ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

ATLANTA

Kada sam u google ukucao riječ nepovjerenje, prvi rezultat koji mi je izbacio bio je nekakav blog na kojem se našao jedan citat Byrona koji glasi ''Nepovjerenje je teška oprema, koja je u stanju više da oteža nego da zaštiti.'' Zbog čega mi je google priuštio tih nekoliko sekundi pakla dok sam se osvrtao po spomenutom blogu koji uređuje izvjesna isfrustrirana babetina nemam pojma, ali pronađeni citat mi dobro dođe za uvod.

Naime, kao što neki već znaju, u idućih mjesec dana na ispodobruca.com ići će svaki dan po jedan post posvećen NBA tržnici, uz koji će se naći još i osvrt na jednu baseball momčad, te nekoliko preporuka vezanih uz film, knjigu i glazbu za one koji još nisu iskoristili godišnji. Za razliku od mene, koji protekla tri tjedna nije radio ništa osim uživao i povremeno slušao izljeve nepovjerenja od strane bliskih prijatelja.

Tako je baš Emir aka Birdie, povremeni suradnik i stalni prijatelj ovog bloga, izrazio apsolutnu sumnju u ostvarenje ovog projekta. Znam, bilo je i ranije nezavršenih pregleda i najava koje se nisu ostvarile, te definitivno ima razloga za nepovjerenje, ali za razliku od Byrona, mene nepovjerenje inspirira. Kakvo otežavanje, kakva zaštita. Jebo to i jebo majku. Byron je ionako bio homić. A ja ću idućih 30 dana da štancam kartice teksta kao da sam Aralica.

HAWKS

Prvo, kakav je problem napisati post u 30 dana ako nigdje okvirno nije navedeno koliko on treba biti opširan? Tko mi brani samo navesti promjene na rosteru Hawksa, zatim napisati još par rečenica o ostalome i voila - eto dnevnog posta u manje od kartice. Ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha.

Početi priču o Hawksima ne možemo bez Johnsona.Već smo ranije obradili trade i ništa novoga se tu nema dodati – Joe je limitirani igrač koji s godinama samo gubi na vrijednosti (da li je on danas uopće dobra druga opcija ili je već na razini treće?) te maksimalan ugovor takvom igraču nije ništa drugo tipičan očajni potez franšize koja se boji rizika te radije ostaje vjerna osrednjosti. Mislim, ipak ne vodite domaćinstvo već vrhunski sportski klub, malo muda ne bi škodilo.

Ovako se Johnson može pohvaliti najvećim ugovorom ovoga ljeta. Go figure ili po naški – čuj to. Sad, vratimo se malo na playoff. Johnson ne samo da je bio loš, već se momčad raspala po šavovima, navijači su ostali razočarani i izreklo se mnogo teških riječi (sam Johnson je već odlučio kako se ne vraća nazad da bi vrlo brzo promijenio mišljenje nakon što je na stol sjela maksimalna ponuda). Kakav naivac može vjerovati da je sve riješeno otkazom Woodsonu (koji je, da usput spomenem, po Sportskim Novostima i dalje trener Atlante - neki dan sjeo kod Emira na WC i uzeo listati SN pošto nisam ponio laptop na odmor, i, naravno, odmah se opet uvjerio da je odluka da ne pratim domaće novine ispravna).

Očito je bilo da između igrača i Woodsona odnosi nisu sjajni, ali tome je podjednako pridonijela i uprava kluba koja ni u jednom trenutku nije pružila podršku treneru. A znamo što se u tom slučaju događa s klubovima koji igrački nisu posloženi do kraja – trener postaje predmet iživljavanja svakog isfrustriranog milijunaša, bio to Josh Smith ili Joe Johnson.

Da stvar bude još blesavija, za novog trenera postavljen je dojućerašnji pomoćnik Larry Drew, čiji uloga je očito ta da bude dežurni krivac za sljedeći podbačaj preplaćene momčadi. Možda sam previše ciničan, ali imam neki osjećaj da ova sumnjiva uprava, koja i dan danas ima problema dok usuglasi sve želje većinskih vlasnika (kojih je i dalje previše), nije postavila Drewa za trenera zato što vjeruje u njegove kvalitete.

Sjetite se samo prvog dovođenja Johnsona, kada je jedan partner bio protiv trošenja novca na neprovjerenog igrača, što je dovelo do blokada funkcioniranja kluba i natezanja po sudovima dok ga se nisu riješili. Trenutno GM Rick Sund uspijeva zadovoljiti sve koji imaju pravo glasa, ali pitanje je vremena kada će jedan od bogataša ili odlučiti stati na kraj suludom rasipanju novca ili pak odlučiti da mu nije napeto trošiti novac na loše vođen biznis.

Uglavnom, nakon što je odlučeno da će se i ubuduće sve vrtiti oko Johnsona, Sund je ostavio i boljeg brata Collinsa (iskreno, više i nema neka razlike, oba su očajna, ali ovaj za razliku od onoga u Sunsima barem iza sebe ima one solidne sezone u Netsima kada je bio jedan od boljih obrambenih igrača u ligi). Minimalac je dobio i Josh Powell, mekušac iz Lakersa, a to sve skupa znači da će jadni Horford i dalje morati glumiti radnog konja pod košem umjesto da uživa u ulozi novog i boljeg Eltona Branda.

Inače, Al je već najavio da neće žuriti s produženjem ugovora već da će dobro razmotriti opcije što samo govori da se radi o momku koji ne samo da igra pametno na parketu već i van njega. Vezati se uz klub bez jasne vizije, vodstva i budućnosti nema smisla, bez obzira na dolare. Kad već njima nije važno dovesti poštenog centra ne bi li barem malo olakšali život Horfordu, zašto bi njemu bilo bitno ostati u Atlanti?

Uz rookiea Crawforda, koji je nasljednik veterana Crawforda u ulozi instant strijelca s klupe, momčad tako već broji 12 garantiranih ugovora i nema prostora na salary capu za ništa više od dovođenja još par igrača za minimalac. Ili, naravno, da eventualno zamijene neki pick za Shaqa ili nekog drugog veterana kojega se bivše momčadi još nisu odrekle za slučaj da im se pojavi opcija nekakvog sign & tradea. Bolje išta nego ništa, jeli.

Samo, čime god da popune roster, Hawksi neće biti ništa bolji od ovoga što su sada – osrednja momčad čiji je pad u budućnosti neminovan bez promjena osnovne igračke jezgre. I koju su upravo preskočili i Bucksi i Bullsi. Josh Smith, Marvin Williams, pa čak i ugovor Jamala Crawforda koji je u zadnjoj godini i težak je preko deset milja, solidne su opcije za potencijalni trade i promjenu. Problem je samo tko će odraditi posao? Sund? Netko od 397 vlasnika?

BRAVES

Svoj prvi osvrt na neku baseball momčad počinjem baš sa onom koja mi je iz više razloga totalno naj-antipatičnija. Prvo, još ni jednom nisam pogledao tekmu Bravesa a da nisam umro od dosade (ok, mislim da stvarno nema smisla formulirati ovakve rečenice kad su priče o baseballu u pitanju te ću ih ubuduće izbjegavati). Drugo, ni jedan igrač, bilo bacač bilo udarač, na mene nije ostavio nikakav specijalan dojam, da bih recimo smatrao igračinom. Treće, kada momčad vodi na domaćem terenu i kada je pobjeda na dohvat ruke, s razglasa se pušta nekakav kvazi-indijanski napjev (Braves je kao nekakvo kolonijalno ime za Indijance, ono, kao, hrabri narod koji smo satrali pa im sada odajemo počast tako što po njima nazivamo sportske momčadi) za vrijeme kojega se cijeli stadion diže na noge i maše rukama kroz zrak kao da u njima drži tomahawk. Žasu, ali iz nekog razloga totalno rasturi protivnike - buka stvarno postane nepodnošljiva.

U sezonu se krenuli katastrofalno, nakon prve trećine su se počeli dizati i to ponajviše zahvaljujući izvjesnom Troyu Glausu (veteranu kojega su nakon 12 sezona šetnje po ligi doveli da popuni momčad) koji je u periodu od početka petog do kraja šestog mjeseca (točnije do lakše ozljede koja ga je izbacila iz ritma) nagomilao 12 home runa, 33 poena i fantastičnih 47 ubačenih poena (jebote, stvarno debilno zvuči prevoditi ove termine ali netko i to mora) po čemu je bio prvi u cijeloj ligi u tom periodu.

Dok je Glaus ludovao, momčad se posložila te je i sada bez njega u solidnoj poziciji za izboriti naslov prvaka divizije i direktan prolaz u playoff, iako im prvi favoriti Philliesi opet pušu za vrat nakon što su prekinuli seriju loših rezultata i opet zaredali pobjedama. Za većinu koja ionako nema namjeru gledati utakmice ovo je možda i najvažnije – u sljedeća, posljednja dva mjeseca sezone (i posljednih 60 utakmica pošto igraju jednu dnevno), Philliesi bi trebali skočiti na vrh a Bravesi bi trebali završiti drugi.

U svakom slučaju može se kladiti i na jedne i na druge jer, čak i kao drugi, Bravesi bi, obzirom na raspored, mogli završiti kao najbolja drugoplasirana momčad u ligi što im donosi pozivnicu za playoff (samo 8 momčadi igra playoff, po tri prvaka divizija iz svake lige plus još dvije najbolje drugoplasirane iz svake lige). Stvari stoje ovako nekako – postoji 5 vrhunskih momčadi i 5 očajnih, dok su preostalih 20 u stanju dobiti i izgubiti od svakoga. Bravesi spadaju u ovu sredinu, tako da će stvari na kraju ipak ispasti očekivane, iako su mnogi nakon ova dva uspješna mjeseca bili spremni Atlantu proglasiti prvakom divizije. Ali, kao što rekoh, Bravesi nemaju igrače koji će ostaviti dojam na vas za razliku od Philliesa koji su takvima krcati.

Znači, netko bi trebao iskočiti na način na koji je to napravio Glaus, a to već spada u sferu fantastike. Realno, ostat će na 50 % učinka do kraja (i to više zahvaljujući lakšem rasporedu u Nacionalnoj Ligi koje su dio – zanimljivo, klubovi iz dvije lige praktički ne igraju međusobno osim nekoliko utakmica, te se Bravesi tako ne moraju bojati susreta s Yankeesima, Raysima ili Red Soxima već mirne duše mogu nastaviti pobjeđivati jednako osrednje Metse, Marlinse ili Nationalse).

Uglavnom, ni to im nije garancija playoffa, ali jako je važno znati da ekipe koje imaju šanse za playoff igraju puno ozbiljnije od onih koje su ostali bez šansi. Dakle, Bravesi bi uredno trebali pobjeđivati u onim situacijama koje inače karakteriziramo kao zicere. Zašto je tome tako? Pa, sve se vrti oko toga kratkog playoffa. Kako samo 8 ekipa ulazi u njega, onih deset do dvanaest koji imaju realne šanse ne štede sredstva da u tome uspiju jer tko zna kada će im se ukazati sljedeća prilika. Drugim riječima, da su Bravesi van playoff utrke, do današnjeg prijelaznog roka prodali bi npr. spomenutoga Glausa nekom klubu koji se bori za playoff a koji bi im zauzvrat dao nekoliko potencijalnih budućih MLB igrača. Ovako, kako su u igri, oni su ti koji kupuju, što su dokazali nedavnim potezom kada su u Toronto poslali svog mladog shortstopa Escobara (SS ili esesovac je najvažniji čovjek u obrani jer igra između druge i treće baze što je područje u kojega sjeda većina lopti) u zamjenu za veterana Alexa Gonzaleza (koji je kao i Glaus jedan solidan ligaški igrač koji je u kasnim godinama odlučio odigrati sjajnu sezonu, što ga je učinilo poželjnim momčadima koje žele rezultat sada i vrijednima momčadi poput Toronta koja trenutno nema budućnost).

Tu je zanimljivo istaknuti jedan od paradoksa ove igre – igra u obrani je važna a ona uključuje biti u pravo vrijeme na pravom mjestu, pročitati putanju lopte i poslati je na bazu u što kraćem roku. Međutim, ako nisi u stanju opaliti lopticu, uzalud ti najveća brzina i spretnost u polju. Escobar je bio očajan kao udarač ove sezone, ali je barem bio solidan u obrani. Gonzalez je možda rupa u obrani, ali lupa po loptici. Kao veteran pozicije donekle će krpati tu obrambenu rolu, na kraju krajeva tu mu pomažu i suigrači – ako bacač ima dobar dan i kako već na drugoj i trećoj bazi igraju dva solidna igrača, Gonzalez može biti spor koliko želi. Ali krpati napadačku rolu je nemoguće. Ili udaraš ili ne. Čuj to.

Uglavnom, do zadnjeg trena pokušali su dovesti i još jednog igrača za vanjske pozicije iz Floride, inače kluba u totalnoj tranziciji kojega gleda manje ljudi nego Šibenik (o tome više kada Marlinsi i Heat dođu na red), ali nisu uspijeli. Sada im ostaje samo nadati se da će Gonzalez pronaći formu iz Toronta (za sada još nije opalio ni jednu bombu od kada je u dresu Bravesa), te da će netko zamijeniti Glausov zvjezdani učinak.

Naravno, pitanje je ima li takvoga u blizini? Najveća snaga momčadi po meni je njena širina. Kad već nema ekstra kvaliteta, barem ima mnogo solidnih. Uz Glausa koji pokriva prvu bazu (na njoj obično igraju najkorpulentniji igrači koji uglavnom sjajno udaraju ali nisu u stanju trčati zbog čega im ta pozicija najbolje odgovara jer ne zahtijeva previše kretanja), u unutrašnjem dijelu polja igraju i legenda kluba Chipper Jones (u Atlanti je od 1993. i osvajač je naslova prvaka iz 1995. – zanimljivo je istaknuti kako su Bravesi u devedestima čak 5 puta igrali u Finalu, zbog čega su danas i jedan od najpoznatijih klubova lige – Finala baseballa u vrijeme buma kabelske televizije rušila su rekorde gledanosti te su zbog toga Bravesi urezani u svijesti Amerikanaca kao i Bullsi koji su u isto vrijeme dominirali NBA ligom) koji pokriva treću bazu, te možda i najbolji all-round igrač ekipe Martin Prado na drugoj. Spomenuti Gonzalez je shortstop, a katica za sve je Omar Infante i on uskače kad god nekome od njih u ove 162 tekme zatreba odmor.

Na vanjske tri pozicije izmjenjuju se mlaki Cabrera, trenutno ozljeđeni McLouth, sirovi Hinske koji pomaže u polju iako je u svakom pogledu idealan za prvu bazu, solidna rezerva Diaz i jedina svjetla točka i možda buduća zvijezda, rookie Jason Heyward. Iako je krenuo u sezonu sjajno, pa malo pao, pa se ozljedio, trenutno igrama dokazuje da, usprkos samo 20 godina, ima itekako mjesta u MLB. Inače, za razliku od košarke, mladi talenti u baseballu su rijetki, igrači redom godinama stasavaju u nižim ligama prije nego fizički i psihički sazriju za ovaj ritam života koji ne dozvoljava padove koji su pak neminovni kada se nečim baviš iz večeri u večer 162 puta za redom.

Heywardovi padovi su minimalni, ima snagu u udarcu ali i preciznost koja je još bitnija jer najvažnija stvar u igri je doći na bazu i osloboditi prostor za lupanje drugome a ne ispasti iz igre pokušavajući opaliti home run. 27% je možda nekakav solidan prosjek, nikako za velikog igrača, ali kada uzmeš u obzir da je momak rookie, to govori da će ubuduće biti samo bolje i da će dogurati do onih 30 i više posto uspješno udarenih lopti koje već označuju majstora zanata. Također, još važnije je da Heyward ne lupa u prazno – naime, kada bacač baci lošu loptu (van zamišljenih okvira zone udarca ispred udarača) ako zamahneš na nju, ona automatski postaje dobra i greška se pripisuje udaraču. Tu je još veća razlika između onih solidnih i najvećih igrača – ovi potonji jednostavno znaju na koje lopte je bolje ostati miran i zaraditi grešku bacaču. Čuj to.

Uz Heywarda je vezana i jedna mala zanimljivost. Naime, jedna od prvih baseball utakmica koju sam pogledao ove sezone bila je upravo ona u kojoj je on imao svoj prvi nastup na najvišoj razini. Komentatori su nešto pričali kako je momak rookie koji se brzo popeo iz nižih liga jer je tamo rasturao, ja i Stari smo nešto kljucali nakon napornog dana i nismo obraćali previše pažnju, Heyward je čekao svoju prvu profi lopticu, dočekao je i opizdio preko stadiona.

Home run u prvom ikada nastupu, ma u prvom ikada zamahu u prvoj ligi. Ono, čudo, komentatori su se raspametili i počeli pričati o povijesti a usput su izmjerili da se radi o jednom od dužih home runa zadnjih godina. Da, i među njima ima home runa i home runa. Uglavnom, Stari me pogledao i pitao ''Šta je ovo, jedan od najboljih igrača?'' ''Ma nekakav rookie'' kažem ja, ''ovo mu je prva utakmica''. ''Kažu komentatori da smo upravo prisustvovali povijesti, šta misliš o tome'' pitam je njega. ''Mislim da su to sranja, ali šta jest jest – dobro ju je opizdila mrcina''.

Uglavnom, Bravesi su solidna momčad koja ima potencijala da takvom i ostane u dogledno vrijeme, ali za iskorak će im trebati i nešto više od Heywarda ili povremenih bljeskova veterana. Imaju još jednog relativno mladog igrača koji obećava, u pitanju je hvatač Brian McCann koji je solidan u svome poslu (kao catcher prije svega je zadužen za komunikaciju s bacačem i spriječavanje krađa baza, dakle za obranu) ali koji je u početku karijere pokazao da može poslužiti i kao udarač (čisto da napomenem za one koji eventualno nisu upoznati s pravilima - u napadu se rotira svih sedam igrača u polju, te hvatač i bacač – doduše, u AL ligi umjesto bacača u rotaciji se služe takozvanim specijalcima, uglavnom debelim i isluženim igračima koji ne mogu poslužiti za ništa drugo – a hvatač i bacač su uglavnom najgori udarači jer njihova specijalizacija dozvoljava da ih se tolerira pa makar ne mogli pogoditi ništa) da bi ove sezone napravio lagani korak nazad. Doduše, i dalje udara dovoljno home runa da bi bio iznadprosječan hvatač, ali previše promašuje.

Međutim, i Heyward i McCann neće moći klub odvesti daleko ako se ne poboljša rotacija pitchera. Trenutna nije nešto (stvarno mi je bezveze pisati bacači pa se prabacujem na USA termine) - Bravesi nemaju što bi se reklo asa iliti prvog pitchera, zvijezdu koja praktički garantira pobjedu. Ono, nekoga čije ime na popisu za tu večer, ako je još protivnik nekakva slabašna momčad za koju baca četvrti ili peti pitcher, garantira da možeš slobodno kuću uložiti da će ovaj dobiti. Imaju tri solidna igrača – veterana Hudsona (radnik koji ima snage za ostati na terenu satima, koji baca pod kontrolom ali nema dovoljno oružja da izbacuje protivnike bez muke po obranu), mladoga Hansona (koji bi trebao biti buduća prva zvijezda i protuteža Heywardu u obrani ali koji je ove sezone napravio korak nazad i ispostavlja se kao u najboljem slučaju tek druga ili treća opcija, dakle jedan solidan pitcher i ništa više) te talentiranog ali ozljedama sklonog Jurrjensa (koji ima repertoar za biti možda čak i nositelj, ali za sada još uvijek nema kontrolu nad tim što radi, točnije previše griješi). Njih trojica u slučaju da Bravesi uđu u playoff nisu ništa više od osrednje rotacije (u playoffu se može prijaviti rotaciju od trojice, za razliku od sezone kada se koristi pet startera).

Preostala dvojica startera u regularnoj sezoni su očajna i momčad uglavnom gubi utakmice koje oni započinju (veterani Lowe i Kawakami koji tek odrađuju uloge četvrtog i petog startera, što bi rekli služe kao jedači devetina), ali je zato klupa solidna. Mladi Medlen je uskočio čak i kao starter dok je Jurrjens bio ozljeđen i pokazao se solidnim igračem koji u budućnosti može biti čak i solidan četvrti ili peti startni pitcher (već sada je bolji od obojice trenutnih), veteran Moylan ima dovoljno oružja i iskustva da odradi svoj posao pripreme (idealno bi bilo kad bi starter izdržao cijelu utakmicu, ali u nekom realnom scenariju on će izgurati 6 do 7 devetina, nakon čega posao završavaju dva najbolja relief pitchera – uglavnom se radi o bacačima koji nemaju dovoljno oružja za startati, dakle imaju dvije do tri vrste bacanja koja koriste), a drugi veteran Wagner ima još uvijek dovoljno jaku brzu loptu da stvar privede kraju (closeri su uglavnom ili nekadašnji veterani koji više ne mogu izdržati više od devetine, ili igrači koji su do savršenstva doveli jednu ili dvije lopte - uglavnom njihova uloga je ne ispustiti prednost u zadnjoj devetini u slučaju čega im se piše save iliti obrana kao podatak – definitivno precijenjena kategorija obzirom da taj posao može odraditi svatko od startera, ali ta stroga podijela uloga je jedna od ljepota baseballa).

Sve u svemu, Bravesi imaju dovoljno balansa za playoff i definitivno se isplati igrati na njih i ubuduće, posebice ako vidite da su formi McCann, Heyward ili netko od dvojca Glaus-Gonzalez. Dobro udaraju kao momčad, dolaze na baze, a to je dovoljno da netko jačim udarcem osvoji par poena. Još ako baca netko od prve trojke, velika su šanse da ih protivnik ne nadigra. Samo pažljivo, jer, kao što rekoh, u ligi ima još barem 20 podjednako solidnih ekipa i svaki detalj je važan. Potencijal za super momčad postoji, ali još je dosta toga ostalo do realizacije iste. Uglavnom, kako bilo, pratit ćemo daljnu situaciju na ovim stranicama. Čuj to.

ROSTER OF THREE

Gunnin' For That #1 Spot (Adam Yauch, 2008.)

Neki dan sam opet pogledao ovu sjajnu odu košarci u vidu dokumentarca i sad mi je žao što se nisam sjetio staviti ga na listu najboljih filmova desetljeća koju sam slagao za Ruralnu Gorilu. Mislim, ovo je takvo savršenstvo dokumentarizma (pogled na mlade igrače i okolinu iz koje dolaze uz povremene osvrte na industriju koja ih prati i pretvara u zvijezde od malih nogu), glazbe i slike (redatelj Adam Beasti Boy Yauch spojio je svoju opsesiju glazbom, posebice funkom i hip-hopom sa sjajnom režijom krcatom efektima koji začudo ne iritiraju već samo podebljavaju uživanje u igri) da se nisam prestajao grliti od sreće svih sat i pol trajanja. Za razliku od prvog gledanja kada sam uživao u životnom putu Kevina Loveu ali i kada nisam pojma imao tko su polovica od deset igrača na koje je stavljen fokus, dvije godina kasnije znao sam sve, zbog čega sam se još više veselio potezima Jenningsa, Evansa i Singlera. Poseban gušt je bio gledati tada totalno anonimne Aldricha i Hicksona kako igraju u ovoj konkurenciji iako nisu bili uključeni u projekt kao zvijezde, a još više me šokiralo kad sam skužio da je ovogodišnji pick druge runde Pacersa upravo ovaj Lance Stephenson iz filma, jedna od deset zvijezda i McGradyev klon koji je djelovao kao da je ispao iz epizode Wirea. Čuj to.

Suvišna Sloboda (Jarboli, 2001.)

Iako i danas snimaju dobar materijal, ja se i dalje ne mogu skinuti s ovoga već skoro desetljeće starog albuma. Toliko sam se naslušao i uživao u ovih 18 pjesama da ne mogu nego opet istaknuti očito – svatko tko voli novi val i glazbu uopće ovo mora poslušati. Znam, uspomene su lijepe, legende su legende i sve je to ok, ali ovaj album je ako ne bolji a ono barem rame uz rame sa svime što su u svoje vrijeme radili Električni Orgazam, EKV ili bilo koji drugi bend. Da, vokal zna biti malo iritantan, tekstovi možda malo previše arty, ali to su sitnice preko kojih čovjek prelazi bez problema kada ga s druge strane čeka takva ljepota melodija i prije svega ideja koje su u potpunosti realizirane. Ovome služi glazba, da uzmeš svoje uzore i onda od toga stvoriš nešto potpuno originalno i potpuno prekrasno. Rock n roll!

Hladna Koža (Albert Sanchez Pinol, 2003.)

Već sam jednom spominjao Pinola na ovim stranicama kao jednog od genijalnijih modernih autora s kojima sam se susreo zadnjih godina, i to nakon što sam u jedno popodne progutao njegov predzadnji roman, fantastičnu ''Pandoru U Kongu'' koja je nedavno objavljena kod nas. Nakon toga sam odmah posegnuo u arhivu knjižnice i pronašao nešto ranije objavljenu ''Hladnu Kožu'' koju sam (opet) pročitao u jedan dan. Mislim, ja stvarno volim čitati, ali to je nešto što obavljam u slobodno vrijeme, jer neke druge stvari koje imaju svoju satnicu dobivaju prednost. Uglavnom čitam publicistiku, jer mi rijetko kada koji roman privuče pažnju (radije bih si pilao nogu tupom pilom nego čitao stranice i stranice nečega što može napisati svatko s prosječnim mozgom, iznadprosječnom ambicijom i viškom vremena). Međutim, ovo što radi Pinol, e to vam se dragi moji zove talent. Kako čovjek piše na katalonskom to sam prisiljen na čitanje prijevoda ali srećom njegove tekstove otkupljuje Faktura koja je bez premca izdavač broj jedan kada je u pitanju priprema knige a posebice prijevod. Tako da je i ovaj put sva čarolija Pinolova pripovjedanja prisutna i opet ti ne ostaje ništa drugo nego odgoditi sve planove i završiti roman u dahu. Iako se nakon ova dva naslova može primjetiti kako Pinol vrti iste ideje i crpi iz možda plićeg bunara od očekivanog, i dalje je to neodoljivi spoj filozofije, osjećajnosti, humora, trasha, erudicije i spisateljskog dara kakav svijet nikada prije nije vidio. Verne, Twain, Eco – ima svega toga. I još više.