RANKING THE PLAYERS, PART FOUR (75-139)
IGRAČI ZADATKA STARTNE KVALITETE
75. MIKE DUNLEAVY (Bucks), 59 bodova
Nakon što je zbog kroničnih problema s koljenima prestao biti preplaćeni starter, Dunleavy se snašao u skromnijem nastavku karijere, nametnuvši se tijekom zadnje tri sezone kao sjajni šesti igrač. Razlog njegovih sjajnih brojki prvenstveno leži u šutu za tri i solidnoj obrani, ali ono što ga stavlja u sam vrh igrača zadatka su sposobnost kreiranja, posebice za druge - kad je Dunleavy na parketu, lopta je uvijek u pokretu.
76. JARED DUDLEY (Suns), 59 bodova
Dudley je čudo od igrača, od prvog dana u ligi pa sve do već zrelih godina u Phoenixu, uvijek daje svoj maksimum u 3&D roli. Dodatnu vrijednost daje mu i podatak da sve bolje igra na dvojki, što ga čini kompletnim swingmanom.
77. WESLEY MATTHEWS (Blazers), 59 bodova
Još jedan klasični 3&D majstor koji briljira u obrani i igri bez lopte.
78. TONY ALLEN (Grizzlies), 58 bodova
Allen je specifičan slučaj jer njegova vrijednost dolazi prvenstveno iz obrane, a loš šuterski učinak nadoknađuje agresivnim ulazima i odličnim učinkom s linije slobodnih.
79. JOHN WALL (Wizards), 57 bodova
Dok su svi ranije nabrojeni igrači definitivno i učinkom i stilom igre pravi pripadnici ove skupine, Wall je tu u prolazu. Tako se barem nadaju u Washingtonu. Njegove prve dvije sezone bile su razočaravajuće za jedan prvi pick drafta, za što dio krivnje svakako možemo pripisati lošem kontekstu u kojem se Wall našao. Doduše, napredak u drugoj sezoni je bio popriličan, što ne isključuje ni mogućnost kvantnog skoka u trećoj sezoni (kao što nas povijest uči, rasni talenti eksplodiraju upravu u trećoj godini), iako treba biti oprezan zbog očajnih šuterskih i ne baš ohrabrujućih kreatorskih brojki. Jedino u čemu je Wall već sada sjajan to je obrana, njegove fizikalije i atleticizam isplaćuju dividende barem na jednom kraju parketa.
80. THADDEUS YOUNG (Sixers), 56 bodova
Young je dokazani strijelac na koju god ga poziciju stavili - zaigra li trojku, zabit će u postu, zaigra li četvorku, izvući će se vani. I to bi bilo to - njegove all-round brojke nisu vrijedne spomena, ali je tako uspješno specijaliziran kao strijelac da bi se izborio za minute u svakoj momčadi lige.
81. KAWHI LEONARD (Spurs), 56 bodova
U rookie sezoni nametnuo se kao legitimna 3&D opcija, a Pop ga već sada proglašava nositeljem igre u budućnosti. Obzirom na fizikalije koje garantiraju dominaciju, nije isključeno da već ove sezone dobije važniju ulogu u napadu.
82. BROOK LOPEZ (Nets), 56 bodova
Lopez je jedna od rijetkih petica koja može zabijati lakoćom u postu i oko posta (izuzetno meka ruka i izuzetno spretni pivot potezi), ali tromost u obrani, nesposobnost bacanja povratnih lopti i, najgore od svega, antitalent za skupljanje skokova, osuđuju ga na sporedne role. Igrač totalnih krajnosti.
83. TIAGO SPLITTER (Spurs), 55 bodova
Splitter npr. nema ni zrno realizatorskog talenta Lopeza, ali zato će zabiti sve ono što mora, pokupiti svoju kvotu lopti i odigrati poštenu 1 na 1 obranu s protivničkim centrom. Tražiti od njega išta više od ovoga nije preporučljivo.
84. J.J. REDICK (Magic), 55 bodova
Redick je dokazana rasna 3&D opcija, ali i igrač koji bi mogao imati sezonu karijere u novom Orlandu u kojem je, barem po sistemu, prvo ime. U idealnim je godinama (27), a uz dokazane vrline pomoćne radne snage ima poprilično dobre brojke i u igri s loptom, posebice kao kreator za druge.
85. VINCE CARTER (Mavs), 54 boda
Vince se sjajno snašao u roli pomoćne radne snage, uvijek odličnom šutu dodao je i solidan obrambeni učinak, a iako više ne kreira za sebe kao u najboljim danima, ostao je nesebičan asistent koji ne davi loptu, što je ogroman plus u ovoj roli (posebice za takvog veterana).
86. GORAN DRAGIĆ (Suns), 54 boda
Dragić ima poprilične oscilacije u svojoj NBA karijeri, ali lanjska sezona čini se kao potvrda da je u svoj 25 godini sazrio. Prije svega kao pouzdan pick & roll playmaker, ali i kao potencijalni triple-threat koji bi se u sistemu Phoenixa vrlo lako mogao pretvoriti u još učinkovitijeg igrača. Njegove kreatorske i realizatorske brojke su odlične, a dodatni plus su mu i sve bolji obrambeni učinci. Kvantni skok je možda previše očekivati obzirom na mali uzorak i nekonstantne učinke, ali vrata prema kategoriji iznad su mu definitivno otvorena, hoće li proći kroz njih ovisi isključivo o njemu.
87. DEMARCUS COUSINS (Kings), 54 boda
Još jedan izgledni kandidat za kvantni skok. Cousins u svoju treću godinu ulazi kao potvrđeni skakač prve klase, ali i čovjek koji je svojom nezrelošću van parketa, a posebice na parketu, srozao svoj talent do dna. Ajde, to što je apsolutno nezainteresiran za obranu, to se još može pripisati godinama i kontekstu, ali očajne šuterske brojke i mizerna realizacija u reketu za ovakvog fizički i talentom dominantnog igrača su neoprostivi. Uspije li svoje all-round talente ikada staviti u službu rezultata, bit će top 10 visoki igrač u NBA dok kažeš "nepotreban skok-šut iz vana". Tome u temelj govore i solidne asistentske brojke koje samo potvrđuju da zna, pitanje je samo želi li.
88. MONTA ELLIS (Bucks), 54 boda
Atraktivni bek je i dalje jedna od najboljih combo-opcija u ligi, solidan kreator za sebe i za druge, čak i pouzdan šuter i obrambeni igrač. Njegov najveći problem je što u ničemu od navedenog nije iznad prosjeka. Volume scoreri na vanjskim pozicijama su zadnji po važnosti na prehrambenom lancu zato jer ih jednostavno ima previše, a i previše su ovisni o brzini i driblingu zbog čega rano izgore. Oni najbolji, poput Lou Williamsa ili Ellisa, u stanju su biti itekako korisni u ulozi trećeg beka i lidera druge postave, ali učinkovitost im pada paralelno s većom ulogom koju imaju u napadu. Nađe li se Ellis jednoga dana u ulozi sličnoj Williamsu, umjesto da ga uporno koriste kao prvu ili drugu opciju, njegova učinkovitost bi trebala rasti, a s njom i IOR bodovi. Dok god ga se vodi kao nositelja i graničnog all-star igrača, nabijat će šuplje brojke. Jasno, u lošim momčadima. U dobrima ne bi ni došao u priliku za tako nečim.
89. KYLE KORVER (Hawks), 54 boda
Klasični 3&D genijalac i idealan primjer drugog swingmana za popuniti petorku. U napadu može igrati obje pozicije na boku, u obrani jednako solidno brani dvojke i trojke. Nikada neće daviti loptu, uvijek će pucati kada je otvoren. Korver je ukratko majstor svog posla, bilo kao igrač zadatka u petorci, bilo kao specijalist s klupe, a za one koji sumnjaju da su njegove odlične obrambene brojke rezultat sistema Bullsa jedan podatak - isti učinak čovjek je ostvarivao i dok je bio u Jazzu, u puno slabijoj obrambenoj momčadi od Bullsa.
90. GEORGE HILL (Pacers), 54 boda
Hill je dobar dio karijere proveo kao combo opcija i prvi bek s klupe, a u drugom dijelu lanjske sezone u Indiani potvrdio se i kao 3&D opcija, što mu je i donijelo novi bahati ugovor. Obzirom da su mu šut za tri i igra u obrani (jednako dobro čuva oba tipa bekova) najbolje strane, odluka Pacersa da instaliraju igrača zadatka na poziciju jedinice ima smisla. Uostalom, od zadnja 4 naslova, čak tri su pokupile momčadi sa sličnim profilom na poziciji - Heat lani s Chalmersom, Lakersi prije toga s Fisherom. Jasno, i Heat i Lakersi imali su izuzetne kreatore na boku ili pod košem, kreatore koji su mogli sakriti nedostatak vizije vlastitog quarterbacka. Stoga, teoretski, Hill ima talenta za popunu petorke, ali, u praktičnom smislu, za ovakvu Indianu možda bi bolje bilo da im je playmaker netko tko je stvarno u stanju kreirati akciju.
91. BRANDON BASS (Celtics), 54 boda
Odličan šuter s poludistance koji će zabiti ono što mora i pokupiti svoju kvotu skokova, Bass je idealna zakrpa svake petorke s dominantnim centrom. U Bostonu se njegova igra često poklapa s Garnettovom (obojica žive na laktu odakle ispaljuju skok šut za skok šutom) te bi idealno bilo kad bi Bass imao rolu trećeg igrača. Naravno, život nije idealan, stoga ovako kvalitetnog strijelca nema smisla držati na klupi ma koliko neadekvatan obrambeni igrač bio.
92. BRANDON JENNINGS (Bucks), 54 boda
Jennings nije ni combo ni 3&D igrač, njegov gen je onaj čistog playmakera koji davi loptu, vrti pick & roll igru i driblingom ulazi u srce obrane odakle baca povratne. Problem? Rasni playmaker po defaultu je top 3 opcija u momčadi, međutim Jennings takvu odgovornost još nije uspio opravdati. Njegove šuterske brojke su osrednje, a kad uzmemo u obzir njihov volumen, možemo reći kako su i loše (da je treći po broju ispaljenih lopti u momčadi, njegov učinak bi bio podnošljiv, ali kada si prvi potrošač i pri tome ispaljuješ duplo više od sljedeće opcije - i da, Jennings je lani ispalio duplo više lopti od Ilyasove - jasno je da svojim neučinkovitim igrama vučeš momčad na dno). Još veći problem od šuta je njegova mizerna realizacija u reketu, što si jedan slash & kick igrač ne može dopustiti. Obranu nećemo ni spominjati, obzirom da Jennings na nju ni ne pomišlja. Kao 3&A opcija, Jennings treba poseban kontekst koji će iz njega izvući ono najbolje, a okruženje u Milwaukeeu teško da je rješenje. Ako ništa drugo, barem ima vremena za napredak - tek su mu 22 godine.
93. MARCUS THORNTON (Kings), 52 boda
Thorntonov prelazak u Sacto činio se još jednim nepotrebnim bacanjem novca Kingsa na bočnog igrača, ali za razliku od Salmonsa i Garcie, izgleda da su ovaj put pogodili. Thornton nije 3&D igrač koji će popuniti petorku, njegova osnovna vrlina je izuzetna realizacija u svim oblicima (odličan u ulazu, šutu i s linije), dakle nešto što se idealano da koristiti u ulozi prvog strijelca s klupe. Za sada, dok god uspijeva opravdati potrošnju, može proći i kao starter, iako je sasvim logično postaviti pitanje nisu li baš zbog ovakvih startera, koji su dobri isključivo u jednom pravcu igre i imaju samo jednu vještinu, Kingsi tu gdje jesu.
94. RICKY RUBIO (Wolves), 51 bod
40 utakmica, dakle pola regularne sezone, bili su dovoljni da se Ricky Rubio ubaci u top 100 igrača u ligi i to usprkos očajnim šuterskim postotcima. Jednostavno, njegova kombinacija obrane i asista garantira mu ulogu startera, a doda li ikad barem solidnu realizaciju u reketu ovim temeljima (šut da ne spominjem), bit će top 50 igrač. I on se kao i Wall treba ugledati na Ronda, kao primjer playmakera koji bez šuta može biti učinkovit u napadu. Dok to ne postanu, bit će isključivo D&A jedinice (obrana + asisti), kao takvi sasvim originalni, ali i sasvim nepredvidljivi.
95. ANDREA BARGNANI (Raptors), 50 bodova
Bargnanin je pod Caseyom odigrao najboljih pola sezone života, potvrdivši se kao pouzdana stretch četvorka koja može trpati dovoljno da opravda startne minute iako je teoretski stvoren za rolu s klupe. Njegova obrana nikada neće biti vrhunska, a njegove skakačke brojke očito će zauvijek biti na razini beka, ali pored pravih suigrača, Bargnani bi mogao biti nekakva made in China verzija Dirka.
96. CARL LANDRY (Warriors), 50 bodova
Landry je dosta sličan igrač Bargnaniu po tome što je koristan isključivo kao strijelac. Ne skače, ne igra obranu, ali daj mu loptu i on će tebi dati koševe. Minus mu je što nije dalekometni šuter, zbog čega je idealan kao opcija s klupe. U Warriorsima će upravo to i biti, što bi mu samo trebalo dati na vrijednosti.
97. BRANDAN WRIGHT (Mavs), 50 bodova
Wright je zanimljiv slučaj, lani je briljirao u Dallasu u ograničenoj minutaži kao mini verzija Chandlera (odličan i pokretan obrambeni igrač s izuzetnim osjećajem za blokade, pouzdan skakač koji će zakucati sve ono što mora u napadu). Ono što iznenađuje je činjenica kako je mali radio isto svaki put kad bi dobio priliku igrati - njegova brojke iz Dallasa ne odskaču previše od onih iz Warriorsa. Dakle, ne radi se o nikakvom iskakanju iz okvira, već o činjenici da ga u Warriorsima nitko nije ni mogao primjetiti, što zbog konteksta (loša momčad u kojoj je lako nabiti brojke), što zbog nesreće (propustio sezonu i pol zbog ozljede ramena i to upravo treću sezonu u kojoj lutrijski igrači obično iskoče). Dakle, Dallas je lani doživio zakašnjelo buđenje jednog lutrijskog talenta koji će, ako ostane zdrav, nastaviti s napredovanjem i dobivanjem sve više minuta.
98. ISAIAH THOMAS (Kings), 50 bodova
Zadnji pick lanjskog drafta totalna je krađa za Kingse. Pola sezone sjajnih igara nisu uzorak za koji bi stavili ruku u vatru, ali čak i uz malu regresiju, Thomas je play startne kvalitete sposoban kreirati za sebe i druge, ali, što je važnije, i zabiti. Od svih 3&A opcija u ovoj konkurenciji, njegove brojke su bile najsolidnije, a obzirom da su ostvarene u lošoj momčadi, to dodatno govori o njegovoj zrelosti.
99. JEFF TEAGUE (Hawks), 50 bodova
Teague je napravio novi korak naprijed nakon solidne rookie sezone, potvrdivši se kao pouzdana playmakerska opcija u napadačkim aspektima igre.
100. TAYSHAUN PRINCE (Pistons), 50 bodova
Dobri stari Prince od prvog dana u ligi bio je primjer idealnog igrača zadatka na boku. Obrambene brojke su mu i dalje odlične, šuterski odradi posao, a malo ga unazad vuče činjenica da je danas u Pistonsima top 3 opcija. Iako zna razigrati i može napasti obruč, to nisu njegovi primarni talenti, a potrošnja energije u tom segmentu oduzima mu vrijednost u obrani i spot up situacijama. Šteta što nije na vrijeme prešao u playoff momčad.
101. SHAWN MARION (Mavs), 50 bodova
Marion je veteran sličan Princeu, ali njegova vrijednost dolazi iz drugih područja. Naravno, prvenstveno iz obrane, dakle tu su isti, ali dok je Prince solidan napadač i šuter, Marion je garbage man koji svu svoju vrijednost u napadu izvlači iz pozicioniranja, kretanja i skoka. Upravo je skok i dalje njegovo najveće oružje, a nesebičnost izražena kroz vrijednost u ovim kategorijama, samo je potvrđena dobrim omjerima asista. Naravno, nesebičnost je neophodna da bi bili koristan igrač na trojci bez kvalitetnog šuta, po čemu je Marion definitivno original.
102. MARCUS CAMBY (Knicks), 49 bodova
Još jedan veteran koji je gubitkom eksplozivnosti postao nula u napadu, ali koji i dalje može odraditi sjajno obrambeno-skakački dio posla. Kao zamjena Chandleru, Camby je luksuz, a bit će zanimljivo pratiti hoće li se Woodson koji put odlučiti i na verziju s njima dvojicom kao parom visokih. S jedne strane, to bi značilo da igraš napad s dva igrača koji ne mogu zabiti ništa izvan polukruga pod samim košem (a Camby više ne može zabiti ni od tuda), ali s druge, Chandlerovo odlično kretanje i alley-oop majstorstvo zasigurno bi bili nagrađeni od Cambyevih pasova s vrha reketa - noge su ga možda izdale, ali Marcus je i dalje jedan od najboljih asistenata među visokim igračima.
103. CARON BUTLER (Clippers), 48 bodova
Butler uživa u svojoj veteranskoj fazi kao pouzdana 3&D opcija. Dok ne tražite od njega ništa više osim da igra obranu i čeka u kutu, ovaj 31 godinu star igrač koji često djeluje kao da ima barem 40, odradit će svoje.
104. JEREMY LIN (Rockets), 48 bodova
Još jedan 3&A play koji uz dovoljnu količinu lopti može držati podmazanim napad i, prije svega, svoj prosjek koševa. Ako se nekome čini da je pola sezone u New Yorku premalo da bi Lina stavili u praktički top 100 igrača lige, jedan detalj ih možda razuvjeri - u svojim skromnim minutama u Warriorsima, Lin je ostvarivao ok brojke za rookiea, a epizoda u New Yorku na to se nadovezuje kao tipična progresija za igrača druge godine. Sad je samo pitanje hoće li u klubu u kojem će sve biti podređeno upravo njemu, Lin u svojoj trećoj sezoni nastaviti rasti ili će zadržati na već sada zavidnoj razini. Obzirom da je poprilično star za igrača treće godine (24 godine), ja se kladim na ovo drugo.
105. JRUE HOLIDAY (Sixers), 48 bodova
S druge strane, Holiday je totalna suprotnost Linu. Ima sezonu više iskustva u ligi (3 naprema 2), ali i dvije godine manje (22 naprema 24). Dakle, razlog zbog kojega Holiday nije napravio očekivani skok u svojoj trećoj sezoni definitivno je dijelom vezan uz njegov rani ulazak u ligu, ali dio krivice svakako otpada i na razinu talenta. Naime, Jrue je tijekom svoje jedne godine na sveučilištu igrao dvojku, a dva glavna aspekta njegove igre koja su se istakle tijekom NBA karijere su trica i obrana. Ispada da je Holiday po svemu sličniji 3&D opciji poput Hilla, nego solidnim playevima poput Lina, Teaguea ili Jenningsa, specijalne talente poput Walla i Rubia da ne spominjemo (iako je po dolasku u ligu zbog obrane i atleticizma upravo Jrue često bio uspoređivan s Rondom). Kakav iskorak će napraviti u svojoj četvrtoj sezoni ovisi o tome koliko će se razviti kao kreator (do sada je, blago rečeno, bio skroman u tome). Ne napravi li ni u novoj sezoni korak naprijed, mislim da će mu putanja karijere biti poprilično određena, i ne, neće uključivati kvantni skok.
106. BRANDON ROY (Wolves), 47 bodova
Uf, koliko god je sjajno vidjeti Roya opet u akciji, toliko je teško ovako nisko staviti igrača koji bi danas zasigurno bio top 20 talent u ligi da ga ozljede nisu mumificirale. Ipak, obzirom da do prije nekoliko mjeseci nismo mogli ni znati da će opet zaigrati košarku, vidjeti ga u akciji bit će posebna privilegija. Kako je čovjek otišao u mirovinu u 27-oj godini (to valjda sve govori o težini situacije), jasno je kako u obzir za njegovu ocjenu nisam uzimao ni jednu sezonu prije nego su ga koljena potpuno izdala. Roy je 2011. doživio pad učinka kakvog swingmani njegove razine talenta obično dožive oko 34-35 godine. Uzevši to u obzir, a dodavši i godinu pauze, Royev pad u ovoj sezoni u odnosu na 2011. trebao bi biti minimalan. I dalje će to biti slabo pokretan visoki bek nesposoban za kreaciju na razini nositelja, ali njegovi all-round instinkti u kombinaciji sa solidnim šutom trebali bi biti dovoljni da pomogne u manje zahtjevnoj 3&D roli ili možda čak kao prva opcija s klupe.
107. TYREKE EVANS (Kings), 47 bodova
Još jedna žrtva ozljeda, Evans je zanimljiv slučaj po tome što iz sezone u sezonu igra sve gore od svog rookie izdanja. Čovjek je svojevrsni košarkaški Benjamin Button, a razlog za to su kronično bolesna stopala. Prognozirati daljnju regresiju ili povrataka ranijim izdanjima stoga je nezahvalno, ali obzirom na još uvijek poprilično visok stupanj košarkaške nezrelosti, mislim da Evansa možemo staviti u ladicu potencijalno sjajnih šestih igrača. Njegova kreativnost u slash & kick igri nije sporna, sporno je koliko će biti spreman koristiti je, ali sve ostalo je ogromni minus - od šuta do igre u obrani (lanjski eksperiment s njim kao 3&D opcijom u petorci pored Thorntona i Thomasa pokazao se neuspješnim).
108. ARRON AFFLALO (Magic), 47 bodova
Klasična 3&D opcija koja nema sreće završiti u okružju koje bi iz njega znalo izvući maksimum - u Denveru je zbog stila igre često bio prisiljen glumiti kreatora, a slična sudbina ga čeka i u Orlandu gdje je praktički top 3 opcija. Dakle, možemo očekivati napumpane brojke i slabašan učinak, puni slabiji nego da npr. igra u Bullsima i u kutu čeka povratne.
109. J.R. SMITH (Knicks), 46 bodova
Prototip šestog igrača, swingman sposoban ući u igru i igrati 1 na 5 koliko god treba. Smith je streaky šuter, ali i podcijenjeni kreator koji lakoćom otvara višak prostora za sebe i druge. Jedini problem je što ni u 26-oj godini još nije naučio prepoznati situaciju kada se od njega zahtjeva šut, a kada ulaz i dribling.
110. JAMAL CRAWFORD (Clippers), 45 bodova
Dugo godina u Hawksima je vrijedio za combo-beka iz snova, što je naziv koji s vremenom (prešao 30-u) polako ustupa mjesto onome o combo-beku iz noćne more. Ipak, dok god mu minute držite pod kontrolom, on će svojom kombinacijom kreacije i šuta odraditi posao. S tim da je ovaj put u puno boljoj situaciji od lanjske. Lani je u Portlandu često morao uskakati u ulogu startera i preuzimati puno veću odgovornost pored limitirane vanjske linije, dok ga sada u Clippersima uz Chrisa Paula čeka puno jednostavniji zadatak - nadoknaditi poene s klupe Moa Williamsa.
111. JASON RICHARDSON (Sixers), 45 bodova
Nekoć granični all-star swingman all-round kvaliteta danas je pouzdana 3&D opcija. Uživat će pored Bynuma budu li povratne lopte radile kako treba.
112. TREVOR ARIZA (Wizards), 45 bodova
Ariza je cijelu karijeru 3&D opcija koja je imala samo jednu sjajnu tricašku sezonu (točnije, playoff) - u sezoni 2009. u 23 utakmice zabio je 40 od 84 trice čemu može zahvaliti ne samo karijeru, nego i percepciju većine neutralnih promatrača. Nažalost, sve nakon bilo je put prema dolje, čemu je glavni razlog bio nepotrebno forsiranje jednog limitiranog igrača u roli napadačke opcije. Ariza može poslužiti kao slash & kick igrač u epizodama, ali ne kao stalna opasnost. Ulazi u već veteransku fazu karijere za bočnog igrača oslonjenog na atleticizam (27 godina), stoga je krajnje vrijeme da standardno kvalitetnoj obrani doda i pouzdani šut i postane ono za što ga majka rodila - 3&D pratnja boljima od sebe.
113. MARVIN WILLIAMS (Jazz), 45 bodova
Marvin je, za razliku od Trevora, dosta rano shvatio da jedan bljesak u karijeri ne znači karijeru. Njegov bljesak bio je draft (2. pick 2005. ispred Chrisa Paula i Derona Williamsa), a nakon 7 sezona došlo je vrijeme da se taj teret skine s vrata (čemu bi promjena sredine trebala dodatno pomoći). Šetajući ga između pozicija (visoki ili bočni) i uloga (starter ili prvi napadač s klupe), u Atlanti su konačno prije 4 godine shvatili da je Marvina najbolje pozicionirati u kut da čeka povratnu loptu, a usput ga u obrani natjerati da koristi svoju dužinu. I tako smo dobili 3&D igrača koji ulazi u zrele godine i koji je lani ostavio dojam čovjeka koji je u nirvani i koji se konačno pomirio sa životom.
114. ANDRE MILLER (Nuggets), 45 bodova
Miller je toliko star, spor, loš šuter i beskoristan obrambeni igrač da je više bilo i vrijeme da ga se makne iz role startnog playa. Što je Karl i napravio i sada ima najboljeg back-up playa u ligi. Obzirom na silinu kojom mu pada učinak iz sezonu u sezonu teško je vjerovati da će Miller odraditi sve tri godine novog ugovora do kraja (više se doslovno nije u stanju odlijepiti od poda), ali dok god ima glavu na ramenu taj će naći načina namjestiti suigračima zicer i sebi kreirati izglednu situaciju za realizaciju s poludistance.
115. JOSE CALDERON (Raptors), 45 bodova
A evo nam odmah nakon prvoga i drugog najboljeg back-up playa u ligi. Calderon već odavno ne može zabiti dovoljno da opravda minutažu i ulogu u petorci, o obrambenom učinku da ne pričamo (taj nikada nije skužio igru u obrani, više puta je zapeo u blok od pijanog zidara), ali ako treba vrtiti pick & roll i pogoditi otvoreni šut i dalje je doktor. Obzirom da će nakon isteka ove zadnje godine ugovora imati tek 31 godinu, bilo bi šteta da te kvalitete ne donese u Euroligu jer kandidata za igrati 10 do 15 minuta po utakmici u NBA ima sasvim dovoljno.
116. MATT BONNER (Spurs), 44 boda
I stigli smo tako do prvog pravog specijaliste, čovjeka koji apsolutno ničemu ne služi na parketu nego tome da šutira trice. A upravo su one razlog zbog kojega je preskočio kategoriju (možda i dvije, jer obzirom da ne igra obranu niti skače Bonner je upitan čak i kao treći visoki) - Bonner je jedna od najboljih stretch četvorki svih vremena sa suludim postotkom od 42% za tri u karijeri.
117. COURTNEY LEE (Celtics), 44 boda
Još jedan 3&D specijalist iz kalupa sposoban pokriti startnu poziciju usprkos jednoj ogromnoj mani - slično nekada Jasonu Kaponu, Lee sebe košta barem tricu po utakmici nepotrebnim ulaskom dodatni korak u prostor. Razvije li se ikada u pravu catch & shoot opciju, poneki dodatni bod mu je garantiran.
118. JAMEER NELSON (Magic), 44 boda
Nelson se još uvijek ne da, drži se taman tu negdje oko Felton linije koja razdvaja playmakere startne vrijednosti od back-up materijala. Mislim, nije da ne bi bilo bolje i za njega i njegovog poslodavca da je u back-up ulozi, ali čak je i lani, u najgoroj sezoni karijere, uspio odraditi solidan 3&A posao. Obzirom na godine (30 pred vratima) i kontekst (Magic je očajna, očajna momčad) za očekivati je da se pad nastavi i dalje, ali obzirom na žilavost koju iskazuje sve ove godine, zasigurno se neće raditi o padu ispod zamišljene linije.
119. MATT BARNES (Clippers), 44 boda
Njega sam ubacio naknadno pošto je posao s Clippersima čini se realiziran, inače je bio prvi na listi dostupnih slobodnih igrača. Kakva će njegova uloga biti pored Granta Hilla i Carona Butlera, to je teško predvidjeti, ali razlog zbog kojega se Barnes uvijek čini nepoželjnim igračem nije njegov talent (all-round podizač energije koji možda nije dovoljno dobar šuter da bude legitimna 3&D opcija, ali svakako može odraditi rolu prvog bočnog s klupe), već prije svega njegov jezik. Taj nikada nikome nije ostao dužan, o čemu svjedoče mnogobrojni sukobi s protivnicima, ali čak i suigračima i trenerima.
120. RONNIE BREWER (Knicks), 44 boda
Brewer je zanimljiv slučaj, igrač za kojega apsolutno svi znaju da je odličan obrambeni igrač, ali ujedno i igrač kojemu je užasno teško pronaći minutažu iz jednostavnog razloga što je nevidljiv u svim drugim aspektima igre. Opet, kao i većina vrhunskih specijalista, u tom jednom dijelu igre kojega odrađuje kako treba je toliko dobar, da je u stanju opravdati čak i startnu minutažu, što je jasno pokazivao u Jazzu. U Bullsima pak nikada nije dobio pravu šansu jer je uvijek bilo dovoljno drugih opcija.
121. DARREN COLLISON (Mavs), 44 boda
Collison ima 25 godina, dakle nije baš mladac koji dolazi, a tijekom tog razdoblja uspio se nametnuti kao sjajan back-up play koji je u stanju držati momčad pod kontrolom čak i u dužem periodu (sjetimo se kako je dobar posao radio u Hornetsima kada se Paul ozljedio). Problem je bio što je netko (Larry Bird) pomislio kako je 30-ak utakmica dovoljno da se Collisonu preda uloga startera, a to je pak rezultiralo s dvije godine muke koje je obilježila lanjska odluka Vogela da pred kraj sezone, odnosno pred početak playoffa, u petorku instalira Hilla i više se nikada ne osvrne. Dakle, puno veći uzorak jasno govori da Collison nema dovoljno vještina da odrađuje izuzetno bitan posao puno radno vrijeme - solidan je kreator, dobar šuter, ali i rupa u obrani. Nije dovoljno dobar da bude jedna od udarne tri opcije, prekvalificiran da bude tek obični back-up play. Vječni stanovnik Felton zone.
122. DEANDRE JORDAN (Clippers), 44 boda
Jordan će zabiti ono što mora i skakati, a tu uglavnom staje njegov doprinos. Draftiran je kao projekt nakon jedne neugledne godine na sveučilištu, a nakon dvije sezone promatranja konačno je pokazao da zaslužuje minute u rotaciji. Međutim, prošle sezone s novim bahatim ugovorom rastu i očekivanja, a rezultat ostaje klasično razočaranje. Nova sezona donosi novu nadu usmjerenu u samo jednom smjeru - napretku u obrani. Jer, slično kao što sjajni postotak šuta skriva činjenicu da je Jordan očajan realizator (sve što može zakuca, zbog čega ima bolji postotak "šuta" iz igre od slobodnih bacanja), popriličan broj blokada skriva činjenicu da je isto tako loš obrambeni igrač (direktni protivnici protiv njega popravljaju učinak za čak 25%, a Clippersi su jednako šuplji obrambeno s njim ili bez njega na parketu - netko tko bi prvenstveno trag trebao ostaviti u defanzivi, ne smije si dopuštati ovakve brojke). Fizikalije i pokretljivost kao preduvjet da se pridruži jednom Chandleru svakako postoje, sad je samo pitanje kada će glava pohvatati tijelo. Nova sezona definitivno će morati donijeti neki pozitivan pomak.
123. JARRETT JACK (Warriors), 44 boda
Jack je već godinama pouzdan back-up play, ujedno i dovoljno dobar kreator i šuter sposoban odigrati i rolu combo-beka. Ostane li zdrav, a to je uvijek upitnik, Warriorsima će dati još jednog sjajnog igrača s klupe.
124. BRANDON RUSH (Warriors), 43 boda
Landry je idealan treći visoki, Jack je idealan combo-bek, a Rush je idealan 3&D igrač za popuniti bok. Obzirom da Warriorsi imaju hrpu mladih igrača (Thompson, Barnes) koji će dobiti minute, ispada kako će Marc Jackson možda imati briga oko slaganja petorke, ali ne i oko klupe. Inače, Rush je godinama u Indiani igrao rolu dežurnog stopera, ali nije ostaviti značajniji trag zbog slabašnog napadačkog učinka. Selidbom u Zaljev eksplodirao je kao tricaš i konačno postao kompletan igrač zadatka. Naravno, obzirom da se radi o jednoj sjajnoj godini, uvijek postoji mogućnost regresije, dapače, teško da će šuterski opet biti jedan od vodećih igrača lige, ali bude li ona u očekivanim okvirima (drugim riječima, ne potone li na razinu iz Pacersa), Warriorsi mogu biti mirni što se bočne rotacije tiče.
125. DEMAR DEROZAN (Raptors), 43 boda
Ogromna minutaža nije pomogla DeRozanu da poboljša statistiku, dapače, samo je pomogla da ga se razotkrije kao nepopravljivo lošeg šutera i kilavog napadača. Međutim, Casey je ekspresno uspio njegov atleticizam staviti u službu momčadi, točnije obrane. Sad još samo treba naći načina dodati DeRozanu šut za tri ili ga barem naučiti da postane nešto stabilnija slash & kick opcija kako bi se zaokružio u igrača zadatka.
126. DERRICK FAVORS (Jazz), 43 boda
Za razliku od Cousinsa, Favors nije očiti kandidat za kvantni skok u svojoj trećoj sezoni iz jednostavnog razloga što do sada nije pokazao ni dijelić napadačkog talenta. Međutim, ono što je pokazao izuzetan je osjećaj za skok i neobjašnjivo kvalitetna igra u obrani za nekoga starog 21 godinu. Već sada, Favors je sposoban odraditi rolu R&D startnog visokog koji bi u doglednoj budućnosti mogao utjecati na utakmice na način sličan Chandleru. Nauči li ikada išta više od zakucavanja, trebao bi u potpunosti opravdati visoki treći pick kojim je izabran.
127. DEVIN HARRIS (Hawks), 43 boda
Klasična 3&A opcija na jedinici koja će se boriti s igračem sličnog profila za ulogu startera. Larry Drew će u svakom slučaju imati slatke brige obzirom da je lani kao back-up opcije Teagueu koristio potrošene Hinricha i Parga.
128. COREY MAGGETTE (Pistons), 43 boda
U svojim najboljim danima, Maggette je mogao proći kao treća opcija obzirom na izuzetnu sposobnost iznuđivanja slobodnih koja je anulirala slabašan raspon šuta. I danas je u stanju solidnoj obrani dodati učinak s linije slobodnih koji može maskirati manjak trice, ali ogroman problem u Detroitu bit će činjenica da je i Stuckey sličan igrač koji više iznuđivati prekršaje od gađanja trica, pa je realno očekivati da Maggette bude lider druge postave. S tim da treba zadržati i dozu opreza - s 32 godine na leđima i cijelim nizom ozljeda iza sebe, Maggette je ogroman kandidat za kvantni pad, iz korisnog igrača u NBDL klasu, ponajviše zato jer, bez šuta i asistentskog gena, nema zaštitnu mrežu na koju može pasti pod stare dane, kada treneri odluče da više nema smisla vrtiti akcije za njega.
129. JASON KIDD (Knicks), 43 boda
Neuništivi Kidd ne stari graciozno poput Nasha, ali i dalje zaslužuje mjesto u NBA rotaciji, prije svega zbog hall of fame sposobnosti organizacije igre (Kidd je doslovno quarterback, njegova ruka posjeduje i preciznost i snagu o kojoj većina smrtnika može samo sanjati), a zatim i zbog solidnih 3&D vrijednosti. Iako nije nezamislivo da Kidd odradi još jednu sezonu kao starter pored ogromnog upitnika zvanog Felton, kao back-up opcija pravo je blago, dijelom i zbog sposobnost da igra obranu na obje vanjske pozicije, pa čak i na manje fizički dominantnim trojkama.
130. LUIS SCOLA (Suns), 43 boda
Luis i dalje može trpati, ali njegov all-round učinak tone iz sezonu u sezonu. U obrani je nemoćan, skakački blijed. Ipak, u idealnoj je situaciji, bez pritiska i bez previše kvalitetnih opcija, u kojoj bi itekako mogao profitirati od onoga što ostane nakon 2 na 2 igre Dragića i Gortata.
131. JASON THOMPSON (Kings), 42 boda
Solidan R&D visoki koji će zabiti ono što mora, uhvatiti svoju kvotu skokova te jednako prosječno igrati obranu na oba tipa visokih igrača.
132. SAMUEL DALEMBERT (Bucks), 42 boda
Za njega vrijedi isto što i za Thompsona, uz jedan plus (Dalembert je fizikalijama prava petica sposobna držati sredinu obrane, iako te ne znači da je zbog toga učinkovit) i jedan minus (Thompson ima puno manju konkurenciju za minute).
133. AMIR JOHNSON (Raptors), 42 boda
Isti igrač kao Thompson, samo što je nemoćan protiv centara, ali zato ostvaruje plus obrambeni učinak protiv četvorki.
134. KLAY THOMPSON (Warriors), 42 boda
Došao je od nikuda i ostvario sjajnu rookie sezonu. Doduše, u gubitničkoj momčadi, ali bez nabijanja brojki. Thompson ni u jednom trenutku nije bio volume scorer, čvrsto se držao uloge 3&D igrača, a pri kraju sezone, kako je dobivao sve veće ovlasti, pokazao je i zavidnu sposobnost kreacije. Treba biti oprezan obzirom na mali uzorak, činjenicu da je Klay došao u ligu nakon 3 NCAA godine i blago rečeno neozbiljan kontekst druge polovice sezone Warriorsa, ali po svemu sudeći Golden State je 11. pick na jednom lošem draftu uspio pretočiti u kvalitetnog igrača zadatka. Minimalno.
135. STEVE NOVAK (Knicks), 41 bod
Slično Mattu Bonneru, Novak je izraziti specijalist za tri, uz jednu olakotnu okolnost - može odigrati nisko krilo, čime otvara mjesto u rotaciji dodatnom visokom igraču.
136. JODIE MEEKS (Lakers), 41 bod
Klasična 3&D opcija koja bi uz malo sreće u Lakersima konačno mogla eksplodirati. U Los Angelesu nikome neće pasti na pamet crtati za njega akcije, što je bio perverzni običaj Douga Collinsa u Philadelphiji.
137. DANNY GREEN (Spurs), 41 bod
Kad Popovichu treba rasni 3&D igrač za zaokružiti petorku, on ga stvori.
138. RAMON SESSIONS (Bobcats), 41 bod
Sessions je prvi igrač Bobcatsa na ovom popisu, ujedno i zadnji playmaker za kojega možemo reći da se nalazi na Felton liniji. Ono što ne možemo za njega reći je da se radi o 3&A igraču - zbog manjka šuta većinu karijere je proveo kao back-up play jer teško koja momčad si može dopustiti držati 30 i više minuta na parketu igrača s jednom vještinom (u njegovom slučaju to je pick & roll napadanje). Bobcatsi mogu, a to znači da, uspije li gađati tricu solidno kao što je to radio u Lakersima (najbolji šut karijere, barem do playoffa), Ramon bi u 25-oj godini mogao konačno napraviti mali korak naprijed.
139. GERALD HENDERSON (Bobcats), 40 bodova
Henderson bi bio fantastičan 3&D igrač kad bi imao šut iz vana. Za sada manjak te vještine nadoknađuje izuzetnim instinktima u napadanju obruča i solidnom realizacijom s poludistance, što je moguće samo u Bobcatsima u kojima mu kao jednoj od glavnih opcija u napadu pripada određena kvota lopti. U ozbiljnoj momčadi, gdje bi morao stati u red iza kvalitetnijih igrača, 20% šuta za tri bi ga pokopali. Ipak, 24 godine na leđima i solidna tehnika šuta kazuju kako se radi o nedostatku kojega se da popraviti.
30 FOR 30: WASHINGTON
SCORE: 20-46
MVP: John Wall
X-faktor: rastanak s Youngom, Blatcheom i McGeeom
Wizardsi su na početku sezone bili rijetko viđen primjer totalno krivo postavljenih temelja. Imali su trenera koji je potpisao u namjeri da vodi playoff momčad i koji nije pokazivao ni najmanju želju biti dio rebuildinga. Sam taj rebuilding dogodio se bez ikakvog plana, raspadom nekadašnje jezgre koja je dovela do 4 kriminalne sezone u kojima nisu imali ni rezultate niti su promovirali mladi talent.
A taj mladi talent možda je najveća opsjena od svih. Nakon prve gubitničke sezone, do koje je doveo fizički raspad Gilberta Arenasa i psihički razlaz između trenera Eddiea Jordana i preostala dva člana jezgre, Carona Butlera i Antawna Jamisona, poslali su pick prve runde u Minnesotu (kasnije se on pretvorio u Rickya Rubia) za Mikea Millera i Randya Foyea kako bi novom treneru Saundersu doveli još veterana s kojima se može boriti za playoff.
Nakon druge gubitničke sezone, tijekom koje je postalo jasno da je Arenas bivši all-star, riješili su se Butlera i Jamisona (i to doslovno riješili, za dva bivša all-star veterana dobili su tek buduće olakšanje na salary capu), usput se dokopavši Johna Walla, klinca franšiznog atleticizma i vrhunskih fizikalija koji je tek trebao naučiti igrati košarku, u čemu mu sudar s ovako nesuvislom situacijom definitivno nije pomogao (pouka za buduće generacije - kada su ti mentori Arenas i zatim Blatche, ne očekuj od svoje karijere ništa više od stajanja u mjestu).
Jasno, nije sve ni krivica okoline (osim ako ste panker, onda jeste) - Wall još uvijek gubi previše lopti jer su mu noge i dalje brže od pregleda parketa, a šuterski je kriminalan - u dvije godine ostvario je 30% s poludistance i 24% za tricu. Uzmemo li u obzir kako je u ovoj skraćenoj sezoni gađao tek 7% za tricu (srećom, potegao je samo 42 trice u cijeloj sezoni), očito je kako ga ovaj dio igre muči, a, dok ne doda pouzdan šut iz vani, nećemo ga moći smatrati all-star potencijalom.
Obzirom na atletsku superiornost koju Wall posjeduje i zbog koje ga je jednostavno zamisliti kao dominantnog slashera i obrambenog igrača, jedina logična usporedba je Rajon Rondo, ali on je već u drugoj sezoni šut s poludistance digao s 27% na 40%, a trica im je tu negdje - oba su trenutno na prosjeku od 24% za karijeru, ali, Rondova rookie sezona u kojoj je imao najgori prosjek od 20% za tricu, prema ovih 7% čini se kao da uspoređujemo Reggiea Millera i Chrisa Dudleya).
Treća gubitnička sezona, ovaj put očekivana jer je rebuilding bio u punom mahu (uspjeli su čak poslati i Arenasa u Orlando) donosi slabašni draft (dobar dio NCAA zvijezda zbog lockouta je odlučio produžiti boravak na sveučilištu) na kojem biraju Jana Veselya, igrača solidnog potencijala, ali upitne NBA pozicije (što često zna biti ključno za dobivanje minuta - ako nisi rasni all-star talent, a sve govori da Vesely to nije, nedostatak jasne uloge u NBA košarci tjerati će trenera da dobro razmisli prije nego te pokuša ozbiljnije uklopiti u momčad).
Kada sve skupa zbrojimo, ispada da je Washington dvije od četiri godine protratio boravkom u sivoj zoni, a da su samo zadnje dvije godine potrošili na prikupljanje buduće jezgre pri čemu su Wall i Vesely sve što imaju za pokazati (od hrpe šljakera draftiranih nakon lutrije ili u drugoj rundi, poput Singletona, Bookera, Crawforda i Macka, jedino se Seraphin čini budućim ozbiljnim NBA igračem).
Što nas vraća na početak i krivo postavljene temelje. Tijekom razdoblja dok su bili playoff momčad, neko vrijeme čak i jedna od boljih na Istoku, Wizardsi su u zoni nakon lutrije došli do tri zanimljiva mlada talenta koja su razvijali s namjerom da jednoga dana postanu dio nove jezgre. Nažalost, vremenom se pokazalo ne samo da su i McGee i Young i Blatche s razlogom izabrani izvan lutrije (limitirani talentom), već i da su njihove upitne osobnosti nemoguća kombinacija za slaganje ozbiljne momčadi (limitirani mozgom).
Jedan problematičan igrač okružen veteranima koji znaju što rade, to je dokazana formula koja uspijeva čak i najveće ridikule držati pod kontrolom. Tri problematična tipa, koja su uz to, usprkos iskustvu i minutama, i dalje ograničena košarkaški, u kontekstu mlade momčadi koja nema čak ni vodstvo od strane trenera, formula je osuđena na kaos. A kaos je upravo ono što su navijači Wizardsa imali prilike gledati zadnje dvije godine dok se Wall, koji je po ulasku u ligu imao tek 20 godina, pokušavao nametnuti pored trojke koja nije uopće imala volje podrediti se potrebama ni njega ni franšize.
Iako generacijski nisu bili toliko udaljeni – McGee je tek bio napunio 23 godine, Blatche 24, a Young 26 – bilo je očito kako nisu na istoj valnoj dužini. Blatche je, uostalom, iza sebe imao veteranski staž jer je ušao u ligu još dok su direktni izbori srednjoškolaca bili dozvoljeni i u 7 sezona nije sazrio ni dana, a Young je nakon tri godine na revolveraškom USC-u (s kojega su i DeRozan i Mayo, pa povucite paralele sami kako se tamo radi s bekovima) nastavio istim sebičnim stilom igre i tijekom 5 sezona u Wizardsima.
Dakle, imaš trenera koji nije potpisao da trenira ovakav roster i želi vani iz ovakve situacije (što mu nitko normalan ne može zamjeriti), imaš navodno mladu jezgru koju u biti čine veterani odgojeni na porazima koji nikada nisu usmjereni da budu dio normalnog sistema već su formativne godine potrošili kako bi bili revolveraši s klupe, pomiješaš to dvoje i dobiješ Wizardse iz prethodne dvije sezone.
Bitna stvar koja se dogodila tijekom ovog perioda je promjena vlasničke strukture – nezainteresiranu obitelj pokojnog vlasnika Pollina (možete se kladiti kako je i ova tranzicija na vrhu utjecala na nikakav profesionalizam na parketu i oko njega) zamijenio je ambiciozni vlasnik Capitalsa Ted Leonsis. Kako je prva sezona s Wallom bačena u vjetar, nova uprava pobrinula se da takva sudbina ne bude i s drugom.
Nakon što je Saunders u svom stilu, s puno znoja i malo vizije, momčad poveo do sramotnog scorea 2-15 (mislim, koliko god kriminalno bili posloženi, Wizardsi su imali talenta za puno više od ovoga), počele su prve reakcije. Saunders je dobio nogu, a na njegovo mjesto je instaliran vječni mu pomoćnik Randy Wittman. Dok je Saunders želio gubiti kako bi dobio otkaz, Wittman je želio pobjeđivati kako bi konačno iskoristio jednu priliku i ostao glavni trener i ubuduće.
Najvažnija odluka pak ticala se razlaza s jezgrom koja to nikada nije trebala biti. Youngov instant napad s klupe, koji je iz krivih razloga u Washingtonu imao startne minute, poslan je u Clipperse (gdje se u puno prikladnijoj roli Young pokazao kao solidna 3&D opcija, barem tijekom tih 30-ak utakmica koja uključuju i par sjajnih partija u playoffu), a McGeev izuzetan blokersko-skakački potencijal i još izuzetniji manjak košarkaškog IQ-a završili su u Denveru (gdje okruženi smislenim sistemom i veteranima koji znaju što rade možda mogu postati korisna košarkaška kombinacija).
Šlag na kraju bio je izgon iz momčadi Andraya Blatchea, koji je, što zbog ozljeda, a što zbog promjene kursa, odigrao samo 26 utakmica kroz koje se uspio samo dodatno zamjeriti publici. Kako nitko nije zagrizao na potencijalni trade, Wizardsima nije preostalo ništa drugo nego amnestirati ga i tako privesti kraju ovu tragikomediju - kako je Blatche označen kao simbol svega što nije valjalo u Washingtonu, a obzirom da je Leonsis posebno osjetljiv na puls navijača, nije bilo šanse da ostane na rosteru za novu sezonu.
Još jedan izgon, sličan onome što su napravili s Butlerom i Jamisonom, ovaj put donio je nešto opipljivije rezultate u vidu Nenea Hilaria, koji je odmah po dolasku u klub Wallu pružio osjećaj kako je to igrati s visokim igračem koji se zna kretati. Samo, Neneov ogromni ugovor ukazat će na jednu lošu tendenciju koju će ovoga ljeta uprava Washingtona jahati do kraja – umjesto mladih igrača i prostora na salary capu, nova uprava Wizardsa, slično staroj, više cijeni dokazane veterane. Što u principu ne treba čuditi obzirom da do prave promjene na vrhu nije ni došlo - iza svih ovih katastrofalnih odluka zadnjih deset godina krije se jedan te isti čovjek, GM Ernie Grunfeld.
FAST FORWARD
I samo tako, iako praktički nisu ni odradili pošteni rebuilding jer su u dvije godine prikupili minimum talenta i jer su opet nakrcali salary cap veteranima, Wizardsi kreću u još jedan lov na osrednjost. Ovaj put, doduše, u nešto boljim uvjetima, s trenerom koji očito želi raditi svoj posao (ostavili Wittmana koji u 6 NBA sezona, istina uvijek u očajnim situacijama, nema još ni jedan pozitivan score) i jezgrom koja ima obrise jezgre (dva top 3 talenta u Wallu i Bealu, koje uz to dijeli samo dvije godine razlike).
Međutim, nakon što su u Nenea uložili posljednje tržištu atraktivne veterane, ono što im je ostalo kao najveća vrijednost - prostor na salary capu koji bi im ostao nakon otkaza Rashardu Lewisu - potrošili su na dva osrednja i preskupa veterana. Dovođenje Arize i Okafora toliko smo već puta spominjali da se nema potrebe previše zadržavati na njemu, Wizardsi imaju pravo vjerovati kako je 41-41 momčad bolji proizvod od 30-52 momčadi.
Ali, pogledajmo iz današnjeg kuta samo sljedeći detalj – Warriorsi su upravo za klupu potpisali Rusha i Landrya za 6.5 milja, a radi se o igračima koji su učinkom barem jednaki (iako su lani imali bolje sezone i teoretski se bolje uklapaju u trenutni roster Wizardsa) onome što Ariza i Okafor pružaju za 14 milja više (ovom prilikom istaknimo tezu da se kombinacija Nene-Okafor pod košem ne čini realnom u svjetlu njihovih dosadašnjih izdanja iako dublje analize izdanja na parketu ostavljamo za najavu iduće sezone).
JEZGRA: Wall, Beal, Nene, Ariza, Okafor, Seraphin, Vesely (48 milja)
ROSTER: jezgra + Singleton, Booker, Crawford, Martin, Price, Mack (55 milja)
- potpisali su trećeg playa Pacersa Pricea za minimum, što ostavlja otvorenim vrata da do početka trening kampa raskinu s lanjskim back-upom Mackom
- u slučaju da se odluče dodatno popuniti roster, na raspolaganju imaju cijeli midlevel, ali njega je poželjno čuvati za iduću sezonu tijekom koje će, zbog većih rata za Okafora, Arizu i Walla, imati još skuplji roster od današnjeg bez da ikoga dodaju
- da su promašili prozor tijekom kojega su mogli dovesti ponekog igrača koji bi se mogao pridružiti Wallu i Bealu kao dio buduće jezgre govori i podatak kako su sve do 2016. izvan igre za dovođenje pojačanja jer, produži li Wall u međuvremenu ugovor, njegova max rata u kombinaciji s Neneom i garantiranim rookie ugovorima za Beala i Veselya neće im ostaviti previše prostora za ozbiljnije osnaživanje rostera čak ni nakon što se riješe Arize i Okafora
- Washington, welcome to another decade od irrelevance?
MONTHLY POWER RANKINGS 2/4
Pola sezone je već iza nas, a i stvari su tako posložene (regularni dio traje 4 mjeseca) da je kraj mjeseca idealan za power rankings pregled. Šteta što i sama igra nije tečna poput sezone, ali nije u redu negodovati i to iz dva razloga. Prvo, zato što smo vrlo lako mogli ostati i bez ovakve košarke, a drugo, zato što nas čeka suludo uzbudljiv playoff. Barem na Zapadu, koji odavno nije bio ovako otvoren. U biti, kad malo razmisliš, bio je ovako otvoren i lani, što dokazuje i uspinjanje Dallasa na vrh, samo što tada još nismo mogli u potpunosti percipirati pad Lakersa i nezrelost Thundera. Obzirom da se ove godine trend nastavio - veteranske momčadi poput Dallasa, San Antonia i Lakersa svakim danom gube dio nekadašnje veličine, dok ove mlade poput Oklahome još nisu spremne na dominaciju - mogućnost da netko opet iskoristi vrhunsku formu i pozitivan zdravstveni karton te odjaše sve do Finala ogromna je.
Ako bacimo pogled samo na trenutne playoff kombinacije, ono što fascinira su poprilične šanse da svi nositelji ispadnu u prvom krugu. Thunder tako ide na Blazerse, koji su ih ove sezone već razbili u gostima, a zamalo im je uspjelo isčupati pobjedu i kao domaćinima. Jednostavno, Blazersi imaju dovoljno dugajlija da uspore Duranta, a s druge strane Oklahoma nema odgovor na Aldridgea. Tablica opet spaja Spurse i Memphis, koji će za playoff pod obručima imati i spremnog Zacha Randolpha. Iako ove sezone Spursi imaju uvjerljivih 3-0, znamo vrlo dobro što su Zach i Gasol izveli u prvom krugu prošle godine.
Dallas dočekuje Lakerse koji su ih već dobili dva puta ove sezone, dijelom zbog dominacije pod obručima gdje Mavsima ne pomaže ni zona (Lakersi su ionako među najgorima u ligi po tricaškom učinku), a dijelom i zbog toga što bez Chandlera i Bareae nema tko napasti srce obrane i otežati život Gasolu i Bynumu. Trenutno su jedino Clippersi izraziti favorit protiv Rocketsa, ali, ako ćemo uzeti u obzir da to mjesto ionako pripada Nuggetsima, dolazimo do nove drame - Nuggetsi su kompletnim Clippersima nanijeli najgori poraz ove sezone usred Los Angelesa, a Clippersi su ukrali jednu u Denveru jer je Billups imao nešto za dokazati bivšem klubu. Ovu treću u kojoj je Paul sredio Denver bez Galinaria, Nenea i Lawsona nećemo ni računati.
Kao i uvijek, power rankingsi nisu odraz trenutnih formi već odražavaju širu sliku, pokušavajući dati odgovor na hipotetsko pitanje - koja momčad bi išla dalje u seriji od sedam. Međutim, kako zbog ovakve izjednačenosti Zapada jednostavno nije bilo moguće posložiti ekipe po snazi jer je svatko u stanju dobiti svakoga, presudio je dosadašnji dojam. Kao i prethodni put poslužio sam se gomilom brojki pokušavajući pokriti svaki kut, ali, iako brojke ne lažu, one nisu u stanju prezentirati kontekst u potpunosti.
S jedne strane brojke dobro dođu kao potvrda da oči ipak ne varaju u slučaju Blazersa, koji imaju osrednji omjer od 18-16 i na rubu su playoffa. Gomila glupih poraza i problemi vanjske linije itekako su pokvarili dojam s početka, ali većina statističkih pokazatelja i dalje ih smatra glavnom konkurencijom Thunderu, što je dodatno potkrijepljeno načinom na koji ih Blazersi drže na konopcima u međusobnim dvobojima.
S druge strane, brojke nimalo ne pomažu oko evaluacije momčadi s Istoka koje nisu Miami i Chicago. Sixersi, Hawksi, pa i Orlando i Pacersi, predstavljeni su kao pandani playoff momčadima Zapada što jednostavno ne može biti istina. Dosta je pogledati međusobne dvoboje koji uglavnom pripadnu predstavnicima Zapada, a zatim uvažiti i činjenicu da su dobrim dijelom te brojke nabijene protiv loše konkurencije. Točnije, dok na Istoku imate kante za napucavanje u vidu Netsa, Pistonsa, Bobcatsa, Raptorsa i Wizardsa (a ni Bucksi ni Cavsi nakon ozljeda Boguta i Varejaoa više nisu potencijalne playoff prijetnje), na Zapadu su i najgore momčadi u stanju itekako priprijetiti. Sunsi imaju Nasha, samim time i šansu svaku večer. Kingsi imaju izuzetan mladi talent koji polako prikuplja iskustvo i koji samo na račun tog talenta uvijek može iznenaditi, a Hornetsi igraju solidnu obranu dizajniranu i vođenu od strane jednog od najboljih mladih trenera u ligi.
Ukratko, ovom prigodom kategorije su nešto promijenjene za razliku od prošli put, a također se pored rednog broja navodi i pozicija na kojoj je momčad bila prošlog tjedna.
IZAZIVAČI
1. (2) MIAMI
2. (1) CHICAGO
Njihova dominacija ligom očita je u svakom pogledu, a možda najviše u tome što su bez ikakvih potresa preživjeli razdoblja bez Rosea i Wadea. Što je izuzetno značajno, posebice za Bullse, nad kojima će visiti upitnik dok god ne skinu Miami na krilima napadačkog učinka Boozera i Denga.
Iako sam ovom prilikom zamijenio brojke ispred njih, ne smatram Heat favoritom u budućoj seriji. Naime, obzirom kako je Miami iskoristio ovu prvu polovinu sezone da digne razinu igre u napadu na još veću razinu, ovo prvo mjesto više je odraz poštovanja prema tom ostvarenju, nego nekakvo simbolično davanje prednosti pred Bullsima. Ovo je i dalje 50-50 dvoboj, a evo i nekoliko razloga zašto.
Onu osnovnu priču o tome kako Miami ima najbolji napad, a Bullsi najbolju obranu i kako se te dvije strane dobrim dijelom anuliraju nema potrebe više naglašavati. Treba znati iskoristiti slabosti protivnika, a one su u slučaju (dobrog) napada Bullsa taj nedostatak rasne druge opcije, odnosno u slučaju (dobre) obrane Miamia premekana zaštita reketa. Sad, Bullsi jesu skok-šuterska momčad, ali imaju razloga za optimizam obzirom na Roseovu sposobnost realizacije iz reketa i s linije slobodnih. Također, Deng i Boozer su fantastični u tom zabijanju s poludistance, što taj često kritiziran oblik napada zbog navodne ne-efikasnosti, barem u njihovom slučaju, čini izuzetnim.
Miami s druge strane igra obranu prvenstveno na loptu i usprkos razvikanim atletskim sposobnostima Wadea i Jamesa dopušta previše penetracije u srce obrane. To je nešto što Rose može koristiti i za što Heat u principu nema odgovor. Ako stave Jamesa na njega ili se odluče na udvajanja, to uvijek ostavlja mogućnost mismatcha ili obrambene rupe na drugoj strani. Primjera radi, bude li James čuvao Rosea dobar dio serije kao što je to bio slučaj u lanjskom finalu Istoka, neće li ovaj novi, agresivniji Deng to znati iskoristiti?
Miamieva najveća prednost u obrani je agresivna igra na loptu i izuzetna tranzicija, ali Bullsi su među najboljim momčadima u ligi što se kontrole lopte tiče i na taj aspekt igre Heat neće moći previše računati. Također, dobar dio napada Miamia dolazi preko agresivnih ulaza u reket i gomile izborenih slobodnih, ali Chicago je i to u stanju anulirati svojom dugom, pokretnom obranom koja rijetko faulira bez razloga. Uostalom, sjetite se samo načina na koji im je Dallas zatvorio reket i oduzeo im to naj-jače oružje.
To znači da će Miami za prolaz preko Chicaga morati dobiti izuzetan šuterski učinak svoje udarne petorke (kao i lani), odnosno da će morati koristiti svoju post igru. I tu opet stvari ne izgledaju loše za Bullse. Iako je Miami sjajan tricaški, pouzdati se u taj aspekt igre često zna biti kontraproduktivno. Recimo da je to plan A2, a to opet znači da je plan A1 spuštanje Wadea ili Jamesa u post. Ove dvije stvari moraju funkcionirati besprijekorno kao lani, čak i bolje, da bi Heat dobio poboljšani Chicago.
U ovom izuzetno izjednačenom dvoboju jedina donekle izražena prednost je ona Bullsa u napadačkom skoku. Da bi je nekako održao na razumnoj mjeri, Spoelstra će rijetko pribjegavati niskim postavama, iako su one najproduktivniji dijelovi rotacije. Znači, dva visoka poput Bosha i Haslema nužna su na parketu samo da bi se pariralo Chicagu u skoku, a kad dodaš Wadea i Jamesa, to znači da ostaje mjesta samo za jednog šutera iz vana. Ako vrtiš napad kroz post ili ako će netko od dvojca Wade-James iskoristiti nekakav blok za penetraciju, ovakva postava automatski donosi slabiju efikasnost jer onaj od dvojca koji ne bude igrao loptom može poslužiti prvenstveno kao cutter (što je uz kontru najbolji dio njihove igre, ali nije nešto na čemu možeš bazirati većinu napada).
Daleko od toga da James ili Wade ne mogu zabiti tricu, ali u takvim situacijama puno je bolje otvoreni šut prepustiti specijalistu. Samo, nekako mi je teško vjerovati da će Spoelstra jednog od njih dvoje sjesti na klupu u ključnim trenutcima. I tu vam, prijatelji moji, na scenu stupa glavni razlog zašto James nestane u završnicama. Kad mu je protiv Dallasa, za razliku od playoff puta po Istoku, prestala upadati trica, sve što je mogao bilo je stajati i slati loptu prvom čovjeku do sebe. Mislim, ili to ili pucati cigle. Obzirom da se odlučio za ovo prvo, pokazao je zrelost, ali i to je onda anulirao predavši se pred izazovom. Umjesto da stisne žešće u obrani, da ide glavom kroz zid u napadu, shvativši da mu ne upada šut ponio se kao razmaženo derište i prestao se truditi. Sad, tko može garantirati da se isto neće dogoditi i ove godine?
Ta post igra koja je postala srž Heata trebala bi biti rješenje za sve probleme zatvorenog reketa, ne-balansirane petorke i općenito mora postati srce napada koje će pumpati krv svemu ostalome. I to djeluje sjajno, dok ne shvatiš da se ipak radi o alibi igri kroz post. Jer, nije James odjednom savladao centarsku tehniku, niti je postao majstor pivotiranja poput Kobea ili Jordana. Njegova igra leđima se uglavnom svodi na šut iz okreta u Maloneovom stilu, a znamo kako je daleko Malone dolazio s tim.
Znači, nemaš dovoljno šutera oko sebe da bacaš povratne, a ne znaš ni kako se izboriti za poziciju pod samim obručem. Za ovo naizgled postoji samo jedno rješenje - da Spoelstra konačno Jamesa počne koristiti kao četvorku i izbaci iz rotacije Haslema. Postoji ih još nekoliko, ali oni ne uključuju pro-aktivnost, već čekanje sudbine i izazivanje postotaka. Drugim riječima, nadu da Miami, ovakav kakav je, može zabiti dovoljno iz vana i tako anulirati sve dobro što Bullsi rade u reketu.
S druge strane, sve što Chicago treba je odigrati svoje u obrani, skakati u napadu i davati druge šanse Roseu. Koji, osim ulaženjem u reket, mora obranu Heata razbiti prvenstveno pronalaženjem slobodnih suigrača. Tu na scenu konačno stupa i Rip Hamilton. On je u stanju biti treći vrhunski strijelac s poludistance kojega će Rose imati na raspolaganju, a usput nije rupa u obrani. Dok god on može smetati Wadeu na način na koji to Deng radi Jamesu, Rose će biti najbolji pojedinac na parketu, a kad imaš najboljeg pojedinca na parketu, onda se možeš nadati i prolazu.
Sad, obzirom da je veći dio ovog teksta pro-Bulls intoniran, zašto nisam Chicagu ostavio broj jedan? Zato što sam do nedavno vjerovao da Bullsi imaju nekoliko postotaka veću prednost. Međutim, sa zdravim Millerom, uigranim Battierom i nikad boljim Jamesom i Wadeom, Miami je tu prednost stigao usprkos svim potencijalnim manama. Koje nisu toliko problem koliko su izazov, baš zato što nikada nismo imali prilike gledati ovako koncipiranu momčad u borbi za vrh. Taj njihov swingmanski temelj koliko god da je problem protivniku, toliko je i njima samima, ali je zato još zanimljivije pratiti razvoj ove priče.
Doduše, kao što znamo postojali su jednom i Bullsi Jordana i Pippena koji su dokazali da je teoretski moguće doći do kraja na ovaj način, iako su na tom putu imali i nekoliko sitnih prednosti - vrhunski skok u napadu i izvjesnu koncepciju igre znanu pod imenom trokut koja im je omogučavala da maksimalno koriste netipičnu igru u postu. Ako Heat nikada ne osvoji naslov, ta dva detalja pokazat će se ključnima. O onome da jedan Pippen ili Jordan nikada ne bi digli ruke od utakmice ili serije koja je daleko od zadnjeg zvuka sirene nemojmo ovom prilikom.
KVAZI-IZAZIVAČ
3. (3) OKLAHOMA
Sjajan napad, dovoljno dobra obrana. Osnovni sastojci za uspjeh su tu, ali razlog zašto Thunder još nije zreo za otići do kraja ne nalazi se u krajnjem sadržaju, već u stilu. Jedan od većih problema je što gube previše lopti, ali sve se to može pripisati jednostavnom razlogu što im se napad sastoji od inspiracije tri all-star talenta. I to je manje-više to. Osim golog učinka kojega postižu individualnim talentima i karakternom čvrstinom, nema tu nekog specijalnog učinka klupe, nekog specijalnog stila igre, neke specifične kvalitete u obrani i napadu koju mogu okrenuti u svoju korist. Ništa osim čiste mladenačke energije i upornosti. Izuzetno postavljeni temelji, ali nadogradnja ide sporo. Ipak, prognoza njih u Finalu i dalje je realna zbog jedne stvari - iako nisu napredovali kao momčad, individualno su napravili ogroman korak naprijed, posebice Durant koji je od žgoljavog šutera postao all-round fajter u rangu Jamesa (možda i bolji zbog ovog epiteta fajtera).
Pametnija i iskusnija momčad može pripremiti plan za iskoristiti njihove slabosti, pitanje je samo postoji li danas ijedna takva s dovoljno energije da taj plan sprovede u djelo. Jednostavno, OKC ima sve preduvjete da postane nova dinastija. Od vlastite snage do povijesnog konteksta. Samo treba u red dovesti te sitnice poput skoka, kontrole lopte i obrane. Ne kažem sitnice da bi se rugao, već zato što je funkcioniranje tih aspekata igre stvar sistema i uigranosti, ne talenta. U tome najvažnijem ne oskudijevaju, ali, dok su ovako sirovi, inferiorniji protivnici će uvijek imati šanse.
Što je potrebno za momčadski iskorak? Ako uzmemo da je Ibaka već sjajan ovakav kakav je te ako iz jednadžbe izbacimo Brooksov utjecaj, ispada da im je potreban samo peti čovjek koji će zaokružiti stvari. Slično kao i Heatu i njima se nudi opcija guranja Duranta u post, ali KD je za razliku od Jamesa toliko dobar šuter da bi guranje u post bilo kontraproduktivno (dok James, od kada manje šutira iz vana i više igra u reketu, ostvaruje brojke karijere). To isključuje eventualna pojačanja vanjske linije, iako je niska petorka s Cookom ili za sezonu izgubljenim Maynorom imala svojih trenutaka. Ne, ono što njima treba je čovjek koji može odigrati pod košem, a da nije balvan poput Perkinsa (Collison je sjajan kao podizač energije s klupe, ali nije rješenje zbog napadačkih limita).
I kad staneš razmišljati tko bi idealno nadopunio ovakvu postavu jedno ime ti padne na pamet - Tyson Chandler. Sjajan pick & roll igrač, što bi dodatno pojačalo već kvalitetan dio njihovog napada (zamislite ga u paru s Hardenom), te fenomenalan u realizaciji ispod koša (u biti, totalna suprotnost od Perkinsa). Čak bi digao i njihovu obranu na respektabilnu razinu. Naravno, Chandler je u New Yorku i u Oklahomi mogu samo sanjati o takvom rješenju, ali sve ovo pričam samo zato da se podsjetimo kako su ga mogli imati.
Podsjetite se samo ovog tradea i pogledajte tu krađu koju je Presti zamalo izveo (uz pomoć besmrtnog GM-a Hornetsa Jeffa Bowera, čovjeka koji je upropastio neke od najboljih godina Chrisa Paula). U biti, trade je već bio realiziran i Chandler je već bio suigrač Westbrooka i Duranta, dok doktori Oklahome nisu izrazili sumnju u njegove zdravstvene probleme. Obzirom na popriličan ugovor koji je Chandler imao, Presti je poništio trade na osnovu pada na zdravstvenom pregledu, jer mu je u tim trenutcima najvažnije bilo zadržati prostor na salary capu. Ostalo je povijest, a sadašnjost je takva da Presti novac namijenjen Chandleru daje Perkinsu. Nitko nije bezgrešan.
PLUTAJUĆE MINE
4. (10) SAN ANTONIO
U ovakvoj regularnoj sezoni njihov sistem i dvije petorke dovoljni su čak i da pokriju izostanak Ginobilia, ali da bi izuzetan napad i izuzetna dubina bili smetnja i u playoffu, trebat će im i Parker i Manu u punoj formi. Ipak, s ovako slabašnom obranom i tankom rotacijom pod košem, puno realnije od nekakvog izuzetnog playoff pohoda je ispadanje u prvom krugu. Posebice ako opet nalete na momčad poput Memphisa s dominantnom unutarnjom linijom.
5. (9) DALLAS
Fascinantna sezona za Dallas, ponajviše zbog toga što su najveći dio vremena ostvarivali dobre rezultate s lošim izdanjem Nowitzkog. Čim se Dirk počeo šuterski buditi, stvari su počele izgledati bolje, ali ništa ne može zamaskirati podatak da je njihova obrana ostala jedna od najboljih u ligi usprkos gubitku Tysona Chandlera i čovjeka koji je do savršenstva doveo njihovu zonu, Dwanea Caseya. Što je prije svega potvrda genija Ricka Carlislea, ali i žilavosti Mariona, Kidda, Westa i gomile mladih aktivnih visokih igrača poput Mahinmia i Wrighta koji nadoknađuju opću tromost Brendana Haywooda.
Paradoksalno, ono gdje se gubitak Chandlera puno više osjeti je napad. Dok je obrana za mrvicu slabija, napad je osjetno pao jer na rosteru više nemaju takvu pick & roll opciju. Također, Haywood nije ni približno dobar u realizaciji zicera, iako se za razliku od Tysona voli postavljati u post i pokušavati igrati leđima. Naravno, time samo šteti momčadi, ali Carlisle je prisiljen na neke ustupke veteranu kako bi zauzvrat dobio pristojno zatvoren reket.
Nema sumnje da će Dirkovim sve boljim igrama napad Mavsa izgledati sve bolje, ali bez Chandlerove siline u reketu on će puno više nalikovati onim ranijim Dallasovim izdanjima koja su, kao prvu i zadnju opciju, koristila samo skok-šut. Čak i odlazak slashera poput Bareae ostavlja posljedice - obzirom na nekonstantnost Beauboisa i veteransku igru Kidda, Cartera i Westa, Mavsi su gotovo u potpunosti ostali bez koševa u reketu, pa čak i slobodnih bacanja koja je Barea, uvijek u potrazi za kontaktom, iznuđivao na tone.
Sjajna obrana perimetra dobro će doći protiv ekipa poput Thundera, ali bez vrhunskog napada i s ovolikom ovisnosti o vanjskom šutu, Dallas će prije ponoviti neko od legendarnih ispadanja u prvom krugu nego dugi boravak u playoffu.
6. (7) PORTLAND
LaMarcus Aldridge je svojom kompletnom igrom neriješiva zagonetka za obrane diljem lige i u ovom trenutku najbolje skrivena tajna NBA (da kojim slučajem igra na većem tržištu, bili bi ga puni mediji). McMillan je oko njegovih sposobnosti posložio opasnu momčad, ali i izuzetno ranjivu. Opasnu zbog balansa u svim dijelovima igre, lakoće kojom se prilagođava situacijama u igri i niza sjajnih all-round košarkaša. Ranjivu zbog manjka rasnog pomoćnika LaMarcusu i nekonstantnosti vanjske linije. Kad bi kojim slučajem jednim tradeom donekle korigirali ove dvije stvari, bili bi druga momčad Zapada. Do tada su, kao i ostali, u rukama spleta okolnosti.
7. (12) CLIPPERS
Chris Paul je dovoljan za miran put prema playoffu, njegova kontrola lopte i način na koji je sposoban preuzeti utakmicu su na MVP razini, ali za značajniji rezultat u doigravanju trebat će im zrelija i kvalitetnija igra dvojca pod košem. Dolazak Martina stabilizirao je klupu, sada još samo treba pričekati par godina dok Blake pohvata konce organizirane košarke i nauči razlikovati stvari poput dobrog i lošeg šuta. I dok za njega nema straha, razvoj DeAndrea Jordana predstavlja puno veći upitnik.
Ogroman novac je stavljen na kartu njegovog obrambenog učinka u reketu, ali do sada je povrat bio minimalan. Blokade i skokove na stranu, Clippersi prelako primaju koševe ispod samog obruča gdje se umjesto pravovremenih rotacija kao jedina obrambena reakcija često nude nepotrebni faulovi. Čisto primjera radi, evo nekih konkretnih brojki da se dokaže Jordanova fascinantna nesposobnost čuvanja svog čovjeka - Darko Miličić zabio mu je lakoćom 22 koša (prosjek 4.9), Ekpe Udoh 19 (prosjek 4.4), a 15 koševa Meme Okura su posebna priča.
Čak su i centri poput Aarona Graya ili Mozgova odigrali utakmice sezone protiv njega poduplavši učinak, ali, čak ni to što zabiju dva, tri ili četiri puta više, nije toliki problem koliko suludo visoki postotak šuta kojim ostvaruju te brojke. Praktički, danas nema trenera u ligi koji neće pokušati okrenuti matchup protiv Jordana u svoju korist, što stavlja dodatni pritisak na Paula i Griffina. Lob City možda jeste fora, ali odrastati i preuzeti odgovornost je još veća. Čekamo Blakea i DeAndrea da pokažu kako su to u stanju.
GUNNING FOR THAT NUMBER 7 AND 8 SPOT
8. (4) DENVER
Karlova napadačka filozofija davala je ploda i ove sezone usprkos mnogobrojnim promjenama rostera - Nuggetsi imaju jedan od najboljih napada u ligi, žive od tranzicije, slobodnih bacanja i neprestanog kretanja lopte i igrača. Obrana je nedovoljno dobra za veće rezultate, rotacija visokih je tanka, ali nitko nije ni očekivao od njih lov na naslov. Međutim, epidemija ozljeda koja ih je napala, po prvi put dovodi u pitanje čak i plasman u playoff. Pitanje je koliko će trebati Galinariu da uhvati pravu formu, a također će biti zanimljivo pratiti kako se razvija situacija s dosadnim ozljedama Lawsona i Nenea koje ih prate veći dio sezone. Mislim, čak ni Karlova taktika i širina klupe ne mogu tek tako nadoknaditi igranje s tri najvažnija igrača van idealne forme.
9. (8) LAKERS
Njihova dominacija u reketu i sjajna obrana obilježja su koja obično donose dobre rezultate u playoffu. Problem je samo u tome što Lakersi do njega možda neće ni stići, obzirom na nepostojanje učinka vanjske linije. Među najgorima su u trici, ukradenim loptama i asistima, dakle u svim kategorijama za koje su odgovorni vanjski igrači. Samo jedan solidan playmaker riješio bi velik dio njihovih problema, ali, izgube li pritom Bynuma ili Gasola, opet nisu ništa napravili. U svakom slučaju, ne treba ih podcijeniti dok imaju ovakva tri igrača pod ugovorom, ali ni precijeniti obzirom da, sudeći po vijestima koje svakodnevno pristižu iz njihova kampa, Lakersi sve više počinju nalikovati na Knickse Zapada. Disfunkcionalna franšiza koja će uz pomoć resursa uvijek nekako preći preko manjka znanja i profesionalizma. Sad još samo trebaju naći svoga Lina.
10. (14) MEMPHIS
Memphis je nekako preživio mizeran napadački učinak oslonjen na solidnu obranu, sjajan skok u napadu i ponajprije fenomenalnu sposobnost presinga na loptu koja ih već drugu godinu za redom drži debelo iznad konkurencije kada su ukradene lopte u pitanju. Sada nam ostaje samo konačno vidjeti kako će Gay i Randolph funkcionirati zajedno u ozbiljnom kontekstu. Obzirom da napad teško može biti gori s ovoliko talenta uokolo, skoro priključenje takvog strijelca pod košem trebalo bi ih lansirati među sigurne sudionike playoffa. A tamo je sve otvoreno, posebice ako Zach i Gasol budu na lanjskoj razini i ako Gay i Mayo pruže podršku iz vana i s linije slobodnih.
11. (17) HOUSTON
Rocketsi su se izdigli iznad gomile 50-50 momčadi na Zapadu zbog dvije stvari - izuzetno duboke klupe i poboljšane igre u obrani. Napad je tradicionalno efikasan usprkos nikada manjem učinku sa slobodnih Kevina Martina (što im je još lani bilo glavno oružje), a to treba pripisati eksploziji Kylea Lowrya i gomili dobrih šutera uokolo. Međutim, oslanjanje na klupu i Samuela Dalemberta dokazano ne pomaže previše u playoffu. Zato se, iako to možda nije sportski, toplo nadam kako će Rocketsi ipak prepustiti playoff vlak momčadima bolje prilagođenima za uspjeh u seriji od sedam.
PLAYOFF PROLAZNICI - ISTOK
12. (5) PHILADELPHIA
Kada je raspored postao teži, Sixersi su prestali gaziti protivnike, što je samo potvrdilo tezu kako se radi o momčadi s dobro poznatim manama koja je ove godine iskoristila kontinuitet vlastitog rostera i stila igre kako bi uredno pobjeđivala inferiornu konkurenciju. Ali, isto tako i uredno gubila od boljih protivnika. Koliko god da su dobri u svim dijelovima obrambene igre i koliko god da su nesebični u napadu, nedostatak all-star talenta sposobnog povuči kada sve drugo stane vidi se iz aviona. Koncept slaganja momčadi oko sporednih igrača u glavnim ulogama jednostavno ne prolazi u ovoj ligi.
13. (11) ORLANDO
Ryan Anderson van svake logike drži napad podmazanim i nakon pola sezone, Stan Van Gundy još jednom potvrđuje da je vrhunski stručnjak (ne samo što je opet izvukao maksimum iz svog "4 vani, 1 unutra" napada, već je to postigao s nikada slabijim rosterom), a kako vrijeme prolazi čak se i obrana stabilizira i dolazi na one dobro znane Howardovske razine. U svoj priči oko Dwightova odlaska jedan aspekt je ostao zanemaren, a taj je da bi Orlando, sa samo jednim rasnim vanjskim igračem sposobnim biti triple threat, danas bio najveći konkurent Miamiu i Chicagu. Naravno, idućih par tjedana, dok ne dođe trade deadline, sva pozornost bit će usmjerena na Howarda, a u sjeni ostaje ta činjenica kako za njega ne postoji bolji kontekst od ovoga uz Andersona i Van Gundya. Nažalost, obzirom da je Otis Smith svojim očajnim potezima izbio svaku mogućnost poboljšanja u hodu, rastanak je neminovan. Osim ako i njima od nekuda ne padne u krilo nekakav Jeremy Lin.
14. (13) INDIANA
Dok se obrana drži na ovim zavidnim razinama, opasnost od njih je realna, ali, s druge strane, dok imaju ovako kilav napad, sami sebi su najveći neprijatelji. Ovu sezonu treba iskoristiti za utvrditi jednu stvar - da li je problem nemoći Grangera i Collisona, dva čovjeka koji su trebali nositi ogroman dio tereta u napadu, isključivo stvar njihova talenta ili je za sve kriv sistem Franka Vogela koji igrače ne stavlja u idealne pozicije za uspjeh. Obzirom da i Granger i Collison iza sebe imaju puno bolje rezultate od ovogodišnjih, čak i kada na stranu maknemo nedostatak priprema, pitanje Vogelove odgovornosti nije zanemarivo. Opet, ako ništa drugo, barem je čestim korištenjem centra od Hibberta napravio all-star igrača.
15. (21) NEW YORK
Solidna obrana dolaskom Lina dobiva i napadački balans, a to znači da su Knicksi od najvećeg razočaranja preko noći postali playoff momčad. Netko bi možda rekao i ugodno iznenađenje, ali obzirom na uloženo i očekivanja, nastup u playoffu je minimum koji su morali ostvariti čak i prije Lina. Njihove dobre strane su nam poznate - agresivna igra na linije dodavanja, Chandlerovo prisustvo u reketu, kvalitetan skok, a isto tako i mane - neučinkoviti napad i slaba kontrola lopte. Sad, Lin će dijelom ispraviti ovo prvo svojom sposobnošću da vrti pick & roll, ovo drugo će pogoršati svojom nesposobnošću da pazi na loptu, ali on je svoje napravio samim time što je probudio osjećaj momčadi u skupini plaćenika. Sad je na Amareu i Carmelu da stvar dovedu u red.
U ovog drugog ne sumnjam jer se radi o pre-ponosnom igraču da bi dopustio novo skretanje s kursa, ali ovaj prvi, bojim se, danas nije ništa drugo nego astronomski plaćen igrač zadatka. Koji, da stvar bude gora, nema zadatka. A to sve skupa znači da ciklus Knicksa kreće u novi krug života s preplaćenim i istrošenim nekadašnjim all-star igračima. Jedina razlika ove godine je, eto, što su Dolan i kompanija napredovali kao stručnjaci pa su, valjda uz pomoć kristalne kugle, znali da će im Lin, Shumpert i J.R. kompletirati momčad i dati joj smisao. Ukratko, na Istoku stare priče, ali dobra vijest je da se i Lakersi odlučuju pridružiti ovom vječnom životu na kredit kojega su Knicksi doveli do ekstrema.
16. (20) BOSTON
Odakle je Garnett izvukao snage da odigra ovakav mjesec kakav je iza nas ostaje nejasno, ali barem se javila nada da, u slučaju da tako nešto može ponoviti u playoffu, Boston nužno ne mora plesati samo jedno kolo. Nadati se nečemu većem od polufinala konferencije iluzorno je čak i pored sjajnog KG-a, obzirom da Celticsi ne vode brigu o lopti, ne skaču i ne pucaju slobodna. Njihov šut je i dalje sjajan te su zbog njega i dalje izuzetno efikasni, ali manjak laganih koševa i drugih napada osudio ih je na sporu i bolnu smrt. Jedino vrijedno pažnje, uz povremeni bljesak veterana koji će nas podsjetiti na ne tako davnu veliku prošlost, je kemijanje Dannya Aingea koje bi u idućih dva tjedna, ako smo išta do sada naučili o GM-u Celticsa, trebalo uroditi novim šokantnim tradeom.
17. (6) ATLANTA
Bilo je jasno da bez Horforda ne mogu izdržati na razini na kojoj su igrali prvi mjesec, a pad forme Johnsona (i moguća ozljeda) te pad učinka klupe, također očekivani, samo su dodatno otežali život. Ipak, možda je najgore od svega što Teague više ne igra na razini s početka kada je praktički bio prvi playmaker i ključni čovjek obrane. Od kada se lopta vratila u ruke Johnsona, a Teague prestao s presingom na loptu, napad se ponovno usporio, a obrana je postala preovisna o bljeskovima Josha Smitha. Larry Drew se dokazao kao čovjek koji zna što radi i nema sumnje kako će ovako oslabljen roster održati na putu prema doigravanju, ali, slično Pacersima i Sixersima, Hawksi nikakvim sistemskim poboljšanjima ne mogu maskirati manjak talenta u zabijanju koševa.
MIDDLE OF THE ROAD TEAMS (PO NAŠKI - NI VRIT NI MIMO TEAMS)
18. (16) MINNESOTA
Ogromno srce i neuništiva volja Lovea i Pekovića, Rubiev talent te Adelmanovi trikovi, lansirali su Wolvese u lov na playoff. Međutim, obzirom da je njihov napad baziran više na brzini nego učinkovitosti, te da je obrana rezultat borbenosti puno više nego sistema, za očekivati je da će u drugom dijelu sezone rezultati pasti na zemlju i postati primjereniji talentu kojega imaju. Njihov sjajni skakački učinak i stalni boravak Lovea i Peka na liniji slobodnih donijet će im dovoljno pobjeda, ali pitanje je koliko dugo mogu izdržati igranje punom snagom u ovako frenetičnom ritmu obzirom da ni Pek ni Rubio nikada u životu nisu imali ovako važne uloge u momčadi. Uspije li Adelman izvući nešto od ostatka rostera, posebice šuterski, možda prikrije neminovan pad nositelja igre, ali već i sam podatak da imaju šanse za playoffom, ma kako male one bile, zaslužuje totalni respekt (Wolvesima će život otežati i podatak da u drugom dijelu imaju samo jednu laganu utakmicu, i to gostovanje kod Bobcatsa, a sve ostalo čine obračuni po Zapadu uz čak 19 gostovanja i samo 13 domaćih utakmica).
19. (15) UTAH
Millsap i Jefferson su malo pali na zemlju, stvari su se normalizirale i Jazz se pokazao kao lutrijska momčad koju smo očekivali od starta obzirom na užasnu razinu kvalitete vanjske linije. Ipak, slično Minnesoti, i oni mogu s optimizmom gledati u budućnost obzirom da potiho grade jezgru nove kvalitetne generacije. Jedino sjećanje na vremena Jerrya Sloana ostaje šuplja obrana i konstantno fauliranje u reketu, kojega se izgleda čak ni buduće nade Favors i Kanter nemaju namjere odreći.
20. (23) GOLDEN STATE
Među gomilom zbivanja na Zapadu, gotovo neopaženo prolazi sjajno napadačko izdanje Warriorsa. Od kada se stanje Curryevih zglobova stabiliziralo i od kada je David Lee pronašao formu od prije dvije sezone, Warriorsi zabijaju kao blesavi. Trojka Curry-Ellis-Lee napadački se ne srami nijednog terceta u ligi (što su uostalom i dokazali i protiv Miamia i protiv Oklahome), a kada im još dodaš fenomenalnu pratnju tricaša Wrighta, Thompsona i posebice Rusha, koji je sa svojih 52% šuta za tri najopasniji tricaš lige, dobiješ gomilu realiziranih skok-šuteva uz izuzetne postotke. Razlog zbog kojega već sada nisu u borbi za playoff je prije svega očajna obrana, a ne pomažu ni loš skakački učinak te jednodimenzionalnost napada koji je oslonjen isključivo na šut, točnije na tricu.
Drugim riječima, ako imaju šutersku večer, Warriorsi mogu dobiti svakoga, a ako nemaju, isto tako mogu od svakoga izgubiti. Balans je neophodan, a kako je očito da Biedrins više nema namjeru biti koristan košarkaš (njegov strah od lopte graniči s patologijom) i da je Udoh u najboljem slučaju solidan podizač energije s klupe, trade Ellisa ili Currya za pravog visokog igrača je neophodan, inače jedna solidna momčad nikada neće dobiti svoju šansu. Naravno, idealna nadopuna ovoj momčadi bio bi Tyson Chandler (a tko drugi, izgleda je Tyson prototip modernog NBA centra), koji nažalost nije prepoznao potencijal Warriorsa tijekom ovoga prijelaznog roka, već se odlučio za svjetla pozornice u New Yorku.
Dwight bi bio još bolje rješenje, ali obzirom na ogromne ugovore Leea i Ellisa, Orlando bi vjerojatno morao pristiti na neki trade koji uključuje obojicu. Dakle, ništa od toga. Što im ostavlja samo jednu nadu - draft. Uz malo sreće, momčad koja je otkrila Jeremya Lina mogla bi se dokopati prvog picka (iako im u tome naumu napadačke eksplozije baš i ne pomažu), a to znači i ultimativnog NBA centra budućnosti, Anthonya Davisa, koji je Tyson Chandler na kvadrat. I tako bi preko noći dobili novu silu na Zapadu jer bi im Davisov rookie ugovor omogučio da zadrže i Ellisa i Currya. Nažalost, umjesto u Zaljevu, Davis će završiti negdje na Istoku gdje će nekoliko sezona morati trunuti okružen antitalentima, umjesto jednim od najpotentnijih napada NBA.
THE BAD, FIRST CLASS - SHITTY LUCK
21. (18) PHOENIX
Steve i dalje dostojanstveno stari, Grant Hill nešto malo manje, ali najveći problem je što nakon ova dva veterana i dva solidna iskusna igrača poput Dudleya i Gortata (koji je barem jedan od rijetkih koji je zaradio ugovor prije nego mu je Nash napumpao brojke), klub nema mladoga talenta na koji može pasti. Čak ni ovogodišnji draft ne donosi previše šansi za pomak naprijed obzirom da su im šanse za nekim od prva tri picka minimalne, a onda opet, obzirom da su u pitanju Sarver i kompanija, pitanje je zašto bi visoki pick uopće bio garancija nekih boljih dana u Phoenixu.
22. (19) CLEVELAND
U životu treba naporno raditi i vjerovati da rad donosi rezultate, ali čak i tada treba biti svjestan da bez sreće nemaš ništa. Cavsima je igrom slučaja u ruke upao momak franšizne vrijednosti koji je čak uspio jednog majstora poput Rubia izbaciti iz kombinacija za rookiea godine. Sasvim je nebitno što su ozljedom Varejao Cavsi ispali iz trke za playoff, puno je važnije što u Irvingu imaju temelj za dalje. Najluđe od svega, nitko nije imao pojma koliko je momak dobar jer u toj jednoj godini na Dukeu, što zbog ozljede, što zbog naknadnog ulaska u momčad, nije stigao pokazati raskoš svog talenta.
Svi smo pretpostavljali da je kompletan strijelac i da može trpati, ali da je legitimni triple threat najveće vrijednosti (dobar osjećaj za asist, igra s loptom pod kontrolom, fenomenalna selekcija šuta, Nashovska preciznost i Paulovski ulazi pod koš) nitko nije mogao ni sanjati. Ako je suditi po prvoj godini, Cleveland opet ima šansu graditi momčad na košarkašu ne all-star, već hall of fame vrijednosti. Sad nam samo ostaje čekati da Gilbert napiše mail u kojem će priznati da je najsretniji čovjek na svijetu.
23. (24) MILWAUKEE
Ozljeda Boguta označila je početak kraja, a Jenningsov povratak u za njega tipične šuterske nizine (koji je, znakovito, nastupio paralelno sa sve većom vjerom u njegove all-star vrijednosti) stavio je točku na i još jednoj sezoni punoj razočaranja. Dobre vijesti su da Scott Skiles i dalje drži stvari pod kontrolom (što je za njega svojevrsni rekord), iako pad u obrani nije nešto što bi očekivali od njegovih momčadi. Opet, obzirom na to kakav roster mu je složio nadri-GM Hammond (Udrih, Jackson i Dunleavy se teško mogu smatrati igračima koje bi Skiles htio u svojoj momčadi), Bucksi još i dobro kotiraju. Ilyasovin lov na novi ugovor i dobre igre rookiea Leuera rijetke su svijetle točke još jedne disfunkcionalne sezone u Wisconsinu.
24. (28) SACRAMENTO
Keith Smart je konačno shvatio (valjda tome i služi prezime) da je jedini način da poboljša napadački IQ ove momčadi micanje Tyrekea Evansa s pozicije primarnog playmakera. Sitni rookie Thomas tako dobiva šansu postati svojevrsni Lin u Sacramentu. Što je urnebesno kad malo bolje razmisliš - navijači Knicksa su zviždali malome tijekom cijelog susreta prije nekoliko dana u New Yorku samo zbog imena (dobra fora), nesvijesni da je umjesto Lina vrlo lako taj isti Thomas mogao biti spasitelj njihove sezone. U biti, to bi tek bila poetska pravda, da nešto što je jedan Isiah Thomas gotovo uništio, neki drugi Isaiah Thomas donekle popravi.
Donese li Thomas neki smisao napadu, talenti Cousinsa i Evansa pobrinut će se za ostalo. Jasno, očajna igra u obrani i trošenje energije na nepotrebne stvari i dalje će ostati obilježje ovih Kingsa, ali će barem, poput drugih dugogodišnjih lutrijskih momčadi (Wolvesi, Warriorsi), konačno moći napraviti taj korak naprijed s vlastitim talentom.
THE BAD, SECOND CLASS - SHITTY TALENT
25. (22) NEW ORLEANS
Ozljede Gordona i Jacka izbacile su ih iz svake konkurencije, ali ne i iz takta. Glavni čovjek u New Orleansu je trener Williams koji iz doslovce skrpanog rostera iz večeri u večer izvlači pristojnu obranu i kvalitetan skok. Uz trenera, dobri potezi su i davanje minuta sjajnom Meksikancu Ayonu (jeftina, a kvalitetna opcija za trećeg visokog) te mladom Vasquezu (back-up play prve klase). Klupa je riješena, sada im samo ostaje isto napraviti i s petorkom. Dva lutrijska picka na izuzetnom draftu svakako pomažu, ali još je bolja vijest da bi klub uskoro trebao pronaći novoga vlasnika. Sve u svemu, obzirom na moguće posljedice, situacija u New Orleansu ipak prolazi bez uragana, samo s povremenim nevremenom, za što je prije svega zaslužna kvalitetna uprava (stoga me i strah priča po kojem klub preuzima grupa koju predstavlja Mike Dunleavy, čovjek koji u svojim bolesnim ambicijama zasigurno neće propustiti iskoristiti priliku još jednom se okušati u ulozi GM-a).
26. (25) TORONTO
Da se Bargnani nije ozljedio, garantiram da bi Raptorsi imali barem dvije-tri pobjede više. Jednostavno, bez najboljeg strijelca njihova igra u završnici je patila da to mjere da su doslovno poklonili nekoliko pobjeda u zadnjim sekundama. Casey je opravdao svoje dovođenje podizanjem obrane na zavidnu razinu, ali, obzirom na neke sumnjive poteze oko rotacije i neke čudne odluke u završnicama (posebice u porazima protiv Knicksa i Lakersa), pitanje je radi li se o materijalu za glavnog trenera ili samo sjajnom asistentu. S druge strane, blesavo je pričati o Caseyevim manama kada uzmeš u obzir kako na raspolaganju ima roster bliži zahtjevima NBDL-a ili Eurolige nego NBA-a.
THE UGLY
27. (30) DETROIT
Obrambena filozofija Lawrencea Franka konačno je počela nailaziti na plodno tlo, rookie Knight je konačno počeo nešto zabijati iz vana, a Stuckey je konačno počeo ulaziti u reket. To su sitnice koje su Detroit u posljednih mjesec dana pretvorile u respekta vrijednu momčad na Istoku, ali teško da se radi o održivom scenariju, iz jednostavnog razloga što je Greg Monroe jedini rasni košarkaš na ovom rosteru. Dok Stuckey, Knight, Prince i Jerebko ne dokažu da su u stanju održati formu na duži period i protiv jače konkurencije, očajne igre iz prvog mjeseca poslužit će kao orjentir. Posloži li ih Frank u kompetentnu petorku oko mnogobrojnih Gregovih talenata, tada ih možda na idućim rankingsima pomaknemo naprijed za 5-6 pozicija.
28. (26) NEW JERSEY
Deronov napadački one-man show uz povremene bljeskove Morrowa i Farmara nije ni približno dovoljan da maskira sve nedostatke najgore rotacije pod košem u ligi (uz onu Bobcatsa, naravno). Cirkus oko Prokhorovljeve kandidature za predsjednika nimalo ne pomaže u cirkusu oko Dwighta. Dodaj još Deronov mogući odlazak i ispada da Netse ne može spasiti ni Anthony Davis. U biti, nadajmo se da ga neće dopasti ta čast da ih spašava.
THE BUTT-UGLY
29. (27) WASHINGTON
IQ ove momčadi postavljanjem Randya Wittmana za trenera ne raste, ali što je još veći problem, ne raste ni nivo individualne igre Johna Walla i suigrača. I dok su pojedinci poput Blatchea i Younga očito promašeni slučajevi oko kojih se ne treba truditi, nedostatak pozitivnih pomaka kod Walla (pa i McGeea, koji ima potencijala biti atletska petica kakva ti je danas potrebna u NBA) je nedopustiv. Wall je čak i sudjelovanjem na all-star utakmici rookiea i igrača druge godine pokazao da izuzetan atletski talent u dvije godine nije nadograđen nikakvim vrijednostima ili shvaćanjem igre, zbog čega je usprkos stažu dobar dio susreta ostavljao dojam najvećeg rookiea na parketu (i što je najgore, samo je potvrdio da su izbornici Barkley i Shaq bili u pravo što su ga ignorirali prilikom odabira momčadi).
Ovo što Wizardsi rade s ovakvim talentom je jednostavno nedopustivo, momak je izgubio dvije godine uzalud i pitanje je koga će mu dovesti za trenera dogodine i uopće kakvu će momčad sastaviti oko njega. Jedina mogućnost za pomak leži u opciji da vlasnik Leonsis franšizu povjeri pravom GM-u i pravom treneru, ali sad već postaje upitno i koliko je uopće Leonsis ozbiljan. Iz početka nas je kupio pravim izjavama i potpunom otvorenošću, ali pokazalo se to najobičnijim PR potezima jer stanje u svlačionici ničim nije odražavalo principe koje klub teoretski zastupa. Leonsis je očito dobar političar, ali je očajan poznavatelj košarke okružen krivim ljudima i to je glavni razlog zašto Wizardsi ni dvije godine nakon ključnog momenta rebuildinga (a prvi pick na draftu to zasigurno jeste) još nisu napravili ni onaj minimalni korak naprijed.
THE HORROR SHOW
30. (29) CHARLOTTE
Koliko je ovakav očajan roster rezultat želje za što više loptica u lutriji, a koliko nesposobnosti Micheala Jordana i ekipe da složi konkurentnu momčad, ostat će vječna misterija. Što god bilo uzrokom ovakve strahote, brojke su jasne - Bobcatsi su jedna od najgorih momčadi svih vremena po svim parametrima, a jedina dva solidna igrača na njihovom rosteru za koja možemo reći da su NBA klase su dva beka visoka malo iznad 180 cm (Walker i Augustin). Obzirom da nemamo na čemu bazirati nade u nekakav napredak tijekom drugog dijela sezone, zadnje rečenice možemo mirne duše posvetiti budućnosti. Dakle, budu li loptice pratile zakone vjerojatnosti, na koga će MJ potrošiti prvi pick - sjajnog strijelca poput Harrisona Barnesa ili čudesnog atletu Anthonya Davisa? Ili će pak u svom stilu izvuči nekoga potpuno trećeg? Vidite, zbog ovakvih pitanja NBA je zakon i zato je volimo. Osim ako ste stanovnik Charlotte, jasno.
RUNNING WITH THE PACK G8
Washington je po svemu prikazanome u ova dva tjedna najgora momčad u ligi (uz Sacramento, naravno). Međutim, kada prosječni fan košarke baci pogled na sinoćnje startne petorke, teško da može shvatiti zašto su Wolvesi favoriti u ovom dvoboju i koja je uopće razlika između ove dvije ekipe. Naime, Minnesota starta s tri apsolutna bezveznjaka (Johnson, Darko i Ellington, koji još uvijek ima šansu postati solidan specijalist za tricu), solidnim back-up playmakerom (Ridnour) i jednim rasnim all-star igračem koji je stilom igre ipak savršena druga banana (Love).
Ozljedom Beasleyeva stopala (valjda nije moglo izdržati sav onaj napor kojega je u zadnjih par utakmica čovjek uložio u skakanje), Adelman je u petorku gurnuo šutera Ellingtona, što je Johnsona pomaklo na poziciju trojke koja mu je, obzirom na nedostatak osnovnih kvaliteta za vanjskog igrača (šut, obrana, brzina), možda i prikladnija (opet, da bi kao malo krilo imao nekakav all-round učinak moraš se barem truditi, a Johnson djeluje kao da mu je i ta kategorija potpuno strana).
Sve skupa to znači da Minnesota, jedno od ugodnijih iznenađenja lige, ima jednu od najgorih startnih petorki u toj istoj ligi. Dok drugi i treći najbolji igrač sjede na klupi, ta petorka ima običaj stvoriti minus, koji zatim ovi moraju stizati. Tako je bilo i noćas, s tim da treba priznati da ovakav Washington nije u stanju stvoriti plus protiv ikoga tko ima puls i da je tih nekoliko koševa prednosti osovina Rubio-Love-Williams za čas pretvorila u dobivenu utakmicu.
Tim jednim potezom Wolvesi su odjednom postali protivnik s tri najbolja igrača na parketu, a kada imaš takvu prevagu, teško je izgubiti utakmicu. Sad se možemo pitati zašto Adelman i dalje inzistira na ovakvoj podjeli uloga kad je očito da Rubio mora startati (Ridnour je ionako partner u završnicama, barem dok se Barea ne vrati, plus bi mu lakše bilo korisititi svoj sjajni šut protiv inferiornijih playmakera nego protiv startne NBA kvalitete). Oklahoma City ima sličan dvojac, Harden i Collison su instant podizači energije i razine igre koji svojim ulaskom lome protivnika. Samo, razlika je u tome što Thunder ipak ima Duranta i Westbrooka u petorci i nije im neophodno imati 5 najboljih igrača na parketu od prve sekunde.
Minnesota pak treba Rubia na parketu da si olakša život. Adelman vjerojatno računa da nema žurbe, ova sezona je ionako škola i možda smatra da razbijanje ritma dvojice rookiea u ovom trenutku može biti samo kontraproduktivno. U to ne ulazim, čovjek sigurno zna najbolje, ali obzirom da je Rubiu uloga startera suđena prije ili kasnije, zašto ne poduzeti nešto prije, pogotovo kad postoji mogućnost da tim potezom saniraš problem mučenja na početku susreta.
Osim što imaju tri najbolja igrača, Wolvesi su se lakoćom obračunali s Wizardsima i zbog sljedećih razloga. Imaju boljeg trenera, to je prvo (Adelman je učitelj koji je prihvatio posao iz gušta, svjestan da ima šansu napraviti velike stvari u klubu od kojega su već svi digli ruke, dok je Saunders već pomiren sa sudbinom i skorim odlaskom i uopće se ne trudi previše oko ovih izgubljenih slučajeva kojima je okružen). Zatim, imaju identitet – Minnesota je mlada momčad u kojoj se promijenila kultura, nova garnitura na klupi jasno im je pokazala da bez profesionalnog odnosa prema radu nema pomaka naprijed, a to znači da nema ni karijere profesionalnog košarkaša. U Washingtonu pak imaš osjećaj da nitko nije svjestan situacije, da se porazi tretiraju kao nešto normalno, kao da će pobjede doći same od sebe. To govori o totalnoj nesvjesnoti pozicije u kojoj se nalaze - NBA nije McDonalds all-american (odnosno, to zasigurno nije u očima vlasnika Teda Leonsisa koji sigurno nije sretan dok gleda polupraznu dvoranu i sluša zvižduke u košarkaškom gradu koji itekako zna razlikovati pravu stvar od ovoga jada koji im se trenutno prezentira).
Što me vraća na priču o petorkama s početka. Potencijalni all-star playmaker (Wall), potencijalni rasni vanjski strijelac (Young), potencijalni prvoklasni čuvar reketa (McGee) i potencijalna double-double četvorka (Blatche). Ne izgleda loše, zar ne. Samo, problem je što se taj potencijal već dvije godine ne realizira, ne mrda se s mjesta. Tako je zbog mnogo razloga i detalja, ali najveći je ipak taj što su Wizardsi momčad s najnižim IQ-om u NBA. Forrest Gumpovi lige koji mogu trčati i trčati i trčati, ali rijetko kada znaju zašto.
Ozljedom Rasharda Lewisa, Saunders je bio prisiljen povući neki potez, pa je u petorku gurnuo rookiea Chrisa Singletona, momka koji je draftiran zbog svog stoperskog pedigrea. Da je Saundersu stalo, napravio bi to puno ranije, ali valjda je računao kako Lewis donosi šut i iskustvo u petorku koja treba nekakav oblik stabilnosti. Samo, i to nešto govori o tome koliko je Saunders uopće u poslu kojim se bavi, jer ovo već dugo nije Lewis kakvoga pamtimo iz dana ponosa i slave u Orlandu.
Dati minutažu teškom, nepokretnom krilu koje je pod pritiskom godina izgubilo pokretljivost da igra trojku, a nikada nije ni imao atletske predispozicije za biti četvorka (lako je bilo glumiti jednu pored Dwighta), ravno je obrambenom samoubojstvu u momčadi u kojoj nitko ne igra obranu (Wall i McGee su iznimke, oni je ne igraju ne zato što ih nije briga, već zato što ne znaju). Uglavnom, Singleton donosi energiju i borbenost uz stoperski potencijal koji je pokazao na Florida Stateu i njegova podjela minuta s razigranim Veselyem (koji je konačno zdrav) jedini je plus nakon još jedne tužne večeri.
Ostali? Blatche je gubitnička priča kakvih smo se nagledali u NBA (fizikalije savršene, a glava prazna, kad ga vidiš onako ogromnog ne vjeruješ da teoretski može imati 39% šuta, što je sramota za mrcinu od 210 cm i 120 kg), za Younga je Kobe mala beba (čovjek je u stanju ispaliti 3 šuta u sekundi, ne posjeduje nikakvu svijest o svojoj ulozi i drugima na parketu), a sve to jasno govori da ili s njima nitko ne radi ili im netko pogrešno titra jajca.
Prvi korak je stoga više nego jasan - maknuti Flipa i naći pravog stručnjaka, jer ovaj čovjek još od Minnesote samo dokazuje da nema ni znanja ni osobnosti voditi momčad. Neki dan sam čitao kako Jerry Sloan ne bi imao ništa protiv da ga netko nazove i ponudi mu posao. I mislim se – zašto ne? Pa Jerry ne bi trpio ni sekundu ovakve gluposti i za čas bi doveo u red pola svlačionice. Najgora momčad lige jednostavno treba nekoga tko će im jasno i glasno objasniti da score 0-8 i dvoznamenkasti porazi nisu znak da su mladi i ludi, već samo da su očajno loši.
Nakon toga ne bi bilo loše koncentrirati se na dovođenje ljudi koji znaju igrati košarku. Ne samo haklati. Trebaju hekoga tko je prošao sistem i školu, poput Harrisona Barnesa. Trebaju veterane koji još mogu nešto dati, a ne mrtvace poput Lewisa ili Masona. Najgore što mogu napraviti je draftati još jedan projekt koji je do jučer zabijao 50 u srednjoj protiv 20 cm nižih klinaca. Od svih ovih haklera vrijedi ostaviti samo McGeea jer prave petice koje mogu čuvati reket na rastu na grani. Young i Blatche djeluju kao da će svoja vjerovanja kako su reinkarnacije Michaela Jordana i Karla Malonea morati prakticirati u nekom drugom gradu.
Ali, sve su ovo stvari koje se daju riješiti. Možda su već trebale biti odrađene, ali bolje ikad nego nikad. Najveći problem je nešto drugo, nešto što dovodi u pitanje cijeli projekt novih Wizardsa. Wallov pristup igri. Momak kao da vozi u drugoj brzini, potpuno je podređen ovim moronima oko sebe i, npr. u sinoćnjoj utakmici bez ikakvih dvojbi Rubio je bio najbolji play na parketu. Wall je imao jedan bljesak početkom treće, valjda mu je netko šapnuo da mora povući, ali nakon par minuta opet je postao pasivan.
Ovakva igra za prvi pick i franšiznog igrača ne može biti dobar znak. Samo na račun nenormalnih fizikalija koje posjeduje on mora u svakoj utakmici ostaviti trag i to na oba kraja. Samo da trči i skače napunit će box score. Čak i da još nema pojma igrati organiziranu košarku, njegovo zujanje i aktivnost imaju više smisla od ičega što mogu ponuditi drugi.
Jasno, s ovakvim suigračima i s ovakvim trenerom, veće su šanse da problem nije u njemu, nego da je mali jednostavno žrtva konteksta. I baš zato se nešto mora poduzeti odmah, prije nego bude kasno. Jer, što duže bude živio i radio u ovakvoj gubitničkoj atmosferi, šanse da i sam postane problem rastu.
SOUTHEAST
MIAMI
THAT WAS THEN:
Heat je u prvoj sezoni, najtežoj koju će imati u ovom sastavu obzirom na period uigravanja, manjak rotacije i nemogućnost dodavanja pojačanja, došao na korak do naslova. Nakon početnog šoka i privikavanja nas na njih i njih na sebe same, zaigrali su čeličnu obranu s dovoljno napadačkih eksplozija da im daju šansu u svakoj utakmici. Em su regularnu sezonu digli gotovo na playoff razinu po količini interesa kojega su generirali, em su opravdali sva očekivanja igrama na parketu. Čak i to što nisu otišli do samog kraja nije nikakav problem jer, da su to napravili s onako sakatom rotacijom, onda bi stvarno doveli u pitanje smisao košarke. Ovako i dalje znamo da pobjeđuje onaj tko ima bolju petorku, ne trojku.
THIS IS NOW:
U drugoj sezoni toplo-hladno periodi bit će minimalizirani jer osovina je uigrana. Novi salary cap ne pomaže, ali ipak su pristigla određena pojačanja. Rookie Cole vrlo lako bi mogao izbaciti Chalmersa iz rotacije, dok će im Battier omogučiti da Jamesa koriste više kao playa, a manje kao četvorku kada se odluče igrati s konvencijama. Možda najveći plus je zdravi Haslem od prve minute, lako je zaboraviti kako su bez nominalno četvrtog igrača lani odigrali gotovo cijelu sezonu. Miller je opet out, ali ne žele ga amnestirati svjesni da ga sada pokriva Battier, odnosno da njegovim povratkom u formu (ako je još uopće moguć nakon svih operacija) negdje krajem regularne sezone imaju šanse dodati si rasno pojačanje pred playoff. Ukratko, ako Heat ove sezone ne osvoji naslov, neće nikada (ma hoće, ali ovako dramatičnije zvuči).
PLUS:
Battier omogućuje predah Jamesu od guranja pod koš na koje je očito alergičan. Ako mali Cole donese živost na jedinicu i uspiju li izvući išta više iz dvojca Pittman – Curry nego im je to uspijelo iz lanjskih leševa Magloirea i Dampiera, bit će nezaustavljivi. Jasno, šanse za tako nečim su minimalne, ali što drugo istaknuti u momčadi koja ima Wadea i Jamesa? Kod njih je neupitno da suigrače čine boljima, sad je samo pitanje koliko u tim suigračima uopće ima talenta da tu poziciju u kojoj se nalaze iskoriste.
MINUS:
Rupe na jedinici i petici su poprilične. Uokolo imaju dovoljno oružja da se prilagode, ali nedostatak post igrača i slashera potencijalno nezaustavljiv napad čini ranjivim. Naravno da James može odigrati playmakersku ulogu i naravno da Wade može zabijati u post preko svih, ali to konstantno tjeranje na improvizaciju izvlači iz obojice ogromne količine energije i pitanje je kako će reagirati na ovako gust raspored.
PRVIH 5: Chalmers, Wade, James, Bosh, Anthony
5 ZA KRAJ: James, Wade, Battier, Haslem, Bosh
SCORE: 52-14
ORLANDO
THAT WAS THEN:
Ispadanjem od Hawksa postalo je jasno kako je ova momčad svoje odigrala. Van Gundyev sistem je pročitana knjiga, a nije pomogla ni činjenica kako je većini igrača istekao rok trajanja.
THIS IS NOW:
Nije problem što Howard želi otići iz ovakve situacije, problem je tetkasti način na koji to ostvaruje. Kemija u momčadi je nepovratno narušena (što bi se prije svega moglo odraziti na nešto lošiji učinak obrane, ma kako se nemogučim čini zamisliti da bilo koja momčad s Howardom u sredini može biti neučinkovita u obrani), ali buduće muke Magica ne treba pripisati samo tom faktoru, već prije svega činjenici da su Nelson, Richardson i Turkoglu sjene nekadašnjih igrača. Sva trojica jedva da su na razini za popuniti petorku. Što praktički u prve Dwightove pomagače promovira dva bijela brata Redicka i Andersona. S tim da opet iz njih ne možeš izvući maksimum jer i jedan i drugi trebaju lopte da bi mogli biti korisni, a njih pored Richardsona i Big Babya neće imati u dovoljnim količinama. Obzirom da je Dwight limitiran strijelac i da svi ostali trebaju pravovremeni pas, jasno je da ovaj Magic može ostati u igri za vrh Istoka samo ako dovede playmakera poput Stevea Nasha. Naravno, problem je u tome što momčad koja baca novac na Arenasa, Cartera, Richardsona i Big Babya jednostavno nema što ponuditi Sunsima, a to znači da se mogu pozdraviti s Dwightom.
PLUS:
Ryan Anderson je stilom igre idealan partner jednom Dwightu.
MINUS:
Big Baby je skupo plaćeni otimač minuta Andersonu koji se nikako ne uklapa pored Dwighta. Ni stilski ni karakterno.
PRVIH 5: Nelson, Richardson, Turkoglu, Davis, Dwight
5 ZA KRAJ: Nelson, Redick, Richardson, Anderson, Dwight
SCORE: 39-27
ATLANTA
THAT WAS THEN:
Hawksi su očekivano doživjeli pad u razini igre i broju pobjeda, ali sve je to na kratko zamaskirao iznenađujući prolaz pored Orlanda u playoffu. Što nije toliki odraz snage Hawksa (koji se nisu pridružili vrhu Istoka) koliko slabosti Magica (koji je usprkos Dwightovim nadljudskim naporima pao među osrednje momčadi poput Hawksa). Za njih je ionako najvažniji bilo što se igrama nametnuo Jeff Teague, jer to im je naknadno omogučilo da puste Jamala Crawforda i ne troše na pojačanja.
THIS IS NOW:
Sezone od 50 pobjeda su prošlost za ovu momčad iz jednostavnog razloga što se igra skraćena sezona. Šalim se, takve sezone su prošlost zato što jezgra Johnson – Horford – Smith nije šampionska, a zbog problema s vlasničkom strukturom nitko ne želi plaćati porez na luksuz kako bi je malo ojačao. Što Hawkse stavlja pred dvije mogućnosti – ili da vječno budu ovo što jesu, dakle osrednja momčad osuđena na maksimalno polufinale konferencije, ili da nekakvom zamjenom osvježe spomenutu jezgru. Ili da počnu trošiti, naravno. Međutim, obzirom na činjenicu da je Joe Johnson debelo preplaćen, da je Al Horford prije svega vrhunski vodonoša i da je Josh Smith vječni čudak, možda je i bolje što je vlasnička situacija ovakva jer ih put trošenja ne bi odveo nikuda. Obzirom kako su tanki u rotaciji i obzirom da je Johnson na silaznoj putanji karijere, iz dana u dan su sve bliži polovičnom učinku.
PLUS:
Hawksi imaju talenta, to je neosporno. Horford je idealan treći igrač, čak i potencijalan drugi oslonac, kad bi bio okružen kvalitetnom rotacijom i kad bi igrao na svojoj prirodnoj poziciji. Smith je čovjek sposoban kontrolirati utakmicu na oba kraja terena, ali isto tako i ubiti vlastitu momčad idiotskim potezima u napadu ili nezainterisanošću u obrani. Ako Teague ostane na playoff razini i ponudi ozbiljnu slashersku opciju, nema razloga da još jednom u playoffu ne budu sposobni suprostaviti se svima osim Bullsima i Heatu. Također, dovođenje McGradya, koji se pod stare dane preobražava u čistog point-forwarda, dodatno će olakšati život Johnsonu. Pod uvjetom da je u Tracyu još išta ostalo nakon solidnih pola sezone u Pistonsima.
MINUS:
Johnson je maskirao pad odličnom igrom u završnicama, kvalitetnim šutom (posebice s poludistance) i prebacivanjem dijela organizatorskog posla na Hinricha i kasnije Teaguea. Ali, činjenice je kako je ovaj veliki swingman jednostavno izgubio korak i danas je bliži onome što igra Jason Richardson nego Dwyane Wade. Što dovodi do dva problema. Prvi je taj što je plaćen kao Wade, a drugi što su stvari postavljene kao da je i dalje glavni, iako su i Horford i Smith očito važniji za uspjeh momčadi od njega. Tanka klupa na kojoj više nema imena vrijednog spomena također zabrinjava (ako ne računamo Jasona Collinsa, naravno), a u slučaju da Teague podbaci i da Hinrich odigra sezonu ispod svoje razine zbog ozljede ramena, problemi bi mogli postati nepodnošljivi.
PRVIH I JEDINIH 5: Teague, Johnson, Williams, Smith, Horford
SCORE: 36-30
WASHINGTON
THAT WAS THEN:
Katastrofa, to je jedina riječ kojom se može opisati ono što je Washington prezentirao prošle sezone. Gomila talenta koja je zbog neiskustva, lošeg vodstva i vlastitih karakternih slabosti odigrala ispod svake razine.
THIS IS NOW:
Ako s ovim rosterom Saunders ne uspije preskočiti Netse, Buckse i Pistonse ovoga svijeta, odnosno ako ostane prikovan na dnu zajedno s Bobcatsima, Raptorsima i Cavsima koji su u totalnom rebuildingu, onda ćemo konačno dobiti definitivnu potvrdu da se radi o najgorem treneru u NBA. Da, da, gorem čak i od Vinniea. Doduše, u svojoj prognozi sam možda i previše optimističan, ali to je zato što polazim od pretpostavke da će John Wall napraviti sličan korak naprijed kakav je u drugoj sezoni napravio Westbrook. Jednostavno, takav atleta je u stanju dominirati na oba kraja parketa, a to će olakšati život svima oko njega. Wizardsi definitivno nemaju dovoljan IQ, ali toliko strijelaca jednostavno mora igrati bolje u napadu nego im je to uspijevalo u lanjskoj katastrofalnoj sezoni. Možda je previše očekivati od likova poput Younga, Blatchea i McGeea da odigraju zrelije (ma definitivno je previše), ali ja se tu čak i ne uzdam u to da su se opametili. Jednostavno, smatram da su dovoljno mladi i da mogu podignuti igru na još jednu razinu više. A ako će vam četvero igrača iz petorke odigrati najbolje sezone u karijeri, tada valjda imate šansu pred istrošenim ili jednostavno nekvalitetnim rosterima koji vas okružuju.
PLUS:
Wallova rookie sezona nije bila ništa posebno, ali kad uzmeš u obzir da je imao problema s ozljedama i da je na trenutke djelovao nezaustavljivo (posebice kad se zaletio na nesretnog Ilgauskasa) ne čini se nemogućim da napravi onakav kvantni skok kakav su izveli slični majstori poput Rosea i Westbrooka. Treba pohvaliti i sjajne poteze uprave. Prvo, zato što su lukavo odlučili trpiti zadnju godinu Lewisova ugovora umjesto da ga amnestiraju kao što su svi očekivali. U tom slučaju morali bi potpisati cijeli niz veterana ili preplatiti Nicka Younga samo kako bi udovoljili zahtjevima novog kolektivnog ugovora koji od njih traže da potroše barem 85% salary capa. Ovako mogu mirno promatrati cijeli niz mladih imena koja su bljesnula u lanjskim očajnim uvjetima i odlučiti dogodine što s njima. Blatchea su već nagradili solidnim ugovorom i nema potrebe za žurbom. Young i McGee obećavaju, ništa manje zanimljiv kao potencijalni budući starter nije ni Vesely, a treba držati oko i na cijelom nizu lanjskih (Seraphin, Booker, Crawford) i ovogodišnjih rookiea (uz Veselya tu su još Mack i Singleton) koji svi imaju šanse postati solidni igrači zadatka.
MINUS:
Činjenica da su mladi i da imaju dvije petorke možda bude i od koristi u ovako zgusnutoj sezoni, ali realnije je očekivati od ovako mladih rostera da se upucaju u nogu. Posebice ako su krcati sumnjivim tipovima, tada se takav scenarij čini gotovo neizbježnim. Naravno, jasno je i to da od ovakve skupine revolveraša nitko ne očekuje fenomenalnu obranu, ali da odigraju barem donekle pristojno u napadu nije previše tražiti. Ovaj, ili jeste?
5 ZA DALJE: Wall, Young, Vesely, Blatche, McGee
SCORE: 30-36
CHARLOTTE
THAT WAS THEN:
Bobcatsi su lani krenuli loše u sezonu, ali čim je Jordan maknuo živčanog Larrya Browna i stavio skuliranog Paula Silasa za trenera stvari su krenule na bolje. Za razliku od Browna, koji traži potpunu kontrolu nad procesom slaganja momčadi i koji se nikako nije mogao pomiriti s odlukom da se ide u rebuilding, Silas je mirno prihvatio sudbinu kormilara broda koji tone. Ali, što je u tome loše? Nakon godina bezveznih poteza Jordan je došao u situaciju da nakon još dvije sezone patnje krene od nule, usput razvijajući cijeli niz mladih igrača. Kako je završnica lanjske sezone u kojoj su konačno poptunu slobodu dobili Augustin, Henderson i Thomas pokazala – to je i jedini ispravni put.
THIS IS NOW:
Roster Bobcatsa na prvi pogled ne ostavlja dojam NBA rostera, što je očito bila i glavna namjera. Naime, što manje talenta imaš na raspolaganju, to su veće šanse da dođeš do prvog picka, a ovog ljeta draft će biti krcat imenima s MJ-evog sveučilišta. Čovjek koji je cijelu NBA karijeru ispod hlačica Bullsa nosio one North Caroline valjda trenutno više razmišlja o Harrisonu Barnesu nego o kilaži Borisa Diawa. I nema u tome ništa loše, dapače. Tko je mogao znati, ali izgleda da se MJ konačno uživio u novi posao.
PLUS:
Kemba Walker, Bismarck Biyombo, Gerald Henderson i svi ostali mladi igrači dobit će punu šansu da se dokažu. Veterani poput Diawa i Maggettea dobit će pak šansu da pokažu kako su sposobni pomoći klubu koji se bori za playoff.
MINUS:
Ako isključimo kontekst i koncentriramo se samo na košarku, praktički nemamo što pričati. Ovo je najlošiji NBA roster i čeka ih borba do zadnjeg daha s Cavsima za što veći broj kombinacija u lutriji. Ozljeda Reggia Williamsa kojega su doveli iz Warriorsa i bez kojega su ostali na par mjeseci prisilit će Silasa da odmah isproba kombinaciju Walkera i Augustina na vanjskim pozicijama, što baš i neće pomoći u pokušajima da i dalje igraju pristojnu obranu. Priče o Diawu na centru još su urnebesnije, pogotovo kada se kilaža dotičnog pravda jačanjem zbog potreba nove pozicije umjesto njegovim nezasitnim apetitom.
IDEALNIH 5: Augustin, Henderson, Maggette, Thomas, Diaw
ŠESTI ČOVJEK: Kemba
SCORE: 15-51
Andrew Bynum
Boston Celtics
Carmelo Anthony
Chicago Bulls
Chris Bosh
Chris Paul
Dallas Mavericks
Denver Nuggets
Derrick Rose
Dirk Nowitzki
Dwight Howard
Dwyane Wade
Golden State Warriors
Indiana Pacers
James Harden
Joe Johnson
John Wall
Kevin Durant
Kevin Garnett
Kevin Love
Kobe Bryant
LeBron James
Los Angeles Clippers
Los Angeles Lakers
Manu Ginobili
Marc Gasol
Memphis Grizzlies
Miami Heat
Minnesota Timberwolves
NBA
New York Knicks
Oklahoma City Thunder
Orlando Magic
Pau Gasol
Paul Pierce
Phoenix Suns
Rajon Rondo
Ricky Rubio
Rudy Gay
Russell Westbrook
San Antonio Spurs
Tony Parker
Tyson Chandler
Utah Jazz
Zach Randolph
Lektiros
- 6 Degrees Of Separation
- 82games
- Ball Don't Lie
- Basketball Reference
- DraftExpress
- Hoopdata
- LeBatard Show Podcast
- Locked On Jazz
- Lowe
- NBA Contracts Info
- NBA.com Stats
- Pomeroy
- Schuhmann
- Simmons
- Synergy
- TBJ
- Tjarks
- Trade Machine
- Ziller
Arhivos
- May 2013
- April 2013
- March 2013
- February 2013
- January 2013
- December 2012
- November 2012
- October 2012
- September 2012
- August 2012
- July 2012
- June 2012
- May 2012
- April 2012
- March 2012
- February 2012
- January 2012
- December 2011
- November 2011
- October 2011
- September 2011
- August 2011
- June 2011
- May 2011
- April 2011
- March 2011
- February 2011
- January 2011
- December 2010
- November 2010
- October 2010
- September 2010
- August 2010
- July 2010
- June 2010
- May 2010
- April 2010
- March 2010
- February 2010
- January 2010
- December 2009
- November 2009
- October 2009
- September 2009
- August 2009
- July 2009
- June 2009
- May 2009
- April 2009
- March 2009
- February 2009
- January 2009
- December 2008
- November 2008
- October 2008
- September 2008
- August 2008
- July 2008
- June 2008
- May 2008
- April 2008
- March 2008
- February 2008
- December 2007
- November 2007
- October 2007
- September 2007
- June 2007
Wall Of Fame
