EUROZONA

Obično se kladim samo kada sam sto posto uvjeren u istinitost neke tvrdnje, što u prijevodu znači da igram na sigurno i izbjegavam klađenje u buduće ishode bilo čega (već dvije godine ne igram niti one listiće od 5 kn u kladi). Samo, jebiga, ne možeš pisati blog o košarci bez prognoza, a to znači će se uvijek naći netko tko će te izazvati zbog istih. I što čovjek može napraviti u tom slučaju? Iako si svjestan da imaš 50-50 šanse da popušiš, moraš pristati na okladu kako bi sačuvao obraz. Jer, bolje je ispast glup nego iz jurećeg auta, rekao bi jedan moj poznanik.

I zato smo se danas okupili ovdje, kako bi iz respekta prema prijatelju Joeu i njegovoj tvrdnji da Lakersi neće osvojiti naslov (naspram mojem slijepom vjerovanju da Phil, Pau i Lamar mogu nadoknaditi činjenicu da Kobeova koljena škripe više od novih šlapa na linoleumu) započeli i službeno praćenje nesretnog turnira nazvanog Eurobasket 2011.

Za koji dan će se u Litvi podbaciti lopta, ali natjecanje će ipak početi nekih tjedan dana kasnije, kada se oslobodimo ovih utega od reprezentacija koje su se nekada čistile kroz kvalifikacije. Nažalost, iz razloga jasnima samo njima (obzirom na interes za ovim prvenstvom, sumnjam da su novci od TV prava za ovih prvih 5 utakmica ozbiljni, ali očito da je danas svaka cifra dobrodošla), ljudi u crnome iz krovne organizacije odlučili su dodati 24 ekipe na turnirski roster, iako se košarkom u Europi ozbiljno bavi valjda desetak zemalja (da, uračunao sam i našu, iako je reći za nas da smo u ičemu ozbiljni – neozbiljno).

Drugim riječima, razinu negledljivosti prvenstva Europe digli su na nove razine, ali barem su iskoristili trenutak i marketinški najavilu cijelu stvar kao nikada igračima bogatije prvenstvo. Što je istina, em ih je više nego ikada zbog broja repki, em su stvarno došli skoro svi NBA-ovci kako bi se konačno igrali košarke. Jasno, iz patriotskih razloga gledat će se kako se naši sramote još jedan turnir u nizu, ali ja teško nalazim dovoljno razloga za ozbiljnije analize većeg dijela turnira, osim ako niste jedna od onih naivčina koja vjeruje u bogaćenje na kladionici pa si mislite da će vam neki komadić informacije pomoći da se na trenutak osjećate kao pobjednik.

U biti, najbolje da prošetamo po grupama i momčadima pa da pokušamo skužiti ima li tu ičega vrijednog našeg vremena.

A

LITVA

Ne kužim kako su domaćini mogli dozvoliti da završe u ovako teškoj grupi, osim ako ne znaju nešto što mi ne znamo. Tipa, da je dobro početi turnir s pravim utakmicama jer u ovoj fazi ionako ni pod razno ne mogu ispasti, a usput ih s druge strane čekaju ionako sve redom ekipe koje mogu dobiti. Također, ako startaš s Španjolcima u grupi, veće su ti šanse da ih nećeš vidjeti sve do Finala. Plus, Turci su viceprvaci Svijeta, ali su i dalje Turci, a to znači da na strani ne igraju ni upola dobro kao doma.

Urotničke zaplete na stranu, ja u ovu generaciju Litve ne vjerujem. Doduše, nisam vjerovao ni na lanjskom SP-u, pa su opet stigli do medalje. Obzirom da sam uz podršku najnaprednije statističke analize došao do formule po kojoj domaćin na ovakvim turnirima uvijek dolazi do medalje (lani skinuo Tursku kao osvajača srebra samo na račun domaćeg terena), kladiti se protiv Litve ne čini se mudrim ni u kojem slučaju. Em su domaćini, em su pokazali da bez obzira na smjenu generacija uvijek imaju dovoljno talenta kojega mogu uklopiti u svoj klasični tricaški sistem i tako dojahati do rezultata.

E, pa jebiga, ali ja ne mogu kontra onoga što osjećam, a to je da njihova vanjska linija ne nudi stabilnost na duže staze. Znam, znam, protivnici su podjednako kilavi, ali činjenica je kako je Litva na prošlom turniru imala i poprilično sreće dobivši niz utakmica u zadnjim sekundama, uključujući i onu protiv Španjolske. Razbili su Argentinu, istina, ali ne treba zaboraviti kako je za to najzaslužniji bio Kleiza, poznat i pod nadimkom Houdini (zbog čarolije kojom je natjerao dobre ljude iz Toronta da mu garantiraju onakav novac).

Kleize nema, ali naravno da je tu dovoljno visokih balvana spremnih skakati i dovoljno mekih ruku za paljbu iz vana. Samo, tko je tu lider, tko može povući kada ne upada iz vana sada kada nema Kleize i kada je Jasikevičius u Voloder fazi karijere? Od svih zemalja na svijetu, Litva valjda nakon SAD-a ima najbolje škole košarke (kopirali su ih direktno od Amera), s tim da se umjesto na fizikalije fokusiraju na šut, šut i šut. Kada na parketu imaš 5 fundamentalno zdravih igrača koji mogu zabiti od kuda požele, uvijek imaš šansu. Pogotovo ako si Litva, zemlja s tradicijom kojoj je stalo do košarke, ujedno i preplaćena na medalje na velikim natjecanjima.

Ma, znate što? Na stranu što imam osjećaj da neće do medalje jer im bekovi nisu face, zajebi ti taj osjećaj. Zbog osjećaja moram i pisati ovu najavu, a zbog osjećaja sam kroz život nazivan svakako. S jednim Lavrinovićem, ali i gomilom drugih sposobnih gurati se pod košem (bit će zanimljivo vidjeti peti pick najgoreg drafta ikada Valenciunasa, a ujedno i može li se Songaila i dalje uopće kretati) te s vanjskom linijom u Kaukenasu, Kalnietisu i vrijednom Jasaitisu, Litva definitivno može do medalje.

ŠPANJOLSKA

A može i Španjolska. Nakon lanjskog razočaranja dolaze u punom sastavu, ali očekivati od njih nekakav kazneni odred iluzorno je obzirom na mentalitet. Neće gaziti, ali toliko su dobri da će se kroz većinu turnira šetati. Možda su najbolji dani većine njihovih igrača prošli (nakon zadnjeg playoffa, Pau Gasol je danas čovjek s upitnikom iznad glave), možda nisu u stanju dovoljno se prilagoditi novim vremenima (Marc Gasol je sposoban biti nositelj, ali u repki ga nikada nisu znali koristiti). Trener je uvijek bio problem, a ovaj Talijan što ga sada imaju na klupi nije rješenje. Lako je bilo voditi talent prije dvije godine, ali lani je pukao čim stvari nisu bile idealne.

Pitanje je koliko danas može Calderon, u kakvom je stanju Rubio i što je u Rudyevoj glavi. Navarro je uvijek Navarro, samo da li je to plus ili minus? Puno upitnika, puno sumnje, ali sve je to manje bitno kraj ovoliko talenta. Uz to što su opet kompletni, najveći plus je dovođenje Ibake. Takva zvijer pod košem u stanju je za 20 minuta na parketu riješiti susret. U košarci u kojoj se ekipe doslovne muče zabiti, možete misliti kako će im biti kada naiđu na takvog blokera u reketu. Uspiju li Španjolci podijeliti minute pod košem i dobiti nešto od playmakerskog dvojca, nitko im nije ni blizu. Opet, čak i ako nastave jahati Paua i glavni vanjski im bude Navarro, ostaju prvi favoriti. Na papiru ovo izgleda strašno, a potencijal je još strašniji.


Is it a bird? Is it a plane? No, it’s the Spanish MVP!

TURSKA

Šteta što neće biti Erdena, jer on i Asik bi od svake unutarnje linije izvukli maksimum. Ovako će barem biti više prilike vidjeti Kantera, budućeg člana Jazza. Dodaj Ilyasovu i Turkoglua i Turci imaju dovoljno talenta za uključiti se u borbu za vrh, ali pitanje je kako će na strani reagirati njihovi bekovi. Jedno je boriti se i zabijati u domaćoj atmosferi, ali ni Tunceri ni Arslan ni Onan nisu ljudi s pedigreom u ovakvim bitkama. Realnost je stoga četvrtfinale, sve iznad toga čini se neuhvatljivo.

POLJSKA

Obzirom da Gortat nije došao zbog problema s osiguranjem, nisu vrijedni spomena. Bez Čekića su, a nedostaje im čak i Lampa, nekadašnji član Knicksa koji se valjda konačno ugasio. Ekipa koja definitivno nema što raditi na ovakvom turniru, ali, ako vam se da, uvijek možete igrati da će favoriti pokriti hendikepe na njihov račun.

VELIKA BRITANIJA

Britanci i košarka jesu i bit će udaljeni jedni od drugih kao Hrvati i autoindustrija. Međutim, nekim ludim spletom okolnosti Luol Deng ima državljanstvo. Zbog raznih kretana NBA pauzira, što znači da Luol ima i višak vremena ovoga ljeta. Ben Gordon pak nije našao shodnim doći igrati za svoju ”domovinu” jer treba se odmoriti nakon naporne sezone u Pistonsima (šalim se, bilo je nekih problema oko osiguranja, štogod). Sve skupa znači da ćemo imati šansu vidjeti jednog sjajnog igrača kako glumi one man show u jednoj smiješnoj reprezentaciji. Ako ste baš toliki ovisnik o kauču, uvijek možete navijati za njih protiv Poljske i Portugala. Meni pak još uvijek ostaje misterij zašto je Portland draftao ovog nesretnog Joela Freelanda koji je ništa drugo nego lošija kopija Lukše Andrića.

PORTUGAL

Zbog odluke o širenju natjecanja imamo prilike vikati PURTU-HAL PURTU-HAL PURTU-HAL svaki puta kada im braća Gasol zakucaju u facu. Najviši igrač za čudo ima više od 165 cm.

B

FRANCUSKA

Po meni, ovo je druga najbolja grupa na turniru. Francuzi su okupili sjajna imena, uz Španjolce njihov NBA pedigre djeluje najimpresivnije. Ali, ruku na srce, i dalje su to isti Francuzi na koje smo navikli, s istim vrlinama i manama. Vrline su fizikalije i sposobnost da vas istjeraju iz dvorane trkom i presingom, mane nemogućnost da spoje dva šuta. Mislim, kada ti je Boris Debeli Diaw jedan od bolji šutera, ne piše ti se dobro.

Opet, Tony Parker djeluje dobro. Startna petorka s njim, Batumom, Noahom i Diawom ima sve potrebno, a rupu na dvojci krpa još jedan bivši NBA atleta Gelabale. Uspiju li Parker i Batum zabiti ponešto i uspije li budući Spurs De Colo kontrolirati šut kada su oni na klupi, imaju više nego im treba. Budući Ibaka Seraphin je na klupi, Turiaf izgleda nije spreman, ali imaju više nego dovoljno da se uključe u borbu za medalje. Možda konačno i osvoje jednu jer, ponavljam, ovaj put se njihovi minusi ne čine tako ubitačnima poput pluseva.

SRBIJA

Brzo su se oporavili od smjene generacija, imaju provjerenu ekipu iza koje su dva sjajna nastupa (četvrti na SP, drugi na EP). Na klupi je trenersko božanstvo Aca, igru vode majstori poput Teodosića, Savanovića, Bjelice i Mačvana. Čak im se pod košem pridružio i ex-NBA Krle Krstić. Logično bi bilo očekivati ih u borbi za medalju. Samo, slično kao i kod Litvanaca, fali im ona jedna ekstra klasa na koju se čovjek može osloniti kada sve drugo stane. Možda je to Teodosić, ali možda je Teodosić novi Jarić.

NJEMAČKA

Das ist Dirk! Panzer divizjon. Zi Đrmanz ar kaming. Majne šaci. Ih bin ajn trauman. Od moga jadnog poznavanja njemačkog jadnije je samo mišljenje onih koji smatraju da Švabe nemaju šanse. Ako prođu ovu jebeno zanimljivu grupu – imaju. Dirk je upravo osvojio naslov NBA prvaka i dokazao da nema obrane koja ga može zaustaviti, a njegovo prisustvo pomoći će talentima Jagle, Hamanna i Šafarčika da se razmašu nakon očajnih rezultata na zadnja dva natjecanja (ali, ne i očajnih igara). Dodaj još kromanjonca Kamana i eto ti ekipe koja se ne predaje samo tako. Šteta jedino što se nije našlo mjesta i za mladog Eliasa Harrisa s Gonzage, valjda je neka ozljeda u pitanju jer Njemačka nema previše all-round talenta da se samo tako odrekne takvog asa.


Ne seri, šta Hasselhoff stvarno snima novi album?

ITALIJA

Vraćaju se nakon niza sušnih godina, smjena generacija je urodila plodom koji se zove tri NBA majstora. Ajde, možda pretjerujem nazivajući ih majstorima, ali za razliku od niza europskih igrača koji su zadnjih godina podvijena repa napustili NBA, talijanski trojac potvrdio je da mu je tamo mjesto. Bargnani definitivno nije vrijedan tolike pompe ili novca, ali čovjek je vrhunski šuter, kao uostalom i Galinari i Belinelli. Bit će zanimljivo vidjeti kako su zamislili igrati s tri takva potrošača, a obzirom da je Marco najsrčaniji bit će zanimljivo vidjeti i kako misle riješiti pitanje obrane. S druge strane, ako ih krene šut mogu razbiti svakoga na jednu večer, a to u ovako izjednačenoj grupi može značiti kraj za neko puno razvikanije ime jer samo tri ekipe idu dalje.

IZRAEL

Nemaju što tražiti u drugom krugu, jedan Casspi ne ćini proljeće. Ali, u usporedbi s škart ekipama u drugim grupama, još su jedan dokaz da je ova uvjerljivo najteža. Ali, tko ih šiša, želim im sve najgore uz podrave od Sterna.

LATVIJA

Za njih vrijedi isto što i za Izrael, evo da su u našoj grupi ne bi bio siguran da bi ih samo tako pobjedili. Ovako, jedino interesantno bit će vidjeti da li Biedrins ima puls ili je i dalje isti onaj zombi od lani.

C

GRČKA

Kakve veze su oni povukli da dobiju ovakvu grupu ne znam, ali nadam se da nisu nekoga potplatili i tako si dodatno povećali javni dug. Mislim, kada ti je Hrvatska glavni protivnik to sve govori. Ekipa je ovo u prijelaznom razdoblju, ona sjajna generacija koja je gazila do još prije dvije godine nestala je, a ovi novi klinci baš i ne ulijevaju povjerenje. Nema tu više Papalukasa, Spanulisa ni Diamantidisa, a Calathes, usprkos tome što je odgojen kao Gator, nije na toj razini. Zizis, Fotsis i Bourousis i dalje za ekipe poput naše ostaju doktori, ali u ovakvoj konkurenciji više mi se čini da je njihova realnost četvrtfinale nego medalja. Ne, čak im ni Kupus neće pomoći.

HRVATSKA

Sve osim uvjerljivog plasmana u četvrtfinale bit će sramota. Doduše, nije da se nismo navikli na sramotu, kvragu pa vodi nas čovjek zvan Šala, ali ovakav raspored ne bi složio ni Danko Radić. Nakon najlakše grupe, križamo se s drugom najlakšom grupom. Ako ni iz ovog bazena od četiri ozbiljne ekipe ne izađemo barem kao četvrti, onda košarku kao sport treba ukinuti i poslati sve te mlade ljude da se lijepo bave hokejom na travi.

To je minimum kojega ova ekipa mora ispuniti. Mislim da to nije nerealno. Da smo nekim slučajem u A ili B skupini, ne bi me čudilo niti eventualno ispadanje u prvoj rundi. Jer, ista je ovo momčad kao i svih ovih godina, dakle ekipa s premalo talenta, premalo karaktera koju uvijek vidimo nekako više nego bi trebali zato što su nam nad glavama još uvijek oni uspjesi ranijih generacija.

Međutim, ako uzmeš u obzir da je naš najbolji igrač danas Bogdanović, koji do lani nije mogao dobiti ni poštene minute u repki, to ti sve govori i o tome kako se radi i o tome što se ima. Jer, kod nas nikada nije postojao nekakav proces obnove, svjesno žrtvovano prvenstvo ili dva kako bi se uigrala nova generacija. Kod nas je na djelu vječno krpanje, zbog nerealnih stavova da smo uvijek tu negdje. Hrvatska je nešto kao Milwaukee ili Indiana u NBA, loše vođeni klubovi koji se uvijek bore za osmu poziciju u playoffu i tako uvijek izgube šansu za prvim pickom, a da nikada nemaju ni šansu za naslov.

Ne kažem da bi nam igrači bili nužno bolji da smo malo više riskirali na zadnjim turnirima, ali definitivno bi bolje igrali. Da smo barem zadnje dvije godine dali sve minute Bogdanoviću, Tomiću i Baraću, danas bi barem njih troje znali što očekivati jedan od drugoga. Ovako, gledali smo kako se izdrkavaju razni Planinići i Banići čiji limiti su bili odavno poznati.

Najluđe od svega je što danas imamo prosječnog Amera na playu i što će biti zanimljivo vidjeti kako će dokazani rasisti poput Cvitkovića komentirati tu činjenicu obzirom da se nikada nisu propustili rugati Rusu Holdenu. Još luđe je što se već u startu traže izlike za neuspjeh u činjenici da nam ne igra Ukić, iako je to realno samo pojačanja za svaku momčad.

Tomić nije nikakva ekstra klasa, tek jedan solidan igrač koji treba kvalitetnu podršku da bi igrao kvalitetno. Bogdanović je čovjek za popuniti petorku, nikako nositelj. A Barać je bio bolji kao klinac nego danas, što dovoljno govori i o njegovom karakteru (uostalom, kao da su momci bitni, na kraju će ionako minute ići u široj slici potpuno nebitnim tipovima poput Simona Not From Arizona i Žorića). Uglavnom, ova momčad nema što tražiti dalje od četvrtfinala, to je valjda jasno. Puno veći problem od njihovih rezultata bit će to što ćemo danima morati slušati razne morone, počevši od Joke preko ovog nesretnog Burića koji se počeo guziti po televiziji do Radića, koji će pokušati svojim malim mozgovima spinati kakav god rasplet kao uspjeh ili nezasluženi neuspjeh.

CRNA GORA

Nameću se kao ekipa za prolaz dalje, ali previše toga ovisi o tome ima li Cook dobru travu ili sa sobom nosi neko smeće iz Ulcinja. Dobra trava će im trebati obzirom na glazbeni ukus Pekovića. I da, dobit ćemo odgovor na pitanje tko je veći nacionalist, Cook ili Draper. Dok nas Jeretin rešeta, a Vraneš se natječe sa Žorićem u izboru najružnijeg basketaša.


Kotor, New York, ma sve je to isto. K’o i papa i patrijarh.

MAKEDONIJA

Nabijem vas Grci, ali za nas na ispodobruča Makedonci su Makedonci, a ne tamo nekakvi Fajromaši. Doduše, i dalje su jednako nebitni. Nego, obzirom na to da su na turniru sve ex-Yu republike, zašto nema Kosova? Ok, možda nisu priznati do kraja po svim internacionalnim prohtjevima, ali kad je bal zašto ne bi bio maskenbal. Proširimo turnir na 32 ekipe pa možemo pozvati i repke Vojvodine, Baranje i Velike Glave. Ma, činjenica da nema Kosova samo je još jedna potvrda da je FIBA još uvijek pod srpskim utjecajem i da ga se neće tako lako riješiti.

BOSNA I HERCEGOVINA

Sramota, umjesto da su na turnir došle Bosna, Hercegovina i Republika Srpska, ova košarkaška velesila poslala nam je samo jednu ekipu. S kojom će se naši naravno namučiti jer nikada nisu znali s nadrealistima. Domercant i Teletović pokazat će svima što je izvorni hrkljuš, neće tu biti ispadanja lopte. Također, šokiran sam nepozivanjem Đevde koji je odigrao dobru sezonu za Herpes Analitiku.

FINSKA

Mislim, nemam riječi. Finska. Na završnom turniru ičega. A da nije hokej. Portland je naravno draftao i jednog njihovog. Ne mogu mu se sjetiti imena, ali mislim da ću ga dobro zapamtiti nakon utakmice protiv Hrvatske.

D

RUSIJA

Nakon što su prije četiri godine osvojili Europu na prepad, vratili su se u neke realnije okvire na zadnja dva turnira. Obzirom na raspored, ovdje su im otvorena vrata da dođu daleko, ali sve ovisi o protivniku u četvrtfinalu. Jer, Rusi su pročitana knjiga. Svi već znaju kakav napad i obranu priprema Blatt, a sami nemaju dovoljno vatrene moći da im pomogne preskočiti ozbiljne prepreke, one za koje nije dovoljan uigranost i robotsko držanje šema.

Kirilenko će u borbi za novi ugovor opet voditi ovu momčad, Byukov, Monja, Ponkrašov i Mozgov (prepoznat ćete ga po otisku kite Blakea Griffina na faci) pomagat će koliko mogu, ali bez previše talenta ostat će ovo odlično vođena, ali limitirana momčad. Što je opet bolje nego biti nikako vođen i limitiran, poput Hrvata.

SLOVENIJA

Glavni izazivači Rusima u ovoj smiješnoj grupi. Slovenci su nešto poput naših, vječno razočaranje, dok ne shvatiš da je u biti problem u percepciji. Jer, za razliku od ostalih Balkanaca, Slovence nekako doživljavaš kao Zapad, pa se čudiš kada nisu u stanju iskoristiti potencijale. Ja ih uvijek nekako smatram favoritima iz sjene, pa uvijek ispadnem blentav. Samo, ovaj put je na klupi njegovo veličanstvo Božo. Znači, opet ih smatram favoritima iz sjene.

Ako itko može izvući nešto iz ove generacije to je on. Je, morat će trpit Lakovićevu i Dragićevu pasivnost u obrani, ali njihov napadački talent, u kombinaciji s onim što je u stanju dati sjajni Lorbek, trebao bi biti dovoljan i za prvo mjesto u skupini. I to ne samo ovoj, nego i onoj kada se budu križali s Grcima, Hrvatima i kojom god bivšom Jugoslavenskom prćijom.

Može li konstantni priliv skokova i koševa biti dovoljan obzirom na sve karakterne mane, manjak rotacije i uopće raznovrsnosti u igri? Na ovakvom turniru s ovakvim rasporedom može. Ja se nisam spreman kladiti protiv Bože. Međutim, uspiju li čak i s takvim trenerom podbaciti, onda sam spreman Slovence zauvijek staviti u kategoriju neozbiljnih košarkaških naroda, istu onu u koju uporno odbijam staviti Hrvate. Jebiga, nas nikada nije trenirao jedan Božo, ali jesu zato razni Jasmini, Zule i Šale.

UKRAJINA

Ova grupa im je poklonjena iz dva razloga. Prvo, jer su obećali karte za EP u nogometu svim čelnicima FIBA-e. Drugo, jer su prijetili da će otrovati ili zatvoriti svakoga tko im ne pomogne. S igračke strane, imamo prilike vidjeti jablana Fesenka u puno važnijoj ulozi od one koju igra u NBA, a tu je i Pećerov, koji će širiti reket da Fesenko može trgati table. Međutim, ono najvažnije što možemo vidjeti je kako jedan NBA velikan poput Mikea Fratella u ovaj roster donosi dio svoje košarkaške filozofije. Ako ništa drugo, od Ukrajinaca možete očekivati batine. I da, ako itko ima podatak koliko u zlatu, a koliko u ženama plaćaju Fratella, nek ga podijeli s ostatkom. Ja se kladim na nekih pola milje mjesečno uz dva autobusa plavuša, plus zaliha tupea od hermelinova krzna.

(Ok, svi znamo da su Cavsi ’90-ih muku mučili s ozljedama glavnih igrača i činjenicom da im se glavni protivnik zvao Michael Jordan, ali nitko me ne može uvjeriti da u rukama boljeg stručnjaka Larry Nance, Brad Daugherty, Hot Rod Williams, Mark Price, Craig Ehlo i Ron Harper ne bi napravili bolje rezultate)


Fesenko, konju jedan, u zonu staješ kad igramo obranu, ne napad.

GRUZIJA

Zaza show je garantiran. Šteta što neće imati prilike igrati protiv Crne Gore, bilo bi cool vidjeti tko ima veću glavu, on ili Vraneš.

BUGARSKA

Nisu imali košarkaškog uspjeha od kada su ušli u Sofiju. Ali, navodno je jednom jedan njihov igrao u NBA.

BELGIJA

Hej, možda nemaju vladu, ali imaju ekipu na Europskom Prvenstvu u košarci.

E/F + RASPLET

Hm, kada ovako posložim stvari, ispada da se ima što i vidjeti na ovom prvenstvu, od pojedinaca do konkurencije među repkama. Bit će tu i drame, ne samo komičnih situacijia. Evo, da sam barem Švabo, a ne Hrvat, imao bi što gledati čak i u prvom krugu (ono kada Dirk i Andrea krenu rešetati jedan drugog tricama). U drugom se definitivno treba uključiti pratiti kako će se međusobno obračunati Španjolci, Turci, Litvanci, Francuzi, Njemci i Srbi u E skupini, jer upravo se među ovim ekipama skrivaju i pretendenti na medalje.

Grci, Hrvati, Rusi i Slovenci teško će se probiti do polufinala, a to je ujedno i druga najveća zamjerka ovom turniru. Prvo ga razvodniš s nepotrebnih 5 tekmi na startu, a onda još podijeliš grupe tako da u drugom dijelu dobiješ dodatnih desetak nebitnih susreta obzirom na snagu repki u F skupini. Zauzvrat ostaneš ranije nego treba bez haklera kakav je Belinelli.

I ne samo to, nego ranije nego treba ostaneš i bez Dirka, jer Švabe i Turci teško mogu živi iz E skupine, a bilo tko iz F skupine teško može protiv Španjolske, Litve, Srbije i Francuske. Što znači da će u polufinalu igrati neka kombinacija slična ovoj – Španjolska vs Francuska, Litva vs Srbija. A to pak znači da Španjolcima ide zlato, Litvi srebro (na kraju se umjesto osjećajima vodim formulama, znam, znam, zadnji sam ateist), a Srbiji bronca. Francuzi ipak bez medalje? Jebiga, eurozona je eurozona, tu ne prolazi dolar. Višak kila, manjak šuta – i dalje ta kombinacija ne obećava.

MVP – Žorić (ako imate smisla za humor), Ibaka (ako trener furija ima mozga u glavi), Pau Gasol (zato što nije zaboravio igrati košarku preko noći). S tim da se na ovo zadnje ne kladim, Pau me već koštao ovih nekoliko kartica, ne bi želio da se to pretvori u praćenje idućeg Eurobasketa. Iako, moram priznati, bilo bi cool gledati kako Luksemburg traži šansu za prolaz dalje protiv Malte.

THE JOKE IS ON US

Krenuo sam pisati prvi NFL power ranking u povijesti ispodobruca.com, a prije toga sam se u par rečenica htio osvrnuti i na SP. Međutim, predviđenih par rečenica pretvorilo se u post za sebe. Stoga, fenomenalni početak NFL-a biti će na tapetu sutra, danas osvrt na košarku.

Iako su mi utakmice SP-a bile zadnje na listi prioriteta u proteklih par tjedana, odgledao sam pristojan broj minuta. Za razliku od mojih dragih prijatelja koji su uglavnom zadovoljni i puni pozitivnih dojmova, meni osobno prvenstvo je bilo ispodprosječno. Bilo je drame, ali ne i kvalitete.

Uostalom, zar svojevrsni pokazatelj stanja na turniru nije podatak da sam, bacivši jedan pogled na reprezentacije prije početka, u Finalu vidio USA i Tursku? USA zato što kraj svih izostanaka kod ostalih ekipa jednostavno nemaju konkurenciju, a Tursku zbog domaćinstva. Čak sam ih i precijenio, računao sam na puno bolji turnir od Ilyasove, a na kraju se pokazalo da im je najveće oružje balans između Turkogluova ega i Tanjevićeve ruke, odnosno spremnost jedne zvijezde i deset suigrača da poginu na terenu.

Slično poput Turaka bili su posloženi i Argentinci, u sistemu svi za jednoga – jedan za sve, s tim da njihov izbornik ipak nije takav stručnjak. U ulozi asa Scola je briljirao, ali u napadu drugi su uglavnom promatrali (jedan Delfino bio je žrtva totalnog nedostatka koncepcije). To nije bio recept za uspjeh, jer, kao što završni raspored pokazuje, u polufinale su se plasirale četiri momčadi koje su obilovale upravo tim momčadskim duhom, ali i brojnim epizodistima.

Nažalost, izgleda da Argentina nema mladih igrača koji će moći naslijediti ovu veliku generaciju koja je stasavala nakon što se u košarku zaljubila gledajući legendarni SP u Argentini 1990. na kojem su briljirali igrači bivše države pod komandom upravo, a koga drugoga, Dule Ivkovića (Dražen, Toni MVP turnira Kukoč, Zdovc, Peras aka jedini inteligentni hr trener, Vlade I love Serbia Divac, Paspalj, Čuturis aka najbolji naš košarkaški novinar, Zec-u- Komi – samo su neka od imena na tom rosteru).

Zašto neki novi klinci nisu našli inspiraciju u Ginobiliu, Scoli, Obertu ili Nocioniu kao što su oni pronašli inspiraciju u najboljem SP-u ikada (digresija – znate tko je trenirao Mourninga i Laettnera u zadnjem sveučilišnom izdanju USA repke? Coach K.) ne znam, ali znam da recimo Litva i Srbija nemaju problema s inspiracijom. Što nas indirektno dovodi i do glavne teme – hrvatske košarke.

Gle, kada su Srbi i Litvanci upali u seriju neuspjeha, točnije kada im se dogodila smjena generacija, mi koji smo naučili da to stasavanje novih snaga traje 16 godina, pomislili smo da su Litva i Srbija negdje u rangu s nama, da se traže i da nemaju što tražiti ni na ovom prvenstvu, ni na barem dva iduća natjecanja. Kad, pazi čuda, kako te zemlje poznaju nešto što se zove sistem i posjeduju škole košarke u kojima se djecu čak i uči igrati ovaj sport, bili su u stanju izbaciti novu ekipu već nakon dva turnira. Dakle, četiri godine kasnije imate Srbe i Litvance s fantastičnim ekipama koje će harati idućih 8 godina. Minimalno.

Zašto kod nas ta obnova nikada ne završava? Zar oni stvarno imaju bolje pojedince? Ili pak imaju sistem u kojem se odgajaju i stvaraju košarkaši, dok se kod nas stvara magla. Dok u te dvije repke sada imate deset budućih vrhunskih košarkaša, koji znaju sve na terenu, u našoj prevladavaju revolveraši, 1 na 5 hakleri koji ne poznaju pojam efektivne igre. Dok kod nas centri pimplaju loptu deset sekundi i pucaju trice preko ruke, kod njih lopta ne stoji na mjestu i svi pucaju iz izrađenih situacija. Doduše, da kažeš našim stručnjacima kako nam je u svakom napadu lopta mrtva 15 sekundi, oni bi vjerovatno rekli da kako je mrtva kada odskače cijelo vrijeme.

Ne pravim se da znam kako naš sistem ili što god to bilo funkcionira. Ali, imam oči i vidim da ljudi udaljeni nekoliko stotina kilometara od nas iz svojih škola košarke izbacuju košarkaše. Mi izbacujemo kadetske i juniorske zvijezde, potpuno zanemarujući preostalih 11 uloga/igrača. I onda, što je najgore, niti imaš te igrače zadatka, niti imaš tu zvijezdu – jednom kada dođe u seniorsku konkurenciju, naš mladi as, navikao da sve rješava 1 na 5, više nije u prednosti pred suparnicima jer na terenu nisu igrači njegovog godišta već veterani. U sudaru s kvalitetom, njegovo pimplanje u mjestu ne donosi ništa.

(Zato i dalje ne mislim da su priče oko malog Šarića važne. Klinac dolazi iz pustoši, gomila talenta prije njega je jednostavno nestala u sudaru s ozbiljnom košarkom – nagledao sam se Zemljića, Sesara, Drezge, Vrkića, Šundova. Ne kažem da ne može razbiti trend, ali, ako to napravi, bit će to rezultat apsolutnog talenta kakav se rađa jednom u pet generacija, nikako zasluga trenera – da išta valjaju, onda bi uz povremenu zvijezdu stvorili i ponekog šljakera, zar ne)

Ukić, Planinić, Popović, ali i Lončar, Banić, svi pate od iste boljke. Vjeruju da su bolji nego što jesu. A kad shvate da nemaju tu kvalitetu, kao što je naš Roko shvatio za vrijeme NBA izleta, jednostavno se nemaju na što dočekati pošto nisu razvili zaštitnu mrežu, u njihovom slučaju – temelje košarkaške igre. Šut, prvi pas bez vođenja, igru leđima. Sve što imaju je pimplanje u mjestu.

(Pop, Planina i Ukić, naša tri playmakera imaju u nogometu svoj ekvivalent u Modriću, Kranjčaru i Rakitiću – svi su glavni, svi dave loptu, svi bi razigravali – naš sport je pun veličine, desetki i playeva, a nigdje šljakera, za poštenog defanzivca bi ubili – i sad ti meni reci da je to samo produkt mentaliteta, a ne nedostatka poštenih škola i učitelja)

Obzirom da kod nas košarka ionako zanima deset idiota koji nemaju pametnijeg posla, jasno je da Noćko Radić i rodijaci mogu drmati savezom kako hoće. Na kraju krajeva, pogledajte nam nogomet – svi ga prate, svi se interesiraju, a nikakav pritisak ne može maknuti onu mumiju Markovića ili kradljivaca olovaka Srebrića. Ali, bježim dalje od nogometa da se slučajno ne dotaknem DeBilića, najveće tetkice ikada, čovjeka koji je počeo kao muškarac pun energije da bi par žena i nekoliko očajnih utakmica kasnije postao klinički depresivac koji ćelavi u stilu Ginobilia.

Umjesto njega, rekao bih par riječi o ovom drugom izborniku, Joki. Njegova prva izjava nakon prvenstva rekla je sve, usprkos dvije pobjede protiv ekipa koje nemaju što raditi na SP-u i 4 poraza protiv momčadi koje imaju pedigre, on izjavljuje kako je – zadovoljan igrom. Nismo imali sreće, mladi smo, bla bla. Hej Joke, gle čuda – nismo mladi. Ovi naši imaju više iskustva nego Srbi i Litvanci zajedno (malo karikiram, ali, stvarno, obzirom na sastave na SP-u pravdati nas mladošću nema smisla).

Sreća? Ona prati hrabre, mislim da sam time sve rekao. Treba je izazvati. Uostalom, kakva je to igra kada te protiv Slovenije i Srbije drži isti čovjek koji to radi već godinama bez obzira na izbornika, Marko Popović, tipičnom made in cro 1 na 5 simultankom. Jebote, koliko stvaramo tih 1 na 5 zvijezda, čovjek bi pomislio da smo najveći izvoznici košarkaša u NBA. A u najboljoj ligi na svijetu imamo, koliko ono igrača? Ne pada mi trenutno nitko na pamet. Ako se netko sjeti nek javi.

Neodstatak ikakve samokritike je frapantan, ali i jasan pokazatelj stanja u našoj košarci. Joke je Radićev čovjek, stoga kakvu samokritiku od njega možemo očekivati? U nedjelju je bio gost u studiju tijekom prijenosa Finala. Na pitanjce Mirne Zidarić, dobre ženice koju je, eto, dopalo voditi košarkaški studio jer se nitko od onih kolega šminkera ne želi baviti tim trećerazrednim sportom, o tome jel obrana mogla bit bolja, Joki se oči napuniše suzama i krene objašnjavati kako nije. Jer da se obrana prilagođava protivniku i igračima koji je igraju. Drugim riječima, bar sam ja tako nešto isčitao, obrana je loša jer su takvi igrači.

Ok, tu se i slažem s izbornikom, očajna igra = očajni igrači, baš lijepo od njega što je bacio cijelu repku pred jureći vlak samo kako bi i dalje ostao perspektivan trener u svojim očima. Ali, možda je trener muške košarkaške repke, ali nije muško. I pri tome ne mislim da muškarci ne smiju imati suze u očima – plakanje prilikom gledanja Pixarovih crtića, vrhunske utakmice ili da bi umirio ženu i uvjerio je kako si emotivno zreo je skroz ok.

Ne, Joke nije muško zbog toga jer ne prolazi ni jedan test muškosti. Točnije, pada na dva osnovna životna pravila – pravilu Brucea Willisa i pravilu Clinta Eastwooda. Za one koji redovno prate blog, previše objašnjenja ne treba, ali zbog eventualnog osmog čitatelja samo da ukratko ponovim – pravilo Brucea Willisa svojevrsna je macho Ockhamova britva koja kaže da ako nešto hoda kao patka i glasa se kao patka, onda može biti svašta, ali velike su šanse da je patka. Pravilo Clinta Eastwooda kaže, kratko i jasno, da muškarac mora biti svjestan svojih ograničenja.

Dakle, naša momčad je imala najgoru obranu na turniru, izgubili smo sve utakmice (srećom, protiv Irana i sličnih još ne igramo utakmice – s naglaskom na riječ još), nismo pokazali ništa ni u napadu osim povremenih individualnih bljeskova. Joke je za to vrijeme izgubljeno gledao pred sebe. Naša repka je patka i Joke je patka, to je očito. Ali, Joke to uporno negira, po njemu mi smo igrali dobro u svim segmentima. Ergo, pravilo Brucea Willisa kaže da Joke nije muško.

Joke tvrdi da su igrači limitirani, ali nigdje ne spominje svoje limite. Joke smatra da smo ostvarili dobar rezultat i da zbog toga i dalje treba ostati trener. Nitko drugi tako ne misli (jedini pozitivni komentar njegova rada vrti se oko teze kako nema smisla trošiti trenere svako natjecanje, kad smo već upropastili ovaj turnir onda barem ostavimo čovjeka u nadi da će mu ovo iskustvo pomoći – logika koja me iritira jer po njoj bi mogli dati i doživotni mandat Kosorici, sada je iskusna u dizanju kredita). Uglavnom, Joke misli da je sposoban biti izbornik, a da usput može i izbjeći snošenje ikakve odgovornost. To se zove biti nesvjestan svojih limita. Ergo, pravilo Clinta Eastwooda kaže da Joke nije muško.

Sada kada znamo da nemamo savez ni sistem, da nikoga nije briga te da nam je izbornik kastrat, sve što imamo je saznanje da smo na putu da za nekih četiri do osam godina izgubimo i od Irana. Ozbiljno. Jer, Iran će dovesti još drugorazrednih stručnjaka, dati im da rade i da razvijaju igrače. Uz malo sreće, stvorit će sistem koji će uz dva talenta u rangu Haddadia izbaciti još 5-6 igrača zadatka. Kako Hrvatska za osam godina neće imati ništa (nakon što je i kriket prestigne po uspjesima na međunarodnoj sceni, razina ulaganja u košarku bit će ravna nuli zbog čega će Radić morati iz ureda sići na parket kako bi opet sudio, ovaj put pred praznim dvoranama uz dnevnice od kojih boli glava i koje isplaćuju klubovi od članarine ubrane od jadnih roditelja), odnosno kako će naša košarka biti u silaznoj putanji naspram uzlazne Iranske, promjena odnosa snaga je neminovna. Jedino što se neće promijeniti bit će isprike – izbornik Bajramović će nakon poraza od Irana reći kako su svi dali sve od sebe, ali da su Iranci imali više sreće, njima bi lopta ušla u koš, a naše su uporno ispadale.

Nego, da se vratim na medije. Poslije remija protiv Grčke, Bilić je javno prozvan za kukavičluk. Dobar dio medija je ostao neutralan, jalov kao i uvijek, ali dobar dio je bio i glasan i lijepo je rekao što misli. Kako košarku ne prati nitko, tu su veće kritike izbjegnute (npr. Slobodna Dalmacija koja je izbacila gomilu sjajnih košarkaških novinara kroz svoju povijest nije ni imala čovjeka na prvenstvu već su ga pratili preko TV-a uz katastrofalne tekstove izvjesnog tipa koji uopće ne voli košarku), ali jednu zanimljivu stvar sam čuo tijekom jednog od prijenosa. Naime, dok je Slavko bio zaokupljen proučavanjem NBA rostera iz 1998. koje mu je ostavio Bertičević (žalosno je da profi novinar tjednima radi prijenose s podatkom po kojem je Chandler član Bobcatsa, a Curry se lopta pod obručima u Oklahomi s Duranom), jednom prilikom mu je gost bio izvjesni Faruk Kulenović.

Kaže Faruk, u pola glasa, ali ponovivši to više puta, kako je došlo vrijeme da se kod nas mijenjaju strukture. Da nije dovoljno samo mijenjati trenere ili par igrača, nego da je cijela piramida krivo posložena. Jebote, pomislim, pa ovaj zove na revoluciju. Nije ni čudo da više ne može naći posao u Hrvatskoj kada ovako nešto govori. Mislim, nakon par rečenica je jasno kako je pametniji od Vanjka, za razliku od Bajramovića i Brajkovića učio je i upijao košarku i van balkanskog sfinktera, pa zašto ga nema u nekom klubu ili u savezu?

Možda zato što govori nešto pametno. A možda ga nema zato što se zove Faruk. Jer, nema sumnje da nikoga u Lijepoj Našoj njegove kritike neće previše dirati. Nas nekoliko koji smo ih čuli potvrdno smo kimnuli glavom, ali dežurni rodijak se ne uzrujava previše za to što tamo govori nekakav Bosanac. Pih, da se barem zove Vlado ili Danko. Ili Mirko. Ili Slavko. Ali, ionako će doći vrijeme kada ćemo morati uvoziti i nogometne i košarkaške stručnjake (pomirite se s tim – tek kada nam jedan Srbin postane izbornik ili predsjednik saveza možda se kolo okrene). Jer, ovi naši su se toliko izolirali zbog straha za svoje guzice da će neminovno propasti – bez želje za profesionalnim i ljudskim napredovanjem, osuđeni na život u ovako skučenim prostorima koje su si sami nametnuli, postali su ljudožderi koji se jedu međusobno, potpuno izgubivši sposobnost mozga za funkcioniranjem u višim civilizacijskim sferama. Svi su neprijatelji, svi žele moj beznačajni dio svemira. Svi su Srbi. Eh, da bar jesu, barem bi svi znali igrati košarku.

I prije kraja, rekao bih još par riječi o Team USA. Uz nas, vjerovatno najgore vođenu košarkašku skupinu na turniru. To je to 1 na 5 haklanje koje bi kompletna Španjolska (s Gasolom i Calderonom) ili Argentina (s Manuom i Nocioniem) savladali bez obzira na Duranta. Coach K. je doveo najgori sastav od kada se okupljaju profesionalci, ali obzirom na pad razine talenta ostalih, praktički im nitko nije zaprijetio.

Na stranu sjajnog Duranta, njegovu veličinu je nemoguće osporiti. Govorim o žalosnoj činjenici da su Ameri došli na turnir uzdajući se u jednog igrača da im donese zlato. Nigdje te toliko spominjane obrane, agresije, presinga, trke. Nigdje tih kontri, polukontri, spektakularnih napada. Samo stajanje i mučenje dok Durant zabija tricu za tricom kao da igra NBA Live. Tek povremeni veteranski bljesak Billupsa i Odoma, da nas podsjeti da postoje i drugi.

Američka igra bila je čisti užas. I da se razumijemo, uopće ne krivim igrače. Ovaj roster je sastavljen od klinaca od kojih većina u životu nije odigrala playoff utakmicu. Klinaca naviknutih na poraze, koji stižu iz gubitničkih programa u kojima im je sve dozvoljeno. Clippersi, Grizzliesi, Wolvesi, Warriorsi, baš društvo za izabrati repku, zar ne. Međutim, ako si ih već izabrao, čemu toliko nepovjerenje? Zar će im gledanje u Duranta pomoći da postanu bolji igrači?

Jer, nije da ne znaju, koliko god očajno bili selekcionirani, u ono malo minuta na raspolaganju da znaju pokazali su i Love i Curry i Gordon. Ali, nisu imali šanse. Coach K. je tek jednom reagirao kao trener, kada je u Finalu krajem druge dao šansu ultra niskoj postavi s Durantom na centru, što je odmah rezultiralo s laganom serijom koševa. Inače, uporno je jahao pet najiskusnijih, strahujući od poraza kao da vodi Duke. Takav trofejni trener, a takva kukavica. Međutim, osim što mi je drago da su svi vidjeli da su USA mladi talenti zakon i da zbog njih vrijedi voljeti NBA (Kevin Love je čisti genije i čovjek s kojim bi svi uživali igrati 3 na 3) i da je Krzyzewski klaun, još mi je draže da se još jednom moglo vidjeti kakva je prevara Iguodala. Sjajan atleta, može vjerovatno igrati svaki sport koji poželi (football pogotovo). Ali, kao košarkaš? Oduzmi mu 20 lopti i priliku da siluje igru i imaš običnog šljakera koji nije u stanju zabiti otvoreni šut niti odigrati obranu. Eto vama Iggy, ja biram Duška Savanovića svaki put.

SCOLA’S WORLD

Zbog spleta okolnosti nisam pogledao ni jednu jedinu utakmicu osmine finala, osim malog dijela USA-Angola (jebiga, kad me samo NBA igrači zanimaju), ali srećom Emir ima volje održavati košarkaški duh i dalje živim. Iskreno, nije mi žao, osim možda zbog sinoćnjeg poklapanja utakmice za broncu (zlato i srebro su na startu podijeljeni) s novom blamažom jedine Repke (vidio samo par Scolinih suza s poludistance). Slaven Bilić je, dragi moji, veći joke od Joke, a sinoćnji nastavci njegove sage ”My Fat Greek Point” i ”Get Him To The Greek Every Qualifications, Thankful They Will Be” su odlični prilozi uz tu tvrdnju. Uglavnom, dok naši treneri mjenjaju paradigme nogometne i košarkaške igre provodeći revoluciju koja kaže da ni nakon sati treniranja ne moraš ličiti na konkretnu momčad s određenom filozofijom igre, da vidimo što kaže borac za Srđ.

Baš me zanima koliko je Hrvata umjesto dosadnog nogometa gledao fenomenalnu utakmicu između Brazila i Argentine? Tko god da jeste mogao je uživati u jednoj od najboljih košarkaških utakmica u posljednje vrijeme, a prava je šteta što se ovaj susret morao dogoditi u ovako ranoj fazi natjecanja jer su obje reprezentacije zaslužile borbu za medalju. Ovako Brazilci idu doma, a Gaučosi će preko Litve tražiti put prema polufinalu i utakmici protiv SAD-a. Koja bi također trebala biti sjajna jer Argentinci u svojim redovima imaju Scolu koji je dosadašnji MVP prvenstva. Doduše i dalje na playu imaju Prigionia kojem nimalo ne vjerujem i zbog kojeg sam i prognozirao pobjedu Brazilaca jer je Huertas (odnosno Marcelinho kako mu piše na dresu) puno bolji igrač što je i dokazao. U stvari, Huertas je trebao biti prevaga samo da je Splitter malo bolje igrao u napadu, odnosno da Barbosa nije Barbosa (izgubio onu loptu u zadnjoj minuti koju mu je ukrao, a tko drugi nego Scola).

U najavi utakmica osmine finala rekao sam kako nisam gledao baš previše utakmica u prvoj rundi. Sada se stvar promjenila jer sam odgledao svih osam eliminacijskih utakmica. Doduše neke sam gledao samo dok ih je bilo smisla gledati, odnosno dok se nije sve rješilo. Koji su zaključci? Kao prvo (da ponovim još jednom), Argentina i Brazil su odigrali sjajnu utakmicu. Nakon toga moram odati priznanje Turcima koji su Francuze naprosto razbili, a uz sjajnu igru Turkoglua, Ilyasove i društva treba istaknuti kako je Tanjević tako dobro pripremio momčad da me tuga uhvati kada se sjetim da nas vodi Joke. Uz Turke iznenadili su me Slovenci koji se još nisu raspali i koji su Klokanima od samog početka utakmice pokazali kako nemaju nikakve šanse. Španjolci i Grci su također odigrali dobru utakmicu, a bez obzira što je Navarro bio najbolji, onih nekoliko poteza koje je Rubio napravio mene čini i dalje ‘vjernikom’ u njegove kvalitete, za razliku od Sickrea. Od svih ostalih, mene su najviše impresionirali jedni gubitnici. Da ne bi bilo zabune ne radi se o nama već o Novom Zelandu koji je stvarno priča za sebe.

Činjenica kako su Kiwiji u Zadru na pripremnom turniru pobjedili Ruse sigurno im je dala podstreka uoči ove utakmice. Doduše, njima nakon hake (poprilično sam siguran da taj ples oslobađa neke kemikalije u našem tijelu) koje izvode na početku utakmice daljnji podstreci i nisu potrebni, ali činjenica kako Rusi nemaju neku momčad sigurno ih je obradovala. A ono što su pokazali na terenu trebalo bi satima pokazivati Rockin’ Roku i ekipi. Ne da su se borili za svaku loptu nego su bili spremni poginuti za nju (znam da zvuči kao stereotip kojeg sportaši redoviti koriste, ali stvarno je tako bilo) i tek je jasna limitarnost i činjenica kako su Penney i Vukona, njihovi najbolji igrači, zaradili četiri osobne već u trećoj četvrtini spasila Ruse od muka do samog kraja utakmice. Za vrijeme utakmice sam razmišljao kako bi bilo dobro da Kiwiji Popoviću daju državljanstvo.

Savršeno bi im se uklopio u ovu suludo borbenu momčad, a onda ni Penney ne bi bio jedini koji zna šutnuti kako Bog zapovjeda. Bilo kako bilo, nakon ove utakmice ja sam već zabilježio da se morati gledati ta utakmica koju će Klokani i Kiwiji igrati da bi odlučili tko će igrati na OI u Londonu. Tu će biti krvi do koljena.

Uz Novozelanđane (molim bilo kojeg rođaka od Pera Camerona da mi nabavi barem autogram apsolutnog kralja) solidni su bili i Kinezi. I Litavci su se brinuli do polovice treće četvrtine, a onda je Kleiza poludio. O Hrvatima stvarno neću ništa. Ionako svi sve znamo, a i ekipa sa Sportneta je napisala dva lijepa komentara (evo prvi i evo drugi) pa ih čitajte.

Prva petorka osmine finala

Bi u stvari trebala izgledati ovako: Huertas, Barbosa, Jasen, Delfino, Scola. Samo tako bih mogao do kraja odati priznanje ljudima koji su igrali tu sjajnu utakmicu, ali ipak to ne bi bilo zasluženo. Doduše, na račun te utakmice napravit ću presedan pa u najpetorku staviti i jednog čovjeka čija momčad nije prošla dalje. Dakle, najbolja petorka ove runde je (po meni) bila: Huertas, Navarro, Kleiza, Turkoglu, Scola. Do njih bih stavio Mozgova i Dragića, a nemojte se ljutiti što nema Amerikanaca jer ih uopće nisam uzimao u konkurenciju. U četvrtfinalu hoću jer ipak igraju protiv nekoga ozbiljnijeg od Angolaca kojima još jednom čestitam što su tukli Švabe (moj antagonizam prema njemačkim sportašima je toliki da ga svaki put moram naglasiti).

Činjenica je da Huertas (ma zvati ću ga Marcelinho od sada) nije imao previše asistencija, ali je kontrolirao napade svoje momčadi i zabijao kako je htio. Pod koš nije mogao previše gurati loptu jer je Scola (uz pomoć Oberta i ostalih) pojeo Varejaoa i Splittera, ali Marcelinho je pokazao da je on vođa Brazilaca.

Navarro je, baš kao i svi Španjolci, jako iritantan igrač, ali od kada se vratio iz NBA u Europi mu nema ravnog. Nije ga išlo na SP do ove najvažnije utakmice, ali tu je pokazao kako je u stanju dobiti svakoga kada mu ide.
Kleizinih 30 koševa i 9 skokova se ne smije zanemariti bez obzira na sve. Uz to, on je prelamao utakmicu kada je trebalo.

Turkoglua sam stavio u petorku da mu napumpam moral (znam da i on čita ispodobruca) iako se meni na utakmici činilo da je Ilyasova puno konkretniji. No, kada sam pogledao brojke na kraju i shvatio da Tanjević obranu bazira na onoj čudnoj zoni gdje upravo Turkoglu ima jako važnu ulogu, onda sam Ilyasovu izbacio i stavio Jordana.

O Scoli nemam što pričati. Brojke sve kažu. Igrao je 39 minuta, zabio 37 koševa uz šut 12/19 (68%), uhvatio 9 lopti, 3 puta asistirao, napravio samo 1 faul i imao dvije ukradene od kojih je jedna apsolutno ključna. Ljepota ga je bilo gledati.

Četvrt-finale

Nema odmora dok traje obnova. Igra se odmah, a parovi su Srbija-Španjolska, Turska-Slovenija, SAD-Rusija i Litva-Argentina. Što se prognoza tiče, Ameri su dobili vjerojatno najslabijeg suparnika i sigurno su u polufinalu, a biti će zanimljivo vidjeti što će David Blatt pokušati napraviti protiv njih. Argentinci su favoriti protiv Litavaca, ali nikada se ne zna kako će Prigioni odigrati. Doduše, s ovakvim Scolom i ja bih mogao igrati playa, a ipak je moguće da i Scola ima lošu utakmicu iako ne znam tko bi ga u Litvi mogao čuvati. Srbija i Španjolska ravnopravno ulaze u susret, a stavio bih prednost na Srbiju jer ne mogu dvije utakmice zaredom odigrati loše. Turska i Slovenija će igrati šlager četvrtfinala – toliko mentalnih slučajeva na parketu moglo se vidjeti samo da su se slučajno susreli Janezi i Frančezi. Ipak, radi Tanjevića i komesara koji ih uporno gura, dajem prednost Jordanu i društvu.

Utjeha za kraj

Hvala svim božanstvima i Spikeu Leeu da se ne igra razigravanje od 9. do 16. mjesta kako se to ponekad zna igrati u nekim sportovima i na nekim natjecanjima. Ovako smo pošteđeni tih utakmica, ali dopuštamo i razne kalkulacije u slaganju poretka nakon prvih 8. Tako me ne bi čudilo da Radić ili netko od njih kaže kako smo mi zapravo deveti jer smo izgubili s najmanjom razlikom u osmini finala. Ako ćemo se služiti tom logikom poredak je ovakav: 9. Hrvatska (-1), 10. Brazil (-4), 11. Grčka (-8), 12. Kina (-11), 13. Francuska (-18), 14. Novi Zeland (-22), 15. Australija (-29), 16. Angola (-55). Čestitam Joke!

ROKO ONO

(Kako bi rekao onaj genijalni policajac u Lebowskom – they got us working in shifts! Obzirom da izbjegavam gledati SP – posebice nakon što sam vidio ono mučenje NBA igrača protiv Brazila i ozbiljno se zapitao tko je ovdje lud, milijunaši koji nisu u stanju odigrati akciju na postavljenu obranu ili Brazil koji je igrao kao da ima tenk u guzici ili coach K. koji je na klupi zaboravio MVP-a turnira Kevina Lovea – opet je uskočio Emir s osvrtom na daljnji tijek natjecanja, ako ovo što gledamo možemo nazvati takvim imenom. Obzirom da blog radi punom parom, post o footballu ide kasno večeras kako bi imali vremena stići sve ovo pročitati. Hvala na pažnji i ako ima itko zainteresiran za football fantasy nek se javi, a moj favorit za srebro je i dalje Turska – eto, sad sam ih duplo urekao, gube sljedeću garant.)

Moram reći kako nisam gledao SP onoliko koliko sam to želio. Jebiga, bavio sam se drugim stvarima koje su ipak nešto važnije (Srđ je naš!) od gledanja ‘loptanja pod obručima’. Sve skupa sam vidio šest utakmica – naše tri (ove koje smo izgubili, zar ima smisla gledati utakmice protiv Irana i Tunisa), Francuze protiv Španjolaca, Argentince protiv Srba te dio utakmice Grka i Rusa. Nije puno za stvaranje bilo kakvih zaključaka, ali kako nemam što pametnije raditi, komesar piše o footballu, a Sickre se bavi Arkejd Fajerom i Kemikal Braćom umjesto Rokom i ekipom, onda evo i par crtica o utakmicama osmine finala koje se, da se mene pita, uopće ne bi trebale igrati.

Ovakav sustav natjecanja koji dozvoljava da momčadi poput naše prođu dalje je antisportski. FIBA je trebala izabrati između dvije opcije – da prvaci skupina direktno idu u četvrtfinale, a drugi i treći razigravaju za ta mjesta ili da samo dvije repke prolaze dalje i automatski ulaze u četvrt finale. Ovo što trenutno imamo je sprdačina. U stvari, ispada da sve što se do sada igralo nema nikakvog smisla jer ništa ne znači. Netko može reći da će bolje pozicionirani u skupini imati lakši ždrijeb za dalje, ali svjedočili smo da su neke reprezentacije sve radile kako bi izbjegle dio kostura gdje je SAD. Ali, to je njihova stvar. Ako im je to FIBA dozvolila sustavom natjecanja, zašto ne iskoristiti i tu opciju.

To je isto kao i sa Srđem – ako je Grad Dubrovnik dozvolio investitorima da unište to brdo i rade novi grad iznad grada, ne možeš zamjeriti investitorima što žele zaraditi lovu (a još su uz to i Židovi pa se to nekako podrazumijeva – valjda sada neće izraelski hackeri uništiti ovaj sjajan blog) nego Gradu i onoj budali koja mu je na čelu. OK, da ne dužim više – evo kratkog predviđanja što će se dalje događati na ovom Svjetskom prvenstvu. Idemo redom po danima kako će se utakmice igrati.

Srbija – Hrvatska

Mislio sam da će Srbi ove godine biti lošiji nego lani na EP, ali ipak nisu. Imaju ponajboljeg trenera na prvenstvu, a gledajući utakmicu protiv Gaučosa opet sam se divio jednostavnosti i ljepoti njihove igre. Veličković, Teodosić i Krstić su mi najdraži njihovi igrači i oni su apsolutni favoriti protiv nas, ALI… Daleko prije početka prvenstva želio sam da idemo na Srbe u osmini finala. Doduše, mislio sam da će oni biti drugi, a mi treći (iako se ne nerviram radi naših i dalje sam nepopravljivi optimista), ali eto, ipak se dogodilo da igramo jedni protiv drugih. Ovo je za nas ipak najlakša utakmica – bez obzira na sve tenzije oni su ipak puno jači, a eventualna pobjeda bi bila na razini svjetskog čuda i odmah bi poništila sve ono grozno što smo odigrali protiv Brazila i Slovenije. Kaže Slavko na kraju utakmice protiv Brazila kako su nam nositelji igre potpuno podbacili i to je nešto na što računam u ovoj utakmici – Tomić jednostavno MORA odigrati još jednu dobru utakmicu da bi oplemenio sjajnu sezonu u Realu, Tomas se mora nametnuti kao lider na jednu večer, a Ukić valjda može barem ne podbaciti. Bogdanović se isprofilirao kao dobar igrač, a nadam se kako će se Žorić oporaviti jer je njegova borbenost jako važna. Doduše, ne znam kako se mislimo braniti protiv Srba kada se nismo branili cijeli turnir, ali možda možemo zabiti više. Možda. Teško, ali imam neki feeling da ćemo ih dobiti. Da igramo protiv bilo koga drugog iz te skupine (dobro, ne protiv Angole) rekao bih da ćemo izgubiti, ali sada mislim da ćemo ipak dobiti. Onako, za raju.

Španjolska – Grčka

Nominalno najjači par osmine finala i utakmica koja se mora pogledati. Španjolci su izgubili dvije utakmice više nego se to očekivalo, a Grcima na primjer komesar uopće ne vjeruje (obje ove momčadi su bivše, prošo voz, op.k.). Ishod ove utakmice je teško prognozirati – Grci već godinama igraju isto i čini se kao da je to isto lako braniti, ali opet to malo kome uspije. S druge strane, Španjolci su u nekoj nacionalnoj sportskoj euforiji, ali previše (samoprozvanih) zvjezdica u vanjskoj liniji ih vuče prema dnu. Ipak, volim Španjolce i mislim da će ovo dobiti, ali bit će zajebano.

Turska – Francuska

Francuze sam gledao protiv Španjolaca i dobili su tu utakmicu samo zato jer su bili manje loši. Ne vjerujem u njih nimalo, a ne sviđa mi se ni njihova ideja da puste zadnju utakmicu kako bi izbjegli dio ždrijeba gdje su Ameri. Ne znam ni kakva je to ideja da se ide na domaćina koji je prvu rudnu odigrao odlično – navodno su Grke potpuno razmontirali. Tu su se Frančezi zajebali. Glatka pobjeda Turske uz ludu partiju Jordana Turkoglua.

Slovenija – Australija

Ne vjerujem Frančezima, a ne vjerujem ni Janezima. Moraju jednom puknuti, tako bude svaki put, a bolje bi im bilo da su pukli protiv nas nego sada protiv Klokana. Vjerujem da će centri ‘down under’ dominirati, a Mills će izvana zabiti dovoljno. Utakmica na veliki broj koševa.

SAD – Angola

Ne želim trošiti riječi na ovu utakmicu osim što ću čestitati Angolcima na pobijedi protiv Švaba.

Rusija – Novi Zeland

Da su birali suparnika, Novi Zeland ne bi mogao izabrati boljeg od Rusije jer svatko ima šansu protiv ovako sakate ekipe (btw, novinar Sportskih je u najavi SP-a napisao kako su tri najbolja europska igrača posljednjih 5 godina Nowitzki, Gasol i Kirilenko – samo ne znam gdje zaboravio Parkera). Ipak, Novi Zeland ovo ne može dobiti jer bi bilo previše da dvije repke iz Oceanije prođu dalje.

Litva – Kina

Moram priznati kako nisam očekivao ovako dobru Litvu, ali to je zato jer ne znam ove mlađe igrače. Isto tako nisam očekivao kako će Obala Bjelokosti pobjediti Portoriko točno onoliko razlike koliko je bilo potrebno da Kina prođe (u stvari nisam očekivao da Obalobjelokoščani uopće pobjede Portorikance – Arroyo opet ima dobre trave), ali dogodilo se. Bilo što osim pobjede Litve ovdje se ne bi trebalo i neće dogoditi.

Argentina – Brazil

E, ovo će biti utakmica. Od svih parova ovoj se najviše veselim. Brazilce od početka guram kao dark horse turnira (iako po sastavu ne bi trebali biti dark horse), a kada sam ih vidio kako igraju protiv naših (OK, znam da je lako izgledati dobro protiv Ukića & Co) dodatno su me učvrstili u toj vjeri. Okršaj Scola & Oberto vs Varejao & Splitter će biti vatren, kao i Delfino vs Barbosa, a Brazil po meni ima prednost jer je Huertas puuuuuuno kvalitetniji i inteligentniji igrač od Prigionia. Ja navijam za Brazilce. U nogometu uvijek, a u košarci sada.

Dakle, ako se moje prognoze ostvare parovi četvrtfinala su: Hrvatska – Španjolska, Turska – Australija, SAD – Rusija, Litva – Brazil. Prognoze za poslije ne dajem. Još.

P.S. Za vrijeme pisanja ovog teksta slušao se novi album grupe No Age koji je zakon. Eto.