2012-2013 IOR (62-86)

62. ERIC GORDON (PELICANS), 69

Ovaj put ne samo da nije bio zdrav, nego je i ono što je igrao odigrao kao klasični combo, s niskim postotcima i puno izgubljenih lopti. Nastavi li karijera u ovom smjeru, možda on bude čovjek koji će završiti na klupu u ulozi šestog igrača umjesto Evansa (ako ga prije toga ne trejdaju).

62. NENE HILARIO (WIZARDS), 69

Relativno zdrav, nije imao svoju klasičnu sezonu što se tiče vrhunske realizacije u reketu, ali je sve kompenzirao veteranskim iskustvom, praktički je on bio srce napada i primarni kreator sve dok Wall nije došao sebi, a uz to je odradio standardno solidan posao u guranju u sredini.

62. ANDERSON VAREJAO (CAVS), 69

Do ozljede je imao najbolju sezonu karijere, i skakački i napadački. Doduše, postotci su malo pali, ali ne drastično obzirom na povećanu ulogu i potrošnju.

65. KEVIN MARTIN (WOLVES), 68

Gospodin učinkovitost nestao je u playoffu, uostalom kao i svi igrači Thundera koji se ne zovu Durant – samo najveće klase mogu bezbrižno preživjeti naglu promjenu sistema koju je u njihovom slučaju izazvao izostanak Westbrooka. Međutim, još jednom je pokazao rijetku sposobnost učinkovitog trpanja iz spot-up situacija – možda više ne ide na liniju slobodnih kao nekada u naponu snage, ali sve kompenzira nikada boljim šutom za tri. Uglavnom, kao sporedna opcija pored osovine Rubio-Love-Peković trebao bi ponoviti lanjsku sezonu, što je još jedan razlog zašto je Wolvese teško zamisliti bez playoffa, bez obzira na upitnu obranu bez Kirilenka.

65. JOHN WALL (WIZARDS), 68

Sklonost ozljedama mu je ukrala dobar dio mladosti, a obzirom na rostere kojih je bio dio prve dvije sezone, pitanje je koliko je Wall stvarno napredovao, odnosno koliko su lanjske kvalitetnije igre tek rezultat okruženosti igračima koji znaju što rade? Odgovor bi trebala dati nova sezona u kojoj bi uz pomoć sreće (čitaj – bez ozljeda) konačno trebao opravdati poziciju prvog picka (i bahati ugovor koji je potpisao), a prošla je usprkos relativno malom uzorku dala razloge za optimizam – Wall je srezao količinu izgubljenih, povećao broj asista i popravio šut (doduše, tricu još uvijek ne može zabiti). To je dobar smjer, ali budući skok u učinku ipak bi trebao biti nešto veći, veći nego što ijedne brojke koje do sada imamo mogu predvidjeti, kako bi ga mogli smatrati potencijalom za top 10 playa (tu mu može pomoći igra u obrani, gdje još uvijek nije stavio idealne atletske potencijale u službu kolektiva).

65. BRANDAN WRIGHT (MAVS), 68

Još jedan u nizu koji sjajno koristi limitiranu ulogu – zahvaljujući Carlisleu koji mu je doslovno spasio karijeru (nakon što su ga ozljede uništile tijekom prve 4 godine u ligi činilo se da je u pitanju još jedan promašaj, ali od dolaska u Dallas Wright opravdava visoki lutrijski pick kojim je izabran), čovjek u manje od 20 minuta akcije napravi toliko toga u oba smjera da ga svaka statistika, pa čak i ova dobrim dijelom bazirana na +/- brojkama i dodatnim bodovima za minute vidi kao top 100 igrača (drugim riječima, da igra 36 minuta umjesto 18, učinak bi mu bio 17 koševa, 8 skokova i 2.5 blokada uz IOR oko 90 – jasno, ovakve stvari ne idu linerano, uz veću odgovornost zasigurno bi teže ostvarivao ovako suludo dobre realizatorske postoke, ali neosporno je kako se radi o trenutno jednom od podcijenjenijih igrača u NBA).

68. DAMIAN LILLARD (BLAZERS), 67

Jedan od razloga ovako sjajne rookie sezone krije se u minutama, stoga će zanimljivo biti vidjeti hoće li i s Mo Williamsom iza leđa igrati sličnu ulogu maratonca. Opet, čak i sa smanjenim volumenom akcije, nema razloga da ne uđe u top 50 – odličan je šuter, ali postotci to još ne pokazuju, što bi se moglo promijeniti sada kada na rosteru bude više izbora i kada će morati nositi manje tereta (odnosno kada više spot-up šanse zamijene previše iso košarke). Plus, obrambeno je bio rupa, ali to je za rookiea normalno, bitno da je pokazao sposobnosti i volju za igrati obranu, što znači da bi u drugoj sezoni i tu mogao napredovati.

68. LOUIS WILLIAMS (HAWKS), 67

Prije nego se polomio odrađivao je svoju standardnu sezonu, s nešto boljim postotcima zbog drugačije uloge (u Sixersima je služio isključivo kao combo kojemu je prvi zadatak bio zabijati, u Atlanti je lani morao i razigravati u sistemu koji ga je stavljao više u spot-up nego iso situacije), iako ne bitno drugačije – i dalje su njegovi ulasci s klupe bili ključni za pokretanje momčadi. U biti, svatko tko je gledao Hawkse prije i nakon njegove ozljede zna o čemu pričam – čak i kada nije bio vruć (a kada bi stalno bio vruć, onda bi bio Iverson, a ne Williams), Lou je šutom za tri odvlačio pažnju obrana, a uz sve je odrađivao i ogroman posao kao presing igrač, što je još jedna novost u odnosu na dane u Philadelphiji. Na startu će sigurno i dalje osjećati posljedice ozljede, što bi se moglo vidjeti na ulazima i slobodnima, ali šuterski je dovoljno dobar da pokrije sve minuse dok ne dođe u punu formu.

70. GORAN DRAGIĆ (SUNS), 66

Imam osjećaj da je lista krcata playevima, što jasno govori koliko je ovaj novi pick & roll smjer s novim sudačkim kriterijima olakšao život bekovima koji znaju driblati i šutirati. Naći kvalitetnog playa lakše je nego ikada prije, što je u jednu ruku dobro, a u drugu samu poziciju čini najmanje bitnom za sklapanje šampionskog rostera. Dokaz je i Dragić koji je odradio sezonu karijere u Sunsima, jednostavno nabivši brojke. Koje su solidne, ali i nebitne.

71. ANDRE DRUMMOND (PISTONS), 65

O njemu ne treba dodati ništa, suludi učinak za rookiea u rangu najvećih svih vremena, čista korist (osim kada završi na liniji). Momak je do jučer bio tinejđer, a od šale može imati double-double samo da stoji pod košem plus drži zatvoren reket (iz dana u dan će činjenica da su ga Pistonsi dobili kao 9. na draftu biti sve apsurdnija i time samo još jednom opravdati svakog GM-a koji će posegnuti za drvetom 15 pickova pre-rano). Dakle, sada je stvar samo u razvoju, a tu su bitni on i Pistonsi, nitko treći.

71. JR SMITH (KNICKS), 65

Čovjek je ušao u zlatne godine za swingmana, što se osjetilo i na brojkama, ali i na igri. Zreliji nego ikada, Smith nije odjednom postao stoper ili nesebični kreator, ali je dodao jednu dozu all-round učinka oko uvijek solidnog šuta iz vana. Problem i dalje ostaje selekcija šuta unutar perimetra, gdje se često zaigra, ali dok češće napada obruč (poduplao količinu slobodnih), sve se to da sakriti. Ukratko, iako nije službeno startao, Smith je konačno dokazao da može biti starter u ovoj ligi, što je nešto na što se čeka još od prvih dana kada je potezao (i zabijao) trice s 9 metara u New Orleansu (oduvijek je imao idealnu kombinaciju talenta i fizikalija, šteta što to glava nije nikada bila u stanju pratiti, a još je veća šteta što su već počele napadati ozljede koje bi ovu zlatnu fazu karijere mogle bitno skratiti).

73. MARCIN GORTAT (SUNS), 63

U jednom poprilično lošem kontekstu (gomila ozljeda, momčad bez sistema što visoke uvijek košta statistički jer im bekovi manje dodaju loptu), Gortat je usprkos svemu odigrao solidnu sezonu dokazavši se još jednom kao dovoljno dobar realizator, skakač i obrambeni igrač vrijedna uloge u sredini u nekoj puno boljoj situaciji.

73. KYLE LOWRY (RAPTORS), 63

Da može ostati u komadu i da se u stanju koncentrirati samo na košarku, Lowry bi zbog svojih all-round kvaliteta danas bio top 10 play lige bez ikakvih problema. Ovako, dok god tjera svakog trenera da mu reže minute i dok propušta utakmice, stavlja nas u poziciju da zamišljamo što bi bilo kada bi one epizode od mjesec dana u kojima izgleda kao all-star uspio razvući na cijelu godinu. Njegov samoubilački stil igre s gomilom skokova, žilava obrana i kvalitetan šut za tri uz školsku slash & kick igru s jedne strane generiraju sjajne brojke, a s druge hrpa nerezonskih šuteva i glupih pogrešaka (posebice u tranziciji, što s razlogom izluđuje sve oko njega) sve to skupa umanjuju. Može li ovo biti sezona u kojoj će se sve konačno poklopiti? Ako je odgovor da, onda Raptorsi definitivno spadaju u playoff na Istoku.

73. STEVE NASH (LAKERS), 63

A što se drugo moglo i očekivati osim raspada? Čovjek njegovih godina dolazi u novi sistem, i to u situaciju daleko od idealne. I onda se još polomi na startu sezone. Kad dodaš još i hrpu privatnih problema koji su se odvijali paralelno s onima na parketu, jasno je kako bi Stevan prošlu godinu najradije zaboravio. I mi s njim, s tim da je povratak na razinu od prije dvije sezone teorijski nemoguć – ako ga zdravlje posluži možda ostvari bolji učinak od lanjskog, ali dani kada je vodio momčadi u playoff su prošlost.

76. VINCE CARTER (MAVS), 62

Dobri stari Vince uživa u zadnjoj fazi karijere, kao šesti igrač i lider klupe donosi sve što treba momčadi koja osim Dirka već dvije godine nema rasne napadačke opcije. Uz to što tricu gađa s 40%, igra i solidnu obranu, što je više nego dovoljno da ga Carlisle i u 36-oj godini koristi kao treću opciju.

76. AMARE STOUDEMIRE (KNICKS), 62

Prošlu sezonu praktički nije ni igrao (što se pokazalo dobrim za Knickse, koji su tako izbjegli muke u svlačionici i sukobe s aparatima za gašenje požara), tako da je teško reći što je Amare danas, osim reprezentativca Izraela. Kreator nije bio nikada, a niti čovjek za odrađivati prljave poslove. Praktički, on stoji pored reketa, čeka zicer i realizira ga iako u nogama više nema ni pola one nekadašnje eksplozivnosti. Kada bi skakao i igrao obranu, mogao bi biti koristan u roli koju npr. u Dallasu ima Brandan Wright, ali tražiti od Amarea da skače i igra obranu je kao da od prosječnog čitatelja ispodobruca.com tražite da izvuče glavu iz anusa.

78. CARLOS BOOZER (BULLS), 61

Carlos je bez Rosea u blizini odigrao najgoru sezonu karijere napadački gledano, što samo potvrđuje one stare teze da je time slabiji što je pritisak veći. Još uvijek odlično skače, ali još uvijek ne igra obranu, što će se obzirom na godine sve više osjetiti na njegovom učinku (i minutama). Uglavnom, možda mu Roseov povratak pomogne da zabije poneki šut s poludistance viška, ali gubitak atleticizma je neminovan, što znači da će iz godine u godinu Bullsi od njega imati sve manje i manje koristi. To pak znači da je moguća i amnestija iduće ljeto koja bi, puste li i Denga, Bullsima otvorila opciju uključenja u tržnicu (možeš mislit).

78. AMIR JOHNSON (RAPTORS), 61

Čovjek je šljaker i podizač energije koji je uvijek odrađivao svoje u skoku i obrani (nije specijalist ni u jednom segmentu, ali je solidan), ali dodavši ubojit šut s poludistance postao je praktički idealna startna četvorka ako vam treba zaokružiti petorku. Još jedan razlog zašto ne treba podcijeniti Toronto.

78. LARRY SANDERS (BUCKS), 61

Sve bolji kao realizator u pick & roll igri, već opjevan kao zaštitnik reketa. Problem s njim je što u napadu nema talenta za biti išta više od smetlara, dok je u obrani još uvijek itekako ranjiv izvan reketa. Ovo prvo će biti teško popraviti, ovo drugo bi s Johnom Hensonom trebalo biti riješeno. Sve u svemu, koristan igrač, ali ujedno i zahtjevan ako slažete ostatak rostera oko njega.

81. TONY ALLEN (GRIZZLIES), 60

I dalje je u stanju udaviti vas na perimetru, i dalje je u stanju baciti airball s perimetra iako nema nikoga na tri metra od njega.

81. DEMARCUS COUSINS (KINGS), 60

Tri godine u ligi, tri iste bezvezne sezone. I dalje nema selekciju šuta, i dalje previše faulira, i dalje ne igra obranu. Naravno, potencijal da sve ovo odrađuje iznad prosjeka vidljiv je iz aviona – često ga uspoređujemo sa Zachom Randolphom jer su oba problematični tipovi kojima je trebalo poprilično vremena da sazriju (ako ćemo se držati ove analogije, onda će Cousinsu trebati još 6 sezona da počne igrati kako zna), samo što Randolph nikada nije imao ovakav šuterski raspon, pregled igre, osjećaj za asist i idealne fizikalije za visokog.

81. JAMAL CRAWFORD (CLIPPERS), 60

Nakon jedne od najgorih sezona – jedna od najboljih. Što idealno opisuje i njegov stil igre koji je ili totalni pogodak ili totalni promašaj, nema sredine. Rijetko kvalitetan iso igrač koji može nositi vaš napad 20 minuta po večeri i koji si može kreirati “kvalitetan” šut zatvoren u kartonsku kutiju.

81. MONTA ELLIS (MAVS), 60

Monta je sličan Jamalu što se lakoće kreiranja šuta tiče, ali uglavnom ima problema s realizacijom. Ono po čemu je definitivno bolji je kreatorski dio igre – čovjek je podcijenjen playmaker. Problem je samo što je opet završio u situaciji u kojoj njegove dobre strane neće doći do izražaja (kreacija), ali hoće one loše (realizacija, obrana – uloga startne dvojke jednostavno nije za njega).

81. KYLE KORVER (HAWKS), 60

3&D doktor (jasno, ako ga sakrijete u obrani gdje ne može čuvati prve opcije, ali je sjajan kao timski igrač). Bez premca najbolji specijalist za tricu zadnjih 5-6 sezona – usprkos poznim godinama sigurno u sebi ima još 1-2 vrhunske prezentacije catch & shoot košarkaške umjetnosti.

81. KEMBA WALKER (BOBCATS), 60

Još nije odgovorio na pitanje da li je startni play, ali da može zabijati lakoćom na NBA razini to je već svima jasno. Jedini problem što to za sada uglavnom radi šutevima s poludistance koji, ma koliko spektakularno izgledali, nisu ni izbliza učinkoviti kao trica ili namješteni zicer (btw, Kembin ulaz/dizanje na šut s vrha reketa, Big Alovi pivoti u niskom postu, slasherska energija Zellera i Hendersona te glava pod kopačku stil MKG-a, posebice u skoku u napadu – navijači Hornetsa imaju se čemu veseliti – konačno).

AGENT SIX ZEROS, PART TWO

MAVS

Oni su stvarno specifičan slučaj jer imaju čak 5 igrača Dana Fegana na rosteru. Doduše, Marion je starosjedilac, a Larkina su draftali puno prije nego je započeo interes oko Ellisa, ali nema sumnje kako je Fegan usmjeravanjem Monte u Dallas zaradio ugovor ne samo za svog novog klijenta, već i za DeJuana Blaira. Također, James je također Feganov igrač, što je svakako onu neugodnu situaciju otpuštanja i ponovnog angažiranja učinilo podnošljivom. Uostalom, razlog zbog kojega je trebalo očistiti cap od prava na vlastite igrače bio je upravo kako bi se smjestilo Ellisov ugovor, nakon čega su Jamesa potpisali za minimalac (također, ovo objašnjava zašto za žilavim centrom nije bilo interesa – prije nego što posegnu za igračem, pa makar i na waiverima, momčadi po pravilu kontaktiraju agenta koji im je vjerojatno objasnio situaciju, a nitko nije toliko blesav da se inati s jednim od najmoćnijih ljudi u poslu). Poseban pak podrav ide Dirku koji je jedan od rijetkih igrača koji nema agenta, sve radi u dogovoru s Cubanom, a tehnički ga zastupa mentor, prijatelj i duhovni otac Holger Geschwindner kojemu Dirk na ovaj način od svakog ugovora daje određeni postotak kao znak pažnje za sve što je ovaj napravio za njegovu karijeru.

NETS

Teško da je Prokhorovu previše bitno tko je čiji agent, ali prilikom pojačavanja rostera sigurno nije smetalo što Pierce ima istog agenta (Schwartz) kao i Deron (ili Teletović, kojega je upravo veza s Deronom dovela u Brooklyn), odnosno što Terry koristi usluge Tellema kao i Lopez ili Johnson. Također, razlog zbog kojega su ovako olako ukrotili Blatchea i vezali ga za minimalan ugovor svakako je utjecaj agenta Millera, kojemu je u interesu da njegov klijent Garnett, nakon što ga je već nagovorio da pristane na trade u Netse, ima kvalitetnu zamjenu. I da, ako se itko pita tko je genijalac koji je Kirilenka koštao 7 milja ove godine, u pitanju je Mark Fleischer. Čovjek je nekada bio prvo ime kada su igrači iz Europe u pitanju, zastupao je imena od Divca i Rađe do Giričeka i Okura, ali danas je ostao samo na Kirilenku. Obzirom na to kako je odradio posao ovog ljeta i činjenicu da mlađe generacije Euro igrača imaju puno više izbora u startu, bojim se da mu je to i zadnji veliki klijent.

NUGGETS

Njihov ovoljetni kaos od tržnice započet gubitkom GM-a dodatno je podcrtan hrpom nejasnih potpisa. Nije tajna da je Tellem čovjek koji ima težinu u ovom klubu obzirom da zastupa tri ponajbolja igrača (Gallinari, Faried i McGee), ali način na koji su sastavili roster jasno ukazuje da ove godine nitko nije imao nikakav plan, od vlasnika preko agenata do novog GM-a padobranca.

PACERS

CAA zastupa i Georgea i Grangera, što znači da, ako misle bez trzavica dati max Georgeu, neće moći trejdati Grangera usred sezone bez njegovog pristanka. Ova situacija objašnjava zašto ovoga ljeta uopće nisu ni istraživali ovu opciju, Granger očito želi biti u Indiani, a Rose je taj koji se brine da tako i bude.

PELICANS

Zašto su bili tako izdašni prema Evansu? Pa, recimo samo da je izvjesni gospodin Tellem, inače zastupnik najvažnijeg čovjeka franšize imenom Anthony Davis, poželio da tako bude, usput se pobrinuvši za još dva klijenta, Vasqueza i Lopeza koje je usmjerio u bolje situacije u kojima ih čekaju startne minute koje su u New Orleansu postale upitne.

PISTONS

Schwartz je odradio lavovski dio posla u tradeu Jenningsa uključivši svoje druge klijente Kravtsova i Middletona u cijelu priču, zadovoljivši tako i jednu i drugu stranu, ali najprije Jenningsa koji je očajnički želio iz Bucksa. Još jedan dobitnik u cijeloj priči je Villanueva, još jedan Schwartzov čovjek na rosteru, koji je preživio i ovaj period amnestije kao bonus za trud njegovog agenta.

RAPTORS

Ujiri je do sada radio isključivo košarkaške poteze, osim što angažman Augustina možemo okarakterizirati kao uslugu Tellemu (njegova karijera je danas u takvoj fazi da možemo slobodno reći kako će krasti minute potencijalno puno korisnijem Dwightu Buycksu). Sličan primjer je i Austin Daye – razlog zašto je i on dobio novu priliku ne krije se u njegovom potencijalu, već u mobitelu Roba Pelinke koji ga je umjesto u Lakerse (na putu prema kojima je već bio) u zadnji tren smjestio u Toronto. Ovo su na kraju krajeva situacije u kojima Ujiri ne može promašiti – ako ne dobije ništa od dva veterana, zadovoljio je dva moćna agenta, ako pak izbore mjesto u momčadi (što nije isključeno jer još uvijek imaju nekakav potencijal obzirom na godine) dobio je igrače koji mogu koristiti za minimalac.

ROCKETS

Nakon što je Dwight potpisao, njegov agent Fegan brzinski je smjestio nedraftiranog Roberta Covingtona na roster kao bonus. Ostavivši time lani korisnog Grega Smitha na milost i nemilost trening kampa – tko mu je kriv kada mu se za karijeru brine lijeva agencija.

SIXERS

Čovjek koji itekako pušta pipke na ovom rosteru je Andy Miller, agent Nerlensa Noela. Nakon što je smjestio rookiea u Sixerse, sredio je još dolazak Roycea Whitea i Jamesa Andersona iz bivšeg Hinkievog kluba. Obzirom na stanje rostera, nije ni čudo da agent jednog rookiea ima ovakav utjecaj.

SPURS

Pitanje ljeta glasi – zašto su pobogu Spursi angažirali Jeffa Pendergrapha i pri tome još ostali bez dijela midlevela koji im je mogao pomoći angažirati igrače poput Kirilenka ili Mo Williamsa od kojih bi imali stvarne koristi? Odgovor je jednostavan – zato što Pendergrapha zastupa Mitch Frankel, isti agent koji zastupa Kawhia Leonarda, momka koji je u ovom trenutku možda, a dogodine će biti sigurno, najvažnije ime budućnosti ove franšize (prevedeno, treba se sa svih strana osigurati da tako i ostane jedan puno duži period). Spursi su inače skloni ovakvim mafijaškim potezima, što ne treba čuditi nikoga obzirom na Popovu pragmatičnost – razlog zašto su Bonner i Mills dobili još jednu priliku, odnosno zašto je De Colo uopće na rosteru nije njihova nezamjenjiva uloga na rosteru, već taj što imaju istog agenta kao i Parker (Roseov CAA).

SUNS

U rebuildingu su, a to znači da tek traže strane kojima će se prikloniti. Nametne li se Bledsoe kao budućnost, nemojte se čuditi ako pokušaju angažirati Tristana Thompsona iz Cavsa – obojicu zastupa LeBronov prijatelj Paul (kako LeBron, nakon što je osvojio svijet i prstenje planira postati i šef udruge igrača, direktno bavljenje ovakvim poslom dovelo bi do sukoba interesa, ali bit će vremena za postati najmoćniji agent u mirovini).

THUNDER

Razlog zbog kojega bi na kraju balada bokove trebali ipak popuniti Ripom Hamiltonom zove se Leon Rose, Durantov agent. Problem je samo pronaći dovoljnu rupu u koju se može smjestiti njegov minimalac. Inače, ako se pitate tko sve ove godine štiti leđa Perkinsu (osim Brooksa), odgovor je – Tellem, ujedno i agent Westbrooku i ovogodišnjem rookieu Adamsu.

WARRIORS

Njihova uprava na čelu koje su legendarni West i GM Myers koji je i sam bio agent za sada je izbjegla slagati momčad putem veza i vezica, pokazavši zavidnu sposobnost ovoga ljeta kada su iz bezizlazne situacije (mrtvi ugovori Biedrinsa i Jeffersona, otvoreni apetiti Landrya i Jacka) izašli ne samo jači za Iguodalu već i jeftiniji, što je definitivno razlog za slavlje ovih dana.

WIZARDS

Osim što je osigurao Wallu max ugovor godinu prije nego je trebalo (za igrača toliko sklonog ozljedama koji još nije pokazao talent vrijedan takvog ugovora stvarno nije bilo potrebe žuriti, Wizardsi su dogodine mogli matchirati svaku ponudu), Fegan je usput natjerao Leonsisa da cijeli midlevel potroši na Webstera iako su upravo bili draftirali Portera i imaju solidnog Arizu na rosteru. Inače, Fegan zastupa i Nenea, tako da je jasno koliki je njegov trenutni utjecaj u momčadi koja toliko očajnički želi postati dobra da će vjerojatno opet sama sebi spotaknuti nogu u skoroj budućnosti.

WOLVES

Osim što će Schwartz, kada se saga s Pekovićem konačno okonča, imati dva najskuplja igrača na rosteru, s Wolvesima je u dobrim odnosima i Fegan koji je na ovaj roster upravo smjestio Martina i Brewera te se izborio da njegov klijent Barea ostane kao back-up njegovom klijentu Rubiu. A od tud mu i tolika moć – Rubio je toliko popularan u Minnesoti, možda i više od Lovea, da su Taylor i Saunders spremni na sve ustupke, pa i te da nemaju GM-a već da taj postao prepuste Feganu, kako ovaj jednoga dana svoj dječački izgled i igru ne bi poveo u neke toplije krajeve.

RANKING THE PLAYERS, PART FOUR (75-139)

IGRAČI ZADATKA STARTNE KVALITETE

75. MIKE DUNLEAVY (Bucks), 59 bodova

Nakon što je zbog kroničnih problema s koljenima prestao biti preplaćeni starter, Dunleavy se snašao u skromnijem nastavku karijere, nametnuvši se tijekom zadnje tri sezone kao sjajni šesti igrač. Razlog njegovih sjajnih brojki prvenstveno leži u šutu za tri i solidnoj obrani, ali ono što ga stavlja u sam vrh igrača zadatka su sposobnost kreiranja, posebice za druge – kad je Dunleavy na parketu, lopta je uvijek u pokretu.

76. JARED DUDLEY (Suns), 59 bodova

Dudley je čudo od igrača, od prvog dana u ligi pa sve do već zrelih godina u Phoenixu, uvijek daje svoj maksimum u 3&D roli. Dodatnu vrijednost daje mu i podatak da sve bolje igra na dvojki, što ga čini kompletnim swingmanom.

77. WESLEY MATTHEWS (Blazers), 59 bodova

Još jedan klasični 3&D majstor koji briljira u obrani i igri bez lopte.

78. TONY ALLEN (Grizzlies), 58 bodova

Allen je specifičan slučaj jer njegova vrijednost dolazi prvenstveno iz obrane, a loš šuterski učinak nadoknađuje agresivnim ulazima i odličnim učinkom s linije slobodnih.

79. JOHN WALL (Wizards), 57 bodova

Dok su svi ranije nabrojeni igrači definitivno i učinkom i stilom igre pravi pripadnici ove skupine, Wall je tu u prolazu. Tako se barem nadaju u Washingtonu. Njegove prve dvije sezone bile su razočaravajuće za jedan prvi pick drafta, za što dio krivnje svakako možemo pripisati lošem kontekstu u kojem se Wall našao. Doduše, napredak u drugoj sezoni je bio popriličan, što ne isključuje ni mogućnost kvantnog skoka u trećoj sezoni (kao što nas povijest uči, rasni talenti eksplodiraju upravu u trećoj godini), iako treba biti oprezan zbog očajnih šuterskih i ne baš ohrabrujućih kreatorskih brojki. Jedino u čemu je Wall već sada sjajan to je obrana, njegove fizikalije i atleticizam isplaćuju dividende barem na jednom kraju parketa.

80. THADDEUS YOUNG (Sixers), 56 bodova

Young je dokazani strijelac na koju god ga poziciju stavili – zaigra li trojku, zabit će u postu, zaigra li četvorku, izvući će se vani. I to bi bilo to – njegove all-round brojke nisu vrijedne spomena, ali je tako uspješno specijaliziran kao strijelac da bi se izborio za minute u svakoj momčadi lige.

81. KAWHI LEONARD (Spurs), 56 bodova

U rookie sezoni nametnuo se kao legitimna 3&D opcija, a Pop ga već sada proglašava nositeljem igre u budućnosti. Obzirom na fizikalije koje garantiraju dominaciju, nije isključeno da već ove sezone dobije važniju ulogu u napadu.

82. BROOK LOPEZ (Nets), 56 bodova

Lopez je jedna od rijetkih petica koja može zabijati lakoćom u postu i oko posta (izuzetno meka ruka i izuzetno spretni pivot potezi), ali tromost u obrani, nesposobnost bacanja povratnih lopti i, najgore od svega, antitalent za skupljanje skokova, osuđuju ga na sporedne role. Igrač totalnih krajnosti.

83. TIAGO SPLITTER (Spurs), 55 bodova

Splitter npr. nema ni zrno realizatorskog talenta Lopeza, ali zato će zabiti sve ono što mora, pokupiti svoju kvotu lopti i odigrati poštenu 1 na 1 obranu s protivničkim centrom. Tražiti od njega išta više od ovoga nije preporučljivo.

84. J.J. REDICK (Magic), 55 bodova

Redick je dokazana rasna 3&D opcija, ali i igrač koji bi mogao imati sezonu karijere u novom Orlandu u kojem je, barem po sistemu, prvo ime. U idealnim je godinama (27), a uz dokazane vrline pomoćne radne snage ima poprilično dobre brojke i u igri s loptom, posebice kao kreator za druge.

85. VINCE CARTER (Mavs), 54 boda

Vince se sjajno snašao u roli pomoćne radne snage, uvijek odličnom šutu dodao je i solidan obrambeni učinak, a iako više ne kreira za sebe kao u najboljim danima, ostao je nesebičan asistent koji ne davi loptu, što je ogroman plus u ovoj roli (posebice za takvog veterana).

86. GORAN DRAGIĆ (Suns), 54 boda

Dragić ima poprilične oscilacije u svojoj NBA karijeri, ali lanjska sezona čini se kao potvrda da je u svoj 25 godini sazrio. Prije svega kao pouzdan pick & roll playmaker, ali i kao potencijalni triple-threat koji bi se u sistemu Phoenixa vrlo lako mogao pretvoriti u još učinkovitijeg igrača. Njegove kreatorske i realizatorske brojke su odlične, a dodatni plus su mu i sve bolji obrambeni učinci. Kvantni skok je možda previše očekivati obzirom na mali uzorak i nekonstantne učinke, ali vrata prema kategoriji iznad su mu definitivno otvorena, hoće li proći kroz njih ovisi isključivo o njemu.

87. DEMARCUS COUSINS (Kings), 54 boda

Još jedan izgledni kandidat za kvantni skok. Cousins u svoju treću godinu ulazi kao potvrđeni skakač prve klase, ali i čovjek koji je svojom nezrelošću van parketa, a posebice na parketu, srozao svoj talent do dna. Ajde, to što je apsolutno nezainteresiran za obranu, to se još može pripisati godinama i kontekstu, ali očajne šuterske brojke i mizerna realizacija u reketu za ovakvog fizički i talentom dominantnog igrača su neoprostivi. Uspije li svoje all-round talente ikada staviti u službu rezultata, bit će top 10 visoki igrač u NBA dok kažeš “nepotreban skok-šut iz vana”. Tome u temelj govore i solidne asistentske brojke koje samo potvrđuju da zna, pitanje je samo želi li.

88. MONTA ELLIS (Bucks), 54 boda

Atraktivni bek je i dalje jedna od najboljih combo-opcija u ligi, solidan kreator za sebe i za druge, čak i pouzdan šuter i obrambeni igrač. Njegov najveći problem je što u ničemu od navedenog nije iznad prosjeka. Volume scoreri na vanjskim pozicijama su zadnji po važnosti na prehrambenom lancu zato jer ih jednostavno ima previše, a i previše su ovisni o brzini i driblingu zbog čega rano izgore. Oni najbolji, poput Lou Williamsa ili Ellisa, u stanju su biti itekako korisni u ulozi trećeg beka i lidera druge postave, ali učinkovitost im pada paralelno s većom ulogom koju imaju u napadu. Nađe li se Ellis jednoga dana u ulozi sličnoj Williamsu, umjesto da ga uporno koriste kao prvu ili drugu opciju, njegova učinkovitost bi trebala rasti, a s njom i IOR bodovi. Dok god ga se vodi kao nositelja i graničnog all-star igrača, nabijat će šuplje brojke. Jasno, u lošim momčadima. U dobrima ne bi ni došao u priliku za tako nečim.

89. KYLE KORVER (Hawks), 54 boda

Klasični 3&D genijalac i idealan primjer drugog swingmana za popuniti petorku. U napadu može igrati obje pozicije na boku, u obrani jednako solidno brani dvojke i trojke. Nikada neće daviti loptu, uvijek će pucati kada je otvoren. Korver je ukratko majstor svog posla, bilo kao igrač zadatka u petorci, bilo kao specijalist s klupe, a za one koji sumnjaju da su njegove odlične obrambene brojke rezultat sistema Bullsa jedan podatak – isti učinak čovjek je ostvarivao i dok je bio u Jazzu, u puno slabijoj obrambenoj momčadi od Bullsa.

90. GEORGE HILL (Pacers), 54 boda

Hill je dobar dio karijere proveo kao combo opcija i prvi bek s klupe, a u drugom dijelu lanjske sezone u Indiani potvrdio se i kao 3&D opcija, što mu je i donijelo novi bahati ugovor. Obzirom da su mu šut za tri i igra u obrani (jednako dobro čuva oba tipa bekova) najbolje strane, odluka Pacersa da instaliraju igrača zadatka na poziciju jedinice ima smisla. Uostalom, od zadnja 4 naslova, čak tri su pokupile momčadi sa sličnim profilom na poziciji – Heat lani s Chalmersom, Lakersi prije toga s Fisherom. Jasno, i Heat i Lakersi imali su izuzetne kreatore na boku ili pod košem, kreatore koji su mogli sakriti nedostatak vizije vlastitog quarterbacka. Stoga, teoretski, Hill ima talenta za popunu petorke, ali, u praktičnom smislu, za ovakvu Indianu možda bi bolje bilo da im je playmaker netko tko je stvarno u stanju kreirati akciju.

91. BRANDON BASS (Celtics), 54 boda

Odličan šuter s poludistance koji će zabiti ono što mora i pokupiti svoju kvotu skokova, Bass je idealna zakrpa svake petorke s dominantnim centrom. U Bostonu se njegova igra često poklapa s Garnettovom (obojica žive na laktu odakle ispaljuju skok šut za skok šutom) te bi idealno bilo kad bi Bass imao rolu trećeg igrača. Naravno, život nije idealan, stoga ovako kvalitetnog strijelca nema smisla držati na klupi ma koliko neadekvatan obrambeni igrač bio.

92. BRANDON JENNINGS (Bucks), 54 boda

Jennings nije ni combo ni 3&D igrač, njegov gen je onaj čistog playmakera koji davi loptu, vrti pick & roll igru i driblingom ulazi u srce obrane odakle baca povratne. Problem? Rasni playmaker po defaultu je top 3 opcija u momčadi, međutim Jennings takvu odgovornost još nije uspio opravdati. Njegove šuterske brojke su osrednje, a kad uzmemo u obzir njihov volumen, možemo reći kako su i loše (da je treći po broju ispaljenih lopti u momčadi, njegov učinak bi bio podnošljiv, ali kada si prvi potrošač i pri tome ispaljuješ duplo više od sljedeće opcije – i da, Jennings je lani ispalio duplo više lopti od Ilyasove – jasno je da svojim neučinkovitim igrama vučeš momčad na dno). Još veći problem od šuta je njegova mizerna realizacija u reketu, što si jedan slash & kick igrač ne može dopustiti. Obranu nećemo ni spominjati, obzirom da Jennings na nju ni ne pomišlja. Kao 3&A opcija, Jennings treba poseban kontekst koji će iz njega izvući ono najbolje, a okruženje u Milwaukeeu teško da je rješenje. Ako ništa drugo, barem ima vremena za napredak – tek su mu 22 godine.

93. MARCUS THORNTON (Kings), 52 boda

Thorntonov prelazak u Sacto činio se još jednim nepotrebnim bacanjem novca Kingsa na bočnog igrača, ali za razliku od Salmonsa i Garcie, izgleda da su ovaj put pogodili. Thornton nije 3&D igrač koji će popuniti petorku, njegova osnovna vrlina je izuzetna realizacija u svim oblicima (odličan u ulazu, šutu i s linije), dakle nešto što se idealano da koristiti u ulozi prvog strijelca s klupe. Za sada, dok god uspijeva opravdati potrošnju, može proći i kao starter, iako je sasvim logično postaviti pitanje nisu li baš zbog ovakvih startera, koji su dobri isključivo u jednom pravcu igre i imaju samo jednu vještinu, Kingsi tu gdje jesu.

94. RICKY RUBIO (Wolves), 51 bod

40 utakmica, dakle pola regularne sezone, bili su dovoljni da se Ricky Rubio ubaci u top 100 igrača u ligi i to usprkos očajnim šuterskim postotcima. Jednostavno, njegova kombinacija obrane i asista garantira mu ulogu startera, a doda li ikad barem solidnu realizaciju u reketu ovim temeljima (šut da ne spominjem), bit će top 50 igrač. I on se kao i Wall treba ugledati na Ronda, kao primjer playmakera koji bez šuta može biti učinkovit u napadu. Dok to ne postanu, bit će isključivo D&A jedinice (obrana + asisti), kao takvi sasvim originalni, ali i sasvim nepredvidljivi.

95. ANDREA BARGNANI (Raptors), 50 bodova

Bargnanin je pod Caseyom odigrao najboljih pola sezone života, potvrdivši se kao pouzdana stretch četvorka koja može trpati dovoljno da opravda startne minute iako je teoretski stvoren za rolu s klupe. Njegova obrana nikada neće biti vrhunska, a njegove skakačke brojke očito će zauvijek biti na razini beka, ali pored pravih suigrača, Bargnani bi mogao biti nekakva made in China verzija Dirka.

96. CARL LANDRY (Warriors), 50 bodova

Landry je dosta sličan igrač Bargnaniu po tome što je koristan isključivo kao strijelac. Ne skače, ne igra obranu, ali daj mu loptu i on će tebi dati koševe. Minus mu je što nije dalekometni šuter, zbog čega je idealan kao opcija s klupe. U Warriorsima će upravo to i biti, što bi mu samo trebalo dati na vrijednosti.

97. BRANDAN WRIGHT (Mavs), 50 bodova

Wright je zanimljiv slučaj, lani je briljirao u Dallasu u ograničenoj minutaži kao mini verzija Chandlera (odličan i pokretan obrambeni igrač s izuzetnim osjećajem za blokade, pouzdan skakač koji će zakucati sve ono što mora u napadu). Ono što iznenađuje je činjenica kako je mali radio isto svaki put kad bi dobio priliku igrati – njegova brojke iz Dallasa ne odskaču previše od onih iz Warriorsa. Dakle, ne radi se o nikakvom iskakanju iz okvira, već o činjenici da ga u Warriorsima nitko nije ni mogao primjetiti, što zbog konteksta (loša momčad u kojoj je lako nabiti brojke), što zbog nesreće (propustio sezonu i pol zbog ozljede ramena i to upravo treću sezonu u kojoj lutrijski igrači obično iskoče). Dakle, Dallas je lani doživio zakašnjelo buđenje jednog lutrijskog talenta koji će, ako ostane zdrav, nastaviti s napredovanjem i dobivanjem sve više minuta.

98. ISAIAH THOMAS (Kings), 50 bodova

Zadnji pick lanjskog drafta totalna je krađa za Kingse. Pola sezone sjajnih igara nisu uzorak za koji bi stavili ruku u vatru, ali čak i uz malu regresiju, Thomas je play startne kvalitete sposoban kreirati za sebe i druge, ali, što je važnije, i zabiti. Od svih 3&A opcija u ovoj konkurenciji, njegove brojke su bile najsolidnije, a obzirom da su ostvarene u lošoj momčadi, to dodatno govori o njegovoj zrelosti.

99. JEFF TEAGUE (Hawks), 50 bodova

Teague je napravio novi korak naprijed nakon solidne rookie sezone, potvrdivši se kao pouzdana playmakerska opcija u napadačkim aspektima igre.

100. TAYSHAUN PRINCE (Pistons), 50 bodova

Dobri stari Prince od prvog dana u ligi bio je primjer idealnog igrača zadatka na boku. Obrambene brojke su mu i dalje odlične, šuterski odradi posao, a malo ga unazad vuče činjenica da je danas u Pistonsima top 3 opcija. Iako zna razigrati i može napasti obruč, to nisu njegovi primarni talenti, a potrošnja energije u tom segmentu oduzima mu vrijednost u obrani i spot up situacijama. Šteta što nije na vrijeme prešao u playoff momčad.

101. SHAWN MARION (Mavs), 50 bodova

Marion je veteran sličan Princeu, ali njegova vrijednost dolazi iz drugih područja. Naravno, prvenstveno iz obrane, dakle tu su isti, ali dok je Prince solidan napadač i šuter, Marion je garbage man koji svu svoju vrijednost u napadu izvlači iz pozicioniranja, kretanja i skoka. Upravo je skok i dalje njegovo najveće oružje, a nesebičnost izražena kroz vrijednost u ovim kategorijama, samo je potvrđena dobrim omjerima asista. Naravno, nesebičnost je neophodna da bi bili koristan igrač na trojci bez kvalitetnog šuta, po čemu je Marion definitivno original.

102. MARCUS CAMBY (Knicks), 49 bodova

Još jedan veteran koji je gubitkom eksplozivnosti postao nula u napadu, ali koji i dalje može odraditi sjajno obrambeno-skakački dio posla. Kao zamjena Chandleru, Camby je luksuz, a bit će zanimljivo pratiti hoće li se Woodson koji put odlučiti i na verziju s njima dvojicom kao parom visokih. S jedne strane, to bi značilo da igraš napad s dva igrača koji ne mogu zabiti ništa izvan polukruga pod samim košem (a Camby više ne može zabiti ni od tuda), ali s druge, Chandlerovo odlično kretanje i alley-oop majstorstvo zasigurno bi bili nagrađeni od Cambyevih pasova s vrha reketa – noge su ga možda izdale, ali Marcus je i dalje jedan od najboljih asistenata među visokim igračima.

103. CARON BUTLER (Clippers), 48 bodova

Butler uživa u svojoj veteranskoj fazi kao pouzdana 3&D opcija. Dok ne tražite od njega ništa više osim da igra obranu i čeka u kutu, ovaj 31 godinu star igrač koji često djeluje kao da ima barem 40, odradit će svoje.

104. JEREMY LIN (Rockets), 48 bodova

Još jedan 3&A play koji uz dovoljnu količinu lopti može držati podmazanim napad i, prije svega, svoj prosjek koševa. Ako se nekome čini da je pola sezone u New Yorku premalo da bi Lina stavili u praktički top 100 igrača lige, jedan detalj ih možda razuvjeri – u svojim skromnim minutama u Warriorsima, Lin je ostvarivao ok brojke za rookiea, a epizoda u New Yorku na to se nadovezuje kao tipična progresija za igrača druge godine. Sad je samo pitanje hoće li u klubu u kojem će sve biti podređeno upravo njemu, Lin u svojoj trećoj sezoni nastaviti rasti ili će zadržati na već sada zavidnoj razini. Obzirom da je poprilično star za igrača treće godine (24 godine), ja se kladim na ovo drugo.

105. JRUE HOLIDAY (Sixers), 48 bodova

S druge strane, Holiday je totalna suprotnost Linu. Ima sezonu više iskustva u ligi (3 naprema 2), ali i dvije godine manje (22 naprema 24). Dakle, razlog zbog kojega Holiday nije napravio očekivani skok u svojoj trećoj sezoni definitivno je dijelom vezan uz njegov rani ulazak u ligu, ali dio krivice svakako otpada i na razinu talenta. Naime, Jrue je tijekom svoje jedne godine na sveučilištu igrao dvojku, a dva glavna aspekta njegove igre koja su se istakle tijekom NBA karijere su trica i obrana. Ispada da je Holiday po svemu sličniji 3&D opciji poput Hilla, nego solidnim playevima poput Lina, Teaguea ili Jenningsa, specijalne talente poput Walla i Rubia da ne spominjemo (iako je po dolasku u ligu zbog obrane i atleticizma upravo Jrue često bio uspoređivan s Rondom). Kakav iskorak će napraviti u svojoj četvrtoj sezoni ovisi o tome koliko će se razviti kao kreator (do sada je, blago rečeno, bio skroman u tome). Ne napravi li ni u novoj sezoni korak naprijed, mislim da će mu putanja karijere biti poprilično određena, i ne, neće uključivati kvantni skok.

106. BRANDON ROY (Wolves), 47 bodova

Uf, koliko god je sjajno vidjeti Roya opet u akciji, toliko je teško ovako nisko staviti igrača koji bi danas zasigurno bio top 20 talent u ligi da ga ozljede nisu mumificirale. Ipak, obzirom da do prije nekoliko mjeseci nismo mogli ni znati da će opet zaigrati košarku, vidjeti ga u akciji bit će posebna privilegija. Kako je čovjek otišao u mirovinu u 27-oj godini (to valjda sve govori o težini situacije), jasno je kako u obzir za njegovu ocjenu nisam uzimao ni jednu sezonu prije nego su ga koljena potpuno izdala. Roy je 2011. doživio pad učinka kakvog swingmani njegove razine talenta obično dožive oko 34-35 godine. Uzevši to u obzir, a dodavši i godinu pauze, Royev pad u ovoj sezoni u odnosu na 2011. trebao bi biti minimalan. I dalje će to biti slabo pokretan visoki bek nesposoban za kreaciju na razini nositelja, ali njegovi all-round instinkti u kombinaciji sa solidnim šutom trebali bi biti dovoljni da pomogne u manje zahtjevnoj 3&D roli ili možda čak kao prva opcija s klupe.

107. TYREKE EVANS (Kings), 47 bodova

Još jedna žrtva ozljeda, Evans je zanimljiv slučaj po tome što iz sezone u sezonu igra sve gore od svog rookie izdanja. Čovjek je svojevrsni košarkaški Benjamin Button, a razlog za to su kronično bolesna stopala. Prognozirati daljnju regresiju ili povrataka ranijim izdanjima stoga je nezahvalno, ali obzirom na još uvijek poprilično visok stupanj košarkaške nezrelosti, mislim da Evansa možemo staviti u ladicu potencijalno sjajnih šestih igrača. Njegova kreativnost u slash & kick igri nije sporna, sporno je koliko će biti spreman koristiti je, ali sve ostalo je ogromni minus – od šuta do igre u obrani (lanjski eksperiment s njim kao 3&D opcijom u petorci pored Thorntona i Thomasa pokazao se neuspješnim).

108. ARRON AFFLALO (Magic), 47 bodova

Klasična 3&D opcija koja nema sreće završiti u okružju koje bi iz njega znalo izvući maksimum – u Denveru je zbog stila igre često bio prisiljen glumiti kreatora, a slična sudbina ga čeka i u Orlandu gdje je praktički top 3 opcija. Dakle, možemo očekivati napumpane brojke i slabašan učinak, puni slabiji nego da npr. igra u Bullsima i u kutu čeka povratne.

109. J.R. SMITH (Knicks), 46 bodova

Prototip šestog igrača, swingman sposoban ući u igru i igrati 1 na 5 koliko god treba. Smith je streaky šuter, ali i podcijenjeni kreator koji lakoćom otvara višak prostora za sebe i druge. Jedini problem je što ni u 26-oj godini još nije naučio prepoznati situaciju kada se od njega zahtjeva šut, a kada ulaz i dribling.

110. JAMAL CRAWFORD (Clippers), 45 bodova

Dugo godina u Hawksima je vrijedio za combo-beka iz snova, što je naziv koji s vremenom (prešao 30-u) polako ustupa mjesto onome o combo-beku iz noćne more. Ipak, dok god mu minute držite pod kontrolom, on će svojom kombinacijom kreacije i šuta odraditi posao. S tim da je ovaj put u puno boljoj situaciji od lanjske. Lani je u Portlandu često morao uskakati u ulogu startera i preuzimati puno veću odgovornost pored limitirane vanjske linije, dok ga sada u Clippersima uz Chrisa Paula čeka puno jednostavniji zadatak – nadoknaditi poene s klupe Moa Williamsa.

111. JASON RICHARDSON (Sixers), 45 bodova

Nekoć granični all-star swingman all-round kvaliteta danas je pouzdana 3&D opcija. Uživat će pored Bynuma budu li povratne lopte radile kako treba.

112. TREVOR ARIZA (Wizards), 45 bodova

Ariza je cijelu karijeru 3&D opcija koja je imala samo jednu sjajnu tricašku sezonu (točnije, playoff) – u sezoni 2009. u 23 utakmice zabio je 40 od 84 trice čemu može zahvaliti ne samo karijeru, nego i percepciju većine neutralnih promatrača. Nažalost, sve nakon bilo je put prema dolje, čemu je glavni razlog bio nepotrebno forsiranje jednog limitiranog igrača u roli napadačke opcije. Ariza može poslužiti kao slash & kick igrač u epizodama, ali ne kao stalna opasnost. Ulazi u već veteransku fazu karijere za bočnog igrača oslonjenog na atleticizam (27 godina), stoga je krajnje vrijeme da standardno kvalitetnoj obrani doda i pouzdani šut i postane ono za što ga majka rodila – 3&D pratnja boljima od sebe.

113. MARVIN WILLIAMS (Jazz), 45 bodova

Marvin je, za razliku od Trevora, dosta rano shvatio da jedan bljesak u karijeri ne znači karijeru. Njegov bljesak bio je draft (2. pick 2005. ispred Chrisa Paula i Derona Williamsa), a nakon 7 sezona došlo je vrijeme da se taj teret skine s vrata (čemu bi promjena sredine trebala dodatno pomoći). Šetajući ga između pozicija (visoki ili bočni) i uloga (starter ili prvi napadač s klupe), u Atlanti su konačno prije 4 godine shvatili da je Marvina najbolje pozicionirati u kut da čeka povratnu loptu, a usput ga u obrani natjerati da koristi svoju dužinu. I tako smo dobili 3&D igrača koji ulazi u zrele godine i koji je lani ostavio dojam čovjeka koji je u nirvani i koji se konačno pomirio sa životom.

114. ANDRE MILLER (Nuggets), 45 bodova

Miller je toliko star, spor, loš šuter i beskoristan obrambeni igrač da je više bilo i vrijeme da ga se makne iz role startnog playa. Što je Karl i napravio i sada ima najboljeg back-up playa u ligi. Obzirom na silinu kojom mu pada učinak iz sezonu u sezonu teško je vjerovati da će Miller odraditi sve tri godine novog ugovora do kraja (više se doslovno nije u stanju odlijepiti od poda), ali dok god ima glavu na ramenu taj će naći načina namjestiti suigračima zicer i sebi kreirati izglednu situaciju za realizaciju s poludistance.

115. JOSE CALDERON (Raptors), 45 bodova

A evo nam odmah nakon prvoga i drugog najboljeg back-up playa u ligi. Calderon već odavno ne može zabiti dovoljno da opravda minutažu i ulogu u petorci, o obrambenom učinku da ne pričamo (taj nikada nije skužio igru u obrani, više puta je zapeo u blok od pijanog zidara), ali ako treba vrtiti pick & roll i pogoditi otvoreni šut i dalje je doktor. Obzirom da će nakon isteka ove zadnje godine ugovora imati tek 31 godinu, bilo bi šteta da te kvalitete ne donese u Euroligu jer kandidata za igrati 10 do 15 minuta po utakmici u NBA ima sasvim dovoljno.

116. MATT BONNER (Spurs), 44 boda

I stigli smo tako do prvog pravog specijaliste, čovjeka koji apsolutno ničemu ne služi na parketu nego tome da šutira trice. A upravo su one razlog zbog kojega je preskočio kategoriju (možda i dvije, jer obzirom da ne igra obranu niti skače Bonner je upitan čak i kao treći visoki) – Bonner je jedna od najboljih stretch četvorki svih vremena sa suludim postotkom od 42% za tri u karijeri.

117. COURTNEY LEE (Celtics), 44 boda

Još jedan 3&D specijalist iz kalupa sposoban pokriti startnu poziciju usprkos jednoj ogromnoj mani – slično nekada Jasonu Kaponu, Lee sebe košta barem tricu po utakmici nepotrebnim ulaskom dodatni korak u prostor. Razvije li se ikada u pravu catch & shoot opciju, poneki dodatni bod mu je garantiran.

118. JAMEER NELSON (Magic), 44 boda

Nelson se još uvijek ne da, drži se taman tu negdje oko Felton linije koja razdvaja playmakere startne vrijednosti od back-up materijala. Mislim, nije da ne bi bilo bolje i za njega i njegovog poslodavca da je u back-up ulozi, ali čak je i lani, u najgoroj sezoni karijere, uspio odraditi solidan 3&A posao. Obzirom na godine (30 pred vratima) i kontekst (Magic je očajna, očajna momčad) za očekivati je da se pad nastavi i dalje, ali obzirom na žilavost koju iskazuje sve ove godine, zasigurno se neće raditi o padu ispod zamišljene linije.

119. MATT BARNES (Clippers), 44 boda

Njega sam ubacio naknadno pošto je posao s Clippersima čini se realiziran, inače je bio prvi na listi dostupnih slobodnih igrača. Kakva će njegova uloga biti pored Granta Hilla i Carona Butlera, to je teško predvidjeti, ali razlog zbog kojega se Barnes uvijek čini nepoželjnim igračem nije njegov talent (all-round podizač energije koji možda nije dovoljno dobar šuter da bude legitimna 3&D opcija, ali svakako može odraditi rolu prvog bočnog s klupe), već prije svega njegov jezik. Taj nikada nikome nije ostao dužan, o čemu svjedoče mnogobrojni sukobi s protivnicima, ali čak i suigračima i trenerima.

120. RONNIE BREWER (Knicks), 44 boda

Brewer je zanimljiv slučaj, igrač za kojega apsolutno svi znaju da je odličan obrambeni igrač, ali ujedno i igrač kojemu je užasno teško pronaći minutažu iz jednostavnog razloga što je nevidljiv u svim drugim aspektima igre. Opet, kao i većina vrhunskih specijalista, u tom jednom dijelu igre kojega odrađuje kako treba je toliko dobar, da je u stanju opravdati čak i startnu minutažu, što je jasno pokazivao u Jazzu. U Bullsima pak nikada nije dobio pravu šansu jer je uvijek bilo dovoljno drugih opcija.

121. DARREN COLLISON (Mavs), 44 boda

Collison ima 25 godina, dakle nije baš mladac koji dolazi, a tijekom tog razdoblja uspio se nametnuti kao sjajan back-up play koji je u stanju držati momčad pod kontrolom čak i u dužem periodu (sjetimo se kako je dobar posao radio u Hornetsima kada se Paul ozljedio). Problem je bio što je netko (Larry Bird) pomislio kako je 30-ak utakmica dovoljno da se Collisonu preda uloga startera, a to je pak rezultiralo s dvije godine muke koje je obilježila lanjska odluka Vogela da pred kraj sezone, odnosno pred početak playoffa, u petorku instalira Hilla i više se nikada ne osvrne. Dakle, puno veći uzorak jasno govori da Collison nema dovoljno vještina da odrađuje izuzetno bitan posao puno radno vrijeme – solidan je kreator, dobar šuter, ali i rupa u obrani. Nije dovoljno dobar da bude jedna od udarne tri opcije, prekvalificiran da bude tek obični back-up play. Vječni stanovnik Felton zone.

122. DEANDRE JORDAN (Clippers), 44 boda

Jordan će zabiti ono što mora i skakati, a tu uglavnom staje njegov doprinos. Draftiran je kao projekt nakon jedne neugledne godine na sveučilištu, a nakon dvije sezone promatranja konačno je pokazao da zaslužuje minute u rotaciji. Međutim, prošle sezone s novim bahatim ugovorom rastu i očekivanja, a rezultat ostaje klasično razočaranje. Nova sezona donosi novu nadu usmjerenu u samo jednom smjeru – napretku u obrani. Jer, slično kao što sjajni postotak šuta skriva činjenicu da je Jordan očajan realizator (sve što može zakuca, zbog čega ima bolji postotak “šuta” iz igre od slobodnih bacanja), popriličan broj blokada skriva činjenicu da je isto tako loš obrambeni igrač (direktni protivnici protiv njega popravljaju učinak za čak 25%, a Clippersi su jednako šuplji obrambeno s njim ili bez njega na parketu – netko tko bi prvenstveno trag trebao ostaviti u defanzivi, ne smije si dopuštati ovakve brojke). Fizikalije i pokretljivost kao preduvjet da se pridruži jednom Chandleru svakako postoje, sad je samo pitanje kada će glava pohvatati tijelo. Nova sezona definitivno će morati donijeti neki pozitivan pomak.

123. JARRETT JACK (Warriors), 44 boda

Jack je već godinama pouzdan back-up play, ujedno i dovoljno dobar kreator i šuter sposoban odigrati i rolu combo-beka. Ostane li zdrav, a to je uvijek upitnik, Warriorsima će dati još jednog sjajnog igrača s klupe.

124. BRANDON RUSH (Warriors), 43 boda

Landry je idealan treći visoki, Jack je idealan combo-bek, a Rush je idealan 3&D igrač za popuniti bok. Obzirom da Warriorsi imaju hrpu mladih igrača (Thompson, Barnes) koji će dobiti minute, ispada kako će Marc Jackson možda imati briga oko slaganja petorke, ali ne i oko klupe. Inače, Rush je godinama u Indiani igrao rolu dežurnog stopera, ali nije ostaviti značajniji trag zbog slabašnog napadačkog učinka. Selidbom u Zaljev eksplodirao je kao tricaš i konačno postao kompletan igrač zadatka. Naravno, obzirom da se radi o jednoj sjajnoj godini, uvijek postoji mogućnost regresije, dapače, teško da će šuterski opet biti jedan od vodećih igrača lige, ali bude li ona u očekivanim okvirima (drugim riječima, ne potone li na razinu iz Pacersa), Warriorsi mogu biti mirni što se bočne rotacije tiče.

125. DEMAR DEROZAN (Raptors), 43 boda

Ogromna minutaža nije pomogla DeRozanu da poboljša statistiku, dapače, samo je pomogla da ga se razotkrije kao nepopravljivo lošeg šutera i kilavog napadača. Međutim, Casey je ekspresno uspio njegov atleticizam staviti u službu momčadi, točnije obrane. Sad još samo treba naći načina dodati DeRozanu šut za tri ili ga barem naučiti da postane nešto stabilnija slash & kick opcija kako bi se zaokružio u igrača zadatka.

126. DERRICK FAVORS (Jazz), 43 boda

Za razliku od Cousinsa, Favors nije očiti kandidat za kvantni skok u svojoj trećoj sezoni iz jednostavnog razloga što do sada nije pokazao ni dijelić napadačkog talenta. Međutim, ono što je pokazao izuzetan je osjećaj za skok i neobjašnjivo kvalitetna igra u obrani za nekoga starog 21 godinu. Već sada, Favors je sposoban odraditi rolu R&D startnog visokog koji bi u doglednoj budućnosti mogao utjecati na utakmice na način sličan Chandleru. Nauči li ikada išta više od zakucavanja, trebao bi u potpunosti opravdati visoki treći pick kojim je izabran.

127. DEVIN HARRIS (Hawks), 43 boda

Klasična 3&A opcija na jedinici koja će se boriti s igračem sličnog profila za ulogu startera. Larry Drew će u svakom slučaju imati slatke brige obzirom da je lani kao back-up opcije Teagueu koristio potrošene Hinricha i Parga.

128. COREY MAGGETTE (Pistons), 43 boda

U svojim najboljim danima, Maggette je mogao proći kao treća opcija obzirom na izuzetnu sposobnost iznuđivanja slobodnih koja je anulirala slabašan raspon šuta. I danas je u stanju solidnoj obrani dodati učinak s linije slobodnih koji može maskirati manjak trice, ali ogroman problem u Detroitu bit će činjenica da je i Stuckey sličan igrač koji više iznuđivati prekršaje od gađanja trica, pa je realno očekivati da Maggette bude lider druge postave. S tim da treba zadržati i dozu opreza – s 32 godine na leđima i cijelim nizom ozljeda iza sebe, Maggette je ogroman kandidat za kvantni pad, iz korisnog igrača u NBDL klasu, ponajviše zato jer, bez šuta i asistentskog gena, nema zaštitnu mrežu na koju može pasti pod stare dane, kada treneri odluče da više nema smisla vrtiti akcije za njega.

129. JASON KIDD (Knicks), 43 boda

Neuništivi Kidd ne stari graciozno poput Nasha, ali i dalje zaslužuje mjesto u NBA rotaciji, prije svega zbog hall of fame sposobnosti organizacije igre (Kidd je doslovno quarterback, njegova ruka posjeduje i preciznost i snagu o kojoj većina smrtnika može samo sanjati), a zatim i zbog solidnih 3&D vrijednosti. Iako nije nezamislivo da Kidd odradi još jednu sezonu kao starter pored ogromnog upitnika zvanog Felton, kao back-up opcija pravo je blago, dijelom i zbog sposobnost da igra obranu na obje vanjske pozicije, pa čak i na manje fizički dominantnim trojkama.

130. LUIS SCOLA (Suns), 43 boda

Luis i dalje može trpati, ali njegov all-round učinak tone iz sezonu u sezonu. U obrani je nemoćan, skakački blijed. Ipak, u idealnoj je situaciji, bez pritiska i bez previše kvalitetnih opcija, u kojoj bi itekako mogao profitirati od onoga što ostane nakon 2 na 2 igre Dragića i Gortata.

131. JASON THOMPSON (Kings), 42 boda

Solidan R&D visoki koji će zabiti ono što mora, uhvatiti svoju kvotu skokova te jednako prosječno igrati obranu na oba tipa visokih igrača.

132. SAMUEL DALEMBERT (Bucks), 42 boda

Za njega vrijedi isto što i za Thompsona, uz jedan plus (Dalembert je fizikalijama prava petica sposobna držati sredinu obrane, iako te ne znači da je zbog toga učinkovit) i jedan minus (Thompson ima puno manju konkurenciju za minute).

133. AMIR JOHNSON (Raptors), 42 boda

Isti igrač kao Thompson, samo što je nemoćan protiv centara, ali zato ostvaruje plus obrambeni učinak protiv četvorki.

134. KLAY THOMPSON (Warriors), 42 boda

Došao je od nikuda i ostvario sjajnu rookie sezonu. Doduše, u gubitničkoj momčadi, ali bez nabijanja brojki. Thompson ni u jednom trenutku nije bio volume scorer, čvrsto se držao uloge 3&D igrača, a pri kraju sezone, kako je dobivao sve veće ovlasti, pokazao je i zavidnu sposobnost kreacije. Treba biti oprezan obzirom na mali uzorak, činjenicu da je Klay došao u ligu nakon 3 NCAA godine i blago rečeno neozbiljan kontekst druge polovice sezone Warriorsa, ali po svemu sudeći Golden State je 11. pick na jednom lošem draftu uspio pretočiti u kvalitetnog igrača zadatka. Minimalno.

135. STEVE NOVAK (Knicks), 41 bod

Slično Mattu Bonneru, Novak je izraziti specijalist za tri, uz jednu olakotnu okolnost – može odigrati nisko krilo, čime otvara mjesto u rotaciji dodatnom visokom igraču.

136. JODIE MEEKS (Lakers), 41 bod

Klasična 3&D opcija koja bi uz malo sreće u Lakersima konačno mogla eksplodirati. U Los Angelesu nikome neće pasti na pamet crtati za njega akcije, što je bio perverzni običaj Douga Collinsa u Philadelphiji.

137. DANNY GREEN (Spurs), 41 bod

Kad Popovichu treba rasni 3&D igrač za zaokružiti petorku, on ga stvori.

138. RAMON SESSIONS (Bobcats), 41 bod

Sessions je prvi igrač Bobcatsa na ovom popisu, ujedno i zadnji playmaker za kojega možemo reći da se nalazi na Felton liniji. Ono što ne možemo za njega reći je da se radi o 3&A igraču – zbog manjka šuta većinu karijere je proveo kao back-up play jer teško koja momčad si može dopustiti držati 30 i više minuta na parketu igrača s jednom vještinom (u njegovom slučaju to je pick & roll napadanje). Bobcatsi mogu, a to znači da, uspije li gađati tricu solidno kao što je to radio u Lakersima (najbolji šut karijere, barem do playoffa), Ramon bi u 25-oj godini mogao konačno napraviti mali korak naprijed.

139. GERALD HENDERSON (Bobcats), 40 bodova

Henderson bi bio fantastičan 3&D igrač kad bi imao šut iz vana. Za sada manjak te vještine nadoknađuje izuzetnim instinktima u napadanju obruča i solidnom realizacijom s poludistance, što je moguće samo u Bobcatsima u kojima mu kao jednoj od glavnih opcija u napadu pripada određena kvota lopti. U ozbiljnoj momčadi, gdje bi morao stati u red iza kvalitetnijih igrača, 20% šuta za tri bi ga pokopali. Ipak, 24 godine na leđima i solidna tehnika šuta kazuju kako se radi o nedostatku kojega se da popraviti.

30 FOR 30: WASHINGTON

SCORE: 20-46

MVP: John Wall

X-faktor: rastanak s Youngom, Blatcheom i McGeeom

Wizardsi su na početku sezone bili rijetko viđen primjer totalno krivo postavljenih temelja. Imali su trenera koji je potpisao u namjeri da vodi playoff momčad i koji nije pokazivao ni najmanju želju biti dio rebuildinga. Sam taj rebuilding dogodio se bez ikakvog plana, raspadom nekadašnje jezgre koja je dovela do 4 kriminalne sezone u kojima nisu imali ni rezultate niti su promovirali mladi talent.

A taj mladi talent možda je najveća opsjena od svih. Nakon prve gubitničke sezone, do koje je doveo fizički raspad Gilberta Arenasa i psihički razlaz između trenera Eddiea Jordana i preostala dva člana jezgre, Carona Butlera i Antawna Jamisona, poslali su pick prve runde u Minnesotu (kasnije se on pretvorio u Rickya Rubia) za Mikea Millera i Randya Foyea kako bi novom treneru Saundersu doveli još veterana s kojima se može boriti za playoff.

Nakon druge gubitničke sezone, tijekom koje je postalo jasno da je Arenas bivši all-star, riješili su se Butlera i Jamisona (i to doslovno riješili, za dva bivša all-star veterana dobili su tek buduće olakšanje na salary capu), usput se dokopavši Johna Walla, klinca franšiznog atleticizma i vrhunskih fizikalija koji je tek trebao naučiti igrati košarku, u čemu mu sudar s ovako nesuvislom situacijom definitivno nije pomogao (pouka za buduće generacije – kada su ti mentori Arenas i zatim Blatche, ne očekuj od svoje karijere ništa više od stajanja u mjestu).

Jasno, nije sve ni krivica okoline (osim ako ste panker, onda jeste) – Wall još uvijek gubi previše lopti jer su mu noge i dalje brže od pregleda parketa, a šuterski je kriminalan – u dvije godine ostvario je 30% s poludistance i 24% za tricu. Uzmemo li u obzir kako je u ovoj skraćenoj sezoni gađao tek 7% za tricu (srećom, potegao je samo 42 trice u cijeloj sezoni), očito je kako ga ovaj dio igre muči, a, dok ne doda pouzdan šut iz vani, nećemo ga moći smatrati all-star potencijalom.

Obzirom na atletsku superiornost koju Wall posjeduje i zbog koje ga je jednostavno zamisliti kao dominantnog slashera i obrambenog igrača, jedina logična usporedba je Rajon Rondo, ali on je već u drugoj sezoni šut s poludistance digao s 27% na 40%, a trica im je tu negdje – oba su trenutno na prosjeku od 24% za karijeru, ali, Rondova rookie sezona u kojoj je imao najgori prosjek od 20% za tricu, prema ovih 7% čini se kao da uspoređujemo Reggiea Millera i Chrisa Dudleya).

Treća gubitnička sezona, ovaj put očekivana jer je rebuilding bio u punom mahu (uspjeli su čak poslati i Arenasa u Orlando) donosi slabašni draft (dobar dio NCAA zvijezda zbog lockouta je odlučio produžiti boravak na sveučilištu) na kojem biraju Jana Veselya, igrača solidnog potencijala, ali upitne NBA pozicije (što često zna biti ključno za dobivanje minuta – ako nisi rasni all-star talent, a sve govori da Vesely to nije, nedostatak jasne uloge u NBA košarci tjerati će trenera da dobro razmisli prije nego te pokuša ozbiljnije uklopiti u momčad).

Kada sve skupa zbrojimo, ispada da je Washington dvije od četiri godine protratio boravkom u sivoj zoni, a da su samo zadnje dvije godine potrošili na prikupljanje buduće jezgre pri čemu su Wall i Vesely sve što imaju za pokazati (od hrpe šljakera draftiranih nakon lutrije ili u drugoj rundi, poput Singletona, Bookera, Crawforda i Macka, jedino se Seraphin čini budućim ozbiljnim NBA igračem).

Što nas vraća na početak i krivo postavljene temelje. Tijekom razdoblja dok su bili playoff momčad, neko vrijeme čak i jedna od boljih na Istoku, Wizardsi su u zoni nakon lutrije došli do tri zanimljiva mlada talenta koja su razvijali s namjerom da jednoga dana postanu dio nove jezgre. Nažalost, vremenom se pokazalo ne samo da su i McGee i Young i Blatche s razlogom izabrani izvan lutrije (limitirani talentom), već i da su njihove upitne osobnosti nemoguća kombinacija za slaganje ozbiljne momčadi (limitirani mozgom).

Jedan problematičan igrač okružen veteranima koji znaju što rade, to je dokazana formula koja uspijeva čak i najveće ridikule držati pod kontrolom. Tri problematična tipa, koja su uz to, usprkos iskustvu i minutama, i dalje ograničena košarkaški, u kontekstu mlade momčadi koja nema čak ni vodstvo od strane trenera, formula je osuđena na kaos. A kaos je upravo ono što su navijači Wizardsa imali prilike gledati zadnje dvije godine dok se Wall, koji je po ulasku u ligu imao tek 20 godina, pokušavao nametnuti pored trojke koja nije uopće imala volje podrediti se potrebama ni njega ni franšize.

Iako generacijski nisu bili toliko udaljeni – McGee je tek bio napunio 23 godine, Blatche 24, a Young 26 – bilo je očito kako nisu na istoj valnoj dužini. Blatche je, uostalom, iza sebe imao veteranski staž jer je ušao u ligu još dok su direktni izbori srednjoškolaca bili dozvoljeni i u 7 sezona nije sazrio ni dana, a Young je nakon tri godine na revolveraškom USC-u (s kojega su i DeRozan i Mayo, pa povucite paralele sami kako se tamo radi s bekovima) nastavio istim sebičnim stilom igre i tijekom 5 sezona u Wizardsima.

Dakle, imaš trenera koji nije potpisao da trenira ovakav roster i želi vani iz ovakve situacije (što mu nitko normalan ne može zamjeriti), imaš navodno mladu jezgru koju u biti čine veterani odgojeni na porazima koji nikada nisu usmjereni da budu dio normalnog sistema već su formativne godine potrošili kako bi bili revolveraši s klupe, pomiješaš to dvoje i dobiješ Wizardse iz prethodne dvije sezone.

Bitna stvar koja se dogodila tijekom ovog perioda je promjena vlasničke strukture – nezainteresiranu obitelj pokojnog vlasnika Pollina (možete se kladiti kako je i ova tranzicija na vrhu utjecala na nikakav profesionalizam na parketu i oko njega) zamijenio je ambiciozni vlasnik Capitalsa Ted Leonsis. Kako je prva sezona s Wallom bačena u vjetar, nova uprava pobrinula se da takva sudbina ne bude i s drugom.

Nakon što je Saunders u svom stilu, s puno znoja i malo vizije, momčad poveo do sramotnog scorea 2-15 (mislim, koliko god kriminalno bili posloženi, Wizardsi su imali talenta za puno više od ovoga), počele su prve reakcije. Saunders je dobio nogu, a na njegovo mjesto je instaliran vječni mu pomoćnik Randy Wittman. Dok je Saunders želio gubiti kako bi dobio otkaz, Wittman je želio pobjeđivati kako bi konačno iskoristio jednu priliku i ostao glavni trener i ubuduće.

Najvažnija odluka pak ticala se razlaza s jezgrom koja to nikada nije trebala biti. Youngov instant napad s klupe, koji je iz krivih razloga u Washingtonu imao startne minute, poslan je u Clipperse (gdje se u puno prikladnijoj roli Young pokazao kao solidna 3&D opcija, barem tijekom tih 30-ak utakmica koja uključuju i par sjajnih partija u playoffu), a McGeev izuzetan blokersko-skakački potencijal i još izuzetniji manjak košarkaškog IQ-a završili su u Denveru (gdje okruženi smislenim sistemom i veteranima koji znaju što rade možda mogu postati korisna košarkaška kombinacija).

Šlag na kraju bio je izgon iz momčadi Andraya Blatchea, koji je, što zbog ozljeda, a što zbog promjene kursa, odigrao samo 26 utakmica kroz koje se uspio samo dodatno zamjeriti publici. Kako nitko nije zagrizao na potencijalni trade, Wizardsima nije preostalo ništa drugo nego amnestirati ga i tako privesti kraju ovu tragikomediju – kako je Blatche označen kao simbol svega što nije valjalo u Washingtonu, a obzirom da je Leonsis posebno osjetljiv na puls navijača, nije bilo šanse da ostane na rosteru za novu sezonu.

Još jedan izgon, sličan onome što su napravili s Butlerom i Jamisonom, ovaj put donio je nešto opipljivije rezultate u vidu Nenea Hilaria, koji je odmah po dolasku u klub Wallu pružio osjećaj kako je to igrati s visokim igračem koji se zna kretati. Samo, Neneov ogromni ugovor ukazat će na jednu lošu tendenciju koju će ovoga ljeta uprava Washingtona jahati do kraja – umjesto mladih igrača i prostora na salary capu, nova uprava Wizardsa, slično staroj, više cijeni dokazane veterane. Što u principu ne treba čuditi obzirom da do prave promjene na vrhu nije ni došlo – iza svih ovih katastrofalnih odluka zadnjih deset godina krije se jedan te isti čovjek, GM Ernie Grunfeld.

FAST FORWARD

I samo tako, iako praktički nisu ni odradili pošteni rebuilding jer su u dvije godine prikupili minimum talenta i jer su opet nakrcali salary cap veteranima, Wizardsi kreću u još jedan lov na osrednjost. Ovaj put, doduše, u nešto boljim uvjetima, s trenerom koji očito želi raditi svoj posao (ostavili Wittmana koji u 6 NBA sezona, istina uvijek u očajnim situacijama, nema još ni jedan pozitivan score) i jezgrom koja ima obrise jezgre (dva top 3 talenta u Wallu i Bealu, koje uz to dijeli samo dvije godine razlike).

Međutim, nakon što su u Nenea uložili posljednje tržištu atraktivne veterane, ono što im je ostalo kao najveća vrijednost – prostor na salary capu koji bi im ostao nakon otkaza Rashardu Lewisu – potrošili su na dva osrednja i preskupa veterana. Dovođenje Arize i Okafora toliko smo već puta spominjali da se nema potrebe previše zadržavati na njemu, Wizardsi imaju pravo vjerovati kako je 41-41 momčad bolji proizvod od 30-52 momčadi.

Ali, pogledajmo iz današnjeg kuta samo sljedeći detalj – Warriorsi su upravo za klupu potpisali Rusha i Landrya za 6.5 milja, a radi se o igračima koji su učinkom barem jednaki (iako su lani imali bolje sezone i teoretski se bolje uklapaju u trenutni roster Wizardsa) onome što Ariza i Okafor pružaju za 14 milja više (ovom prilikom istaknimo tezu da se kombinacija Nene-Okafor pod košem ne čini realnom u svjetlu njihovih dosadašnjih izdanja iako dublje analize izdanja na parketu ostavljamo za najavu iduće sezone).

JEZGRA: Wall, Beal, Nene, Ariza, Okafor, Seraphin, Vesely (48 milja)

ROSTER: jezgra + Singleton, Booker, Crawford, Martin, Price, Mack (55 milja)

– potpisali su trećeg playa Pacersa Pricea za minimum, što ostavlja otvorenim vrata da do početka trening kampa raskinu s lanjskim back-upom Mackom

– u slučaju da se odluče dodatno popuniti roster, na raspolaganju imaju cijeli midlevel, ali njega je poželjno čuvati za iduću sezonu tijekom koje će, zbog većih rata za Okafora, Arizu i Walla, imati još skuplji roster od današnjeg bez da ikoga dodaju

– da su promašili prozor tijekom kojega su mogli dovesti ponekog igrača koji bi se mogao pridružiti Wallu i Bealu kao dio buduće jezgre govori i podatak kako su sve do 2016. izvan igre za dovođenje pojačanja jer, produži li Wall u međuvremenu ugovor, njegova max rata u kombinaciji s Neneom i garantiranim rookie ugovorima za Beala i Veselya neće im ostaviti previše prostora za ozbiljnije osnaživanje rostera čak ni nakon što se riješe Arize i Okafora

– Washington, welcome to another decade od irrelevance?

MONTHLY POWER RANKINGS 2/4

Pola sezone je već iza nas, a i stvari su tako posložene (regularni dio traje 4 mjeseca) da je kraj mjeseca idealan za power rankings pregled. Šteta što i sama igra nije tečna poput sezone, ali nije u redu negodovati i to iz dva razloga. Prvo, zato što smo vrlo lako mogli ostati i bez ovakve košarke, a drugo, zato što nas čeka suludo uzbudljiv playoff. Barem na Zapadu, koji odavno nije bio ovako otvoren. U biti, kad malo razmisliš, bio je ovako otvoren i lani, što dokazuje i uspinjanje Dallasa na vrh, samo što tada još nismo mogli u potpunosti percipirati pad Lakersa i nezrelost Thundera. Obzirom da se ove godine trend nastavio – veteranske momčadi poput Dallasa, San Antonia i Lakersa svakim danom gube dio nekadašnje veličine, dok ove mlade poput Oklahome još nisu spremne na dominaciju – mogućnost da netko opet iskoristi vrhunsku formu i pozitivan zdravstveni karton te odjaše sve do Finala ogromna je.

Ako bacimo pogled samo na trenutne playoff kombinacije, ono što fascinira su poprilične šanse da svi nositelji ispadnu u prvom krugu. Thunder tako ide na Blazerse, koji su ih ove sezone već razbili u gostima, a zamalo im je uspjelo isčupati pobjedu i kao domaćinima. Jednostavno, Blazersi imaju dovoljno dugajlija da uspore Duranta, a s druge strane Oklahoma nema odgovor na Aldridgea. Tablica opet spaja Spurse i Memphis, koji će za playoff pod obručima imati i spremnog Zacha Randolpha. Iako ove sezone Spursi imaju uvjerljivih 3-0, znamo vrlo dobro što su Zach i Gasol izveli u prvom krugu prošle godine.

Dallas dočekuje Lakerse koji su ih već dobili dva puta ove sezone, dijelom zbog dominacije pod obručima gdje Mavsima ne pomaže ni zona (Lakersi su ionako među najgorima u ligi po tricaškom učinku), a dijelom i zbog toga što bez Chandlera i Bareae nema tko napasti srce obrane i otežati život Gasolu i Bynumu. Trenutno su jedino Clippersi izraziti favorit protiv Rocketsa, ali, ako ćemo uzeti u obzir da to mjesto ionako pripada Nuggetsima, dolazimo do nove drame – Nuggetsi su kompletnim Clippersima nanijeli najgori poraz ove sezone usred Los Angelesa, a Clippersi su ukrali jednu u Denveru jer je Billups imao nešto za dokazati bivšem klubu. Ovu treću u kojoj je Paul sredio Denver bez Galinaria, Nenea i Lawsona nećemo ni računati.

Kao i uvijek, power rankingsi nisu odraz trenutnih formi već odražavaju širu sliku, pokušavajući dati odgovor na hipotetsko pitanje – koja momčad bi išla dalje u seriji od sedam. Međutim, kako zbog ovakve izjednačenosti Zapada jednostavno nije bilo moguće posložiti ekipe po snazi jer je svatko u stanju dobiti svakoga, presudio je dosadašnji dojam. Kao i prethodni put poslužio sam se gomilom brojki pokušavajući pokriti svaki kut, ali, iako brojke ne lažu, one nisu u stanju prezentirati kontekst u potpunosti.

S jedne strane brojke dobro dođu kao potvrda da oči ipak ne varaju u slučaju Blazersa, koji imaju osrednji omjer od 18-16 i na rubu su playoffa. Gomila glupih poraza i problemi vanjske linije itekako su pokvarili dojam s početka, ali većina statističkih pokazatelja i dalje ih smatra glavnom konkurencijom Thunderu, što je dodatno potkrijepljeno načinom na koji ih Blazersi drže na konopcima u međusobnim dvobojima.

S druge strane, brojke nimalo ne pomažu oko evaluacije momčadi s Istoka koje nisu Miami i Chicago. Sixersi, Hawksi, pa i Orlando i Pacersi, predstavljeni su kao pandani playoff momčadima Zapada što jednostavno ne može biti istina. Dosta je pogledati međusobne dvoboje koji uglavnom pripadnu predstavnicima Zapada, a zatim uvažiti i činjenicu da su dobrim dijelom te brojke nabijene protiv loše konkurencije. Točnije, dok na Istoku imate kante za napucavanje u vidu Netsa, Pistonsa, Bobcatsa, Raptorsa i Wizardsa (a ni Bucksi ni Cavsi nakon ozljeda Boguta i Varejaoa više nisu potencijalne playoff prijetnje), na Zapadu su i najgore momčadi u stanju itekako priprijetiti. Sunsi imaju Nasha, samim time i šansu svaku večer. Kingsi imaju izuzetan mladi talent koji polako prikuplja iskustvo i koji samo na račun tog talenta uvijek može iznenaditi, a Hornetsi igraju solidnu obranu dizajniranu i vođenu od strane jednog od najboljih mladih trenera u ligi.

Ukratko, ovom prigodom kategorije su nešto promijenjene za razliku od prošli put, a također se pored rednog broja navodi i pozicija na kojoj je momčad bila prošlog tjedna.

IZAZIVAČI

1. (2) MIAMI
2. (1) CHICAGO

Njihova dominacija ligom očita je u svakom pogledu, a možda najviše u tome što su bez ikakvih potresa preživjeli razdoblja bez Rosea i Wadea. Što je izuzetno značajno, posebice za Bullse, nad kojima će visiti upitnik dok god ne skinu Miami na krilima napadačkog učinka Boozera i Denga.

Iako sam ovom prilikom zamijenio brojke ispred njih, ne smatram Heat favoritom u budućoj seriji. Naime, obzirom kako je Miami iskoristio ovu prvu polovinu sezone da digne razinu igre u napadu na još veću razinu, ovo prvo mjesto više je odraz poštovanja prema tom ostvarenju, nego nekakvo simbolično davanje prednosti pred Bullsima. Ovo je i dalje 50-50 dvoboj, a evo i nekoliko razloga zašto.

Onu osnovnu priču o tome kako Miami ima najbolji napad, a Bullsi najbolju obranu i kako se te dvije strane dobrim dijelom anuliraju nema potrebe više naglašavati. Treba znati iskoristiti slabosti protivnika, a one su u slučaju (dobrog) napada Bullsa taj nedostatak rasne druge opcije, odnosno u slučaju (dobre) obrane Miamia premekana zaštita reketa. Sad, Bullsi jesu skok-šuterska momčad, ali imaju razloga za optimizam obzirom na Roseovu sposobnost realizacije iz reketa i s linije slobodnih. Također, Deng i Boozer su fantastični u tom zabijanju s poludistance, što taj često kritiziran oblik napada zbog navodne ne-efikasnosti, barem u njihovom slučaju, čini izuzetnim.

Miami s druge strane igra obranu prvenstveno na loptu i usprkos razvikanim atletskim sposobnostima Wadea i Jamesa dopušta previše penetracije u srce obrane. To je nešto što Rose može koristiti i za što Heat u principu nema odgovor. Ako stave Jamesa na njega ili se odluče na udvajanja, to uvijek ostavlja mogućnost mismatcha ili obrambene rupe na drugoj strani. Primjera radi, bude li James čuvao Rosea dobar dio serije kao što je to bio slučaj u lanjskom finalu Istoka, neće li ovaj novi, agresivniji Deng to znati iskoristiti?

Miamieva najveća prednost u obrani je agresivna igra na loptu i izuzetna tranzicija, ali Bullsi su među najboljim momčadima u ligi što se kontrole lopte tiče i na taj aspekt igre Heat neće moći previše računati. Također, dobar dio napada Miamia dolazi preko agresivnih ulaza u reket i gomile izborenih slobodnih, ali Chicago je i to u stanju anulirati svojom dugom, pokretnom obranom koja rijetko faulira bez razloga. Uostalom, sjetite se samo načina na koji im je Dallas zatvorio reket i oduzeo im to naj-jače oružje.

To znači da će Miami za prolaz preko Chicaga morati dobiti izuzetan šuterski učinak svoje udarne petorke (kao i lani), odnosno da će morati koristiti svoju post igru. I tu opet stvari ne izgledaju loše za Bullse. Iako je Miami sjajan tricaški, pouzdati se u taj aspekt igre često zna biti kontraproduktivno. Recimo da je to plan A2, a to opet znači da je plan A1 spuštanje Wadea ili Jamesa u post. Ove dvije stvari moraju funkcionirati besprijekorno kao lani, čak i bolje, da bi Heat dobio poboljšani Chicago.

U ovom izuzetno izjednačenom dvoboju jedina donekle izražena prednost je ona Bullsa u napadačkom skoku. Da bi je nekako održao na razumnoj mjeri, Spoelstra će rijetko pribjegavati niskim postavama, iako su one najproduktivniji dijelovi rotacije. Znači, dva visoka poput Bosha i Haslema nužna su na parketu samo da bi se pariralo Chicagu u skoku, a kad dodaš Wadea i Jamesa, to znači da ostaje mjesta samo za jednog šutera iz vana. Ako vrtiš napad kroz post ili ako će netko od dvojca Wade-James iskoristiti nekakav blok za penetraciju, ovakva postava automatski donosi slabiju efikasnost jer onaj od dvojca koji ne bude igrao loptom može poslužiti prvenstveno kao cutter (što je uz kontru najbolji dio njihove igre, ali nije nešto na čemu možeš bazirati većinu napada).

Daleko od toga da James ili Wade ne mogu zabiti tricu, ali u takvim situacijama puno je bolje otvoreni šut prepustiti specijalistu. Samo, nekako mi je teško vjerovati da će Spoelstra jednog od njih dvoje sjesti na klupu u ključnim trenutcima. I tu vam, prijatelji moji, na scenu stupa glavni razlog zašto James nestane u završnicama. Kad mu je protiv Dallasa, za razliku od playoff puta po Istoku, prestala upadati trica, sve što je mogao bilo je stajati i slati loptu prvom čovjeku do sebe. Mislim, ili to ili pucati cigle. Obzirom da se odlučio za ovo prvo, pokazao je zrelost, ali i to je onda anulirao predavši se pred izazovom. Umjesto da stisne žešće u obrani, da ide glavom kroz zid u napadu, shvativši da mu ne upada šut ponio se kao razmaženo derište i prestao se truditi. Sad, tko može garantirati da se isto neće dogoditi i ove godine?

Ta post igra koja je postala srž Heata trebala bi biti rješenje za sve probleme zatvorenog reketa, ne-balansirane petorke i općenito mora postati srce napada koje će pumpati krv svemu ostalome. I to djeluje sjajno, dok ne shvatiš da se ipak radi o alibi igri kroz post. Jer, nije James odjednom savladao centarsku tehniku, niti je postao majstor pivotiranja poput Kobea ili Jordana. Njegova igra leđima se uglavnom svodi na šut iz okreta u Maloneovom stilu, a znamo kako je daleko Malone dolazio s tim.

Znači, nemaš dovoljno šutera oko sebe da bacaš povratne, a ne znaš ni kako se izboriti za poziciju pod samim obručem. Za ovo naizgled postoji samo jedno rješenje – da Spoelstra konačno Jamesa počne koristiti kao četvorku i izbaci iz rotacije Haslema. Postoji ih još nekoliko, ali oni ne uključuju pro-aktivnost, već čekanje sudbine i izazivanje postotaka. Drugim riječima, nadu da Miami, ovakav kakav je, može zabiti dovoljno iz vana i tako anulirati sve dobro što Bullsi rade u reketu.

S druge strane, sve što Chicago treba je odigrati svoje u obrani, skakati u napadu i davati druge šanse Roseu. Koji, osim ulaženjem u reket, mora obranu Heata razbiti prvenstveno pronalaženjem slobodnih suigrača. Tu na scenu konačno stupa i Rip Hamilton. On je u stanju biti treći vrhunski strijelac s poludistance kojega će Rose imati na raspolaganju, a usput nije rupa u obrani. Dok god on može smetati Wadeu na način na koji to Deng radi Jamesu, Rose će biti najbolji pojedinac na parketu, a kad imaš najboljeg pojedinca na parketu, onda se možeš nadati i prolazu.

Sad, obzirom da je veći dio ovog teksta pro-Bulls intoniran, zašto nisam Chicagu ostavio broj jedan? Zato što sam do nedavno vjerovao da Bullsi imaju nekoliko postotaka veću prednost. Međutim, sa zdravim Millerom, uigranim Battierom i nikad boljim Jamesom i Wadeom, Miami je tu prednost stigao usprkos svim potencijalnim manama. Koje nisu toliko problem koliko su izazov, baš zato što nikada nismo imali prilike gledati ovako koncipiranu momčad u borbi za vrh. Taj njihov swingmanski temelj koliko god da je problem protivniku, toliko je i njima samima, ali je zato još zanimljivije pratiti razvoj ove priče.

Doduše, kao što znamo postojali su jednom i Bullsi Jordana i Pippena koji su dokazali da je teoretski moguće doći do kraja na ovaj način, iako su na tom putu imali i nekoliko sitnih prednosti – vrhunski skok u napadu i izvjesnu koncepciju igre znanu pod imenom trokut koja im je omogučavala da maksimalno koriste netipičnu igru u postu. Ako Heat nikada ne osvoji naslov, ta dva detalja pokazat će se ključnima. O onome da jedan Pippen ili Jordan nikada ne bi digli ruke od utakmice ili serije koja je daleko od zadnjeg zvuka sirene nemojmo ovom prilikom.

KVAZI-IZAZIVAČ

3. (3) OKLAHOMA

Sjajan napad, dovoljno dobra obrana. Osnovni sastojci za uspjeh su tu, ali razlog zašto Thunder još nije zreo za otići do kraja ne nalazi se u krajnjem sadržaju, već u stilu. Jedan od većih problema je što gube previše lopti, ali sve se to može pripisati jednostavnom razlogu što im se napad sastoji od inspiracije tri all-star talenta. I to je manje-više to. Osim golog učinka kojega postižu individualnim talentima i karakternom čvrstinom, nema tu nekog specijalnog učinka klupe, nekog specijalnog stila igre, neke specifične kvalitete u obrani i napadu koju mogu okrenuti u svoju korist. Ništa osim čiste mladenačke energije i upornosti. Izuzetno postavljeni temelji, ali nadogradnja ide sporo. Ipak, prognoza njih u Finalu i dalje je realna zbog jedne stvari – iako nisu napredovali kao momčad, individualno su napravili ogroman korak naprijed, posebice Durant koji je od žgoljavog šutera postao all-round fajter u rangu Jamesa (možda i bolji zbog ovog epiteta fajtera).

Pametnija i iskusnija momčad može pripremiti plan za iskoristiti njihove slabosti, pitanje je samo postoji li danas ijedna takva s dovoljno energije da taj plan sprovede u djelo. Jednostavno, OKC ima sve preduvjete da postane nova dinastija. Od vlastite snage do povijesnog konteksta. Samo treba u red dovesti te sitnice poput skoka, kontrole lopte i obrane. Ne kažem sitnice da bi se rugao, već zato što je funkcioniranje tih aspekata igre stvar sistema i uigranosti, ne talenta. U tome najvažnijem ne oskudijevaju, ali, dok su ovako sirovi, inferiorniji protivnici će uvijek imati šanse.

Što je potrebno za momčadski iskorak? Ako uzmemo da je Ibaka već sjajan ovakav kakav je te ako iz jednadžbe izbacimo Brooksov utjecaj, ispada da im je potreban samo peti čovjek koji će zaokružiti stvari. Slično kao i Heatu i njima se nudi opcija guranja Duranta u post, ali KD je za razliku od Jamesa toliko dobar šuter da bi guranje u post bilo kontraproduktivno (dok James, od kada manje šutira iz vana i više igra u reketu, ostvaruje brojke karijere). To isključuje eventualna pojačanja vanjske linije, iako je niska petorka s Cookom ili za sezonu izgubljenim Maynorom imala svojih trenutaka. Ne, ono što njima treba je čovjek koji može odigrati pod košem, a da nije balvan poput Perkinsa (Collison je sjajan kao podizač energije s klupe, ali nije rješenje zbog napadačkih limita).

I kad staneš razmišljati tko bi idealno nadopunio ovakvu postavu jedno ime ti padne na pamet – Tyson Chandler. Sjajan pick & roll igrač, što bi dodatno pojačalo već kvalitetan dio njihovog napada (zamislite ga u paru s Hardenom), te fenomenalan u realizaciji ispod koša (u biti, totalna suprotnost od Perkinsa). Čak bi digao i njihovu obranu na respektabilnu razinu. Naravno, Chandler je u New Yorku i u Oklahomi mogu samo sanjati o takvom rješenju, ali sve ovo pričam samo zato da se podsjetimo kako su ga mogli imati.

Podsjetite se samo ovog tradea i pogledajte tu krađu koju je Presti zamalo izveo (uz pomoć besmrtnog GM-a Hornetsa Jeffa Bowera, čovjeka koji je upropastio neke od najboljih godina Chrisa Paula). U biti, trade je već bio realiziran i Chandler je već bio suigrač Westbrooka i Duranta, dok doktori Oklahome nisu izrazili sumnju u njegove zdravstvene probleme. Obzirom na popriličan ugovor koji je Chandler imao, Presti je poništio trade na osnovu pada na zdravstvenom pregledu, jer mu je u tim trenutcima najvažnije bilo zadržati prostor na salary capu. Ostalo je povijest, a sadašnjost je takva da Presti novac namijenjen Chandleru daje Perkinsu. Nitko nije bezgrešan.

PLUTAJUĆE MINE

4. (10) SAN ANTONIO

U ovakvoj regularnoj sezoni njihov sistem i dvije petorke dovoljni su čak i da pokriju izostanak Ginobilia, ali da bi izuzetan napad i izuzetna dubina bili smetnja i u playoffu, trebat će im i Parker i Manu u punoj formi. Ipak, s ovako slabašnom obranom i tankom rotacijom pod košem, puno realnije od nekakvog izuzetnog playoff pohoda je ispadanje u prvom krugu. Posebice ako opet nalete na momčad poput Memphisa s dominantnom unutarnjom linijom.

5. (9) DALLAS

Fascinantna sezona za Dallas, ponajviše zbog toga što su najveći dio vremena ostvarivali dobre rezultate s lošim izdanjem Nowitzkog. Čim se Dirk počeo šuterski buditi, stvari su počele izgledati bolje, ali ništa ne može zamaskirati podatak da je njihova obrana ostala jedna od najboljih u ligi usprkos gubitku Tysona Chandlera i čovjeka koji je do savršenstva doveo njihovu zonu, Dwanea Caseya. Što je prije svega potvrda genija Ricka Carlislea, ali i žilavosti Mariona, Kidda, Westa i gomile mladih aktivnih visokih igrača poput Mahinmia i Wrighta koji nadoknađuju opću tromost Brendana Haywooda.

Paradoksalno, ono gdje se gubitak Chandlera puno više osjeti je napad. Dok je obrana za mrvicu slabija, napad je osjetno pao jer na rosteru više nemaju takvu pick & roll opciju. Također, Haywood nije ni približno dobar u realizaciji zicera, iako se za razliku od Tysona voli postavljati u post i pokušavati igrati leđima. Naravno, time samo šteti momčadi, ali Carlisle je prisiljen na neke ustupke veteranu kako bi zauzvrat dobio pristojno zatvoren reket.

Nema sumnje da će Dirkovim sve boljim igrama napad Mavsa izgledati sve bolje, ali bez Chandlerove siline u reketu on će puno više nalikovati onim ranijim Dallasovim izdanjima koja su, kao prvu i zadnju opciju, koristila samo skok-šut. Čak i odlazak slashera poput Bareae ostavlja posljedice – obzirom na nekonstantnost Beauboisa i veteransku igru Kidda, Cartera i Westa, Mavsi su gotovo u potpunosti ostali bez koševa u reketu, pa čak i slobodnih bacanja koja je Barea, uvijek u potrazi za kontaktom, iznuđivao na tone.

Sjajna obrana perimetra dobro će doći protiv ekipa poput Thundera, ali bez vrhunskog napada i s ovolikom ovisnosti o vanjskom šutu, Dallas će prije ponoviti neko od legendarnih ispadanja u prvom krugu nego dugi boravak u playoffu.

6. (7) PORTLAND

LaMarcus Aldridge je svojom kompletnom igrom neriješiva zagonetka za obrane diljem lige i u ovom trenutku najbolje skrivena tajna NBA (da kojim slučajem igra na većem tržištu, bili bi ga puni mediji). McMillan je oko njegovih sposobnosti posložio opasnu momčad, ali i izuzetno ranjivu. Opasnu zbog balansa u svim dijelovima igre, lakoće kojom se prilagođava situacijama u igri i niza sjajnih all-round košarkaša. Ranjivu zbog manjka rasnog pomoćnika LaMarcusu i nekonstantnosti vanjske linije. Kad bi kojim slučajem jednim tradeom donekle korigirali ove dvije stvari, bili bi druga momčad Zapada. Do tada su, kao i ostali, u rukama spleta okolnosti.

7. (12) CLIPPERS

Chris Paul je dovoljan za miran put prema playoffu, njegova kontrola lopte i način na koji je sposoban preuzeti utakmicu su na MVP razini, ali za značajniji rezultat u doigravanju trebat će im zrelija i kvalitetnija igra dvojca pod košem. Dolazak Martina stabilizirao je klupu, sada još samo treba pričekati par godina dok Blake pohvata konce organizirane košarke i nauči razlikovati stvari poput dobrog i lošeg šuta. I dok za njega nema straha, razvoj DeAndrea Jordana predstavlja puno veći upitnik.

Ogroman novac je stavljen na kartu njegovog obrambenog učinka u reketu, ali do sada je povrat bio minimalan. Blokade i skokove na stranu, Clippersi prelako primaju koševe ispod samog obruča gdje se umjesto pravovremenih rotacija kao jedina obrambena reakcija često nude nepotrebni faulovi. Čisto primjera radi, evo nekih konkretnih brojki da se dokaže Jordanova fascinantna nesposobnost čuvanja svog čovjeka – Darko Miličić zabio mu je lakoćom 22 koša (prosjek 4.9), Ekpe Udoh 19 (prosjek 4.4), a 15 koševa Meme Okura su posebna priča.

Čak su i centri poput Aarona Graya ili Mozgova odigrali utakmice sezone protiv njega poduplavši učinak, ali, čak ni to što zabiju dva, tri ili četiri puta više, nije toliki problem koliko suludo visoki postotak šuta kojim ostvaruju te brojke. Praktički, danas nema trenera u ligi koji neće pokušati okrenuti matchup protiv Jordana u svoju korist, što stavlja dodatni pritisak na Paula i Griffina. Lob City možda jeste fora, ali odrastati i preuzeti odgovornost je još veća. Čekamo Blakea i DeAndrea da pokažu kako su to u stanju.

GUNNING FOR THAT NUMBER 7 AND 8 SPOT

8. (4) DENVER

Karlova napadačka filozofija davala je ploda i ove sezone usprkos mnogobrojnim promjenama rostera – Nuggetsi imaju jedan od najboljih napada u ligi, žive od tranzicije, slobodnih bacanja i neprestanog kretanja lopte i igrača. Obrana je nedovoljno dobra za veće rezultate, rotacija visokih je tanka, ali nitko nije ni očekivao od njih lov na naslov. Međutim, epidemija ozljeda koja ih je napala, po prvi put dovodi u pitanje čak i plasman u playoff. Pitanje je koliko će trebati Galinariu da uhvati pravu formu, a također će biti zanimljivo pratiti kako se razvija situacija s dosadnim ozljedama Lawsona i Nenea koje ih prate veći dio sezone. Mislim, čak ni Karlova taktika i širina klupe ne mogu tek tako nadoknaditi igranje s tri najvažnija igrača van idealne forme.

9. (8) LAKERS

Njihova dominacija u reketu i sjajna obrana obilježja su koja obično donose dobre rezultate u playoffu. Problem je samo u tome što Lakersi do njega možda neće ni stići, obzirom na nepostojanje učinka vanjske linije. Među najgorima su u trici, ukradenim loptama i asistima, dakle u svim kategorijama za koje su odgovorni vanjski igrači. Samo jedan solidan playmaker riješio bi velik dio njihovih problema, ali, izgube li pritom Bynuma ili Gasola, opet nisu ništa napravili. U svakom slučaju, ne treba ih podcijeniti dok imaju ovakva tri igrača pod ugovorom, ali ni precijeniti obzirom da, sudeći po vijestima koje svakodnevno pristižu iz njihova kampa, Lakersi sve više počinju nalikovati na Knickse Zapada. Disfunkcionalna franšiza koja će uz pomoć resursa uvijek nekako preći preko manjka znanja i profesionalizma. Sad još samo trebaju naći svoga Lina.

10. (14) MEMPHIS

Memphis je nekako preživio mizeran napadački učinak oslonjen na solidnu obranu, sjajan skok u napadu i ponajprije fenomenalnu sposobnost presinga na loptu koja ih već drugu godinu za redom drži debelo iznad konkurencije kada su ukradene lopte u pitanju. Sada nam ostaje samo konačno vidjeti kako će Gay i Randolph funkcionirati zajedno u ozbiljnom kontekstu. Obzirom da napad teško može biti gori s ovoliko talenta uokolo, skoro priključenje takvog strijelca pod košem trebalo bi ih lansirati među sigurne sudionike playoffa. A tamo je sve otvoreno, posebice ako Zach i Gasol budu na lanjskoj razini i ako Gay i Mayo pruže podršku iz vana i s linije slobodnih.

11. (17) HOUSTON

Rocketsi su se izdigli iznad gomile 50-50 momčadi na Zapadu zbog dvije stvari – izuzetno duboke klupe i poboljšane igre u obrani. Napad je tradicionalno efikasan usprkos nikada manjem učinku sa slobodnih Kevina Martina (što im je još lani bilo glavno oružje), a to treba pripisati eksploziji Kylea Lowrya i gomili dobrih šutera uokolo. Međutim, oslanjanje na klupu i Samuela Dalemberta dokazano ne pomaže previše u playoffu. Zato se, iako to možda nije sportski, toplo nadam kako će Rocketsi ipak prepustiti playoff vlak momčadima bolje prilagođenima za uspjeh u seriji od sedam.

PLAYOFF PROLAZNICI – ISTOK

12. (5) PHILADELPHIA

Kada je raspored postao teži, Sixersi su prestali gaziti protivnike, što je samo potvrdilo tezu kako se radi o momčadi s dobro poznatim manama koja je ove godine iskoristila kontinuitet vlastitog rostera i stila igre kako bi uredno pobjeđivala inferiornu konkurenciju. Ali, isto tako i uredno gubila od boljih protivnika. Koliko god da su dobri u svim dijelovima obrambene igre i koliko god da su nesebični u napadu, nedostatak all-star talenta sposobnog povuči kada sve drugo stane vidi se iz aviona. Koncept slaganja momčadi oko sporednih igrača u glavnim ulogama jednostavno ne prolazi u ovoj ligi.

13. (11) ORLANDO

Ryan Anderson van svake logike drži napad podmazanim i nakon pola sezone, Stan Van Gundy još jednom potvrđuje da je vrhunski stručnjak (ne samo što je opet izvukao maksimum iz svog “4 vani, 1 unutra” napada, već je to postigao s nikada slabijim rosterom), a kako vrijeme prolazi čak se i obrana stabilizira i dolazi na one dobro znane Howardovske razine. U svoj priči oko Dwightova odlaska jedan aspekt je ostao zanemaren, a taj je da bi Orlando, sa samo jednim rasnim vanjskim igračem sposobnim biti triple threat, danas bio najveći konkurent Miamiu i Chicagu. Naravno, idućih par tjedana, dok ne dođe trade deadline, sva pozornost bit će usmjerena na Howarda, a u sjeni ostaje ta činjenica kako za njega ne postoji bolji kontekst od ovoga uz Andersona i Van Gundya. Nažalost, obzirom da je Otis Smith svojim očajnim potezima izbio svaku mogućnost poboljšanja u hodu, rastanak je neminovan. Osim ako i njima od nekuda ne padne u krilo nekakav Jeremy Lin.

14. (13) INDIANA

Dok se obrana drži na ovim zavidnim razinama, opasnost od njih je realna, ali, s druge strane, dok imaju ovako kilav napad, sami sebi su najveći neprijatelji. Ovu sezonu treba iskoristiti za utvrditi jednu stvar – da li je problem nemoći Grangera i Collisona, dva čovjeka koji su trebali nositi ogroman dio tereta u napadu, isključivo stvar njihova talenta ili je za sve kriv sistem Franka Vogela koji igrače ne stavlja u idealne pozicije za uspjeh. Obzirom da i Granger i Collison iza sebe imaju puno bolje rezultate od ovogodišnjih, čak i kada na stranu maknemo nedostatak priprema, pitanje Vogelove odgovornosti nije zanemarivo. Opet, ako ništa drugo, barem je čestim korištenjem centra od Hibberta napravio all-star igrača.

15. (21) NEW YORK

Solidna obrana dolaskom Lina dobiva i napadački balans, a to znači da su Knicksi od najvećeg razočaranja preko noći postali playoff momčad. Netko bi možda rekao i ugodno iznenađenje, ali obzirom na uloženo i očekivanja, nastup u playoffu je minimum koji su morali ostvariti čak i prije Lina. Njihove dobre strane su nam poznate – agresivna igra na linije dodavanja, Chandlerovo prisustvo u reketu, kvalitetan skok, a isto tako i mane – neučinkoviti napad i slaba kontrola lopte. Sad, Lin će dijelom ispraviti ovo prvo svojom sposobnošću da vrti pick & roll, ovo drugo će pogoršati svojom nesposobnošću da pazi na loptu, ali on je svoje napravio samim time što je probudio osjećaj momčadi u skupini plaćenika. Sad je na Amareu i Carmelu da stvar dovedu u red.

U ovog drugog ne sumnjam jer se radi o pre-ponosnom igraču da bi dopustio novo skretanje s kursa, ali ovaj prvi, bojim se, danas nije ništa drugo nego astronomski plaćen igrač zadatka. Koji, da stvar bude gora, nema zadatka. A to sve skupa znači da ciklus Knicksa kreće u novi krug života s preplaćenim i istrošenim nekadašnjim all-star igračima. Jedina razlika ove godine je, eto, što su Dolan i kompanija napredovali kao stručnjaci pa su, valjda uz pomoć kristalne kugle, znali da će im Lin, Shumpert i J.R. kompletirati momčad i dati joj smisao. Ukratko, na Istoku stare priče, ali dobra vijest je da se i Lakersi odlučuju pridružiti ovom vječnom životu na kredit kojega su Knicksi doveli do ekstrema.

16. (20) BOSTON

Odakle je Garnett izvukao snage da odigra ovakav mjesec kakav je iza nas ostaje nejasno, ali barem se javila nada da, u slučaju da tako nešto može ponoviti u playoffu, Boston nužno ne mora plesati samo jedno kolo. Nadati se nečemu većem od polufinala konferencije iluzorno je čak i pored sjajnog KG-a, obzirom da Celticsi ne vode brigu o lopti, ne skaču i ne pucaju slobodna. Njihov šut je i dalje sjajan te su zbog njega i dalje izuzetno efikasni, ali manjak laganih koševa i drugih napada osudio ih je na sporu i bolnu smrt. Jedino vrijedno pažnje, uz povremeni bljesak veterana koji će nas podsjetiti na ne tako davnu veliku prošlost, je kemijanje Dannya Aingea koje bi u idućih dva tjedna, ako smo išta do sada naučili o GM-u Celticsa, trebalo uroditi novim šokantnim tradeom.

17. (6) ATLANTA

Bilo je jasno da bez Horforda ne mogu izdržati na razini na kojoj su igrali prvi mjesec, a pad forme Johnsona (i moguća ozljeda) te pad učinka klupe, također očekivani, samo su dodatno otežali život. Ipak, možda je najgore od svega što Teague više ne igra na razini s početka kada je praktički bio prvi playmaker i ključni čovjek obrane. Od kada se lopta vratila u ruke Johnsona, a Teague prestao s presingom na loptu, napad se ponovno usporio, a obrana je postala preovisna o bljeskovima Josha Smitha. Larry Drew se dokazao kao čovjek koji zna što radi i nema sumnje kako će ovako oslabljen roster održati na putu prema doigravanju, ali, slično Pacersima i Sixersima, Hawksi nikakvim sistemskim poboljšanjima ne mogu maskirati manjak talenta u zabijanju koševa.

MIDDLE OF THE ROAD TEAMS (PO NAŠKI – NI VRIT NI MIMO TEAMS)

18. (16) MINNESOTA

Ogromno srce i neuništiva volja Lovea i Pekovića, Rubiev talent te Adelmanovi trikovi, lansirali su Wolvese u lov na playoff. Međutim, obzirom da je njihov napad baziran više na brzini nego učinkovitosti, te da je obrana rezultat borbenosti puno više nego sistema, za očekivati je da će u drugom dijelu sezone rezultati pasti na zemlju i postati primjereniji talentu kojega imaju. Njihov sjajni skakački učinak i stalni boravak Lovea i Peka na liniji slobodnih donijet će im dovoljno pobjeda, ali pitanje je koliko dugo mogu izdržati igranje punom snagom u ovako frenetičnom ritmu obzirom da ni Pek ni Rubio nikada u životu nisu imali ovako važne uloge u momčadi. Uspije li Adelman izvući nešto od ostatka rostera, posebice šuterski, možda prikrije neminovan pad nositelja igre, ali već i sam podatak da imaju šanse za playoffom, ma kako male one bile, zaslužuje totalni respekt (Wolvesima će život otežati i podatak da u drugom dijelu imaju samo jednu laganu utakmicu, i to gostovanje kod Bobcatsa, a sve ostalo čine obračuni po Zapadu uz čak 19 gostovanja i samo 13 domaćih utakmica).

19. (15) UTAH

Millsap i Jefferson su malo pali na zemlju, stvari su se normalizirale i Jazz se pokazao kao lutrijska momčad koju smo očekivali od starta obzirom na užasnu razinu kvalitete vanjske linije. Ipak, slično Minnesoti, i oni mogu s optimizmom gledati u budućnost obzirom da potiho grade jezgru nove kvalitetne generacije. Jedino sjećanje na vremena Jerrya Sloana ostaje šuplja obrana i konstantno fauliranje u reketu, kojega se izgleda čak ni buduće nade Favors i Kanter nemaju namjere odreći.

20. (23) GOLDEN STATE

Među gomilom zbivanja na Zapadu, gotovo neopaženo prolazi sjajno napadačko izdanje Warriorsa. Od kada se stanje Curryevih zglobova stabiliziralo i od kada je David Lee pronašao formu od prije dvije sezone, Warriorsi zabijaju kao blesavi. Trojka Curry-Ellis-Lee napadački se ne srami nijednog terceta u ligi (što su uostalom i dokazali i protiv Miamia i protiv Oklahome), a kada im još dodaš fenomenalnu pratnju tricaša Wrighta, Thompsona i posebice Rusha, koji je sa svojih 52% šuta za tri najopasniji tricaš lige, dobiješ gomilu realiziranih skok-šuteva uz izuzetne postotke. Razlog zbog kojega već sada nisu u borbi za playoff je prije svega očajna obrana, a ne pomažu ni loš skakački učinak te jednodimenzionalnost napada koji je oslonjen isključivo na šut, točnije na tricu.

Drugim riječima, ako imaju šutersku večer, Warriorsi mogu dobiti svakoga, a ako nemaju, isto tako mogu od svakoga izgubiti. Balans je neophodan, a kako je očito da Biedrins više nema namjeru biti koristan košarkaš (njegov strah od lopte graniči s patologijom) i da je Udoh u najboljem slučaju solidan podizač energije s klupe, trade Ellisa ili Currya za pravog visokog igrača je neophodan, inače jedna solidna momčad nikada neće dobiti svoju šansu. Naravno, idealna nadopuna ovoj momčadi bio bi Tyson Chandler (a tko drugi, izgleda je Tyson prototip modernog NBA centra), koji nažalost nije prepoznao potencijal Warriorsa tijekom ovoga prijelaznog roka, već se odlučio za svjetla pozornice u New Yorku.

Dwight bi bio još bolje rješenje, ali obzirom na ogromne ugovore Leea i Ellisa, Orlando bi vjerojatno morao pristiti na neki trade koji uključuje obojicu. Dakle, ništa od toga. Što im ostavlja samo jednu nadu – draft. Uz malo sreće, momčad koja je otkrila Jeremya Lina mogla bi se dokopati prvog picka (iako im u tome naumu napadačke eksplozije baš i ne pomažu), a to znači i ultimativnog NBA centra budućnosti, Anthonya Davisa, koji je Tyson Chandler na kvadrat. I tako bi preko noći dobili novu silu na Zapadu jer bi im Davisov rookie ugovor omogučio da zadrže i Ellisa i Currya. Nažalost, umjesto u Zaljevu, Davis će završiti negdje na Istoku gdje će nekoliko sezona morati trunuti okružen antitalentima, umjesto jednim od najpotentnijih napada NBA.

THE BAD, FIRST CLASS – SHITTY LUCK

21. (18) PHOENIX

Steve i dalje dostojanstveno stari, Grant Hill nešto malo manje, ali najveći problem je što nakon ova dva veterana i dva solidna iskusna igrača poput Dudleya i Gortata (koji je barem jedan od rijetkih koji je zaradio ugovor prije nego mu je Nash napumpao brojke), klub nema mladoga talenta na koji može pasti. Čak ni ovogodišnji draft ne donosi previše šansi za pomak naprijed obzirom da su im šanse za nekim od prva tri picka minimalne, a onda opet, obzirom da su u pitanju Sarver i kompanija, pitanje je zašto bi visoki pick uopće bio garancija nekih boljih dana u Phoenixu.

22. (19) CLEVELAND

U životu treba naporno raditi i vjerovati da rad donosi rezultate, ali čak i tada treba biti svjestan da bez sreće nemaš ništa. Cavsima je igrom slučaja u ruke upao momak franšizne vrijednosti koji je čak uspio jednog majstora poput Rubia izbaciti iz kombinacija za rookiea godine. Sasvim je nebitno što su ozljedom Varejao Cavsi ispali iz trke za playoff, puno je važnije što u Irvingu imaju temelj za dalje. Najluđe od svega, nitko nije imao pojma koliko je momak dobar jer u toj jednoj godini na Dukeu, što zbog ozljede, što zbog naknadnog ulaska u momčad, nije stigao pokazati raskoš svog talenta.

Svi smo pretpostavljali da je kompletan strijelac i da može trpati, ali da je legitimni triple threat najveće vrijednosti (dobar osjećaj za asist, igra s loptom pod kontrolom, fenomenalna selekcija šuta, Nashovska preciznost i Paulovski ulazi pod koš) nitko nije mogao ni sanjati. Ako je suditi po prvoj godini, Cleveland opet ima šansu graditi momčad na košarkašu ne all-star, već hall of fame vrijednosti. Sad nam samo ostaje čekati da Gilbert napiše mail u kojem će priznati da je najsretniji čovjek na svijetu.

23. (24) MILWAUKEE

Ozljeda Boguta označila je početak kraja, a Jenningsov povratak u za njega tipične šuterske nizine (koji je, znakovito, nastupio paralelno sa sve većom vjerom u njegove all-star vrijednosti) stavio je točku na i još jednoj sezoni punoj razočaranja. Dobre vijesti su da Scott Skiles i dalje drži stvari pod kontrolom (što je za njega svojevrsni rekord), iako pad u obrani nije nešto što bi očekivali od njegovih momčadi. Opet, obzirom na to kakav roster mu je složio nadri-GM Hammond (Udrih, Jackson i Dunleavy se teško mogu smatrati igračima koje bi Skiles htio u svojoj momčadi), Bucksi još i dobro kotiraju. Ilyasovin lov na novi ugovor i dobre igre rookiea Leuera rijetke su svijetle točke još jedne disfunkcionalne sezone u Wisconsinu.

24. (28) SACRAMENTO

Keith Smart je konačno shvatio (valjda tome i služi prezime) da je jedini način da poboljša napadački IQ ove momčadi micanje Tyrekea Evansa s pozicije primarnog playmakera. Sitni rookie Thomas tako dobiva šansu postati svojevrsni Lin u Sacramentu. Što je urnebesno kad malo bolje razmisliš – navijači Knicksa su zviždali malome tijekom cijelog susreta prije nekoliko dana u New Yorku samo zbog imena (dobra fora), nesvijesni da je umjesto Lina vrlo lako taj isti Thomas mogao biti spasitelj njihove sezone. U biti, to bi tek bila poetska pravda, da nešto što je jedan Isiah Thomas gotovo uništio, neki drugi Isaiah Thomas donekle popravi.

Donese li Thomas neki smisao napadu, talenti Cousinsa i Evansa pobrinut će se za ostalo. Jasno, očajna igra u obrani i trošenje energije na nepotrebne stvari i dalje će ostati obilježje ovih Kingsa, ali će barem, poput drugih dugogodišnjih lutrijskih momčadi (Wolvesi, Warriorsi), konačno moći napraviti taj korak naprijed s vlastitim talentom.

THE BAD, SECOND CLASS – SHITTY TALENT

25. (22) NEW ORLEANS

Ozljede Gordona i Jacka izbacile su ih iz svake konkurencije, ali ne i iz takta. Glavni čovjek u New Orleansu je trener Williams koji iz doslovce skrpanog rostera iz večeri u večer izvlači pristojnu obranu i kvalitetan skok. Uz trenera, dobri potezi su i davanje minuta sjajnom Meksikancu Ayonu (jeftina, a kvalitetna opcija za trećeg visokog) te mladom Vasquezu (back-up play prve klase). Klupa je riješena, sada im samo ostaje isto napraviti i s petorkom. Dva lutrijska picka na izuzetnom draftu svakako pomažu, ali još je bolja vijest da bi klub uskoro trebao pronaći novoga vlasnika. Sve u svemu, obzirom na moguće posljedice, situacija u New Orleansu ipak prolazi bez uragana, samo s povremenim nevremenom, za što je prije svega zaslužna kvalitetna uprava (stoga me i strah priča po kojem klub preuzima grupa koju predstavlja Mike Dunleavy, čovjek koji u svojim bolesnim ambicijama zasigurno neće propustiti iskoristiti priliku još jednom se okušati u ulozi GM-a).

26. (25) TORONTO

Da se Bargnani nije ozljedio, garantiram da bi Raptorsi imali barem dvije-tri pobjede više. Jednostavno, bez najboljeg strijelca njihova igra u završnici je patila da to mjere da su doslovno poklonili nekoliko pobjeda u zadnjim sekundama. Casey je opravdao svoje dovođenje podizanjem obrane na zavidnu razinu, ali, obzirom na neke sumnjive poteze oko rotacije i neke čudne odluke u završnicama (posebice u porazima protiv Knicksa i Lakersa), pitanje je radi li se o materijalu za glavnog trenera ili samo sjajnom asistentu. S druge strane, blesavo je pričati o Caseyevim manama kada uzmeš u obzir kako na raspolaganju ima roster bliži zahtjevima NBDL-a ili Eurolige nego NBA-a.

THE UGLY

27. (30) DETROIT

Obrambena filozofija Lawrencea Franka konačno je počela nailaziti na plodno tlo, rookie Knight je konačno počeo nešto zabijati iz vana, a Stuckey je konačno počeo ulaziti u reket. To su sitnice koje su Detroit u posljednih mjesec dana pretvorile u respekta vrijednu momčad na Istoku, ali teško da se radi o održivom scenariju, iz jednostavnog razloga što je Greg Monroe jedini rasni košarkaš na ovom rosteru. Dok Stuckey, Knight, Prince i Jerebko ne dokažu da su u stanju održati formu na duži period i protiv jače konkurencije, očajne igre iz prvog mjeseca poslužit će kao orjentir. Posloži li ih Frank u kompetentnu petorku oko mnogobrojnih Gregovih talenata, tada ih možda na idućim rankingsima pomaknemo naprijed za 5-6 pozicija.

28. (26) NEW JERSEY

Deronov napadački one-man show uz povremene bljeskove Morrowa i Farmara nije ni približno dovoljan da maskira sve nedostatke najgore rotacije pod košem u ligi (uz onu Bobcatsa, naravno). Cirkus oko Prokhorovljeve kandidature za predsjednika nimalo ne pomaže u cirkusu oko Dwighta. Dodaj još Deronov mogući odlazak i ispada da Netse ne može spasiti ni Anthony Davis. U biti, nadajmo se da ga neće dopasti ta čast da ih spašava.

THE BUTT-UGLY

29. (27) WASHINGTON

IQ ove momčadi postavljanjem Randya Wittmana za trenera ne raste, ali što je još veći problem, ne raste ni nivo individualne igre Johna Walla i suigrača. I dok su pojedinci poput Blatchea i Younga očito promašeni slučajevi oko kojih se ne treba truditi, nedostatak pozitivnih pomaka kod Walla (pa i McGeea, koji ima potencijala biti atletska petica kakva ti je danas potrebna u NBA) je nedopustiv. Wall je čak i sudjelovanjem na all-star utakmici rookiea i igrača druge godine pokazao da izuzetan atletski talent u dvije godine nije nadograđen nikakvim vrijednostima ili shvaćanjem igre, zbog čega je usprkos stažu dobar dio susreta ostavljao dojam najvećeg rookiea na parketu (i što je najgore, samo je potvrdio da su izbornici Barkley i Shaq bili u pravo što su ga ignorirali prilikom odabira momčadi).

Ovo što Wizardsi rade s ovakvim talentom je jednostavno nedopustivo, momak je izgubio dvije godine uzalud i pitanje je koga će mu dovesti za trenera dogodine i uopće kakvu će momčad sastaviti oko njega. Jedina mogućnost za pomak leži u opciji da vlasnik Leonsis franšizu povjeri pravom GM-u i pravom treneru, ali sad već postaje upitno i koliko je uopće Leonsis ozbiljan. Iz početka nas je kupio pravim izjavama i potpunom otvorenošću, ali pokazalo se to najobičnijim PR potezima jer stanje u svlačionici ničim nije odražavalo principe koje klub teoretski zastupa. Leonsis je očito dobar političar, ali je očajan poznavatelj košarke okružen krivim ljudima i to je glavni razlog zašto Wizardsi ni dvije godine nakon ključnog momenta rebuildinga (a prvi pick na draftu to zasigurno jeste) još nisu napravili ni onaj minimalni korak naprijed.

THE HORROR SHOW

30. (29) CHARLOTTE

Koliko je ovakav očajan roster rezultat želje za što više loptica u lutriji, a koliko nesposobnosti Micheala Jordana i ekipe da složi konkurentnu momčad, ostat će vječna misterija. Što god bilo uzrokom ovakve strahote, brojke su jasne – Bobcatsi su jedna od najgorih momčadi svih vremena po svim parametrima, a jedina dva solidna igrača na njihovom rosteru za koja možemo reći da su NBA klase su dva beka visoka malo iznad 180 cm (Walker i Augustin). Obzirom da nemamo na čemu bazirati nade u nekakav napredak tijekom drugog dijela sezone, zadnje rečenice možemo mirne duše posvetiti budućnosti. Dakle, budu li loptice pratile zakone vjerojatnosti, na koga će MJ potrošiti prvi pick – sjajnog strijelca poput Harrisona Barnesa ili čudesnog atletu Anthonya Davisa? Ili će pak u svom stilu izvuči nekoga potpuno trećeg? Vidite, zbog ovakvih pitanja NBA je zakon i zato je volimo. Osim ako ste stanovnik Charlotte, jasno.

RUNNING WITH THE PACK G8

Washington je po svemu prikazanome u ova dva tjedna najgora momčad u ligi (uz Sacramento, naravno). Međutim, kada prosječni fan košarke baci pogled na sinoćnje startne petorke, teško da može shvatiti zašto su Wolvesi favoriti u ovom dvoboju i koja je uopće razlika između ove dvije ekipe. Naime, Minnesota starta s tri apsolutna bezveznjaka (Johnson, Darko i Ellington, koji još uvijek ima šansu postati solidan specijalist za tricu), solidnim back-up playmakerom (Ridnour) i jednim rasnim all-star igračem koji je stilom igre ipak savršena druga banana (Love).

Ozljedom Beasleyeva stopala (valjda nije moglo izdržati sav onaj napor kojega je u zadnjih par utakmica čovjek uložio u skakanje), Adelman je u petorku gurnuo šutera Ellingtona, što je Johnsona pomaklo na poziciju trojke koja mu je, obzirom na nedostatak osnovnih kvaliteta za vanjskog igrača (šut, obrana, brzina), možda i prikladnija (opet, da bi kao malo krilo imao nekakav all-round učinak moraš se barem truditi, a Johnson djeluje kao da mu je i ta kategorija potpuno strana).

Sve skupa to znači da Minnesota, jedno od ugodnijih iznenađenja lige, ima jednu od najgorih startnih petorki u toj istoj ligi. Dok drugi i treći najbolji igrač sjede na klupi, ta petorka ima običaj stvoriti minus, koji zatim ovi moraju stizati. Tako je bilo i noćas, s tim da treba priznati da ovakav Washington nije u stanju stvoriti plus protiv ikoga tko ima puls i da je tih nekoliko koševa prednosti osovina Rubio-Love-Williams za čas pretvorila u dobivenu utakmicu.

Tim jednim potezom Wolvesi su odjednom postali protivnik s tri najbolja igrača na parketu, a kada imaš takvu prevagu, teško je izgubiti utakmicu. Sad se možemo pitati zašto Adelman i dalje inzistira na ovakvoj podjeli uloga kad je očito da Rubio mora startati (Ridnour je ionako partner u završnicama, barem dok se Barea ne vrati, plus bi mu lakše bilo korisititi svoj sjajni šut protiv inferiornijih playmakera nego protiv startne NBA kvalitete). Oklahoma City ima sličan dvojac, Harden i Collison su instant podizači energije i razine igre koji svojim ulaskom lome protivnika. Samo, razlika je u tome što Thunder ipak ima Duranta i Westbrooka u petorci i nije im neophodno imati 5 najboljih igrača na parketu od prve sekunde.

Minnesota pak treba Rubia na parketu da si olakša život. Adelman vjerojatno računa da nema žurbe, ova sezona je ionako škola i možda smatra da razbijanje ritma dvojice rookiea u ovom trenutku može biti samo kontraproduktivno. U to ne ulazim, čovjek sigurno zna najbolje, ali obzirom da je Rubiu uloga startera suđena prije ili kasnije, zašto ne poduzeti nešto prije, pogotovo kad postoji mogućnost da tim potezom saniraš problem mučenja na početku susreta.

Osim što imaju tri najbolja igrača, Wolvesi su se lakoćom obračunali s Wizardsima i zbog sljedećih razloga. Imaju boljeg trenera, to je prvo (Adelman je učitelj koji je prihvatio posao iz gušta, svjestan da ima šansu napraviti velike stvari u klubu od kojega su već svi digli ruke, dok je Saunders već pomiren sa sudbinom i skorim odlaskom i uopće se ne trudi previše oko ovih izgubljenih slučajeva kojima je okružen). Zatim, imaju identitet – Minnesota je mlada momčad u kojoj se promijenila kultura, nova garnitura na klupi jasno im je pokazala da bez profesionalnog odnosa prema radu nema pomaka naprijed, a to znači da nema ni karijere profesionalnog košarkaša. U Washingtonu pak imaš osjećaj da nitko nije svjestan situacije, da se porazi tretiraju kao nešto normalno, kao da će pobjede doći same od sebe. To govori o totalnoj nesvjesnoti pozicije u kojoj se nalaze – NBA nije McDonalds all-american (odnosno, to zasigurno nije u očima vlasnika Teda Leonsisa koji sigurno nije sretan dok gleda polupraznu dvoranu i sluša zvižduke u košarkaškom gradu koji itekako zna razlikovati pravu stvar od ovoga jada koji im se trenutno prezentira).

Što me vraća na priču o petorkama s početka. Potencijalni all-star playmaker (Wall), potencijalni rasni vanjski strijelac (Young), potencijalni prvoklasni čuvar reketa (McGee) i potencijalna double-double četvorka (Blatche). Ne izgleda loše, zar ne. Samo, problem je što se taj potencijal već dvije godine ne realizira, ne mrda se s mjesta. Tako je zbog mnogo razloga i detalja, ali najveći je ipak taj što su Wizardsi momčad s najnižim IQ-om u NBA. Forrest Gumpovi lige koji mogu trčati i trčati i trčati, ali rijetko kada znaju zašto.

Ozljedom Rasharda Lewisa, Saunders je bio prisiljen povući neki potez, pa je u petorku gurnuo rookiea Chrisa Singletona, momka koji je draftiran zbog svog stoperskog pedigrea. Da je Saundersu stalo, napravio bi to puno ranije, ali valjda je računao kako Lewis donosi šut i iskustvo u petorku koja treba nekakav oblik stabilnosti. Samo, i to nešto govori o tome koliko je Saunders uopće u poslu kojim se bavi, jer ovo već dugo nije Lewis kakvoga pamtimo iz dana ponosa i slave u Orlandu.

Dati minutažu teškom, nepokretnom krilu koje je pod pritiskom godina izgubilo pokretljivost da igra trojku, a nikada nije ni imao atletske predispozicije za biti četvorka (lako je bilo glumiti jednu pored Dwighta), ravno je obrambenom samoubojstvu u momčadi u kojoj nitko ne igra obranu (Wall i McGee su iznimke, oni je ne igraju ne zato što ih nije briga, već zato što ne znaju). Uglavnom, Singleton donosi energiju i borbenost uz stoperski potencijal koji je pokazao na Florida Stateu i njegova podjela minuta s razigranim Veselyem (koji je konačno zdrav) jedini je plus nakon još jedne tužne večeri.

Ostali? Blatche je gubitnička priča kakvih smo se nagledali u NBA (fizikalije savršene, a glava prazna, kad ga vidiš onako ogromnog ne vjeruješ da teoretski može imati 39% šuta, što je sramota za mrcinu od 210 cm i 120 kg), za Younga je Kobe mala beba (čovjek je u stanju ispaliti 3 šuta u sekundi, ne posjeduje nikakvu svijest o svojoj ulozi i drugima na parketu), a sve to jasno govori da ili s njima nitko ne radi ili im netko pogrešno titra jajca.

Prvi korak je stoga više nego jasan – maknuti Flipa i naći pravog stručnjaka, jer ovaj čovjek još od Minnesote samo dokazuje da nema ni znanja ni osobnosti voditi momčad. Neki dan sam čitao kako Jerry Sloan ne bi imao ništa protiv da ga netko nazove i ponudi mu posao. I mislim se – zašto ne? Pa Jerry ne bi trpio ni sekundu ovakve gluposti i za čas bi doveo u red pola svlačionice. Najgora momčad lige jednostavno treba nekoga tko će im jasno i glasno objasniti da score 0-8 i dvoznamenkasti porazi nisu znak da su mladi i ludi, već samo da su očajno loši.

Nakon toga ne bi bilo loše koncentrirati se na dovođenje ljudi koji znaju igrati košarku. Ne samo haklati. Trebaju hekoga tko je prošao sistem i školu, poput Harrisona Barnesa. Trebaju veterane koji još mogu nešto dati, a ne mrtvace poput Lewisa ili Masona. Najgore što mogu napraviti je draftati još jedan projekt koji je do jučer zabijao 50 u srednjoj protiv 20 cm nižih klinaca. Od svih ovih haklera vrijedi ostaviti samo McGeea jer prave petice koje mogu čuvati reket na rastu na grani. Young i Blatche djeluju kao da će svoja vjerovanja kako su reinkarnacije Michaela Jordana i Karla Malonea morati prakticirati u nekom drugom gradu.

Ali, sve su ovo stvari koje se daju riješiti. Možda su već trebale biti odrađene, ali bolje ikad nego nikad. Najveći problem je nešto drugo, nešto što dovodi u pitanje cijeli projekt novih Wizardsa. Wallov pristup igri. Momak kao da vozi u drugoj brzini, potpuno je podređen ovim moronima oko sebe i, npr. u sinoćnjoj utakmici bez ikakvih dvojbi Rubio je bio najbolji play na parketu. Wall je imao jedan bljesak početkom treće, valjda mu je netko šapnuo da mora povući, ali nakon par minuta opet je postao pasivan.

Ovakva igra za prvi pick i franšiznog igrača ne može biti dobar znak. Samo na račun nenormalnih fizikalija koje posjeduje on mora u svakoj utakmici ostaviti trag i to na oba kraja. Samo da trči i skače napunit će box score. Čak i da još nema pojma igrati organiziranu košarku, njegovo zujanje i aktivnost imaju više smisla od ičega što mogu ponuditi drugi.

Jasno, s ovakvim suigračima i s ovakvim trenerom, veće su šanse da problem nije u njemu, nego da je mali jednostavno žrtva konteksta. I baš zato se nešto mora poduzeti odmah, prije nego bude kasno. Jer, što duže bude živio i radio u ovakvoj gubitničkoj atmosferi, šanse da i sam postane problem rastu.

SOUTHEAST

MIAMI

THAT WAS THEN:

Heat je u prvoj sezoni, najtežoj koju će imati u ovom sastavu obzirom na period uigravanja, manjak rotacije i nemogućnost dodavanja pojačanja, došao na korak do naslova. Nakon početnog šoka i privikavanja nas na njih i njih na sebe same, zaigrali su čeličnu obranu s dovoljno napadačkih eksplozija da im daju šansu u svakoj utakmici. Em su regularnu sezonu digli gotovo na playoff razinu po količini interesa kojega su generirali, em su opravdali sva očekivanja igrama na parketu. Čak i to što nisu otišli do samog kraja nije nikakav problem jer, da su to napravili s onako sakatom rotacijom, onda bi stvarno doveli u pitanje smisao košarke. Ovako i dalje znamo da pobjeđuje onaj tko ima bolju petorku, ne trojku.

THIS IS NOW:

U drugoj sezoni toplo-hladno periodi bit će minimalizirani jer osovina je uigrana. Novi salary cap ne pomaže, ali ipak su pristigla određena pojačanja. Rookie Cole vrlo lako bi mogao izbaciti Chalmersa iz rotacije, dok će im Battier omogučiti da Jamesa koriste više kao playa, a manje kao četvorku kada se odluče igrati s konvencijama. Možda najveći plus je zdravi Haslem od prve minute, lako je zaboraviti kako su bez nominalno četvrtog igrača lani odigrali gotovo cijelu sezonu. Miller je opet out, ali ne žele ga amnestirati svjesni da ga sada pokriva Battier, odnosno da njegovim povratkom u formu (ako je još uopće moguć nakon svih operacija) negdje krajem regularne sezone imaju šanse dodati si rasno pojačanje pred playoff. Ukratko, ako Heat ove sezone ne osvoji naslov, neće nikada (ma hoće, ali ovako dramatičnije zvuči).

PLUS:

Battier omogućuje predah Jamesu od guranja pod koš na koje je očito alergičan. Ako mali Cole donese živost na jedinicu i uspiju li izvući išta više iz dvojca Pittman – Curry nego im je to uspijelo iz lanjskih leševa Magloirea i Dampiera, bit će nezaustavljivi. Jasno, šanse za tako nečim su minimalne, ali što drugo istaknuti u momčadi koja ima Wadea i Jamesa? Kod njih je neupitno da suigrače čine boljima, sad je samo pitanje koliko u tim suigračima uopće ima talenta da tu poziciju u kojoj se nalaze iskoriste.

MINUS:

Rupe na jedinici i petici su poprilične. Uokolo imaju dovoljno oružja da se prilagode, ali nedostatak post igrača i slashera potencijalno nezaustavljiv napad čini ranjivim. Naravno da James može odigrati playmakersku ulogu i naravno da Wade može zabijati u post preko svih, ali to konstantno tjeranje na improvizaciju izvlači iz obojice ogromne količine energije i pitanje je kako će reagirati na ovako gust raspored.

PRVIH 5: Chalmers, Wade, James, Bosh, Anthony

5 ZA KRAJ: James, Wade, Battier, Haslem, Bosh

SCORE: 52-14

ORLANDO

THAT WAS THEN:

Ispadanjem od Hawksa postalo je jasno kako je ova momčad svoje odigrala. Van Gundyev sistem je pročitana knjiga, a nije pomogla ni činjenica kako je većini igrača istekao rok trajanja.

THIS IS NOW:

Nije problem što Howard želi otići iz ovakve situacije, problem je tetkasti način na koji to ostvaruje. Kemija u momčadi je nepovratno narušena (što bi se prije svega moglo odraziti na nešto lošiji učinak obrane, ma kako se nemogučim čini zamisliti da bilo koja momčad s Howardom u sredini može biti neučinkovita u obrani), ali buduće muke Magica ne treba pripisati samo tom faktoru, već prije svega činjenici da su Nelson, Richardson i Turkoglu sjene nekadašnjih igrača. Sva trojica jedva da su na razini za popuniti petorku. Što praktički u prve Dwightove pomagače promovira dva bijela brata Redicka i Andersona. S tim da opet iz njih ne možeš izvući maksimum jer i jedan i drugi trebaju lopte da bi mogli biti korisni, a njih pored Richardsona i Big Babya neće imati u dovoljnim količinama. Obzirom da je Dwight limitiran strijelac i da svi ostali trebaju pravovremeni pas, jasno je da ovaj Magic može ostati u igri za vrh Istoka samo ako dovede playmakera poput Stevea Nasha. Naravno, problem je u tome što momčad koja baca novac na Arenasa, Cartera, Richardsona i Big Babya jednostavno nema što ponuditi Sunsima, a to znači da se mogu pozdraviti s Dwightom.

PLUS:

Ryan Anderson je stilom igre idealan partner jednom Dwightu.

MINUS:

Big Baby je skupo plaćeni otimač minuta Andersonu koji se nikako ne uklapa pored Dwighta. Ni stilski ni karakterno.

PRVIH 5: Nelson, Richardson, Turkoglu, Davis, Dwight

5 ZA KRAJ: Nelson, Redick, Richardson, Anderson, Dwight

SCORE: 39-27

ATLANTA

THAT WAS THEN:

Hawksi su očekivano doživjeli pad u razini igre i broju pobjeda, ali sve je to na kratko zamaskirao iznenađujući prolaz pored Orlanda u playoffu. Što nije toliki odraz snage Hawksa (koji se nisu pridružili vrhu Istoka) koliko slabosti Magica (koji je usprkos Dwightovim nadljudskim naporima pao među osrednje momčadi poput Hawksa). Za njih je ionako najvažniji bilo što se igrama nametnuo Jeff Teague, jer to im je naknadno omogučilo da puste Jamala Crawforda i ne troše na pojačanja.

THIS IS NOW:

Sezone od 50 pobjeda su prošlost za ovu momčad iz jednostavnog razloga što se igra skraćena sezona. Šalim se, takve sezone su prošlost zato što jezgra Johnson – Horford – Smith nije šampionska, a zbog problema s vlasničkom strukturom nitko ne želi plaćati porez na luksuz kako bi je malo ojačao. Što Hawkse stavlja pred dvije mogućnosti – ili da vječno budu ovo što jesu, dakle osrednja momčad osuđena na maksimalno polufinale konferencije, ili da nekakvom zamjenom osvježe spomenutu jezgru. Ili da počnu trošiti, naravno. Međutim, obzirom na činjenicu da je Joe Johnson debelo preplaćen, da je Al Horford prije svega vrhunski vodonoša i da je Josh Smith vječni čudak, možda je i bolje što je vlasnička situacija ovakva jer ih put trošenja ne bi odveo nikuda. Obzirom kako su tanki u rotaciji i obzirom da je Johnson na silaznoj putanji karijere, iz dana u dan su sve bliži polovičnom učinku.

PLUS:

Hawksi imaju talenta, to je neosporno. Horford je idealan treći igrač, čak i potencijalan drugi oslonac, kad bi bio okružen kvalitetnom rotacijom i kad bi igrao na svojoj prirodnoj poziciji. Smith je čovjek sposoban kontrolirati utakmicu na oba kraja terena, ali isto tako i ubiti vlastitu momčad idiotskim potezima u napadu ili nezainterisanošću u obrani. Ako Teague ostane na playoff razini i ponudi ozbiljnu slashersku opciju, nema razloga da još jednom u playoffu ne budu sposobni suprostaviti se svima osim Bullsima i Heatu. Također, dovođenje McGradya, koji se pod stare dane preobražava u čistog point-forwarda, dodatno će olakšati život Johnsonu. Pod uvjetom da je u Tracyu još išta ostalo nakon solidnih pola sezone u Pistonsima.

MINUS:

Johnson je maskirao pad odličnom igrom u završnicama, kvalitetnim šutom (posebice s poludistance) i prebacivanjem dijela organizatorskog posla na Hinricha i kasnije Teaguea. Ali, činjenice je kako je ovaj veliki swingman jednostavno izgubio korak i danas je bliži onome što igra Jason Richardson nego Dwyane Wade. Što dovodi do dva problema. Prvi je taj što je plaćen kao Wade, a drugi što su stvari postavljene kao da je i dalje glavni, iako su i Horford i Smith očito važniji za uspjeh momčadi od njega. Tanka klupa na kojoj više nema imena vrijednog spomena također zabrinjava (ako ne računamo Jasona Collinsa, naravno), a u slučaju da Teague podbaci i da Hinrich odigra sezonu ispod svoje razine zbog ozljede ramena, problemi bi mogli postati nepodnošljivi.

PRVIH I JEDINIH 5: Teague, Johnson, Williams, Smith, Horford

SCORE: 36-30

WASHINGTON

THAT WAS THEN:

Katastrofa, to je jedina riječ kojom se može opisati ono što je Washington prezentirao prošle sezone. Gomila talenta koja je zbog neiskustva, lošeg vodstva i vlastitih karakternih slabosti odigrala ispod svake razine.

THIS IS NOW:

Ako s ovim rosterom Saunders ne uspije preskočiti Netse, Buckse i Pistonse ovoga svijeta, odnosno ako ostane prikovan na dnu zajedno s Bobcatsima, Raptorsima i Cavsima koji su u totalnom rebuildingu, onda ćemo konačno dobiti definitivnu potvrdu da se radi o najgorem treneru u NBA. Da, da, gorem čak i od Vinniea. Doduše, u svojoj prognozi sam možda i previše optimističan, ali to je zato što polazim od pretpostavke da će John Wall napraviti sličan korak naprijed kakav je u drugoj sezoni napravio Westbrook. Jednostavno, takav atleta je u stanju dominirati na oba kraja parketa, a to će olakšati život svima oko njega. Wizardsi definitivno nemaju dovoljan IQ, ali toliko strijelaca jednostavno mora igrati bolje u napadu nego im je to uspijevalo u lanjskoj katastrofalnoj sezoni. Možda je previše očekivati od likova poput Younga, Blatchea i McGeea da odigraju zrelije (ma definitivno je previše), ali ja se tu čak i ne uzdam u to da su se opametili. Jednostavno, smatram da su dovoljno mladi i da mogu podignuti igru na još jednu razinu više. A ako će vam četvero igrača iz petorke odigrati najbolje sezone u karijeri, tada valjda imate šansu pred istrošenim ili jednostavno nekvalitetnim rosterima koji vas okružuju.

PLUS:

Wallova rookie sezona nije bila ništa posebno, ali kad uzmeš u obzir da je imao problema s ozljedama i da je na trenutke djelovao nezaustavljivo (posebice kad se zaletio na nesretnog Ilgauskasa) ne čini se nemogućim da napravi onakav kvantni skok kakav su izveli slični majstori poput Rosea i Westbrooka. Treba pohvaliti i sjajne poteze uprave. Prvo, zato što su lukavo odlučili trpiti zadnju godinu Lewisova ugovora umjesto da ga amnestiraju kao što su svi očekivali. U tom slučaju morali bi potpisati cijeli niz veterana ili preplatiti Nicka Younga samo kako bi udovoljili zahtjevima novog kolektivnog ugovora koji od njih traže da potroše barem 85% salary capa. Ovako mogu mirno promatrati cijeli niz mladih imena koja su bljesnula u lanjskim očajnim uvjetima i odlučiti dogodine što s njima. Blatchea su već nagradili solidnim ugovorom i nema potrebe za žurbom. Young i McGee obećavaju, ništa manje zanimljiv kao potencijalni budući starter nije ni Vesely, a treba držati oko i na cijelom nizu lanjskih (Seraphin, Booker, Crawford) i ovogodišnjih rookiea (uz Veselya tu su još Mack i Singleton) koji svi imaju šanse postati solidni igrači zadatka.

MINUS:

Činjenica da su mladi i da imaju dvije petorke možda bude i od koristi u ovako zgusnutoj sezoni, ali realnije je očekivati od ovako mladih rostera da se upucaju u nogu. Posebice ako su krcati sumnjivim tipovima, tada se takav scenarij čini gotovo neizbježnim. Naravno, jasno je i to da od ovakve skupine revolveraša nitko ne očekuje fenomenalnu obranu, ali da odigraju barem donekle pristojno u napadu nije previše tražiti. Ovaj, ili jeste?

5 ZA DALJE: Wall, Young, Vesely, Blatche, McGee

SCORE: 30-36

CHARLOTTE

THAT WAS THEN:

Bobcatsi su lani krenuli loše u sezonu, ali čim je Jordan maknuo živčanog Larrya Browna i stavio skuliranog Paula Silasa za trenera stvari su krenule na bolje. Za razliku od Browna, koji traži potpunu kontrolu nad procesom slaganja momčadi i koji se nikako nije mogao pomiriti s odlukom da se ide u rebuilding, Silas je mirno prihvatio sudbinu kormilara broda koji tone. Ali, što je u tome loše? Nakon godina bezveznih poteza Jordan je došao u situaciju da nakon još dvije sezone patnje krene od nule, usput razvijajući cijeli niz mladih igrača. Kako je završnica lanjske sezone u kojoj su konačno poptunu slobodu dobili Augustin, Henderson i Thomas pokazala – to je i jedini ispravni put.

THIS IS NOW:

Roster Bobcatsa na prvi pogled ne ostavlja dojam NBA rostera, što je očito bila i glavna namjera. Naime, što manje talenta imaš na raspolaganju, to su veće šanse da dođeš do prvog picka, a ovog ljeta draft će biti krcat imenima s MJ-evog sveučilišta. Čovjek koji je cijelu NBA karijeru ispod hlačica Bullsa nosio one North Caroline valjda trenutno više razmišlja o Harrisonu Barnesu nego o kilaži Borisa Diawa. I nema u tome ništa loše, dapače. Tko je mogao znati, ali izgleda da se MJ konačno uživio u novi posao.

PLUS:

Kemba Walker, Bismarck Biyombo, Gerald Henderson i svi ostali mladi igrači dobit će punu šansu da se dokažu. Veterani poput Diawa i Maggettea dobit će pak šansu da pokažu kako su sposobni pomoći klubu koji se bori za playoff.

MINUS:

Ako isključimo kontekst i koncentriramo se samo na košarku, praktički nemamo što pričati. Ovo je najlošiji NBA roster i čeka ih borba do zadnjeg daha s Cavsima za što veći broj kombinacija u lutriji. Ozljeda Reggia Williamsa kojega su doveli iz Warriorsa i bez kojega su ostali na par mjeseci prisilit će Silasa da odmah isproba kombinaciju Walkera i Augustina na vanjskim pozicijama, što baš i neće pomoći u pokušajima da i dalje igraju pristojnu obranu. Priče o Diawu na centru još su urnebesnije, pogotovo kada se kilaža dotičnog pravda jačanjem zbog potreba nove pozicije umjesto njegovim nezasitnim apetitom.

IDEALNIH 5: Augustin, Henderson, Maggette, Thomas, Diaw

ŠESTI ČOVJEK: Kemba

SCORE: 15-51

THE FRS RANKINGS, PART THREE

Prije nego ispunim bracket na ovim stranicama i tako u potpunosti prihvatim ludilo ožujka, red je završiti i ovaj zadnji poredak snaga regularne sezone. Koji je trebao biti gotov još jučer, ali ispriječile su se pripreme za NCAA turnir. Naime, uzeo sam izvjesni sportski paket na mjesec dana što sam platio 10 eura, samo kako bih pratio turnir u miru. Inače, bez tog istog paketa koji uključuje i ESPN, ostao sam prije nekoliko mjeseci kada su kreteni odlučili dodatno naplaćivati za sport, iako sam malo prije toga potpisao novi ugovor na dvije godine njihovih kretenskih usluga, ponajviše zbog tog istog ESPN-a. Jebiga, pomirio sam se s tim da ni do NFL-a ni NHL-a više neće biti tako lako doći kao do sada, ali iz principa nisam htio plaćati duplu cijenu za nešto što mi ne treba.

Kada sam ih pitao da zašto ne bih mogao plaćati isti iznos kao do sada samo za sport, neka mi ostave njega a neka nose ono što zovu osnovnim paketom, nisu imali što za reći nego da u ugovoru koji sam ranije potpisao stoji da je programski paket podložan promjenama. I sve je ok, preživio sam s šugavom slikom NFL-a i ponekom snimkom NHL-a na nekim drugim kanalima, dok imam League Pass za NBA stvarno mi nije potrebno ništa više. Osim ovih mjesec dana potpunog pristupa NCAA turniru koji stvarno vrijede tih 10 eura, da ne ispadne da se žalim. Eh, da – glavni razlog zašto sam jučer umjesto pisanja ovog posta završio pred TV-om bila je snimka tekme između Capitalsa i Blackhawksa.

Gledajući Ovechkina skakao sam okolo kao kreten i skužio da bi gledao ovaj ESPN čak i kada nema nikakve košarke na njemu. Pa sam sada u glupoj situaciji – uzeti taj paket, priznati poraz i uživati u hokeju pripremajući se za iduću sezonu bez NBA, ili ostati predan principima, pogledati ponekad NHL i MLB na netu i živjeti u stvarnosti zakinutoj za ruska krila koja po ledu lete kao rakete, stvarnosti koja ne uključuje masne ljubitelje piva iz srca Amerike koji svoju strast prema balotama a.k.a boćanju a.k.a. baseballu naplaćuju desetcima milijuna novaca. Kako god, odgovor ću saznati za mjesec dana.

PLAYOFF PROLAZNICI

09. NUGGETS

Riješivši se Carmela, George Karl riješio se jedine briga i sada može s preostalim igračima do kraja sezone raditi ono u čemu je nenadmašan – igrati brzu i atraktivnu tranzicijsku košarku punu ritma koja donosi rezultate u regularnoj sezoni, nakon čega slijedi krah u playoffu. Čovjek koji je do vrhunskih rezultata prije Denvera vodio i Seattle i Milwaukee neće dozvoliti da se istopi trenutna prednost koju Nuggetsi imaju pred ostatkom Zapada u ovoj neizvjesnoj bitci koja nas očekuje do kraja.

Razlog je prije svega sjajan napad koji se vrti oko dvije osovine – prva je idealni miks šutera ovisnih o nadahnuću (Smith, Chandler, Galinari, Felton) i učinkovitih strijelaca (Nene, Afflalo, Lawson), a drugu čini fanatični ritam koji su u stanju nametnuti u svojoj dvorani. Dodaj rijetkom zraku Denvera rotaciju dvije skoro pa podjednake petorke i eto ti dobitne formule za steći prednost u ovom maratonu zvanom regularna sezona.

Bez prednosti domaćeg terena, bez superzvijezde, s klimavom obranom i tankom rotacijom pod košem, Nuggetsi nisu prijetnja u playoffu, ali u ovom trenutku to im i nije važno. Da pitate Karla, on bi ionako rekao da je važan samo sljedeći korak, a on je u ovom trenutku biti bolji od sličnih run and gun momčadi koje manjak talenta nadoknađuju dubinom klupe. Spursi su tu nenadmašni, Denver je tu negdje, a Sunsi i Rocketsi će ipak ostati za korak kraći.

10. MEMPHIS

Obzirom na skakačku moć, gomilu sjajnih stopera na vanjskim pozicijama te raznovrsnu napadačku igru s gomilama akcija koje vrti jedan od najpodcjenjenijih NBA trenera Lionel Hollins, Grizzliesi su možda od svih momčadi iz donjeg doma i jedina legitimna opasnost u prvom krugu. A opet, zahvaljujući mnogobrojnim manama kojima je prošaran svaki pojedinac na ovom rosteru, možda i nisu.

Ma kako čvrsto djelovali, osrednji napadački potencijal nije nešto čime se možeš suprostaviti ekipama iz gornjeg doma. Nedostatak pravih kreativaca je njihov najveći problem, pogotovo u ovim trenutcima kada je Rudy Gay out. Dva preostala lanjska naj-kreativnija igrača su napravila korak unazad – Marc Gasol je nakon lanjske eksplozije ipak stavljen u nešto realnije okvire, protivnici znaju da ga treba pokrivati znatno striktnije, a Mayo je od nositelja postao smetnja i instant napad s klupe.

Da se razumijemo, Grizzliesi su jedna zanimljiva momčad koja naizgled ima sve –skok, obranu, post igru, playa, zvijezdu koja može zabiti 1 na 5 u zadnjim sekundama, klupu, šut. Ali, u svim tim segmentima oni su osrednji. Ako maknemo Randolpha koji je magnet za skokove, svi ostali jedva su prosjek u tom dijelu igre. Obrana pod košem nije ni upola kvalitetna kao ona vanjskih igrača, a Allen, Young i sada Battier daju im opciju igranja s po dva odlična stopera. Samo, ujedno im garantiraju i podjelu minuta među izuzetno limitiranim napadačima koji dodatno koče potencijal na tom dijelu terena.

Ono što ih na trenutke izdiže iz te osrednjosti i nedostatka opcija, sazrijevanje je ne samo Gaya već i Mikea Conleya, koji je od jednog nedefiniranog playa na granici učinkovitosti postao vrlo dobar bek sposoban zaokružiti petorku i ne smetati. Uz Randolphove brojke i Gasolov usprkos svemu solidni all-round učinak, to je dovoljno za ostati na omjeru sličnom lanjskome. I to je ta ironija cijele ove situacije – iako igraju pravu košarku, iako djeluju kao momčad, iako su slagani na način na koji se slažu pravi izazivači, sa svim što je potrebno jednoj rotaciji od 1 do 5, Grizzliesi su jednostavno genetski osuđeni na osrednjost.

11. ATLANTA

Hawksi su zaglavili u sredini i kao da nemaju namjeru maknuti se iz nje. Danas su oni u biti kineska verzija Miamia – Joe Johnson je volume scorer i kreator koji troši ogromni broj lopti koje ne opravdava učinkom (light Wade), Smith je all-round krilo nedefinirane pozicije klimava šuta (uber light LeBron), a Horford jedini pravi visoki u momčadi uopće (Bosh s mudima i srcem, rođeni pobjednik koji je u stanju napraviti sve što treba momčadi u datom trenutku).

Dok su u stanju nametati svoj stil igre, poput Blazersa i Hornetsa, mogu se predstavljati kao ozbiljna momčad, ali problem nastaje u trenutcima kada nalete na kvalitetnog protivnika koji razotkriva njihov manjak talenta, slabosti na ključnim pozicijama playa i centra te općenito lošu podjelu uloga. Da su iskoristili zadnji prijelazni rok kako bi trejdali Smitha za jedinicu ili peticu imali bi se ćemu nadati, ovako su samo ostali pri postojećoj limitiranoj kreaciji.

12. PORTLAND

Šteta što u prvoj rundi ne igraju protiv Memphisa jer bi bilo zanimljivo vidjeti koji dvojac visokih igra bolju high-low igru – Camby & LaMarcus ili Marc & Zach. Nažalost, idu na Lakerse ili Dallas, a to znači da ih čeka još jedan kratki boravak u doigravanju. Ipak, treba im čestitati na svemu što su preživjeli ove sezone, gubitak nositelja i vrhunskog talenta (Roy je trenutno jedva osrednji šuter s klupe, back-up bek čija je jedina prednost sposobnost igranja na obje vanjske pozicije) nadoknadili su zahvaljujući ogromnom napretku kojega je napravio Aldridge (koji se iz pick ‘n’ pop igrača pretvorio u kompletnog strijelca i ratnika pod koševima), ali jednostavno nemaju ni klupu ni dovoljno talenta da bi mogli prihvatiti promjenu ritma ili konstantno nametati svoj stil igre.

Aldridge je jedini pravi strijelac, svi drugi su igrači koji žive od prostora koji im on otvara. Roy i Miller bili su do nedavno glavni kreativci, ali Royev pad zbog ozljede i Millerov pod pritiskom kilometara su očiti (iako njegov stil igre nikada i nije ovisio o brzini tako da njegov problem nije tako drastičan kao Brandonov), što Blazerse ostavlja na hrpi igrača koji žive od mrvica, šljakera poput Matthewsa, Batuma, Wallacea i Cambya. Što su veći zahtjevi pred takvim igračima, bez obzira na njihov ratnički karakter, to je njihov učinak upitniji. To je jednostavna matematika koja dovodi do sljedeće jednadžbe – Blazersi s ovom razinom talenta i rotacijom od 6 igrača mogu dobiti samo one ekipe kojime su u stanju nametnuti svoju sporu igru. U bržoj košarci kakvu će im ponuditi bilo tko od četvorke s vrha jednostavno nemaju što tražiti jer ne mogu zabiti dovoljno da se postave na glavu. I to je to.

13. HORNETS

Iako su napadački limitiraniji od svih suparnika za playoff na Zapadu, dokazali su da za skupljanje pobjeda ne trebate gomile osrednjih strijelaca već samo dvije klase koje su do savršenstva dovele to što rade. A to su CP3 i David West. OK, može se reći da West ne bi bio to što jeste bez Paulovih lopti, ali zar on u suštini za ovu momčad nije isto ono što je Aldridge Blazersima, čovjek koji svojim šutom i uopće sposobnošću zabijanja otvara prostor suigračima. Naravno, danas je Aldridge apsolutno dominantnija all-round figura, ali taj all-round nedostatak Westove igre pokriva Paul, tako da se možemo fokusirati samo na tih 20-ak koševa koje ovaj zabija s lakoćom svaku večer i koje i Paulu omogućuju lakši posao.

I Hornetsi su opasni samo kada su u stanju nametnuti svoj stil igre, s tim da im je uz playmakera kao što je Paul i solidnu peticu pod košem poput Okafora koja je u stanju zatvoriti reket, puno lakše nositi se s problemima koje pred njih postavlja razlika u talentu koju imaju pred momčadima iz vrha. Kada već nisi talentiran, onda barem moraš biti fundamentalno čvrst, a što je fundamentalnije od rasnog playa, čvrstih visokih igrača, kvalitetne obrane i dobrog skoka? Da im je barem jedan krilni kreator koji bi malo olakšao život osovini Paul-West u napadu, bili bi plasirani puno bolje od ove utješne zadnje pozicije na Zapadu.

14. SIXERS

Solidna momčad koja je na kraju sezonu završila očekivano, kao buduće topovsko meso u playoffu. Na početku sezone smo govorili kako imaju dovoljno talenta i širine da izbore playoff pod uvjetom da Collins posloži rotaciju i pronađe jednog playmakera oko kojega će se sve vrtiti. Ja sam se kladio na Turnera, a na kraju je ispalo da je momčad pronašla ritam u onom trenutku kada je Collins u tu ulogu opet upregnuo Iguodalu.

Da se razumijemo, nema tu neka velike kreacije, tek dovoljno da se napad vrti, ali ono čega ima dovoljno su borbenost i brojnost. Malo koja momčad u ligi ima tako učinkovito dno rotacije – čak i osmi ili deveti igrač, poput Turnera i Speightsa, nalazi načina za pomoći momčadi, a Collins je čak pronašao korisnu rolu i jednom tako jednodimenzionalnom šuteru kakav je Meeks.

Jasno da napad koji predvode igrači bez savjesti poput Younga, Branda ili Williamsa ne može biti učinkovit, ali svi oni su u stanju dijelom nadoknaditi svoju potrošnju all-round učinkom. Posebice se to odnosi na Branda koji je pod stare dane napadački možda nemoćniji nego ikada, ali koji zato za manje minuta nego ikada u karijeri uspijeva hvatati jednaki broj skokova kao što je to radio u danima kada je bilo uobičajeno smatrati ga double-double strojem.

Ova momčad je gledajući prema naprijed bolno limitirana, s Turnerom kao jedinim igračem koji donekle obećava da se može izdignuti u nešto nalik all-star statusu. Ali, u ovoj ludoj sezoni, pokazuju da hrpa solidnih igrača može napraviti posao u rukama solidnog trenera. Možda se radi o mazanju očiju jer život u sredini i poraz u prvom krugu playoffa nisu idealan scenarij, ali, kvragu, netko mora biti i u toj situaciji.

15. KNICKS

Momčad koja ne igra obranu i koja je daleko od pojma momčadi, ali koja je u Anthonyu i Billupsu dobila dovoljno vatrene moći da se prošeta do playoffa na ovako smiješnom Istoku. Pravo pitanje za ovu situaciju bilo bi da li su bolji od Sunsa i Rocketsa, momčadi jednako limitiranih nepostojećom obranom, osrednjim skokom, ali momčadi s potentnim napadima? Pa, ako su Knicksi najtanji u rotaciji, zasigurno imaju dva najtalentiranija igrača gledajući ova tri rostera. Dodaj Billupsa na Mela i Amarea i sumnjam da bi se u nekom imaginarnom turniru između ove tri momčadi (koji bi se zvao NO D Tournament i imena svih aktera bi se pisala bez D, pa bi tako imali Amarea Stouemirea, Ricka Aelmana, Mikea ‘Antonia i Jarea Uleya) baš oni našli u gubitničkoj poziciji. Koja ih čeka u stvarnom svijetu. Bez obzira na koga išli u prvom krugu, bez obzira što im se nitko s vrha Istoka u startu ne nameće kao nepremostiva prepreka gledajući individualne match-upove igrača, problem nastaje kada uzmeš u obzir tanku klupu i sve slabosti D’Antonieva sistema koji ne pruža nikakvu konstantu. A bez nje nema ni uspjeha u playoffu.

ROBA S GREŠKOM

16. HOUSTON

U onom trenutku kada su Battiera u petorci zamijenili Budingerom, postali su od “jedne od najgorih” obrambenih momčadi u ligi – “najgora”. Zanemarivši dodavanje obrambene komponente u reket i dodatno se oslabivši postali su praktički Knicksi Zapada, s jedinom razlikom u tome što su Knicksi individualno talentiraniji dok Rocketsi igraju ljepši i smisleniji sistem. Nažalost, ni svi Adelmanovi trikovi, ni nesebičnost i požrtvovnost njegovih igrača, ne služe ničemu kada je jedan od najprecijenjenijih GM-ova u povijesti sporta, omiljen samo zato što je dobar prijatelj sa Simmonsom, posložio momčad krcatu igračima koji prikupljaju dobre brojke, ali imaju i jednu izrazitu manu koju brojke nisu u stanju pokazati – nitko ne igra obranu. Jedini plus cijele sezone je činjenica da su zbog Brooksove ozljede poštedili sebe davanja skupog ugovora takvom zvrku, dobivši igrom slučaja puno boljeg playa u čovjeku koji je do jučer bio najbolji back-up lige. Nije Lowry ništa više od solidnog slash ‘n’ kick playmakera, ali od kada je dodao i pravu mušku tricu svim onim all-round kvalitetama koje ima, nametnuo se kao kvalitetan startni play i tako uštedio klubu popriličnu svotu.

17. PHOENIX

Phoenix je živnuo nakon prvog tradea, a nije odmogao ni ovaj nedavni drugi, jer tim su potezima konačno posložili momčad po uzoru na lanjsku. Dolasci Brooksa, Pietrusa i Gortata omogućili su Gentryu da posloži solidnu drugu petorku i tako odmara Nasha, Hilla i Fryea, a da ne govorim kako je upravo dolaskom Francuza i Poljaka u anemičnu i kriminalnu obranu konačno uštrcana doza energije. Trideset minuta jednih, osamnaest drugih, eto ritma i igre kojom su Sunsi lani došli do finala konferencije. Ali, em su se posložili prekasno, em je Nashu i Fryeu tijelo otkazalo poslušnost u najgorem mogućem trenutku. Raubanje koje su pretrpili do sada, posebice Nash, ipak je bilo previše. Kvragu, pa Nash je sam samcat držao ovu momčad iznad vode veći dio sezone. Previše je krivih poteza povučeno tijekom godine da bi ih ovih nekoliko dobrih na kraju izvukli.

LUTRIJSKI POBJEDNICI

18. JAZZ

Favors i budući pickovi su valjda dovoljna utjeha za ovaj prijelaz iz graničnog izazivača u lutrijsku momčadi. Malo tko ima ovako sjajnu šansu odraditi rebuilding bezbolno kao Jazz, zbog čega se i ovi na prvi pogled tragični ovogodišnji događaji ne čine tako katastrofalnima. Odlazak legenda Sloana i posebice gubitak igrača poput Williamsa u stanju su franšize vratiti nekoliko koraka unazad, ali Jazz ima nade za prodavati na bacanje. Dodaj još i vrlo veliku mogućnost da ulove Jimmera s ova dva lutrijska picka koja će im biti na raspolaganju i eto ti ne samo dovoljno talenta za novi playoff lov, već i pune dvorane, kao da ništa nije bilo.

19. WARRIORS

Nisam siguran da su Curry i Ellis osnova na kojoj možeš graditi playoff momčad, mislim da u to sumnjaju i sami vlasnici i uprava. Ali, ako nešto jesu, onda je to urnebesno zabavna vanjska linija koju je nemoguće braniti. Da stvar bude luđa, ovo dvoglavo čudovište u zadnje vrijeme konačno igra onako kako smo zamišljali, nadopunjujući se i izmjenjujući u ulogama strijelca i kreativca. Dodaj tome solidnog i pouzdanog Wrighta koji se nametnuo kao jedan od najboljih tricaša u ligi i dobar all-round igrač, dodaj Leea koji valjda igra najgoru sezonu karijere, posebice skakački, ali i dalje uspijeva biti koristan, i imaš vrlo dobru osnovu koja treba jednog majstora pod košem koji će donekle pokriti njihove obrambene slabosti. Noah je nedostupan, iako bi svojom pokretljivošću bio idealan, Chandler ostaje s Cubanom, Perk je produžio s Oklahomom, te im ostaju dvije opcije. Preplatiti nekoga od slobodnih igrača toliko da matičnim momčadima neće pasti na pamet izjednačiti ponudu. Prvi je Oden, što je ogroman rizik, a i ako bude zdrav, upitno je može li biti upola koristan u ovakvom sistemu kao što je bio u Portlandu u onim rijetkim trenutcima kada je bio spreman. Drugi je Marc Gasol, što je ujedno i opcija za koju navijam svim srcem – s Gasolom u petorci Warriorsi bi na raspolaganju imali pet igrača koji su iznadprosječni asistenti za svoje pozicije, nesebični i redom posjeduju vrhunski košarkaški IQ, čime bi mogli pokriti veliki dio obrambenih slabosti. Daleko da se radi o momčadi koja bi se borila za naslov, ali možda bi konačno vidjeli momčad koja se može usporediti s legendarnim Sunsima iz sezone 05/06 po količini napadačkog altruizma u jednoj petorci.

20. CLIPPERS

Do sada na svijetu nije postojala situacija za koju možemo reći – ”aha, ovo je tako dobra situacija da je ni Clippersi ne mogu zeznuti”. Do sada. Jer, ovo ni Clippersi ne mogu zeznuti. Ok, teško da nadu ulijeva činjenica kako je Griffin lani propustio cijelu sezonu i kako igra na granici ozbiljne ozljede kralježnice svaku večer, odnosno podatak da Eric Gordon jednostavno nije došao na ovaj svijet kako bi igrao regularnu sezonu dugu 82 utakmice. Ali, u ovoj dvojici ne samo da imaju dva najpotentnija mlada igrača u ligi na svojim pozicijama, već dvojac koji je već sada top 5 na svojim pozicijama. Radi se o dva vrhunska talenta koja jednostavno mogu baš sve kada su na parketu (treba li većeg dokaza od toga da su uspijeli Del Negra prikazati kao kompetentnog trenera), koje samo treba okružiti pravim suigračaima. Odnosno, samo ih treba pustiti da se razviju uz ove postojeće jer već je sve tu – i playevi, i centri, i šuteri, i šljakeri. Jedno rasno krilo sposobno igrati vrhunsku obranu nije na odmet, ali ono što sutra treba ovoj momčadi samo je strpljenje i pametne odluke. Začudo, prvu su već donijeli riješivši se Davisa.

PLAYOFF KRAMA

21. INDIANA

Da se razumijemo, ova momčad je dala sve od sebe i najmanje je kriva što je konkurencija na Istoku takva da će ih koštati boljega picka, što je nešto što im je potrebnije od ičega. Razina talenta koju posjeduju je minimalna, a boljeg dokaza za to nema od činjenice da solidno all-round krilo poput Dannya Grangera smatraju nositeljem igre. I on i Hibbert davali bi puno više kada se od njih ne bi toliko tražilo (kao i svim ostalim sporednim igračima i njihove kvalitete bi puno više došle do izražaja pored jednog superstara) što ih je na kraju sve skupa zamalo koštalo glave. O’Brien je otišao kako bi se dalo malo zraka ovoj dvojici, ali ostale su njegove ideje koje će ih na kraju vjerovatno ostaviti u trci za playoff – igra s dvojcem McRoberts-Hansbrough na četvorki, što im je omogućilo solidan skok i dodatnu napadačku opciju, te smanjena minutaža Darrenu Collisonu, što im je omogućilo viši stupanj inteligencije tijekom utakmice jer Collison je, sada je to jasno, prosjećni back-up playmaker bez ijedne jedine specijalne NBA vještine. Naravno da ih čeka metla u playoffu, ali puno veći problem je njihova budućnost – bez izrazitog priliva talenta, od njih nećemo doživjeti ništa još dugo, dugo vremena.

22. MILWAUKEE

Sramotna količina novca koja su spucali na ovakav roster koji pak nije u stanju zabiti dovoljno da se makne s dna. Istina, Bogut igra cijelu sezonu pod ručnom zbog ozljede, ali zar nije poanta svih pojačanja bila da mu se konačno malo olakša život? Dodaj na sve limite koje je pokazao Brandon Jennings (jebiga, izgleda da je Repeša imao pravo kad je rekao da malome nešto fali, takvoga netalenitarnog strijelca svijet odavno nije vidio, u biti radi se o totalnom paradoksu – zbog onih 55 koševa svi misle da se radi o nekome tko može barem zabiti, ali nekome tko nije pravi play, a istina je suprotna – Jennings je vrlo dobar play koji jednostavno nema ni šut ni ulaz kojima si može olakšati život, a bez te slash ‘n’ kick komponente tek je solidni organizator napada, ne i kreator) i nije ni čudo što se ovako muče, iako je čudo da nisu izborili i da vjerovatno ni neće to osmo mjesto na Istoku koje bi im čak i ovaj limitirani dvojac (uz Skilesovu obranu) garantirao, e da nije tog Bogutova nesretnog lakta koji ga je iz all-stara preko noći pretvorio u pomoćnu radnu snagu.

LUTRIJSKA KRAMA

23. NETS

Ako ništa drugo, zadnji niz pobjeda, buđenje Brooka Lopeza i pad Jazza dokaz su kakva je Deron Williams igračina. To je taj kvantni skok o kojem vam pričam, nešto što bi se dogodilo i Hibbertu i Grangeru, ali i Bogutu i Jenningsu, kada bi pored njih sletio rasni all-star – preko noći bi postali korisniji jer bi se spustili za stepenicu niže u očekivanjima i ulozi u momčadi. Kao nositelj, Brook jednostavno nije dovljno dobar, ali kao druga opcija je očito sjajan. I to je cijela mudrost, ujedno i razlog zašto će se dogodine u ovoj konkurenciji Netsi prošetati do playoffa. Ako bude sezone, jelte.

24. WASHINGTON

Zašto bi očajne franšize poput Bobcatsa ili Pistonsa dobile prednost pred njima? Zato što imaju nekoliko pobjeda viška? Molim vas. Bez obzira na to što imaju najgoreg trenera u ligi i gomilu jednodimenzionalnih kretena koji gledaju samo kako opaliti na koš, Wizardsi imaju svjetliju budućnost od svih ovih momčadi koje dolaze nakon. I to je jedino važno. A imaju je zahvaljujući sjajnom vlasniku koji zna što radi i zahvaljujući najboljem igraču među svim ovim momčadima s dna. Ok, ok, ima tu još genijalnih pojedinaca, ali nitko ni izbliza nije u stanju kontrolirati utakmicu kao John Wall. To što je veći dio sezone izgledao više kao Brandon Jennings nego kao Derrick Rose ovom prilikom ćemo zanemariti na račun ozljede koju vuče cijelu sezonu, jer u nekim trenutcima pokazao je dovoljno da zaslinimo nad budućnosti – onakva brzina, skočnost i eksplozivnost obećavaju nam Ronda, a rješenja u ulazima i izgled skok-šuta govore da će poput Rosea i na tom području rasti iz godine u godinu. Još kada bi imao s kim igrati, gdje bi mu bio kraj.

25. MINNESOTA

Kevin Love je svojim podvizima skrenuo malo pozornosti na ovu nesretnu momčad koja osim njegovih brojki nema ništa drugo za pokazati. Strijelac bez mozga poput Beasleya, solidni back-up playa poput Ridnoura i potencijalna dvojka budućnosti koja bi mogla zaokružiti solidnu petorku poput Johnsona sve je što nude. Da nije Loveovih suludih brojki i fantastične igre u napadu bila bi ovo najgora momčad u povijesti. I mislim da ponekad na to olako zaboravljamo. Stoga mi nekako još teže pada izostaviti Lovea iz konkurencije za tri najbolje petorke u ligi, ali što možemo, to je cijena života u ovakvom klubu.

26. SACRAMENTO

Franšiza koja ne funkcionira ni na jednoj razini, počevši od vlasničke, ali koja talentom definitivno nije za baciti. Po dubini talenta i gomili solidnih visokih igrača koje imaju na rosteru Kingsi su trebali biti među Warriorsima i Clippersima ovoga svijeta. Samo, dok braća Maloof ne odluče što i kako dalje, neće im koristiti ni budući visoki pick. Evans i Cousins su imali sezone za zaborav, pripišimo to ozljedi prvoga i nezrelosti drugoga. Ono što nije dobro je da dogodine mogu eksplodirati u oba smjera – ili ponijeti ovu momčad prema gore, ili je totalno odvući na još veće dno. Međutim, ono što je još gore je da u ovako vođenom klubu bez ikakve vizije ova druga opcija djeluje puno realnije.

27. BOBCATS

Momčad u kojoj glavnu riječ vode DJ Augustin i Gerald Henderson nekako djeluju primjerenija za borbu u predstojećem NCAA turniru, ali čak ni to ne privlači publiku zaluđenu sveučilišnom košarkom u dvorenu. Hej, barem je MJ oslobodio dobar dio salary capa, a dovođenje Oakleya za pomoćnog trenera potez je vrijedan spomenice ispodobruca i titule najboljeg vlasnika.

28. PISTONS

Ovu katastrofalnu sezonu spašava samo činjenica da se Greg Monroe potvrdio kao NBA igrač. Trebalo im je da shvate kako nije loše dati svom visokom picku minutažu, a Greg ju je srećom iskoristio. Iako nikada nisam sumnjao u njegov talent i mogućnost da igra na visokom postu, ono čime me oduševio je borbenost pod košem. Pokazati karakter okružen ovakvim beskičmenjacima stvarno je za svaku pohvalu. Također, R.I.P. Hamilton, čovječe koji si profućkao priliku da ti se jednom umirovi dres ponašajući se kao kreten. To što je sve oko tebe jadno, ne znači da i ti moraš biti jadnik. To vrijedi i za Princea, ali ne i za McGradya, čije prisustvo u ovoj ekipi nema apsolutno nikakve logike.

29. TORONTO

Barem su dobar dio sezone bili u stanju zabiti dovoljno da ostanu u igri većinu tekmi, ali ovako jednodimenzionalan, skup i jednostavno nemoćan roster mogao je skupiti samo Brian Colangelo koji se ponaša kao da slaže ekipu za Euroligu.

30. CLEVELAND

Svaka čast na zarađenim pickovima, ali činjenica je da na ovom rosteru nema ni jednog jedinog igrača vrijednog zadržavanja u Clevelandu (osim Varejao kojega bi dekretom trebali trejdati u playoff momčad iduće sezone). Tako da ih čeka dug i bolan put oporavka. Ali, hej, barem su imali jednu od boljih NCAA ekipa ove sezone. S tim da bi ih čak i prvih 5 pickova ovako slaboga drafta vjerovatno nakrcali koševima i ostavili u prašini. U biti, obzirom kakva je muka gledati Harangodya, Samuelsa i Geea kako igraju, možda je previše reći da se radi o NCAA ekipi. Ne, to su Bobcatsi, a Cavsi su jednostavno NLB momčad.

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL – THE PR EDITION

Mjesec dana igre je iza nas, vrijeme je da za tjedne osvrte uvedemo pravilo po kojem će svaki četvrti post ujedno biti i power ranking lista. Znači, čeka nas odbrojavanje u kojem ćemo uz klasična objašnjenja zašto i kako navesti i poneku aktualnu zanimljivost, ako je ima.

1. LAKERS

Kategorija za sebe. Klupa je duža nego ikada, čime je omogućeno Kobeu i ostalim veteranima da se odmaraju koliko god treba. Nekako imam dojam da su već fokusirani na playoff te da dobrom dijelu utakmica prilaze kao treninzima u kojima vježbaju pristup, koncentraciju i vjernost sistemu. One u kojima su opušteni, opet će dobiti na račun individualnih kvaliteta.

A kad smo već kod individualnih kvaliteta, jedno ime treba spomenuti. Kobe igra sjajno, ali ja već duže vremena trubim kako je za ovu momčad najvažnija trojka pod košem. Odom, Gasol i Bynum su ti koji svojim učinkom omogućuju Kobeu da budu to što jeste. Danas pak mislim da slobodno možemo igovoriti o Kobeu i Gasolu.

Jer to kako danas Gasol skače, igra obranu, asistira i zabija je na jednoj razini iznad svega što smo do sada gledali. Ovaj uvijek talentirani tip danas je pravi ratnik. I za sve je kriva sedma utakmica Finala, utakmica u kojoj je Gasol snagom volje sam dobio ne samo Celticse, već i Kobea koji nikako nije htio prestati uzimati loše šuteve i dodati poneku loptu, možda pomoći momčadi kao asistent.

Trenutno to i radi, prvi je asistent momčadi koja ne poziciji playa ima dva pouzdana šutera sporih nogu. Zbog Blakea i Fishera obrana Lakersa nikada neće biti bedem, ali dok je Gasola može se nadati zatvorenom reketu. Mislim, to je rečenica za koju sam mislio da je nikada neću izgovoriti. Ali jesam. Gasolovo prisustvo u reketu je ključ.

2. CELTICS

Jedina ozbiljna prijetnja Lakersima, iako protiv ovakvoga Gasola ni oba O’Neala zajedno neće biti dovoljna. Boston igra sjajnu obranu, igra nabrijano i igra svoju ubuntu košarku (u kojoj je dijeliti loptu najvažnije pravilo) na tako visokoj razini da zaboravimo kako im fali najbolji skakač i stup obrane. Kako se lani pokazalo, bez Perkinsa ova momčad jednostavno nije skakački u mogućnosti pratiti Lakerse, a bez skoka nema ni naslova.

Svaka čast Big Babyu i Shaqu na zauzimanju prostora i u obrani i u napadu, ali ni jedan ni drugi nisu skakači koji mogu zamijeniti Perkov učinak. Taj sastojak je opet ključan misli li Boston do kraja. Sve drugo je tu. Rondo je još bolji nego lani, jer je shvatio da ne mora uzimati otvoreni šut, već da treba iskoristiti taj prostor koji mu se pruža i još brže se zabiti pod koš.

Tijela Allena i Piercea stare, ali ruke kao da su im tek sada u naponu snage, klupa je dobra, energična, a Doc Rivers i dalje zna motivirati ovu hrpu sirovina. I tu leži najveća razlika između Bostona i Miamia – dok u Bostonu znaju da nisu savršeni, ali isto tako znaju da je važno samo ono što napraviš na parketu, ekipa u Miamiu previše je zauzeta oko toga da govori i misli ono što smatraju da je ispravno. Dok jedni drugima ne saspu u facu sve što im je na duši, nikada se neće iz putujućeg cirkusa pretvoriti u Momčad.

3. BULLS

Ne, Emir mi nije platio da Bullse stavim treće. Ne, nije ovo moj pokušaj da ih ureknem kako bi nanizali poraze. Ova momčad je jednostavno solidna u svakom pogledu, a sve to bez Boozera (koji će po povratku definitivno napad učiniti još boljim) i bez poštenog šutera iz vana osim Korvera.

Sad, jedino me strah da će s Boozerom obrana možda biti mekša. Čekaj, neće. Jer ni sada ne briljira. Ali se popravlja. Ljudi, Bullsi će kada se kompletiraju imati trojac Boozer, Noah i Gibson pod košem. Što znači da će biti u stanju igrati 48 minuta s dva visoka koja mogu skočiti i zabiti. To je luksuz kakvoga ima malo koja ekipa. A Rosea još nisam ni spomenuo.

Zamislite da ispunjavate onaj nesretni all-star listić u ovom trenutku. Zar bi upisali Wadea prije Rosea? Samo Derrick i Rajon među bekovima na Istoku u ovom trenutku igraju na razini za koju možemo reći da je razina nositelja momčadi. S tim da Roseovom plesu oko obruča i po reketu ipak dajem malu prednost pred Rondovim povratnim loptama, jer Rose je ipak puno bolji asistent nego je Rondo strijelac.

Ako se ičemu veselim ove sezone, to je njihov eventualni međusobni dvoboj u playoff seriji. Preostala tri susreta regularne sezone također su podcrtana u rokovniku, jer će biti instant klasici kao i ovaj prvi od prije 20-ak dana. Mislim, zamislite da je Najbolja Playoff Serija Svih Vremena tek uvod u ono što nas čeka ove godine?

Zato, maknite mi s očiju Heat i Magic, tu Disney košarku za Disney raju. Daj mi old school, daj mi hard core. Jer Bullsi su for real. I da, ima nešto posebno u tome kada čitaš da su tri naj NBA momčadi Boston, LA i Chicago.

4. JAZZ

Nisam pod dojmom ovih suludih rezultata, suludih pobjeda na strani protiv favorita. Niti sam pod dojmom poraza doma koji se nisu smjeli dogoditi. Znam i da Jazz ima rupu pod košem, da ni obrambeno ni skakački nemaju što raditi protiv boljih. Ali, u tome i jeste poanta. Tko su ti bolji?

Hornetsi su momčad koja neće moći živjeti samo od obrane, kad-tad će nedostatak talenta u napadu doći na naplatu. Chris Paul je prekrasno stvorenje, poezija u pokretu. Ali CP3 nije Svemogući. Spursi su se okoristili spletom okolnosti koji uključuje lagani raspored i savršeno zdravlje svih važnih igrača. Taj splet okolnosti neće vječno trajati.

Jazz je pak to što jeste. Momčad s problemima pod košem i upitnom dužinom klupe (za sada ih tu pokriva Miles). Ali, Jazz je ujedno i momčad koja svaku večer može zabiti dovoljno jer ima tri apsolutna all-star igrača (pozdravi NBA ligi i novinarima koji nisu Paula Millsapa stavili na listić za all-star glasanje – mislim, zar je toliko teško danas, u doba interneta i ovakve tehnologije, dodati jedno jebeno ime na listić, ma zašto uopće raditi listić prije početka sezone i zašto se ja uopće nerviram oko gluposti kakva je all-star), jer ima lidera i mudonju u Deronu Williamsu i jer ima genija na klupi.

Dok se dodaju loptom kao da ih za svaki pas čeka besplatno pušenje, drže sistema i zabijaju, ovi Jazzeri su druga ekipa Zapada. Povremeni faul i zalaganje bit će dovoljni da namuče svu konkurenciju za drugo mjesto. Jednostavno, bolji su i talentiraniji od ostalih.

5. SPURS

Ako bi im nekako i uspijelo održati ovakav nivo forme do kraja, što je nemoguće jer i Parker i Timmy i Manu su u godinama kada je pad forme tijekom sezone, s i bez ozljeda, neminovan, Spursi i dalje ostaju momčad koja zna što radi, ali koja jednostavno više nema ono nešto za suprostaviti se pravim izazivačima.

Njihov jedini poraz došao je od Hornetsa, momčadi koja im nije dala otvoreni šut. Protiv slabijih doći do pobjede nije problem, barem ne kada imaš tri sjajna individualca i gomilu igrača svjesnih svojih uloga. Međutim, kada se suprostave nešto tvrđim protivnicima, tko će ih tada vaditi iz vatre?

Matt Bonner neće vječno gađati trice 100 posto, Timmy je pouzdan, ali Timmy ne može igrati 1 na 1 svaku akciju kao nekada, niti više zahtijeva udvajanje. Dakle, oslonjen si na Manua i Parkera. Koji su i dalje dobri, ali nisu bolji ni od Derona ni od Paula.

Također, tko ovdje čuva leđa Duncanu? Blair ne samo da je neučinkovit, nego kao da nema u sebi onu lanjsku luđačku energiju, Splitter je ipak previše drven, a Dice je prestar. Hill, Jefferson i Neal možda i mogu šuterski nastaviti biti ubojiti, ali bez skoka i čvrstog reketa, ovo je tek pola onoga nekadašnjeg šampionskog San Antonia.

6. HORNETS

Najugodnije iznenađenje sezone. Priznajem, od onih sam koji čekaju da kola krenu nizbrdo, jer napadački prečesto gledamo Arizu kako puca preko ruke ili Greena kako zabija u stilu Kobea Bryanta. Takve stvari ne mogu upadati vječno. Ali, čak i kada padnu na još niže grane u napadu, s ovakvim pristupom u obrani, kontrolom lopte i uopće igre, Hornetsi ostaju prava playoff momčad.

Zamjena Stojakovića u Toronto na prvi pogled nije loš potez, definitivno im je trebao pošteni back-up za Paula, ujedno i igrač koji može uskočiti na dvojku ako Belinelli ili Green zakažu. Jarret Jack je solidan all-round košarkaš i fajter. Samo, obzirom na Stojakovićevu godišnju gažu, zar se nije moglo malo pričekati kako bi se pokušalo dovesti nešto više talenta? Jer, ni Jack nije kreator ni strijelac kakav ovoj momčadi treba.

(Navodno je Jack prije svega doveden jer je odličan prijatelj s Paulom, po njegovim riječima ”kao braća su”. OK, ovo je sad već sumnjivo – prvo je Jack bio brat s Boshom, sada s Paulom. Da nije neki sumnjivi lobi preuzeo kontrolu nad NBA ligom? Počne li Paul igrati kao tetkica, sve će biti jasnije.)

CP3 će razigravati i zabiti kad zatreba, Monty Williams brinut će se da momčad igra sporo i uvijek pod kontrolom, kako bi se greške svele na minimum. Ali, u NBA ligi talent je najvažniji. Sistem te može odvesti do jedne granice. Da bi je prešao trebaš nešto više od momčadske igre, borbenosti i mušketirstva. Trebaš biti bolji od protivnika po onom najosnovnijem – košarkaškom znanju.

Još jedna očita rupa Hornetsa je i rotacija visokih. Gledao sam jučer kako su ih Clippersi ubijali čim Okafora ne bi bilo na parketu. David West je sjajan strijelac, ali u obrani donosi malo i ništa, a Jason Smith, kao ni novopridošli David Andersen, ipak nije igrač koji može zatvoriti reket. Da im je jedan drugi Andersen, onaj koji je nekada i igrao u New Orleansu, tada bi priča bila nešto drugačija.

7. MAGIC

Dok je Dwighta, Orlando će uvijek biti pobjednička momčad. Zaboravite na to hoće li ikada postati dobar kao Ewing ili Olajuwon u napadu (neće, nego palo mi je na pamet kako je malo blesavo što je Ewing pomoćnik u Orlandu baš zbog toga da uči Dwighta, a onda Dwight ode ljeti raditi s Olajuwonom – mislim, ego mora barem malo biti povrijeđen kad je dobri stari Pat u pitanju), Dwight donosi top 10 obranu i top 10 skok samom svojom pojavom.

Sad, do jučer je formula bila dobra. Okružite takvog igrača šuterima i nadate se najboljem. E, pa formula više ne funkcionira. Da bi šutirali, morate nekako i dobiti loptu. Nelson je osrednji slasher sklon ozljedama koji to radi sve teže i teže. Vince Carter je danas prilagođeniji ulozi strijelca s klupe nego startnog beka koji kreira sebi i drugima.

Također, kad dobijete loptu, morate je moći zabiti. I dok Carter i Nelson to još i rade nekako, ovo što igra Rashard Lewis je sramota. Čovjek je nešto tamniji Jason Kapono, jednako osuđen na jedan jedini element igre – šut za tri. O ugovoru nećemo ovom prilikom.

Još gore je što za sada ispod svake razine igre i kapetan all-dorks tima J.J. Reddick, što je bijeli brat Ryan Anderson podbacio svaki put kad bi dobio priliku i što Van Gundy uporno gura Lewisa na četvorku umjesto da olakša Dwightu život sparujući ga s Gortatom ili Bassom.

Lewis na četvorci znači da do minuta lakše dolaze i beskorisni revolveraši poput Richardsona i Pietrusa, igrači koji danas ni malo ne liče na one playoff legende iz dana Sunsa, odnosno Magica od prije dvije sezone. Dok su tada još i pokazivali nekakvu volju za igrom u obrani, danas se samo natječu u potezanju trica.

8. MAVS

Veterani koji znaju što rade i koji su, čini mi se, nikada svjesniji svojih ograničenja. A to nikada nije loše, jer kada si svjestan onoga u čemu si loš, tada se lakše fokusiraš na ono u čemu si dobar. Mavsi su u napadu jednodimenzionalna šuterska momčad (Dirk!!!) koja sanja o slasherskoj komponenti, injekciji talenta koja bi ih odnijela na višu razinu.

Kako je mladi Beaubois ozljeđen, kako je Barea ipak samo Barea, a kako rookie Jones ipak ni izbliza nije spreman pomoći, sve je u rukama Kidda i Terrya. Nitko ih ne forsira da jurišaju pod koš, već samo da šutiraju kada Dirk ne može. I za sada to solidno funkcionira, posebice zato što je Butler vraćen iz uloge beka koji pokušava nešto kreirati u ulogu trojke koja odrađuje od svega po malo.

Dallas stoga praktički zabija koliko Dirk zabije, što je ponekad premalo. Ali, u isto vrijeme Dallas igra nesebično kao nikada prije, s loptom koju ne distribuira samo Kidd već svi. Rick Carlisle je konačno uspio nametnuti duh svojih Celticsa u napadu. Međutim, ono što je najvažnije je da mu je to uspijelo i u obrani.

Jer, ako Dallas na ikoga podsjeća svojim stalnim pomaganjima i savršenim obrambenim rotacijama u ovom trenutku to su upravo Celticsi. Sve polazi od dva odlična sidruna pod košem, Chandlera i u nešto manjoj mjeri Haywooda, koji kontroliraju reket i zatvaraju sve rupe pod košem. Ostali možda nisu sjajni u obrani na čovjeka, ali itekako se dobro kreću i znaju ga usmjeriti tamo gdje žele.

S ovakvom obranom i učinkom centara, Dallas se ne mora bojati za nastup u playoffu. Dirk i Terry zabit će dovoljno, a Kidd i dalje ima oči na leđima. Iako ovu momčad nikada pretjerano nismo cjenili, treba im čestitati na upornosti i odluci da se ode u povijest sa stilom.

9. THUNDER

Regresija Thundera iz najpotentnije momčadi lige, legitimnog nasljednika Celticsa i Lakersa, u tipičnu NBA run and gun bandu najveći je šok početka sezone. Stvari su se naizgled popravile kada su iz momčadi zbog ozljeda ispali Durant i Green, ali njihovim povratkom momčad se opet vratila u onaj ritam kakav smo gledali većinu ove mlade sezone – egzibicije 1 na 5 igrača koji su prvi na hranidbenom lancu, dok ostalima ostaju samo mrvice.

OKC tako ne da nije postao Boston, nego, kvragu, nisu postali čak ni Portland. OKC su negdje u rangu ex-Miamia, ex-Cavsa i sličnih ekipa građenih oko jedne ili dvije zvijezde. Za što je kriv u jednu ruku talent Kevina Duranta, ali i trener Brooks. Da momčad igra kvalitetnu obranu, još bi mu se i moglo progledati kroz prste jer OKC pobjeđuje, ali pristup u obrani nije ni izbliza čvrst i koncentriran kao godinu ranije.

Rano je za paniku, mlada je ovo momčad koja mora naučiti na vlastitoj koži što i kako treba raditi za osvajati naslove. Ali, malo je tužno kad znaš da su napravili korak nazad. Sezona je na kraju krajeva duga, možda stvari kliknu, ali po prvi puta imamo pukotine u nečemu što smo smatrali savršenim.

Koliko je Brooks stvarno spreman za ovaj posao? Koliko je Harden dobar? Da li Westbrook i Durant mogu uključiti ostale u svoj ritam? Može li Durant biti dio momčadi, ili poput LeBrona treba uvijek dobiti loptu kako bi je ocarinio? I tako dalje i tako bliže.

10. HEAT

Znamo da imaju strašan potencijal, ali isto tako smo bili svjesni da nemaju što tražiti pored Celticsa i Lakersa dok god su im Mike Miller i Udonis Haslem četvrti i peti igrač, odnosno dok im je glavni stoper u reketu Joel Anthony. Međutim, porazi od Indiane i Memphisa?

Stvar u biti uopće nije toliko komplicirana za objasniti. Miami igra dobro dok uspijeva držati utakmicu u nekom svom ritmu. Ništa novo, takvih ekipa ima koliko hoćete. Sunsi i Warriorsi spadaju u skupinu koja uvijek ima šansu pobijediti ako se ide na više od 110 koševa, Portland i New Orleans profitirat će ako se igra organizirana košarka na ispod 90.

Heat je u takvoj situaciji da im najbolje odgovara brzina i tranzicija, ali kako nemaju skok i kako nemaju nikoga u reketu, na takvu igru mogu računati samo povremeno. Obrambeno imaju solidne pojedince, ali kao ekipa su u pravilu van ritma, a ista je stvar i u napadu. Umjesto da Jamesova akcija završi Wadeovim šutem, ona se nastavlja još jednim ulazom dok šutira netko treći.

James i Wade su slasheri koji još pokušavaju shvatiti kako zajedno, a za to vrijeme se otkrivaju svi nedostatci. Premalo šutera. Nikoga pod košem. Prazna klupa. Sve je rezultat individualnog, ništa momčadskog. Pat Riley pod hitno mora na klupu. Ili ne mora. Jer, obzirom da je ova sezona zrela za otpis, može mirno čekati sljedeću, dok coach Spo zbunjeno gleda pred sebe i misli ”hej, kako to da na 2K gazim s ovim momcima?”

11. BLAZERS

Nažalost, njima ne samo da je došlo vrijeme da otpišu sezonu, već i jednu generaciju. Bez Odena i s Royem u ulozi pasivnog promatrača ova momčad ovisi o učincima dva solidna veterana (Miller i Camby) te šutu s poludistance LaMarcusa Aldridgea. Uz McMillanovu kontrolu možda bi moglo biti dosta za playoff, ali puno toga ovisi o tome koliko će i kako igrati Roy i kakva će zamjena biti Matthews. Za sada još uvijek imaju dovoljno mesa za održati se među osam na Zapadu.

12. HAWKS

Novi trener, ali isti stari Hawksi. Zašto? Zato što ni Drew, kao ni Wooden prije njega, nema nikakav nadzor nad ovom momčadi. Doduše, primjetno je kako nešto veće uloge imaju Horford i Smith te kako lopta kruži bolje nego ikada u eri Joea Johnsona, ali ako se ravnoteža u napadu i popravila, ona obrambena je nestala. Bibby šutira kao mladić, ali je totalna rupa u obrani, Johnson i Smith se ni približno ne trude kao nekada (svaka čast Smithu na prosjeku blokada, ali obrana nije samo blokirani šut s leđa), dok Horford gubi svaku bitku s bilo kojom rasnom peticom. Ipak, još uvijek im moram dati prednost pred Bucksima jer mogu zabiti.

13. BUCKS

A zabiti je totalna nepoznanica u Wisconsinu. Bez obzira na sva pojačanja i gomile potrošenog novca, ovo je ista momčad kao lani. Kontrolirana u napadu od strane fašistoidnog trenera i playa koji je često van kontrole, ekipa Bucksa se vrti oko Andrewa Boguta na način na koji se Hornetsi ili Jazz vrte oko svojih playmakera. Dok je Bogut zdrav i spreman, zatvoren je reket i skok je pod kontrolom. Makni ga iz slike, imaš lutrijsku momčad.

14. SUNS

A što onda tek reći o Sunsima? Makni Nasha i imaš Toronto 2.0. Roster na kojem nema ničega, ali roster koji očito vjeruje da može i živi neopterečeno. Ta mentalna snaga, sigurnost koju u suigrače ulijevaju Grant Hill i Nash danas je možda i njihov najveći adut, zato ih i ne mogu izostaviti iz playoff slagalice, ma kako negledljivi bili na trenutke.

15. WARRIORS, GRIZZLIES, ROCKETS

Tri momčadi koje su na korak do playoffa, s ogromnim upitnicima zbog kojih nikako ne mogu dobiti prednost pred ranjivim Sunsima i Blazersima. Warriorsi igraju sjajno, ali ozljede su već u ovom kratkom periodu spominjane uz imena Ellisa i Currya, Lee je više van parketa nego na njemu, a sve to bez trenutnih problema s ozljedama sklonom Biedrinsu, čiji učinak u obrani daje ovoj momčadi potrebni balans. Ako ih može tješiti, kada su kompletni bolji su od Sunsa. Učenici su nadmašili učitelje i to u potpunosti – s ovakvim skokom, interesom za obranom i nesebičnim napadom ovogodišnji Warriorsi su najbolja moguća kopija lanjskog Phoenixa. A znamo gdje je ta momčad stigla.

Grizzliesi su pak u dosadašnjem dijelu pokazali dva lica – ono nesebične momčadi u kojoj svi igraju sve i ono sebične skupine individua koja gleda samo svoje brojke. Možda pobjeda protiv Heata i kazne Randolphu i Mayou zbog kašnjenja na trening posluži kao trenutak bistrine nakon kojega se sve posložilo kako treba. Možda i ne. Međutim, činjenica koju nitko ne može osporiti je da, kada igraju kako treba, momci iz Memphisa djeluju kao regularna playoff momčad, čak i na ovakvom Zapadu. Bit će zanimljivo gledati mogu li pobijediti sami sebe i izdići se iznad prosjeka.

Rocketsi su zato vjerovatno već ispali iz svake trke. Ako će Blazersi i Sunsi ustupiti mjesto Warriorsima i Grizzliesima, preostalih šest momčadi zasigurno se neće maknuti pred Houstonom. Koji opet igra možda i najljepšu napadačku košarku u ligi, ali koji nema ni minimum obrane. Rupa pod njihovom košem je ogromna i ne mogu je pokriti ni sva sjajna kretanja u napadu, meke ruke Scole i Martina te solidan učinak klupe. Ozljeda Brooksa došla je u najgorem trenutku, ali ni s njim ova momčad ne bi riješila pitanje obrane u srcu reketa. Rocketsi se bore, trude se, skaču, ali iz momčadi koja njeguje Adelmanov stil u srcu kojega je organizirana košarka po uzoru na Princeton offense (s primjesom dobrog starog Woodenovog UCLA high post pristupa, jer i Adelman je učenik Jacka Ramsaya), Rocketsi danas više djeluju kao nellieball banda.

Adelmanov problem je uvijek bio taj što se možda i previše prilagođavao igračima, a to u ovakvoj situaciji nije najpametnije, jer Houston danas treba čvrstu ruku i dosljednost misli li se nekako uključiti u borbu za playoff. Treba malo muškosti na svu ovu njonjavost.

18. NUGGETS

Iznenađujuće dobri rezultati i igre obzirom na ozljede i stanje u svlačionici. Mislim, svi znaju da ova momčad ne ide nigdje, ali bez obzira na to odrađuju posao. Naravno, glavni pokretač je Carmelo koji, valjda u želji da što prije privuče udvarače, igra košarku života. Viđali smo ovakve periode u kojima je najdominantniji igrač na parketu, ali nikada u ovakvom omjeru.

Osim što zabija s fantastičnim postotkom, što ne siluje tricu i što igra obranu, Melo skače kao manijak i razigrava svoje škart suigrače. Što nas tjera da se pitamo zašto ovako nije igrao uvijek, kada svi znamo da može? I hoće li nakon što završi u New Yorku (što bi bio najgori mogući scenarij, jer u rukama D’Antonia pretvorit će se tek u još jednog nabijača statistike) nastaviti s ovakvim pristupom ili će se vratiti u ulogu onog pasivnijeg Carmela koji se zadovoljava šutem s poludistance i povremenim faulom u obrani?

19. PACERS

Ugodno iznenađenje i ujedno jedan od boljih trenerskih poslova ove godine. Iz ničega je Jim O’Brien (kojega na ovim stranicama hvalimo godinama naizgled bez razloga – e, pa evo vam danas dokaza da uspjesi Celticsa s Piercom i Walkerom nisu samo rezultat slučajne sjajne sezone Toinea Kockara) stvorio momčad koja zna što radi.

Za razliku od lani kada su samo ispaljivali trice, ove sezone ispaljuju trice i igraju obranu. Ključ je čvrsti reket na čelu s Hibbertom, ali i s uvijek prisutnim bijelim drvom. O’Brien je mudro žrtvovao dijelić lanjskog napada kako bi u Hansbroughu, McRobertsu i Fosteru uvijek pod košem imao skakača viška.

Još kad bi Collison nekako opravdao ulaganja u njega, bila bi ovo možda i playoff momčad na pitomom, pitomom Istoku. A ni ovako nisu daleko, dok god Dunleavy donosi pouzdanu treću napadačku opciju uz Grangera i Hibberta, koji se nametnuo kao temelj momčadi, čovjek oko kojega se sve vrti na oba kraja terena.

20. NETS

Rad Averya Johnsona već je vidljiv. Netsi igraju pod kontrolom, solidno u obrani i samo ih bolje igre Brooka Lopeza pod košem dijele od playoffa. Sve je u njegovim rukama – počne li skakati kao što dominantna petica mora, postane li čvršći na oba kraja terena i prvenstveno počne li se ranije riješavati lopte sada kada ga svi udvajaju, Netsi imaju dovoljno za ući u playoff.

S ovako drvenim Lopezom, jednostavno nema prostora za Harrisa i šutere. S tim da svakako treba naglasiti kako su podbacila i sva potencijalna pojačanja. Murphy uopće ne igra, što zbog ozljede, što zbog toga što Avery ne podnosi tako nemoćne obrambene igrače, a Morrow i Outlaw jedan šuterski bljesak zamijene s nekoliko apsolutnih šuterskih crnih rupa.

Ali, samo treba strpljenja. Obzirom da Farmar i Favors daju potrebnu stabilnost na klupi, kada u jednom trenutku Lopez napravi korak naprijed i kada sve klikne, Netsi su u stanju na ovakvom Istoku krenuti u opasnu seriju.

21. KNICKS

Nešto slično su u stanju napraviti još samo Knicksi. Samo u potpuno suprotnom smjeru. Dok Netsima treba skok kako bi obrana bila na još većoj razini, Knicksima treba još veća napadačka učinkovitost. Jer za obranu ovdje nikoga nije briga, a malo tko gleda i suigrača. Ono što je važno samo je trčanje gore-dolje uz ispaljivanje što većeg broja blesavih šuteva.

Koji za sada upadaju ne samo Amareu i Feltonu, već i potpunim anonimusima poput Fieldsa, Douglasa ili Walkera. Reći da ovoj momčadi nije stalo možda je pogrešno. Jer svakom njenom članu stalo je do toga da nabije vlastitu statistiku. Ali, usporediti ovo s nekadašnjim Sunsima nema smisla. Ovo jeste D’Antoni, ali onaj D’Antoni iz Denvera, iz razdoblja prije Phoenixa. D’Antoni kojega jednostavno boli neka stvar za išta više od toga da plaća sjedne na račun na kraju svakoga tjedna. D’Antoni koji se inspirira sebičnom rukom umjesto ubuntuom, empirizmom umjesto idealizmom.

22. WIZARDS

Momčad slična Knicksima u tome što ima dovoljno talenta da bljesne svaku večer. Ali, isto tako momčad u kojoj ne postoje nikakve naznake igre. Jedino nebitnije i manje važno od truda u obrani je dodati loptu suigraču, samo što, eto, imaju tog malog Walla protiv kojega se nije pametno kladiti.

23. SIXERS

Za razliku od Knicksa i Wizardsa, Sixersi su momčad koja ima obrise nekakvog sistema, samo što poput Rocketsa nisu u stanju dobiti utakmicu da se ubiju. Solidna obrana, solidan skok, od ulaska Turnera u igru i sve solidnije kruženje lopte, ali napad je i dalje uglavnom bezidejan. Ne toliko zbog Iguodale, već više zbog gomile sličnih igrača – Iggy i Young trebaju loptu da bi igrali na silu, Holiday i Williams moraju igrati na brzinu, a nitko osim Turnera nije spreman jednostavno je proslijediti do prvog slobodnog čovjeka.

Ali, put kojim trebaju krenuti je jasan – rasprodati sve igrače koji dupliciraju jedni druge te se okrenuti rebuildingu oko mlade vanjske trojke. I svakako dati šansu Spenceru Hawesu i njegovoj mekoj ruci.

24. BOBCATS

Tračak nade u Charlottei zove se D.J. Augustin. Nastavi li mali igrati kao u zadnjih nekoliko utakmica, dakle nastavi li biti pouzdani play koji je ujedno i pouzdana treća napadačka opcija, Bobcatsi vrlo lako mogu preskočiti dobar dio ovih momčadi ispred, sve tamo do Pacersa (a možda i njih).

Jer, Augustin kao treća opcija daje toliko potrebnu iskru opet očajnom napadu jedne ipak do jučer playoff momčadi. Dakle, znamo da Bobcatsi znaju igrati obranu, da imaju šansu, ali problem je ipak toliko se pouzdati u minijaturnog playa koji nikada nije gađao više od 40% iz igre. Jer, ma kako dobar bio, Augustin ipak neće riješiti rupu pod košem i u skoku. Niti to mogu povremeni bljeskovi Mohammeda, niti to može Thomas koji ionako većinu vremena provodi izluđujući Larrya Browna svojom nesposobnošću da shvati osnovna kretanja u igri.

25. KINGS, CLIPPERS, WOLVES

Tri mlade momčadi s dovoljno talenta, ali miljama udaljene od ikakvog shvaćanja svog mjesta u svijetu. Kingsi u dvojcu Evans-Cousins imaju potencijal, ali potencijal koji treba itekako brusiti. Zato su ključni sljedeći potezi – što će napraviti s viškom visokih igrača? Hoće li Thompson, Dalambert ili Landry u nekom tradeu donijeti novi talent, pick ili solidnog beka koji će pomoći Evansu da se razvije u pravom smjeru? Ili će ih prodati u bescjenje, kao toliko puta prije.

Clippersi možda imaju još veći igrački potencijal, ali za razliku od Kingsa koji znaju kako se gradi playoff momčad, Clippersi znaju kako se uništavaju potencijalne playoff momčadi. Bledsoe, Gordon, Aminu, Griffin i Jordan (jer Kamana treba pod hitno uvaliti nekome dok još ima ikakvu vrijednost) trebaju ovu sezonu da pokažu imaju li potencijal kao petorka. Rješavanje ugovora Davisa i Kamana treba biti prioritet, a da se mene pita sutra bi poslao budući pick prve runde (jer draft ionako neće biti ništa posebno, ponajviše zbog lockouta, a i što će Clippersima još jedan talent, njima trebaju veterani u najboljim godinama koji znaju kako se pobjeđuje) u Cavse za Varejaoa. Dodaj Andya na peticu umjesto Jordana, stavi pored njega preostalu četvorku i reci mi da ova momčad dogodine ne može u playoff?

Wolvesi pak zasigurno neće u playoff još neko vrijeme, ali stavljam ih u kategoriju s ovim momčadima koje imaju budućnost samo zato što imaju Kevina Lovea. Uz malo sreće možda im u krilo uleti još jedan potencijalni superstar na draftu i eto ekipe koja se konačno ima čemu nadati. Doduše, s Kahnom u blizini sve je moguće, ali činjenica je kako Love sam samcat skokom daje šansu ovoj momčadi svaku večer, a dok Beasley zabija ovako kako zabija čak i napad djeluje potentno.

28. PISTONS, RAPTORS, CAVALIERS

Tri momčadi koje izgledaju užasno i koje nemaju nikakvu budućnost. Nikakvu. Jedino tužnije od gledanja njihovih izdanja i svog tog krivo posloženog (anti)talenta na parketu je razmišljanje o njihovoj budućnosti. Zarobljeni lošim ugovorima i užasno balansiranim rosterima, sve čemu se mogu nadati je što manji period povratka na staze relevantnosti.

Pistonsi barem imaju te veterane za koje možda mogu dobiti poneki pick ili zadnju godinu nečijeg ugovora, dok su Raptorsi osuđeni na godine gledanja Bargnania i Johnsona dok se nadaju da svi ovi igrači koji ne igraju obranu možda pokažu interes i za tim segmentom igre. Također, istrče li ikad na parket s trojkom Calderon, Stojaković i Bargnani, bit će to jedan od highlightsa sezone. Stern je uspio, NBA ima svoju Cedevitu!

Meni osobno Cavsi su ipak najtužniji prizor. Veterani koji znaju kako izgleda playoff, ali i veterani koji su uglavnom zašli s krive strane godina, bez iluzija da će u ovoj momčadi doživjeti novu renesansu. Svi oni samo čekaju promjenu. Jedina sreća je što nema previše mladih igrača koje će ovo depresivno iskustvo ubiti u pojam.

+ – + – + – + – + –

Prošle sezone sam pokušao uspostaviti periodično nabrajanje top 5 pozitivnih i negativnih stvari vezanih uz tekuću košarkašku (pretežno NBA) sezonu. Nakon desetak novih NBA dana krećemo u novu sezonu pluseva i minusa, naravno s vjerom u redovitije održavanje postova.


PLUSEVI

Finalisti 2010 i 2011
Lakersi i Celticsi u ovom trenutku djeluju kao najmoćnije ekipe. Odlično posložene, s kvalitetnim akcijama i shemama te osvježenim klupama već sada je jasno kako igraju košarku na višem nivou od ostatka lige. Svi će se hvatati za pokoji poraz ili seriju poraza koje će nužno doživiti tijekom sezone, ali kad dođe playoff biti će pravi. Lakersi, a pogotovo Celticsi su svjesni da im je ovo zadnja ili predzadnja prilika za naslov tako da će gristi još žešće čemu se možemo samo veseliti.

John Wall
Točnije John Wallov šut. Gledajući ga u Kentuckyju prošle sezone bilo je jasno da je dečko prava stvar te da će mu NBA ritam utakmica više odgovarati, što se potvrđuje odličnim igrama koje najavljuju bolje dane za navijače Wizardsa. Najveći upitnik koji se stavljao pred Walla, osim za mladog playa očekivanog velikog broja izgubljenih lopti, jest njegov šut. Gledajući isključivo mehaniku, Wall ima puno kvalitetniji izbačaj te on izgleda kao da u budućnosti ima daleko više potencijala za razvoj u ubojito oružje nego li je to slučaj kod njegovih kolega iz nove generacije playmakera, Derricka Rosea i Rajon Ronda. Kad jednog dana u skoroj budućnosti doradi i taj element igre valjda će to biti konačni odgovor papcima poput ESPN-ovog Cowherda koji su se okomili na dečka zbog nekakvog plesa, umjesto da se fokusiraju na raskoš jednog nesvakidašnjeg talenta.

Rookieji Clippersa
Baron Davis prema vlastitom priznanju vuče ozljedu još tamo od 2007. Unatoč toj spoznaji ove godine je započeo sa pripremama za sezonu kao i uvijek, u kolovozu. Što reći, čovjek je profić. I optimist. I sad se opet ozlijedio, te time nastavio zlosretni niz zlosretnih sustanara Lakersa. Ipak, u ovom slučaju Vinnie Del Negro zasigurno prije svakog spavanja zaziva operaciju Baronovog koljena ne bi li ga se bar privremeno riješio jer Eric Bledsoe se pokazuje svakim danom kao adekvatan nasljednik. Bledsoe je punokrvni playmaker odličnog šuta i sa parom pravih muda za voditi ekipu, točno onakav kakav treba upariti sa šuterčinom kakva je Eric Gordon. Blake Griffin se izgleda u potpunosti vratio od prošlogodišnje ozljede i već je postao redoviti član svih highlight filmova. Ono što me straši je paralela sa energičnom igrom Gerlada Wallacea koja bi u budućnosti mogla osim highlighta donijeti i ozljede. Ali za sada uživajmo u sjajnom mladom kosturu Clippersa, tko zna kad će Sterlingu past na pamet da zamjeni recimo Gordona za McDyessa i pick druge runde.

Warriors
Nellie ball era je dobila novi zamah unatoč odlasku njenog idejnog tvorca. Monta nije sebičnija verzija Ben Gordona već stroj za koševe sa razumom. Stephon Curry je igračina all star kalibra. Dorell Wright je all rounder za tricu, obranu i sve što se traži od njega u datom trenutku. David Lee igra u ekipi koja mu po svemu savršeno odgovara. Napad je mrak, obrane nigdje, a Biedrinis, jedini pošteni obrambeni igrač, ima više posla od kontrolora leta na Heathrowu dok pokrpa sve rupe. Ali nema veze, ovu ekipu je gušt gledati i bit će ih gušt gledati u playoffu. Jedna runda će biti sasvim dovoljno.

Naj play lige je … CP3
Sve (moje) sumnje vezane uz robocop dodatak na Paulovom koljenu i mogući utjecaj na njegovu igru su nestale onog trenutka kada sam vidio što su Hornetsi napravili Heatu. Paul je kirurški sve odradio i pokazao nama svima koji smo sumnjali kako je upravo on najbolji play lige. Njegova igra je čista poezija na parketu i samo se nadam da će zaraziti još pokojeg klinca da sljedeći put na haklu doda loptu otvorenom suigaču umjesto da puca preko ruke. Hornetsi nisu okružili Paula s puno talenta, ali su prava klapa i zato pobjeđuju.

MINUSI

ESPN ili RTL/24h za košarku
Kad sam pomislio da je The Decision dno dna, pojavio se famozni Heat Index i dao posao nekolicini novinara koji bi inače valjda pratili Paris Hilton ili GaGu. Najgore je što me ESPN kroz sve ove godine navukao na svoje uredne statistike, ali kad se malo saberem skontam da tamo nemam što pročitati osim povremenih radova Simmonsa ili NBA today podcasta. Stein, Adande i writer formerly known as true hoop, ne zaslužujete moje klikove Stoga, pa pa #ESPN24hheatindexlbjceleb, hello NBA fanhouse, where actual sportswriting happens.

Heat
Balon se prebrzo ispuhao, Big Three su naglo postali Big Two. Heat će gaziti patuljke sa istoka čisto na konto sile LBJ/Wadea, a protiv Celticsa i Lakersa nemaju što tražiti ovako kako sad igraju. Emeka Okafor je protiv Heata imao više od 90% šuta iz igre. Što li će se dogoditi protiv Gasola? Bosh je recimo imao jedan skok u toj istoj utakmici, brojku koji bi i legenda Scalabrine u istoj minutaži čisto na konto želje nadmašio. LBJ i Wade naizmjenice vode napade i siluju lopte pa se postavlja logično pitanje zar je moguće da ovakva dva talenta ne mogu pronaći način kako da zaigraju skupa? Vjerujem da Riley već sprema svoj trenerski pozdravni govor za svlačionicu. Tamo negdje oko Božića. We pay, you guys play.

Ispod očekivanja
Oklahoma i Portland, dvije momčadi najavljivane kao budućnost lige se pomalo gube. Za Portland, konkretnije za postojeći sastav, je izgleda već kasno jer je svakim danom sve jasnije kako je Oden sve dalje od ozbiljne karijere, a bez njegovog očekivanog učinka Blazersi se teško mogu ubaciti u najviši ešelon vrhunskih momčadi koje imaju pravo utvrditi da se bore za naslov. Oklahomina igra također ne nudi razloga za optimizam. Previše je silovanja lopte od Duranta, Greena i Westbrooka, dok svi ostali statiraju. Izrađenih akcija nema ili se ne vrte tako da tu najviše pate oni koji mogu pomoći kad veliku trojku ne krene. Pogledajte samo statistiku James Hardena. A bez takvih igrača se neće moći suprostaviti Lakersima, ako uopće dođu do njih.

Opet neki ugovori
“Max contract players are not supposed to shoot airballs” – reporter sa utakmice Wolves – Hawks nakon podbačaja Joe Johnsona. Ok, za Joe Johnsona se još može naći opravdanje što ga je Atlanta zadržala, ali za Mike Conleya 45 milja za 5 sezona, točnije 2 milijuna manje od Ronda je zbilja upitno. Činjenica je da je Conley ove sezone konačno prešao iz prošlogodišnjeg stanja zbunjenog mladog playa u igrača koji može povuči i zaokružiti inače odličnu petorku Grizzliesa, ali zar vrijedi potrošiti toliko love na njega? Čak je i sam Mike bio zbunjen kad je čuo ponudu.

Istok je istočno
Toronto, Indiana, Detroit, Washington, Philadelphia, New York, Charlotte, Minnesota. Ovo su ekipe koje se ove sezone nemaju čemu nadati. Sve osim zadnje su sa Istoka što govori kako je krajnje vrijeme da se promjeni format playoffa i da se za naslov bori 16 najboljih, a ne po 8 sa istoka i zapada. Stern, ne budi fifa.