeti. Bullsi su konačno odigrali vrhunski. Nošeni učinkovitim Roseom i Noahovim all-round remek-djelom od igre (a ne treba zanemariti da je i Korver u sjajnoj šuterskoj formi) konačno su, kako bi to Ameri rekli, otresli majmuna loših igara s leđa. Deng je valjda opet stekao sigurnost koja ga je učinila drugim najvažnijim igračem za napad tijekom regularne sezone, dok se Boozerova nezainteresiranost produžuje – skupio je osobne, pa se požalio na neku ozljedu te nije ni igrao (Gibson je srećom tu uvijek spreman pomoći). Ali, jasno je da se, bez konkretnijeg napadačkog učinka Carlosa i Luola, mučenje koje smo gledali dobrim dijelom ove serije može nastaviti u sljedećim krugovima.

Pacersima svaka čast na trudu, ali dobili su zasluženo po sebi, kao i Hawksi koji nisu bili spremni na uraganski početak Orlanda. Hornetsi nisu istrčali na teren kao žrtve, za razliku od Hawksa i Pacersa, ali uzalud im još jedna inspirirana partija cijele petorke - da, čak je i Marco ovaj put zabijao - kada su s druge strane Lakersi (konačno) također bili maksimalno spremni. Trpali su kad god je trebalo, a ovaj put nije bilo svemirske igre CP3-a da stvari učini zanimljivima. Uglavnom, slijede osvrti na sve tri utakmice, Emir o Bullsima, Sickre o Lakersima, a ja o još jednom jedva gledljivom dvoboju Magica i Hawksa.

BULLS - PACERS, G 5

Svi oni koji su se u prve četiri utakmice pitali gdje su nestali Bullsi koje smo gledali većim dijelom sezone, sinoć su ih napokon mogli vidjeti. Prvi put u seriji Chicago je na početku utakmice odigrao agresivno u obrani i raznovrsno u napadu te praktično odmah poveo s 10 razlike, prednost koju su više-manje cijelu utakmicu održavali.

Taj početak utakmice obilježio je Noah kojem je očigledno bilo jako napeto da se pred djedom, koji ga je prvi put gledao uživo u jednoj NBA utakmici, pokaže u pravom svijetlu. Noah je zabijao, skakao, asistirao, krao lopte, blokirao ih i, ono što je najvažnije, potpuno dignuo dvoranu na noge. U kombinaciji s Roseovim solidnim startom, ulazima Denga i tricama Bogansa, Bullsi su prvu četvrtinu kontrolirali. Boozer je, naravno, brzo pokupio faulove, a samo činjenica da su u probleme s faulovima ušli i Rose i Noah, spasila je Indianu od brzog razbijanja.

Ovako su Pacersi pokazali kako se nikako ne žele predati. Granger je vukao cijelu momčad, ostali su davali sve od sebe u obrani i u trećoj četvrtini je Indiana došla na samo -4. Rose je tada bio na klupi radi 4 faula, a Thibodeau ga je odlučio poslati na parket i uslijedila je, kada bi se izbacila Royeva zadnja četvrtina u G4 protiv Dallasa, najbolja sekvenca nekog igrača u ovom playoffu. Blokada nad Hibbertom, ukradena lopta, dvije trice, još poneki zabijeni šut i asistencija i Chicago je opet otišao na za Indianu nedostižnu prednost.

Bullsima će dobro doći koji dan odmora. S obzirom da Atlanta i Orlando igraju još najmanje jednu utakmicu, Rose i društvo će na parket izaći u ponedjeljak. Puno je sitnih ozljeda koje treba pokrpati, još malo treba raditi na nekim situacijama i Chicago je spreman. Ovu seriju su dobili teže nego su mnogi (možda bolje reći svi) očekivali, ali su je na kraju dobili s lijepih 4-1. Indiana nije bila u stanju izbaciti Bullse, ali im je dobro došla kao upozorenje kako će svi igrati protiv njih (zatvarati Rosea i reket i izazivati ih da zabiju nešto iz vana), ali i kako nemaju dovoljno da ne igraju s maksimalnim kapacitetom od prvog podbacivanja.

Inače, novo svjetlo na sportsku povijest obitelji Noah dala je informacija kako je Joakimov djed Zacharie profesionalno igrao nogomet u Kamerunu. To se zovu geni…

LAKERS - HORNETS, G 5

U nedjelju je počela nova sezona serije "Treme" pa ako volite New Orleans bacite oko, jer autor David Simon je uz Chris Paula najbolji play-maker na svijetu i tko zna kada će se opet potrefiti da su u istom gradu.

Nakon kratke digresije nazad na playoff.

Lakersi su najbolja momčad lige kad im se da igrati. Taj motivacijski dio ne može dešifrirati ni mag Phil. Usputni gledatelj bi jedino mogao zaključiti kako se Lakersi ponašaju kao u video igrici. Energy pack donosi određenu količinu energije koju moraju rasporediti tijekom playoffa i prilagoditi procjenjenoj snazi protivnika. NOH su debelo potcjenili i zato sada troše više energije iz ruksaka kako bi se izvukli iz rupe u koju su upali. Samim time, umanjuju si šanse za treći uzastopni naslov.

CP3 i ekipa su opet odlično počeli i šutom od preko nevjerovatnih 80% poveli u prvoj četvrtini. Za to vrijeme se LA držao u igri tricama živahnog penzionera Fishera (najbolji LA čuvar na Chris Paulu), dobitnika NBA Citizenship Awarda Rona Artesta (dobro ste pročitali, sad je u istom rangu s legendama Steveom Smithom i PJ Brownom) i Shannon "don't call me Doherty" Browna.

I tako je utakmica išla neki ustaljenim tijekom, Hornetsi pri vrhuncu napadačkih mogućnosti (Ariza opet odličan), LA osim Bynuma kilav, ali drži priključak. I onda do tada prilično rezervirani Kobe zakucava skoro sa slobodnih bacanja preko Okafora. Čak se i Phil malo pomaknuo na klupi jer se u tom trenutku #24 pretvorio opet u osmicu i reanimirao izdušene Lakerse. Koji zatim vođeni tom novopridošlom osmicom do kraja više-manje veteranski odrađuju posao. Odom je postao opet Odom, a Gasol počeo igrom ličiti na mlađeg buraza, kad već nikako ne može na sebe.

Do Kobeovog kucanja LA je djelovao potišteno i bio prepun njima karakteristične doze drame, prvenstveno oko stanja Kobeovog zgloba/stopala (izbjegavao napraviti MRI kako bi izbjegao dramu, naravno samim time je pojačavši - ne znamo da li iza ovih priča stoji PR tim ili je sve spontano, ali čovjek je definitivno stvoren za Hollywood), pa mučenja s objektivno slabijim Hornetsima, uhićenja nebitnog igrača u New Orleansu te neproduženja ugovora dijelu trenerskog osoblja. Zahvaljujući broju 8 do skorog susreta s Dallasom će sve biti ok.

MAGIC - HAWKS, G 5

Stavljeni pred zid, igrači Magica istrčali su na parket odlučni produžiti boravak u playoffu. Doduše, nije ni do sada problem bio u odlučnosti, već u nečem puno banalnijem. Naime, puno se zadnjih dana pričalo o uzrocima njihove podređenosti u ovoj seriji, a oni se mogu svesti na sljedeće - Orlando ne može ništa pogoditi iz vana. Dijelom je to zasluga igrača Atlante, dugonje poput Smitha, Johnsona pa i Hinricha definitivno nisu tipični igrači za svoje pozicije - Kirk je više dvojka nego play, Joe je ogromna dvojka koja je dobar dio karijere odigrala kao nisko krilo, a Josh je četvorka. Koliko god fizički Dwight bio dominantan pod košem, toliko su ovi Hawksi na ostalim pozicijama. Međutim, još veći dio zasluga ide na račun loše forme, šuteri poput Redicka, Andersona i Nelsona nisu u gore vrijeme mogli upasti u crnu seriju.

Momčad koja živi od trice, umire s tricom, to je dobro znano pravilo kojega je Orlando godinama okretao sebi u korist. Pa tako i noćas, iako je bilo primjetno da ne žele izazivati vraga pa su više od trice forsirali duga dvojke. Jebiga, metar bliže košu puno znači kada nemaš samopouzdanja. Nelson, Richardson, pa zatim Redick s klupe, svi su djelovali maksimalno spremni, na što Atlanta nije imala odgovor. I dok su ovi zabijali, ništa lošija nije bila ni obrana, koja je mlitave Hawkse zadržala na 13 poena u prvih 12 minuta.

Kada je na početku druge i Ryan Anderson zabio tricu, pomislio sam – gotovo je. Jer upravo je Andersonov učinak ono što nedostaje ovoj ekipi. Istina, mnogi su podbacili, ali njegove trice i skokovi tijekom sezone bili su ključni, pretvorivši Ryana praktički u trećeg najučinkovitijeg, a time i najvažnijeg, igrača nakon Dwighta i Nelsona. Do ove pete utakmice, praktički nije postojao. S njim na parketu, visokom četvorkom sposobnom razvući reket, Orlando konačno pomalo podsjeća na onu ekipu koja je nedavno igrala Finale.

U napadu sjajni i precizni, u obrani nisu popuštali ni na sekundu, što ih do kraja poluvremena dovodi u prednost od čak 23 koša. Koju su održavali veći dio treće četvrtine, dok se u zadnjih 12 minuta Hawksi konačno nisu potpuno predali, što je Orlando iskoristio da konačno zabije stotku i tako i simbolično zaključi ovo gaženje i ponudi cijelu bit ove serije - dok zabijaju 80, ne mogu dobiti Hawkse, kada zabiju 100 Hawksi ne mogu dobiti njih.

To što su najbolje odigrali u utakmici koju su morali dobiti, dovoljno govori o njihovom karakteru i vodstvu momčadi. Niti je Stan izgubio konce, niti je Dwight kriv što nije Haakem. Jednostavno, nisu u stanju igrati sjajnu obranu svaki put, niti biti dovoljno opasni iz vana da si izbore prostor (netko tko ima all-star bekove do tog prostora dolazi individualnim akcijama, netko tko ima prosječne NBA bekove mora zabiti 11 trica uz 42% šuta te nebrojene duge dvice da si omogući malo zraka), ali kada im se to dvoje pokopi, i još kada iskoriste prednosti duge klupe na kojoj nema previše zvijezda, ali gdje svatko ima svoju rolu, itekako su opasni.

Sada je samo pitanje koji je trenutno pravi Magic – ovaj, ili onaj iz prethodne 4 utakmice. I još važnije, koji će istrčati na parket u Atlanti.

6Mar/115

THE FRS RANKINGS, PART ONE

Posted by Gee_Spot

* FRS = final regular season

Plan je bio naoko jednostavan - gledati sate i sate NCAA košarke i vratiti se NBA ligi tek tamo nakon ludila ožujka. Samo, kakvi bi to bili planovi kada ih čovjek ne bi mijenjao kako mu paše. Jer, ovaj niz utakmica koji se odigrava zadnjih tjedan dana između top 8 ekipa u NBA i koji će se nastaviti u luđačkom ritmu skoro sve do kraja sezone, ne ostavlja ti drugu mogućnost nego da jednostavno staviš sa strane sve ostalo, zacementiraš se pred league pass i uživaš. Sorry NCAA, nadam se da ću barem gledati dio turnira, ali ovo što se događa među velikom braćom ipak je predobro da bi se propuštalo. Makar i na sekundu.

Slijede zadnji power-rankingsi regularne sezone i neka vas ne iznenade prva dva mjesta. Naime, jedno morate uzeti u obzir – ja sam čovjek koji je lani prognozirao Finale između Denvera i Orlanda na račun toga što sam ih smatrao najboljim ekipama u regularnom dijelu sezone. I iako se pokušavam držati pravila kako raspored snaga treba slagati tako da prednost dobije onaj za kojega smatraš da na kraju ima najveće šanse dignuti trofej, danas možda opet radim istu grešku (barem u nekim slučajevima, npr. Spurse ne smatram bitnima baš zato što ono što igraju nije košarka za playoff). Ali, ako je i radim, radim je s posebnim guštom jer ni Lakersi (pristupom i dramom) ni Celticsi (izazivanjem sudbine) nisu zaslužili da cijelu sezonu budu smatrani neprikosnovenim favoritima.

Uglavnom, post ide u tri nastavka, danas samo momčadi koje mogu osvojiti naslov. Razlog zbog kojega ne ide standardni megapost? Zato što želim ovo vani što prije kako bi se večeras mogao osjećati kao car kada Bullsi razbiju Heat, a Lakersi Spurse. S druge strane, bit ću totalni papak ako se dogodi suprotno (obzirom da oba moja favorita gostuju, sve je moguće). Ali, hej, rizično je imati mišljenje, ali nije da mijenjam startnog centra s kojim sam osvojio naslov za igrača koji mi uopće nije potreban.

IZAZIVAČI

01. BULLS

Zaboravite na iskustvo, stasavanje i plaćanje duga, Bullsi su spremni otići do kraja već ove godine. Preživjeli su užasan raspored, a sada ih čeka takav plan i program da bi na kraju mogli završiti s respektabilnih 60 pobjeda. Svaka momčad koja je u stanju pobijediti toliko puta u regularnoj sezoni mora se shvatiti ozbiljno, posebno ako to radi na način na koji to rade oni, obranom, skokom i upornošću. Plus, ako iskoriste prednosti rasporeda i nekako se uspiju dokopati prve pozicije, ne smije se zanemariti ni prednost domaćeg terena. Jer, ako postoji jedan segment u kojem su Bullsi još uvijek mlada momčad, to je upravo puno slabija koncentracija u završnicama na strani nego kod kuće.

Rose možda nije najbolji play u ligi, ali je najbolji strijelac. Rose igra ono što je recimo igrao Wade ovih zadnjih nekoliko godina, s tim da ima neopisivo bolje suigrače od onih što ih je imao Dwyane. Lakoća kojom si kreira prostor za realizaciju je neviđena, odnosno viđena je samo kod najvećih. Ima tu Wadeovu silinu i snagu prilikom ulaza i taj sjajni osjećaj za pas, a uz to ima i dribling kojim lomi kičmu, neviđen od doba Tima Hardawaya u naponu snage. Promjena pozicije skokom u stranu ili unazad nakon tog driblinga stavlja ga u kategoriju neobranjivih, dok neki igrači sebi kreiraju šut stvarajući si nekoliko centimetara prostora, Rose si je u stanju gotovo uvijek osigurati čisti šut.

Dodaj na ovaku prvu opciju još dva majstora zabijanja kao što su Boozer i Deng i eto ti napada koji će uvijek ponuditi dovoljno. Upravo je trenutak u kojem je Deng proigrao, odnosno trenutak u kojem je shvatio da mu Rose i Boozer ostavljaju toliko prostora koje tako kvalitetan igrač mora bolje koristiti, učinio Bullse vrhunskom ekipom. Dodaj Noaha i eto ti kvalitete od 1 do 4 koju malo tko ima, odnosno koju imaju samo najveći (Boston i LA). Eto, do prije dvije sezone postojalo je pravilo po kojem moraš imati tri vrhunska igrača i nekoliko profesionalnih igrača zadatka ako se misliš boriti za naslov, a već danas bez četiri klase možeš zaboraviti na vrhunski rezultat.

Njihova obrana je besprijekorna, a, eventualne zamjerke koje možemo uputiti pojedincima poput Boozera zbog manjkavosti u tom dijelu igre, u kontekstu ove momčadi nisu bitne. Boozer je sjajan skakač i to je ono najvažnije za Bullse, jer u paru s Noahom donosi dominaciju u skoku. Njegov manjak agresivnosti i teške noge pokrivene su sjajnom rotacijom suigrača, ali, ono što je još važnije, i s dva vanjska faktora. Prvi je odlučnost trenera Thibodeau da Boozera bez problema sjedne na klupu ako vidi da mu ne odgovara situacija i gurne u vatru dugorukog Gibsona koji je u trenu u stanju posijati paniku pod košem. On i Noah valjda su po protivnika najiritantniji i najenergičniji dvojac trenutno u ligi.

Drugi je činjenica da Boozer jednostavno nema protivnika koji ga može zgaziti, osim eventualno Gasola u Finalu. Bosh je jednako mekan i sklon šutu iz vana te je njihov dvoboj čisti egal, praktički sudar dvije kopije. Garnett pak nije agresivan u napadu, spustit će se možda par puta pod koš, ali puno draži su mu šutevi s poludistance. Takvom igrom ne možeš steći značajnu prednost protiv Boozera koji će te u napadu izvući od koša i tako znatno oslabiti obranu. Navijam za sudar Bullsa i Celticsa ne samo zbog epskog dvoboja između Ronda i Rosea, već i zato da vidim za koju će se opciju odlučiti Rivers - hoće li Boozera braniti Big Babyem i tako sačuvati Garnetta za dvoboj s Noahom? I ako stvarno Noah i KG budu disali jedan drugom za vrat, tko će duže izdržati dok ne zaradi suspenziju zbog neke gluposti?

Bullsi tako imaju samo jednu očitu manu, a to je šut iz vana. Što uopće nije tako strašna mana. Iako nam se čini da je trica danas važnija nego ikada, sigurno nije važnija od skoka, obrane i koševa u reketu. Dakle, Bullsi imaju šansu čak i bez trice, ali varate se ako mislite da je nisu u stanju zabiti. Korver je jedina prava prijetnja sa svojih 43 % i donosi dodatnu opciju u napadu, ali on je sam po sebi limitiran igrač i njegov šut nije ništa više nego solidna opcija za promjenu ritma u napadu. Međutim, ono što je puno važnije je da Deng i Rose zabijaju dovoljno da ih se smatra legitimnim prijetnjama. Nisu sjajni, postotak od 35% donja je granica učinkovitosti, ali nisu ni netko koga samo tako možeš ostaviti otvorenoga na šutu, što u startu smanjuje probleme za koje smo mislili da će ih koštati glave, kao što recimo koštaju Bostona u situacijama kada obrane jednostavno zaborave na Ronda bez lopte.

Rak rana je ipak ta pozicija dvojke. Brewer i Bogans imaju trenutaka, ali 48 minuta ispodprosječne igre na bilo kojoj poziciji u playoff seriji od sedam si ne može dozvoliti nitko. To je ujedno i jedini legitimni razlog zbog kojega sam spreman priznati da nisu spremni. Samo mi nemojte navoditi tricu, obranu, Roseov šut i što ti ja znam kakve sve stvari kao slabosti. Mislim, da je sve idealno, onda bi valjda umjesto 60-ak ova momčad na kraju imala 73 pobjede.

02. MAVS

Jednostavno su sjajni. Briljantni. Igraju možda najljepšu košarku ove sezone uz Boston, a sve pod diregentskom palicom Jasona Kidda. Sve je tako puno ritma, kretanja, nesebičnosti. Ni dan danas nitko nije u stanju od kontre napraviti umjetničko djelo na način na koji to radi Kidd (osim Nasha, naravno). Čovjeka sam nepravedno godinama nazivao gotovim zato što nisam kužio da nije problem u njemu, već u manjku kvalitetnih suigrača. Jer Kidd uvijek odradi svoje. Kidd u Dallasu nije klasični nositelj, Kidd je igrač zadatka koji ima samo jednu stvar na dnevnom rasporedu. Razigravati. Jebena rola. Uz ovog doktora košarke tu je još jedan ultimativni igrač zadatka – Chandler. Čovjek sam samcat uz pomoć nacrta asistenta Caseya čini ovu momčad iznadprosjećnom u obrani pored takvih osrednjih obrambenih igrača kao što su Dirk, Kidd i Terry. Reći da je Dirk najvažniji nije teško, to je činjenica, oko njegovih realizatorskih kvaliteta sve se vrti – zbog njih su učinkoviti, zbog njih se otvara prostor svima ostalima. Ali, da se nešto dogodi Kiddu ili Chandleru, pad Dallas bi bio jednako neminovan. U nekoj čudnoj simbiozi oni su jednako važni što je aspolutna rijetkost trenutno u ligi. Pravi old school - centar koji zatvara reket, play koji uvijek i svaki put gleda suigrača, šuter koji može zabiti od kuda poželi.

Time je ozljeda Carona Butlera još tragičnija, jer on je bio ta treća opcija u napadu koja je neophodna za ozbiljni rezultat. Terry je druga violina, tu nema zbora, a danas se gomila sporednjaka mora potruditi da nekako nadoknadi Butlerovu rolu. Mavsi su krcati na klupi, imaju i stopere i trkače i strijelce, ali zbog tog jednog nesretnog Butlerova doskoka ostali su bez mogućnosti da možda ponude i košarkaški najkompletniju petorku u ovom trenutku u cijeloj ligi. Boston im je bio jedina konkurencija što se tiče ujednačenosti svih elemenata igre dok su imali Perka, danas su i oni nekakva mutirajuća verzija košarke. Što ostavlja Dallas kao jedinog predstavnika nekih starih vremena, vremena u kojima je jedan vrhunski igrač uz pomoć dva strijelca i dva majstora zadatka mogao računati na vrhunski rezultat igrajući s klasičnom podjelom uloga, od playa do centra (još da Chandler ima post igru, gdje bi im bio kraj).

03. CELTICS

Ne diraš se u momčad koja pobjeđuje, bez obzira na sve. OK, do danas smo prihvatili da bi na ljeto ostali bez Perka, ali zar je strah od toga da se ostane bez kompenzacije bio vrijedan rizika? I uopće da li je to valjan razlog u situaciji kada znaš da ti se možda više nikada neće pružiti šansa boriti se za naslov? Na to će nam odgovor dati vrijeme, istina, ali činjenica je da Boston nije postao bolji ovim potezom i da ne treba pušiti priču da su u Greenu vidjeli nekoga tko će ih poboljšati. To je glupost, radi se dakle o čistom biznisu, pokušaju da se umjesto ničega ostane barem s nečim. Hej, Pierce ne može čuvati Jamesa sam, ali zar nije glupo bojati se momčadi pred kojom baš pod košem imaš takvu prednost da ništa šta James napravi ne može premostiti taj jaz. Dapače, sada će u sudarima protiv Bullsa imati ravnopravnog suparnika pod košem, što s Perkom ipak ne bio slučaj jer Bullsi nemaju takvog fizikalca. Garnetta će Noah iscijediti, a ovako je mogao čuvati snagu dok se sa mahnitim Francuzom hrva Perk. Također se nalaze pred izazovom kako se suprostaviti Howardu – da li mu dozvoliti da dominira ili ga udvajati i riskirati da ih Orlando izrešeta tricama. Kažem, jedino protiv Heata koji pod košem nema ni mišiće ni energiju mogu i dalje šetati. A visoke Lakersa još nisam ni spomenuo.

Ma i dalje igraju uvjerljivo najbolju košarku, i dalje imaju najkvalitetniju i najpouzdaniju prvu četvorku u ligi (Bynum je uvijek rizični faktor kao četvrti igrač). Imaju i klupu, a dovođenje Murphya i Greena najbolji je marketinški potez koji su mogli napraviti kako bi što prije zaboravom prekrili Perka (koji navijač Bostona ne bi volio imati dva takva imena na dresu?). Druga je stvar što im ni jedan ni drugi neće pretjerano pomoći, dijelom i zato što jednostavno za njih nema dovoljno minuta. Ma, prvaci se ne bi trebali zamarati sitnicama kao što je iduća sezona, prvaci su fokusirani na naslov. Ne možeš jednostavno nekoga koga si do jučer smatrao ključnim tek tako odbaciti i praviti se da je sve u redu. Iako ja nisam pobornik teze da su lani izgubili zbog Perkove ozljede, zar to upravo nije bila njihova misao vodilja? Kakve logike onda ima sve ovo skupa? Lani ih je naslova koštala ozljeda, ove će to možda biti vlastita brzopletost i krivo posloženi prioriteti. Mislim, sve je ovo u sferi nagađanja, ali još uvijek ostavlja gorak okus. Čak i ako osvoje naslov, ništa me neće moći razuvjeriti da se jednostavno ne dira u nešto što sjajno funkcionira.

04. LAKERS

Kada igraju svoju najbolju košarku i dalje su nenadmašni, pitanje je samo mogu li izvući mjesec dana vrhunskih predstava kada bude najpotrebnije. Čeka ih nikada teži playoff, ovo što su igrali zadnje dvije godine na Zapadu bila je šetnja. Danas postoji dovoljno momčadi na njihovoj razini koje su u stanju iskoristiti svaku grešku. Ne samo što moraju dobiti redovni doprinos od Fishera i Artesta, moraju imati budnoga Bynuma, smirenog Kobea koji ne forsira 1 na 5 i mentalno spremnog Gasola. Tijekom sezone stalno nešto od ovoga nije funkcioniralo. U biti najsvjetlija točka njihove sezone su briljantne igre Lamara Odoma koji je ne samo njihov najkonstantniji igrač već možda i najbolji, gledajući all-round učinak. Jackson mu možda radi uslugu doziranjem minuta, možda i ne, ali gledati Odoma kako igra košarku ove sezone jedna je od najboljih stvari koje si kao fan igre možete priuštiti. Crni Kukoč, samo s dodatnim federima na nogama i fenomenalnim osjećajem za skok.

28Dec/1015

THE BONG SHOPPING REPORT NUMERO DUE

Posted by ispdcom

Kao što Komesar nedavno reče, stvari su u ovoj fazi sezone već sjele na mjesto, kako u cijeloj ligi, tako i u Bullsima. Sada je potpuno jasno da je ovo momčad za visoku poziciju prije play-offa, a jasno je kako ni u doigravanju neće biti prolaznici. Da se Noah nije ozlijedio mogao bih reći kako bi se Bullsi mogli boriti za jedno od prva tri mjesta na Istoku, a ovako je realnost borba za četvrtu poziciju s Hawksima. Što bi donijelo i njihov međusobni dvoboj u prvom krugu playoffa, ali daleko je travanj da bi se o tome već sada raspravljalo.

Ozljeda Noaha (i Gibsona) stigla je, ako se tako nešto uopće može reći za ozljedu koja vas liši usluga najboljeg visokog igrača, u najboljem trenutku. Bullsi za vrijeme njegova odsustva igraju s lošijim momčadima, imaju relativno lagan raspored, zbog kojega će i bez Joakima skupiti dovoljno pobjeda i održati solidan score pred ulazak u zadnju trećinu sezone.

Bilo kako bilo, blagdansko je vrijeme stvoreno za dijeljenje poklona i željenje toplih želja, pa ću kao fan i kroničar Bullsa na ovim stranicama to i učiniti.

Prije svega, Joakimu želim da se vrati što prije i da mu se igra što prije vrati na nivo kojim je počeo sezonu. S njim u takvoj formi, Bullsi izgledaju odlično, posebice kad uzmemo u obzir da on i Boozer nisu praktično ni igrali zajedno. U svakom slučaju, lijepo je vidjeti Noaha barem na klupi jer se tako barem ne gubi pozitivna energija koju on donosi.

Roseu želim samo da nastavi ovako i da, kada ga Sickre jednom bude gledao, pronađe nekoliko odličnih kutova za dodavanje suigračima. Želim mu i prvi triple-double u karijeri jer je u zadnjim utakmicama pokazivao tendenciju prema istome. Naravno, prije svega mu želim da ne doživi kakvu ozljedu i da status MVP kandidata potvrdi i u play-offu.

Boozeru bih najradije poželio da popravi igru u obrani, ali nekako nisam siguran da je to više moguće s obzirom na staž u ligi. Ovako bih mu zaželio mirnu ruku i da s Bullsima dogura barem korak dalje nego je to učinio s Jazzom.

Dengu želim da mu narastu muda i da počne preuzimati odgovornost kada se to od njega očekuje. Ima savršenu situaciju – treći je igrač momčadi i ne mora cijelo vrijeme biti 'pod svijetlom reflektora', ali trebao bi povući kada mu se ukaže prilika. Činjenica je da Deng ima solidne brojke, ali u važnim utakmicama ofanzivno ne pravi razliku, a mogao bi. Umjesto da ga se uspoređuje s Marionom, što sam neki dan čuo, zašto ga se ne bi uspoređivalo s Odomom? Ne kažem da ima takav potencijal, ali nije baš ni predaleko od Lamara. Ugovorom je ionako 3 milje iznad njega.

Korveru želim da su mu serije utakmica u kojima ga se ne vidi što manje. Ne mogu mu poželjeti bolju obranu pa ni da svaku utakmicu odigra na maksimalnoj razini (jer bi onda bio Ray Allen, a ne Kyle Korver), ali da se samo malo rjeđe izgubi, to bi bilo dovoljno.

Gibsonu želim da mu ove male ozljede ne postanu kronične. Dugoročno mu želim da ostane u Bullsima i nakon rookie ugovora iako znam da će to biti jako teško s obzirom da će mu netko ponuditi jako veliku lovu.

Bogansu želim da sam kaže treneru kako bi bilo bolje da on ne počinje utakmice jer izgleda da Thibodeau neće to sam od sebe napraviti. Nije Bogans kriv za to što ne igra na nekom visokom nivou. Brewer je jednostavno bolji.

Stoga mu i želim da starta. Da se razumijemo, nije ni Ronnie sjajan. Zna se što se očekuje od njega, a nakon nešto lošijeg starta to se sve više i dobiva. U startnoj petorci bi bilo i više mjesta za njega, a bilo bi ga zanimljivije gledati na protivničkim najboljim bekovima nego Bogansa.

Asiku želim da se što prije potpuno uklopi u NBA pravila jer je već sada pokazao da je materijal za NBA ligu. Ako nastavi kako je počeo, onda bi mogao napraviti karijeru kao solidan back-up centar u ligi.

Watsonu bih poželio da shvati kako on može preuzeti napadačku odgovornost kada igra druga postava. U obrani je sasvim dobar, a poželio bih mu i da što češće igra u paru s Roseom jer se to u nekoliko navrata pokazalo dobrim rješenjem.

Kurtu želim da mu što duže potraje zaliha ovih dobrih droga što ga održavaju na životu.

Johnsonu želim da odigra poneku minutu, a sebi želim da otkrijem koji je njegov problem.

Škalabrinu ne želim ništa jer ionako ima sve.

Thibodeau želim da ima što manje suludih ideja, a da što više pokazuje dobre strane koje je pokazivao u dosadašnjem dijelu sezone. Želju da bude bolji od Vinniea ostvario je čim se rodio.

10Nov/105

THE BONG SHOPPING REPORT NUMERO UNO

Posted by ispdcom

Bez obzira na negativni omjer na početku sezone (2-3, ovaj tekst je pisan prije utakmice s Denverom), moram biti zadovoljan Bullsima. Objektivni pogled na raspored otkriva da se nije moglo očekivati više. Oklahoma i Boston na svom parketu su ipak favoriti, a kod kuće su se očekivale dvije pobjede (Detroit i New York) i jedna dosta teška utakmica koja je mogla otići na bilo koju stranu (Portland). E sad, činjenica je kako su očekivanja nakon sjajne utakmice protiv Blazersa narasla i kako je poraz od Knicksa kiks, bez obzira što su neki igrači New Yorka odigrali utakmicu života. Isto tako, mučili smo se i protiv Pistonsa, ali baš ta pobjeda je dosta značila za ovu momčad jer je jasno pokazala kako u njima ima dosta volje za igru i stvaranje rezultata.

Kada dodaš kako su Bullsi mogli pobijediti i Thunder, a protiv Bostona se (tradicionalno) otišlo u produžetak, onda i s time treba biti zadovoljan. No, kakav bi ja fan bio da ne mislim kako smo mogli ući u sezonu s omjerom 4-1 umjesto 2-3. To bi tek bilo nešto.

Ono što se iz prvih pet utakmica može zaključiti su slijedeće činjenice koje smo ionako svi znali:

  • momčad je neuigrana
  • bez obzira na greške koje radi, Thibodeau je sedam kopalja iznad Vinniea što i nije baš teško jer se VDN usporediti može i s Bajramovićem. Vidljivo je kako je novi trener pravi košarkaški ovisnik, a s vremenom će, nadam se, ispraviti i te neke sitne greške.

Pomak u igri je vidljiv na obje strane terena. U napadu se napokon na regularnoj bazi igra pick'n'roll, Noah bez problema glumi playmakera i distribuira lopte na ulaze, a prave se i blokovi za Korvera te Denga. Naravno da dosta toga ovisi o Roseu jer je on superstar i pravi vođa ove momčadi, a Rose se tako i postavlja i to je lijepo za vidjeti.

Bullsi imaju problem sa šutom i protivnici su poprilično slobodni ostavljati ih na samom šutu. Korver je klasični šuter, Deng ove godine zabija nešto više trica, Rose se sve više kuraži sa vanjskim šutom, a Bogans i Watson bi ipak trebali dati malo više. Ipak, i kada bi sve bilo idealno, jasno je kako tu još uvijek nedostaje pravi vanjski šuter

Thibodeau je u svojoj dugoj karijeri pomoćnika stekao glas obrambenog specijalca i svi su očekivali da se to odmah osjeti. No, praktično u svakoj utakmici Bullsima se u obrani događaju crne minute bez obzira tko je na parketu. I to, naravno, mogu (i hoću) pravdati neuigranošću, a plus je činjenica kako su imali sjajnih minuta u obrani protiv Portlanda, ali i protiv Oklahome u drugom poluvremenu. Jasno je kako su Bullsi poprilično mladi i brzi na nogama i mogu dobro preuzimati u obrani. Tu ključnu ulogu ima (opet) Noah koji je u stanju pratiti beka prilikom preuzimanja u pick igri.

Obrana bi trebala biti i bolja kada Bogans i prije svega Brewer pokažu zbog čega su dovođeni u Bullse, ali Chicagov forte je dobar skok i brza tranzicija u čemu su jedni od najboljih u ligi. Tu moramo spomenuti Noaha čije umijeće prenošenja lopte poništava svaki pritisak koji protivnici stvaraju presingom na Roseu. U kontri svi trče, svi idu na obruč, dodaje se lopta bolje postavljenom igraču i to stvarno lijepo izgleda. Naravno, lako je trčati kontre kada imaš Rosea koji je u stanju koliko god hoćeš puta probiti cijelu protivničku momčad sjajnom trkom i još jačim atleticizmom.

Ono što i ja i svi komentatori/blogeri Bullsa zamjeraju Thibodeau je ta ideja da se na parketu u svakoj utakmici nađe kompletna druga petorka. U situaciji kada si nominalno bez svojeg drugog igrača činjenica kako daješ (previše) minuta cijelom rosteru nije neka ideja. Pogotovo kada je svima jasno da bez Rosea i Denga, pa i Noaha, nemaš igrača koji je u napadu spreman napraviti neki upečatljivi jedan-na-jedan potez, odnosno raditi to na regularnoj bazi.

Ne bih volio kada bi Thibodeau cijele sezone inzistirao na tome. Rose i Noah trebaju igrati koliko god mogu, a ako ne mogu u ovim godinama igrati 40 minuta po utakmici, kada mogu? Ja osobno, dok nema Boozera, ne bih u niti jednoj sekundi bio bez barem jednog od njih dvojice na parketu. Bez njih to ne izgleda baš lijepo iako je petorka Watson, Brewer, Korver, Gibson, Asik protiv Knicksa u zadnjoj četvrtini utakmicu napravila neizvjesnom.

No, i tada je Thibodeau napravio zanimljiv potez – na minus 9 četiri i po minute prije kraja, on je Rosea i Noaha ostavio na klupi iako se činilo kako Knicksi lagano pucaju i kako bi ih se moglo dokrajčiti. Ideja da se vjeruje igračima koji su napravili dobru seriju je za svaku pohvalu, ali Rose i Noah bi možda ipak napravili više nego Watson i Asik, bez obzira kako su do tada igrali. Uostalom i United Centar je u jednom trenutku počeo skandirati „We want Rose!“. No, coach je ostao pri svome. Ne kažem da se zato dogodio poraz jer onako luda tricaška večer New Yorka je nevjerojatna, ali najbolji igrači su najbolji igrači s nekim razlogom.

Generalno, nisam nezadovoljan početkom. Jasni su mi svi nedostatci, jasne sve prednosti i jasno je da jedva čekam da se Boozer priključi pa da vidimo kako će to u cijelosti izgledati.

Igrači:

#1 Derrick Rose – samo se nadam da su svi stručnjaci s ESPN-a pogledali ovih pet utakmica Bullsa i vidjeli da je Rose superstar. Možda nije najbolji play lige, ali među najboljima svakako jeste. Uostalom, njegovu vrijednost valjda dokazuje činjenica kako se nalazi među 5 najboljih strijelaca i asistenata lige. Doduše, samo Wall i Nash gube više lopti od njega i to je nešto na što mora pripaziti. Dosta lopti gubi u pretjeranoj želji da se trči u kontre pod svaku cijenu.

Možda će se netko buniti da Rose uzima previše lopti, ali meni se sviđa ideja preuzimanja odgovornosti. Istina je da bi mogao imati malo bolji postotak šuta, ali sve je to u granicama normale. Drago mi je da ima sigurnost u svoj šut za tricu koju uzima češće, makar mu ne ulazio na regularnoj bazi (znam još neke kojima ne ulazi na regularnoj bazi, opaska komesara). Drago mi je i da mu je već narastao broj asista koji bi trebao biti još i veći kada Boozer zaigra. Rose je prvi igrač Bullsa i svaka čast svima koji su odlučili (silom prilika ili namjerno) da se ne dovodi igrač koji bi Roseu oduzeo taj status vođe i prvog igrača momčadi.

#6 Keith Bogans – pomalo iznenađujući starter nije opravdao tu ulogu, ali nitko i nije očekivao nešto spektakularno od njega. Ipak, poneki otvoreni šut bi morao pogoditi, a trebao bi i generalno uzeti neku veću odgovornost u napadu. U obrani je solidan, imao je dobrih trenutaka, ali nije to dovoljno da bi bio starter. Ako Brewer malo bolje zaigra, Bogans će na klupu gdje mu je i mjesto.

#9 Luol Deng – e on je odigrao utakmicu života protiv Portlanda. Bilo ga je tu lijepo gledati, a ni u ostalim utakmicama nije bio loš. Popravio je šut za tricu, s dugačkim rukama uvijek igra barem solidnu obranu, a njegovi ulazi su mu najveća prednost. Ipak, trebao bi biti konstantniji, ali on je u naravi treći igrač i kada to bude i u stvarnosti (kada Boozer zaigra), onda bi trebao pokazati najviše. Do sada zadovoljavajuća sezona.

#22 Taj Gibson – i dalje pokazuje kako je bio prošlogodišnja krađa drafta. Odličan u napadu, solidan u obrani, igrač na kojeg se možeš osloniti da će uvijek dati sve od sebe. Činjenica je da radi previše faulova i često zbog toga ispada iz igre prerano, ali to se još uvijek može pripisati neiskustvu. On bi trebao najviše profitirati kada Boozer zaigra jer će onda ulaziti s klupe i imati dosta minuta da igra neopterećen. Osim toga, čuvati će ipak nešto slabije igrače pa neće morati ni toliko faulirati.

#13 Joakim Noah – zbog čega sam ja htio ispasti pametan i čekati Noahu u trećem krugu fantasya može se objasniti razumom, ali tko jebe razum. Emocije su trebale prevladati i odjebati Lopeza. Ionako sam na dnu tablice, a s Roseom i Noahom mogu biti gdje god hoću sve dok oni igraju ovako kako su do sada igrali. Noah je apsolutna zvijer, skače kao luđak, a sve je sigurniji u napadu. Razigrava pasevima ispod koša, a ne bih se čudio da napravi neki triple-double s asistima kada Boozer proigra. Noah je faca i zaslužio je svu lovu koju je dobio, a Van Gundyu, Jacksonu i svim ESPN/TNT facama koji se čude zbog čega Bullsi nisu dali Noahu za Carmela mogu samo poručiti da se napuše neznalačke kurčine. Eto.

Klupa:

#32 CJ Watson - nije u niti jednoj utakmici eksplodirao, ali nije ni apsolutno podbacio. Ipak, dojam je ipak malo negativan jer bi mogao nešto i zabiti izvana, a upitno je i vođenje momčadi. Generalno, ima puno mjesta za napredak i mogao bi biti solidan back-up Roseu. Zasad to nije.

#11 Ronnie Brewer – možda najveće razočarenje. Nije da je on neka ekstra klasa, ali bio je programiran da starta, a sada ne igra previše. Nigdje ga nema u napadu, u obrani je tek solidan, ali primjetno je da je bolje reagirao u zadnjim utakmicama. Momčad se pomalo navikava da je najkorisniji u napadu kada ulazi paralelno uz liniju auta što je redovito radio u Jazzu, a obrana će valjda doći. Trebao bi se izboriti mjesto u prvih pet jer bi mu u protivnom budućnost mogla biti upitna. On s klupe nema baš nikakvu vrijednost. Činjenica kako je u sezonu ušao s lakšom ozljedom malo opravdava lošije igre.

#26 Kyle Korver – šuter je šuter i sve što se može reći o njemu ovisi o šutu. A on nije još na nivou. Činjenica je kako se Korver trudi, trči kroz blokove, traži loptu u kontrama, ali jednostavno mu ne ide. Pokazuje napredak u posljednjim utakmicama u odnosu na prve i nadam se kako će tako i nastaviti.

#3 Omer Asik – dočekan sa skepsom, Asik je ipak opravdao ugovor. Nije on nikakav spektakularan igrač, ali u prvih 5 utakmica je napravio ono što je trebao da se pokaže kako je imalo smisla potpisati ga – skače, bori se, gura, nije prevelika rupa u obrani, zakuca onu loptu-dvije što ih dobije na ziceru i to je to. Očekivano je i da mu se svira dosta faulova, ipak se u Europi borio s puno slabijim centrima. Sve u svemu, Asik će biti jako dobar četvrti visoki u rotaciji.

#16 James Johnson – praktično predmet šprdnje svih Bulls blogera. Ljudi ga jednostavno ne vole i mislilo se da neće dobiti produženje rookie ugovora, odnosno da će ga Bullsi ostaviti da bude na tržištu slijedeće ljeto, ali ugovor je ipak dobio. Navodno je bio odličan u predsezoni, ali osim u utakmici protiv Pistonsa nije to potvrdio u sezoni. Solidan u obrani, u napadu bez muda i ideje da bilo što napravi.

#24 Brian Scalabrine – činjenica da Scal igra više od planirane 3-4 minute zabrinjava. Scal je legenda, ali legenda za sjedenje na klupi. Da je legenda potvrdio je standing ovation u Bostonu, a da je igrač za par minuta preko kojeg protivnici igraju u napadu potvrdio je Doc Rivers koji je prvu loptu nakon Scalovog ulaska spustio na Big Babya.

#40 Kurt Thomas – praktično nije ni igrao iako je možda i mogao ući na par minuta. Nekako mislim da je u nekim situacijama bolje da je on na terenu nego Scal.

Budućnost:

Koliko puta sam spomenuo Boozera u ovom tekstu, sasvim je jasno da će budućnost ove momčadi ovisiti o tome kada će se on pojaviti na terenu, koliko će biti spreman i koliko će se brzo uklopiti. S obzirom na generalnu snagu na Istoku, Bullsi se teoretski mogu boriti i za treću poziciju. Boston je ispred svih, a Miami će biti među dva (na neki način). Prije početka sezone mislio sam kako će i Orlando biti ravnopravan tom dvojcu, ali trenutno to ne izgleda tako.

Bliska budućnost, ona bez Boozera koji bi se mogao vratiti krajem mjeseca, ne izgleda bajno. Raspored je sve samo ne lagan – nakon domaćih utakmica s Denverom, Golden Stateom i Washingtonom (očekujem minimalno dvije pobjede) ide se na turneju po Zapadu sa sedam utakmica, a tri puta igramo back-to-back. Redom to izgleda ovako: Houston, San Antonio (b2b), Dallas, Lakers, Phoenix (b2b), Denver, Sacramento (b2b). Kada se vratimo doma igramo protiv Magica, a onda opet u goste kod Bostona. Kod ovakvog rasporeda uopće ne znam što bih očekivao. Bilo bi dobro kad bi nakon svega (3.12. je nova utakmica u Boston Gardenu) imali 50%. Bez Boozera i s ovakvim rasporedom to svakako nije loše.

26Oct/101

BULLS

Posted by Gee_Spot

"It was just dark, my doorbell rang and I tripped over a gym bag, tried to brace myself and it popped"
- Carlos Boozer

SCORE: 50-32
PRVIH 5: Rose, Brewer, Deng, Boozer, Noah
5 ZA KRAJ: Rose, Korver, Deng, Boozer, Noah
MVP: Tom Thibodeau
LVP: Carlos Boozer

Zasigurno vas ima tamo vani, vas koji ne vjerujete da ova momčad Bullsa može biti toliko bolja od lanjske. Pitate se kako momčad koja je jedva ušla u playoff sada odjednom može biti praktički izazivač na Istoku. Ja za razliku od vas nemam ni najmanje sumnje. A zna se i zašto.

Vinnie.

Vinniea više nema. Uvijek se sjetim Emira (koji je valjda u zadnje dvije godine pogledao više utakmica Bullsa od Jerrya Reinsdorfa) i njegovog zbunjenog glasa kada bi prepričavao Vinnieve rotacije i odluke od večeri prije. Sjetim se Krehe i njegovog iskrenog šoka svaki puta kada bi pogledao tekmu Bullsa i javio kako ''ta ekipa nema ni jednu jedinu jebenu akciju uvježbanu''.

Sjetim se Vinnievog presavijenog papira u ruci, papira na kojem su pisali masonski simboli koji su se valjda nalazili i u onoj torbi u Pulp Fictionu, riječi koje je onaj tip šapnuo u onom spotu Radioheada. Sjetim se Vinnievog Starog, koji je dobio mjesto odmah iza klupe Bullsa, kako bodri svoga sina. Mislim, Vinnie je zasigurno bolovao od nekog oblika retardacije, zašto bi inače odraslog čovjeka trebao bodriti otac kao da je u pitanju osnovnoškolska tekma?

Ali, najćešće se sjetim Najveće Playoff Serije Svih Vremena. Rođenja Derricka Rosea i Joakima Noaha kao budućih playoff majstora. Tadašnji prvaci iz Bostona skoro su slomili zube na ova dva veličanstvena mlada igrača koja su u svom vatrenom krštenju morala i protiv Bostona i protiv vlastitog trenera (ne brinite, nisam zaboravio ni na Brada Millera, Bena Gordona, Johna Salmonsa i ostale junake, već samo radi efekta svu pažnju usmjeravam na dvojac koji je i dalje u Chicagu).

Kakav trener s dva takva igrača nije u stanju složiti barem solidan napad i iznadprosjećnu obranu? Vinnie, eto kakav.

Stoga, dragi moji, dolazak Toma Thibodeaua ne može biti ništa drugo nego potpuna renesansa košarke u Chicagu. Možda postoji sumnja da Tom neće uspijeti tek tako prijeći iz uloge asistenta u onu glavnog trenera, ali mislim da je zanemariva. Hej, pa Vinnie je od djeteta s posebnim potrebama dogurao do NBA karijere, valjda može i Tom napraviti taj sitni korak.

Uostalom, Thibodeau je stvorio obranu Bostona (a imao je prste i u napadu i posebice motivaciji momčadi). Recimo samo da će Bullsi ove godine biti među top 5 ekipa po svim mogućim obrambenim učincima, vjerovatno će još jednom ostati najbolja skakačka momčad, a kao najveći plus – napad će dobiti nekakve obrise igre.

Doduše, dok je Carlos Boozer out i dok Rose ne razvije taj vanjski šut (čini se da je i ovo ljeto ostao kratak) momčad će opet ovisiti o kontrama, ulazima i ponekoj trici. Obrana će stvoriti dovoljno takvih situacija, ali za playoff bitke trebat će barem još jedan vrhunski playmaker ili barem strijelac.

Boozer donosi toliko potrebnu pick opciju Roseu - za razliku od Noaha koji uglavnom ide na polaganja Boozer s pravovremenom loptom može zabiti od kuda se sjeti uokolo koša. Međutim, uz meku ruku ide i meko tijelo, tako da će fajter poput Taja Gibsona imati dovoljno minuta da uz Noaha sije paniku u obrani.

Turčin Omer Asik, veteran Kurt Thomas i dobri stari Brian Scalabrine ne djeluju kao najbolja moguća klupa, ali prva trojka pod košem sasvim je sposobna izgurati većinu posla sama.

Luol Deng bi konačno mogao imati dovoljno mjesta da pokaže sve svoje all-round kvalitete, u ulozi treće opcije vrlo lako bi mogao biti ključan. Posebice u napadu, gdje će svojim sjajnim šutem s poludistance izluđivati protivnike.

U Roseu, Boozeru i Dengu Chicago ima tri sjajna igrača s poludistance, a tako nešto Thibodeau će znati iskoristiti. Protiv slabijih protivnika imat ćete osjećaj da Bullsi cijelu večer pucaju slobodna bacanja, samo iz malo čudnijih kuteva.

Kyle Korver dobit će popriličnu minutažu kao specijalist za tricu, jer vanjska linija u tom dijelu igre baš i ne obećava. Predviđena startna kombinacija između Rosea i Ronniea Brewera kriminalna je za NBA uvjete, iako obrambeno i slasherski djeluje pre-moćno.

Stoga i ne čudi da Thibodeau daje šansu veteranu Keithu Bogansu, čovjeku koji može zabiti tricu iz kuta, čisto da malo razdrma protivnike koji će većinu vremena zatvoriti reket i izazivati bekove Bullsa da ih dobiju šutom iz vana.

Međutim, možda će i ključnu rolu odigrati back-up play C.J. Watson, momak pristigao iz Warriorsa, koji također nije sjajan šuter, ali donosi još jednu brzu i opasnu opciju u obrani. U paru s Roseom, Watson bi mogao činiti najbolji presing duo u ligi. Što nas opet vraća na obranu.

S ovoliko obrambenih aseva, trenerom koji je stvorio jednu od najboljih obrana u povijesti igre te s atletama i skakačima od vrha do dna rostera, Bullsi će se prošetati do playoffa, bez obzira tko i kako igrao u napadu. Za nešto više trebat će im ipak pouzdana treća opcija. Kvragu, možda čak i druga, jer pitam ja vas, ima li smisla uopće računati na Boozera kao čovjeka koji može pomoći kada stane Rose?

Ono, ako ga je u stanju srediti obična putna torba, što će mu tek napraviti Bosh ili Howard?

S druge strane, Boozer je ionako trebao biti treći igrač, samo što su i James i Wade izabrali malo drugačiji scenarij. Bez dominantnog strijelca za kojega su se pripremali Bullsi će se još jednom okrenuti momčadskom duhu koji ih je krasio i do sada. Uz jednu misao - kako bi lijepo bilo opet imati barem jednoga od trojca Hinrich-Salmons-Gordon.

18May/108

CHICAGO BULLS BLUES

Posted by Gee_Spot

ZAKLJUČAK

Da odmah riješimo sve stvari oko ovog teksta za one koji ne žele čitati pun kurac kartica o Bullsima – Chicago je imao uspješnu sezonu. Imali su 50% pobjeda (što je neki minimum da bi se pričalo o uspješnosti); usprkos ozljedama, trejdovima i nejasnim potezima trenera i uprave opet ušli u play-off; oslobodili su cap space te afirmirali tri mlada igrača – Rose je već superstar, Noah najveća faca lige, a Gibson jako koristan igrač koji se može smatrati i krađom drafta.

A SADA MALO ŠIRE

Samo je malo falilo da sezona ne bude uspješna. Jedan poraz više, npr. protiv Cavsa kada su isčupali pobjedu od 109-108, i Bullsi ne bi bili ni na 50% ni u play-offu. Da Cavsi nisu odlučili LeBrona odmarati onih nekoliko zadnjih utakmica regularne sezone, omogućili bi sebi puno lakši posao protiv Raptorsa (Bullsi su ih barem u tri utakmice peglali, ali LeBron je bio nezaustavljiv). Rose i Noah bi ostali bez bitnih playoff utakmica, a Del Negra bi se otpustilo bez imalo grižnje savjesti (iako se nadam da grižnju savjesti radi njegovog otkaza nema nitko, bez obzira na playoff). Da su Toronto Pussies ušli u playoff bila bi to nepravda prema talentu kojeg Bullsi imaju, ali ne i prema svim nelogičnim potezima koje su uprava i trener napravili ove sezone.

O treneru (bivšem, je li) ćemo nešto kasnije, ali neki potezi uprave su bili tragikomični. Na početku sezone Bullsi su napravili nevjerojatnu pogrešku, tako što Rosea nisu pustili da se potpuno oporavi nego je momak igrao usprkos ozljedi. Vidjelo se da ga ne ide, ali stisnuo je zube. Ja nikako ne vidim logiku po kojoj je bolje imati neizliječenog igrača na par tjedana, nego istog odmoriti jedan tjedan i onda ga 100% spremnog imati za slijedeće utakmice. I da, ja to vidim kao isključivo grešku uprave jer ne želim vjerovati da bi se Vinnie usudio staviti ga u momčad ako uprava to ne bi dopustila.

Bullsi su se odlučili uključiti u ovoljetnu utrku na free agente. Samim time, Benu Gordonu se nije ponudilo onoliko koliko je tražio (hvala Bogu), ali nije se ni išlo u dovođenje bilo kakvog free agenta koji bi pomogao momčadi. To se kasnije kroz sezonu pokazalo možda i ključnim nedostatkom, jer da su Bullsi imali još jednog iskusnog igrača pod košem (po mogućnost četvrticu), te eventualno još jednog tricaša, možda su mogli napraviti i nešto više. Doduše, na početku nije bilo previše mjesta pod salary capom, ali jedan veteranski minimum su mogli dati. Nisu, a priča oko promjena u momčadi obilježila je sezonu. Od ukupno tri trejda, onaj prvi s Hornetsima (Gray za Browna) je uglavnom beznačajan, iako bi Gray možda više pomogao nego npr. Richard (posebice kada je Noah bio ozljeđen). Odjebavanje Tyrusa Thomasa potpuno pozdravljam, bez obzira što Murray i Law nisu previše pomogli momčadi, ali ne zaboravite da su Bullsi dobili pick od Bobcatsa. On vrijedi od slijedeće godine, lottery protected je, s tim da zaštita pada svake slijedeće od 4 ili 5 godina (ne znam točno) dok se ne iskoristi. Zadnji trejd je bio s Bucksima i on se ovako na prvu ruku ne čini baš najboljim rješenjem. Bilo bi zanimljivo vidjeti Salmonsa u dresu Bullsa protiv Cavsa, ali ovakvog Salmonsa kakav je završio sezonu u Bucksima. Takav Salmons nije igrao u Chicagu ove sezone, a za to je vjerojatno više kriv trener nego on. Trejdom je Bucksima dat i ovogodišnji pick, zapravo došlo je do zamjene pickova koja iznosi tek dva mjesta (Bucksi biraju 15 a Bullsi 17). Kako Salmons ima player option na zadnju godinu ugovora teškog smiješnih 5,8 milijuna, očito je da će nakon odličnih igara u dresu Bucksa (pa i u Bullsima prošle godine) to iskoristiti, te dobiti puno bolju lovu.

Pitam se, zašto su ga Bullsi onda uopće trejdali kada je očito bilo da neće obnoviti ugovor? Očigledno nitko nije htio riskirati s mogućim ostankom, iako bi svejedno ostalo nešto manje od 20 milijuna za maksimalni ugovor a usput bi imao brigu manje oko slaganja rostera jer Salmons je idealan šesti igrač. Da ne govorimo koliko bi tek značio u playoffu. Ali, sve to, izgleda, nije bilo u planu. Važno je očito samo ovo ljeto, pa ćemo biti generali nakon bitke te ćemo i priču sa Salmonsom moći zaključiti tek nakon što budu poznati rosteri za slijedeću sezonu.

VINNIE DEL KAZIN

Ovo je strašno. Dvije godine gledaš nekog debila kako vodi tvoju omiljenu momčad, a kada dobije otkaz čuješ riječi hvale od njegovih igrača. Američki kvazistručnjaci i stručnjaci ga brane, a kao potencijalni kandidati za njegova nasljednika spominju se i neki anonimusi. Za to je sve kriva ona situacija s Paxsonom, kada ga je ovaj fizički napao zato što je forsirao Noaha preko minutaže koju su liječnici dopustili. Ta situacija je možda i najbolje ocrtala sezonu Bullsa. Važan igrač se ozlijedi, ima ozljedu za koju nikada nisi siguran da je do kraja izliječena (popularni plantarni fašist), liječnici ga vrate na roster sa strogim ograničenjem minutaže, trener ga koristi više od toga, a GM (ili jedan od njih, jer mi imamo i Formana) hoće ubiti trenera radi toga. Onda nakon par utakmica jako važna utakmica ode u produžetke, trener je već u regularnom dijelu utakmice ispucao minutažu ozlijeđenog igrača pa šalje pomoćnika da pita upravu može li ga vratiti u igru. Dok se ovaj vrati s vijestima, Bullsi izgube i postanu momčad koja je dva puta ove godine izgubila od Netsa (nisu jedini, dva puta su izgubili i Bobcatsi odnosno Knicksi).

Zahvaljujući tome umalo im propadne playoff, a ja sam morao dvije noći uzastopno bdijeti usred tjedna gledajući hoćemo li uspjeti pobjediti i Boston i Charlottu i ući u playoff. Mogao sam barem jednu mirno spavati...

Prije nego kažem zbog čega je Vinnie zaslužio otkaz, da kažem jednu dobru o njemu. Evo – čovjek je jako pristojan, nije ništa negativno rekao kada je dobio otkaz, a nije imao ni loš izbor odijela. Je li to dovoljno za 'jednu dobru o njemu'?

E sad, par loših. Mislim da svi oni koji brane Del Negra nisu gledali niti jednu utakmicu Bullsa, odnosno gledali su je bez da su obraćali pažnju na način na koji ovaj gospodim vodi momčad. Potpuno je nevjerojatno da ja nisam uspio vidjeti niti jednu akciju koju je Vinnie napravio. Sve je išlo na Roseov atleticizam, odnosno visoki pick'n'roll (odnosno pick'n'pop, svjedno) s Noahom ili Millerom. Činjenicu kako mu je Deng praktično najplaćeniji igrač i nominalno druga napadačka opcija Vinnie nije iskoristio da bi od Denga dobio ono u čemu je najbolji – snažne ulaze. Takve akcije za Denga se nisu igrale, kao ni cutovi u kojima bi Deng koristio povratne lopte Rosea kada se zabije pod koš ili nekog od visokih. Isto tako, iako je činjenica da Bullsi nisu neki šuteri, nevjerojatno je kako se ne uspijevam sjetiti niti jedne akcije u kojoj se rade blokovi za Hinricha ili nekog drugog (Salmonsa dok je igrao, Parga, Murraya, koga god).

Rotacije su druga stvar o kojoj Vinnie nema pojma. Jebote, imaš Denga u momčadi, pola lige nema oba visoka da su dominantni, momčad ti teži igrati kontre, a ti ga praktično ni minute ne staviš da igra na četvrtici. Suludo. S time je povezana i priča o Salmonsu – koliko god on mogao igrati na dvici, ipak je bolji na niskom krilu. To je pokazao i lani u Bullsima, ali i u Bucksima – tamo je najbolji bio kada je igrala petorka u kojoj su bili Jennings, Ridnour i on. Dalje, Pargo je doveden više radi šuta, a manje radi organizacije igre, a to Vinnie baš i nije shvatio. Ideja o Noahu i Milleru zajedno u petorci možda je i zanimljiva kada bi barem jedan od njih bio dominantan u šutu, a totalno je genijalno što je Vinnie radio onima koji bi iskočili poneku utakmicu. Recimo, Law. Momak je doveden da popuni roster, odigrao je par odličnih utakmica kada nisu igrali ni Rose ni Noah ni Deng ni Hinrich, ali nakon toga nije dobio ni minute. Ništa. Jebote, možda je mogao pomoći koju minutu kasnije. Ili Warrick. Nije to neki igrač, ali može čak i u playoffu odigrati svojih pet minuta. Ne, rekao je Vinnie. Jebo to.
Uglavnom, Vinnie nije napravio ništa. Zero. Dobar omjer može zahvaliti činjenici da je imao Rosea u momčadi (plus ostali igrači, naravno), a potpuni dojam o njemu najbolje mi ocrtavaju situacije iz playoffa. Zbunjeni Mike Brown napravi neku rotaciju nakon time-outa, a Vinnie gleda što se događa. Prvo na parketu, a onda i na šalabahteru kojeg vadi odnekud. Gleda u njega i onda se sjeti da bi i on nešto mjenjao. Da mi je samo znati što je pisalo na tom šalabahteru te tko mu ga je pisao.

I da, jedan blog o Bullsima vodio je statistiku o uspješnosti napada nakon što bi Vinnie zvao time out. Ne znam točno koji je postotak, ali vrti se negdje oko 30% uspješnosti prvog napada nakon time-outa. Mislim da i to nešto govori.

Vinnie, adio. Možda i budeš nekada dobar trener, ali sada to nisi. Lijepo od tebe da si ispao pristojan, ali znaš i ti da bi nekom nepristojnom gestom možda izgubio plaću za ovu godinu koju si još imao po ugovoru, a koju će ti Bullsi isplatiti.

ŠTO DALJE?

Odgovor na ovo pitanje vrijedi više od svih para koje Bullsi imaju na salary capu za slijedeću sezonu. A para ima dosta. Pod ugovorom su samo Rose, Noah, Deng, Hinrich, Gibson i Johnson. Mjesta ima možda i za dva 'velika' igrača, pogotovo ako bi netko bio zainteresiran za Hinricha i(li) Denga. Koga dovesti? Kombinacija je bezbroj, a samo je sigurno da se ne traže play i centar jer nema nikakvog smisla zatvarati mjesta Roseu i Noahu. Zadnjih dana puno se govori o potencijalnom dolasku LBJ-a u Bullse, a to bi bilo tragično po mene. Morao bih početi navijati za čovjeka kojem trenutno želim da nikada ne osvoji naslov u karijeri.

Dolazak LBJ-a ne bi po meni imao smisla zato što se onda oduzima status prvog igrača Roseu. Mislim, jasno je kako je momak superstar, a Bullsi su njegova momčad od prvog dana. Kada bi mu u momčad došao LeBron (ili Wade), on to ne bi mogao biti. Praktično su njih dvojica uz Kobea i Duranta jedini igrači koje Roseu ne bi trebalo dovesti. Sa svima ostalima, po meni, ne mora se bojati za status prvog igrača. O tome kako bi LBJ uzeo previše lopti Roseu ili kako bi bilo čudno gledati LeBrona i Noaha u istoj momčadi, uopće neću pričati. Igračke vrijednosti Rosea bi trebale biti dovoljne svakom normalnom da ni slučajno ne dovode igrača koji bi ga zasjenio. Ili barem mogao zasjeniti. Istina je kako sam na početku sezone imao ideju o Roseu i Wadeu, kao dva beka iz Chicaga u Chicagu, ali tijekom sezone sam odustao od toga.

Roseu prije svega treba četvrtica koja može zabiti dosta koševa. Zove li se ta četvrtica Chris, Carlos ili Amare, sasvim je svejedno. Svi oni imaju dosta mana, ali isto tako svi uredno trpaju pun kurac koševa. E sad, koga bih ja od njih trojice? Pa, najradije - Davida Leea. Oni i Noah pod košem! Jebemmu! Sama ideja o tome mi je nevjerojatna, a tko zna koliko puta smo i Mrly i ja na 2k10 draftu spajali njih dvojicu. Lee i Noah mogu igrati zajedno, Lee i Gibson mogu igrati zajedno, Noah i Gibson mogu igrati zajedno. Njih trojica bi činila vjerojatno najborbeniju rotaciju pod košem u ligi. Možda Lee nije takav šuter kao Bosh ili Boozer, ali ima ono što oni nemaju – muda. S druge strane, zar Lee nije igrač koji je ove sezone imao 20.2 koša i 11.7 koševa u prosjeku? E sad, koliko love bi Lee tražio to je upitno. Njegov ovogodišnji ugovor u Knicksima je bio 7 milja i to bi mu valjda svak potpisao žmireći, ali teško je vjerovati da Lee neće tražiti (i dobiti) puno veću lovu. Komesar kaže kako očekuje da će to biti skoro pa maksimalan ugovor, a znam da i on, kao i mnogi, navija da Lee završi u Thunderu, pa ćemo vidjeti što će biti s time.

Chicagu treba i klasični bek šuter. Gordonovim, pa i Salmonsovim odlaskom, koševa izvana baš i nema. Sve do playoffa opcija broj jedan za tu poziciju po meni je bio Joe Johnson, ali one katastrofalne igre koje je pružao u playoffu su mu srušile vrijednost u očima svih onih koji poznaju košarku. Doduše, nisam siguran koliko GM-ovi poznaju košarku pa bi Johnson mogao dobiti maksimalni ugovor ovog ljeta, bez obzira na sve. Doduše, možda je njegov problem što nije stvoren da bude vođa momčadi, a u Bullsima to ne bi bio. Uz sakrivanje u playoffu, na ruku mu ne idu ni godine, a ni činjenica kako je radio probleme treneru u Hawksima. Ipak, situacija je takva da ima pun kurac slobodnih igrača ovog ljeta, ali rijetki su bekovi šuteri. Kada makneš Johnsona i Wadea (za Ray Allena vjerujem da će ostati u Bostonu u bilo kakvoj opciji), prve slijedeće opcije su Mike Miller ili Wesley Matthews. Bilo bi lijepo Matthewsa ukrasti Sloanu, ali nisam siguran kako će to bilo kome uspjeti, dok je Mike Miller sjajan igrač koji se gubi po malim momčadima. Isto tako, pitanje je koliki bi ugovor on mogao dobiti - ovaj koji mu istječe težak je nešto manje od 10 milja po sezoni. Ne vjerujem da bi mogao dobiti više od pola toga iznosa u novom, a to je lova koju bi mu i ja dao (znači nekih 4-5 milja po sezoni, što je u biti iznos midlevela). Bez obzira što nije riječ o nekoj zvijezdi, Millerova igra je sjajna. Čovjek u karijeri ima preko 40% za tricu, preko 6 skokova, 3 asista i 13 koševa, a bez obzira što igra već dugo, ima tek 30 godina. Pitanje je u kakvom je zdravstvenom stanju, ali vrijedilo bi razmisliti i o njemu.

Opcija o slaganju momčadi ima previše, a ja sam tu naveo samo neke. Kada se sve zbroji i oduzme, ja bih bio zadovoljan s sljedećom ekipom: Rose- M.Miller – Deng – Lee - Noah + na klupi Hinrich, Johnson (ovaj naš James), Gibson, te Brad Miller za kojeg se nadam da će potpisati veteranski minimum i ostati u Bullsima. Tu je i 17. pick, a ne postoje nikakve naznake koga Bullsi žele. Doduše, kažu kako je ovaj draft siromašan i da tako nisko neće biti baš nekih igrača, ali nikad se ne zna. Bullsi su napravili previše pogrešaka na draftu da bi bilo što vjerovao, a da se mene pita, pokušao bih dovesti još jednog mladog fajtera pod koš. Ili, naravno, rasnog šutera, ali takvi sigurno ne nalaziš tako nisko.

Uz dovoljno mjesta na salary capu, postoje te već poznate opcije o eventualnim trejdovima Hinricha i(li) Denga. Takve opcije su moguće ako se bude dovodilo superstarove. Recimo, Torontu bi i Deng i Hinrich dobro došli, a možda ni Phoenix ne bi imao ništa protiv Denga. Cleveland ne želim ni spominjati, uopće ne znam što će se događati s tim klubom ako LBJ ode. Dakle, Hinrich i Deng su u izlogu. Hinrich prije svega, jer ima ugovor na još dvije sezone (s time da ima onaj 'padajući' ugovor od 9 milja za slijedeću i 8 milja za sezonu 2011/12). Deng ima ugovor na još četiri godine vrijedan ukupno 50 milja, pa bih se začudio kad bi ga netko uzeo tek tako, bez da misli graditi igru oko njega. U svojem slaganju momčadi za slijedeću sezonu ostavljam ih u United Centru jer sam svjestan da ih neće biti lako trejdati s tolikim ugovorima.

Dakle, ovi gore navedeni Bullsi, koje bih volio gledati slijedeće sezone, sastoje se od 10 igrača. Kako bi ostalo love, mogao bi se dovesti još poneki provjereni veteran. Momčad je to koju bi bilo lijepo gledati, ali i momčad koja, realno, nije favorit za osvajanje naslova. Nisam siguran da svi fanovi Bullsa razmišljaju poput mene, da im je važnije da gledaju jednu dobru, prirodno složeno momčad kojoj je maksimum treća ili četvrta pozicija na Istoku. Svi bi htjeli naslove i zbog toga očekujte Bosha a ne Leea, očekujte maksimum Joeu Johnsonu, koji će se opet gubiti kada bude trebalo, ili očekujte taj neki paket s LBJ-om. A o paketu ćemo odmah čim napišemo novi podnaslov...

A TKO ĆE TO SVE VODITI S KLUPE?

I što sada? Da, nakon svega što sam napisao protiv Vinniea, napišem kako bi bilo najbolje da je on ostao na klupi. Jebemmu sve, a ponajprije upravu Bullsa...

Dakle, paket. Američki su mediji opsjednuti pričom kako se LBJ i trener John Calipari zajedno nude u paketu momčadima koji si ih mogu priuštiti. Spominju se Netsi, Clippersi i, naravno, Bullsi. Navodno je LBJ već zvao Rosea i rekao mu kako bi on rado igrao u Bullsima, a Calipari je već trenirao Rosea. Kako su svi zajedno dobri s Boshom, neka dovedu i njega. Ta petorka = Rose - Bilo Tko Pa Mogu I Ja – LBJ – Bosh – Noah bila bi nepobjediva. Ali, koliko god bih se prestao živcirati oko ulaska u playoff i počeo živcirati oko naslova Prvaka, ja sam protiv ovakvog paketa. Zato što je sve to ista priča, priča oko Globalnog Đikana koji za sebe misli da je veći od svijeta iako ne može osvojiti ni naslov. Dolaskom njega i Caliparija opet bi Đikan bio glavni u momčadi i opet se ne bi vidio nikakav rad, iako, da budem iskren, nisam previša pratio Caliparijev rad.

Uostalom, mene na klupi Bullsa ne zanimaju treneri iz NCAA, treneri početnici, bivši pomoćni treneri ili treneri koji imaju samo negativne skorove u NBA. Svaka čast svima njima, ali ja bih na klupi volio vidjeti nekog iskusnog trenera. Od slobodnih mi je Jeff Van Gundy bio na prvom mjestu, ali sve mi je manje drag nakon nekih izjava o Bullsima ali i košarci općenito (nikada neću razumjeti njegovu ideju oko ukidanja foul-outa kako bi glavne zvijezde bile neopterećene faulima te bi se sačuvale za ključne trenutke utakmice). Ne znam točno tko je sve dostupan, moram priznati da to praćenje trenerske 'scene' nikada nije bilo u centru mojih zanimanja, ali jedan koji bi mi odgovarao je Byron Scott. Čovjek je imao nekih uspjeha, već je vodio vrhunskog playa i možda bi to bilo dobra kombinacija. Doduše, da je D'Antoni pretprošlog ljeta odabrao Bullse umjesto Knickse sve bi bilo jasno. D'Antoni i Rose. Trči se ionako, a kako bi se tek tada trčalo... Komesar navija za glasinu o McHaleu, tvrdi da je ovaj sjajan trener, iako je u debelom rezultatskom minusu u to malo utakmica što je vodio, a i više je puta izjavljivao da mu se posao trenera ne sviđa jer mora previše putovati.

Nego, da završim onu misao oko Vinniea. Meni se ne da opet gledati nekog lošeg trenera kako se muči s Bullsima. Gledao sam to dvije godine i ako uprava Bullsa želi nešto slično, bolje bi bilo da ostave Del Debila. S njime barem znaš na čemu si, zajebancije na račun njegove nesposobnosti čak su prestale biti fora nakon toliko upotrebe, a rekao sam već i kako se radi o pristojnom čovjeku. Ovako bih vrlo lako slijedeće godine mogao opet gledati nekoga tko ne zna što radi, a zajebancije na račun te osobe samo će me opet uzrujati.

IGRAČI

Derrick Rose (20.8k, 6.0a, 3.8s, 2.78to u regularnoj sezoni; 26.8k, 7.2a, 3.4s, 2.6to u playoffu) – Već u drugoj sezoni Rose se potvrdio kao superstar. Ako bi gledali njegovu sezonu u odnosu na ostale playmakere u ligi, samo Deron i Steve su ispred. Billups je toliko kriminalno odigrao protiv Jazza da mu je džabe cijela sezona, a Rose je bolji čak i od iSickreovog Feltona. Doduše, možda će netko Ronda staviti prije njega, ali činjenica je kako ga je Rose ove sezone nadigrao u međusobnim susretima, ne možda toliko brojkama ali dojmom svakako.

Nevjerojatnoj sposobnosti ulaska pod koš Rose je ove sezone dodao puno bolji šut s poludistance. Pred kraj sezone je čak i ispalio poneku tricu (Houstonu čak sedam!!!), ali to mu je i dalje najslabija strana. Asista bi bilo i više da su mu suigrači imalo precizniji u otvorenim šutevima, a bez obzira na činjenicu kako nije baš najbolji u obrani, zna opaliti poneku bananu i ukrasti poneku loptu. Ukoliko obranu i tricu podigne barem na malo veći nivo, postat će prava zvijer.

Od prvog dana Bullsi su njegova momčad i Rose to sve više prihvaća. Doduše, nema još onaj instinkt ubojice pravog superstara, ali to valjda dolazi s godinama. Velika je stvar što je u obje NBA sezone igrao u playoffu, i to jednu povijesnu a drugu sasvim solidnu seriju. Naime, ni ove godine nisu pali bez ispaljenog metka, a Rose je vidio kako je to kada te u obrani preuzme najbolji protivnički igrač. Uz sve to, podigao je i brojke u playoffu, što je odlika najvećih. I da, mora poraditi i na koncentraciji jer mu se ne smije događati da promašuje slobodna bacanja u tolikom omjeru.

Rose se ove godine po prvi put susreo i s ozljedama. O ne-potrebi igranja prvih par tjedana već sam govorio. Umjesto da ga odmore, ta ga dobiju u pravom izdanju, igrali su s nespremnim igračem zbog čega je patio i on i igra. Pa si mogao čitati tekstove kako je Rose precijenjen, a neki 'ugledni' NBA novinari ga nisu stavljali ni među 20 sophomorea.

Joakim Noah (10.7k, 11.0s, 1.6b, 0.5st, 2.1a u regularnoj sezoni: 14.8k, 13.00s, 1.4b, 1.6st, 2.6a u playoffu) – Igrač za velike stvari. Vođa. Heroj. Moj ljubimac. Nevjerojatna je energija koju Noah ima u sebi, a ove godine je dodao i nevjerojatne brojke koje su mu zacementirale startnu poziciju još dugi niz godina. Pozicija među navijačima zacementirana mu je već odavno, a kada bi ga netko sada trejdao, mislim da bi u Chicagu izbili ulični nemiri. Kada ga vidiš kako mrtav-hladan pičkara LeBrona nakon što je ovaj plesao na terenu, ne možeš ga ne voljeti. Izgleda kako uživa biti nevoljen od protivničkih navijača jer se čini kao da ih namjerno izaziva.

Ono što je najvažnije kod Noahe je činjenica kako je postao puno bolji u napadu. Iako vjerojatno ima najsmješniji šut na svijetu, ima sasvim dobru statistiku ubačaja s poludistance. Jako je opasan kada izađe na pick Roseu oko linije slobodnih bacanja jer može pogoditi, a pod koš ulazi i desnom i lijevom stranom. Uz sve to, jako voli dodati pa je teško braniti tu igru s Roseom koju je, uostalom, Chicago i forsirao tijekom sezone.
Ipak najveća odlika mu je skok. I to u napadu. Postizao je veliki broj koševa nakon odbijenih lopti, a ove godine i zakucavanja su mu dosta čvršća. Uz sve to, dodatna mu je kvaliteta da je sposoban prenijeti loptu preko centra nakon skoka u obrani, što Bullsima daje dimenziju više u kontri.

“I don't want to be known as the team that always plays hard in the first round. The goal is to win the series and play in big games” – i sad vi recite kako ga ne voljeti nakon ove izjave…

Luol Deng (17.6k, 7.3s, 2.0a, 0.94st u regularnoj sezoni, 18.8k, 5.0s, 1.4a, 1.4st u playoffu) - Kakve su gluposti Bullsi radili, dovoljno govori činjenica kako je Deng sada najskuplji igrač Bullsa. Miller je svoj ugovor odradio, a Deng ima još četiri godine u rasponu od 11,3 do 14,3 milja po sezoni. Deng je dobar igrač, ali ne vrijedi tolike pare.

Jebiga, kada je Deng potpisivao ovaj ugovor krize još nije bilo na vidiku, vlasnici su se razbacivali lovom, a on i jeste bio planiran da nosi franšizu. A onda se ozlijedio i propustio praktično cijelu prošlu sezonu, da bi dolazak Rosea promjenio njegov status prve violine. Deng se lako pomirio s novom ulogom, ušao je u sezonu željan ponovnog dokazivanja, a koliko ga je mučila činjenica da je (pre)često ozlijeđen govori i to da je rekao kako će igrati sve utakmice ove sezone, bez obzira na eventualne ozljede. Na kraju ipak nije bilo tako, i njega su ozljede sjebale, ali sve u svemu nije imao lošu sezonu. Brojke su sasvim OK, ali mogle su biti i bolje da ga je Vinnie bolje koristio, tipa da ga je ponekad stavio na četvrticu ili radio akcije za njega. Na kraju je Deng morao više pogađati izvana, a u drugom dijelu sezone počele su mu ulaziti i trice. Obrana mu nije najjača strana, a možemo se nadati da ga brzina i atleticizam neće napustiti nakon svih ovih ozljeda. Bilo bi lijepo od njega da ovo ljeto još radi na snazi i na šutu za tri, jer uz Roseove ulaske pod koš, prilike za vanjski šut otvaraju se non-stop.

Kirk Hinrich (10.9k, 4.5a, 3.5s, 1.2st, 37%šut za tricu u regularnoj sezoni, 12.4k, 4a, 4.4s, 1.4st, 50%šut za tricu u playoffu) – Dakle, valjda je svima nakon ove sezone jasno – Captain Kirk nije play, on je dvica koja ima solidnu kontrolu lopte pa može igrati i na playu. E sad, problem je što kao dvica nema baš konstantno dobar šut, ali brojke su opet solidne, pogotovo u playoffu. Hinrichova životna priča je pojavljivanje u svim mogućim trejdovima koji se spominju oko Bullsa, a postoji i tekst o 10 najboljih trejd glasina koje se tiču Hinricha.

Taj Gibson (9k, 7.5s, 1.27b, 0.9a u regularnoj sezoni, 7.6k, 7s, 0.6b, 0.6a u plaoffu) – Po meni, Gibson je najveća krađa prošlogodišnjeg drafta. Momak je izabran kao 26., a na kraju je bio vodeći rookie po skokovima, bananama i postotku šuta. Isto tako, olakšao je odjebavanje Thomasa iz momčadi jer je bio spreman uskočiti u petorku. Gibson je sticao samopouzdanje kako je sezona odmicala, iako je činjenica kako se u playoffu malo izgubio. Gibsonov forte je obrana, uostalom jedan je od najboljih obrambenih igrača Pac-10 divizije u povijesti, ali nije mu loš ni šut izvana. Gibson ima veliku sreću da mu je suigrač Noah, tako da ima od koga vidjeti kako mladi igrač treba ulaziti u utakmicu. Doduše, nije Gibson baš mlad jer ima 24 godine, ali još može napredovati, a jako je bitno da ne izigrava zvijezdu, odnosno, da zna gdje mu je mjesto. Iako je startao veći dio sezone, izjavio je kako mu neće biti nikakav problem biti rezerva eventualnom zvijezdanom pojačanju Bullsa pod košem.

Brad Miller (8.8k, 4.9s, 1.9a u regularnoj sezoni, 5.4k, 3.6s, 0.8 a u playoffu) – Dobra duša momčadi. Uvijek spreman za zajebanciju, a bio je i koristan na parketu. Doduše, bilo bi bolje da nije morao igrati gotovo 24 minute po utakmici jer su ga godine pritisle, ali zanimljivo ga je bilo gledati kako zabija tricu, fintira šut s poludistance pa uđe pod koš ili iznuđiva faul u napadu sam se sebi smijući što je sve to uspio napraviti bez obzira na činjenicu kako je vjerojatno najsporiji igrač lige.

Tyrus Thomas (8.8k, 6.3s, 1.7b, 1.4st, 1.1a u Bullsima, 10.1k, 6.1s, 1.5b, 0.9st, 0.9a u Bobcatsima) – Koliko je rotacija Bullsa u kurcu, jasno je kada se vidi da je Thomas sedmi igrač kojeg spominjem u ovom pregledu. Momak je nevjerojatan debil, nesposoban vidjeti koji su njegovi limiti i gdje mu je mjesto, a par izjava dovoljno oslikava njegovu sezonu (i karijeru). Prva, njegova, s početka sezone: 'Ja sam momak za 20/10 i to ću dokazati ove godine', a druga, autor koje je Lindsey Huntera, nakon što je Thomas otišao u Charlotte: 'Nadam se kako će Tyrus napokon odrasti, inače neće igrati kod Larrya Browna'. Činjenica kako su Bullsi draftali njega umjesto Aldridgea spada u red onih čudnih poteza Bullsa na draftovima, ali jasno je i kako je Thomas jedan od najvećih atleta u ligi. Kako su mu tek 23 godine, postoji još uvijek mogućnost da shvati što je njegova uloga, ali ja nemam ništa protiv toga da to pokaže negdje drugdje, koliko god mi, možda, bude krivo za par godina.

John Salmons (12.7k, 3.5s, 2.5a, 1.3st u Bullsima, 19.9k, 3.2s, 3.3a, 1.1st u Bucksima) – Razlika u njegovim brojkama u Bullsima i Bucksima te ono što sam napisao o Vinnievim rotacijama dovoljno govori. Volio bih samo da Salmons ostane u Bucksima i dogodine, jer je njegovim dolaskom počeo i njihov preokret, baš kao i onaj Bullsa godinu ranije, a Buckse bi moglo biti zanimljivo gledati slijedećih sezona.

James Johnson (3.9k, 2s u regularnoj sezoni, praktično bez učinka u playoffu) – Od njega se očekivalo više, bio je 16. pick, a u Wake Forestu je imao strašne brojke i odličnu igru. Međutim, na WF-u je igrao na četvrtici, a u NBA to ipak ne može, odnosno Vinnie to nije ni želio pokušati. Došao je malo i pretežak, Vinnie mu nije davao previše minuta, a tek pred kraj sezone pokazao je potencijal. Solidan u obrani, ima snažan ulaz, a može pogoditi i tricu. Ako se potrudi i bude konstantniji, mogao bi biti koristan u rotaciji.

Ronald Flip Murray (10.1k, 2.9s, 1.8a u regularnoj sezoni, 8.4k, 2.6s, 2a u playoffu) – Od svih igrača koji su dovedeni trejdovima, Murray je bio najkonstantniji i dobivao najviše prilika. Vinnie je znao igrati s njim, Roseom i Hinrichom zajedno u postavi, a Murray je uredno stavljao otvorene šuteve, vukao kontre, ulazio pod koš bez straha, a znao je i solidno reagirati u obrani. Može se reći da je bio koristan, pa ako bi ga se moglo ostaviti na klupi za neku siću, zašto ne. Bolji je od Parga, u svakom slučaju.

Jannero Pargo (5.5k, 1.4a, 28%šuta za tricu u sezoni, bez pravog učinka u plaoffu) – Doveden da barem malo nadoknadi Gordonov šut, a na kraju nije napravio ništa. Pogledajte mu šut za tricu. Nesigurnost momčadi u trenutcima kada je on organizirao igru ono je po čemu ću pamtiti Pargovu sezonu.

Hakim Warrick (8.7k, 3.6s u regularnoj sezoni, 3k, 1.7s u playoffu) – Kada čovjek pogleda njegove brojke iz Memphisa (tri sezone preko 10 koševa i oko 5 skokova po utakmici), postavlja si pitanje zbog čega su ga i oni i Bucksi, a izgleda i Bullsi, škartali. Warrick ima mirnu ruku, ali je pičkica i ne igra obranu. Imao je nekoliko lijepih partija u dresu Bullsa, a ja bih mu, bez obzira na činjenicu kako je loš u obrani, dao možda i više prilika jer se njegovim šutevima s vrha posta otvarao prostor ostalim igračima.

Lindsey Hunter (1k); Acie Law (5.5k, 1.2s, 1.3); Joe Alexander (0.5k); Devin Brown (1.8k, 1.4s); Chris Richard (2.1k, 3.3s); Aaron Gray (2.3k, 2s) – Ekipa koja je skupljala šugamane umjesto minuta. Tu je i Jerome James, navodno ozlijeđen cijelu sezonu, ali i konačno bivši nakon što mu je istekao ugovor (što je oslobodilo dodatnih 6.6 milijuna). Tijekom sezone pojavio se i izvjesni Rob Kurz, koji također nije baš igrao, a zanimljiv je podatak da prema nekim izvorima njegov ugovor iznosi 98 tisuća dolara.

Od svih ovih dodavača šugamana treba izdvojiti jedino Lawa, koji je u one dvije utakmice koje je odigrao s većom minutažom stavio prvo 18 pa 22 koša. Hunter je postao dio managementa, Browna su Bullsi valjda doveli jer im je u dresu Hornetsa stavio 6 trica u prosincu. Kasnije, naravno, to nije radio, ali i on je dobrim dijelom žrtva čudnih Del Negrovih rotacija i nesposobnosti da se igrač stavi u poziciju u kojoj može pokazati što zna (konkretno, Brown je obrambeni bek koji zna odigrati u postu).

I ZA KRAJ...

Ako je itko pročitao sve ovo, evo mu za kraj kao nagradu pet videa Bullsa iz ove sezone, po mom izboru. Jbg, činjenica kako su samo neki igrači prisutni na njima govori i o Bullsima, ali i o mom odnosu prema njima.

5. Da je regularna sezona drugačije završila, ovo ne bi bio peti nego prvi video sezone – ovako nešto može dopustiti samo izgubljena momčad. Posebnu pažnju posvetite Dengu koji ne zna što bi radio.
4. Dobrodošao nazad doma, Tyrus!
3. I onda bih njih dvojica mogla igrati zajedno slijedeću sezonu. Nadam se da neće. Noah je zaslužio još jedan bonus video
2. Bez riječi.
1. Možda je nekome video broj dva spektakularniji, ali ovo se ne viđa svaki dan. Ili skoro nikad.