IOR TIME-OUT – TOP 10 MRP

Danas se bavimo igračima koji su napravili najveći bodovni korak unazad u odnosu na prošlu sezonu (za dva dana su na radu MIP-ovci), odnosno igračima koji su iz raznih razloga (promjena konteksta, standardna regresija uzrokovana ozljedama ili starenjem) napravili značajan korak unazad. Uz jednu napomenu – radi atraktivnosti izbor je ograničen na bazen top 100 igrača tako da smo izbjegli spominjati prezimena poput Bargnani ili Camby. Njihova regresija jednostavno nije toliko važna za ligu, a samim time nije ni toliko zanimljiva.

Već kratki pogled na listu otkriti će kolika su katastrofa bili Lakersi prošle sezone. Naravno, to što imaju rezervirane prve tri pozicije dijelom je vezano uz promjenu konteksta, točnije uz skok iz nečega dobroga (definirane role koje su imali Nash u Phoenixu, Dwight u Orlandu, pa čak i Pau pod Mikeom Browneom) u nešto očajno (psihodelični paralelni svemir Mikea D’Antonia u kojem se sve vrti oko Kobea, dok je Nash šuter, Dwight šljaker, a Pau tricaš), ali istovremeno je jasno kako se najveći dio problema može povezati s dva puno opipljivija elementa od loše kemije uzrokovane nekompetentnim vođenjem kluba na svim razinama – godinama i ozljedama.

1. DWIGHT HOWARD (Lakers) -26

2012 IOR: 132
2013 IOR: 106

1. STEVE NASH (Lakers) -26

2012 IOR: 89
2013 IOR: 63

3. PAU GASOL (Lakers) -24

2012 IOR: 99
2013 IOR: 75

I dok su ozljede bile zajedničke svoj trojici, Dwighta treba odvojiti od dva veterana ne samo zbog toga što se nalazi na sasvim drugom kraju vremenske krivulje, već i zato što je odigrao skoro cijelu sezonu (nevjerojatno da je obzirom na leđa i ozljedu ramena propustio samo 6 utakmica). Pau i Steve imali su tu nesreću da su kombinirali ozljede s čestim i dugim pauzama (što je samo po sebi utjecalo na razinu forme) i pri tome su odigrali dovoljno utakmica (60%) da ih sistem uzme u obzir kao temlje nove procjene. Jasno je kako ovo ni u jednom slučaju nije bila normalna sezona, stoga je i ovakva regresija više rezultat nevjerojatnog skupa nesretnih okolnosti nego stvarnog pada kvalitete ovih igrača. Međutim, to što pad možda nije ovako drastičan, ne znači da ga nije bilo, a koliko je stvaran moći ćemo odrediti tek kada ih dogodine vidimo u nešto boljim okolnostima.

Drugim riječima, koliko god nekakav oporavak nakon ovakvih katastrofa bio očekivan, pitanje je koliko će značajan biti obzirom na ne baš sjajni individualni kontekst u kojem se svaki od ovih igrača nalazi. Hoće li Dwight, čak i nakon povratka u punu formu (a pitanje je što je puna forma ako su leđa postala kroničan problem), ikada više biti franšizni igrač, odnosno postoji li momčad spremna poput Orlanda nekada cijeli roster izgraditi tako da maksimizira njegove potencijale? Može li njegovo sazrijevanje kao osobe (koje je, doduše, teško uočiti u svim onim katastrofalnim izjavama za medije, ali koje je isto tako očekivano obzirom na godine – rijetki all-star talenti su ostali vječna djeca, kad-tad su prihvatili da s velikom moći dolazi i velika odgovornost) kompenzirati napadačke limite njegove igre?

S druge strane, Gasol i Nash moraju zaustaviti tijela od daljnjeg raspada i pri tome trebaju situaciju u kojoj će netko znati koristiti njihove pluseve (IQ, talent, šut) i sakriti minuse (manjak atleticizma). Dakle, kad uzmemo sve u obzir, koliko je realno od njih očekivati značajnije poboljšanje forme, posebice od Nasha koji će iduću sezonu igrati s 40 godina na leđima?

Ako bi morao pogađati, rekao bih da je Dwight kao franšiza gotov (jer nitko oko njega neće graditi napad), ali da će ostati kvalitetna prva opcija i all-star igrač na račun obrane i učinkovitosti. Pod jednim uvjetom – da potpiše za Rocketse. Partnerstvo njega i Hardena moglo bi stvarno biti nešto posebno za obojicu. Gasol je dovoljno mlad da se vrati u kategoriju drugih opcija, ali obzirom da su njegov problem stopala (to je nešto što se vuče godinama) i da nikada nije bio oličenje čvrstine, nisam se spreman kladiti da je ova IOR ocjena koja ga svrstava u treće banane pretjerano promašena. Što se Nasha tiče, tu sam mišljenja da je ovo rangiranje na granici između trećih opcija i talenta za popunu petorke u ovom trenutku čak i optimistično. Obzirom na godine i činjenicu da su ga odmah po odlasku iz Phoenixa napale ozljede, tko može biti siguran da legenda već dogodine neće otići u mirovinu pokaže li se da regres nije moguće okrenuti u suprotnom smjeru, odnosno da bez čudesnog medicinskog osoblja Sunsa nije moguće ostati u komadu (a bez toga i u potrebnoj formi – stara tijela trebaju puno više vremena za regeneraciju od mladih)?

4. DIRK NOWITZKI (Mavs) -15

2012 IOR: 102
2013 IOR: 87

Slično Nashu i Gasolu, zbog kombinacije ozljeda i dužih pauza Dirkov minus možda je nešto veći nego bi trebao biti, ali regresija je neosporna. S 35 godina na leđima jasno je kako Dirk više nikada neće biti od velike koristi u obrani i skoku, a niti će moći biti na parketu dovoljno dugo da opravda ulogu prve opcije (sada je u fazi kada će mu Carlisle minutažu držati oko 30 minuta kako bi mu produžili karijeru). Dirk kao druga banana, posebice za onaj manji ugovor koji bi trebao potpisati dogodine, nije loša opcija, ali zanimljivo je primijetiti kako vrijeme leti i kako se liga brzo mijenja – prije dvije godine čovjek je bio MVP Finala. Život stvarno nije pravedan, čak ni prema najboljima od najboljih.

4. RAY ALLEN (Heat) -15

2012 IOR: 72
2013 IOR: 57

Sporedna uloga u Miamiu oduzela mu je velik dio bodova (igra čak 8 minuta manje nego u Bostonu s puno manjim odgovornostima u igri), ali svatko tko ima oči i gleda ga trenutno u playoffu (gdje preko njega zakucava, ironije li, čovjek koji se preziva Young) jasno vidi da su godine učinile svoje i da je čak optimistično što ga sistem smatra igračem za petorku. Mirovina nije isključena (Ray ima opciju za iduću godinu koju nakon još jednog prstena ne mora aktivirati pod svaku cijenu), ali, ako se i vrati u pohodu na još jedan naslov, jasno je kako u ligi teško ikada više može biti starter u ozbiljnoj momčadi.

6. JOE JOHNSON (Nets) -13

2012 IOR: 84
2013 IOR: 71

Koliko su ga usporile ozljede, to je uvijek teško reći obzirom da nije propustio previše utakmica i da je ostao na sličnoj minutaži kao i uvijek, s istim volumenom lopti. Dapače, obzirom da pored sebe ima playa poput Williamsa i centra poput Lopeza, čovjek bi pomislio da će manje odgovornosti dovesti do veće učinkovitosti, ali Joe je jednostavno potonuo. Možemo kriviti sistem, neuigranost, stopala, ali možda je jednostavno u pitanju dobro staro Vrijeme, koje ima običaj pokucati na vrata graničnim all-star dvojkama oko 32-33 godine (očite šifre: Mitch Richmond, Allan Houston). A kada mu ih jednom otvorite i pustite ga unutra, povratka nema.

7. MARCIN GORTAT (Suns) -12

2012 IOR: 75
2013 IOR: 63

Gortat je dvostruka žrtva sistema – u sezoni ranije Nash mu je napumpao brojke, u ovoj mu ih je očajni kontekst ispuhao. Ali, da se radi o centru koji može odraditi pošteni posao u oba smjera nije sporno. U ligi u kojoj visoki zahvaljujući Gasolu i Hibbertu opet postaju cijenjeni, pitanje je tko će biti dovoljno mudar pokupiti ga iz Phoenixa i dodati svom playoff rosteru? Uz Duranta i Westbrooka bio bi savršen, a Oklahoma ima i pickove i mlade igrače koji trebaju Sunsima.

8. MANU GINOBILI (Spurs) -11

2012 IOR: 94
2013 IOR: 83

Obzirom na godine, Manu je dugo i trajao. Iz sezone u sezonu možemo očekivati sličan pad (iz all-star igrača u treću opciju pa u strijelca s klupe) što znači da je njegova karijera ušla u završnu fazu i da će novi ugovor sa Spursima biti i zadnji.

8. ERIC GORDON (Pelicans) -11

2012 IOR: 80
2013 IOR: 69

Potencijal za kvalitetnu drugu bananu i dalje postoji, ali ozljede i čudan roster Hornetsa u koji se nikako nije uklopio uzele su svoj danak. Može li s Pelicansima biti bolje ili će morati mijenjati sredinu, a ne samo natpis na prsima? Koja je uopće njegova rola – playa-šutera ili spot-up strijelca? Hoće li ikada biti dovoljno zdrav da ostvari barem dio potencijala? Puno je stvari koje će se morati poklopiti, ali osobno od njega ne bih digao ruke – za eksploziju tipa Curry sve je manje nade (što će njegov ugovor koji mu donosi 4 milje više nego Stephu označiti kao promašaj dok god ne proigra), ali definitivno može puno bolje od ovoga što trenutno pokazuje. Hoće li dogodine konkurirati za najveći skok ne znam (vjerojatno neće), ali pretpostavljam da će biti puno bolji od prosječne treće opcije jer lakoća kojom kreira šut sebi i suigračima bila je vidljiva čak i u ovoj nesretnoj sezoni iza nas.

8. KEVIN LOVE (Wolves) -11

2012 IOR: 111
2013 IOR: 100

Ovih 18 utakmica koje je odigrao morali smo uzeti u obzir, što je dovelo do minimalnog broja negativnih bodova jer se radi o nebitnom uzorku, kojega još manje važnim čini saznanje da ih je odigrao u stanju u kojem se nije ni trebao vraćati na parket. Kao nešto veći problem pokazali su se negativni bodovi zbog sklonosti ozljedama – ovo je četvrta sezona u kojoj Love ima problema s ostankom na parketu, što je za mladog igrača koji bi lakše trebao podnositi sitne ozljede popriličan problem (a još je veći za Minnesotu koja nije ista momčad kada je njihov franšizni igrač izvan parketa). Obzirom da iza sebe ima dvije vrhunske sezone, jasno je kako se radi o talentu koji neće imati problema vratiti se u šutersko-skakačke visine koje je demonstrirao, ali sada se postavlja pitanje može li ikada s ovom kombinacijom fizičko-atletskih atributa ostvariti značajniji all-round napredak i nadmašiti ovih 111 bodova iz 2012. ili će to ostati njegov maksimum? Kako god bude, Love bi Wolvesima trebao donijeti produkciju negdje između top 8 i top 15 igrača, a to znači da će bitka za playoff na Zapadu opet biti uzbudljiva do samog kraja.

30 FOR 30: ATLANTA

Početak sedmog mjeseca, spremaju se paklene vrućine, ali još je važnije da startaju tržnica, ljetna liga i pripreme za košarku na Olimpijadi. Uglavnom, bit će razloga za pisati o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu koliko hoćete. U pripremi je još jedan opširni summer frenzy esej koji će uglavnom baviti tržnicom i draftom, do srijede bi trebali imati spreman novi podcast posvećen istim temama, a danas krećemo s osvrtima na svih 30 franšiza, točnije na ono što je bilo i ono što će možda biti.

SCORE: 40-26

MVP: Josh Smith

X-faktor: klupa

Iako su ispali u prvom krugu, što se može smatrati korakom unatrag nakon lanjskog polufinala Istoka, Hawksi su odradili još jednu sezonu iznad očekivanja. Na kraju krajeva, od uspostave jezgre Johnson-Smith-Horford ova momčad napravila je poneki korak naprijed, poneki nazad, ali uglavnom se drži u pozitivnom balansu. Zašto pozitivnom? Zato što usprkos slijepoj ulici u koju su se doveli vežući budućnost uz jezgru koja je dosegla svoj maksimum, Hawksi ne odustaju od uporne, pobjedničke košarke koju je, nakon solidnih godina pod Woodsonom, novi trener Larry Drew podigao na novu razinu koja je rezultirala lanjskim neočekivanim prolazom protiv Magica, a zatim i ovom izuzetnom sezonom odigranom gotovo u cijelosti bez možda i najboljeg igrača, Ala Horforda.

Ključni potez kojim je Drew iz ograničenih unutarnjih resursa podigao momčad bazira se prije svega na promjeni igre u napadu, gdje su Hawksi nakon striktno izolacijske košarke pod Woodsonom postali nesebična družina koju krasi protok lopte i miksanje napadačkih akcija. Također, bitno je naglasiti da je razina obrane ostala ista (top 6 momčad po svim parametrima na tom dijelu parketa). Woodsonov recept, a nešto slično radi i u New Yorku, je relativno jednostavan – dati najboljim igračima odriješene ruke u napadu pod uvjetom da uzvrate maksimalnim angažmanom u obrani. Zato ne treba čuditi što je Carmelo Anthony nakon njegova dolaska igrao najbolju obranu u životu, niti što su Knicksi postali isključivo defenzivna momčad.

Drew je zadržao taj aspekt igre, ali pri tome mudro odlučio da forsiranje izolacija i 1 na 5 akcija nije rješenje za momčad koja nema rasnog strijelca te je u prvi plan stavio odličan osjećaj za pravovremeni pas kojega ima čak 4 od njihovih 5 idealnih startera (Smith, Johnson, Horford, Teague). Tako se na drive & dish igru Johnsona i Smitha nadogradio slasherski učinak Teaguea i Horfordovo razigravanja s vrha posta, što je bilo dovoljno da se jedan prosječni napad baziran na Joeu Johnsonu tijekom zadnje dvije sezone zadrži na prosječnoj razini usprkos Johnsonovom očitom padu. Izvrsno kruženje lopte omogučilo je tako da spot up situacije zamijene izolaciju kao osnova napada, a solidan učinak u pick igri, kretanju bez lopte, tranziciji, pa čak i post-up akcijama, donio je potreban balans osrednjem 1 na 1 učinku koji, ruku na srce, više nego iz stila igre proizlazi iz napadačkih limita prve tri opcije.

Nažalost, nikakva trenerska alkemija i nesebičnost ne mogu do kraja maskirati činjenicu da je Josh Smith očajan šuter kojega samo taj jedan segment igre drži ispod granice all-star kvalitete. Kad bi prestao forsirati vanjski šut, njegov učinak u zabijanju pod košem, obrani, tranziciji i organizaciji napada bio bi dovoljan da ga se smatra legitimnim all-star igračem. Igrajući bez Horforda ove sezone podigao je i skakački nivo igre, iako ne dovoljno da ga se smatra mašinom za skokove, ali kao drugi skakač u momčadi svakako može proći (bez Horforda u rotaciji najviše je patio ofenzivni skok). Uglavnom, dodamo li Smithovom šutu i sve lošiji učinak Joea Johnsona u 1 na 1 košarci koji je logičan i očekivan obzirom na pritisak godina, očito je kako Hawksi interno najveći napredak mogu napraviti dodatnim odustajanjem od izolacije nauštrb još više pick i cut akcija kako bi maksimizirali izuzetan kreativni potencijal petorke.

Individualno, eventualni iskorak Ala Horforda ili Jeffa Teaguea ostaje jedina nada u napadački napredak (pri tome svakako treba naglasiti da njih dvoje zajedno praktički nisu ni igrali u ove dvije godine). Horford je igrač bez mane, izuzetan skakač i asistent koji ima potencijala postati i vrhunski obrambeni igrač zaigra li ikada na svojoj prirodnoj poziciji, ali i njega trenutno napadački limiti drže u ulozi sekundarne opcije. Možda budući napredak leži upravo u povećanju njegove role, odnosno u usmjeravanju svih onih lopti koje ispuca Smith prema njemu. Horford je kvalitetan šuter s poludistance i s povećanim volumenom i više pick & pop akcija, možda iskoči u vrhunsko oružje koje je ovom napadu potrebno.

Da nije bilo spomenute ozljede, možda bi danas već imali takvu situaciju jer je Drew lani itekako povećao Horfordovu ulogu. Međutim, čak i ako ne izraste u franšiznog igrača, svojim all-round kvalitetama i bez izrazite rupe u igri, Horford je prvo ime ove franšize. Bi li eventualni odlazak Smitha povećao šanse da se razvije do kraja? Apsolutno, posebice ako bi se radilo o tradeu za igrača kao što je Pau Gasol čija sposobnost igre leđima u napadu i pokrivanja reketa u obrani bi omogučila Horfordu da se izvuče prema perimetru gdje i pripada. Ni jedan drugi potencijalni trade ovoga ljeta nema više smisla za Hawkse, a i Lakersi teško mogu dobiti veću vrijednost za Gasolovih 40 milja na dvije godine (Smith je toliko potrebno osvježenje napadu Lakersa koji bi ih preko noći pretvorilo u ozbiljnu tranzicijsku momčad iako ne bi riješilo pitanje šuta iz vana već bi ga dodatno pogoršalo).

Sad dolazimo do onog najzanimljivijeg dijela sezone Hawksa. Kako su usprkos ozljedi najboljeg igrača uspijeli održati razinu igre? Pa, recimo da odgovor na ovo pitanje nitko živ prije sezone ne bi pogodio. Naime, Hawksi su momčad iznad salary capa koja ne želi plaćati porez na luksuz, što ih limitira na princip rada u kojem postojeću jezgru okružuješ igračima za minimalac koje nitko drugi ne želi. I dok je bilo za očekivati da će njihovi skupo plaćeni igrači odraditi svoje, korist od klupe malo tko je mogao očekivati. Na kraju se ispostavilo da su Hawksi od svojih prolaznika dobili prosječan NBA učinak, koji bi izražen u pobjedama glasio negdje oko 10-11 utakmica. Naravno, ovo nije ni blizu Bullsima čija klupa (najbolja u ligi) donosi skoro 20 pobjeda, ali radi se o rezultatu u rangu Utah Jazza. Jedina razlika je što, eto, klupu Jazza doživljavamo kao korisnu zbog imena, dok ovu Hawksa uglavnom ignoriramo.

Ali, brojke ne lažu i učinak je itekako opipljiv. Ključna rezerva tako je bio Tracy McGrady, koji je odigrao solidnu sezonu na oba kraja parketa, ali ipak prije svega kao kreator u drugoj postavi. Iznad očekivanja u pojedinim dijelovima sezone odigrali su i Radmanović, Willie Green i Jannero Pargo, omogučivši Hawksima svojim šuterskim eskapadama da se kotrljaju u onim periodima kada su se udarni igrači zasluženo odmarali. Dodamo li na ovo izuzetan energetski učinak Ivana Johnsona (pomogao ne samo kao skakač već i agresivnim napadanjem obruča) i Kirka Hinricha (usprkos još jednoj ozljedi odigrao 48 utakmica kvalitetne obrane), dobivamo recept koji je uspio zamaskirati izostanak Horforda.

Kad smo već kod Hinricha, treba spomenuti i period u drugom dijelu sezone kada ga je Drew instalirao u petorku pomaknuvši Johnsona na trojku, zaigravši tako s nešto bržom i svakako manjom postavom. U ovoj situaciji Marvin Williams postao je šesti igrač, što je trajalo sve do zadnje utakmice sezone, šestog susreta protiv Bostona, kada je opet promoviran u startera. Upitno je koliko je konkretne koristi momčad imala od ove zamjene, obzirom da su i Williams i Hinrich prije svega 3&D opcije, ali radi se o nečemu na što svakako treba obratiti pažnju. Naime, ako je Johnson danas prespor da čuva dvojke, što se čini kao jedini logični argument zbog kojega bi Hinrich dobio prednost pred Williamsom, onda Hawkse čeka ozbiljan posao ovoga ljeta u sređivanju obrane.

Tu čak ni evenutalni napredak Teagua ne pomaže, iako je itekako pomogao Drewu da napravi spomenute pozitivne pomake u napadu i određivanju rotacije. Naime, mladi igrač na rookie ugovoru idealno je pojačanje za Hawkse, a nakon godinu dana učenja i eksplozije u lanjskom playoffu kada je konačno dobio šansu protiv Bullsa u drugoj rundi nakon ozljede Hinricha, Teague je ove godine postao jedan od temelja momčadi. Iako njegov učinak u obrani još nije ni približno na razini na kojoj bi se očekivalo od igrača takvih fizikalija i ipak sporedne uloge u napadu (Teague je teoretski nešto kao Chalmers, 3&D opcija na poziciji playmakera), momak je kombinacijom asista, ulaza i šuta skinuo popriličan teret s Johnsona i Smitha, nametnuvši se kao ozbiljna slash & kick opcija.

FAST FORWARD

Dakle, u novoj sezoni itekako treba pratiti razvoj Teaguea i Horforda, ulogu koju će igrati Smith (ostane li u klubu) te situaciju s Joeom Johnsonom. Obzirom da je Hinrich slobodan igrač, njihova jezgra sastoji se samo od 7 igrača pod ugovorom (uračunat pick prve runde), ali i to je dovoljno da ih stavi iznad salary capa i u situaciju da se opet krpaju jeftinim jednogodišnjim ugovorima. Očekivati još jednom korisno izdanje klupe u ovakvim okolnostima jednostavno nije realno, bez obzira ne trenerov nos za dobrim rotacijama, stoga se u prognozama budućnosti prije svega treba bazirati na postojećoj jezgri.

Možemo očekivati kako će Smith, Horford i Johnson još jednom odigrati na svojoj graničnoj all-star razini i kako će Horfordove bolje partije u principu maskirati Johnsonov pad. Preostala dva startera po trenutnom stanju svakako su Teague i Marvin Williams, koji je (kada na stranu maknemo kontekst drugog picka drafta izabranog ispred Chrisa Paula, Derona Williamsa i Andrewa Bynuma) solidan 3&D igrač. Samo, ako je Johnson stvarno u fazi karijere u kojoj i sam postaje spot up šuter u napadu i ako pri tome više nije u stanju čuvati bekove u obrani, onda praktički za Williamsa nema mjesta jer je jednostavno prespor za čuvati dvojke. Što nas opet dovodi do tradea kao jedine opcije za pojačati se, jer rookie John Jenkins teško da može odmah uskočiti u petorku na poziciju beka-šutera – čak ako se i odmah pokaže kao novi Redick, njegova igra u obrani trebat će puno više vremena za prilagodbu od jednog trening kampa.

Igrač jezgre kojega još nismo spomenuli je i Zaza Pachulia, skupi back-up centar koji je konačno došao do zadnje godine ugovora i koji je kao prisilni starter barem uspio zamijeniti Horforda u skakačkom dijelu igre. Zaza je pročitana knjiga, igrač manje u napadu s dva talenta, jednim za skakanje i drugim za borbu u low postu, ali s ogromnim plusem u činjenici da nije Kendrick Perkins pa ga Drew bez problema može držati na klupi koliko god želi. Njegova zadnja godina, uz Smitha i Williamsa, zasigurno će biti u izlogu cijelo ljeto, pa se ponajprije u odlasku nekoga od njih može očekivati osvježenje.

Danna Ferry je novi GM, a od njega kao studenta s diplomom Spursa, možemo očekivati poprilične pomake u cilju da se stekne fleksibilnost salary capa, ali i pokušaje da se ova solidna jezgra pojača ako se ukaže prilika. Tu se opet moram vratiti na trade za Gasola, jer s njim bi Hawksi praktički postali druga momčad Istoka obzirom na godinu punu upitnika koja čeka Bullse i upitan napredak Pacersa i Sixersa koji imaju slične strukturne probleme. Netsi navodno pikiraju na Joea Johnsona u slučaju da ostanu bez Derona, što bi bio tipičan luzerski potez Netsa, ali i potez koji bi Hawkse lišio najvećeg tereta gledajući prema naprijed. Čak i da zauzvrat dobiju samo trade iznimku u iznosu maksimalnog ugovora, Hawksi bi s jezgrom Teague, Williams, Smith i Horford i dalje ostali konkurentni na Istoku, plus bi dobili oko 15 milijuna za igrati se i pokrpati bočne pozicije.

Za očekivati je da ponovo potpišu Ivana Johnsona i Hinricha, pa i igrača druge runde Mikea Scotta, što im garantira roster od 9 igrača. Koji, da još jednom istaknem, i ovakav kakav jeste definitivno garantira još jedan playoff i još jednu sezonu iznad očekivanja (zahvaljujući Horfordu u petorci i Teaguevom napretku), ali koji bi uz eventualne tradeove mogao postati i šampionski u najboljem slučaju, a u najgorem konkrentan barem do isteka Horfordova ugovora prije sezone ’16/’17.

TRENUTNA JEZGRA: Teague, Johnson, Williams, Smith, Horford, Jenkins, Pachulia (62 milijuna)

REALAN ROSTER: jezgra + Scott (minimum), Hinrich (pola midlevela), I. Johnson (pola midlevela), McGrady (minimum)

IDEALAN ROSTER: Teague, Mayo/Terry, Williams, Horford, Gasol, Machado, Jenkins, McGrady, Barnes, Scott, I. Johnson, Mohammed

– Gasol bi stigao u tradeu za Smitha i Pachuliu, a Mayo, Barnes i Mohammed bi se potpisali s 15 milja koje bi ostale nakon što bi Netsi uzeli Joea Johnsona (zadnja dvojica za malo više od veteranskog minimuma, a Mayo ili Terry za 8-10 milja na dvije godine kako bi se minimalizirao rizik), plus potpisali bi Machada u trening kampu
– obrana na perimetru bez Johnsona bi svakako patila, ali ako je njegov pad stvaran, onda praktički nema razlike između njega i Williamsa na trojci, dok bi napad s Gasolom u postu dobio priliku za iskorak, plus ne bi izgubili ništa od pas igre jer i Gasol i Mayo (ili Terry) su nesebični igrači koji bi nastavili održavati spot up igru podmazanom

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – SHOOTING GUARDS

Vrijeme je za novi manje-više besmisleni subjektivni izbor koji pokušava ostaviti dojam objektivnog uvođenjem većeg broja birača, iako nitko nikada nije pravo objasnio zašto bi prosjek tri subjektivna mišljenja dao jedno objektivnije. Dapače, kad malo razmisliš, čini se da je efekt upravo suprotan. Da ne dužimo, žiri od tri člana ovaj put bira deset najboljih dvojki u najdražoj ligi.

Gee: Izbor najboljih dvojki počinjem sličnom rečenicom kao zadnji put – mislim da neće biti problema složiti se oko prva dva imena na listi. Kobe i Wade. Tim redom. Do ove sezone možda bi tražio razloge zašto dati prednost Wadeu, ali odustajem. Racionalno objašnjenje za takav potez je što Kobe iza sebe ima veću kilometražu (tri godine života više, sedam sezona duže u ligi), a čini se kao da je Wade taj koji više osjeća godine. Oko karaktera se više ne zamaram, baš me briga što je takav psihopat najbolji – prestao sam brinuti i naučio voljeti bombu. Kobe kao košarkaš nema mane, a dokazano je kako one karakterne možete držati pod kontrolom ako ste jednaka faca i košarkaški fanatik kao on (tu na scenu stupa čovjek s prstenom NBA prvaka na bimbu). Wade je drugi jer se šverca uz Jamesa i tako nam onemogućuje svježiju usporedbu s Kobeom koji u svojoj ekipi mora raditi sve, ali, povijesno gledano, Dwyaneove najbolje sezone nisu previše ispod najboljih Kobeovih. Uglavnom, njih dva i dalje ostaju jedini visoki bekovi oko čijeg all-round učinka možeš graditi franšizu.

Sickre: Kod Kobea me najviše fascinira igra s puno naoko malih ozljeda koje bi nekog drugog skroz poremetile. Njemu je to izgleda motiv više. On ne voli košarku, on ju obožava. Da, Kobe je broj 1 SG, kad već Rosea vodimo pod PG. Što se Wadea tiče, njegov stil igre odavno uzima danak i, ako je suditi po sve češćim sitnim ozljedama i toplo-hladnim igrama tijekom sezone, Miami mora požuriti s tim naslovom. Nedavno sam naišao na članak u kojem su doktori dio ozljeda pripisali načinu trčanja u kojem mu je peta previše opterečena. Kad te doktori počnu secirati, kraj je na vidiku.

Birdie: Konsenzus! Prva dva mjesta na ovoj poziciji stvarno je lako odrediti. Kobač je totalno popizdio ove godine, izgleda da je čovjek odlučio ući u povijest sa što boljim brojkama. Mene samo zanima koliko su ti njemački doktori sposobni produžiti mu karijeru, odnosno na kojem će se mjestu liste strijelaca Kobe zaustaviti. Ove sezone suigrače neće učiniti boljima, ali će ih tjerati da ga pokušaju slijediti ritmom i predanošću, pa je to jedan od ključnih razloga zbog čega su ovi tanahni Lakersi i dalje konkurentni na Zapadu. Najveća njegova vrijednost je što s njim na parketu utakmica nikada nije gotova, bez obzira na prednost protivnika. Znamo da će i ove sezone zabiti nekoliko odlučujućih koševa, a njegova ljubav prema košarci i trajnost dovele su do toga da ga danas možeš samo poštovati. Wade je drugi u ovom izboru, a iako je donekle točno da se šverca uz LeBrona, i dalje je prvim igrač Heata iz jednostavnog razloga što može dobiti neizvjesnu utakmicu. Uglavnom, lako je bilo odlučiti se za prvu dvojicu, ali kako dalje? Izgleda da je ova pozicija najdeficitarnija u ligi. Evo, ja na treće mjesto nominiram Jamesa Hardena. Obožavam ga gledati jer ima sve – šut za tricu, ulaz pod koš, pregled igre, obranu. Danas već svi znamo kako je upravo on motor Thundera, najvećeg izazivača na Zapadu. Mogu Durant i Westbrook zajedno ubaciti 70 koševa, ali ako Harden ne poveže sve redove svojim učinkom, Thunder tu utakmicu može izgubiti. Titula najboljeg šestog igrača mu ne bi smjela izmaknuti, kao ni ona za najbolju bradu u ligi.

Sickre: Slažem se, Harden je broj 3. Pravi je Manuov nasljednik, ne samo zato što je ljevoruk, već i zato što je najbolji razigravač OKC-a, upražnjava eurostep majstorski i općenito je konstantnim napretkom ušutkao sve koji su dovodili u pitanje njegov visoki pick na draftu. Nego, šta ćemo s četvrtim mjestom? Manu mi je tu svakako ispred Erica Gordona. Eric još nije čestito u komadu odigrao više od par mjeseci košarke. Dogodine će ga netko pretplatiti naslijepo, meni ovi problemi s koljenima mirišu na Roya. Ja ga neću birati na neviđeno. Tako da mi je broj pet Joe Johnson, za nijansu ispred Ray Allena, zbog Atlantine igre koja je ostala solidna unatoč Horfordovoj ozljedi. Johnsona kolje taj nesretni ugovor koji je pre-pre-velik, pa ga se i zbog njega drukčije procjenjuje. Meni to ne umanjuje činjenicu da je na svojoj poziciji godinama viša srednja klasa. Golf. Ray pak igra kao da je vrijeme stalo, zabija trice i skok šuteve (što se podrazumijeva), ali kod njega je totalno podcjenjen ulaz lakog koraka, način na koji završava oko obruča (pogledajte npr. nekada Haywarda kako se muči sa završavanjem oko koša, sve mi neugodno dok gledam – podsjeća me na mene) i kako dobro istrčava kontre. Još jedan ugovor se smiješi.

Gee: Slažem se sa svime rečenim za Hardena, Brada mi je u desetak lanjskih playoff utakmica i ovogodišnjih 20-ak postao jedan od najdražih igrača. Sličnosti s Ginobiliem su zapanjujuće, ne samo zbog te lijeve ruke i briljantnog pick & rolla, već zbog kompletnog paketa. Zato o njima i ne mogu pričat nego zajedno – jednako su dobri kad šutiraju iz spot up situacije ili prilikom skok-šuta unazad, kad ulaze na eurostep, bacaju povratne ili iznuđuju osobne u serijama. Imam osjećaj kao da je Presti dilao Manuove snimke Hardenu, nema drugog objašnjenja. Kao dijete Spursa, Presti vrlo dobro zna što čovjek s ovakvim osjećajem za asist znači za ekipu, pogotovo pored playa koji prvo gleda svoj šut. Bez Manuova triple threat efekta Timmy i Tony puno bi teže došli do prstenja, bez Hardena realnost OKC-a je druga runda playoffa. Isto kao što je Manu srce Spursa, Harden je srce Thundera. Bez njega, ta momčad se ne razlikuje puno od Warriorsa. I, ako se moram odlučit dat prednost jednom od njih dvoje, još uvijek je dajem Ginobiliu. Manu ima 34 godine, ali njegova lanjska sezona nije bila ništa lošija od prethodnih 8. Dapače, kako mu pod stare dane uloga u Spursima postaje sve veća, on igra sve bolje, posebice šuterski. To su ujedno i dva glavna razloga zašto ga stavljam ispred mlađeg Hardena – veća uloga i mekša ruka. Manu je danas savršen strijelac dok je Harden još u potrazi za takvom mirnoćom u šutu. Manu je danas ne samo srce Spursa nego i motor, lider i neprikosnoveni pokretač svih akcija. Harden ipak živi u debeloj sjeni Duranta i Westbrooka, ali, ako je stvarni Manuov klon, onda to ionako znači da će napredovati iz sezone u sezonu i da nas ono najbolje od njega tek čeka. Što se Manua tiče, obzirom kako je igrao lanjski playoff i kako je furiozno ušao u ovu sezonu dok nije sredio ruku, ne sumnjam niti malo da će upravo on voditi Spurse u još jedan playoff pohod.

Birdie: Manu je apsolutno božanstvo, a činjenica da ga usprkos ozljedi i godinama svi stavljamo na vrh listi dovoljno govori o konkurenciji na ovoj poziciji. Ukoliko budu zdravi i ukoliko Tony nastavi s ovakvim igrama, Spursi s Manuom na čelu bi mogli svima zagorčati život. Peto mjesto pripada Rayu Allenu, nevjerojatno je kako ovaj čovjek s godinama kao da postaje sve precizniji. Njegov izbačaj je prelijepo gledati. Osim ako si navijač protivničke momčadi. Joe Johnson je broj šest, a meni upravo to što sam na šesto mjesto liste stavio čovjeka kojega stvarno ne volim dokazuje kako je konkurencija na ovoj poziciji trenutno jako slaba. Ipak, ne mogu zanemariti Johnsonove brojke, kao ni to da predvodi solidnu Atlantu bez Horforda. Možda od njega očekujemo više zbog ugovora, ali nemoguće je ne uzeti obzir nesrazmjer njegovog učinka i plaće.

Gee: Ja se oko broja pet nisam mislio ni sekunde jer samo jedan čovjek nudi catch & shoot konstantu na poziciji šutera već više od desetljeća – Ray Ray. Iako su dani silovitih ulaza pod koš i letenja po parketu prošli prije otprilike 5-6 godina, ono što Ray donosi u ovoj svojoj drugoj, veteranskoj fazi karijere, su fantastičan šut i konstantno kretanje. Možda nekom zasmeta činjenica da ovako visoko stavljam čovjeka koji živi od tuđih asista i akcija, možda i jesam subjektivan obzirom da mi je Ray najdraži igrač ikada, ali ovako visoka pozicija rezultat je dijelom te njegove neuništivosti, a dijelom i manjka rasnih dvojki. Netko je spomenuo novi ugovor? Obzirom da je Reggie igrao do 39-e, Ray će odraditi barem još tri sezone – tek mu je 37. Na broj šest ću ipak staviti Erica Gordona. Među mlađim igračima samo on uz Hardena ima potencijala približiti se rangu gore spomenutih veteranskih aseva. Ako ikad ostane zdrav. Gordon je od prvih NBA dana smatran novom šuterskom nadom, ali ono po čemu me prije dvije sezone osvojio je lakoća kojom ulazi u reket i kojom si kreira šut (u stilu Mikea Bibbya, još jednog mi ljubimca). Dobar je on šuter, tu nema spora, ali kreacija šuta i ulazi su ono što ga čini franšiznim materijalom. Sad, Eric nema fizikalije i all-round učinkovitost kojima će dogurati do ranga Wadea ili Bryanta, ali ono što ima je sposobnost da igra bez lopte poput Raya. Nije renesansni tip poput Manua ili Hardena, ali je kompletan bek-šuter koliko to bek-šuter može biti u okvirima osnovnih zahtjeva pozicije. Uostalom, to je već dokazao par puta tijekom tih 50 tekmi godišnje koliko odigra.

Sickre: Kako vam obojici Ray može biti ispred Johnsona kad Ray u Bostonu nema ni približnu odgovornost kao Joe u Atlanti? Ugovor je nebitan, samo vam remeti percepciju igrača. Volim Raya, ali ne može biti peti bek šuter kompletne NBA.

Birdie: Može jer igra bolje. Osim kad ga čuva Brewer. Pazi, Ray će uvijek zabiti kada je bitno, a za Johnsona nisam baš siguran. Zajebana je ova lista, nema previše izbora, puno je ozljeda i osobne preference su odlučivale. Uglavnom, na sedmo mjesto biram Erica Gordona. Ozlijeđen je i upitno je hoće li uopće igrati ove sezone, ali ne može ga se zaobići pri sastavljanju ove liste kao jednog od predvodnika mladih SG-a. Samo su ozljede problem, igra ni najmanje. A kad sam već kod mladih, na osmo mjesto stavljam Paula Georgea. Odlična obrana, solidan napad, igrač koji će uvijek dati sve od sebe i koji jednako dobro može igrati na pozicijama 2-3. Ideja trejda Grangera i dovođenja Gordona u Pacerse te uparivanje Gordona i Georgea je stvarno zanimljiva, samo je pitanje da li je ostvariva.

Sickre: Gordon mi otpada zbog ozljede, a sedmi i osmi su mi Kevin Martin, odnosno Monta Ellis, koji imaju dosta sličnosti – igraju u lošim momčadima, a oba su dovoljno kvalitetni da mogu nekoj ekipi pomoći doći do naslova.

Gee: Joe Johnson mi se nameće kao broj 7, ali u oči bodu taj famozni ugovor i pad razine igre s godinama. Joe danas više nije specijalan obrambeni igrač, a od kada je Teague preuzeo veću ulogu u napadu, sve manje je aktivan i u organizatorskoj ulozi. Uglavnom, dani all-round monstruma su prošli, Joe je danas solidan šuter koji, srećom, opet gađa kvalitetno tricu (da je ostao na lanjskoj šuterskoj razini, Hawksi bi ga dogodine amnestirali bez pardona). Obzirom da mu se igra za razliku od većine ovih ranije navedenih bazira isključivo na fizikalijama, njegov pad se s godinama neće zaustaviti, ali čudesno je što je do njega počelo dolazati iako je tek prešao 30-u. Sjajno si rekao, Golf, ali, brate, skup kao Maybach. Oko zadnja tri mjesta sam dosta mozgao, a na kraju sam se odlučio za Paula Georgea, Jasona Terrya i Kevina Martina. George je čudesni all-round potencijal koji će kad-tad prijeći puno vrijeme na malo krilo gdje ovakvi kompletni igrači pripadaju. Međutim, već u 21 godini je tako dobar obrambeno i kao šuter za tri da bez problema odrađuje i zadatke tipične za beka. I mlad je, što je prednost jer s manama svih ovih koji dolaze nakon smo itekako dobro upoznati. Jasona Terrya biram iz poštovanja prema prvaku. Počeo je kao play u lošoj momčadi, a šuterski ubojica je postao tek kada je prešao u ulogu strijelca s klupe. Ubrzo je izrastao u konstantnog igrača, majstora završnica s ogromnim mudima i sposobnosti da bude najbolji kad je najvažnije. Martinu dajem prednost pred Montom Ellisom za dlaku. Obojica su sjajni strijelci, ali Martin je ipak učinkovitiji i manje sklon lošim šutevima. Obrambeno je očajan, među najgorima u ligi tako da se ne slažem s izjavom kako može biti dio šampionske momčadi. Lakoća kojom iznuđuje osobne i kreira šut možda bi najbolje legla u roli s klupe, a to je nešto u čemu bi i Ellis bio idealan. Jednostavno, ne mogu zamisliti ozbiljnu ekipu s njim u postavi, zamisli zavisiti o tome koliko će on zabiti svaku večer. I još ih moraš pokrivati u obrani na sve moguće načine. Kad su vrući, Martin i Ellis mogu potopiti svakoga, kad nisu uglavnom potope svoju momčad jer ne nude ništa osim zabijanja.

Birdie: Meni je Monta deveti jer ne znamo kako bi se snašao u vrhunskoj momčadi. Pitanje je hoće li ikada zaigrati u jednoj, ali volio bi ga vidjeti kao treću opciju na rosteru nekog izazivača. Za desetu poziciju sam razmišljao između veterana Terrya i Hamiltona, ali na kraju sam se odlučio za mladog Turnera. Da se Rip nije ozljedio i da nije tog upitnika oko njegove forme, stavio bih njega na tu poziciju. Navijački, priznajem, ali neosporno je da ima u njemu još dobrih utakmica. Turner je postao obrambeni predvodnik ‘night shift’ postave Sixersa, a sve bolje se snalazi i u napadu pored Williamsa i Younga.

Sickre: George i Turner su 9 i 10, nemam što dodati osim da imaju potencijal za ući u top 5 jednog dana. Radije dajem glas mladim nadama nego šuterima bez savjesti poput Thorntona ili Mayoa, a u tu skupinu bi uključio i Loua Williamsa.

Konačni raspored (u zagradama su pozicije koje su redom dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. KOBE (1, 1, 1)
2. WADE (2, 2, 2)
3. HARDEN (3, 3, 4)
4. MANU (4, 4, 3)
5. JESUS (5, 6, 5)
6. JOE JOHNSON (6, 5, 7)
7. GEORGE (8, 9, 8 )
8. GORDON (7, -, 6)
9. MARTIN (-, 7, 10)
10. ELLIS (9, 8, -)

THE LEAGUE PASS EXPERIENCE

Nema Wolvesa, nema potrebe koncentrirati se na jedan susret, a kako smo u očekivanju snijega koji će, po običaju, paralizirati život u Dalmaciji (uopće nije istina da ga jedva čekamo samo kako bi imali izliku da još manje radimo), situacija je idealna za provesti 5-6 sati uz League Pass. Na rasporedu je noćas bilo sedam utakmica, evo i zapažanja o svakoj od njih.

Celtics @ Cavaliers

Ovo je, uz dvoboj Memphisa i Denvera, obećavala biti utakmica večeri (tko je tako nešto mogao i zamisliti prije početka sezone?). Ono, dva napaljena protivnika koji se međusobno bore za playoff poziciju i još svježa sjećanja na prethodnu dramu (točnije, na fenomenalni ulaz Irvinga koji je driblingom slomio kompletnu obranu Celticsa i donio pobjedu Cavsima u zadnjim sekundama).

Na stranu to što je sama činjenica kako se Celticsi bore s Cavsima za goli život pomalo razočaravajuća (na kraju krajeva, nisu Celticsi toliko loši koliko su Cavsi bolji od očekivanja), kad se sretnu dva podjednaka protivnika, NBA garantira show program. Boston je u zadnje vrijeme podigao razinu energije, igraju puno preciznije u napadu (što je totalni paradoks kad uzmeš da su u ritam ušli tek nakon što je Rondo ispao iz momčadi zbog ozljede), a Cavsi su upornošću koristili rupe njihove obrane. U početka je ovo bila poziciona bitka, playoff košarka koja se igrala koš za koš, dok Celticsi nisu napravili prvu bitniju razliku na krilima klupe, točnije rookiea Moorea koji se priključio pouzdanom Bassu (dodaj i Pietrusa, sve boljeg Bradleya i ovo već pomalo počinje ličiti na klupu).

Tu razliku su nadogradili sjajnim ulaskom u treću četvrtinu i napadom u kojem se uvijek traži slobodan čovjek u vlastitom, Celtics stilu. Međutim, Cavsi su pronašli snage sve to (zamalo) nadoknaditi na krilima dva najvažnija igrača – Irvinga i Varejaoa. Irving je donio zrelost kakvu netko tko je odigrao jedva 16 tekmi na sveučilištu ne bi smio posjedovati, začuđuje njegova sposobnost da mijenja brzine i da se potpuno uklopi u momčad, ta veteranska smirenost pri šutu i uopće odlukama koje donosi (osim povremenog spavanja u obrani, mali ničim ne odaje da je rookie), a ako se previše zaljubite u njegov šut možete zanemariti činjenicu da je napadački kompletan igrač.

Varejao je na to nadogradio suludu količinu energije (20-20 sve govori) i, što se mene tiče, jedino bitno pitanje tijekom prijelaznog roka na koje će biti nužno dobiti odgovor je tko će doći do njega i hoće li Cavsi uopće pristati trejdati ključnog igrača u ovoj neočekivanoj situaciji potencijalnog playoff nastupa. Imaju ga pod ugovorom još tri sezone nakon ove i, obzirom na to kako igra u napadu (bolje nego ikad uz Jamesa), obranu da ne spominjem, sve manje smisla ima odvajati ga od Irvinga. Eventualno ako se pojavi ponuda koja se ne odbija (samo, momčadi koje bi od njega imale najviše koristi, granični izazivači poput Denvera, Portlanda, Memphisa ili Clippersa takvu ponudu nemaju mogućnosti sastaviti). Jednostavno, čovjeka koji ovako igra ne možeš dati ispod cijene, a tržište je takvo da ga nitko ne može pošteno platiti.

S druge strane, činjenica da je Irving ovako dobar ovako rano čak je i mali problem, jer Cavsima izbija iz ruke mogućnost pojačanja putem još jednog dobrog drafa, a kako su Irving i Andy ipak premalo za temelj, izgleda kako će sve ovisiti o idućem ljetu i učinku na tržnici. Problem je i Istok, odnosno loši Bucksi i Knicksi, jer Cavsi jesu dobri, ali nisu toliko dobri da već sada igraju u playoffu. Evo, noćas je 30 minuta dobio rookie Mychel Thompson, sin legendarnog igrača Lakersa i Blazersa Mychala (primjetite razliku u samoglasniku) te brat Klayu Thompsonu iz Warriorsa, swingman koji, iako sličan stilom igre bratu, ima prednost u tome što je već pomiren s ulogom 3&D specijalista.

Momak je potencijalno koristan igrač rotacije, potezi poput ovoga su važni jer naći korisnog igrača za minimalnu lovu specijalitet je velikih momčadi (svatko može pretplatiti osrednjeg igrača, pitajte samo Magic ili verziju Cavsa s LeBronom), ali činjenice je da danas Cavsi osim ranije spomenutog dvojca nemaju na rosteru startnu NBA kvalitetu. To što igraju ovako solidno s ovakvom rotacijom govori sve što treba znati o poslu kojega su odradili GM Chris Grant (Ferryev učenik, očito je pokupio neke trikove iz škole San Antonia pa tako Cavsi i dalje ostaju dio Buford-Pop dinastije, valjda najbrojnije u ligi) i trener Scott (koji je dobio nagradu za trenera godine 2008. trenirajući Chrisa Paula, ali zaradio ju je tek danas, kada je od Geea, Samuelsa i ostale bratije složio respekta vrijednu košarkašku momčad).

Uz pitanje Varejaoa, bitno je odlučiti i što sa Sessionsom koji playmakersim kvalitetama olakšava Irvingu život i omogućuje mu da iz boljih pozicija upotrijebi onaj prekrasni skok-šut. Ovo preseljenje u Lakerse o kojem se šuška ima smisla ponude li Lakersi mlade i jeftine igrače poput Morrisa i Ebanksa, ali čak i u slučaju da im netko zauzvrat ponudi zadnju godinu nekakvog veteranskog ugovora, Cavsi će morati riskirati i odreći se svog back-up playa i drugog najvažnijeg vanjskog igrača. Naime, riješe li se tih 5 milja koliko bi dogodine bili dužni Sessionsu, pa se onda odreknu i zadnje godine Gibsonova ugovora, uz konačni pozdrav Jamisonu i njegovoj mrcini od ugovora, ostat će im skoro 30 milja prostora na raspolaganju pod salary capom, što je dovoljno za upecati rasnog strijelca koji bi nadopunio jezgru Irving-Varejao.

Treba biti oprezan jer razvoj Irvinga je samo takva šansa da ekspresno stanu na noge, šteta bi bilo potrošiti sve što imaju na nekakvu kombinaciju Batuma, Ryana Andersona, Erica Gordona, Raya Allena ili nedajbože Mikea Beasleya. Što bi ja napravio da sam GM? Preplatio Batuma i rentao niz veterana na jednu godinu (Duncana, Allena, KG-a, Jamisona – što bi im falilo da na jednu sezonu zaigraju zajedno i pokušaju napraviti rusvaj na Istoku uz pomoć Irvinga) i onda, godinu nakon toga, pokušao upecati još jednog visokog igrača startnog kalibra za dodati ga jezgri Irving-Batum-Varejao.

Nuggets @ Grizzlies

Utakmica večeri počela je nervozno, najvećim dijelom bila je negledljiva, barem do zadnje četvrtine. Jedino pozitivno što vrijedi izdvojiti tiče se Memphisa koji, usprkos umoru i pristiku, nije dozvolio da se Denver ozbiljnije odvoji. Heart, grit & grind su napravili svoje, točnije obrana Gaya na Galinariu te već klasično sjajni pritisak Conleya i Allena na vanjsku liniju protivnika. Praktički, upravo je njihova sposobnost da izazivaju izgubljene u ključnim momentima još jednom bila – ključna. Dodaj borbenog Gasola, raspoloženog Mayoa i eto recepta za prvu pobjedu nakon pet poraza.

Doduše, za nju se trebalo krvavo izboriti jer Denverove kontre, širina i konstantno kretanje do same završnice držali su ih na desetak koševa prednosti. Sad je već jasno da fenomenalne partije Harringtona i Millera nisu slučajni trend, već sam temelj na kojem Karl gradi igru svoje momčadi. Memphisu je pak par dobro tempiranih Mayovih trica i nekoliko dobrih reakcija u obrani bilo dovoljno da dođe u egal, izbori produžetak, a onda doslovno isčupa pobjedu na račun čiste želje (očajničke želje, može se i tako reći, jer blokade koje su pri kraju produžetka izveli Gay i Allen, pa skokovi u napadu Allena i Conleya, čisti su dokaz da ona “all heart, grit & grind” u ovom klubu nije samo parola). Gotta love the Grizzlies i stvarno bi šteta bila da ne upadnu u playoff jer njima je mentalna snaga očito upisana u DNA. Kad se čovjek sjeti da je sve počelo onog trenutka kada je Mayova faca naletila na Allenovu šaku…

Protiv Nuggetsa njihova najbolja petorka Conley-Mayo-Allen-Gay-Gasol dobro je funkcionirala jer ni Denver nije previše bogat pod košem, a Rudy je dovoljno dobar skakač da može sakriti manjak centimetara. Najveći problem su tako sakrili na jednu večer, ali on i dalje ostaje prisutan – nemoć u napadu koja proizlazi iz manjeg broja high-low akcija jer nemaju kome konstantno spuštati loptu u post. Jednostavno, pridošlice Cunningham i Speights su pick & pop specijalisti bezopasni u reketu. I jedan i drugi su sjajne zamjene za Arthura, ali, gle čuda, ni približno ne mogu nadoknaditi manjak jednog od najboljih NBA strijelaca u postu.

Pistons @ Knicks

Pistonsi igraju kao NBDL momčad, a od noćas još više na takvu nalikuju jer su rosteru dodali izvjesnog Russella Walkera, 29 godina starog rookiea. Monroe igra sam, Big Ben je već odavno trebao pecati negdje u Alabami, ali to mi je već postalo dosadno ponavljati (pouka – ne gledati više Pistonse).

Knicksi su pucali 60 posto iz igre, to je sve što morate znati o ovoj utakmici, lopta je kružila bolje nego ikada ove godine i manje-više svi su zakucavali u šupljem reketu.

Ipak, čak i protiv ovakve konkurencije bilo je primjetno da Amare nema više one stare noge, čovjek je izgleda u fazi karijere u kojoj atlete postaju role playeri. Mora se ugledati na McDyessa, sličnog letača koji je postao sjajan šuter s poludistance i dobar pozicioni igrač u obrani misli li koristiti svojoj momčadi. Ako je teoretski moguće da role player s takvom plaćom bude koristan.

Hawks @ Raptors

Bayless i Kleiza dali su mali poticaj napadu Raptorsa, ali vanjski šut prvoga i uporni napadi drugoga teško mogu zamijeniti Bargnania, ipak su to igrači čija rola je primjerenija podizanju energije ulaskom s klupe. Caseyeva zona nema učinka protiv ovakvih Hawksa koji i dalje oduševljavaju nesebičnom momčadskom igrom i dolaziš do računice da Toronto ni teoretski nema šanse dokopati se pobjede protiv Atlante koja je noćas bila san svakog trenera – lopta je kružila do otvorena čovjeka, a ovaj bi zatim uglavnom zabio šut.

Lijepo je opet vidjeti kapetana Kirka u igri kao idealnog all-round beka s klupe, tu je i Green koji je konačno iz šutera dugih dvica napravio iskorak u tricaša. Znači, klupa radi svoje, Teague i Joe se brinu da stvari štimaju u napadu, a Zaza i Smith da energija u obrani teče. Dodaj još i korisnog Marvina Williamsa i eto utakmice u kojoj su Hawksi usprkos nedoraslom protivniku pokazali svu svoju snagu.

Šteta za njih što Larry Drew nije došao ranije na mjesto trenera, jer ovaj stil igre koji je on uveo, za razliko od onog Woodsonovog Johnsono-centričnog, donosi puno, puno više. Hawksi su for real, bez obzira na manjak Horforda, i to sve govori.

Kings @ Warriors

Warriorsi su dobili Kingse igrom rezervnog vanjskog dvojca Robinson-Rush (kriminalne partije Ellisa i Currya primorale su Jacksona da ih u završnici ostavi na klupi), a posebno je zanimljivo gledati kako Rush izrasta u sjajnog igrača s klupe, pravog 3&D specijalista kakav nikad nije imao šanse postati u Pacersima gdje su ga godinama gurali u ulogu startera.

Cousins igra sve bolje i bolje, na trenutke djeluje nezaustavljivo (Zach Randolph 2.0), a Evans uvijek nekako nađe način da skupi fenomenalne brojke. Tu se krije barem nekakva nada za Kingse da ovaj zadnji pokušaj rebuildinga nije propao, očito treba biti strpljiv jer njihov potencijal je ozbiljan. Problem je samo što nešto pod hitno treba poduzeti kako bi im se pomoglo razviti ga. Recimo, za početak promijeniti cijeli vrh organizacije.

Tek s malim Thomasom u postavi Kingsi djeluju organizirano, radi se o jedinom playu na rosteru koji je noćašnjom solidnom šuterskom epizodom i najzaslužniji što su imali šanse okrenuti rezultat. Morat će mu dati sve više i više minuta ubuduće, ako misle konačno dignuti razinu igre. Mogu mu slobodno dati ove Jimmerove, jer tom liku netko mora objasniti da je jedini način da ostvari NBA karijeru taj da krene stopama Kerra i Reddicka i razvije se u šutera koji igra bez lopte, a ne da poteže kao da je i dalje u zemlji Mormona.

Bobcats @ Lakers

Lakersi su se poigrali s očajnim Bobcatsima, ali ionako je jedino zanimljivo bilo pratiti podjelu minuta kod domaćina. Konačno su uspijeli odmoriti Kobea koji je odigrao samo 28 minuta (i pritom ispalio 21 loptu, car, valjda da ne naškodi prosjeku). Bynum je naravno opet bio glavni, tip je match-up noćna mora za pola lige, a što se Bobcatsa tiče jedino bitno spomena je da se nakon ozljede vratio Reggie Williams koji bi uskoro mogao postati prvi strijelac momčadi. Doduše, više nego za njihov rezultatski uspjeh, to bi moglo biti važno nekoj fantasy ekipi kojoj nedostaje trica i poena.

Nets @ Pacers

Pacersi igraju ružno jer nemaju ni jednog playmakera na rosteru koji bi im olakšao život, Collisonova nesposobnost da probije obranu zabrinjava i tu će se morati nešto poduzeti, možda čak i tijekom ovog prijelaznog roka. Koliko god Collison djelovao nemoćno, toliko je jednaki krivac Vogel koji je noćas zamalo zasrao stvar davši ogroman broj minute kao back-up playu Lanceu Stephensonu, srednjoškolskoj zvijezdi koja se nakon neslavne NCAA epizode jedva provukla do NBA. Larry Bird je navodno zaljubljen u njegove fizikalije, ali sumnjam da ikoga oduševljavaju njegove organizatorske sposobnosti i nije mi jasno zašto ne dobiva minute kao zamjena swingmanima kad su ionako već doveli Georgea Hilla da predvodi drugu postavu.

Dovoljno je bilo malo čvrste obrane da se Pacersi odvoje na prednost koju Netsi čak ni usprkos sjajnoj šuterskoj seriji Morrowa nisu mogli stići. Netsi jednostavno nisu na toj razini da odgovore na onakvih 5-6 minuta agresivne igre, nema kod njih ni energije ni sposobnosti da se stisne protivnik i sve čemu se mogu nadati je luda šuterska večer Morrowa, Williamsa ili Brooksa. Po mogućnosti – u istoj utakmici. Noćas Morrow i Williams nisu bili dovoljni, ali pozitivno je što se Deron konačno budi, igra kao onaj stari i to je najbolja moguća vijest za Netse.

Junak večeri je ipak samo jedna – Lou Amundson. Sjajan kao back-up centar, kretnjama u obrani i količinom parketa koju pokriva podsjeća na Varejaoa, a nije na odmet ni što zadnjih nekoliko utakmica zabija svaki zicer ili odbijanac do kojega dođe. Idealan peti visoki, profesionalac u ragnu Scalabrinea i najozbiljniji kadnidat za spomenicu “ispodobruca”.

SOUTHEAST

MIAMI

THAT WAS THEN:

Heat je u prvoj sezoni, najtežoj koju će imati u ovom sastavu obzirom na period uigravanja, manjak rotacije i nemogućnost dodavanja pojačanja, došao na korak do naslova. Nakon početnog šoka i privikavanja nas na njih i njih na sebe same, zaigrali su čeličnu obranu s dovoljno napadačkih eksplozija da im daju šansu u svakoj utakmici. Em su regularnu sezonu digli gotovo na playoff razinu po količini interesa kojega su generirali, em su opravdali sva očekivanja igrama na parketu. Čak i to što nisu otišli do samog kraja nije nikakav problem jer, da su to napravili s onako sakatom rotacijom, onda bi stvarno doveli u pitanje smisao košarke. Ovako i dalje znamo da pobjeđuje onaj tko ima bolju petorku, ne trojku.

THIS IS NOW:

U drugoj sezoni toplo-hladno periodi bit će minimalizirani jer osovina je uigrana. Novi salary cap ne pomaže, ali ipak su pristigla određena pojačanja. Rookie Cole vrlo lako bi mogao izbaciti Chalmersa iz rotacije, dok će im Battier omogučiti da Jamesa koriste više kao playa, a manje kao četvorku kada se odluče igrati s konvencijama. Možda najveći plus je zdravi Haslem od prve minute, lako je zaboraviti kako su bez nominalno četvrtog igrača lani odigrali gotovo cijelu sezonu. Miller je opet out, ali ne žele ga amnestirati svjesni da ga sada pokriva Battier, odnosno da njegovim povratkom u formu (ako je još uopće moguć nakon svih operacija) negdje krajem regularne sezone imaju šanse dodati si rasno pojačanje pred playoff. Ukratko, ako Heat ove sezone ne osvoji naslov, neće nikada (ma hoće, ali ovako dramatičnije zvuči).

PLUS:

Battier omogućuje predah Jamesu od guranja pod koš na koje je očito alergičan. Ako mali Cole donese živost na jedinicu i uspiju li izvući išta više iz dvojca Pittman – Curry nego im je to uspijelo iz lanjskih leševa Magloirea i Dampiera, bit će nezaustavljivi. Jasno, šanse za tako nečim su minimalne, ali što drugo istaknuti u momčadi koja ima Wadea i Jamesa? Kod njih je neupitno da suigrače čine boljima, sad je samo pitanje koliko u tim suigračima uopće ima talenta da tu poziciju u kojoj se nalaze iskoriste.

MINUS:

Rupe na jedinici i petici su poprilične. Uokolo imaju dovoljno oružja da se prilagode, ali nedostatak post igrača i slashera potencijalno nezaustavljiv napad čini ranjivim. Naravno da James može odigrati playmakersku ulogu i naravno da Wade može zabijati u post preko svih, ali to konstantno tjeranje na improvizaciju izvlači iz obojice ogromne količine energije i pitanje je kako će reagirati na ovako gust raspored.

PRVIH 5: Chalmers, Wade, James, Bosh, Anthony

5 ZA KRAJ: James, Wade, Battier, Haslem, Bosh

SCORE: 52-14

ORLANDO

THAT WAS THEN:

Ispadanjem od Hawksa postalo je jasno kako je ova momčad svoje odigrala. Van Gundyev sistem je pročitana knjiga, a nije pomogla ni činjenica kako je većini igrača istekao rok trajanja.

THIS IS NOW:

Nije problem što Howard želi otići iz ovakve situacije, problem je tetkasti način na koji to ostvaruje. Kemija u momčadi je nepovratno narušena (što bi se prije svega moglo odraziti na nešto lošiji učinak obrane, ma kako se nemogučim čini zamisliti da bilo koja momčad s Howardom u sredini može biti neučinkovita u obrani), ali buduće muke Magica ne treba pripisati samo tom faktoru, već prije svega činjenici da su Nelson, Richardson i Turkoglu sjene nekadašnjih igrača. Sva trojica jedva da su na razini za popuniti petorku. Što praktički u prve Dwightove pomagače promovira dva bijela brata Redicka i Andersona. S tim da opet iz njih ne možeš izvući maksimum jer i jedan i drugi trebaju lopte da bi mogli biti korisni, a njih pored Richardsona i Big Babya neće imati u dovoljnim količinama. Obzirom da je Dwight limitiran strijelac i da svi ostali trebaju pravovremeni pas, jasno je da ovaj Magic može ostati u igri za vrh Istoka samo ako dovede playmakera poput Stevea Nasha. Naravno, problem je u tome što momčad koja baca novac na Arenasa, Cartera, Richardsona i Big Babya jednostavno nema što ponuditi Sunsima, a to znači da se mogu pozdraviti s Dwightom.

PLUS:

Ryan Anderson je stilom igre idealan partner jednom Dwightu.

MINUS:

Big Baby je skupo plaćeni otimač minuta Andersonu koji se nikako ne uklapa pored Dwighta. Ni stilski ni karakterno.

PRVIH 5: Nelson, Richardson, Turkoglu, Davis, Dwight

5 ZA KRAJ: Nelson, Redick, Richardson, Anderson, Dwight

SCORE: 39-27

ATLANTA

THAT WAS THEN:

Hawksi su očekivano doživjeli pad u razini igre i broju pobjeda, ali sve je to na kratko zamaskirao iznenađujući prolaz pored Orlanda u playoffu. Što nije toliki odraz snage Hawksa (koji se nisu pridružili vrhu Istoka) koliko slabosti Magica (koji je usprkos Dwightovim nadljudskim naporima pao među osrednje momčadi poput Hawksa). Za njih je ionako najvažniji bilo što se igrama nametnuo Jeff Teague, jer to im je naknadno omogučilo da puste Jamala Crawforda i ne troše na pojačanja.

THIS IS NOW:

Sezone od 50 pobjeda su prošlost za ovu momčad iz jednostavnog razloga što se igra skraćena sezona. Šalim se, takve sezone su prošlost zato što jezgra Johnson – Horford – Smith nije šampionska, a zbog problema s vlasničkom strukturom nitko ne želi plaćati porez na luksuz kako bi je malo ojačao. Što Hawkse stavlja pred dvije mogućnosti – ili da vječno budu ovo što jesu, dakle osrednja momčad osuđena na maksimalno polufinale konferencije, ili da nekakvom zamjenom osvježe spomenutu jezgru. Ili da počnu trošiti, naravno. Međutim, obzirom na činjenicu da je Joe Johnson debelo preplaćen, da je Al Horford prije svega vrhunski vodonoša i da je Josh Smith vječni čudak, možda je i bolje što je vlasnička situacija ovakva jer ih put trošenja ne bi odveo nikuda. Obzirom kako su tanki u rotaciji i obzirom da je Johnson na silaznoj putanji karijere, iz dana u dan su sve bliži polovičnom učinku.

PLUS:

Hawksi imaju talenta, to je neosporno. Horford je idealan treći igrač, čak i potencijalan drugi oslonac, kad bi bio okružen kvalitetnom rotacijom i kad bi igrao na svojoj prirodnoj poziciji. Smith je čovjek sposoban kontrolirati utakmicu na oba kraja terena, ali isto tako i ubiti vlastitu momčad idiotskim potezima u napadu ili nezainterisanošću u obrani. Ako Teague ostane na playoff razini i ponudi ozbiljnu slashersku opciju, nema razloga da još jednom u playoffu ne budu sposobni suprostaviti se svima osim Bullsima i Heatu. Također, dovođenje McGradya, koji se pod stare dane preobražava u čistog point-forwarda, dodatno će olakšati život Johnsonu. Pod uvjetom da je u Tracyu još išta ostalo nakon solidnih pola sezone u Pistonsima.

MINUS:

Johnson je maskirao pad odličnom igrom u završnicama, kvalitetnim šutom (posebice s poludistance) i prebacivanjem dijela organizatorskog posla na Hinricha i kasnije Teaguea. Ali, činjenice je kako je ovaj veliki swingman jednostavno izgubio korak i danas je bliži onome što igra Jason Richardson nego Dwyane Wade. Što dovodi do dva problema. Prvi je taj što je plaćen kao Wade, a drugi što su stvari postavljene kao da je i dalje glavni, iako su i Horford i Smith očito važniji za uspjeh momčadi od njega. Tanka klupa na kojoj više nema imena vrijednog spomena također zabrinjava (ako ne računamo Jasona Collinsa, naravno), a u slučaju da Teague podbaci i da Hinrich odigra sezonu ispod svoje razine zbog ozljede ramena, problemi bi mogli postati nepodnošljivi.

PRVIH I JEDINIH 5: Teague, Johnson, Williams, Smith, Horford

SCORE: 36-30

WASHINGTON

THAT WAS THEN:

Katastrofa, to je jedina riječ kojom se može opisati ono što je Washington prezentirao prošle sezone. Gomila talenta koja je zbog neiskustva, lošeg vodstva i vlastitih karakternih slabosti odigrala ispod svake razine.

THIS IS NOW:

Ako s ovim rosterom Saunders ne uspije preskočiti Netse, Buckse i Pistonse ovoga svijeta, odnosno ako ostane prikovan na dnu zajedno s Bobcatsima, Raptorsima i Cavsima koji su u totalnom rebuildingu, onda ćemo konačno dobiti definitivnu potvrdu da se radi o najgorem treneru u NBA. Da, da, gorem čak i od Vinniea. Doduše, u svojoj prognozi sam možda i previše optimističan, ali to je zato što polazim od pretpostavke da će John Wall napraviti sličan korak naprijed kakav je u drugoj sezoni napravio Westbrook. Jednostavno, takav atleta je u stanju dominirati na oba kraja parketa, a to će olakšati život svima oko njega. Wizardsi definitivno nemaju dovoljan IQ, ali toliko strijelaca jednostavno mora igrati bolje u napadu nego im je to uspijevalo u lanjskoj katastrofalnoj sezoni. Možda je previše očekivati od likova poput Younga, Blatchea i McGeea da odigraju zrelije (ma definitivno je previše), ali ja se tu čak i ne uzdam u to da su se opametili. Jednostavno, smatram da su dovoljno mladi i da mogu podignuti igru na još jednu razinu više. A ako će vam četvero igrača iz petorke odigrati najbolje sezone u karijeri, tada valjda imate šansu pred istrošenim ili jednostavno nekvalitetnim rosterima koji vas okružuju.

PLUS:

Wallova rookie sezona nije bila ništa posebno, ali kad uzmeš u obzir da je imao problema s ozljedama i da je na trenutke djelovao nezaustavljivo (posebice kad se zaletio na nesretnog Ilgauskasa) ne čini se nemogućim da napravi onakav kvantni skok kakav su izveli slični majstori poput Rosea i Westbrooka. Treba pohvaliti i sjajne poteze uprave. Prvo, zato što su lukavo odlučili trpiti zadnju godinu Lewisova ugovora umjesto da ga amnestiraju kao što su svi očekivali. U tom slučaju morali bi potpisati cijeli niz veterana ili preplatiti Nicka Younga samo kako bi udovoljili zahtjevima novog kolektivnog ugovora koji od njih traže da potroše barem 85% salary capa. Ovako mogu mirno promatrati cijeli niz mladih imena koja su bljesnula u lanjskim očajnim uvjetima i odlučiti dogodine što s njima. Blatchea su već nagradili solidnim ugovorom i nema potrebe za žurbom. Young i McGee obećavaju, ništa manje zanimljiv kao potencijalni budući starter nije ni Vesely, a treba držati oko i na cijelom nizu lanjskih (Seraphin, Booker, Crawford) i ovogodišnjih rookiea (uz Veselya tu su još Mack i Singleton) koji svi imaju šanse postati solidni igrači zadatka.

MINUS:

Činjenica da su mladi i da imaju dvije petorke možda bude i od koristi u ovako zgusnutoj sezoni, ali realnije je očekivati od ovako mladih rostera da se upucaju u nogu. Posebice ako su krcati sumnjivim tipovima, tada se takav scenarij čini gotovo neizbježnim. Naravno, jasno je i to da od ovakve skupine revolveraša nitko ne očekuje fenomenalnu obranu, ali da odigraju barem donekle pristojno u napadu nije previše tražiti. Ovaj, ili jeste?

5 ZA DALJE: Wall, Young, Vesely, Blatche, McGee

SCORE: 30-36

CHARLOTTE

THAT WAS THEN:

Bobcatsi su lani krenuli loše u sezonu, ali čim je Jordan maknuo živčanog Larrya Browna i stavio skuliranog Paula Silasa za trenera stvari su krenule na bolje. Za razliku od Browna, koji traži potpunu kontrolu nad procesom slaganja momčadi i koji se nikako nije mogao pomiriti s odlukom da se ide u rebuilding, Silas je mirno prihvatio sudbinu kormilara broda koji tone. Ali, što je u tome loše? Nakon godina bezveznih poteza Jordan je došao u situaciju da nakon još dvije sezone patnje krene od nule, usput razvijajući cijeli niz mladih igrača. Kako je završnica lanjske sezone u kojoj su konačno poptunu slobodu dobili Augustin, Henderson i Thomas pokazala – to je i jedini ispravni put.

THIS IS NOW:

Roster Bobcatsa na prvi pogled ne ostavlja dojam NBA rostera, što je očito bila i glavna namjera. Naime, što manje talenta imaš na raspolaganju, to su veće šanse da dođeš do prvog picka, a ovog ljeta draft će biti krcat imenima s MJ-evog sveučilišta. Čovjek koji je cijelu NBA karijeru ispod hlačica Bullsa nosio one North Caroline valjda trenutno više razmišlja o Harrisonu Barnesu nego o kilaži Borisa Diawa. I nema u tome ništa loše, dapače. Tko je mogao znati, ali izgleda da se MJ konačno uživio u novi posao.

PLUS:

Kemba Walker, Bismarck Biyombo, Gerald Henderson i svi ostali mladi igrači dobit će punu šansu da se dokažu. Veterani poput Diawa i Maggettea dobit će pak šansu da pokažu kako su sposobni pomoći klubu koji se bori za playoff.

MINUS:

Ako isključimo kontekst i koncentriramo se samo na košarku, praktički nemamo što pričati. Ovo je najlošiji NBA roster i čeka ih borba do zadnjeg daha s Cavsima za što veći broj kombinacija u lutriji. Ozljeda Reggia Williamsa kojega su doveli iz Warriorsa i bez kojega su ostali na par mjeseci prisilit će Silasa da odmah isproba kombinaciju Walkera i Augustina na vanjskim pozicijama, što baš i neće pomoći u pokušajima da i dalje igraju pristojnu obranu. Priče o Diawu na centru još su urnebesnije, pogotovo kada se kilaža dotičnog pravda jačanjem zbog potreba nove pozicije umjesto njegovim nezasitnim apetitom.

IDEALNIH 5: Augustin, Henderson, Maggette, Thomas, Diaw

ŠESTI ČOVJEK: Kemba

SCORE: 15-51

THE CURIOUS CASE OF JOSH SMITH

Noćas smo se oprostili od Lakersa, sumnjam da je itko zbog toga suzu pustio. Na jedan ružan način, što je i prikladno obzirom na svu dramu i prazninu koju su sa sobom donosile godine njihove dominacije. Nakon toga smo imali šanse vidjeti kako to izgleda Atlanta kada igra svoju najbolju košarku. O prvom će nešto reći Gee, o drugom Emir u formi dnevnika koji mu se očito omilio.

LAKERS – MAVS, G 4

Nakon tri odlične utakmice u kojima je Dallas isplivao kao bolja momčad, noćas smo imali prilike vidjeti i jedan susret koji je najmanje bio utakmica. Umjesto dvoboja, gledali smo Dallas koji je dosegao vrhunac forme i koji je sjajnom obranom, čvrstim skokom, trkom, nesebičnom igrom i fantastičnim šutom za tri, istaknuo najozbiljniju kandidaturu za naslov.

Lakersi su im pomogli odlukom da se predaju nakon što su ih u drugoj četvrtini Terry i Peja izrešetali tricama, ali karakterni nedostatci Lakersa ne trebaju umanjiti činjenicu da Dallas igra prekrasnu košarku (kao da nismo stotine puta govorili o tome kako su Lakersi brak iz interesa u kojem se svi uključeni toleriraju zato što tolerancija pomaže zajedničkom cilju, pa je nekako i očekivano da takva umjetna momčad ne zna izgubiti časno jer je ionako talent bio njihova mantra, ne kemija).

Naravno da će se nakon metle, a posebice ovakve završnice sezone, sada troštiti gomila riječi na Lakerse, tražit će se razlozi zbog kojih su izgubili ovako kako su izgubili.

Tu upadamo u sljedeću zamku – zato što su Lakersi igrali Finale zadnje tri sezone, zato što ih smatramo najtalentiranijom ekipom u ligi i prvim favoritom, praktički jedinom momčadi koja je bila u kategoriji za sebe, odmah sumnjamo da nešto nije u redu s njima zato što su izgubili od Dallasa. Sigurno je Phil digao ruke od momčadi, Kobea svi mrze, Kobe ne podnosi ostale. Bla bla bla.

Istina je pak da Lakersi nisu posebni, već su u rangu sa svim ostalim ekipama koje su ostale u playoffu. Cijelu sezonu su muku mučili s hvatanjem prave forme, sve im se opraštalo obzirom da su u pitanju Lakersi, prvaci koji imaju brzinu viška. Međutim, sve što se dogodilo protiv Dallasa imali smo prilike gledati i tijekom regularnog dijela. Momčad koja se muči pronaći pravi ritam i novi identitet, jer je onaj stari, baziran na Kobeu playmakeru i kompletnom strijelcu sposobnom dominirati utakmicom, nepovratno nestao.

Stoji da je Kobe cijelu sezonu igrao dobro, ali bez onog perioda tijekom kojeg bi igru podigao na još višu razinu te bi svi pričali o njemu kao MVP-u. Na tu višu razinu on, izgleda, više ne može, jednostavno je izgubio fizikalije i pretvorio se iz vrhunskog strijelca u šutera. Šutera koji je odigrao vrlo dobru seriju, ali to jednostavno više nije dovoljno.

Stoji da je upravo on svojom sebičnom igrom u prvoj utakmici dao Dallasu poticaj, ali isto tako stoji da je u ostatku serije bio najbolji igrač Lakersa. Ali ne i najbolji igrač ukupno, jer titulu naj individualca u seriji oduzeo mu je Dirk. On je Mavsima dao ono što Lakersi više nemaju u Kobeu, zaštitnu mrežu, a na to LA jednostavno nije imao odgovor.

Uglavnom, Phil i Lakersi su navikli na ovakve Kobeove epizode, njegovo istjerivanje demona ega i isticanje vlastite veličine uvijek im visi oko vrata, ali već godinama su se vraćali bolji i jači kao momčad nakon svega. Tako su reagirali i ovaj put, u drugoj i trećoj su dali sve od sebe, ali su ih zaustavile očajne partije čovjeka koji je trebao preuzeti na sebe ulogu prvog nositelja.

Nakon lanjskog fantastičnog izdanja u Finalu, kada nije bio proglašen MVP-em samo zato što su mediji ovisnici o zvijezdama poput Kobea, Gasol je potiho postao prvo ime ove momčadi. Lakersi su briljirali na početku sezone i nakon all-stara upravo iz tog razloga što je briljirao Pau. U playoffu se, iz nekog razloga, čovjek nije pojavio. Nagađati koji je to razlog besmisleno je, činjenica je da su njegove loše igre na oba kraja terena Lakerse bacile u rupu koju je Dallas sjajno iskoristio.

Tako da nije problem ispasti od boljega. Dallas je imao Dirka kao MVP-a serije, bolju klupu koje je svaki put radila prednost protiv tanašne rotacije Lakersa, dovoljno mesa pod košem da se suprostavi visini Lakersa (Chandler je odigrao fantastičan playoff do sada, obrambeno igra na Howardovskoj razini), a, najvažnije od svega, Dallas je imao kreaciju na vanjskim pozicijama.

Ne samo što je Kidd i dan-danas fantastičan u organizaciji igre i posebice u pronalaženju suigrača u situacijama kada obrana još nije zauzela svoje pozicije, već je Barea Dallasu donio ono što su cijelu godinu očekivali od ozljeđenog Beauboisa – beka koji slash ‘n’ kick igrom može kreirati za sebe i druge i izbaciti postavljenu obranu iz ritma. Beka koji će ujedno skinuti sav teret igre u napadu s vanjskog šuta.

Stoga nije ni čudo da dva simbolična trenutka ove serije, izrazi totalne frustracije bivših prvaka nad nemoći da se suprostave Mavsima, uključuju upravo Bareu. Grubi i kukavički prekršaji Artesta i Bynuma na čovjeku koji je duplo manji samo su još jednom ukazali na glavni košarkaški problem ove serije. Jer, kada maknemo sve špekulacije i mitove na stranu, činjenica je da vanjski igrači Lakersa nisu bili u stanju organizirati ni voditi smisleni napad (Kobe i Fisher mogu do određene granice, Blake ne može ni to, a Brown je usprkos tome što je najživahniji vanjski igrač potpuno limitiran u ičemu drugom osim u ulozi strijelca s klupe), dok su vanjski igrači Dallasa upravo u tome briljirali. Kada se ubojitim serijama Kiddu i Barei pridružio i Terry, koji je do nedavno prespavao ovaj playoff da bi sinoć sve nadoknadio neviđenom paljbom iz vani, Dallas se pretvorio u kompletnu momčad. Možda još uvijek previšu ovisnu o šutu, ali nikako ne jednodimenzionalnu.

Što se budućnosti Lakersa tiče, očito je kako s ovom jezgrom više nisu u stanju išta garantirati. Osvježenje na vanjskim pozicijama je neophodno, a ne bi bilo loše dovesti i igrača oko kojega možeš graditi budućnost. Tu se sam po sebi nameće Howard, jer Lakersi nekakvim paketom Bynuma i Odoma imaju što ponuditi Orlandu. S Dwightom iza leđa, Kobe u ulozi šutera mogao bi se produžiti trajanje još nekoliko sezona, makar u ulozi sporednog igrača. Kako je Gasol pao na testu i dokazao da ipak nije mentalno čvrst biti lider, imati pored sebe takav zid i čvrstinu koju donosi Dwight zasigurno bi i njemu pomoglo. U ulozi trećeg igrača, s manjim pritiskom i očekivanjima, valjda bi opet počeo igrati kao Gasol na kojega smo navikli zadnjih godina.

A što se Phila tiče, njemu ovakava oproštaj ne znači previše. Ima te dvije mrlje u karijeri, činjenicu da mu se momčad raspala protiv Detroita u Finalu i ovu metlu u kojoj su se predali, ali ima i 11 naslova koji jasno govore o njegovoj veličini. Od čega su zadnja dva posebno važna, jer ih je ostvario trenirajući čovjeka koji je imao tendenciju svako malo zaboraviti sve što bi ga ovaj naučio. Phil je izvukao što je mogao, održavao je balans dok se moglo. Sada barem više ne mora razmišljati gdje će si staviti novi prsten.

BULLS – HAWKS, G 4

(6.30 do kraja prve; 16-13 za Hawkse) – Larry Drew je nakon treće govorio kako njegovoj momčadi nedostaje agresivnosti te da ponekad treba napraviti “hard foul”, a za ovu utakmicu odlučio je to postići tako da je zaigrao s postavom s kojom je igrao protiv Orlanda. Dakle, pod košem Collins i Horford, Smith na trojci, a Williams na klupi. Collins je dva puta lijepo iskoristio udvajanje na JJ-u koji je jako vruć ušao u utakmicu. Postigao je šest koševa i imao dva asista, a izgleda kako je u potpunosti odlučio preuzeti momčad jer on prevodi loptu, a ne Teague. Inače, Josh Smith je pogodio vanjski šut.

(2.20 do kraja prve; 24-21 za Hawkse) – Atlanta igra agresivno, baš kao na utakmicama protiv Orlanda. Nisu odustali od visoke postave ni kada je Collins izašao radi dva faula (ulazi Zaza), ali na neki način jesu kada je Horford dobio drugi faul. JJ je dodao jednu tricu, a cijela Atlanta puca preko 60%. Što se Bullsa tiče, Rose napada obruč, ali ga je obrana u par navrata zatvorila udvajanjem, pa i utrajanjem. Dobro je napadački u utakmicu ušao Deng, ali i Boozer koji je spojio dva skok šuta prije nego je opet napravio dva glupava faula. Josh Smith je promašio vanjski šut.

(kraj prve; 28-26) – Bullse treba brinuti činjenica kako Atlanta u prvoj četvrtini izgleda gotovo potpuno isto kao i u prvoj utakmici koju su dobili. Agresivni su, pogotovo na Roseu kojeg solidno zatvaraju, brzi su u prenošenju lopte i realizaciji kontre, a i ide ih šut. Nakon JJ-a, svoja dva šuta je zabio i Crawford. S druge strane opet je u utakmicu sjajno ušao Taj Gibson što je dobro za Bullse koji su u prvoj četvrtini promašili četiri bacanja. Rose ima šut 1-5, a treba istaknuti kako je većinu šuteva uzeo ulazeći pod koš ne bježeći od kontakta. Atlanta je ovu četvrtinu zasluženo dobila pa makar i dva koša razlike jer su ušli energičnije.

(10.15 do kraja druge; 29-28 za Bullse) – Taj Gibson je dominirao ovim djelom utakmice, a njegove obrambene kretnje su strašne za gledati. U jednoj akciji preuzme praktično sve igrače Hawksa koji imaju loptu, a niti jednom ne ispadne. Uz to uspio je zabiti i koš i to nakon lijepog Asikovog asista.

(8.43 do kraja druge; 32-29 za Hawkse) – Josh Smith ne prestaje (pogrešno) vjerovati u svoj vanjski šut, ali je zato imao nekoliko odličnih ulaza kojima je poslao Gibsona na klupu s dva faula. Atlanta održava svoju razinu energije, Bullsi ne mogu odgovoriti i dobro je što gube samo tri razlike.

(2.29 do kraja druge; 44-43 za Bullse) – svašta se događalo u ovom razdoblju. Thibodeau je vidio kako mu ne ide ofenzivno pa je postavio najnapadačkiju petorku (Rose, Korver, Deng, Boozer, Noah), a sve je rezultiralo time da je Atlanta dobila povećala prednost i to jer je Korver promašio svoja prva tri šuta, a Smith nastavio sa sjajnim skokovima i tranzicijom lopte (alley-oop za Horforda je bio sjajan). Onda se pojavio Rose koji je nekako povezao dva ulaza iako Atlanta igra dobru obranu na njemu, a kada je Horford izašao zbog tri faula, Noah je to iskoristio i dva puta lijepo odigrao leđima prema košu protiv Smitha. Boozer i Smith su nastavili s onim što uvijek baca negativno svjetlo na njih – Boozer je treći faul dobio na jako glup način, a Josh nastavlja s vanjskim šutevima iako se iz publike svaki put čuje ‘Nooooo!’.

(kraj poluvremena; 47-46 za Hawkse) – Korver je u ovom razdoblju uspio promašiti tri šuta tako da ima šut 0/6. S druge strane, JJ nastavlja sa sjajnom partijom – ima šut 6/8, ali još sjajniji je Josh Smith s 9 koševa, 8 skokova, 4 asista te po jednom bananom i ukradenom. On je nosio Atlantu cijelo poluvrijeme, ali ono što je loše po Hawkse je činjenica kako nisu uspjeli napraviti veću prednost. Crawford je zabio 3 od svoja 4 šuta, Collins je odradio svoj posao u napadu, Zaza u skoku, a Teague je koristio ono što mu je pruženo. Sve u svemu, Atlanta igra dobro. Kod Bullsa je najefikasniji Rose koji je stavio i svoj jedini šut za tricu, ali dojam je kako nije u svojem najagresivnijem modu. Što se box scorea tiče, nije mi jasno kada je Asik skupio šest skokova, ali izgleda da jeste.

(8.12 do kraja treće; 56-50 za Hawkse) – nastavlja se energičnost Hawksa na oba kraja terena – Teague je imao dva sjajna ulaza, Horford je možda i prvi put u seriji izgurao Noahu da bi zakucao, a Smith je opet pokazao kako treba igrati pod košem jer je praktično odnio Denga ispred sebe. Naravno da je momak opet pucao izvana, a sada je to bio šut za tricu. Naravno da je promašio. U obrani Atlanta zatvara reket ne dozvoljavajući Roseu da ulazi bez kontakta, a dva puta su ga u ovoj četvrtini zaustavili bez faula.

(4.37 do kraja treće; 60-59 za Hawkse) – Atlanta je uspjela doći do +8, a onda je Bogans stavio tricu, Hawksi pogriješili nekoliko puta u napadu, a Rose i Deng bacanjima sve smanjili na -1. Rose je u ovoj četvrtini šest puta pokušao ući pod koš – dva puta je fauliran, tri puta je zaustavljen u pokušaju šuta bez faula, a jednom je falio jer je išao zaobići Horforda malo predaleko. I dalje ne koristi vanjski šut. Obrana Hawksa s Collinsom puno bolje izgleda nego sa Zazom.

(2.52 do kraja treće; 67-61 za Hawkse) – time-out tražio Deng nakon što nikome nije uspio dodati loptu iz auta. U ovih 90 sekundi Hawksi dobro odigrali, a sjajna je bila asistencija Smitha preko cijelog terena za JJ-a. Inače, Rose je svoj sedmi ulaz uspio pretvoriti u ubačaj.

(kraj treće; 69-67 za Bullse) – serija 8-0 Bullsa je u stvari serija Boozera (6 koševa) kojem se pridružio Asik. Boozer u ovoj utakmici konačno pokazuje zbog čega je doveden, a njegov ulaz nakon finte u zadnjem napadu dokaz je da se i on dobro osjeća. Energija Atlante je pala čim je Smith sjeo da se malo odmori, a koliko je publika u Atlanti nikakva dokaz je da čovjek nije dobio pljesak iako ima 12k, 11s, 6a i 2 banane. OK, ne vole ljudi da puca vanjske šuteve, ali ipak on drži Hawkse cijelu utakmicu.

(8.59 do kraja četvrte; 76-75 za Bullse) – Rose je ušao u “attack mode” realizirajući tri napada zaredom. Atlanta je svoje koševe zabila nakon skokova u napadu – Chicago je odigrao solidnu obranu (Asik sjajno iskakao i preuzimao), ali nisu zaštitili obruč. Zabilježeno je i da su zajedno igrali Rose i CJ.

(5.58 do kraja četvrte, 80-80) – Rose je malo zaforsirao i falio neke ulaze, a Korver je napokon zabio. Na parketu je u jednom trenutku za Bullse bila petorka Rose, Cj, Korver, Taj, Asik za koju nisam siguran da sam je vidio bilo kad u sezoni.

(3.47 do kraja četvrte; 88-84 za Hawkse) – čudan match-up Teague-Korver, koji se čuvaju na obje strane terena, izgleda da bolje koristi play Atlante koji brzinom prolazi Korvera koji se pak ne uspijeva izboriti za šut. Rose i dalje nastavlja s ulascima pod koš, a Smith skače, organizira akcije i zabija kada treba. Atlanta je podjednaka u skokovima s Bullsima što ih i drži u igri. Zanimljivo je kako Johnson ne forsira iako ima sjajnih 8-12 – kontre vodi Smith, a organizirane napade Teague.

(2.33 do kraja četvrte; 90-84 za Hawkse) – Rose stvarno nepotrebno forsira svoje ulaze bez da pokuša odigrati akciju za bilo kojeg suigrača. Izgleda da ga je Thibodeauva odluka da ga praktično ne vadi iz igre malo umorila. Trener Bullsa je iskoristio svoj pretposljednji time-out na utakmici. U ovoj četvrtini Rose je uzeo 11 šuteva, a ostatak Bullsa samo tri.

(1.26 do kraja četvrte; 94-84 za Hawkse) – teško je reći da je to odlučilo utakmicu, ali sudac je u jednom trenutku svirao faul na Roseu u šutu za tricu, a onda je odluku poništio i sudio jump ball. Atlanta je dobila tu loptu i otišla na 8 (moglo je biti 3).

(kraj utakmice; 100-98 za Hawkse) – Atlanta je utakmicu dobila iz nekoliko razloga: Josh Smith je bio sjajan s 23 koša, 16 skokova, 8 asistencija, 2 banane i ukradenom. Bez obzira na sve one šuteve izvani, Josh je pokazao kako može dominirati utakmicom. Joe Johnson mu se pridružio sjajnim šutem (9-14), a i Horford je napokon uspio odigrati odličnu utakmicu (20 koševa, 9-11 šut). Uz to, Atlanta je odigrala dobru obranu, udvajajući Rosea na početku utakmice i ne dopuštajući mu niti jedan lagani ulazak pod koš. Najbolje izdanje Hawksa uopće u playoffu. Što se Bullsa tiče, Rose je uspio zabiti 34 koša i imati 10 asista uz samo 3 turnovera, ali je njegovo forsiranje ulaza pomoglo Atlanti. Nije morao preuzeti sav teret na sebe u zadnjoj četvrtini pogotovo kada je Boozer napokon odigrao dobru napadačku utakmicu. Bullsi su u ovoj utakmici u nekoliko navrata i griješili u rotacijama u obrani što im se rijetko događa. Obzirom na hrpu pogrešnih odluka tijekom cijelog susreta, još su dobro i prošli.

ZAZA BRYANT

Pa barem će biti zanimljivo – u prvim utakmicama druge runde čak tri domaćina su u startu izgubila prednost domaćeg terena. Bullsi još jednom nisu uspijeli ostvariti energični pristup u obrani koji ih je krasio cijelu sezonu, u ključnim trenutcima nisu obranili ništa, pa su Hawksi na krilima Johnsona uspijeli zabiti dovoljno da isčupaju pobjedu. Lakersi su pak još jednom pali kao žrtve vlastitih manjkavosti, a Mavsi su po tko zna koji put potvrdili da s njima na parketu jednostavno ne možemo gledati lošu košarku. Da vidimo koliko se Emir živcira oko Bullsa i što Gee ima reči o Kobeu i Dirku.

BULLS – HAWKS, G 1

Kako se sezona bliži kraju, tako je sve teže biti navijač jedne od momčadi koje se još nadaju naslovu NBA prvaka. Događaju se situacije da vam se voljene osobe ne žele javiti jer psujete kompjuter na kojem gledate utakmicu i da cijeli dan morate trpiti provokacije svih živih i neživih, pa i onih koji pojma nemaju o čemu pričaju. No, dosta o navijačkim emocijama, da ne ispadnem nekakav ogorčeni tip.

Bullsi su izgubili utakmicu iz nekoliko razloga: opet su loše počeli utakmicu, Rose dobar dio utakmice nije preuzeo inicijativu koju bi MVP trebao preuzeti, Joe Johnson je zabijao praktično iz svih mogućih situacija, a Thibodeau je mogao opet bolje reagirati u rotacijama.

Atlanta je krenula u utakmicu energijom kojom su Orlando poslali doma. Doduše, činjenica kako su Hawksi imali 11-2 na početku utakmice mogu zahvaliti i katastrofalnoj napadačkoj igri Bullsa. Boozer je promašivao što god je mogao, pretjerivalo se u nekim nemogućim dodavanjima, a Rose nikako nije mogao pronaći svoj ritam. Budući službeni MVP kao da svaku prvu četvrtinu pokušava razigrati sve ostale, što je dobro jer je super da i ostali igrači krenu napadački dobro u utakmicu, ali, ukoliko im ne ide, onda je valjda red da Rose preuzme odgovornost i na početku utakmice kako to radi na kraju te ulazima pod koš izludi protivničku obranu.

On to nije činio, a ono što je najgore je da je opet na utakmici uzeo 7 šuteva za tricu. OK, povezao je dvije u važnom trenutku, ali imam dojam kako Rose pokušava upravo tricama prelomiti utakmicu u nekim ključnim trenutcima. Ako se pažljivije prati utakmica onda se vidi kako je barem dva puta Rose trice pucao (i falio) kada su Bullsi bili u naletu. Umjesto da tada na svoj najjači način – driblingom – lomi protivnike, on to pokušava napraviti šutem i to za tri poena.

S druge strane, svoj je šut pokazao Joe Johnson. Momak je pogađao kad god je trebalo, spriječivši svaki pokušaj povratka Bullsa, te je na kraju postigao 34 koša uz šut 12-18 (trice je pucao 5-5). S njim i raspoloženim Crawfordom (22 koša, 8-16 šut) Atlanta je nadoknadila činjenicu da je Noah u većini utakmice dobro zatvorio Horforda. Teague je sasvim solidno odradio svoju rolu zamjenskog Hinricha, a svoje su dali i Collins i Pachulia (posebno treba istaknuti Zazinu rolu početkom četvrte kada je koševima, skokovima i čvrstom obranom praktički sam odveo Atlantu u novu seriju i do prednosti koju nisu ispuštali do kraja).

Iako su se i Bullsi do kraja razigrali i zabili sasvim pristojnih 95 koševa, upravo to što su i Teague i Pachulia i Collins uspijeli ostaviti traga dovoljno govori o mekanoj igri u obrani i općenito nedostatku energije kakvoga gledamo još od prve utakmice s Pacersima. Momčad koja sve bazira na obrani i skoku noćas je tako Atlanti dozvolila gomilu pokušaja šuta bez da je ikoga bilo na ruci, usput uhvativši i skok manje od borbenih Hawksa.

Atlanta je iskoristila manjak agresivnosti kod Bullsa, posebice u čuvanju vanjske linije, ali iako su Johnson i Crawford zabijali debelo iznad prosjeka, opet su ostavili dojam momčadi koja se prelako odlučuje za šut, što bi im protiv raspoloženog protivnika vjerojatno donijelo poraz. Ovako, ispada da je jedini raspoloženi stoper bio Keith Bogans koji je odlično čuvao Johnsona, što nas dovodi do spomenute Thibodeauove tvrdoglavosti što se tiče rotacija. Kada je došao red da Bogans ode na klupu, to se i dogodilo. Ta tvrdoglavost zasigurno je pomogla u napornom ritmu regularne sezone kada nije preporučljivo naglo reagirati, ali u playoffu se sve vrti oko match-upa i prilagodbi. Stoga, ako Bogans dobro igra obranu na Johnsonu, drži ga na njemu.

Bullsima je ovaj poraz posljednja opomena u playoffu. Ovakvom igrom ne mogu proći u finale Istoka, a obzirom na sve što se dogodilo ove sezone, to bi bio neuspjeh. Praktički, to bi značilo da je momčad zakazala kada je bilo najpotrebnije.

LAKERS – MAVS, G 1

Prekrasno otvaranje utakmice – puno ritma, sjajnih poteza, veteranske lucidnosti. Koncentracija obje momčadi na oba kraja terena bila je od prve sekunde na razini, a u tom optimalnom okružju nekoliko se stvari isticalo:

– dvoboj Chandler – Bynum bit će stvarno dvoboj divova (obrambena energija Chandlera ovaj put nadigrala Bynumovu napadačku moć)
– činjenica da Stevenson ne može Kobeu niti smetati tražit će od Carlislea pronalazak drugog rješenje jer Stevenson bez stoperskog učinka jednostavno nije potreban u rotaciji (Brewer svoju rolu odigrao solidno)
– sudar Gasola i Dirka bit će možda najljepši moment serije, jedan na drugoga idu dva najbolja euro igrača zadnjih 10 godina (Gasol konačno odigrao kako zna, razigravajući Bynuma kao da je ovaj Zach a on Marc, dok je Dirk uredno zabijao onaj svoj neobranjivi šut unazad, s lijeve ili desne noge, svejedno)

Ulaskom igrača s klupe ritam se mijenja, Peja i Terry odmah spajaju nekoliko šuteva dok s druge strane Lakersi očito imaju namjeru forsirati Odoma za kojega Dallas nema odgovora (osim ako ne ostave Mariona duže na parketu ili ga pak vrate u drugu postavu) kako bi nekako anulirati prednost koju Dallas ima u tijelima s klupe. Uglavnom, iako se izgubila ona košarkaška čarolija koju je pružalo deset najboljih igrača, sve rezerve su itekako odradile svoje u sferi energije. Barnes, Blake, Brown, Barea te spomenuti Peja i Terry (kojega je i nekako blesavo smatrati rezervom) – svi su spremni i svi su nabrijani.

Postaju jasne i tendencije momčadi – Dallas će preko Kidda i mini-Mea pokušati sve kako bi zaigrali što brže, ne bi li se lopta našla kod Dirka (ili igrača najbližeg obruču) dok obrana još nije postavljena, a Lakersi će igrati kontroliranu unutar-van igru u kojoj će kretanjima bekova i pasovima visokih pokušati doći do što bolje pozicije za koš. Pa kome više uspije nametnuti svoj stil.

I tako se nadigravalo sjajnim potezima na obje strane, sve do dvije minuta prije kraja kada Dallas na trenutak gubi razum. Prvo ih Fisher rešeta s nekoliko poteza, obrana Lakersa stisla se u reket i Lakersi odlaze s plus 5 na odmor. Tako se barem činilo, jer Kidd radi nepotrebnu osobnu na Odomovom pokušaju ubačaja s centra sa sirenom. Ne samo što Odom ubacuje sva tri bacanja, već i Dirk zarađuje tehničku zbog laktarenja u situaciji kada uopće nije ostalo vremena za skok. Uz dodatno slobodno, eto Lakersa na +9, ni krivih ni dužnih.

Da ovako bizaran moment okrene jednu do tog trenutka sjajnu utakmicu stvarno ne bi imalo smisla jer do tog trenutka praktički nitko nije napravio nekakvu seriju, sve je prolazilo u opipavanju snaga dvije ekipe koje se poznaju u dušu i čekaju prvu grešku, prvu priliku da si puste krv.

Stoga Lakersi i kreću u treću u punoj brzini i tricom Kobea zaokružuju ekspresni odlazak na +16. Mavsi u tom trenutku pokazuju da je ovih nekoliko minuta bilo više splet nesretnih okolnosti nego rezultat tog toliko puta potenciranog luzerskog mentaliteta. Carlisle ne vuče nikakve panične poteze, a Kidd i Dirk lagano preuzimaju kontrolu u napadu i Dallas sistematično, uz pomoć obrane pojačane Brewerom umjesto Stevensonom te Lakersima koji se prelako odlučuju za šut iz vana (posebice Artest), stižu za čas do -3. Serija od 17-4 za povratak utakmice u egal.

Lakersi nisu mogli odigrati završnicu treće četvrtine gore nego jesu – potpuno su zaboravili na unutar-van igru i posvetili se šutu, održavajući prednost na jednostavnoj činjenici što je Kobe zabijao kao sumanut (12 u nizu, dvije trice). Dallas je tako u stalnom minusu iako se činilo da su preuzeli kontrolu nad susretom.

Međutim, Dirk odgovara svojom serijom koševa u četvrtoj, uz pomoć Terrya i mini-Mea Dallas opet nameće svoj brzi ritam i stvari su opet izjednačene. U završnici Lakersi nastavljaju igrati preko Kobea, ali to je dovoljno samo za održati se u igri – da, Kobe je zabijao, ali je u isto vrijeme donosio i gomilu krivih odluka, forsirao je i to je ono što je Mavsima i dalo šansu na kraju. Za razliku od Lakersa koji u drugom dijelu gotovo da i nisu igrali onu igru zbog koje su tu gdje jesu, Mavsi ni sekunde nisu odustajali od svog identiteta. Kidd je razigravao Chandlera i Mariona, a kad nisu imali rješenja, bacili bi loptu Dirku i ovaj bi našao načina da zabije.

Nakon što je Kobe 20 sekundi do kraja na +1 poklonio Dallasu loptu, Dirk zabija dva slobodna, Cuban hiperventilira, a Kobe troši 15 sekundi pokušavajući doći do prostora umjesto da nekome doda jebenu loptu. Kidd zabija jedno slobodno, +2 je za Dallas i već se nazire scenarij – Kobe će zabit nerezonsku tricu i svi će ga opet slaviti iako je upravo on odgovoran što je utakmica uopće došla u situaciju da se izgubi. Eh, samo što to hoće li trica upasti ili neće nema veze s Kobeovom nadnaravnom vještinom, već je samo pitanje sreće, odnosno postotaka.

Tako da Kobe promašuje tricu, kao i stotine puta do sada (samo to se ne pamti kao ove što upadnu, zar ne, posebica ona iritantna protiv Sunsa koju nam stalno puštaju u pauzama – “Jump ball, jump ball” nabijem vas i Kobea, ako se ne varam Sunsi su dobili tu seriju, što nam to pokušavate prodati?) i Dallas odlazi do zaslužene pobjede u gostima. Da nisu imali onaj trenutak potpunog gubitka razuma, imali bi utakmicu pod kontrolom veći dio utakmice, ali ni ovako nisu bili nadigrani. Jednostavno, jedna momčad je igrala kao momčad, druga je igrala kao Kobe i prijatelji.

I sad će netko hvaliti tih njegovih 36 koševa i isticati kako je sam držao Lakerse u igri. Ako tako mislite, nemate pojma o košarci. Ostavite se NBA i odite gledati nogomet. Da, Kobe je zabijao svakakve šuteve, ali je pritom potpuno ugušio igru, sveo Gasola i Odoma koji su do tada odigrali vrlo dobre partije na promatrače. Što bi prije uzeli, njegovih 30 ispucanih lopti za 36 koševa i 0 (!!!!!!) asista ili Dirkovih 20 za 28 uz 14 skokova i 3 asista?

Ovo prvo može svaki NBA bek-šuter. Ovo drugo može samo pravi košarkaš. Noćas je upravo u tome bila cijela razlika. Jedna je momčad odigrala 48 minuta košarke, druga samo 24. Dobra vijest za Lakerse? Usprkos tome bili su u igri do zadnje sekunde. Stoga je recept kao i uvijek više nego očit – više Gasola, Odoma i Bynuma, a manje Kobea i tek onda imate šanse protiv Dallasa. Koji još jednom potvrđuje da je u najboljem izdanju od kada je Cubana.

ONE TO GO

Sedam imena imamo, čeka se još jedno. Noć je protekla bez velike drame, osim ako dramom netko ne smatra nesposobnost Magica da zabije otvoreni šut tijekom cijele utakmice. Hawksi na kraju ipak zasluženo idu dalje, kao uostalom i Lakersi i Dallas koji su ipak pokazali nešto veći stupanj kontrole nad vlastitom sudbinom u šestoj utakmici. Redakcija ispodobruca.com zadnji put je radila u smjenama, jedino pravo ludilo – ludilo travnja – je iza nas, a od sutra već počinje opušteniji dio s manje utakmica, ali, nadamo se, ne i manje uzbuđenja. Ovaj put Emir je odgledao Hawkse, Sickre Dallas, a Gee Lakerse.

MAGIC – HAWKS, G 6

Ova serija je morala završiti onako kako je protekla – ružno. Atlanta je zasluženo prošla dalje jer je u pojedinim trenutcima utakmice, ali i serije, imala više odgovora na igru Orlanda nego su oni imali na igru Hawksa. U šestoj su tako nametnili spori ritam na 80-ak koševa koji im odgovara i u kojem je Orlando dobar dio susreta djelovao kao da je na treningu, a ne u borbi na život i smrt. Sada se Atlanta mora pripremiti na potpuno drugačiji izazov u liku i djelu Derricka Rosea i Bullsa.

Što se ove utakmice tiče, ništa se značajnije nije dogodilo što nismo već vidjeli u prethodnim utakmicama. Atlanta je od početka oštro krenula na Howarda, Hinrich je koristio svaku priliku kada bi Duvajt spustio loptu na pod da mu je ukrade, a s druge strane je Atlanta koristila svoj odličan napadački skok da bi napravili nekakvu prednost od 7-8 razlike koju su održavali tijekom većine utakmice. I koja im dobro dođe u onim bezidejnim periodima koji su poprilično česti.

Magic je stvarno očajno odigrao. Nisu ni sjena one momčadi od prije dvije godine koja je igru “kazni svako udvajanje Howarda tricom” dovela do savršenstva. Ok, ovdje Howarda nitko nije udvajao, ali otvorenih trica je bilo dovoljno. Samo nije bilo nikoga da ih zabije. Hedo je odigrao kriminalno prvo poluvrijeme, zapravo i gore od toga, tako da ga teško može izvući i onaj bljesak u završnici kada je praktički sam držao Magic u igri, uz asist dva Nelsonova šuta i Dwightove preciznosti sa slobodnih.

J-Rich bi tek povremeno bljesnuo, a svu nemoć Redicka najbolje oslikava onaj promašeni čisti šut kojim je mogao utakmicu odvesti u produžetak. Ma kako loše igrali, igrači Orlanda su imali nekoliko šansi da se priključe, ali svaka im je uredno završavala ciglom.

Atlanta je već drugu utakmicu odigrala dosta loše u napadu, malo bolja obrana Magica u pojedinim sekvencama utakmice učinila ih je potpuno izgubljenima i osuđenima na soliranje Johnsona i Crawforda. Koje nije baš prolazilo, ali ipak su obojica zabili svaki put kada je bilo potrebno. Crawford se s dvije trice nadovezao na sjajnu seriju Marvina Williamsa koji je eksplodirao u ključnom trenutku i održao prednost pred na kratko probuđenim Magicom, a Johnson je pametno ulazio pod koš kada Hawksima ništa drugo nije išlo. Dovoljno da izbace ekipu iz Disneylanda.

Zaza efekt je opet bio važan u ovoj utakmici. Pachulia uvijek digne publiku na noge, a u ovoj utakmici je izborio tehničku Duvajta i flagrant Heda. Čak ni publika u Atlanti nije toliko inertna da ih to ne probudi. Uostalom, u drugom poluvremenu napokon smo vidjeli i navijanje – nešto što se ne viđa često u Atlanti. Za kraj samo vrijedi napomenuti kako se nadamo da se Kapetan Kirk nije ozbiljnije ozljedio, bez njega serija protiv Bullsa neće biti ista. Bez njegovih muda, krpanja rotacije i smirene igre na playu, Hawksi imaju još manje šanse. A nije da je i ovako imaju previše.

Što se Orlanda tiče, njima ne ostaje ništa nego čekati Dwightovu odluku o budućnosti. Iduće godine izgledat će jednako jer Arenas i Hedo su uteg oko vrata kojega se ne možeš tek tako riješiti, a bez pojačanja ne vidim načina kako mogu ići prema gore. Ne mijenjati ništa značilo bi baciti iduću sezonu u vjetar. GM-a i vlasnike čeka nervozno ljeto. A vrlo moguće i jednako nervozan ostatak godine.

MAVS – BLAZERS, G 6

Dallas se prije prvog postsezonskog susreta ove generacije s Lakersima riješio prokletstva gostujuće playoff pobjede i to upravo pred jednom od najžešćih zamislivih publika. Portland je nošen atmosferom pakleno otvorio prvu četvrtinu, Gerald Wallace je nakon sveukupno ispodprosječnog nastupa u playoffu uspio nametnuti svoju igru te je 16 od ukupno 30 koševa zabio upravo u tom otvaranju. Koliko su Blazersi bili razigrani govori i podatak da je trener Nate tek pola minute prije kraja napravio prve zamjene.

Činilo se da će nastaviti niz pobjeda na svom parketu jer je Roy opet djelovao razigrano, pogodio je nekoliko šuteva i ulaz te razigravao drugu postavu. Gerald Wallace se u drugoj četvrtini zbog problema s leđima nije niti pojavljivao na parketu tako da se Dallas pomalo počeo prikradati, a potpuni preokret dogodio se kada je Chris Johnson, bivši NBDL obrambeni igrač godine, napravio čisti provokatorski potez “slučajno” pokupivši u prolazu Dirka za što zasluženo dobiva flagrant foul.

Dirk je ovu i prijašnje provokacije muški otrpio i osvetio se kao pravi sportaš – koševima. Mavse prije susreta s Lakersima može najviše veseliti nastup Dirka koji je potiho, iz noći u noć, nosio ovu momčad na leđima te je svojim gotovo dosadno konstantnim igrama zaslužio titulu MVP-a dosadašnje postsezone.

Mavsi poslije incidenta prelaze u vodstvo i na poluvrijeme odlaze s čak plus 9. Dallas je ušao u utakmicu s namjerom da utiša publiku i to im je i uspjelo krajem poluvremena. Takav status drže do sredine četvrte kada Blazersi kreću u povratak, međutim za razliku od G4, Dallas na svaki ubačaj protivnika uzvraća istom mjerom. Pred kraj su napravili par preglupih turnovera (dvostruko zadnje polje) koji su u očaj tjerali Cubana, ali, sve u svemu, Portland se nakon smanjenja prednosti sredinom četvrte previše iscrpio da bi ozbiljnije ugrozio vodstvo.

Zapravo cijeli taj povratak je djelovao nekako anemično, više kao inercija nego li kolektivni juriš i satiranje protivnika kakvo bi očekivao od domaće ekipe u odlučujućem susretu sezone.

Kod Blazersa je pored Wallacea solidno igrao i LMA, Camby je jedno vrijeme proveo na Dirku sa solidnim uspjehom, ali ostali su bili prilično nestalni, dakle cijela vanjska linija koja je zapravo i izgubila ovu seriju jer nisu uspjeli otvoriti dovoljno reket da se oslobodi prostor za manevre nositelja igre Aldridgea i ulaze Wallacea. Tu Portland očekuje najveća rekonstrukcija. Jedan kreativac ne bi škodio, ali takvih je malo pa će nade morati polagati u Roya.

Ubojiti tricaš je nužno potreban, kao i psiholog za Batuma koji u ovoj seriji praktički nije postojao. Njegova polivalentnost nije uopće došla do izražaja, te je umjesto čovjeka koji može čuvati igrače od 1 do 4, a u napadu igrati sve od 2 do 4, dakle kreirati mismatcheve na sve strane, postao statični šuter iz kuta kojem Dirk zabija blokade kod zicera. Wes Matthews je energičan i uvijek solidan, ali objektivno ograničen igrač koji ovakvom sastavu Blazersa najviše može pomoći tako da još više radi na šutu i izlascima iz blokova ne bi li postao konstantnija opasnost za protivnika. Andre Miller je godinama izuzetno solidan play i barem nije sklon ozljedama, što mu uz Royev manji značaj u ekipi možda donese i dodatnu godinu u Portlandu (Blazersi imaju mogućnost pokupiti opciju i zadržati ga još sezonu ili ga pak pustiti da postane slobodan igrač).

Roy je šesti čovjek ekipe, closer i najbolji rezervni play lige koji će svaku treću utakmicu iznenaditi nekim potezima i podići momčad. Nažalost, zbog stanja koljena to se u ovom trenutku čini kao plafon. Nadam se da će njegov oporavak biti najveće iznenađenje sljedeće sezone, ali realno gledajući takvo što je teško očekivati. Chris Johnson je više nego solidan rezervni centar kojeg bi trebali zadržati jer još jedno veliko, ozljedama nesklono tijelo, Blazersima je samo po sebi dobitak.

Što se Odena tiče, tu će biti dosta priče preko ljeta, a nakon svega čini se kako bi obje strane imale koristi od svježeg početka. I tako se Portland unatoč svim ozljedama ove sezone nekako održao, ušao u play-off i ispao od bolje i konstantnije momčadi. McMillanu je produžen ugovor tako da će valjda ova stabilnost donijeti i nešto više od sjajne playoff atmosfere u Rose Gardenu u prvom krugu.

LAKERS – HORNETS, G 6

Nije izgledalo dobro za Hornetse od prve sekunde, nije bilo onog uraganskog (no pun intended) otvaranja na početku. Paul i društvo gube čak tri lopte u prvih 5 minuta, a toliko inače, barem u pobjedama, posiju tijekom cijele utakmice. Da Paul nije ušao u susret kako treba govore i dva brzo pokupljena faula. Nije ga Monty Williams sjeo na klupu, ali problemi s osobnima itekako su utjecali na razinu agresivnosti lidera Hornetsa.

Kako ni Lakersi nisu bili nešto naročito koncentrirani i raspoloženi, utakmica je prolazila u opipavanju snaga i lijenom ritmu, a sve što treba izdvojiti su Bynum, koji je lakoćom radio što god je htio, te Kobe, koji je grimasama davao do znanja da gležanj i dalje nije najbolje. I usput igrao kao da je sve u redu.

Uvođenjem Jacka u vanjsku liniju uz Paula, Hornetsi konačno dobivaju malo energije, ali Lakersi bez problema prate promjenu ritma. Odom i Fisher zabijaju i raigravaju te do poluvremena odvode Lakerse na +6. U nastavku Hornetsi nastavljaju mlitavi, Kobe ih održava na životu nizom grešaka, ali budi se Gasol i prednost Lakersa raste do +10. Dodaj da je Artest u ovom periodu odigrao sjajnu rolu zabivši na čistu volju iz dvije izgubljene situacije i ispada da su Lakersi potiho odigrali najbolju momčadsku partiju serije.

Svi, ali baš svi, su ugradili nešto u vodstvo, pa iako je teško govoriti o utakmici playoff intenziteta, ovakva razigranost većeg broja igrača definitivno nije donosila ništa dobro Hornetsima pred ulazak u zadnju četvrtinu. Niti donosi išta dobrog sljedećim protivnicima dramske družine iz Hollywooda.

Uglavnom, predvođeni Odomom Lakersi se šetaju do kraja, cijelo vrijeme držeći stvar pod kontrolom. Solidna obrana i raznovrstan napad bili su previše za neraspoložene Hornetse koji u eliminacijskoj utakmici praktički od prve do zadnje minute nisu pokazali dovoljno želje da si produže život, iako dobro znaju da bez vanserijskih partija nemaju nikakvih šansi. Publika je posebna priča – kako jedan grad poput Big Easya može imati ovako mrtvu atmosferu, meni je to neobjašnjivo, ljudi ovdje očito ne puše košarku i moram priznati da me uopće nije briga hoće li ovaj umjetni klub preživjeti na ovom tržištu još koju sezonu.

Ovakvo izdanje Hornetsa, a posebica Paula, baca sjenu na inače pozitivan playoff nastup, ali to je i ljepota ovih serija – jedno ili dva dobra izdanja nisu dovoljni, ma kako čudesni bili. Posao treba odraditi u 4 susreta, a tu puno više od nadahnuća pomaže kvaliteta.

Sad još samo da Memphis prođe Spurse pa da prijeđemo na pravu stvar. Je, prvi krug je bio odličan, ali ipak bez šokova i kvalitete zbog kojih bi ga sad proglašavali najboljim ikada. Prava stvar nas, očito je, tek čeka.

CAPTAIN KIRK AND GIL SPOCK HERO

Nikad kraja ovoj prvoj rundi koja je počela s praskom da bi se vremenom pretvorila u nastavak regularne sezone, kao da svi čekamo da se opet nastavi playoff. Dvije serije na Zapadu su fascinantne (Spursi i Dallas u otporu novom poretku), jedna ima dozu intrige (kad će se Lakersi više uozbiljiti), a sve ostale su manje-više gotove. Ako netko očekuje eventualni povratak Orlanda onda vjerovatno nije gledao ni minutu ovog dvoboja u kojem napad Atlante naspram onoga Magica djeluje kao da igra neki drugi sport. Da nije očajno složenog rostera Knicksa krcatog NBDL igračima, trenutni roster Magica od Howarda na dalje ponio bi titulu uvjerljivo najmanje talentirane družine koja trenutno igra playoff.

Žalosno je da jedan Arenas mora od nekuda izvući najbolju partiju u zadnjih pet godina da bi uopće imali šanse. Ali, bit će vremena nakon playoffa za osvrnuti se na tužnu budućnost koja čeka i New York i Orlando. Sada se posvetimo ono bitnom. Emir je odgledao Hawkse, Kreha Celticse, a Gee Heat i Lakerse. Ovo su dojmovi.

HEAT – SIXERS, G 4

Toliko o potrebi da se serija zaključi što ranije kako bi se momčad što prije počela pripremati za Boston. Miami je na startu četvrte utakmice izgledao kao skupina turista koja se došla izležavati na plaži, brčkati u plićaku i uhvatiti malo sunca. I dok su LBJ, Wade i Bosh dobili solidnu boju, Ilgauskas i Bibby očito su popodneva provodili u hladu sobe s klimatizacijom na maksimumu. Ili to, ili je njihova bljedolikost rezultat potpune beskrvnosti.

Sixersi su u utakmicu ušli napaljeni, koketirali čak s + 20, a Heat je prve znakove života pokazao tek kada su u igru ušli Anthony i Chalmers umjesto dva spomenuta leša. Anthony je unio borbenost u reket, Chalmers je zabio tri trice, što je bilo dovoljno da Heat ostane na relativno dostižnom minusu. Doduše, da je imao koga uvesti, Spoelstra ne bi pogriješio ni da je izvadio i Jamesa, Wadea i Bosha.

Zaludu svi time-outovi, upozorenja i apeli da se igra ozbiljnije, trojac Miamia djelovao je nezainteresirano u obrani, dok su u napadu sve bazirali na skok-šutu. I onda su na pola druge jednostavno odlučili proigrati. Nekoliko minuta divlje obrane, kontri, ulaza i agresivnosti bilo je dovoljno da Heat dođe u egal i čak otiđe s prednošću od jednog koš na odmor.

Činilo se da je utakmica time riješena, obzirom na ovu moć koju su iskazali u praktički samo 6 minuta, kladiti se protiv Heata u tom trenutku mogli su samo najveći optimisti. Stoga treba čestitati Sixersima koji se nisu imali namjeru predati, već su nastavili igrati još čvršće. Miami je stisnuo u obrani, nije dozvoljavao lak koš, ali s druge strane čekao ih jednako čvrsti zid. Treća četvrtina tako je prošla u natezanju i borbi pod koševima.

Ključni moment utakmice, na kraju će se pokazati, bila je odluka Douga Collinsa da konačno ostavi na parketu Evana Turnera. Mali je zabio nekoliko teških koševa u trenutcima kada se činilo da nema izlaza, a svojom obranom i brzim pasovima održavao je ritam na oba kraja terena.

Iako su Wade i James već od 20 minute utakmice igrali sa 100%, posebice u obrani gdje je Wade lijepio banane kao da je Dikembe Mutombo (ona koju je krajem prvog dijela priuštio Hawesu je bila antologijska), dakle iako su bili potpuno koncentrirani i odlučni privesti stvari kraju, Sixersi su uporno ostajali na korak do, igrajući pravu playoff košarku i nekoliko puta čak tražeći obračun s razvikanim protivnikom. Nije u pitanju bilo ništa opasno, daleko je to od ratova ’80-ih i ranih ’90-ih, ali da je lijepo vidjeti malo kavge na terenu – jeste.

Miami je zaključao reket, u jednom trenutku su valjda zalijepili 5 banana za redom, a Wade i James su teškom mukom nekako zabijali protiv Turnera, Iggya i Younga, odvevši Heat na +6. Minutu i pol do kraja, izgledalo je kao da je sve gotovo. Sixersi su skupo prodali kožu, ali ipak nisu stigli do utješne nagrade.

I onda kreće serija – Turner zabija još jedan težak šut u maniri Roya od večer prije (već vidim Sickrea s osmijehom od uha do uha zbog ove konstatacije, jer oboje od prvog dana govorimo da je mali Roy 2.0), pa onda cijelu večer sjajni Holiday zabija tricu, da bi nakon Wadeova promašaja Lou Williams po tko zna koji puta ove sezone zabio nož u srce protivniku. Sixersi u vodstvu, Miami u panici.

Tu smo došli do zanimljivog momenta. Cijelu godinu gledamo Heat kako se muči u gustim završnicama, ponajviše zato jer su se njihova rješenja u tim trenutcima do nedavno svodila na Jamesov šut iz vana. Od kada je Wade na sebe preuzeo ulogu closera djeluju puno bolje. Sinoć je Wade promašio, a da li zbog toga ili nečeg drugog, sljedeću priliku dobio je James. I po tko zna koji puta, umjesto da ode do kraja i umre muški, što inače radi većinu vremena tijekom ostalih 46 minuta, odlučio se za mlaki pokušaj od table, kao da u rukama ima vrući krumpir.

Turner je nakon toga u maniri rasnog closera zabio dva bacanja i riješio utakmicu. Sixersi zaslužuju pobjedu, a osim Turnerove sjajne partije (možda bi da je ranije dobio priliku i da se nametnuo kao član rotacije i ova serija izgledala drugačije) treba istaknuti kako su svi igrači odradili svoj posao. Hawes, Iggy, Lou, Jrue, svi su dokazali da ovogodišnji rezultati nisu slučajni i da možda građenje momčadi oko njih i nije najgora stvar na svijetu. Čak je i Brand, čovjek koji kronično pati od brandizma (bolest kod koje pacijent uvijek i u svakoj prilici, nakon što mu košarkaška lopta padne u ruke, puca prema košu, bez obzira gdje se na terenu nalazio, koja sekunda napada bila i što radili ostali), odradio svoje u skoku i obrani.

S druge strane, Miami je još jednom pokazao da su im najveći problem odluke u završnicama i nedovoljno jasno definirane uloge. Ako tijekom utakmice Wade i James i izgledaju kao suigrači, u zadnje dvije minute kronično se pretvaraju u suparnike. To nije dobar znak pred ostatak playoffa. Također, dok su Bullsi i Lakersi svoje četvrte utakmice izgubili odigravši ispod svake razine, na neki način tako i umanjivši pobjede Pacersa i Hornetsa, poraz Heata je puno bolniji iz razloga što je dobar dio susreta Miami igrao na gornjoj granici mogućnosti.

MAGIC – HAWKS, G 4

Ova utakmica je u riješena u 7. minuti utakmice kada je Dwight Howard radi dva faula otišao na klupu na kojoj je sjedio do kraja četvrtine. Taj period njegovog boravka na klupi je inače bio duži od ukupnog zbroja minuta koje Dwight nije igrao u prve tri utakmice i bez obzira što je u zadnjoj četvrtini Orlando stigao Atlantu, utakmica je simbolično odlučena upravo tada (a možda i serija). Jer, Magic bez Dwighta nije imao što pokazati.

Njihovo drugo napadačko oružje, vanjski šut, je očigledno pokopano u svim nelogičnostima koje je ova momčad radila posljednje dvije sezone, a Van Gundy se dodatno potrudio ubiti svoju momčad. Kao prvo, ako ti je Jason Richardson suspendiran, zbog čega u startnu petorku staviti prezimenjaka mu Quentina, a ne JJ Redicka? Kao drugo, zar u prošloj utakmici nismo vidjeli da je Arenasu mjesto na klupi, a ne na parketu, a kamoli još da igra 22 minute (i onda još umalo ispadne heroj jer je spojio nekoliko ulaza i šuteva). I, kao treće, zašto Stan uporno forsira Heda kao organizatora igre? OK, jasno mi je da je on zato i vraćen u Magic, ali svima je jasno da čovjeku ne ide (možda je i najgori igrač uopće dosadašnjeg dijela playoffa) i da bi možda bilo logičnije dati Nelsonu malo više loptu u ruku. Uostalom, bez obzira i na njegov katastrofalan učinak u ovoj utakmici, upravo je Jameer jedini uz Howarda u ovoj seriji pokazao nešto od svog repertoara.

Atlanta s druge strane ne odustaje od igre koju gledamo od prve utakmice – Howarda se udvaja samo kada loptu spusti na zemlju u pokušaju da mu izbiju loptu ruku što dosta dobro prolazi. Ostalo vrijeme su tu raznorazna tijela da Duvajta tuku. Ostatak momčadi odlično igra na Dwightovim suigračima, a po meni je x-factor Kirk Hinrich koji dirigira ovom momčadi iako je često lopta u napadu u rukama Joe Johnsona.
Johnson i Jamal Crawford pokazuju se kao ubojitij par šutera (za razliku od suparnika, u stanju su si stvoriti situaciju i zabiti kada treba), Horford je to što jeste (najbolji igrač u ovoj seriji nakon Dwighta?), Josh Smith je prihvatio ulogu koja mu je namijenjena u ovoj seriji bez puno prigovora (niskog, a ne visokog krila) i to je dosta da Atlanta prolaskom u drugi krug proglasi sezonu uspješnom.

Neću se igrati Nostradamusa (barem ne još) i reći kako će to izgledati u drugom krugu protiv Bullsa, ali mislim da su Hawksi napravili veliki korak prema izbacivanju Magica. Jako bi me iznenadilo da Orlando uspije spojiti tri dobre utakmice kada ne mogu spojiti tri dobre četvrtine.
I to je to. Era Magica se bliži kraju, odnosno era Dwighta u ovom klubu. Stan van Gundy će teško voditi momčad i sljedeće sezone, uprava će pokušati napraviti nešto novo kako bi Dwighta nagovorili da ostane i nakon 2012., ali to se neće dogoditi. Ovakav centar zaslužuje bolju momčad nego ovu koju sada ima. Je li netko spomenuo Lakerse?

CELTICS – KNICKS, G 4

Ovakav NBA vikend će se teško ponoviti, kako zbog odličnih utakmica tako i zbog činjenice kako su četiri moja najdraža NBA igrača pružila samo takve partije. Prvo Rondo i PP u petak , u subotu Brandon Roy i konačno sinoć Evan Turner, koji je, osim 4 koša u zadnjih minutu i pol, onim skokom u obrani te spašavanjem auta uklesao svoj status kao NBA ready igrača, ma koliko ga ostatak ekipe i Collins sabotirali u tome.

Boston je sinoć očekivano završio metlu malodušne momčadi Knicksa. Sve što su “novi” Knicksi priredili svojim navijačima u prvom predstavljanju u playoffu moglo bi se svesti pod jednu riječ – privid.

Glavni privid je da konačno imaju dobru momčad. Knicksi u ovom trenutku imaju dva izvrsna igrača koji jedan drugome ugrožavaju teritorij i koji nisu imali vremena naučiti koegzistirati. U potrazi za tim odgovorom su usput još razbili postavljeni koncept momčadi pa su tako od striktno napadačke ekipe u dva mjeseca postali loši na oba kraja terena. Još imaju Billupsa koji je pred sretnom penzijom (dobro izgleda na terenu u odijelu i ostavlja dojam budućeg trenera) te ostatak ekipe koji je ili za dno klupe ili za NBDL. Ovakva neravnoteža plus standardni medijski pritisak New Yorka teško da je mogao donijeti drugačiji rezultat protiv veteranske momčadi Bostona. Da su Knicksi i dobili jednu, samo bi pojačali privid. Ovako je istina izravno bačena u lice.

Pre-Melo momčad bi sigurno postigla bolji rezultat jer je:

a) bila uigrana oko specifične Mike D’Antoni filozofije

b) stvarno bila momčad koja je zahvaljujući toj istoj filozofiji igre maksimizirala jake strane sastava koji bi bilo kome u playoffu zadao glavobolju

Paradoks cijele situacije jest da dvije povijesno najuspješnije momčadi Knicksa (Holzman – Reed i Riley – Ewing) nikada nisu umirale u ljepoti i bile su bazirane na timskom radu, dodavanju lopte i jakoj obrani. Dakle, sve što ova momčad nije i ne pretendira biti. Zar je moguće da je nakon tolikih grešaka povijest opet ignorirana i da je duh dokazano neuspješnog Isiaha Thomasa opet prevladao? Jer, Knicksi su umjesto strpljenja i izrade pravog voćnog sirupa opet posegnuli za instant napitkom. Ova post-sezona će ponuditi mnoge odgovore.

Prvi je zasigurno što će biti s Donnie Walshom i koliko se njemu da trpiti uplitanje vlasnika u njegov rad. Knicksi su pod Walshom i D’Antonijem imali obrise košarkaške budućnosti, a sada imaju ono što zapravo želi samo medijski New York. Dvije zvijezde koje će davati materijal za pisanje i komentiranje u naredne tri godine dok ih ne bace pod metro zbog neosvajanja naslova. Sudeći po njihovom međusobnom odnosu na početku veze, kemije nema. Uvjeren sam da svi veliki igrači mogu naučiti koegizistirati s drugim igračem istog kalibra. Na Amareu i Melu je odluka da li će se posvetiti naslovnicama ili košarci.

Što se dobrih starih Celticsa tiče, oni imaju i dalje svoj skup problema, ali i takvi su bili dovoljno dobri da im Knicksi posluže za zagrijavanje i vraćanje samopouzdanja. Zadnji dio regularne sezone Boston se borio sam sa sobom i predjelo od Knicksa im je barem pomoglo da riješe taj dio priče i vrate identitet koji smo mislili da su izgubili. Da bi Celticsi došli u priliku boriti se za naslov moraju dobiti podršku s klupe, poglavito već u ranijim postovima istaknutog x-faktora Jeff Greena. Petorka je ubitačno dobra, obrana klika, ali svaka pauza je prilika da se protivnik vrati.

S druge strane, gledajući konkurente im Bullse, Lakerse, a od sinoć i Heat, Celticsi su jedini dobili produženi odmor prije drugog kruga pa valjda i to nešto govori o spremnosti u borbi za naslov.

LAKERS – HORNETS, G 4

Imali smo prilike gledati zabavno prvo poluvrijeme, ponajviše zahvaljujući Hornetsima. Ozbiljni od početka, Paul i društvo nisu ništa prepuštali slučaju. Ariza je opet odigrao briljantnu napadačku utakmicu, serijom šuteva, ulaza, okreta i zakucavanja podsjećao je na nekakvog all-star strijelca, a ne onog drvenog igrača zadatka na kojeg smo navikli.

S druge strane je potpuno uštopao Kobea, koji je nakon dvije četvrtine imao nula koševa na kontu, po prvi puta od 2004. godine. Doduše, treba priznati da Kobe nije ništa forsirao, posvetio se ulozi razigravača u napadu i tako pomagao održati minimalnu prednost Lakersa do samog kraja poluvremena. Obzirom da osim Artesta, koji je pratkički pratio Arizu koš za koš, u dresu Lakersa nije bilo raspoložena čovjeka, činjenica da je do zadnjih par minuta LA stalno bio u prednosti dovoljno govori o stvarnom odnosu snaga.

I dok je Artest sakrio slabosti u napadu, u obrani su one ostajale itekako vidljive. Okafor, Landry i posebice Gray opet su djelovali moćnije i energičnije nego Bynum, Odom i Gasol, a puno više od Kobeove nule u rubrici koševi, Lakerse je bolila njegova očajna obrana na Arizi. Možemo sada razbijati glavu oko toga kako jedan egoista kao Bryant može dozvoliti Arizi da ga rasturi na oba kraja terena, ali očito je bilo kako je Kobe u svim reakcijama bio za korak prespor.

Čudi me jedino da Jackson nije ranije reagirao i prebacio Artesta na Arizu, valjda je davao Kobeu priliku da se dokaže. Međutim, nakon šta je Ariza zabio tko zna koji put pored njega, Phil više nije imao živaca voditi računa o egu svog lidera. Zanimljivo da je Artest do tog trenutka čuvao Belinellia koji je nastavio s očajnim igrama u seriji, opet promašivši niz otvorenih trica i s druge strane omogučivši Artestu da odigra u napadu kao da je – Ariza.

Obzirom da Belinelli djeluje totalno nemoćno, dvoboj njega i Bryanta u ovom trenutku bio je puno logičniji. Dva spora beka-šutera koja ne mogu zaustaviti nikoga i nisu u stanju ništa zabiti. Kobe i Marco su u ove prve dvije četvrtine izgledali kao dva brata (a znamo da Kobe ionako ima specijalan odnos s Italijom, obzirom da je u njoj proveo dobar dio djetinjstva).

Na početku treće, braća Bryanellie se bude. Marco zabija tricu, a Kobe serijom koševa vraća Lakerse u vodstvo. Paul uzima stvari u svoju ruku, sam samcat održava Hornetse u igri, omogučivši ulazak u zadnju s +2. Inače, moram istaknuti, ovaj put ozbiljno i bez sarkazma, kako Kobe u ovoj trećini nije ništa silovao (ah, ovo je opet ispalo kao sprdnja iako sam je pokušao izbjeći). Iako je zabio 14 koševa, ni jedan šut nije bio forsiran, sve je bilo u ritmu. Pokazivao je male znakove nervoze, ali ništa što bi inače od njega očekivali, dakle nije ovaj niz koševa bio rezultat ranjenog ega koji je pod svaku cijenu morao nabiti svoju statistiku. Dodaj onaj sjajan razigravački posao koji je odradio u prvom dijelu ovoj seriji koševa i ispada da je jedini problem njegove igre bio taj što ga je Jackson predugo držao na Arizi u obrani.

Početkom četvrte Lakersi čekaju da se netko pridruži Kobeu, ali kao da nitko nije zainteresiran. Kobe usporava, dok s druge strane Paul nema ni najmanju namjeru stati iako praktički igra cijelo drugo poluvrijeme bez pauze i jedva stoji na nogama. Iako uzima par za njega netipičnih isforsiranih šuteva, uspijeva Hornetse odvesti do +8 na pola četvrtine, a onda i stvar privesti kraju uz pomoć Jacka koji je zabio ključni skok-šut nakon što je Paul navukao cijelu obranu na sebe i onda još zaledio stvar s dva bacanja. GM Hornetsa Demps mislio je na ovakve stvari kada je doveo Jacka iz Raptorsa ističući njegovo iskustvo i ozbiljnost kao glavne vrline.

Obzirom da ni u jednom trenutku nisu pokazali spremnost da preuzmu kontrolu nad utakmicom, Lakersi nisu zaslužili ni te minimalne šanse koje su imali na kraju da se ipak izvuku s pobjedom. Osim Kobea nitko drugi nije zaslužio prolaznu ocjenu i sada ih čekaju još minimalno dvije utakmice. Doduše, obzirom na to koliko energije ulažu teško da će im ponestati snage, ali fokusirati se na pristup favorita stvarno ne bi bilo fer prema Hornetsima koji su ovo pobjedu potpuno zaslužili pristupom i prije svega fantastičnim drugim poluvremenom Paula koji je s triple-doubleom još jednom dokazao da, kada hoće, može kontrolirati utakmicu bolje nego puno razvikanije zvijezde.