ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

20Aug/1326

2012-2013 IOR (62-86)

Posted by Gee_Spot

62. ERIC GORDON (PELICANS), 69

Ovaj put ne samo da nije bio zdrav, nego je i ono što je igrao odigrao kao klasični combo, s niskim postotcima i puno izgubljenih lopti. Nastavi li karijera u ovom smjeru, možda on bude čovjek koji će završiti na klupu u ulozi šestog igrača umjesto Evansa (ako ga prije toga ne trejdaju).

62. NENE HILARIO (WIZARDS), 69

Relativno zdrav, nije imao svoju klasičnu sezonu što se tiče vrhunske realizacije u reketu, ali je sve kompenzirao veteranskim iskustvom, praktički je on bio srce napada i primarni kreator sve dok Wall nije došao sebi, a uz to je odradio standardno solidan posao u guranju u sredini.

62. ANDERSON VAREJAO (CAVS), 69

Do ozljede je imao najbolju sezonu karijere, i skakački i napadački. Doduše, postotci su malo pali, ali ne drastično obzirom na povećanu ulogu i potrošnju.

65. KEVIN MARTIN (WOLVES), 68

Gospodin učinkovitost nestao je u playoffu, uostalom kao i svi igrači Thundera koji se ne zovu Durant - samo najveće klase mogu bezbrižno preživjeti naglu promjenu sistema koju je u njihovom slučaju izazvao izostanak Westbrooka. Međutim, još jednom je pokazao rijetku sposobnost učinkovitog trpanja iz spot-up situacija - možda više ne ide na liniju slobodnih kao nekada u naponu snage, ali sve kompenzira nikada boljim šutom za tri. Uglavnom, kao sporedna opcija pored osovine Rubio-Love-Peković trebao bi ponoviti lanjsku sezonu, što je još jedan razlog zašto je Wolvese teško zamisliti bez playoffa, bez obzira na upitnu obranu bez Kirilenka.

65. JOHN WALL (WIZARDS), 68

Sklonost ozljedama mu je ukrala dobar dio mladosti, a obzirom na rostere kojih je bio dio prve dvije sezone, pitanje je koliko je Wall stvarno napredovao, odnosno koliko su lanjske kvalitetnije igre tek rezultat okruženosti igračima koji znaju što rade? Odgovor bi trebala dati nova sezona u kojoj bi uz pomoć sreće (čitaj - bez ozljeda) konačno trebao opravdati poziciju prvog picka (i bahati ugovor koji je potpisao), a prošla je usprkos relativno malom uzorku dala razloge za optimizam - Wall je srezao količinu izgubljenih, povećao broj asista i popravio šut (doduše, tricu još uvijek ne može zabiti). To je dobar smjer, ali budući skok u učinku ipak bi trebao biti nešto veći, veći nego što ijedne brojke koje do sada imamo mogu predvidjeti, kako bi ga mogli smatrati potencijalom za top 10 playa (tu mu može pomoći igra u obrani, gdje još uvijek nije stavio idealne atletske potencijale u službu kolektiva).

65. BRANDAN WRIGHT (MAVS), 68

Još jedan u nizu koji sjajno koristi limitiranu ulogu - zahvaljujući Carlisleu koji mu je doslovno spasio karijeru (nakon što su ga ozljede uništile tijekom prve 4 godine u ligi činilo se da je u pitanju još jedan promašaj, ali od dolaska u Dallas Wright opravdava visoki lutrijski pick kojim je izabran), čovjek u manje od 20 minuta akcije napravi toliko toga u oba smjera da ga svaka statistika, pa čak i ova dobrim dijelom bazirana na +/- brojkama i dodatnim bodovima za minute vidi kao top 100 igrača (drugim riječima, da igra 36 minuta umjesto 18, učinak bi mu bio 17 koševa, 8 skokova i 2.5 blokada uz IOR oko 90 - jasno, ovakve stvari ne idu linerano, uz veću odgovornost zasigurno bi teže ostvarivao ovako suludo dobre realizatorske postoke, ali neosporno je kako se radi o trenutno jednom od podcijenjenijih igrača u NBA).

68. DAMIAN LILLARD (BLAZERS), 67

Jedan od razloga ovako sjajne rookie sezone krije se u minutama, stoga će zanimljivo biti vidjeti hoće li i s Mo Williamsom iza leđa igrati sličnu ulogu maratonca. Opet, čak i sa smanjenim volumenom akcije, nema razloga da ne uđe u top 50 - odličan je šuter, ali postotci to još ne pokazuju, što bi se moglo promijeniti sada kada na rosteru bude više izbora i kada će morati nositi manje tereta (odnosno kada više spot-up šanse zamijene previše iso košarke). Plus, obrambeno je bio rupa, ali to je za rookiea normalno, bitno da je pokazao sposobnosti i volju za igrati obranu, što znači da bi u drugoj sezoni i tu mogao napredovati.

68. LOUIS WILLIAMS (HAWKS), 67

Prije nego se polomio odrađivao je svoju standardnu sezonu, s nešto boljim postotcima zbog drugačije uloge (u Sixersima je služio isključivo kao combo kojemu je prvi zadatak bio zabijati, u Atlanti je lani morao i razigravati u sistemu koji ga je stavljao više u spot-up nego iso situacije), iako ne bitno drugačije - i dalje su njegovi ulasci s klupe bili ključni za pokretanje momčadi. U biti, svatko tko je gledao Hawkse prije i nakon njegove ozljede zna o čemu pričam - čak i kada nije bio vruć (a kada bi stalno bio vruć, onda bi bio Iverson, a ne Williams), Lou je šutom za tri odvlačio pažnju obrana, a uz sve je odrađivao i ogroman posao kao presing igrač, što je još jedna novost u odnosu na dane u Philadelphiji. Na startu će sigurno i dalje osjećati posljedice ozljede, što bi se moglo vidjeti na ulazima i slobodnima, ali šuterski je dovoljno dobar da pokrije sve minuse dok ne dođe u punu formu.

70. GORAN DRAGIĆ (SUNS), 66

Imam osjećaj da je lista krcata playevima, što jasno govori koliko je ovaj novi pick & roll smjer s novim sudačkim kriterijima olakšao život bekovima koji znaju driblati i šutirati. Naći kvalitetnog playa lakše je nego ikada prije, što je u jednu ruku dobro, a u drugu samu poziciju čini najmanje bitnom za sklapanje šampionskog rostera. Dokaz je i Dragić koji je odradio sezonu karijere u Sunsima, jednostavno nabivši brojke. Koje su solidne, ali i nebitne.

71. ANDRE DRUMMOND (PISTONS), 65

O njemu ne treba dodati ništa, suludi učinak za rookiea u rangu najvećih svih vremena, čista korist (osim kada završi na liniji). Momak je do jučer bio tinejđer, a od šale može imati double-double samo da stoji pod košem plus drži zatvoren reket (iz dana u dan će činjenica da su ga Pistonsi dobili kao 9. na draftu biti sve apsurdnija i time samo još jednom opravdati svakog GM-a koji će posegnuti za drvetom 15 pickova pre-rano). Dakle, sada je stvar samo u razvoju, a tu su bitni on i Pistonsi, nitko treći.

71. JR SMITH (KNICKS), 65

Čovjek je ušao u zlatne godine za swingmana, što se osjetilo i na brojkama, ali i na igri. Zreliji nego ikada, Smith nije odjednom postao stoper ili nesebični kreator, ali je dodao jednu dozu all-round učinka oko uvijek solidnog šuta iz vana. Problem i dalje ostaje selekcija šuta unutar perimetra, gdje se često zaigra, ali dok češće napada obruč (poduplao količinu slobodnih), sve se to da sakriti. Ukratko, iako nije službeno startao, Smith je konačno dokazao da može biti starter u ovoj ligi, što je nešto na što se čeka još od prvih dana kada je potezao (i zabijao) trice s 9 metara u New Orleansu (oduvijek je imao idealnu kombinaciju talenta i fizikalija, šteta što to glava nije nikada bila u stanju pratiti, a još je veća šteta što su već počele napadati ozljede koje bi ovu zlatnu fazu karijere mogle bitno skratiti).

73. MARCIN GORTAT (SUNS), 63

U jednom poprilično lošem kontekstu (gomila ozljeda, momčad bez sistema što visoke uvijek košta statistički jer im bekovi manje dodaju loptu), Gortat je usprkos svemu odigrao solidnu sezonu dokazavši se još jednom kao dovoljno dobar realizator, skakač i obrambeni igrač vrijedna uloge u sredini u nekoj puno boljoj situaciji.

73. KYLE LOWRY (RAPTORS), 63

Da može ostati u komadu i da se u stanju koncentrirati samo na košarku, Lowry bi zbog svojih all-round kvaliteta danas bio top 10 play lige bez ikakvih problema. Ovako, dok god tjera svakog trenera da mu reže minute i dok propušta utakmice, stavlja nas u poziciju da zamišljamo što bi bilo kada bi one epizode od mjesec dana u kojima izgleda kao all-star uspio razvući na cijelu godinu. Njegov samoubilački stil igre s gomilom skokova, žilava obrana i kvalitetan šut za tri uz školsku slash & kick igru s jedne strane generiraju sjajne brojke, a s druge hrpa nerezonskih šuteva i glupih pogrešaka (posebice u tranziciji, što s razlogom izluđuje sve oko njega) sve to skupa umanjuju. Može li ovo biti sezona u kojoj će se sve konačno poklopiti? Ako je odgovor da, onda Raptorsi definitivno spadaju u playoff na Istoku.

73. STEVE NASH (LAKERS), 63

A što se drugo moglo i očekivati osim raspada? Čovjek njegovih godina dolazi u novi sistem, i to u situaciju daleko od idealne. I onda se još polomi na startu sezone. Kad dodaš još i hrpu privatnih problema koji su se odvijali paralelno s onima na parketu, jasno je kako bi Stevan prošlu godinu najradije zaboravio. I mi s njim, s tim da je povratak na razinu od prije dvije sezone teorijski nemoguć - ako ga zdravlje posluži možda ostvari bolji učinak od lanjskog, ali dani kada je vodio momčadi u playoff su prošlost.

76. VINCE CARTER (MAVS), 62

Dobri stari Vince uživa u zadnjoj fazi karijere, kao šesti igrač i lider klupe donosi sve što treba momčadi koja osim Dirka već dvije godine nema rasne napadačke opcije. Uz to što tricu gađa s 40%, igra i solidnu obranu, što je više nego dovoljno da ga Carlisle i u 36-oj godini koristi kao treću opciju.

76. AMARE STOUDEMIRE (KNICKS), 62

Prošlu sezonu praktički nije ni igrao (što se pokazalo dobrim za Knickse, koji su tako izbjegli muke u svlačionici i sukobe s aparatima za gašenje požara), tako da je teško reći što je Amare danas, osim reprezentativca Izraela. Kreator nije bio nikada, a niti čovjek za odrađivati prljave poslove. Praktički, on stoji pored reketa, čeka zicer i realizira ga iako u nogama više nema ni pola one nekadašnje eksplozivnosti. Kada bi skakao i igrao obranu, mogao bi biti koristan u roli koju npr. u Dallasu ima Brandan Wright, ali tražiti od Amarea da skače i igra obranu je kao da od prosječnog čitatelja ispodobruca.com tražite da izvuče glavu iz anusa.

78. CARLOS BOOZER (BULLS), 61

Carlos je bez Rosea u blizini odigrao najgoru sezonu karijere napadački gledano, što samo potvrđuje one stare teze da je time slabiji što je pritisak veći. Još uvijek odlično skače, ali još uvijek ne igra obranu, što će se obzirom na godine sve više osjetiti na njegovom učinku (i minutama). Uglavnom, možda mu Roseov povratak pomogne da zabije poneki šut s poludistance viška, ali gubitak atleticizma je neminovan, što znači da će iz godine u godinu Bullsi od njega imati sve manje i manje koristi. To pak znači da je moguća i amnestija iduće ljeto koja bi, puste li i Denga, Bullsima otvorila opciju uključenja u tržnicu (možeš mislit).

78. AMIR JOHNSON (RAPTORS), 61

Čovjek je šljaker i podizač energije koji je uvijek odrađivao svoje u skoku i obrani (nije specijalist ni u jednom segmentu, ali je solidan), ali dodavši ubojit šut s poludistance postao je praktički idealna startna četvorka ako vam treba zaokružiti petorku. Još jedan razlog zašto ne treba podcijeniti Toronto.

78. LARRY SANDERS (BUCKS), 61

Sve bolji kao realizator u pick & roll igri, već opjevan kao zaštitnik reketa. Problem s njim je što u napadu nema talenta za biti išta više od smetlara, dok je u obrani još uvijek itekako ranjiv izvan reketa. Ovo prvo će biti teško popraviti, ovo drugo bi s Johnom Hensonom trebalo biti riješeno. Sve u svemu, koristan igrač, ali ujedno i zahtjevan ako slažete ostatak rostera oko njega.

81. TONY ALLEN (GRIZZLIES), 60

I dalje je u stanju udaviti vas na perimetru, i dalje je u stanju baciti airball s perimetra iako nema nikoga na tri metra od njega.

81. DEMARCUS COUSINS (KINGS), 60

Tri godine u ligi, tri iste bezvezne sezone. I dalje nema selekciju šuta, i dalje previše faulira, i dalje ne igra obranu. Naravno, potencijal da sve ovo odrađuje iznad prosjeka vidljiv je iz aviona - često ga uspoređujemo sa Zachom Randolphom jer su oba problematični tipovi kojima je trebalo poprilično vremena da sazriju (ako ćemo se držati ove analogije, onda će Cousinsu trebati još 6 sezona da počne igrati kako zna), samo što Randolph nikada nije imao ovakav šuterski raspon, pregled igre, osjećaj za asist i idealne fizikalije za visokog.

81. JAMAL CRAWFORD (CLIPPERS), 60

Nakon jedne od najgorih sezona - jedna od najboljih. Što idealno opisuje i njegov stil igre koji je ili totalni pogodak ili totalni promašaj, nema sredine. Rijetko kvalitetan iso igrač koji može nositi vaš napad 20 minuta po večeri i koji si može kreirati "kvalitetan" šut zatvoren u kartonsku kutiju.

81. MONTA ELLIS (MAVS), 60

Monta je sličan Jamalu što se lakoće kreiranja šuta tiče, ali uglavnom ima problema s realizacijom. Ono po čemu je definitivno bolji je kreatorski dio igre - čovjek je podcijenjen playmaker. Problem je samo što je opet završio u situaciji u kojoj njegove dobre strane neće doći do izražaja (kreacija), ali hoće one loše (realizacija, obrana - uloga startne dvojke jednostavno nije za njega).

81. KYLE KORVER (HAWKS), 60

3&D doktor (jasno, ako ga sakrijete u obrani gdje ne može čuvati prve opcije, ali je sjajan kao timski igrač). Bez premca najbolji specijalist za tricu zadnjih 5-6 sezona - usprkos poznim godinama sigurno u sebi ima još 1-2 vrhunske prezentacije catch & shoot košarkaške umjetnosti.

81. KEMBA WALKER (BOBCATS), 60

Još nije odgovorio na pitanje da li je startni play, ali da može zabijati lakoćom na NBA razini to je već svima jasno. Jedini problem što to za sada uglavnom radi šutevima s poludistance koji, ma koliko spektakularno izgledali, nisu ni izbliza učinkoviti kao trica ili namješteni zicer (btw, Kembin ulaz/dizanje na šut s vrha reketa, Big Alovi pivoti u niskom postu, slasherska energija Zellera i Hendersona te glava pod kopačku stil MKG-a, posebice u skoku u napadu - navijači Hornetsa imaju se čemu veseliti - konačno).

11Aug/132

AGENT SIX ZEROS, PART TWO

Posted by Gee_Spot

MAVS

Oni su stvarno specifičan slučaj jer imaju čak 5 igrača Dana Fegana na rosteru. Doduše, Marion je starosjedilac, a Larkina su draftali puno prije nego je započeo interes oko Ellisa, ali nema sumnje kako je Fegan usmjeravanjem Monte u Dallas zaradio ugovor ne samo za svog novog klijenta, već i za DeJuana Blaira. Također, James je također Feganov igrač, što je svakako onu neugodnu situaciju otpuštanja i ponovnog angažiranja učinilo podnošljivom. Uostalom, razlog zbog kojega je trebalo očistiti cap od prava na vlastite igrače bio je upravo kako bi se smjestilo Ellisov ugovor, nakon čega su Jamesa potpisali za minimalac (također, ovo objašnjava zašto za žilavim centrom nije bilo interesa - prije nego što posegnu za igračem, pa makar i na waiverima, momčadi po pravilu kontaktiraju agenta koji im je vjerojatno objasnio situaciju, a nitko nije toliko blesav da se inati s jednim od najmoćnijih ljudi u poslu). Poseban pak podrav ide Dirku koji je jedan od rijetkih igrača koji nema agenta, sve radi u dogovoru s Cubanom, a tehnički ga zastupa mentor, prijatelj i duhovni otac Holger Geschwindner kojemu Dirk na ovaj način od svakog ugovora daje određeni postotak kao znak pažnje za sve što je ovaj napravio za njegovu karijeru.

NETS

Teško da je Prokhorovu previše bitno tko je čiji agent, ali prilikom pojačavanja rostera sigurno nije smetalo što Pierce ima istog agenta (Schwartz) kao i Deron (ili Teletović, kojega je upravo veza s Deronom dovela u Brooklyn), odnosno što Terry koristi usluge Tellema kao i Lopez ili Johnson. Također, razlog zbog kojega su ovako olako ukrotili Blatchea i vezali ga za minimalan ugovor svakako je utjecaj agenta Millera, kojemu je u interesu da njegov klijent Garnett, nakon što ga je već nagovorio da pristane na trade u Netse, ima kvalitetnu zamjenu. I da, ako se itko pita tko je genijalac koji je Kirilenka koštao 7 milja ove godine, u pitanju je Mark Fleischer. Čovjek je nekada bio prvo ime kada su igrači iz Europe u pitanju, zastupao je imena od Divca i Rađe do Giričeka i Okura, ali danas je ostao samo na Kirilenku. Obzirom na to kako je odradio posao ovog ljeta i činjenicu da mlađe generacije Euro igrača imaju puno više izbora u startu, bojim se da mu je to i zadnji veliki klijent.

NUGGETS

Njihov ovoljetni kaos od tržnice započet gubitkom GM-a dodatno je podcrtan hrpom nejasnih potpisa. Nije tajna da je Tellem čovjek koji ima težinu u ovom klubu obzirom da zastupa tri ponajbolja igrača (Gallinari, Faried i McGee), ali način na koji su sastavili roster jasno ukazuje da ove godine nitko nije imao nikakav plan, od vlasnika preko agenata do novog GM-a padobranca.

PACERS

CAA zastupa i Georgea i Grangera, što znači da, ako misle bez trzavica dati max Georgeu, neće moći trejdati Grangera usred sezone bez njegovog pristanka. Ova situacija objašnjava zašto ovoga ljeta uopće nisu ni istraživali ovu opciju, Granger očito želi biti u Indiani, a Rose je taj koji se brine da tako i bude.

PELICANS

Zašto su bili tako izdašni prema Evansu? Pa, recimo samo da je izvjesni gospodin Tellem, inače zastupnik najvažnijeg čovjeka franšize imenom Anthony Davis, poželio da tako bude, usput se pobrinuvši za još dva klijenta, Vasqueza i Lopeza koje je usmjerio u bolje situacije u kojima ih čekaju startne minute koje su u New Orleansu postale upitne.

PISTONS

Schwartz je odradio lavovski dio posla u tradeu Jenningsa uključivši svoje druge klijente Kravtsova i Middletona u cijelu priču, zadovoljivši tako i jednu i drugu stranu, ali najprije Jenningsa koji je očajnički želio iz Bucksa. Još jedan dobitnik u cijeloj priči je Villanueva, još jedan Schwartzov čovjek na rosteru, koji je preživio i ovaj period amnestije kao bonus za trud njegovog agenta.

RAPTORS

Ujiri je do sada radio isključivo košarkaške poteze, osim što angažman Augustina možemo okarakterizirati kao uslugu Tellemu (njegova karijera je danas u takvoj fazi da možemo slobodno reći kako će krasti minute potencijalno puno korisnijem Dwightu Buycksu). Sličan primjer je i Austin Daye - razlog zašto je i on dobio novu priliku ne krije se u njegovom potencijalu, već u mobitelu Roba Pelinke koji ga je umjesto u Lakerse (na putu prema kojima je već bio) u zadnji tren smjestio u Toronto. Ovo su na kraju krajeva situacije u kojima Ujiri ne može promašiti - ako ne dobije ništa od dva veterana, zadovoljio je dva moćna agenta, ako pak izbore mjesto u momčadi (što nije isključeno jer još uvijek imaju nekakav potencijal obzirom na godine) dobio je igrače koji mogu koristiti za minimalac.

ROCKETS

Nakon što je Dwight potpisao, njegov agent Fegan brzinski je smjestio nedraftiranog Roberta Covingtona na roster kao bonus. Ostavivši time lani korisnog Grega Smitha na milost i nemilost trening kampa - tko mu je kriv kada mu se za karijeru brine lijeva agencija.

SIXERS

Čovjek koji itekako pušta pipke na ovom rosteru je Andy Miller, agent Nerlensa Noela. Nakon što je smjestio rookiea u Sixerse, sredio je još dolazak Roycea Whitea i Jamesa Andersona iz bivšeg Hinkievog kluba. Obzirom na stanje rostera, nije ni čudo da agent jednog rookiea ima ovakav utjecaj.

SPURS

Pitanje ljeta glasi - zašto su pobogu Spursi angažirali Jeffa Pendergrapha i pri tome još ostali bez dijela midlevela koji im je mogao pomoći angažirati igrače poput Kirilenka ili Mo Williamsa od kojih bi imali stvarne koristi? Odgovor je jednostavan - zato što Pendergrapha zastupa Mitch Frankel, isti agent koji zastupa Kawhia Leonarda, momka koji je u ovom trenutku možda, a dogodine će biti sigurno, najvažnije ime budućnosti ove franšize (prevedeno, treba se sa svih strana osigurati da tako i ostane jedan puno duži period). Spursi su inače skloni ovakvim mafijaškim potezima, što ne treba čuditi nikoga obzirom na Popovu pragmatičnost - razlog zašto su Bonner i Mills dobili još jednu priliku, odnosno zašto je De Colo uopće na rosteru nije njihova nezamjenjiva uloga na rosteru, već taj što imaju istog agenta kao i Parker (Roseov CAA).

SUNS

U rebuildingu su, a to znači da tek traže strane kojima će se prikloniti. Nametne li se Bledsoe kao budućnost, nemojte se čuditi ako pokušaju angažirati Tristana Thompsona iz Cavsa - obojicu zastupa LeBronov prijatelj Paul (kako LeBron, nakon što je osvojio svijet i prstenje planira postati i šef udruge igrača, direktno bavljenje ovakvim poslom dovelo bi do sukoba interesa, ali bit će vremena za postati najmoćniji agent u mirovini).

THUNDER

Razlog zbog kojega bi na kraju balada bokove trebali ipak popuniti Ripom Hamiltonom zove se Leon Rose, Durantov agent. Problem je samo pronaći dovoljnu rupu u koju se može smjestiti njegov minimalac. Inače, ako se pitate tko sve ove godine štiti leđa Perkinsu (osim Brooksa), odgovor je - Tellem, ujedno i agent Westbrooku i ovogodišnjem rookieu Adamsu.

WARRIORS

Njihova uprava na čelu koje su legendarni West i GM Myers koji je i sam bio agent za sada je izbjegla slagati momčad putem veza i vezica, pokazavši zavidnu sposobnost ovoga ljeta kada su iz bezizlazne situacije (mrtvi ugovori Biedrinsa i Jeffersona, otvoreni apetiti Landrya i Jacka) izašli ne samo jači za Iguodalu već i jeftiniji, što je definitivno razlog za slavlje ovih dana.

WIZARDS

Osim što je osigurao Wallu max ugovor godinu prije nego je trebalo (za igrača toliko sklonog ozljedama koji još nije pokazao talent vrijedan takvog ugovora stvarno nije bilo potrebe žuriti, Wizardsi su dogodine mogli matchirati svaku ponudu), Fegan je usput natjerao Leonsisa da cijeli midlevel potroši na Webstera iako su upravo bili draftirali Portera i imaju solidnog Arizu na rosteru. Inače, Fegan zastupa i Nenea, tako da je jasno koliki je njegov trenutni utjecaj u momčadi koja toliko očajnički želi postati dobra da će vjerojatno opet sama sebi spotaknuti nogu u skoroj budućnosti.

WOLVES

Osim što će Schwartz, kada se saga s Pekovićem konačno okonča, imati dva najskuplja igrača na rosteru, s Wolvesima je u dobrim odnosima i Fegan koji je na ovaj roster upravo smjestio Martina i Brewera te se izborio da njegov klijent Barea ostane kao back-up njegovom klijentu Rubiu. A od tud mu i tolika moć - Rubio je toliko popularan u Minnesoti, možda i više od Lovea, da su Taylor i Saunders spremni na sve ustupke, pa i te da nemaju GM-a već da taj postao prepuste Feganu, kako ovaj jednoga dana svoj dječački izgled i igru ne bi poveo u neke toplije krajeve.

19Sep/121

RANKING THE PLAYERS, PART FOUR (75-139)

Posted by Gee_Spot

IGRAČI ZADATKA STARTNE KVALITETE

75. MIKE DUNLEAVY (Bucks), 59 bodova

Nakon što je zbog kroničnih problema s koljenima prestao biti preplaćeni starter, Dunleavy se snašao u skromnijem nastavku karijere, nametnuvši se tijekom zadnje tri sezone kao sjajni šesti igrač. Razlog njegovih sjajnih brojki prvenstveno leži u šutu za tri i solidnoj obrani, ali ono što ga stavlja u sam vrh igrača zadatka su sposobnost kreiranja, posebice za druge - kad je Dunleavy na parketu, lopta je uvijek u pokretu.

76. JARED DUDLEY (Suns), 59 bodova

Dudley je čudo od igrača, od prvog dana u ligi pa sve do već zrelih godina u Phoenixu, uvijek daje svoj maksimum u 3&D roli. Dodatnu vrijednost daje mu i podatak da sve bolje igra na dvojki, što ga čini kompletnim swingmanom.

77. WESLEY MATTHEWS (Blazers), 59 bodova

Još jedan klasični 3&D majstor koji briljira u obrani i igri bez lopte.

78. TONY ALLEN (Grizzlies), 58 bodova

Allen je specifičan slučaj jer njegova vrijednost dolazi prvenstveno iz obrane, a loš šuterski učinak nadoknađuje agresivnim ulazima i odličnim učinkom s linije slobodnih.

79. JOHN WALL (Wizards), 57 bodova

Dok su svi ranije nabrojeni igrači definitivno i učinkom i stilom igre pravi pripadnici ove skupine, Wall je tu u prolazu. Tako se barem nadaju u Washingtonu. Njegove prve dvije sezone bile su razočaravajuće za jedan prvi pick drafta, za što dio krivnje svakako možemo pripisati lošem kontekstu u kojem se Wall našao. Doduše, napredak u drugoj sezoni je bio popriličan, što ne isključuje ni mogućnost kvantnog skoka u trećoj sezoni (kao što nas povijest uči, rasni talenti eksplodiraju upravu u trećoj godini), iako treba biti oprezan zbog očajnih šuterskih i ne baš ohrabrujućih kreatorskih brojki. Jedino u čemu je Wall već sada sjajan to je obrana, njegove fizikalije i atleticizam isplaćuju dividende barem na jednom kraju parketa.

80. THADDEUS YOUNG (Sixers), 56 bodova

Young je dokazani strijelac na koju god ga poziciju stavili - zaigra li trojku, zabit će u postu, zaigra li četvorku, izvući će se vani. I to bi bilo to - njegove all-round brojke nisu vrijedne spomena, ali je tako uspješno specijaliziran kao strijelac da bi se izborio za minute u svakoj momčadi lige.

81. KAWHI LEONARD (Spurs), 56 bodova

U rookie sezoni nametnuo se kao legitimna 3&D opcija, a Pop ga već sada proglašava nositeljem igre u budućnosti. Obzirom na fizikalije koje garantiraju dominaciju, nije isključeno da već ove sezone dobije važniju ulogu u napadu.

82. BROOK LOPEZ (Nets), 56 bodova

Lopez je jedna od rijetkih petica koja može zabijati lakoćom u postu i oko posta (izuzetno meka ruka i izuzetno spretni pivot potezi), ali tromost u obrani, nesposobnost bacanja povratnih lopti i, najgore od svega, antitalent za skupljanje skokova, osuđuju ga na sporedne role. Igrač totalnih krajnosti.

83. TIAGO SPLITTER (Spurs), 55 bodova

Splitter npr. nema ni zrno realizatorskog talenta Lopeza, ali zato će zabiti sve ono što mora, pokupiti svoju kvotu lopti i odigrati poštenu 1 na 1 obranu s protivničkim centrom. Tražiti od njega išta više od ovoga nije preporučljivo.

84. J.J. REDICK (Magic), 55 bodova

Redick je dokazana rasna 3&D opcija, ali i igrač koji bi mogao imati sezonu karijere u novom Orlandu u kojem je, barem po sistemu, prvo ime. U idealnim je godinama (27), a uz dokazane vrline pomoćne radne snage ima poprilično dobre brojke i u igri s loptom, posebice kao kreator za druge.

85. VINCE CARTER (Mavs), 54 boda

Vince se sjajno snašao u roli pomoćne radne snage, uvijek odličnom šutu dodao je i solidan obrambeni učinak, a iako više ne kreira za sebe kao u najboljim danima, ostao je nesebičan asistent koji ne davi loptu, što je ogroman plus u ovoj roli (posebice za takvog veterana).

86. GORAN DRAGIĆ (Suns), 54 boda

Dragić ima poprilične oscilacije u svojoj NBA karijeri, ali lanjska sezona čini se kao potvrda da je u svoj 25 godini sazrio. Prije svega kao pouzdan pick & roll playmaker, ali i kao potencijalni triple-threat koji bi se u sistemu Phoenixa vrlo lako mogao pretvoriti u još učinkovitijeg igrača. Njegove kreatorske i realizatorske brojke su odlične, a dodatni plus su mu i sve bolji obrambeni učinci. Kvantni skok je možda previše očekivati obzirom na mali uzorak i nekonstantne učinke, ali vrata prema kategoriji iznad su mu definitivno otvorena, hoće li proći kroz njih ovisi isključivo o njemu.

87. DEMARCUS COUSINS (Kings), 54 boda

Još jedan izgledni kandidat za kvantni skok. Cousins u svoju treću godinu ulazi kao potvrđeni skakač prve klase, ali i čovjek koji je svojom nezrelošću van parketa, a posebice na parketu, srozao svoj talent do dna. Ajde, to što je apsolutno nezainteresiran za obranu, to se još može pripisati godinama i kontekstu, ali očajne šuterske brojke i mizerna realizacija u reketu za ovakvog fizički i talentom dominantnog igrača su neoprostivi. Uspije li svoje all-round talente ikada staviti u službu rezultata, bit će top 10 visoki igrač u NBA dok kažeš "nepotreban skok-šut iz vana". Tome u temelj govore i solidne asistentske brojke koje samo potvrđuju da zna, pitanje je samo želi li.

88. MONTA ELLIS (Bucks), 54 boda

Atraktivni bek je i dalje jedna od najboljih combo-opcija u ligi, solidan kreator za sebe i za druge, čak i pouzdan šuter i obrambeni igrač. Njegov najveći problem je što u ničemu od navedenog nije iznad prosjeka. Volume scoreri na vanjskim pozicijama su zadnji po važnosti na prehrambenom lancu zato jer ih jednostavno ima previše, a i previše su ovisni o brzini i driblingu zbog čega rano izgore. Oni najbolji, poput Lou Williamsa ili Ellisa, u stanju su biti itekako korisni u ulozi trećeg beka i lidera druge postave, ali učinkovitost im pada paralelno s većom ulogom koju imaju u napadu. Nađe li se Ellis jednoga dana u ulozi sličnoj Williamsu, umjesto da ga uporno koriste kao prvu ili drugu opciju, njegova učinkovitost bi trebala rasti, a s njom i IOR bodovi. Dok god ga se vodi kao nositelja i graničnog all-star igrača, nabijat će šuplje brojke. Jasno, u lošim momčadima. U dobrima ne bi ni došao u priliku za tako nečim.

89. KYLE KORVER (Hawks), 54 boda

Klasični 3&D genijalac i idealan primjer drugog swingmana za popuniti petorku. U napadu može igrati obje pozicije na boku, u obrani jednako solidno brani dvojke i trojke. Nikada neće daviti loptu, uvijek će pucati kada je otvoren. Korver je ukratko majstor svog posla, bilo kao igrač zadatka u petorci, bilo kao specijalist s klupe, a za one koji sumnjaju da su njegove odlične obrambene brojke rezultat sistema Bullsa jedan podatak - isti učinak čovjek je ostvarivao i dok je bio u Jazzu, u puno slabijoj obrambenoj momčadi od Bullsa.

90. GEORGE HILL (Pacers), 54 boda

Hill je dobar dio karijere proveo kao combo opcija i prvi bek s klupe, a u drugom dijelu lanjske sezone u Indiani potvrdio se i kao 3&D opcija, što mu je i donijelo novi bahati ugovor. Obzirom da su mu šut za tri i igra u obrani (jednako dobro čuva oba tipa bekova) najbolje strane, odluka Pacersa da instaliraju igrača zadatka na poziciju jedinice ima smisla. Uostalom, od zadnja 4 naslova, čak tri su pokupile momčadi sa sličnim profilom na poziciji - Heat lani s Chalmersom, Lakersi prije toga s Fisherom. Jasno, i Heat i Lakersi imali su izuzetne kreatore na boku ili pod košem, kreatore koji su mogli sakriti nedostatak vizije vlastitog quarterbacka. Stoga, teoretski, Hill ima talenta za popunu petorke, ali, u praktičnom smislu, za ovakvu Indianu možda bi bolje bilo da im je playmaker netko tko je stvarno u stanju kreirati akciju.

91. BRANDON BASS (Celtics), 54 boda

Odličan šuter s poludistance koji će zabiti ono što mora i pokupiti svoju kvotu skokova, Bass je idealna zakrpa svake petorke s dominantnim centrom. U Bostonu se njegova igra često poklapa s Garnettovom (obojica žive na laktu odakle ispaljuju skok šut za skok šutom) te bi idealno bilo kad bi Bass imao rolu trećeg igrača. Naravno, život nije idealan, stoga ovako kvalitetnog strijelca nema smisla držati na klupi ma koliko neadekvatan obrambeni igrač bio.

92. BRANDON JENNINGS (Bucks), 54 boda

Jennings nije ni combo ni 3&D igrač, njegov gen je onaj čistog playmakera koji davi loptu, vrti pick & roll igru i driblingom ulazi u srce obrane odakle baca povratne. Problem? Rasni playmaker po defaultu je top 3 opcija u momčadi, međutim Jennings takvu odgovornost još nije uspio opravdati. Njegove šuterske brojke su osrednje, a kad uzmemo u obzir njihov volumen, možemo reći kako su i loše (da je treći po broju ispaljenih lopti u momčadi, njegov učinak bi bio podnošljiv, ali kada si prvi potrošač i pri tome ispaljuješ duplo više od sljedeće opcije - i da, Jennings je lani ispalio duplo više lopti od Ilyasove - jasno je da svojim neučinkovitim igrama vučeš momčad na dno). Još veći problem od šuta je njegova mizerna realizacija u reketu, što si jedan slash & kick igrač ne može dopustiti. Obranu nećemo ni spominjati, obzirom da Jennings na nju ni ne pomišlja. Kao 3&A opcija, Jennings treba poseban kontekst koji će iz njega izvući ono najbolje, a okruženje u Milwaukeeu teško da je rješenje. Ako ništa drugo, barem ima vremena za napredak - tek su mu 22 godine.

93. MARCUS THORNTON (Kings), 52 boda

Thorntonov prelazak u Sacto činio se još jednim nepotrebnim bacanjem novca Kingsa na bočnog igrača, ali za razliku od Salmonsa i Garcie, izgleda da su ovaj put pogodili. Thornton nije 3&D igrač koji će popuniti petorku, njegova osnovna vrlina je izuzetna realizacija u svim oblicima (odličan u ulazu, šutu i s linije), dakle nešto što se idealano da koristiti u ulozi prvog strijelca s klupe. Za sada, dok god uspijeva opravdati potrošnju, može proći i kao starter, iako je sasvim logično postaviti pitanje nisu li baš zbog ovakvih startera, koji su dobri isključivo u jednom pravcu igre i imaju samo jednu vještinu, Kingsi tu gdje jesu.

94. RICKY RUBIO (Wolves), 51 bod

40 utakmica, dakle pola regularne sezone, bili su dovoljni da se Ricky Rubio ubaci u top 100 igrača u ligi i to usprkos očajnim šuterskim postotcima. Jednostavno, njegova kombinacija obrane i asista garantira mu ulogu startera, a doda li ikad barem solidnu realizaciju u reketu ovim temeljima (šut da ne spominjem), bit će top 50 igrač. I on se kao i Wall treba ugledati na Ronda, kao primjer playmakera koji bez šuta može biti učinkovit u napadu. Dok to ne postanu, bit će isključivo D&A jedinice (obrana + asisti), kao takvi sasvim originalni, ali i sasvim nepredvidljivi.

95. ANDREA BARGNANI (Raptors), 50 bodova

Bargnanin je pod Caseyom odigrao najboljih pola sezone života, potvrdivši se kao pouzdana stretch četvorka koja može trpati dovoljno da opravda startne minute iako je teoretski stvoren za rolu s klupe. Njegova obrana nikada neće biti vrhunska, a njegove skakačke brojke očito će zauvijek biti na razini beka, ali pored pravih suigrača, Bargnani bi mogao biti nekakva made in China verzija Dirka.

96. CARL LANDRY (Warriors), 50 bodova

Landry je dosta sličan igrač Bargnaniu po tome što je koristan isključivo kao strijelac. Ne skače, ne igra obranu, ali daj mu loptu i on će tebi dati koševe. Minus mu je što nije dalekometni šuter, zbog čega je idealan kao opcija s klupe. U Warriorsima će upravo to i biti, što bi mu samo trebalo dati na vrijednosti.

97. BRANDAN WRIGHT (Mavs), 50 bodova

Wright je zanimljiv slučaj, lani je briljirao u Dallasu u ograničenoj minutaži kao mini verzija Chandlera (odličan i pokretan obrambeni igrač s izuzetnim osjećajem za blokade, pouzdan skakač koji će zakucati sve ono što mora u napadu). Ono što iznenađuje je činjenica kako je mali radio isto svaki put kad bi dobio priliku igrati - njegova brojke iz Dallasa ne odskaču previše od onih iz Warriorsa. Dakle, ne radi se o nikakvom iskakanju iz okvira, već o činjenici da ga u Warriorsima nitko nije ni mogao primjetiti, što zbog konteksta (loša momčad u kojoj je lako nabiti brojke), što zbog nesreće (propustio sezonu i pol zbog ozljede ramena i to upravo treću sezonu u kojoj lutrijski igrači obično iskoče). Dakle, Dallas je lani doživio zakašnjelo buđenje jednog lutrijskog talenta koji će, ako ostane zdrav, nastaviti s napredovanjem i dobivanjem sve više minuta.

98. ISAIAH THOMAS (Kings), 50 bodova

Zadnji pick lanjskog drafta totalna je krađa za Kingse. Pola sezone sjajnih igara nisu uzorak za koji bi stavili ruku u vatru, ali čak i uz malu regresiju, Thomas je play startne kvalitete sposoban kreirati za sebe i druge, ali, što je važnije, i zabiti. Od svih 3&A opcija u ovoj konkurenciji, njegove brojke su bile najsolidnije, a obzirom da su ostvarene u lošoj momčadi, to dodatno govori o njegovoj zrelosti.

99. JEFF TEAGUE (Hawks), 50 bodova

Teague je napravio novi korak naprijed nakon solidne rookie sezone, potvrdivši se kao pouzdana playmakerska opcija u napadačkim aspektima igre.

100. TAYSHAUN PRINCE (Pistons), 50 bodova

Dobri stari Prince od prvog dana u ligi bio je primjer idealnog igrača zadatka na boku. Obrambene brojke su mu i dalje odlične, šuterski odradi posao, a malo ga unazad vuče činjenica da je danas u Pistonsima top 3 opcija. Iako zna razigrati i može napasti obruč, to nisu njegovi primarni talenti, a potrošnja energije u tom segmentu oduzima mu vrijednost u obrani i spot up situacijama. Šteta što nije na vrijeme prešao u playoff momčad.

101. SHAWN MARION (Mavs), 50 bodova

Marion je veteran sličan Princeu, ali njegova vrijednost dolazi iz drugih područja. Naravno, prvenstveno iz obrane, dakle tu su isti, ali dok je Prince solidan napadač i šuter, Marion je garbage man koji svu svoju vrijednost u napadu izvlači iz pozicioniranja, kretanja i skoka. Upravo je skok i dalje njegovo najveće oružje, a nesebičnost izražena kroz vrijednost u ovim kategorijama, samo je potvrđena dobrim omjerima asista. Naravno, nesebičnost je neophodna da bi bili koristan igrač na trojci bez kvalitetnog šuta, po čemu je Marion definitivno original.

102. MARCUS CAMBY (Knicks), 49 bodova

Još jedan veteran koji je gubitkom eksplozivnosti postao nula u napadu, ali koji i dalje može odraditi sjajno obrambeno-skakački dio posla. Kao zamjena Chandleru, Camby je luksuz, a bit će zanimljivo pratiti hoće li se Woodson koji put odlučiti i na verziju s njima dvojicom kao parom visokih. S jedne strane, to bi značilo da igraš napad s dva igrača koji ne mogu zabiti ništa izvan polukruga pod samim košem (a Camby više ne može zabiti ni od tuda), ali s druge, Chandlerovo odlično kretanje i alley-oop majstorstvo zasigurno bi bili nagrađeni od Cambyevih pasova s vrha reketa - noge su ga možda izdale, ali Marcus je i dalje jedan od najboljih asistenata među visokim igračima.

103. CARON BUTLER (Clippers), 48 bodova

Butler uživa u svojoj veteranskoj fazi kao pouzdana 3&D opcija. Dok ne tražite od njega ništa više osim da igra obranu i čeka u kutu, ovaj 31 godinu star igrač koji često djeluje kao da ima barem 40, odradit će svoje.

104. JEREMY LIN (Rockets), 48 bodova

Još jedan 3&A play koji uz dovoljnu količinu lopti može držati podmazanim napad i, prije svega, svoj prosjek koševa. Ako se nekome čini da je pola sezone u New Yorku premalo da bi Lina stavili u praktički top 100 igrača lige, jedan detalj ih možda razuvjeri - u svojim skromnim minutama u Warriorsima, Lin je ostvarivao ok brojke za rookiea, a epizoda u New Yorku na to se nadovezuje kao tipična progresija za igrača druge godine. Sad je samo pitanje hoće li u klubu u kojem će sve biti podređeno upravo njemu, Lin u svojoj trećoj sezoni nastaviti rasti ili će zadržati na već sada zavidnoj razini. Obzirom da je poprilično star za igrača treće godine (24 godine), ja se kladim na ovo drugo.

105. JRUE HOLIDAY (Sixers), 48 bodova

S druge strane, Holiday je totalna suprotnost Linu. Ima sezonu više iskustva u ligi (3 naprema 2), ali i dvije godine manje (22 naprema 24). Dakle, razlog zbog kojega Holiday nije napravio očekivani skok u svojoj trećoj sezoni definitivno je dijelom vezan uz njegov rani ulazak u ligu, ali dio krivice svakako otpada i na razinu talenta. Naime, Jrue je tijekom svoje jedne godine na sveučilištu igrao dvojku, a dva glavna aspekta njegove igre koja su se istakle tijekom NBA karijere su trica i obrana. Ispada da je Holiday po svemu sličniji 3&D opciji poput Hilla, nego solidnim playevima poput Lina, Teaguea ili Jenningsa, specijalne talente poput Walla i Rubia da ne spominjemo (iako je po dolasku u ligu zbog obrane i atleticizma upravo Jrue često bio uspoređivan s Rondom). Kakav iskorak će napraviti u svojoj četvrtoj sezoni ovisi o tome koliko će se razviti kao kreator (do sada je, blago rečeno, bio skroman u tome). Ne napravi li ni u novoj sezoni korak naprijed, mislim da će mu putanja karijere biti poprilično određena, i ne, neće uključivati kvantni skok.

106. BRANDON ROY (Wolves), 47 bodova

Uf, koliko god je sjajno vidjeti Roya opet u akciji, toliko je teško ovako nisko staviti igrača koji bi danas zasigurno bio top 20 talent u ligi da ga ozljede nisu mumificirale. Ipak, obzirom da do prije nekoliko mjeseci nismo mogli ni znati da će opet zaigrati košarku, vidjeti ga u akciji bit će posebna privilegija. Kako je čovjek otišao u mirovinu u 27-oj godini (to valjda sve govori o težini situacije), jasno je kako u obzir za njegovu ocjenu nisam uzimao ni jednu sezonu prije nego su ga koljena potpuno izdala. Roy je 2011. doživio pad učinka kakvog swingmani njegove razine talenta obično dožive oko 34-35 godine. Uzevši to u obzir, a dodavši i godinu pauze, Royev pad u ovoj sezoni u odnosu na 2011. trebao bi biti minimalan. I dalje će to biti slabo pokretan visoki bek nesposoban za kreaciju na razini nositelja, ali njegovi all-round instinkti u kombinaciji sa solidnim šutom trebali bi biti dovoljni da pomogne u manje zahtjevnoj 3&D roli ili možda čak kao prva opcija s klupe.

107. TYREKE EVANS (Kings), 47 bodova

Još jedna žrtva ozljeda, Evans je zanimljiv slučaj po tome što iz sezone u sezonu igra sve gore od svog rookie izdanja. Čovjek je svojevrsni košarkaški Benjamin Button, a razlog za to su kronično bolesna stopala. Prognozirati daljnju regresiju ili povrataka ranijim izdanjima stoga je nezahvalno, ali obzirom na još uvijek poprilično visok stupanj košarkaške nezrelosti, mislim da Evansa možemo staviti u ladicu potencijalno sjajnih šestih igrača. Njegova kreativnost u slash & kick igri nije sporna, sporno je koliko će biti spreman koristiti je, ali sve ostalo je ogromni minus - od šuta do igre u obrani (lanjski eksperiment s njim kao 3&D opcijom u petorci pored Thorntona i Thomasa pokazao se neuspješnim).

108. ARRON AFFLALO (Magic), 47 bodova

Klasična 3&D opcija koja nema sreće završiti u okružju koje bi iz njega znalo izvući maksimum - u Denveru je zbog stila igre često bio prisiljen glumiti kreatora, a slična sudbina ga čeka i u Orlandu gdje je praktički top 3 opcija. Dakle, možemo očekivati napumpane brojke i slabašan učinak, puni slabiji nego da npr. igra u Bullsima i u kutu čeka povratne.

109. J.R. SMITH (Knicks), 46 bodova

Prototip šestog igrača, swingman sposoban ući u igru i igrati 1 na 5 koliko god treba. Smith je streaky šuter, ali i podcijenjeni kreator koji lakoćom otvara višak prostora za sebe i druge. Jedini problem je što ni u 26-oj godini još nije naučio prepoznati situaciju kada se od njega zahtjeva šut, a kada ulaz i dribling.

110. JAMAL CRAWFORD (Clippers), 45 bodova

Dugo godina u Hawksima je vrijedio za combo-beka iz snova, što je naziv koji s vremenom (prešao 30-u) polako ustupa mjesto onome o combo-beku iz noćne more. Ipak, dok god mu minute držite pod kontrolom, on će svojom kombinacijom kreacije i šuta odraditi posao. S tim da je ovaj put u puno boljoj situaciji od lanjske. Lani je u Portlandu često morao uskakati u ulogu startera i preuzimati puno veću odgovornost pored limitirane vanjske linije, dok ga sada u Clippersima uz Chrisa Paula čeka puno jednostavniji zadatak - nadoknaditi poene s klupe Moa Williamsa.

111. JASON RICHARDSON (Sixers), 45 bodova

Nekoć granični all-star swingman all-round kvaliteta danas je pouzdana 3&D opcija. Uživat će pored Bynuma budu li povratne lopte radile kako treba.

112. TREVOR ARIZA (Wizards), 45 bodova

Ariza je cijelu karijeru 3&D opcija koja je imala samo jednu sjajnu tricašku sezonu (točnije, playoff) - u sezoni 2009. u 23 utakmice zabio je 40 od 84 trice čemu može zahvaliti ne samo karijeru, nego i percepciju većine neutralnih promatrača. Nažalost, sve nakon bilo je put prema dolje, čemu je glavni razlog bio nepotrebno forsiranje jednog limitiranog igrača u roli napadačke opcije. Ariza može poslužiti kao slash & kick igrač u epizodama, ali ne kao stalna opasnost. Ulazi u već veteransku fazu karijere za bočnog igrača oslonjenog na atleticizam (27 godina), stoga je krajnje vrijeme da standardno kvalitetnoj obrani doda i pouzdani šut i postane ono za što ga majka rodila - 3&D pratnja boljima od sebe.

113. MARVIN WILLIAMS (Jazz), 45 bodova

Marvin je, za razliku od Trevora, dosta rano shvatio da jedan bljesak u karijeri ne znači karijeru. Njegov bljesak bio je draft (2. pick 2005. ispred Chrisa Paula i Derona Williamsa), a nakon 7 sezona došlo je vrijeme da se taj teret skine s vrata (čemu bi promjena sredine trebala dodatno pomoći). Šetajući ga između pozicija (visoki ili bočni) i uloga (starter ili prvi napadač s klupe), u Atlanti su konačno prije 4 godine shvatili da je Marvina najbolje pozicionirati u kut da čeka povratnu loptu, a usput ga u obrani natjerati da koristi svoju dužinu. I tako smo dobili 3&D igrača koji ulazi u zrele godine i koji je lani ostavio dojam čovjeka koji je u nirvani i koji se konačno pomirio sa životom.

114. ANDRE MILLER (Nuggets), 45 bodova

Miller je toliko star, spor, loš šuter i beskoristan obrambeni igrač da je više bilo i vrijeme da ga se makne iz role startnog playa. Što je Karl i napravio i sada ima najboljeg back-up playa u ligi. Obzirom na silinu kojom mu pada učinak iz sezonu u sezonu teško je vjerovati da će Miller odraditi sve tri godine novog ugovora do kraja (više se doslovno nije u stanju odlijepiti od poda), ali dok god ima glavu na ramenu taj će naći načina namjestiti suigračima zicer i sebi kreirati izglednu situaciju za realizaciju s poludistance.

115. JOSE CALDERON (Raptors), 45 bodova

A evo nam odmah nakon prvoga i drugog najboljeg back-up playa u ligi. Calderon već odavno ne može zabiti dovoljno da opravda minutažu i ulogu u petorci, o obrambenom učinku da ne pričamo (taj nikada nije skužio igru u obrani, više puta je zapeo u blok od pijanog zidara), ali ako treba vrtiti pick & roll i pogoditi otvoreni šut i dalje je doktor. Obzirom da će nakon isteka ove zadnje godine ugovora imati tek 31 godinu, bilo bi šteta da te kvalitete ne donese u Euroligu jer kandidata za igrati 10 do 15 minuta po utakmici u NBA ima sasvim dovoljno.

116. MATT BONNER (Spurs), 44 boda

I stigli smo tako do prvog pravog specijaliste, čovjeka koji apsolutno ničemu ne služi na parketu nego tome da šutira trice. A upravo su one razlog zbog kojega je preskočio kategoriju (možda i dvije, jer obzirom da ne igra obranu niti skače Bonner je upitan čak i kao treći visoki) - Bonner je jedna od najboljih stretch četvorki svih vremena sa suludim postotkom od 42% za tri u karijeri.

117. COURTNEY LEE (Celtics), 44 boda

Još jedan 3&D specijalist iz kalupa sposoban pokriti startnu poziciju usprkos jednoj ogromnoj mani - slično nekada Jasonu Kaponu, Lee sebe košta barem tricu po utakmici nepotrebnim ulaskom dodatni korak u prostor. Razvije li se ikada u pravu catch & shoot opciju, poneki dodatni bod mu je garantiran.

118. JAMEER NELSON (Magic), 44 boda

Nelson se još uvijek ne da, drži se taman tu negdje oko Felton linije koja razdvaja playmakere startne vrijednosti od back-up materijala. Mislim, nije da ne bi bilo bolje i za njega i njegovog poslodavca da je u back-up ulozi, ali čak je i lani, u najgoroj sezoni karijere, uspio odraditi solidan 3&A posao. Obzirom na godine (30 pred vratima) i kontekst (Magic je očajna, očajna momčad) za očekivati je da se pad nastavi i dalje, ali obzirom na žilavost koju iskazuje sve ove godine, zasigurno se neće raditi o padu ispod zamišljene linije.

119. MATT BARNES (Clippers), 44 boda

Njega sam ubacio naknadno pošto je posao s Clippersima čini se realiziran, inače je bio prvi na listi dostupnih slobodnih igrača. Kakva će njegova uloga biti pored Granta Hilla i Carona Butlera, to je teško predvidjeti, ali razlog zbog kojega se Barnes uvijek čini nepoželjnim igračem nije njegov talent (all-round podizač energije koji možda nije dovoljno dobar šuter da bude legitimna 3&D opcija, ali svakako može odraditi rolu prvog bočnog s klupe), već prije svega njegov jezik. Taj nikada nikome nije ostao dužan, o čemu svjedoče mnogobrojni sukobi s protivnicima, ali čak i suigračima i trenerima.

120. RONNIE BREWER (Knicks), 44 boda

Brewer je zanimljiv slučaj, igrač za kojega apsolutno svi znaju da je odličan obrambeni igrač, ali ujedno i igrač kojemu je užasno teško pronaći minutažu iz jednostavnog razloga što je nevidljiv u svim drugim aspektima igre. Opet, kao i većina vrhunskih specijalista, u tom jednom dijelu igre kojega odrađuje kako treba je toliko dobar, da je u stanju opravdati čak i startnu minutažu, što je jasno pokazivao u Jazzu. U Bullsima pak nikada nije dobio pravu šansu jer je uvijek bilo dovoljno drugih opcija.

121. DARREN COLLISON (Mavs), 44 boda

Collison ima 25 godina, dakle nije baš mladac koji dolazi, a tijekom tog razdoblja uspio se nametnuti kao sjajan back-up play koji je u stanju držati momčad pod kontrolom čak i u dužem periodu (sjetimo se kako je dobar posao radio u Hornetsima kada se Paul ozljedio). Problem je bio što je netko (Larry Bird) pomislio kako je 30-ak utakmica dovoljno da se Collisonu preda uloga startera, a to je pak rezultiralo s dvije godine muke koje je obilježila lanjska odluka Vogela da pred kraj sezone, odnosno pred početak playoffa, u petorku instalira Hilla i više se nikada ne osvrne. Dakle, puno veći uzorak jasno govori da Collison nema dovoljno vještina da odrađuje izuzetno bitan posao puno radno vrijeme - solidan je kreator, dobar šuter, ali i rupa u obrani. Nije dovoljno dobar da bude jedna od udarne tri opcije, prekvalificiran da bude tek obični back-up play. Vječni stanovnik Felton zone.

122. DEANDRE JORDAN (Clippers), 44 boda

Jordan će zabiti ono što mora i skakati, a tu uglavnom staje njegov doprinos. Draftiran je kao projekt nakon jedne neugledne godine na sveučilištu, a nakon dvije sezone promatranja konačno je pokazao da zaslužuje minute u rotaciji. Međutim, prošle sezone s novim bahatim ugovorom rastu i očekivanja, a rezultat ostaje klasično razočaranje. Nova sezona donosi novu nadu usmjerenu u samo jednom smjeru - napretku u obrani. Jer, slično kao što sjajni postotak šuta skriva činjenicu da je Jordan očajan realizator (sve što može zakuca, zbog čega ima bolji postotak "šuta" iz igre od slobodnih bacanja), popriličan broj blokada skriva činjenicu da je isto tako loš obrambeni igrač (direktni protivnici protiv njega popravljaju učinak za čak 25%, a Clippersi su jednako šuplji obrambeno s njim ili bez njega na parketu - netko tko bi prvenstveno trag trebao ostaviti u defanzivi, ne smije si dopuštati ovakve brojke). Fizikalije i pokretljivost kao preduvjet da se pridruži jednom Chandleru svakako postoje, sad je samo pitanje kada će glava pohvatati tijelo. Nova sezona definitivno će morati donijeti neki pozitivan pomak.

123. JARRETT JACK (Warriors), 44 boda

Jack je već godinama pouzdan back-up play, ujedno i dovoljno dobar kreator i šuter sposoban odigrati i rolu combo-beka. Ostane li zdrav, a to je uvijek upitnik, Warriorsima će dati još jednog sjajnog igrača s klupe.

124. BRANDON RUSH (Warriors), 43 boda

Landry je idealan treći visoki, Jack je idealan combo-bek, a Rush je idealan 3&D igrač za popuniti bok. Obzirom da Warriorsi imaju hrpu mladih igrača (Thompson, Barnes) koji će dobiti minute, ispada kako će Marc Jackson možda imati briga oko slaganja petorke, ali ne i oko klupe. Inače, Rush je godinama u Indiani igrao rolu dežurnog stopera, ali nije ostaviti značajniji trag zbog slabašnog napadačkog učinka. Selidbom u Zaljev eksplodirao je kao tricaš i konačno postao kompletan igrač zadatka. Naravno, obzirom da se radi o jednoj sjajnoj godini, uvijek postoji mogućnost regresije, dapače, teško da će šuterski opet biti jedan od vodećih igrača lige, ali bude li ona u očekivanim okvirima (drugim riječima, ne potone li na razinu iz Pacersa), Warriorsi mogu biti mirni što se bočne rotacije tiče.

125. DEMAR DEROZAN (Raptors), 43 boda

Ogromna minutaža nije pomogla DeRozanu da poboljša statistiku, dapače, samo je pomogla da ga se razotkrije kao nepopravljivo lošeg šutera i kilavog napadača. Međutim, Casey je ekspresno uspio njegov atleticizam staviti u službu momčadi, točnije obrane. Sad još samo treba naći načina dodati DeRozanu šut za tri ili ga barem naučiti da postane nešto stabilnija slash & kick opcija kako bi se zaokružio u igrača zadatka.

126. DERRICK FAVORS (Jazz), 43 boda

Za razliku od Cousinsa, Favors nije očiti kandidat za kvantni skok u svojoj trećoj sezoni iz jednostavnog razloga što do sada nije pokazao ni dijelić napadačkog talenta. Međutim, ono što je pokazao izuzetan je osjećaj za skok i neobjašnjivo kvalitetna igra u obrani za nekoga starog 21 godinu. Već sada, Favors je sposoban odraditi rolu R&D startnog visokog koji bi u doglednoj budućnosti mogao utjecati na utakmice na način sličan Chandleru. Nauči li ikada išta više od zakucavanja, trebao bi u potpunosti opravdati visoki treći pick kojim je izabran.

127. DEVIN HARRIS (Hawks), 43 boda

Klasična 3&A opcija na jedinici koja će se boriti s igračem sličnog profila za ulogu startera. Larry Drew će u svakom slučaju imati slatke brige obzirom da je lani kao back-up opcije Teagueu koristio potrošene Hinricha i Parga.

128. COREY MAGGETTE (Pistons), 43 boda

U svojim najboljim danima, Maggette je mogao proći kao treća opcija obzirom na izuzetnu sposobnost iznuđivanja slobodnih koja je anulirala slabašan raspon šuta. I danas je u stanju solidnoj obrani dodati učinak s linije slobodnih koji može maskirati manjak trice, ali ogroman problem u Detroitu bit će činjenica da je i Stuckey sličan igrač koji više iznuđivati prekršaje od gađanja trica, pa je realno očekivati da Maggette bude lider druge postave. S tim da treba zadržati i dozu opreza - s 32 godine na leđima i cijelim nizom ozljeda iza sebe, Maggette je ogroman kandidat za kvantni pad, iz korisnog igrača u NBDL klasu, ponajviše zato jer, bez šuta i asistentskog gena, nema zaštitnu mrežu na koju može pasti pod stare dane, kada treneri odluče da više nema smisla vrtiti akcije za njega.

129. JASON KIDD (Knicks), 43 boda

Neuništivi Kidd ne stari graciozno poput Nasha, ali i dalje zaslužuje mjesto u NBA rotaciji, prije svega zbog hall of fame sposobnosti organizacije igre (Kidd je doslovno quarterback, njegova ruka posjeduje i preciznost i snagu o kojoj većina smrtnika može samo sanjati), a zatim i zbog solidnih 3&D vrijednosti. Iako nije nezamislivo da Kidd odradi još jednu sezonu kao starter pored ogromnog upitnika zvanog Felton, kao back-up opcija pravo je blago, dijelom i zbog sposobnost da igra obranu na obje vanjske pozicije, pa čak i na manje fizički dominantnim trojkama.

130. LUIS SCOLA (Suns), 43 boda

Luis i dalje može trpati, ali njegov all-round učinak tone iz sezonu u sezonu. U obrani je nemoćan, skakački blijed. Ipak, u idealnoj je situaciji, bez pritiska i bez previše kvalitetnih opcija, u kojoj bi itekako mogao profitirati od onoga što ostane nakon 2 na 2 igre Dragića i Gortata.

131. JASON THOMPSON (Kings), 42 boda

Solidan R&D visoki koji će zabiti ono što mora, uhvatiti svoju kvotu skokova te jednako prosječno igrati obranu na oba tipa visokih igrača.

132. SAMUEL DALEMBERT (Bucks), 42 boda

Za njega vrijedi isto što i za Thompsona, uz jedan plus (Dalembert je fizikalijama prava petica sposobna držati sredinu obrane, iako te ne znači da je zbog toga učinkovit) i jedan minus (Thompson ima puno manju konkurenciju za minute).

133. AMIR JOHNSON (Raptors), 42 boda

Isti igrač kao Thompson, samo što je nemoćan protiv centara, ali zato ostvaruje plus obrambeni učinak protiv četvorki.

134. KLAY THOMPSON (Warriors), 42 boda

Došao je od nikuda i ostvario sjajnu rookie sezonu. Doduše, u gubitničkoj momčadi, ali bez nabijanja brojki. Thompson ni u jednom trenutku nije bio volume scorer, čvrsto se držao uloge 3&D igrača, a pri kraju sezone, kako je dobivao sve veće ovlasti, pokazao je i zavidnu sposobnost kreacije. Treba biti oprezan obzirom na mali uzorak, činjenicu da je Klay došao u ligu nakon 3 NCAA godine i blago rečeno neozbiljan kontekst druge polovice sezone Warriorsa, ali po svemu sudeći Golden State je 11. pick na jednom lošem draftu uspio pretočiti u kvalitetnog igrača zadatka. Minimalno.

135. STEVE NOVAK (Knicks), 41 bod

Slično Mattu Bonneru, Novak je izraziti specijalist za tri, uz jednu olakotnu okolnost - može odigrati nisko krilo, čime otvara mjesto u rotaciji dodatnom visokom igraču.

136. JODIE MEEKS (Lakers), 41 bod

Klasična 3&D opcija koja bi uz malo sreće u Lakersima konačno mogla eksplodirati. U Los Angelesu nikome neće pasti na pamet crtati za njega akcije, što je bio perverzni običaj Douga Collinsa u Philadelphiji.

137. DANNY GREEN (Spurs), 41 bod

Kad Popovichu treba rasni 3&D igrač za zaokružiti petorku, on ga stvori.

138. RAMON SESSIONS (Bobcats), 41 bod

Sessions je prvi igrač Bobcatsa na ovom popisu, ujedno i zadnji playmaker za kojega možemo reći da se nalazi na Felton liniji. Ono što ne možemo za njega reći je da se radi o 3&A igraču - zbog manjka šuta većinu karijere je proveo kao back-up play jer teško koja momčad si može dopustiti držati 30 i više minuta na parketu igrača s jednom vještinom (u njegovom slučaju to je pick & roll napadanje). Bobcatsi mogu, a to znači da, uspije li gađati tricu solidno kao što je to radio u Lakersima (najbolji šut karijere, barem do playoffa), Ramon bi u 25-oj godini mogao konačno napraviti mali korak naprijed.

139. GERALD HENDERSON (Bobcats), 40 bodova

Henderson bi bio fantastičan 3&D igrač kad bi imao šut iz vana. Za sada manjak te vještine nadoknađuje izuzetnim instinktima u napadanju obruča i solidnom realizacijom s poludistance, što je moguće samo u Bobcatsima u kojima mu kao jednoj od glavnih opcija u napadu pripada određena kvota lopti. U ozbiljnoj momčadi, gdje bi morao stati u red iza kvalitetnijih igrača, 20% šuta za tri bi ga pokopali. Ipak, 24 godine na leđima i solidna tehnika šuta kazuju kako se radi o nedostatku kojega se da popraviti.

7Aug/121

30 FOR 30: WASHINGTON

Posted by Gee_Spot

SCORE: 20-46

MVP: John Wall

X-faktor: rastanak s Youngom, Blatcheom i McGeeom

Wizardsi su na početku sezone bili rijetko viđen primjer totalno krivo postavljenih temelja. Imali su trenera koji je potpisao u namjeri da vodi playoff momčad i koji nije pokazivao ni najmanju želju biti dio rebuildinga. Sam taj rebuilding dogodio se bez ikakvog plana, raspadom nekadašnje jezgre koja je dovela do 4 kriminalne sezone u kojima nisu imali ni rezultate niti su promovirali mladi talent.

A taj mladi talent možda je najveća opsjena od svih. Nakon prve gubitničke sezone, do koje je doveo fizički raspad Gilberta Arenasa i psihički razlaz između trenera Eddiea Jordana i preostala dva člana jezgre, Carona Butlera i Antawna Jamisona, poslali su pick prve runde u Minnesotu (kasnije se on pretvorio u Rickya Rubia) za Mikea Millera i Randya Foyea kako bi novom treneru Saundersu doveli još veterana s kojima se može boriti za playoff.

Nakon druge gubitničke sezone, tijekom koje je postalo jasno da je Arenas bivši all-star, riješili su se Butlera i Jamisona (i to doslovno riješili, za dva bivša all-star veterana dobili su tek buduće olakšanje na salary capu), usput se dokopavši Johna Walla, klinca franšiznog atleticizma i vrhunskih fizikalija koji je tek trebao naučiti igrati košarku, u čemu mu sudar s ovako nesuvislom situacijom definitivno nije pomogao (pouka za buduće generacije - kada su ti mentori Arenas i zatim Blatche, ne očekuj od svoje karijere ništa više od stajanja u mjestu).

Jasno, nije sve ni krivica okoline (osim ako ste panker, onda jeste) - Wall još uvijek gubi previše lopti jer su mu noge i dalje brže od pregleda parketa, a šuterski je kriminalan - u dvije godine ostvario je 30% s poludistance i 24% za tricu. Uzmemo li u obzir kako je u ovoj skraćenoj sezoni gađao tek 7% za tricu (srećom, potegao je samo 42 trice u cijeloj sezoni), očito je kako ga ovaj dio igre muči, a, dok ne doda pouzdan šut iz vani, nećemo ga moći smatrati all-star potencijalom.

Obzirom na atletsku superiornost koju Wall posjeduje i zbog koje ga je jednostavno zamisliti kao dominantnog slashera i obrambenog igrača, jedina logična usporedba je Rajon Rondo, ali on je već u drugoj sezoni šut s poludistance digao s 27% na 40%, a trica im je tu negdje - oba su trenutno na prosjeku od 24% za karijeru, ali, Rondova rookie sezona u kojoj je imao najgori prosjek od 20% za tricu, prema ovih 7% čini se kao da uspoređujemo Reggiea Millera i Chrisa Dudleya).

Treća gubitnička sezona, ovaj put očekivana jer je rebuilding bio u punom mahu (uspjeli su čak poslati i Arenasa u Orlando) donosi slabašni draft (dobar dio NCAA zvijezda zbog lockouta je odlučio produžiti boravak na sveučilištu) na kojem biraju Jana Veselya, igrača solidnog potencijala, ali upitne NBA pozicije (što često zna biti ključno za dobivanje minuta - ako nisi rasni all-star talent, a sve govori da Vesely to nije, nedostatak jasne uloge u NBA košarci tjerati će trenera da dobro razmisli prije nego te pokuša ozbiljnije uklopiti u momčad).

Kada sve skupa zbrojimo, ispada da je Washington dvije od četiri godine protratio boravkom u sivoj zoni, a da su samo zadnje dvije godine potrošili na prikupljanje buduće jezgre pri čemu su Wall i Vesely sve što imaju za pokazati (od hrpe šljakera draftiranih nakon lutrije ili u drugoj rundi, poput Singletona, Bookera, Crawforda i Macka, jedino se Seraphin čini budućim ozbiljnim NBA igračem).

Što nas vraća na početak i krivo postavljene temelje. Tijekom razdoblja dok su bili playoff momčad, neko vrijeme čak i jedna od boljih na Istoku, Wizardsi su u zoni nakon lutrije došli do tri zanimljiva mlada talenta koja su razvijali s namjerom da jednoga dana postanu dio nove jezgre. Nažalost, vremenom se pokazalo ne samo da su i McGee i Young i Blatche s razlogom izabrani izvan lutrije (limitirani talentom), već i da su njihove upitne osobnosti nemoguća kombinacija za slaganje ozbiljne momčadi (limitirani mozgom).

Jedan problematičan igrač okružen veteranima koji znaju što rade, to je dokazana formula koja uspijeva čak i najveće ridikule držati pod kontrolom. Tri problematična tipa, koja su uz to, usprkos iskustvu i minutama, i dalje ograničena košarkaški, u kontekstu mlade momčadi koja nema čak ni vodstvo od strane trenera, formula je osuđena na kaos. A kaos je upravo ono što su navijači Wizardsa imali prilike gledati zadnje dvije godine dok se Wall, koji je po ulasku u ligu imao tek 20 godina, pokušavao nametnuti pored trojke koja nije uopće imala volje podrediti se potrebama ni njega ni franšize.

Iako generacijski nisu bili toliko udaljeni – McGee je tek bio napunio 23 godine, Blatche 24, a Young 26 – bilo je očito kako nisu na istoj valnoj dužini. Blatche je, uostalom, iza sebe imao veteranski staž jer je ušao u ligu još dok su direktni izbori srednjoškolaca bili dozvoljeni i u 7 sezona nije sazrio ni dana, a Young je nakon tri godine na revolveraškom USC-u (s kojega su i DeRozan i Mayo, pa povucite paralele sami kako se tamo radi s bekovima) nastavio istim sebičnim stilom igre i tijekom 5 sezona u Wizardsima.

Dakle, imaš trenera koji nije potpisao da trenira ovakav roster i želi vani iz ovakve situacije (što mu nitko normalan ne može zamjeriti), imaš navodno mladu jezgru koju u biti čine veterani odgojeni na porazima koji nikada nisu usmjereni da budu dio normalnog sistema već su formativne godine potrošili kako bi bili revolveraši s klupe, pomiješaš to dvoje i dobiješ Wizardse iz prethodne dvije sezone.

Bitna stvar koja se dogodila tijekom ovog perioda je promjena vlasničke strukture – nezainteresiranu obitelj pokojnog vlasnika Pollina (možete se kladiti kako je i ova tranzicija na vrhu utjecala na nikakav profesionalizam na parketu i oko njega) zamijenio je ambiciozni vlasnik Capitalsa Ted Leonsis. Kako je prva sezona s Wallom bačena u vjetar, nova uprava pobrinula se da takva sudbina ne bude i s drugom.

Nakon što je Saunders u svom stilu, s puno znoja i malo vizije, momčad poveo do sramotnog scorea 2-15 (mislim, koliko god kriminalno bili posloženi, Wizardsi su imali talenta za puno više od ovoga), počele su prve reakcije. Saunders je dobio nogu, a na njegovo mjesto je instaliran vječni mu pomoćnik Randy Wittman. Dok je Saunders želio gubiti kako bi dobio otkaz, Wittman je želio pobjeđivati kako bi konačno iskoristio jednu priliku i ostao glavni trener i ubuduće.

Najvažnija odluka pak ticala se razlaza s jezgrom koja to nikada nije trebala biti. Youngov instant napad s klupe, koji je iz krivih razloga u Washingtonu imao startne minute, poslan je u Clipperse (gdje se u puno prikladnijoj roli Young pokazao kao solidna 3&D opcija, barem tijekom tih 30-ak utakmica koja uključuju i par sjajnih partija u playoffu), a McGeev izuzetan blokersko-skakački potencijal i još izuzetniji manjak košarkaškog IQ-a završili su u Denveru (gdje okruženi smislenim sistemom i veteranima koji znaju što rade možda mogu postati korisna košarkaška kombinacija).

Šlag na kraju bio je izgon iz momčadi Andraya Blatchea, koji je, što zbog ozljeda, a što zbog promjene kursa, odigrao samo 26 utakmica kroz koje se uspio samo dodatno zamjeriti publici. Kako nitko nije zagrizao na potencijalni trade, Wizardsima nije preostalo ništa drugo nego amnestirati ga i tako privesti kraju ovu tragikomediju - kako je Blatche označen kao simbol svega što nije valjalo u Washingtonu, a obzirom da je Leonsis posebno osjetljiv na puls navijača, nije bilo šanse da ostane na rosteru za novu sezonu.

Još jedan izgon, sličan onome što su napravili s Butlerom i Jamisonom, ovaj put donio je nešto opipljivije rezultate u vidu Nenea Hilaria, koji je odmah po dolasku u klub Wallu pružio osjećaj kako je to igrati s visokim igračem koji se zna kretati. Samo, Neneov ogromni ugovor ukazat će na jednu lošu tendenciju koju će ovoga ljeta uprava Washingtona jahati do kraja – umjesto mladih igrača i prostora na salary capu, nova uprava Wizardsa, slično staroj, više cijeni dokazane veterane. Što u principu ne treba čuditi obzirom da do prave promjene na vrhu nije ni došlo - iza svih ovih katastrofalnih odluka zadnjih deset godina krije se jedan te isti čovjek, GM Ernie Grunfeld.

FAST FORWARD

I samo tako, iako praktički nisu ni odradili pošteni rebuilding jer su u dvije godine prikupili minimum talenta i jer su opet nakrcali salary cap veteranima, Wizardsi kreću u još jedan lov na osrednjost. Ovaj put, doduše, u nešto boljim uvjetima, s trenerom koji očito želi raditi svoj posao (ostavili Wittmana koji u 6 NBA sezona, istina uvijek u očajnim situacijama, nema još ni jedan pozitivan score) i jezgrom koja ima obrise jezgre (dva top 3 talenta u Wallu i Bealu, koje uz to dijeli samo dvije godine razlike).

Međutim, nakon što su u Nenea uložili posljednje tržištu atraktivne veterane, ono što im je ostalo kao najveća vrijednost - prostor na salary capu koji bi im ostao nakon otkaza Rashardu Lewisu - potrošili su na dva osrednja i preskupa veterana. Dovođenje Arize i Okafora toliko smo već puta spominjali da se nema potrebe previše zadržavati na njemu, Wizardsi imaju pravo vjerovati kako je 41-41 momčad bolji proizvod od 30-52 momčadi.

Ali, pogledajmo iz današnjeg kuta samo sljedeći detalj – Warriorsi su upravo za klupu potpisali Rusha i Landrya za 6.5 milja, a radi se o igračima koji su učinkom barem jednaki (iako su lani imali bolje sezone i teoretski se bolje uklapaju u trenutni roster Wizardsa) onome što Ariza i Okafor pružaju za 14 milja više (ovom prilikom istaknimo tezu da se kombinacija Nene-Okafor pod košem ne čini realnom u svjetlu njihovih dosadašnjih izdanja iako dublje analize izdanja na parketu ostavljamo za najavu iduće sezone).

JEZGRA: Wall, Beal, Nene, Ariza, Okafor, Seraphin, Vesely (48 milja)

ROSTER: jezgra + Singleton, Booker, Crawford, Martin, Price, Mack (55 milja)

- potpisali su trećeg playa Pacersa Pricea za minimum, što ostavlja otvorenim vrata da do početka trening kampa raskinu s lanjskim back-upom Mackom

- u slučaju da se odluče dodatno popuniti roster, na raspolaganju imaju cijeli midlevel, ali njega je poželjno čuvati za iduću sezonu tijekom koje će, zbog većih rata za Okafora, Arizu i Walla, imati još skuplji roster od današnjeg bez da ikoga dodaju

- da su promašili prozor tijekom kojega su mogli dovesti ponekog igrača koji bi se mogao pridružiti Wallu i Bealu kao dio buduće jezgre govori i podatak kako su sve do 2016. izvan igre za dovođenje pojačanja jer, produži li Wall u međuvremenu ugovor, njegova max rata u kombinaciji s Neneom i garantiranim rookie ugovorima za Beala i Veselya neće im ostaviti previše prostora za ozbiljnije osnaživanje rostera čak ni nakon što se riješe Arize i Okafora

- Washington, welcome to another decade od irrelevance?

27Feb/120

MONTHLY POWER RANKINGS 2/4

Posted by Gee_Spot

Pola sezone je već iza nas, a i stvari su tako posložene (regularni dio traje 4 mjeseca) da je kraj mjeseca idealan za power rankings pregled. Šteta što i sama igra nije tečna poput sezone, ali nije u redu negodovati i to iz dva razloga. Prvo, zato što smo vrlo lako mogli ostati i bez ovakve košarke, a drugo, zato što nas čeka suludo uzbudljiv playoff. Barem na Zapadu, koji odavno nije bio ovako otvoren. U biti, kad malo razmisliš, bio je ovako otvoren i lani, što dokazuje i uspinjanje Dallasa na vrh, samo što tada još nismo mogli u potpunosti percipirati pad Lakersa i nezrelost Thundera. Obzirom da se ove godine trend nastavio - veteranske momčadi poput Dallasa, San Antonia i Lakersa svakim danom gube dio nekadašnje veličine, dok ove mlade poput Oklahome još nisu spremne na dominaciju - mogućnost da netko opet iskoristi vrhunsku formu i pozitivan zdravstveni karton te odjaše sve do Finala ogromna je.

Ako bacimo pogled samo na trenutne playoff kombinacije, ono što fascinira su poprilične šanse da svi nositelji ispadnu u prvom krugu. Thunder tako ide na Blazerse, koji su ih ove sezone već razbili u gostima, a zamalo im je uspjelo isčupati pobjedu i kao domaćinima. Jednostavno, Blazersi imaju dovoljno dugajlija da uspore Duranta, a s druge strane Oklahoma nema odgovor na Aldridgea. Tablica opet spaja Spurse i Memphis, koji će za playoff pod obručima imati i spremnog Zacha Randolpha. Iako ove sezone Spursi imaju uvjerljivih 3-0, znamo vrlo dobro što su Zach i Gasol izveli u prvom krugu prošle godine.

Dallas dočekuje Lakerse koji su ih već dobili dva puta ove sezone, dijelom zbog dominacije pod obručima gdje Mavsima ne pomaže ni zona (Lakersi su ionako među najgorima u ligi po tricaškom učinku), a dijelom i zbog toga što bez Chandlera i Bareae nema tko napasti srce obrane i otežati život Gasolu i Bynumu. Trenutno su jedino Clippersi izraziti favorit protiv Rocketsa, ali, ako ćemo uzeti u obzir da to mjesto ionako pripada Nuggetsima, dolazimo do nove drame - Nuggetsi su kompletnim Clippersima nanijeli najgori poraz ove sezone usred Los Angelesa, a Clippersi su ukrali jednu u Denveru jer je Billups imao nešto za dokazati bivšem klubu. Ovu treću u kojoj je Paul sredio Denver bez Galinaria, Nenea i Lawsona nećemo ni računati.

Kao i uvijek, power rankingsi nisu odraz trenutnih formi već odražavaju širu sliku, pokušavajući dati odgovor na hipotetsko pitanje - koja momčad bi išla dalje u seriji od sedam. Međutim, kako zbog ovakve izjednačenosti Zapada jednostavno nije bilo moguće posložiti ekipe po snazi jer je svatko u stanju dobiti svakoga, presudio je dosadašnji dojam. Kao i prethodni put poslužio sam se gomilom brojki pokušavajući pokriti svaki kut, ali, iako brojke ne lažu, one nisu u stanju prezentirati kontekst u potpunosti.

S jedne strane brojke dobro dođu kao potvrda da oči ipak ne varaju u slučaju Blazersa, koji imaju osrednji omjer od 18-16 i na rubu su playoffa. Gomila glupih poraza i problemi vanjske linije itekako su pokvarili dojam s početka, ali većina statističkih pokazatelja i dalje ih smatra glavnom konkurencijom Thunderu, što je dodatno potkrijepljeno načinom na koji ih Blazersi drže na konopcima u međusobnim dvobojima.

S druge strane, brojke nimalo ne pomažu oko evaluacije momčadi s Istoka koje nisu Miami i Chicago. Sixersi, Hawksi, pa i Orlando i Pacersi, predstavljeni su kao pandani playoff momčadima Zapada što jednostavno ne može biti istina. Dosta je pogledati međusobne dvoboje koji uglavnom pripadnu predstavnicima Zapada, a zatim uvažiti i činjenicu da su dobrim dijelom te brojke nabijene protiv loše konkurencije. Točnije, dok na Istoku imate kante za napucavanje u vidu Netsa, Pistonsa, Bobcatsa, Raptorsa i Wizardsa (a ni Bucksi ni Cavsi nakon ozljeda Boguta i Varejaoa više nisu potencijalne playoff prijetnje), na Zapadu su i najgore momčadi u stanju itekako priprijetiti. Sunsi imaju Nasha, samim time i šansu svaku večer. Kingsi imaju izuzetan mladi talent koji polako prikuplja iskustvo i koji samo na račun tog talenta uvijek može iznenaditi, a Hornetsi igraju solidnu obranu dizajniranu i vođenu od strane jednog od najboljih mladih trenera u ligi.

Ukratko, ovom prigodom kategorije su nešto promijenjene za razliku od prošli put, a također se pored rednog broja navodi i pozicija na kojoj je momčad bila prošlog tjedna.

IZAZIVAČI

1. (2) MIAMI
2. (1) CHICAGO

Njihova dominacija ligom očita je u svakom pogledu, a možda najviše u tome što su bez ikakvih potresa preživjeli razdoblja bez Rosea i Wadea. Što je izuzetno značajno, posebice za Bullse, nad kojima će visiti upitnik dok god ne skinu Miami na krilima napadačkog učinka Boozera i Denga.

Iako sam ovom prilikom zamijenio brojke ispred njih, ne smatram Heat favoritom u budućoj seriji. Naime, obzirom kako je Miami iskoristio ovu prvu polovinu sezone da digne razinu igre u napadu na još veću razinu, ovo prvo mjesto više je odraz poštovanja prema tom ostvarenju, nego nekakvo simbolično davanje prednosti pred Bullsima. Ovo je i dalje 50-50 dvoboj, a evo i nekoliko razloga zašto.

Onu osnovnu priču o tome kako Miami ima najbolji napad, a Bullsi najbolju obranu i kako se te dvije strane dobrim dijelom anuliraju nema potrebe više naglašavati. Treba znati iskoristiti slabosti protivnika, a one su u slučaju (dobrog) napada Bullsa taj nedostatak rasne druge opcije, odnosno u slučaju (dobre) obrane Miamia premekana zaštita reketa. Sad, Bullsi jesu skok-šuterska momčad, ali imaju razloga za optimizam obzirom na Roseovu sposobnost realizacije iz reketa i s linije slobodnih. Također, Deng i Boozer su fantastični u tom zabijanju s poludistance, što taj često kritiziran oblik napada zbog navodne ne-efikasnosti, barem u njihovom slučaju, čini izuzetnim.

Miami s druge strane igra obranu prvenstveno na loptu i usprkos razvikanim atletskim sposobnostima Wadea i Jamesa dopušta previše penetracije u srce obrane. To je nešto što Rose može koristiti i za što Heat u principu nema odgovor. Ako stave Jamesa na njega ili se odluče na udvajanja, to uvijek ostavlja mogućnost mismatcha ili obrambene rupe na drugoj strani. Primjera radi, bude li James čuvao Rosea dobar dio serije kao što je to bio slučaj u lanjskom finalu Istoka, neće li ovaj novi, agresivniji Deng to znati iskoristiti?

Miamieva najveća prednost u obrani je agresivna igra na loptu i izuzetna tranzicija, ali Bullsi su među najboljim momčadima u ligi što se kontrole lopte tiče i na taj aspekt igre Heat neće moći previše računati. Također, dobar dio napada Miamia dolazi preko agresivnih ulaza u reket i gomile izborenih slobodnih, ali Chicago je i to u stanju anulirati svojom dugom, pokretnom obranom koja rijetko faulira bez razloga. Uostalom, sjetite se samo načina na koji im je Dallas zatvorio reket i oduzeo im to naj-jače oružje.

To znači da će Miami za prolaz preko Chicaga morati dobiti izuzetan šuterski učinak svoje udarne petorke (kao i lani), odnosno da će morati koristiti svoju post igru. I tu opet stvari ne izgledaju loše za Bullse. Iako je Miami sjajan tricaški, pouzdati se u taj aspekt igre često zna biti kontraproduktivno. Recimo da je to plan A2, a to opet znači da je plan A1 spuštanje Wadea ili Jamesa u post. Ove dvije stvari moraju funkcionirati besprijekorno kao lani, čak i bolje, da bi Heat dobio poboljšani Chicago.

U ovom izuzetno izjednačenom dvoboju jedina donekle izražena prednost je ona Bullsa u napadačkom skoku. Da bi je nekako održao na razumnoj mjeri, Spoelstra će rijetko pribjegavati niskim postavama, iako su one najproduktivniji dijelovi rotacije. Znači, dva visoka poput Bosha i Haslema nužna su na parketu samo da bi se pariralo Chicagu u skoku, a kad dodaš Wadea i Jamesa, to znači da ostaje mjesta samo za jednog šutera iz vana. Ako vrtiš napad kroz post ili ako će netko od dvojca Wade-James iskoristiti nekakav blok za penetraciju, ovakva postava automatski donosi slabiju efikasnost jer onaj od dvojca koji ne bude igrao loptom može poslužiti prvenstveno kao cutter (što je uz kontru najbolji dio njihove igre, ali nije nešto na čemu možeš bazirati većinu napada).

Daleko od toga da James ili Wade ne mogu zabiti tricu, ali u takvim situacijama puno je bolje otvoreni šut prepustiti specijalistu. Samo, nekako mi je teško vjerovati da će Spoelstra jednog od njih dvoje sjesti na klupu u ključnim trenutcima. I tu vam, prijatelji moji, na scenu stupa glavni razlog zašto James nestane u završnicama. Kad mu je protiv Dallasa, za razliku od playoff puta po Istoku, prestala upadati trica, sve što je mogao bilo je stajati i slati loptu prvom čovjeku do sebe. Mislim, ili to ili pucati cigle. Obzirom da se odlučio za ovo prvo, pokazao je zrelost, ali i to je onda anulirao predavši se pred izazovom. Umjesto da stisne žešće u obrani, da ide glavom kroz zid u napadu, shvativši da mu ne upada šut ponio se kao razmaženo derište i prestao se truditi. Sad, tko može garantirati da se isto neće dogoditi i ove godine?

Ta post igra koja je postala srž Heata trebala bi biti rješenje za sve probleme zatvorenog reketa, ne-balansirane petorke i općenito mora postati srce napada koje će pumpati krv svemu ostalome. I to djeluje sjajno, dok ne shvatiš da se ipak radi o alibi igri kroz post. Jer, nije James odjednom savladao centarsku tehniku, niti je postao majstor pivotiranja poput Kobea ili Jordana. Njegova igra leđima se uglavnom svodi na šut iz okreta u Maloneovom stilu, a znamo kako je daleko Malone dolazio s tim.

Znači, nemaš dovoljno šutera oko sebe da bacaš povratne, a ne znaš ni kako se izboriti za poziciju pod samim obručem. Za ovo naizgled postoji samo jedno rješenje - da Spoelstra konačno Jamesa počne koristiti kao četvorku i izbaci iz rotacije Haslema. Postoji ih još nekoliko, ali oni ne uključuju pro-aktivnost, već čekanje sudbine i izazivanje postotaka. Drugim riječima, nadu da Miami, ovakav kakav je, može zabiti dovoljno iz vana i tako anulirati sve dobro što Bullsi rade u reketu.

S druge strane, sve što Chicago treba je odigrati svoje u obrani, skakati u napadu i davati druge šanse Roseu. Koji, osim ulaženjem u reket, mora obranu Heata razbiti prvenstveno pronalaženjem slobodnih suigrača. Tu na scenu konačno stupa i Rip Hamilton. On je u stanju biti treći vrhunski strijelac s poludistance kojega će Rose imati na raspolaganju, a usput nije rupa u obrani. Dok god on može smetati Wadeu na način na koji to Deng radi Jamesu, Rose će biti najbolji pojedinac na parketu, a kad imaš najboljeg pojedinca na parketu, onda se možeš nadati i prolazu.

Sad, obzirom da je veći dio ovog teksta pro-Bulls intoniran, zašto nisam Chicagu ostavio broj jedan? Zato što sam do nedavno vjerovao da Bullsi imaju nekoliko postotaka veću prednost. Međutim, sa zdravim Millerom, uigranim Battierom i nikad boljim Jamesom i Wadeom, Miami je tu prednost stigao usprkos svim potencijalnim manama. Koje nisu toliko problem koliko su izazov, baš zato što nikada nismo imali prilike gledati ovako koncipiranu momčad u borbi za vrh. Taj njihov swingmanski temelj koliko god da je problem protivniku, toliko je i njima samima, ali je zato još zanimljivije pratiti razvoj ove priče.

Doduše, kao što znamo postojali su jednom i Bullsi Jordana i Pippena koji su dokazali da je teoretski moguće doći do kraja na ovaj način, iako su na tom putu imali i nekoliko sitnih prednosti - vrhunski skok u napadu i izvjesnu koncepciju igre znanu pod imenom trokut koja im je omogučavala da maksimalno koriste netipičnu igru u postu. Ako Heat nikada ne osvoji naslov, ta dva detalja pokazat će se ključnima. O onome da jedan Pippen ili Jordan nikada ne bi digli ruke od utakmice ili serije koja je daleko od zadnjeg zvuka sirene nemojmo ovom prilikom.

KVAZI-IZAZIVAČ

3. (3) OKLAHOMA

Sjajan napad, dovoljno dobra obrana. Osnovni sastojci za uspjeh su tu, ali razlog zašto Thunder još nije zreo za otići do kraja ne nalazi se u krajnjem sadržaju, već u stilu. Jedan od većih problema je što gube previše lopti, ali sve se to može pripisati jednostavnom razlogu što im se napad sastoji od inspiracije tri all-star talenta. I to je manje-više to. Osim golog učinka kojega postižu individualnim talentima i karakternom čvrstinom, nema tu nekog specijalnog učinka klupe, nekog specijalnog stila igre, neke specifične kvalitete u obrani i napadu koju mogu okrenuti u svoju korist. Ništa osim čiste mladenačke energije i upornosti. Izuzetno postavljeni temelji, ali nadogradnja ide sporo. Ipak, prognoza njih u Finalu i dalje je realna zbog jedne stvari - iako nisu napredovali kao momčad, individualno su napravili ogroman korak naprijed, posebice Durant koji je od žgoljavog šutera postao all-round fajter u rangu Jamesa (možda i bolji zbog ovog epiteta fajtera).

Pametnija i iskusnija momčad može pripremiti plan za iskoristiti njihove slabosti, pitanje je samo postoji li danas ijedna takva s dovoljno energije da taj plan sprovede u djelo. Jednostavno, OKC ima sve preduvjete da postane nova dinastija. Od vlastite snage do povijesnog konteksta. Samo treba u red dovesti te sitnice poput skoka, kontrole lopte i obrane. Ne kažem sitnice da bi se rugao, već zato što je funkcioniranje tih aspekata igre stvar sistema i uigranosti, ne talenta. U tome najvažnijem ne oskudijevaju, ali, dok su ovako sirovi, inferiorniji protivnici će uvijek imati šanse.

Što je potrebno za momčadski iskorak? Ako uzmemo da je Ibaka već sjajan ovakav kakav je te ako iz jednadžbe izbacimo Brooksov utjecaj, ispada da im je potreban samo peti čovjek koji će zaokružiti stvari. Slično kao i Heatu i njima se nudi opcija guranja Duranta u post, ali KD je za razliku od Jamesa toliko dobar šuter da bi guranje u post bilo kontraproduktivno (dok James, od kada manje šutira iz vana i više igra u reketu, ostvaruje brojke karijere). To isključuje eventualna pojačanja vanjske linije, iako je niska petorka s Cookom ili za sezonu izgubljenim Maynorom imala svojih trenutaka. Ne, ono što njima treba je čovjek koji može odigrati pod košem, a da nije balvan poput Perkinsa (Collison je sjajan kao podizač energije s klupe, ali nije rješenje zbog napadačkih limita).

I kad staneš razmišljati tko bi idealno nadopunio ovakvu postavu jedno ime ti padne na pamet - Tyson Chandler. Sjajan pick & roll igrač, što bi dodatno pojačalo već kvalitetan dio njihovog napada (zamislite ga u paru s Hardenom), te fenomenalan u realizaciji ispod koša (u biti, totalna suprotnost od Perkinsa). Čak bi digao i njihovu obranu na respektabilnu razinu. Naravno, Chandler je u New Yorku i u Oklahomi mogu samo sanjati o takvom rješenju, ali sve ovo pričam samo zato da se podsjetimo kako su ga mogli imati.

Podsjetite se samo ovog tradea i pogledajte tu krađu koju je Presti zamalo izveo (uz pomoć besmrtnog GM-a Hornetsa Jeffa Bowera, čovjeka koji je upropastio neke od najboljih godina Chrisa Paula). U biti, trade je već bio realiziran i Chandler je već bio suigrač Westbrooka i Duranta, dok doktori Oklahome nisu izrazili sumnju u njegove zdravstvene probleme. Obzirom na popriličan ugovor koji je Chandler imao, Presti je poništio trade na osnovu pada na zdravstvenom pregledu, jer mu je u tim trenutcima najvažnije bilo zadržati prostor na salary capu. Ostalo je povijest, a sadašnjost je takva da Presti novac namijenjen Chandleru daje Perkinsu. Nitko nije bezgrešan.

PLUTAJUĆE MINE

4. (10) SAN ANTONIO

U ovakvoj regularnoj sezoni njihov sistem i dvije petorke dovoljni su čak i da pokriju izostanak Ginobilia, ali da bi izuzetan napad i izuzetna dubina bili smetnja i u playoffu, trebat će im i Parker i Manu u punoj formi. Ipak, s ovako slabašnom obranom i tankom rotacijom pod košem, puno realnije od nekakvog izuzetnog playoff pohoda je ispadanje u prvom krugu. Posebice ako opet nalete na momčad poput Memphisa s dominantnom unutarnjom linijom.

5. (9) DALLAS

Fascinantna sezona za Dallas, ponajviše zbog toga što su najveći dio vremena ostvarivali dobre rezultate s lošim izdanjem Nowitzkog. Čim se Dirk počeo šuterski buditi, stvari su počele izgledati bolje, ali ništa ne može zamaskirati podatak da je njihova obrana ostala jedna od najboljih u ligi usprkos gubitku Tysona Chandlera i čovjeka koji je do savršenstva doveo njihovu zonu, Dwanea Caseya. Što je prije svega potvrda genija Ricka Carlislea, ali i žilavosti Mariona, Kidda, Westa i gomile mladih aktivnih visokih igrača poput Mahinmia i Wrighta koji nadoknađuju opću tromost Brendana Haywooda.

Paradoksalno, ono gdje se gubitak Chandlera puno više osjeti je napad. Dok je obrana za mrvicu slabija, napad je osjetno pao jer na rosteru više nemaju takvu pick & roll opciju. Također, Haywood nije ni približno dobar u realizaciji zicera, iako se za razliku od Tysona voli postavljati u post i pokušavati igrati leđima. Naravno, time samo šteti momčadi, ali Carlisle je prisiljen na neke ustupke veteranu kako bi zauzvrat dobio pristojno zatvoren reket.

Nema sumnje da će Dirkovim sve boljim igrama napad Mavsa izgledati sve bolje, ali bez Chandlerove siline u reketu on će puno više nalikovati onim ranijim Dallasovim izdanjima koja su, kao prvu i zadnju opciju, koristila samo skok-šut. Čak i odlazak slashera poput Bareae ostavlja posljedice - obzirom na nekonstantnost Beauboisa i veteransku igru Kidda, Cartera i Westa, Mavsi su gotovo u potpunosti ostali bez koševa u reketu, pa čak i slobodnih bacanja koja je Barea, uvijek u potrazi za kontaktom, iznuđivao na tone.

Sjajna obrana perimetra dobro će doći protiv ekipa poput Thundera, ali bez vrhunskog napada i s ovolikom ovisnosti o vanjskom šutu, Dallas će prije ponoviti neko od legendarnih ispadanja u prvom krugu nego dugi boravak u playoffu.

6. (7) PORTLAND

LaMarcus Aldridge je svojom kompletnom igrom neriješiva zagonetka za obrane diljem lige i u ovom trenutku najbolje skrivena tajna NBA (da kojim slučajem igra na većem tržištu, bili bi ga puni mediji). McMillan je oko njegovih sposobnosti posložio opasnu momčad, ali i izuzetno ranjivu. Opasnu zbog balansa u svim dijelovima igre, lakoće kojom se prilagođava situacijama u igri i niza sjajnih all-round košarkaša. Ranjivu zbog manjka rasnog pomoćnika LaMarcusu i nekonstantnosti vanjske linije. Kad bi kojim slučajem jednim tradeom donekle korigirali ove dvije stvari, bili bi druga momčad Zapada. Do tada su, kao i ostali, u rukama spleta okolnosti.

7. (12) CLIPPERS

Chris Paul je dovoljan za miran put prema playoffu, njegova kontrola lopte i način na koji je sposoban preuzeti utakmicu su na MVP razini, ali za značajniji rezultat u doigravanju trebat će im zrelija i kvalitetnija igra dvojca pod košem. Dolazak Martina stabilizirao je klupu, sada još samo treba pričekati par godina dok Blake pohvata konce organizirane košarke i nauči razlikovati stvari poput dobrog i lošeg šuta. I dok za njega nema straha, razvoj DeAndrea Jordana predstavlja puno veći upitnik.

Ogroman novac je stavljen na kartu njegovog obrambenog učinka u reketu, ali do sada je povrat bio minimalan. Blokade i skokove na stranu, Clippersi prelako primaju koševe ispod samog obruča gdje se umjesto pravovremenih rotacija kao jedina obrambena reakcija često nude nepotrebni faulovi. Čisto primjera radi, evo nekih konkretnih brojki da se dokaže Jordanova fascinantna nesposobnost čuvanja svog čovjeka - Darko Miličić zabio mu je lakoćom 22 koša (prosjek 4.9), Ekpe Udoh 19 (prosjek 4.4), a 15 koševa Meme Okura su posebna priča.

Čak su i centri poput Aarona Graya ili Mozgova odigrali utakmice sezone protiv njega poduplavši učinak, ali, čak ni to što zabiju dva, tri ili četiri puta više, nije toliki problem koliko suludo visoki postotak šuta kojim ostvaruju te brojke. Praktički, danas nema trenera u ligi koji neće pokušati okrenuti matchup protiv Jordana u svoju korist, što stavlja dodatni pritisak na Paula i Griffina. Lob City možda jeste fora, ali odrastati i preuzeti odgovornost je još veća. Čekamo Blakea i DeAndrea da pokažu kako su to u stanju.

GUNNING FOR THAT NUMBER 7 AND 8 SPOT

8. (4) DENVER

Karlova napadačka filozofija davala je ploda i ove sezone usprkos mnogobrojnim promjenama rostera - Nuggetsi imaju jedan od najboljih napada u ligi, žive od tranzicije, slobodnih bacanja i neprestanog kretanja lopte i igrača. Obrana je nedovoljno dobra za veće rezultate, rotacija visokih je tanka, ali nitko nije ni očekivao od njih lov na naslov. Međutim, epidemija ozljeda koja ih je napala, po prvi put dovodi u pitanje čak i plasman u playoff. Pitanje je koliko će trebati Galinariu da uhvati pravu formu, a također će biti zanimljivo pratiti kako se razvija situacija s dosadnim ozljedama Lawsona i Nenea koje ih prate veći dio sezone. Mislim, čak ni Karlova taktika i širina klupe ne mogu tek tako nadoknaditi igranje s tri najvažnija igrača van idealne forme.

9. (8) LAKERS

Njihova dominacija u reketu i sjajna obrana obilježja su koja obično donose dobre rezultate u playoffu. Problem je samo u tome što Lakersi do njega možda neće ni stići, obzirom na nepostojanje učinka vanjske linije. Među najgorima su u trici, ukradenim loptama i asistima, dakle u svim kategorijama za koje su odgovorni vanjski igrači. Samo jedan solidan playmaker riješio bi velik dio njihovih problema, ali, izgube li pritom Bynuma ili Gasola, opet nisu ništa napravili. U svakom slučaju, ne treba ih podcijeniti dok imaju ovakva tri igrača pod ugovorom, ali ni precijeniti obzirom da, sudeći po vijestima koje svakodnevno pristižu iz njihova kampa, Lakersi sve više počinju nalikovati na Knickse Zapada. Disfunkcionalna franšiza koja će uz pomoć resursa uvijek nekako preći preko manjka znanja i profesionalizma. Sad još samo trebaju naći svoga Lina.

10. (14) MEMPHIS

Memphis je nekako preživio mizeran napadački učinak oslonjen na solidnu obranu, sjajan skok u napadu i ponajprije fenomenalnu sposobnost presinga na loptu koja ih već drugu godinu za redom drži debelo iznad konkurencije kada su ukradene lopte u pitanju. Sada nam ostaje samo konačno vidjeti kako će Gay i Randolph funkcionirati zajedno u ozbiljnom kontekstu. Obzirom da napad teško može biti gori s ovoliko talenta uokolo, skoro priključenje takvog strijelca pod košem trebalo bi ih lansirati među sigurne sudionike playoffa. A tamo je sve otvoreno, posebice ako Zach i Gasol budu na lanjskoj razini i ako Gay i Mayo pruže podršku iz vana i s linije slobodnih.

11. (17) HOUSTON

Rocketsi su se izdigli iznad gomile 50-50 momčadi na Zapadu zbog dvije stvari - izuzetno duboke klupe i poboljšane igre u obrani. Napad je tradicionalno efikasan usprkos nikada manjem učinku sa slobodnih Kevina Martina (što im je još lani bilo glavno oružje), a to treba pripisati eksploziji Kylea Lowrya i gomili dobrih šutera uokolo. Međutim, oslanjanje na klupu i Samuela Dalemberta dokazano ne pomaže previše u playoffu. Zato se, iako to možda nije sportski, toplo nadam kako će Rocketsi ipak prepustiti playoff vlak momčadima bolje prilagođenima za uspjeh u seriji od sedam.

PLAYOFF PROLAZNICI - ISTOK

12. (5) PHILADELPHIA

Kada je raspored postao teži, Sixersi su prestali gaziti protivnike, što je samo potvrdilo tezu kako se radi o momčadi s dobro poznatim manama koja je ove godine iskoristila kontinuitet vlastitog rostera i stila igre kako bi uredno pobjeđivala inferiornu konkurenciju. Ali, isto tako i uredno gubila od boljih protivnika. Koliko god da su dobri u svim dijelovima obrambene igre i koliko god da su nesebični u napadu, nedostatak all-star talenta sposobnog povuči kada sve drugo stane vidi se iz aviona. Koncept slaganja momčadi oko sporednih igrača u glavnim ulogama jednostavno ne prolazi u ovoj ligi.

13. (11) ORLANDO

Ryan Anderson van svake logike drži napad podmazanim i nakon pola sezone, Stan Van Gundy još jednom potvrđuje da je vrhunski stručnjak (ne samo što je opet izvukao maksimum iz svog "4 vani, 1 unutra" napada, već je to postigao s nikada slabijim rosterom), a kako vrijeme prolazi čak se i obrana stabilizira i dolazi na one dobro znane Howardovske razine. U svoj priči oko Dwightova odlaska jedan aspekt je ostao zanemaren, a taj je da bi Orlando, sa samo jednim rasnim vanjskim igračem sposobnim biti triple threat, danas bio najveći konkurent Miamiu i Chicagu. Naravno, idućih par tjedana, dok ne dođe trade deadline, sva pozornost bit će usmjerena na Howarda, a u sjeni ostaje ta činjenica kako za njega ne postoji bolji kontekst od ovoga uz Andersona i Van Gundya. Nažalost, obzirom da je Otis Smith svojim očajnim potezima izbio svaku mogućnost poboljšanja u hodu, rastanak je neminovan. Osim ako i njima od nekuda ne padne u krilo nekakav Jeremy Lin.

14. (13) INDIANA

Dok se obrana drži na ovim zavidnim razinama, opasnost od njih je realna, ali, s druge strane, dok imaju ovako kilav napad, sami sebi su najveći neprijatelji. Ovu sezonu treba iskoristiti za utvrditi jednu stvar - da li je problem nemoći Grangera i Collisona, dva čovjeka koji su trebali nositi ogroman dio tereta u napadu, isključivo stvar njihova talenta ili je za sve kriv sistem Franka Vogela koji igrače ne stavlja u idealne pozicije za uspjeh. Obzirom da i Granger i Collison iza sebe imaju puno bolje rezultate od ovogodišnjih, čak i kada na stranu maknemo nedostatak priprema, pitanje Vogelove odgovornosti nije zanemarivo. Opet, ako ništa drugo, barem je čestim korištenjem centra od Hibberta napravio all-star igrača.

15. (21) NEW YORK

Solidna obrana dolaskom Lina dobiva i napadački balans, a to znači da su Knicksi od najvećeg razočaranja preko noći postali playoff momčad. Netko bi možda rekao i ugodno iznenađenje, ali obzirom na uloženo i očekivanja, nastup u playoffu je minimum koji su morali ostvariti čak i prije Lina. Njihove dobre strane su nam poznate - agresivna igra na linije dodavanja, Chandlerovo prisustvo u reketu, kvalitetan skok, a isto tako i mane - neučinkoviti napad i slaba kontrola lopte. Sad, Lin će dijelom ispraviti ovo prvo svojom sposobnošću da vrti pick & roll, ovo drugo će pogoršati svojom nesposobnošću da pazi na loptu, ali on je svoje napravio samim time što je probudio osjećaj momčadi u skupini plaćenika. Sad je na Amareu i Carmelu da stvar dovedu u red.

U ovog drugog ne sumnjam jer se radi o pre-ponosnom igraču da bi dopustio novo skretanje s kursa, ali ovaj prvi, bojim se, danas nije ništa drugo nego astronomski plaćen igrač zadatka. Koji, da stvar bude gora, nema zadatka. A to sve skupa znači da ciklus Knicksa kreće u novi krug života s preplaćenim i istrošenim nekadašnjim all-star igračima. Jedina razlika ove godine je, eto, što su Dolan i kompanija napredovali kao stručnjaci pa su, valjda uz pomoć kristalne kugle, znali da će im Lin, Shumpert i J.R. kompletirati momčad i dati joj smisao. Ukratko, na Istoku stare priče, ali dobra vijest je da se i Lakersi odlučuju pridružiti ovom vječnom životu na kredit kojega su Knicksi doveli do ekstrema.

16. (20) BOSTON

Odakle je Garnett izvukao snage da odigra ovakav mjesec kakav je iza nas ostaje nejasno, ali barem se javila nada da, u slučaju da tako nešto može ponoviti u playoffu, Boston nužno ne mora plesati samo jedno kolo. Nadati se nečemu većem od polufinala konferencije iluzorno je čak i pored sjajnog KG-a, obzirom da Celticsi ne vode brigu o lopti, ne skaču i ne pucaju slobodna. Njihov šut je i dalje sjajan te su zbog njega i dalje izuzetno efikasni, ali manjak laganih koševa i drugih napada osudio ih je na sporu i bolnu smrt. Jedino vrijedno pažnje, uz povremeni bljesak veterana koji će nas podsjetiti na ne tako davnu veliku prošlost, je kemijanje Dannya Aingea koje bi u idućih dva tjedna, ako smo išta do sada naučili o GM-u Celticsa, trebalo uroditi novim šokantnim tradeom.

17. (6) ATLANTA

Bilo je jasno da bez Horforda ne mogu izdržati na razini na kojoj su igrali prvi mjesec, a pad forme Johnsona (i moguća ozljeda) te pad učinka klupe, također očekivani, samo su dodatno otežali život. Ipak, možda je najgore od svega što Teague više ne igra na razini s početka kada je praktički bio prvi playmaker i ključni čovjek obrane. Od kada se lopta vratila u ruke Johnsona, a Teague prestao s presingom na loptu, napad se ponovno usporio, a obrana je postala preovisna o bljeskovima Josha Smitha. Larry Drew se dokazao kao čovjek koji zna što radi i nema sumnje kako će ovako oslabljen roster održati na putu prema doigravanju, ali, slično Pacersima i Sixersima, Hawksi nikakvim sistemskim poboljšanjima ne mogu maskirati manjak talenta u zabijanju koševa.

MIDDLE OF THE ROAD TEAMS (PO NAŠKI - NI VRIT NI MIMO TEAMS)

18. (16) MINNESOTA

Ogromno srce i neuništiva volja Lovea i Pekovića, Rubiev talent te Adelmanovi trikovi, lansirali su Wolvese u lov na playoff. Međutim, obzirom da je njihov napad baziran više na brzini nego učinkovitosti, te da je obrana rezultat borbenosti puno više nego sistema, za očekivati je da će u drugom dijelu sezone rezultati pasti na zemlju i postati primjereniji talentu kojega imaju. Njihov sjajni skakački učinak i stalni boravak Lovea i Peka na liniji slobodnih donijet će im dovoljno pobjeda, ali pitanje je koliko dugo mogu izdržati igranje punom snagom u ovako frenetičnom ritmu obzirom da ni Pek ni Rubio nikada u životu nisu imali ovako važne uloge u momčadi. Uspije li Adelman izvući nešto od ostatka rostera, posebice šuterski, možda prikrije neminovan pad nositelja igre, ali već i sam podatak da imaju šanse za playoffom, ma kako male one bile, zaslužuje totalni respekt (Wolvesima će život otežati i podatak da u drugom dijelu imaju samo jednu laganu utakmicu, i to gostovanje kod Bobcatsa, a sve ostalo čine obračuni po Zapadu uz čak 19 gostovanja i samo 13 domaćih utakmica).

19. (15) UTAH

Millsap i Jefferson su malo pali na zemlju, stvari su se normalizirale i Jazz se pokazao kao lutrijska momčad koju smo očekivali od starta obzirom na užasnu razinu kvalitete vanjske linije. Ipak, slično Minnesoti, i oni mogu s optimizmom gledati u budućnost obzirom da potiho grade jezgru nove kvalitetne generacije. Jedino sjećanje na vremena Jerrya Sloana ostaje šuplja obrana i konstantno fauliranje u reketu, kojega se izgleda čak ni buduće nade Favors i Kanter nemaju namjere odreći.

20. (23) GOLDEN STATE

Među gomilom zbivanja na Zapadu, gotovo neopaženo prolazi sjajno napadačko izdanje Warriorsa. Od kada se stanje Curryevih zglobova stabiliziralo i od kada je David Lee pronašao formu od prije dvije sezone, Warriorsi zabijaju kao blesavi. Trojka Curry-Ellis-Lee napadački se ne srami nijednog terceta u ligi (što su uostalom i dokazali i protiv Miamia i protiv Oklahome), a kada im još dodaš fenomenalnu pratnju tricaša Wrighta, Thompsona i posebice Rusha, koji je sa svojih 52% šuta za tri najopasniji tricaš lige, dobiješ gomilu realiziranih skok-šuteva uz izuzetne postotke. Razlog zbog kojega već sada nisu u borbi za playoff je prije svega očajna obrana, a ne pomažu ni loš skakački učinak te jednodimenzionalnost napada koji je oslonjen isključivo na šut, točnije na tricu.

Drugim riječima, ako imaju šutersku večer, Warriorsi mogu dobiti svakoga, a ako nemaju, isto tako mogu od svakoga izgubiti. Balans je neophodan, a kako je očito da Biedrins više nema namjeru biti koristan košarkaš (njegov strah od lopte graniči s patologijom) i da je Udoh u najboljem slučaju solidan podizač energije s klupe, trade Ellisa ili Currya za pravog visokog igrača je neophodan, inače jedna solidna momčad nikada neće dobiti svoju šansu. Naravno, idealna nadopuna ovoj momčadi bio bi Tyson Chandler (a tko drugi, izgleda je Tyson prototip modernog NBA centra), koji nažalost nije prepoznao potencijal Warriorsa tijekom ovoga prijelaznog roka, već se odlučio za svjetla pozornice u New Yorku.

Dwight bi bio još bolje rješenje, ali obzirom na ogromne ugovore Leea i Ellisa, Orlando bi vjerojatno morao pristiti na neki trade koji uključuje obojicu. Dakle, ništa od toga. Što im ostavlja samo jednu nadu - draft. Uz malo sreće, momčad koja je otkrila Jeremya Lina mogla bi se dokopati prvog picka (iako im u tome naumu napadačke eksplozije baš i ne pomažu), a to znači i ultimativnog NBA centra budućnosti, Anthonya Davisa, koji je Tyson Chandler na kvadrat. I tako bi preko noći dobili novu silu na Zapadu jer bi im Davisov rookie ugovor omogučio da zadrže i Ellisa i Currya. Nažalost, umjesto u Zaljevu, Davis će završiti negdje na Istoku gdje će nekoliko sezona morati trunuti okružen antitalentima, umjesto jednim od najpotentnijih napada NBA.

THE BAD, FIRST CLASS - SHITTY LUCK

21. (18) PHOENIX

Steve i dalje dostojanstveno stari, Grant Hill nešto malo manje, ali najveći problem je što nakon ova dva veterana i dva solidna iskusna igrača poput Dudleya i Gortata (koji je barem jedan od rijetkih koji je zaradio ugovor prije nego mu je Nash napumpao brojke), klub nema mladoga talenta na koji može pasti. Čak ni ovogodišnji draft ne donosi previše šansi za pomak naprijed obzirom da su im šanse za nekim od prva tri picka minimalne, a onda opet, obzirom da su u pitanju Sarver i kompanija, pitanje je zašto bi visoki pick uopće bio garancija nekih boljih dana u Phoenixu.

22. (19) CLEVELAND

U životu treba naporno raditi i vjerovati da rad donosi rezultate, ali čak i tada treba biti svjestan da bez sreće nemaš ništa. Cavsima je igrom slučaja u ruke upao momak franšizne vrijednosti koji je čak uspio jednog majstora poput Rubia izbaciti iz kombinacija za rookiea godine. Sasvim je nebitno što su ozljedom Varejao Cavsi ispali iz trke za playoff, puno je važnije što u Irvingu imaju temelj za dalje. Najluđe od svega, nitko nije imao pojma koliko je momak dobar jer u toj jednoj godini na Dukeu, što zbog ozljede, što zbog naknadnog ulaska u momčad, nije stigao pokazati raskoš svog talenta.

Svi smo pretpostavljali da je kompletan strijelac i da može trpati, ali da je legitimni triple threat najveće vrijednosti (dobar osjećaj za asist, igra s loptom pod kontrolom, fenomenalna selekcija šuta, Nashovska preciznost i Paulovski ulazi pod koš) nitko nije mogao ni sanjati. Ako je suditi po prvoj godini, Cleveland opet ima šansu graditi momčad na košarkašu ne all-star, već hall of fame vrijednosti. Sad nam samo ostaje čekati da Gilbert napiše mail u kojem će priznati da je najsretniji čovjek na svijetu.

23. (24) MILWAUKEE

Ozljeda Boguta označila je početak kraja, a Jenningsov povratak u za njega tipične šuterske nizine (koji je, znakovito, nastupio paralelno sa sve većom vjerom u njegove all-star vrijednosti) stavio je točku na i još jednoj sezoni punoj razočaranja. Dobre vijesti su da Scott Skiles i dalje drži stvari pod kontrolom (što je za njega svojevrsni rekord), iako pad u obrani nije nešto što bi očekivali od njegovih momčadi. Opet, obzirom na to kakav roster mu je složio nadri-GM Hammond (Udrih, Jackson i Dunleavy se teško mogu smatrati igračima koje bi Skiles htio u svojoj momčadi), Bucksi još i dobro kotiraju. Ilyasovin lov na novi ugovor i dobre igre rookiea Leuera rijetke su svijetle točke još jedne disfunkcionalne sezone u Wisconsinu.

24. (28) SACRAMENTO

Keith Smart je konačno shvatio (valjda tome i služi prezime) da je jedini način da poboljša napadački IQ ove momčadi micanje Tyrekea Evansa s pozicije primarnog playmakera. Sitni rookie Thomas tako dobiva šansu postati svojevrsni Lin u Sacramentu. Što je urnebesno kad malo bolje razmisliš - navijači Knicksa su zviždali malome tijekom cijelog susreta prije nekoliko dana u New Yorku samo zbog imena (dobra fora), nesvijesni da je umjesto Lina vrlo lako taj isti Thomas mogao biti spasitelj njihove sezone. U biti, to bi tek bila poetska pravda, da nešto što je jedan Isiah Thomas gotovo uništio, neki drugi Isaiah Thomas donekle popravi.

Donese li Thomas neki smisao napadu, talenti Cousinsa i Evansa pobrinut će se za ostalo. Jasno, očajna igra u obrani i trošenje energije na nepotrebne stvari i dalje će ostati obilježje ovih Kingsa, ali će barem, poput drugih dugogodišnjih lutrijskih momčadi (Wolvesi, Warriorsi), konačno moći napraviti taj korak naprijed s vlastitim talentom.

THE BAD, SECOND CLASS - SHITTY TALENT

25. (22) NEW ORLEANS

Ozljede Gordona i Jacka izbacile su ih iz svake konkurencije, ali ne i iz takta. Glavni čovjek u New Orleansu je trener Williams koji iz doslovce skrpanog rostera iz večeri u večer izvlači pristojnu obranu i kvalitetan skok. Uz trenera, dobri potezi su i davanje minuta sjajnom Meksikancu Ayonu (jeftina, a kvalitetna opcija za trećeg visokog) te mladom Vasquezu (back-up play prve klase). Klupa je riješena, sada im samo ostaje isto napraviti i s petorkom. Dva lutrijska picka na izuzetnom draftu svakako pomažu, ali još je bolja vijest da bi klub uskoro trebao pronaći novoga vlasnika. Sve u svemu, obzirom na moguće posljedice, situacija u New Orleansu ipak prolazi bez uragana, samo s povremenim nevremenom, za što je prije svega zaslužna kvalitetna uprava (stoga me i strah priča po kojem klub preuzima grupa koju predstavlja Mike Dunleavy, čovjek koji u svojim bolesnim ambicijama zasigurno neće propustiti iskoristiti priliku još jednom se okušati u ulozi GM-a).

26. (25) TORONTO

Da se Bargnani nije ozljedio, garantiram da bi Raptorsi imali barem dvije-tri pobjede više. Jednostavno, bez najboljeg strijelca njihova igra u završnici je patila da to mjere da su doslovno poklonili nekoliko pobjeda u zadnjim sekundama. Casey je opravdao svoje dovođenje podizanjem obrane na zavidnu razinu, ali, obzirom na neke sumnjive poteze oko rotacije i neke čudne odluke u završnicama (posebice u porazima protiv Knicksa i Lakersa), pitanje je radi li se o materijalu za glavnog trenera ili samo sjajnom asistentu. S druge strane, blesavo je pričati o Caseyevim manama kada uzmeš u obzir kako na raspolaganju ima roster bliži zahtjevima NBDL-a ili Eurolige nego NBA-a.

THE UGLY

27. (30) DETROIT

Obrambena filozofija Lawrencea Franka konačno je počela nailaziti na plodno tlo, rookie Knight je konačno počeo nešto zabijati iz vana, a Stuckey je konačno počeo ulaziti u reket. To su sitnice koje su Detroit u posljednih mjesec dana pretvorile u respekta vrijednu momčad na Istoku, ali teško da se radi o održivom scenariju, iz jednostavnog razloga što je Greg Monroe jedini rasni košarkaš na ovom rosteru. Dok Stuckey, Knight, Prince i Jerebko ne dokažu da su u stanju održati formu na duži period i protiv jače konkurencije, očajne igre iz prvog mjeseca poslužit će kao orjentir. Posloži li ih Frank u kompetentnu petorku oko mnogobrojnih Gregovih talenata, tada ih možda na idućim rankingsima pomaknemo naprijed za 5-6 pozicija.

28. (26) NEW JERSEY

Deronov napadački one-man show uz povremene bljeskove Morrowa i Farmara nije ni približno dovoljan da maskira sve nedostatke najgore rotacije pod košem u ligi (uz onu Bobcatsa, naravno). Cirkus oko Prokhorovljeve kandidature za predsjednika nimalo ne pomaže u cirkusu oko Dwighta. Dodaj još Deronov mogući odlazak i ispada da Netse ne može spasiti ni Anthony Davis. U biti, nadajmo se da ga neće dopasti ta čast da ih spašava.

THE BUTT-UGLY

29. (27) WASHINGTON

IQ ove momčadi postavljanjem Randya Wittmana za trenera ne raste, ali što je još veći problem, ne raste ni nivo individualne igre Johna Walla i suigrača. I dok su pojedinci poput Blatchea i Younga očito promašeni slučajevi oko kojih se ne treba truditi, nedostatak pozitivnih pomaka kod Walla (pa i McGeea, koji ima potencijala biti atletska petica kakva ti je danas potrebna u NBA) je nedopustiv. Wall je čak i sudjelovanjem na all-star utakmici rookiea i igrača druge godine pokazao da izuzetan atletski talent u dvije godine nije nadograđen nikakvim vrijednostima ili shvaćanjem igre, zbog čega je usprkos stažu dobar dio susreta ostavljao dojam najvećeg rookiea na parketu (i što je najgore, samo je potvrdio da su izbornici Barkley i Shaq bili u pravo što su ga ignorirali prilikom odabira momčadi).

Ovo što Wizardsi rade s ovakvim talentom je jednostavno nedopustivo, momak je izgubio dvije godine uzalud i pitanje je koga će mu dovesti za trenera dogodine i uopće kakvu će momčad sastaviti oko njega. Jedina mogućnost za pomak leži u opciji da vlasnik Leonsis franšizu povjeri pravom GM-u i pravom treneru, ali sad već postaje upitno i koliko je uopće Leonsis ozbiljan. Iz početka nas je kupio pravim izjavama i potpunom otvorenošću, ali pokazalo se to najobičnijim PR potezima jer stanje u svlačionici ničim nije odražavalo principe koje klub teoretski zastupa. Leonsis je očito dobar političar, ali je očajan poznavatelj košarke okružen krivim ljudima i to je glavni razlog zašto Wizardsi ni dvije godine nakon ključnog momenta rebuildinga (a prvi pick na draftu to zasigurno jeste) još nisu napravili ni onaj minimalni korak naprijed.

THE HORROR SHOW

30. (29) CHARLOTTE

Koliko je ovakav očajan roster rezultat želje za što više loptica u lutriji, a koliko nesposobnosti Micheala Jordana i ekipe da složi konkurentnu momčad, ostat će vječna misterija. Što god bilo uzrokom ovakve strahote, brojke su jasne - Bobcatsi su jedna od najgorih momčadi svih vremena po svim parametrima, a jedina dva solidna igrača na njihovom rosteru za koja možemo reći da su NBA klase su dva beka visoka malo iznad 180 cm (Walker i Augustin). Obzirom da nemamo na čemu bazirati nade u nekakav napredak tijekom drugog dijela sezone, zadnje rečenice možemo mirne duše posvetiti budućnosti. Dakle, budu li loptice pratile zakone vjerojatnosti, na koga će MJ potrošiti prvi pick - sjajnog strijelca poput Harrisona Barnesa ili čudesnog atletu Anthonya Davisa? Ili će pak u svom stilu izvuči nekoga potpuno trećeg? Vidite, zbog ovakvih pitanja NBA je zakon i zato je volimo. Osim ako ste stanovnik Charlotte, jasno.

9Jan/121

RUNNING WITH THE PACK G8

Posted by Gee_Spot

Washington je po svemu prikazanome u ova dva tjedna najgora momčad u ligi (uz Sacramento, naravno). Međutim, kada prosječni fan košarke baci pogled na sinoćnje startne petorke, teško da može shvatiti zašto su Wolvesi favoriti u ovom dvoboju i koja je uopće razlika između ove dvije ekipe. Naime, Minnesota starta s tri apsolutna bezveznjaka (Johnson, Darko i Ellington, koji još uvijek ima šansu postati solidan specijalist za tricu), solidnim back-up playmakerom (Ridnour) i jednim rasnim all-star igračem koji je stilom igre ipak savršena druga banana (Love).

Ozljedom Beasleyeva stopala (valjda nije moglo izdržati sav onaj napor kojega je u zadnjih par utakmica čovjek uložio u skakanje), Adelman je u petorku gurnuo šutera Ellingtona, što je Johnsona pomaklo na poziciju trojke koja mu je, obzirom na nedostatak osnovnih kvaliteta za vanjskog igrača (šut, obrana, brzina), možda i prikladnija (opet, da bi kao malo krilo imao nekakav all-round učinak moraš se barem truditi, a Johnson djeluje kao da mu je i ta kategorija potpuno strana).

Sve skupa to znači da Minnesota, jedno od ugodnijih iznenađenja lige, ima jednu od najgorih startnih petorki u toj istoj ligi. Dok drugi i treći najbolji igrač sjede na klupi, ta petorka ima običaj stvoriti minus, koji zatim ovi moraju stizati. Tako je bilo i noćas, s tim da treba priznati da ovakav Washington nije u stanju stvoriti plus protiv ikoga tko ima puls i da je tih nekoliko koševa prednosti osovina Rubio-Love-Williams za čas pretvorila u dobivenu utakmicu.

Tim jednim potezom Wolvesi su odjednom postali protivnik s tri najbolja igrača na parketu, a kada imaš takvu prevagu, teško je izgubiti utakmicu. Sad se možemo pitati zašto Adelman i dalje inzistira na ovakvoj podjeli uloga kad je očito da Rubio mora startati (Ridnour je ionako partner u završnicama, barem dok se Barea ne vrati, plus bi mu lakše bilo korisititi svoj sjajni šut protiv inferiornijih playmakera nego protiv startne NBA kvalitete). Oklahoma City ima sličan dvojac, Harden i Collison su instant podizači energije i razine igre koji svojim ulaskom lome protivnika. Samo, razlika je u tome što Thunder ipak ima Duranta i Westbrooka u petorci i nije im neophodno imati 5 najboljih igrača na parketu od prve sekunde.

Minnesota pak treba Rubia na parketu da si olakša život. Adelman vjerojatno računa da nema žurbe, ova sezona je ionako škola i možda smatra da razbijanje ritma dvojice rookiea u ovom trenutku može biti samo kontraproduktivno. U to ne ulazim, čovjek sigurno zna najbolje, ali obzirom da je Rubiu uloga startera suđena prije ili kasnije, zašto ne poduzeti nešto prije, pogotovo kad postoji mogućnost da tim potezom saniraš problem mučenja na početku susreta.

Osim što imaju tri najbolja igrača, Wolvesi su se lakoćom obračunali s Wizardsima i zbog sljedećih razloga. Imaju boljeg trenera, to je prvo (Adelman je učitelj koji je prihvatio posao iz gušta, svjestan da ima šansu napraviti velike stvari u klubu od kojega su već svi digli ruke, dok je Saunders već pomiren sa sudbinom i skorim odlaskom i uopće se ne trudi previše oko ovih izgubljenih slučajeva kojima je okružen). Zatim, imaju identitet – Minnesota je mlada momčad u kojoj se promijenila kultura, nova garnitura na klupi jasno im je pokazala da bez profesionalnog odnosa prema radu nema pomaka naprijed, a to znači da nema ni karijere profesionalnog košarkaša. U Washingtonu pak imaš osjećaj da nitko nije svjestan situacije, da se porazi tretiraju kao nešto normalno, kao da će pobjede doći same od sebe. To govori o totalnoj nesvjesnoti pozicije u kojoj se nalaze - NBA nije McDonalds all-american (odnosno, to zasigurno nije u očima vlasnika Teda Leonsisa koji sigurno nije sretan dok gleda polupraznu dvoranu i sluša zvižduke u košarkaškom gradu koji itekako zna razlikovati pravu stvar od ovoga jada koji im se trenutno prezentira).

Što me vraća na priču o petorkama s početka. Potencijalni all-star playmaker (Wall), potencijalni rasni vanjski strijelac (Young), potencijalni prvoklasni čuvar reketa (McGee) i potencijalna double-double četvorka (Blatche). Ne izgleda loše, zar ne. Samo, problem je što se taj potencijal već dvije godine ne realizira, ne mrda se s mjesta. Tako je zbog mnogo razloga i detalja, ali najveći je ipak taj što su Wizardsi momčad s najnižim IQ-om u NBA. Forrest Gumpovi lige koji mogu trčati i trčati i trčati, ali rijetko kada znaju zašto.

Ozljedom Rasharda Lewisa, Saunders je bio prisiljen povući neki potez, pa je u petorku gurnuo rookiea Chrisa Singletona, momka koji je draftiran zbog svog stoperskog pedigrea. Da je Saundersu stalo, napravio bi to puno ranije, ali valjda je računao kako Lewis donosi šut i iskustvo u petorku koja treba nekakav oblik stabilnosti. Samo, i to nešto govori o tome koliko je Saunders uopće u poslu kojim se bavi, jer ovo već dugo nije Lewis kakvoga pamtimo iz dana ponosa i slave u Orlandu.

Dati minutažu teškom, nepokretnom krilu koje je pod pritiskom godina izgubilo pokretljivost da igra trojku, a nikada nije ni imao atletske predispozicije za biti četvorka (lako je bilo glumiti jednu pored Dwighta), ravno je obrambenom samoubojstvu u momčadi u kojoj nitko ne igra obranu (Wall i McGee su iznimke, oni je ne igraju ne zato što ih nije briga, već zato što ne znaju). Uglavnom, Singleton donosi energiju i borbenost uz stoperski potencijal koji je pokazao na Florida Stateu i njegova podjela minuta s razigranim Veselyem (koji je konačno zdrav) jedini je plus nakon još jedne tužne večeri.

Ostali? Blatche je gubitnička priča kakvih smo se nagledali u NBA (fizikalije savršene, a glava prazna, kad ga vidiš onako ogromnog ne vjeruješ da teoretski može imati 39% šuta, što je sramota za mrcinu od 210 cm i 120 kg), za Younga je Kobe mala beba (čovjek je u stanju ispaliti 3 šuta u sekundi, ne posjeduje nikakvu svijest o svojoj ulozi i drugima na parketu), a sve to jasno govori da ili s njima nitko ne radi ili im netko pogrešno titra jajca.

Prvi korak je stoga više nego jasan - maknuti Flipa i naći pravog stručnjaka, jer ovaj čovjek još od Minnesote samo dokazuje da nema ni znanja ni osobnosti voditi momčad. Neki dan sam čitao kako Jerry Sloan ne bi imao ništa protiv da ga netko nazove i ponudi mu posao. I mislim se – zašto ne? Pa Jerry ne bi trpio ni sekundu ovakve gluposti i za čas bi doveo u red pola svlačionice. Najgora momčad lige jednostavno treba nekoga tko će im jasno i glasno objasniti da score 0-8 i dvoznamenkasti porazi nisu znak da su mladi i ludi, već samo da su očajno loši.

Nakon toga ne bi bilo loše koncentrirati se na dovođenje ljudi koji znaju igrati košarku. Ne samo haklati. Trebaju hekoga tko je prošao sistem i školu, poput Harrisona Barnesa. Trebaju veterane koji još mogu nešto dati, a ne mrtvace poput Lewisa ili Masona. Najgore što mogu napraviti je draftati još jedan projekt koji je do jučer zabijao 50 u srednjoj protiv 20 cm nižih klinaca. Od svih ovih haklera vrijedi ostaviti samo McGeea jer prave petice koje mogu čuvati reket na rastu na grani. Young i Blatche djeluju kao da će svoja vjerovanja kako su reinkarnacije Michaela Jordana i Karla Malonea morati prakticirati u nekom drugom gradu.

Ali, sve su ovo stvari koje se daju riješiti. Možda su već trebale biti odrađene, ali bolje ikad nego nikad. Najveći problem je nešto drugo, nešto što dovodi u pitanje cijeli projekt novih Wizardsa. Wallov pristup igri. Momak kao da vozi u drugoj brzini, potpuno je podređen ovim moronima oko sebe i, npr. u sinoćnjoj utakmici bez ikakvih dvojbi Rubio je bio najbolji play na parketu. Wall je imao jedan bljesak početkom treće, valjda mu je netko šapnuo da mora povući, ali nakon par minuta opet je postao pasivan.

Ovakva igra za prvi pick i franšiznog igrača ne može biti dobar znak. Samo na račun nenormalnih fizikalija koje posjeduje on mora u svakoj utakmici ostaviti trag i to na oba kraja. Samo da trči i skače napunit će box score. Čak i da još nema pojma igrati organiziranu košarku, njegovo zujanje i aktivnost imaju više smisla od ičega što mogu ponuditi drugi.

Jasno, s ovakvim suigračima i s ovakvim trenerom, veće su šanse da problem nije u njemu, nego da je mali jednostavno žrtva konteksta. I baš zato se nešto mora poduzeti odmah, prije nego bude kasno. Jer, što duže bude živio i radio u ovakvoj gubitničkoj atmosferi, šanse da i sam postane problem rastu.

21Dec/110

SOUTHEAST

Posted by Gee_Spot

MIAMI

THAT WAS THEN:

Heat je u prvoj sezoni, najtežoj koju će imati u ovom sastavu obzirom na period uigravanja, manjak rotacije i nemogućnost dodavanja pojačanja, došao na korak do naslova. Nakon početnog šoka i privikavanja nas na njih i njih na sebe same, zaigrali su čeličnu obranu s dovoljno napadačkih eksplozija da im daju šansu u svakoj utakmici. Em su regularnu sezonu digli gotovo na playoff razinu po količini interesa kojega su generirali, em su opravdali sva očekivanja igrama na parketu. Čak i to što nisu otišli do samog kraja nije nikakav problem jer, da su to napravili s onako sakatom rotacijom, onda bi stvarno doveli u pitanje smisao košarke. Ovako i dalje znamo da pobjeđuje onaj tko ima bolju petorku, ne trojku.

THIS IS NOW:

U drugoj sezoni toplo-hladno periodi bit će minimalizirani jer osovina je uigrana. Novi salary cap ne pomaže, ali ipak su pristigla određena pojačanja. Rookie Cole vrlo lako bi mogao izbaciti Chalmersa iz rotacije, dok će im Battier omogučiti da Jamesa koriste više kao playa, a manje kao četvorku kada se odluče igrati s konvencijama. Možda najveći plus je zdravi Haslem od prve minute, lako je zaboraviti kako su bez nominalno četvrtog igrača lani odigrali gotovo cijelu sezonu. Miller je opet out, ali ne žele ga amnestirati svjesni da ga sada pokriva Battier, odnosno da njegovim povratkom u formu (ako je još uopće moguć nakon svih operacija) negdje krajem regularne sezone imaju šanse dodati si rasno pojačanje pred playoff. Ukratko, ako Heat ove sezone ne osvoji naslov, neće nikada (ma hoće, ali ovako dramatičnije zvuči).

PLUS:

Battier omogućuje predah Jamesu od guranja pod koš na koje je očito alergičan. Ako mali Cole donese živost na jedinicu i uspiju li izvući išta više iz dvojca Pittman – Curry nego im je to uspijelo iz lanjskih leševa Magloirea i Dampiera, bit će nezaustavljivi. Jasno, šanse za tako nečim su minimalne, ali što drugo istaknuti u momčadi koja ima Wadea i Jamesa? Kod njih je neupitno da suigrače čine boljima, sad je samo pitanje koliko u tim suigračima uopće ima talenta da tu poziciju u kojoj se nalaze iskoriste.

MINUS:

Rupe na jedinici i petici su poprilične. Uokolo imaju dovoljno oružja da se prilagode, ali nedostatak post igrača i slashera potencijalno nezaustavljiv napad čini ranjivim. Naravno da James može odigrati playmakersku ulogu i naravno da Wade može zabijati u post preko svih, ali to konstantno tjeranje na improvizaciju izvlači iz obojice ogromne količine energije i pitanje je kako će reagirati na ovako gust raspored.

PRVIH 5: Chalmers, Wade, James, Bosh, Anthony

5 ZA KRAJ: James, Wade, Battier, Haslem, Bosh

SCORE: 52-14

ORLANDO

THAT WAS THEN:

Ispadanjem od Hawksa postalo je jasno kako je ova momčad svoje odigrala. Van Gundyev sistem je pročitana knjiga, a nije pomogla ni činjenica kako je većini igrača istekao rok trajanja.

THIS IS NOW:

Nije problem što Howard želi otići iz ovakve situacije, problem je tetkasti način na koji to ostvaruje. Kemija u momčadi je nepovratno narušena (što bi se prije svega moglo odraziti na nešto lošiji učinak obrane, ma kako se nemogučim čini zamisliti da bilo koja momčad s Howardom u sredini može biti neučinkovita u obrani), ali buduće muke Magica ne treba pripisati samo tom faktoru, već prije svega činjenici da su Nelson, Richardson i Turkoglu sjene nekadašnjih igrača. Sva trojica jedva da su na razini za popuniti petorku. Što praktički u prve Dwightove pomagače promovira dva bijela brata Redicka i Andersona. S tim da opet iz njih ne možeš izvući maksimum jer i jedan i drugi trebaju lopte da bi mogli biti korisni, a njih pored Richardsona i Big Babya neće imati u dovoljnim količinama. Obzirom da je Dwight limitiran strijelac i da svi ostali trebaju pravovremeni pas, jasno je da ovaj Magic može ostati u igri za vrh Istoka samo ako dovede playmakera poput Stevea Nasha. Naravno, problem je u tome što momčad koja baca novac na Arenasa, Cartera, Richardsona i Big Babya jednostavno nema što ponuditi Sunsima, a to znači da se mogu pozdraviti s Dwightom.

PLUS:

Ryan Anderson je stilom igre idealan partner jednom Dwightu.

MINUS:

Big Baby je skupo plaćeni otimač minuta Andersonu koji se nikako ne uklapa pored Dwighta. Ni stilski ni karakterno.

PRVIH 5: Nelson, Richardson, Turkoglu, Davis, Dwight

5 ZA KRAJ: Nelson, Redick, Richardson, Anderson, Dwight

SCORE: 39-27

ATLANTA

THAT WAS THEN:

Hawksi su očekivano doživjeli pad u razini igre i broju pobjeda, ali sve je to na kratko zamaskirao iznenađujući prolaz pored Orlanda u playoffu. Što nije toliki odraz snage Hawksa (koji se nisu pridružili vrhu Istoka) koliko slabosti Magica (koji je usprkos Dwightovim nadljudskim naporima pao među osrednje momčadi poput Hawksa). Za njih je ionako najvažniji bilo što se igrama nametnuo Jeff Teague, jer to im je naknadno omogučilo da puste Jamala Crawforda i ne troše na pojačanja.

THIS IS NOW:

Sezone od 50 pobjeda su prošlost za ovu momčad iz jednostavnog razloga što se igra skraćena sezona. Šalim se, takve sezone su prošlost zato što jezgra Johnson – Horford – Smith nije šampionska, a zbog problema s vlasničkom strukturom nitko ne želi plaćati porez na luksuz kako bi je malo ojačao. Što Hawkse stavlja pred dvije mogućnosti – ili da vječno budu ovo što jesu, dakle osrednja momčad osuđena na maksimalno polufinale konferencije, ili da nekakvom zamjenom osvježe spomenutu jezgru. Ili da počnu trošiti, naravno. Međutim, obzirom na činjenicu da je Joe Johnson debelo preplaćen, da je Al Horford prije svega vrhunski vodonoša i da je Josh Smith vječni čudak, možda je i bolje što je vlasnička situacija ovakva jer ih put trošenja ne bi odveo nikuda. Obzirom kako su tanki u rotaciji i obzirom da je Johnson na silaznoj putanji karijere, iz dana u dan su sve bliži polovičnom učinku.

PLUS:

Hawksi imaju talenta, to je neosporno. Horford je idealan treći igrač, čak i potencijalan drugi oslonac, kad bi bio okružen kvalitetnom rotacijom i kad bi igrao na svojoj prirodnoj poziciji. Smith je čovjek sposoban kontrolirati utakmicu na oba kraja terena, ali isto tako i ubiti vlastitu momčad idiotskim potezima u napadu ili nezainterisanošću u obrani. Ako Teague ostane na playoff razini i ponudi ozbiljnu slashersku opciju, nema razloga da još jednom u playoffu ne budu sposobni suprostaviti se svima osim Bullsima i Heatu. Također, dovođenje McGradya, koji se pod stare dane preobražava u čistog point-forwarda, dodatno će olakšati život Johnsonu. Pod uvjetom da je u Tracyu još išta ostalo nakon solidnih pola sezone u Pistonsima.

MINUS:

Johnson je maskirao pad odličnom igrom u završnicama, kvalitetnim šutom (posebice s poludistance) i prebacivanjem dijela organizatorskog posla na Hinricha i kasnije Teaguea. Ali, činjenice je kako je ovaj veliki swingman jednostavno izgubio korak i danas je bliži onome što igra Jason Richardson nego Dwyane Wade. Što dovodi do dva problema. Prvi je taj što je plaćen kao Wade, a drugi što su stvari postavljene kao da je i dalje glavni, iako su i Horford i Smith očito važniji za uspjeh momčadi od njega. Tanka klupa na kojoj više nema imena vrijednog spomena također zabrinjava (ako ne računamo Jasona Collinsa, naravno), a u slučaju da Teague podbaci i da Hinrich odigra sezonu ispod svoje razine zbog ozljede ramena, problemi bi mogli postati nepodnošljivi.

PRVIH I JEDINIH 5: Teague, Johnson, Williams, Smith, Horford

SCORE: 36-30

WASHINGTON

THAT WAS THEN:

Katastrofa, to je jedina riječ kojom se može opisati ono što je Washington prezentirao prošle sezone. Gomila talenta koja je zbog neiskustva, lošeg vodstva i vlastitih karakternih slabosti odigrala ispod svake razine.

THIS IS NOW:

Ako s ovim rosterom Saunders ne uspije preskočiti Netse, Buckse i Pistonse ovoga svijeta, odnosno ako ostane prikovan na dnu zajedno s Bobcatsima, Raptorsima i Cavsima koji su u totalnom rebuildingu, onda ćemo konačno dobiti definitivnu potvrdu da se radi o najgorem treneru u NBA. Da, da, gorem čak i od Vinniea. Doduše, u svojoj prognozi sam možda i previše optimističan, ali to je zato što polazim od pretpostavke da će John Wall napraviti sličan korak naprijed kakav je u drugoj sezoni napravio Westbrook. Jednostavno, takav atleta je u stanju dominirati na oba kraja parketa, a to će olakšati život svima oko njega. Wizardsi definitivno nemaju dovoljan IQ, ali toliko strijelaca jednostavno mora igrati bolje u napadu nego im je to uspijevalo u lanjskoj katastrofalnoj sezoni. Možda je previše očekivati od likova poput Younga, Blatchea i McGeea da odigraju zrelije (ma definitivno je previše), ali ja se tu čak i ne uzdam u to da su se opametili. Jednostavno, smatram da su dovoljno mladi i da mogu podignuti igru na još jednu razinu više. A ako će vam četvero igrača iz petorke odigrati najbolje sezone u karijeri, tada valjda imate šansu pred istrošenim ili jednostavno nekvalitetnim rosterima koji vas okružuju.

PLUS:

Wallova rookie sezona nije bila ništa posebno, ali kad uzmeš u obzir da je imao problema s ozljedama i da je na trenutke djelovao nezaustavljivo (posebice kad se zaletio na nesretnog Ilgauskasa) ne čini se nemogućim da napravi onakav kvantni skok kakav su izveli slični majstori poput Rosea i Westbrooka. Treba pohvaliti i sjajne poteze uprave. Prvo, zato što su lukavo odlučili trpiti zadnju godinu Lewisova ugovora umjesto da ga amnestiraju kao što su svi očekivali. U tom slučaju morali bi potpisati cijeli niz veterana ili preplatiti Nicka Younga samo kako bi udovoljili zahtjevima novog kolektivnog ugovora koji od njih traže da potroše barem 85% salary capa. Ovako mogu mirno promatrati cijeli niz mladih imena koja su bljesnula u lanjskim očajnim uvjetima i odlučiti dogodine što s njima. Blatchea su već nagradili solidnim ugovorom i nema potrebe za žurbom. Young i McGee obećavaju, ništa manje zanimljiv kao potencijalni budući starter nije ni Vesely, a treba držati oko i na cijelom nizu lanjskih (Seraphin, Booker, Crawford) i ovogodišnjih rookiea (uz Veselya tu su još Mack i Singleton) koji svi imaju šanse postati solidni igrači zadatka.

MINUS:

Činjenica da su mladi i da imaju dvije petorke možda bude i od koristi u ovako zgusnutoj sezoni, ali realnije je očekivati od ovako mladih rostera da se upucaju u nogu. Posebice ako su krcati sumnjivim tipovima, tada se takav scenarij čini gotovo neizbježnim. Naravno, jasno je i to da od ovakve skupine revolveraša nitko ne očekuje fenomenalnu obranu, ali da odigraju barem donekle pristojno u napadu nije previše tražiti. Ovaj, ili jeste?

5 ZA DALJE: Wall, Young, Vesely, Blatche, McGee

SCORE: 30-36

CHARLOTTE

THAT WAS THEN:

Bobcatsi su lani krenuli loše u sezonu, ali čim je Jordan maknuo živčanog Larrya Browna i stavio skuliranog Paula Silasa za trenera stvari su krenule na bolje. Za razliku od Browna, koji traži potpunu kontrolu nad procesom slaganja momčadi i koji se nikako nije mogao pomiriti s odlukom da se ide u rebuilding, Silas je mirno prihvatio sudbinu kormilara broda koji tone. Ali, što je u tome loše? Nakon godina bezveznih poteza Jordan je došao u situaciju da nakon još dvije sezone patnje krene od nule, usput razvijajući cijeli niz mladih igrača. Kako je završnica lanjske sezone u kojoj su konačno poptunu slobodu dobili Augustin, Henderson i Thomas pokazala – to je i jedini ispravni put.

THIS IS NOW:

Roster Bobcatsa na prvi pogled ne ostavlja dojam NBA rostera, što je očito bila i glavna namjera. Naime, što manje talenta imaš na raspolaganju, to su veće šanse da dođeš do prvog picka, a ovog ljeta draft će biti krcat imenima s MJ-evog sveučilišta. Čovjek koji je cijelu NBA karijeru ispod hlačica Bullsa nosio one North Caroline valjda trenutno više razmišlja o Harrisonu Barnesu nego o kilaži Borisa Diawa. I nema u tome ništa loše, dapače. Tko je mogao znati, ali izgleda da se MJ konačno uživio u novi posao.

PLUS:

Kemba Walker, Bismarck Biyombo, Gerald Henderson i svi ostali mladi igrači dobit će punu šansu da se dokažu. Veterani poput Diawa i Maggettea dobit će pak šansu da pokažu kako su sposobni pomoći klubu koji se bori za playoff.

MINUS:

Ako isključimo kontekst i koncentriramo se samo na košarku, praktički nemamo što pričati. Ovo je najlošiji NBA roster i čeka ih borba do zadnjeg daha s Cavsima za što veći broj kombinacija u lutriji. Ozljeda Reggia Williamsa kojega su doveli iz Warriorsa i bez kojega su ostali na par mjeseci prisilit će Silasa da odmah isproba kombinaciju Walkera i Augustina na vanjskim pozicijama, što baš i neće pomoći u pokušajima da i dalje igraju pristojnu obranu. Priče o Diawu na centru još su urnebesnije, pogotovo kada se kilaža dotičnog pravda jačanjem zbog potreba nove pozicije umjesto njegovim nezasitnim apetitom.

IDEALNIH 5: Augustin, Henderson, Maggette, Thomas, Diaw

ŠESTI ČOVJEK: Kemba

SCORE: 15-51

15Mar/110

THE FRS RANKINGS, PART THREE

Posted by Gee_Spot

Prije nego ispunim bracket na ovim stranicama i tako u potpunosti prihvatim ludilo ožujka, red je završiti i ovaj zadnji poredak snaga regularne sezone. Koji je trebao biti gotov još jučer, ali ispriječile su se pripreme za NCAA turnir. Naime, uzeo sam izvjesni sportski paket na mjesec dana što sam platio 10 eura, samo kako bih pratio turnir u miru. Inače, bez tog istog paketa koji uključuje i ESPN, ostao sam prije nekoliko mjeseci kada su kreteni odlučili dodatno naplaćivati za sport, iako sam malo prije toga potpisao novi ugovor na dvije godine njihovih kretenskih usluga, ponajviše zbog tog istog ESPN-a. Jebiga, pomirio sam se s tim da ni do NFL-a ni NHL-a više neće biti tako lako doći kao do sada, ali iz principa nisam htio plaćati duplu cijenu za nešto što mi ne treba.

Kada sam ih pitao da zašto ne bih mogao plaćati isti iznos kao do sada samo za sport, neka mi ostave njega a neka nose ono što zovu osnovnim paketom, nisu imali što za reći nego da u ugovoru koji sam ranije potpisao stoji da je programski paket podložan promjenama. I sve je ok, preživio sam s šugavom slikom NFL-a i ponekom snimkom NHL-a na nekim drugim kanalima, dok imam League Pass za NBA stvarno mi nije potrebno ništa više. Osim ovih mjesec dana potpunog pristupa NCAA turniru koji stvarno vrijede tih 10 eura, da ne ispadne da se žalim. Eh, da - glavni razlog zašto sam jučer umjesto pisanja ovog posta završio pred TV-om bila je snimka tekme između Capitalsa i Blackhawksa.

Gledajući Ovechkina skakao sam okolo kao kreten i skužio da bi gledao ovaj ESPN čak i kada nema nikakve košarke na njemu. Pa sam sada u glupoj situaciji - uzeti taj paket, priznati poraz i uživati u hokeju pripremajući se za iduću sezonu bez NBA, ili ostati predan principima, pogledati ponekad NHL i MLB na netu i živjeti u stvarnosti zakinutoj za ruska krila koja po ledu lete kao rakete, stvarnosti koja ne uključuje masne ljubitelje piva iz srca Amerike koji svoju strast prema balotama a.k.a boćanju a.k.a. baseballu naplaćuju desetcima milijuna novaca. Kako god, odgovor ću saznati za mjesec dana.

PLAYOFF PROLAZNICI

09. NUGGETS

Riješivši se Carmela, George Karl riješio se jedine briga i sada može s preostalim igračima do kraja sezone raditi ono u čemu je nenadmašan – igrati brzu i atraktivnu tranzicijsku košarku punu ritma koja donosi rezultate u regularnoj sezoni, nakon čega slijedi krah u playoffu. Čovjek koji je do vrhunskih rezultata prije Denvera vodio i Seattle i Milwaukee neće dozvoliti da se istopi trenutna prednost koju Nuggetsi imaju pred ostatkom Zapada u ovoj neizvjesnoj bitci koja nas očekuje do kraja.

Razlog je prije svega sjajan napad koji se vrti oko dvije osovine – prva je idealni miks šutera ovisnih o nadahnuću (Smith, Chandler, Galinari, Felton) i učinkovitih strijelaca (Nene, Afflalo, Lawson), a drugu čini fanatični ritam koji su u stanju nametnuti u svojoj dvorani. Dodaj rijetkom zraku Denvera rotaciju dvije skoro pa podjednake petorke i eto ti dobitne formule za steći prednost u ovom maratonu zvanom regularna sezona.

Bez prednosti domaćeg terena, bez superzvijezde, s klimavom obranom i tankom rotacijom pod košem, Nuggetsi nisu prijetnja u playoffu, ali u ovom trenutku to im i nije važno. Da pitate Karla, on bi ionako rekao da je važan samo sljedeći korak, a on je u ovom trenutku biti bolji od sličnih run and gun momčadi koje manjak talenta nadoknađuju dubinom klupe. Spursi su tu nenadmašni, Denver je tu negdje, a Sunsi i Rocketsi će ipak ostati za korak kraći.

10. MEMPHIS

Obzirom na skakačku moć, gomilu sjajnih stopera na vanjskim pozicijama te raznovrsnu napadačku igru s gomilama akcija koje vrti jedan od najpodcjenjenijih NBA trenera Lionel Hollins, Grizzliesi su možda od svih momčadi iz donjeg doma i jedina legitimna opasnost u prvom krugu. A opet, zahvaljujući mnogobrojnim manama kojima je prošaran svaki pojedinac na ovom rosteru, možda i nisu.

Ma kako čvrsto djelovali, osrednji napadački potencijal nije nešto čime se možeš suprostaviti ekipama iz gornjeg doma. Nedostatak pravih kreativaca je njihov najveći problem, pogotovo u ovim trenutcima kada je Rudy Gay out. Dva preostala lanjska naj-kreativnija igrača su napravila korak unazad - Marc Gasol je nakon lanjske eksplozije ipak stavljen u nešto realnije okvire, protivnici znaju da ga treba pokrivati znatno striktnije, a Mayo je od nositelja postao smetnja i instant napad s klupe.

Da se razumijemo, Grizzliesi su jedna zanimljiva momčad koja naizgled ima sve –skok, obranu, post igru, playa, zvijezdu koja može zabiti 1 na 5 u zadnjim sekundama, klupu, šut. Ali, u svim tim segmentima oni su osrednji. Ako maknemo Randolpha koji je magnet za skokove, svi ostali jedva su prosjek u tom dijelu igre. Obrana pod košem nije ni upola kvalitetna kao ona vanjskih igrača, a Allen, Young i sada Battier daju im opciju igranja s po dva odlična stopera. Samo, ujedno im garantiraju i podjelu minuta među izuzetno limitiranim napadačima koji dodatno koče potencijal na tom dijelu terena.

Ono što ih na trenutke izdiže iz te osrednjosti i nedostatka opcija, sazrijevanje je ne samo Gaya već i Mikea Conleya, koji je od jednog nedefiniranog playa na granici učinkovitosti postao vrlo dobar bek sposoban zaokružiti petorku i ne smetati. Uz Randolphove brojke i Gasolov usprkos svemu solidni all-round učinak, to je dovoljno za ostati na omjeru sličnom lanjskome. I to je ta ironija cijele ove situacije – iako igraju pravu košarku, iako djeluju kao momčad, iako su slagani na način na koji se slažu pravi izazivači, sa svim što je potrebno jednoj rotaciji od 1 do 5, Grizzliesi su jednostavno genetski osuđeni na osrednjost.

11. ATLANTA

Hawksi su zaglavili u sredini i kao da nemaju namjeru maknuti se iz nje. Danas su oni u biti kineska verzija Miamia – Joe Johnson je volume scorer i kreator koji troši ogromni broj lopti koje ne opravdava učinkom (light Wade), Smith je all-round krilo nedefinirane pozicije klimava šuta (uber light LeBron), a Horford jedini pravi visoki u momčadi uopće (Bosh s mudima i srcem, rođeni pobjednik koji je u stanju napraviti sve što treba momčadi u datom trenutku).

Dok su u stanju nametati svoj stil igre, poput Blazersa i Hornetsa, mogu se predstavljati kao ozbiljna momčad, ali problem nastaje u trenutcima kada nalete na kvalitetnog protivnika koji razotkriva njihov manjak talenta, slabosti na ključnim pozicijama playa i centra te općenito lošu podjelu uloga. Da su iskoristili zadnji prijelazni rok kako bi trejdali Smitha za jedinicu ili peticu imali bi se ćemu nadati, ovako su samo ostali pri postojećoj limitiranoj kreaciji.

12. PORTLAND

Šteta što u prvoj rundi ne igraju protiv Memphisa jer bi bilo zanimljivo vidjeti koji dvojac visokih igra bolju high-low igru – Camby & LaMarcus ili Marc & Zach. Nažalost, idu na Lakerse ili Dallas, a to znači da ih čeka još jedan kratki boravak u doigravanju. Ipak, treba im čestitati na svemu što su preživjeli ove sezone, gubitak nositelja i vrhunskog talenta (Roy je trenutno jedva osrednji šuter s klupe, back-up bek čija je jedina prednost sposobnost igranja na obje vanjske pozicije) nadoknadili su zahvaljujući ogromnom napretku kojega je napravio Aldridge (koji se iz pick 'n' pop igrača pretvorio u kompletnog strijelca i ratnika pod koševima), ali jednostavno nemaju ni klupu ni dovoljno talenta da bi mogli prihvatiti promjenu ritma ili konstantno nametati svoj stil igre.

Aldridge je jedini pravi strijelac, svi drugi su igrači koji žive od prostora koji im on otvara. Roy i Miller bili su do nedavno glavni kreativci, ali Royev pad zbog ozljede i Millerov pod pritiskom kilometara su očiti (iako njegov stil igre nikada i nije ovisio o brzini tako da njegov problem nije tako drastičan kao Brandonov), što Blazerse ostavlja na hrpi igrača koji žive od mrvica, šljakera poput Matthewsa, Batuma, Wallacea i Cambya. Što su veći zahtjevi pred takvim igračima, bez obzira na njihov ratnički karakter, to je njihov učinak upitniji. To je jednostavna matematika koja dovodi do sljedeće jednadžbe – Blazersi s ovom razinom talenta i rotacijom od 6 igrača mogu dobiti samo one ekipe kojime su u stanju nametnuti svoju sporu igru. U bržoj košarci kakvu će im ponuditi bilo tko od četvorke s vrha jednostavno nemaju što tražiti jer ne mogu zabiti dovoljno da se postave na glavu. I to je to.

13. HORNETS

Iako su napadački limitiraniji od svih suparnika za playoff na Zapadu, dokazali su da za skupljanje pobjeda ne trebate gomile osrednjih strijelaca već samo dvije klase koje su do savršenstva dovele to što rade. A to su CP3 i David West. OK, može se reći da West ne bi bio to što jeste bez Paulovih lopti, ali zar on u suštini za ovu momčad nije isto ono što je Aldridge Blazersima, čovjek koji svojim šutom i uopće sposobnošću zabijanja otvara prostor suigračima. Naravno, danas je Aldridge apsolutno dominantnija all-round figura, ali taj all-round nedostatak Westove igre pokriva Paul, tako da se možemo fokusirati samo na tih 20-ak koševa koje ovaj zabija s lakoćom svaku večer i koje i Paulu omogućuju lakši posao.

I Hornetsi su opasni samo kada su u stanju nametnuti svoj stil igre, s tim da im je uz playmakera kao što je Paul i solidnu peticu pod košem poput Okafora koja je u stanju zatvoriti reket, puno lakše nositi se s problemima koje pred njih postavlja razlika u talentu koju imaju pred momčadima iz vrha. Kada već nisi talentiran, onda barem moraš biti fundamentalno čvrst, a što je fundamentalnije od rasnog playa, čvrstih visokih igrača, kvalitetne obrane i dobrog skoka? Da im je barem jedan krilni kreator koji bi malo olakšao život osovini Paul-West u napadu, bili bi plasirani puno bolje od ove utješne zadnje pozicije na Zapadu.

14. SIXERS

Solidna momčad koja je na kraju sezonu završila očekivano, kao buduće topovsko meso u playoffu. Na početku sezone smo govorili kako imaju dovoljno talenta i širine da izbore playoff pod uvjetom da Collins posloži rotaciju i pronađe jednog playmakera oko kojega će se sve vrtiti. Ja sam se kladio na Turnera, a na kraju je ispalo da je momčad pronašla ritam u onom trenutku kada je Collins u tu ulogu opet upregnuo Iguodalu.

Da se razumijemo, nema tu neka velike kreacije, tek dovoljno da se napad vrti, ali ono čega ima dovoljno su borbenost i brojnost. Malo koja momčad u ligi ima tako učinkovito dno rotacije – čak i osmi ili deveti igrač, poput Turnera i Speightsa, nalazi načina za pomoći momčadi, a Collins je čak pronašao korisnu rolu i jednom tako jednodimenzionalnom šuteru kakav je Meeks.

Jasno da napad koji predvode igrači bez savjesti poput Younga, Branda ili Williamsa ne može biti učinkovit, ali svi oni su u stanju dijelom nadoknaditi svoju potrošnju all-round učinkom. Posebice se to odnosi na Branda koji je pod stare dane napadački možda nemoćniji nego ikada, ali koji zato za manje minuta nego ikada u karijeri uspijeva hvatati jednaki broj skokova kao što je to radio u danima kada je bilo uobičajeno smatrati ga double-double strojem.

Ova momčad je gledajući prema naprijed bolno limitirana, s Turnerom kao jedinim igračem koji donekle obećava da se može izdignuti u nešto nalik all-star statusu. Ali, u ovoj ludoj sezoni, pokazuju da hrpa solidnih igrača može napraviti posao u rukama solidnog trenera. Možda se radi o mazanju očiju jer život u sredini i poraz u prvom krugu playoffa nisu idealan scenarij, ali, kvragu, netko mora biti i u toj situaciji.

15. KNICKS

Momčad koja ne igra obranu i koja je daleko od pojma momčadi, ali koja je u Anthonyu i Billupsu dobila dovoljno vatrene moći da se prošeta do playoffa na ovako smiješnom Istoku. Pravo pitanje za ovu situaciju bilo bi da li su bolji od Sunsa i Rocketsa, momčadi jednako limitiranih nepostojećom obranom, osrednjim skokom, ali momčadi s potentnim napadima? Pa, ako su Knicksi najtanji u rotaciji, zasigurno imaju dva najtalentiranija igrača gledajući ova tri rostera. Dodaj Billupsa na Mela i Amarea i sumnjam da bi se u nekom imaginarnom turniru između ove tri momčadi (koji bi se zvao NO D Tournament i imena svih aktera bi se pisala bez D, pa bi tako imali Amarea Stouemirea, Ricka Aelmana, Mikea 'Antonia i Jarea Uleya) baš oni našli u gubitničkoj poziciji. Koja ih čeka u stvarnom svijetu. Bez obzira na koga išli u prvom krugu, bez obzira što im se nitko s vrha Istoka u startu ne nameće kao nepremostiva prepreka gledajući individualne match-upove igrača, problem nastaje kada uzmeš u obzir tanku klupu i sve slabosti D'Antonieva sistema koji ne pruža nikakvu konstantu. A bez nje nema ni uspjeha u playoffu.

ROBA S GREŠKOM

16. HOUSTON

U onom trenutku kada su Battiera u petorci zamijenili Budingerom, postali su od "jedne od najgorih" obrambenih momčadi u ligi – "najgora". Zanemarivši dodavanje obrambene komponente u reket i dodatno se oslabivši postali su praktički Knicksi Zapada, s jedinom razlikom u tome što su Knicksi individualno talentiraniji dok Rocketsi igraju ljepši i smisleniji sistem. Nažalost, ni svi Adelmanovi trikovi, ni nesebičnost i požrtvovnost njegovih igrača, ne služe ničemu kada je jedan od najprecijenjenijih GM-ova u povijesti sporta, omiljen samo zato što je dobar prijatelj sa Simmonsom, posložio momčad krcatu igračima koji prikupljaju dobre brojke, ali imaju i jednu izrazitu manu koju brojke nisu u stanju pokazati - nitko ne igra obranu. Jedini plus cijele sezone je činjenica da su zbog Brooksove ozljede poštedili sebe davanja skupog ugovora takvom zvrku, dobivši igrom slučaja puno boljeg playa u čovjeku koji je do jučer bio najbolji back-up lige. Nije Lowry ništa više od solidnog slash 'n' kick playmakera, ali od kada je dodao i pravu mušku tricu svim onim all-round kvalitetama koje ima, nametnuo se kao kvalitetan startni play i tako uštedio klubu popriličnu svotu.

17. PHOENIX

Phoenix je živnuo nakon prvog tradea, a nije odmogao ni ovaj nedavni drugi, jer tim su potezima konačno posložili momčad po uzoru na lanjsku. Dolasci Brooksa, Pietrusa i Gortata omogućili su Gentryu da posloži solidnu drugu petorku i tako odmara Nasha, Hilla i Fryea, a da ne govorim kako je upravo dolaskom Francuza i Poljaka u anemičnu i kriminalnu obranu konačno uštrcana doza energije. Trideset minuta jednih, osamnaest drugih, eto ritma i igre kojom su Sunsi lani došli do finala konferencije. Ali, em su se posložili prekasno, em je Nashu i Fryeu tijelo otkazalo poslušnost u najgorem mogućem trenutku. Raubanje koje su pretrpili do sada, posebice Nash, ipak je bilo previše. Kvragu, pa Nash je sam samcat držao ovu momčad iznad vode veći dio sezone. Previše je krivih poteza povučeno tijekom godine da bi ih ovih nekoliko dobrih na kraju izvukli.

LUTRIJSKI POBJEDNICI

18. JAZZ

Favors i budući pickovi su valjda dovoljna utjeha za ovaj prijelaz iz graničnog izazivača u lutrijsku momčadi. Malo tko ima ovako sjajnu šansu odraditi rebuilding bezbolno kao Jazz, zbog čega se i ovi na prvi pogled tragični ovogodišnji događaji ne čine tako katastrofalnima. Odlazak legenda Sloana i posebice gubitak igrača poput Williamsa u stanju su franšize vratiti nekoliko koraka unazad, ali Jazz ima nade za prodavati na bacanje. Dodaj još i vrlo veliku mogućnost da ulove Jimmera s ova dva lutrijska picka koja će im biti na raspolaganju i eto ti ne samo dovoljno talenta za novi playoff lov, već i pune dvorane, kao da ništa nije bilo.

19. WARRIORS

Nisam siguran da su Curry i Ellis osnova na kojoj možeš graditi playoff momčad, mislim da u to sumnjaju i sami vlasnici i uprava. Ali, ako nešto jesu, onda je to urnebesno zabavna vanjska linija koju je nemoguće braniti. Da stvar bude luđa, ovo dvoglavo čudovište u zadnje vrijeme konačno igra onako kako smo zamišljali, nadopunjujući se i izmjenjujući u ulogama strijelca i kreativca. Dodaj tome solidnog i pouzdanog Wrighta koji se nametnuo kao jedan od najboljih tricaša u ligi i dobar all-round igrač, dodaj Leea koji valjda igra najgoru sezonu karijere, posebice skakački, ali i dalje uspijeva biti koristan, i imaš vrlo dobru osnovu koja treba jednog majstora pod košem koji će donekle pokriti njihove obrambene slabosti. Noah je nedostupan, iako bi svojom pokretljivošću bio idealan, Chandler ostaje s Cubanom, Perk je produžio s Oklahomom, te im ostaju dvije opcije. Preplatiti nekoga od slobodnih igrača toliko da matičnim momčadima neće pasti na pamet izjednačiti ponudu. Prvi je Oden, što je ogroman rizik, a i ako bude zdrav, upitno je može li biti upola koristan u ovakvom sistemu kao što je bio u Portlandu u onim rijetkim trenutcima kada je bio spreman. Drugi je Marc Gasol, što je ujedno i opcija za koju navijam svim srcem – s Gasolom u petorci Warriorsi bi na raspolaganju imali pet igrača koji su iznadprosječni asistenti za svoje pozicije, nesebični i redom posjeduju vrhunski košarkaški IQ, čime bi mogli pokriti veliki dio obrambenih slabosti. Daleko da se radi o momčadi koja bi se borila za naslov, ali možda bi konačno vidjeli momčad koja se može usporediti s legendarnim Sunsima iz sezone 05/06 po količini napadačkog altruizma u jednoj petorci.

20. CLIPPERS

Do sada na svijetu nije postojala situacija za koju možemo reći – ''aha, ovo je tako dobra situacija da je ni Clippersi ne mogu zeznuti''. Do sada. Jer, ovo ni Clippersi ne mogu zeznuti. Ok, teško da nadu ulijeva činjenica kako je Griffin lani propustio cijelu sezonu i kako igra na granici ozbiljne ozljede kralježnice svaku večer, odnosno podatak da Eric Gordon jednostavno nije došao na ovaj svijet kako bi igrao regularnu sezonu dugu 82 utakmice. Ali, u ovoj dvojici ne samo da imaju dva najpotentnija mlada igrača u ligi na svojim pozicijama, već dvojac koji je već sada top 5 na svojim pozicijama. Radi se o dva vrhunska talenta koja jednostavno mogu baš sve kada su na parketu (treba li većeg dokaza od toga da su uspijeli Del Negra prikazati kao kompetentnog trenera), koje samo treba okružiti pravim suigračaima. Odnosno, samo ih treba pustiti da se razviju uz ove postojeće jer već je sve tu – i playevi, i centri, i šuteri, i šljakeri. Jedno rasno krilo sposobno igrati vrhunsku obranu nije na odmet, ali ono što sutra treba ovoj momčadi samo je strpljenje i pametne odluke. Začudo, prvu su već donijeli riješivši se Davisa.

PLAYOFF KRAMA

21. INDIANA

Da se razumijemo, ova momčad je dala sve od sebe i najmanje je kriva što je konkurencija na Istoku takva da će ih koštati boljega picka, što je nešto što im je potrebnije od ičega. Razina talenta koju posjeduju je minimalna, a boljeg dokaza za to nema od činjenice da solidno all-round krilo poput Dannya Grangera smatraju nositeljem igre. I on i Hibbert davali bi puno više kada se od njih ne bi toliko tražilo (kao i svim ostalim sporednim igračima i njihove kvalitete bi puno više došle do izražaja pored jednog superstara) što ih je na kraju sve skupa zamalo koštalo glave. O'Brien je otišao kako bi se dalo malo zraka ovoj dvojici, ali ostale su njegove ideje koje će ih na kraju vjerovatno ostaviti u trci za playoff – igra s dvojcem McRoberts-Hansbrough na četvorki, što im je omogućilo solidan skok i dodatnu napadačku opciju, te smanjena minutaža Darrenu Collisonu, što im je omogućilo viši stupanj inteligencije tijekom utakmice jer Collison je, sada je to jasno, prosjećni back-up playmaker bez ijedne jedine specijalne NBA vještine. Naravno da ih čeka metla u playoffu, ali puno veći problem je njihova budućnost – bez izrazitog priliva talenta, od njih nećemo doživjeti ništa još dugo, dugo vremena.

22. MILWAUKEE

Sramotna količina novca koja su spucali na ovakav roster koji pak nije u stanju zabiti dovoljno da se makne s dna. Istina, Bogut igra cijelu sezonu pod ručnom zbog ozljede, ali zar nije poanta svih pojačanja bila da mu se konačno malo olakša život? Dodaj na sve limite koje je pokazao Brandon Jennings (jebiga, izgleda da je Repeša imao pravo kad je rekao da malome nešto fali, takvoga netalenitarnog strijelca svijet odavno nije vidio, u biti radi se o totalnom paradoksu – zbog onih 55 koševa svi misle da se radi o nekome tko može barem zabiti, ali nekome tko nije pravi play, a istina je suprotna – Jennings je vrlo dobar play koji jednostavno nema ni šut ni ulaz kojima si može olakšati život, a bez te slash 'n' kick komponente tek je solidni organizator napada, ne i kreator) i nije ni čudo što se ovako muče, iako je čudo da nisu izborili i da vjerovatno ni neće to osmo mjesto na Istoku koje bi im čak i ovaj limitirani dvojac (uz Skilesovu obranu) garantirao, e da nije tog Bogutova nesretnog lakta koji ga je iz all-stara preko noći pretvorio u pomoćnu radnu snagu.

LUTRIJSKA KRAMA

23. NETS

Ako ništa drugo, zadnji niz pobjeda, buđenje Brooka Lopeza i pad Jazza dokaz su kakva je Deron Williams igračina. To je taj kvantni skok o kojem vam pričam, nešto što bi se dogodilo i Hibbertu i Grangeru, ali i Bogutu i Jenningsu, kada bi pored njih sletio rasni all-star - preko noći bi postali korisniji jer bi se spustili za stepenicu niže u očekivanjima i ulozi u momčadi. Kao nositelj, Brook jednostavno nije dovljno dobar, ali kao druga opcija je očito sjajan. I to je cijela mudrost, ujedno i razlog zašto će se dogodine u ovoj konkurenciji Netsi prošetati do playoffa. Ako bude sezone, jelte.

24. WASHINGTON

Zašto bi očajne franšize poput Bobcatsa ili Pistonsa dobile prednost pred njima? Zato što imaju nekoliko pobjeda viška? Molim vas. Bez obzira na to što imaju najgoreg trenera u ligi i gomilu jednodimenzionalnih kretena koji gledaju samo kako opaliti na koš, Wizardsi imaju svjetliju budućnost od svih ovih momčadi koje dolaze nakon. I to je jedino važno. A imaju je zahvaljujući sjajnom vlasniku koji zna što radi i zahvaljujući najboljem igraču među svim ovim momčadima s dna. Ok, ok, ima tu još genijalnih pojedinaca, ali nitko ni izbliza nije u stanju kontrolirati utakmicu kao John Wall. To što je veći dio sezone izgledao više kao Brandon Jennings nego kao Derrick Rose ovom prilikom ćemo zanemariti na račun ozljede koju vuče cijelu sezonu, jer u nekim trenutcima pokazao je dovoljno da zaslinimo nad budućnosti – onakva brzina, skočnost i eksplozivnost obećavaju nam Ronda, a rješenja u ulazima i izgled skok-šuta govore da će poput Rosea i na tom području rasti iz godine u godinu. Još kada bi imao s kim igrati, gdje bi mu bio kraj.

25. MINNESOTA

Kevin Love je svojim podvizima skrenuo malo pozornosti na ovu nesretnu momčad koja osim njegovih brojki nema ništa drugo za pokazati. Strijelac bez mozga poput Beasleya, solidni back-up playa poput Ridnoura i potencijalna dvojka budućnosti koja bi mogla zaokružiti solidnu petorku poput Johnsona sve je što nude. Da nije Loveovih suludih brojki i fantastične igre u napadu bila bi ovo najgora momčad u povijesti. I mislim da ponekad na to olako zaboravljamo. Stoga mi nekako još teže pada izostaviti Lovea iz konkurencije za tri najbolje petorke u ligi, ali što možemo, to je cijena života u ovakvom klubu.

26. SACRAMENTO

Franšiza koja ne funkcionira ni na jednoj razini, počevši od vlasničke, ali koja talentom definitivno nije za baciti. Po dubini talenta i gomili solidnih visokih igrača koje imaju na rosteru Kingsi su trebali biti među Warriorsima i Clippersima ovoga svijeta. Samo, dok braća Maloof ne odluče što i kako dalje, neće im koristiti ni budući visoki pick. Evans i Cousins su imali sezone za zaborav, pripišimo to ozljedi prvoga i nezrelosti drugoga. Ono što nije dobro je da dogodine mogu eksplodirati u oba smjera – ili ponijeti ovu momčad prema gore, ili je totalno odvući na još veće dno. Međutim, ono što je još gore je da u ovako vođenom klubu bez ikakve vizije ova druga opcija djeluje puno realnije.

27. BOBCATS

Momčad u kojoj glavnu riječ vode DJ Augustin i Gerald Henderson nekako djeluju primjerenija za borbu u predstojećem NCAA turniru, ali čak ni to ne privlači publiku zaluđenu sveučilišnom košarkom u dvorenu. Hej, barem je MJ oslobodio dobar dio salary capa, a dovođenje Oakleya za pomoćnog trenera potez je vrijedan spomenice ispodobruca i titule najboljeg vlasnika.

28. PISTONS

Ovu katastrofalnu sezonu spašava samo činjenica da se Greg Monroe potvrdio kao NBA igrač. Trebalo im je da shvate kako nije loše dati svom visokom picku minutažu, a Greg ju je srećom iskoristio. Iako nikada nisam sumnjao u njegov talent i mogućnost da igra na visokom postu, ono čime me oduševio je borbenost pod košem. Pokazati karakter okružen ovakvim beskičmenjacima stvarno je za svaku pohvalu. Također, R.I.P. Hamilton, čovječe koji si profućkao priliku da ti se jednom umirovi dres ponašajući se kao kreten. To što je sve oko tebe jadno, ne znači da i ti moraš biti jadnik. To vrijedi i za Princea, ali ne i za McGradya, čije prisustvo u ovoj ekipi nema apsolutno nikakve logike.

29. TORONTO

Barem su dobar dio sezone bili u stanju zabiti dovoljno da ostanu u igri većinu tekmi, ali ovako jednodimenzionalan, skup i jednostavno nemoćan roster mogao je skupiti samo Brian Colangelo koji se ponaša kao da slaže ekipu za Euroligu.

30. CLEVELAND

Svaka čast na zarađenim pickovima, ali činjenica je da na ovom rosteru nema ni jednog jedinog igrača vrijednog zadržavanja u Clevelandu (osim Varejao kojega bi dekretom trebali trejdati u playoff momčad iduće sezone). Tako da ih čeka dug i bolan put oporavka. Ali, hej, barem su imali jednu od boljih NCAA ekipa ove sezone. S tim da bi ih čak i prvih 5 pickova ovako slaboga drafta vjerovatno nakrcali koševima i ostavili u prašini. U biti, obzirom kakva je muka gledati Harangodya, Samuelsa i Geea kako igraju, možda je previše reći da se radi o NCAA ekipi. Ne, to su Bobcatsi, a Cavsi su jednostavno NLB momčad.

24Nov/107

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL – THE PR EDITION

Posted by Gee_Spot

Mjesec dana igre je iza nas, vrijeme je da za tjedne osvrte uvedemo pravilo po kojem će svaki četvrti post ujedno biti i power ranking lista. Znači, čeka nas odbrojavanje u kojem ćemo uz klasična objašnjenja zašto i kako navesti i poneku aktualnu zanimljivost, ako je ima.

1. LAKERS

Kategorija za sebe. Klupa je duža nego ikada, čime je omogućeno Kobeu i ostalim veteranima da se odmaraju koliko god treba. Nekako imam dojam da su već fokusirani na playoff te da dobrom dijelu utakmica prilaze kao treninzima u kojima vježbaju pristup, koncentraciju i vjernost sistemu. One u kojima su opušteni, opet će dobiti na račun individualnih kvaliteta.

A kad smo već kod individualnih kvaliteta, jedno ime treba spomenuti. Kobe igra sjajno, ali ja već duže vremena trubim kako je za ovu momčad najvažnija trojka pod košem. Odom, Gasol i Bynum su ti koji svojim učinkom omogućuju Kobeu da budu to što jeste. Danas pak mislim da slobodno možemo igovoriti o Kobeu i Gasolu.

Jer to kako danas Gasol skače, igra obranu, asistira i zabija je na jednoj razini iznad svega što smo do sada gledali. Ovaj uvijek talentirani tip danas je pravi ratnik. I za sve je kriva sedma utakmica Finala, utakmica u kojoj je Gasol snagom volje sam dobio ne samo Celticse, već i Kobea koji nikako nije htio prestati uzimati loše šuteve i dodati poneku loptu, možda pomoći momčadi kao asistent.

Trenutno to i radi, prvi je asistent momčadi koja ne poziciji playa ima dva pouzdana šutera sporih nogu. Zbog Blakea i Fishera obrana Lakersa nikada neće biti bedem, ali dok je Gasola može se nadati zatvorenom reketu. Mislim, to je rečenica za koju sam mislio da je nikada neću izgovoriti. Ali jesam. Gasolovo prisustvo u reketu je ključ.

2. CELTICS

Jedina ozbiljna prijetnja Lakersima, iako protiv ovakvoga Gasola ni oba O'Neala zajedno neće biti dovoljna. Boston igra sjajnu obranu, igra nabrijano i igra svoju ubuntu košarku (u kojoj je dijeliti loptu najvažnije pravilo) na tako visokoj razini da zaboravimo kako im fali najbolji skakač i stup obrane. Kako se lani pokazalo, bez Perkinsa ova momčad jednostavno nije skakački u mogućnosti pratiti Lakerse, a bez skoka nema ni naslova.

Svaka čast Big Babyu i Shaqu na zauzimanju prostora i u obrani i u napadu, ali ni jedan ni drugi nisu skakači koji mogu zamijeniti Perkov učinak. Taj sastojak je opet ključan misli li Boston do kraja. Sve drugo je tu. Rondo je još bolji nego lani, jer je shvatio da ne mora uzimati otvoreni šut, već da treba iskoristiti taj prostor koji mu se pruža i još brže se zabiti pod koš.

Tijela Allena i Piercea stare, ali ruke kao da su im tek sada u naponu snage, klupa je dobra, energična, a Doc Rivers i dalje zna motivirati ovu hrpu sirovina. I tu leži najveća razlika između Bostona i Miamia – dok u Bostonu znaju da nisu savršeni, ali isto tako znaju da je važno samo ono što napraviš na parketu, ekipa u Miamiu previše je zauzeta oko toga da govori i misli ono što smatraju da je ispravno. Dok jedni drugima ne saspu u facu sve što im je na duši, nikada se neće iz putujućeg cirkusa pretvoriti u Momčad.

3. BULLS

Ne, Emir mi nije platio da Bullse stavim treće. Ne, nije ovo moj pokušaj da ih ureknem kako bi nanizali poraze. Ova momčad je jednostavno solidna u svakom pogledu, a sve to bez Boozera (koji će po povratku definitivno napad učiniti još boljim) i bez poštenog šutera iz vana osim Korvera.

Sad, jedino me strah da će s Boozerom obrana možda biti mekša. Čekaj, neće. Jer ni sada ne briljira. Ali se popravlja. Ljudi, Bullsi će kada se kompletiraju imati trojac Boozer, Noah i Gibson pod košem. Što znači da će biti u stanju igrati 48 minuta s dva visoka koja mogu skočiti i zabiti. To je luksuz kakvoga ima malo koja ekipa. A Rosea još nisam ni spomenuo.

Zamislite da ispunjavate onaj nesretni all-star listić u ovom trenutku. Zar bi upisali Wadea prije Rosea? Samo Derrick i Rajon među bekovima na Istoku u ovom trenutku igraju na razini za koju možemo reći da je razina nositelja momčadi. S tim da Roseovom plesu oko obruča i po reketu ipak dajem malu prednost pred Rondovim povratnim loptama, jer Rose je ipak puno bolji asistent nego je Rondo strijelac.

Ako se ičemu veselim ove sezone, to je njihov eventualni međusobni dvoboj u playoff seriji. Preostala tri susreta regularne sezone također su podcrtana u rokovniku, jer će biti instant klasici kao i ovaj prvi od prije 20-ak dana. Mislim, zamislite da je Najbolja Playoff Serija Svih Vremena tek uvod u ono što nas čeka ove godine?

Zato, maknite mi s očiju Heat i Magic, tu Disney košarku za Disney raju. Daj mi old school, daj mi hard core. Jer Bullsi su for real. I da, ima nešto posebno u tome kada čitaš da su tri naj NBA momčadi Boston, LA i Chicago.

4. JAZZ

Nisam pod dojmom ovih suludih rezultata, suludih pobjeda na strani protiv favorita. Niti sam pod dojmom poraza doma koji se nisu smjeli dogoditi. Znam i da Jazz ima rupu pod košem, da ni obrambeno ni skakački nemaju što raditi protiv boljih. Ali, u tome i jeste poanta. Tko su ti bolji?

Hornetsi su momčad koja neće moći živjeti samo od obrane, kad-tad će nedostatak talenta u napadu doći na naplatu. Chris Paul je prekrasno stvorenje, poezija u pokretu. Ali CP3 nije Svemogući. Spursi su se okoristili spletom okolnosti koji uključuje lagani raspored i savršeno zdravlje svih važnih igrača. Taj splet okolnosti neće vječno trajati.

Jazz je pak to što jeste. Momčad s problemima pod košem i upitnom dužinom klupe (za sada ih tu pokriva Miles). Ali, Jazz je ujedno i momčad koja svaku večer može zabiti dovoljno jer ima tri apsolutna all-star igrača (pozdravi NBA ligi i novinarima koji nisu Paula Millsapa stavili na listić za all-star glasanje – mislim, zar je toliko teško danas, u doba interneta i ovakve tehnologije, dodati jedno jebeno ime na listić, ma zašto uopće raditi listić prije početka sezone i zašto se ja uopće nerviram oko gluposti kakva je all-star), jer ima lidera i mudonju u Deronu Williamsu i jer ima genija na klupi.

Dok se dodaju loptom kao da ih za svaki pas čeka besplatno pušenje, drže sistema i zabijaju, ovi Jazzeri su druga ekipa Zapada. Povremeni faul i zalaganje bit će dovoljni da namuče svu konkurenciju za drugo mjesto. Jednostavno, bolji su i talentiraniji od ostalih.

5. SPURS

Ako bi im nekako i uspijelo održati ovakav nivo forme do kraja, što je nemoguće jer i Parker i Timmy i Manu su u godinama kada je pad forme tijekom sezone, s i bez ozljeda, neminovan, Spursi i dalje ostaju momčad koja zna što radi, ali koja jednostavno više nema ono nešto za suprostaviti se pravim izazivačima.

Njihov jedini poraz došao je od Hornetsa, momčadi koja im nije dala otvoreni šut. Protiv slabijih doći do pobjede nije problem, barem ne kada imaš tri sjajna individualca i gomilu igrača svjesnih svojih uloga. Međutim, kada se suprostave nešto tvrđim protivnicima, tko će ih tada vaditi iz vatre?

Matt Bonner neće vječno gađati trice 100 posto, Timmy je pouzdan, ali Timmy ne može igrati 1 na 1 svaku akciju kao nekada, niti više zahtijeva udvajanje. Dakle, oslonjen si na Manua i Parkera. Koji su i dalje dobri, ali nisu bolji ni od Derona ni od Paula.

Također, tko ovdje čuva leđa Duncanu? Blair ne samo da je neučinkovit, nego kao da nema u sebi onu lanjsku luđačku energiju, Splitter je ipak previše drven, a Dice je prestar. Hill, Jefferson i Neal možda i mogu šuterski nastaviti biti ubojiti, ali bez skoka i čvrstog reketa, ovo je tek pola onoga nekadašnjeg šampionskog San Antonia.

6. HORNETS

Najugodnije iznenađenje sezone. Priznajem, od onih sam koji čekaju da kola krenu nizbrdo, jer napadački prečesto gledamo Arizu kako puca preko ruke ili Greena kako zabija u stilu Kobea Bryanta. Takve stvari ne mogu upadati vječno. Ali, čak i kada padnu na još niže grane u napadu, s ovakvim pristupom u obrani, kontrolom lopte i uopće igre, Hornetsi ostaju prava playoff momčad.

Zamjena Stojakovića u Toronto na prvi pogled nije loš potez, definitivno im je trebao pošteni back-up za Paula, ujedno i igrač koji može uskočiti na dvojku ako Belinelli ili Green zakažu. Jarret Jack je solidan all-round košarkaš i fajter. Samo, obzirom na Stojakovićevu godišnju gažu, zar se nije moglo malo pričekati kako bi se pokušalo dovesti nešto više talenta? Jer, ni Jack nije kreator ni strijelac kakav ovoj momčadi treba.

(Navodno je Jack prije svega doveden jer je odličan prijatelj s Paulom, po njegovim riječima ''kao braća su''. OK, ovo je sad već sumnjivo – prvo je Jack bio brat s Boshom, sada s Paulom. Da nije neki sumnjivi lobi preuzeo kontrolu nad NBA ligom? Počne li Paul igrati kao tetkica, sve će biti jasnije.)

CP3 će razigravati i zabiti kad zatreba, Monty Williams brinut će se da momčad igra sporo i uvijek pod kontrolom, kako bi se greške svele na minimum. Ali, u NBA ligi talent je najvažniji. Sistem te može odvesti do jedne granice. Da bi je prešao trebaš nešto više od momčadske igre, borbenosti i mušketirstva. Trebaš biti bolji od protivnika po onom najosnovnijem - košarkaškom znanju.

Još jedna očita rupa Hornetsa je i rotacija visokih. Gledao sam jučer kako su ih Clippersi ubijali čim Okafora ne bi bilo na parketu. David West je sjajan strijelac, ali u obrani donosi malo i ništa, a Jason Smith, kao ni novopridošli David Andersen, ipak nije igrač koji može zatvoriti reket. Da im je jedan drugi Andersen, onaj koji je nekada i igrao u New Orleansu, tada bi priča bila nešto drugačija.

7. MAGIC

Dok je Dwighta, Orlando će uvijek biti pobjednička momčad. Zaboravite na to hoće li ikada postati dobar kao Ewing ili Olajuwon u napadu (neće, nego palo mi je na pamet kako je malo blesavo što je Ewing pomoćnik u Orlandu baš zbog toga da uči Dwighta, a onda Dwight ode ljeti raditi s Olajuwonom – mislim, ego mora barem malo biti povrijeđen kad je dobri stari Pat u pitanju), Dwight donosi top 10 obranu i top 10 skok samom svojom pojavom.

Sad, do jučer je formula bila dobra. Okružite takvog igrača šuterima i nadate se najboljem. E, pa formula više ne funkcionira. Da bi šutirali, morate nekako i dobiti loptu. Nelson je osrednji slasher sklon ozljedama koji to radi sve teže i teže. Vince Carter je danas prilagođeniji ulozi strijelca s klupe nego startnog beka koji kreira sebi i drugima.

Također, kad dobijete loptu, morate je moći zabiti. I dok Carter i Nelson to još i rade nekako, ovo što igra Rashard Lewis je sramota. Čovjek je nešto tamniji Jason Kapono, jednako osuđen na jedan jedini element igre – šut za tri. O ugovoru nećemo ovom prilikom.

Još gore je što za sada ispod svake razine igre i kapetan all-dorks tima J.J. Reddick, što je bijeli brat Ryan Anderson podbacio svaki put kad bi dobio priliku i što Van Gundy uporno gura Lewisa na četvorku umjesto da olakša Dwightu život sparujući ga s Gortatom ili Bassom.

Lewis na četvorci znači da do minuta lakše dolaze i beskorisni revolveraši poput Richardsona i Pietrusa, igrači koji danas ni malo ne liče na one playoff legende iz dana Sunsa, odnosno Magica od prije dvije sezone. Dok su tada još i pokazivali nekakvu volju za igrom u obrani, danas se samo natječu u potezanju trica.

8. MAVS

Veterani koji znaju što rade i koji su, čini mi se, nikada svjesniji svojih ograničenja. A to nikada nije loše, jer kada si svjestan onoga u čemu si loš, tada se lakše fokusiraš na ono u čemu si dobar. Mavsi su u napadu jednodimenzionalna šuterska momčad (Dirk!!!) koja sanja o slasherskoj komponenti, injekciji talenta koja bi ih odnijela na višu razinu.

Kako je mladi Beaubois ozljeđen, kako je Barea ipak samo Barea, a kako rookie Jones ipak ni izbliza nije spreman pomoći, sve je u rukama Kidda i Terrya. Nitko ih ne forsira da jurišaju pod koš, već samo da šutiraju kada Dirk ne može. I za sada to solidno funkcionira, posebice zato što je Butler vraćen iz uloge beka koji pokušava nešto kreirati u ulogu trojke koja odrađuje od svega po malo.

Dallas stoga praktički zabija koliko Dirk zabije, što je ponekad premalo. Ali, u isto vrijeme Dallas igra nesebično kao nikada prije, s loptom koju ne distribuira samo Kidd već svi. Rick Carlisle je konačno uspio nametnuti duh svojih Celticsa u napadu. Međutim, ono što je najvažnije je da mu je to uspijelo i u obrani.

Jer, ako Dallas na ikoga podsjeća svojim stalnim pomaganjima i savršenim obrambenim rotacijama u ovom trenutku to su upravo Celticsi. Sve polazi od dva odlična sidruna pod košem, Chandlera i u nešto manjoj mjeri Haywooda, koji kontroliraju reket i zatvaraju sve rupe pod košem. Ostali možda nisu sjajni u obrani na čovjeka, ali itekako se dobro kreću i znaju ga usmjeriti tamo gdje žele.

S ovakvom obranom i učinkom centara, Dallas se ne mora bojati za nastup u playoffu. Dirk i Terry zabit će dovoljno, a Kidd i dalje ima oči na leđima. Iako ovu momčad nikada pretjerano nismo cjenili, treba im čestitati na upornosti i odluci da se ode u povijest sa stilom.

9. THUNDER

Regresija Thundera iz najpotentnije momčadi lige, legitimnog nasljednika Celticsa i Lakersa, u tipičnu NBA run and gun bandu najveći je šok početka sezone. Stvari su se naizgled popravile kada su iz momčadi zbog ozljeda ispali Durant i Green, ali njihovim povratkom momčad se opet vratila u onaj ritam kakav smo gledali većinu ove mlade sezone – egzibicije 1 na 5 igrača koji su prvi na hranidbenom lancu, dok ostalima ostaju samo mrvice.

OKC tako ne da nije postao Boston, nego, kvragu, nisu postali čak ni Portland. OKC su negdje u rangu ex-Miamia, ex-Cavsa i sličnih ekipa građenih oko jedne ili dvije zvijezde. Za što je kriv u jednu ruku talent Kevina Duranta, ali i trener Brooks. Da momčad igra kvalitetnu obranu, još bi mu se i moglo progledati kroz prste jer OKC pobjeđuje, ali pristup u obrani nije ni izbliza čvrst i koncentriran kao godinu ranije.

Rano je za paniku, mlada je ovo momčad koja mora naučiti na vlastitoj koži što i kako treba raditi za osvajati naslove. Ali, malo je tužno kad znaš da su napravili korak nazad. Sezona je na kraju krajeva duga, možda stvari kliknu, ali po prvi puta imamo pukotine u nečemu što smo smatrali savršenim.

Koliko je Brooks stvarno spreman za ovaj posao? Koliko je Harden dobar? Da li Westbrook i Durant mogu uključiti ostale u svoj ritam? Može li Durant biti dio momčadi, ili poput LeBrona treba uvijek dobiti loptu kako bi je ocarinio? I tako dalje i tako bliže.

10. HEAT

Znamo da imaju strašan potencijal, ali isto tako smo bili svjesni da nemaju što tražiti pored Celticsa i Lakersa dok god su im Mike Miller i Udonis Haslem četvrti i peti igrač, odnosno dok im je glavni stoper u reketu Joel Anthony. Međutim, porazi od Indiane i Memphisa?

Stvar u biti uopće nije toliko komplicirana za objasniti. Miami igra dobro dok uspijeva držati utakmicu u nekom svom ritmu. Ništa novo, takvih ekipa ima koliko hoćete. Sunsi i Warriorsi spadaju u skupinu koja uvijek ima šansu pobijediti ako se ide na više od 110 koševa, Portland i New Orleans profitirat će ako se igra organizirana košarka na ispod 90.

Heat je u takvoj situaciji da im najbolje odgovara brzina i tranzicija, ali kako nemaju skok i kako nemaju nikoga u reketu, na takvu igru mogu računati samo povremeno. Obrambeno imaju solidne pojedince, ali kao ekipa su u pravilu van ritma, a ista je stvar i u napadu. Umjesto da Jamesova akcija završi Wadeovim šutem, ona se nastavlja još jednim ulazom dok šutira netko treći.

James i Wade su slasheri koji još pokušavaju shvatiti kako zajedno, a za to vrijeme se otkrivaju svi nedostatci. Premalo šutera. Nikoga pod košem. Prazna klupa. Sve je rezultat individualnog, ništa momčadskog. Pat Riley pod hitno mora na klupu. Ili ne mora. Jer, obzirom da je ova sezona zrela za otpis, može mirno čekati sljedeću, dok coach Spo zbunjeno gleda pred sebe i misli ''hej, kako to da na 2K gazim s ovim momcima?''

11. BLAZERS

Nažalost, njima ne samo da je došlo vrijeme da otpišu sezonu, već i jednu generaciju. Bez Odena i s Royem u ulozi pasivnog promatrača ova momčad ovisi o učincima dva solidna veterana (Miller i Camby) te šutu s poludistance LaMarcusa Aldridgea. Uz McMillanovu kontrolu možda bi moglo biti dosta za playoff, ali puno toga ovisi o tome koliko će i kako igrati Roy i kakva će zamjena biti Matthews. Za sada još uvijek imaju dovoljno mesa za održati se među osam na Zapadu.

12. HAWKS

Novi trener, ali isti stari Hawksi. Zašto? Zato što ni Drew, kao ni Wooden prije njega, nema nikakav nadzor nad ovom momčadi. Doduše, primjetno je kako nešto veće uloge imaju Horford i Smith te kako lopta kruži bolje nego ikada u eri Joea Johnsona, ali ako se ravnoteža u napadu i popravila, ona obrambena je nestala. Bibby šutira kao mladić, ali je totalna rupa u obrani, Johnson i Smith se ni približno ne trude kao nekada (svaka čast Smithu na prosjeku blokada, ali obrana nije samo blokirani šut s leđa), dok Horford gubi svaku bitku s bilo kojom rasnom peticom. Ipak, još uvijek im moram dati prednost pred Bucksima jer mogu zabiti.

13. BUCKS

A zabiti je totalna nepoznanica u Wisconsinu. Bez obzira na sva pojačanja i gomile potrošenog novca, ovo je ista momčad kao lani. Kontrolirana u napadu od strane fašistoidnog trenera i playa koji je često van kontrole, ekipa Bucksa se vrti oko Andrewa Boguta na način na koji se Hornetsi ili Jazz vrte oko svojih playmakera. Dok je Bogut zdrav i spreman, zatvoren je reket i skok je pod kontrolom. Makni ga iz slike, imaš lutrijsku momčad.

14. SUNS

A što onda tek reći o Sunsima? Makni Nasha i imaš Toronto 2.0. Roster na kojem nema ničega, ali roster koji očito vjeruje da može i živi neopterečeno. Ta mentalna snaga, sigurnost koju u suigrače ulijevaju Grant Hill i Nash danas je možda i njihov najveći adut, zato ih i ne mogu izostaviti iz playoff slagalice, ma kako negledljivi bili na trenutke.

15. WARRIORS, GRIZZLIES, ROCKETS

Tri momčadi koje su na korak do playoffa, s ogromnim upitnicima zbog kojih nikako ne mogu dobiti prednost pred ranjivim Sunsima i Blazersima. Warriorsi igraju sjajno, ali ozljede su već u ovom kratkom periodu spominjane uz imena Ellisa i Currya, Lee je više van parketa nego na njemu, a sve to bez trenutnih problema s ozljedama sklonom Biedrinsu, čiji učinak u obrani daje ovoj momčadi potrebni balans. Ako ih može tješiti, kada su kompletni bolji su od Sunsa. Učenici su nadmašili učitelje i to u potpunosti – s ovakvim skokom, interesom za obranom i nesebičnim napadom ovogodišnji Warriorsi su najbolja moguća kopija lanjskog Phoenixa. A znamo gdje je ta momčad stigla.

Grizzliesi su pak u dosadašnjem dijelu pokazali dva lica – ono nesebične momčadi u kojoj svi igraju sve i ono sebične skupine individua koja gleda samo svoje brojke. Možda pobjeda protiv Heata i kazne Randolphu i Mayou zbog kašnjenja na trening posluži kao trenutak bistrine nakon kojega se sve posložilo kako treba. Možda i ne. Međutim, činjenica koju nitko ne može osporiti je da, kada igraju kako treba, momci iz Memphisa djeluju kao regularna playoff momčad, čak i na ovakvom Zapadu. Bit će zanimljivo gledati mogu li pobijediti sami sebe i izdići se iznad prosjeka.

Rocketsi su zato vjerovatno već ispali iz svake trke. Ako će Blazersi i Sunsi ustupiti mjesto Warriorsima i Grizzliesima, preostalih šest momčadi zasigurno se neće maknuti pred Houstonom. Koji opet igra možda i najljepšu napadačku košarku u ligi, ali koji nema ni minimum obrane. Rupa pod njihovom košem je ogromna i ne mogu je pokriti ni sva sjajna kretanja u napadu, meke ruke Scole i Martina te solidan učinak klupe. Ozljeda Brooksa došla je u najgorem trenutku, ali ni s njim ova momčad ne bi riješila pitanje obrane u srcu reketa. Rocketsi se bore, trude se, skaču, ali iz momčadi koja njeguje Adelmanov stil u srcu kojega je organizirana košarka po uzoru na Princeton offense (s primjesom dobrog starog Woodenovog UCLA high post pristupa, jer i Adelman je učenik Jacka Ramsaya), Rocketsi danas više djeluju kao nellieball banda.

Adelmanov problem je uvijek bio taj što se možda i previše prilagođavao igračima, a to u ovakvoj situaciji nije najpametnije, jer Houston danas treba čvrstu ruku i dosljednost misli li se nekako uključiti u borbu za playoff. Treba malo muškosti na svu ovu njonjavost.

18. NUGGETS

Iznenađujuće dobri rezultati i igre obzirom na ozljede i stanje u svlačionici. Mislim, svi znaju da ova momčad ne ide nigdje, ali bez obzira na to odrađuju posao. Naravno, glavni pokretač je Carmelo koji, valjda u želji da što prije privuče udvarače, igra košarku života. Viđali smo ovakve periode u kojima je najdominantniji igrač na parketu, ali nikada u ovakvom omjeru.

Osim što zabija s fantastičnim postotkom, što ne siluje tricu i što igra obranu, Melo skače kao manijak i razigrava svoje škart suigrače. Što nas tjera da se pitamo zašto ovako nije igrao uvijek, kada svi znamo da može? I hoće li nakon što završi u New Yorku (što bi bio najgori mogući scenarij, jer u rukama D'Antonia pretvorit će se tek u još jednog nabijača statistike) nastaviti s ovakvim pristupom ili će se vratiti u ulogu onog pasivnijeg Carmela koji se zadovoljava šutem s poludistance i povremenim faulom u obrani?

19. PACERS

Ugodno iznenađenje i ujedno jedan od boljih trenerskih poslova ove godine. Iz ničega je Jim O'Brien (kojega na ovim stranicama hvalimo godinama naizgled bez razloga – e, pa evo vam danas dokaza da uspjesi Celticsa s Piercom i Walkerom nisu samo rezultat slučajne sjajne sezone Toinea Kockara) stvorio momčad koja zna što radi.

Za razliku od lani kada su samo ispaljivali trice, ove sezone ispaljuju trice i igraju obranu. Ključ je čvrsti reket na čelu s Hibbertom, ali i s uvijek prisutnim bijelim drvom. O'Brien je mudro žrtvovao dijelić lanjskog napada kako bi u Hansbroughu, McRobertsu i Fosteru uvijek pod košem imao skakača viška.

Još kad bi Collison nekako opravdao ulaganja u njega, bila bi ovo možda i playoff momčad na pitomom, pitomom Istoku. A ni ovako nisu daleko, dok god Dunleavy donosi pouzdanu treću napadačku opciju uz Grangera i Hibberta, koji se nametnuo kao temelj momčadi, čovjek oko kojega se sve vrti na oba kraja terena.

20. NETS

Rad Averya Johnsona već je vidljiv. Netsi igraju pod kontrolom, solidno u obrani i samo ih bolje igre Brooka Lopeza pod košem dijele od playoffa. Sve je u njegovim rukama – počne li skakati kao što dominantna petica mora, postane li čvršći na oba kraja terena i prvenstveno počne li se ranije riješavati lopte sada kada ga svi udvajaju, Netsi imaju dovoljno za ući u playoff.

S ovako drvenim Lopezom, jednostavno nema prostora za Harrisa i šutere. S tim da svakako treba naglasiti kako su podbacila i sva potencijalna pojačanja. Murphy uopće ne igra, što zbog ozljede, što zbog toga što Avery ne podnosi tako nemoćne obrambene igrače, a Morrow i Outlaw jedan šuterski bljesak zamijene s nekoliko apsolutnih šuterskih crnih rupa.

Ali, samo treba strpljenja. Obzirom da Farmar i Favors daju potrebnu stabilnost na klupi, kada u jednom trenutku Lopez napravi korak naprijed i kada sve klikne, Netsi su u stanju na ovakvom Istoku krenuti u opasnu seriju.

21. KNICKS

Nešto slično su u stanju napraviti još samo Knicksi. Samo u potpuno suprotnom smjeru. Dok Netsima treba skok kako bi obrana bila na još većoj razini, Knicksima treba još veća napadačka učinkovitost. Jer za obranu ovdje nikoga nije briga, a malo tko gleda i suigrača. Ono što je važno samo je trčanje gore-dolje uz ispaljivanje što većeg broja blesavih šuteva.

Koji za sada upadaju ne samo Amareu i Feltonu, već i potpunim anonimusima poput Fieldsa, Douglasa ili Walkera. Reći da ovoj momčadi nije stalo možda je pogrešno. Jer svakom njenom članu stalo je do toga da nabije vlastitu statistiku. Ali, usporediti ovo s nekadašnjim Sunsima nema smisla. Ovo jeste D'Antoni, ali onaj D'Antoni iz Denvera, iz razdoblja prije Phoenixa. D'Antoni kojega jednostavno boli neka stvar za išta više od toga da plaća sjedne na račun na kraju svakoga tjedna. D'Antoni koji se inspirira sebičnom rukom umjesto ubuntuom, empirizmom umjesto idealizmom.

22. WIZARDS

Momčad slična Knicksima u tome što ima dovoljno talenta da bljesne svaku večer. Ali, isto tako momčad u kojoj ne postoje nikakve naznake igre. Jedino nebitnije i manje važno od truda u obrani je dodati loptu suigraču, samo što, eto, imaju tog malog Walla protiv kojega se nije pametno kladiti.

23. SIXERS

Za razliku od Knicksa i Wizardsa, Sixersi su momčad koja ima obrise nekakvog sistema, samo što poput Rocketsa nisu u stanju dobiti utakmicu da se ubiju. Solidna obrana, solidan skok, od ulaska Turnera u igru i sve solidnije kruženje lopte, ali napad je i dalje uglavnom bezidejan. Ne toliko zbog Iguodale, već više zbog gomile sličnih igrača – Iggy i Young trebaju loptu da bi igrali na silu, Holiday i Williams moraju igrati na brzinu, a nitko osim Turnera nije spreman jednostavno je proslijediti do prvog slobodnog čovjeka.

Ali, put kojim trebaju krenuti je jasan – rasprodati sve igrače koji dupliciraju jedni druge te se okrenuti rebuildingu oko mlade vanjske trojke. I svakako dati šansu Spenceru Hawesu i njegovoj mekoj ruci.

24. BOBCATS

Tračak nade u Charlottei zove se D.J. Augustin. Nastavi li mali igrati kao u zadnjih nekoliko utakmica, dakle nastavi li biti pouzdani play koji je ujedno i pouzdana treća napadačka opcija, Bobcatsi vrlo lako mogu preskočiti dobar dio ovih momčadi ispred, sve tamo do Pacersa (a možda i njih).

Jer, Augustin kao treća opcija daje toliko potrebnu iskru opet očajnom napadu jedne ipak do jučer playoff momčadi. Dakle, znamo da Bobcatsi znaju igrati obranu, da imaju šansu, ali problem je ipak toliko se pouzdati u minijaturnog playa koji nikada nije gađao više od 40% iz igre. Jer, ma kako dobar bio, Augustin ipak neće riješiti rupu pod košem i u skoku. Niti to mogu povremeni bljeskovi Mohammeda, niti to može Thomas koji ionako većinu vremena provodi izluđujući Larrya Browna svojom nesposobnošću da shvati osnovna kretanja u igri.

25. KINGS, CLIPPERS, WOLVES

Tri mlade momčadi s dovoljno talenta, ali miljama udaljene od ikakvog shvaćanja svog mjesta u svijetu. Kingsi u dvojcu Evans-Cousins imaju potencijal, ali potencijal koji treba itekako brusiti. Zato su ključni sljedeći potezi – što će napraviti s viškom visokih igrača? Hoće li Thompson, Dalambert ili Landry u nekom tradeu donijeti novi talent, pick ili solidnog beka koji će pomoći Evansu da se razvije u pravom smjeru? Ili će ih prodati u bescjenje, kao toliko puta prije.

Clippersi možda imaju još veći igrački potencijal, ali za razliku od Kingsa koji znaju kako se gradi playoff momčad, Clippersi znaju kako se uništavaju potencijalne playoff momčadi. Bledsoe, Gordon, Aminu, Griffin i Jordan (jer Kamana treba pod hitno uvaliti nekome dok još ima ikakvu vrijednost) trebaju ovu sezonu da pokažu imaju li potencijal kao petorka. Rješavanje ugovora Davisa i Kamana treba biti prioritet, a da se mene pita sutra bi poslao budući pick prve runde (jer draft ionako neće biti ništa posebno, ponajviše zbog lockouta, a i što će Clippersima još jedan talent, njima trebaju veterani u najboljim godinama koji znaju kako se pobjeđuje) u Cavse za Varejaoa. Dodaj Andya na peticu umjesto Jordana, stavi pored njega preostalu četvorku i reci mi da ova momčad dogodine ne može u playoff?

Wolvesi pak zasigurno neće u playoff još neko vrijeme, ali stavljam ih u kategoriju s ovim momčadima koje imaju budućnost samo zato što imaju Kevina Lovea. Uz malo sreće možda im u krilo uleti još jedan potencijalni superstar na draftu i eto ekipe koja se konačno ima čemu nadati. Doduše, s Kahnom u blizini sve je moguće, ali činjenica je kako Love sam samcat skokom daje šansu ovoj momčadi svaku večer, a dok Beasley zabija ovako kako zabija čak i napad djeluje potentno.

28. PISTONS, RAPTORS, CAVALIERS

Tri momčadi koje izgledaju užasno i koje nemaju nikakvu budućnost. Nikakvu. Jedino tužnije od gledanja njihovih izdanja i svog tog krivo posloženog (anti)talenta na parketu je razmišljanje o njihovoj budućnosti. Zarobljeni lošim ugovorima i užasno balansiranim rosterima, sve čemu se mogu nadati je što manji period povratka na staze relevantnosti.

Pistonsi barem imaju te veterane za koje možda mogu dobiti poneki pick ili zadnju godinu nečijeg ugovora, dok su Raptorsi osuđeni na godine gledanja Bargnania i Johnsona dok se nadaju da svi ovi igrači koji ne igraju obranu možda pokažu interes i za tim segmentom igre. Također, istrče li ikad na parket s trojkom Calderon, Stojaković i Bargnani, bit će to jedan od highlightsa sezone. Stern je uspio, NBA ima svoju Cedevitu!

Meni osobno Cavsi su ipak najtužniji prizor. Veterani koji znaju kako izgleda playoff, ali i veterani koji su uglavnom zašli s krive strane godina, bez iluzija da će u ovoj momčadi doživjeti novu renesansu. Svi oni samo čekaju promjenu. Jedina sreća je što nema previše mladih igrača koje će ovo depresivno iskustvo ubiti u pojam.

7Nov/104

+ – + – + – + – + –

Posted by ispdcom

Prošle sezone sam pokušao uspostaviti periodično nabrajanje top 5 pozitivnih i negativnih stvari vezanih uz tekuću košarkašku (pretežno NBA) sezonu. Nakon desetak novih NBA dana krećemo u novu sezonu pluseva i minusa, naravno s vjerom u redovitije održavanje postova.


PLUSEVI

Finalisti 2010 i 2011
Lakersi i Celticsi u ovom trenutku djeluju kao najmoćnije ekipe. Odlično posložene, s kvalitetnim akcijama i shemama te osvježenim klupama već sada je jasno kako igraju košarku na višem nivou od ostatka lige. Svi će se hvatati za pokoji poraz ili seriju poraza koje će nužno doživiti tijekom sezone, ali kad dođe playoff biti će pravi. Lakersi, a pogotovo Celticsi su svjesni da im je ovo zadnja ili predzadnja prilika za naslov tako da će gristi još žešće čemu se možemo samo veseliti.

John Wall
Točnije John Wallov šut. Gledajući ga u Kentuckyju prošle sezone bilo je jasno da je dečko prava stvar te da će mu NBA ritam utakmica više odgovarati, što se potvrđuje odličnim igrama koje najavljuju bolje dane za navijače Wizardsa. Najveći upitnik koji se stavljao pred Walla, osim za mladog playa očekivanog velikog broja izgubljenih lopti, jest njegov šut. Gledajući isključivo mehaniku, Wall ima puno kvalitetniji izbačaj te on izgleda kao da u budućnosti ima daleko više potencijala za razvoj u ubojito oružje nego li je to slučaj kod njegovih kolega iz nove generacije playmakera, Derricka Rosea i Rajon Ronda. Kad jednog dana u skoroj budućnosti doradi i taj element igre valjda će to biti konačni odgovor papcima poput ESPN-ovog Cowherda koji su se okomili na dečka zbog nekakvog plesa, umjesto da se fokusiraju na raskoš jednog nesvakidašnjeg talenta.

Rookieji Clippersa
Baron Davis prema vlastitom priznanju vuče ozljedu još tamo od 2007. Unatoč toj spoznaji ove godine je započeo sa pripremama za sezonu kao i uvijek, u kolovozu. Što reći, čovjek je profić. I optimist. I sad se opet ozlijedio, te time nastavio zlosretni niz zlosretnih sustanara Lakersa. Ipak, u ovom slučaju Vinnie Del Negro zasigurno prije svakog spavanja zaziva operaciju Baronovog koljena ne bi li ga se bar privremeno riješio jer Eric Bledsoe se pokazuje svakim danom kao adekvatan nasljednik. Bledsoe je punokrvni playmaker odličnog šuta i sa parom pravih muda za voditi ekipu, točno onakav kakav treba upariti sa šuterčinom kakva je Eric Gordon. Blake Griffin se izgleda u potpunosti vratio od prošlogodišnje ozljede i već je postao redoviti član svih highlight filmova. Ono što me straši je paralela sa energičnom igrom Gerlada Wallacea koja bi u budućnosti mogla osim highlighta donijeti i ozljede. Ali za sada uživajmo u sjajnom mladom kosturu Clippersa, tko zna kad će Sterlingu past na pamet da zamjeni recimo Gordona za McDyessa i pick druge runde.

Warriors
Nellie ball era je dobila novi zamah unatoč odlasku njenog idejnog tvorca. Monta nije sebičnija verzija Ben Gordona već stroj za koševe sa razumom. Stephon Curry je igračina all star kalibra. Dorell Wright je all rounder za tricu, obranu i sve što se traži od njega u datom trenutku. David Lee igra u ekipi koja mu po svemu savršeno odgovara. Napad je mrak, obrane nigdje, a Biedrinis, jedini pošteni obrambeni igrač, ima više posla od kontrolora leta na Heathrowu dok pokrpa sve rupe. Ali nema veze, ovu ekipu je gušt gledati i bit će ih gušt gledati u playoffu. Jedna runda će biti sasvim dovoljno.

Naj play lige je ... CP3
Sve (moje) sumnje vezane uz robocop dodatak na Paulovom koljenu i mogući utjecaj na njegovu igru su nestale onog trenutka kada sam vidio što su Hornetsi napravili Heatu. Paul je kirurški sve odradio i pokazao nama svima koji smo sumnjali kako je upravo on najbolji play lige. Njegova igra je čista poezija na parketu i samo se nadam da će zaraziti još pokojeg klinca da sljedeći put na haklu doda loptu otvorenom suigaču umjesto da puca preko ruke. Hornetsi nisu okružili Paula s puno talenta, ali su prava klapa i zato pobjeđuju.

MINUSI

ESPN ili RTL/24h za košarku
Kad sam pomislio da je The Decision dno dna, pojavio se famozni Heat Index i dao posao nekolicini novinara koji bi inače valjda pratili Paris Hilton ili GaGu. Najgore je što me ESPN kroz sve ove godine navukao na svoje uredne statistike, ali kad se malo saberem skontam da tamo nemam što pročitati osim povremenih radova Simmonsa ili NBA today podcasta. Stein, Adande i writer formerly known as true hoop, ne zaslužujete moje klikove Stoga, pa pa #ESPN24hheatindexlbjceleb, hello NBA fanhouse, where actual sportswriting happens.

Heat
Balon se prebrzo ispuhao, Big Three su naglo postali Big Two. Heat će gaziti patuljke sa istoka čisto na konto sile LBJ/Wadea, a protiv Celticsa i Lakersa nemaju što tražiti ovako kako sad igraju. Emeka Okafor je protiv Heata imao više od 90% šuta iz igre. Što li će se dogoditi protiv Gasola? Bosh je recimo imao jedan skok u toj istoj utakmici, brojku koji bi i legenda Scalabrine u istoj minutaži čisto na konto želje nadmašio. LBJ i Wade naizmjenice vode napade i siluju lopte pa se postavlja logično pitanje zar je moguće da ovakva dva talenta ne mogu pronaći način kako da zaigraju skupa? Vjerujem da Riley već sprema svoj trenerski pozdravni govor za svlačionicu. Tamo negdje oko Božića. We pay, you guys play.

Ispod očekivanja
Oklahoma i Portland, dvije momčadi najavljivane kao budućnost lige se pomalo gube. Za Portland, konkretnije za postojeći sastav, je izgleda već kasno jer je svakim danom sve jasnije kako je Oden sve dalje od ozbiljne karijere, a bez njegovog očekivanog učinka Blazersi se teško mogu ubaciti u najviši ešelon vrhunskih momčadi koje imaju pravo utvrditi da se bore za naslov. Oklahomina igra također ne nudi razloga za optimizam. Previše je silovanja lopte od Duranta, Greena i Westbrooka, dok svi ostali statiraju. Izrađenih akcija nema ili se ne vrte tako da tu najviše pate oni koji mogu pomoći kad veliku trojku ne krene. Pogledajte samo statistiku James Hardena. A bez takvih igrača se neće moći suprostaviti Lakersima, ako uopće dođu do njih.

Opet neki ugovori
“Max contract players are not supposed to shoot airballs” - reporter sa utakmice Wolves - Hawks nakon podbačaja Joe Johnsona. Ok, za Joe Johnsona se još može naći opravdanje što ga je Atlanta zadržala, ali za Mike Conleya 45 milja za 5 sezona, točnije 2 milijuna manje od Ronda je zbilja upitno. Činjenica je da je Conley ove sezone konačno prešao iz prošlogodišnjeg stanja zbunjenog mladog playa u igrača koji može povuči i zaokružiti inače odličnu petorku Grizzliesa, ali zar vrijedi potrošiti toliko love na njega? Čak je i sam Mike bio zbunjen kad je čuo ponudu.

Istok je istočno
Toronto, Indiana, Detroit, Washington, Philadelphia, New York, Charlotte, Minnesota. Ovo su ekipe koje se ove sezone nemaju čemu nadati. Sve osim zadnje su sa Istoka što govori kako je krajnje vrijeme da se promjeni format playoffa i da se za naslov bori 16 najboljih, a ne po 8 sa istoka i zapada. Stern, ne budi fifa.

19Oct/100

WIZARDS

Posted by Gee_Spot

''I lied to coach and told him my knee was sore so he could start Nick. Obviously, no one's taken it well.''
- Gilbert Arenas

SCORE: 28-54
PRVIH 5: Wall, Arenas, Thornton, Blatche, McGee
5 ZA KRAJ: Wall, Hinrich, Thornton, Blatche, McGee
MVP: Wall
LVP: Arenas

Posljednji u nizu incidenata Gilberta Arenasa na sjajan je način pokazao koji će biti najveći problem Wizardsa ove sezone. Naime, iako Arenas otvoreno kaže da je lagao treneru, u tome uopće nema ništa sporno. Svi lažemo, a kada su u pitanju ovako sitne stvari, onda to ni nije prava laž. Ok, nije bilo potrebe za tim, Flip Saunders bi ga vjerovatno odmorio i da ga je zamolio, ali nije u tome poanta.

Poanta je u tome da je Washington momčad u rebuildingu koja je upravo na draftu izabrala Johna Walla, franchise playera na čijim leđima će idućih deset godina prolaziti kroz lijepa i ružna razdoblja, igrača za kojega bi polovina GM-ova u ligi prodala vlastitu djecu. Kada kreneš u potpuni rebuilding, onda moraš raskrstiti s prošlošću, pogotovo ovako kompleksnom.

Gilbert Arenas nema apsolutno nikakav pozitivan utjecaj na ovu momčad. Nikakav. Gledano čisto košarkaški, Arenas je zastarjeli davitelj lopte koji oko sebe treba imati 9 fantastičnih i njemu podređenih sporednih igrača da bi mogao donijeti rezultat. Nakon svih ovih ozljeda, upitno je pak može li vratiti i pola prijašnje eksplozivnosti.

Međutim, u isto vrijeme Arenas jednostavno nema instinkte ni kvalitete da bi bio sporedan igrač. Ne igra obranu, nije šuter, nije playmaker osim u onom najsirovijem slash & kick smislu, nema čak ni neku osnovnu košarkašku naobrazbu koja bi ga učinila nevidljivim na terenu. Ono, da radi i šuti. Ne, Arenas je showman koji je većinu treninga posvećivao šutiranju trica s 9 metara, dok mu one tradicionalne nikada nisu bile interesantne.

Gledano van parketa, Arenasova eksponiranost samo će otežati razvoj jedne ionako problematično posložene momčadi. Kao i u ovom slučaju s izmišljenom ozljedom, svaka i najgluplja priča skretat će pažnju s bitnih stvari samo zato što je Arenas već obilježen, čime mladim igračima koji tek trebaju naučiti prave vrijednosti život neće postati lakši.

Da su Wizardsi stabilna franšiza, priznali bi grešku i riješili bi se Arenasa već na dan drafta. Ovako, u strahu od gubitka tolikog novca (dužni su mu još 80 milja onog suludog ugovora) koji mu na neki način moraju isplatiti, Wizardsi se kockaju s budućnošću. Hej, zašto Arenas ne bi bio drugi bek, nek' igra uz Walla. Rookie će biti glavni, razvijat će se, a Gilbert će biti učitelj i šuter, zadovoljan sporednom ulogom. (Barem dok ne nađemo nekoga dovoljno blesavog da nam uzme Gilbertov ugovor iz ruku, to je ionako bila glavna misao vodilja, što nas dovodi do sljedećeg zaključka - nije Arenas jedini koji laže u Glavnom Gradu).

Kakvo katastrofalno razmišljanje. Umjesto novog starta s novim vlasnikom, tek još jedan pokušaj životarenja. Niti je Arenas u stanju ikome biti učitelj, niti on uopće može funkcionirati bez lopte. Wall kraj sebe treba Kirka Hinricha, koji će mu olakšati život čuvajući najopasnijeg beka i preuzimajući dio odgovornosti na sebe. Čak je i Nick Young, sa svojim revolveraškim pristupom, bolje rješenje od Arenasa – trenutno je potentniji strijelac, a o življem i zdravijem tijelu da i ne pričam, iako je i on crna rupa što se kruženja lopte tiče.

Što nas dovodi do drugog ogromnog problema ove momčadi – ona je puna crnih rupa. Jadni Mike Miller lani je trčao uokolo i dodavao sam sebi, ne bi li momčad barem na trenutke djelovala kao košarkaška ekipa, a ne tek jedan ispodprosječni NBA action show.

Young kao bek, zatim Al Thornton kao malo krilo i Andray Blatche kao četvorka, svi redom poznaju samo jedan stil igre – 1 na 1. Ok, znaju i onaj drugi, 1 na 5. Jedna momčad može živjeti s jednim takvim igračem, ali ako imate trojicu koja će zaustaviti svaki ritam kako bi odvagala svoju opciju, tada vam se ne piše dobro.

Znači, imamo playa poput Walla koji će dominirati (i to s razlogom) s loptom, okruženog igračima koji iza sebe nemaju ni dana obrazovanja glede igranja prave timske košarke. Flip Saunders je dokazani paničar koji nije u stanju nametnuti svoju viziju igre (posjeduje li Flip nešto takvo uopće?), tako da je upitno očekivati da Wizardsi tijekom sezone previše napreduju.

Čak ako se i riješe Arenasa, makar i ovako kasno, opet ostaju pretanki na vanjskim pozicijama sa samo Wallom, Hinrichom i Youngom. Na malom krilu je uz davitelja Thorntona otpisani Josh Howard, jedan od rijetkih koji posjeduje all-round kvalitete i koji zna što je momčadska igra, ali kod njega je nakon svega što je prošao upitno i mentalno i fizičko stanje. Doduše, Adam Morrison je u još goroj situaciji, ali on nikada i nije bio negdje da bi ga sada žalili što je nigdje. Lijepo od Wizardsa što su mu omogućili da se i dalje mota po NBA kao gledatelj.

Blatche ima potencijala biti sjajan strijelac, ali ono što je važnije za ekipu je da iskoristi atletske predispozicije za skok i obranu, a ne samo trpanje koša. Dovođenje Yi Jianliana tu neće pomoći, jer kineski veteran je mekan koliko je to moguće.

JaVale McGee je solidan šljaker, ali njegovi limiti ne tiču se samo igre, već i fizikalija koje su ispodprosječne za jednog startnog centra te je upitno može li se on nametnuti makar i kao nekakva kopija Brandona Haywooda. Ma, čak i ako uspije, bez ikakve pomoći sam ne može zatvoriti reket. Kevin Seraphin je još daleko od toga da bude all-round monstrum koji će mu pomoći pod košem, a Hilton Armstrong ionako nema što ponuditi osim mišića i šest osobnih.

Znači, ova momčad neće igrati obranu, u napadu tek treba osmisliti plan, a puna je igrača koji poznaju samo haklerski pristup košarci. Problematičnih karaktera na sve strane, a za njihov razvoj bit će zadužen tip koji se nekontrolirano znoji na prvi znak problema. Wall će imati sjajne brojke, ali kada pogledate ispod njih naći ćete i gomilu izgubljenih lopti, krivih odluka i pogrešaka. Što je sve dio normalnog razvoja. Međutim, taj razvoj bi imao još više smisla kada bi Johnny bio okružen i ponekim veteranom koji zna što radi, a ne tek momcima koji uglavnom pojma nemaju kako je to biti dio nečega većega od njihove vlastite statistike.

Jedna dobra vijest za kraj - kraj Saundersa će se ove sezone kao asistent okušati Sam Cassell. Prvi vanzemaljac koji ima šansu postati NBA trener, to je nešto na što svakako treba obratiti pozornost.

30Aug/1015

WASHINGTON

Posted by Gee_Spot

Sorry Barače Obmano, ali prije osvrta na neke od klubova glavnog grada slijedi nekoliko rečenica o još jednom porazu Hrvatske košarkaške reprezentacije.

Prvo poluvrijeme bilo je napadačka rapsodija. Realizacija fantastična, lopta kruži, ma da nije bilo onih osobnih u napadu bilo bi još bolje. Primjetno kako je naša koncentracija bila debelo iznad protivničke, da li je moguće da su nas Janezi podcijenili, da su ostali u šoku pored ovako angažirane i kvalitetne igre? Doduše, nije naša obrana bila nešto specijalno, osobito pod košem je bilo prostora kojega Slovenci nisu koristili. Naša dva centra, bez obzira u kojoj kombinaciji, ispadaju na svaku fintu, nitko ne čuva leđa jedan drugome. Ozbiljna momčad bi s ovakvim napadačkim učinkom i barem prosječnom obranom, na poluvremenu imala barem +15. Naši su uspjeli uhvatiti +5.

Zato je ono što se dogodilo u drugom bilo očekivano. Slovenci su izašli nabrijani i spremni odgovoriti pristupom. Pročitali su našu klimavu obranu, a naš šut je pao. I eto ti drame. Doduše, više je to bila komedija, sa svim onim tricama koje su ulazile sa svih strana. Kvragu, čak je i slovenski Scalabrine ubacio jednu, a naše vruće krumpire od table nisam ni brojao. Na stranu to, trice su anulirale trice, koji je onda glavni razlog što smo drugo poluvrijeme stalno zaostajali i što smo na kraju izgubili 7 razlike?

Obrana. U svim segmentima. Od skoka do kretanja. Vidjelo se već u prve dvije utakmice, a nakon treće je jasno - mi smo neozbiljna momčad. Ova reprezentacija nema nikakvu zonu, presing, zamke, match-up, išta za što bi mogli reći - da, evo sad ćemo igrati 5 minuta to i to, da malo izneredimo protivnika. Što god igrali, šuplji smo kao švicarski sir. Naši centri su borbeni, mogu zabiti, ali ni jedan ne može zatvoriti reket. Lončar je uvjerljivo najgori obrambeni visoki kojega sam ikada vidio, ogromno dijete bez ikakve koordinacije. Tomić, koji je potpuno podbacio u napadu, puno je više naškodio momčadi potpuno izgubivši bitku u skoku.

Svi veliki košarkaški umovi uvijek tvrde da su za napad odgovorni igrači, a za obranu treneri. Košarka nije football pa da treba crtati svaku akciju. Pet dobrih košarkaša u stanju je zabiti dovoljno, pa su čak i naši to uspjeli. Mislim, ako su samo Ukić, Popović i Tomas dovoljni za zabiti 84, onda je tu jasno da napad nije neka velika filozofija. Ali, obrana radi razliku između pobjede i poraza, a mi smo primili 91 od Slovenaca (koji nisu ništa manje limitirani). Joke Vranković se ironično smijao sudcima i nervozno promatrao kako nam upadaju trice. Možda bi bilo bolje da je poduzeo nešto kako bi se zatvorio onaj propuh pod košem. Uostalom, čemu služe pripreme, makar i ove od mjesec dana, kada nisu u stanju uigrati igrače u obrani barem do te mjere da ne smetaju jedni drugima?

WIZARDS

Ovoga ljeta Wizardsi su povukli dva ključna poteza za budućnost. Prvo, zahvaljujući lutriji dobili su novo lice kluba, izabravši na draftu Johna Walla kao prvi pick. Drugo, nakon smrti dugogodišnjeg vlasnika Abea Polina momčad je prodana Tedu Leonsisu, energičnom bogatunu koji je vrlo brzo od Washington Capitalsa napravio vrhunsku NHL franšizu te ima namjeru nešto slično poduzeti i s Wizardsima (dobar primjer je i ova situacija s Anthonyem, čim se našao na tržištu Wizardsi su agresivno krenuli u akciju ne bi li ga doveli u glavni grad).

Nažalost, u momčadi će se još dobar niz godina nalaziti i komedijaš Gilbert Arenas, kojemu su Wizardsi dužni tek pišljivih 80 milja za iduće 4 sezone u kojima će od vječno ozljeđenog superstara Arenas lagano postajati vječno ozljeđeni veteran bez prave role (čekaj, zar ga oni stvarno misle koristiti kao beka-šutera?). Ipak, osim njegovog katastrofalnog ugovora, situacija sa salary capom nije toliko crna. Čak je i Hinrich, ovoljetno pojačanje prihvaćeno u paketu s pickom prve runde Chicago Bullsa, tu tek još dvije sezone, za vrijeme kojih će čuvati leđa Wallu.

Taj pick prve runde mogao bi biti zanimljiv, ostvare li se prognoze po kojima je Kevin Seraphin novi Serge Ibaka. Kako god bilo, ova dva rookiea budućnost su kluba, a ostali potezi povučeni ovoga ljeta više su u skladu s dnevnim potrebama. Tako je na još jednu godinu iznajmljen Josh Howard, nekada drugi igrač momčadi koja je igrala NBA Finale, a danas vječno ozljeđeni problematični karakter. Sve što ponudi s pozicije trojke, gdje su Wizardsi ostali bez Mikea Millera, bit će bonus.

Dovođenje Jianliana, slično kao i potez s Hinrichom, dio je strategije Wizardsa koji ovoga ljeta svoj prostor na salary capu nisu trošili na slobodne igrače, već na prihvat neželjenih ugovora slanjem kojih u Washington su matični klubovi poželjeli biti što konkurentniji u lovu na LeBrona. Netsi su tako poslali Kineza u Wizardse, ali te 4 milje više na salary capu im nisu pomogle, isto kao ni Bullsima onih 9 otvorenih odlaskom Hinricha. Washington je pak u paketu dobio 3 milje kojima će platiti većinu Yieve plaće, usput popunivši roster, ako ne pretjerano korisnim, a ono barem određenim manjinama i poslovnim partnerima atraktivnim igračem.

Roster još nije finaliziran, prostora na salary capu ima taman za odraditi još poneku transakciju s ekipom koja se želi spustiti ispod granice poreza na luksuz. Zadnji potezi su pak potpisi ugovora s Trevorom Bookerom (prvi senior izabran na ovogodišnjem draftu, jedino veće iznenađenje od njegovog izbora 23. pickom bit će ako uspije ostvariti NBA karijeru – nema šuta, prenizak je, a usprkos šljakersom mentalitetu nije bio dominantan skakač na sveučilištu) te s Hiltonom Armstrongom (čisto da se na klupi nađe 6 osobnih koje tu i tamo mogu zatrebati).

Dolazak Walla i Seraphina čini ih ne samo zanimljivijima, već i boljima, ali pitanje je koliko će trebati da se iz lutrije popenju u playoffu. Dolazak Carmela bi taj proces ubrzao, ali sve se svodi na cijenu, odnosno na to kolika bi bila odricanja. Obzirom na neizbježno odrastanje koje rukiji moraju proći, Arenasov i Hinrichov ugovor te nedostatak pravih igrača zadatka i pouzdanih veterana, za Washington bi svaka ishitrena reakcija mogla biti kobna. Moneyball je jedini ispravni put – birati mudro na draftu (dogodine će vrlo vjerovatno imati također pick među prvih deset) te usput čistiti prostor na salary capu kako bi za dvije sezone imao momčad koja ima što ponuditi i na parketu i u eventualnim zamjenama.

NATIONALS

Baseball se prije 5 godina vratio u Washington, nakon što ga je napuštao već dva puta ranije. Naime, prva verzija Washington Senatorsa postala je,, preseljenjem u gradove blizance, današnja momčad Minnesota Twinsa. Druga verzija, osnovana odmah nakon odlaska starih Senatorsa, danas se nalazi u Teksasu i odaziva se na ime Rangers. Ova pak treća inkarnacija kluba nekadašnji su Montreal Exposi, nesretni kanadski klub koji, nikakvo čudo, u susjednoj državi nikada nije uspio zainteresirati ljude za američki sport.

Ekspanzijske godine očekivano su donijele užasne rezultate u ovih prvih nekoliko sezona, ali danas Nationalsi imaju sjajnu budućnost. Iako su i ove godine jedna od najlošijih momčadi u MLB-u, prvi dio sezone držali su se sasvim dobro sa svojom kombinacijom isluženih veterana i mladih zvijezda. Obzirom da su se posljednjih godina nakrcali vrhunskim talentima, borba za playoff mogla bi početi već od iduće sezone.

Evo, na zadnjem draftu su prvim pickom izabrali Brycea Harpera, najveći talent generacije, klinca koji će za tri-četiri sezone nakon što prođe sve razine (obzirom da baseball većinu svojih igrača vuče direktno iz srednje, period privikavanja na profesionalizam i uopće sazrijevanje oni prolaze idući od četvrte prema prvoj ligi – samo najveći talenti skrate taj put, a često sama pozicija na draftu nema nikakvoga značenja jer šanse da prvim pickom pogodiš tinejđera koji će postati zvijezda su minimalne) vjerovatno preuzeti ulogu njihovog catchera budućnosti (ili možda čak i neku lakšu ulogu u polju, naime pozicija catchera je prezahtjevna i momčadi u većini slučajeva vrhunskim batterima pronalaze lakše uloge u obrani).

Dok Harper ne stasa (i ako stasa) glavno napadačko oružje bit će Ryan Zimmerman, igrač treće baze koji se zadnje dvije godine nametnuo kao jedan od najboljih u ligi na svojoj poziciji. Zimmerman je njihov prvi izbor od dolaska u Washington, praktički lice franšize. Odnosno, to je bio do ove godine. Kada se prije nekoliko mjeseci iz druge lige u prvu momčad prebacio Stephen Strasburg, za Nationalse je i službeno počelo novo doba.

Kakva ludnice je vladala u cijeloj zemlji oko Strasburga najbolje govori sljedeća izjava nastala u vrijeme LeBronove ''The Decision'' autor koje je jedan novinar (poprilično duhovita stvar, ovo je moja krnja verzija) - sad kada je LeBron konačno odlučio gdje nastavlja karijeru, možemo li se vratiti normalnom životu i bavljenju Strasburgom? Točno se sjećam njegove MLB premijere, bila je u pitanju prva utakmica NBA Finala te sam u pauzama košarke pratio njegov nastup na ESPN America.

Rijetko kada hype opravda očekivanja, ali u slučaju Strasburga bilo je tako. Klinac je u svom prvom MLB nastupu rasturio, izbacivši rekordan broj igrača za prvu utakmicu, odigravši bez greške i pokazavši svoj zavidan repertoar. Strasburg je sa svoje 22 godine već pravi as, uz brzu loptu koja probija granicu od 100 milja na sat, preko fantastičnih change-upa (ravni pitchevi sporije brzine) do ludih krivulja svake vrste, posjeduje i kontrolu i koncentraciju ravnu najvećima.

Gledati igrača s toliko različitih oružja koji ne griješi poseban je doživljaj, samo što nažalost po Nationalse sreća nije dugo trajala – Strasburg je ubrzo počeo osjećati probleme s rukom, a po novome će izgleda morati i na operaciju zbog koje možda propusti i cijelu iduću sezonu.

Međutim, iduća sezona za Washington ionako nije presudna. Oni su u fazi prikupljanja talenta i slaganja momčadi koja bi svoj vrhunac trebala imati za 3-4 sezone. Tada će imati Harpera i Zimmermana u napadu, a obranu će držati Strasburg i još nekoliko potencijalnih all-star pitchera.

Jordan Zimmermann (nije u rodu s Ryanom, a ima i dva n na kraju) izabran je godinu prije Strasburga, ovu sezonu je propustio zbog iste ozljede, a po onome što je prikazao lani u rookie nastupima, trebao bi postati solidan drugi ili treći starter. Drew Storen, ovogodišnji rookie, od prvoga dana planiran je kao budući closer i prvo ime na klupi, a tu je još jedan mladić, Tyler Clippard, trenutni najbolji rezervni pitcher u momčadi, kojega su prije nekoliko godina ukrali Yankeesima iz njihovog dvorišta.

Ima tu dovoljno materijala da se dogodine dođe barem do polovičnog učinka, ali, u slučaju da se sve poklopi, potencijal ove momčadi u nešto daljoj budućnosti je strašan. Kad dodaš još Ovechkina i Johna Walla te izgleda ponovno dobre Redskinse, ispada da vošingtonske zaljubljenike u sport čekaju zlatna vremena.

THE ROSTER OF THREE

The Last Airbender (M. Night Shyamalan, 2010.)

Ili kako su ga naši preveli – ''Posljednji Airbender''. Funny shit. Da, M. Night je opet nadmašio sam sebe – opet je snimio gori film od onoga prethodnoga. Iako, ovaj put mi čak i nije imao nekakvu trash vrijednost, obzirom da je ovo ozbiljni dječji film (koliko tako nešto može biti ozbiljno). A opet, i ''Lady In The Water'' je bio ozbiljan dječji film. Kako god, lijepo je vidjeti da legenda i dalje radi što hoće, snimajući sve skuplje projekte kako mu autorska kvaliteta sve više opada. Iako su neki sumnjali da je ovakav blockbuster znak da se i on prodao te da je postao tek najamnik, očito je iz svakog lošeg dijaloga, svake loše režirane sekvence, da je ovo M. Nightov projekt. Pusti ti posljednjeg zrakosavijača, čovječanstvu treba više ovakvih savijača sistema iznutra, ljudi vjernih sebi ma kako ta vjera bila neopravdana.

The Man Who Heard Voices (Michael Bamberger, 2007.)

Sportski novinar na jednoj zabavi susreće poznatog redatelja te fasciniran njime odlučuje napisati knjigu o radu na njegovom novom filmu. Ne, to nije sadržaj ovoga romana, jer ovo nije roman. Ovo je kratki sinopsis događaja koji su doveli do realizacije ove knjige koja je rezultat višemjesečnog praćenja rada M. Night Shyamalana na filmu ''Lady In The Water'', od konstantnih prekrajanja scenarija do samog snimanja. Film je to koji je definitivno razotkrio M. Nighta kao autora koji nema što za reći, ali kako i ova knjiga uspijeva prikazati, usprkos tome nije riječ o ništa manje fascinantnom liku, čovjeku koji se nakon jednog slučajnog hita stvorenog vlastitim talentom odjednom našao u poziciji u kojoj je svaki dan borba za očuvanje stečenog statusa. Lud, egoista, vizionar, ma što god od toga bio, M. Night nikad nije dosadan.

A Man Under The Influence (Alejandro Escovedo, 2001.)

Jadni Escovedo, taman je snimio ovo remek-djelo od albuma kad se razbolio nakon čega se njegova karijera pretvorila u klasičnu sprdačinu – kolege su mu počele organizirati koncerte i snimati ''tribute'' albume kako bi mu skupili love za liječenje, postao je ljubimac medija koji su uvijek spremni podržati bilo kojeg autsajdera, što mu je odredilo i kasniju karijeru – svaka ploča koju je snimio nakon ove proglašavana je graničnim remek-djelo, a u biti bi se radilo o solidno odrađenom poslu ovog vrhunskog muzičara (doduše, album nakon nazvan ''The Boxing Mirror'' jednako je snažna kolekcija pjesama, samo više u goth tonu, nešto kao teksaški Cave) koji je, eto, imao dovoljno sreće u životu da snimi ovaj vrhunski spoj country balada, americana veselica i uopće žanrovskih momenata duboko nasljonjenih na Parsona i Teksas, ali i na roots rock '80-ih. Ništa originalno, ali svaka sekunda zvuči ultimativno.

25Jun/101

BURN YOUR DRAFT CARDS – THE 2010. EDITION, PART ONE

Posted by Gee_Spot

Čovječe, svima se toliko stisnuo sfinkter pred početak trgovine da smo ostali zakinuti za spektakularne tradeove, osim ako u takve ne računate navodnu zamjenu između Bullsa i Wizardsa. Sad, zašto se Washington dobrovoljno odriče prostora na salarya capu zbog picka Bullsa (radi se o Seraphinu o kojem smo se naslušali kao o novom Ibaki, i to prije svih od našeg Joea Forda, koji ne samo da bolje izgleda od Chada nego je i bolji skaut) i Hinricha nije baš najjasnije (ma u biti jeste – dobili su solidnog veterana za rotaciju, još jednu potencijalnu igračinu za budućnost, plus više ne moraju razbijati glavu oko bacanja novca na ovogodišnje slobodne igrače jer su ga pola iskoristili na kapetana Kirka), ali jasno je da ovim potezom Bullsi mogu ispuniti sve svoje želje. Makar se one zvale Chrisica i LeVlatka.

Kako još ništa nije potpisano, moguće da se u ulozi Washingtona nađe neka druga momčad s prostorom na salary capu, voljna uzeti Hinricha besplatno da bi ga pokazivala uokolo kao ulov sa inače nikada bogatijeg tržišta slobodnih igrača (već vidim oduševljene navijače, jeiiii), ali Bullsi su odlučni u lovu na dva mega ugovora. Kako je cijelu priču dojavio Veliki Ric Bucher, to sam siguran da će se nešto od navedenoga dogoditi, bez obzira što je i sam naveo kako su šanse da se stvar raspadne poprilične.

Nego, bolje da ja krenem na draft pa da onda redom kako naiđu spomenem i ostale manje transakcije (a bilo je nekih puno zanimljivijih). Dakle, da bacimo pogled kako je biralo svih 30 momčadi uz neizbježnu podršku sinova Bostona, Dropkick Murphysa te uz napomenu da pregled opet ide u dva dijela jer imam neke neodgodive poslove (kako stvari stoje drugi dio bi mogao osvanuti tek sutra ujutro):

1. WASHINGTON

John Wall je novi lider u gradu, dolazi u idealnu situaciju i mislim da ga bez problema odmah možemo proglasiti top 10 playom u ligi. Gledajte to ovako – ako je jedan Jennings odigrao onako koje je odigrao uz pravu priliku, što može poći krivo u slučaju Walla koji je sličan ali bolji igrač i kojega čekaju sve prilike svijeta?

Izbor Čovjeka Zvanog Lazar na kraju prve runde mi je simpatičan, Hayward se pokazao profesionalcem i radnikom te iako nije talent za prvu rundu možda postane solidno all-round krilo te specijalist za šutiranje trica. Izbor Nemanje Bjelice u drugoj rundi nije ni bitan, obzirom da jedan od najvećih srpksih talenata ostaje u Europi, ali je indikativan – do jučer bi ovakav profil igrača definitivno planuo u prvoj rundi. Uglavnom, ako se ikada odluči za NBA, Washington ima prava na zanimljivog igrača koji bi, ako popravi šut iz vana, možda mogao i opravdati etiketu ultra-light Kukoča.

Čekaj, što je sada ovo? Na telefonu je David Kahn, genijalni GM Wolvesa koji nudi svoje pickove za ova dva igrača? Dakle, Hayward i Bjelica idu sa svojim upitnim potencijalom put Minnesote (Darko je oduševljen, a Rubia nije ni briga jer ne želi smrzavati svoj baby look u nekakvoj tamo Minnesoti), dok u Washington kreću Trevor Booker (igrač tipa Haywarda, veći fajter ali slabijeg šuta) i izvjesni Hamadi N'diaye, koji je navodno oduševio na kampovima svojom visinom, pojavom i blokerskim sposobnostima. Oduševljen sam, novi DJ Mbenga je baš ono što je trebalo Wizardsima (šalu na stranu, druga runda i služi da se kockaš s potencijalnim centrima koji ne znaju što s loptom ali mogu zatvoriti reket, uostalom zar nije Memphis jednoga takvoga izabrao još lani kao drugoga ukupno?).

2. PHILADELPHIA

U Turneru dobivaju igrača koji ih odmah može dignuti na novu razinu, a obzirom kako je dobre rezultate Collinsa stvarao s mladim igračima poput Michaela Jordana i Granta Hilla, koji također nisu imali playmakere već su od prvoga dana morali igrati glavnu ulogu u momčadi, ne sumnjam da će Evan na kraju sezone biti novi ROY (i da, mislim to u oba značenja riječi).

3. NEW JERSEY

Nakon svih priča ipak su se odlučili za Favorsa i to je pametan potez. Pusti ti to što bi npr. s Wesom Johnsonom i Carlosom Boozerom složili respekta vrijednu petorku i što bi već od ove sezone krenuli u lov na playoff, s Favorsom bi se jednoga dana mogli boriti za naslov.

Preostala dva picka Netsi su poslali u Atlantu za Damiona Jamesa. Sad, James je igrač koji bi čak možda mogao uskočiti na poziciju krila i pomoći, ali mi nikada nije bilo jasno zašto su npr. Hawksi tri picka ranije izabrali njega da bi ga onda nakon 15 minuta trejdali za Jordana Crawforda? Ima li boljeg trenutka za biti NBA GM od drafta?

4. MINNESOTA

Kakvo olakšanje za Kahna, Wes Johnson je ostao slobodan i čovjek si je kupio priliku za još malo mira. Sad je riješio pitanje jednog bočnog igrača, a i sumnjam da će žaliti za Cousinsom koji je sve samo ne sigurna oklada. Iako, na sve sam bio spreman kada su Wolvesi u pitanju, jedna od luđih glasina koja se pojavila zadnjih dana bila je trade Jeffersona u Memphis za Randolpha i pick. E, u tom slučaju morali bi izabrati Cousinsa jer Zach bi mu bio idealan mentor.

Kahn je nakon lanjske fiksacije na playmakere ove godine odlučio pokupiti sva razpoloživa krila, pa je tako draftao još i odličnog strijelca sa Nevade Lukea Babbitta, koji je ubrzo završio u Portlandu u zamjenu za dokazanog člana rotacije kakav je Martell Webster (bravo i za jedne i za druge, Webster je postao višak u Blazersima a Wolvesima dobro dođe svaki korisni igrač). Kad dodaš već spomenuti trade s Wizardsima, te činjenicu da su još jedan pick druge runde potrošili na izvjesnog Paulaoa Prestasa, brazilskog centra koji igra u Španjolskoj, ispada da su se Wolvesi stvarno naradili. Bit će tu zanimljivog materijala a okrenutost Europi izgleda postaje Kahnov zaštitni znak.

5. SACRAMENTO

Njihov draft može se pokazati totalnim promašajem, ali i totalnom krađom. Praktički, nisu se imali što misliti u oba slučaja – u Cousinsu u pokupili najboljeg preostalog igrača i uz malo sreće riješili su probleme pod košem za idućih 10 godina (a možda im problemi tek počinju – Cousinsa sam gledao u desetak utakmica i ni u jednoj momak nije odigrao istu partiju, jednom bi izgledao kao najtalentiraniji centar s fantastičnim rukama, drugi put ne bi mogao zabiti zicer, ali barem u par stvari mogu biti sigurni – mali će biti stroj za skokove i promašena slobodna), a izbor Hassana Whitesidea u drugoj rundi trebao bi se smatrati krađom. Mislim, Hassan je do nedavno bio smatran lutrijskim pickom na račun potencijala, kada su krenuli kampovi ljudi su vidjeli da osim fizikalija tu i nema previše talenta, ali Kingsima i dalje ostaje ogromna potencijalna petica sposobna blokirati sa svih strana, trčati po terenu, i što je najluđe – čak i zabijati. Potencijal kombinacije njega uokolo koša i Cousinsa pod košem zasigurno je bio ključan prilikom izbora i ako se pokaže točnim, Kingsi bi jednim draftom mogli riješiti pitanje unutarnje linije za dogledno vrijeme.

6. GOLDEN STATE

Uf, pick koji sam očekivao s najviše strepnje, naime po pričama izgledalo je gotovo sigurno kako će Warriorsi izabrati Grega Monroea, jednog od dražih mi igrača na ovom draftu, a to bi praktički značilo da se možemo pozdraviti s njegovim razvojem. Srećom, klub koji je po defaultu u rasulu odlučio se za Ekpea Udoha. Udoh je sjajan igrač koji može funkcionirati čak i u momčadi bez sistema jer je sposoban pomoći na razne načine, a i za razliku od Monroea već je gotov košarkaški proizvod. Dobro, logično je pitati što će sada biti sa svim onim visokim talentima koje se Warriorsi ranijih godina spremili na klupu, ali za Udoha se nekako ne bojim, mislim da će snaći i da će postati rasni NBA igrač.

7. DETROIT

Pitanje je koliko je Detroit zdravija sredina za Monroea, obzirom da ni oni nemaju ništa što bi mogli okarakterizirati kao prepoznatljivu igru. Pistonsi su šuplji pod košem, ali ne znam koliko će im izbor jednog igrača finese pomoći, Monroe pored sebe treba pravu ratničku četvorku a takve u Detroitu baš i nema. A opet, nije da im je i ostalo previše izbora, jednostavno su morali uzeti Grega. Sad nam se samo ostaje nadati da će u hodu skužiti što je najbolje za sve uključene.

U drugoj rundi izabrali su Terrico Whitea, combo-beka s Mississippia, valjda kako bi pravio društvo Benu Gordonu i Rodneyu Stuckeyu. Vidio sam ga jednom i momak je upravo to, još jedan bek koji ne zna igrati bez lopte, upitne učinkovitosti čak i za svoje godine.

8. LA CLIPPERS

Aminu je logičan izbor, posegnuvši za super atletom s Wake Foresta Clippersi su kompletirali svoju petorku za iduću sezonu (Davis, Gordon, Aminu, Griffin, Kaman) a da se nisu dirnuli u salary cap. Sad se još samo treba suzdržati i dati šansu klincima da stasaju, usput nekako istrpiti ugovor Barona Davisa te za nekih tri-četiri sezone postati velesila na Zapadu. Jer, pokaže li se Aminu sposobnim razviti šut koji bi mogao pratiti fantastične atletske predispozicije, Clippersi bi vrlo lako mogli imati po top 10 igrača na svim pozicijama osim jedinice. A jedna pozicija, makar se radilo o onoj najvažnijoj, da se puno lakše srediti nego njih pet. Ako ništa drugo, Aminu će barem biti odličan obrambeni igrač i četvorka od koje boli glava ala Josh Smith.

Međutim, ono gdje su Clippersi uboli jackpot je zamjena s Thunderom, koji je svoj pick prve runde poslao u LA za budući, zaštićeni izbor. Za OKC to ionako nije važno, oni su svoga igrača dobili na drugoj strani, iako me malo iznenađuje da se nisu potrudili isčačkati nešto više za potencijal kakav ima Eric Bledsoe. Uglavnom, Clippersi su dobili i šestog igrača, combo-beka koji može biti i taj play budućnosti, ali za početak prije svega donose koševe s klupe, sjajan šut za tri i mogućnost odmora starterima na obje bekovske pozicije.

Izbor druge runde također je za svaku pohvalu. Iako je Willie Warren slabija verzija Bledsoea, još prošle godine je smatran lutrijskim potencijalom i mogao bi također ponuditi solidne minute s klupe na pozicijama jedan i dva. A dodatni plus (vjerovatno i glavni razlog zašto su posegnuli za njim) je i taj što je Warren odličan prijatelj s Griffinom te je upravo on play koji je namještao sva ona zakucavanja Blakeu dok je igrao na Oklahomi.

Mislim, nije da ovo imamo često prilike reći zato da naglasim još jednom – bravo Clippersi!

9. UTAH

Cole Aldrich je ostao na stolu a oni biraju Gordona Haywarda, koji možda i ne bude najbolji Hayward na draftu? Stvarno? Mislim, da je Aldrich tamnoput još bih ovo razumio, ali ovako – ništa mi nije jasno. Hayward će proći težak put dok postane solidan NBA igrač, dok bi Aldrich već sutra bio starter pod košem i ogroman korak naprijed nakon Fesenka i Kupusa. Hayward čak ne može biti ni zamjena za Korvera, obzirom da je ispodprosječan šuter za poziciju i prije svega za boju kože. Pretplatnici u Salt Lake Cityu dobili su novog heroja (barem za jednu sezonu), ali očito je strah od draftanja novog Ostertaga nadjačao razum.

Tko zna, možda će izbor druge runde popraviti dojam, iako sumnjam da je itko vidio izvjesnog Jeremya Evansa kao draft izbor. Radi se o solidnom sveučilišnom igraču profila Millsapa, dakle šljakeru koji će uvijek odigrati iznad očekivanja. Iako mu manjka centimetara i pedigrea (čak nije bio ni dominantan skakač na svojoj razini), nekako sam spremniji kladiti se na njega da će uspijeti nego na Haywarda. Uf.

10. INDIANA

Iako je Larry odlučno rekao da će mijenjati pick, očito ili nije bilo zainteresiranih ili su promijenili mišljenje. U krilo im je tako pao Paul George, momak koji si je najviše digao cijenu igrama na kampovima, praktički od nikuda sletivši u lutriju. Navodno se radi o all-round krilu McGradyevskih sposobnosti (za sada samo znam da izgleda pospano kao Tracy) koje bez problema može igrati i dvojku obzirom na lakoću kojom zabija iz vana. Hm. Igrao je na nikakvom sveučilištu, nije privlačio pažnju dvije sezone usprkos fenomenalnim predispozicijama i sada bi kao trebao popušiti da se radi o novom McGradyu nakon par treninga? Malo ćemo pričekati, ali stoji da, ako je samo pola toga što se priča točno, onda je Larry izgradio novu momčad s dva kasna picka, Grangerom i Georgeom. Svaka čast.

U drugoj rundi su izabrali dva igrača. Prvo izvjesnog Stephensona koji je još jedno solidno krilo (što je s Larryem i tim vječnim kockanjem s potencijalnim all-round krilima?), te zatim nekog anonimusa koji vjerovatno neće dočekati ni kamp, pa su ga trejdali za nekog drugog anonimusa koji se barem cool zove – Magnum. Iskreno nemam pojma što bih o tome rekao osim da bi bilo super imati igrača u najdražoj ligi kojega možeš osloviti s Manjum.

11. NEW ORLEANS

Živci Chrisa Paula mora da su jako, jako debeli. Njegov nesretni klub kao da sve radi da ga otjera, pa su evo sada izabrali najboljeg preostalog visokog igrača na draftu, dakle čovjeka koji bi im itekako dobro došao pod koš gdje su najtanji, da bi ga onda ekspresno zamijenili u Oklahomu za njihova preostala dva picka prve runde, solidnog atletu i stvarno prosjećnu trojku Quincya Pondextera (koji je to što jeste) te prosjećnu sveučilišnu četvorku Craiga Brackinsa (koji je također to što jeste i pomalo podsjeća na one nesretne izbore Simmonsa i Armstronga prije nekoliko godina).

Dakle, umjesto da si osiguraju startnu peticu, Hornetsi su si nabavili dva igrača za dno klupe. Naravno da takav potez moraš povući svaki put kad ti se pruži prilika. Sve što je Thunder trebao prihvatiti zauzvrat nesretni je ugovor Mo Petersona, ali obzirom da je radi o zadnjoj godini i da OKC ima prostora na salary capu, radi se o minimalnim izdatcima za igrača koji će im dati idealnu kombinaciju za pod koš s Ibakom.

12. MEMPHIS

Tri picka u prvoj rundi, tri sumnjiva izbora. Xavier Henry definitivno izlazi prerano na draft, ali šuterski potencijal postoji. Još samo mora dokazati da je u stanju odigrati sve ostalo što se očekuje od NBA beka-šutera. Dominiquea Jonesa, eksplozivnog combo-beka za kojega nisam nikada čuo i koji se od nikuda pojavio u prvoj rundi prodali su Dallasu (Cuban je očito zaljubljen u te strijelce Beauboisova profila) iako je definitivno najintrigantniji izbor od svih koje su imali, a treći pick su potrošili na Greivisa Vasqueza kojeg od milja zovem Planina jer me stilom igre podsjeća na našeg Zokija Planinića.

13. TORONTO

Igrač koji je najviše pao na draft listama u proteklih nekoliko dana definitivno je Ed Davis s North Caroline. Naravno, tko će drugi posegnuti za jednim mekanim post igračom nego Toronto. Posjeduje li Davis kvalitete kojima bi mogao zamijeniti Bosha? Možda. Ono što sigurno znam je da ne posjeduje muda, te će bar u tom segmentu igra Raptorsa ostati vjerna tradiciji. Davis ima fizikalije i sve potrebno za biti veliki igrač, ali nagledao sam se toliko mlakih napada na koš i neuspijelih polaganja da bi u svakom trenu radije za npr. idućih 10 godina izabrao imati Big Babya nego njega.

Kupnja Alabia od Dallasa također ne predstavlja iznenađenje. Doduše, čudi me što se Cuban tek tako odrekao ogromnog, drvenog centra za šaku dolara i budući izbor druge runde, ali Toronto treba ovakve projekte ne bi li bar ostavio živom nadu da će jednog dana, valjda negdje 2016., u reketu imati igrača kojega će protivnici respektirati.

14. HOUSTON

Sjajan izbor Rocketsa, najbolji preostali visoki igrač pridružuje se ionako krcatom rosteru. Patrick Patterson nije zvijezda niti će od njega itko u Houstonu očekivati da to bude – čovjek je pokretna četvorka, dobar skakač, potencijalna napast u obrani, te netko u stanju zabiti bez da se igra na njega ali i iz pick 'n' pop situacija. Uglavnom, pravi klupski igrač, prvi visoki s klupe koji donosi energiju i zrelost.

15. MILWAUKEE

Ekipa koja se prije drafta već bacila u razne mutne poslove imala je pune ruke posla i noćas. Novi članovi Bucksa tako nisu samo jednodimenzionalni hakleri poput Maggettea i CDR-a, već i izbor prve runde Sanders (četvorka ogromna potencijala ali daleko od igrača koji može pomoći odmah), te čak tri igrača iz druge runde. Hobson s New Mexica je solidan igrač, prije svega šuter, ali znamo kako završavaju igrači iz druge runde koji nemaju potencijal već su to što jesu – via Europe. Jerome Jordan je rođen na Jamajci te ga definitivno želimo u NBA, ali činjenica je kako su Bucksi potrošili pick na njega samo zato što se radi o ogromnom čovjeku koji će potencijalno postati centar, a ne o igraču koji zna igrati košarku. Keith Gallon je momak o kojem nadimak Tiny sve govori – riječ je o dvojniku Big Babya, koji je skupio solidne brojke kao nasljednik Blakea Griffina u Oklahomi. Definitivno vrijedan rizika, jer ako bude upola dobar kao Davis, Bucksi su napravili sjajan posao. Jedva čekam dvoboje Tinya i Big Babya u playoffu.

19May/1013

CHANGING OF THE GUARDS

Posted by Gee_Spot

Iako je Kreha već nakon prve utakmice uzviknuo da je gotovo i da Boston sigurno prolazi, meni je trebala još jedna potvrda. Postavio sam stvari ovako – ako Orlando drugu dobije s manje od sedam, koliko je bio hendikep na kladionici, Boston ide dalje. Primjećujete li tu nešto čudno? Da, rekao sam ako Magic dobije s manje od sedam, jer ni u ludilu nisam računao da stroj Magica može izgubiti dvije za redom.

I tako sinoć krene druga utakmica i opet ista stvar. Više nije bilo opravdanja u stilu ''tjedan dana odmora ostavio je Magic izvan ritma'' ili ''do ovog trenutka konkurencija im je bila nedorasla i nikako nisu mogli biti spremni za razinu na kojoj Boston igra''. Sve je to hrpa sranja, jer istina je vrlo jednostavna – Boston igra bolje.

Nisu savršeni, imaju padove pri kraju četvrtina i nakon što krenu s rotacijom petorka-klupa, ali tko jeste? Zato one uvodne minute, bilo u utakmicu ili u drugo poluvrijeme, kada je na parketu pet najboljih, predstavljaju najbolju košarku koju je itko prezentirao u dosadašnjem playoffu, košarku koja je barem na 20-ak minuta po večeri gotovo pa savršena.

Fantastična obrana, potpuna koncetracija na oba kraja terena i kirurški precizna realizacija napadačkih zamisli. Pitati se gdje je bila ova momčad cijelu sezonu nema smisla, treba uživati u trenutku. Jer, sva ta pitanja ionako nisu ništa drugo nego jadna isprika za vlastite nam slabosti, iako mi nije jasno zašto je sramota biti u krivu u nečemu tako asptraktnom kao što je NBA playoff. Mislim, zar nije to razlog zašto ga volimo?

Obzirom kolika je snaga branda zvanog LBJ, ne čudi me što je u cijeloj priči oko ispadanja Cavsa veća pozornost posvećena manama Cavsa nego snazi Bostona. Ono, svi smo znali da su Cavsi jednako ranjivi kao i lani, te iako je malo tko mislio da će pasti već protiv Bostona, pad je bio očekivan. I očekivano je bilo da će izazvati napade na račun Cavsa jer većini je već puna kapa LeBrona i njegovih priča koje uglavnom ne bivaju potkrijepljene ničim.

Međutim, ovaj put bi bilo prejadno fokusirati se na slabosti Orlanda. Naime, momci se bore i daju sve od sebe, ali Boston je jednostavno bolji. Celticsi imaju tu veteransku snagu, dok Howard i društvo tek trebaju završiti školovanje. Ako ih tješi, za razliku od Cavsa nemaju se čega sramiti. U pitanju su sve redom fantastični košarkaši koji zaslužuju igrati u playoffu svake sezone. Howard je, ma kako limitiran bio u nekim stvarima, prekrasan košarkaš i prije svega borac. Koji je već osjetio dovoljno bolnih poraza na kojima može samo učiti i učiti, da bi jednog dana osvojio naslov.

Redick, Barnes, Nelson, sve redom su u pitanju pravi fajteri stvoreni za playoff. Zato me i živcira pristup većine stručanjak ESPN-a, koji su svi redom izabrali Magic, kako sada opet, umjesto da se fokusiraju na Boston, traže mane u igri Orlanda ne bi li opravdali vlastiti izbor (naslovi tipa "Celtics escape vs. Magic" su sramotni, jer u potpunosti zasjenjuju širu sliku za račun sitnih zadovoljstva ega). Kao da se tu ima išta pravdati. Mislim, gledaš jednu momčad koja skoro cijele sezone djeluje moćno, i gledaš drugu koja se u drugom dijelu sezone skoro raspala. Pa naravno da ćeš misliti kako su ovi prvi favoriti, nema tu ništa problematičnoga. Tko je mogao znati da će Boston odjednom opet postati Boston?

Čak sam pogledao i prognoze u The Zoran Vakula Awards, te moram istaknuti kako nitko, pa čak ni navijački nastrojeni Kreha, nije davao šansu Celticsima, te da je čak i među ESPN-ovim stručnjacima prolaz Bostona protiv Cavsa pogodio samo Tim Legler (i majka Henrya Abbota, koja uopće ne prati košarku već je više tu da dokaže kako su ovi ostali geekovi pametni, zato jer pobjede jadnu ženu koja buba parove napamet dok oni po cijele dane analiziraju utakmice). Taj isti Legler je opet bio u manjini kada se biralo Boston protiv Orlanda, te mu se priključio samo iritantni Broussard (fan Cavsa koji je izborom Celticsa valjda pravdao poraza svoje momčadi) i naš Kreha (fan Celticsa koji je opet dobio razloga vjerovati u svoju momčad).

Uglavnom, opet kažem, žalosno je što onda svi traže neke razloge zašto Orlando gubi, umjesto da gledaju zašto Boston pobjeđuje. A pobjeđuje jer opet ima zdravu naj-ujednačeniju petorku u ligi, u kojoj od prvog (Rondo) do petog (Perkins) igrača imate najmanji mogući pad kvalitete. Klupa daje solidni doprinos, što je možda i najveće iznenađenje uopće, mislim, tko je mogao očekivati da će Tony Allen i Sheed odjednom pomoći Big Babyu u segmentu adrenalinskih inekcija?

Ipak, najvažniji razlog zbog kojega su Celticsi ovako moćni je – glava. Ne glava u onom naivnom smislu da igrači vjeruju da mogu, već glava u smislu da su spremni napraviti sve što treba za pobjedu. Pa tako i izvući nemoguće iz svojih umornih, veteranskih tijela, da bi odigrali obranu koju protivniku ne ostavlja prostora za disanje, a kamoli igranje.

Sinoć sam skoro zaplakao dok sam gledao Piercea, ali ne zbog igre (sinoćnja partija mu je bila šampionska), već zbog izjave koja u biti otkriva gdje i kada su se Bostonu opet posložile stvari. Naime, Pierce je, sa svom svojom hall of fame karijerom na leđima, mrtvo-hladno priznao pred kamerama kako je ovo danas Rondova momčad, kako su nekada on, KG i Ray nosili njega, a sada on nosi njih. Dajte pokušajte zamisliti još kojega prvaka kako tako nešto priznaje, ili uopće bilo koju momčad u kojoj može doći do ovakve predaje štafete? Jako ih je malo, zar ne.

I da, prije nego što Simmonsu padne na pamet, da sam ispucam sljedeću pop-kulturnu referencu - predaja štafete Piercea Rondu ravna je trenutku kada Jacob prepušta Jacku mjesto čuvara Otoka.

Ako ćemo stvari pojednostaviti, onda možemo reći da su Celticsi patili što zbog godina i ozljeda, što zbog problema s kemijom uzrokovanih upravo tom promjenom poretka. Kada su veterani konačno pristali postati pomoćnici, tada je i Riversu opet postalo lakše uvjeriti ih da imaju dovoljno snage za još jedan pohod. Što bi se reklo, prvo pometi ispred svojih vrata. Boston je to napravio i zato je sada tu gdje jeste. Opet kažem, koliko danas poznajete uopće ljudi, a kamoli prebogatih sportaša, koji su u stanju prihvatiti stvarnost koja se nužno ne mora vrtiti oko njihove osobne dobrobiti, već i onih oko njih?

Tako je sinoć Pierce nosio momčad kao u najboljim danima, da bi, u trenutcima kada se činilo da će upornost Orlanda uroditi plodom, stvar u svoje ruke uzeo Rondo i napravio dar-mar. Svaka čast još jednom Dwightu i Redicku, greške koje su radili ne treba shvatiti tragično, jer bez njihove srčanosti ne bi uopće bili u prilici te greške smatrati važnima, naime, Boston bi stvar riješio puno prije završnice. Momci se bore, upijaju, na jedan način koji LBJ možda neće nikada shvatiti. Jer njemu je od stvarnih pobjeda važniji dojam nepobjedivosti (sorry, morao sam ga opet spomenuti, naime Stern je uputio dopis svim NBA blogerima da uvijek i na svakom mjestu promoviraju Kralja).

Što se još ima dodati? Prvo poluvrijeme druge utakmice između Celticsa i Magica najboljih je sat vremena sporta koje sam imao prilike gledati ove godine. I ne sumnjam da će biti još takvih trenutaka, jer Orlando je momčad sa srcem koja se neće predati, ma u kako se neizglednoj situaciji nalazila.

Žao mi je Cartera, jadnik se cijelo vrijeme trudi da ostavi dojam muškarčine, diže se s poda bez pomoći suigrača, ulazi pod koš i traži kontakt, potpuno svjestan da s jednom dobrom playoff serijom može isprati sve one negativne situacije iz ranije faze karijere. I onda dođe ključni moment, dva bacanja koja mogu Orlando dovesti na koš razlike, i on promaši oba. Jebiga, možeš se truditi koliko hoćeš, ali od svoje prirode očito ne možeš pobjeći.

Noćas igraju Lakersi i Sunsi, ali ova noć će, što se mene tiče, proteći u spavanju. Sunsi nisu zaslužili da se dižem u dva po noći i gledam ih kako se predaju bez borbe. Bez obzira kako Kobe dobro igrao, ne smiješ dozvoliti da ti protivnik šeta po reketu. To je nešto što Boston i Orlando nikada ne bi dozvolili. Garnett i Howard bi ti, da gube 20 razlike, uvalili lakat prvom prilikom kada bi krenuo na polaganje. Odoma i Gasola nitko i ne gura. Kažem, sve je u dojmu, a on govori da su Sunsi izgubili ne samo utakmicu, već i dobar dio obraza koji su tako teško sticali ovu sezonu i posebice playoff.

I da, lutrija. Ako smo ikada i sumnjali da se namješta, mislim da smo sinoć dobili konačnu potvrdu. Dvije ekipe s tradicijom i rezultatima kao što su Wizardsi i Sixersi dočepat će se svojih budućih zvijezda oko kojih moraju graditi budućnost (drugim riječima, Arenasa i Iguodalu treba trejdati pod hitno), dok su neugledne franšize poput Kingsa, Wolvesa, Netsa i Warriorsa preskočene. Šalim se, naravno da ništa nije namješteno, ali očito postoje neke karmičke sile koje paze na ove stvari.

Prokhorov bi stvarno mogao biti ruski Cuban, očito je tip spreman trošiti na sve strane da napravi brzinski rezultat sa svojom novom igračkom, što opet znači da će zbog žurbe upropastiti budućnost franšize, sve radi par brzih i kratkih playoff izleta (Amare i Johnson, ili Boozer i Johnson, sljedeći su igrači Netsa s maksimalnim ugovorom, moja sućut). Wolvesi su smiješni, toliko smiješni da smo svi potajno navijali da dobiju prvi pick, samo da onaj nesretni Kahn opet izabere playmakera. Warriorsi se prodaju i prodaju i prodaju, ali kolo vode još uvijek isti nesposobnjakovići koji su uredno upropastili sav talent koji su nakupili zadnjih, sad već, 20 godina. Kingse vode braća koja usprkos svoj gluposti nikako da potroše novac koji im je otac ostavio.

Prva dva picka su definitivno u pravim rukama. A sve one priče o nikada slabijem draftu su mi smiješne, možda nema vrhunskih igrača ali svaka momčad će imati prilike izabrati barem jednog solidnog, koji može ostvariti uspješnu NBA karijeru. Tako da treće mjesto Netsa, deveto Jazza, pa i sedamnaesto Bullsa, nije uopće nebitno.

8Apr/100

THE END OF VIOLENCE

Posted by Gee_Spot

Konačno post koji obilježava kraj ludila ožujka, post nakon kojega se okrećem najboljem dijelu godine - NBA playoffu. Ipak, jedna novost - obzirom da sam ove godine pratio NCAA košarku više nego ikada ranije, mock draft je proširen na čak dvije runde. Iako sam slobodno mogao podijeliti post u dva dijela, nisam iz dva razloga:

1) želim srušiti dosadašnji rekord po dužini posta na ovim stranicama
2) želim više završiti s pričom o sveučilišnoj košarci

NCAA turnir ionako uglavnom pratim zbog procjene NBA potencijala, a na kraju ispada da je najbolje od svega onih prvih dva tjedna u kojima razno razni autsajderi skidaju razvikane i bogate programe. Jer, uzmimo samo ovogodišnji Final Four kao primjer, što po njemu možemo zaključiti o budućim zvjezdama? Da su Singler, Scheyer i Hayward buduće NBA igračine?

Momci su na mjestu, igraju košarku sa srcem i glavom, ali realno za njihov uspjeh zaslužni su sistemi i momčadi u potpunosti podređene onome što rade dobro. Uzmimo na primjer Singlera, što je to točno u njegovoj igri što se da prebaciti na NBA parkete? Kompletan je napadač, ali možete li ga zamisliti kako u NBA ulazi pod koš i razigrava suigrače? Ili kako igra 1 na 1 i stvara višak? Kako zabija u serijama?

Obično se dogodi da kada takvi igrači (čitaj - bijeli i slabašni) odluče igrati all-round košarku, umjesto da se posvete šutu, nestanu. Primjeri? Matt Carroll, Jason Kapono i Adam Morrison. Iz nekog razloga, ti ljudi su sami sebi odlučili kopati jamu pokušavajući biti prave napadačke opcije, umjesto da prihvate uloge šuterskih specijalista.

Jedan Singler, koji u Dukeu ima odriješene ruke da radi što hoće, sigurno neće imati takav status u NBA. A kako u startu nije ni približno dobar šuter kao gore spomenuti, kakvoj se ulozi može nadati? Kvragu, da je Duke ispao u prvom tjednu, nitko se ne bi iznenadio ako bi ga netko uzeo tek krajem drugog kruga. Sad, zato što je Zoubek mrcina pod košem i zato što je Smith dobio jaja, Singler je odmah bolji igrač? Naravno da nije. Singler je fajter, zna igrati košarku, u svemu je dobar ali u ničemu izvrstan. Možete li ga zamisliti kako na krilu čuva Jamesa ili Anthonya? Smiješno, zar ne.

Postoji, ipak, nekoliko iznimki. Mike Dunleavy Jr. uspio se izboriti za važniju ulogu u svojim momčadima, iako se uglavnom radi o lutrijskim ekipama, jer je odličan all-round igrač koji može odigrati kao point-forward. Mike Miller je u ranim danima, danas već pomalo zaboravljenima, osvojio titulu rookiea godine na račun toga što je bio letač s federima na nogama u rangu s tamnoputom braćom i uz to vrhunski šuter.

Singler bi mogao biti nešto slabija verzija Millera, a Hayward, junak Butlera, eventualno slabiji Dunleavy. Mali ima onaj jedan potez, dribling iza leđa, koji mu pali na ovoj razini, ali možete li ga zamisliti kao ide na ulaze kraj Geralda Wallacea ili Trevora Arize? Uglavnom, ja se i dalje držim one da su prije u pitanju novi Adam Morrison i Joe Alexander, ali sa srcem i glavom. Što bi moglo napraviti razliku, ali definitivno nećemo znati ništa dok ne prođe nekoliko godina.

Prije drafta, samo još par riječi o samom turniru. Final Four je bio, blago rečeno, užasan. Svaka čast na borbenosti, srcu, krvi, znoju i suzama, ali brate daj spojite dva skok šuta za redom. Mislim, ili to ili svi igrate obranu kao Celticsi 2008. Butler, koji ne može pogoditi ni ocean i Duke, kojem su dva glavna igrača odlučila ispaljivati cigle u najvažnije vrijeme godine, dogurali su do Finala u kojem onda onda taj Duke, s četiri potencijalna NBA igrača, jedva dobije Butler koji nije u stanju u 35 sekundi uopće dodati loptu a da se ne oznoji. Ludnica.

Na Final Fouru je bila i West Virginia, koja je kolo prije protiv Kentuckya promašila prvih 16 šuteva za dva poena. 0-16 za dva u poluvremenu i pobjeda na kraju. Također, bio je tu opet i Tom Izzo sa svojim Michigan Stateom. Obje ekipe su bile bez svih playmakera, a dovoljno smo puta naglasili što pravi play znači na ovoj razini. Da se Lucas i Bryant nisu ozljedili u ključnim trenutcima, tko zna kako bi sve ovo završilo. Uglavnom, NCAA – where amazing happens. I gdje Duke pobjeđuje.

Moram spomenuti i utakmicu karijere nesretnog Mazzule, rezervnog playa koji u životu do tada nije ubacio valjda deset koševa. Čovjek je sam samcat ubio Kentucky, ali i famu oko Johna Walla kao igrača koji sutra može istrčati na NBA parkete i preporoditi svoju ekipu. Mali treba itekako rasti. Uglavnom, taj Mazzula ne samo da je nestao već sljedeću tekmu, već je praktički izbacivši Kentucky otvorio put do naslova Šiševskom i njegovim SS trupama.

Nego, bolje da krenemo na draft. Dakle, proljeće je. NBA playoff je pred vratima, Zapad nikada luđi. Mislim, svih 8 playoff ekipa imat će 50 pobjeda što se nije dogodilo nikada. S tri momčadi koje se bore za naslov došli smo na njih deset. Uz saznanje da će dogodine, s rastom nekih playoff ekipa, stasavanjem novih lutrijskih te promjenama rostera, izjednačenost i neizvjesnost biti još veća.

Ovogodišnji draft je jak, na prvi pogled svi se možemo složiti da bi prvih pet pickova vrlo lako mogli biti all-star igrači. Iako, nikad se ne zna, za lanjski smo mislili da je najgori ikada, a ono, pokazao se sasvim solidnim. U biti, osobno sam imao nekoliko bisera koji se, nadam se, neće ponoviti. Prijašnjih godina znao sam npr. prognozirati kako jedan Afflalo nikad neće biti koristan igrač. Ono, Afflalo je postao dobar igrač, solidan drugi bek za petorku. S tim mogu živjeti i, dapače, drago mi je

Ali, lani sam, obuzet tezom o očajnoj generaciji, postavio nove standarde loše procjene talenta, tako što sam Collisona i Lawsona proglasio igračima koji u NBA neće biti ništa više od prolaznika, a za Hardena sam mrtav-hladan rekao kako neće biti ni to, te da se može pakirati za Europu. Pouka je, kao i uvijek, ne donosi velike zaključke nakon što si gledao par tekmi, a posebno ih ne donosi na osnovu onoga što jedan igrač pokaže na faksu. Jer, za NBA, važnija je jedna vještina i sposobnost nego sve loše partije koje je netko odigrao u nekom sistemu koji to ne koristi. Naravno, ove pouke se slabo držim prilikom nabrajanja barem 50 od 60 pickova.

THE 2010. MOCKACHINOFRAPUCHINOALPACINOWHATTHEFUCK DRAFT

ROUND ONE

1. JOHN WALL (Kentucky)

Iako se dalo vidjeti da momak nije ni blizu gotov igrač, njegove fizičke predispozicije i brzina garantiraju mu ulogu prvog picka. Wall je Rose po atletskim sposobnostima, samo još brži, te s takvim osjećajem za igru i promjenu ritma kakve ima jedan CP3. NBA stil igre i posebice lakši pristup u regularnom dijelu sezone definitivno će mu pogodovati da se vrlo brzo razvije u vrhunskog igrača (popravit će neke stvari koje za sada nisu na razini, poput šuta ili nedostatka igre s poludistance kakvu svaki pravi franchise player mora imati).

Ono pak što neće moći tek tako naučiti je donošenje pravih odluka u pravo vrijeme, za što će mu poput svih ostalih smrtnika trebati vrijeme. I iako je pokazao duh, upitno je koliko je zreo da preuzme odgovornost koju svaki pravi play treba znati nositi. Znači, Walla čeka itekako ogroman rad da postane ono što mu se predviđa, a to je play u rangu Williamsa ili Paula.

Jedna zanimljivost – dugo sam tražio na koga me podsjeća, i onda mi je zbog te kreativnosti u trku, ali prije svega zbog dugih ruku i tankog tijela na pamet pao Rod Strickland, nekada play Knicksa i Blazersa. Naravno, odmah sam otišao provjeriti što se događa s Rodom danas, kad ono – tip je pomoćnik Calipariu u Kentuckyu. Go figure.

Idealan scenarij – bilo koja momčad koja kreće od dna i nema playa, prije svih Washington. Detroit i Indiana također nisu loš izbor, s tim da tamo ipak postoje neki sistemi i puno teže će biti složiti ekipu oko njega.

2. EVAN TURNER (Ohio State)

Light Roy. Roy made in Taiwan. Ali i Roy koji gubi lopte k'o Iverson i Wade zajedno. Turner je to što jeste, eventualno može postati još bolji šuter, ali kao igrač je već gotov. Franchise player teško, ali sjajna druga banana apsolutno. Obzirom na rupu koju Wolvesi imaju na dvojki, ovo bi bio idealan spoj. Priče o tome kako bi mogao ići i kao prvi pick ipak su samo priče, Wallov potencijal je prevelik da ga se itko usudi propustiti. Zato u Minnesoti i pale svijeće da ne dobiju prvi pick, jer još jedan play nakon lanjskog fijaska s Rubiom i Flynnom, sveo bi ovu ekipu na karikaturu. Ako to već nije.

Idealan scenarij (uz Wolvese) bili bi Netsi, gdje bi odmah imao šansu igrati uz Lopeza, Harrisa i Amarea/Boozera/Bosha. Upitno je samo što on želi - biti jedan od dečkiju, ili lider.

3. DERRICK FAVORS (Georgia Tech)

Već formirano NBA tijelo, a tek mu je 19. Fizičko čudo, eksplozivan i jak. Idealna NBA četvorka, još presirova po pitanju igre, ali itekako voljna raditi pod koševima. Upravo u toj kombinaciji talenta i pristupa leži dominantni all-star. U naj-najboljem slučaju Amare s mentalitetom Duncana. Realno, Brand s manje vanjskog šuta i više zakucavanja.

Idealan scenarij – Detroit, momčad koja nema nikoga pod košem i gdje bi od prvog dana bio spasitelj.

4. DEMARCUS COUSINS (Kentucky)

Playevi vladaju ligom kao što su nekada četvorke, ali visoki se vraćaju počevši od ovogodišnjeg drafta. Jedan od njih je i Cousins, koji ima solidan talent, ali prije svega su fizikalije ono što ga odvaja od mase. Obzirom na fizički izgled i problematično ponašanje, logična asocijacija bio je Derrick Coleman. Znači, opet igrač koji lakoćom kupi 20-10. Cousinsov jedini problem je bila i bit će mogućnost da brani brže četvorke obzirom da baš i nije oličenje brzine. Sličan problem danas ima Al Jefferson, ali on je tako dobar strijelac da mu se isplati nabaviti peticu da mu čuva leđa. Cousins zabija otpatke oko koša i zicere, te je upitno može li biti čak i igrač broj dva. Međutim, u momčad poput Netsa, kraj odličnog napadačkog centra kao što je Lopez, uklopio bi se savršeno. Kako je i Coleman legenda Netsa, bio bi ovo idealan spoj.

Idealan scenarij – Netsi su fora, ali ipak bi bolje legao Detroitu koji ima rupu pod košem. Doduše, teško je predvidjeti kako bi porazi utjecali na njega.

5. EKPE UDOH (Baylor)

Talentom, možda i najbolji all-round od svih visokih na ovome draftu. Sjajan bloker koji s pozicije četvorke može zaigrati na petici poput Ibake, samo na račun tog osjećaja. Za razliku od Ibake, može zabiti i s loptom u rukama, a ne samo nakon asista. Ipak, kreiranje igre za sebe i suigrače tek je bonus, glavno oružje je skočnost i pokretljivost. Iako ima tri godine više od Favorsa i Cousinsa, što je i glavni razlog zašto ga mnogi ne vide visoko, njegov problem nije što se već razvio, već što se kasno počeo razvijati obzirom da prve dvije godine na Michiganu skoro pa nije uopće igrao, a treću nije doslovno igrao jer je morao sjediti zbog prebacivanja na Baylor. U najgorem slučaju, bit će odličan visoki s klupe koje može pokriti obje pozicije, u najboljem all-star u rangu old-school četvorki poput Webbera ili Sheeda, dakle visoki koji može sve ali najviše voli igrati licem košu.

Idealan scenarij – da stvarno padne toliko nisko koliko mu predviđaju stručnjaci, pa da ga upeca neka dobra ekipa tipa Memphisa ili New Orleansa. Ili Bullsa, da zamijeni Thomasa. Presavršeno bi bilo pak spariti ga s Greenom i Ibakom pod košem Thundera.

6. COLE ALDRICH (Kansas)

Aldrich je poboljšana verzija Joela Przybille. Dakle, čovjek koji zatvara reket, kontrolira skok te može zabiti otvoreni šut i slobodna. Vrhunska petica za momčad kojoj samo to nedostaje. Obzirom da je bijel, ima li zgorega nego nadati se da će završiti u Jazzu? Već Wolvesi, iako trebaju peticu, nemaju dovoljno kvalitete da pokriju sve ono što Aldrichu nedostaje – brzina i raznovrsnija igra u napadu. Idealan scenarij je sljedeći – Cole ide u Salt Lake, gdje u kombinaciji s Fesom i Tomićem, te u paru s Millsapom i Boozerom, Jazzu konačno daje unutarnju liniju dostojnu naslova prvaka.

7. GREG MONROE (Georgetown)

Još jedan visoki, slično kao i Udoh više igrač finese nego snage. Stoga i upitnije budućnosti, jer Favors i Cousins uvijek će imati mjesta u ligi na račun snage i skočnosti. Udoh i Monroe prije svega bi bili dobre NBA petice, pogotovo Monroe. Samo, Udoh je po svemu, osim talentu za banane, ipak krilni igrač, dok je Monroe po stilu igre čista petica, ali mu fali baš ta sposobnost da zatvori reket blokadama i golom snagom. Oko njega se može vrtiti napad na postu, ima visinu, igra licem i leđima košu, sjajan je asistent, ali nećemo znati koliko je dobar dok ga ne vidimo u profesionalcima. Jer, upitno je da li je za njegove osrednje igre na Georgetownu zaslužan sistem koji ga nije znao iskoristiti, ili pak sam Monroe koji se nije znao nametnuti. Obzirom da nije pokazao da zna zatvoriti reket te da ima agreisvnost za kontrolirati skok, možda je u pitanju tek novi Roy Hibbert. Centar koji zna igrati košarku, ali koji nema ni fizikalije ni glavu da to iskoristi.

Najbolja opcija – klub spreman strpljivo graditi buduće planove s njim na petici, dakle ili Detroit ili Washington. Uzme li ga netko iz krivih razloga, tipa da bude igrač zadatka, moglo bi biti ružno.

8. WESLEY JOHNSON (Syracuse)

Atletski swingman koji me podsjeća na Kerrya Kittlesa, vrlo dobar šuter, fizički impresivan, dugih ruku kao stvorenih za igrati obranu. Dakle, može popuniti obje bočne pozicije kao igrač zadatka, ali ima i dovoljno sposobnosti da si kreira vlastiti šut. Ipak, idealno bi došao ekipi koja treba atletu, nekome tipa Clippersi, iako ja osobno i dalje mislim da bi bio savršena dvojka i da bi još bolje legao u ozbiljnu momčad koja treba specijalca tipa Utah ili New Orelans.

9. AL-FAROUQ AMINU (Wake Forest)

Nebeski letač, možda i najbolji atleta na draftu, ali i sirov za vanjskog igrača. Da popravi šut i kontrolu lopte bio bi savršena trojka, all-round zvijer, ovako je prije svega atleta koji skače i trči u stilu G-Wallacea, Ty Thomasa ili Josha Smitha. Clippersi bi ga trebali uzeti jer možda je u pitanju njihovo krilo budućnosti, ali obzirom na mogućnosti, najbolje bi legao ekipi poput Bullsa koja treba takvog atletu pod košem.

10. PATRICK PATTERSON (Kentucky)

Solidna četvorka, s klupe ili u dobroj petorci. Skače, može zabiti licem košu i pokupiti odbijance. U svemu solidan, u ničemu specijalan, Patterson je najbolji garbage man na ovogodišnjem draftu, koji bi vrlo lako mogao upasti u jednu solidnu ekipu i onda nuditi godinama energiju s klupe.

11. ED DAVIS (North Carolina)

Idealne fizikalije, kombinacija snage i pokretljivosti na razini iznad Cousinsa i skoro kao Favors, ali i pasivan karakter koji ga je spriječio da se nametne kao prva opcija u ovogodišnjoj očajnoj ekipi North Caroline. Ima ruke, potez, ali nema agresivnosti, previše puta sam ga vidio kako nakon skoka u napadu promašuje zicere dok ga čuva po 20 cm manji igrač. Povratak na faks čini se idealnim potezom, samo naravno da se neće dogoditi. A odlazak u lošu NBA ekipu mogao bi ga pokopati.

12. NOLAN SMITH (Duke)

Igračina. Ako je itko iskoristio turnir da si podigne cijenu, to je on. Do sada je dvojba bila može li igrati playa jer je kao presitan za dvojku, ali obzirom na koji način je jednostavno preuzeo momčad od Scheyera, mislim da dvojbe nema. Bilo kao play ili kao dvojka, Smith je player i ima itekakvu budućnost kao profesionalac. Mike Bibby dobiva nasljednika. A Stephen Curry konkurenciju.

Obzirom da se Smith gotovo sigurno vraća na Duke, prognoziranje nema nikakvog značaja, ali mislim da bi ga bilo lijepo vidjeti u momčadi Sacramenta pored Evansa koji je veliki play. Izvrsno bi se nadopunjavali, kao što to mogu npr. Curry i Ellis, da imaju normalnog trenera koji bi se potrudio da to funkcionira. Doba dvoglavih playmakersih čudovišta je pred nama, prije ili kasnije.

13. DAMION JAMES (Texas)

Dobar igrač, upitna pozicija. Može zabiti sa svih pozicija i mogao bi igrati trojku, a opet vrhunski je skakač i uporan obrambeni igrač kojega nije nemoguće zamisliti pod koševima. Po svemu sudeći mogao bi biti novi igrač u kalupu Craiga Smitha i Jareda Dudleya, s tim da, kako je ipak mu draže šutirati nego kopati, možda je najbolje reći da dobivamo novog Ryana Gomesa.

14. JARVIS VARNADO (Mississippi State)

Jednodimenzionalni bloker kao Tyrus Thomas. Samo možda još bolji. Dovoljno. Bullsi, budite pametni.

15. DA'SEAN BUTLER (West Virginia)

Pokazao sposobnosti da zabija i promašuje. Kako mu u NBA nitko neće dozvoliti da izigrava volume scorera, realno je očekivati da solidne fizikalije i all-round potencijal uklopi s dobrim šutom i pretvori se u jednog korisnog swingmana u rangu ostalih Butlera u NBA, Carona i Rasuala. Naravno, ako se ikad oporavi od ozljede koljena koju je zaradio u zadnjoj utakmici sveučilišne karijere i koja je rezultirala onim grljenjem i ljubljenjem na parketu od strane Boba Hugginsa, trenutkom koji mi je dotičan još i učinio simpatičnim. Pa taj Bob je grubijan zlatna srca, tko bi rekao.

16. ELIAS HARRIS (Gonzaga)

Trojka sa svim potrebnim da bude uspješna u NBA, trenutno pretanak. Ali ima talent za sve, plus može zabiti. Iako u Gonzagi igra pod košem, dovoljno je spretan da se prebaci na trojku. I da, Nijemac je, a to naravno znači da ima vrhunsku ruku.

17. ERIC BLEDSOE (Kentucky)

Dobar šuter, za sada potencijalni combo-bek koji može zabijati u serijama. Pokazao je da ima i osjećaj za asist, te ako nasljedi Walla u ulozi playa možda si dogodine digne cijenu još više. Ipak, obzirom da se radi o momku koji gleda prije svega vlastitu statistiku, ne bi me čudio ni izlazak na draft već sada.

18. JORDAN CRAWFORD (Xavier)

Kratko i jasno – novi Ben Gordon. Po svemu. Lakoća kojom ispaljujue šuteve kakvi drugima ne bi pali na pamet, te sposobnost da ih zabije, u isto vrijeme su i zadivljujući i zastrašujući.

19. BRIAN ZOUBEK (Duke)

Visok, prava teška petica, mlati se i skače. Usto izgleda k'o vanbračni sin Brada Millera. Šteta što od oca nije nasljedio i ponešto talenta, ali osobnost je dovoljna. Ja ne vidim da ima 30 boljih igrača od Zubeka u ovoj klasi, a ako netko nema mozga potrošit drugi pick na ovakvog fajtera, onda kvragu. Ono što su igrali Singler i Sheyer mogao je bilo tko, ali Smith i Zoubek su preporodlil Duke - od lanjskih mekušaca do ovogodišnjih vojnika.

20. GORDON HAYWARD (Butler)

Haywarda stavljam ispred Singlera jer je bolji skakač i asistent. Singler je bolji strijelac, ali kao šuter ipak nema neku veliku prednost. A obzirom da u NBA ni jedan ni drugi neće dobiti 20 lopti da pucaju kad im padne na pamet, Hayward djeluje kao netko tko će se lakše naviknuti na život u sjeni. Jer mali je prije svega fajter, makar izgleda kao Joe Alexander. I uz sve to što radi na parketu, pokazao je da paralelno može biti i trener momčadi koja igra NCAA Finale. Šta kažete, trener Butlera je jedan drugi čovjek? Damn.

21. KYLE SINGLER (Duke)

Ogromno srce, ali upitan učinak. U momčadi krcatoj napadačkim opcijama, Singler se nije sramio uzimati više šuteva nego treba. I ne, iako je bijeli brat, nije dobar šuter već tek prosjećan. Može zabiti na razne načine, najviše ulazima, ali teško mi ga je zamisliti kako u tome biva išta uspješniji od Adama Morrisona.

22. DEXTER PITTMAN (Texas)

Ogromna tjelesina. I to je to, jer Pittman čak ni na ovoj razini nije bio u stanju konstantno dominirati. Zabija oko koša, zatvara reket, ali kažem, sve je to rezultat činjenice što je širok i jak, a ne zato što nešto zna. Kvragu, nema čak ni tu energiju kakvu ima Zoubek.

23. LUKE HARANGODY (Notre Dame)

Od sveučilišta do stila igre, Luke je novi Troy Murphy. U biti, da je malo viši i jači, bio bi izvrsna kopija. Ovako je ipak upitan njegov NBA potencijal, jer uz sve poznate Murphyeve minuse – sporost, sporost i sporost – Luke još nema ni visinu. Ali, skakač jeste, tricaš jeste, i tome se treba okrenuti. Na igru u postu može zaboraviti, ali da ima potencijal barem biti novi Matt Bonner - ima.

24. KALIN LUCAS (Michigan State)

Sjajni NCAA play, isto kao što je u svoje vrijeme to bio i Acie Law, lider jedna ozbiljne momčadi u stanju preuzeti odgovornost u napada kad god zatreba. Likovi poput Lawsona i Collisona koji imaju brzinu (iako ne i takva muda i liderske sposobnosti kao Law i Lucas) nameću se u pro igri jer su brzi kao vjetar. Law je skoro nestao jer nije. Vjerovatno isto čeka i Lucasa, ali ne mogu ga ne staviti u prvu rundu zbog svega što je napravio zadnje dvije godine na ovoj razini. General.

25. KEVIN JONES (West Virginia)

Za razliku od druga dva igrača West Virginie koja ovdje navodim, i koji bi mogli imati dobru karijeru na trojki zahvaljujući svestranosti, Jones ima jedan jedini adut – šut za tri. I on je sjajan atleta, ali kao četvorki u NBA to mu neće previše značiti obzirom da će uvijek biti i bržih i jačih. Međutim, bude li ih Jones mogao izvući vani, i uz to skakati i boriti se pod košem u obrani, to bi bilo to. Doduše, lani je jedan sličan igrač stigao u Portland, pa jedva dolazi do šansi – Jeff Pendergraph. Tako da nešto više sirove snage očito ne škodi, ali obzirom na all-round instinkte koje je pokazao na sveučilištu, možda je Jones i bolji od Pendergrapha.

26. JAJUAN JOHNSON (Purdue)

Atletski dugonja solidnog šuta, za sada izgleda kao nasljednik nesretnog Jonathana Bendera – visina centra, kilaža beka i igra krila, dakle netko tko će moći zabiti ali tko će zbog igre u obrani i nemogućnosti da se gura pod koševima uvijek biti osuđen na epizodne uloge.

27. ROBBIE HUMMEL (Purdue)

Hummel me osvojio svojom borbenošću i šutom za tri, po čemu je definitivno veći NBA potencijal od svih ranije spomenutih bijelih buraza (Singler, Hayward, Harangody). Njegov problem je još manja pokretljivost, ali plus mu je upravo to što, bez previše prolivenog znoja, može biti novi Korver ili Kapono jer zna funkcionirati u sistemu gdje nije prvi, već jedan od mnogih. Da je kojim slučajem par centimetara veći i da nabaci masu, bio bi doslovna kopija Troya Murphya te bi imao sigurnu NBA karijeru (kao visoki nekako bi se još sakrio u obrani). Sad, obzirom su već 3 sezone NCAA košarke iza njega, teško da možemo očekivati takav razvoj stvari, stoga možemo zaključiti kako je trojka njegova NBA sudbina. Eventualna karijera leži u tricama koje može zabijati u serijama. Ali ako ste gledali Purdue vidjeli ste o kakvom je skakaču, asistentu, požrtvovnom obrambenom igraču i uopće fajteru riječ, i stvarno je šteta što ga u tom ambijentu možemo gledati još eventualno jednu sezonu (a gledat ćemo ga sigurno jer obzirom da je bio ozljeđen i da se nije imao prilike pokazati NBA skautima na najvišoj razini, očekujte povratak i njega i Johnsona i Moorea na još jednu godinu i naslov dogodine za Purdue). Nakon toga, Robbie postaje jednodimenzionalni snajperist.

28. JIMMER FREDETTE (Brigham Young)

Super šuter, s fantastičnim i brzim izbačajem. Pravi hakler, ima ulaz, ne boji se nikoga, te je u stanju realizirati na sto načina. Limitiran u kretanju, ako mu ne upali dribling nema dovoljno brzine za stvoriti si prostor, što se u napadu još i da sakriti pametnim šutom, ali u obrani će ga nešto sporije noge puno više koštati

29. DEVIN EBANKS (West Virginia)

Klasična priča, vrhunski atleta, sjajan u ulazima i trci, zna dodati, odigrati obranu, pogoditi. Ali ništa od toga ne radi posebno dobro. Međutim, obzirom na fizikalije ne gine mu profesionalna karijera, s tim da će pametan klub umjesto da od njega traži previše, sve usmjeriti prema tome da od njega napravi novog Arizu. Šut za tri se može dovesti do prihvatljivih brojki, u kontrama će uvijek biti prvi, nije sebičan, a duge ruke u obrani bi mogle sijati paniku.

30. IMAN SHUMPERT (Georgia Tech)

Dobar bek, s igrom s poludistance i osjećajem za asist koji pomalo podsjećaju na Ripa Hamiltona. Treba popraviti tricu, i ne, nema tijelo za NBA dvojku, ali ne gine mu vrhunska karijera u Europi u stilu Trajana Langdona.

ROUND TWO

Više nego potencijalnim talentima, mjesto je ovo gdje odajemo počast likovima koji su ostavili dojam u turniru, te koji zaslužuju igrati košarku profesionalno pa makar i u Hrvatskoj. Između njih, našli smo vremena za sjetiti se bijele braće koja nikad više neće dobiti priliku pokazati što (ne) zna na parketu, te koji mogu proći samo na onom drugom NBA draftu - znanom i kao No Blacks Allowed Draft. Također, tu je i pokušaj igranja GM-a Cibone i Zadra, kad bi iste ekipe živjele u svijetu u kojem postoje dugoročni planovi.

31. DEVAN DOWNEY (South Carolina)

Idealan play za Europu. Presitan za NBA, bez igre između linije za tri i ulaza, ali žestok, borben i uporan radnik koji vrhunski vodi loptu i može biti play čak i u NBA, kad bi mu netko dao šansu. Kladim se da bi odigrao bolji turnir od Collinsa, da je kojim slučajem bio play Kansasa. Uglavnom, gledao sam ga u dvije tekme i ostavio je vrhunski dojam, iako je definitivno prenizak i tek je prosjećan šuter. Prerizičan za NBA momčadi, ali u Europi bi trebao biti kralj.

32. DEMETRI MCCAMEY (Illinois)

Rijetki pravi play u sveučilišnoj košarci. Nije sjajan šuter, što je uvijek zamjerka, ali glavni je razlog što je jedna smiješna momčad Illinoisa uopće primirisala turniru, na kraju za dlaku umjesto u NCAA turniru završivši u NIT-u. Naime, ekipa je to koja je igrala s doslovno 5 šutera, često uopće bez igrača pod košem, jer bi svi igrali licem košu dok bi McCamey tražio kome dati loptu. Dok jedan Texas, Wake Forest, obje Floride ili Georgia Tech nisu bili u stanju napraviti ništa jer nisu imali playa, te bi ih svaka normalna momčad u trenu ubila s deset minuta presinga na loptu, Illinois je imao problem što nisu imali nikoga pod košem da barem malo olakšaju McCameyu. Propuste li ga u NBA, a mogli bi ako u zadnjoj sezoni ne napravi važniji rezultat, europski klub koji ga se dočepa dobit će na lotu.

33. JOHN SCHEYER (Duke)

Scheyera gledam već sezonama i mislim se, da li je u pitanju netko tko može zaigrati u NBA u ulozi Reddicka, ili tek još jedan u nizu bijelih šutera tipa McNamara, Neitzel, Humphrey, koji će završiti u Europi. Ova sezona je dala odgovor na sva pitanja – Jon čak nije ni šuter takve klase, definitivno nije play, i definitivno nema što tražiti u NBA. Po svemu sudeći, što zbog prezimena a što zbog stila igre, Bundesliga mu je suđena, isto kao i Neitzelu i Humphreyu. A možda se odmah baci u trenerske vode poput McNamare koji je nakon par sezona po Grčkoj odustao od profi košarke, te se vratio na Syracuse gdje danas radi kao pomoćni trener. I da, i on ima naslov prvaka, kojega je osvojio kao sidekick Carmelu Anthonyu.

34. SHERRON COLLINS (Kansas)

Nema visinu, nema šut, ali, kao, ima muda i pravi je play. Ovogodišnji pad Kansasa dokazao je da nije. Njegova NBA epizoda mogla bi se dogoditi više zbog imena građenom godinama nego zbog kvalitete, i vrlo brzo će i Sherron put EU.

35. XAVIER HENRY (Kansas)

Nisam vidio ništa osim solidnog šuta, a svi ovi ozbiljni draftovi drže ga između desetog i petnaestog picka. Štogod. Možda je potencijal, ali prezelen je za igrati NBA košarku, te bi mu najpametnije bilo da se vrati na Kansas i opravda visoka očekivanja.

36. MATT BOULDIN (Gonzaga)

Solidan šuter, na Gonzagi igrao praktički playa tako da je dokazao all-round talent, plus uvijek je bio i među najboljim skakačima u ekipi. Bio bi apsolutni pretendent za nasljednika Mikeu Milleru da je malo bolji atleta i da je malo agresivniji. Ovako, može biti tek šuter u rangu Budingera kojega vlastita pasivnost spriječava da ostvari potencijale. Ah, to breme bijelog čovjeka.

37. QUINCY PONDEXTER (Washington)

U svemu prosjećan igrač, ali za razliku od većine bijele braće, kao crni brat barem ima fizikalije za biti solidan NBA stoper. Dobar atleta koji će na trojci biti izvrstan u kontri i kao treći skakač, i to je to. Ako popravi šut za tri i dokaže se kao stoper, mogao bi imati solidnu karijeru, inače bit će tek jedan od prolaznih atleta maskiranih u košarkaše.

38. LUKE BABBITT (Nevada)

Još jedan bijeli brat za kojega je šteta što nije igrao glavni turnir, ali obzirom da mu je ovo prva godina ima vremena. Za njega vrijedi manje-više isto što i za Hummela – da je malo viši i teži bio bi idealni Troy Murphy. Ovako, može se tek nadati da će fantastični šut biti dovoljan da upadne u ligu. Babbitt je čak i bolji strijelac od Hummela, jer ima par poteza pod košem i može zabiti od kuda želi na terenu, ali je još sporiji i tromiji, te ga ne vidim čak ni kao nasljednika Kapona ili Korvera. Tako da mu je bolje da diže utege i puno klopa ne bi li nabio masu i prodao se za četvorku.

39. GANI LAWAL (Georgia Tech)

Undersized fajter kakvih ima na bacanje, tip može donijeti energiju s klupe ali nema nikakvu vještinu koja bi mu garantirala NBA karijeru, kakvu npr. imaju Millsap ili Blair. Njih dvojica mogu zabiti oko koša na sto načina, a Lawal nije na toj razini. Uostalom, ovu sezonu je više smetao Favorsu nego što je pomogao, što govori da je u pitanju igrač koji živi u postu i jednostavno ne zna što raditi na metar od koša.

40. WAYNE CHISM (Tennessee)

Undersized fajter kakvih ima na bacanje, ali koji ima potencijal razviti solidnu igru licem košu te postati dobar visoki s klupe. Problem je što, za razliku od Lawala, nije dovoljno agresivan, čime se ono od čega bi trebao živjeti (rad pod košem) ne čini kao potencijalno oružje koje bi mogao razviti do potrebne razine.

41. SOLOMON ALABI (Florida State), JAMES ANDERSON (Oklahoma State)

Thabbet broj dva i McCants broj dva, stavljam ih na popis samo zato što ih iz nekog razloga profi draftovi drže ispod dvedesete pozicije. Prve runde. Suludo. Ok, obzirom da je Thabet bio drugi, Alabi kao broj 19 i nije loš izbor. Da, samo čemu? Čovjek kao da nikada loptu nije držao u rukama i prolaz dobiva samo na račun potencijala da bude novi tko. Mutombo? Koliko je tih projekata postalo Dikembe a koliko ih na gažama pušta mjuzu da preživi pod imenom DJ Mbenga? Anderson može biti strijelac s klupe, ali neće biti Jamal Crawford ili Ben Gordon, jer ne može igrati 1 na 5, već ovisi o drugima. Uostalom, ta uloga je ionako rezervirana za Jordana Crawforda. Dakle, kome on treba? Volume scorer koji treba 20 lopti za 20 koševa. Mislim, što to ne može svaki prosjećni atleta koji nije izrastao dovoljno za igrati krilo?

42. RYAN WITTMAN (Cornell)

Specijalist za tri, šut i izbačaj u rangu Korvera. Jedini problem što se uopće ne kreće, što je mekan i apsolutno neiskoristiv u svakom drugom segmentu igre. Ali ovakav snajper mora igrati košarku i definitivno ga vidim na poziciji tri u Ciboni.

43. CHRIS KRAMER (Perdue)

Nije šuter kao inače bijela braća, ali je doktor obrane, čita igru i kažnjava svako oklijevanje, uvijek igra u petoj brzini. Šteta što mu je ovo četvrta godina jer dogodine neće imati prilike proslaviti osvajanje naslova s ostatkom ekipe s Purduea. Kvragu, obzirom da nije u stanju pogodit koš ni na treningu teško da će uopće igrati profesionalno košarku, ali ne bi nitko propao da mu da minimalac i iskuša ga kao stopera. Ako u međuvremenu ne potpiše za nekakavu football ekipu.

44. BRYAN DAVIS (Texas A&M)

Centar na sveučilištu, ali potencijalna solidna četvorka u NBA. Za 20-ak minuta. Solidan šut, pokretljivost, igra pod košem i ne boji se kontakta. Dobar bloker. Nije najviši igrač na terenu, ali trči i radi, te me čudi da ga nema na nikakvim listama pred draft. Kao skakač može proći i, iako nema što raditi u postu jer nije atleta, mogao bi postati dobar tip četvorke ala Haslem ako do kraja razvije šut s poludistance.

45. JEFF FOOTE (Cornell)

Ima visinu i zna igrati. Nema pak masu, snagu ni pokretljivost za biti petica u obrani, ili uopće skakati. Da se može kao u hokeju mijenjati igrače bez stanke, pa da Foote igra u napadu a Zoubek u obrani, bio bi to savršeni bijeli centar. Tip je stvarno igračina i bila ga je milina gledati kako kontrolira igru Cornella. Zaslužuje negdje ugovor. Na kraju krajeva, fizički nije ništa slabiji od domaćih nam centara tipa Poljak ili Grgat, s tim da je talentom u rangu Tomića, ako ne i bolji.

46. OMAR SAMHAN (Saint Mary's)

Junak NCAA turnira je spor k'o grob i ne može se odlijepiti od poda, ali pivotira najbolje s ove strane Ala Jeffersona. Ima i meku ruku, te bi bilo sjajno kada bi mogli nekako pomiješati njegovo znanje i Alabijeve gole fizikalije. Kako ne možemo, to je ipak previše očekivati ga u NBA, gdje bi u najboljem slučaju bio četvrti ili peti visoki. Mislim, u NBA većina igrača može zabiti na neki način, a trpiti nekoga tko se ne može pomaknuti, radi deset minuta igre s klupe, ne čini se logičnim. Međutim, to ne umanjuje sve radosne trenutke koje nam je Omar priuštio u prvom tjednu NCAA turnira, te ovim putem još jednom lobiram da mu se sredi državljanstvo i ugovor u Ciboni.

47. GREIVIS VASQUEZ (Maryland)

Vasquez je na Marylandu igrao NBA košarku, dominirao svojom veličinom i kvalitetnim baratanjem loptom. Međutim, u NBA Vasquez će biti tek osrednji atleta, više neće biti najveći bek na terenu, i ne, nitko mu neće dati da radi s loptom što hoće. Kako nije šuter, a neće moći tako lako do ulaza, jedinu kvalitetu koju može donijeti u ligu mogućnost da s klupe pokriva obje bekovske pozicije. Iskreno, mene je najviše podsjetio na Zorana Planinića, a znamo kako je ta NBA epizoda završila.

48. LACEDARIUS DUNN (Baylor)

Solidan strijelac, kompletan, dobrih fizikalija. Neka odradi još jednu godinu na Bayloru i onda kada dogodine dođe na draft može ponuditi nekoj momčadi veteransku igru u rookie tijelu, nešto u stilu ovoga kako Wes Matthews igra u Jazzu. Može ići na ulaz, može odigrati obranu, a može zabiti i otvoreni šut iz vana. Ako baš treba, može i kreirati za sebe i druge, iako mu u tom slučaju učinkovitost drastično pada.

49. JACOB PULLEN, DENIS CLEMENTE (Kansas State)

Clemente je play osrednjeg šuta, prosjećnog pregleda igre, i ne baš sklon uvijek pametnim odlukama, ali ima muda i uvijek igra svaku tekmu kao da je zadnja. Pullen je sitna dvojka koja nema dovoljno kvalitete za glumiti playa, ali igra odličnu obranu i ima sjajan šut za tri. Nema teorije da zaigraju u NBA, ali ako će već nastaviti profi karijeru u Europi, lud bi bio svatko tko ih ne bi uzeo u komadu. Dvije godine zaredom na Kansas Stateu dokazuju da su savršen par (Clemente van kontrole, Pullen pod kontrolom, rotiraju se u kontroli lopte i branjenju protivnika) i dodjeljujem im ulogu idealnog bekovskog dvojca za Cibonu.

50. DURREL SUMMERS (Michigan State)

Od njega se, kao i od mnogih drugih igrača Michigan Statea, očekivalo puno više, ali na kraju u tri sezone nije pokazao previše. Dobar šuter, pogotovo kada istrčava iz bloka, što uvijek može dobro doći, ali nije kalibar oko čije igre u napadu bi slagao igru. Obzirom da je fizikalijama poprilično slabašan, te da ne pokazuje odanost igri u obrani, radi čega ga je legenda Izzo i lišio važnije uloge u napadu, sumnjam da može više od karijere beka koji svaki drugi mjesec štrajka u nekom malom euro klubu, samo zato jer na vrijeme nije dobio plaću.

51. JOHN DIEBLER (Ohio State)

On će za par mjeseci možda raditi u nekom uredu, ali da je svojim sjajni šutom za tricu opravdao ulogu bijele braće koja ne znaju ništa drugo nego šutirati trice – jeste. Jedan ovakav uvijek dobro dođe momčadi koja se bori za naslov, njegov problem je samo taj što je u krivo vrijeme odlučio promašivati i tako izbacio Ohio State iz turnira.

52. MARCUS MORRIS (Kansas)

Nabrijana četvorka, našto manji od brata mu Markieffa koji isto igra za Kansas, ali u svemu raznovrsniji i bolji igrač. Marcus nije talent o kojem treba previše pričati, ali je majstor skoka u napadu, borac koji se ne gasi i napast u obrani, plus može zabiti i otvoren šut s poludistance, ako baš mora potegnuti. Potencijalni NBA igrač s klupe.

53. ANDY RAUTINS (Syracuse)

Rautins je glumio playa, a u biti je tek još jedan tricaš. Obzirom da je često igrao s loptom, mora mu se priznati da nije patio od problema s postotkom šuta od kojega obično pate bijeli playevi koji, umjesto da šutiraju nakon povratne postavljeni, moraju potezati u ritmu iz svakavih situacija. Ipak, preslabašne konstitucija da bi se borio za ulogu novog Kapona, Rautins se može nadati da će ga netko popušiti kao back-up playa. Borben je, žilav, ali ipak atletski limitiran do neba. Plus, jedan od zaslužnijih za krah Syracuse.

54. LAZAR HAYWARD (Marquette)

Čovjek zvan Lazar ima ime koje zaslužuje igrati u NBA, iako mu igra i nije baš nešto. Trojka je solidna šuta, zaokružene igre, dokazao se kao radnik glumeći post igrača u ekipi Marquettea. Ali, ovakvih krila ima na bacanje, čak nije ni nešto posebno kao atleta.

55. E'TWAUN MOORE (Purdue)

Još jedno ime za anale, Moore je solidan bek koji radi od svega po malo, može pokriti obje vanjske pozicije, ali prije svega je jedna od boljih ovogodišnjih ponuda za strijelca s klupe. To je uloga koju bi mogao odigrati i u NBA, nakon što osvoji naslov s Purdueom.

56. TWEETY CARTER (Baylor)

Presitan za profesionalce, ali dokazani play, solidna šuta, uporan i pouzdan. Potencijalni nasljednik Tyusa Edneya u Europi.

57. SHELVIN MACK (Butler)

Strijelac koji je u Butleru glumio playa, dobar tricaš, ali prejednodimenzionalan i nedovoljno dobar kao razigravač da bi imao šanse u NBA. Međutim, solidan opcija na dvojki u nekoj euro ekipi. Zaslužuje spomen jer je praktički doveo Butler do Finala, zabivši mnoge bitne koševe u ranijim rundama. Imanje muda valjda nekog vraga vrijedi.

58. ADAM KOCH, JORDAN EGLSEDER, ALI FAROKHMANESH, LUCAS O'REAR (Northern Iowa)

Prvi je all-round krilo, drugi teška petica meke ruke, treći bek s mudima koji zna prenijeti loptu, četvrti borac pod koševima. Ni jedan nema budućnosti u NBA košarci, vjerovatno će samo Eglseder naći profi klub zahvaljujući visini, ali jedna momčad tipa Zadra ne bi ništa izgubila kada bi ih dovela u komadu. Dapače, obzirom da već znaju slabosti i vrline jedni drugima, bili bi idealna kombinacija. Stoga, kad već radimo i novu Cibonu, zašto ne bi i Zadar.

59. JACKSON EMERY (Brigham Young)

Freddeteov partner na vanjskim pozicijama Brigham Younga, sjajni šuter solidnih fizikalija, neumoran u trčanju i ispaljivanju trica. Kako nam fali bek za projekt Euro Zadra, uzmimo njega, iako me ne bi iznenadili da na račun šuta Emery završi i u nešto boljoj ligi. Plus, dolazi s Ćosićeva faksa, što je dovoljno da mu u Zadru već u startu umirove dres.

60. MATT HOWARD (Butler)

Čovjek ima dva metra, a cijeli turnir se hrvao pod košem s jačim i većim igračima, glumeći peticu u ovom nesretnom Butleru. I ne samo da je toliko žilav i uporan da mu je to i uspijevalo, iako nema dijela tijela koji ga danas ne boli, već je u napadu svojom pokretljivošću i spretnošću mnoge i namučio. Iako su šanse male, ovaj momak je dokazao da je sve moguće, te me ne bi iznenadilo da bude prvi bijeli brat koji će zaigrati u NBA kao četvorka s manjkom centimetara. Bijeli Craig Smith. Zakon. A, ako ga neće u NBA, naša nova Cibona ionako treba poštenu četvorku.