ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

4Aug/122

30 FOR 30: TORONTO

Posted by Gee_Spot

SCORE: 23-43

MVP: Dwane Casey

X-faktor: ozljede Baylessa i Bargnania

Kapa dolje Caseyu što je u prvoj godini projekta novih Raptorsa uvjerljivo najgoru obranu lige transformirao u osrednju. Taj skok s 30. mjesta po defanzivnoj učinkovitosti na 14. ključni je moment sezone koju Toronto nije iskoristio da udari temelje nekakvoj eventualnoj jezgri budućnosti (njihov draft pick Valanciunas produžio je boravak u Europi za jednu godinu) ili pak da promovira svoj mladi lutrijski talent (Bayless i Bargnani odigrali su sezone života, ali su i propustili više od pola utakmica, dok su individualni pomaci Eda Davisa i DeMara DeRozana zanemarivi).

Ono što je najzanimljivije u cijelom procesu je činjenica kako su Raptorsi uspjeli napraviti ovakav iskorak unatoč rosteru sastavljenom od puno više problematičnih nego kvalitetnih obrambenih igrača. Osim Jamesa Johnsona, čvrstog krila koji je kombinacijom dužine i brzine gomilao blokade i ukradene te jednako dobro igrao obranu i na perimetru i pod košem, obranu Raptorsa činili su prvenstveno u reket nagomilani centri.

Davis i Amir Johnson igrali su role dežurnih blokera, a za masu se pobrinuo Aaron Gray. Naravno, sami po sebi ovi igrači nisu garancija kvalitetne obrane – za nju se pobrinula Caseyeva filozofija koja je u principu prekopirana iz knjige Mormona. Poput Jerrya Sloana i Utah Jazza, Raptorsi su se držali jedne jednostavne ideje – lopta može proći, ali igrač ne. Torotno je tako uvjerljivo predvodio ligu po broju prekršaja, imali su ih 91 više nego drugoplasirani Jazz.

Ovaj podatak govori o agresivnosti koju je Casey tražio od momčadi - centri poput Graya i Magloirea, koji danas jedva da imaju košarkašku vrijednost, služili su samo za fauliranje svakoga tko bi ušao u reket, a jednaki pristup očekivao se i od svih ostalih. Međutim, on u isto vrijeme ukazuje i na spomenute individualne slabosti diljem rostera – Kleiza i DeRozan plivali su na perimetru u pokušajima da glume stopere, Barbosa i Bayless po običaju nisu pokazivali previše interesa za obranom, a Jose Calderon je bez konkurencije najslabiji obrambeni igrač među startnim NBA playmakerima i danas muku muči ostati ispred vlastite sjene, pogotovo kada je u pitanju bočno kretanje.

Jasno, kako bi se napad barem donekle kotrljao, Caseyu je trebao svaki od ovih igrača. Posebice Calderon, koji je još jednim odličnim izdanjem u ulozi playmakera (9 asista na 2 izgubljene) vukao momčad. Doduše, koliko su u tome kotrljanju bili uspješni najbolje govori činjenica kako su sezonu završili predzadnji po ofenzivnom učinku, ali treba priznati da, osim talenta, nisu imali ni sreće. Prvo su ostali bez Bargnania koji je sjajno ušao u sezonu (u prvih 13 utakmica 24 poena po utakmici, šut za dva 48%, šut za tri 34%), da bi ga ozljeda lista potpuno izbacila iz igre.

Casey ima zasluge i za njegov napredak jer je odustao od katastrofalne taktike prethodnika koji su Bargnania isključivo koristili kao centra. Svjestan da Andrea nikada neće postati skakač i žestoki obrambeni igrač, Casey ga je sve više gurao na krilo u ulogu koja mu najviše leži i u kojoj će, jednoga dana kada Raptorsi prihvate da su prvi pick drafta potrošili na igrača zadatka, vjerojatno odigrati ostatak karijere - kao stretch četvorka.

Naravno, Andrei obrana i u ovoj kombinaciji ostaje ogroman problem – isto kao što nema snagu za čuvati reket, Bargnani nema ni brzinu za pokrivati krilne centre, ali njegov šuterski raspon će tjerati svakog trenera da mu pokuša pronaći što više minuta.

Nakon što se ozlijedio Bargnani, ogroman teret u napadu ponio je Bayless, ali i on se po običaju raspao taman kada je ušao u vrhunsku formu početkom trećeg mjeseca (u nizu od desetak utakmica zabijao je preko 20 koševa uz preko 50% šuta iz igre).

Bez prve opcije i bez prvog čovjeka s klupe, Calderon je uglavnom razigravao aktivne, ali i limitirane napadače poput Davisa i Johnsona (sjajno zakucavali zicere u reketu, ali nemaju šuterski domet izvan reketa) ili DeRozana (trošio 14 lopti po utakmici kao prva vanjska opcija, šutirao 42% ukupno i 26% za tricu).

DeRozan je ujedno i idealan simbol nekvalitete Raptorsa. Momak koji je trebao donijeti startnu kvalitetu na bokove nema slashersku kvalitetu (dribling, ulaz, pregled igre, realizacija u reketu - ništa nije na vrhunskoj razini) koja bi mu pomogla da jednoga dana bude pouzdan strijelac, ali, ono što je najgore, nema čak ni one 3&D potencijale koji bi mu omogućili da dođe do minuta u ograničenoj roli.

Casey se i dalje nada da iz njegovih fizikalija može istesati kvalitetnog stopera, a jedan period početkom sezone daje nadu kako će se razviti i u solidnog šutera iz kuta (u prvih 20-ak utakmica držao se oko 33% za tricu s nekoliko izuzetnih šuterskih partija, ali poslije toga je opet potonuo). Obzirom na pokazano u tri sezone, radi se o jednom velikom možda.

FAST FORWARD

Raptorsi su imali sjajno ljeto jer su konačno posložili obrise nekakve buduće jezgre. Terrence Ross definitivno nije bio naj-atraktivnije ime na draftu, ali Torotno je želio sigurnu stvar, a Rossova kombinacija fizikalija, šuta iz vana i igre u obrani to zasigurno je. Caseyu trebaju igrači koji mogu igrati obranu na perimetru kako bi obrana napravila novi korak naprijed, a Ross se uklapa u takav plan.

Kao i Landry Fields. Iako su Raptorsi ponudili popriličan ugovor za swingmana Knicksa ponajprije kako bi otežali New Yorku eventualni lov na Nasha, kalkulacije su ih mogle koštati i gore od dokazanog bočnog stopera. Jasno, mogli su za duplo manje novca doći do Ronniea Brewera, ali malo veći iznos od midlevela nije previše za igrača koji dokazano može biti član playoff rotacije.

I dok Caseyu sline cure već na samu pomisao kako će DeRozanove i Kleizine minute dobrim dijelom završiti kod Rossa i Fieldsa koji, za čudo, čak mogu ostati ispred protivnika u obrani, dovođenje Lowrya za budući pick poput dobitka je na lotu za cijelu franšizu. Calderon je pošteno odradio svoju rolu u Torontu, ali s godinama je postao prilagođeniji ulozi back-up playa nego startera.

Lowry s druge strane iza sebe ima sezonu karijere i 5 godina manje, a da ne govorim kako donosi svježije noge i energiju koju će Casey znati iskoristiti u obrani. Ne kažem da je Lowry vrhunski obrambeni igrač, daleko od toga, ali je neosporno da se puno bolje uklapa u viziju momčadi koja će pobjeđivati obranom.

Kako se i lanjski pick Valanciunas pridružuje rosteru, nije pretjerivanje ako kažemo kako su se Raptorsi u samo jedno ljeto iznova izmislili. Danas imaju bolju startnu petorku i bolju klupu nego lani, ali o tome imaju li budućnost odlučivat će prije svega kemija između Lowrya, Rossa i Valanciunasa koji su dovoljno mladi i kvalitetni da bi mogli postati trojka vrijedna dugoročnog investiranja. Ako ništa drugo, toliko solidno djeluju da se ni eventualna amnestija Bargnania više ne čini nemogućom.

JEZGRA: Lowry, Ross, Fields, DeRozan, Bargnani, Johnson, Valanciunas (37 milja)

ROSTER: jezgra + Calderon, Davis, Kleiza, Gray, Lucas, Anderson, Acy (60 milja)

- Calderon kao back-up je luksuz, a taj luksuz Raptorsi skupo plaćaju, međutim napravili su pravu stvar što ga nisu amnestirali – neće plaćati porez, nemaju skup roster, a radi se ionako o samo još jednog godini tako da nema nikakvog tereta – ili će im Jose pomoći da imaju 48 kvalitetnih minuta na jedinici ili će ga tijekom sezone pretvoriti u nekakav budući pick ili novog mladog igrača

- vraćanjem Graya i potpisivanjem picka druge runde Acya dobili su dodatnih 12 osobnih s kojima se Casey može igrati i usput riješili pitanje rotacije visokih

- Alan Anderson (nekada sjajan u Ciboni, Maccabiu i Barceloni), solidan je swingman koji će u 30-oj još jednom dobiti šansu biti osiguranje od ozljeda na boku

- dovođenje Lucasa iz Bullsa također je sličan osigurač za slučaj da Calderon uskoro napusti klub

10Jan/124

RUNNING WITH THE PACK G9

Posted by Gee_Spot

Noćas smo opet prisustvovali "čudu" - Wolvesi odmah u startu ulaze u rezultatski minus protiv Raptorsa zahvaljujući trojci Darko-Ellington-Johnson, čijoj već poslovičnoj neučinkovitosti (ili je bolje reći nedoraslosti situaciji) se pridružio i Ridnour. Ok, već smo zaključili kako se Adelman mora držati rotacije jer ne može igrati 48 minuta s najboljom postavom, ali čemu npr. trpiti Darka 8 minuta u komadu u ovakvoj utakmici? Tip je drvo koje eventualno služi ako se treba gurati s drugim drvom i to je to, osim pozicione uloge u obrani nema drugih kvaliteta kojima utječe na igru. A kako Toronto starta s Bargnaniem i Johnsonom, no-power forwardom i power-forwardom, za njim jednostavno nema potrebe. Na klupi Wolvesa su Randolph, Williams i Tolliver, trojica pokretnih visokih koji su u stanju pokrivati ovakav tip igrača (treba li uopće napominjati da su za razliku od Gangstera sposobni sudjelovati i u napadu?) i koji su neophodni pored sporog Lovea. Ovako, dok je Adelman konačno krenuo s izmjenama, Darko i Love su već bili pretrčani više puta nego Branko Zorko.

Dobra vijest je barem ta što je Barea opet zdrav, a to znači da, obzirom na manjak Beasleya, nema potrebe za prevelikom minutažom i eksperimentima s Johnsonom ili Ellingtonom. Barea je dokazao da može nositi napad u serijama nakon ulaska s klupe i ta njegova kvaliteta idealno dolazi kako bi se olakšala Rubieva tranzicija u petorku.

Jer, treba li to uopće više isticati, naravno da su se Wolvesi probudili čim su na parket stupili Rubio i Williams. Čak su počeli nametati svoj ritam igre, što je one očajne lokalne komentatore, koji su očito plaćeni da budu brutalno subjektivni ala Mićo Dušanović, navelo da zavape "ipak nam nedostaju Linas Kleiza i Aron Gray". Šta još dodati na ovakvu izjavu?

Ipak, umor od napornog rasporeda i putavanja se osjetio, utakmica se kretala malo u jednu, malo u drugu stranu (možda bi obzirom na serije bilo bolje reći puno u jednu, puno u drugu stranu), da bi u završnici Wolvesi konačno izgubili priključak iz jednostavnog razloga što njihovi ključni igrači, očekivano, nisu mogli ponuditi razinu energije na koju smo od njih navikli ove sezone.

Love je bio kratak u skoku i netipično ne-efikasan, Rubio nepažljiv s loptom, Williams šuterski neprecizan i brzoplet. Toronto je parirao stavom i ozbiljnošću te je na kraju izvukao pobjedu na račun svježine i činjenice da je na kraju večeri imao dva najbolja košarkaša na parketu. Što se Wolvesa tiče, dobra stvar je da ovaj poraz nije bio u rangu loših poput onoga s Cavsima, već se jednostavno radi o tipičnom NBA porazu uzrokovanom više bioritmom nego protivnikom. Dapače, treba im čestitati na tome što se nisu dali do samog kraja, usprkos činjenici da nitko od važnijih faktora nije imao svoju večer. Porazi su u ovakvoj ligi neminovni, posebice pri ovako zgusnutom rasporedu, ali poanta je ne dopustiti da vas protivnik rasturi. Sad, što će biti sutra protiv odmornih Bullsa...

Toronto? Od starta je Bargnani Kevina slao po ćevape (kad bi Kevin imao Bargnaniev repertoar napadačkih poteza gdje bi mu bio kraj, Andrea je stvarno hakler, ali, s druge strane, da on ima išta od Loveove čvrstine, borbenosti i muškosti, gdje bi njemu bio kraj?). Ogroman plus ove sezone je što napada obruč, ne odlučuje se više za prvu i najlakšu opciju – šut (dobro, ne napada uvijek, ali puno češće nego prije). Andrea nije obrambeni igrač i nije skakač, ali po prvi put u životu se trudi. Dodaj na tu novopronađenu zrelost (Casey?) kompletnu igru u napadu (od šuta do sjajnih finti i ulaza) i eto ti i jednog rasnog NBA startera na rosteru Toronta. Kažem, ključ je što redovno driblingom dolazi do obruča i slobodnih, dok recimo Love svoje šanse uglavnom dobiva skokom u napadu (a kad se odluči spustiti loptu na pod to uglavnom rezultira izgubljenom loptom).

Pratnja mu nije nešto, ali ima pozitivaca. Prije svih Calderon koji je sjajan veteran i koji zaslužuje još 3-4 sezone igrati kao jedan od boljih back-up playeva u ligi nakon što mu istekne ovaj bahati ugovor. Mali Davis je karakterno čisti šljaker (samo skače i zakucava), ali nema mišiće, i odmah ti je jasno zašto mu Casey ne daje veću minutažu - Johnson također nema centimetre ni napadački talent, ali se barem može gurati pod košem. Upravo je Amirova borba s Loveom za svaki skok bila prevaga, to što je on u voljno-borbenom momentu ostavio Lovea u prašini presudilo je u trenutcima kada se susret lomio. James Johnson je šljaker za 15 minuta koji bi, ako doda tricu svojoj fantastičnoj energiji, mogao biti pravi igrač za rotaciju (ogroman plus je što je toliko jak da bez problema može čuvati i visoka krila, što samo dodatno pojačava potrebu za tom tricom u arsenalu, jer u tom slučaju može do minuta i kao stretch four).

Negativaca je pak puno više. Barbosa bez onog prvog koraka više jednostavno nije koristan vanjski igrač, Rasual Butler je leš (a to što je Wes Johnson pored njega izgledao jednako lešano najbolje govori kakav je Wes igrač), a posebnu priču zaslužuje DeRozan. Bezvezan igrač, nije šuter ni tricaš, niti je rasni strijelac koji završava ulazima ili na liniji slobodnih, a u obrani se ističe samo napadanjem linija dodavanja. Ukratko, atleta koji koristi minute da popuni box score i zabije svoju kvotu otvorenih šuteva s poludistance. Teško je reći u kojem smjeru ide njegov razvoj. Ne pokazuje dovoljno zrelosti da bi se smatrao materijalom za startera, makar i za popunu petorke, a nema nikakvu ekstra vještinu kojom bi zaslužio mjesto u rotaciji.

Jose, Andrea, Amir i James su solidna, aktivna postava (bili bi idealna šampionska klupa u nekoj ozbiljnoj ekipi) i u ovom sastavu fali im samo jedan pravi šuter da budu još konkurentniji u borbi za vrh lutrije Istoka. Ovako će ih ipak poprilično tanak roster većinu večeri ostaviti kratkima, što će na kraju biti dobro, jer, više od nebitnih pobjeda, trebaju infuziju pravog talenta kakvu može donijeti samo visoka draft pozicija.