ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

1Jun/137

IOR TIME-OUT – TOP 10 MRP

Posted by Gee_Spot

Danas se bavimo igračima koji su napravili najveći bodovni korak unazad u odnosu na prošlu sezonu (za dva dana su na radu MIP-ovci), odnosno igračima koji su iz raznih razloga (promjena konteksta, standardna regresija uzrokovana ozljedama ili starenjem) napravili značajan korak unazad. Uz jednu napomenu - radi atraktivnosti izbor je ograničen na bazen top 100 igrača tako da smo izbjegli spominjati prezimena poput Bargnani ili Camby. Njihova regresija jednostavno nije toliko važna za ligu, a samim time nije ni toliko zanimljiva.

Već kratki pogled na listu otkriti će kolika su katastrofa bili Lakersi prošle sezone. Naravno, to što imaju rezervirane prve tri pozicije dijelom je vezano uz promjenu konteksta, točnije uz skok iz nečega dobroga (definirane role koje su imali Nash u Phoenixu, Dwight u Orlandu, pa čak i Pau pod Mikeom Browneom) u nešto očajno (psihodelični paralelni svemir Mikea D'Antonia u kojem se sve vrti oko Kobea, dok je Nash šuter, Dwight šljaker, a Pau tricaš), ali istovremeno je jasno kako se najveći dio problema može povezati s dva puno opipljivija elementa od loše kemije uzrokovane nekompetentnim vođenjem kluba na svim razinama - godinama i ozljedama.

1. DWIGHT HOWARD (Lakers) -26

2012 IOR: 132
2013 IOR: 106

1. STEVE NASH (Lakers) -26

2012 IOR: 89
2013 IOR: 63

3. PAU GASOL (Lakers) -24

2012 IOR: 99
2013 IOR: 75

I dok su ozljede bile zajedničke svoj trojici, Dwighta treba odvojiti od dva veterana ne samo zbog toga što se nalazi na sasvim drugom kraju vremenske krivulje, već i zato što je odigrao skoro cijelu sezonu (nevjerojatno da je obzirom na leđa i ozljedu ramena propustio samo 6 utakmica). Pau i Steve imali su tu nesreću da su kombinirali ozljede s čestim i dugim pauzama (što je samo po sebi utjecalo na razinu forme) i pri tome su odigrali dovoljno utakmica (60%) da ih sistem uzme u obzir kao temlje nove procjene. Jasno je kako ovo ni u jednom slučaju nije bila normalna sezona, stoga je i ovakva regresija više rezultat nevjerojatnog skupa nesretnih okolnosti nego stvarnog pada kvalitete ovih igrača. Međutim, to što pad možda nije ovako drastičan, ne znači da ga nije bilo, a koliko je stvaran moći ćemo odrediti tek kada ih dogodine vidimo u nešto boljim okolnostima.

Drugim riječima, koliko god nekakav oporavak nakon ovakvih katastrofa bio očekivan, pitanje je koliko će značajan biti obzirom na ne baš sjajni individualni kontekst u kojem se svaki od ovih igrača nalazi. Hoće li Dwight, čak i nakon povratka u punu formu (a pitanje je što je puna forma ako su leđa postala kroničan problem), ikada više biti franšizni igrač, odnosno postoji li momčad spremna poput Orlanda nekada cijeli roster izgraditi tako da maksimizira njegove potencijale? Može li njegovo sazrijevanje kao osobe (koje je, doduše, teško uočiti u svim onim katastrofalnim izjavama za medije, ali koje je isto tako očekivano obzirom na godine - rijetki all-star talenti su ostali vječna djeca, kad-tad su prihvatili da s velikom moći dolazi i velika odgovornost) kompenzirati napadačke limite njegove igre?

S druge strane, Gasol i Nash moraju zaustaviti tijela od daljnjeg raspada i pri tome trebaju situaciju u kojoj će netko znati koristiti njihove pluseve (IQ, talent, šut) i sakriti minuse (manjak atleticizma). Dakle, kad uzmemo sve u obzir, koliko je realno od njih očekivati značajnije poboljšanje forme, posebice od Nasha koji će iduću sezonu igrati s 40 godina na leđima?

Ako bi morao pogađati, rekao bih da je Dwight kao franšiza gotov (jer nitko oko njega neće graditi napad), ali da će ostati kvalitetna prva opcija i all-star igrač na račun obrane i učinkovitosti. Pod jednim uvjetom - da potpiše za Rocketse. Partnerstvo njega i Hardena moglo bi stvarno biti nešto posebno za obojicu. Gasol je dovoljno mlad da se vrati u kategoriju drugih opcija, ali obzirom da su njegov problem stopala (to je nešto što se vuče godinama) i da nikada nije bio oličenje čvrstine, nisam se spreman kladiti da je ova IOR ocjena koja ga svrstava u treće banane pretjerano promašena. Što se Nasha tiče, tu sam mišljenja da je ovo rangiranje na granici između trećih opcija i talenta za popunu petorke u ovom trenutku čak i optimistično. Obzirom na godine i činjenicu da su ga odmah po odlasku iz Phoenixa napale ozljede, tko može biti siguran da legenda već dogodine neće otići u mirovinu pokaže li se da regres nije moguće okrenuti u suprotnom smjeru, odnosno da bez čudesnog medicinskog osoblja Sunsa nije moguće ostati u komadu (a bez toga i u potrebnoj formi - stara tijela trebaju puno više vremena za regeneraciju od mladih)?

4. DIRK NOWITZKI (Mavs) -15

2012 IOR: 102
2013 IOR: 87

Slično Nashu i Gasolu, zbog kombinacije ozljeda i dužih pauza Dirkov minus možda je nešto veći nego bi trebao biti, ali regresija je neosporna. S 35 godina na leđima jasno je kako Dirk više nikada neće biti od velike koristi u obrani i skoku, a niti će moći biti na parketu dovoljno dugo da opravda ulogu prve opcije (sada je u fazi kada će mu Carlisle minutažu držati oko 30 minuta kako bi mu produžili karijeru). Dirk kao druga banana, posebice za onaj manji ugovor koji bi trebao potpisati dogodine, nije loša opcija, ali zanimljivo je primijetiti kako vrijeme leti i kako se liga brzo mijenja - prije dvije godine čovjek je bio MVP Finala. Život stvarno nije pravedan, čak ni prema najboljima od najboljih.

4. RAY ALLEN (Heat) -15

2012 IOR: 72
2013 IOR: 57

Sporedna uloga u Miamiu oduzela mu je velik dio bodova (igra čak 8 minuta manje nego u Bostonu s puno manjim odgovornostima u igri), ali svatko tko ima oči i gleda ga trenutno u playoffu (gdje preko njega zakucava, ironije li, čovjek koji se preziva Young) jasno vidi da su godine učinile svoje i da je čak optimistično što ga sistem smatra igračem za petorku. Mirovina nije isključena (Ray ima opciju za iduću godinu koju nakon još jednog prstena ne mora aktivirati pod svaku cijenu), ali, ako se i vrati u pohodu na još jedan naslov, jasno je kako u ligi teško ikada više može biti starter u ozbiljnoj momčadi.

6. JOE JOHNSON (Nets) -13

2012 IOR: 84
2013 IOR: 71

Koliko su ga usporile ozljede, to je uvijek teško reći obzirom da nije propustio previše utakmica i da je ostao na sličnoj minutaži kao i uvijek, s istim volumenom lopti. Dapače, obzirom da pored sebe ima playa poput Williamsa i centra poput Lopeza, čovjek bi pomislio da će manje odgovornosti dovesti do veće učinkovitosti, ali Joe je jednostavno potonuo. Možemo kriviti sistem, neuigranost, stopala, ali možda je jednostavno u pitanju dobro staro Vrijeme, koje ima običaj pokucati na vrata graničnim all-star dvojkama oko 32-33 godine (očite šifre: Mitch Richmond, Allan Houston). A kada mu ih jednom otvorite i pustite ga unutra, povratka nema.

7. MARCIN GORTAT (Suns) -12

2012 IOR: 75
2013 IOR: 63

Gortat je dvostruka žrtva sistema - u sezoni ranije Nash mu je napumpao brojke, u ovoj mu ih je očajni kontekst ispuhao. Ali, da se radi o centru koji može odraditi pošteni posao u oba smjera nije sporno. U ligi u kojoj visoki zahvaljujući Gasolu i Hibbertu opet postaju cijenjeni, pitanje je tko će biti dovoljno mudar pokupiti ga iz Phoenixa i dodati svom playoff rosteru? Uz Duranta i Westbrooka bio bi savršen, a Oklahoma ima i pickove i mlade igrače koji trebaju Sunsima.

8. MANU GINOBILI (Spurs) -11

2012 IOR: 94
2013 IOR: 83

Obzirom na godine, Manu je dugo i trajao. Iz sezone u sezonu možemo očekivati sličan pad (iz all-star igrača u treću opciju pa u strijelca s klupe) što znači da je njegova karijera ušla u završnu fazu i da će novi ugovor sa Spursima biti i zadnji.

8. ERIC GORDON (Pelicans) -11

2012 IOR: 80
2013 IOR: 69

Potencijal za kvalitetnu drugu bananu i dalje postoji, ali ozljede i čudan roster Hornetsa u koji se nikako nije uklopio uzele su svoj danak. Može li s Pelicansima biti bolje ili će morati mijenjati sredinu, a ne samo natpis na prsima? Koja je uopće njegova rola - playa-šutera ili spot-up strijelca? Hoće li ikada biti dovoljno zdrav da ostvari barem dio potencijala? Puno je stvari koje će se morati poklopiti, ali osobno od njega ne bih digao ruke - za eksploziju tipa Curry sve je manje nade (što će njegov ugovor koji mu donosi 4 milje više nego Stephu označiti kao promašaj dok god ne proigra), ali definitivno može puno bolje od ovoga što trenutno pokazuje. Hoće li dogodine konkurirati za najveći skok ne znam (vjerojatno neće), ali pretpostavljam da će biti puno bolji od prosječne treće opcije jer lakoća kojom kreira šut sebi i suigračima bila je vidljiva čak i u ovoj nesretnoj sezoni iza nas.

8. KEVIN LOVE (Wolves) -11

2012 IOR: 111
2013 IOR: 100

Ovih 18 utakmica koje je odigrao morali smo uzeti u obzir, što je dovelo do minimalnog broja negativnih bodova jer se radi o nebitnom uzorku, kojega još manje važnim čini saznanje da ih je odigrao u stanju u kojem se nije ni trebao vraćati na parket. Kao nešto veći problem pokazali su se negativni bodovi zbog sklonosti ozljedama - ovo je četvrta sezona u kojoj Love ima problema s ostankom na parketu, što je za mladog igrača koji bi lakše trebao podnositi sitne ozljede popriličan problem (a još je veći za Minnesotu koja nije ista momčad kada je njihov franšizni igrač izvan parketa). Obzirom da iza sebe ima dvije vrhunske sezone, jasno je kako se radi o talentu koji neće imati problema vratiti se u šutersko-skakačke visine koje je demonstrirao, ali sada se postavlja pitanje može li ikada s ovom kombinacijom fizičko-atletskih atributa ostvariti značajniji all-round napredak i nadmašiti ovih 111 bodova iz 2012. ili će to ostati njegov maksimum? Kako god bude, Love bi Wolvesima trebao donijeti produkciju negdje između top 8 i top 15 igrača, a to znači da će bitka za playoff na Zapadu opet biti uzbudljiva do samog kraja.

4Jul/1217

FREE WILLY PODCAST

Posted by ispdcom

Ljetni mega-podcast (cca 100 minuta), Sickre, Gee, draft, tržnica. Bez pomidora, ali s Netsima, Cavsima, Celticsima i još puno zdravih i manje zdravih sastojaka. Pazite na unos tekućine. Moguć pad tlaka tijekom slušanja.

2Jul/1212

30 FOR 30: ATLANTA

Posted by Gee_Spot

Početak sedmog mjeseca, spremaju se paklene vrućine, ali još je važnije da startaju tržnica, ljetna liga i pripreme za košarku na Olimpijadi. Uglavnom, bit će razloga za pisati o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu koliko hoćete. U pripremi je još jedan opširni summer frenzy esej koji će uglavnom baviti tržnicom i draftom, do srijede bi trebali imati spreman novi podcast posvećen istim temama, a danas krećemo s osvrtima na svih 30 franšiza, točnije na ono što je bilo i ono što će možda biti.

SCORE: 40-26

MVP: Josh Smith

X-faktor: klupa

Iako su ispali u prvom krugu, što se može smatrati korakom unatrag nakon lanjskog polufinala Istoka, Hawksi su odradili još jednu sezonu iznad očekivanja. Na kraju krajeva, od uspostave jezgre Johnson-Smith-Horford ova momčad napravila je poneki korak naprijed, poneki nazad, ali uglavnom se drži u pozitivnom balansu. Zašto pozitivnom? Zato što usprkos slijepoj ulici u koju su se doveli vežući budućnost uz jezgru koja je dosegla svoj maksimum, Hawksi ne odustaju od uporne, pobjedničke košarke koju je, nakon solidnih godina pod Woodsonom, novi trener Larry Drew podigao na novu razinu koja je rezultirala lanjskim neočekivanim prolazom protiv Magica, a zatim i ovom izuzetnom sezonom odigranom gotovo u cijelosti bez možda i najboljeg igrača, Ala Horforda.

Ključni potez kojim je Drew iz ograničenih unutarnjih resursa podigao momčad bazira se prije svega na promjeni igre u napadu, gdje su Hawksi nakon striktno izolacijske košarke pod Woodsonom postali nesebična družina koju krasi protok lopte i miksanje napadačkih akcija. Također, bitno je naglasiti da je razina obrane ostala ista (top 6 momčad po svim parametrima na tom dijelu parketa). Woodsonov recept, a nešto slično radi i u New Yorku, je relativno jednostavan – dati najboljim igračima odriješene ruke u napadu pod uvjetom da uzvrate maksimalnim angažmanom u obrani. Zato ne treba čuditi što je Carmelo Anthony nakon njegova dolaska igrao najbolju obranu u životu, niti što su Knicksi postali isključivo defenzivna momčad.

Drew je zadržao taj aspekt igre, ali pri tome mudro odlučio da forsiranje izolacija i 1 na 5 akcija nije rješenje za momčad koja nema rasnog strijelca te je u prvi plan stavio odličan osjećaj za pravovremeni pas kojega ima čak 4 od njihovih 5 idealnih startera (Smith, Johnson, Horford, Teague). Tako se na drive & dish igru Johnsona i Smitha nadogradio slasherski učinak Teaguea i Horfordovo razigravanja s vrha posta, što je bilo dovoljno da se jedan prosječni napad baziran na Joeu Johnsonu tijekom zadnje dvije sezone zadrži na prosječnoj razini usprkos Johnsonovom očitom padu. Izvrsno kruženje lopte omogučilo je tako da spot up situacije zamijene izolaciju kao osnova napada, a solidan učinak u pick igri, kretanju bez lopte, tranziciji, pa čak i post-up akcijama, donio je potreban balans osrednjem 1 na 1 učinku koji, ruku na srce, više nego iz stila igre proizlazi iz napadačkih limita prve tri opcije.

Nažalost, nikakva trenerska alkemija i nesebičnost ne mogu do kraja maskirati činjenicu da je Josh Smith očajan šuter kojega samo taj jedan segment igre drži ispod granice all-star kvalitete. Kad bi prestao forsirati vanjski šut, njegov učinak u zabijanju pod košem, obrani, tranziciji i organizaciji napada bio bi dovoljan da ga se smatra legitimnim all-star igračem. Igrajući bez Horforda ove sezone podigao je i skakački nivo igre, iako ne dovoljno da ga se smatra mašinom za skokove, ali kao drugi skakač u momčadi svakako može proći (bez Horforda u rotaciji najviše je patio ofenzivni skok). Uglavnom, dodamo li Smithovom šutu i sve lošiji učinak Joea Johnsona u 1 na 1 košarci koji je logičan i očekivan obzirom na pritisak godina, očito je kako Hawksi interno najveći napredak mogu napraviti dodatnim odustajanjem od izolacije nauštrb još više pick i cut akcija kako bi maksimizirali izuzetan kreativni potencijal petorke.

Individualno, eventualni iskorak Ala Horforda ili Jeffa Teaguea ostaje jedina nada u napadački napredak (pri tome svakako treba naglasiti da njih dvoje zajedno praktički nisu ni igrali u ove dvije godine). Horford je igrač bez mane, izuzetan skakač i asistent koji ima potencijala postati i vrhunski obrambeni igrač zaigra li ikada na svojoj prirodnoj poziciji, ali i njega trenutno napadački limiti drže u ulozi sekundarne opcije. Možda budući napredak leži upravo u povećanju njegove role, odnosno u usmjeravanju svih onih lopti koje ispuca Smith prema njemu. Horford je kvalitetan šuter s poludistance i s povećanim volumenom i više pick & pop akcija, možda iskoči u vrhunsko oružje koje je ovom napadu potrebno.

Da nije bilo spomenute ozljede, možda bi danas već imali takvu situaciju jer je Drew lani itekako povećao Horfordovu ulogu. Međutim, čak i ako ne izraste u franšiznog igrača, svojim all-round kvalitetama i bez izrazite rupe u igri, Horford je prvo ime ove franšize. Bi li eventualni odlazak Smitha povećao šanse da se razvije do kraja? Apsolutno, posebice ako bi se radilo o tradeu za igrača kao što je Pau Gasol čija sposobnost igre leđima u napadu i pokrivanja reketa u obrani bi omogučila Horfordu da se izvuče prema perimetru gdje i pripada. Ni jedan drugi potencijalni trade ovoga ljeta nema više smisla za Hawkse, a i Lakersi teško mogu dobiti veću vrijednost za Gasolovih 40 milja na dvije godine (Smith je toliko potrebno osvježenje napadu Lakersa koji bi ih preko noći pretvorilo u ozbiljnu tranzicijsku momčad iako ne bi riješilo pitanje šuta iz vana već bi ga dodatno pogoršalo).

Sad dolazimo do onog najzanimljivijeg dijela sezone Hawksa. Kako su usprkos ozljedi najboljeg igrača uspijeli održati razinu igre? Pa, recimo da odgovor na ovo pitanje nitko živ prije sezone ne bi pogodio. Naime, Hawksi su momčad iznad salary capa koja ne želi plaćati porez na luksuz, što ih limitira na princip rada u kojem postojeću jezgru okružuješ igračima za minimalac koje nitko drugi ne želi. I dok je bilo za očekivati da će njihovi skupo plaćeni igrači odraditi svoje, korist od klupe malo tko je mogao očekivati. Na kraju se ispostavilo da su Hawksi od svojih prolaznika dobili prosječan NBA učinak, koji bi izražen u pobjedama glasio negdje oko 10-11 utakmica. Naravno, ovo nije ni blizu Bullsima čija klupa (najbolja u ligi) donosi skoro 20 pobjeda, ali radi se o rezultatu u rangu Utah Jazza. Jedina razlika je što, eto, klupu Jazza doživljavamo kao korisnu zbog imena, dok ovu Hawksa uglavnom ignoriramo.

Ali, brojke ne lažu i učinak je itekako opipljiv. Ključna rezerva tako je bio Tracy McGrady, koji je odigrao solidnu sezonu na oba kraja parketa, ali ipak prije svega kao kreator u drugoj postavi. Iznad očekivanja u pojedinim dijelovima sezone odigrali su i Radmanović, Willie Green i Jannero Pargo, omogučivši Hawksima svojim šuterskim eskapadama da se kotrljaju u onim periodima kada su se udarni igrači zasluženo odmarali. Dodamo li na ovo izuzetan energetski učinak Ivana Johnsona (pomogao ne samo kao skakač već i agresivnim napadanjem obruča) i Kirka Hinricha (usprkos još jednoj ozljedi odigrao 48 utakmica kvalitetne obrane), dobivamo recept koji je uspio zamaskirati izostanak Horforda.

Kad smo već kod Hinricha, treba spomenuti i period u drugom dijelu sezone kada ga je Drew instalirao u petorku pomaknuvši Johnsona na trojku, zaigravši tako s nešto bržom i svakako manjom postavom. U ovoj situaciji Marvin Williams postao je šesti igrač, što je trajalo sve do zadnje utakmice sezone, šestog susreta protiv Bostona, kada je opet promoviran u startera. Upitno je koliko je konkretne koristi momčad imala od ove zamjene, obzirom da su i Williams i Hinrich prije svega 3&D opcije, ali radi se o nečemu na što svakako treba obratiti pažnju. Naime, ako je Johnson danas prespor da čuva dvojke, što se čini kao jedini logični argument zbog kojega bi Hinrich dobio prednost pred Williamsom, onda Hawkse čeka ozbiljan posao ovoga ljeta u sređivanju obrane.

Tu čak ni evenutalni napredak Teagua ne pomaže, iako je itekako pomogao Drewu da napravi spomenute pozitivne pomake u napadu i određivanju rotacije. Naime, mladi igrač na rookie ugovoru idealno je pojačanje za Hawkse, a nakon godinu dana učenja i eksplozije u lanjskom playoffu kada je konačno dobio šansu protiv Bullsa u drugoj rundi nakon ozljede Hinricha, Teague je ove godine postao jedan od temelja momčadi. Iako njegov učinak u obrani još nije ni približno na razini na kojoj bi se očekivalo od igrača takvih fizikalija i ipak sporedne uloge u napadu (Teague je teoretski nešto kao Chalmers, 3&D opcija na poziciji playmakera), momak je kombinacijom asista, ulaza i šuta skinuo popriličan teret s Johnsona i Smitha, nametnuvši se kao ozbiljna slash & kick opcija.

FAST FORWARD

Dakle, u novoj sezoni itekako treba pratiti razvoj Teaguea i Horforda, ulogu koju će igrati Smith (ostane li u klubu) te situaciju s Joeom Johnsonom. Obzirom da je Hinrich slobodan igrač, njihova jezgra sastoji se samo od 7 igrača pod ugovorom (uračunat pick prve runde), ali i to je dovoljno da ih stavi iznad salary capa i u situaciju da se opet krpaju jeftinim jednogodišnjim ugovorima. Očekivati još jednom korisno izdanje klupe u ovakvim okolnostima jednostavno nije realno, bez obzira ne trenerov nos za dobrim rotacijama, stoga se u prognozama budućnosti prije svega treba bazirati na postojećoj jezgri.

Možemo očekivati kako će Smith, Horford i Johnson još jednom odigrati na svojoj graničnoj all-star razini i kako će Horfordove bolje partije u principu maskirati Johnsonov pad. Preostala dva startera po trenutnom stanju svakako su Teague i Marvin Williams, koji je (kada na stranu maknemo kontekst drugog picka drafta izabranog ispred Chrisa Paula, Derona Williamsa i Andrewa Bynuma) solidan 3&D igrač. Samo, ako je Johnson stvarno u fazi karijere u kojoj i sam postaje spot up šuter u napadu i ako pri tome više nije u stanju čuvati bekove u obrani, onda praktički za Williamsa nema mjesta jer je jednostavno prespor za čuvati dvojke. Što nas opet dovodi do tradea kao jedine opcije za pojačati se, jer rookie John Jenkins teško da može odmah uskočiti u petorku na poziciju beka-šutera – čak ako se i odmah pokaže kao novi Redick, njegova igra u obrani trebat će puno više vremena za prilagodbu od jednog trening kampa.

Igrač jezgre kojega još nismo spomenuli je i Zaza Pachulia, skupi back-up centar koji je konačno došao do zadnje godine ugovora i koji je kao prisilni starter barem uspio zamijeniti Horforda u skakačkom dijelu igre. Zaza je pročitana knjiga, igrač manje u napadu s dva talenta, jednim za skakanje i drugim za borbu u low postu, ali s ogromnim plusem u činjenici da nije Kendrick Perkins pa ga Drew bez problema može držati na klupi koliko god želi. Njegova zadnja godina, uz Smitha i Williamsa, zasigurno će biti u izlogu cijelo ljeto, pa se ponajprije u odlasku nekoga od njih može očekivati osvježenje.

Danna Ferry je novi GM, a od njega kao studenta s diplomom Spursa, možemo očekivati poprilične pomake u cilju da se stekne fleksibilnost salary capa, ali i pokušaje da se ova solidna jezgra pojača ako se ukaže prilika. Tu se opet moram vratiti na trade za Gasola, jer s njim bi Hawksi praktički postali druga momčad Istoka obzirom na godinu punu upitnika koja čeka Bullse i upitan napredak Pacersa i Sixersa koji imaju slične strukturne probleme. Netsi navodno pikiraju na Joea Johnsona u slučaju da ostanu bez Derona, što bi bio tipičan luzerski potez Netsa, ali i potez koji bi Hawkse lišio najvećeg tereta gledajući prema naprijed. Čak i da zauzvrat dobiju samo trade iznimku u iznosu maksimalnog ugovora, Hawksi bi s jezgrom Teague, Williams, Smith i Horford i dalje ostali konkurentni na Istoku, plus bi dobili oko 15 milijuna za igrati se i pokrpati bočne pozicije.

Za očekivati je da ponovo potpišu Ivana Johnsona i Hinricha, pa i igrača druge runde Mikea Scotta, što im garantira roster od 9 igrača. Koji, da još jednom istaknem, i ovakav kakav jeste definitivno garantira još jedan playoff i još jednu sezonu iznad očekivanja (zahvaljujući Horfordu u petorci i Teaguevom napretku), ali koji bi uz eventualne tradeove mogao postati i šampionski u najboljem slučaju, a u najgorem konkrentan barem do isteka Horfordova ugovora prije sezone '16/'17.

TRENUTNA JEZGRA: Teague, Johnson, Williams, Smith, Horford, Jenkins, Pachulia (62 milijuna)

REALAN ROSTER: jezgra + Scott (minimum), Hinrich (pola midlevela), I. Johnson (pola midlevela), McGrady (minimum)

IDEALAN ROSTER: Teague, Mayo/Terry, Williams, Horford, Gasol, Machado, Jenkins, McGrady, Barnes, Scott, I. Johnson, Mohammed

- Gasol bi stigao u tradeu za Smitha i Pachuliu, a Mayo, Barnes i Mohammed bi se potpisali s 15 milja koje bi ostale nakon što bi Netsi uzeli Joea Johnsona (zadnja dvojica za malo više od veteranskog minimuma, a Mayo ili Terry za 8-10 milja na dvije godine kako bi se minimalizirao rizik), plus potpisali bi Machada u trening kampu
- obrana na perimetru bez Johnsona bi svakako patila, ali ako je njegov pad stvaran, onda praktički nema razlike između njega i Williamsa na trojci, dok bi napad s Gasolom u postu dobio priliku za iskorak, plus ne bi izgubili ništa od pas igre jer i Gasol i Mayo (ili Terry) su nesebični igrači koji bi nastavili održavati spot up igru podmazanom

15Feb/125

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – SHOOTING GUARDS

Posted by ispdcom

Vrijeme je za novi manje-više besmisleni subjektivni izbor koji pokušava ostaviti dojam objektivnog uvođenjem većeg broja birača, iako nitko nikada nije pravo objasnio zašto bi prosjek tri subjektivna mišljenja dao jedno objektivnije. Dapače, kad malo razmisliš, čini se da je efekt upravo suprotan. Da ne dužimo, žiri od tri člana ovaj put bira deset najboljih dvojki u najdražoj ligi.

Gee: Izbor najboljih dvojki počinjem sličnom rečenicom kao zadnji put - mislim da neće biti problema složiti se oko prva dva imena na listi. Kobe i Wade. Tim redom. Do ove sezone možda bi tražio razloge zašto dati prednost Wadeu, ali odustajem. Racionalno objašnjenje za takav potez je što Kobe iza sebe ima veću kilometražu (tri godine života više, sedam sezona duže u ligi), a čini se kao da je Wade taj koji više osjeća godine. Oko karaktera se više ne zamaram, baš me briga što je takav psihopat najbolji - prestao sam brinuti i naučio voljeti bombu. Kobe kao košarkaš nema mane, a dokazano je kako one karakterne možete držati pod kontrolom ako ste jednaka faca i košarkaški fanatik kao on (tu na scenu stupa čovjek s prstenom NBA prvaka na bimbu). Wade je drugi jer se šverca uz Jamesa i tako nam onemogućuje svježiju usporedbu s Kobeom koji u svojoj ekipi mora raditi sve, ali, povijesno gledano, Dwyaneove najbolje sezone nisu previše ispod najboljih Kobeovih. Uglavnom, njih dva i dalje ostaju jedini visoki bekovi oko čijeg all-round učinka možeš graditi franšizu.

Sickre: Kod Kobea me najviše fascinira igra s puno naoko malih ozljeda koje bi nekog drugog skroz poremetile. Njemu je to izgleda motiv više. On ne voli košarku, on ju obožava. Da, Kobe je broj 1 SG, kad već Rosea vodimo pod PG. Što se Wadea tiče, njegov stil igre odavno uzima danak i, ako je suditi po sve češćim sitnim ozljedama i toplo-hladnim igrama tijekom sezone, Miami mora požuriti s tim naslovom. Nedavno sam naišao na članak u kojem su doktori dio ozljeda pripisali načinu trčanja u kojem mu je peta previše opterečena. Kad te doktori počnu secirati, kraj je na vidiku.

Birdie: Konsenzus! Prva dva mjesta na ovoj poziciji stvarno je lako odrediti. Kobač je totalno popizdio ove godine, izgleda da je čovjek odlučio ući u povijest sa što boljim brojkama. Mene samo zanima koliko su ti njemački doktori sposobni produžiti mu karijeru, odnosno na kojem će se mjestu liste strijelaca Kobe zaustaviti. Ove sezone suigrače neće učiniti boljima, ali će ih tjerati da ga pokušaju slijediti ritmom i predanošću, pa je to jedan od ključnih razloga zbog čega su ovi tanahni Lakersi i dalje konkurentni na Zapadu. Najveća njegova vrijednost je što s njim na parketu utakmica nikada nije gotova, bez obzira na prednost protivnika. Znamo da će i ove sezone zabiti nekoliko odlučujućih koševa, a njegova ljubav prema košarci i trajnost dovele su do toga da ga danas možeš samo poštovati. Wade je drugi u ovom izboru, a iako je donekle točno da se šverca uz LeBrona, i dalje je prvim igrač Heata iz jednostavnog razloga što može dobiti neizvjesnu utakmicu. Uglavnom, lako je bilo odlučiti se za prvu dvojicu, ali kako dalje? Izgleda da je ova pozicija najdeficitarnija u ligi. Evo, ja na treće mjesto nominiram Jamesa Hardena. Obožavam ga gledati jer ima sve - šut za tricu, ulaz pod koš, pregled igre, obranu. Danas već svi znamo kako je upravo on motor Thundera, najvećeg izazivača na Zapadu. Mogu Durant i Westbrook zajedno ubaciti 70 koševa, ali ako Harden ne poveže sve redove svojim učinkom, Thunder tu utakmicu može izgubiti. Titula najboljeg šestog igrača mu ne bi smjela izmaknuti, kao ni ona za najbolju bradu u ligi.

Sickre: Slažem se, Harden je broj 3. Pravi je Manuov nasljednik, ne samo zato što je ljevoruk, već i zato što je najbolji razigravač OKC-a, upražnjava eurostep majstorski i općenito je konstantnim napretkom ušutkao sve koji su dovodili u pitanje njegov visoki pick na draftu. Nego, šta ćemo s četvrtim mjestom? Manu mi je tu svakako ispred Erica Gordona. Eric još nije čestito u komadu odigrao više od par mjeseci košarke. Dogodine će ga netko pretplatiti naslijepo, meni ovi problemi s koljenima mirišu na Roya. Ja ga neću birati na neviđeno. Tako da mi je broj pet Joe Johnson, za nijansu ispred Ray Allena, zbog Atlantine igre koja je ostala solidna unatoč Horfordovoj ozljedi. Johnsona kolje taj nesretni ugovor koji je pre-pre-velik, pa ga se i zbog njega drukčije procjenjuje. Meni to ne umanjuje činjenicu da je na svojoj poziciji godinama viša srednja klasa. Golf. Ray pak igra kao da je vrijeme stalo, zabija trice i skok šuteve (što se podrazumijeva), ali kod njega je totalno podcjenjen ulaz lakog koraka, način na koji završava oko obruča (pogledajte npr. nekada Haywarda kako se muči sa završavanjem oko koša, sve mi neugodno dok gledam - podsjeća me na mene) i kako dobro istrčava kontre. Još jedan ugovor se smiješi.

Gee: Slažem se sa svime rečenim za Hardena, Brada mi je u desetak lanjskih playoff utakmica i ovogodišnjih 20-ak postao jedan od najdražih igrača. Sličnosti s Ginobiliem su zapanjujuće, ne samo zbog te lijeve ruke i briljantnog pick & rolla, već zbog kompletnog paketa. Zato o njima i ne mogu pričat nego zajedno - jednako su dobri kad šutiraju iz spot up situacije ili prilikom skok-šuta unazad, kad ulaze na eurostep, bacaju povratne ili iznuđuju osobne u serijama. Imam osjećaj kao da je Presti dilao Manuove snimke Hardenu, nema drugog objašnjenja. Kao dijete Spursa, Presti vrlo dobro zna što čovjek s ovakvim osjećajem za asist znači za ekipu, pogotovo pored playa koji prvo gleda svoj šut. Bez Manuova triple threat efekta Timmy i Tony puno bi teže došli do prstenja, bez Hardena realnost OKC-a je druga runda playoffa. Isto kao što je Manu srce Spursa, Harden je srce Thundera. Bez njega, ta momčad se ne razlikuje puno od Warriorsa. I, ako se moram odlučit dat prednost jednom od njih dvoje, još uvijek je dajem Ginobiliu. Manu ima 34 godine, ali njegova lanjska sezona nije bila ništa lošija od prethodnih 8. Dapače, kako mu pod stare dane uloga u Spursima postaje sve veća, on igra sve bolje, posebice šuterski. To su ujedno i dva glavna razloga zašto ga stavljam ispred mlađeg Hardena - veća uloga i mekša ruka. Manu je danas savršen strijelac dok je Harden još u potrazi za takvom mirnoćom u šutu. Manu je danas ne samo srce Spursa nego i motor, lider i neprikosnoveni pokretač svih akcija. Harden ipak živi u debeloj sjeni Duranta i Westbrooka, ali, ako je stvarni Manuov klon, onda to ionako znači da će napredovati iz sezone u sezonu i da nas ono najbolje od njega tek čeka. Što se Manua tiče, obzirom kako je igrao lanjski playoff i kako je furiozno ušao u ovu sezonu dok nije sredio ruku, ne sumnjam niti malo da će upravo on voditi Spurse u još jedan playoff pohod.

Birdie: Manu je apsolutno božanstvo, a činjenica da ga usprkos ozljedi i godinama svi stavljamo na vrh listi dovoljno govori o konkurenciji na ovoj poziciji. Ukoliko budu zdravi i ukoliko Tony nastavi s ovakvim igrama, Spursi s Manuom na čelu bi mogli svima zagorčati život. Peto mjesto pripada Rayu Allenu, nevjerojatno je kako ovaj čovjek s godinama kao da postaje sve precizniji. Njegov izbačaj je prelijepo gledati. Osim ako si navijač protivničke momčadi. Joe Johnson je broj šest, a meni upravo to što sam na šesto mjesto liste stavio čovjeka kojega stvarno ne volim dokazuje kako je konkurencija na ovoj poziciji trenutno jako slaba. Ipak, ne mogu zanemariti Johnsonove brojke, kao ni to da predvodi solidnu Atlantu bez Horforda. Možda od njega očekujemo više zbog ugovora, ali nemoguće je ne uzeti obzir nesrazmjer njegovog učinka i plaće.

Gee: Ja se oko broja pet nisam mislio ni sekunde jer samo jedan čovjek nudi catch & shoot konstantu na poziciji šutera već više od desetljeća - Ray Ray. Iako su dani silovitih ulaza pod koš i letenja po parketu prošli prije otprilike 5-6 godina, ono što Ray donosi u ovoj svojoj drugoj, veteranskoj fazi karijere, su fantastičan šut i konstantno kretanje. Možda nekom zasmeta činjenica da ovako visoko stavljam čovjeka koji živi od tuđih asista i akcija, možda i jesam subjektivan obzirom da mi je Ray najdraži igrač ikada, ali ovako visoka pozicija rezultat je dijelom te njegove neuništivosti, a dijelom i manjka rasnih dvojki. Netko je spomenuo novi ugovor? Obzirom da je Reggie igrao do 39-e, Ray će odraditi barem još tri sezone - tek mu je 37. Na broj šest ću ipak staviti Erica Gordona. Među mlađim igračima samo on uz Hardena ima potencijala približiti se rangu gore spomenutih veteranskih aseva. Ako ikad ostane zdrav. Gordon je od prvih NBA dana smatran novom šuterskom nadom, ali ono po čemu me prije dvije sezone osvojio je lakoća kojom ulazi u reket i kojom si kreira šut (u stilu Mikea Bibbya, još jednog mi ljubimca). Dobar je on šuter, tu nema spora, ali kreacija šuta i ulazi su ono što ga čini franšiznim materijalom. Sad, Eric nema fizikalije i all-round učinkovitost kojima će dogurati do ranga Wadea ili Bryanta, ali ono što ima je sposobnost da igra bez lopte poput Raya. Nije renesansni tip poput Manua ili Hardena, ali je kompletan bek-šuter koliko to bek-šuter može biti u okvirima osnovnih zahtjeva pozicije. Uostalom, to je već dokazao par puta tijekom tih 50 tekmi godišnje koliko odigra.

Sickre: Kako vam obojici Ray može biti ispred Johnsona kad Ray u Bostonu nema ni približnu odgovornost kao Joe u Atlanti? Ugovor je nebitan, samo vam remeti percepciju igrača. Volim Raya, ali ne može biti peti bek šuter kompletne NBA.

Birdie: Može jer igra bolje. Osim kad ga čuva Brewer. Pazi, Ray će uvijek zabiti kada je bitno, a za Johnsona nisam baš siguran. Zajebana je ova lista, nema previše izbora, puno je ozljeda i osobne preference su odlučivale. Uglavnom, na sedmo mjesto biram Erica Gordona. Ozlijeđen je i upitno je hoće li uopće igrati ove sezone, ali ne može ga se zaobići pri sastavljanju ove liste kao jednog od predvodnika mladih SG-a. Samo su ozljede problem, igra ni najmanje. A kad sam već kod mladih, na osmo mjesto stavljam Paula Georgea. Odlična obrana, solidan napad, igrač koji će uvijek dati sve od sebe i koji jednako dobro može igrati na pozicijama 2-3. Ideja trejda Grangera i dovođenja Gordona u Pacerse te uparivanje Gordona i Georgea je stvarno zanimljiva, samo je pitanje da li je ostvariva.

Sickre: Gordon mi otpada zbog ozljede, a sedmi i osmi su mi Kevin Martin, odnosno Monta Ellis, koji imaju dosta sličnosti - igraju u lošim momčadima, a oba su dovoljno kvalitetni da mogu nekoj ekipi pomoći doći do naslova.

Gee: Joe Johnson mi se nameće kao broj 7, ali u oči bodu taj famozni ugovor i pad razine igre s godinama. Joe danas više nije specijalan obrambeni igrač, a od kada je Teague preuzeo veću ulogu u napadu, sve manje je aktivan i u organizatorskoj ulozi. Uglavnom, dani all-round monstruma su prošli, Joe je danas solidan šuter koji, srećom, opet gađa kvalitetno tricu (da je ostao na lanjskoj šuterskoj razini, Hawksi bi ga dogodine amnestirali bez pardona). Obzirom da mu se igra za razliku od većine ovih ranije navedenih bazira isključivo na fizikalijama, njegov pad se s godinama neće zaustaviti, ali čudesno je što je do njega počelo dolazati iako je tek prešao 30-u. Sjajno si rekao, Golf, ali, brate, skup kao Maybach. Oko zadnja tri mjesta sam dosta mozgao, a na kraju sam se odlučio za Paula Georgea, Jasona Terrya i Kevina Martina. George je čudesni all-round potencijal koji će kad-tad prijeći puno vrijeme na malo krilo gdje ovakvi kompletni igrači pripadaju. Međutim, već u 21 godini je tako dobar obrambeno i kao šuter za tri da bez problema odrađuje i zadatke tipične za beka. I mlad je, što je prednost jer s manama svih ovih koji dolaze nakon smo itekako dobro upoznati. Jasona Terrya biram iz poštovanja prema prvaku. Počeo je kao play u lošoj momčadi, a šuterski ubojica je postao tek kada je prešao u ulogu strijelca s klupe. Ubrzo je izrastao u konstantnog igrača, majstora završnica s ogromnim mudima i sposobnosti da bude najbolji kad je najvažnije. Martinu dajem prednost pred Montom Ellisom za dlaku. Obojica su sjajni strijelci, ali Martin je ipak učinkovitiji i manje sklon lošim šutevima. Obrambeno je očajan, među najgorima u ligi tako da se ne slažem s izjavom kako može biti dio šampionske momčadi. Lakoća kojom iznuđuje osobne i kreira šut možda bi najbolje legla u roli s klupe, a to je nešto u čemu bi i Ellis bio idealan. Jednostavno, ne mogu zamisliti ozbiljnu ekipu s njim u postavi, zamisli zavisiti o tome koliko će on zabiti svaku večer. I još ih moraš pokrivati u obrani na sve moguće načine. Kad su vrući, Martin i Ellis mogu potopiti svakoga, kad nisu uglavnom potope svoju momčad jer ne nude ništa osim zabijanja.

Birdie: Meni je Monta deveti jer ne znamo kako bi se snašao u vrhunskoj momčadi. Pitanje je hoće li ikada zaigrati u jednoj, ali volio bi ga vidjeti kao treću opciju na rosteru nekog izazivača. Za desetu poziciju sam razmišljao između veterana Terrya i Hamiltona, ali na kraju sam se odlučio za mladog Turnera. Da se Rip nije ozljedio i da nije tog upitnika oko njegove forme, stavio bih njega na tu poziciju. Navijački, priznajem, ali neosporno je da ima u njemu još dobrih utakmica. Turner je postao obrambeni predvodnik 'night shift' postave Sixersa, a sve bolje se snalazi i u napadu pored Williamsa i Younga.

Sickre: George i Turner su 9 i 10, nemam što dodati osim da imaju potencijal za ući u top 5 jednog dana. Radije dajem glas mladim nadama nego šuterima bez savjesti poput Thorntona ili Mayoa, a u tu skupinu bi uključio i Loua Williamsa.

Konačni raspored (u zagradama su pozicije koje su redom dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. KOBE (1, 1, 1)
2. WADE (2, 2, 2)
3. HARDEN (3, 3, 4)
4. MANU (4, 4, 3)
5. JESUS (5, 6, 5)
6. JOE JOHNSON (6, 5, 7)
7. GEORGE (8, 9, 8 )
8. GORDON (7, -, 6)
9. MARTIN (-, 7, 10)
10. ELLIS (9, 8, -)

1Feb/121

THE LEAGUE PASS EXPERIENCE

Posted by Gee_Spot

Nema Wolvesa, nema potrebe koncentrirati se na jedan susret, a kako smo u očekivanju snijega koji će, po običaju, paralizirati život u Dalmaciji (uopće nije istina da ga jedva čekamo samo kako bi imali izliku da još manje radimo), situacija je idealna za provesti 5-6 sati uz League Pass. Na rasporedu je noćas bilo sedam utakmica, evo i zapažanja o svakoj od njih.

Celtics @ Cavaliers

Ovo je, uz dvoboj Memphisa i Denvera, obećavala biti utakmica večeri (tko je tako nešto mogao i zamisliti prije početka sezone?). Ono, dva napaljena protivnika koji se međusobno bore za playoff poziciju i još svježa sjećanja na prethodnu dramu (točnije, na fenomenalni ulaz Irvinga koji je driblingom slomio kompletnu obranu Celticsa i donio pobjedu Cavsima u zadnjim sekundama).

Na stranu to što je sama činjenica kako se Celticsi bore s Cavsima za goli život pomalo razočaravajuća (na kraju krajeva, nisu Celticsi toliko loši koliko su Cavsi bolji od očekivanja), kad se sretnu dva podjednaka protivnika, NBA garantira show program. Boston je u zadnje vrijeme podigao razinu energije, igraju puno preciznije u napadu (što je totalni paradoks kad uzmeš da su u ritam ušli tek nakon što je Rondo ispao iz momčadi zbog ozljede), a Cavsi su upornošću koristili rupe njihove obrane. U početka je ovo bila poziciona bitka, playoff košarka koja se igrala koš za koš, dok Celticsi nisu napravili prvu bitniju razliku na krilima klupe, točnije rookiea Moorea koji se priključio pouzdanom Bassu (dodaj i Pietrusa, sve boljeg Bradleya i ovo već pomalo počinje ličiti na klupu).

Tu razliku su nadogradili sjajnim ulaskom u treću četvrtinu i napadom u kojem se uvijek traži slobodan čovjek u vlastitom, Celtics stilu. Međutim, Cavsi su pronašli snage sve to (zamalo) nadoknaditi na krilima dva najvažnija igrača - Irvinga i Varejaoa. Irving je donio zrelost kakvu netko tko je odigrao jedva 16 tekmi na sveučilištu ne bi smio posjedovati, začuđuje njegova sposobnost da mijenja brzine i da se potpuno uklopi u momčad, ta veteranska smirenost pri šutu i uopće odlukama koje donosi (osim povremenog spavanja u obrani, mali ničim ne odaje da je rookie), a ako se previše zaljubite u njegov šut možete zanemariti činjenicu da je napadački kompletan igrač.

Varejao je na to nadogradio suludu količinu energije (20-20 sve govori) i, što se mene tiče, jedino bitno pitanje tijekom prijelaznog roka na koje će biti nužno dobiti odgovor je tko će doći do njega i hoće li Cavsi uopće pristati trejdati ključnog igrača u ovoj neočekivanoj situaciji potencijalnog playoff nastupa. Imaju ga pod ugovorom još tri sezone nakon ove i, obzirom na to kako igra u napadu (bolje nego ikad uz Jamesa), obranu da ne spominjem, sve manje smisla ima odvajati ga od Irvinga. Eventualno ako se pojavi ponuda koja se ne odbija (samo, momčadi koje bi od njega imale najviše koristi, granični izazivači poput Denvera, Portlanda, Memphisa ili Clippersa takvu ponudu nemaju mogućnosti sastaviti). Jednostavno, čovjeka koji ovako igra ne možeš dati ispod cijene, a tržište je takvo da ga nitko ne može pošteno platiti.

S druge strane, činjenica da je Irving ovako dobar ovako rano čak je i mali problem, jer Cavsima izbija iz ruke mogućnost pojačanja putem još jednog dobrog drafa, a kako su Irving i Andy ipak premalo za temelj, izgleda kako će sve ovisiti o idućem ljetu i učinku na tržnici. Problem je i Istok, odnosno loši Bucksi i Knicksi, jer Cavsi jesu dobri, ali nisu toliko dobri da već sada igraju u playoffu. Evo, noćas je 30 minuta dobio rookie Mychel Thompson, sin legendarnog igrača Lakersa i Blazersa Mychala (primjetite razliku u samoglasniku) te brat Klayu Thompsonu iz Warriorsa, swingman koji, iako sličan stilom igre bratu, ima prednost u tome što je već pomiren s ulogom 3&D specijalista.

Momak je potencijalno koristan igrač rotacije, potezi poput ovoga su važni jer naći korisnog igrača za minimalnu lovu specijalitet je velikih momčadi (svatko može pretplatiti osrednjeg igrača, pitajte samo Magic ili verziju Cavsa s LeBronom), ali činjenice je da danas Cavsi osim ranije spomenutog dvojca nemaju na rosteru startnu NBA kvalitetu. To što igraju ovako solidno s ovakvom rotacijom govori sve što treba znati o poslu kojega su odradili GM Chris Grant (Ferryev učenik, očito je pokupio neke trikove iz škole San Antonia pa tako Cavsi i dalje ostaju dio Buford-Pop dinastije, valjda najbrojnije u ligi) i trener Scott (koji je dobio nagradu za trenera godine 2008. trenirajući Chrisa Paula, ali zaradio ju je tek danas, kada je od Geea, Samuelsa i ostale bratije složio respekta vrijednu košarkašku momčad).

Uz pitanje Varejaoa, bitno je odlučiti i što sa Sessionsom koji playmakersim kvalitetama olakšava Irvingu život i omogućuje mu da iz boljih pozicija upotrijebi onaj prekrasni skok-šut. Ovo preseljenje u Lakerse o kojem se šuška ima smisla ponude li Lakersi mlade i jeftine igrače poput Morrisa i Ebanksa, ali čak i u slučaju da im netko zauzvrat ponudi zadnju godinu nekakvog veteranskog ugovora, Cavsi će morati riskirati i odreći se svog back-up playa i drugog najvažnijeg vanjskog igrača. Naime, riješe li se tih 5 milja koliko bi dogodine bili dužni Sessionsu, pa se onda odreknu i zadnje godine Gibsonova ugovora, uz konačni pozdrav Jamisonu i njegovoj mrcini od ugovora, ostat će im skoro 30 milja prostora na raspolaganju pod salary capom, što je dovoljno za upecati rasnog strijelca koji bi nadopunio jezgru Irving-Varejao.

Treba biti oprezan jer razvoj Irvinga je samo takva šansa da ekspresno stanu na noge, šteta bi bilo potrošiti sve što imaju na nekakvu kombinaciju Batuma, Ryana Andersona, Erica Gordona, Raya Allena ili nedajbože Mikea Beasleya. Što bi ja napravio da sam GM? Preplatio Batuma i rentao niz veterana na jednu godinu (Duncana, Allena, KG-a, Jamisona - što bi im falilo da na jednu sezonu zaigraju zajedno i pokušaju napraviti rusvaj na Istoku uz pomoć Irvinga) i onda, godinu nakon toga, pokušao upecati još jednog visokog igrača startnog kalibra za dodati ga jezgri Irving-Batum-Varejao.

Nuggets @ Grizzlies

Utakmica večeri počela je nervozno, najvećim dijelom bila je negledljiva, barem do zadnje četvrtine. Jedino pozitivno što vrijedi izdvojiti tiče se Memphisa koji, usprkos umoru i pristiku, nije dozvolio da se Denver ozbiljnije odvoji. Heart, grit & grind su napravili svoje, točnije obrana Gaya na Galinariu te već klasično sjajni pritisak Conleya i Allena na vanjsku liniju protivnika. Praktički, upravo je njihova sposobnost da izazivaju izgubljene u ključnim momentima još jednom bila - ključna. Dodaj borbenog Gasola, raspoloženog Mayoa i eto recepta za prvu pobjedu nakon pet poraza.

Doduše, za nju se trebalo krvavo izboriti jer Denverove kontre, širina i konstantno kretanje do same završnice držali su ih na desetak koševa prednosti. Sad je već jasno da fenomenalne partije Harringtona i Millera nisu slučajni trend, već sam temelj na kojem Karl gradi igru svoje momčadi. Memphisu je pak par dobro tempiranih Mayovih trica i nekoliko dobrih reakcija u obrani bilo dovoljno da dođe u egal, izbori produžetak, a onda doslovno isčupa pobjedu na račun čiste želje (očajničke želje, može se i tako reći, jer blokade koje su pri kraju produžetka izveli Gay i Allen, pa skokovi u napadu Allena i Conleya, čisti su dokaz da ona "all heart, grit & grind" u ovom klubu nije samo parola). Gotta love the Grizzlies i stvarno bi šteta bila da ne upadnu u playoff jer njima je mentalna snaga očito upisana u DNA. Kad se čovjek sjeti da je sve počelo onog trenutka kada je Mayova faca naletila na Allenovu šaku...

Protiv Nuggetsa njihova najbolja petorka Conley-Mayo-Allen-Gay-Gasol dobro je funkcionirala jer ni Denver nije previše bogat pod košem, a Rudy je dovoljno dobar skakač da može sakriti manjak centimetara. Najveći problem su tako sakrili na jednu večer, ali on i dalje ostaje prisutan - nemoć u napadu koja proizlazi iz manjeg broja high-low akcija jer nemaju kome konstantno spuštati loptu u post. Jednostavno, pridošlice Cunningham i Speights su pick & pop specijalisti bezopasni u reketu. I jedan i drugi su sjajne zamjene za Arthura, ali, gle čuda, ni približno ne mogu nadoknaditi manjak jednog od najboljih NBA strijelaca u postu.

Pistons @ Knicks

Pistonsi igraju kao NBDL momčad, a od noćas još više na takvu nalikuju jer su rosteru dodali izvjesnog Russella Walkera, 29 godina starog rookiea. Monroe igra sam, Big Ben je već odavno trebao pecati negdje u Alabami, ali to mi je već postalo dosadno ponavljati (pouka - ne gledati više Pistonse).

Knicksi su pucali 60 posto iz igre, to je sve što morate znati o ovoj utakmici, lopta je kružila bolje nego ikada ove godine i manje-više svi su zakucavali u šupljem reketu.

Ipak, čak i protiv ovakve konkurencije bilo je primjetno da Amare nema više one stare noge, čovjek je izgleda u fazi karijere u kojoj atlete postaju role playeri. Mora se ugledati na McDyessa, sličnog letača koji je postao sjajan šuter s poludistance i dobar pozicioni igrač u obrani misli li koristiti svojoj momčadi. Ako je teoretski moguće da role player s takvom plaćom bude koristan.

Hawks @ Raptors

Bayless i Kleiza dali su mali poticaj napadu Raptorsa, ali vanjski šut prvoga i uporni napadi drugoga teško mogu zamijeniti Bargnania, ipak su to igrači čija rola je primjerenija podizanju energije ulaskom s klupe. Caseyeva zona nema učinka protiv ovakvih Hawksa koji i dalje oduševljavaju nesebičnom momčadskom igrom i dolaziš do računice da Toronto ni teoretski nema šanse dokopati se pobjede protiv Atlante koja je noćas bila san svakog trenera – lopta je kružila do otvorena čovjeka, a ovaj bi zatim uglavnom zabio šut.

Lijepo je opet vidjeti kapetana Kirka u igri kao idealnog all-round beka s klupe, tu je i Green koji je konačno iz šutera dugih dvica napravio iskorak u tricaša. Znači, klupa radi svoje, Teague i Joe se brinu da stvari štimaju u napadu, a Zaza i Smith da energija u obrani teče. Dodaj još i korisnog Marvina Williamsa i eto utakmice u kojoj su Hawksi usprkos nedoraslom protivniku pokazali svu svoju snagu.

Šteta za njih što Larry Drew nije došao ranije na mjesto trenera, jer ovaj stil igre koji je on uveo, za razliko od onog Woodsonovog Johnsono-centričnog, donosi puno, puno više. Hawksi su for real, bez obzira na manjak Horforda, i to sve govori.

Kings @ Warriors

Warriorsi su dobili Kingse igrom rezervnog vanjskog dvojca Robinson-Rush (kriminalne partije Ellisa i Currya primorale su Jacksona da ih u završnici ostavi na klupi), a posebno je zanimljivo gledati kako Rush izrasta u sjajnog igrača s klupe, pravog 3&D specijalista kakav nikad nije imao šanse postati u Pacersima gdje su ga godinama gurali u ulogu startera.

Cousins igra sve bolje i bolje, na trenutke djeluje nezaustavljivo (Zach Randolph 2.0), a Evans uvijek nekako nađe način da skupi fenomenalne brojke. Tu se krije barem nekakva nada za Kingse da ovaj zadnji pokušaj rebuildinga nije propao, očito treba biti strpljiv jer njihov potencijal je ozbiljan. Problem je samo što nešto pod hitno treba poduzeti kako bi im se pomoglo razviti ga. Recimo, za početak promijeniti cijeli vrh organizacije.

Tek s malim Thomasom u postavi Kingsi djeluju organizirano, radi se o jedinom playu na rosteru koji je noćašnjom solidnom šuterskom epizodom i najzaslužniji što su imali šanse okrenuti rezultat. Morat će mu dati sve više i više minuta ubuduće, ako misle konačno dignuti razinu igre. Mogu mu slobodno dati ove Jimmerove, jer tom liku netko mora objasniti da je jedini način da ostvari NBA karijeru taj da krene stopama Kerra i Reddicka i razvije se u šutera koji igra bez lopte, a ne da poteže kao da je i dalje u zemlji Mormona.

Bobcats @ Lakers

Lakersi su se poigrali s očajnim Bobcatsima, ali ionako je jedino zanimljivo bilo pratiti podjelu minuta kod domaćina. Konačno su uspijeli odmoriti Kobea koji je odigrao samo 28 minuta (i pritom ispalio 21 loptu, car, valjda da ne naškodi prosjeku). Bynum je naravno opet bio glavni, tip je match-up noćna mora za pola lige, a što se Bobcatsa tiče jedino bitno spomena je da se nakon ozljede vratio Reggie Williams koji bi uskoro mogao postati prvi strijelac momčadi. Doduše, više nego za njihov rezultatski uspjeh, to bi moglo biti važno nekoj fantasy ekipi kojoj nedostaje trica i poena.

Nets @ Pacers

Pacersi igraju ružno jer nemaju ni jednog playmakera na rosteru koji bi im olakšao život, Collisonova nesposobnost da probije obranu zabrinjava i tu će se morati nešto poduzeti, možda čak i tijekom ovog prijelaznog roka. Koliko god Collison djelovao nemoćno, toliko je jednaki krivac Vogel koji je noćas zamalo zasrao stvar davši ogroman broj minute kao back-up playu Lanceu Stephensonu, srednjoškolskoj zvijezdi koja se nakon neslavne NCAA epizode jedva provukla do NBA. Larry Bird je navodno zaljubljen u njegove fizikalije, ali sumnjam da ikoga oduševljavaju njegove organizatorske sposobnosti i nije mi jasno zašto ne dobiva minute kao zamjena swingmanima kad su ionako već doveli Georgea Hilla da predvodi drugu postavu.

Dovoljno je bilo malo čvrste obrane da se Pacersi odvoje na prednost koju Netsi čak ni usprkos sjajnoj šuterskoj seriji Morrowa nisu mogli stići. Netsi jednostavno nisu na toj razini da odgovore na onakvih 5-6 minuta agresivne igre, nema kod njih ni energije ni sposobnosti da se stisne protivnik i sve čemu se mogu nadati je luda šuterska večer Morrowa, Williamsa ili Brooksa. Po mogućnosti - u istoj utakmici. Noćas Morrow i Williams nisu bili dovoljni, ali pozitivno je što se Deron konačno budi, igra kao onaj stari i to je najbolja moguća vijest za Netse.

Junak večeri je ipak samo jedna - Lou Amundson. Sjajan kao back-up centar, kretnjama u obrani i količinom parketa koju pokriva podsjeća na Varejaoa, a nije na odmet ni što zadnjih nekoliko utakmica zabija svaki zicer ili odbijanac do kojega dođe. Idealan peti visoki, profesionalac u ragnu Scalabrinea i najozbiljniji kadnidat za spomenicu "ispodobruca".

21Dec/110

SOUTHEAST

Posted by Gee_Spot

MIAMI

THAT WAS THEN:

Heat je u prvoj sezoni, najtežoj koju će imati u ovom sastavu obzirom na period uigravanja, manjak rotacije i nemogućnost dodavanja pojačanja, došao na korak do naslova. Nakon početnog šoka i privikavanja nas na njih i njih na sebe same, zaigrali su čeličnu obranu s dovoljno napadačkih eksplozija da im daju šansu u svakoj utakmici. Em su regularnu sezonu digli gotovo na playoff razinu po količini interesa kojega su generirali, em su opravdali sva očekivanja igrama na parketu. Čak i to što nisu otišli do samog kraja nije nikakav problem jer, da su to napravili s onako sakatom rotacijom, onda bi stvarno doveli u pitanje smisao košarke. Ovako i dalje znamo da pobjeđuje onaj tko ima bolju petorku, ne trojku.

THIS IS NOW:

U drugoj sezoni toplo-hladno periodi bit će minimalizirani jer osovina je uigrana. Novi salary cap ne pomaže, ali ipak su pristigla određena pojačanja. Rookie Cole vrlo lako bi mogao izbaciti Chalmersa iz rotacije, dok će im Battier omogučiti da Jamesa koriste više kao playa, a manje kao četvorku kada se odluče igrati s konvencijama. Možda najveći plus je zdravi Haslem od prve minute, lako je zaboraviti kako su bez nominalno četvrtog igrača lani odigrali gotovo cijelu sezonu. Miller je opet out, ali ne žele ga amnestirati svjesni da ga sada pokriva Battier, odnosno da njegovim povratkom u formu (ako je još uopće moguć nakon svih operacija) negdje krajem regularne sezone imaju šanse dodati si rasno pojačanje pred playoff. Ukratko, ako Heat ove sezone ne osvoji naslov, neće nikada (ma hoće, ali ovako dramatičnije zvuči).

PLUS:

Battier omogućuje predah Jamesu od guranja pod koš na koje je očito alergičan. Ako mali Cole donese živost na jedinicu i uspiju li izvući išta više iz dvojca Pittman – Curry nego im je to uspijelo iz lanjskih leševa Magloirea i Dampiera, bit će nezaustavljivi. Jasno, šanse za tako nečim su minimalne, ali što drugo istaknuti u momčadi koja ima Wadea i Jamesa? Kod njih je neupitno da suigrače čine boljima, sad je samo pitanje koliko u tim suigračima uopće ima talenta da tu poziciju u kojoj se nalaze iskoriste.

MINUS:

Rupe na jedinici i petici su poprilične. Uokolo imaju dovoljno oružja da se prilagode, ali nedostatak post igrača i slashera potencijalno nezaustavljiv napad čini ranjivim. Naravno da James može odigrati playmakersku ulogu i naravno da Wade može zabijati u post preko svih, ali to konstantno tjeranje na improvizaciju izvlači iz obojice ogromne količine energije i pitanje je kako će reagirati na ovako gust raspored.

PRVIH 5: Chalmers, Wade, James, Bosh, Anthony

5 ZA KRAJ: James, Wade, Battier, Haslem, Bosh

SCORE: 52-14

ORLANDO

THAT WAS THEN:

Ispadanjem od Hawksa postalo je jasno kako je ova momčad svoje odigrala. Van Gundyev sistem je pročitana knjiga, a nije pomogla ni činjenica kako je većini igrača istekao rok trajanja.

THIS IS NOW:

Nije problem što Howard želi otići iz ovakve situacije, problem je tetkasti način na koji to ostvaruje. Kemija u momčadi je nepovratno narušena (što bi se prije svega moglo odraziti na nešto lošiji učinak obrane, ma kako se nemogučim čini zamisliti da bilo koja momčad s Howardom u sredini može biti neučinkovita u obrani), ali buduće muke Magica ne treba pripisati samo tom faktoru, već prije svega činjenici da su Nelson, Richardson i Turkoglu sjene nekadašnjih igrača. Sva trojica jedva da su na razini za popuniti petorku. Što praktički u prve Dwightove pomagače promovira dva bijela brata Redicka i Andersona. S tim da opet iz njih ne možeš izvući maksimum jer i jedan i drugi trebaju lopte da bi mogli biti korisni, a njih pored Richardsona i Big Babya neće imati u dovoljnim količinama. Obzirom da je Dwight limitiran strijelac i da svi ostali trebaju pravovremeni pas, jasno je da ovaj Magic može ostati u igri za vrh Istoka samo ako dovede playmakera poput Stevea Nasha. Naravno, problem je u tome što momčad koja baca novac na Arenasa, Cartera, Richardsona i Big Babya jednostavno nema što ponuditi Sunsima, a to znači da se mogu pozdraviti s Dwightom.

PLUS:

Ryan Anderson je stilom igre idealan partner jednom Dwightu.

MINUS:

Big Baby je skupo plaćeni otimač minuta Andersonu koji se nikako ne uklapa pored Dwighta. Ni stilski ni karakterno.

PRVIH 5: Nelson, Richardson, Turkoglu, Davis, Dwight

5 ZA KRAJ: Nelson, Redick, Richardson, Anderson, Dwight

SCORE: 39-27

ATLANTA

THAT WAS THEN:

Hawksi su očekivano doživjeli pad u razini igre i broju pobjeda, ali sve je to na kratko zamaskirao iznenađujući prolaz pored Orlanda u playoffu. Što nije toliki odraz snage Hawksa (koji se nisu pridružili vrhu Istoka) koliko slabosti Magica (koji je usprkos Dwightovim nadljudskim naporima pao među osrednje momčadi poput Hawksa). Za njih je ionako najvažniji bilo što se igrama nametnuo Jeff Teague, jer to im je naknadno omogučilo da puste Jamala Crawforda i ne troše na pojačanja.

THIS IS NOW:

Sezone od 50 pobjeda su prošlost za ovu momčad iz jednostavnog razloga što se igra skraćena sezona. Šalim se, takve sezone su prošlost zato što jezgra Johnson – Horford – Smith nije šampionska, a zbog problema s vlasničkom strukturom nitko ne želi plaćati porez na luksuz kako bi je malo ojačao. Što Hawkse stavlja pred dvije mogućnosti – ili da vječno budu ovo što jesu, dakle osrednja momčad osuđena na maksimalno polufinale konferencije, ili da nekakvom zamjenom osvježe spomenutu jezgru. Ili da počnu trošiti, naravno. Međutim, obzirom na činjenicu da je Joe Johnson debelo preplaćen, da je Al Horford prije svega vrhunski vodonoša i da je Josh Smith vječni čudak, možda je i bolje što je vlasnička situacija ovakva jer ih put trošenja ne bi odveo nikuda. Obzirom kako su tanki u rotaciji i obzirom da je Johnson na silaznoj putanji karijere, iz dana u dan su sve bliži polovičnom učinku.

PLUS:

Hawksi imaju talenta, to je neosporno. Horford je idealan treći igrač, čak i potencijalan drugi oslonac, kad bi bio okružen kvalitetnom rotacijom i kad bi igrao na svojoj prirodnoj poziciji. Smith je čovjek sposoban kontrolirati utakmicu na oba kraja terena, ali isto tako i ubiti vlastitu momčad idiotskim potezima u napadu ili nezainterisanošću u obrani. Ako Teague ostane na playoff razini i ponudi ozbiljnu slashersku opciju, nema razloga da još jednom u playoffu ne budu sposobni suprostaviti se svima osim Bullsima i Heatu. Također, dovođenje McGradya, koji se pod stare dane preobražava u čistog point-forwarda, dodatno će olakšati život Johnsonu. Pod uvjetom da je u Tracyu još išta ostalo nakon solidnih pola sezone u Pistonsima.

MINUS:

Johnson je maskirao pad odličnom igrom u završnicama, kvalitetnim šutom (posebice s poludistance) i prebacivanjem dijela organizatorskog posla na Hinricha i kasnije Teaguea. Ali, činjenice je kako je ovaj veliki swingman jednostavno izgubio korak i danas je bliži onome što igra Jason Richardson nego Dwyane Wade. Što dovodi do dva problema. Prvi je taj što je plaćen kao Wade, a drugi što su stvari postavljene kao da je i dalje glavni, iako su i Horford i Smith očito važniji za uspjeh momčadi od njega. Tanka klupa na kojoj više nema imena vrijednog spomena također zabrinjava (ako ne računamo Jasona Collinsa, naravno), a u slučaju da Teague podbaci i da Hinrich odigra sezonu ispod svoje razine zbog ozljede ramena, problemi bi mogli postati nepodnošljivi.

PRVIH I JEDINIH 5: Teague, Johnson, Williams, Smith, Horford

SCORE: 36-30

WASHINGTON

THAT WAS THEN:

Katastrofa, to je jedina riječ kojom se može opisati ono što je Washington prezentirao prošle sezone. Gomila talenta koja je zbog neiskustva, lošeg vodstva i vlastitih karakternih slabosti odigrala ispod svake razine.

THIS IS NOW:

Ako s ovim rosterom Saunders ne uspije preskočiti Netse, Buckse i Pistonse ovoga svijeta, odnosno ako ostane prikovan na dnu zajedno s Bobcatsima, Raptorsima i Cavsima koji su u totalnom rebuildingu, onda ćemo konačno dobiti definitivnu potvrdu da se radi o najgorem treneru u NBA. Da, da, gorem čak i od Vinniea. Doduše, u svojoj prognozi sam možda i previše optimističan, ali to je zato što polazim od pretpostavke da će John Wall napraviti sličan korak naprijed kakav je u drugoj sezoni napravio Westbrook. Jednostavno, takav atleta je u stanju dominirati na oba kraja parketa, a to će olakšati život svima oko njega. Wizardsi definitivno nemaju dovoljan IQ, ali toliko strijelaca jednostavno mora igrati bolje u napadu nego im je to uspijevalo u lanjskoj katastrofalnoj sezoni. Možda je previše očekivati od likova poput Younga, Blatchea i McGeea da odigraju zrelije (ma definitivno je previše), ali ja se tu čak i ne uzdam u to da su se opametili. Jednostavno, smatram da su dovoljno mladi i da mogu podignuti igru na još jednu razinu više. A ako će vam četvero igrača iz petorke odigrati najbolje sezone u karijeri, tada valjda imate šansu pred istrošenim ili jednostavno nekvalitetnim rosterima koji vas okružuju.

PLUS:

Wallova rookie sezona nije bila ništa posebno, ali kad uzmeš u obzir da je imao problema s ozljedama i da je na trenutke djelovao nezaustavljivo (posebice kad se zaletio na nesretnog Ilgauskasa) ne čini se nemogućim da napravi onakav kvantni skok kakav su izveli slični majstori poput Rosea i Westbrooka. Treba pohvaliti i sjajne poteze uprave. Prvo, zato što su lukavo odlučili trpiti zadnju godinu Lewisova ugovora umjesto da ga amnestiraju kao što su svi očekivali. U tom slučaju morali bi potpisati cijeli niz veterana ili preplatiti Nicka Younga samo kako bi udovoljili zahtjevima novog kolektivnog ugovora koji od njih traže da potroše barem 85% salary capa. Ovako mogu mirno promatrati cijeli niz mladih imena koja su bljesnula u lanjskim očajnim uvjetima i odlučiti dogodine što s njima. Blatchea su već nagradili solidnim ugovorom i nema potrebe za žurbom. Young i McGee obećavaju, ništa manje zanimljiv kao potencijalni budući starter nije ni Vesely, a treba držati oko i na cijelom nizu lanjskih (Seraphin, Booker, Crawford) i ovogodišnjih rookiea (uz Veselya tu su još Mack i Singleton) koji svi imaju šanse postati solidni igrači zadatka.

MINUS:

Činjenica da su mladi i da imaju dvije petorke možda bude i od koristi u ovako zgusnutoj sezoni, ali realnije je očekivati od ovako mladih rostera da se upucaju u nogu. Posebice ako su krcati sumnjivim tipovima, tada se takav scenarij čini gotovo neizbježnim. Naravno, jasno je i to da od ovakve skupine revolveraša nitko ne očekuje fenomenalnu obranu, ali da odigraju barem donekle pristojno u napadu nije previše tražiti. Ovaj, ili jeste?

5 ZA DALJE: Wall, Young, Vesely, Blatche, McGee

SCORE: 30-36

CHARLOTTE

THAT WAS THEN:

Bobcatsi su lani krenuli loše u sezonu, ali čim je Jordan maknuo živčanog Larrya Browna i stavio skuliranog Paula Silasa za trenera stvari su krenule na bolje. Za razliku od Browna, koji traži potpunu kontrolu nad procesom slaganja momčadi i koji se nikako nije mogao pomiriti s odlukom da se ide u rebuilding, Silas je mirno prihvatio sudbinu kormilara broda koji tone. Ali, što je u tome loše? Nakon godina bezveznih poteza Jordan je došao u situaciju da nakon još dvije sezone patnje krene od nule, usput razvijajući cijeli niz mladih igrača. Kako je završnica lanjske sezone u kojoj su konačno poptunu slobodu dobili Augustin, Henderson i Thomas pokazala – to je i jedini ispravni put.

THIS IS NOW:

Roster Bobcatsa na prvi pogled ne ostavlja dojam NBA rostera, što je očito bila i glavna namjera. Naime, što manje talenta imaš na raspolaganju, to su veće šanse da dođeš do prvog picka, a ovog ljeta draft će biti krcat imenima s MJ-evog sveučilišta. Čovjek koji je cijelu NBA karijeru ispod hlačica Bullsa nosio one North Caroline valjda trenutno više razmišlja o Harrisonu Barnesu nego o kilaži Borisa Diawa. I nema u tome ništa loše, dapače. Tko je mogao znati, ali izgleda da se MJ konačno uživio u novi posao.

PLUS:

Kemba Walker, Bismarck Biyombo, Gerald Henderson i svi ostali mladi igrači dobit će punu šansu da se dokažu. Veterani poput Diawa i Maggettea dobit će pak šansu da pokažu kako su sposobni pomoći klubu koji se bori za playoff.

MINUS:

Ako isključimo kontekst i koncentriramo se samo na košarku, praktički nemamo što pričati. Ovo je najlošiji NBA roster i čeka ih borba do zadnjeg daha s Cavsima za što veći broj kombinacija u lutriji. Ozljeda Reggia Williamsa kojega su doveli iz Warriorsa i bez kojega su ostali na par mjeseci prisilit će Silasa da odmah isproba kombinaciju Walkera i Augustina na vanjskim pozicijama, što baš i neće pomoći u pokušajima da i dalje igraju pristojnu obranu. Priče o Diawu na centru još su urnebesnije, pogotovo kada se kilaža dotičnog pravda jačanjem zbog potreba nove pozicije umjesto njegovim nezasitnim apetitom.

IDEALNIH 5: Augustin, Henderson, Maggette, Thomas, Diaw

ŠESTI ČOVJEK: Kemba

SCORE: 15-51

9May/118

THE CURIOUS CASE OF JOSH SMITH

Posted by ispdcom

Noćas smo se oprostili od Lakersa, sumnjam da je itko zbog toga suzu pustio. Na jedan ružan način, što je i prikladno obzirom na svu dramu i prazninu koju su sa sobom donosile godine njihove dominacije. Nakon toga smo imali šanse vidjeti kako to izgleda Atlanta kada igra svoju najbolju košarku. O prvom će nešto reći Gee, o drugom Emir u formi dnevnika koji mu se očito omilio.

LAKERS – MAVS, G 4

Nakon tri odlične utakmice u kojima je Dallas isplivao kao bolja momčad, noćas smo imali prilike vidjeti i jedan susret koji je najmanje bio utakmica. Umjesto dvoboja, gledali smo Dallas koji je dosegao vrhunac forme i koji je sjajnom obranom, čvrstim skokom, trkom, nesebičnom igrom i fantastičnim šutom za tri, istaknuo najozbiljniju kandidaturu za naslov.

Lakersi su im pomogli odlukom da se predaju nakon što su ih u drugoj četvrtini Terry i Peja izrešetali tricama, ali karakterni nedostatci Lakersa ne trebaju umanjiti činjenicu da Dallas igra prekrasnu košarku (kao da nismo stotine puta govorili o tome kako su Lakersi brak iz interesa u kojem se svi uključeni toleriraju zato što tolerancija pomaže zajedničkom cilju, pa je nekako i očekivano da takva umjetna momčad ne zna izgubiti časno jer je ionako talent bio njihova mantra, ne kemija).

Naravno da će se nakon metle, a posebice ovakve završnice sezone, sada troštiti gomila riječi na Lakerse, tražit će se razlozi zbog kojih su izgubili ovako kako su izgubili.

Tu upadamo u sljedeću zamku – zato što su Lakersi igrali Finale zadnje tri sezone, zato što ih smatramo najtalentiranijom ekipom u ligi i prvim favoritom, praktički jedinom momčadi koja je bila u kategoriji za sebe, odmah sumnjamo da nešto nije u redu s njima zato što su izgubili od Dallasa. Sigurno je Phil digao ruke od momčadi, Kobea svi mrze, Kobe ne podnosi ostale. Bla bla bla.

Istina je pak da Lakersi nisu posebni, već su u rangu sa svim ostalim ekipama koje su ostale u playoffu. Cijelu sezonu su muku mučili s hvatanjem prave forme, sve im se opraštalo obzirom da su u pitanju Lakersi, prvaci koji imaju brzinu viška. Međutim, sve što se dogodilo protiv Dallasa imali smo prilike gledati i tijekom regularnog dijela. Momčad koja se muči pronaći pravi ritam i novi identitet, jer je onaj stari, baziran na Kobeu playmakeru i kompletnom strijelcu sposobnom dominirati utakmicom, nepovratno nestao.

Stoji da je Kobe cijelu sezonu igrao dobro, ali bez onog perioda tijekom kojeg bi igru podigao na još višu razinu te bi svi pričali o njemu kao MVP-u. Na tu višu razinu on, izgleda, više ne može, jednostavno je izgubio fizikalije i pretvorio se iz vrhunskog strijelca u šutera. Šutera koji je odigrao vrlo dobru seriju, ali to jednostavno više nije dovoljno.

Stoji da je upravo on svojom sebičnom igrom u prvoj utakmici dao Dallasu poticaj, ali isto tako stoji da je u ostatku serije bio najbolji igrač Lakersa. Ali ne i najbolji igrač ukupno, jer titulu naj individualca u seriji oduzeo mu je Dirk. On je Mavsima dao ono što Lakersi više nemaju u Kobeu, zaštitnu mrežu, a na to LA jednostavno nije imao odgovor.

Uglavnom, Phil i Lakersi su navikli na ovakve Kobeove epizode, njegovo istjerivanje demona ega i isticanje vlastite veličine uvijek im visi oko vrata, ali već godinama su se vraćali bolji i jači kao momčad nakon svega. Tako su reagirali i ovaj put, u drugoj i trećoj su dali sve od sebe, ali su ih zaustavile očajne partije čovjeka koji je trebao preuzeti na sebe ulogu prvog nositelja.

Nakon lanjskog fantastičnog izdanja u Finalu, kada nije bio proglašen MVP-em samo zato što su mediji ovisnici o zvijezdama poput Kobea, Gasol je potiho postao prvo ime ove momčadi. Lakersi su briljirali na početku sezone i nakon all-stara upravo iz tog razloga što je briljirao Pau. U playoffu se, iz nekog razloga, čovjek nije pojavio. Nagađati koji je to razlog besmisleno je, činjenica je da su njegove loše igre na oba kraja terena Lakerse bacile u rupu koju je Dallas sjajno iskoristio.

Tako da nije problem ispasti od boljega. Dallas je imao Dirka kao MVP-a serije, bolju klupu koje je svaki put radila prednost protiv tanašne rotacije Lakersa, dovoljno mesa pod košem da se suprostavi visini Lakersa (Chandler je odigrao fantastičan playoff do sada, obrambeno igra na Howardovskoj razini), a, najvažnije od svega, Dallas je imao kreaciju na vanjskim pozicijama.

Ne samo što je Kidd i dan-danas fantastičan u organizaciji igre i posebice u pronalaženju suigrača u situacijama kada obrana još nije zauzela svoje pozicije, već je Barea Dallasu donio ono što su cijelu godinu očekivali od ozljeđenog Beauboisa – beka koji slash 'n' kick igrom može kreirati za sebe i druge i izbaciti postavljenu obranu iz ritma. Beka koji će ujedno skinuti sav teret igre u napadu s vanjskog šuta.

Stoga nije ni čudo da dva simbolična trenutka ove serije, izrazi totalne frustracije bivših prvaka nad nemoći da se suprostave Mavsima, uključuju upravo Bareu. Grubi i kukavički prekršaji Artesta i Bynuma na čovjeku koji je duplo manji samo su još jednom ukazali na glavni košarkaški problem ove serije. Jer, kada maknemo sve špekulacije i mitove na stranu, činjenica je da vanjski igrači Lakersa nisu bili u stanju organizirati ni voditi smisleni napad (Kobe i Fisher mogu do određene granice, Blake ne može ni to, a Brown je usprkos tome što je najživahniji vanjski igrač potpuno limitiran u ičemu drugom osim u ulozi strijelca s klupe), dok su vanjski igrači Dallasa upravo u tome briljirali. Kada se ubojitim serijama Kiddu i Barei pridružio i Terry, koji je do nedavno prespavao ovaj playoff da bi sinoć sve nadoknadio neviđenom paljbom iz vani, Dallas se pretvorio u kompletnu momčad. Možda još uvijek previšu ovisnu o šutu, ali nikako ne jednodimenzionalnu.

Što se budućnosti Lakersa tiče, očito je kako s ovom jezgrom više nisu u stanju išta garantirati. Osvježenje na vanjskim pozicijama je neophodno, a ne bi bilo loše dovesti i igrača oko kojega možeš graditi budućnost. Tu se sam po sebi nameće Howard, jer Lakersi nekakvim paketom Bynuma i Odoma imaju što ponuditi Orlandu. S Dwightom iza leđa, Kobe u ulozi šutera mogao bi se produžiti trajanje još nekoliko sezona, makar u ulozi sporednog igrača. Kako je Gasol pao na testu i dokazao da ipak nije mentalno čvrst biti lider, imati pored sebe takav zid i čvrstinu koju donosi Dwight zasigurno bi i njemu pomoglo. U ulozi trećeg igrača, s manjim pritiskom i očekivanjima, valjda bi opet počeo igrati kao Gasol na kojega smo navikli zadnjih godina.

A što se Phila tiče, njemu ovakava oproštaj ne znači previše. Ima te dvije mrlje u karijeri, činjenicu da mu se momčad raspala protiv Detroita u Finalu i ovu metlu u kojoj su se predali, ali ima i 11 naslova koji jasno govore o njegovoj veličini. Od čega su zadnja dva posebno važna, jer ih je ostvario trenirajući čovjeka koji je imao tendenciju svako malo zaboraviti sve što bi ga ovaj naučio. Phil je izvukao što je mogao, održavao je balans dok se moglo. Sada barem više ne mora razmišljati gdje će si staviti novi prsten.

BULLS - HAWKS, G 4

(6.30 do kraja prve; 16-13 za Hawkse) – Larry Drew je nakon treće govorio kako njegovoj momčadi nedostaje agresivnosti te da ponekad treba napraviti "hard foul", a za ovu utakmicu odlučio je to postići tako da je zaigrao s postavom s kojom je igrao protiv Orlanda. Dakle, pod košem Collins i Horford, Smith na trojci, a Williams na klupi. Collins je dva puta lijepo iskoristio udvajanje na JJ-u koji je jako vruć ušao u utakmicu. Postigao je šest koševa i imao dva asista, a izgleda kako je u potpunosti odlučio preuzeti momčad jer on prevodi loptu, a ne Teague. Inače, Josh Smith je pogodio vanjski šut.

(2.20 do kraja prve; 24-21 za Hawkse) – Atlanta igra agresivno, baš kao na utakmicama protiv Orlanda. Nisu odustali od visoke postave ni kada je Collins izašao radi dva faula (ulazi Zaza), ali na neki način jesu kada je Horford dobio drugi faul. JJ je dodao jednu tricu, a cijela Atlanta puca preko 60%. Što se Bullsa tiče, Rose napada obruč, ali ga je obrana u par navrata zatvorila udvajanjem, pa i utrajanjem. Dobro je napadački u utakmicu ušao Deng, ali i Boozer koji je spojio dva skok šuta prije nego je opet napravio dva glupava faula. Josh Smith je promašio vanjski šut.

(kraj prve; 28-26) – Bullse treba brinuti činjenica kako Atlanta u prvoj četvrtini izgleda gotovo potpuno isto kao i u prvoj utakmici koju su dobili. Agresivni su, pogotovo na Roseu kojeg solidno zatvaraju, brzi su u prenošenju lopte i realizaciji kontre, a i ide ih šut. Nakon JJ-a, svoja dva šuta je zabio i Crawford. S druge strane opet je u utakmicu sjajno ušao Taj Gibson što je dobro za Bullse koji su u prvoj četvrtini promašili četiri bacanja. Rose ima šut 1-5, a treba istaknuti kako je većinu šuteva uzeo ulazeći pod koš ne bježeći od kontakta. Atlanta je ovu četvrtinu zasluženo dobila pa makar i dva koša razlike jer su ušli energičnije.

(10.15 do kraja druge; 29-28 za Bullse) – Taj Gibson je dominirao ovim djelom utakmice, a njegove obrambene kretnje su strašne za gledati. U jednoj akciji preuzme praktično sve igrače Hawksa koji imaju loptu, a niti jednom ne ispadne. Uz to uspio je zabiti i koš i to nakon lijepog Asikovog asista.

(8.43 do kraja druge; 32-29 za Hawkse) – Josh Smith ne prestaje (pogrešno) vjerovati u svoj vanjski šut, ali je zato imao nekoliko odličnih ulaza kojima je poslao Gibsona na klupu s dva faula. Atlanta održava svoju razinu energije, Bullsi ne mogu odgovoriti i dobro je što gube samo tri razlike.

(2.29 do kraja druge; 44-43 za Bullse) – svašta se događalo u ovom razdoblju. Thibodeau je vidio kako mu ne ide ofenzivno pa je postavio najnapadačkiju petorku (Rose, Korver, Deng, Boozer, Noah), a sve je rezultiralo time da je Atlanta dobila povećala prednost i to jer je Korver promašio svoja prva tri šuta, a Smith nastavio sa sjajnim skokovima i tranzicijom lopte (alley-oop za Horforda je bio sjajan). Onda se pojavio Rose koji je nekako povezao dva ulaza iako Atlanta igra dobru obranu na njemu, a kada je Horford izašao zbog tri faula, Noah je to iskoristio i dva puta lijepo odigrao leđima prema košu protiv Smitha. Boozer i Smith su nastavili s onim što uvijek baca negativno svjetlo na njih – Boozer je treći faul dobio na jako glup način, a Josh nastavlja s vanjskim šutevima iako se iz publike svaki put čuje 'Nooooo!'.

(kraj poluvremena; 47-46 za Hawkse) – Korver je u ovom razdoblju uspio promašiti tri šuta tako da ima šut 0/6. S druge strane, JJ nastavlja sa sjajnom partijom – ima šut 6/8, ali još sjajniji je Josh Smith s 9 koševa, 8 skokova, 4 asista te po jednom bananom i ukradenom. On je nosio Atlantu cijelo poluvrijeme, ali ono što je loše po Hawkse je činjenica kako nisu uspjeli napraviti veću prednost. Crawford je zabio 3 od svoja 4 šuta, Collins je odradio svoj posao u napadu, Zaza u skoku, a Teague je koristio ono što mu je pruženo. Sve u svemu, Atlanta igra dobro. Kod Bullsa je najefikasniji Rose koji je stavio i svoj jedini šut za tricu, ali dojam je kako nije u svojem najagresivnijem modu. Što se box scorea tiče, nije mi jasno kada je Asik skupio šest skokova, ali izgleda da jeste.

(8.12 do kraja treće; 56-50 za Hawkse) – nastavlja se energičnost Hawksa na oba kraja terena – Teague je imao dva sjajna ulaza, Horford je možda i prvi put u seriji izgurao Noahu da bi zakucao, a Smith je opet pokazao kako treba igrati pod košem jer je praktično odnio Denga ispred sebe. Naravno da je momak opet pucao izvana, a sada je to bio šut za tricu. Naravno da je promašio. U obrani Atlanta zatvara reket ne dozvoljavajući Roseu da ulazi bez kontakta, a dva puta su ga u ovoj četvrtini zaustavili bez faula.

(4.37 do kraja treće; 60-59 za Hawkse) – Atlanta je uspjela doći do +8, a onda je Bogans stavio tricu, Hawksi pogriješili nekoliko puta u napadu, a Rose i Deng bacanjima sve smanjili na -1. Rose je u ovoj četvrtini šest puta pokušao ući pod koš – dva puta je fauliran, tri puta je zaustavljen u pokušaju šuta bez faula, a jednom je falio jer je išao zaobići Horforda malo predaleko. I dalje ne koristi vanjski šut. Obrana Hawksa s Collinsom puno bolje izgleda nego sa Zazom.

(2.52 do kraja treće; 67-61 za Hawkse) – time-out tražio Deng nakon što nikome nije uspio dodati loptu iz auta. U ovih 90 sekundi Hawksi dobro odigrali, a sjajna je bila asistencija Smitha preko cijelog terena za JJ-a. Inače, Rose je svoj sedmi ulaz uspio pretvoriti u ubačaj.

(kraj treće; 69-67 za Bullse) – serija 8-0 Bullsa je u stvari serija Boozera (6 koševa) kojem se pridružio Asik. Boozer u ovoj utakmici konačno pokazuje zbog čega je doveden, a njegov ulaz nakon finte u zadnjem napadu dokaz je da se i on dobro osjeća. Energija Atlante je pala čim je Smith sjeo da se malo odmori, a koliko je publika u Atlanti nikakva dokaz je da čovjek nije dobio pljesak iako ima 12k, 11s, 6a i 2 banane. OK, ne vole ljudi da puca vanjske šuteve, ali ipak on drži Hawkse cijelu utakmicu.

(8.59 do kraja četvrte; 76-75 za Bullse) – Rose je ušao u "attack mode" realizirajući tri napada zaredom. Atlanta je svoje koševe zabila nakon skokova u napadu – Chicago je odigrao solidnu obranu (Asik sjajno iskakao i preuzimao), ali nisu zaštitili obruč. Zabilježeno je i da su zajedno igrali Rose i CJ.

(5.58 do kraja četvrte, 80-80) – Rose je malo zaforsirao i falio neke ulaze, a Korver je napokon zabio. Na parketu je u jednom trenutku za Bullse bila petorka Rose, Cj, Korver, Taj, Asik za koju nisam siguran da sam je vidio bilo kad u sezoni.

(3.47 do kraja četvrte; 88-84 za Hawkse) – čudan match-up Teague-Korver, koji se čuvaju na obje strane terena, izgleda da bolje koristi play Atlante koji brzinom prolazi Korvera koji se pak ne uspijeva izboriti za šut. Rose i dalje nastavlja s ulascima pod koš, a Smith skače, organizira akcije i zabija kada treba. Atlanta je podjednaka u skokovima s Bullsima što ih i drži u igri. Zanimljivo je kako Johnson ne forsira iako ima sjajnih 8-12 – kontre vodi Smith, a organizirane napade Teague.

(2.33 do kraja četvrte; 90-84 za Hawkse) – Rose stvarno nepotrebno forsira svoje ulaze bez da pokuša odigrati akciju za bilo kojeg suigrača. Izgleda da ga je Thibodeauva odluka da ga praktično ne vadi iz igre malo umorila. Trener Bullsa je iskoristio svoj pretposljednji time-out na utakmici. U ovoj četvrtini Rose je uzeo 11 šuteva, a ostatak Bullsa samo tri.

(1.26 do kraja četvrte; 94-84 za Hawkse) – teško je reći da je to odlučilo utakmicu, ali sudac je u jednom trenutku svirao faul na Roseu u šutu za tricu, a onda je odluku poništio i sudio jump ball. Atlanta je dobila tu loptu i otišla na 8 (moglo je biti 3).

(kraj utakmice; 100-98 za Hawkse) – Atlanta je utakmicu dobila iz nekoliko razloga: Josh Smith je bio sjajan s 23 koša, 16 skokova, 8 asistencija, 2 banane i ukradenom. Bez obzira na sve one šuteve izvani, Josh je pokazao kako može dominirati utakmicom. Joe Johnson mu se pridružio sjajnim šutem (9-14), a i Horford je napokon uspio odigrati odličnu utakmicu (20 koševa, 9-11 šut). Uz to, Atlanta je odigrala dobru obranu, udvajajući Rosea na početku utakmice i ne dopuštajući mu niti jedan lagani ulazak pod koš. Najbolje izdanje Hawksa uopće u playoffu. Što se Bullsa tiče, Rose je uspio zabiti 34 koša i imati 10 asista uz samo 3 turnovera, ali je njegovo forsiranje ulaza pomoglo Atlanti. Nije morao preuzeti sav teret na sebe u zadnjoj četvrtini pogotovo kada je Boozer napokon odigrao dobru napadačku utakmicu. Bullsi su u ovoj utakmici u nekoliko navrata i griješili u rotacijama u obrani što im se rijetko događa. Obzirom na hrpu pogrešnih odluka tijekom cijelog susreta, još su dobro i prošli.

3May/117

ZAZA BRYANT

Posted by ispdcom

Pa barem će biti zanimljivo - u prvim utakmicama druge runde čak tri domaćina su u startu izgubila prednost domaćeg terena. Bullsi još jednom nisu uspijeli ostvariti energični pristup u obrani koji ih je krasio cijelu sezonu, u ključnim trenutcima nisu obranili ništa, pa su Hawksi na krilima Johnsona uspijeli zabiti dovoljno da isčupaju pobjedu. Lakersi su pak još jednom pali kao žrtve vlastitih manjkavosti, a Mavsi su po tko zna koji put potvrdili da s njima na parketu jednostavno ne možemo gledati lošu košarku. Da vidimo koliko se Emir živcira oko Bullsa i što Gee ima reči o Kobeu i Dirku.

BULLS - HAWKS, G 1

Kako se sezona bliži kraju, tako je sve teže biti navijač jedne od momčadi koje se još nadaju naslovu NBA prvaka. Događaju se situacije da vam se voljene osobe ne žele javiti jer psujete kompjuter na kojem gledate utakmicu i da cijeli dan morate trpiti provokacije svih živih i neživih, pa i onih koji pojma nemaju o čemu pričaju. No, dosta o navijačkim emocijama, da ne ispadnem nekakav ogorčeni tip.

Bullsi su izgubili utakmicu iz nekoliko razloga: opet su loše počeli utakmicu, Rose dobar dio utakmice nije preuzeo inicijativu koju bi MVP trebao preuzeti, Joe Johnson je zabijao praktično iz svih mogućih situacija, a Thibodeau je mogao opet bolje reagirati u rotacijama.

Atlanta je krenula u utakmicu energijom kojom su Orlando poslali doma. Doduše, činjenica kako su Hawksi imali 11-2 na početku utakmice mogu zahvaliti i katastrofalnoj napadačkoj igri Bullsa. Boozer je promašivao što god je mogao, pretjerivalo se u nekim nemogućim dodavanjima, a Rose nikako nije mogao pronaći svoj ritam. Budući službeni MVP kao da svaku prvu četvrtinu pokušava razigrati sve ostale, što je dobro jer je super da i ostali igrači krenu napadački dobro u utakmicu, ali, ukoliko im ne ide, onda je valjda red da Rose preuzme odgovornost i na početku utakmice kako to radi na kraju te ulazima pod koš izludi protivničku obranu.

On to nije činio, a ono što je najgore je da je opet na utakmici uzeo 7 šuteva za tricu. OK, povezao je dvije u važnom trenutku, ali imam dojam kako Rose pokušava upravo tricama prelomiti utakmicu u nekim ključnim trenutcima. Ako se pažljivije prati utakmica onda se vidi kako je barem dva puta Rose trice pucao (i falio) kada su Bullsi bili u naletu. Umjesto da tada na svoj najjači način – driblingom – lomi protivnike, on to pokušava napraviti šutem i to za tri poena.

S druge strane, svoj je šut pokazao Joe Johnson. Momak je pogađao kad god je trebalo, spriječivši svaki pokušaj povratka Bullsa, te je na kraju postigao 34 koša uz šut 12-18 (trice je pucao 5-5). S njim i raspoloženim Crawfordom (22 koša, 8-16 šut) Atlanta je nadoknadila činjenicu da je Noah u većini utakmice dobro zatvorio Horforda. Teague je sasvim solidno odradio svoju rolu zamjenskog Hinricha, a svoje su dali i Collins i Pachulia (posebno treba istaknuti Zazinu rolu početkom četvrte kada je koševima, skokovima i čvrstom obranom praktički sam odveo Atlantu u novu seriju i do prednosti koju nisu ispuštali do kraja).

Iako su se i Bullsi do kraja razigrali i zabili sasvim pristojnih 95 koševa, upravo to što su i Teague i Pachulia i Collins uspijeli ostaviti traga dovoljno govori o mekanoj igri u obrani i općenito nedostatku energije kakvoga gledamo još od prve utakmice s Pacersima. Momčad koja sve bazira na obrani i skoku noćas je tako Atlanti dozvolila gomilu pokušaja šuta bez da je ikoga bilo na ruci, usput uhvativši i skok manje od borbenih Hawksa.

Atlanta je iskoristila manjak agresivnosti kod Bullsa, posebice u čuvanju vanjske linije, ali iako su Johnson i Crawford zabijali debelo iznad prosjeka, opet su ostavili dojam momčadi koja se prelako odlučuje za šut, što bi im protiv raspoloženog protivnika vjerojatno donijelo poraz. Ovako, ispada da je jedini raspoloženi stoper bio Keith Bogans koji je odlično čuvao Johnsona, što nas dovodi do spomenute Thibodeauove tvrdoglavosti što se tiče rotacija. Kada je došao red da Bogans ode na klupu, to se i dogodilo. Ta tvrdoglavost zasigurno je pomogla u napornom ritmu regularne sezone kada nije preporučljivo naglo reagirati, ali u playoffu se sve vrti oko match-upa i prilagodbi. Stoga, ako Bogans dobro igra obranu na Johnsonu, drži ga na njemu.

Bullsima je ovaj poraz posljednja opomena u playoffu. Ovakvom igrom ne mogu proći u finale Istoka, a obzirom na sve što se dogodilo ove sezone, to bi bio neuspjeh. Praktički, to bi značilo da je momčad zakazala kada je bilo najpotrebnije.

LAKERS - MAVS, G 1

Prekrasno otvaranje utakmice - puno ritma, sjajnih poteza, veteranske lucidnosti. Koncentracija obje momčadi na oba kraja terena bila je od prve sekunde na razini, a u tom optimalnom okružju nekoliko se stvari isticalo:

- dvoboj Chandler – Bynum bit će stvarno dvoboj divova (obrambena energija Chandlera ovaj put nadigrala Bynumovu napadačku moć)
- činjenica da Stevenson ne može Kobeu niti smetati tražit će od Carlislea pronalazak drugog rješenje jer Stevenson bez stoperskog učinka jednostavno nije potreban u rotaciji (Brewer svoju rolu odigrao solidno)
- sudar Gasola i Dirka bit će možda najljepši moment serije, jedan na drugoga idu dva najbolja euro igrača zadnjih 10 godina (Gasol konačno odigrao kako zna, razigravajući Bynuma kao da je ovaj Zach a on Marc, dok je Dirk uredno zabijao onaj svoj neobranjivi šut unazad, s lijeve ili desne noge, svejedno)

Ulaskom igrača s klupe ritam se mijenja, Peja i Terry odmah spajaju nekoliko šuteva dok s druge strane Lakersi očito imaju namjeru forsirati Odoma za kojega Dallas nema odgovora (osim ako ne ostave Mariona duže na parketu ili ga pak vrate u drugu postavu) kako bi nekako anulirati prednost koju Dallas ima u tijelima s klupe. Uglavnom, iako se izgubila ona košarkaška čarolija koju je pružalo deset najboljih igrača, sve rezerve su itekako odradile svoje u sferi energije. Barnes, Blake, Brown, Barea te spomenuti Peja i Terry (kojega je i nekako blesavo smatrati rezervom) – svi su spremni i svi su nabrijani.

Postaju jasne i tendencije momčadi – Dallas će preko Kidda i mini-Mea pokušati sve kako bi zaigrali što brže, ne bi li se lopta našla kod Dirka (ili igrača najbližeg obruču) dok obrana još nije postavljena, a Lakersi će igrati kontroliranu unutar-van igru u kojoj će kretanjima bekova i pasovima visokih pokušati doći do što bolje pozicije za koš. Pa kome više uspije nametnuti svoj stil.

I tako se nadigravalo sjajnim potezima na obje strane, sve do dvije minuta prije kraja kada Dallas na trenutak gubi razum. Prvo ih Fisher rešeta s nekoliko poteza, obrana Lakersa stisla se u reket i Lakersi odlaze s plus 5 na odmor. Tako se barem činilo, jer Kidd radi nepotrebnu osobnu na Odomovom pokušaju ubačaja s centra sa sirenom. Ne samo što Odom ubacuje sva tri bacanja, već i Dirk zarađuje tehničku zbog laktarenja u situaciji kada uopće nije ostalo vremena za skok. Uz dodatno slobodno, eto Lakersa na +9, ni krivih ni dužnih.

Da ovako bizaran moment okrene jednu do tog trenutka sjajnu utakmicu stvarno ne bi imalo smisla jer do tog trenutka praktički nitko nije napravio nekakvu seriju, sve je prolazilo u opipavanju snaga dvije ekipe koje se poznaju u dušu i čekaju prvu grešku, prvu priliku da si puste krv.

Stoga Lakersi i kreću u treću u punoj brzini i tricom Kobea zaokružuju ekspresni odlazak na +16. Mavsi u tom trenutku pokazuju da je ovih nekoliko minuta bilo više splet nesretnih okolnosti nego rezultat tog toliko puta potenciranog luzerskog mentaliteta. Carlisle ne vuče nikakve panične poteze, a Kidd i Dirk lagano preuzimaju kontrolu u napadu i Dallas sistematično, uz pomoć obrane pojačane Brewerom umjesto Stevensonom te Lakersima koji se prelako odlučuju za šut iz vana (posebice Artest), stižu za čas do -3. Serija od 17-4 za povratak utakmice u egal.

Lakersi nisu mogli odigrati završnicu treće četvrtine gore nego jesu - potpuno su zaboravili na unutar-van igru i posvetili se šutu, održavajući prednost na jednostavnoj činjenici što je Kobe zabijao kao sumanut (12 u nizu, dvije trice). Dallas je tako u stalnom minusu iako se činilo da su preuzeli kontrolu nad susretom.

Međutim, Dirk odgovara svojom serijom koševa u četvrtoj, uz pomoć Terrya i mini-Mea Dallas opet nameće svoj brzi ritam i stvari su opet izjednačene. U završnici Lakersi nastavljaju igrati preko Kobea, ali to je dovoljno samo za održati se u igri – da, Kobe je zabijao, ali je u isto vrijeme donosio i gomilu krivih odluka, forsirao je i to je ono što je Mavsima i dalo šansu na kraju. Za razliku od Lakersa koji u drugom dijelu gotovo da i nisu igrali onu igru zbog koje su tu gdje jesu, Mavsi ni sekunde nisu odustajali od svog identiteta. Kidd je razigravao Chandlera i Mariona, a kad nisu imali rješenja, bacili bi loptu Dirku i ovaj bi našao načina da zabije.

Nakon što je Kobe 20 sekundi do kraja na +1 poklonio Dallasu loptu, Dirk zabija dva slobodna, Cuban hiperventilira, a Kobe troši 15 sekundi pokušavajući doći do prostora umjesto da nekome doda jebenu loptu. Kidd zabija jedno slobodno, +2 je za Dallas i već se nazire scenarij – Kobe će zabit nerezonsku tricu i svi će ga opet slaviti iako je upravo on odgovoran što je utakmica uopće došla u situaciju da se izgubi. Eh, samo što to hoće li trica upasti ili neće nema veze s Kobeovom nadnaravnom vještinom, već je samo pitanje sreće, odnosno postotaka.

Tako da Kobe promašuje tricu, kao i stotine puta do sada (samo to se ne pamti kao ove što upadnu, zar ne, posebica ona iritantna protiv Sunsa koju nam stalno puštaju u pauzama - "Jump ball, jump ball" nabijem vas i Kobea, ako se ne varam Sunsi su dobili tu seriju, što nam to pokušavate prodati?) i Dallas odlazi do zaslužene pobjede u gostima. Da nisu imali onaj trenutak potpunog gubitka razuma, imali bi utakmicu pod kontrolom veći dio utakmice, ali ni ovako nisu bili nadigrani. Jednostavno, jedna momčad je igrala kao momčad, druga je igrala kao Kobe i prijatelji.

I sad će netko hvaliti tih njegovih 36 koševa i isticati kako je sam držao Lakerse u igri. Ako tako mislite, nemate pojma o košarci. Ostavite se NBA i odite gledati nogomet. Da, Kobe je zabijao svakakve šuteve, ali je pritom potpuno ugušio igru, sveo Gasola i Odoma koji su do tada odigrali vrlo dobre partije na promatrače. Što bi prije uzeli, njegovih 30 ispucanih lopti za 36 koševa i 0 (!!!!!!) asista ili Dirkovih 20 za 28 uz 14 skokova i 3 asista?

Ovo prvo može svaki NBA bek-šuter. Ovo drugo može samo pravi košarkaš. Noćas je upravo u tome bila cijela razlika. Jedna je momčad odigrala 48 minuta košarke, druga samo 24. Dobra vijest za Lakerse? Usprkos tome bili su u igri do zadnje sekunde. Stoga je recept kao i uvijek više nego očit – više Gasola, Odoma i Bynuma, a manje Kobea i tek onda imate šanse protiv Dallasa. Koji još jednom potvrđuje da je u najboljem izdanju od kada je Cubana.

29Apr/110

ONE TO GO

Posted by ispdcom

Sedam imena imamo, čeka se još jedno. Noć je protekla bez velike drame, osim ako dramom netko ne smatra nesposobnost Magica da zabije otvoreni šut tijekom cijele utakmice. Hawksi na kraju ipak zasluženo idu dalje, kao uostalom i Lakersi i Dallas koji su ipak pokazali nešto veći stupanj kontrole nad vlastitom sudbinom u šestoj utakmici. Redakcija ispodobruca.com zadnji put je radila u smjenama, jedino pravo ludilo - ludilo travnja - je iza nas, a od sutra već počinje opušteniji dio s manje utakmica, ali, nadamo se, ne i manje uzbuđenja. Ovaj put Emir je odgledao Hawkse, Sickre Dallas, a Gee Lakerse.

MAGIC - HAWKS, G 6

Ova serija je morala završiti onako kako je protekla – ružno. Atlanta je zasluženo prošla dalje jer je u pojedinim trenutcima utakmice, ali i serije, imala više odgovora na igru Orlanda nego su oni imali na igru Hawksa. U šestoj su tako nametnili spori ritam na 80-ak koševa koji im odgovara i u kojem je Orlando dobar dio susreta djelovao kao da je na treningu, a ne u borbi na život i smrt. Sada se Atlanta mora pripremiti na potpuno drugačiji izazov u liku i djelu Derricka Rosea i Bullsa.

Što se ove utakmice tiče, ništa se značajnije nije dogodilo što nismo već vidjeli u prethodnim utakmicama. Atlanta je od početka oštro krenula na Howarda, Hinrich je koristio svaku priliku kada bi Duvajt spustio loptu na pod da mu je ukrade, a s druge strane je Atlanta koristila svoj odličan napadački skok da bi napravili nekakvu prednost od 7-8 razlike koju su održavali tijekom većine utakmice. I koja im dobro dođe u onim bezidejnim periodima koji su poprilično česti.

Magic je stvarno očajno odigrao. Nisu ni sjena one momčadi od prije dvije godine koja je igru "kazni svako udvajanje Howarda tricom" dovela do savršenstva. Ok, ovdje Howarda nitko nije udvajao, ali otvorenih trica je bilo dovoljno. Samo nije bilo nikoga da ih zabije. Hedo je odigrao kriminalno prvo poluvrijeme, zapravo i gore od toga, tako da ga teško može izvući i onaj bljesak u završnici kada je praktički sam držao Magic u igri, uz asist dva Nelsonova šuta i Dwightove preciznosti sa slobodnih.

J-Rich bi tek povremeno bljesnuo, a svu nemoć Redicka najbolje oslikava onaj promašeni čisti šut kojim je mogao utakmicu odvesti u produžetak. Ma kako loše igrali, igrači Orlanda su imali nekoliko šansi da se priključe, ali svaka im je uredno završavala ciglom.

Atlanta je već drugu utakmicu odigrala dosta loše u napadu, malo bolja obrana Magica u pojedinim sekvencama utakmice učinila ih je potpuno izgubljenima i osuđenima na soliranje Johnsona i Crawforda. Koje nije baš prolazilo, ali ipak su obojica zabili svaki put kada je bilo potrebno. Crawford se s dvije trice nadovezao na sjajnu seriju Marvina Williamsa koji je eksplodirao u ključnom trenutku i održao prednost pred na kratko probuđenim Magicom, a Johnson je pametno ulazio pod koš kada Hawksima ništa drugo nije išlo. Dovoljno da izbace ekipu iz Disneylanda.

Zaza efekt je opet bio važan u ovoj utakmici. Pachulia uvijek digne publiku na noge, a u ovoj utakmici je izborio tehničku Duvajta i flagrant Heda. Čak ni publika u Atlanti nije toliko inertna da ih to ne probudi. Uostalom, u drugom poluvremenu napokon smo vidjeli i navijanje – nešto što se ne viđa često u Atlanti. Za kraj samo vrijedi napomenuti kako se nadamo da se Kapetan Kirk nije ozbiljnije ozljedio, bez njega serija protiv Bullsa neće biti ista. Bez njegovih muda, krpanja rotacije i smirene igre na playu, Hawksi imaju još manje šanse. A nije da je i ovako imaju previše.

Što se Orlanda tiče, njima ne ostaje ništa nego čekati Dwightovu odluku o budućnosti. Iduće godine izgledat će jednako jer Arenas i Hedo su uteg oko vrata kojega se ne možeš tek tako riješiti, a bez pojačanja ne vidim načina kako mogu ići prema gore. Ne mijenjati ništa značilo bi baciti iduću sezonu u vjetar. GM-a i vlasnike čeka nervozno ljeto. A vrlo moguće i jednako nervozan ostatak godine.

MAVS - BLAZERS, G 6

Dallas se prije prvog postsezonskog susreta ove generacije s Lakersima riješio prokletstva gostujuće playoff pobjede i to upravo pred jednom od najžešćih zamislivih publika. Portland je nošen atmosferom pakleno otvorio prvu četvrtinu, Gerald Wallace je nakon sveukupno ispodprosječnog nastupa u playoffu uspio nametnuti svoju igru te je 16 od ukupno 30 koševa zabio upravo u tom otvaranju. Koliko su Blazersi bili razigrani govori i podatak da je trener Nate tek pola minute prije kraja napravio prve zamjene.

Činilo se da će nastaviti niz pobjeda na svom parketu jer je Roy opet djelovao razigrano, pogodio je nekoliko šuteva i ulaz te razigravao drugu postavu. Gerald Wallace se u drugoj četvrtini zbog problema s leđima nije niti pojavljivao na parketu tako da se Dallas pomalo počeo prikradati, a potpuni preokret dogodio se kada je Chris Johnson, bivši NBDL obrambeni igrač godine, napravio čisti provokatorski potez "slučajno" pokupivši u prolazu Dirka za što zasluženo dobiva flagrant foul.

Dirk je ovu i prijašnje provokacije muški otrpio i osvetio se kao pravi sportaš - koševima. Mavse prije susreta s Lakersima može najviše veseliti nastup Dirka koji je potiho, iz noći u noć, nosio ovu momčad na leđima te je svojim gotovo dosadno konstantnim igrama zaslužio titulu MVP-a dosadašnje postsezone.

Mavsi poslije incidenta prelaze u vodstvo i na poluvrijeme odlaze s čak plus 9. Dallas je ušao u utakmicu s namjerom da utiša publiku i to im je i uspjelo krajem poluvremena. Takav status drže do sredine četvrte kada Blazersi kreću u povratak, međutim za razliku od G4, Dallas na svaki ubačaj protivnika uzvraća istom mjerom. Pred kraj su napravili par preglupih turnovera (dvostruko zadnje polje) koji su u očaj tjerali Cubana, ali, sve u svemu, Portland se nakon smanjenja prednosti sredinom četvrte previše iscrpio da bi ozbiljnije ugrozio vodstvo.

Zapravo cijeli taj povratak je djelovao nekako anemično, više kao inercija nego li kolektivni juriš i satiranje protivnika kakvo bi očekivao od domaće ekipe u odlučujućem susretu sezone.

Kod Blazersa je pored Wallacea solidno igrao i LMA, Camby je jedno vrijeme proveo na Dirku sa solidnim uspjehom, ali ostali su bili prilično nestalni, dakle cijela vanjska linija koja je zapravo i izgubila ovu seriju jer nisu uspjeli otvoriti dovoljno reket da se oslobodi prostor za manevre nositelja igre Aldridgea i ulaze Wallacea. Tu Portland očekuje najveća rekonstrukcija. Jedan kreativac ne bi škodio, ali takvih je malo pa će nade morati polagati u Roya.

Ubojiti tricaš je nužno potreban, kao i psiholog za Batuma koji u ovoj seriji praktički nije postojao. Njegova polivalentnost nije uopće došla do izražaja, te je umjesto čovjeka koji može čuvati igrače od 1 do 4, a u napadu igrati sve od 2 do 4, dakle kreirati mismatcheve na sve strane, postao statični šuter iz kuta kojem Dirk zabija blokade kod zicera. Wes Matthews je energičan i uvijek solidan, ali objektivno ograničen igrač koji ovakvom sastavu Blazersa najviše može pomoći tako da još više radi na šutu i izlascima iz blokova ne bi li postao konstantnija opasnost za protivnika. Andre Miller je godinama izuzetno solidan play i barem nije sklon ozljedama, što mu uz Royev manji značaj u ekipi možda donese i dodatnu godinu u Portlandu (Blazersi imaju mogućnost pokupiti opciju i zadržati ga još sezonu ili ga pak pustiti da postane slobodan igrač).

Roy je šesti čovjek ekipe, closer i najbolji rezervni play lige koji će svaku treću utakmicu iznenaditi nekim potezima i podići momčad. Nažalost, zbog stanja koljena to se u ovom trenutku čini kao plafon. Nadam se da će njegov oporavak biti najveće iznenađenje sljedeće sezone, ali realno gledajući takvo što je teško očekivati. Chris Johnson je više nego solidan rezervni centar kojeg bi trebali zadržati jer još jedno veliko, ozljedama nesklono tijelo, Blazersima je samo po sebi dobitak.

Što se Odena tiče, tu će biti dosta priče preko ljeta, a nakon svega čini se kako bi obje strane imale koristi od svježeg početka. I tako se Portland unatoč svim ozljedama ove sezone nekako održao, ušao u play-off i ispao od bolje i konstantnije momčadi. McMillanu je produžen ugovor tako da će valjda ova stabilnost donijeti i nešto više od sjajne playoff atmosfere u Rose Gardenu u prvom krugu.

LAKERS - HORNETS, G 6

Nije izgledalo dobro za Hornetse od prve sekunde, nije bilo onog uraganskog (no pun intended) otvaranja na početku. Paul i društvo gube čak tri lopte u prvih 5 minuta, a toliko inače, barem u pobjedama, posiju tijekom cijele utakmice. Da Paul nije ušao u susret kako treba govore i dva brzo pokupljena faula. Nije ga Monty Williams sjeo na klupu, ali problemi s osobnima itekako su utjecali na razinu agresivnosti lidera Hornetsa.

Kako ni Lakersi nisu bili nešto naročito koncentrirani i raspoloženi, utakmica je prolazila u opipavanju snaga i lijenom ritmu, a sve što treba izdvojiti su Bynum, koji je lakoćom radio što god je htio, te Kobe, koji je grimasama davao do znanja da gležanj i dalje nije najbolje. I usput igrao kao da je sve u redu.

Uvođenjem Jacka u vanjsku liniju uz Paula, Hornetsi konačno dobivaju malo energije, ali Lakersi bez problema prate promjenu ritma. Odom i Fisher zabijaju i raigravaju te do poluvremena odvode Lakerse na +6. U nastavku Hornetsi nastavljaju mlitavi, Kobe ih održava na životu nizom grešaka, ali budi se Gasol i prednost Lakersa raste do +10. Dodaj da je Artest u ovom periodu odigrao sjajnu rolu zabivši na čistu volju iz dvije izgubljene situacije i ispada da su Lakersi potiho odigrali najbolju momčadsku partiju serije.

Svi, ali baš svi, su ugradili nešto u vodstvo, pa iako je teško govoriti o utakmici playoff intenziteta, ovakva razigranost većeg broja igrača definitivno nije donosila ništa dobro Hornetsima pred ulazak u zadnju četvrtinu. Niti donosi išta dobrog sljedećim protivnicima dramske družine iz Hollywooda.

Uglavnom, predvođeni Odomom Lakersi se šetaju do kraja, cijelo vrijeme držeći stvar pod kontrolom. Solidna obrana i raznovrstan napad bili su previše za neraspoložene Hornetse koji u eliminacijskoj utakmici praktički od prve do zadnje minute nisu pokazali dovoljno želje da si produže život, iako dobro znaju da bez vanserijskih partija nemaju nikakvih šansi. Publika je posebna priča – kako jedan grad poput Big Easya može imati ovako mrtvu atmosferu, meni je to neobjašnjivo, ljudi ovdje očito ne puše košarku i moram priznati da me uopće nije briga hoće li ovaj umjetni klub preživjeti na ovom tržištu još koju sezonu.

Ovakvo izdanje Hornetsa, a posebica Paula, baca sjenu na inače pozitivan playoff nastup, ali to je i ljepota ovih serija – jedno ili dva dobra izdanja nisu dovoljni, ma kako čudesni bili. Posao treba odraditi u 4 susreta, a tu puno više od nadahnuća pomaže kvaliteta.

Sad još samo da Memphis prođe Spurse pa da prijeđemo na pravu stvar. Je, prvi krug je bio odličan, ali ipak bez šokova i kvalitete zbog kojih bi ga sad proglašavali najboljim ikada. Prava stvar nas, očito je, tek čeka.

25Apr/1112

CAPTAIN KIRK AND GIL SPOCK HERO

Posted by ispdcom

Nikad kraja ovoj prvoj rundi koja je počela s praskom da bi se vremenom pretvorila u nastavak regularne sezone, kao da svi čekamo da se opet nastavi playoff. Dvije serije na Zapadu su fascinantne (Spursi i Dallas u otporu novom poretku), jedna ima dozu intrige (kad će se Lakersi više uozbiljiti), a sve ostale su manje-više gotove. Ako netko očekuje eventualni povratak Orlanda onda vjerovatno nije gledao ni minutu ovog dvoboja u kojem napad Atlante naspram onoga Magica djeluje kao da igra neki drugi sport. Da nije očajno složenog rostera Knicksa krcatog NBDL igračima, trenutni roster Magica od Howarda na dalje ponio bi titulu uvjerljivo najmanje talentirane družine koja trenutno igra playoff.

Žalosno je da jedan Arenas mora od nekuda izvući najbolju partiju u zadnjih pet godina da bi uopće imali šanse. Ali, bit će vremena nakon playoffa za osvrnuti se na tužnu budućnost koja čeka i New York i Orlando. Sada se posvetimo ono bitnom. Emir je odgledao Hawkse, Kreha Celticse, a Gee Heat i Lakerse. Ovo su dojmovi.

HEAT - SIXERS, G 4

Toliko o potrebi da se serija zaključi što ranije kako bi se momčad što prije počela pripremati za Boston. Miami je na startu četvrte utakmice izgledao kao skupina turista koja se došla izležavati na plaži, brčkati u plićaku i uhvatiti malo sunca. I dok su LBJ, Wade i Bosh dobili solidnu boju, Ilgauskas i Bibby očito su popodneva provodili u hladu sobe s klimatizacijom na maksimumu. Ili to, ili je njihova bljedolikost rezultat potpune beskrvnosti.

Sixersi su u utakmicu ušli napaljeni, koketirali čak s + 20, a Heat je prve znakove života pokazao tek kada su u igru ušli Anthony i Chalmers umjesto dva spomenuta leša. Anthony je unio borbenost u reket, Chalmers je zabio tri trice, što je bilo dovoljno da Heat ostane na relativno dostižnom minusu. Doduše, da je imao koga uvesti, Spoelstra ne bi pogriješio ni da je izvadio i Jamesa, Wadea i Bosha.

Zaludu svi time-outovi, upozorenja i apeli da se igra ozbiljnije, trojac Miamia djelovao je nezainteresirano u obrani, dok su u napadu sve bazirali na skok-šutu. I onda su na pola druge jednostavno odlučili proigrati. Nekoliko minuta divlje obrane, kontri, ulaza i agresivnosti bilo je dovoljno da Heat dođe u egal i čak otiđe s prednošću od jednog koš na odmor.

Činilo se da je utakmica time riješena, obzirom na ovu moć koju su iskazali u praktički samo 6 minuta, kladiti se protiv Heata u tom trenutku mogli su samo najveći optimisti. Stoga treba čestitati Sixersima koji se nisu imali namjeru predati, već su nastavili igrati još čvršće. Miami je stisnuo u obrani, nije dozvoljavao lak koš, ali s druge strane čekao ih jednako čvrsti zid. Treća četvrtina tako je prošla u natezanju i borbi pod koševima.

Ključni moment utakmice, na kraju će se pokazati, bila je odluka Douga Collinsa da konačno ostavi na parketu Evana Turnera. Mali je zabio nekoliko teških koševa u trenutcima kada se činilo da nema izlaza, a svojom obranom i brzim pasovima održavao je ritam na oba kraja terena.

Iako su Wade i James već od 20 minute utakmice igrali sa 100%, posebice u obrani gdje je Wade lijepio banane kao da je Dikembe Mutombo (ona koju je krajem prvog dijela priuštio Hawesu je bila antologijska), dakle iako su bili potpuno koncentrirani i odlučni privesti stvari kraju, Sixersi su uporno ostajali na korak do, igrajući pravu playoff košarku i nekoliko puta čak tražeći obračun s razvikanim protivnikom. Nije u pitanju bilo ništa opasno, daleko je to od ratova '80-ih i ranih '90-ih, ali da je lijepo vidjeti malo kavge na terenu - jeste.

Miami je zaključao reket, u jednom trenutku su valjda zalijepili 5 banana za redom, a Wade i James su teškom mukom nekako zabijali protiv Turnera, Iggya i Younga, odvevši Heat na +6. Minutu i pol do kraja, izgledalo je kao da je sve gotovo. Sixersi su skupo prodali kožu, ali ipak nisu stigli do utješne nagrade.

I onda kreće serija – Turner zabija još jedan težak šut u maniri Roya od večer prije (već vidim Sickrea s osmijehom od uha do uha zbog ove konstatacije, jer oboje od prvog dana govorimo da je mali Roy 2.0), pa onda cijelu večer sjajni Holiday zabija tricu, da bi nakon Wadeova promašaja Lou Williams po tko zna koji puta ove sezone zabio nož u srce protivniku. Sixersi u vodstvu, Miami u panici.

Tu smo došli do zanimljivog momenta. Cijelu godinu gledamo Heat kako se muči u gustim završnicama, ponajviše zato jer su se njihova rješenja u tim trenutcima do nedavno svodila na Jamesov šut iz vana. Od kada je Wade na sebe preuzeo ulogu closera djeluju puno bolje. Sinoć je Wade promašio, a da li zbog toga ili nečeg drugog, sljedeću priliku dobio je James. I po tko zna koji puta, umjesto da ode do kraja i umre muški, što inače radi većinu vremena tijekom ostalih 46 minuta, odlučio se za mlaki pokušaj od table, kao da u rukama ima vrući krumpir.

Turner je nakon toga u maniri rasnog closera zabio dva bacanja i riješio utakmicu. Sixersi zaslužuju pobjedu, a osim Turnerove sjajne partije (možda bi da je ranije dobio priliku i da se nametnuo kao član rotacije i ova serija izgledala drugačije) treba istaknuti kako su svi igrači odradili svoj posao. Hawes, Iggy, Lou, Jrue, svi su dokazali da ovogodišnji rezultati nisu slučajni i da možda građenje momčadi oko njih i nije najgora stvar na svijetu. Čak je i Brand, čovjek koji kronično pati od brandizma (bolest kod koje pacijent uvijek i u svakoj prilici, nakon što mu košarkaška lopta padne u ruke, puca prema košu, bez obzira gdje se na terenu nalazio, koja sekunda napada bila i što radili ostali), odradio svoje u skoku i obrani.

S druge strane, Miami je još jednom pokazao da su im najveći problem odluke u završnicama i nedovoljno jasno definirane uloge. Ako tijekom utakmice Wade i James i izgledaju kao suigrači, u zadnje dvije minute kronično se pretvaraju u suparnike. To nije dobar znak pred ostatak playoffa. Također, dok su Bullsi i Lakersi svoje četvrte utakmice izgubili odigravši ispod svake razine, na neki način tako i umanjivši pobjede Pacersa i Hornetsa, poraz Heata je puno bolniji iz razloga što je dobar dio susreta Miami igrao na gornjoj granici mogućnosti.

MAGIC - HAWKS, G 4

Ova utakmica je u riješena u 7. minuti utakmice kada je Dwight Howard radi dva faula otišao na klupu na kojoj je sjedio do kraja četvrtine. Taj period njegovog boravka na klupi je inače bio duži od ukupnog zbroja minuta koje Dwight nije igrao u prve tri utakmice i bez obzira što je u zadnjoj četvrtini Orlando stigao Atlantu, utakmica je simbolično odlučena upravo tada (a možda i serija). Jer, Magic bez Dwighta nije imao što pokazati.

Njihovo drugo napadačko oružje, vanjski šut, je očigledno pokopano u svim nelogičnostima koje je ova momčad radila posljednje dvije sezone, a Van Gundy se dodatno potrudio ubiti svoju momčad. Kao prvo, ako ti je Jason Richardson suspendiran, zbog čega u startnu petorku staviti prezimenjaka mu Quentina, a ne JJ Redicka? Kao drugo, zar u prošloj utakmici nismo vidjeli da je Arenasu mjesto na klupi, a ne na parketu, a kamoli još da igra 22 minute (i onda još umalo ispadne heroj jer je spojio nekoliko ulaza i šuteva). I, kao treće, zašto Stan uporno forsira Heda kao organizatora igre? OK, jasno mi je da je on zato i vraćen u Magic, ali svima je jasno da čovjeku ne ide (možda je i najgori igrač uopće dosadašnjeg dijela playoffa) i da bi možda bilo logičnije dati Nelsonu malo više loptu u ruku. Uostalom, bez obzira i na njegov katastrofalan učinak u ovoj utakmici, upravo je Jameer jedini uz Howarda u ovoj seriji pokazao nešto od svog repertoara.

Atlanta s druge strane ne odustaje od igre koju gledamo od prve utakmice – Howarda se udvaja samo kada loptu spusti na zemlju u pokušaju da mu izbiju loptu ruku što dosta dobro prolazi. Ostalo vrijeme su tu raznorazna tijela da Duvajta tuku. Ostatak momčadi odlično igra na Dwightovim suigračima, a po meni je x-factor Kirk Hinrich koji dirigira ovom momčadi iako je često lopta u napadu u rukama Joe Johnsona.
Johnson i Jamal Crawford pokazuju se kao ubojitij par šutera (za razliku od suparnika, u stanju su si stvoriti situaciju i zabiti kada treba), Horford je to što jeste (najbolji igrač u ovoj seriji nakon Dwighta?), Josh Smith je prihvatio ulogu koja mu je namijenjena u ovoj seriji bez puno prigovora (niskog, a ne visokog krila) i to je dosta da Atlanta prolaskom u drugi krug proglasi sezonu uspješnom.

Neću se igrati Nostradamusa (barem ne još) i reći kako će to izgledati u drugom krugu protiv Bullsa, ali mislim da su Hawksi napravili veliki korak prema izbacivanju Magica. Jako bi me iznenadilo da Orlando uspije spojiti tri dobre utakmice kada ne mogu spojiti tri dobre četvrtine.
I to je to. Era Magica se bliži kraju, odnosno era Dwighta u ovom klubu. Stan van Gundy će teško voditi momčad i sljedeće sezone, uprava će pokušati napraviti nešto novo kako bi Dwighta nagovorili da ostane i nakon 2012., ali to se neće dogoditi. Ovakav centar zaslužuje bolju momčad nego ovu koju sada ima. Je li netko spomenuo Lakerse?

CELTICS - KNICKS, G 4

Ovakav NBA vikend će se teško ponoviti, kako zbog odličnih utakmica tako i zbog činjenice kako su četiri moja najdraža NBA igrača pružila samo takve partije. Prvo Rondo i PP u petak , u subotu Brandon Roy i konačno sinoć Evan Turner, koji je, osim 4 koša u zadnjih minutu i pol, onim skokom u obrani te spašavanjem auta uklesao svoj status kao NBA ready igrača, ma koliko ga ostatak ekipe i Collins sabotirali u tome.

Boston je sinoć očekivano završio metlu malodušne momčadi Knicksa. Sve što su "novi" Knicksi priredili svojim navijačima u prvom predstavljanju u playoffu moglo bi se svesti pod jednu riječ – privid.

Glavni privid je da konačno imaju dobru momčad. Knicksi u ovom trenutku imaju dva izvrsna igrača koji jedan drugome ugrožavaju teritorij i koji nisu imali vremena naučiti koegzistirati. U potrazi za tim odgovorom su usput još razbili postavljeni koncept momčadi pa su tako od striktno napadačke ekipe u dva mjeseca postali loši na oba kraja terena. Još imaju Billupsa koji je pred sretnom penzijom (dobro izgleda na terenu u odijelu i ostavlja dojam budućeg trenera) te ostatak ekipe koji je ili za dno klupe ili za NBDL. Ovakva neravnoteža plus standardni medijski pritisak New Yorka teško da je mogao donijeti drugačiji rezultat protiv veteranske momčadi Bostona. Da su Knicksi i dobili jednu, samo bi pojačali privid. Ovako je istina izravno bačena u lice.

Pre-Melo momčad bi sigurno postigla bolji rezultat jer je:

a) bila uigrana oko specifične Mike D'Antoni filozofije

b) stvarno bila momčad koja je zahvaljujući toj istoj filozofiji igre maksimizirala jake strane sastava koji bi bilo kome u playoffu zadao glavobolju

Paradoks cijele situacije jest da dvije povijesno najuspješnije momčadi Knicksa (Holzman – Reed i Riley – Ewing) nikada nisu umirale u ljepoti i bile su bazirane na timskom radu, dodavanju lopte i jakoj obrani. Dakle, sve što ova momčad nije i ne pretendira biti. Zar je moguće da je nakon tolikih grešaka povijest opet ignorirana i da je duh dokazano neuspješnog Isiaha Thomasa opet prevladao? Jer, Knicksi su umjesto strpljenja i izrade pravog voćnog sirupa opet posegnuli za instant napitkom. Ova post-sezona će ponuditi mnoge odgovore.

Prvi je zasigurno što će biti s Donnie Walshom i koliko se njemu da trpiti uplitanje vlasnika u njegov rad. Knicksi su pod Walshom i D'Antonijem imali obrise košarkaške budućnosti, a sada imaju ono što zapravo želi samo medijski New York. Dvije zvijezde koje će davati materijal za pisanje i komentiranje u naredne tri godine dok ih ne bace pod metro zbog neosvajanja naslova. Sudeći po njihovom međusobnom odnosu na početku veze, kemije nema. Uvjeren sam da svi veliki igrači mogu naučiti koegizistirati s drugim igračem istog kalibra. Na Amareu i Melu je odluka da li će se posvetiti naslovnicama ili košarci.

Što se dobrih starih Celticsa tiče, oni imaju i dalje svoj skup problema, ali i takvi su bili dovoljno dobri da im Knicksi posluže za zagrijavanje i vraćanje samopouzdanja. Zadnji dio regularne sezone Boston se borio sam sa sobom i predjelo od Knicksa im je barem pomoglo da riješe taj dio priče i vrate identitet koji smo mislili da su izgubili. Da bi Celticsi došli u priliku boriti se za naslov moraju dobiti podršku s klupe, poglavito već u ranijim postovima istaknutog x-faktora Jeff Greena. Petorka je ubitačno dobra, obrana klika, ali svaka pauza je prilika da se protivnik vrati.

S druge strane, gledajući konkurente im Bullse, Lakerse, a od sinoć i Heat, Celticsi su jedini dobili produženi odmor prije drugog kruga pa valjda i to nešto govori o spremnosti u borbi za naslov.

LAKERS - HORNETS, G 4

Imali smo prilike gledati zabavno prvo poluvrijeme, ponajviše zahvaljujući Hornetsima. Ozbiljni od početka, Paul i društvo nisu ništa prepuštali slučaju. Ariza je opet odigrao briljantnu napadačku utakmicu, serijom šuteva, ulaza, okreta i zakucavanja podsjećao je na nekakvog all-star strijelca, a ne onog drvenog igrača zadatka na kojeg smo navikli.

S druge strane je potpuno uštopao Kobea, koji je nakon dvije četvrtine imao nula koševa na kontu, po prvi puta od 2004. godine. Doduše, treba priznati da Kobe nije ništa forsirao, posvetio se ulozi razigravača u napadu i tako pomagao održati minimalnu prednost Lakersa do samog kraja poluvremena. Obzirom da osim Artesta, koji je pratkički pratio Arizu koš za koš, u dresu Lakersa nije bilo raspoložena čovjeka, činjenica da je do zadnjih par minuta LA stalno bio u prednosti dovoljno govori o stvarnom odnosu snaga.

I dok je Artest sakrio slabosti u napadu, u obrani su one ostajale itekako vidljive. Okafor, Landry i posebice Gray opet su djelovali moćnije i energičnije nego Bynum, Odom i Gasol, a puno više od Kobeove nule u rubrici koševi, Lakerse je bolila njegova očajna obrana na Arizi. Možemo sada razbijati glavu oko toga kako jedan egoista kao Bryant može dozvoliti Arizi da ga rasturi na oba kraja terena, ali očito je bilo kako je Kobe u svim reakcijama bio za korak prespor.

Čudi me jedino da Jackson nije ranije reagirao i prebacio Artesta na Arizu, valjda je davao Kobeu priliku da se dokaže. Međutim, nakon šta je Ariza zabio tko zna koji put pored njega, Phil više nije imao živaca voditi računa o egu svog lidera. Zanimljivo da je Artest do tog trenutka čuvao Belinellia koji je nastavio s očajnim igrama u seriji, opet promašivši niz otvorenih trica i s druge strane omogučivši Artestu da odigra u napadu kao da je - Ariza.

Obzirom da Belinelli djeluje totalno nemoćno, dvoboj njega i Bryanta u ovom trenutku bio je puno logičniji. Dva spora beka-šutera koja ne mogu zaustaviti nikoga i nisu u stanju ništa zabiti. Kobe i Marco su u ove prve dvije četvrtine izgledali kao dva brata (a znamo da Kobe ionako ima specijalan odnos s Italijom, obzirom da je u njoj proveo dobar dio djetinjstva).

Na početku treće, braća Bryanellie se bude. Marco zabija tricu, a Kobe serijom koševa vraća Lakerse u vodstvo. Paul uzima stvari u svoju ruku, sam samcat održava Hornetse u igri, omogučivši ulazak u zadnju s +2. Inače, moram istaknuti, ovaj put ozbiljno i bez sarkazma, kako Kobe u ovoj trećini nije ništa silovao (ah, ovo je opet ispalo kao sprdnja iako sam je pokušao izbjeći). Iako je zabio 14 koševa, ni jedan šut nije bio forsiran, sve je bilo u ritmu. Pokazivao je male znakove nervoze, ali ništa što bi inače od njega očekivali, dakle nije ovaj niz koševa bio rezultat ranjenog ega koji je pod svaku cijenu morao nabiti svoju statistiku. Dodaj onaj sjajan razigravački posao koji je odradio u prvom dijelu ovoj seriji koševa i ispada da je jedini problem njegove igre bio taj što ga je Jackson predugo držao na Arizi u obrani.

Početkom četvrte Lakersi čekaju da se netko pridruži Kobeu, ali kao da nitko nije zainteresiran. Kobe usporava, dok s druge strane Paul nema ni najmanju namjeru stati iako praktički igra cijelo drugo poluvrijeme bez pauze i jedva stoji na nogama. Iako uzima par za njega netipičnih isforsiranih šuteva, uspijeva Hornetse odvesti do +8 na pola četvrtine, a onda i stvar privesti kraju uz pomoć Jacka koji je zabio ključni skok-šut nakon što je Paul navukao cijelu obranu na sebe i onda još zaledio stvar s dva bacanja. GM Hornetsa Demps mislio je na ovakve stvari kada je doveo Jacka iz Raptorsa ističući njegovo iskustvo i ozbiljnost kao glavne vrline.

Obzirom da ni u jednom trenutku nisu pokazali spremnost da preuzmu kontrolu nad utakmicom, Lakersi nisu zaslužili ni te minimalne šanse koje su imali na kraju da se ipak izvuku s pobjedom. Osim Kobea nitko drugi nije zaslužio prolaznu ocjenu i sada ih čekaju još minimalno dvije utakmice. Doduše, obzirom na to koliko energije ulažu teško da će im ponestati snage, ali fokusirati se na pristup favorita stvarno ne bi bilo fer prema Hornetsima koji su ovo pobjedu potpuno zaslužili pristupom i prije svega fantastičnim drugim poluvremenom Paula koji je s triple-doubleom još jednom dokazao da, kada hoće, može kontrolirati utakmicu bolje nego puno razvikanije zvijezde.

9Nov/1010

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

Vikend u Zagrebu je, osim fenomenalnog koncerta Teenage Fancluba, donio i predoziranje košarkom koje je kod različitih pojedinaca izazvalo različite reakcije. Sickre je tako odlučio redovno pisati svoj osvrt na ligu, a Emir također namjerava svaku misao o Bullsima pretočiti u post. Ja pak nakon 8 tekmi u 24 sata i još toliko kratkih pregleda samo gledam kako izbjeći NBA.

Šalim se, naravno. Sudar Bostona i OKC-a se pažljivo motrio, kao i Atlanta protiv Knicksa, ali pisanje nije išlo. Kako me Emir ima namjeru napasti zbog odstupanja od obećanja da će svi tjedni osvrti biti spremni za vikend, dopustite da iznesem obranu.

Dakle, nakon dolaska sa ZG vikenda u subotu navečer sjeo sam za komp i guštao u rođenju Evana Turnera. Zanimljivo, do toga je došlo baš u utakmici u kojoj je Iguodala izostao zbog ozljede. Bez Iggya, koji se trudi biti playmaker i igrati nesebično, ali koji pri tome potpuno privatizira igru i uštopava suigrače (nešto kao i LeBronj u Clevelandu nekada, samo što LeBronj nikada nije imao Turnera pored sebe), Evan je briljirao.

Sjajan šut s poludistance, tečnost i točnost pasova, besprijekorno kretanje bez lopte, sjajna obrana. Totalni all-round. U kombinaciji Evana s opet živim Eltonom Brandom (ruka opet sluša, nije sad Elton odjednom dobio nove federe, ali onaj sjajni zglob opet zabija suze s poludistance) te eksplozivnim bekovskim dvojcem Holliday - Williams, Sixersi su izgledali kao momčad koja se ima čemu nadati.

Mada, pobjeda protiv očajnih Knicksa teško da može biti neko značajnije mjerilo. O Knicksima mogu reći samo jedno - kada vam je Amare najveći fajter na rosteru, to teško da može biti garancija uspješne sezone.

Uglavnom, u ponedjeljak sam se digao ranije pogledati snimku Bostona i Oklahome (o čemu malo više kasnije). Nakon toga sam doručkovao, poigrao se s Dragom, Davorom i Boškom, odradio trening i stretching, a kada je došlo vrijeme za pisati jednostavno mi se nije dalo. Odgledao sam zadnje dvije epizode ''Treme'' i otišao na posao kao sretan čovjek. Da ne govorim da sam na poslu cijelo vrijeme slušao WWOZ.

Nakon toga dođem doma, a na televiziji Gargamel u novoj epizodi Latinice. Neka legenda optužuje Bandića okružen desetcima registratora, sjajni prilozi plus ekskluzivni snimci. Nisam oka maknuo s monolita, priznajem - kriv sam. Poslije nisam imao snage za ništa drugo osim nekoliko stranica ''The Empathic Civilization'' profesora Rifkina i san.

Dodaj da sam radio jutros, da sam nakon dolaska s posla slagao playlistu po svježim set listama Drive-By Trukcersa i pitam ja tebe, Emire, kad sam mogao prije, kad?

ŠKOLA

Da li se to samo meni tako čini ili je sezona stvarno fantastično krenula? Obično početak bude njonjav, kilav, takav da jedva čekamo nekakav trade ili playoff. Ono, uživamo u omiljenim igračima, u sudarima sjajnih ekipa, ali trenutno imam osjećaj da, koju god utakmicu stavio u player, ne mogu proći ispod graničnog remek-djela.

O čemu se radi? Pa ako mene pitate, stvar je jednostavna - liga je krcata. Pazi, trenutno imamo dvije uber momčadi koje su na jednoj drugoj razini (Lakersi i Celticsi), provjerene kvalitete koje ne idu nikamo (Utah, Orlando, Spursi, Mavsi) i, da je sad ne bi započeo nekakav mini power ranking, uopće gomilu ekipa koje imaju čime ciljati na više od polovičnog učinka.

Pogledajte samo ovaj ludi Zapad - ne samo što Warriorsi i Grizzliesi djeluju kao sjajne momčadi koje su napravile korak naprijed, već odjednom i Hornetsi djeluju kao da su zajedno godinama, a Clippersi i Kingsi plivaju u talentu koji svaku večer može nekoga doći glave.

Da nije ovoga nesretnog Istoka i Minnesote, bila bi ovo valjda jedna od najzanimljivijih NBA sezona ikada. Šteta što se ova sjajna priča dogodine neće nastaviti zbog lockouta (šalim se, šalim se - barem se nadam da se šalim).

Ukratko, poanta je da kvaliteta i kvaliteta u spoju daju - kvalitetu. To je ono što NBA košarku oduvijek razdvaja od svih drugih sportova. Samo u NBA ćeš uvijek dobiti sjajnu utakmicu kada spojiš dva kvalitetna suparnika, a kako je barem 20 momčadi kvalitetno, ispada da su dobre utakmice na sve strane. I jesu. Zato - gledajte, ljudi, gledajte!

Nego, da se vratim na podnaslov. Pod škola mislim na lekcije koje su Lakersi i Celticsi očitali mnogima već na startu, ali nigdje tako izraženo kao u ovim nedjeljnim utakmicama u kojima su Lakersi rastavili Blazerse na proste faktore, a Celticsi pokazali Thunderu da nije sve u mladim nogama, nešto je i u glavi.

O Oklahomi nemam previše toga reći, ovaj loš početak za njih je tek prva prepreka na do sada uglavnom ružičastom putu i kada se priberu bit će opet opasni. Mislim, trenutno ne igraju čak ni dobru obranu, a to je minimum koji moraju odraditi. Ne sumnjam da će Brooks ukazati na taj problem i da će sve vrlo brzo na tom dijelu parketa izgledati bolje, ali napadački problemi su nešto dublji.

Durant trenutno nije u sjajnoj formi, ali ukazati samo na to značilo bi da smo totalno promašili poantu. Razlog zašto Thunder ovako šteka u napadu je taj što još nisu shvatili da nije dovoljno dati samo po 30 lopti Westbrooku i Durantu (i još njih 15 Greenu) nego da treba ispucati tih 75 lopti u najboljim mogućim situacijama. Bez obzira uzeo ih Harden, Ibaka ili Krstić.

Za razliku od lani kada su još uvijek bili sirovi, ali kada su utakmice otvarali pick 'n' pop akcijama za Krstića, a nastavljali izolacijama za Hardena, Thunder ove godine djeluje kao privatna prćija Westbrooka i Duranta. Momci siliju li ga siluju, umjesto da se opuste. Jer, nakon što Krle The Stolica zabije dvije suze i nakon što Harden Kriv Sam Što Je MBV Zadnji U Fantasy Ligi zabije prvu tricu, i njima će odjednom biti lakše jer će im ostati više prostora. Nema ništa lakše za braniti od 1 na 5 probijanja, bez obzira kakva atletska čuda fizički bili i Russell i Kevin.

Blazersi su pak totalna suprotnost. Dok je Oklahoma tek osjetila prve kapi kiše, nad Blazersima su već godinama crni oblaci. Iz kojih šiba tuča. Ova generacija je, bojim se, prošla točku bez povratka. Ne vidim više ni jedan scenarij u kojem Greg Oden može biti nositelj pod koševima, a bez njegove dominacije pod obručima plan se raspada. Ne zaboravite da je Greg Portlandu trebao biti ono što Durant Oklahomi, odnosno da su tako razmišljali kada su ih draftali jednoga za drugim.

Camby je sjajan košarkaš, jedan od onih koji bi defaultu moraju igrati u playoff momčadima (stvarno, Stern bi trebao donijeti pravilo po kojem korisni veterani koji znaju sve o košarci i koji su svjesni svoje uloge ne parketu ne smiju gubiti vrijeme u lošim ekipama kako je to Camby radio u Clippersima ili kako sada trunu Nocioni, Hinrich ili Captain Jack, da ne nabrajam dalje), ali Camby nije drugi čovjek.

To definitivno nije ni jadni Andre Miller, obilježeni krivac, igrač koji je to što jeste, ali igrač čije kvalitete od prvoga dana nisu prihvaćene u Portlandu jer su iz ritma izbacile njegovo veličanstvo Brandona Roya. Što me dovodi do ključnog momenta, a taj je sljedeći - čime je to Brandon Roy zaslužio takav kredit?

Postavimo stvari realno. Roy je fantastičan old-school košarkaš, idol svima nama koji u košarci cijenimo nesebičnost, kreativnost, igru glavom. Uspjeh usprkos tome što nisi ni najbrži, ni najljepši, niti najviše skačeš. Brandon Roy je poput naših očeva, čovjek koji je sve stvorio sam, svojim rukama. Brandona Roya je lako voljeti.

Međutim, Brandon već dugo grinta kako ne može s Millerom. Sad, da je nešto slično izjavio neki drugi igrač, npr. jedan Arenas, sa svih strana bi ga napali kako je dno, razmaženi bogataš, bla bla. Kako ponekad znamo biti licemjerni. Wade i LBJ tek su krenuli na svoje putovanje i ma kako im čudan bio početak, u startu su dočekali jedan drugoga raširenih ruku. Pokušat će.

Roy Milleru nije dao šansu. Blazersi su čudna ekipa, mlada a veteranska, zarobljena u McMillanovom militarističkom maršu i Royevim tako ozbiljnim potezima za tako mladog čovjeka koji je rano morao odrasti. Miller se možda nije uklapao u to, ali Miller je dobar košarkaš. Kad je već doveden, trebalo mu je omogućiti da uspije.

Ovako, niti on niti Roy ne daju ni pola od onoga što mogu. Roy se previše bavi razmišljanjem o tome kakve su stvari mogle biti, umjesto da se koncentrira na ono što mu je pred nosom. Kao što kaže ona mudra izreka, život je ono što ti se dogodi dok planiraš druge stvari. Dok Roy čeka slobodu bez Millera ili život bez ozljeda, prolaze mu najbolje godine. Brandone, osvijesti se. Igraj košarku. Ne treba ti lopta non-stop da zabiješ deset koševa, odigraš obranu, skačeš. Ne krivi druge za ono što ti se događa, ne budi jebeni Giriček. Budi ono što jesi - igračina.

RUŽA

Čekaj, koji je ono bio Derrick Rose na ESPN-ovoj listi najboljih fantasy igrača? Što kažete, pedeset i neki? A u kojoj je rundi planuo u fanasy ligi ispodobruca? U prvoj? Mislim, nije da nešto impliciram (a još manje želim nekom nesretnom američkom geeku uzeti posao), ali neki ljudi se stvarno pre-ozbiljno shvaćaju. I onda još imaju muda napisati knjigu poput ''Kult Amatera'' (o njoj više idućih dana).

Rose igra na jednoj suludoj razini, ali Noah je još bolji (ako je to moguće). Meni je jednostavno nevjerojatno da Bullsi igraju ovako dobro i smisleno u napadu nakon samo jednog kampa s novim trenerom Thibodeauom. OK, Thibo je obrambeni guru, obrana ne funkcionira (ali hoće), tako da je teško njemu pripisati sve zasluge, ali Bullsi su u napadu ekipa s glavom i repom.

Bilo da Rose probija (njegov ulaz, kočenja, okret za 360 i polaganja postali su mi omiljeni individualni potez jednog NBA superstara), bilo da Noah igra na vrhu reketa ili da Korver istrčava iz blokova (u akcijama kao precrtanim iz bilježnice Jerrya Sloana), ova momčad više ni malo ne podsjeća na Vinnievu eru.

CRTICE

Izgleda da se Stan Van Gundy konačno odlučio premjestiti Rashardov leš s četvorke na trojku kako bi otvorio više minuta igračima s pulsom poput Ryana Andersona i Brandona Bassa. Sad, obzirom da je u pitanju jedan Van Gundy, moguće da se radi samo o privremenom potezu, ali za dobro Orlanda nadam se da su dani Q Richa u petorci prošlost. Kao što je prošlost i nekadašnja komentatorska veličina Jeffa Van Gundya, koji se toliko sramoti svakom novom izjavom da sumnjam kako će ikada više dobiti priliku za trenerski posao.

Tri ekipe na Zapadu u kojima najviše uživam su trenutno Warriorsi, Grizzliesi i Rocketsi. Sjajne momčadi stavljene u sisteme koji im potpuno odgovaraju, ali nažalost svaka s po jednom kritičnom manom koja će ih na kraju koštati glave. Warriorsi imaju prekrasnu petorku, ali nakon nje - suša. Mislim, podatak da Vlad Radmanović i dalje tetura po NBA parketima na 20-ak minuta dovoljno govori o tome koliko su očajni. Memphis ima sličan problem - makni fenomenalnu prvu petorku (ne znam dokle će ovo trajati, ali nastave li igrati ovako nesebično i timski, natjerat će me da ih zovem mini-Celticsima - čak više nema potrebe za igrati preko Gasola, jer sva petorica su uvijek spremna razigrati se međusobno) i ostaje ti jedno veliko ništa. Rocketsi pak mogu zabiti koliko žele, ali pod košem imaju rupu veličine Sanaderove crne duše. Mislim da bi im i Bagarić više pomogao zatvoriti je nego što su to u stanju Yao Pravila Pravila Da Bi Momčad Udavila, Brad Mumija Miller ili Jordan JoJoHill. Šteta, jedan od njih morat će otpasti, ali za utjehu - Sunsi su u još gorem stanju, a izgleda da je i Steve u izlogu. Orlando, što čekaš?

Čisto usput da kažem - Steve je u prvih pet utakmica propustio doći do deset asista. Ne, nije to znak da je ostario, već da je okružen smrtnicima. Kad Hedo puca cigle, nije lako doći do tog desetog asista.

Kad sam već kod čudnih podataka, ima li čudnijeg od ovoga - Brook Lopez (djevojačko Scalabrine) u zadnje dvije tekme skupio je 8 skokova za 60 minuta igre. O šutu 8-33 da ne govorim.

Ipak, ima i luđih brojki. Npr. tri unutarnja igrača Wolvesa u prosjeku su birana trećim pickom (Love 5., Beasley i Darko 2.). Rekli bi, ima budućnost ta Minnesota. He he. Darko Legenda ipak je u nečemu car - nitko nema luđu statistiku. Centar od 213 cm iz igre gađa 23% (9 od 39) i doslovno ima duplo više blokada nego ubačaja iz igre. S 19 bananerosa treći je bloker lige. Naravno, kad vidiš Ridnoura kako šetka, Darkove cigle i Beasleya uopće kao pojavu, dođe ti da zahvališ Svevišnjem što ne živiš u Minnesoti i ne moraš trpiti Davida Kahna. Ova momčad je jednostavno ridikulozna.

Za kraj pozdrav jednom čangrizavom starcu. Joe Johnson, nažalost, više ne prolazi test Clinta Eastwooda. Čovjek mora biti svjestan svojih ograničenja, a Joe se ne želi pomiriti s istinom da je u Atlanti danas manje važan nego Al Ultimativni Cooler Horford i Josh Ultimativni Stoner Smith. Jedan drži momčad svojom neprikosnovenom psihičkom ravnotežom, drugi svojom nepodnošljivom lakoćom loptanja pod obručima®. Jedino što Johnson ima za ponuditi, a da je veće od ičega što imaju ova dva genijalca, su ogroman ego i ogroman ugovor. Možeš pucati 30 lopti svaku večer Joe, ali za pobjedu su važni Al i Josh. Pomiri se s tim. Mislim, tako povučen, bezličan čovjek, a u biti tako egocentričan. Bljak.

26Oct/100

HAWKS / BUCKS

Posted by Gee_Spot

''I think we have a long way to go as far as defense if we are going to be an elite team.''
- Al Horford

''Did we mortgage the future with their contracts? No. We decided we didn’t want to take a step back after having a season that surprised most people’s expectations. To take another step, we had to surround Andrew and Brandon with good players so that they can be in the playoffs every year.''
- John Hammond

SCORE: 44-38 / 48-34
PRVIH 5: Bibby, Johnson, Williams, Smith, Horford / Jennings, Salmons, Delfino, Gooden, Bogut
5 ZA KRAJ: Johnson, Crawford, Williams, Smith, Horford / Jennings, Salmons, Maggette, Ilyasova, Bogut
MVP: Horford / Bogut
LVP: Bibby / Gooden

Dvije momčadi koji nisu toliko loše da bi pale ispod šeste pozicije, a nisu ni toliko dobre da bi preživjele prvi krug playoffa. Šanse postoje, ali previše toga se treba poklopiti. Jedna bitna razlika – dok su Hawksi na strmom putu prema dolje nakon što su lani dosegli svoj vrhunac, Bucksi su tek krenuli put svog vrha. Koji, ovaj, možda i nije tako visoko.

Hawksi nisu poduzeli ništa da se održe na dosegnutoj razini, dok je Milwaukee pretjerao ogromnim prometom koji će donijeti minimalnu zaradu. Ali, kao što bi rekao Mao, i noga u guzicu je korak naprijed, stoga Bucksi zaslužuju prvenstvo pred ljubiteljima status quoa.

Novi ugovor Joeu Johnsonu jasno daje do znanja da su u Atlanti zadovoljni trenutnim stanjem (ili možda daje na znanje da su Hawksi franšiza koja ne posjeduje sposobnost kreativnog razmišljanja), a sve promjene svode se na onu najbanalniju - promjenu trenera. Woodsona, kojega igrači nisu poštivali ni javno, kamoli u svlačionici, zamijenio je njihov omiljeni asistent Larry Drew.

Ovakve situacije znaju biti pozitivne, ali u slučaju Hawksa čisto sumnjam u takav razvoj situacije. Naime, ni igrači sami međusobno ne djeluju kao da su na istoj valnoj dužini, a svaki pokušaj Drewa da se pomakne od već ustaljenog načina igre može naići samo na otpor. Recimo, lanjska sezona je donijela dvije pozitivne stvari - Josh Smith je odrastao u prvoklasnog igrača, a Al Horford još jednom se potvrdio kao lider primjerom, pristupom i karakterom (to što ga nitko ne slijedi, nije njegov problem).

Njih dvojica su praktički jedan drugome najveći neprijatelji. Drew zna da je Horford puno korisniji na četvorki, ali znao je to i Woodson. Za razliku od Drewa koji javno obećaje Horfordu više minuta na krilu, Woodson je mudro šutio. Jer je znao da, makne li se Smith nazad na trojku, možda se opet probudi onaj suludi tricaš koji baca ciglu za ciglom preko ruke, umjesto da ide na ulaze, polaganja i zakucavanja. Ostavi li Drew stvari kakve jesu, Horford će doživjeti još jedno razočaranje, kakvih se nagledao u dresu Atlante pored suigrača koji prečesto djeluju kao da ih nije briga. Al je ipak Gator u srcu i, kao ni Noah, ne poznaje košarku bez strasti.

Al će se i dalje boriti kao lav i gurati pod košem s višim i jačim igračima, zato jer ne zna drugačije nego odraditi ono što se od njega traži. Ali, u isto vrijeme igrat će sanjajući o budućnosti u kojoj neće uvijek morati primiti jednoga za momčad. Zašto Smith ne bi primio jednoga za ekipu? Za promjenu?

Johnson će većinu budućeg ugovora odslužiti u sporednoj roli jer primjetno je kako se sve više troši pod teretom kojega nosi (em je glavni playmaker, em je prvi strijelac, em je dežurni zapovjednik obrane). Jamal Crawford bi htio još jedan debeli, masni ugovor do kojega će pokušati doći na račun momčadi. Marvina Williamsa nije briga za ništa, zaradio je novac.

Da li je ovakva jezgra dovoljna za ikakav pomak? Da, za onaj prema dolje. Atlanta odavno živi svoj limit. Fali mesa na klupi, fali još jedan pravi centar pod košem, fali netko tko bi olakšao život Johnsonu.

U dva mlada beka, Jeffu Teageu i Jordanu Crawfordu, imaju solidan potencijal za budućnost, ali obojica su više nasljednici Jamala nego Joea. Mike Bibby je danas nažalost truplo, tužni, bucmasti podsjetnik na čovjeka koji je prije 7-8 sezona bio bolji Deron Williams od Derona Williamsa.

Jason Collins i Zaza Pachulia su tek dva drveta koja se znaju mlatiti, a s ovakvim koljenima kakva ima danas, jednako drven poput njih je i Ethan Thomas, nekada ponosni ratnik. Josh Powell pristigao iz Lakersa je beskorisna masa, igrač koji će zabiti otvoreni skok šut i igrati alibi igru, nadajući se neprimjetnom produženju NBA karijere. Nitko od njih nije vrijedan veće role koja bi omogučila pomicanje Horforda i Smitha dalje od koša.

Na bokovima je iskoristiv Maurice Evans, prvenstveno u ulozi stopera, ali to je uglavnom to. Momčad koja se oslanja na kemiju koje nema, koja je preplatila igrača koji više ne može biti glavni, momčad kojoj dva najvažnija oslonca smetaju jedan drugome do te mjere da je izvjesno kako će Al Horford tražiti drugi klub čim prije bude moguće.

Momčad koja će nekako izgurati sezonu i kojoj ovaj put nikakva Bogutova ozljeda lakta neće pomoći da se ne oprosti već u prvom krugu. Hawksi od ove sezone opet kreću prema dnu, stoga zaželimo im sreću s Joeovim ugovorom.

I Bucksima će trebati dosta sreće. Ne samo da su im potrebni zdravi Andrew Bogut i zreliji Brandon Jennings, već im treba i nekakav doprinos svih ovih igrača na koje su potrošili milijune.

Jezgra Bogut-Jennings ima potencijala harati još dosta godina, ali s Bogutom je uvijek prisutan rizik od ozljede. Kada je potpuno spreman, Andrija je dokazao da je top 3 NBA centar. Kompletan u napadu, sjajan šuter i asistent, a po onome prikazanom tijekom lanjske sezone i sjajan obrambeni igrač.

Da nije bilo njegovih blokada i žestine u reketu, danas se nitko ne bi bojao Jelena. Čak je i njihov statični i predvidljivi napad uglavnom išao preko Boguta (i jedino bi tada funkcionirao). Jennings je u svojoj rookie sezoni sjajno vrtio pick 'n' roll, tu začudnu košarkašku akciju za koju hrvatski stručnjaci uglavnom ne znaju (sad znamo što Repeša nije prepoznao Jenningsa - momak igra nekakav pick 'n' roll na treningu, a Jasmin ga gleda ''bolan Brendone, što radiš tamo, šutaj 1 na 5, bitno da zonu znaš igrat''), a zaslužio je povjerenje Scotta Skilesa i trudom u obrani. Međutim, po ostalim potezima bio je tipični rookie koji ne razlikuje dobar od lošeg šuta.

Skiles je tako ipak uz Boguta glavni čovjek preporoda Bucksa. Složio je sjajnu obranu koja je imala koristi od dugih ruku i upornog karaktera Luc Richard Mbah a Moutea i Ersana Ilyasove te prgavosti i ogromnih muda Carlosa Delfina. Problem je bio napad, koji je bez Boguta djelovao amaterski.

Skiles je pristao na rizik dovođenja igrača koji nisu baš poznati kao karakteri skloni krvavoj obrani, samo kako bi imao opcija za tu i tamo uštrcati dozu agresivnosti u napad. Corey Maggette po ničemu se ne može uspoređivati s igračima poput Kobea ili Wadea, ali ima jednu njima svojstvenu vještinu – iznuđuje slobodna u serijama.

S njegovim ulazima Bucksi su si kupili napadačku opciju kada stane sve drugo, sada samo treba izbjeći pokušaje Skilesa da udavi Maggettea zato što se ne vraća dovoljno brzo u obranu ili zato što ne poznaje koncept kruženja lopte.

Također su masnom svotom zadržali Johna Salmonsa, solidnog all-round igrača koji je lani krajem sezone po dolasku iz Bullsa donio u momčad toliko potrebnu šutersku opciju, time davši momčadi dodatni poticaj (nešto slično napravili su i Bobcatsi dovođenjem Captaina Jacka, što samo naglašava koliko je bitan kontekst – ispada da je Salmons kao Salmons zaslužan za bolju igru pri kraju sezone, a ne činjenica što je Salmons solidan bek-šuter koji se ne boji pucati bez obzira na učinak, a točno takav profil je bio potreban jednom sramežljivom napadu).

Želja za brzim uspjehom dovela je u klub i vječnog putnika Drewa Goodena, koji bi trebao donijeti još jedno aktivno tijelo pod koš. Tu će se još nalaziti rookie Larry Sanders, momak s neuglednog sveučilišta koji se dokazao kao šljaker i skakač, vjerovatno budući Skilesov ljubimac, a doveli su i Jona Brockmana iz Kingsa (možda vam se ne čini važnim, ali Brockman je također u stanju uhvatiti većinu lopti pod obručima).

Skiles očito cilja na još čvršću obranu i još čvršći skok, a to su kao što znamo obilježja pravih playoff momčadi. Osovina Bogut-Jennings uz povremeni šuterski bljesak Delfina, Ilyasove i Salmonsa te uz Maggeteove serije koševe bit će dovoljna da napad održi konkurentnim, a sve skupa bit će dovoljno za ostanak pri vrhu Istoka.

Doduše, na bekovskim pozicijama su dosta tanki, back-up play Keyon Dooling lani je odigrao ispod svake razine i pitanje je može li se nakon takve sezone i niza ozljeda s kukovima uopće vratiti na onu staru razinu u kojoj je bio barem solidan obrambeni igrač.

Chris Douglas-Roberts u stanju je trčati i zabijati koševe, ali teško da može uskočiti u Salmonsovu ulogu all-round beka koji se pritom ne boji šutnuti određeni broj lopti.

Međutim, obzirom da Skiles ionako voli šetati i da će Bucksi uglavnom igrati na što manje koševa, najvažnije za bekove će biti da paze na loptu i da ne pucaju prije nego istekne dvije trećine napada.

Nakon sjajne sezone Skiles obično odradi jednu manje sjajnu jer se u međuvremenu zakači s igračima, ali ovi Bucksi imaju dovoljno ratnika po njegovom ukusu te je scenarij problematične svlačionice manje realan. A i rano je, Bucksi su tek krenuli u život. Dajmo Skilesu barem još godinu prije nego ih proglasimo promašenom prilikom.

Što u biti i jesu – kada potrošiš toliko novaca, a da praktički minimalnom pojačaš ekipu, onda baš i nisi napravio posao. Zato su neke franšize uvijek tu negdje, a nikada na vrhu. Ma što GM John Hammond mislio o tome, činjenica je kako je budućnost Bucksa pod hipotekom loših ugovora (ipak je u pitanju učenik Joea Dumarsa) zbog čega će, poput Hawksa prije njih, ostati na ovoj razini osrednjosti, nakon koje će uslijediti pad. Tako blizu, a tako daleko. Prilika ne traje vječno, a kriviti možeš samo sebe.

Pouka je kao i uvijek - fear the fear.

1Aug/101

ATLANTA

Posted by Gee_Spot

Kada sam u google ukucao riječ nepovjerenje, prvi rezultat koji mi je izbacio bio je nekakav blog na kojem se našao jedan citat Byrona koji glasi ''Nepovjerenje je teška oprema, koja je u stanju više da oteža nego da zaštiti.'' Zbog čega mi je google priuštio tih nekoliko sekundi pakla dok sam se osvrtao po spomenutom blogu koji uređuje izvjesna isfrustrirana babetina nemam pojma, ali pronađeni citat mi dobro dođe za uvod.

Naime, kao što neki već znaju, u idućih mjesec dana na ispodobruca.com ići će svaki dan po jedan post posvećen NBA tržnici, uz koji će se naći još i osvrt na jednu baseball momčad, te nekoliko preporuka vezanih uz film, knjigu i glazbu za one koji još nisu iskoristili godišnji. Za razliku od mene, koji protekla tri tjedna nije radio ništa osim uživao i povremeno slušao izljeve nepovjerenja od strane bliskih prijatelja.

Tako je baš Emir aka Birdie, povremeni suradnik i stalni prijatelj ovog bloga, izrazio apsolutnu sumnju u ostvarenje ovog projekta. Znam, bilo je i ranije nezavršenih pregleda i najava koje se nisu ostvarile, te definitivno ima razloga za nepovjerenje, ali za razliku od Byrona, mene nepovjerenje inspirira. Kakvo otežavanje, kakva zaštita. Jebo to i jebo majku. Byron je ionako bio homić. A ja ću idućih 30 dana da štancam kartice teksta kao da sam Aralica.

HAWKS

Prvo, kakav je problem napisati post u 30 dana ako nigdje okvirno nije navedeno koliko on treba biti opširan? Tko mi brani samo navesti promjene na rosteru Hawksa, zatim napisati još par rečenica o ostalome i voila - eto dnevnog posta u manje od kartice. Ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha.

Početi priču o Hawksima ne možemo bez Johnsona.Već smo ranije obradili trade i ništa novoga se tu nema dodati – Joe je limitirani igrač koji s godinama samo gubi na vrijednosti (da li je on danas uopće dobra druga opcija ili je već na razini treće?) te maksimalan ugovor takvom igraču nije ništa drugo tipičan očajni potez franšize koja se boji rizika te radije ostaje vjerna osrednjosti. Mislim, ipak ne vodite domaćinstvo već vrhunski sportski klub, malo muda ne bi škodilo.

Ovako se Johnson može pohvaliti najvećim ugovorom ovoga ljeta. Go figure ili po naški – čuj to. Sad, vratimo se malo na playoff. Johnson ne samo da je bio loš, već se momčad raspala po šavovima, navijači su ostali razočarani i izreklo se mnogo teških riječi (sam Johnson je već odlučio kako se ne vraća nazad da bi vrlo brzo promijenio mišljenje nakon što je na stol sjela maksimalna ponuda). Kakav naivac može vjerovati da je sve riješeno otkazom Woodsonu (koji je, da usput spomenem, po Sportskim Novostima i dalje trener Atlante - neki dan sjeo kod Emira na WC i uzeo listati SN pošto nisam ponio laptop na odmor, i, naravno, odmah se opet uvjerio da je odluka da ne pratim domaće novine ispravna).

Očito je bilo da između igrača i Woodsona odnosi nisu sjajni, ali tome je podjednako pridonijela i uprava kluba koja ni u jednom trenutku nije pružila podršku treneru. A znamo što se u tom slučaju događa s klubovima koji igrački nisu posloženi do kraja – trener postaje predmet iživljavanja svakog isfrustriranog milijunaša, bio to Josh Smith ili Joe Johnson.

Da stvar bude još blesavija, za novog trenera postavljen je dojućerašnji pomoćnik Larry Drew, čiji uloga je očito ta da bude dežurni krivac za sljedeći podbačaj preplaćene momčadi. Možda sam previše ciničan, ali imam neki osjećaj da ova sumnjiva uprava, koja i dan danas ima problema dok usuglasi sve želje većinskih vlasnika (kojih je i dalje previše), nije postavila Drewa za trenera zato što vjeruje u njegove kvalitete.

Sjetite se samo prvog dovođenja Johnsona, kada je jedan partner bio protiv trošenja novca na neprovjerenog igrača, što je dovelo do blokada funkcioniranja kluba i natezanja po sudovima dok ga se nisu riješili. Trenutno GM Rick Sund uspijeva zadovoljiti sve koji imaju pravo glasa, ali pitanje je vremena kada će jedan od bogataša ili odlučiti stati na kraj suludom rasipanju novca ili pak odlučiti da mu nije napeto trošiti novac na loše vođen biznis.

Uglavnom, nakon što je odlučeno da će se i ubuduće sve vrtiti oko Johnsona, Sund je ostavio i boljeg brata Collinsa (iskreno, više i nema neka razlike, oba su očajna, ali ovaj za razliku od onoga u Sunsima barem iza sebe ima one solidne sezone u Netsima kada je bio jedan od boljih obrambenih igrača u ligi). Minimalac je dobio i Josh Powell, mekušac iz Lakersa, a to sve skupa znači da će jadni Horford i dalje morati glumiti radnog konja pod košem umjesto da uživa u ulozi novog i boljeg Eltona Branda.

Inače, Al je već najavio da neće žuriti s produženjem ugovora već da će dobro razmotriti opcije što samo govori da se radi o momku koji ne samo da igra pametno na parketu već i van njega. Vezati se uz klub bez jasne vizije, vodstva i budućnosti nema smisla, bez obzira na dolare. Kad već njima nije važno dovesti poštenog centra ne bi li barem malo olakšali život Horfordu, zašto bi njemu bilo bitno ostati u Atlanti?

Uz rookiea Crawforda, koji je nasljednik veterana Crawforda u ulozi instant strijelca s klupe, momčad tako već broji 12 garantiranih ugovora i nema prostora na salary capu za ništa više od dovođenja još par igrača za minimalac. Ili, naravno, da eventualno zamijene neki pick za Shaqa ili nekog drugog veterana kojega se bivše momčadi još nisu odrekle za slučaj da im se pojavi opcija nekakvog sign & tradea. Bolje išta nego ništa, jeli.

Samo, čime god da popune roster, Hawksi neće biti ništa bolji od ovoga što su sada – osrednja momčad čiji je pad u budućnosti neminovan bez promjena osnovne igračke jezgre. I koju su upravo preskočili i Bucksi i Bullsi. Josh Smith, Marvin Williams, pa čak i ugovor Jamala Crawforda koji je u zadnjoj godini i težak je preko deset milja, solidne su opcije za potencijalni trade i promjenu. Problem je samo tko će odraditi posao? Sund? Netko od 397 vlasnika?

BRAVES

Svoj prvi osvrt na neku baseball momčad počinjem baš sa onom koja mi je iz više razloga totalno naj-antipatičnija. Prvo, još ni jednom nisam pogledao tekmu Bravesa a da nisam umro od dosade (ok, mislim da stvarno nema smisla formulirati ovakve rečenice kad su priče o baseballu u pitanju te ću ih ubuduće izbjegavati). Drugo, ni jedan igrač, bilo bacač bilo udarač, na mene nije ostavio nikakav specijalan dojam, da bih recimo smatrao igračinom. Treće, kada momčad vodi na domaćem terenu i kada je pobjeda na dohvat ruke, s razglasa se pušta nekakav kvazi-indijanski napjev (Braves je kao nekakvo kolonijalno ime za Indijance, ono, kao, hrabri narod koji smo satrali pa im sada odajemo počast tako što po njima nazivamo sportske momčadi) za vrijeme kojega se cijeli stadion diže na noge i maše rukama kroz zrak kao da u njima drži tomahawk. Žasu, ali iz nekog razloga totalno rasturi protivnike - buka stvarno postane nepodnošljiva.

U sezonu se krenuli katastrofalno, nakon prve trećine su se počeli dizati i to ponajviše zahvaljujući izvjesnom Troyu Glausu (veteranu kojega su nakon 12 sezona šetnje po ligi doveli da popuni momčad) koji je u periodu od početka petog do kraja šestog mjeseca (točnije do lakše ozljede koja ga je izbacila iz ritma) nagomilao 12 home runa, 33 poena i fantastičnih 47 ubačenih poena (jebote, stvarno debilno zvuči prevoditi ove termine ali netko i to mora) po čemu je bio prvi u cijeloj ligi u tom periodu.

Dok je Glaus ludovao, momčad se posložila te je i sada bez njega u solidnoj poziciji za izboriti naslov prvaka divizije i direktan prolaz u playoff, iako im prvi favoriti Philliesi opet pušu za vrat nakon što su prekinuli seriju loših rezultata i opet zaredali pobjedama. Za većinu koja ionako nema namjeru gledati utakmice ovo je možda i najvažnije – u sljedeća, posljednja dva mjeseca sezone (i posljednih 60 utakmica pošto igraju jednu dnevno), Philliesi bi trebali skočiti na vrh a Bravesi bi trebali završiti drugi.

U svakom slučaju može se kladiti i na jedne i na druge jer, čak i kao drugi, Bravesi bi, obzirom na raspored, mogli završiti kao najbolja drugoplasirana momčad u ligi što im donosi pozivnicu za playoff (samo 8 momčadi igra playoff, po tri prvaka divizija iz svake lige plus još dvije najbolje drugoplasirane iz svake lige). Stvari stoje ovako nekako – postoji 5 vrhunskih momčadi i 5 očajnih, dok su preostalih 20 u stanju dobiti i izgubiti od svakoga. Bravesi spadaju u ovu sredinu, tako da će stvari na kraju ipak ispasti očekivane, iako su mnogi nakon ova dva uspješna mjeseca bili spremni Atlantu proglasiti prvakom divizije. Ali, kao što rekoh, Bravesi nemaju igrače koji će ostaviti dojam na vas za razliku od Philliesa koji su takvima krcati.

Znači, netko bi trebao iskočiti na način na koji je to napravio Glaus, a to već spada u sferu fantastike. Realno, ostat će na 50 % učinka do kraja (i to više zahvaljujući lakšem rasporedu u Nacionalnoj Ligi koje su dio – zanimljivo, klubovi iz dvije lige praktički ne igraju međusobno osim nekoliko utakmica, te se Bravesi tako ne moraju bojati susreta s Yankeesima, Raysima ili Red Soxima već mirne duše mogu nastaviti pobjeđivati jednako osrednje Metse, Marlinse ili Nationalse).

Uglavnom, ni to im nije garancija playoffa, ali jako je važno znati da ekipe koje imaju šanse za playoff igraju puno ozbiljnije od onih koje su ostali bez šansi. Dakle, Bravesi bi uredno trebali pobjeđivati u onim situacijama koje inače karakteriziramo kao zicere. Zašto je tome tako? Pa, sve se vrti oko toga kratkog playoffa. Kako samo 8 ekipa ulazi u njega, onih deset do dvanaest koji imaju realne šanse ne štede sredstva da u tome uspiju jer tko zna kada će im se ukazati sljedeća prilika. Drugim riječima, da su Bravesi van playoff utrke, do današnjeg prijelaznog roka prodali bi npr. spomenutoga Glausa nekom klubu koji se bori za playoff a koji bi im zauzvrat dao nekoliko potencijalnih budućih MLB igrača. Ovako, kako su u igri, oni su ti koji kupuju, što su dokazali nedavnim potezom kada su u Toronto poslali svog mladog shortstopa Escobara (SS ili esesovac je najvažniji čovjek u obrani jer igra između druge i treće baze što je područje u kojega sjeda većina lopti) u zamjenu za veterana Alexa Gonzaleza (koji je kao i Glaus jedan solidan ligaški igrač koji je u kasnim godinama odlučio odigrati sjajnu sezonu, što ga je učinilo poželjnim momčadima koje žele rezultat sada i vrijednima momčadi poput Toronta koja trenutno nema budućnost).

Tu je zanimljivo istaknuti jedan od paradoksa ove igre – igra u obrani je važna a ona uključuje biti u pravo vrijeme na pravom mjestu, pročitati putanju lopte i poslati je na bazu u što kraćem roku. Međutim, ako nisi u stanju opaliti lopticu, uzalud ti najveća brzina i spretnost u polju. Escobar je bio očajan kao udarač ove sezone, ali je barem bio solidan u obrani. Gonzalez je možda rupa u obrani, ali lupa po loptici. Kao veteran pozicije donekle će krpati tu obrambenu rolu, na kraju krajeva tu mu pomažu i suigrači – ako bacač ima dobar dan i kako već na drugoj i trećoj bazi igraju dva solidna igrača, Gonzalez može biti spor koliko želi. Ali krpati napadačku rolu je nemoguće. Ili udaraš ili ne. Čuj to.

Uglavnom, do zadnjeg trena pokušali su dovesti i još jednog igrača za vanjske pozicije iz Floride, inače kluba u totalnoj tranziciji kojega gleda manje ljudi nego Šibenik (o tome više kada Marlinsi i Heat dođu na red), ali nisu uspijeli. Sada im ostaje samo nadati se da će Gonzalez pronaći formu iz Toronta (za sada još nije opalio ni jednu bombu od kada je u dresu Bravesa), te da će netko zamijeniti Glausov zvjezdani učinak.

Naravno, pitanje je ima li takvoga u blizini? Najveća snaga momčadi po meni je njena širina. Kad već nema ekstra kvaliteta, barem ima mnogo solidnih. Uz Glausa koji pokriva prvu bazu (na njoj obično igraju najkorpulentniji igrači koji uglavnom sjajno udaraju ali nisu u stanju trčati zbog čega im ta pozicija najbolje odgovara jer ne zahtijeva previše kretanja), u unutrašnjem dijelu polja igraju i legenda kluba Chipper Jones (u Atlanti je od 1993. i osvajač je naslova prvaka iz 1995. – zanimljivo je istaknuti kako su Bravesi u devedestima čak 5 puta igrali u Finalu, zbog čega su danas i jedan od najpoznatijih klubova lige – Finala baseballa u vrijeme buma kabelske televizije rušila su rekorde gledanosti te su zbog toga Bravesi urezani u svijesti Amerikanaca kao i Bullsi koji su u isto vrijeme dominirali NBA ligom) koji pokriva treću bazu, te možda i najbolji all-round igrač ekipe Martin Prado na drugoj. Spomenuti Gonzalez je shortstop, a katica za sve je Omar Infante i on uskače kad god nekome od njih u ove 162 tekme zatreba odmor.

Na vanjske tri pozicije izmjenjuju se mlaki Cabrera, trenutno ozljeđeni McLouth, sirovi Hinske koji pomaže u polju iako je u svakom pogledu idealan za prvu bazu, solidna rezerva Diaz i jedina svjetla točka i možda buduća zvijezda, rookie Jason Heyward. Iako je krenuo u sezonu sjajno, pa malo pao, pa se ozljedio, trenutno igrama dokazuje da, usprkos samo 20 godina, ima itekako mjesta u MLB. Inače, za razliku od košarke, mladi talenti u baseballu su rijetki, igrači redom godinama stasavaju u nižim ligama prije nego fizički i psihički sazriju za ovaj ritam života koji ne dozvoljava padove koji su pak neminovni kada se nečim baviš iz večeri u večer 162 puta za redom.

Heywardovi padovi su minimalni, ima snagu u udarcu ali i preciznost koja je još bitnija jer najvažnija stvar u igri je doći na bazu i osloboditi prostor za lupanje drugome a ne ispasti iz igre pokušavajući opaliti home run. 27% je možda nekakav solidan prosjek, nikako za velikog igrača, ali kada uzmeš u obzir da je momak rookie, to govori da će ubuduće biti samo bolje i da će dogurati do onih 30 i više posto uspješno udarenih lopti koje već označuju majstora zanata. Također, još važnije je da Heyward ne lupa u prazno – naime, kada bacač baci lošu loptu (van zamišljenih okvira zone udarca ispred udarača) ako zamahneš na nju, ona automatski postaje dobra i greška se pripisuje udaraču. Tu je još veća razlika između onih solidnih i najvećih igrača – ovi potonji jednostavno znaju na koje lopte je bolje ostati miran i zaraditi grešku bacaču. Čuj to.

Uz Heywarda je vezana i jedna mala zanimljivost. Naime, jedna od prvih baseball utakmica koju sam pogledao ove sezone bila je upravo ona u kojoj je on imao svoj prvi nastup na najvišoj razini. Komentatori su nešto pričali kako je momak rookie koji se brzo popeo iz nižih liga jer je tamo rasturao, ja i Stari smo nešto kljucali nakon napornog dana i nismo obraćali previše pažnju, Heyward je čekao svoju prvu profi lopticu, dočekao je i opizdio preko stadiona.

Home run u prvom ikada nastupu, ma u prvom ikada zamahu u prvoj ligi. Ono, čudo, komentatori su se raspametili i počeli pričati o povijesti a usput su izmjerili da se radi o jednom od dužih home runa zadnjih godina. Da, i među njima ima home runa i home runa. Uglavnom, Stari me pogledao i pitao ''Šta je ovo, jedan od najboljih igrača?'' ''Ma nekakav rookie'' kažem ja, ''ovo mu je prva utakmica''. ''Kažu komentatori da smo upravo prisustvovali povijesti, šta misliš o tome'' pitam je njega. ''Mislim da su to sranja, ali šta jest jest – dobro ju je opizdila mrcina''.

Uglavnom, Bravesi su solidna momčad koja ima potencijala da takvom i ostane u dogledno vrijeme, ali za iskorak će im trebati i nešto više od Heywarda ili povremenih bljeskova veterana. Imaju još jednog relativno mladog igrača koji obećava, u pitanju je hvatač Brian McCann koji je solidan u svome poslu (kao catcher prije svega je zadužen za komunikaciju s bacačem i spriječavanje krađa baza, dakle za obranu) ali koji je u početku karijere pokazao da može poslužiti i kao udarač (čisto da napomenem za one koji eventualno nisu upoznati s pravilima - u napadu se rotira svih sedam igrača u polju, te hvatač i bacač – doduše, u AL ligi umjesto bacača u rotaciji se služe takozvanim specijalcima, uglavnom debelim i isluženim igračima koji ne mogu poslužiti za ništa drugo – a hvatač i bacač su uglavnom najgori udarači jer njihova specijalizacija dozvoljava da ih se tolerira pa makar ne mogli pogoditi ništa) da bi ove sezone napravio lagani korak nazad. Doduše, i dalje udara dovoljno home runa da bi bio iznadprosječan hvatač, ali previše promašuje.

Međutim, i Heyward i McCann neće moći klub odvesti daleko ako se ne poboljša rotacija pitchera. Trenutna nije nešto (stvarno mi je bezveze pisati bacači pa se prabacujem na USA termine) - Bravesi nemaju što bi se reklo asa iliti prvog pitchera, zvijezdu koja praktički garantira pobjedu. Ono, nekoga čije ime na popisu za tu večer, ako je još protivnik nekakva slabašna momčad za koju baca četvrti ili peti pitcher, garantira da možeš slobodno kuću uložiti da će ovaj dobiti. Imaju tri solidna igrača – veterana Hudsona (radnik koji ima snage za ostati na terenu satima, koji baca pod kontrolom ali nema dovoljno oružja da izbacuje protivnike bez muke po obranu), mladoga Hansona (koji bi trebao biti buduća prva zvijezda i protuteža Heywardu u obrani ali koji je ove sezone napravio korak nazad i ispostavlja se kao u najboljem slučaju tek druga ili treća opcija, dakle jedan solidan pitcher i ništa više) te talentiranog ali ozljedama sklonog Jurrjensa (koji ima repertoar za biti možda čak i nositelj, ali za sada još uvijek nema kontrolu nad tim što radi, točnije previše griješi). Njih trojica u slučaju da Bravesi uđu u playoff nisu ništa više od osrednje rotacije (u playoffu se može prijaviti rotaciju od trojice, za razliku od sezone kada se koristi pet startera).

Preostala dvojica startera u regularnoj sezoni su očajna i momčad uglavnom gubi utakmice koje oni započinju (veterani Lowe i Kawakami koji tek odrađuju uloge četvrtog i petog startera, što bi rekli služe kao jedači devetina), ali je zato klupa solidna. Mladi Medlen je uskočio čak i kao starter dok je Jurrjens bio ozljeđen i pokazao se solidnim igračem koji u budućnosti može biti čak i solidan četvrti ili peti startni pitcher (već sada je bolji od obojice trenutnih), veteran Moylan ima dovoljno oružja i iskustva da odradi svoj posao pripreme (idealno bi bilo kad bi starter izdržao cijelu utakmicu, ali u nekom realnom scenariju on će izgurati 6 do 7 devetina, nakon čega posao završavaju dva najbolja relief pitchera – uglavnom se radi o bacačima koji nemaju dovoljno oružja za startati, dakle imaju dvije do tri vrste bacanja koja koriste), a drugi veteran Wagner ima još uvijek dovoljno jaku brzu loptu da stvar privede kraju (closeri su uglavnom ili nekadašnji veterani koji više ne mogu izdržati više od devetine, ili igrači koji su do savršenstva doveli jednu ili dvije lopte - uglavnom njihova uloga je ne ispustiti prednost u zadnjoj devetini u slučaju čega im se piše save iliti obrana kao podatak – definitivno precijenjena kategorija obzirom da taj posao može odraditi svatko od startera, ali ta stroga podijela uloga je jedna od ljepota baseballa).

Sve u svemu, Bravesi imaju dovoljno balansa za playoff i definitivno se isplati igrati na njih i ubuduće, posebice ako vidite da su formi McCann, Heyward ili netko od dvojca Glaus-Gonzalez. Dobro udaraju kao momčad, dolaze na baze, a to je dovoljno da netko jačim udarcem osvoji par poena. Još ako baca netko od prve trojke, velika su šanse da ih protivnik ne nadigra. Samo pažljivo, jer, kao što rekoh, u ligi ima još barem 20 podjednako solidnih ekipa i svaki detalj je važan. Potencijal za super momčad postoji, ali još je dosta toga ostalo do realizacije iste. Uglavnom, kako bilo, pratit ćemo daljnu situaciju na ovim stranicama. Čuj to.

ROSTER OF THREE

Gunnin' For That #1 Spot (Adam Yauch, 2008.)

Neki dan sam opet pogledao ovu sjajnu odu košarci u vidu dokumentarca i sad mi je žao što se nisam sjetio staviti ga na listu najboljih filmova desetljeća koju sam slagao za Ruralnu Gorilu. Mislim, ovo je takvo savršenstvo dokumentarizma (pogled na mlade igrače i okolinu iz koje dolaze uz povremene osvrte na industriju koja ih prati i pretvara u zvijezde od malih nogu), glazbe i slike (redatelj Adam Beasti Boy Yauch spojio je svoju opsesiju glazbom, posebice funkom i hip-hopom sa sjajnom režijom krcatom efektima koji začudo ne iritiraju već samo podebljavaju uživanje u igri) da se nisam prestajao grliti od sreće svih sat i pol trajanja. Za razliku od prvog gledanja kada sam uživao u životnom putu Kevina Loveu ali i kada nisam pojma imao tko su polovica od deset igrača na koje je stavljen fokus, dvije godina kasnije znao sam sve, zbog čega sam se još više veselio potezima Jenningsa, Evansa i Singlera. Poseban gušt je bio gledati tada totalno anonimne Aldricha i Hicksona kako igraju u ovoj konkurenciji iako nisu bili uključeni u projekt kao zvijezde, a još više me šokiralo kad sam skužio da je ovogodišnji pick druge runde Pacersa upravo ovaj Lance Stephenson iz filma, jedna od deset zvijezda i McGradyev klon koji je djelovao kao da je ispao iz epizode Wirea. Čuj to.

Suvišna Sloboda (Jarboli, 2001.)

Iako i danas snimaju dobar materijal, ja se i dalje ne mogu skinuti s ovoga već skoro desetljeće starog albuma. Toliko sam se naslušao i uživao u ovih 18 pjesama da ne mogu nego opet istaknuti očito – svatko tko voli novi val i glazbu uopće ovo mora poslušati. Znam, uspomene su lijepe, legende su legende i sve je to ok, ali ovaj album je ako ne bolji a ono barem rame uz rame sa svime što su u svoje vrijeme radili Električni Orgazam, EKV ili bilo koji drugi bend. Da, vokal zna biti malo iritantan, tekstovi možda malo previše arty, ali to su sitnice preko kojih čovjek prelazi bez problema kada ga s druge strane čeka takva ljepota melodija i prije svega ideja koje su u potpunosti realizirane. Ovome služi glazba, da uzmeš svoje uzore i onda od toga stvoriš nešto potpuno originalno i potpuno prekrasno. Rock n roll!

Hladna Koža (Albert Sanchez Pinol, 2003.)

Već sam jednom spominjao Pinola na ovim stranicama kao jednog od genijalnijih modernih autora s kojima sam se susreo zadnjih godina, i to nakon što sam u jedno popodne progutao njegov predzadnji roman, fantastičnu ''Pandoru U Kongu'' koja je nedavno objavljena kod nas. Nakon toga sam odmah posegnuo u arhivu knjižnice i pronašao nešto ranije objavljenu ''Hladnu Kožu'' koju sam (opet) pročitao u jedan dan. Mislim, ja stvarno volim čitati, ali to je nešto što obavljam u slobodno vrijeme, jer neke druge stvari koje imaju svoju satnicu dobivaju prednost. Uglavnom čitam publicistiku, jer mi rijetko kada koji roman privuče pažnju (radije bih si pilao nogu tupom pilom nego čitao stranice i stranice nečega što može napisati svatko s prosječnim mozgom, iznadprosječnom ambicijom i viškom vremena). Međutim, ovo što radi Pinol, e to vam se dragi moji zove talent. Kako čovjek piše na katalonskom to sam prisiljen na čitanje prijevoda ali srećom njegove tekstove otkupljuje Faktura koja je bez premca izdavač broj jedan kada je u pitanju priprema knige a posebice prijevod. Tako da je i ovaj put sva čarolija Pinolova pripovjedanja prisutna i opet ti ne ostaje ništa drugo nego odgoditi sve planove i završiti roman u dahu. Iako se nakon ova dva naslova može primjetiti kako Pinol vrti iste ideje i crpi iz možda plićeg bunara od očekivanog, i dalje je to neodoljivi spoj filozofije, osjećajnosti, humora, trasha, erudicije i spisateljskog dara kakav svijet nikada prije nije vidio. Verne, Twain, Eco – ima svega toga. I još više.

5Jul/102

MAXIMUS FOR LIMITUS

Posted by Gee_Spot

Svi smo očekivali da će Kralj James biti taj koji će prvi potpisati novi ugovor nakon čega će se sve ostalo odigrati lančanom reakcijom. Pokazalo se pak da je prvi potez povukao Joe Johnson i time postavio nova pravila igre. Mjesecima se priča u prazno kako će Joe za LeBronom ili za naslovom ili za Wadeom, bla bla, a nitko nije uzeo u obzir činjenicu da Johnson ide za lovom. To je ona vječna priča – ako se glasa kao patka i hoda kao patka, onda je – patka. Joe je napustio Sunse, nekada momčad budućnosti, kako bi uzeo novac u Atlanti. Zašto bi itko očekivao da ostavi novac na stolu kako bi išao u New York? Ili kako bi možda osvojio naslov u nečijoj sjeni, iako je drugi razlog prelaska u Atlantu iz Sunsa bio i taj što je htio momčad samo za sebe?

Evo zašto je bilo očekivano da ostavi novac na stolu - zato jer je bilo logično pretpostaviti da ga neće ni biti. Osobno sam mislio da će se Hawksi okrenuti nekakvim promjenama i da ni u ludilu neće Johnsonu ponuditi maksimum, te ga na taj način natjerati da potraži utjehu u Chicagu ili New Yorku. Međutim, u Atlanti su se odlučili vjerovati kako je bolje imati vrabca u ruci nego goluba na grani – čemu slagati novu momčad kad već imaš na okupu četvrtu ekipu na Istoku te ti ostaje nada da će u idućih 3-4 sezone u nju na neki način sletiti taj jedan igrač koji će napraviti razliku. Hawksi imaju mlade krvi koje itakako obećava (Teague, od ove sezone i Crawford mlađi) ali njih dvoje u najboljem slučaju zamijenit će Bibbya i Crawforda starijeg. Taj igrač koji bi mogao napraviti razliku mora biti centar koji će stići u nekakvom sign'n'tradeu, obzirom da su pretrpani garantiranim ugovorima. Dok ga čekaju, ostaje im se samo nadati da će Johnson opravdati barem mali dio ugovora. Ja mu tu lovu ne bih dao nikada, ali razumijem da je strah od ponovnog pada na dno jači. Ima nešto smirujuće u osrednjosti. Ali, ima i nešto uznemirujuće u tome što je limitirani igrač kao Joe, granični all-star i potencijalna sjajna druga banana, kroz karijeru uredno dobivao maksimalne ugovore te ih potpisivao. Što je s pričama o pobjeđivanju? Zar je i danas, kada su najbolje godine iza tebe, važnija lova i status od mogućnosti da za pišljivih 20 milja manje igraš u Bullsima i boriš se za naslov? Je, kada si Joe i kada si očito svjestan toga da u biti nisi u stanju napraviti razliku nigdje. Da je završio u Bullsima, Johnson bi morao opravdati ugovor sjajnim partijama u playoffu protiv ne samo Salmonsa, već i protiv Piercea, Redicka i Jamesa. Ovako, može mirno ostati u Atlanti, te bez pritisak i dalje biti ono što je. Limitirani igrač vrijedan maksimalnog ugovora (čisto da spomenem, Johnson će zaraditi 80 milja više od Salmonsa za godinu više - zar to nije malo suludo ako ćemo se sjetiti kako su igrali jedan protiv drugoga u nedavnom playoffu?).

Međutim, najbitnija stvar u cijeloj priči je ta što je, uzevši maksimum, Johnson jasno zacrtao put ostalima. Lova se ne ostavlja. Svatko tko misli da će LeBron, Bosh, Boozer i Amare uzeti manje novca da bi se borili za naslov je naivac u rangu najvećih Hlebinaca. Doduše, Amare i Knicksi su se izgleda već dogovorili oko maksimuma, te je perverzna medijska mašinerija Gothama već krenula u proizvodnju novih dimnih zavjesa za iduću sezonu, s pričama o Parkeru i Anthonyu, da se skrene pažnja s još jednog poraza Knicksa, koji očito nikada neće shvatiti da se momčad gradi vremenom i pickovima a ne arogancijom i glupošću.

Kad sam se već dotakao New Yorka, ono što želim da im se dogodi je Tony Parker. Naime, još dok sam slagao potencijalne tradeove u ESPN-ovom Trade Predictoru, najteže mi se bilo odlučiti kamo bi poslao Davida Leea. Kako su Spursi prisiljeni na promjene ne bi li ostali pri vrhu, a svi znamo da Tony Longoria neće produživati ugovor jer je uškopljen u najboljem Beckhamovom stilu i ide tamo kamo Evica kaže, jedino što im ostaje je trejdati Parkera što prije kako bi dobili nešto zauzvrat. New York je zasigurno grad u kojem bi Eva radije sjedila uz parket od San Antonia, pa zašto onda Knicksi i Spursi ne bi jednostavno zamijenili Leea i Parkera? Iz onih podataka koje sam pronašao, ovakav trade nije vjerojatan jer Spursi nisu mišljenja da Lee vrijedi svotu koju bi mu morali plaćati, a osobito ne u Popovom sistemu. Štogod. Neke stvari su prelogične da bi se dogodile - Parker bi dao D'Antoniu potrebnog playa, Knicksi bi si kupili godinu mira te bi dobili priliku ipak složiti respekta vrijednu ekipu dogodine kada se riješe Currya, a David Lee bi Spursima dao double-double mašinu pod košem kojoj leđa i dalje može čuvati Timmy, dok bi Parkera zamijenio George Hill. Plus, ne sumnjam da bi Knicksi bili spremni dati nekoliko pickova prve runde, tamo negdje oko 2020.

Kad sam već počeo s nagađanjima, da kažem zašto mislim da će na kraju u Dallasu završiti i Ray Allen i Shaq. Zato što je Dallas poput groblja slonova, svi veterani tamo odlaze umrijeti. Ne znam kako će to izvesti, možda će Rayu dati midlevel a Shaqu veteranski minimum ili bi-annual, možda neće, ali iako mi je Ray najdraži igrač ikada, ne želim ga više gledati u Bostonu. A kad sam već kod toga, ne želim ga gledati ni u jednoj momčadi koja ima budućnost, dakle ni u Bullsima, Thunderu (iako znamo da mu Presti nikada ne bi dao lovu), Clippersima, Rocketsima i tako dalje.

Boston se mora pojačati a za to mu ostaje samo midlevel opcija i mora je mudro iskoristiti. Pogledajte što nam ostaje na tržištu i recite mi ima li boljeg igrača za Celticse od bijelog Raya poznatog i pod imenom J.J. Redick? 30 milja za njega imaju puno više smisla nego za Allena, i iako će Orlando odgovoriti na svaku ponudu, ako bi Redick izrazio želju za odlaskom sumnjam da bi ga itko pokušao zadržati na silu. Naravno, sad već pričam gluposti, iz svega što znamo logičan je Redickov ostanak u Orlandu – em se vlasnici Magica ne boje trošiti, em se J.J. pokazao kao ultimativni suigrač i pametan momak koji neće tek tako napustiti klub. Nije da želi pobjeći iz momčadi prikovane na dno, zar ne? Kvragu, izgleda da Ray ipak ostaje Celtic.

A po novim glasinama čak bi i Sheed i dalje ostao Celtic, sada kada su svi ostali odlučili da se vraćaju. Jadni Ainge, taman se ponadao da bi mu njegov ugovor mogao donijeti neko dodatno pojačanje sa strane (već su poslali upit Sunsima za Barbosu čijega ugovora bi se Sarver riješio dok kažeš Nash). Ovako će izgleda morati produžiti ili s Tonyem Allenom ili s Robinsonom, uz eventualno dovođenje Rajabelle, Brada Millera ili Kurta Thomasa. Navodim ove veterane tek tako, iako je Brad navodno bio na razgovoru u Bostonu, jer ne mogu dočekat vidjeti gdje će se skrasiti.

Kad sam već kod toga, evo liste top 5 ljubimaca ispodobruca.com koji su potpuno slobodni igrači i samo čekaju da im netko omogući da prehrane obitelj:

1. Brian Scalabrine (valjda će netko tko slaže novu ekipu shvatiti njegovu vrijednost u svlačionici, u pretežno crnom svijetu on je komični predah, ekvivalent onome što su u pretežno bijelom svijetu Chris Tucker ili Chris Rock)

2. Craig Smith (kad će više završiti u momčadi koja je važna kako bi svi vidjeli o kakvom se borcu pod koševima radi?)

3. Adam Morrison (tko će se upecati na mogućnost da ipak ima nešto u njemu?)

4. Steve Blake (čekaj, njega su već zakaparili Lakersi, što reći nego da Kupchak zna posao)

5. Mike Miller (ako je istina da ga interesira ponuda Clippersa, onda ga se odričemo te ovdje upisujemo Udonisa Haslema u kojem ima još dovoljno vatre i kvaliteta za pomoći pravoj ekipi)

Prije nego se pogubim u ovim kombinacijama, koju su da istaknem puno slađe od nagađanja gdje će završiti LeBron, još par riječi o - LeBronu. I tako je Kralj prekršio obećanje da će do danas donijeti odluku, sada čeka do četvrtka, točnije do službenog početka potpisivanja kada ćemo doznati i iznos salary capa dogodine. Tko zna, možda čeka da se sve druge pozicije popune pa da mu ne preostane ništa drugo osim ostanka u Clevelandu.

Ionako su se u razvoju stvari oko superzvijezda javila dva puno važnija motiva od LeBronove neodlučnosti aka maksimalnog iskorištavanja medijske pažnje kako bi si dodatno pojačao brand. Naime, Wadea smo svi uzeli zdravo za gotovo u Miamiu, međutim zbog obiteljskih razloga Bulls se opet vraćaju u prvi plan. Prva misao - Wade i Rose nisu idealna kombinacija, ali su svakako bolja od Jamesa i Rosea. Ali, razmislimo, hoće li Dwyane imati snage ostaviti iza sebe klub u kojem je doslovno sve kako bi bio bliže djeci i kako bi se skrasio u rodnom gradu? Ili je i ovdje u pitanju stvaranje nečega iz ničega? Naime, Wade je odavno odlučio da između sezona živi u Chicagu, i već odavno je kupovinom nove kuće krenula priča o njegovom mogućem prelasku u Bullse. Međutim, kako je vremenom pokazivao da nema namjeru napuštati Miami, logično da su se lešinari okrenuli tajnovitom Jamesu koji puno bolje manipulira s njima. Sad je taj novi motiv razvoda i djece u igri, ali, ako se ne varam, Wade je dobio skrbništvo nad djecom te će ona ionako biti s njim, bilo u Miamiu bilo u Chicagu. Mislim, definitivno ima najviše razloga od svih razmisliti o preseljenju (LeBron ostaje doma, Bosh se vraća doma, pa što ne bi i on, kad je takav trend) ali sve su to nagađanja bez činjenica koja bi ukazale na mogući rasplet. Ipak, sama mogućnost nas tjera da se pitamo što ako Heat ostane bez ičega, da li će Riley otići u mirovinu ili će ostati na čelu momčadi koja će muku mučiti da skupi 13 pobjeda?

Druga stvar oko koje se šuška je nestrpljenje Raptorsa da zaključe posao i dobiju nešto zauzvrat prilikom Bosheva odlaska. U pitanju su vjerovatno sitni pritisci na Bosha kojima mu se daje do znanja da pristane na povratak u Teksas, ako misli dobiti maksimalan ugovor koji želi. Kako postoji već popriličan broj situacija koje potvrđuju da Bosh baš i nije lud za povratkom doma, možda cijela priča o sign'n'tradeu pukne zbog nemogućnosti dogovora. Ali, obzirom da Houston stvarno ima sve potrebno da zadovolji i Toronto (igrače, talent i ugovore) i Bosha (jedina momčad u kojoj bi definitivno bio prva opcija, a da ga već čekaju spremni igrač broj 2 i broj 3 – Ming i Martin), njegov ostanak na Istoku za manje novca i u goroj situaciji bio bi pravo iznenađenje. Kao što je Joe Johnson pokazao, igrači svjesni vlastitih limita uvijek će pokušati zgrabiti maksimum. Bosh nije glup momak, tako da je valjda svjestan da nije u rangu s Wadeom i Jamesom. Zašto bi pristao na manje i život u sjeni kada može imati (skoro) sve?

U ovom čekanju do konkretnih događaja, da ne bi pričali samo u prazno, evo i nekoliko činjenica.

Trent Plaisted, drvo koje je upravo odigralo sezonu u Zadru, pokušat će upasti u NBA na ljetnoj ligi, i to u dresu Sixersa. Obzirom na ono što smo vidjeli u dresu Zadra, šanse za tim su jedno 598 puta manje nego da Urugvaj osvoji SP.

Jedno pak drugo drvo potpisalo je za Netse. Šokiralo me da nitko nije izabrao Briana Zoubeka na draftu, mislim da kraj svakakvih igrača čija imena su pročitana u drugoj rundi prava petica koja je upravo osvojila naslov s Dukeom, koja fizičkom igrom pod košem podsjeća na Brada Millera i koja je odličan skakač, nije smijela biti zaobiđena. Tu grešku su ispravili Netsi, potpisavši ga za nekakvu siću. Eto ti drafta – pola igrača izabranih u drugoj rundi nikada neće vidjeti ligu, a Zoubek je oklonim putem već započeo svoj profesionalni put za kojega ne sumnjam da će trajati dok god koljena dozvoljavaju. A Netsi su bez puno muke riješili pitanje back-up Lopezu.

Samo me čudi jedno – Jazz je tako dozvolio da im pobjegne još jedan potencijalni igrač koji može zatvoriti reket, bijelac uz sve, te me baš zanima na koji način misle zakrpati rupu koja će nastati kada ode Boozer? Plaisted u Jazzu, koji je koeficijent?

Možda će se ugledati na Sunse, koji su u tipičnom Sarverovom škrtom stilu Amarea brzinski zamijenili Hakimom Warrickom. Ono, ni on ne igra obranu niti skače, a može zabiti s poludistance kao i Amare. Praktički, sve ostaje isto, samo što umjesto čovjeka koji može zabiti 40 u playoff utakmici sada imate drugoga koji će zabijati 10 (možda i nešto više uz Nasha). Ono što je Sunsima ipak najvažnije je da će umjesto 20 i nešto imati 4 i nešto milje plaće. Jeiii.

I još za kraj da spomenemo kako je jedan od ljubimaca bloga, Sergio Rodriguez, mudro odlučio vratiti se u Španjolsku. Mali ima talenta, ali kada se nije u drugom dijelu sezone uspio nametnuti kao play u Knicksima, i to u sistemu koji je kako stvoren za njega, očito je da niti mentalno a niti fizički nije NBA materijal. Šteta, njegovo trčkaranje, asisti i povremena luda trica od prvog dana u Portlandu napravili su od mene fana, ali nije sve ni u stilu, treba malo i sadržaja. Pa gdje ćeš onda boljeg kraja još jednog posta o tržnici nego sa Sergiom, jer i tržnica je na kraju poput njega – puno se zuji a meda nigdje.

8May/1017

NEW OLD WORLD ORDER

Posted by Gee_Spot

Sve priče o divljem, divljem Zapadu, razbile su se o hrid zvanu konferencijska polufinala, koja valjda od kad znam za sebe nekako donose najmanje playoff uzbuđenja. Ne zato što su serije dosadne po defaultu, već zato što nakon ludnice prve runde (svaki dan je gomila utakmica, playoff je tek krenuo i nitko ne zna kako će koja ekipa reagirati, donji dom uvijek je u stanju namučiti gornji ako se potrefe dvije ekipe koje jedna drugoj ne odgovaraju iz ovih ili onih razloga) slijedi razdoblje u kojem se sve smiruje. Raspored tekmi je po prvi put nakon pola godine sveden na tekmu ili dvije dnevno, a da ne govorim kako se svakoj sitnici posvećuje previše pažnje. Puno se priča, premalo igra.

Ako imamo sreće, svake godine od četiri pružit će nam se barem jedna serija vrijedna praćenja, pa kad to podijeliš na dnevne doze, stvarno nije lako ostati u NBA ludilu. Doduše, kad se čovjek navikne na ritam, onda još više uživa u svim trenutcima finala konferencija i Finala. Samo, te serije su uglavnom drame samim time što uključuju najbolje momčadi, što uglavnom znači i najveću izjednačenost. Ne uvijek, ali zasigurno češće nego polufinala koja uglavnom mnogima donose otriježnjenje.

Otriježnjenje je ovaj put pogodilo sve, te čak ni serija od koje smo najviše očekivali, ona između Sunsa i Spursa više nije napeta. Praktički, nakon sinoćnjih pobjeda Cavsa i Sunsa, više nemamo što gledati do idućeg vikenda, kada bi, ako bude sreće, trebala početi konferencijska finala. Mislim, ima se što gledati – dobre košarke nikada dosta, ali ništa od onih trenutaka većih od života koje ćemo pamtiti.

Pa obzirom da smo se nagledali utakmica i znamo sve, da donesemo neke zaključke i pokušamo predvidjeti što nas još čeka.

Krenimo s Orlandom jer tu se ima najmanje toga za reći. Magic će očekivano pomesti Hawkse, s tim da ovakav raspad Atlante ipak nije bio planiran. Joe Johnson javno proziva suigrače i izriče sumnje u njihov pristup, Woodsona navodno ne samo da nitko ne sluša već mu mamicu psuje tko se sjeti, te svi kao da jedva čekaju što prije otići doma. Nešto ponosa se pronašlo da bi se suprostavilo Bucksima, ali za stati pred Howarda i društvo to neće biti dovoljno, jer Hawksi ni u idealnoj situaciji ne mogu dobiti više od dvije utakmice u dvoboju s Orlandom.

Sad, dobra je stvar što se Hawksima sada kao imperativ nametnula promjena te više uopće nema neke druge opcije, opcije koja bi možda uključivala zadržavanje momčadi na okupu. Treba pustiti Johnsona i Woodsona da se odšeću, pokušati nekome pretendentu na playoff uvaliti zadnju godinu Crawfordova ugovora i zauzvrat dobiti poneki draft pick, te nuditi uokolo Josha Smitha sada dok ima najveću vrijednost. Ostaje ti momčad za lutriju, ali i Horford oko kojega možeš graditi. Bez Smitha imaš financijsku fleksibilnost, te s pravim draftom plus eventualnim napretkom Jeffa Teaguea, vrlo brzo možeš opet prema gore.

A što se Orlanda tiče, samo pokazuju da su spremni igrati najbolju košarku kada je najpotrebnije. Ta ekipa ima tolike rezerve da si može dopustiti natezati se s Bobcatsima, dok neinspirirane Hawkse doslovno gaze. Digli su obranu na razinu iznad, a u napadu za sada svi štimaju. Mislim, nema sumnje da su Cavsi puno veći izazov od svih dosadašnjih, ali po svemu što smo do sada vidjeli, koliko vas vidi LeBrona u Finalu?

Dok se Magic opušteno kotrlja predvođen čovjek zvanim Jameer, kojega lani uopće nije bilo za kormilom (i koji je igru u ovom playoffu digao na razinu lanjskog prvog dijela sezone, prije ozljede, kada je bio nezaustavljiv), Cleveland je sve samo ne opušten. Grč je vidljiv na licima svih, a posebice Mikea Browna, Dannya Ferrya i Jamesa.

Mike zna da ne zna bolje i da mu se cijeli sistem vrti oko toga koliko će LBJ namjestiti zicera i pogoditi šuteva iz vani jer tada praktički ne mogu izgubiti. Ferry tek treba vidjeti da li su toliki financijski rizici sa Shaqom i Jamisonom imali smisla, jer, kao što znamo, da ne postoji Orlando (točnije Dwight i Rashard) ne bi bilo ni potrebe za njima dvojicom u dresu Cavsa. A Bron se grči od bolova uzrokovanih prvom malo ozbiljnijom ozljedom u karijeri. Koja je dovela do toga da s njega konačno padne veo nadčovjeka, te da i mainstream mediji lagano počnu nazirati njegove prve mane.

Na stranu sve kad je u pitanju talent, jer LBJ je dokazao da može dobiti tekmu vanjskim šutom te praktički kao igrač nema slabe točke, ali sumnjati u njegovu glavu više nije privilegija manjine (u koju, po mojim saznanjima, spada i većina ljudi koja čita ove retke), već svih NBA fanova i promatrača.

Kad su prije nekoliko dana Simmons i Bucher pričali o Jamesovom laktu, bilo je primjetno kako im je pomalo neugodno reći da je Kralj možda Kraljica. OK, ozljede nisu nešto s čime se treba šaliti jer i previše puta su nas lišile potencijalnih vrhunskih doživljaja, ali nekakva tolerancija na bol mora postojati. Također, mora postojati i nekakav karakter koji će te spriječiti da radiš grimase i pipkaš si lakat svaki put kad stane igra. Mislim, pa snimaju te kamere, i ako to radiš non-stop, što čovjek drugo može pomisliti nego da tražiš isprike za poraz.

Jamesa smo uspoređivali s Magicom po stilu igre, s Maloneom po neuništivosti, s Jordanom po važnosti za momčad i ligu. A evo, u proljeće 2010. konačno smo došli i do trenutka, nakon svih ovih sezona gorkih poraza i globalnog đikanizma, da ga usporedimo pomalo i s – Vinceom Carterom. Fantastičan talent kakav se rijetko viđa? Tu je. Čovjek u stanju sam samcat nositi momčad do solidnih playoff rezultata? Da, iako Vince iza sebe ima samo onu jednu pamćenja vrijednu playoff epizodu u polufinalu Istoka protiv Iversona i Sixersa. Košarkaš koji će iskoristiti svaki trenutak da ukaže kako mu nešto nije po volji? Da. Košarkaš koji jednostavno nema tu glad i odnos prema igri kao nečemu najvažnijem u njegovom životu? Definitivno.

Mislim, LBJ je bolji od Vincea i njihove karijere uopće nisu usporedive. Ali, zamislite tu ironiju ako za mjesec dana Vince bude taj s naslovom prvaka dok će LBJ opet biti taj koji ljut odlazi s terena? Doduše, poznavajući LBJ-a, njega taj bijes neće držati dugo, čeka ga snimanje filma i još nekih stotinjak reklama. Ali, dok god ga taj bijes ne bude držao i dok god ne bude osjećao tu glad kakvu su osjećali Michael, Timmy, Larry i Magic, po meni puno realnije ga je uspoređivati s Vinceom nego s spomenutima.

Plus, što nije dodatni bonus cijele serije između Cavsa i Magica ta mogućnost da James doživi još jedan krah a da se Vincent iskupi za sva razočaranja koja je priredio svima nama? Ili pak da se uvjerimo kako je Vince konačni papak, a kako su porazi ipak nešto naučili Kralja? Ludnica.

Kao što vidite, Boston baš i ne spominjem. Kao da se tu ima što reći. Još lani smo govorili kako ova ekipa ide kamo ih Rondo odvede. Ništa se nije promijenilo. LBJ je malo udario lakat, malo je popustio stisak, suigrači mu jednostavno nisu sposobni potegnuti bez njega i to je bilo to, Boston je u prve dvije utakmice bio ravnopravan protivnik. Sada je valjda ovih nekoliko dana odmora napravilo svoje, valjda su i Kralju do ušiju došle priče koje dovode u sumnju njegovu muškost, pa je odlučio u jednoj četvrtini riješiti seriju.

Samo, mene osobno njegov sinoćnji nastup nije previše impresionirao jer se dogodio protiv Bostona. Mislim, cijelu sezonu Celticsi su igrali loše. Zaboravite na priče kako nisu imali sreće, na muke s ozljedama, nedostatak motiva, veterane koji znaju razliku između nevažne tekme i playoffa. To su priče za malu djecu. Istina je samo jedna a ta je da je Boston bivša velika momčad koja gubi zato što su drugi bolji, a ne zato što su stari. Mogu biti u egalu koliko hoće, ali kao što se pokazalo milijun puta, kada god LBJ odluči da zabije koš protiv njih, to će i napraviti.

Jedno od osnovih pravila kojih se držim u životu, a posebice kada je košarka u pitanju, je sljedeće – ako hoda kao patka i ako se glasa kao patka, onda je patka. Možete vi misliti o regularnoj sezoni što hoćete, ali njene 82 utakmice sasvim su solidan uzorak iz kojega se da zaključiti dosta toga. Ono što smo znali je da Boston nije dobar. Jedna pobjeda, na račun nesposobnosti Jamesa i suigrača mu da odrade posao bez da se zamaraju sporednim stvarima, to ne može promijeniti.

Isto pravilo primjenjivo je i na račun Spursa. Mavsi su kao i obično stisli gumb za samouništenje, te je nekako postalo popularno misliti da će San Antonio ipak doći do Finala. Što je bio i popularan izbor na početku sezone, te se i meni tada činio najrealnijim. Ali, nakon cijele sezone muke, sezone u kojoj su visili na samoj granici playoffa, Spursi su bili otpisani. Svaka im čast što to nisu htjeli priznati, ali previše je toga bilo protiv njih.

Naime, tko je na početku sezone mogao znati da će Timmy nakon cijelog ljeta fanatičnih priprema otići u invalidsku mirovinu (stanje je toliko loše da ga čak i komentatori TV prijenosa prozivaju, a to vam je uvijek znak da je nešto postalo apsolutni mainstream i gotovo pa konačna istina – ukratko, Timmy je na oba kraja terena tek igrač zadatka, tijelo u obrani i solidna opcija za vrtiti napad, u biti nešto kao Marc Gasol, samo manje pokretan), da će Jefferson biti gori suigrač nego mladoženja i da će Tony i Manu opet biti načeti.

Što me dovodi da serije protiv Sunsa. To što Sunsi vode 3-0 nije čudo nego realnost. I kroz tri utakmice sezone, od čega sam odgledao dvije, bilo je vidljivo da ovakav Duncan više ne može pratiti ritam Nasha i Stoudemirea. Dodaj činjenicu da su Sunsi u pravom trenutku postali momčad, dok Spursi jednostavno nemaju takvu privilegiju. Previše je tu bilo improvizacije da bi se uhvatio nekakav ritam. Svaka čast Popu na još jednom sjajnom poslu, ali Sunsi su jednostavno bolji. I da, konačno će pobijediti San Antonio, što je odlična vijest za sve nas. Nash i društvo barem su im malo vratiti za sve one poraze od ranije, a ostatak svijeta ne mora se bojati da će u najvažnijim utamicama godine gledati Spurse kako muče sebe, protivnika i sve nas skupa.

Naravno, sada treba biti realan. Iako su Sunsi za razliku od Celticsa i Spursa ugodno iznenađenje ove sezone, to ne znači da su u išta boljem položaju protiv Lakersa. Jedina momčad koja je mogla skinuti Lakerse zvala se Denver, a oni su kao što znamo, potonuli pod teretom vlastitog ludila, bez vodiča koji bi ih izveo iz tunela. Sunsi su odigrali sjajnu sezonu, nadali smo se dobrom playoff nastupu, ali Lakersi će ipak biti previsoka prepreka.

Možda je sada popularno tvrditi da je ovo najbolja momčad Sunsa ikada, ali meni ta tvrdnja ne drži vodu. Nash više nije u stanju svaku večer odigrati kao npr. u prvoj tekmi protiv Spursa, a to je nekada mogao. Lijepo je da konačno ima pravu zamjenu, da Barbosa konačno može letati uokolo bez potrebe da organizira igru, da je Hill u sjajnoj formi i da Amare ne smeta. Lijepo je i da Frye i Dudley daju toliko potrebnu energiju s klupe, i da je Richardson raspoložen. I sve ove sjajne rezultate postižu bez Lopeza, jedinog pravog centra, što je još jedan dodatni plus. Ali, ovo nije bolja momčad od one s Kurtom Thomasom, Rajom i Matrixom u naponu snage.

Smiješno mi je što se toliko pažnje posvećuje obrani Phoenixa, kao da ona generacija nije imala još bolje obrambene igrače. Thomas, Bell i Matrix su bili majstori svoga posla. Samo, jebiga, nikada nisu naišli na ovakvoga Duncana. Još bih iskoristio priliku da apostrofiram činjenicu kako je era Duncana gotova, a s njom je pala zavjesa i na posljednje NBA desetljeće – evo, samo iz naše idealne momčadi nultih više nema Big Bena, Timmya, Ray je na izdisaju, a i PP je izgubio noge prije nego je itko očekivao. Nash se drži, ali, kao što rekoh, primjetno je kako ni on nema energije za odigrati cijelu seriju na istoj razini.

Uglavnom, Steve Kerr ni sam ne zna kako se dogodilo da ova momčad djeluje ovako dobro. Ali dogodilo se. Cijelu sezonu su plakali zbog Amarea, bili su ga spremni trejdati u sekundi. Danas je on ''oslonac''. J Rich već je bio prekrižen, sada je njegovih 20 koševa razlika između poraza i pobjede. Naravno, kada ti momčad ovisi o takvim tipovima kao što su J Rich i Amare, to nije pretjerano bajna stvar. I zato Sunse ipak ne mogu staviti u isti koš s Lakersima, Magicom i Cavsima.

Lakersi su, čak i u danima kada su jedva ulazili u playoff, uvijek mučili Sunse zbog svog sistema igre. Sunsi su uvijek imali pojedince sposobne odigrati obranu, ali kao momčad pred trokutom su bili nemoćni. Evo kako ja na to gledam - današnji Lakersi su šampioni, a ovi Sunsi nisu na razini prijašnjih. Nash ne može sedam utakmica maltretirati Fishera, koji opet s druge strane ima nikada lakši način da dođe do šuta zbog Nashova stila igre. Čak i da izračunamo kako su na vanjskim linijama, ako uključimo i mala krila, podjednaki, pod košem je prednost Lakersa očita. Gle, ne znam za vas, ali ako sam išta naučio u ovom playoffu to je da Amare nije igrač za maksimalnu lovu. Protiv Portlanda bio je nebitan, manje-više tako je nastavio i kroz seriju s Spursima. Iz nekog razloga, u velikim utakmicama njegova nedavno pronađena energija i volja za skokovima i igrom u obrani kao da nestanu. Što mi govori da Amare samo nabija brojke. Ali, na stranu njega, jer Nash, klupa, Hill, J Rich, svi su redom do sada bili važniji. I tako će i ostati. Samo, neće biti dovoljno protiv Lakersa.

Lakersi su u zadnje dvije sezone, od kada imaju ovu rotaciju pod košem, razbijali Sunse sa preko 10 razlike u prosjeku. Sunsi su od 8 posljednjih tekmi dobili dvije, što je u biti i neka najava onoga što će se dogoditi u finalnoj seriji (rezultat od 4-2 za Lakerse nekako je najrealniji). Doduše, sličan omjer su imali i Mavsi protiv Spursa, ali nema smisla uspoređivati glave Dallasa s glavama Lakersa. Nije da Kobe i ekipa nisu ranjivi, ali su ipak puno, puno čvršći. Usprkos svim manama, usprkos ''the disease of more'', pokazali su da, kada treba, mogu zapeti. Nikada ne podcjenjuj srce prvaka, jelte.

Argumente o boljoj kemiji Sunsa naspram disfunkcionalnosti Lakersa, te isticanje toga faktora kao prevage ne pušim kao presudno. Kemija radi razliku kada su u igri dvije podjednake momčadi, ali ako su Lakersi u startu bolji, Sunsi s tim nemaju prednost. Imaju šansu, ali ništa više. Jedni moraju briljirati, drugi tek odraditi posao.

Naravno, ovakvo razmišljanje ne znači da neću navijati za Phoenix i rasplet iz snova. Ne, to samo znači da mislim kako nije problem boljem stisnuti ruku na kraju priče. A ma što mislili o Lakersima, ovo kako igraju od pete utakmice protiv Thundera, uključujući gaženje u šestoj (to kako je odjednom Kobe postao svježiji od Westbrooka i kako su Odom i Gasol nadjačali i nadskakali Ibaku, ravno je čudu), da ne spominjem totalnu kontrolu nad drugom tekmom u seriji s Jazzom nakon što su na iskustvo izvukli prvu, prava je playoff košarka kakvu nitko od konkurenata na Zapadu još nije pokazao.

Po mome sudu, mogućnosti da se dignu kada je najteže, da ubace u drugu brzinu, do sada pokazali su samo oni, Magic i Cleveland. To su tri momčadi očito u svom svijetu. Ma koliko želio ubaciti Sunse u tu jednadžbu, realno, oni nisu stanovnici te planete.

I za kraj bih rekao još samo par riječi o Jazzu. Celticse i Spurse, nadam se, pozdravljamo do dana kada će napraviti ozbiljnije promjene, ove kozmetičke tipa dovođenja raznih Rasheeda ili Jeffersona više ne prolaze. Dallas i Denver valjda su psihološki toliko oštećeni nakon ovakvog playoffa da u ovom obliku, bez većih promjena, više i ne očekuju ništa od budućnosti. Sve su nade polagali u ovu sezonu, imali su priliku, nisu je iskoristili, a kako su bili na klimavim temeljima, do nove će teško.

Jazz pak ima budućnost pri vrhu dok god ima Derona Williamsa. Samo, za sve navijače Jazza bolje je da mantraju o lutriji. Jer, bez pravih pojačanja pod obručima, nema im pomaka naprijed. Koooooollllllllll Ooooooolllllldddriiiiiiiiiččč. Kooooooolllll Ooooooollllddddrriiiiiččč.

Ma nije ni Cole garancija zatvorena reketa, ali barem je petica kakvu se ne sramiš staviti na parket. Dosta je eksperimenata i čekanja s raznim Fesovima i Kupusima. Jer, nećeš uvijek naići na momčad u rasulu poput Denvera, kojoj čak i jedan Boozer može zabijati ispod koša. Loše ekipe možeš pobijediti s dva igrača, ali za pravu playoff košarku moraš imati barem trojicu sposobnu nositi momčad na leđima. To je jedno od pravila kojih se uvijek treba držati. Evo, Lakersi igraju pravu playoff košarku, i Jazz nema tog trećeg igrača koji može uskočiti.

Opet se pokazali koliko su Jazzeri ranjivi u obrani. I ova serija će završiti s 4-2, kao i tolike do sada, kada su u pitanju Jazzeri i Lakersi (ili da kažem, Jerry i Phil). Deron je u ovakvom dvoboju usamljeniji nego ikada. Boozer je preplašen od borbenih visokih i osuđen je na šut iz vana, a njegove prve dvije utakmice tipični su primjer onoga što ne valja u njegovoj igri – u prvoj je ispalio 17 lopti za 18 koševa, u drugoj čak 21 za 20. Na kraju tekme pogledaš statistiku, vidiš double-double i uopće ne pomisliš da je on problem. Ali je, jer to nije double-double, to je alibi. Jedan poen po lopti učinak je ispodprosjećnog igrača, nikako prve napadačke opcije momčadi koja bi željela do Finala.

Doduše, obzirom na sve probleme, Jazz mora biti zadovoljan sezonom. Dobili su dva mlada igrača, Matthewsa i Milesa, kojima će ovo playoff iskustvo biti neprocjenjivo. Pokazalo se da Millsap i Korver zaslužuju biti dio momčadi i ubuduće. Sad samo treba Boozera zamijeniti pravim centrom, dovesti nekoga tko može kreirati sebi šut a da se ne zove Deron, i tako dalje i tako bliže. S Jazzom uvijek ista priča. I uvijek šuplji reket kroz koji se svi Lakersi redom šetaju.

Iako je prva tekma pokazala da ovogodišnje izdanje Lakersa ima previše mana, Utah ih opet nije znala iskoristiti. Nekoliko je razloga zašto. To da je Boozer propalica, to smo već istakli previše puta. Deron je taj koji je prije uzimao stvar u svoje ruke, trebao bi to raditi i sada, ali obzirom da nema Okura koji jedini ima muda da potegne ključnu loptu, Derona je prelako zatvoriti. Previše je to posla za jednog čovjeka.

Wes i C.J. hrabro koriste prostor koji im je ostavljen nakon što je Deron izoliran i Boozer protjeran, ali oni su ipak igrači zadatka, oni koji zaokružuju momčad, a ne lideri koji rješavaju kritične situacije. Njihova svježina i noge daju im egal u borbi s Kobeom i Artestom, ali glava je daleko od potrebne razine.

U biti, Phil Jackson je pretvorivši njih dvojicu u igrače odluke samo još jednom dokazao da je doktor znanosti kad je košarka u pitanju. Za to vrijeme, dobri stari Jerry još jednom zbunjeno gleda kako gubi. Opet i uvijek od tog istog Jacksona. Da sam je na njegovom mjestu, nakon svih ovih godina, bilo bi mi dosta. Ili bi barem pokušao nešto promijeniti. Ono, ako ne mogu protiv trokuta flexom, pokretljivošću i kretanjima, možda da pokušam nešto drugo. Recimo, nabaviti igrača pod košem koji ima igru leđima i koji može pravovremenim pasovima dovesti visoke Lakersa u probleme s osobnima?

Štogod, meni iz glave, od svih ovih utakmica, pa čak i nakon noćašnje eksplozije Dragića i Jamesa, ne izlazi jedan trenutak, kada u završnici prve tekme Sloan ne zove time out nakon što mu momčad prospe vodstvo do kojega je došla po prvi put na utakmici, već zbunjeno gleda kako ih Kobe rešeta i kako Miles baca u bunar ključne lopte. Znam da je reći nešto protiv Jerrya kažnjivo po zakonu, ali tolike godine teških poraza nisu slučajne. Mislim, samo to navodim kao potencijalnu mogućnost.

Koooolllll Oooooldriiiiiiččččččččč Koooool Oooooooldriiiiiiiiiiččč