ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

11Jul/126

30 F0R 30: DETROIT

Posted by Gee_Spot

SCORE: 25-41

MVP: Greg Monroe

X-faktor: Joe Dumars

Pistonsi su protekle sezone bili tipična loša momčad s Istoka, očajni u napadu, još gori u obrani. S jednom bitnom razlikom – dok im je većina konkurenata na dnu u početnim fazama rebuildinga, oslonjena na mlade igrače, jezgra Detroita složena ja kao ona playoff momčadi, uglavnom krcata veteranima i debelo preko salary capa. Naravno, ovakav razvoj događaja rezultat je poteza Joea Dumarsa koji je, nakon jedne titule s Pistonsima netipične za cijelu povijest NBA lige zbog toga jer je ostvarena bez igrača franšizne kvalitete na rosteru, pomislio kako je dovoljno opet nakrcati se solidnim igračima i kako im rezultati ne ginu (zbog toga danas plaćaju 26 milja za Villaneuveu koji je trebao biti novi Rasheed, Princea koji je trebao ostati Prince i Maggettea koji je stigao umjesto Gordona koji je trebao biti novi Billups).

Ipak, Joe se zenuo u jednoj bitnoj stvari – Gordon i Villanueva nikada nisu bili all-star igrači, što Billups, Hamilton i Rasheed ipak jesu. Također, nije na odmet spomenuti kako je ta generacija imala Big Bena pod košem (igrač koji je u svojim najboljim godinama bio dominantniji i učinkoviti obrambeni igrač od Howarda i Duncana) – Big Ben zbog napadačkih limita nikada nije bio smatran all-star klasom (iako i on broji čak 4 all-star nastupa), ali učinkom na igru je to svakako bio. Dodaj bljeskove franšiznog talenta za koje je Sheed uvijek bio sposoban (nažalost, ne i za njihovu konstatnu prezentaciju), Billupsova ogromna muda, Larry Browna kao jedno od najvećih trenerskih imena ikada na klupi i izuzetnu dubinu koju je ta momčad imala (uz Princea koji je zaokruživao petorku tu su još bili Okur i veterani Williamson, Hunter i Campbell) i jasno je kako se radilo o posebnoj družini koja je bila krcata talentom i koja naslov nije uzela slučajno (druga obrana lige tijekom te šampionske 2004, ispred njih su bili samo sjajni Spursi, s kojima su imali obračun godinu kasnije u novom Finalu).

Svi ti promašaji Dumarsa i sada već četiri gubitničke sezone koje su iz njih proizašle, Pistonsima nisu donijele ništa dobroga – em je momčad i dalje bila krcata preplaćenim igračima na dugim ugovorima koji su spriječavali bilo kakve ozbiljnije zahvate na rosteru, em je Dumars iz godine u godinu fulavao na draftu (na stranu Darko u godini kada si mogao imati Carmela, Wadea ili Bosha, Joe je tijekom zadnje 3 sezone draftao Dayea, Monorea i Knighta, od kojih se samo Monroe pokazao kao igrač, Daye je potpuni promašaj, a Knight je još uvijek u fazi prilagodbe tijekom koje baš nije oduševio). Bez prostora na salary capu za rebuilding i bez priljeva vrhunskog talenta, Pistonsi su postali osuđeni na dno i poziciju iz koje se ne nazire pomak naprijed.

Jedine svijetle točke prethodne sezone bili su tako Monroe, koji je izuzetno napredovao u napadačkom dijelu i razvio se u korisnog viskog koji može igrati licem košu i raditi pod obručima (ali ne može igrati obranu jer nema ni brzinu ni skočnost) te Stuckey, koji se razvio u solidnog combo-beka startne vrijednosti sposobnog odigrati jednako dobro obje vanjske pozicije, ali koji se ipak puno bolje snalazi kao slasher s loptom zbog klimavog vanjskog šuta (samo 31% za tricu i 32% s poludistance). Jasno je kako je najveći problem Pistonsa talent, odnosno taj što im je najbolji visoki igrač nedefinirane pozicije (zbog čega treba puno bolji kontekst od onoga kojega donosi igranje u paru sa spot up šuterom poput Jarebka ili s dva užasna napadača kakva su Maxiell i ostarjeli Wallace), a što su im druga i treća opcija igrači koji bi u ozbiljnim momčadima zaokruživali petorku (Prince i Stuckey).

U ovakvim okolnostima, Lawrence Frank je još i napravio sjajan posao hvatanjem ovih 25 pobjeda, uspijevši uz to dati maksimalan broj minuta rookieu Knightu. Problem je samo u tome što ih momak nije iskoristio, pokazavši više sličnosti s Brandonom Jenningsom nego Kyriem Irvingom. Nesposobnost da organizira napad te kreira šut drugima, ali i sebi, nisu baš odlike budućeg startnog NBA playmakera koji je uz nesposobnost realizacije u reketu i kriminalan omjer asista i izgubljenih ipak iskazao jednu dobru stvar – može gađati trice. To ga je pak u kombinaciji sa Stuckeyem održalo na parketu (Stuckey zna napasti i stvoriti višak pa ga je pronalazio na boku, usput igrajući obranu na opasnijem protivničkom beku), ali dva combo-beka baš i nisu neka garancija budućnosti.

Čak i da dovođenje Andrea Drummonda donese idealnog partnera Monroeu, ovoj momčadi treba barem još jedan draft u kojem bi se dokopali strijelca iz vani koji je u stanju donijeti nadu kakvu budi dvojac pod košem.

FAST FORWARD

Zamjenom Gordona za Maggettea, Dumars se doveo u situaciju da iduće sezone ima prostora na salary capu prvi put od ljeta 2009. kada ga je brzinski ispucao na Gordona i Villanuevu. Ipak, do tada će se morati strpiti da isteknu zadnje godine Maggetteu, Maxiellu i Bynumu, sve redom mrtvim ugovorima. Dvojici potonjih klub je omogučio da postanu milijunaši, a oni njemu zauzvrat nisu dali apsolutno ništa. Ali, ne sumnjam da će zato svaki od njih sa zadovoljstvom čestitati Božić gospodinu Dumarsu svake godine.

Navijačima Pistonsa pak ostaje nadati se da neuništivi Joe iduću šansu neće opet prokockati na isti način, posebice obzirom da bi do tada, uz malo sreće (i malo bolje procjene) na idućem draftu, mogao imati i respekta vrijednu mladu jezgru.

TRENUTNI ROSTER: Maggette, Stuckey, Villanueva, Prince, Maxiell, Jerebko, Bynum, Monroe, Daye, Knight, Drummond, Hamilton (64 milje)

REALAN/IDEALAN ROSTER: jezgra + Singler (2-3 milje), English (minimum), Kravtsov (minimum)

- da, onaj Hamilton naveden kao dio jezgre je Richard, koji se još uvijek vodi na platnoj listi Pistonsa i zauzima prostora na salary capu u iznosu od 6 milja (što je bolje nego da se vodi kao igrač od 12 milja što bi bio da se nisu sporazumno razišli prošle sezone, naravno, jasno vam je kako dobar dio razlike u plaći pokriva midlevel Bullsa)

- u slučaju da Singler shvati kako mu je bolje ostati još sezonu u Madridu, a to će se vjerojatno dogoditi ne ponude li mu Pistonsi nešto više od minimuma novca i minuta (kraj Princea i Maggettea baš se neće naigrati), njegovu poziciju na rosteru mogli bi dobiti ili Middleton (pick druge runde) ili Casper Ware (član rostera na ljetnoj ligi)

- Slava Kravtsov je ukrajinsko drvo koje nije ostavilo značajnijeg traga ni u domaćoj ligi, ali Pistonsi su izgledali odlučili da je upravo on pojačanje koje im treba kao jeftina podrška Monroeu i Drummondu

- šteta što Minnesotina amnestija Darka još nije službena jer bi bilo predobro da Dumars dio midlevela potroši na njega

12Dec/103

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

DURAN'

Iako u zadnje vrijeme Thunder pomalo počinje nalikovati na lanjsku momčad (kažem pomalo jer obrana još nije ni blizu prijašnje razine, ali barem napad dobiva neke poznate nam obrise – vrti se pick 'n' pop s Krstićem na otvaranju, Harden ulazi s klupe i zabija nakon specijalno za njega postavljenih blokova, Durant je sve precizniji), očito je kako Westbrookova odluka da ovu momčad napravi svojom nije nešto preko čega će se moći tek tako prijeći.

Iako je potpuno besmisleno tumačiti govor tijela i izraze lica kao činjenice, ja se ne mogu riješiti dojma da Russell Westbrook osjeća kako ga trenutna situacija guši. Čovjek puca od snage, spreman je boriti se 1 na 5, samopouzdanje je na vrhuncu, a trener od njega traži da bude razigravač i da se podredi momčadi. Dok se on tako bori sam sa sobom, odnosno s potrebom da ide glavom kroz zid s jedne strane i potrebom da se podredi momčadi s druge, ostatak ekipe mora osjetiti barem malu napetost.

Srećom po Thunder, ostatak ekipe u Westbrookovoj borbi sa samim sobom ne vidi ništa loše jer se redom radi o sjajnim suigračima kojima je najviše od svega stalo do toga da se Westbrook konačno pomiri s tim što jeste, da nađe ravnotežu između svojih mogućnosti i želja. Da konačno bude sretan. Jer, boriti se ovako kako se on bori, a u isto vrijeme imati osjećaj da si iznevjerio suigrače zato što nisi bolji playmaker, stvarno je blesavo.

Jer, iako sam na početku mislio da je glavni problem Thundera sve veća uloga Westbrooka koja ih iz momčadi pretvara u tipičnu NBA franšizu u kojoj su najvažnije zvijezde, sada mi se čini da je Westbrookova upornost još jedino što ovu momčad čini specijalnom. Da nema njega, bili bi u puno goroj situaciji nego što su to danas.

Zbog toga što ovi momci ostavljaju dojam tako dobrih duša i krasnih ljudskih bića kojima je stalo jednima do drugih, nemam nekog pretjeranog straha za njih usprkos svim trenutnim problemima. Kad-tad ova momčad će postati opet moćna. Previše je tu talenta i previše napadačkog oružja da se vječno igra u ovakvom grču, a ne postoje obrane koje mogu zaustaviti sve čime ih Thunder može napasti jednom kada taj grč popusti.

Ali, oko jedne stvari se brinem i nju smatram glavnim razlogom zašto je momčad budućnosti zapela u čistilištu. Što ako je Kevin Durant sjajan momak i strijelac, ali i ništa više od toga? Kada je dolazio u ligu, znali smo da će biti velik samo zbog te lakoće zabijanja iz vana kakvu nismo vidjeli još od onih hall of fame sezona Tracya McGradya u Orlandu. Međutim, što ako KD i nije ništa drugo osim novog Tracya?

Uspkros svom talentu, McGrady je još poznatiji po tome što nikada nije prošao prvi krug playoffa. Iako su do toga dovele i ozljede i limitirani suigrači, moramo priznati da Tracy nije imao ono nešto što često znamo opisati instinktom ubojice. Da, kao i Durant i Tracy je znao zabiti koš pobjede i složiti sulude šuterske serije (ova je nezaboravna), ali u tome i jeste poanta.

Šuterske serije ne donose prstenje.

Za biti prvak, moraš biti all-round igrač. Moraš biti u stanju ukrasti ključnu loptu, dodati završni pas, napasti obruč i riskirati ozbiljnu ozljedu u pokušaju da iznudiš dodatno slobodno. Durant, kao i McGrady, ima talenta za sve to, ali, kao i McGrady, predobro se osjeća u ulozi šutera. Toliko su fludini ti njihovi potezi usprkos tim krakatim udovima, toliko su duži od svakoga tko ih čuva, da im je svaki šut tijekom utakmice lagan poput onoga na treningu. I to su šutevi koji u njihovom slučaju nisu loši šutevi jer su rođeni za takvu igru. Međutim, ako nas je povijest ičemu naučila, onda jeste tome da je skok-šut, uz to što je i najljepši individualni potez u košarci, ujedno i obilježje gubitnika. Odnosno, ako gubitnika zvuči previše negativno, potez nedovoljno čvrstog pojedinca.

MJ i Kobe dobili su gomile utakmica skok-šutom, ali još više su ih dobili i drugim elementima igre. Dok ne vidim da Durant može nešto slično, morat ću se složiti da Russell Westbrook ima pravo tražiti pravo prvenstva u ovoj momčadi. Westbrook je spreman ići kroz zid, Durant se još uvijek zadovoljava pokušajima preko zida.

Da, lako je bilo osvojiti SP šutom iz vana. Budimo realni, u pitanju je ipak drugoligaška konkurencija. Ali, za NBA borbu moraš biti i malo lud u glavu, spreman riskirati. Izići iz zone ugode. Westbrook je to očito spreman, izazvati momčad i tražiti od nje više. Durant to još nije, a nije zato što ni od sebe trenutno ne traži više. Westbrook postaje muškarac, KD to još nije.

Opet kažem – ovi momci mogu zaobići zamke ega, redom su u pitanju sjajni karakteri. Ali, sve opet ovisi o tome koliko će Durantu trebati da mu izraste par testisa. Da, mladi su, ali dosta je bilo igranja. Dosta je bilo navijanja i podrške. KD ne može šetati uokolo i tješiti suigrače. Mora ih izazvati da budu bolji. A to može samo ako je i sam spreman preuzeti na sebe odgovornost. Do tada, morat će to raditi Westbrook. Do tada, Thunder će igrati tvrdo i ružno, s puno grešaka, baš kako igra i Westbrook. Na silu, učinkovito, ali ni izbliza lijepo kao što to može KD.

Ova momčad je zatvorena u kavez, a osloboditi ih može samo Durantova eksplozija. Što je više budemo čekali, to su veće šanse da sav ovaj talent i ovaj trenutak koji imaju jednostavno - prođe. Kevine, znamo da si čudo od talenta. Sad još samo moraš dokazati da si lider.

WADE

Uvijek grintam kako mi je puna kapa Heata i toga da je Heat Index uvijek na naslovnici ESPN-a, a onda i sam uvijek imam nešto dodati na račun cirkusa u Miamiu. Jadno. I u isto vrijeme zanimljivo. Poput Sanadera. I da, jebi se Stankoviću, ti i tvoja umišljenost. Ćelavi egomanijak misli kako je cool da dovede nekog apsolutno nebitnog gosta u ovakvom trenutku, kao - svi pričaju o Sanaderu, zabavljaju se, seciraju, e ja ću biti cool, alternativan, pa baš neću. A sve što si tim dokazao Stankoviću je da si najobičniji papak kojem je vlastiti odraz u ogledalu važniji od posla.

Uglavnom, kada je ovo ljeto LBJ dolazio u Heat, većina nas je pomislila kako je spreman biti Pippen. Onda je stigao, krenula je sazona i LBJ je umjesto uloge Pippena odlučio biti šerif. Čak se pokušao i riješiti trenera u napadu panike. Svo to vrijeme jedan čovjek je bio još veće razočaranje. Dwyane Wade je igrao loše, ali to smo mu tolerirali jer smo znali da je ozljeđen. Ono što mu nismo mogli tolerirati je činjenica da je tek tako, bez borbe, prepustio ulogu lidera Jamesu. A Miami je bio njegova momčad. On ima naslov i titulu MVP-a Finala, on je tu bio prvi.

Samo, sad mi je jasno. Wade nije lider koji puno priča. Čak i u onoj šampionskoj generaciji, Wade je bio u pozadini iza Shaqa, Mourninga i Haslema. Wade priča na terenu. Stoga, ako je bio ozljeđen i ako je igrao ovako loše kako je igrao prvu polovinu dosadašnje sezone, zar nije logično da se nije mogao postaviti kao lider i protuteža Jamesu? Kako će mu u facu reći "Ne seri" kad niti je u stanju odigrati obranu niti gađati s više od 25%?

Pa skočimo sada na ovaj najnoviji niz utakmica. Wade je zdrav, spreman i osjeća se dobro. Čim je krenuo s igrama koje smo navikli gledati od njega, krenuo je i Miami. Konačno gledamo momčad kakvu smo očekivali. Ranjivu, definitivno ne spremnu osvojiti naslov ove godine, ali momčad koja će gaziti Indiane ovoga svijeta, a ne gubiti od njih na svom parketu.

I da, sve je to samo zbog Wadea. Jer, dignuvši igru na ovu sadašnju razinu, Wade je konačno progovorio. Na parketu, jedino kako zna. Ovo je moja momčad. LBJ i Bosh su odmah došli u red, posvetili su se radu umjesto priči. Snage su raspoređene. Wade je šef, igra svoju igru, trpa, a vi se podredite sporednim ulogama i radite prljave poslove.

Naravno, postoji još jedan sitan problem. Ako Wade zna pričati samo na parketu, što će se dogoditi u slučaju nove njegove ozljede? Mogu li James i Bosh zadržati ovakvu razinu koncentracije na igru bez Wadeovog smirujućeg prisustva? Ili će opet početi plakati kao primadone kakve jesu? Nekako prije vjerujem da će Wade naučiti biti lider u svlačionici, nego što će ova dva odrasti. U biti, mislim da je to jedina nada za Heat.

IN DIANA JONES

Nakon više od četvrtine sezone jasno je kako uspjeh Pacersa nije slučajan. Naravno, za njega je dobrim dijelom zaslužno i očajno stanje na Istoku, ali, objektivno gledajući i konkurencija je imala iste startne pozicije. Tako da razlika leži ponajviše u tome što su Pacersi od ovo malo talenta što imaju nekako uspijeli složiti momčad.

Evo kako im je to uspijelo. Kao prvo, iako na papiru nemaju predispozicije za momčad koju bi smatrali dobrom u obrani i skoku, oni su to postali. Hibbert je dovoljno pokretan i jak da smeta u reketu, a ključnom se pokazala odluka trenera O'Briena da izbjegava nisku postavu s Grangerom na četvorci o kojoj se puno pričalo te da radije osakati napad kako bi dao ravnotežu momčadi pod košem.

Sva ova drva koje se rotiraju na četvorci donose upravo to, ravnotežu. Napad je na svoj način limitiran, ali za sada daje maksimum. Prvo, u njemu se nalaze tri razigravača, tri igrača koja mogu držati ritam momčadi, a to je itekako važno. Sve ide preko Hibberta, a kada se lopta ima kome spustiti u post, parket se otvara. Ili će Hibbert igrati 1 na 1 ili će poslati loptu vani ili će netko utrčati. Uvijek postoji opcija, nema stajanja u mjestu.

Collison možda nije ništa više od osrednjeg slash 'n' kick playa, ali daje solidne minute, a možda je najvažniji vanjski igrač Mike Dunelavy. Ne samo da drži obrane na petama svojim vanjskim šutom, već i sjajnim osjećajem za pas. Dunleavy ne carini loptu i često je onaj koji daje ključni pas, onaj prvi asist koji vodi do asista za koš.

Čekaj, sad sam upravo naveo tri igrača koja smatram važnima za napad, a ni jedan od njih nije Granger? Kako to? Pa, zato Pacersi i jesu bolji od očekivanja. Jer, sa suigračima koji znaju igrati i drže se sistema, Granger može u miru igrati svoju igru. Zabijati kada i kako hoće, ali i pomoći all-round učinkom. Dok ne siluje i dok radi, svi su na dobitku.

Nakon što si ovako fino zatvorio petorku i stvorio sistem, nije na odmet što imaš i klupu. Brandon Rush je očito shvatio da mu je ovo zadnji vlak za NBA karijeru i pretvorio se u vrlo dobrog šutera (a možda je samo nabavio vrhunsku marihuanu), Ford također želi produžiti život u ligi i igra svoju 1 na 5 igru u za njega idealnoj ulozi back-up playa, a gomila je tu još fajtera zahvalnih uopće na prilici da na ovaj način zarađuje za život.

Nema tu puno talenta, ali sve je idealno. Što nas tjera da postavimo pitanje kako bi se stvari razvijale kad bi Hibbert ili Granger ili čak Dunleavy ispali iz igre na duži period. Samo, zar već i sama činjenica što ih iz takta može izbaciti tek jedna takva katastrofalna situacija, ne govori dovoljno o tome kako su Pacersi ove godine odradili vrhunski posao u svakom pogledu i usprkos svim sumnjama ipak udarili temelj boljim danima. Respect.

KORVER

Kao što ne mogu bez spomena Heata, očito ne mogu ni bez Bullsa. Sjajna pobjeda protiv Lakersa u jednoj čudnoj utakmici (Lakersi su 15 minuta izgledali kao šampioni, nakon čega kao da su zaspali, kao da im se nije dalo odgovarati na sve izazove koje su pred njih stavljali Rose i ekipa) još jednom je pokazala da Chicago već ove sezone moramo smatrati pravim izazivačima.

Osim ako se Durant ne probudi, po meni je Los Angeles još uvijek za klasu iznad svih ostalih momčadi Zapada. Jazz, Spursi i Dallas, ma kako dobro izgledali, ipak imaju tu jednu ogromnu rupu koja ih u eventualnoj seriji već u startu stavlja u ogroman minus (Jazz ne može kontrolirati reket, Spursi nemaju igrača sposobnog nositi momčad kad sve drugo stane, a Dallas nema treću napadačku opciju kojoj možeš vjerovati u ključnim trenutcima).

Na Istoku pak u sličnoj poziciji je Bostona, ali mogu zamisliti da i Orlando i Miami mogu sakriti svoje mane (nedostatak playmakera, odnosno nedostatak igrača zadatka), pa im zaprijetiti. I u tu kategoriju prijetnje definitivno stavljam i Bullse. U biti, smatram ih najvećom prijetnjom.

Kyle Korver je jedan ogroman razlog. Bez problema mogu zamisliti Korvera u playoff seriji kako uništava Magic ili Celticse. Možete se kladiti u barem jednu pobjedu izborenu na račun njegovih trica, jedan trenutak za pamćenje. Čovjek se nije samo izborio za svoju rolu, već pokriva najveću manu Bullsa, nedostatak šutera.

Pogledajte bilo koju utakmicu Bullsa i primjetite kako njegovim ulaskom momčad dobiva jednu drugu dimenziju, kao da prebacuju u višu brzinu. Istovremeno, nema šanse da bilo koja gusta završnica prođe bez njega među pet. Korver ne starta, ali završava. Kao i Kukoč nekada. Uostalom, tako je i bilo i kod Sloana, kada je Korver s jednim Deronom "Imam Muda Kao Da Mi Je Jerry Sloan Otac" Williamsom dijelio ulogu closera.

Mogućnost da jedan šuterski specijalist igra ovako važnu ulogu nije se otvorila samo zbog njegove preciznosti koja pokriva sve minuse. Korver jednostavno nema savjest. Iako na prvi pogled izgleda kao nekakav produkt hrvatske košarke bez mozga, on je totalno neustrašiv u izboru šuta, toliko samouvjeren u to što radi da mu praktički preciznost raste što je situacija teža. Automatsko zabijanje skok-šuta i slobodnih fantastična je osnova, ali Korver je i fajter koji izaziva svaki šut protivnika, mlati se i ne popušta pred nikim. Nije stoper, ali tako se ponaša. I zato ćemo ga se nagledati u finalnoj petorci Bullsa.

Realno, samo je Boozer nešto slabija karika ove sjajne obrane, ali dok je Korver u stanju držati svoju poziciju te dok Noah, Deng i Rose svojim dugim rukama, aktivnošću i borbenošću pokrivaju većinu terena, može se izdržati s dva upitna obrambena igrača u ključnim trenutcima. Uostalom, Thibodeau je pokazao da mu neće biti problem dati prednost Gibsonu zbog obrane ako Boozer stane u onom segmentu igre u kojem je ključan.

Uglavnom, ako svaka utakmica Bullsa u biti počinje i završava onog trenutka kada Korver raširi obrane svojim vanjskim šutom, Boozer je taj koji od svega ima najviše koristi. Čim se obrana širi prema vanjskim pozicijama, Boozer dobiva prostor za zabijati. Međutim, ono što je još važnije, čim ga se krene udvajati, Boozer vraća loptu vani tom istom Korveru. Sad, pametna pick igra je dovoljna za igrati odličnu košarku kada imate NBA talente na raspolaganju, ali još bolje od toga je imati post igru. Unutar-van. Tu zaboravite na prednost obrane. Pick igra se može braniti ma kako savršeno funkcionirala, ali savršeno unutar-van kretanje lopte ne može braniti nitko.

Posebice kada i Rose pogađa tricu za tricom. Ako ovo nije tek nekakav trenutak providnosti, ako je Rose stvarno dodao pouzdan vanjski šut na sve ostale kvalitete, onda Bullsi više nemaju mana. Tricaši Rose i Korver, uz u tom dijelu igre solidnog Denga, čine iznadprosječnu šutersku osnovu. Ova momčad postaje neranjiva.

Time automatski kod mene ima prednost pred Orlandom i Miamiem. Mislim, tu je čak i Noah, čovjek koji je u stanju biti najdominantniji čovjek na parketu bez da zabije koš. Čak ako Rose i ispadne iz ovog trenutnog šuterskog ritma te se vrati igri bez trice, imaju dovoljno.

Korver prijeti iz vani, širi obranu. Boozer prijeti u postu, skuplja obranu. Na takvu igru nema prilagodbe od utakmice do utakmice, treba reagirati u trenutku. I onda kada se protivnik navikne na neki ritam, kada pomisli da ima stvari pod kontrolom, onda Rose krene na ulaze i riješi sve individualnom veličinom.

Bullsi su krcati. Finale Istoka između njih i Bostona bit će sjajna repriza Najbolje Playoff Serije Svih Vremena. Govorim to već dugo vremena, ponavljam to više kao mantru, nadajući se ponavljanju jednog prekrasnog trenutka. Danas se ne nadam, danas sam siguran. Čeka nas nešto specijalno.

CLUBLLESS IN SEATTLE

Veseli me pomisao da bi Seattle opet mogao dobiti NBA klub, ali u isto vrijeme me živcira. Totalno. Više nego činjenica da mi zemlju vode sociopatski lopovi. Jebiga, ako mi je većina sugrađana priglupa, nevažno je tko nas vodi, zar ne? Mislim, ako mi je moj sugrađanin u stanju ukrasti zimski kaput na rock koncertu samo zato što mu je predan greškom, zašto me čudi bilo kakav postupak ovih na vrhu koji ni ne slušaju glazbu? Ljudi su glupi jer misle da je sve u lovi i materijalnom. Ali, Stern nije glup, iako Stern zna da je u lovi i materijalnom puno toga. Samo, kakav god ego imao, kod Sterna je razum uvijek bio jači. Pa kako takav čovjek nije bio dovoljno pametan da shvati da će Hornetsi kad-tad opet završiti u Oklahomi, gdje su onu godinu i pol bili dočekani kao spasitelji? I da jednostavno nije bilo potrebe gasiti klub s takvom povijesti i u takvom gradu kakav je Seattle?

Da nije bilo te potrebe za pozitivnim PR-om (a vezivanje lige uz New Orleans, kojem su svi okrenuli leđa, ispalo je sjajna priča), Hornetsi bi sada bili pred vratima grada gladnoga vrhunskog sporta poput Oklahoma Citya. Ovako, Seattle se spominje kao opcija, ali sumnjam da itko u Seattleu želi napraviti uslugu NBA ligi. Ne nakon igre koju je Stern odigrao u danima selidbe Sonicsa.

Ne, nije problem bila dvorana. Pogledajte koliko godina traje trakavica u Sacramentu, koji ima dvoranu duplu goru i stariju nego je to bila ona u Seattleu. Problem je bio u tome što se na tržištu našao grad željan NBA kluba i ljudi koji su bili spremni na sve da dobiju NBA franšizu. Sonicsi su bili laka meta jer su ispunjavali oba potrebna uvjeta da se zadovolji ekipa iz Oklahome – imali su vlasnika koji je jedva čekao zaraditi neku lovu, plus grad i lokalna zajednica nisu htjeli ni čuti za ucjene NBA lige oko nove dvorane. Sacramento, kao jedini konkurent, ipak ima vlasnike koji ni u ludilu ne žele ostati bez svoje igračke, a samim time i barem vokalnu ako ne i konkretnu podršku zajednice.

Hornetsi, kao najranjivija franšiza, zbog te proklete Katrine nisu mogli nigdje. Trebalo je paziti na ugled lige, usprkos tome što se Oklahoma upravo zbog Hornetsa zaljubila u mogućnost posjedovanja NBA franšize. Da nije bilo tog kretenskog uragana, danas bi Hornetsi bili u Oklahomi, Sonicsi u Seattleu, New Orleans bi živio kao i uvijek sa svojim Saintsima i ne bi se previše uzbuđivao što je nakon Jazza još jednom ostao bez profi košarke, a i svijet nikada ne bi ugledao ove očajne dresove Thundera.

Sad, ja sam se odavno pomirio s tim da se sve poklopilo tako kako je i da je jedna genijalna franšiza jednostavno nestala. Eventualni dolazak Paula i društva u Seattle i povratak Sonicsa zato mi nemaju nikakvog smisla. To nisu Sonicsi, ne mogu to biti dok god Durant igra južnije. Premalo je vremena prošlo da bi nekadašnji navijači tek tako prihvatili potpuno novu momčad.

Opet, ni drugi spomenuti gradovi nemaju nekog većeg smisla. San Diego bi imao smisla kad bi se Clippersi vratili, ali ovakvo gomilanje klubova u Kaliforniji nema ekonomsko opravdanje (ima po pitanju publike i njihova interesa, ali Kalifornija nikada neće izgraditi dvoranu samo da bi neki grad imao profi klub, pa ti ljudi su toliko osjetljivi na svoje zajedničke dolare da nemaju čak ni NFL klub u jednom Los Angelesu, o čemu pričamo). Kansas City ima football momčad za kojom luduje, ima baseball i košarka im nije toliko bitna, pogotovo ne dok imaju toliko uspjeha na sveučilišnoj razini s Kansasom.

Stern treba čisto tržište, novo, koje može monopolizirati, kao što je to napravio u Oklahomi. Stoga mi se od svih opcija o kojima slušam kao jedino logično rješenje nameće Louisville. Uz Kansas i North Carolinu, Kentucky je možda i najluđa košarkaška država, ali iako imaju moćna sveučilišta i indie rock scenu, nemaju ni jedan profesionalni klub.

Louisville nije više mali grad – u američkom stilu spojen s obližnjim gradovima (čak i nekima koji se nalaze u graničnoj Indiani) u veće metro područje, on danas broji više stanovnika i potencijalnih NBA fanova od New Orleansa, ali i Oklahoma Citya i Salt Lake Citya.

Potencijal tržišta ne može se možda mjeriti s onim Seattlea ili San Diega, pa ni Kansas Citya, ali možda je upravo glad stanovnika u stanju napraviti razliku na način koji je to uspijelo baš u Utahu ili Oklahomi.

DUMARS VS MONROE

Oduševio sam se neki dan kada sam vidio da je Greg Monroe konačno startao za Pistonse. Takav talent mora dobiti šansu, kada danas gledam Hibberta kako igra sve sam uvjereniji da i Monroe, koji ima slične kvalitete i koji prije svega zna igrati košarku, može imati svoju ulogu u ovoj ligi. I onda skužim da Greg nije startao zato što je Dumars shvatio da mora razmišljati o budućnosti, već zato što su odmarali Big Bena kako bi ovaj bio što spremniji za utakmicu protiv Toronta.

Ne znam što da kažem. Nisam siguran da li mi je smiješnije to što se netko na ovaj način posvećuje utakmici protiv Raptorsa (i onda je još izgubi) ili što je netko ovako fokusiran na kratkoročni plan. Dumars očito ima problema, čovjek je još pod dojmom naslova osvojenog s odbačenim igračima te valjda i dalje vjeruje da još jednom može napraviti nešto slično.

Samo, jednom u životu ti se sve onako poklopi. Da dobiješ sve igrače koje trebaš praktički bez drafta ili velikih financijskih rizika, samo kroz tradeove. I ne samo da ih dobiješ, već da svi odigraju svoju najbolju košarku prelaskom u tvoj klub. Dumars bi do sada trebao znati da je ova momčad disfunkcionalna. I okrenuti se Monroeu. Ne kao zamjeni za Big Bena, koji već dvije godine priča o odlasku u mirovinu, već kao nositelju igre.

Inače, svi ti planovi o novom podvigu postaju besmisleni. Najluđe od svega, to je jasno svima osim Dumarsu. Igrači su odavno isključili ikakvo zajedništvo, samo čekaju da završi sezona i da krenu dalje. Šteta je zato jedinog čovjeka koji ne ide nigdje i koji se tek uči profesionalnom životu već od prvih koraka obilježiti cinizmom NBA lige. Upornim forsiranjem veterana koji uporno gube Dumars upravo to i radi. Čime samo još jednom ističe svoju kandidaturu za najgoreg GM-a lige. Nije sramota pasti na dno, pogotovo ako se imaš plan opet dignuti. Samo, čini se da Dumars više nema nikakvog plana.

FEAR THE DEER

Sa zdravim Bogutom u postavi ova parola opet ima smisla. Na stranu bezidejni napad i tragični učinci Jenningsa - dok god Bogut caruje pod košem, Skiles može biti zadovoljan obranom. A dok je Skiles zadovoljan obranom, Milwaukee ima šanse.

Ja više ne sumnjam u njihov playoff nastup. Ne, nisam očekivao da će i Salmons i Jennings i Maggette biti ovako neučinkoviti, ali isto tako nisam mislio da će Larrya Sanders još više pojačati zid koji Skiles gradi pod svojim košem.

Rookie je fascinantna nadopuna Bogutu, momak je kopija Ibake, što praktički znači da Skiles sada može računati na dva sjajna blokera u reketu u svakom trenutku. A, kao što znamo, zatvoren reket i kontrolirani skok prva su obilježja kvalitetne momčadi.

Još kada bi dobili nešto od napada, Bucksi bi vrlo brzo bili na lanjskoj razini. Dobrim dijelom i zbog momka izabranog sredinom prve runde za kojega nitko nije čuo do drafta, kojega inače volimo smatrati jednim od gorih ikada. E, zato plaćaš skaute.

21Oct/101

PISTONS

Posted by Gee_Spot

"You'd love to give everybody 34 minutes, but we're gonna put out the guys who have committed themselves in our practice sessions and committed to what we're trying to get accomplished defensively."
- John Kuester

SCORE: 35-47
PRVIH 5: Stuckey, Hamilton, Prince, Villanueva, Wallace
DRUGIH 5: Bynum, Gordon, Daye, Maxiell, Monroe
MVP: Prince
LVP: biraj između Gordona, Stuckeya, Hamiltona i Villanueve

Oko Pistonsa razbijam glavu već duže vremena, radi se o, barem meni, možda najtežoj ekipi za prognoziranje. Toliko se promjena dogodilo ovoga ljeta da možemo očekivati svakakve stvari (tko zna koliko će utakmica dobiti Miami na krilima tri igrača, tko zna kako će se Big Al uklopiti u Sloanov napad, tko zna kako će Larry Brown i Scott Skiles reagirati na prvu seriju poraza), ali usprkos svemu mene zbunjuje momčad koja praktički nije napravila nikakve pomake.

U isto vrijeme Pistonsi imaju ogromne rupe pod košem, gomilu sličnih igrača na bokovima i nedostaje im playmaker, čak i pravi lider. A onda, s druge strane, na ovom rosteru ima desetak igrača koji su u stanju igrati NBA košarku na vrhunskoj razini te je pitanje što se može dogoditi ako se nekim čudom uspiju uskladiti i postati momčad?

Obrambeno unutarnjoj liniji mogu olakšati život agresivnom igrom na loptu i presingom, a napadački imaju dovoljno kvalitetnih strijelaca od kojih barem dvojica mogu imati svoju večer i nositi napad od situacije do situacije. Skok će biti problem, ali nije da nemaju fajtera koji se neće bacati za svakom loptom.

Lani su potpuno podbacili, ali treba uzeti u obzir i okolnosti. Nakon solidnog starta, u kojem se već od početka vidjelo da novi trener John Kuester ima viziju koja uključuje tvrdu obranu na čovjeka i zanimljivu ideju napada u kojem svih 5 igrača ima podjednake ovlasti, krenula je epidemija ozljeda koja ih je potpuno izbacila s puta. Rip Hamilton i Ty Prince su trebali biti lideri, ali su rijetko bili na terenu.

Ben Gordon zbog ozljede nije uhvatio ritam cijelu sezonu (a znamo da je kod njega sve u ritmu), a i ostali nositelji su imali svoje pauze do dvadesetak utakmica (Rodney Stuckey i Will Bynum). Mislim, kada vam kažem da je najzdraviji igrač bio Charlie Villanueva i da je najveća konstanta bio prastari Ben Wallace, sve vam je jasno.

Ako ćemo prihvatiti da je nemoguće da se tako nešto ponovi, problemi Detroita više se ne čine tako nerješivima. Svi nabrojani igrači u stanju su odigrati dobru obranu na svojim pozicijama (makar se čini malo preoptimističnim u 2010. bazirati na Big Benu). Iako im nedostaje playmakera, prihvate li Kuesterov plan o kruženju lopte i pucanju samo iz slobodnih situacija, imat će i bolji napad.

U ničemu neće biti sjajni, ali mogu biti solidni, a solidnost na Istoku ovih dana je garancija playoffa. Međutim, najveći upitnik iznad ove momčadi ostaje kemija i odnosi među igračima, a upitno je i koliki je trenerov autoritet. Bez idealne ili barem normalne situacije u svlačionici ne možeš bazirati igru na karakternim zahtjevima – zalaganju u obrani i nesebičnosti u napadu. Ako ne postoji kemija, zalaganje i nesebičnost također se neće pojaviti.

A nije da Pistonsi nemaju solidnih rješenja. Stuckey bi mogao biti solidan all-round bek, čak i solidan play, kada bi prestao smatrati se all-star strijelcem. Isto vrijedi i za Bynuma, koji je prava energetska bomba u roli back-up playa. Rip Hamilton i Ben Gordon mogli bi biti sjajna veteranska kombinacija na dvojci, ako se ikako uspiju složiti oko minuta. Sumnjam da i jedan može biti zadovoljan s 24 po večeri, a obzirom da se radi o dva najslabija obrambena igrača, Pistonsi si ne mogu dopustiti luksuz da igraju s obojicom u isto vrijeme.

Nekako je logično da Hamilton bude starter, kako bi se preko njegovih istrčavanja iz bloka postavili obrisi napadačke igre, a da Gordon bude 1 na 5 ubojica s klupe čija minutaža će ovisiti o tome koliko je raspoložen od večeri do večeri.

Zdravi Prince na malome krilu i dalje je pravo blago, all-round igrač koji pomaže na oba kraja terena. Stoga, ako se ne ponovi lanjska sezona u kojoj je propustio skoro pola utakmica i ako se vrati u svoju standardnu formu, Pistonsi će imati toliko potrebnoga lidera na terenu. Prince će dati sve od sebe u obrani, a u napadu će uzeti i odraditi ono što mora. Stoga se treba nadati da je lanjska ozljeda slučajnost, a ne početak raspada jednog žilavog, ali krhkog tijela nakon 8 sezona iscrpljujućih NBA bitaka.

Dobra vijest za Detroit je ta što se lanjski rookie Austin Daye čini spremnim nasljediti Princea po all-round učinku. Doduše, nisu daleko ni fizičkom konstitucijom i sličnošću. Šteta jedino što se zbog ozljede Jonasa Jarebka (neće ga biti barem pola sezone), još jednog lanjskog rookiea koji se nametnuo kao prvi šljaker pod košem, nastaje rupa na visokom krilu koje će Kuester izgleda tu i tamo krpati upravo Princeom i Dayeom. Što nikako nije dobra vijest za zdravlje ovog tankog dvojca.

Međutim, teško je zamjeriti treneru što nema povjerenja u ostale potencijalne startne četvorke. Charlie Villanueva je dokazano igrač s klupe, 1 na 5 strijelac, dobar šuter iz vana i potencijalni vrhunski skakač, ali ujedno radi se i o igraču koji ne posjeduje sposobnost intenzivnog igranja u obrani niti shvaćanja tečnosti igre. Slično kao i Drew Gooden prije njega, Charlie je talent koji može odigrati dobru rolu, ali koji nikada neće biti važan dio neke momčadi jer jednostavno ne shvaća koncept momčadi.

Uz borbenog i limitiranog Jasona Maxiella, još borbenijeg i jednako limitiranog Jarebka te uz Villanuevin šut, rotacija na krilnom centru trebala je biti solidna. Sada je ipak previše ovisna o tome da igrači skloni greškama odjednom prestanu raditi to što inače rade. Također, teško je očekivati da će Big Ben opet imati onako solidnu sezonu kao lani, gdje je sa svojih skoro 30 minuta donosio momčadi pouzdani skok u obrani i donekle zatvoren reket.

Wallace je danas stvoren za rezervu i to za nekih 15-ak minuta po utakmici, dok bi većinu minuta na petici trebao dobiti rookie Greg Monroe. Svi koji Grega vide na četvorci nisu u stanju sagledati veliku sliku. Na četvorci igraju atlete, igrači koji mogu skupiti double-double samo na račun svojih fizikalija i eksplozivnosti.

Monroe nema ni jedno ni drugo, ali ima dobru visinu, meku ruku i sjajan pregled igre. Da je momak bijel, danas bi pričali o potencijalno novom Marcu Gasolu i to je ladica u koju trebamo staviti Monroea. Jasno da uz ovakvog centra trebaš staviti fizički dominantnu četvorku koja će skakati do besvijesti i koje se može gurati s protivničkom prvom post opcijom, ali ovakav centar ti zauzvrat nudi mogućnost igranja akcija kroz post, nudi ti pick 'n' pop opciju i all-round učinak na oba kraja terena. Mislim, Monroe neće biti dominantan bloker, ali već svojom pojavom i visinom može smetati u reketu.

Zato, ma kako ova sezona bila teška za prognozirati, Pistonsi će napraviti pravu stvar ako do kraja razviju potencijale svojih mladih igrača. Stuckey, Daye, Monroe, Jerebko – svi redom imaju NBA budućnost i trebaju minute. Makar to značilo da Hamilton i Prince više nisu dobrodošli. Jer, na kraju krajeva, isto ti je dobio 40 ili 20 utakmica ako nisi baš ništa ostavio sa strane.

Ta neodlučnost Joea Dumarsa o tome u kojem smjeru krenuti, još je jedan razlog za brigu oko ove momčadi. Bez jasne vizije na vrhu ni onima na parketu posao neće biti olakšan. Također, kada dodaš da je klub promijenio vlasnika i da nova garntitura još nije u potpunosti preuzela kontrolu, to donosi dodatni moment koji bi sezonu mogao učiniti još napornijom (tko će amenovati odluke o eventualnim tradeovima, koji su neizbježni kod ovake loše balansiranog rostera, odnosno hoće li Dumars zadržati potpunu kontrolu kao i do sada?).

Zanimljivo, u cijeloj ovoj priči nismo spomenuli Tracya McGradya. Čovjek trenira sa strane, nada se da će biti spreman uskoro priključiti se momčadi. Naravno, ovakav playmaker bi dobro došao, ali nažalost nije više 2006. Kao što smo imali prilike vidjeti lani u Knicksima, McGrady još ima talent, ali ne i tijelo. Stoga, Tracy, skupi snage i odi u mirovinu, ljudi s tvojim leđima i koljenima ne bi smjeli ni šetati, kamoli igrati NBA košarku. Učinit ćeš uslugu sebi, a usput ćeš i nama olakšati život jer se nećemo osjećati dužnim spominjati te svaki put kada govorimo o Detroitu.

8Aug/103

DETROIT

Posted by Gee_Spot

I tako sjednem jutros na doručak. Naranča iscijeđena i ispijena, stretching odrađen. Jutro svježe, dovoljno da se i dalje može sjediti u mudantama i tučeženki na balkonu, a opet da ti dođe obući majicu i hlače kod prvog naleta vjetrića milog. Laptop na stolu, otvoren na ESPN, a pored njega hektolitar kave i, naravno, palačinke. Stari sjedi preko puta, čita Slobodnu. Članak o Delašu u kojem nigdje ni spomena Omara Samhana. Čak ga se i Stari sjetio, one dvije utakmice za St. Mary's na NCAA turniru su stvarno bile nezaboravne. Bitno da se piše da Delaša ne voli trener, toliko o hr novinarstvu. Treba ga ukinuti isto kao i hr košarku. Po glavi mi se tako od ranih sati motaju ideje o jedinstvenoj Euroligi (20 klubova, svak sa svakim pa playoff) u kojoj bi Žalgiris mogao dvije sezone uigravati Samhana i Delaša pod košem (potpuno se nadopunjuju stilovima igre) umjesto da ovoga posuđuje Ciboni zato jer moraju loviti rezultat pod svaku cijenu.

Uglavnom, prva stvar koja me šokirala je podatak da Detroit pokazuje zanimanje za Tracyem McGradyem. Nije me srušila sa stolice, kao što je Staroga vijest o zanimanju Zadra za Giričekom (''tko će to platit?'', ''pa neće on igrat za kolekciju parea'', ''nema za alimentaciju, možeš mislit da će naplatit onaj ugovor s Turcima''), ali me malo zblenula. Prvo, zato što me podsjetila da je vrijeme da krenem pisati post o Detroitu (hvala Tracyu što je poslužio za uvod), a drugo, zato što McGrady nema nikakvog smisla u Pistonsima. Osim ako ne želi pomoći mladoj momčadi da stasa. Nekako mi se ta opcija ne čini realnom.

Mislim, Tracy očito želi bilo kakav ugovor, bilo gdje. Želi se osjetiti voljen nakon što su ga i Clippersi i Bullsi na fini način podsjetili da više nije u stanju igrati košarku na razini na kojoj je navikao. I sad, ako dođe u Detroit, ili bilo koju momčad koja se ne bori za naslov, koliko dugo mislite da će ostati podređen ideji mentora koji je značajniji na klupi nego na terenu? Zašto ja uopće pričam o igraču koji ionako neće odigrati više od 30 utakmica jer će ga u prvom sprintu izdati leđa ili koljena?

PISTONS

Kako je Dumars lani potrošio sav salary cap koji je imao na rasploganju na Villanuevu i Gordona, sve što im je ostalo ove godine bio je draft. S tim da bi, da je bilo po Dumarsovom, vjerovatno ostali i bez toga. Jer, kad je dao ugovore gore spomenutom dvojcu, Joe je bio uvjeren da će barem izboriti playoff usidren u osrednjost. Kad se osrednjost pokazala u suštini nedostatkom kvalitete, u krilo im je pao – Greg Monroe.

Nisam baš uživao Grega gledati na sveučilištu (momčad se vrtila oko očajnih bekova umjesto da bude podređena njegovim kvalitetama za što je najzalužniji trener Thompson Jr. koji posao ima samo na račun oca), a nekako mislim da će se slična stvar nastaviti i u NBA. Jer, s Monreom je i dalje sve potencijalno. U onim večerima kada bi mu se sve posložilo, pokazao bi se kao kompletan igrač, petica oko koje se može vrtiti napad i koja će svojim šutem i osjećajem za asist biti u stanju igrati onaj tip igre kakav su nekada igrali Rik Smits, Sabonis ili danas Yao i Bogut. Jedini problem je očit – Monroe ipak nema visinu i masu spomenutih stoga je puno lakši za braniti.

Meni osobno pratiti njegov razvoj bit će jedan od najvažnijih podzapleta ove sezone. Potencijal i talent su tu, ali potrebna je velika pomoć konteksta (sistem igre, suigrači, minutaža, sloboda od rizika pogreške) da se razvije. Momčad koja načelno nije u rebuildingu a koja treba pomoć pod košem prvenstveno treba šljakera pod košem. Kako se u to uklapa Greg? Ne znam, nadam se da sam u krivu jer stvarno bi bila šteta da ovakav talent ne igra, ali sve mi miriše na jednu sezonu punu razočaranja. A opet, ako je jedan Roy Hibbert pronašao svoje mjesto pod suncem a da je po svemu lošiji igrač, ima šanse i za Grega.

Kako je Dumars već spomenutim potezima momčad sveo tek na očajničke pokušaje da nekome utope ugovore Hamiltona i Princea, osim dolaska Monroea sve što im je ostalo bilo je produžiti ugovore s dvojcem koji je lani odigrao iznad očekivanja. Big Ben je prošle sezone trebao odigrati svoju zadnju sezonu, ali solidne igre nagnale su Pistonse da mu produže ugovor na još dvije godine kako bi barem pod košem imali jednog igrača koji je u stanju odigrati nešto što liči na obranu. Produženje je dobio i Will Bynum, solidan trogodišnji ugovor obzirom da se momak potvrdio kao prava back-up opcija na jedinici, čak je dobrim dijelom prošle sezone bio i važniji igrač od zbunjenog Stuckeya (izgubljen između realnosti koja kaže da je u pitanju tek solidan combo-bek i želja kluba da postane Billupsov nasljednik) i Gordona (propustio dobar dio sezone zbog ozljede, nikako nije uhvatio ritam neophodan za njegov stil igre a obzirom da i u ovu sezonu ulazi nakon operacije zgloba ne treba očekivati, barem na početku, znatnija poboljšanja u realizaciji).

Da stvar bude luđa, kraj trojice bekova u koje se ne možeš pouzdati ni u ludilu, Pistonsi su draftali još jednoga sličnog u drugoj rundi. Terrico White tako zaokružuje roster krcat combo-bekovima i osrednjim igračima, roster koji je, bez budućih tradeova, u bližoj budućnosti osuđen ne samo na polovičan učinak (u najboljem slučaju) već i na zagušen salary cap koji znatno otežava eventualne promjene.

TIGERS

Jedna od originalnih MLB franšiza, ekipa iz Detroita navikla je svoje navijače na pozitivne rezultata. Solidne financije i dobar skauting uvijek ih drže pri vrhu, ali, kako smo već više puta rekli, za korak više treba i doza sreće. Iako su u sezonu ušli kao favoriti divizije spremni se oduprijeti zadnjih godina dominantnim Twinsima, nizom okolnosti Tigersi su ispali iz trke.

Prvo su, suprotno očekivanjima, muku mučili sa startnom rotacijom pitchera. Uz asa Verlandera, pouzdanog veterana koji i u nešto skromnijem izdanju ove sezone nedvojbeno ostaje temelj momčadi, najveći teret trebali su ponijeti drugi i treći bacač Scherzer i Bonderman. Pogađate, odigrali su ispod potrebne razine, što je stavilo dodatni pritisak na mladog Porcella koji je totalno podbacio. Kako praktički nemaju petog startera, te bez Porcellova učinka, bili su prisiljeni improvizirati pozivajući razne igrače s nižih razina ili gurajući rezerviste u uloge startera kako bi popunili rotaciju.

A nakon toga su krenule ozljede. Prvo je otpao pouzdani Zumaya, bacač s klupe koji se specijalizirao u ulozi očuvanja rezultata nakon što bi sa terena sišao starter a prije nego bi ušao closer Valverde. Ovaj dvojac s klupe bio je jedna od najčvrščih karika momčadi, posebice zbog već spomenutih problema. Nakon njega otpala su i dva veterana udarača, Guillen i Ordonez, bez kojih rotacija više jednostavno nema dovoljno moći da prati Twinse i izbori playoff, a kamoli se bori za naslov.

Ipak, razloga za optimistični pogled u budućnost sasvim je dovoljno. Ako se stabilizira situacija s pitcherima (ima i popriličan broj mladih talenata u organizaciji) te ako ih zaobiđu ozljede, Tigersi imaju momčad sposobnu svake sezone osvojiti naslov. Njihova prva palica jedan je od najboljih udarača lige Miguel Cabrera, čovjek koji doslovnu svaku večer završi na bazi. Tip je stroj za poene u svakom pogledu i pravi nositelj napadačke igre.

Veteran Johnny Damon, doveden iz Yankeesa a inače proslavljen kao član generacije Red Soxa koja je osvojila naslov 2004., trebao je biti drugi oslonac, ali godine su učinile svoje i Damon danas uglavnom služi kao specijalac i zamjena za pitchera kada dođe na red za lupanje a ne kao igrač u polju. Zato su pak iskočila dva sjajna rookiea koji u kombinaciji s Cabrerom čine napad sposoban zabiti svaku večer, a to su Boesch i Jackson. Boesch donosi snagu, Jackson preciznost i posebice sjajnu trkačku igru u polju (njegove obrambene reakcije stalno se vrte u najboljim akcijama dana na ESPN-u) i nastave li ovim ritmom kojega su pokazali u prvoj godini, već iduće sezone mogu računati na nešto više od polovičnih rezultata na koje su navikli zadnjih godina.

THE ROSTER OF THREE

Brooklyn's Finest (Antoine Fuqua, 2009.)

Film od kojega nisam očekivao ništa i kojega sam dugo izbjegavao, ali nakon par pozitivnih recenzija od ljudi kojima vjerujem odlučio sam se za gledanje i doživio šok. Kakav jebeni krimić! Ima tu atmosferu Wire, taj dokumentaristički stil i ravni ritam koji cijeloj priči daje posebni štih. Fuqua ovaj put nije pretjerivao s stilskim vježbama, koncentrirajući se na likove i posebice na hladne ulice grada koje vladaju ekranom. Čovjek je uspio stvoriti jezu stvarnosti i vrhunske karaktere bez da je igdje pretjerivao. Čak i kraj, svojim anti-klimaksom, sjajno legne na dotadašnji tijek u kojem je, po meni, Fuqua uspio nemoguće – jedan hladni, cinični, tjeskobni film pretvoriti u napad na osjetila koja inače uglavnom reagiraju na patetične emotivne ispade. Ne sjećam se kad mi je zadnji put srce lupalo kao u zadnjih 15 minuta ovog podcijenjenog krimića. Koji nije ništa novo u žanru, ali je zanatski valjda najbolje odrađen komad vrpce još od genijalnog Affleckovog ''Gone Baby Gone''.

Loose Balls (Terry Pluto, 1990.)

Jedna od tri najbolje knjige koje sam ikada pročitao a da je košarka u glavnoj ulozi (ergo, tri najbolje knjige koje sam uopće pročitao). Tema je razvoj ABA-e i njen odnos naprema NBA, ali osim povijesnih podataka i obrazovne uloge koju igra u približavanju povijesti košarkaškim fanaticima, ovo je prije svega vrhunsko štivo puno likova i situacija koje samo život može kreirati. Pisana opušteno i zabavno, Loose Balls je knjiga na koju sam se valjda smijao kao kreten najviše u životu. Nema smisla da vam dalje išta prepričavam, nabavite si i ovo i uživajte jer garantirano će vam odmor učiniti boljim.

Live After Death (Iron Maiden, 1985.)

Obožavam live albume svake vrste, ali bez puno razmišljanja bi sastavio listu 5 najdražih. I na njoj bi se definitivno našao ovaj genijalni komad rock n rolla. Je, možda u ovih 90 minuta ima previše solaža i previše nepotrebne drame, ali to je takav stil na koji se brzo navikneš kraj svih onih riffova i fenomenalnih prijelaza u do najsitnijih detalja razrađenim pjesmama o kakvima 99% bendova može samo sanjati. Kao dodatni plus za jednog običnog rockera poput mene uz ovaj live veže se činjenica da je praktički u pitanju rasni best off album na kojem se nalaze svi najvažniji trenutci grupe koja je nekako uvijek bolje zvučala uživo nego na ploči. Lektira koja uvijek iznova oduševi, a nekako najbolje paše u ljetnim večerima.