GROUND ZERO

Yeeees, SP u košarci ipak je vrijedio kada je iz Sickrea izvukao potrebu da nešto poruči šarolikom pučanstvu. Komesar mora priznati da je čak i finale gledao s okom i pol na Tomu Bradyu aka Tomeku Bradeku (ona fuzba što mu visi niz vrat u rangu je najboljih momenata Trifuna Ivanova), nervirajući se što je Durant do poluvremena zabio 20 i nešto jednakom lakoćom kojom Šuker i Kosor dignu kredit od stotinjak milijuna eura (odigrao da će zabiti manje od 30). I kad sam već krenuo rasparati listić koji je zapeo na prvoj prepreci, od nekuda je iskočio Lamar Odom (šta je on uopće bio u sastavu?), složio seriju, odvojio team USA i Duran Duran ostade na 28. Ako se pitate što je bilo dalje s listićem, prvo ću se pohvaliti da sam skinuo pobjede Texansa i Steelersa protiv Coltsa i Falconsa, još poneki zicer, ali me glave došao najveći zicer od svih – lani druga obrana lige, San Francisco, dozvolila je Seattleu koji je u totalnom rebuildingu 4 TD-a. Madafaka, ne ostaje mi ništa drugo nego ubiti jutro simulirajući gaženje Đokovića od strane Nadala, s time da sam je u ulozi Đoke.

Testikularno društvo

Kada se kao apsolutno najneproduktivniji član ovog kolektiva odlučim napisati post o SP u basketu onda znači da je ono ostavilo nekog traga na mojoj psihi. Srećom po vjerne čitatelje ovaj put je kuknjava na račun naših minimalna (zamijenila ju je indiferencija) (dobro došao u klub brate, op.k.), više ću se baviti zanimljivostima kojih je bilo podosta. Pa krenimo s kauntdaunom moje petorke prvenstva.

5. SP kao takav

Samo letimični pogled na rostere momčadi je ukazivao na to da su igrači koji su izostali kvalitetniji od polaznika SP-a i to je godinama boljka. Svjetsko prvenstvo odavno gubi svoj prijašnji elitni status te mi je ovogodišnje djelovalo kao testni poligon za U-24 reprezentacije i dio velikih priprema za Olimpijske u Londonu što u trenutnom omjeru snaga u svijetu uopće nije ni loše. Neke ekipe su bile osuđene na rezove i podmlađivanje što je donijelo malo svježe krvi i par nepoznanica poput Litve koje su ugodno iznenadile. Ono što je loše i što je drug Emir već ukazao jest sistem biranja sudionika prvenstva koji nepotrebno produžava natjecanje jer je ono realno tek počelo osminom finala. +40 protiv recimo Tunisa nikome ne donosi ništa dobroga. Tunižani se osjećaju kao borac pero-lake kategorije u ringu sa teškašem, pobjedniku je to samo još jedna trening utakmica na kojoj vreba opasnost od neke ozljede i nabijanja lažnog samopouzdanja, a FIBA gubi gledanost (koju gledanost, op.k.?).

4. Litva

Kad je Emir u najavi napisao za Litvu – ”Stara generacija je otišla sa scene, nova nema takav potencijal i treće mjesto u skupini im je maksimum” – potpuno sam se složio. Fanatična i fantastična utakmica kojom su satrali Argentinu, uz solidan otpor Amerima, potvrdili su upravo suprotno te daju optimizam budućem domaćinu EP-a jer su izgleda opet uboli zlatnu košarkašku žilu. Protiv Amera se vidilo da su potrošili zalihe municije, ali su se držali oko minus 10-15 što je samo po sebi uspjeh. Prvi od nekoliko coming-out partya ovog SP-a je završio broncom. Bravo.

3. Komšiluk

Slovenci nisu uspjeli ući u priželjkivani krug borbe za medalje kojim bi potvrdili godine dobrog rada i par dobrih generacija koje su uzgojili. Ono u čemu su uspjeli je bilo vidljivo u hordi od 4.000 navijača koja ih je pratila što je bio još jedan dokaz kako je košarka u Sloveniji na A listi sportova. Rezultat je ovaj put izostao, ali popravni u Litvi bi mogao proći puno bolje. Bar imaju nadu, mi imamo samo Joke-a.

Iako su Ameri prvaci, Srbi su bili najbolja momčad prvenstva za što glavne zasluge idu Ivkoviću koji je vrhunski pripremio i posložio ovaj mladi sastav. Akcije koje su znali vrtiti su bile prekrasan križanac mašte, talenta i uigranosti kakav dugo nije viđen. Recimo protiv Argentine počnu vrtiti pick’n’roll s desne strane i gotovo istovremeno ostala tri igrača na lijevoj strani bez lopte međusobno rade blokove za izlazak šutera na tricu. Obrana gaučosa prvi put skonta pick, onda shvate da ipak neće ići na pick’n’roll već da im izlazi šuter iz bloka na tricu s druge strane pa idu to braniti. Na kraju ne dogodi se ni šut za tricu već se lopta podvali na polaganje jednom od krila koje izlazi iz bloka i zabija. Dvostruka varka nad dobrom obranom sa sretnim završetkom. REMEK DJELO koje sam vrtio pet puta dok nisam pohvatao sve što su napravili.

Najbolja utakmica prvenstva, polufinale protiv Turske, je bila heartbraker za ovu momčad. Srbi su u potpunosti kontrolirali utakmicu, ali se nisu uspjevali nikako ozbiljnije odvojiti, što ih je koštalo finala s Amerima. Sve je ukazivalo na pobjedu Srbije, zabijali su kad god je trebalo, bilo ludim tricama Kešelja, Savanovićevim haklerskim ulazima ili nakon Teodosićevih asista. Turska se nikakvom igrom održavala na površini, da bi uz laganu pomoć domaćinskog dopinga, jadnog preglumljavanja ozljede (ne zaslužuje nikakav drugi komentar), spavanja Srba u obrani i par pogođenih šuteva, preokrenula susret te u holivudskoj završnici zabila dagger 0.5 sekundi prije kraja.

Veličina Ivkovića kao trenera je potvrđena upravo u tim trenucima totalnog kaosa u dvorani kada je pozvao time-out, izradio akciju s pola sekunde do kraja iz koje Srbi zamalo nisu pogodili nemoguće. Ovako mladoj momčadi je teško naći ikakvu zamjerku na ovoj partiji, samo im se može kao i Litvi uputiti jedan veliki BRAVO, kako za borbenost tako i za umjetnički dojam.

2. Teodosić

Nakon Litve i Srbije ovo je bio treći i predzadnji coming out party ovog prvenstva. Teodosić, ili Testicular Teo kako ga je nakon pobjedničke trice protiv primadona Španjolaca nazvao američki frend genijalnog / legendarnog Edina Avdića, je kombinacija psihe Gorana Ivaniševića i pregleda igre Steve Nasha. Frendovi iz Beograda na spomen njegovog imena samo dignu ruke i viknu “Ma ludak bre.”

E pa igra ovog ludaka je genijalna, a mene tjera da odmah uzmem loptu i odem na hakl. Tip je totalni car, izgleda kao slušatelj freak folka, nije neki atleta, ne igra obranu (kao ni Nash) ali zna igrati košarku. U trenucima kada se lomila utakmica sa Turcima, frajer je imao muda izvozati čuvara i dodati loptu iza leđa na otvoreni šut za tricu (koja nije ušla).

Njegovih ruku djelo je i najbolja akcija prvenstva (opet protiv Turske) kada je u djeliću sekunde podvalio loptu pod koš svom centru i istovremeno skočio praznih ruku te poslao po čevape turskog centra koji se polakomio za blokadom.

Kao i Ivanišević, Testicular Teo navijače baca iz ekstaze u očaj i obratno, ali kutevi pod kojima nalazi suigrače i puca trice kada ti se čini da najmanje treba ga čine jedinstvenom pojavom u današnjoj košarci punoj programiranih igrača koji se kreću po terenu kao da im je netko postavio tračnice.

Najbolji europski play mi je sada uz bok Waltonu, Kukiju, Pippenu, Rimcu, Pierceu, Nashu, Royu, Durantu (tj Duranu) i Evanu Turneru u galeriji majstora plemenite igre (uf, teške riječi brate, ali onda sam skužio da si uvalio i Rimca, good one, op.k.).

1. Durant (tj. Duran)

Ono što svi ispodobručani znaju odavno jest da je mali buduća NBA legenda, sam vrh Simmonsove piramide. Mali je sada na najbolji način to prezentirao i cijelom svijetu. Pitajte samo razorene obrane Litve i Turske koje dan poslije žive u uvjerenju da im se pred očima reinkarnirao križanac MJ-a i Dr.J-a. LBJ i ekipa, screw you. Sve što treba znati na ovu temu napisao je Woyo u svojoj najsvježijoj kolumni.

0. Naši

Iskonska, kristalno čista, apsolutna NULA. Tu se nema šta puno dodati, najgore od svega je rezignacija koja se odavno uvukla u moj napačeni navijački organizam. Ekipa koja ne može pobjediti niti jednu ozbiljnu repku, koja protiv Amera odigra veći dio tekme kao da je došla na basket nakon šetnje po Taksimu zaslužuje .. ne zaslužuje apsolutno ništa. Zaslužuje nulu. Ovo je nivo do kojeg se može doći kada ti igru vode talentom ograničeni igrači pod vodstvom trenera koji tek uči posao i pitanje je da li će ga ikada svladati (i koji se sinoć skoro rasplakao pod pritiskom pitanja Mirne Zidarić!!!!!!!, op.k.).

Radić i klika za to vrijeme će ovu osminu finala ocijeniti uspjehom i dobrim uvodom u EP u Litvi kada ćemo opet izgubiti po nekom scenariju za Hollywood. Dok na kormilo ove ekipe ne dođe Peras, Spahija ili neki strani trener, obraz nam jedino mogu spasiti vanserijske partije Bogdanovića, Tomića ili Šarića jer sve što se događa u našoj košarci od Draženove smrti naovamo je jedna velika sramota.

ČUJ TO – SP 2010. SPECIAL

Svjetsko prvenstvo ne samo da je pred vratima nego je već zakoračilo u naše stanove, a urednički dvojac ovog bloga to uredno ignorira. Komesar se zabavlja dobivanjem oklade i priča kako ga ne zanima to ‘trećerazredno natjecanje’, a Sickre se druži s Matom i Hobitima te posjećuje Zrće i kaže kako je to sve u redu. Ostalo je samo da ja u skladu sa svojim skromnim mogućnostima pokušam napraviti kratku najavu ovog natjecanja kojeg smo nas trojica imali namjeru i fizički pratiti (danas nam je drago što se ipak nismo odlučili za takav luksuz, opaska komesara).

Opći dojam prije svega

Svi znamo kako je SP osiromašen nedolaskom najvećih zvijezda. SAD ima reprezentaciju u kojem nema niti jednog igrača s OI u Pekingu, a i mnoge druge NBA zvijezde su odlučile preskočiti ovo natjecanje. FIBA mora nešto dramatično napraviti kako bi se to u budućnosti promjenilo (ako je to uopće moguće). U tom svjetlu i naslov svjetskog prvaka vrijedi manje nego bi trebao.

Hrvatski novinari

Koliko je košarka u našoj državi spala na niske grane govori podatak kako je praktično nemoguće naći najavu SP-a bez nekih krupnih grešaka. Podcjenjivanje američke reprezentacije jer za njih ne igraju LeVlatka, Kobač ili Duvajt je stvarno smješno. Pa onda greške što se rostera tiče, pa onda ovo, pa onda ono. Drago mi je da je košarka dobila neki medijski prostor (veći nego inače), ali mi je bed što nitko ne zna dosta o ovom sportu i zato je sramota da se još nitko nije sjetio pozvati komesara da piše za njih. Doduše, ne znam kako bi se komesar navikao na činjenicu da se u modernom novinarstvu velikim tekstom naziva sve iznad kartice, kartice i po, ali pametan je to mladić – navikao bi se on i na to (nisam toliko pametan, op.k.).

Hrvatska reprezentacija

Iako ću proći sve skupine, našima ipak treba dati malo više prostora. Prije svega, drago mi je da se ne zanosimo nekim velikim najavama, odnosno da nema nekih velikih očekivanja. Joke kaže kako mu je cilj proći u drugi krug, a poslije što bude i s time se slažem. Ako ne pobjedimo Tunis i Iran to je stvarno sramota, ali bilo koji protivnik u osmini finala će biti favorit protiv nas, to je valjda svima jasno. I zbog toga je ona Ukićeva najava na televiziji kako će nas iznervirati, kako ćemo lomiti daljinske i kako će oni dati sve od sebe – genijalna. Daljinski neću slomiti sigurno (ipak nisam toliko emotivno vezan za njih), nervirati se hoću, a koliko vidim ekipa je posložena tako da će stvarno dati sve od sebe i to je ono što me veseli i zbog toga Joki skidam kapu. Prije svega, čovjek je odlučio dati reprezentaciju u ruke Ukiću, Tomasu i Tomiću. Tomić je već sada ponajbolji europski krilni centar i mislim da bi se snašao i u NBA ligi, Tomas je odigrao maestralnu sezonu u kojoj je pokazao sve svoje vrijednosti, a Ukić je toliko napaljen na košarku da to poništava sve njegove minuse. Njih trojica plus Bogdanović, Lončar i Žorić (za kojeg tvrdim da bi mogao biti iznenađenje prvenstva) su okosnica repke, a drago mi je da je Joke Popoviću, Planiniću i Kusu namjenio epizodne uloge. Doduše, ja Kusa ne bih pozvao ni na pripreme KK Dubrovnika, ali eto – kada je već tamo neka ga. Da je Joke bio malo hrabriji poveo bi i Perića jer on nudi opciju više, ali radi ozljeda Ukića i Planinića odlučeno je da u Tursku ide Stipčević koji nema nekakve kvalitete osim što je mlađa verzija Popovića. Ako je to neki kvalitet. Uglavnom, čini mi se da se stvara jedna dobra okosnica za budućnost i samo je bitno da se ne obrukamo u Turskoj. Znači, dvije pobjede minimalno, probat dignuti Sloveniju ili Brazil, a u osmini finala igrati hrabro. Pobjeda i ulazak među osam bi bio fantastičan uspjeh koji bi dao Joki vjetar u leđa za budućnost u kojoj bi se prostor trebao otvoriti i nekim drugim igračima bez obzira što je najbolji od njih, Delaš, očigledno klasični moron poput većine onih splitskih talentiranih košarkaša koji se posljednjih godina zgrabili prvu priliku i posrali se na sav talent kojeg su imali.

Skupina A – Angola, Argentina, Australija, Njemačka, Jordan, Srbija

Kada bi se gledalo samo po rosterima Argentina bi trebala biti neprikosnovena za prvu poziciju u skupini. Scola, Nocioni, Oberto, Delfino i Prigioni su klase za sebe, a da im je Manu tu onda bi to bilo strašno. I ovako su favoriti broj jedan, a dvije su stvari koje to mogu promjeniti – kemija u momčadi i činjenica da su tijekom priprema imali dosta ozljeda. Ako se to dvoje posloži, onda ne vidim kako bi ih neko mogao dobiti. Treba samo dosta spuštati na Scolu koji s Obertom čini ponajbolji centarski tandem na prvenstvu. U momčadi ima dovoljno šutera koji će znati kažnjavati udvajanja pod košem, trčati mogu dosta i to bi trebalo biti dosta za prvo mjesto u skupini.

Drugo mjesto čuvam za Srbiju. Imaju najboljeg trenera na prvenstvu koji je lani na EP-u promovirao jednu strašno potentnu momčad. Teodosić, Tepić, Veličković, Krstić i ekipa igraju odličnu košarku u kojoj svatko zna svoju ulogu, a suspenzije koje je FIBA dodjelila za legendarnu tuču s braćom Grcima nije neka kazna. Krstić neće igrati protiv Angole, Njemačke i Jordana, a Teodosić će na parket i protiv Jordanaca. Znači, ništa. U stvari, možda je ova suspenzija i najbolje što im se moglo dogoditi. Sport je u Srbiji pred bankrotom – savez nije imao dovoljno love za sve što su htjeli napraviti na pripremama, a ovo će ih dodatno motivirati. Ništa nije bolje od dobre tuče, rekli bi neki. Ja nisam među njima, ali nakon ovakve tuče možda ih i razumijem.

Da je Australcima Bogut zdrav to bi bilo zanimljivo gledati. Andersen se pokazao kao koristan i u NBA ligi, a u tandemu s Bogutom trebao bi im samo šuter izvana koji bi samo trebao kažnjavti protivničku obranu. Njega imaju u liku i djelu Patricka Millsa za kojeg moram priznati da nisam znao da je igrao nešto u Portlandu, ali sam ga neki dan gledao kako Francuzima radi što hoće (je, ali od kada je Mills taj šuter, op.k.?). Njih trojica plus Aleks Marić koji je bio odličan u Partizanu te ostatak ekipe gdje se krije sigurno par zanimljivih igrača (dvojica su trenutno u NCAA) dovodi do toga da želim pogledati Klokane na ovom prvenstvu.
Nijemci su kupili pozivnicu iako su znali da ni Dirk ni Kaman neće igrati. Valjda hoće promovirati ovu mladu reprezentaciju koja je lani na EP igrala par zanimljivih utakmica. Na žalost, ja nisam zapamtio imena njihovih zvijezda, a ni gledanje po rosteru mi ništa ne pomaže. Samo se sjećam da je Robin Benzing dobro izgledao na EP, ali sigurno će se Joe javiti u komentarima da kaže nešto više o Švabima koji se ne zovu Švabo Šmit.
Uglavnom, Nijemci su na četvrtom mjestu samo zato jer su valjda bolji od Angole i Jordana.

Derbi Angola-Jordan će trebati gledati. Niti jedan igrač Angole ne igra van Angole, a nemaju ni bilo kakvog diva
iznad 210. Dva Jordanca, s druge strane, studiraju u Americi. Jesu li zbog toga favoriti u toj utakmici? Pojma nemam.

Skupina B – Brazil, Hrvatska, Iran, Tunis, Slovenija, SAD

Ima li potrebe lamentirati zbog čega je SAD aposlutni favorit prvenstva? Ili je bolje napisati nešto protiv argumenata onih koji tvrde da Ameri nisu favoriti? Recimo, kažu da ekipa nema iskustva. OK, ljudi su mladi, ali tu su ipak dva igrača s prstenima, najbolji strijelac NBA lige, par igrača koji su glavni igrači u svojim klubovima. Je li to dovoljno iskustva? Što se tiče napada na zonu, zbog toga su i uzeli Coach K-a za trenera. Da ih čovjek malo poduči tome (točnije, za zonu je zadužen pomoćni trener Boeheim s Syracuse, čovjek koji je inače svojevremeno i po Europi ljeti predavao na tu temu, doktor zone, op.k.). Imat će oni sigurno problema sa zonom, ali ne vjerujem da će bilo koja zona biti toliko stabilna da ih ovi ne bi probili. Jedina stvarna zamjerka je činjenica da su malo tanki pod košem. Chandler je jedini pravi centar, a to nije nešto za pohvaliti se. Svi će protiv njih igrati zonu, probati igrati što sporije i gurati se pod košem. Ja bih isto tako naredio svojim igračima tuču pod košem sa što više faulova na centrima i visokim krilima, ali sve su to šuplje priče. Mislim, tko će braniti Duranta? Tko? Tomas?

Iako sam već napisao kako od naših ne očekujem previše ipak smatram kako bi se mogli ubaciti u borbu za drugo mjesto i to više zato što Slovenci i Brazilci imaju neke felere nego što smo mi jaki. Recimo, Slovenci bi po imenima (da su svi tamo) bili odmah iza Amera i Španjolaca, ali dosta njih je otkazalo (pogotovo oni pod košem), nekima su vrata repke zatvorena, a njihov glavni problem je činjenica kako nikada nisu imali dobru atmosferu u momčadi. I sada mislim da će pogriješiti ako ne daju repku Dragiću u ruke, a nekako mislim da to neće biti slučaj. Ipak, s Brezecom, Nachbarom, Slokarom i ostalima Slovenci i dalje imaju šanse za svašta.

Ipak, pod košem je Brazil u strahovitoj prednosti nad njima. Splitter i Varejao će biti najdivljiji centarski tandem na prenstvu, a da se Nene nije ozlijedio nitko ne bio bolji od njih. I ovako je to sasvim dobro, a Barbosa i Huertas su jako dobar bekovski tandem. Znači, ostaje samo pitanje atmosfere u momčadi koja i njima zna biti problem. Ipak, mislim da će Brazil osvojiti drugo mjesto u skupini, nama ostavljam treće i dvoboj sa Srbima u osmini finala, a Slovenci će se opet raspasti i biti četvrti. Iran će biti peti samo zato što imaju Haddadija (zajebavam se, nemam pojma zašto mislim da će biti peti), a Tunis zadnji.

Skupina C – Kina, Obala Bjelokosti, Grčka, Rusija, Portoriko, Turska

E, ovo će biti zanimljiva skupina. Ipak, favoriti broj jedan su Grci koji su izmislili tu igru s tri playa u petorci, zajebani su borci, znaju u svakom trenutku što treba raditi, FIBA ih nije baš drastično kaznila, a imaju i strašnu momčad. Fotsis, Spanoulis, Bourousis, Zisis, Schortanitis su imena koja iza sebe imaju nekoliko odličnih sezona u Europi, naosvajali su se svega, a dugo su i zajedno u repki. Dovoljno za status favorita za medalju.

Turci su domaćini i mislilo se da će to biti razlog da se ta reprezentacija napokon okupi u punom broju i da budu motivirani, ali opet ništa. Nekoliko igrača fali (Okur ne bi bio tu ni da je zdrav), a motivacije opet nigdje. Ono što sam malo čitao po netu ispada da se Turkogluu opet ne da igrati, a on je ipak turski Jordan i jako je bitan za sve. Ipak, kada grunu navijači s tribina trebali bi proigrati. Turkoglu, Ilyasova, Asik, Erden, Tunceri, Arslan sasvim su dovoljni da budu drugi u skupini.

Portoriko s Bareom i Arroyom ima jako smješnu bekovsku liniju koju će biti zakon gledati. Bareu nikako ne volim, a ni Arroyo nije baš omiljen. Za nešto više bi trebali imati dosta dobre trave ili nekih drugih ‘poguritisa’ koji se uvijek vrte oko njih.

Rusi su stvarno došli u lošem sastavu. Jebote, čak nemaju ni crnca, a kakva je to Rusija bez crnaca. Najveća zvijezda im je Khryapa koji je stalno ozlijeđen, a tu je i Mozgov koji bi trebao biti u Knicksima dogodine, ali malo je to. Premalo.

Kina ima Jianlian Yia i Fangyu Zhua i Yue Suna. Je li to nekoga oduševljava? Ni mene isto. Ipak, ovo nije prvenstvo u nogometu pa bi trebali dobiti Obalu Bjelokosti za koju igra momak po imenu Abouo Charles koji studira na Brigham Youngu. Mormoni i Obalobjelokoščanin? Svašta.

Skupina D – Kanada, Francuska, Libanon, Litva, Novi Zeland, Španjolska

E ovako, da je Pau Gasol odlučio igrati prvenstvo ja bih Španjolce stavio kao veće favorite od Amera. Ovako to ipak nisu iako ne bi bilo iznenađenje da dođu do zlata. Rubio, Rudy, Marc Gasol, Navarro, Garbajosa, Reyes, Mumbru, Llull…strašna momčad. Ozljeda Calderona im je po meni i dobro došla jer je ipak Ricky prvi play, a Navarro odlično igra na dvici. Calderon bi s klupe mogao unositi samo razdor radi nezadovoljstva, a Llull i Lopez su dovoljno dobre zamjene za bekove. Llull mi je osobni favorit jer je prošlu sezonu igrao strašno u kombinaciji s Tomićem.

Francuze sam stavio na drugo mjesto iako je njihov problem s ozljedama, otkazima i atmosferom u momčadi očigledno trajan. Da su im Parker i Noah u Turskoj to bi bilo strašno, ali i ovako imaju zanimljivu momčad. Vjerujem da se neće raspasti, barem ne u skupini.

Negdje sam pročitao kako bi bilo dobro za Litvu da se Kleiza može klonirati pa da imaju dva vrhunska igrača. To dovoljno govori o njima – mislim, Kleiza je meni drag ali nije baš on takva klasa. Stara generacija je otišla sa scene, nova nema takav potencijal i treće mjesto u skupini im je maksimum.

Kanađani nisu mogli naći više od jednog NBA igrača za momčad pa boje najjače svjetske lige brani Joel Anthony. Imaju oni i dosta igrača koji igraju po Europi pa bi valjda trebali biti bolji do Novog Zelanda koji je navodno jako borben i jedina je reprezentacija koja ne igra pick’n’roll, što je njihov trener obrazložio činjenicom da ga nisu u stanju usvojiti, ali da imaju druge vrijednosti. Eto, ja im vjerujem i dajem im prednost pred Libanonom.

Rasplet

Mogao bih sada ići korak po korak i analizirati parove osmine finala i tako dalje, ali neću. Jedino ću reći da se finale SAD-Španjolska nameće samo po sebi, odmah do njih su Grčka i Argentina, a ja navijam za Brazil iz nepoznatog razloga. Srbija bi se mogla ovaj put raspasti i recimo ispasti od nas. To bi bila fora (čuj to, op.k.?).