ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

18Aug/1324

2012-2013 IOR (37-61)

Posted by Gee_Spot

37. LUOL DENG (BULLS), 79

Deng je drugu sezonu za redom napadački odigrao ispod razine na kojoj bi trebao igrati čovjek u najboljim godinama s njegovim pedigreom (to se prije svega odnosi na šut), ovaj put zbog povećane odgovornosti do koje je došlo zbog izostanka Rosea (lani zbog ozljeda). Međutim, kada i dalje solidan napadački učinak dodamo vrlo dobrom obrambenom i kada to još stavimo u kontekst nenormalne količine minuta, njegova važnost postaje očita.

37. KAWHI LEONARD (SPURS), 79

Nastavio je gdje je stao u sjajnoj rookie sezoni uz povećanu minutažu, što je sasvim dovoljno za godinu broj dva. Učinkovitost je neupitna, ali sada treba odgovoriti na pitanje može li biti išta više od treće opcije obzirom da je najveći dio napadačkog učinka ostvario kroz spot-up akcije, cutove, traniziciju i skok u napadu, dakle kao realizator, a ne kreator. Obrambeno je pak već sada vrh, kombinacija fizikalija, atleticizma, IQ-a, fokusa i energije u rangu je one Paula Georgea - kada nabaci još poneki kilogram mišića i stekne još dvije godine iskustva, bit će davitelj broj 1 u ligi.

37. JOSH SMITH (PISTONS), 79

Još jedna klasična Smithovska sezona - nepotrebno loši postotci šuta uz previše izgubljenih koji su rezultat činjenice da ima puno više slobode nego što bi je trebao imati, ali zauvrat dobijete čovjeka koji uvijek može napraviti mismatch jer je prebrz za većinu četvorki i presnažan za većinu trojki koji uz to igra fenomenalnu obranu.

40. RYAN ANDERSON (PELICANS), 78

U nešto drugačijoj ulozi, dakle više specijalca kojemu je zadatak potezati trice nego klasičnog igrača na pozicije četvorke koji ima i druge zadaće poput skoka i obrane, Anderson je odradio šuterski slabiju sezonu, što je i razumljivo zbog povećanog volumena lopti i načina na koji ga se koristilo (praktički, uglavnom je visio na perimetru, bez ikakvih ambicija da ga se kroz nekakav pokretni ili flex napad makar reda radi spušta u post), ali zabio je toliko trica da je anulirao svaki regres. Drugačija rola osjetila se i na spomenutim skakačko-obrambenim brojkama, što je šteta jer u Orlandu je dokazao da je sposoban odraditi solidno i prljave poslove. Ipak, stvari bi se trebale mijenjati u novoj sezoni kada će sigurno češće igrati s Davisom u paru - iako Anthony još nije spreman igrati peticu full time, a i pitanje je hoće li mu to ikada postati primarni zadatak, činjenica je kako su njih dva zajedno zbog kombinacije igre licem košu i aktivnosti zajeban matchup i definitivno najbolji napadački dvojac pod košem kojega Pelicansi imaju, ali su obrambeno debelo ispod potrebne NBA razine. O tome kako će Monty uskladiti obranu oko njih u dobrom dijelu ovise i rezultati u novoj sezoni.

40. KYRIE IRVING (CAVS), 78

Sjajan ulazak u sezonu nagovijestio je da bi Kyrie mogao eksplodirati već u drugoj godini, ali pad forme uzrokovan ozljedama i očajnim igrama momčadi ipak je odgodio takav rasplet. Ono što je najvažnije je da mali i dalje posjeduje napodnošljivu lakoću zabijanja, njegova kombinacija šuta i ulaza viđa se jednom u nekoliko generacija i kada potpuno savlada asistentski dio igre (za što, naravno, treba imati i boljeg trenera i bolje suigrače nego što je lani bio slučaj) liga će dobiti novu franšizu. Pokazuje čak i volju za igrati obranu usprkos krhkoj konstituciji i poziciji koja to od njega baš i ne zahtijeva, što je još jedan ogroman plus.

42. GEORGE HILL (PACERS), 77

Najbolju sezonu karijere i prvu važnu ulogu koju je dobio u životu Hill je okrunio sjajnim igrama, dodavši solidne playmakerske brojke za jednog beka-šutera na tradicionalno odličan učinak u 3&D roli.

42. AL JEFFERSON (BOBCATS), 77

Post up mašina i obrambena crna rupa odradio je još jednu sezonu u svom stilu. S njim kao prvim igračem nikada nećete napraviti ozbiljan rezultat, ali s njim kao prvim igračem imate kičmu, što je za momčad poput Bobcatsa koja uopće nema strukturu odličan prvi korak.

42. PAUL MILLSAP (HAWKS), 77

Nije obrambeni as poput Smitha što će sigurno otežati život Horfordu, ali je zato napadački puno korisniji igrač koji igra u skladu s vlastitim mogućnostima. Dakle, kada vrti akciju u postu ne gubi lopte, ne poteže nepotrebne šuteve ako ne mora, a i uvijek će dodati otvorenom suigraču - dakle, totalni anti-Smith osim u ovome zadnjem, što znači da će Hawksi i dalje imati kreaciju s dvije unutarnje pozicije, samo puno realizatorski učinkovitiju. Poanta je samo riješiti rotaciju tako da na pati obrana.

45. ANTHONY DAVIS (PELICANS), 76

Učinkom nevjerojatna sezona za rookiea koja je samo naglasila svemirske potencijale. U ligu je ušao kao potencijalni novi Bill Russell, dakle igrač koji obranom može promijeniti sudbinu franšize, ali prvenstveno je oduševio napadom, odnosno lakoćom kojom se kreće bez lopte i posebice lakoćom kojom igra na laktu gdje posjeduje vještine (šut, dribling, ulaz) koje će ga pretvoriti u prvu opciju vrlo brzo. Uz to, naravno, briljira u tranziciji i kupljenju otpadaka, ali i u pick igri. Praktički, ovakav IQ se ne može izgubiti, sada je samo pitanje kada će dovoljno ojačati i steći iskustvo da ga na sličan način primjeni i u obrani.

45. DANILO GALLINARI (NUGGETS), 76

Još jedan dobra sezona, ali i još jedna sezona u kojoj je bilo jasno kako nije stvoren za ulogu prve opcije. Iako posjeduje neosporan napadački talent, njegovi postotci šuta i realizacija u kontekstu povećanog volumena u kojem je prva opcija nikada neće biti vrhunski jer jednostavno nema potrebnu klasu u fizičko-atletskom pogledu da se izvuče iz nekih situacija u koje neizbježno upadneš kada imaš veliku odgovornost. Međutim, njegova tehnika, IQ i triple-threat kvalitete jasno govore da bi uz dominantnog suigrača bio fenomenalna druga opcija. Sad, pitanje nije samo hoće li se ikada naći u boljoj situacija (a ova u Denveru stvarno više nije sjajna, jer je dobrim dijelom i Karlov sistem bio zaslužan da se često nađe u kvalitetnim situacijama), već hoće li mu i to tijelo sklono ozljedama ikada dozvoliti da napravi finalni korak naprijed.

45. GORDON HAYWARD (JAZZ), 76

Kao i mnoga bijela braća, Gordon će uvijek patiti od manjka brzine i skočnosti zbog kojih će teško postati dominantan igrač na oba dijela parketa, ali, kada je onako bijel, mladolik i slabašan ulazio u ligu da li je itko mogao zamisliti da će se razviti u ovakvog igrača? Iako i dalje funkcionira prvenstveno kao spot-up opcija i dio klasičnog Jazz flexa, pokazao je kako zna igrati i s loptom, što je dobra vijest pred sezonu u kojoj bi trebao biti prva opcija i u kojoj će često imati prilike započeti napad pick & roll akcijom.

45. ROY HIBBERT (PACERS), 76

Nekome tko je gledao samo seriju protiv Miamia činilo bi se da je Hibbert najbolji centar u ligi, ali to samo govori o važnosti matchupa i sistema. Činjenica je pak kako je Hibbert odigrao najgoru napadačku sezonu u karijeri tražeći se u modificiranom sistemu u kojemu su dva čovjeka (Hill i George) učila igrati puno odgovornije playmakerske uloge, što je rezultiralo i s puno manje kvalitetne post akcije za njega nego što bi želio (drugim riječima, dobivao je loptu u puno težim situacijama za realizaciju). Kako je vrijeme odmicalo i kako su Pacersi igrali sve bolje, proigrao je i on, što znači da ga ubuduće možemo očekivati na višoj napadačkoj razini. Ono što je pak u cijeloj priči najvažnije je da se u svim ovim promjenama pretvorio u nezamjenjivog zaštitnika obruča i solidnog obrambenog igrača u svakom pogledu (izuzetan pick & roll branič sa svojom dužinom i pokretljivošću), što je luksuz kakvoga ima malo koja momčad u ligi.

49. KENNETH FARIED (NUGGETS), 75

Gospodin Učinkoviti koristi svoju bogomdanu energiju za hrpu laganih koševa, ali se usput pretvorio i u odličnog realizatora iz pick igre, što je ogroman plus - doda li ikada makar i prosječan šut s poludistance, mogao bi postati sastavni dio budućnosti Nuggetsa. Razlog zbog kojega ipak treba sumnjati u takav razvoj situacije je loša igra u obrani, posebice u paru s JaValeom, odnosno potpuna izgubljenost u rotacijama. Možda Shaw popravi tu sliku obzirom da Karl nikada nije bio poznat kao veliki obrambeni stručnjak, što bi bilo itekako bitno jer bez obrane, a s igrom u napadom oslonjenom isključivo na atleticizam (čak je i prenizak i preslab za četvorku) čeka ga poprilično kratka karijera.

49. PAU GASOL (LAKERS), 75

I u najtežim uvjetima Gasol je našao načina odigrati solidnu košarku. Jasno, ponovi li se opet onakva sezona prošarana ozljedama (sada i službeno ima kronične probleme s leđima, koljenima i stopalima) postat će praktički nebitan, ali uspije li se nekako dovesti u formu i posebice promijeni li okolinu (dođe li u momčad u kojoj će se manje tražiti od njega), posjeduje dovoljno vještina da s vrha posta traje još nekoliko sezona, prije nego se neizbježno potpuno raspadne.

49. TY LAWSON (NUGGETS), 75

Odigrao je još jednu Lawsonovsku sezonu i to je uvijek super kada su ovi minijaturni, ali nabijeni playevi u pitanju (jednom kada se polomi, gotovo je, takva konstitucija jednostavno nije stvorena da traje). Dok ima brzinu, Ty će naći načina kreirati i zabijati, iako je sve lakše uočiti da obrambeno češće upada u situacije bez mogućnosti popravka. Obzirom da je uvijek bio solidan presing igrač, pitanje je koliko je za to kriv eventualni regres (tužna je istina da playevi ovakvog tipa već u 25-oj godini počinju stariti), a koliko kaotični obrambeni sistem koji je Denver lani "prezentirao".

52. NICOLAS BATUM (BLAZERS), 74

All-round all night long - uz onu minutažu i onu hrpu ozljeda, ono što je čovjek napravio prošle godine bilo je izuzetno (između ostalog, pobrinuo se za naslov u fantasy ligi). S boljom klupom, više talenta u petorci, iskustvom i zdravljem, ove godine bi trebao popraviti šut, a to znači da lov na ulogu druge banane počinje.

52. DANNY GRANGER (PACERS), 74

Danny, dobro došao u spot-up fazu karijere. Ako si pametan, uživat ćeš u njoj i u sjeni Georgea i Hibberta doživjet ćeš hrpu bitnih utakmica. Ako nisi pametan, uzet ćeš lovu i pobjeći.

54. ANDREI KIRILENKO (NETS), 73

Kakav luksuz. Kakav jebeni luksuz. Istina, da ga se izračunati, Netse će koštati puno više od onih 10 milja što ih nije uzeo Minnesoti (s tim da će njemu otići 3, a ligi skoro 14 milja kroz porez), ali kada imaš njega iza Piercea, Johnsona i Garnetta i samo čekaš trenutak da ga baciš na parket... Kakav luksuz. Kakav jebeni luksuz.

54. GREG MONROE (PISTONS), 73

Može li dodati šut s poludistance i postati kompletan napadač? Može li odigrati dovoljno dobru obranu da zadrži Smitha i Drummonda iza sebe? Po svemu sudeći ovo je sezona u kojoj će Monroeva doktrina u Detroitu ili konačno postati zakon ili nestati sa scene. A to bi bila šteta jer takva kombinacija radne etike (vrhunski šljaker) i talenta (izuzetan IQ) ne rađa se često.

56. JOE JOHNSON (NETS), 71

Stari dostojanstveno, ali što vrijedi kada onaj enormni ugovor svaki učinak stavlja pod povećalo. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se uklopiti u novi poredak u kojem bi logično bilo da se pretvori u vrhunsku 3&D opciju.

56. DAVID LEE (WARRIORS), 71

Jedna playoff serija bila je dovoljna da opet postane podcijenjen. Naravno da u Warriorsima nitko tako ne misli, iako bi se rado odrekli njegovog ugovora koji je za klasu previsok i za godinu predug. Svejedno, rijetko kompletan napadač s visokog posta koji nije ni izbliza toliko loš obrambeni igrač kao što bi neki željeli da vjerujete.

56. TIAGO SPLITTER (SPURS), 71

Naravno da je razlog zašto je ovako dobar taj što igra u Spursima. Ali, poanta je u tome da je stvarno učinkovit u tome što radi (igra obranu, zabija ono što mora, odrađuje prljavi posao i zna napamet cijeli sistem) - može Cousins imati sav talent ovoga svijeta, ali, nakon što ispali 15 cigli, izgubi 5 lopti i skupi 5 osobnih u 20 minuta, njegova momčad će uglavnom izgubiti. Splitter će zabiti 6 od 8 lopti, postavljati blokove cijelu noć i zalijepiti dvije banane i otići doma s W na računu.

56. THADDEUS YOUNG (SIXERS), 71

Zajeban strijelac koji će ove godine imati dozvolu za ubijanje. Što možda neće biti sjajno za njegove postotke jer nije toliko dobar da živi od izolacije, ali ima dovoljno vještina da napumpa gole brojke.

60. JIMMY BUTLER (BULLS), 70

Nebo je granica - već sada je savršen 3&D stroj, razvije li kreativnu stranu igre možda govorimo i o all-star kvaliteti. Dvoboji njega i Georgea bit će obilježje centralne divizije idućih 8 godina. Jedva čekam imati 41 godinu i gledati ih kako se kolju. I uopće ne kenjam, stvarno to mislim.

60. RUDY GAY (RAPTORS), 70

Gay is okay. Sada kada smo to konačno svi prihvatili, dakle ne radi se o all-star igraču, pokušajmo ga cijeniti zbog onoga što jeste - solidan all-round koji bi odlično zaokružio petorku kada bi imao manji ego. I pratimo hoće li poboljšani vid pomoći kod šuterskih postotaka.

8Jul/1318

SHOPPING SPREE, DAYS 6. & 7.

Posted by Gee_Spot

PISTONS

Potpisom Smitha, Dumars je izgleda opet ponovio istu grešku kao i 2009. kada je prostor na salary capu uzalud potrošio na Bena Gordona i Charliea Villanuevu. Mlada momčad, kojoj pod hitno trebaju pojačanja na bokovima i koja na rosteru nema pouzdanu jedinicu, tako je najveći dio raspoloživih sredstava potrošila na krilnog centra koji voli potezati iz vana iako nije šuter i koji samo zauzima prostor pod košem najvažnijim igračima franšize, Monroeu i Drummondu. S kojima, dodajmo i to, ne dijeli ni putanju karijere u smislu da će ikada zajedno dočekati napraviti velike stvari. Ukratko, umjesto da im dovede nekoga tko će im pomoći u razvoju, Joe je lovu spiskao na tipa koji će po svemu sudeći taj razvoj samo usporiti.

Tako barem glasi pesimistična verzija ovog događaja, koja je posebice točna u ovoj tezi o zauzimanju prostora - Smith će definitivno imati problema surađivati istovremeno s oba visoka Pistonsa jer, bez obzira što se i dalje tu i tamo može spustiti na trojku kako bi stvorio povoljan matchup u napadu ili kako bi pomogao u obrani, Smith je najkorisniji u reketu na svojoj poziciji četvorke.

Međutim, postoji i nešto optimističniji pogled na stvar koji, barem kratkoročno, sugerira da ovo nije potpuno besmislen potez. Naime, Pistonsi su prošle sezone bili šuplji na bokovima, ali su jednaku rupu imali i na četvorki gdje je većinu minuta pojeo dvojac Maxiell-Jerebko. Ako ćemo na Smitha gledati kao na zamjenu za dotične, onda se radi o apsolutnom pojačanju. Što nas vraća na Monroea i Drummonda - njihova zajednička budućnost do sada je uglavnom fama neutemeljena u realnosti jer Pistonsi ih lani praktički ni nisu koristili istovremeno osim zanemariv broj minuta pri kraju sezone.

Tako da projekcije koje uzimaju u obzir isključivo postavu sa Smithom na trojci, Monroeom na četvorci i Drummondom na petici nisu nužno na pravom tragu - možda do problema sa širenjem obrana neće ni doći ako se i dalje nastavi lanjski trend minimalnog zajedničkog korištenja Monroea i Drummonda na koji su se tadašnji trener Frank i stručni štab odlučili iz logičnog razloga, a taj je što ni jedan ni drugi nisu u stanju zabiti šut s vrha reketa.

Monroe ima potencijal za razviti tu stranu igre, ali, dok se to ne dogodi, nitko nije toliko lud u današnjoj NBA, u kojoj je svaka iole ozbiljnija momčad spremnu zaigrati neku verziju zone, istrčati na parket s tri igrača koja nemaju barem prosječan šuterski domet i učinak. Barem se nadam.

Uglavnom, kako je Drummond i dalje prije svega projekt - ne zaboravite da još uvijek nema ni 20 godina - možemo očekivati kako će Monroe ostati na petici gdje njegov osjećaj za asist najbolje dolazi do izražaja i kako će sa Smithom formirati dvojac koji će biti svojevrsna kopija onoga što su u Atlanti igrali Horford i Josh, obojica također sjajni razigravači. Drummond bi u ovom scenariju i dalje služio da kao kaznena ekspedicija uništava nedorasle druge postave i nabija sulude brojke s klupe u limitiranoj roli.

Jasno, uskoro, a možda to bude već i na pola iduće sezone, Drummond će postati sila koju više neće moći biti moguće zadržati u ulozi podizača energije i tada će trebati donijeti odluke koje će minimalizirati potencijalni negativni učinak ovoga tradea, a koji su vezani isključivo uz korištanje Smitha na perimetru. Do tada, Pistonsi će imati jednu od boljih rotacija visokih u ligi.

Što nas dovodi do ipak ključnog problema - da li je ta rotacija sama po sebi dovoljna za playoff? IOR nije optimističan, iako bi ovaj trenutni raspon od 35 do 39 pobjeda u koji svrstava Pistonse dogodine mogao biti i dovoljan na ovakvom Istoku. Uglavnom, razlog za pesimizam je očit - Detroit i dalje nije riješio problematiku bokova gdje na trojci i dalje nemaju bolju opciju od Singlera, a na dvojci im je kao starter zacrtan rookie. Kada ovome dodaš da ni Knight nije rasni već priučeni playmaker koji se puno bolje snalazi u spot-up situacijama, sve postaje jasno.

Dumars na raspolaganju ima još oko 5-6 milja prostora da pronađe pojačanje na boku ili na tržnici ili putem tradea, s tim da bi mogao otvoriti dodatni prostor ako amnestira Villanuevu. Obzirom da im nedostaje i play na kojega se mogu osloniti, taj potez postaje nužan jer, bez potrebne infuzije talenta i iskustva u vanjsku liniju, svi ovi milijuni potrošeni na Smitha mogli bi postati uzaludni već i u ovoj prvoj godini. Mislim, ako si doveo pojačanje i praktički mu dao ključeve franšize, a to pojačanje te nije u stanju odvesti niti u playoff, o čemu mi ovdje pričamo osim o još jednom krivom potezu Dumarsa?

BLAZERS

Dovođenjem Wrighta postalo je i službeno - Blazersi imaju klupu za iduću sezonu. Bočna rotacija Batum-Matthews-Wright miriše na playoff, iza Lillarda imaju McColluma, a tu je i Lopez da čuva leđa Aldridgeu. Dobiju li bolje igre od Leonarda i uspiju li pronaći korisne uloge Robinsonu i Bartonu, mogla bi ovo biti i jedna od opasnijih klupa u ligi, što je popriličan preokret u odnosu na lani. Za sada ih IOR svrstava negdje između 41 i 45 pobjeda, što nije garancija playoffa na konkurentnom Zapada, ali je svakako u pitanju ozbiljan korak naprijed. Možda nisu odigrali najbolje što se moglo cijelu ovu igru s popunom centarske pozicije (a možda je i dalje igraju, imaju dovoljno mladih igrača da pronađu pojačanje do kraja prijelaznog roka), ali su barem riješili drugi veliki problem, klupu.

Meni jedino nije jasno gdje su za ovo vrijeme, dok su se Blazersi dogovarali s najboljim preostalim tricašem na tržištu, bili Thunder i slične momčadi kojima bi dobro došao swingman sposoban igrati solidnu obranu na boku i potezati trice. Obzirom da su ga Blazersi dobili po realnoj cijeni i da nije bilo licitiranja, a da su na tržišu već ugrabljeni najbolji 3&D swingmani, to pokazuje ili neprimjeren nedostatak interesa ili vizije kod konkurencije.

Koliko god dovođenje Wrighta bilo sjajan potez, potpis Earla Watsona je već klasični flop Blazersa. Pored dva klinca razumljivo je što su htjeli da im treći play bude veteran, ali su definitivno mogli naći jednoga koji još uvijek može igrati. Srećom, odradi li McCollum pola onoga što od njega očekuju, ovo neće biti ni bitno.

ROCKETS

Potpisi Garcie i Casspia za minimum definitivno nisu potezi koji će zaokružiti jezgru Harden-Howard, ali, kako je iznimka od oko 3 milje i dalje ostala nedirnuta za dovesti još jednog swingman ili četvorku koja može razvući reket (plus, tu je uvijek i opcija tradea Asika ili Lina), nisu ni loši za popunu klupe. Garcia je lani imao onu tricašku epizodu u playoffu protiv Thundera koja je sigurno ostala u sjećanju i upravi i navijačima, a Casspi je čak i lani, u najgoroj sezoni karijere, tricu gađao s 33%, što znači da bi u teoriji mogao nadoknaditi barem dio Delfinova učinka.

NETS

Livingstone je ok rješenje za back-up playa, pogotovo kada uzmemo u obzir financijsku situaciju u kojoj se nalaze Netsi. Ponovi li lanjsko izdanje iz Clevelanda kada je povremeno igrao čak i startne minute, mogla bi ovo biti i krađa, posebice zato što je Livingstone sposoban čuvati više bekove, čime bi se otvorila mogućnost korištenju njega i Terrya kao svojevrsnog dvojca s klupe - to je već luksuz za rotaciju sastavljenu od pet preskupih startera. Ipak, najvažnije od svega je da su Netsi i dalje sačuvali poreznu midlevel opciju koja bi, kako stvari stoje, ipak mogla biti potrošena na Bogdanovića. Naravno, iako je većina naših medija već požurila stvar proglasiti gotovom, ona je daleko od takve, ponajviše zbog samog Bogdanovića koji se još ne može odlučiti da li prihvatiti novi izazov ili ostati u poznatoj žabokrečini.

MAVS

Ako su već krenuli tražiti pojačanja za playoff borbu, onda je potpis Harrisa dobar potez obzirom da se radilo o vjerojatno najboljem back-up playu preostalom na tržištu. Harris je combo sposoban odigrati i poneku minutu u paru s Calderonom, ali kao dvoglavo playmakersko čudovište ovaj dvojac bi trebao biti u stanju sprovesti većinu Carlisleovih zamisli u djelo, što lani definitivno nije bio slučaj s Collisonom i Jamesom. Jedini problem je što ovo znači da nema minuta za rookiea Larkina, što je šteta i za njega, ali i za Mavse koji propuštaju priliku razviti igrača od kojega bi dugoročno mogli imati koristi.

CLIPPERS

Dovođenje Collisona kao zamjene Paulu i ostanak Barnesa kao uber-podizača energije na bokovima sjajni su potezi koji čine njihovu rotaciju na vanjskim pozicijama još ubojitijom. Ali, kad uzmemo u obzir da su na njih dvojicu upravo potrošili midlevel, postavlja se pitanje kako se misle pojačati pod košem? Eventualni ostanak Odoma (koji je izvjestan jer imaju njegova Bird prava i mogu mu platiti puno više od minimuma ako bude potrebno) i Barnesova sposobnost da povremeno odigra četvorku u niskim postavama pokrit će minute koje ostanu iza Griffina, ali i dalje ostaje otvoren problem zvan Jordan. Rivers će morati ili češće koristiti niže postave (Del Negro nije imao taj običaj) ili Odoma u završnicama (Vinnieva omiljena strategija) kako bi izbjegao hack-a-Jordan taktiku u zadnjih 5 minuta utakmice, a to znači da ostaju s jednim poprilično ozbiljnim problemom koji bi ih u playoff mogao koštati glave. Turiaf ili bilo koji drugi centar za minimalac ovo neće riješiti, eventualno tek midlevel dogodine.

CAVS

Konačno solidan potez Cavsa koji istovremeno donosi sigurnost iza Irvinga i Waitersa (potrebnu zbog sklonosti ozljedama prvoga i upitnog razvoja drugoga), usmjerava ih prema playoffu i pri tome nije zahtijevao pretjerano skup ugovor. Jack će opravdati ulogu šestog igrača kao zamjena za obje bekovske pozicije, a kako jednako dobro funkcionira i kao play i spot-up opcija, praktički rješava kvalitetnu vanjsku rotaciju. Ono što ne rješava je pitanje obrane jer praktički dodaje još jednog ispodprosječnog obrambenog igrača već poprilično neučinkovitoj i problematičnoj podjeli uloga na tim pozicijama.

Također, njegove kvalitete će do punog izražaja doći samo ako Irving i Waiters budu u stanju igrati na razini na kojoj su lani igrali Curry i Thompson, što će dovesti do situacije u kojoj će Jackove vrline biti bonus kao što su bile i u Oaklandu. Bude li Irving često van parketa i, još važnije, ne pokaže li se Waiters spremnim šutirati više od mizernih 41% iz igre, odnosno od slabašnih 31% za tricu, Jack bi mogao dobiti puno važniju ulogu nego to itko želi, pa bi se te vrline mogle pretvoriti i u mane pod pritiskom većih očekivanja.

Brown će morati pronaći idealan balans, a to će posebice teško biti napraviti u obrani obzirom da Jack ima problema s čuvanjem bržih igrača kao i Irving. Istovremeno, usprkos solidnim fizikalijama i iskustvu, Jack nije toliko dobar da veći dio utakmice može čuvati dvojke, što će mu u ovoj momčadi biti primarni zadatak. Waiters ima noge i u teoriji bi trebao pomoći barem u pritisku na loptu, ali u rookie sezoni je bio uglavnom pogubljen u svim zamislivim situacijama, a posebice u obrani bokova. Ukratko, bez igrača koji može smetati protivničkim bekovima, Cavsi će i dalje imati ogromnih problema s obranom, a eventualno dovođenje stopera samo će zakomplicirati pitanje oko podjele minuta.

Uglavnom, Cavsi još imaju prostora koliko žele za pojačati se (imaju oko 15-16 milja na raspolaganju), a kako pogled na trenutni roster govori da se radi o momčadi teškoj 35 do 39 pobjeda bez očekivanih dodatnih pojačanja, očito je kako snovi o playoffu postaju realnost. Ali, ako misle udariti temelje nečemu ozbiljnijem, onda bi bilo vrijeme da pogode s nekim potezom. Trenutno i dalje imaju rupetinu na trojki, a jedan Kirilenko je i dalje slobodan. Brown je već najavio da će Gee, Karasev i Clark tijekom trening kampa imati šansu izboriti se za ulogu startera (dobra vijest je da ne spominje Bennetta u ovim kombinacijama), a, kako je dolazak Karaseva još uvijek upitan, možda bi najbolje bilo razmisliti o angažmanu provjerene klase.

BUCKS

Bucksi pale novac ne sve strane ne bi li skrpili roster i očito je kako ovdje više nema nikakve vizije, ako ju je ikada i bilo. Nakon Mayoa, dodali su i Pachuliu i Delfina (zanimljivo, obojica su već imala epizode u Milwaukeeu) za popriličan novac kako bi još jednom bili dovoljno loši za ne uhvatiti playoff, ali i dovoljno dobri za boriti se za njega. Šteta, jer su bili u idealnoj situaciji potpuno okrenuti stranicu i započeti ozbiljni rebuilding, ili ganjanjem pickova ili angažmanom igrača koji sutra mogu imati neku vrijednost (mislim, tko će se u skoroj budućnosti otimati za Pachuliu ili Mayoa?). Ovako, Hammond još jednom samo pokušava odgoditi neizbježno, a to je vlastiti otkaz.

KINGS

Preplatili su Landrya, ali očito je trener Malone želio čovjeka s kojim je do jučer surađivao u Warriorsima kako bi što lakše implementirao svoj sistem i vrijednosti u svlačionicu Kingsa. Landry donosi ozbiljnost u rotaciju pod košem, ali i otvara pitanje mogućih novih tradeova obzirom da su i Thompson i Patterson puno korisniji kao krilni centri, odnosno da ni sam Cousins nije idealno rješenje za peticu. Upitnik je time veći što su Kingsi propustili šansu dovesti Lopeza, koji bi im i poziciono i financijski bio od veće koristi nego Landry. Koji očito nije mogao odbiti duplo veću cifru od onih koje su mu nudili Clippersi i Spursi - super je boriti se za naslov, ali još je bolje spremiti na banku dodatni vagon dolara.

SPURS

Spursi su odavno prekrižili Blaira u svojim planovima, tako da je dovođenje Pendergrapha kao petog ili šestog visokog razumljiv potez. Izgleda da nisu dirali midlevel, to je najvažnije, tako da ga i dalje imaju na raspolaganju za eventualni potpis Kirilenka ako ovaj ostane bez boljih ponuda, iako s već 14 garantiranih ugovora postaje upitno da li će posegnuti za još jednim veteranom ili će šansu dati nekom mladom igraču, poput njihovog izbora druge runde Thomasa. Pendergraph je, slično Blairu, beskoristan u obrani, ali jednako solidno skače i, što je najvažnije, posjeduje pick & pop vještine koje su ključne da bi igrač zadatka bio od koristi u Popovom sistemu - zna postaviti blok, zna se kretati i zna zabiti s poludistance. Koliko se god radilo o nebitnom potezu, ovo možda bude čak i plus u odnosu na ono što je Blair pružao zadnje dvije godine kada je zbog manjka šuterskog raspona potonuo u rotaciji iza Diawa i Bonnera.

NUGGETS

Potrošili su midlevel na Hicksona kako bi dodali malo dubine pod košem, a koja im je neophodna obzirom na odlazak Koufusa (vjerojatno i Mozgova kojem bi najpametnije bilo da prihvati ponudu iz Rusije ako misli igrati košarku bez nečije ćune na licu). Bit će urnebesno gledati kako se Shaw muči složiti obranu oko trojca McGee-Faried-Hickson (ovo je možda šansa za Arthura da oživi karijeru jer među ovom ekipom on jedini donekle zna igrati pozicionu obranu), ali Hicksonova meka ruka s poludistance dobro će doći za otvoriti prostor u napadu koji je prošle godine Karl jedva trikovima uspijevao održati podmazanim u trenucima kada bi igrao s dva visoka. Doduše, JaVale je toliko pokretan i dug da će samo na račun energije biti u stanju zatvoriti sredinu na 20 minuta, ali, čim njega ne bude u blizini, a posebice bude li Hickson opet prisiljen glumiti peticu, reket Denvera bit će otvoreniji od vagine Gianne Michaels.

Tagged as: 18 Comments
17Feb/1314

THE RANKINGS, WEEK 15.

Posted by Gee_Spot

Ovotjedne rankingse posvećujemo trade deadlineu, stoga ćemo se uglavnom baviti potencijalnim tradeovima (zacrtajte si 21.2. u kalendaru jer radi se o jednom od najzabavnijih dana u godini). I to kroz više kutova – uz to što u obzir uzimamo priče o kojima se šuška, bacit ćemo pogled na trenutno stanje duha svake franšize i ocijeniti da li uopće imaju mogućnosti, želja ili potreba za tradeom. Također, bacit ćemo pogled na područja koja treba pojačati za momčadi koje su još uvijek fokusirane baš na ovu sezonu (dakle, sve one koje nisu zaglibile u lutriji). Uzbuđenje raste jer kao što je rekao jedan mudar čovjek “NBA trade deadline is like a box of chocolates – you never know what you’re gonna get”.

Međutim, prije nego prijeđemo na momčadi, navalimo odmah na jednu hipotezu o kojoj se začudo ne priča dovoljno i koja se tiče cijele lige. Naime, na ljetnom tržištu će biti solidnih igrača, ali samo su dva franšizna imena u opticaju, odnosno samo dva imena imaju toliku težinu da ih možemo smatrati za donositelje instant promjena u ukupnom odnosu snaga. Franšize ne rastu na grani, stoga je jasno da će se oko Paula i Howarda voditi najveća bitka i da će mnogima i ovaj trade deadline poslužiti za što bolje pozicioniranje za ljeto.

Jasno, sve govori u prilog tome da će Paul iskoristiti opciju dodatne godine koju mu mogu ponuditi samo Clippersi, koji uz novac imaju i sjajnu momčad sposobnu boriti se za vrh i dugoročno dobru situaciju obzirom na mladost Blakea Griffina. A i koliko god Howardov odnos s franšizom nije počeo na najbolji način, teško da postoji veća institucija u ligi od Lakersa, kao što ne postoji tržište na kojem se može bolje zaraditi izvan parketa. Međutim, već ta mala mogućnost da bi moglo doći do još jedne Howardove promjene raspoloženja dovoljna je da se otvore scenariji na koje treba pripaziti.

Evo o čemu se radi.

Ako su Josh Smith i Dwight stvarno tako dobri prijatelji, što ih sprječava da se udruže i naprave svoju super momčad? Jasno, s dva tako šuterski limitirana igrača ni jednom treneru ne bi bilo lako, ali dominacija u reketu i obrani teoretski bi trebala sakriti sve rupe (doduše, na primjeru Lakersa ove godine vidjeli smo da je teorija jedno, a praksa nešto sasvim drugo). Jedine momčadi koje imaju dovoljno prostora da ih potpišu obojicu su Cleveland (ako bi obojica dala maleni popust u stilu LeBrona i Wadea), Milwaukee (ako Ellis ode i ako puste Jenningsa da odšeta) i Atlanta, a, uz malo sreće tijekom prijelaznog roka, ovom popisu mogli bi se priključiti još Orlando, Dallas i Phoenix.

Cavse i Buckse odbacimo odmah – nema šanse da likovi poput Smitha i Howarda žele najbolje godine karijere provesti u centralnoj Americi (Cavsima je ionako svejedno obzirom da u Irvingu imaju svoj temelj za 10 uspješnih godina, dok su Bucksi ionako navikli biti trinaesto prase). Atlanta ostaje idealna destinacija, ali, sudeći po vijestima koje od tamo stižu zadnjih dana (Smith je odbio produženje ugovora, a Ferry mu je odbio dati puni max), priča o tome kako je njegovo prijateljstvo s Dwightom mamac kojim će Hawksi upecati veliku ribu ostaje samo - priča.

Orlando ne dolazi u obzir iz očitih razloga (a i nije da bez obzira na svu silu pickova mogu nekome uvaliti Turkogluov ugovor, bez čega se ne mogu ni uključiti u tržnicu), tako da nam ostaju Dallas i Phoenix. Da bi otvorili prostor za dovesti dva max igrača, Mavsi bi se trebali riješiti zadnje Marionove godine, a Sunsi bi trebali zamijeniti dugoročne ugovore Gortata i Duleya za nekolicinu zadnjih godina koje će moći izbrisati na ljeto.

Obje lokacije su dovoljno atraktivne tako da sve skupa ima smisla – nisam siguran da Cuban baš želi Smitha obzirom na Dirkovo prisustvo, ali Dwight je definitivno njegova najveća želja, obzirom da su puštanjem Chandlera jasno poručili da nemaju namjeru trošiti max lovu na ikoga osim na franšizne igrače. Sunsi pak žele izbjeći rebuilding i ovo bi im bila idealna prilika. Mogu ponuditi najbolje medicinsko osoblje u ligi, što je za Howarda svakako bitno (Superman je Superman samo kada je neranjiv - kao što je ova sezona pokazala, Howard izvan fizičke top forme nije ni izbliza dominantan igrač iz jednostavnog razloga što nema tehniku na koju se može dočekati obzirom da je njegova igra isključivo bazirana na atleticizmu).

Jasno, obzirom na ligu u kojoj se max ugovora rješavaju na sve strane, još jedno prijateljsko okupljanje teško će proći. Ali, ako neka od ovih momčadi idućih dana i posegne za Smithom, napravit će to tek kao prvi potez u jednoj dugoj partiji šaha. Kako god se rasplele stvari, imam nekakav osjećaj da će Mavsi dobro proći u svemu . Čak i ako ne posegnu za Smithom u idućih tjedan dana, nešto mi govori da Cuban neće ignorirati Dwightov posjet Dallasu kao što je to napravio u slučaju Derona Williamsa.

1. SPURS (5590)

Urnebesne glasine o interesu za Smithom ili Jeffersonom nećemo komentirati. Doduše, Smith bi bio upravo ono što im treba da skinu Thunder, ali ne i ako bi se pri tome odrekli Leonarda i Splittera - takva zamjena bi ih samo zavrtila u krug. Za neke druge, gotovo bezobrazne opcije (Splitter i ugovor Captain Jacka za Smitha), Danny Ferry sigurno nije zagrijan, bez obzira koliko vezan uz Spurse bio. Uglavnom, kako nemaju previše opcija (osim Jacksonovog ugovora kojega teoretski mogu pretvoriti u još skupljeg veterana, što bi bilo potpuno suprotno od onoga što rade inače), ovaj trade deadline bi trebao proći bez njih.

2. THUNDER (5190)

Kao što je i nedavna utakmica protiv Heata pokazala, treba im visoki igrač kojega mogu poslati na Bosha jer s ovakvim pristupom nemaju šanse protiv Heata. James i Wade još uvijek imaju malu individualnu prednost pred Durantom i Westbrookom, ali ona je praktički neprimjetna pored jaza koji dijeli Thunder i Heat u dva segmenta:

- Bosh je apsolutna matchup noćna mora za njihove visoke, pogotovo kada bacaš 24 minute na Perkinsa koji gubi svaku vrijednost čim se izvuče iz reketa, a protiv Bosha samo to i radi (također, za umrijeti od smijeha je početak utakmice, kada je Brooks tražio da se igra na Perka kojega je čuvao Battier, kao da je Oklahomi protiv Miamia problem napad pa treba koristiti mismatch – mislim, ako ispadaš iz vlastitog ritma da bi hranio "strijelca" poput Perka, tek tada upadaš u probleme i na tom dijelu parketa)

- Heat se osjeća sjajno u svojoj koži i svojoj igri u napadu gdje se sve svodi na dodatni pas. Oklahoma takav definirani identitet još ni izbliza nema, još uvijek je previše situacija u kojima su Durant i Westbrook prisiljeni kreirati 1 na 5 i još uvijek se osjeti da nisu dosegli plafon. Heat je doslovno dominirao 48 minuta, kontrolirali su svaki segment utakmice pri čemu su ostavili dojam profesora u rangu Spursa. S jednom bitnom razlikom u odnosu na San Antonio - mogu parirati Thunderu atleticizmom.

Kako doći do igrača koji će im pomoći u eventualnoj reprizi lanjskog Finala? Opcija imaju zahvaljujući gomili lutrijskog talenta kojega mogu ponuditi, ali pitanje je hoće li nešto poduzeti već sada ili će čekati ljeto. Ako bi bili voljni odreći se Lamba i picka Raptorsa, mislim da su im Sunsi idealni partneri jer, obzirom na kontekst u kojem se nalaze, nikome ne bi bolje došao igrač poput Gortata. Ni on nema idealnu pokretljivost kada su izlasci izvan reketa u pitanju i teško da bi mogao pratiti Bosha 40 minuta, ali bi svakako olakšao život Ibaki pošto bi donio razinu više u svaki segment igre, a da pri tome Thunder ne bi izgubio previše od sirove snage na niskom postu.

3. CLIPPERS (5135)

Fali im još jedan visoki na kojega bi se mogli osloniti u završnici, a tu imaju ultimativni chip u Bledsoeu. Mali problem leži u tome što bi u većinu tradeova morali uključiti Butlera koji ima sve manju vrijednost (ili Jordana, ali to tek nema smisla - tada bi im opet falio jedan čovjek pod košem), ali daleko od toga se radi o nečemu neizvedivom. Pitanje je naravno žele li se uopće riješiti čovjeka koji ima potencijala biti x-faktor u playoffu i koji će im biti itekako potreban otpadne li Billups opet iz rotacije (sjetimo se samo kako je lani protiv Memphisa Bledsoe praktički bio ključan zbog razine energije koju je donosio svaki put kad bi stupio na parket).

Također, ne bi bilo loše da mogu trejdati i trenera. Naime, glavni razlog zbog kojega su upali u onu crnu rupu dok nije bilo Paula ne krije se samo u činjenici da su ostali bez najboljeg igrača. Takav gubitak se uvijek osjeti, ali Clippersi imaju dovoljno drugih opcija da održe razinu igre na visini. Ali, ako ste ih gledali u tom periodu, onda znate o čemu pričam - Del Negro jednostavno nema ni onaj najosnovniji sistem na koji se momčad može dočekati kada pojedinac poput Paula nije na visini zadatka. CP3 je na takvoj razini da apsolutno može nositi toliki teret, posebice u završnicama. Niz njegovih slash & kick akcija uz dozu pick & rolla dovoljni su da Clippersi budu među najboljim napadima lige.

Ali, što se događa kada Paul nije u top formi? To smo vidjeli lani protiv Spursa, kada je zbog problema s preponama i prstom desne ruke, ali i zbog taktike Spursa da ga udvajaju na svakom pick & rollu, Paulov učinak prepolovljen – Clippersi su jednostavno nestali s lica zemlje. To nam pokazuje i ovaj nedavni niz poraza u kojem je plan B bio jednostavno spuštati loptu Blakeu u post-up situacijama, a, ako to ne prođe, onda neka Crawford i Bledsoe improviziraju i smisle nešto. Mislim, koliko god da je dubina rotacije pod košem problematična, ovakav banalan plan igre nije ništa manji problem u kontekstu u kojem imaš Spurse (visoki IQ), Thunder (visoka razina talenta) i Heat (oboje).

4. HEAT (5065)

Potpisom s Birdmanom do kraja sezone oni su svoje poslove zaključili. Sada ga samo trebaju dovesti u formu da može igrati 20 minuta po utakmici jer borbenost, energija i skočnost koju pokazuje u ovih desetak koliko trenutno igra su definitivno na birdmanovskoj razini.

5. NUGGETS (4830)

Imaju višak swingmana i jednoga bi trebali pretvoriti u visokog sposobnog igrati obranu. Posao će im svakako olakšati iznimka koju imaju još od Neneovog tradea – teoretski, uz njenu pomoć mogu dovesti Gortata iz Sunsa za par budućih pickova bez da uključe Chandlera ili neko drugo ime. U svakom slučaju, imaju dovoljno oružja da se uključe u bitku i izađu iz nje jači nego ikada, što je važno misle li eventualno iznenaditi San Antonio ili Oklahomu. Držati oko na njima jer ne zaboravimo da su i zadnje dvije godine bili izuzetno aktivni upravo u ovo doba godine (odlasci Mela i Nenea).

6. GRIZZLIES (4420)

Oba oka drže na šuterima poput Korvera i Reddicka, iako sumnjam da će iznimka koju su dobili za Gaya uz dodatak Tonya Wrotena biti dovoljna da ih izvuku iz matičnih momčadi. Jasno, s jednim takvim potezom Memphis bi opet preskočio Denver u ulozi najopasnije plutajuće mine na Zapadu.

7. KNICKS (4350)

S razlogom se smatraju drugom momčadi na Istoku, tako da nemaju potrebe ništa dirati osim u slučaju da ne iskrsne neka nemoralna ponuda kojom bi se riješili Amareovog ugovora, što bi otvorilo vrata eventualnim promjenama možda već dogodine.

8. ROCKETS (4260)

Svakako će ciljati na Smitha ili nekoga od dostupnih visokih već sada, jer poštena četvorka im treba već ove sezone obzirom na sve izvjesniji playoff nastup. Obzirom da im neće biti lako složiti potreban paket za jedan tako visoki ugovor bez uključenja treće strane, moguće je da ipak aktivnosti odgode do ljeta.

9. PACERS (4245)

Granger je u izlogu, ali teško je naći kupca za igrača koji se vraća nakon ozbiljne ozljede koljena i uz to je ozbiljno pretplaćen. Ako ništa drugo, uvijek mogu ciljati na nečiji nedostatak vizije. Naravno, na spomen nedostatka vizije odmah mi na pamet padaju Sunsi – ako su toliko uporni u svojoj potrazi za zvučnim imenom, bi li se bili spremni odreći svog toliko već puta spomenutog paketa Dudley-Gortat za Grangera? Indiani bi ovakav dvojac svakako dobro došao da se pokrpaju na najslabijim pozicijama (drugi bočni, treći visoki) i istaknu kao druga najbolja momčad na Istoku.

10. WARRIORS (4200)

Nema potrebe za paničnim tradeovima. Bogut je zdrav, Curry se još nije raspao, a rano je za procjene o tome koliko su Curry i Thompson, odnosno Lee i Bogut kompatibilni. Trebaju se pripremati za playoff jer nakon all-star pauze čeka ih izuzetno povoljan raspored – dvije trećine utakmica igraju doma, od toga većinu protiv lutrijskih momčadi. Koliko god su u zadnjih mjesec dana imali najgori mogući raspored, sada im se to vraća u vidu jednog od najlakših i, osim u slučaju epidemije ozljeda, teško je zamisliti scenarij po kojem neće završiti negdje između 45 i 50 pobjeda, što će biti i više nego dovoljno za povratak u playoff.

11. LAKERS (4150)

Ionako već skučen manevarski prostor (imaju opciju dovesti par veterana za minimalac, ali uopće ne žele trošiti niti tu siću jer im svaki dodatni ugovor dodatno povećava visinu poreza kojega moraju platiti) dodatno je smanjen ozljedom Gasola (obzirom na ozljedu stopala, teško da će naći momčad koja misli da bi od njega ove sezone mogla imati koristi), a to znači da će vjerojatno preživljavati do ljeta uz nadu da se Dwight neće raspasti, ali i da će ga zadržati nakon sezone. Čovjek se, inače, više uopće ne srami reći da mu je na prvom mjestu ipak vlastita karijera i kako je isključivo fokusiran na oporavak kako bi dogodine bio onaj stari - ni u jednom trenutku ne spominje važnost trenutka, što sigurno Kobea i Nasha tjera da si čupaju sijede kose (koja sjajna potvrda one vječne da je istina u očima promatrača). Ako Howard ostane, a imat će 20 milja dodatnih razloga za to, nešto mi govori da će iduća sezona biti jednako zabavna (osim ako ste dio ove svlačionice, onda sumnjam da vam je do zabave).

12. CELTICS (4080)

Tu je stvar jasna – ne dobije li Ainge nemoralnu ponudu, KG i PP ostaju temelj još jedne playoff epizode. Dakle, što se eventualnih pojačanja tiče, tu se ništa nije promijenilo od početka sezone – treba im jedan prosječan visoki igrač kojega mogu uključiti u rotaciju (potreba dodatno pojačana gubitkom Sullingera). Samo, gubitak Ronda i Barbose bitno mijenja jednadžbu – Celticsi sada nemaju višak u vanjskoj liniji koji mogu uključiti u trade i trebat će biti itekako domišljat kako bi se došlo do centra, a da se pri tome ne slabi trenutno krhki balans na perimetru.

13. BULLS (3935)

U svjetlu novih vijesti o Roseu (koji je opravdano oprezan obzirom na sve milijune koji su u igri, s tim da oni Adidasovi debelo nadmašuju one Bullsa), stvarno ne bi bilo loše malo pojačati konkurenciju na jedinici, a ni dovesti još jednog iskoristivog visokog kako se svijet ne bi raspao u slučaju ozljede Noaha ili Boozera (naravno, nikada nije na odmet ni pošteni tricaš - Bullsi su već tradicionalno uz Memphis najgora momčad lige kada je šut s perimetra u pitanju, a u bitku za Redicka se mogu uključiti ako su spremni odreći se picka Bobcatsa koji 2016. gubi sve zaštite). Međutim, nije da imaju previše toga za ponuditi osim Boozerova ili Hamiltonova ugovora (Butler je nedodirljiv zbog rookie ugovora, a Belinelli je osiguranje na vanjskim pozicijama). Hamilton bi mogao biti zanimljiv nekome željnom uštede (iduće godine garantirana mu je samo 1 milja), ali tu se i krije ironija cijele priče - Bullsi su na vrhu liste takvih, a napraviti trade sa samim sobom nije dozvoljeno po novom kolektivnom.

14. HAWKS (3890)

Kako je plan o oslobađanju salary capa kojim bi se napalo Paula i Howarda na klimavim nogama, pitanje je u kojoj mjeri trenutni Ferryevi planovi ovise o široj slici. Smith je na izlaznim vratima, ali ovo nije momčad kojoj trebaju pickovi ili mladi talenti da bi ga morali mijenjati već sada po svaku cijenu (a i pitanje je što uopće mogu dobiti za Smitha kojega eventualna iduća momčad možda samo renta do ljeta). Raspon smjerova u kojima mogu krenuti dogodine je ogroman upravo zato što praktički kreću od nule, stoga to i ostavimo za ljeto. Sada je bitno istaknuti da će im u slučaju eventualnog Smithovog odlaska hvatanje dobre playoff pozicije na Istoku postati puno teži zadatak (obzirom da su ostali i bez Williamsa), što dovodi do sljedeće škole misli.

Obzirom na trenutnu poziciju na Istoku, zar za sve uključene jednostavno ne bi bilo najbolje ostati zajedno do ljeta? Hawksi se u tom slučaju mogu nadati lovu na top 4 pozicije na Istoku i prednost domaćeg parketa u playoffu, a Smith može dodatno nabiti cijenu u relevantnoj momčadi. Ako i odšeta bez da išta dobiju zauzvrat, barem imaju nešto više od 30 milja prostora kojima se mogu utješiti. A Ferry nije blesav pa da ih odmah potroši na prvog Joea Johnsona koji ušeta u grad – možemo očekivati da će, slično Dallasu, preplatiti nekoliko veterana tijekom jedne sezone kako bi čuvao fleksibilnost dok se netko vrijedan maxa ne pojavi na radaru.

Tu su i manji ugovori koji se mogu micati (Korver u slučaju da nekome treba šuter, Pachulia ako nekome fali mesa u sredini, Harris ako nekome treba back-up play), ali Hawksi baš i nemaju nekih značajnih rupa na rosteru da bi im direktna zamjena midlevel igrača bitnije pomogla. Trebala bi im dvojka sposobna kreirati šut (praktički, fali im Williams) i možda tu nađu zajednički jezik s nekom momčadi koja je također i dalje u playoff trci.

15. NETS (3730)

Ima li igrača trenutno u ponudi s kojim se ne dovode u vezu? Sve je to logično kada imate bahatog vlasnika i smotanog GM-a – na isti način su funkcionirali i Knicksi dok ih nisu doveli u red. Ono što njima stvarno treba je izvući nešto iz postojećeg bekovskog dvojca (dakle, treba srediti Deronove zglobove i zaustaviti vrijeme Johnsonu) ili da manje produktivne igrače (Humphries, Wallace) zamijene za produktivnije (i pri tome, naravno, dodatno povećaju visinu poreza kojega trebaju platiti - nije nemoguće zamisliti da stvarno zamijene Humphriesa ili Wallacea za nekakav dodatni cap killer ugovor poput onoga Amarea Stoudemirea). Ali, dok se njihova priča vrti oko tema kao što su "dolazak Bena Gordona" (koji im sigurno neće pomoći jer volume scorera imaju i dovoljno) ili "odlazak Geralda Wallacea" (više se nitko ne otima za swingmana bez šuta koji je izgubio dobar dio fizikalija koje su ga činile graničnim all-star igračem) čemu uzbuđivanje? I da, neizbježno pitanje – koga bi radije imali iduće 3 sezone, Derona i Geralda ili Favorsa i Lillarda? Točno to.

16. JAZZ (3610)

Misle li zadržati trenutnu prednost pred Lakersima, treba im playmaker. To je kratkoročna potreba, a dugoročno, pa valjda je konačno došlo vrijeme da se odreknu jednog visokog. Mada, nije u pitanju laka odluka – Millsap je igrač kojega je puno lakše uklopiti uz Favorsa i Kantera, dok je Big Al prva opcija bez koje bi napad zasigurno doživio udarac. Sve ovisi o tome što odrede kao prioritet – ako prije svega žele još jednom ispasti u prvom krugu, onda je najbolje čekati ljeto da riješe gužvu pod košem, a do playa mogu pokušati doći putem nekog manjeg ugovora (Watson ili Bell mogu nekome dobro doći za očistiti salary cap) kojega bi morali začiniti jednim od pickova prve runde (ionako imaju i svoj i onaj Warriorsa tako da se ne radi o nikakvom velikom gubitku).

17. MAVS (3580)

Mislim da su dovoljno pametni priznati kako je ovo još jedna izgubljena godina, odnosno da se neće pokušati pojačati na jedinici kako bi očajnički lovili playoff. Sudjelovati će eventualno u tradeu ako procijene da im to povećava šanse za ljetni ulov (mogući scenarij smo spominjali ranije). Vjerojatno im se ne žuri čak ni ostati bez Mariona obzirom da će njegove kvalitete dobro doći iduće sezone u slučaju da im se planovi A, B i C ne ostvare – dogodine mogu ponoviti scenarij sličan ovogodišnjem (s Calderonom na playu), a onda 2014. odlaskom Dirka imaju potpuno prazan salary cap (ako to žele).

18. BUCKS (3535)

Njih treba držati na oku jer su lanjskim tradeom Boguta pokazali da se ne boje povući riskantan potez. Doduše, bilo bi dobro znati po kojim je uvjetima Hammond dobio novi ugovor (da li mu je plan bio zadržati Jenningsa ili u planu imaju izgradnju oko mladih visokih, ako ikakvog plana imaju), tada bi lakše bilo predvidjeti poteze koje će raditi, ali opcija svakako imaju. Zadnje godine Udriha, Dunleavya i Dalemberta su uvijek atraktivna roba, a tu je i Ellis koji bi mogao pomoći nekom izazivaču, kao i hrpa zanimljivih mladih igrača. Uglavnom, mogućnosti je toliko da bi me šokiralo kad bi ostali s istim rosterom i nakon 21.2. Ne treba isključiti ni trenutni fokus na playoff – treba im ozbiljna opcija pod košem umjesto ove hrpe specijalaca kako bi dobili potreban balans i spriječili Ellisa i Jenningsa da ih upucaju u nogu svaku drugu večer (nekakav trade s Jazzom bi imao smisla ako se ne bi morali odreći svog playmakera, a tu su i dežurni krivci Sunsi koji možda u Ellisu vide ne samo rješenje za svoj problem kreacije na boku, već i dugoročnu opciju).

19. RAPTORS (3520)

Nema sumnje da će se Colangelo pokušati riješiti Bargnania. Ako uspije, bit će to dobra vijest za Raptorse. Odnosno, bila bi da nismo svjesni kako će zauzvrat uzeti još gori ugovor. Vjeruju li pak da i dalje imaju šanse boriti se za playoff (a evo ih već iznad Sixersa na našim rankingsima), onda bi trebali barem jednog swingmana pretvoriti u visokog igrača.

20. SIXERS (3235)

Pošto vjerojatno i dalje smatraju da se bore za playoff, i dalje je otvorena mogućnost da trejdaju Younga za pomoć pod košem (koja je ozljedom onog drugog Younga još hitnija). Bynum sigurno neće riskirati zdravlje i potencijalni pad vrijednosti (vrati li se na parket i zaigra ispod razine, to bi moglo dodatno povećati skepsu prema njegovom dugoročnom zdravlju i tako mu srušiti cijenu više nego da uopće ne zaigra ovaj ostatak sezone) kako bi se priključio borbi s vjetrenjačama, a to možda otvara mogućnost da ga čak i uključe u neki veći trade (iako bi to značilo da su se odrekli Iggya i Harklessa uzalud). Kako stvari stoje, izgleda da su osuđeni jedni na druge – Bynum nigdje ne može dobiti bolji ugovor, a Sixersima je ulaganje u njega jedina nada da će eventualno preskočiti novi bolni rebuilding.

21. PISTONS (3210)

Oni su svoje odradili, a dodatni tradeovi bi imali smisla samo ako postoji tržište za Stuckeya. Ili, zašto ne, možda bi opet mogli iskoristiti Calderona (moguće ga je trejdati samo solo) u nekom većem tradeu (tipa, pošalju ga u Jazz, Jazz negdje pošalje Jeffersona, a Pistonsi zauzvrat dobiju pick ili nekog mladog igrača uz veterana u zadnjoj godini). Dumars se može igrati, ali bitno je da više nema potrebe zaigrati se.

22. WOLVES (3165)

Obzirom da su ispali iz playoff utrke, mogli bi početi razmišljati dugoročno, a to znači da ne bi bilo loše riješiti se svih ugovora koji će im otežati zadržavanje Kirilenka i Pekovića. Royev će gotovo sigurno biti anuliran, a to što im više ne treba kvalitetan bek-šuter za lov na playoff ne znači da Ridnoura ili Bareu ne treba pretvoriti u nešto manje luksuzne back-up opcije (uostalom, tu je već Shved kao dežurni i jeftiniji combo-bek, tako da stvarno nema potrebe za još dvojicom). Uglavnom, momčadi kojima treba playmaker poput Jazza ili Bullsa mogle bi zagristi na veteranski mamac.

23. HORNETS (3105)

Eventualno bi mogli trejdati Lopeza ili Vasqueza koji nikada neće imati veću vrijednost, ali, obzirom da ih imaju prilike zadržati na skromnim ugovorima još koju sezonu i da znaju da od njih mogu dobiti solidnu produkciju, teško da će tražiti išta manje od prvog picka. Oni su u rangu Cavsa i Jazza, manja okupirani trenutnim problemima zbog slatkih briga koje ih čekaju u budućnosti, tako da mijenjanje jednog solidnog visokog za eventualnu pomoć na boku u ovom trenutku nema smisla jer ionako ne idu nigdje s kursa zvanog lutrija.

24. WIZARDS (3000)

Nešto specijalno za ponuditi nemaju (svoju šansu da postanu igrači na tržnici bacili su u vjetar onog trenutka kada su trejdali Rasharda Lewisa), mladih se neće odreći, a nemaju ni prostora na capu. Dakle, mogu mirno provesti ostatak sezone u miniranju šansi da se dokopaju visokog picka na draftu.

25. BLAZERS (2785)

Teoretski, ako misle ostati u bitci za playoff, trebali bi pretvoriti Hicksona u par igrača, ali, obzirom da je ovaj važan dio momčadi, teško da u bilo kojem poslu mogu dobiti dovoljno da se značajnije poprave. Tako da nije isključeno da će gledati dugoročno, možda pokušati za njega dobiti neki pick ili igrača na rookie ugovoru. I usput odustati od borbe za playoff, koja im je obzirom na preostali raspored ionako postala nemoguća misija - sistem ih iz tjedna u tjedan smatra sve slabijim konkurentom, gurajući ih u rang škart momčadi (ovaj tjedan su pali ispod 3000 bodova koji su neka imaginarna granica između najgorih od najgorih i momčadi koje imaju kvalitetu da se održe na životu).

26. MAGIC (2725)

U idealnoj su situaciji – mogu mirno čekati najbolju ponudu da unovče Redicka jer im se ne žuri nigdje. A gotovo sam siguran da će ga unovčiti jer nema smisla dati mu dugoročni ugovor obzirom da im Turkoglu, Nelson, Afflalo i Davis već žderu salary cap, a i sam Reddick nikada neće imati veću vrijednost nego što je ima sada (sigurno im neće vrijediti puno na ljeto kada će moći odšetati gdje hoće). Njima treba sva pomoć koju mogu dobiti u vidu mladih igrača jer ovakva sezona će se ponoviti barem još dva puta.

27. SUNS (2670)

U svojim rukama drže cijeli prijelazni rok – tek kada se pokrenu Dudley i Gortat, mogle bi se slagati preostale kockice. Obzirom na poznatu Sarverovu zaljubljenost u osrednjost, to bi vrlo lako moglo značiti da tradeova neće ni biti.

28. CAVS (2445)

Dovođenjem Speightsa odradili su ono što su morali, pojačali se pod košem da nalikuju više na NBA momčad, a manje na Bobcatse. Nešto slično bi trebali napraviti i na boku, ali (za razliku od Varejaoa) Miles i Gee nikako da se ozljede pa da ih prisile na povlačenje logičnog poteza. Još su 8 milja ispod salary capa tako da opet mogu uskočiti prilikom nekog većeg tradea kako bi preuzeli nečiji ugovor, ali naknada koju traže za pružanje ovakve usluge poprilično je visoka (pick prve runde). Uglavnom, njihove misli već su usmjerena ka draftu i dodatnom razvoju mladih u ovih zadnjih 30 utakmica.

29. KINGS (2260)

Obzirom na neriješeno stanje oko vlasnika i bezizlaznu rezultatsku situaciju, od njih ne treba očekivati ništa bombastično, pa čak ni one sitne korekcije. To uglavnom znači da je Evans vjerojatno nedostupan, iako bi u normalnim okolnostima bio zanimljiv rizik za neku playoff momčad.

30. CATS (1685)

Ovdje je mantra jasna – samo da Jordan ne napravi nekakvu glupost. Ako mogu pretvoriti Gordona u solidnog visokog tipa Humphries, to bi bilo super. Zašto ne, možda bi i škrtog vlasnika Bullsa mogli navesti da im ustupi Boozera za Gordona (dugoročno dobar potez za salary cap Chicaga, iako bi ove sezone Bullsima dodatno otežao već dovoljno težak život). Uglavnom, odlazak u ovom smjeru bio bi podnošljiv jer Bobcatsi si mogu priuštiti jedan loš max ugovor dok čekaju da mladi stasaju. Pri tome se samo ne smiju odreći još jednog lutrijskog picka, kao što su napravili kada su iz Bullsa doveli Thomasa, koji se pretvorio u jedan od najgorih ugovora u ligi (srećom, barem još imaju amnestiju). A što se tiča pojačavanja po pozicijama, obzirom da dugoročno imaju samo dva mjesta popunjena (Kemba kao top 3 bek, MKG kao startna trojka), mislim da je o tome iluzorno pričati.

2Jul/1212

30 FOR 30: ATLANTA

Posted by Gee_Spot

Početak sedmog mjeseca, spremaju se paklene vrućine, ali još je važnije da startaju tržnica, ljetna liga i pripreme za košarku na Olimpijadi. Uglavnom, bit će razloga za pisati o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu koliko hoćete. U pripremi je još jedan opširni summer frenzy esej koji će uglavnom baviti tržnicom i draftom, do srijede bi trebali imati spreman novi podcast posvećen istim temama, a danas krećemo s osvrtima na svih 30 franšiza, točnije na ono što je bilo i ono što će možda biti.

SCORE: 40-26

MVP: Josh Smith

X-faktor: klupa

Iako su ispali u prvom krugu, što se može smatrati korakom unatrag nakon lanjskog polufinala Istoka, Hawksi su odradili još jednu sezonu iznad očekivanja. Na kraju krajeva, od uspostave jezgre Johnson-Smith-Horford ova momčad napravila je poneki korak naprijed, poneki nazad, ali uglavnom se drži u pozitivnom balansu. Zašto pozitivnom? Zato što usprkos slijepoj ulici u koju su se doveli vežući budućnost uz jezgru koja je dosegla svoj maksimum, Hawksi ne odustaju od uporne, pobjedničke košarke koju je, nakon solidnih godina pod Woodsonom, novi trener Larry Drew podigao na novu razinu koja je rezultirala lanjskim neočekivanim prolazom protiv Magica, a zatim i ovom izuzetnom sezonom odigranom gotovo u cijelosti bez možda i najboljeg igrača, Ala Horforda.

Ključni potez kojim je Drew iz ograničenih unutarnjih resursa podigao momčad bazira se prije svega na promjeni igre u napadu, gdje su Hawksi nakon striktno izolacijske košarke pod Woodsonom postali nesebična družina koju krasi protok lopte i miksanje napadačkih akcija. Također, bitno je naglasiti da je razina obrane ostala ista (top 6 momčad po svim parametrima na tom dijelu parketa). Woodsonov recept, a nešto slično radi i u New Yorku, je relativno jednostavan – dati najboljim igračima odriješene ruke u napadu pod uvjetom da uzvrate maksimalnim angažmanom u obrani. Zato ne treba čuditi što je Carmelo Anthony nakon njegova dolaska igrao najbolju obranu u životu, niti što su Knicksi postali isključivo defenzivna momčad.

Drew je zadržao taj aspekt igre, ali pri tome mudro odlučio da forsiranje izolacija i 1 na 5 akcija nije rješenje za momčad koja nema rasnog strijelca te je u prvi plan stavio odličan osjećaj za pravovremeni pas kojega ima čak 4 od njihovih 5 idealnih startera (Smith, Johnson, Horford, Teague). Tako se na drive & dish igru Johnsona i Smitha nadogradio slasherski učinak Teaguea i Horfordovo razigravanja s vrha posta, što je bilo dovoljno da se jedan prosječni napad baziran na Joeu Johnsonu tijekom zadnje dvije sezone zadrži na prosječnoj razini usprkos Johnsonovom očitom padu. Izvrsno kruženje lopte omogučilo je tako da spot up situacije zamijene izolaciju kao osnova napada, a solidan učinak u pick igri, kretanju bez lopte, tranziciji, pa čak i post-up akcijama, donio je potreban balans osrednjem 1 na 1 učinku koji, ruku na srce, više nego iz stila igre proizlazi iz napadačkih limita prve tri opcije.

Nažalost, nikakva trenerska alkemija i nesebičnost ne mogu do kraja maskirati činjenicu da je Josh Smith očajan šuter kojega samo taj jedan segment igre drži ispod granice all-star kvalitete. Kad bi prestao forsirati vanjski šut, njegov učinak u zabijanju pod košem, obrani, tranziciji i organizaciji napada bio bi dovoljan da ga se smatra legitimnim all-star igračem. Igrajući bez Horforda ove sezone podigao je i skakački nivo igre, iako ne dovoljno da ga se smatra mašinom za skokove, ali kao drugi skakač u momčadi svakako može proći (bez Horforda u rotaciji najviše je patio ofenzivni skok). Uglavnom, dodamo li Smithovom šutu i sve lošiji učinak Joea Johnsona u 1 na 1 košarci koji je logičan i očekivan obzirom na pritisak godina, očito je kako Hawksi interno najveći napredak mogu napraviti dodatnim odustajanjem od izolacije nauštrb još više pick i cut akcija kako bi maksimizirali izuzetan kreativni potencijal petorke.

Individualno, eventualni iskorak Ala Horforda ili Jeffa Teaguea ostaje jedina nada u napadački napredak (pri tome svakako treba naglasiti da njih dvoje zajedno praktički nisu ni igrali u ove dvije godine). Horford je igrač bez mane, izuzetan skakač i asistent koji ima potencijala postati i vrhunski obrambeni igrač zaigra li ikada na svojoj prirodnoj poziciji, ali i njega trenutno napadački limiti drže u ulozi sekundarne opcije. Možda budući napredak leži upravo u povećanju njegove role, odnosno u usmjeravanju svih onih lopti koje ispuca Smith prema njemu. Horford je kvalitetan šuter s poludistance i s povećanim volumenom i više pick & pop akcija, možda iskoči u vrhunsko oružje koje je ovom napadu potrebno.

Da nije bilo spomenute ozljede, možda bi danas već imali takvu situaciju jer je Drew lani itekako povećao Horfordovu ulogu. Međutim, čak i ako ne izraste u franšiznog igrača, svojim all-round kvalitetama i bez izrazite rupe u igri, Horford je prvo ime ove franšize. Bi li eventualni odlazak Smitha povećao šanse da se razvije do kraja? Apsolutno, posebice ako bi se radilo o tradeu za igrača kao što je Pau Gasol čija sposobnost igre leđima u napadu i pokrivanja reketa u obrani bi omogučila Horfordu da se izvuče prema perimetru gdje i pripada. Ni jedan drugi potencijalni trade ovoga ljeta nema više smisla za Hawkse, a i Lakersi teško mogu dobiti veću vrijednost za Gasolovih 40 milja na dvije godine (Smith je toliko potrebno osvježenje napadu Lakersa koji bi ih preko noći pretvorilo u ozbiljnu tranzicijsku momčad iako ne bi riješilo pitanje šuta iz vana već bi ga dodatno pogoršalo).

Sad dolazimo do onog najzanimljivijeg dijela sezone Hawksa. Kako su usprkos ozljedi najboljeg igrača uspijeli održati razinu igre? Pa, recimo da odgovor na ovo pitanje nitko živ prije sezone ne bi pogodio. Naime, Hawksi su momčad iznad salary capa koja ne želi plaćati porez na luksuz, što ih limitira na princip rada u kojem postojeću jezgru okružuješ igračima za minimalac koje nitko drugi ne želi. I dok je bilo za očekivati da će njihovi skupo plaćeni igrači odraditi svoje, korist od klupe malo tko je mogao očekivati. Na kraju se ispostavilo da su Hawksi od svojih prolaznika dobili prosječan NBA učinak, koji bi izražen u pobjedama glasio negdje oko 10-11 utakmica. Naravno, ovo nije ni blizu Bullsima čija klupa (najbolja u ligi) donosi skoro 20 pobjeda, ali radi se o rezultatu u rangu Utah Jazza. Jedina razlika je što, eto, klupu Jazza doživljavamo kao korisnu zbog imena, dok ovu Hawksa uglavnom ignoriramo.

Ali, brojke ne lažu i učinak je itekako opipljiv. Ključna rezerva tako je bio Tracy McGrady, koji je odigrao solidnu sezonu na oba kraja parketa, ali ipak prije svega kao kreator u drugoj postavi. Iznad očekivanja u pojedinim dijelovima sezone odigrali su i Radmanović, Willie Green i Jannero Pargo, omogučivši Hawksima svojim šuterskim eskapadama da se kotrljaju u onim periodima kada su se udarni igrači zasluženo odmarali. Dodamo li na ovo izuzetan energetski učinak Ivana Johnsona (pomogao ne samo kao skakač već i agresivnim napadanjem obruča) i Kirka Hinricha (usprkos još jednoj ozljedi odigrao 48 utakmica kvalitetne obrane), dobivamo recept koji je uspio zamaskirati izostanak Horforda.

Kad smo već kod Hinricha, treba spomenuti i period u drugom dijelu sezone kada ga je Drew instalirao u petorku pomaknuvši Johnsona na trojku, zaigravši tako s nešto bržom i svakako manjom postavom. U ovoj situaciji Marvin Williams postao je šesti igrač, što je trajalo sve do zadnje utakmice sezone, šestog susreta protiv Bostona, kada je opet promoviran u startera. Upitno je koliko je konkretne koristi momčad imala od ove zamjene, obzirom da su i Williams i Hinrich prije svega 3&D opcije, ali radi se o nečemu na što svakako treba obratiti pažnju. Naime, ako je Johnson danas prespor da čuva dvojke, što se čini kao jedini logični argument zbog kojega bi Hinrich dobio prednost pred Williamsom, onda Hawkse čeka ozbiljan posao ovoga ljeta u sređivanju obrane.

Tu čak ni evenutalni napredak Teagua ne pomaže, iako je itekako pomogao Drewu da napravi spomenute pozitivne pomake u napadu i određivanju rotacije. Naime, mladi igrač na rookie ugovoru idealno je pojačanje za Hawkse, a nakon godinu dana učenja i eksplozije u lanjskom playoffu kada je konačno dobio šansu protiv Bullsa u drugoj rundi nakon ozljede Hinricha, Teague je ove godine postao jedan od temelja momčadi. Iako njegov učinak u obrani još nije ni približno na razini na kojoj bi se očekivalo od igrača takvih fizikalija i ipak sporedne uloge u napadu (Teague je teoretski nešto kao Chalmers, 3&D opcija na poziciji playmakera), momak je kombinacijom asista, ulaza i šuta skinuo popriličan teret s Johnsona i Smitha, nametnuvši se kao ozbiljna slash & kick opcija.

FAST FORWARD

Dakle, u novoj sezoni itekako treba pratiti razvoj Teaguea i Horforda, ulogu koju će igrati Smith (ostane li u klubu) te situaciju s Joeom Johnsonom. Obzirom da je Hinrich slobodan igrač, njihova jezgra sastoji se samo od 7 igrača pod ugovorom (uračunat pick prve runde), ali i to je dovoljno da ih stavi iznad salary capa i u situaciju da se opet krpaju jeftinim jednogodišnjim ugovorima. Očekivati još jednom korisno izdanje klupe u ovakvim okolnostima jednostavno nije realno, bez obzira ne trenerov nos za dobrim rotacijama, stoga se u prognozama budućnosti prije svega treba bazirati na postojećoj jezgri.

Možemo očekivati kako će Smith, Horford i Johnson još jednom odigrati na svojoj graničnoj all-star razini i kako će Horfordove bolje partije u principu maskirati Johnsonov pad. Preostala dva startera po trenutnom stanju svakako su Teague i Marvin Williams, koji je (kada na stranu maknemo kontekst drugog picka drafta izabranog ispred Chrisa Paula, Derona Williamsa i Andrewa Bynuma) solidan 3&D igrač. Samo, ako je Johnson stvarno u fazi karijere u kojoj i sam postaje spot up šuter u napadu i ako pri tome više nije u stanju čuvati bekove u obrani, onda praktički za Williamsa nema mjesta jer je jednostavno prespor za čuvati dvojke. Što nas opet dovodi do tradea kao jedine opcije za pojačati se, jer rookie John Jenkins teško da može odmah uskočiti u petorku na poziciju beka-šutera – čak ako se i odmah pokaže kao novi Redick, njegova igra u obrani trebat će puno više vremena za prilagodbu od jednog trening kampa.

Igrač jezgre kojega još nismo spomenuli je i Zaza Pachulia, skupi back-up centar koji je konačno došao do zadnje godine ugovora i koji je kao prisilni starter barem uspio zamijeniti Horforda u skakačkom dijelu igre. Zaza je pročitana knjiga, igrač manje u napadu s dva talenta, jednim za skakanje i drugim za borbu u low postu, ali s ogromnim plusem u činjenici da nije Kendrick Perkins pa ga Drew bez problema može držati na klupi koliko god želi. Njegova zadnja godina, uz Smitha i Williamsa, zasigurno će biti u izlogu cijelo ljeto, pa se ponajprije u odlasku nekoga od njih može očekivati osvježenje.

Danna Ferry je novi GM, a od njega kao studenta s diplomom Spursa, možemo očekivati poprilične pomake u cilju da se stekne fleksibilnost salary capa, ali i pokušaje da se ova solidna jezgra pojača ako se ukaže prilika. Tu se opet moram vratiti na trade za Gasola, jer s njim bi Hawksi praktički postali druga momčad Istoka obzirom na godinu punu upitnika koja čeka Bullse i upitan napredak Pacersa i Sixersa koji imaju slične strukturne probleme. Netsi navodno pikiraju na Joea Johnsona u slučaju da ostanu bez Derona, što bi bio tipičan luzerski potez Netsa, ali i potez koji bi Hawkse lišio najvećeg tereta gledajući prema naprijed. Čak i da zauzvrat dobiju samo trade iznimku u iznosu maksimalnog ugovora, Hawksi bi s jezgrom Teague, Williams, Smith i Horford i dalje ostali konkurentni na Istoku, plus bi dobili oko 15 milijuna za igrati se i pokrpati bočne pozicije.

Za očekivati je da ponovo potpišu Ivana Johnsona i Hinricha, pa i igrača druge runde Mikea Scotta, što im garantira roster od 9 igrača. Koji, da još jednom istaknem, i ovakav kakav jeste definitivno garantira još jedan playoff i još jednu sezonu iznad očekivanja (zahvaljujući Horfordu u petorci i Teaguevom napretku), ali koji bi uz eventualne tradeove mogao postati i šampionski u najboljem slučaju, a u najgorem konkrentan barem do isteka Horfordova ugovora prije sezone '16/'17.

TRENUTNA JEZGRA: Teague, Johnson, Williams, Smith, Horford, Jenkins, Pachulia (62 milijuna)

REALAN ROSTER: jezgra + Scott (minimum), Hinrich (pola midlevela), I. Johnson (pola midlevela), McGrady (minimum)

IDEALAN ROSTER: Teague, Mayo/Terry, Williams, Horford, Gasol, Machado, Jenkins, McGrady, Barnes, Scott, I. Johnson, Mohammed

- Gasol bi stigao u tradeu za Smitha i Pachuliu, a Mayo, Barnes i Mohammed bi se potpisali s 15 milja koje bi ostale nakon što bi Netsi uzeli Joea Johnsona (zadnja dvojica za malo više od veteranskog minimuma, a Mayo ili Terry za 8-10 milja na dvije godine kako bi se minimalizirao rizik), plus potpisali bi Machada u trening kampu
- obrana na perimetru bez Johnsona bi svakako patila, ali ako je njegov pad stvaran, onda praktički nema razlike između njega i Williamsa na trojci, dok bi napad s Gasolom u postu dobio priliku za iskorak, plus ne bi izgubili ništa od pas igre jer i Gasol i Mayo (ili Terry) su nesebični igrači koji bi nastavili održavati spot up igru podmazanom

23Mar/127

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – POWER FORWARDS

Posted by Gee_Spot

Nastavljamo s izborima deset najboljih NBA igrača po pozicijama, a, kako ovaj put biramo krilne centre, ulazimo u poprilično sivo područje. Kako bi izbjegli komplikacije oko toga tko je centar, a tko krilo, prvenstveno se držimo količine minuta koju određeni igrač nominalno provede igrajući određenu poziciju u napadu i u obrani.

Tako da recimo Duncan, koji je pod stare dane prešao na puno radno vrijeme u ulogu centra, ne dolazi u obzir prilikom ovog izbora (iako je općeprihvaćeno da se radi o najboljoj četvorci svih vremena). Međutim, Garnett ulazi u konkurenciju iako već neko vrijeme većinu minuta igra na centru iz jednostavnog razloga što je sezonu počeo kao krilni centar i u sredinu se prebacio tek nakon što je postalo jasno da je Jermaine O’Neal gotov za ovu godinu (a vjerojatno i za ubuduće).

Posebnu crticu zaslužuje Al Horford. Iako se radi o idealnoj četvorci koja poziciju centra nije igrala čak ni na sveučilištu (što je totalni paradoks, u NCAA su visoka krila prisiljena igrati u sredini zbog manjka konkurencije i centimetara, ali ispada kako je Horford imao boljeg centra u studentskim danima nego danas u profesionalcima), on također ne ulazi u izbor obzirom da je zbog partnerstva s Joshom Smithom veliku većinu karijere odradio u u centarskoj roli.

Smatramo da je važno odmah u startu razjasniti potencijalne nejasnoće kako dobronamjerni čitatelji ne bi razbijali glave oko izostavljanja ili izbora određenih igrača na način na koji su to činili članovi žirija.

Gee: Kao i prilikom izbora dvojki i trojki, najmanje muka imao sam oko izbora prve dvije pozicije. Nešto više muke je bilo oko rangiranja – da li dati prvo mjesto talentiranijem ili učinkovitijem košarkašu. Naravno, biram između LaMarcusa Aldridgea i Kevina Lovea, a na kraju sam nakon dugog vaganja prednost ipak dao Loveu koji je nizom suludih MVP prezentacija dokazao da je u stanju biti prva opcija u momčadi iako nema ni približan napadački arsenal kao Aldridge. Usput je došlo i do raspada Portlanda, što je opet na površinu izbacilo sumnje u Aldridgeovu sposobnost da bude nositelj. Dok Love to jeste i to je glavni razlog zašto mu dajem prednost, iako bi uvijek radije započeo graditi momčad oko krilnog centra s Aldridgeovim napadačkim arsenalom, savršenim pregledom igre s vrha posta i nizom rješenja u igri leđima.

Obojica su jednako prosječni u obrani (LMA nešto bolji atleta pa samim time i nešto bolji u tom djelu igre), jednako prosječno mogu odigrati centra (Love nešto bolje jer je skloniji guranju i kontaktu), ali obojica su u stanju napadački nositi momčad. I dok LMA to radi zahvaljujući talentu svojstvenom najvećim, Love to uspijeva podizanjem sekundarnih kvaliteta na neviđenu razinu. Kretanje, razvlačenje obrane, skokovi u napadu, šuterske epizode iz vana - Love je suluda kombinacija Dirkove meke ruke i Rodmanovske upornosti u napadačkom skoku, zarobljena u tijelu bijelog šljakera bez eksplozivnosti, nešto toliko originalno da čovjek često i nije u stanju cijeniti sve što ovaj pruža. Možda najvažniji aspekti njegove pojave su upornosti i radna etika, a i izuzetno samopouzdanje usprkos svim blokadama koje je pretrpio i koje će pretrpiti zato što nema skočnost i atleticizam na kakve su nas franšizni igrači navikli. Ali, eto, ima tu snagu volje zbog koje se uvijek vraća po još, uvijek napada i uvijek vas je spreman kazniti za propust.

LMA s druge strane zahvaljujući talentu očito nije morao razviti takav instinkt ubojice, njemu sve dolazi lakoćom i ostavlja dojam da može utrpati 30 svaku večer bez da se oznoji. Licem košu, leđima košu, unutra, vani, lijevo, desno - momak je bez premca najelegantniji visoki strijelac lige u postu. Fali mu samo taj gen lidera zbog čega je ipak lakše složiti potencijalnog prvaka oko Lovea nego oko njega - kada zagusti, znamo da će Kevin preuzeti odgovornost. Za njega nisam siguran i i dok je tako, ne mogu mu dati prednost.

Birdie: Moram priznati da sam i ja umalo pokleknuo pred ovim sjajnim igrama Lovea u zadnje vrijeme, ali najbolji PF u Ligi je trenutno LaMarcus Aldridge. Tek za nijansu iza njega je Love, a ono što je bitno naglasiti je da bi me jako čudilo kada bi bilo tko stavio na prva dva mjesta trenutno bilo koga osim ove dvojice. Prednost Aldridgeu sam dao jer me on najviše od svih mladih/mlađih košarkaša podsjeća na Duncana, a Timmy mi je de facto pojam košarkaša. Volim smirenost koju LMA pokazuje tijekom 90% svoje igre, volim gledati kako pametno bira napadačke opcije i volim tu njegovu nesebičnost, odnosno neimanje potrebe da se u Portlandu sve vrti oko njega. Jednostavno, on čeka svoje prilike koje uredno koristi, a proteklih je tjedana i on bio žrtva situacije u kojoj su se Blazersi našli.

Love je, s druge strane, ozljedom Rubia već neko vrijeme u situaciji u kojoj se Aldridge nalazi tek par utakmica - on je jedina prava snaga Timberwolvesa i na taj izazov odgovara sjajno. Nevjerojatna je kvaliteta šuta koju Love ima, kao i izuzetno visoki košarkaški IQ. Lijepo je gledati to građenje momčadi oko njega i Rubia, a tek sljedeća sezona, ukoliko bi Kahn doveo još ponekog veterana na roster, bi mogla pokazati koliki su dometi tog dvojca.

Zanimljivo je što, usprkos tome što je liga krcata sjajnim krilnim centrima, ispada kako dva najbolja igraju u momčadima koje se bore za ulazak u playoff i koje su miljama udaljene od toga da budu izazivači.

Sickre: "...kada zagusti, znamo da će Kevin preuzeti odgovornost." To je lijepo, ali ja bih radije imao prijelomnu loptu kod nekog drugoga. Prednost dajem LaMarcusu, igračkom nasljedniku Rasheeda (srećom ne i duhovnom). Prvenstveni razlog jest taj da njegova mekana (u pozitivnom smislu) i elegantna igra prikriva činjenicu kako je protekle dvije godine podigao igru na viši nivo i dodao joj low post elemente koji u kombinaciji s onim teško obranjivim šutom iznad glave čine od njega kompletnog napadača. To se sve odvijalo paralelno s raspadom jednog sistema Blazersa i transformacijom u drugi u kojem je LMA preko noći od treće postao centralna figura momčadi. Dakle, LMA je u jednoj nestabilnoj okolini podigao igru, što brojke potvrđuju.

Love je veliki, srčani radnik, ali ne mogu se oteti dojmu kako se on daleko više troši za učinak koji Aldridgeu dolazi prirodno. Da sam kojim slučajem GM i moram početi graditi ekipu, LMA bi bio izbor ispred Kevina. Težak izbor, ali LMA ima još prostora za napredak (prvenstveno u skoku i obrani), dok mi se čini da je Love svoj (izuzetno visoki) plafon već dosegao.

Gee: Kad već spominješ brojke, one dokazuju Aldridgeov napredak, ali, ako ćemo gledati isključivo njih, onda je Love učinkom na jednoj sasvim drugoj, MVP razini, odmah do Jamesa i Duranta. Jasno, brojke nisu sve, puno važniji je kontekst, a on kaže kako su ova dvojica rasni franšizni igrači i super je ovaj moment u povijesti lige u kojem su dva ovako mlada igrača potpuno iz borbe za vrh izbacili do jučer neprikosnovene Dirka i Gasola. Ali, obzirom na pomalo veteranske igre koje potonji pružaju ne vidim načina kako ih staviti nego ispod. Istina, radi se o šampionima s karijerama kakve Love i Aldridge mogu samo sanjati, ali ne živi se od stare slave. Oko Dirka se doduše još uvijek sve vrti u Dallasu, dok je Gasol u sporednoj roli u Los Angelesu, ali obzirom da je Pau kompletan igrač koji jednako dobro igra obe pozicije pod košem (barem napadački) i da ima puno veći all-round učinak te ga je lakše uklopiti u sistem od Dirka koji je prvenstveno strijelac oko kojega treba složiti momčad, meni je čak i danas sve oko njih neriješeno, kao što je manje-više bio slučaj zadnjih 10 godina. Netko mora biti treći i tu ću, čisto iz subjektivnih razloga, prednost dati Gasolu samo zato što više cijenim raznovrsnu igru leđima od skok-šuta s poludistance, ma kako savršen i neobranjiv bio.

Sickre: Gasol treći ispred Dirka? Meni to ne štima iz više razloga. Dirk je bio glavni igrač netipične momčadi koja je osvojila naslov kao potpuni autsajder. Gasol je bio vrhunski sastojak koji je do prstenja došao zahvaljujući Kobeu, Philu i trokutu. Oba su klase, ali Dirk ima daleko veću odgovornost u igri. Švabo je svojim načinom igre redefinirao poziciju i dokazao kako je moguće igrati PF-a stilom SF-a. Evo, čak i Durant kopira njegove pokrete (jednonogi šut iz pada). Također, ne mogu zaboraviti kako je Pau dopustio da mu stvari mimo parketa utiču na njegove nastupe na parketu i na taj način zamagle činjenicu da gledamo, nakon Tim Duncana, najkompletnije visoko krilo novije povijesti. I skoro sam zaboravio kako Dirk svako ljeto s guštom igra u njemačkoj repki, koja je jedna od najnetalentiranijih momčadi svih vremena u povijesti fibinih turnira. Čovjek je košarkaški ovisnik u klasi Kobea i da je manje slavio, bio bi možda i broj jedan u ovom izboru.

Emir: Dirk je zauzeo treće mjesto u mom izboru prije svega jer je odigrao nevjerojatnu seriju protiv Heata prošle godine i donio sebi, Cubanu i Mavsima naslov, a svojom upornošću i trpanjem koševa onim savršenim šutem već godinama vuče Dallas k dobrim rezultatima. Ovosezonski nastup svakako je utjecao na izbor, došao je u sezonu potpuno nepripremljen, očigledno nekoliko mjeseci slavivši osvajanje prstena. I zbog toga mi je još draži.

Pau je super i kada se pojavila ona glupa priča oko trejda u Bullse, srce mi je zaigralo. Eventualnim osvajanjem prstena u momčadi u kojoj ne igra Kobe na neki bi način izašao iz njegove sjene. Svaka mu čast što se psihički uspijeva nositi s cijelom pričom koja ga okružuje, tim stalnim pritiskom Kobea, glasinama o tradeu od početka godine, pa i padanjem u sjenu ne samo Kobea, nego i Bynuma. Pau usprkos svemu ima jako dobru sezonu.

Gee: Što se tiče Dirka potpuno ste u pravu, ali, kao i u slučaju izbora prve dvojice, radi se o vječnoj 'style over substance' dilemi. Držati se brojki ili napraviti mali iskorak čisto na račun osjećaja? LMA je dobio glasove zbog stylea, Gasol također, iako su činjenice u oba slučaja poprilično jasne, i Love i Dirk imaju prednost. Ali, bez obzira kako ih posložili, ova četvorka donosi franšizne vrijednosti kakve nema nitko od preostalih konkurenata, tako da bih naglasio kako se nalaze u kategoriji za sebe. S tim da su i sljedeća dva imena u mom izboru na neki način ispred svih ostalih – Blake Griffin i Zach Randolph.

Blakeu dajem malu prednost pred Zachom zbog mladenačke energije. On nema košarkaški IQ Lovea ili Aldridgea i pitanje je hoće li ikada biti u ovoj kategoriji, ali već ovakva produktivnost koju ostvaruje na račun samo sirovog talenta je zastrašujuća. Respetk zaslužuje i zavidan napredak koji iz utakmicu u utakmicu pokazuje u obrani i posebice igri u postu gdje već sada ima nekoliko neobranjivih spin poteza. Jasno, nedostatak mekše ruke trenutno je najveća kočnica, ali ne čini se kao nešto što se ne bi dalo ispraviti.

Zach s druge strane nema problema s mekom rukom, čovjek je kompletan strijelac u postu sa sjajnim skok-šutom koji se proteže do trice, fenomenalan skakač i, od kada je uz Gasola, nesebičan asistent. Prava old-school četvorka koja ne izaziva pažnju atletikom nego sirovom snagom i igrač oko kojeg možeš graditi igru u napadu. U obrani solidan jedan na jedan, nema šanse da ga itko izgura, a jedine probleme mu, logično, rade igrači koji se vole previše izvlačiti iz reketa. Jedva čekam nastavak hi-low čarolije između njega i Gasola koja Grizzliese stavlja u ulogu pretendenata na Finale.

Sickre: Istina, prva četiri su nedodirljiva u ovom trenutku što dokazuje i slatka muka oko biranja poretka. Bilo koji drugi poredak bi bilo lako opravdati jer presuđuju nijanse. U ovom drugom redu kojega si spomenuo smatram kako je razlika ipak malo veća i kako je svježe rehabilitirani Zach još uvijek debelo ispred sirovog Blakea.

Skok koji je Z-Bo učinio u kasnijoj fazi karijere od duhovnog vođe bande Jailblazera do respektabilnog člana zajednice u Memphisu je jednako fascinantan kao i njegova igra leđima košu te nespretni šutevi s poludistance koji unatoč upitnoj estetici ulaze natpolovičnom većinom. Z-Bo, izgledom tipični bully iz kakve public school kafeterije, sada još samo terorizira obrane izrazitom efikasnošću s obje bočne strane reketa i u njemu. I drago mi je da je najubojitiji frontcourt lige (Gay-Z-Bo-Marc) konačno zdrav jer će playoff s njima biti poslastica u tolikoj mjeri koliko su oni noćna mora OKC-u, Spursima i Lakersima.

Griffin je još na početku karijere, ovo mu je tek druga prava sezona u ligi i nema šanse da ga stavim ispred ikoga od ove petorke iznad njega jer je nedokazan u pravoj bici. Kad maknemo u stranu hajlajt filmove ispada da je riječ o srčanom igraču izuzetnih fizikalija s hrpom felera u igri (obrana, šut s poludistance, slobodna bacanja) koje će sigurno ispraviti, ali mi treba malo više dokaza u pravoj rovovskoj borbi. Kud ćeš bolje prilike za skočiti stupanj više od ovog nadolazećeg playoffa na Zapadu.

Birdie: Ni ja ne mogu staviti Griffina u isti koš s Randolphom. Griffin je nevjerojatan atleta, ali svi se slažemo da što prije mora početi više koristiti mozak, odnosno razmišljati o tome kako svoje atletske sposobnosti koristiti u interesu momčadi. Ono što je dobro za njega je činjenica da na parketu ima Paula, a na klupi i Billupsa u odjelu koji često dijeli savjete suigračima kad to već Vinnie nije u stanju. Taj dvojac će mu valjda usmjeriti karijeru u pravom smjeru i prema višim pozicijama na sličnim izborima u budućnosti.

Z-Bo ima prednost jer je posljednjih godina svojoj ludoj igri dodao upravo ono što Griffinu nedostaje - košarkaški IQ, osjećaj za mjeru i pravilno korištenje svojih potencijala. Nevjerojatna je transformacija iz čovjeka koji je u Knicksima izgledao valjda gore i od Eddya Currya, u nekoga tko je u stanju momčad Memphisa dovesti do pobjede svaku večer. Da je ostao zdrav i da je igrao kao prošle sezone, bez imalo grižnje savjesti bih ga stavio na treće mjesto.

Gee: Po nekoj mojoj računici za preostala 3 mjesta u konkurenciji je 9 do 10 igrača koji više odgovaraju nekim zahtjevima igrača zadatka nego nositelja igre. Nakon sati i sati razmatranja ipak se odlučujem za Kevina Garnetta kao sedmog iz sljedećih razloga. Iako se radi o veteranu iza kojega su odavno ostali zvjezdani dani, KG, dok god ga tijelo sluša, s ovim šutom i igrom u obrani može trajati u ligi još godinama i odraditi svoje na obje strane parketa. To kako se ove sezone žrtvuje u sredini obrane Bostona (umjesto da su mu doveli pomoć i olakšali život, oni mu ga otežavaju) govori sve što treba znati o njegovom karakteru i ljubavi prema igri. Stavi bilo kojeg od ovdje spomenutih preko noći u drugu ulogu većinu minuta i dobit ćeš ogroman pad učinka. Ne i kod Garnetta koji usprkos svemu uspijeva biti solidan jedan na jedan i sjajan kao obrambeni korektiv. Napadački se sveo na šutera, ali, dok je ovako precizan, to teško može biti minus. Uglavnom, ne samo da se radi o legendi, već i o najkompletnijem od svih preostalih igrača, stoga ima moj glas

Sickre: Apsolutno se slažem. Pored navedenog vrijedi skrenuti pažnju kako je KG najkonstantniji Celtic ove sezone i da se, za razliku od prošle dvije sezone, nagomilana kilometraža daleko rjeđe osjeća u igri. Boston, koji je u petoj godini programa za koji se inicijalno očekivalo da će trajati samo tri sezone, svoje mjesto na tablici uveliko može zahvaliti svom najboljem skakaču i obrambenom igraču. Za kraj malo trivije: tko osim Garnetta ima 20.000 poena, 10.000 skokova, 5.000 asista, 1.500 blokada i 1.500 ukradenih? Nitko.

Birdie: Daleko od toga da ne cijenim Garnetta i njegovu jako dobru sezonu, ali ne mogu ga staviti na sedmo mjesto. Jednostavno, subjektivno sam nekako vezan za Paula Millsapa čiji stil igre obožavam i koji me fascinira svojom borbenošću i učinkom. U faktor ovog izbora ubrajam i to da je Millsap uz Jeffersona najzaslužniji za iznenađujuće dobar omjer Jazza koji se legitimno bori za playoff poziciju upravo zbog igre ove dvojice pod košem. Njegov učinak je još fascinantniji kada uzmeš u obzir manju minutažu od svih ovdje navedenih igrača, a lov Jazza na osmo mjesto pokazuje kakve je igre u stanju pružati kada dobije veću minutažu. Obzirom na konkurenciju pod košem u Salt Lake Cityu, nadam se da će Jazz nekome uvaliti Jeffersona i graditi igru na rotaciji Millsap-Favors-Kanter pod košem.

Garnetta ću staviti na 8. mjesto. Praktično nemam što dodati onome što ste vi napisali osim se još jednom diviti činjenici da je uspio pronaći snage odigrati ovakvu sezonu u ovakvom suludom ritmu i naći se među 10 najboljih u ovom izboru.

Sickre: Millsap je spretan, borben i energičan igrač, ali, činjenica da je već neko vrijeme proveo u Ligi, a minutaža mu je svake sezone prilično ograničena, mi je prilično čudna. Ove sezone igra nešto iznad 30 minuta i pitam se da li bi se na nekom većem uzorku te brojke bitnije povećale ili bi stagnirale. Potencijala svakako ima, ali dok god postoje ova pitanja oko konstante njegove igre ne mogu ga staviti ispred Garnetta koji je praktički jedini visoki igrač Bostona i sam drži igru pod košem. Millsap ima i te kakvu pomoć Jeffersona i mladog dvojca s klupe.

Sjećam se kad ga je Portland ne tako davno htio potpisati kao restricted free agenta pa je Utah matchirala. Taj potez Portlanda mi je uvijek bi čudan obzirom da su de facto išli pretplatiti rezervu za LMA, a kasnije je Jazz dofurao Favorsa kao četvorku budućnostu. Dakle, oba kluba koja su ga htjela su poduplavali njegovu poziciju. Meni se on čini kao izuzetno talentiran energy guy koji pomaže momčadi više nego bi se očekivalo od nekoga takvog profila, ali nije u stanju u potpunosti držati unutarnju liniju. Ipak, osma pozicija u mom izboru mu ne gine.

Gee: Što se Millsapa tiče, razlog zašto ga je Jerry cijelu karijeru držao na klupi i zašto i pod Corbinom ima ograničenu minutažu je vrlo jednostavan - tip je rupa u obrani. Ne zbog toga što se ne trudi, daleko od toga, ali Millsap je blago rečeno tweener, njegova visina se kreće od 6'7 do 6'8 po nekim izvorima, ali, realno teško da ima više od 2 metra i par centi. Dodaj na to poprilično obilan donji dio tijela i postaje jasno kako je, barem u ovom altetsko-fizičkom dijelu, tip stvoren za biti šesti igrač jer nema ni eksplozivnosti ni skočnosti za nositi se s često ključnim protivničkim igračima.

To je Sloan fantastično prepoznao i nadam se da će ga i Corbin od iduće sezone koristiti u toj ulozi jer je pretalentiran napadački, osim ako naravno O'Connor ne dobije neku nemoralnu ponudu i pusti ga. Njegov IQ je na najvišoj mogućoj razini, a ova sezona potvrđuje kako je oko njega moguće složiti napad, a to nije mala stvar. Druga postava koja bi se vrtila oko njega bila bi nezaustavljiva, to je bila ogromna snaga Sloanovog Jazza i to su Blazersi sjajno prepoznali (zamisli 48 minuta igre preko visokog posta koju bi imali da su uz Aldridgea spojili Millsapa), ali obzirom da se Jazz i dalje bori za playoff usprkos, blago rečeno, limitiranoj vanjskoj liniji koju izvlače klinci Burks i Hayward, čini se kako Paul može biti koristan i u ovoj puno većoj ulozi.

Njegovo kretanje bez lopte, fantastičan osjećaj za pravoremni pas, izuzetna realizacija pod košem usprkos manjku centimetara, minimalni broj uludo potrošenih lopti i solidan šut s poludistance koji se ovih dana proteže skoro do trice, odlike su sjajnog sekundarnog napadačkog playmakera. Praktički, samo on i David Lee od preostalih četvorki posjeduju taj all-round talent. Možda još i Josh Smith, ali dok šutira kako šutira teško mi ga je shvatiti ozbiljno. Ok, sad netko može reći da bi i Bosh bio u stanju igrati sličnu rolu kao Millsap i Lee kad bi bio u drugoj situaciji, ali ja sam uvjeren da su obojica svestraniji napadači i još uz to šljakeri koji se trude u obrani i nikada ne predaju u skoku. Bosh je prije svega šuter, a nitko mu ne brani biti šljaker. Miamiu je skakač neophodan, a Bosh vrijeme provodi van reketa. Mislim, možda je za to kriv koncept napadačke igre, ali činjenica je da većinu karijere Bosha prati glas mekanog igrača koji suigrače ne čini boljima. Lee i Millsap su upravo nešto suprotno i ako makneš fokus s činjenice da Bosh ima najbolju ruku od svih, ostaje ti slika u kojoj su obojica kompletniji košarkaši, što je meni dovoljno da Paula proglasim brojem 8, a Leea brojem 9.

Birdie: Slažem se da je Lee na devetom. Navijao sam prošlog ljeta da se Lee priključi frendu Gatoru Noahu u Bullsima koji bi onda imali suludu energetsku bombu pod koševima - Lee, Noah, Gibson, Asik. Manje bi se očekivalo od Leea nego se to očekuje od Boozera, a ne vjerujem da bi mu učinak uopće bio lošiji od Carlosovog. Ovako je Lee u Zaljevu gdje će biti zanimljivo gledati kako sljedeće godine funkcionira u paru s Bogutom.

Lee je od onih igrača koji će svakog poštenog ljubitelja košarke uvijek iznova oduševiti. U svakoj utakmici će dati sve od sebe, skakati za svaku loptu, a usput i koristiti svaku priliku da zabije. Stvarno je šteta što još uvijek nije igrao u nekoj ozbiljnoj momčadi koja bi se borila za visoke pozicije, ali vidjet ćemo kako će to sljedeće godine izgledati u Warriorsima, jer potencijal svakako postoji.

Gee: Sumnjam da bi obrana Bullsa s Leem bila lošija. Boozer je, ruku na srce, poprilična rupa jer je okretan otprilike kao slon u staklarni. Lee je možda slabiji šuter, skakački su podjednako kvalitetni, ali ono gdje Lee ima prednost je ta sposobnost da vrti akcije. Boozer je pick 'n' pop igrač, Lee kompletan napadač, uz to što je, kako si rekao, energetska bomba. S 28 vjerojatno više nije u stanju imati one sulude Loveoveske double-doublove kakve je ostvarivao u New Yorku, ali itekako će nas s vremena na vrijeme znati iznenaditi ponekim triple-doubleom jer je fantastičan asistent.

Posebno mi je drago da se njegova nesebičnost konačno iskazuje i u obrani. Jebiga, stvarno je bio rupetina u New Yorku, ali tada tamo gore nitko nije igrao obranu. Lani je imao probleme s onom suludom infekcijom, a ove godine praktički ima prvu pravu sezonu ikad i odmah je prihvatio Jacksonovu obrambenu filozofiju. Trči na sve strane, bori se, gura pod košem i, ako Bogut bude zdrav, ova momčad Warriorsa dogodine ima playoff potencijal. Što je jedan ogroman ako, ali nema veze.

Sickre: Lee mi nije baš za top 10 izbor. Premalo je tih sjajnih partija u Warriorsima, iako bi ta kombinacija s Bogutom mogla značiti i bolje dane za njega. Uglavnom, brojke su mu više-manje očekivane, ali mi sljedeća dva kandidata imaju puno bitnije uloge u puno jačim ekipama -gospodin Josh Smith i sestra Chris Bosh.

Za Josha znamo da je svojeglav i da puca te nesretne duge duje, ali iznio je ogroman teret bez Horforda. Uz to igra u, poslije Netsa, najdepresivnijoj profi dvorani Sjeverne Amerike, pa njegov već tradicionalan all-round učinak dobiva dodatno na težini.

Sestra Bosh potiho igra jako dobru sezonu na Floridi i koristi prilike koje joj se otvaraju (a nije da ih ima previše). Nikada neće biti sila u obrani, ali, bez jake sestre, braća Djikani su osuđeni na mrcvarenje u napadu i (nadam se) ponavljanje pada u završnici sezone.

Gomila kandidata je otpala, a najviše mi je žao što sam otpisao Scolu koji više ne igra na vrhunskoj razini, ali na kojega ću uvijek biti slab zbog školske igre leđima košu, te Ryana Andersona, drugog najboljeg igrača treće momčadi Istoka. Dosta toga ukazuje kako je njegov dosadašnji učinak vezan uz prisustvo Dwighta, ali netko treba i ubaciti sve te trice.

Gee: Moram priznati da nije bilo lako odlučiti se za broj 10 jer u konkurenciji mi je ostalo 6 igrača. Odmah mogu otpisati dvojicu od tri igrača sličnih profila - Bosh je svakako bolji i od Boozera i od Westa u kategoriji pick & pop specijalista. West je najbolji od svih obrambeno, ali preovisan o pravom pasu u napadu. Boozer je fizički i skakački dominantan, talentom primjereniji šljakeru, ali, nažalost ne i psihom. Bosh je za klasu bolji strijelac sposoban lakoćom kreirati šut za sebe i to ga stavlja u klasu iznad.

To me ostavlja na 4 imena - Ibaka, Anderson, Smith i Bosh. Ibaka je još uvijek čisti potencijal, tako da i njega mogu izostaviti, iako vrlo lako može postati obrambeni igrač u rangu Garnetta. Kako već sada ima izuzetno solidan šut s poludistance, strah me i pomisliti kakva će zvijer biti za koju godinu. Uostalom, Ibaka iz prve utakmice ove sezone i ovaj Ibaka nakon njih 40 nisu isti igrač. Takav napredak jasno govori koliko je ovako mladom igraču potreban trening kamp i iskustvo.

Izbacit ću i Smitha, iz više razloga. Prvi i najmanje bitan je što zbog zaljubljenosti Atlante u njegov NBA action potencijal pati Al Horford. Drugi je mit o njegovoj obrani koja mijenja utakmice - Smith je čisti primjer kako je obranu nemoguće izmjeriti statistički. Blokade i ukradene lopte su rezultat samo dva do tri napada po utakmici, ali što je s ostalih 60-ak u koliko ih sudjeluje igrač ovakvog rejtinga? Slično kao i Jordan iz Clippersa, Josh je lovac na banane i zbog toga je ponekad spreman potpuno zanemariti ono što se događa u pozadini. Doduše, ove godine igra ozbiljnije nego ikad jer nema Horforda da mu čuva leđa, a konačno je i počeo skakati kao visoki (skakački učinak po prvi put u karijeri mu se približio desetki). Ta bolja obrana i taj nikad bolji skok jasno govore da može kad hoće, pa zašto onda tako ne igra uvijek?

Napadački, sve dobro što napravi u kontrama, fenomenalnim osjećajem za asist i ulazima, pokvari besmislenim forsiranjem jednog od najružnijih šuteva u ligi. I tu opet u prvi plan dolazi glava. Pitanje je zašto Josh još nije odustao od šuta koji mu ruši učinak na razinu nekog rezervnog beka s klupe. Za razliku od obrane, ovdje mu izostanak Horforda nije pomogao - morao je preuzati još veću rolu u napadu i to je rezultiralo najgorim postotcima u karijeri. Priče o tome kako nosi Hawkse po meni baš i ne piju vodu - Hawkse nosi činjenica da igraju na očajnom Istoku, zbog čega se na omjeru ne osjeti to što je Josh preuzeo ulogu drugog igrača umjesto one primjerenije mu trećeg.

Kad sam razmišljao u koju bi ga nišu stavio, dugo sam se premišljao o kategoriji uz Millsapa i Leea kao visokih kroz koje se može vrtiti napad. I iako je to donekle istina, jednostavno mi je neprirodno staviti ga kraj ta dva efikasna i u potpunosti momčadi podređena strijelca. Sad, Joshu je tek 26 (što mi je nevjerojatno pojmiti jer mi se čini da je u ligi već 100 godina) i skakački pomaci jasno pokazuju da u njemu još ima rezerve, ali dok ne prestane smatrati sebe superstarom i štetiti momčadi, ne mogu mu dati glas. Čekaj, mislim da sam našao usporedbu - u neku ruku, Smith je trenutno glorificirana (realizirana) verzija Tyrusa Thomasa.

Dakle, ostaje dvojba. Sjajni strijelac poput Bosha ili igrač zadatka poput Andersona. Po meni se na njihovim primjerima izvrsno da osjetiti koliko je košarka prekrasna i kompleksna. Bosh je dokazano kvalitetan strijelac, ali kao treći igrač on se jednostavno ne uklapa u momčad Heata kako bi se možda uklapao kao drugi (što se jasno vidi u onim utakmicama u kojima nema Wadea ili Jamesa i u kojima Bosh često briljira jer se potreba za njegovim najvećim talentom – zabijanjem – u tom kontekstu povećava).

Da, Heat ima isti problem s njim kao i s Wadeom (ili Jamesom, kako hoćete) u ulozi drugog čovjeka. Jednostavno, preslični su u svojim kvalitetama i ne nadopunjavaju se kako treba jer su svi strijelci, a Heatu, složenom oko dva bočna igrača, od prvog visokog trebaju prije svega obrana, skok i koševi iz reketa. Bosh tu ne pomaže previše. Uostalom, napravimo jedan mali eksperiment. Zamijenite uloge Andersonu i Boshu. Mislite li da bi se osjetila ikakva razlika? Pa ako i bi, osjetila bi se u korist Andersona koji je veći fajter i bolji skakač u napadu. Također, šutiranje trica ostavlja puno više prostora u reketu nego šut s poludistance, a prostor je uvijek dobra stvar kada imaš Wadea i Jamesa.

Uglavnom, Van Gundy je pred našim očima opet napravio svojevrsnu mini revoluciju. Svoj projekt šuterske momčadi s lažnom četvorkom primjereniji sveučilišnoj ili europskoj košarci doveo je do kraja, stvorivši rasnog startera od nominalno igrača zadatka, dokazavši usput da forsiranje trice nije štetno ako imaš ovako dobrog šutera. Istina, Anderson ima netipično nizak postotak šuta za visokog igrača, ali poen viška pokriva razliku. U ovoj igri brojki teško je zamjeriti treneru Magica što je zanemario šut s poludistance (za koji često znamo reći kako je najmanje učinkoviti šut u igri) u korist izvlačenja vani taj dodatni metar. U svoj toj paljbi često zanemareni bivaju i Andersonova borbenost i napadački skok koji daju kompletnog igrača kakvog jednostavno nismo u stanju pojmiti jer nikada nismo vidjeli ništa slično, barem ne u ovolikim količinama. Međutim, ponovi li Ryan ovakvu sezonu više ga nitko neće moći zanemariti i njegov šut za tri trebat će prihvatiti jednako otvoreno kao i Dirkove ili Boshove svijeće s poludistance.

I nakon cijelog ovog izlaganja, opet moram prednost dati Boshu. Samo zbog talenta. Znamo da bi Bosh dobio Andersona 1 na 1 kao od šale. Bosh je bolja prva i druga opcija. Kao treći igrač prednost pak dobiva Anderson. Sve ovo govorim samo da se stekne dojam koliko su nijanse, kontekst i balans bitni u košarci i koliko nikakve individualne brojke u biti ne znače previše. A u slučaju Bosha jasno možemo vidjeti i kako individualni talent ne znači previše ako nemaš sistem koji ga je u stanju u potpunosti iskoristiti. Anderson, moj broj 11, nema takvih problema.

Birdie: Ajde da i ja prvo odradim ove koji nisu ušli. Da je Boozer kojim slučajem bio konstantan ove sezone (a i ranijih), borio bi se za puno više mjesto od desetog. Ovako, kako je ipak najveći trn u oku šampionskih aspiracija Bullsa, ne mogu ga staviti ni na to počasno mjesto. Kada se već dotičem Boozera, moram reći kako se nadam da će zdravi Rip smanjiti potrebu za njim u napadu, jer kao nekakva peta opcija teško da i Boozer može podbaciti. Bosh je možda talent za top 10, ali me stvarno nervira u dresu Heata. LeBrona nisam mogao izbjeći u izboru malih krila, ali Bosha mogu.

Zanimljivo kako nitko ne spominje trećeg PF-a s tržnice ljeta 2010. osim kada se priča o živućim leševima. Onda se ni ja neću doticati Amarea.

West je često nevidljiv u napadu Pacersa, Scola je izgubio korak. Ibaka napreduje, ali još je daleko od toga da ga se uzme ozbiljno u ovakvim izborima. Ilyasova je tipični primjer igrača koji se bori za ugovor i kojem se sve poklopilo, ali dok ne potvrdi trenutnu odličnu formu ne mogu ga uzeti za ozbiljno. Anderson je odigrao sjajnu sezonu, ali ja još ni jednom nisam pogledao utakmicu Magica u kojoj je briljirao.

Tako da na 10. mjesto stavljam Josha Smitha. Igra dobru sezonu, smanjio je pokušaje onog nesretnog šuta iz vana zbog kojeg su mu zviždali i vlastiti navijači (svih 10-ak koji prate Hawkse) i vuče Atlantu bez Horforda prema jednako prosječnim rezultatima.

Gee: Ne mogu se složiti nikako oko teza koje ponavljate u vezi Smitha i pametnije igre u napadu – tip puca duge lopte jednako često kao i prije (preko 60% svih šuteva koje uzima) i zabija ih nikad gorim postotkom. Ali, na kraju nije ni previše bitno jer se jedva uvukao među deset. Konačni poredak je dakle sljedeći (u zagradama su pozicije koje su redom dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. ALDRIDGE (1,1,2)
2. LOVE (2,2,1)
3. DIRK (3,3,4)
4. PAU GASOL (4,4,3)
5. RANDOLPH (5,5,6)
6. BLAKE (6,6,5)
7. GARNETT (7,8,7)
8. MILLSAP (8,7,8)
9. DAVID LEE (9,-,9)
10. JOSH SMITH (10,9,-)
11. BOSH (-,10,10)

Napomena - izbor je proširen za jedno mjesto kako nas udruge za zaštitu prava žena ne bi optužile za diskriminaciju.

21Dec/110

SOUTHEAST

Posted by Gee_Spot

MIAMI

THAT WAS THEN:

Heat je u prvoj sezoni, najtežoj koju će imati u ovom sastavu obzirom na period uigravanja, manjak rotacije i nemogućnost dodavanja pojačanja, došao na korak do naslova. Nakon početnog šoka i privikavanja nas na njih i njih na sebe same, zaigrali su čeličnu obranu s dovoljno napadačkih eksplozija da im daju šansu u svakoj utakmici. Em su regularnu sezonu digli gotovo na playoff razinu po količini interesa kojega su generirali, em su opravdali sva očekivanja igrama na parketu. Čak i to što nisu otišli do samog kraja nije nikakav problem jer, da su to napravili s onako sakatom rotacijom, onda bi stvarno doveli u pitanje smisao košarke. Ovako i dalje znamo da pobjeđuje onaj tko ima bolju petorku, ne trojku.

THIS IS NOW:

U drugoj sezoni toplo-hladno periodi bit će minimalizirani jer osovina je uigrana. Novi salary cap ne pomaže, ali ipak su pristigla određena pojačanja. Rookie Cole vrlo lako bi mogao izbaciti Chalmersa iz rotacije, dok će im Battier omogučiti da Jamesa koriste više kao playa, a manje kao četvorku kada se odluče igrati s konvencijama. Možda najveći plus je zdravi Haslem od prve minute, lako je zaboraviti kako su bez nominalno četvrtog igrača lani odigrali gotovo cijelu sezonu. Miller je opet out, ali ne žele ga amnestirati svjesni da ga sada pokriva Battier, odnosno da njegovim povratkom u formu (ako je još uopće moguć nakon svih operacija) negdje krajem regularne sezone imaju šanse dodati si rasno pojačanje pred playoff. Ukratko, ako Heat ove sezone ne osvoji naslov, neće nikada (ma hoće, ali ovako dramatičnije zvuči).

PLUS:

Battier omogućuje predah Jamesu od guranja pod koš na koje je očito alergičan. Ako mali Cole donese živost na jedinicu i uspiju li izvući išta više iz dvojca Pittman – Curry nego im je to uspijelo iz lanjskih leševa Magloirea i Dampiera, bit će nezaustavljivi. Jasno, šanse za tako nečim su minimalne, ali što drugo istaknuti u momčadi koja ima Wadea i Jamesa? Kod njih je neupitno da suigrače čine boljima, sad je samo pitanje koliko u tim suigračima uopće ima talenta da tu poziciju u kojoj se nalaze iskoriste.

MINUS:

Rupe na jedinici i petici su poprilične. Uokolo imaju dovoljno oružja da se prilagode, ali nedostatak post igrača i slashera potencijalno nezaustavljiv napad čini ranjivim. Naravno da James može odigrati playmakersku ulogu i naravno da Wade može zabijati u post preko svih, ali to konstantno tjeranje na improvizaciju izvlači iz obojice ogromne količine energije i pitanje je kako će reagirati na ovako gust raspored.

PRVIH 5: Chalmers, Wade, James, Bosh, Anthony

5 ZA KRAJ: James, Wade, Battier, Haslem, Bosh

SCORE: 52-14

ORLANDO

THAT WAS THEN:

Ispadanjem od Hawksa postalo je jasno kako je ova momčad svoje odigrala. Van Gundyev sistem je pročitana knjiga, a nije pomogla ni činjenica kako je većini igrača istekao rok trajanja.

THIS IS NOW:

Nije problem što Howard želi otići iz ovakve situacije, problem je tetkasti način na koji to ostvaruje. Kemija u momčadi je nepovratno narušena (što bi se prije svega moglo odraziti na nešto lošiji učinak obrane, ma kako se nemogučim čini zamisliti da bilo koja momčad s Howardom u sredini može biti neučinkovita u obrani), ali buduće muke Magica ne treba pripisati samo tom faktoru, već prije svega činjenici da su Nelson, Richardson i Turkoglu sjene nekadašnjih igrača. Sva trojica jedva da su na razini za popuniti petorku. Što praktički u prve Dwightove pomagače promovira dva bijela brata Redicka i Andersona. S tim da opet iz njih ne možeš izvući maksimum jer i jedan i drugi trebaju lopte da bi mogli biti korisni, a njih pored Richardsona i Big Babya neće imati u dovoljnim količinama. Obzirom da je Dwight limitiran strijelac i da svi ostali trebaju pravovremeni pas, jasno je da ovaj Magic može ostati u igri za vrh Istoka samo ako dovede playmakera poput Stevea Nasha. Naravno, problem je u tome što momčad koja baca novac na Arenasa, Cartera, Richardsona i Big Babya jednostavno nema što ponuditi Sunsima, a to znači da se mogu pozdraviti s Dwightom.

PLUS:

Ryan Anderson je stilom igre idealan partner jednom Dwightu.

MINUS:

Big Baby je skupo plaćeni otimač minuta Andersonu koji se nikako ne uklapa pored Dwighta. Ni stilski ni karakterno.

PRVIH 5: Nelson, Richardson, Turkoglu, Davis, Dwight

5 ZA KRAJ: Nelson, Redick, Richardson, Anderson, Dwight

SCORE: 39-27

ATLANTA

THAT WAS THEN:

Hawksi su očekivano doživjeli pad u razini igre i broju pobjeda, ali sve je to na kratko zamaskirao iznenađujući prolaz pored Orlanda u playoffu. Što nije toliki odraz snage Hawksa (koji se nisu pridružili vrhu Istoka) koliko slabosti Magica (koji je usprkos Dwightovim nadljudskim naporima pao među osrednje momčadi poput Hawksa). Za njih je ionako najvažniji bilo što se igrama nametnuo Jeff Teague, jer to im je naknadno omogučilo da puste Jamala Crawforda i ne troše na pojačanja.

THIS IS NOW:

Sezone od 50 pobjeda su prošlost za ovu momčad iz jednostavnog razloga što se igra skraćena sezona. Šalim se, takve sezone su prošlost zato što jezgra Johnson – Horford – Smith nije šampionska, a zbog problema s vlasničkom strukturom nitko ne želi plaćati porez na luksuz kako bi je malo ojačao. Što Hawkse stavlja pred dvije mogućnosti – ili da vječno budu ovo što jesu, dakle osrednja momčad osuđena na maksimalno polufinale konferencije, ili da nekakvom zamjenom osvježe spomenutu jezgru. Ili da počnu trošiti, naravno. Međutim, obzirom na činjenicu da je Joe Johnson debelo preplaćen, da je Al Horford prije svega vrhunski vodonoša i da je Josh Smith vječni čudak, možda je i bolje što je vlasnička situacija ovakva jer ih put trošenja ne bi odveo nikuda. Obzirom kako su tanki u rotaciji i obzirom da je Johnson na silaznoj putanji karijere, iz dana u dan su sve bliži polovičnom učinku.

PLUS:

Hawksi imaju talenta, to je neosporno. Horford je idealan treći igrač, čak i potencijalan drugi oslonac, kad bi bio okružen kvalitetnom rotacijom i kad bi igrao na svojoj prirodnoj poziciji. Smith je čovjek sposoban kontrolirati utakmicu na oba kraja terena, ali isto tako i ubiti vlastitu momčad idiotskim potezima u napadu ili nezainterisanošću u obrani. Ako Teague ostane na playoff razini i ponudi ozbiljnu slashersku opciju, nema razloga da još jednom u playoffu ne budu sposobni suprostaviti se svima osim Bullsima i Heatu. Također, dovođenje McGradya, koji se pod stare dane preobražava u čistog point-forwarda, dodatno će olakšati život Johnsonu. Pod uvjetom da je u Tracyu još išta ostalo nakon solidnih pola sezone u Pistonsima.

MINUS:

Johnson je maskirao pad odličnom igrom u završnicama, kvalitetnim šutom (posebice s poludistance) i prebacivanjem dijela organizatorskog posla na Hinricha i kasnije Teaguea. Ali, činjenice je kako je ovaj veliki swingman jednostavno izgubio korak i danas je bliži onome što igra Jason Richardson nego Dwyane Wade. Što dovodi do dva problema. Prvi je taj što je plaćen kao Wade, a drugi što su stvari postavljene kao da je i dalje glavni, iako su i Horford i Smith očito važniji za uspjeh momčadi od njega. Tanka klupa na kojoj više nema imena vrijednog spomena također zabrinjava (ako ne računamo Jasona Collinsa, naravno), a u slučaju da Teague podbaci i da Hinrich odigra sezonu ispod svoje razine zbog ozljede ramena, problemi bi mogli postati nepodnošljivi.

PRVIH I JEDINIH 5: Teague, Johnson, Williams, Smith, Horford

SCORE: 36-30

WASHINGTON

THAT WAS THEN:

Katastrofa, to je jedina riječ kojom se može opisati ono što je Washington prezentirao prošle sezone. Gomila talenta koja je zbog neiskustva, lošeg vodstva i vlastitih karakternih slabosti odigrala ispod svake razine.

THIS IS NOW:

Ako s ovim rosterom Saunders ne uspije preskočiti Netse, Buckse i Pistonse ovoga svijeta, odnosno ako ostane prikovan na dnu zajedno s Bobcatsima, Raptorsima i Cavsima koji su u totalnom rebuildingu, onda ćemo konačno dobiti definitivnu potvrdu da se radi o najgorem treneru u NBA. Da, da, gorem čak i od Vinniea. Doduše, u svojoj prognozi sam možda i previše optimističan, ali to je zato što polazim od pretpostavke da će John Wall napraviti sličan korak naprijed kakav je u drugoj sezoni napravio Westbrook. Jednostavno, takav atleta je u stanju dominirati na oba kraja parketa, a to će olakšati život svima oko njega. Wizardsi definitivno nemaju dovoljan IQ, ali toliko strijelaca jednostavno mora igrati bolje u napadu nego im je to uspijevalo u lanjskoj katastrofalnoj sezoni. Možda je previše očekivati od likova poput Younga, Blatchea i McGeea da odigraju zrelije (ma definitivno je previše), ali ja se tu čak i ne uzdam u to da su se opametili. Jednostavno, smatram da su dovoljno mladi i da mogu podignuti igru na još jednu razinu više. A ako će vam četvero igrača iz petorke odigrati najbolje sezone u karijeri, tada valjda imate šansu pred istrošenim ili jednostavno nekvalitetnim rosterima koji vas okružuju.

PLUS:

Wallova rookie sezona nije bila ništa posebno, ali kad uzmeš u obzir da je imao problema s ozljedama i da je na trenutke djelovao nezaustavljivo (posebice kad se zaletio na nesretnog Ilgauskasa) ne čini se nemogućim da napravi onakav kvantni skok kakav su izveli slični majstori poput Rosea i Westbrooka. Treba pohvaliti i sjajne poteze uprave. Prvo, zato što su lukavo odlučili trpiti zadnju godinu Lewisova ugovora umjesto da ga amnestiraju kao što su svi očekivali. U tom slučaju morali bi potpisati cijeli niz veterana ili preplatiti Nicka Younga samo kako bi udovoljili zahtjevima novog kolektivnog ugovora koji od njih traže da potroše barem 85% salary capa. Ovako mogu mirno promatrati cijeli niz mladih imena koja su bljesnula u lanjskim očajnim uvjetima i odlučiti dogodine što s njima. Blatchea su već nagradili solidnim ugovorom i nema potrebe za žurbom. Young i McGee obećavaju, ništa manje zanimljiv kao potencijalni budući starter nije ni Vesely, a treba držati oko i na cijelom nizu lanjskih (Seraphin, Booker, Crawford) i ovogodišnjih rookiea (uz Veselya tu su još Mack i Singleton) koji svi imaju šanse postati solidni igrači zadatka.

MINUS:

Činjenica da su mladi i da imaju dvije petorke možda bude i od koristi u ovako zgusnutoj sezoni, ali realnije je očekivati od ovako mladih rostera da se upucaju u nogu. Posebice ako su krcati sumnjivim tipovima, tada se takav scenarij čini gotovo neizbježnim. Naravno, jasno je i to da od ovakve skupine revolveraša nitko ne očekuje fenomenalnu obranu, ali da odigraju barem donekle pristojno u napadu nije previše tražiti. Ovaj, ili jeste?

5 ZA DALJE: Wall, Young, Vesely, Blatche, McGee

SCORE: 30-36

CHARLOTTE

THAT WAS THEN:

Bobcatsi su lani krenuli loše u sezonu, ali čim je Jordan maknuo živčanog Larrya Browna i stavio skuliranog Paula Silasa za trenera stvari su krenule na bolje. Za razliku od Browna, koji traži potpunu kontrolu nad procesom slaganja momčadi i koji se nikako nije mogao pomiriti s odlukom da se ide u rebuilding, Silas je mirno prihvatio sudbinu kormilara broda koji tone. Ali, što je u tome loše? Nakon godina bezveznih poteza Jordan je došao u situaciju da nakon još dvije sezone patnje krene od nule, usput razvijajući cijeli niz mladih igrača. Kako je završnica lanjske sezone u kojoj su konačno poptunu slobodu dobili Augustin, Henderson i Thomas pokazala – to je i jedini ispravni put.

THIS IS NOW:

Roster Bobcatsa na prvi pogled ne ostavlja dojam NBA rostera, što je očito bila i glavna namjera. Naime, što manje talenta imaš na raspolaganju, to su veće šanse da dođeš do prvog picka, a ovog ljeta draft će biti krcat imenima s MJ-evog sveučilišta. Čovjek koji je cijelu NBA karijeru ispod hlačica Bullsa nosio one North Caroline valjda trenutno više razmišlja o Harrisonu Barnesu nego o kilaži Borisa Diawa. I nema u tome ništa loše, dapače. Tko je mogao znati, ali izgleda da se MJ konačno uživio u novi posao.

PLUS:

Kemba Walker, Bismarck Biyombo, Gerald Henderson i svi ostali mladi igrači dobit će punu šansu da se dokažu. Veterani poput Diawa i Maggettea dobit će pak šansu da pokažu kako su sposobni pomoći klubu koji se bori za playoff.

MINUS:

Ako isključimo kontekst i koncentriramo se samo na košarku, praktički nemamo što pričati. Ovo je najlošiji NBA roster i čeka ih borba do zadnjeg daha s Cavsima za što veći broj kombinacija u lutriji. Ozljeda Reggia Williamsa kojega su doveli iz Warriorsa i bez kojega su ostali na par mjeseci prisilit će Silasa da odmah isproba kombinaciju Walkera i Augustina na vanjskim pozicijama, što baš i neće pomoći u pokušajima da i dalje igraju pristojnu obranu. Priče o Diawu na centru još su urnebesnije, pogotovo kada se kilaža dotičnog pravda jačanjem zbog potreba nove pozicije umjesto njegovim nezasitnim apetitom.

IDEALNIH 5: Augustin, Henderson, Maggette, Thomas, Diaw

ŠESTI ČOVJEK: Kemba

SCORE: 15-51

9May/118

THE CURIOUS CASE OF JOSH SMITH

Posted by ispdcom

Noćas smo se oprostili od Lakersa, sumnjam da je itko zbog toga suzu pustio. Na jedan ružan način, što je i prikladno obzirom na svu dramu i prazninu koju su sa sobom donosile godine njihove dominacije. Nakon toga smo imali šanse vidjeti kako to izgleda Atlanta kada igra svoju najbolju košarku. O prvom će nešto reći Gee, o drugom Emir u formi dnevnika koji mu se očito omilio.

LAKERS – MAVS, G 4

Nakon tri odlične utakmice u kojima je Dallas isplivao kao bolja momčad, noćas smo imali prilike vidjeti i jedan susret koji je najmanje bio utakmica. Umjesto dvoboja, gledali smo Dallas koji je dosegao vrhunac forme i koji je sjajnom obranom, čvrstim skokom, trkom, nesebičnom igrom i fantastičnim šutom za tri, istaknuo najozbiljniju kandidaturu za naslov.

Lakersi su im pomogli odlukom da se predaju nakon što su ih u drugoj četvrtini Terry i Peja izrešetali tricama, ali karakterni nedostatci Lakersa ne trebaju umanjiti činjenicu da Dallas igra prekrasnu košarku (kao da nismo stotine puta govorili o tome kako su Lakersi brak iz interesa u kojem se svi uključeni toleriraju zato što tolerancija pomaže zajedničkom cilju, pa je nekako i očekivano da takva umjetna momčad ne zna izgubiti časno jer je ionako talent bio njihova mantra, ne kemija).

Naravno da će se nakon metle, a posebice ovakve završnice sezone, sada troštiti gomila riječi na Lakerse, tražit će se razlozi zbog kojih su izgubili ovako kako su izgubili.

Tu upadamo u sljedeću zamku – zato što su Lakersi igrali Finale zadnje tri sezone, zato što ih smatramo najtalentiranijom ekipom u ligi i prvim favoritom, praktički jedinom momčadi koja je bila u kategoriji za sebe, odmah sumnjamo da nešto nije u redu s njima zato što su izgubili od Dallasa. Sigurno je Phil digao ruke od momčadi, Kobea svi mrze, Kobe ne podnosi ostale. Bla bla bla.

Istina je pak da Lakersi nisu posebni, već su u rangu sa svim ostalim ekipama koje su ostale u playoffu. Cijelu sezonu su muku mučili s hvatanjem prave forme, sve im se opraštalo obzirom da su u pitanju Lakersi, prvaci koji imaju brzinu viška. Međutim, sve što se dogodilo protiv Dallasa imali smo prilike gledati i tijekom regularnog dijela. Momčad koja se muči pronaći pravi ritam i novi identitet, jer je onaj stari, baziran na Kobeu playmakeru i kompletnom strijelcu sposobnom dominirati utakmicom, nepovratno nestao.

Stoji da je Kobe cijelu sezonu igrao dobro, ali bez onog perioda tijekom kojeg bi igru podigao na još višu razinu te bi svi pričali o njemu kao MVP-u. Na tu višu razinu on, izgleda, više ne može, jednostavno je izgubio fizikalije i pretvorio se iz vrhunskog strijelca u šutera. Šutera koji je odigrao vrlo dobru seriju, ali to jednostavno više nije dovoljno.

Stoji da je upravo on svojom sebičnom igrom u prvoj utakmici dao Dallasu poticaj, ali isto tako stoji da je u ostatku serije bio najbolji igrač Lakersa. Ali ne i najbolji igrač ukupno, jer titulu naj individualca u seriji oduzeo mu je Dirk. On je Mavsima dao ono što Lakersi više nemaju u Kobeu, zaštitnu mrežu, a na to LA jednostavno nije imao odgovor.

Uglavnom, Phil i Lakersi su navikli na ovakve Kobeove epizode, njegovo istjerivanje demona ega i isticanje vlastite veličine uvijek im visi oko vrata, ali već godinama su se vraćali bolji i jači kao momčad nakon svega. Tako su reagirali i ovaj put, u drugoj i trećoj su dali sve od sebe, ali su ih zaustavile očajne partije čovjeka koji je trebao preuzeti na sebe ulogu prvog nositelja.

Nakon lanjskog fantastičnog izdanja u Finalu, kada nije bio proglašen MVP-em samo zato što su mediji ovisnici o zvijezdama poput Kobea, Gasol je potiho postao prvo ime ove momčadi. Lakersi su briljirali na početku sezone i nakon all-stara upravo iz tog razloga što je briljirao Pau. U playoffu se, iz nekog razloga, čovjek nije pojavio. Nagađati koji je to razlog besmisleno je, činjenica je da su njegove loše igre na oba kraja terena Lakerse bacile u rupu koju je Dallas sjajno iskoristio.

Tako da nije problem ispasti od boljega. Dallas je imao Dirka kao MVP-a serije, bolju klupu koje je svaki put radila prednost protiv tanašne rotacije Lakersa, dovoljno mesa pod košem da se suprostavi visini Lakersa (Chandler je odigrao fantastičan playoff do sada, obrambeno igra na Howardovskoj razini), a, najvažnije od svega, Dallas je imao kreaciju na vanjskim pozicijama.

Ne samo što je Kidd i dan-danas fantastičan u organizaciji igre i posebice u pronalaženju suigrača u situacijama kada obrana još nije zauzela svoje pozicije, već je Barea Dallasu donio ono što su cijelu godinu očekivali od ozljeđenog Beauboisa – beka koji slash 'n' kick igrom može kreirati za sebe i druge i izbaciti postavljenu obranu iz ritma. Beka koji će ujedno skinuti sav teret igre u napadu s vanjskog šuta.

Stoga nije ni čudo da dva simbolična trenutka ove serije, izrazi totalne frustracije bivših prvaka nad nemoći da se suprostave Mavsima, uključuju upravo Bareu. Grubi i kukavički prekršaji Artesta i Bynuma na čovjeku koji je duplo manji samo su još jednom ukazali na glavni košarkaški problem ove serije. Jer, kada maknemo sve špekulacije i mitove na stranu, činjenica je da vanjski igrači Lakersa nisu bili u stanju organizirati ni voditi smisleni napad (Kobe i Fisher mogu do određene granice, Blake ne može ni to, a Brown je usprkos tome što je najživahniji vanjski igrač potpuno limitiran u ičemu drugom osim u ulozi strijelca s klupe), dok su vanjski igrači Dallasa upravo u tome briljirali. Kada se ubojitim serijama Kiddu i Barei pridružio i Terry, koji je do nedavno prespavao ovaj playoff da bi sinoć sve nadoknadio neviđenom paljbom iz vani, Dallas se pretvorio u kompletnu momčad. Možda još uvijek previšu ovisnu o šutu, ali nikako ne jednodimenzionalnu.

Što se budućnosti Lakersa tiče, očito je kako s ovom jezgrom više nisu u stanju išta garantirati. Osvježenje na vanjskim pozicijama je neophodno, a ne bi bilo loše dovesti i igrača oko kojega možeš graditi budućnost. Tu se sam po sebi nameće Howard, jer Lakersi nekakvim paketom Bynuma i Odoma imaju što ponuditi Orlandu. S Dwightom iza leđa, Kobe u ulozi šutera mogao bi se produžiti trajanje još nekoliko sezona, makar u ulozi sporednog igrača. Kako je Gasol pao na testu i dokazao da ipak nije mentalno čvrst biti lider, imati pored sebe takav zid i čvrstinu koju donosi Dwight zasigurno bi i njemu pomoglo. U ulozi trećeg igrača, s manjim pritiskom i očekivanjima, valjda bi opet počeo igrati kao Gasol na kojega smo navikli zadnjih godina.

A što se Phila tiče, njemu ovakava oproštaj ne znači previše. Ima te dvije mrlje u karijeri, činjenicu da mu se momčad raspala protiv Detroita u Finalu i ovu metlu u kojoj su se predali, ali ima i 11 naslova koji jasno govore o njegovoj veličini. Od čega su zadnja dva posebno važna, jer ih je ostvario trenirajući čovjeka koji je imao tendenciju svako malo zaboraviti sve što bi ga ovaj naučio. Phil je izvukao što je mogao, održavao je balans dok se moglo. Sada barem više ne mora razmišljati gdje će si staviti novi prsten.

BULLS - HAWKS, G 4

(6.30 do kraja prve; 16-13 za Hawkse) – Larry Drew je nakon treće govorio kako njegovoj momčadi nedostaje agresivnosti te da ponekad treba napraviti "hard foul", a za ovu utakmicu odlučio je to postići tako da je zaigrao s postavom s kojom je igrao protiv Orlanda. Dakle, pod košem Collins i Horford, Smith na trojci, a Williams na klupi. Collins je dva puta lijepo iskoristio udvajanje na JJ-u koji je jako vruć ušao u utakmicu. Postigao je šest koševa i imao dva asista, a izgleda kako je u potpunosti odlučio preuzeti momčad jer on prevodi loptu, a ne Teague. Inače, Josh Smith je pogodio vanjski šut.

(2.20 do kraja prve; 24-21 za Hawkse) – Atlanta igra agresivno, baš kao na utakmicama protiv Orlanda. Nisu odustali od visoke postave ni kada je Collins izašao radi dva faula (ulazi Zaza), ali na neki način jesu kada je Horford dobio drugi faul. JJ je dodao jednu tricu, a cijela Atlanta puca preko 60%. Što se Bullsa tiče, Rose napada obruč, ali ga je obrana u par navrata zatvorila udvajanjem, pa i utrajanjem. Dobro je napadački u utakmicu ušao Deng, ali i Boozer koji je spojio dva skok šuta prije nego je opet napravio dva glupava faula. Josh Smith je promašio vanjski šut.

(kraj prve; 28-26) – Bullse treba brinuti činjenica kako Atlanta u prvoj četvrtini izgleda gotovo potpuno isto kao i u prvoj utakmici koju su dobili. Agresivni su, pogotovo na Roseu kojeg solidno zatvaraju, brzi su u prenošenju lopte i realizaciji kontre, a i ide ih šut. Nakon JJ-a, svoja dva šuta je zabio i Crawford. S druge strane opet je u utakmicu sjajno ušao Taj Gibson što je dobro za Bullse koji su u prvoj četvrtini promašili četiri bacanja. Rose ima šut 1-5, a treba istaknuti kako je većinu šuteva uzeo ulazeći pod koš ne bježeći od kontakta. Atlanta je ovu četvrtinu zasluženo dobila pa makar i dva koša razlike jer su ušli energičnije.

(10.15 do kraja druge; 29-28 za Bullse) – Taj Gibson je dominirao ovim djelom utakmice, a njegove obrambene kretnje su strašne za gledati. U jednoj akciji preuzme praktično sve igrače Hawksa koji imaju loptu, a niti jednom ne ispadne. Uz to uspio je zabiti i koš i to nakon lijepog Asikovog asista.

(8.43 do kraja druge; 32-29 za Hawkse) – Josh Smith ne prestaje (pogrešno) vjerovati u svoj vanjski šut, ali je zato imao nekoliko odličnih ulaza kojima je poslao Gibsona na klupu s dva faula. Atlanta održava svoju razinu energije, Bullsi ne mogu odgovoriti i dobro je što gube samo tri razlike.

(2.29 do kraja druge; 44-43 za Bullse) – svašta se događalo u ovom razdoblju. Thibodeau je vidio kako mu ne ide ofenzivno pa je postavio najnapadačkiju petorku (Rose, Korver, Deng, Boozer, Noah), a sve je rezultiralo time da je Atlanta dobila povećala prednost i to jer je Korver promašio svoja prva tri šuta, a Smith nastavio sa sjajnim skokovima i tranzicijom lopte (alley-oop za Horforda je bio sjajan). Onda se pojavio Rose koji je nekako povezao dva ulaza iako Atlanta igra dobru obranu na njemu, a kada je Horford izašao zbog tri faula, Noah je to iskoristio i dva puta lijepo odigrao leđima prema košu protiv Smitha. Boozer i Smith su nastavili s onim što uvijek baca negativno svjetlo na njih – Boozer je treći faul dobio na jako glup način, a Josh nastavlja s vanjskim šutevima iako se iz publike svaki put čuje 'Nooooo!'.

(kraj poluvremena; 47-46 za Hawkse) – Korver je u ovom razdoblju uspio promašiti tri šuta tako da ima šut 0/6. S druge strane, JJ nastavlja sa sjajnom partijom – ima šut 6/8, ali još sjajniji je Josh Smith s 9 koševa, 8 skokova, 4 asista te po jednom bananom i ukradenom. On je nosio Atlantu cijelo poluvrijeme, ali ono što je loše po Hawkse je činjenica kako nisu uspjeli napraviti veću prednost. Crawford je zabio 3 od svoja 4 šuta, Collins je odradio svoj posao u napadu, Zaza u skoku, a Teague je koristio ono što mu je pruženo. Sve u svemu, Atlanta igra dobro. Kod Bullsa je najefikasniji Rose koji je stavio i svoj jedini šut za tricu, ali dojam je kako nije u svojem najagresivnijem modu. Što se box scorea tiče, nije mi jasno kada je Asik skupio šest skokova, ali izgleda da jeste.

(8.12 do kraja treće; 56-50 za Hawkse) – nastavlja se energičnost Hawksa na oba kraja terena – Teague je imao dva sjajna ulaza, Horford je možda i prvi put u seriji izgurao Noahu da bi zakucao, a Smith je opet pokazao kako treba igrati pod košem jer je praktično odnio Denga ispred sebe. Naravno da je momak opet pucao izvana, a sada je to bio šut za tricu. Naravno da je promašio. U obrani Atlanta zatvara reket ne dozvoljavajući Roseu da ulazi bez kontakta, a dva puta su ga u ovoj četvrtini zaustavili bez faula.

(4.37 do kraja treće; 60-59 za Hawkse) – Atlanta je uspjela doći do +8, a onda je Bogans stavio tricu, Hawksi pogriješili nekoliko puta u napadu, a Rose i Deng bacanjima sve smanjili na -1. Rose je u ovoj četvrtini šest puta pokušao ući pod koš – dva puta je fauliran, tri puta je zaustavljen u pokušaju šuta bez faula, a jednom je falio jer je išao zaobići Horforda malo predaleko. I dalje ne koristi vanjski šut. Obrana Hawksa s Collinsom puno bolje izgleda nego sa Zazom.

(2.52 do kraja treće; 67-61 za Hawkse) – time-out tražio Deng nakon što nikome nije uspio dodati loptu iz auta. U ovih 90 sekundi Hawksi dobro odigrali, a sjajna je bila asistencija Smitha preko cijelog terena za JJ-a. Inače, Rose je svoj sedmi ulaz uspio pretvoriti u ubačaj.

(kraj treće; 69-67 za Bullse) – serija 8-0 Bullsa je u stvari serija Boozera (6 koševa) kojem se pridružio Asik. Boozer u ovoj utakmici konačno pokazuje zbog čega je doveden, a njegov ulaz nakon finte u zadnjem napadu dokaz je da se i on dobro osjeća. Energija Atlante je pala čim je Smith sjeo da se malo odmori, a koliko je publika u Atlanti nikakva dokaz je da čovjek nije dobio pljesak iako ima 12k, 11s, 6a i 2 banane. OK, ne vole ljudi da puca vanjske šuteve, ali ipak on drži Hawkse cijelu utakmicu.

(8.59 do kraja četvrte; 76-75 za Bullse) – Rose je ušao u "attack mode" realizirajući tri napada zaredom. Atlanta je svoje koševe zabila nakon skokova u napadu – Chicago je odigrao solidnu obranu (Asik sjajno iskakao i preuzimao), ali nisu zaštitili obruč. Zabilježeno je i da su zajedno igrali Rose i CJ.

(5.58 do kraja četvrte, 80-80) – Rose je malo zaforsirao i falio neke ulaze, a Korver je napokon zabio. Na parketu je u jednom trenutku za Bullse bila petorka Rose, Cj, Korver, Taj, Asik za koju nisam siguran da sam je vidio bilo kad u sezoni.

(3.47 do kraja četvrte; 88-84 za Hawkse) – čudan match-up Teague-Korver, koji se čuvaju na obje strane terena, izgleda da bolje koristi play Atlante koji brzinom prolazi Korvera koji se pak ne uspijeva izboriti za šut. Rose i dalje nastavlja s ulascima pod koš, a Smith skače, organizira akcije i zabija kada treba. Atlanta je podjednaka u skokovima s Bullsima što ih i drži u igri. Zanimljivo je kako Johnson ne forsira iako ima sjajnih 8-12 – kontre vodi Smith, a organizirane napade Teague.

(2.33 do kraja četvrte; 90-84 za Hawkse) – Rose stvarno nepotrebno forsira svoje ulaze bez da pokuša odigrati akciju za bilo kojeg suigrača. Izgleda da ga je Thibodeauva odluka da ga praktično ne vadi iz igre malo umorila. Trener Bullsa je iskoristio svoj pretposljednji time-out na utakmici. U ovoj četvrtini Rose je uzeo 11 šuteva, a ostatak Bullsa samo tri.

(1.26 do kraja četvrte; 94-84 za Hawkse) – teško je reći da je to odlučilo utakmicu, ali sudac je u jednom trenutku svirao faul na Roseu u šutu za tricu, a onda je odluku poništio i sudio jump ball. Atlanta je dobila tu loptu i otišla na 8 (moglo je biti 3).

(kraj utakmice; 100-98 za Hawkse) – Atlanta je utakmicu dobila iz nekoliko razloga: Josh Smith je bio sjajan s 23 koša, 16 skokova, 8 asistencija, 2 banane i ukradenom. Bez obzira na sve one šuteve izvani, Josh je pokazao kako može dominirati utakmicom. Joe Johnson mu se pridružio sjajnim šutem (9-14), a i Horford je napokon uspio odigrati odličnu utakmicu (20 koševa, 9-11 šut). Uz to, Atlanta je odigrala dobru obranu, udvajajući Rosea na početku utakmice i ne dopuštajući mu niti jedan lagani ulazak pod koš. Najbolje izdanje Hawksa uopće u playoffu. Što se Bullsa tiče, Rose je uspio zabiti 34 koša i imati 10 asista uz samo 3 turnovera, ali je njegovo forsiranje ulaza pomoglo Atlanti. Nije morao preuzeti sav teret na sebe u zadnjoj četvrtini pogotovo kada je Boozer napokon odigrao dobru napadačku utakmicu. Bullsi su u ovoj utakmici u nekoliko navrata i griješili u rotacijama u obrani što im se rijetko događa. Obzirom na hrpu pogrešnih odluka tijekom cijelog susreta, još su dobro i prošli.

20Apr/119

BOOGIE NIGHTS

Posted by Gee_Spot

Noćas nitko nije bdio, ali tijekom jutra odgledani su svi susreti. Sickre se živcirao uz Celticse, Emir je skautirao kako je to Orlando uspio pobjediti usprkos 34% šuta iz igre, a Gee se još jednom uvjerio u mane Blazersa koje se sve više čine nepremostivima. Bez daljnjeg duljenja, nastavlja se playoff odiseja.

CELTICS - KNICKS, G 2

Kao sportaš, teško je biti sretan zbog poraza, ali Melo je nakon sinoćnje partije zasigurno duboko u sebi - sretan. Amare nije igrao cijelo drugo poluvrijeme zbog problema s leđima tako da je Carmelo vukao cijelu kompoziciju Knicksa, pogađao trice na početku i na kraju napada, zabijao onaj svoj lijevi ulaz s desne strane, skakao, blokirao i čak čuvao Ronda. Nosio je ekipu koja je u nekim trenucima (poput promašaja cijelog koša od strane Masona) izgledala kao NBDL momčad. Da nije bilo dva Jordanovska poteza Garnetta u zadnjih pola minute, jednog u napadu i jednog u obrani, Carmelo bi danas bio heroj New Yorka, nova zvijezda Spike Leeovog dokumentarca o povratku košarke u njezinu Meccu, a Dolan bi već jutros dogovarao još jedan Melo megaboard negdje oko Times Squarea.

Paradoksalno po Mela, što je tražio, dobio je. Svjetla pozornice. I poraze.

Igra Knicksa više nije D’Antonijeva škola, što se sinoć lijepo vidjelo po sporoj tranziciji u napad. Sad to izgleda kao neki derivat - niti igraju obranu niti su lepršavi u napadu (jedan od "velikih" uvijek štopa igru). Sinoć su ti velikani zamijenili uloge u prvom dijelu pa je Melo zadržavao loptu i sam kreirao igru, a Amare stajao po strani i rijetko sudjelovao. Čak je u jednom trenutku u prvoj četvritini primio loptu na trici te ju se s gnušanjem dobacio prvom slobodnom beku kao da daje do znanja da večeras nije njegova partija (što nas tjera da se pitamo - da li su u poluvremenu bolila leđa ili nešto drugo).

Boston se, kao i cijeli zadnji dio sezone, čak i pored Carmela najviše borio sam sa sobom. Rondo je zabio 30 poena, gotovo sve iz reketa (zabio je 12 nakon 6 kontri u prvih 8 minuta, što je bio sjajan potez Bostona - umjesto da daju loptu playu i trče u kontru, suigrači su uredno lansirali pasove Rondu nakon skoka, što je ovaj nesmetano pretvarao u koševe, čak ga je Rivers morao izvaditi ranije nego je planirao jer čovjek jednostavno nakon tolikih šprinteva nije imao zraka). Izvrsni komentator Steve Kerr izjavio je kako se ne sjeća kada je neki play zabio toliko ispod koša.

Problemi Bostona nekako i kreću tada, točnije micanjem startera i ulaskom klupe. Čiji učinak je mizeran. Postalo je očito da posljedica Perkinsovog trejda nije toliko rupa pod košem ili nekakav psihološki učinak, već činjenica da ono što su dobili za njega ne pruža - ništa. Rezerve Celticsa u zadnjih 20-ak utakmica ne postoje, ne sjećam se kada je zadnji put netko s klupe podigao ekipu i odveo je do pobjede. Čak se i Big Baby, do tradea šesti igrač, utopio u ovo sivilo. I to je ono što mora brinuti Riversa. Obje pobjede protiv Knicksa su došle kao posljedica izvrsnih igara prve petorke (uključujem tu i Jermainea) koja lomi protivnika u završnici i jednostavno zna završiti utakmicu.

Ali, napredak u play-offu neće biti moguć bez pomoći ostatka rostera, jer ovo je momčad složena na principu rada cijele petorke i ne trpi niti soliranje niti statiranje. A starteri po logici stvari ne mogu biti na visini zadatka svih 48 minuta. West još nije uhvatio formu nakon zadnje ozljede i nastavlja biti nebitan. Davis je bio solidan, borben i nije forsirao šut s poludistance (što je dobro, jer trenutno ga pogađa s kriminalno niskim postotkom). Krstić se ukazao i otišao, kao nekakva Gospa. I da, navodno je zaigrao i nekakav Jeff Green.

Taj čovjek je najveći problem Celticsa u ovom trenutku, i to ne zato što ne pogađa šuteve ili što se ne može naviknuti da ulazi s klupe. Momak se trudi, ali njegov izraz lica i kretnje na terenu previše podsjećaju na Duquana iz The Wire, dakle sve više liči na klinca bez trunke samopouzdanja koji je prešao iz 7-og osnovne u 1. srednje. Sljedeći razgovor u Riversovom uredu treba biti s ovim dečkom, bez njegovog boljeg učinka ova ekipa neće daleko.

Kad nema injekcije energije, sve je u rukama Piercea (njegova streljana krajem treće odvodi ih na komotnih +10), pa se onda početkom četvrte prospe prednost i uđe se u neizvjesnu završnicu koju riješi prva petorka sinoć predvođena Garnettom, utakmicu prije Allenom.

Teška pobjeda Celticsa ako se uzme da su Knicksi bili bez Billupsa i većim dijelom susreta bez Amarea. Ipak, svakom ovakvom pobjedom oni rastu, a Knicksi - padaju. Ne samo rezultatski već i mentalno, što je u ovakvim serijama puno bitnije. Knicksi su ekipa na čijoj supstanci treba još puno raditi, a čini se kako je D’Antoni osoba sve manje sposobna predvoditi taj poduhvat.

A sada Madison Square Garden.

MAGIC - HAWKS, G 2

Atlanta je i u drugoj utakmici probala ponoviti igru iz prve – pusti Duvajta da zabije sve što može, a čuvaj sve ostale. Međutim, cijeli plan je pao u vodu kada je već u 3. minuti Al Horford morao sjesti na klupu s dvije osobne. Doduše, nije Orlando u tim trenutcima preuzeo vodstvo i riješio utakmicu, ali s Horfordom na terenu možda su Hawksi mogli doći do nekog većeg vodstva nego je to bio slučaj.

U tim trenutcima po meni Larry Drew radi grešku - umjesto Horforda uvodi Powella, koji u paru s Collinsom čine centarsku liniju koja više odgovara NLB ligi nego NBA playoffu. Ne znam zbog čega Drew nije probao Josha Smitha vratiti na četvorku gdje je i igrao cijelu sezonu, a uvesti npr. Jamala Crawforda. Jasno mi je kako je Drew sa Smithom odlučio potpuno isključiti Heda iz igre, ali mišljenja sam kako bi dobru obranu na Hedu mogao igrati i Joe Johnson, bez obzira na razliku u visini. Uostalom, Hedu je najvažnije oduzeti dribling kako bi ga se neutraliziralo u pokušaju kreacije, imati na njemu visokog igrača radi šuta ne čini se trenutno toliko važnim (baca cigle u završnici sezone kao i većina suigrača).

Bilo kako bilo, Atlanta nije patila previše zbog toga što Drew nije poslušao ovog balkanskog NBA fanatika. Hawksi su patili zbog toga što je Redick u drugoj četvrtini podigao razinu igre cijelog Magica i digao publiku na noge. Orlando je tada preuzeo vodstvo i držao ga do kraja, s time da su u završnici ipak pokazali kako nisu ni blizu stabilnoj momčadi.

Naime, 4 minute prije kraja bilo je 10 razlike za Orlando, a na kraju je Atlanta mogla i pobijediti. Međutim, Jason Richardson nije tako mislio i stavio je ključnu tricu kojom Orlando s Floride u Georgiu odlazi s 1-1. Nevjerojatno je da je Howard igrao svih 48 minuta, a da praktično nije ušao u probleme s osobnima. Razloga je više - centri Atlante ne služe ničemu osim da ga fauliraju, Horford nije igrao duže, Hawksi u svojim redovima nemaju izrazitog slashera koji bi riskirao potres mozga da bi iznudio faul-dva. To je možda Josh Smith, ali on, bez obzira što je imao solidan učinak u ovoj utakmici, ne igra svoju tipičnu ulogu.

Orlando u ove dvije utakmice ničim nije pokazao da je momčad sposobna za ozbiljne domete. Atlanta je posljednja dva mjeseca izgledala kao lutrijska ekipa, a u ovoj seriji imaju igru koja bi im čak mogla donijeti prolaz dalje. Sada je samo pitanje hoće li imati bilo kakvu pomoć navijača u svojoj dvorani. Dobro bi im došla…

MAVS - BLAZERS, G 2

Utakmica po svemu slična prvoj, s tim da je napad Mavsa ovaj put djelovao kompletniji i raznovrsniji, ponajviše zahvaljujući Stojakovićevim tricama. Također, dok je u prvoj utakmici Portland bio ravnopravan, ostavivši čak dojam šire momčadi, noćas je Dallas ipak ostavio dojam za klasu bolje ekipe koja ima rješenje za svaku situaciju. Kidd je opet bio na razini, ne prevaga, ali pravi lider. Dirk je odradio svoje, opet je preuzeo odgovornost na kraju, ali Pejine trice bile su onaj x-faktor koja bi svaki puta Blazerse dočekao kao nož u prsa.

Dodaj da je Barea svojom energijom u ključnim momentima početkom četvrte kao zamjena za Kidda praktički sam napravio razliku protiv anemične druge postave Blazersa i eto ti dovoljno razloga zbog kojih Dallas jednostavno nije mogao izgubiti. Plus, Portland se u završnici činio jednostavno nedoraslom momčadi.

McMillan ovaj put nije ponovio grešku iz prve utakmice i nije ostavio Roya na parketu, ali nakon sinoćnje predstave prve petorke u završnici postane vam jasno zašto mu je tako nešto uopće palo na pamet na startu serije. Blazersima fali kreacija. Vrte oni sjajno te postavljene napade , Miller je pametan play koji zna dodati loptu, ali kada im protivnik oduzme opcije A i B, što im preostaje? Millerova igra i pasovi ipak su prilagođeni otvorenoj igri, a Matthews i Wallace nisu igrači koji mogu stvoriti višak kada požele. Postavljene čvrste obrane, posebice ove u završnicama kada se domaćinu ništa ne svira, čine stoga ovoj momčadi ogroman problem.

Dodaj još da nitko od nabrojanih nije ni pouzdan vanjski šuter (kada sve zbrojiš i oduzmeš, ispada da je najbolji tricaš kojega imaju mali Batum, zbog čega Mcmillan stalno traži načina da ga u završnicama drži na parketu) i ne treba se čuditi što se Blazersi uvijek kada trebaju koš vraćaju na jedno te isto – baci loptu Aldridgeu pa on što napravi.

A Aldridge je fantastičan igrač, ali nije svemoguć. Također, nije isto trpati cijelu utakmicu i trpati u završnici. Za to ipak treba posebna vještina, to je recimo ono što Dirk ima i što je još jednom i sinoć dokazao. Aldridge je za razliku od njega svoje pokušaje promašio. Ponavljam, čovjek toliko toga odradi da je stvarno previše od njega očekivati da još bude i svjež i spreman za završnicu (možda je razlog zašto je Dirk onako nezaustavljiv na kraju i taj što ga čuva upravo Aldridge - em igraš svaki napad preko njega, em očekuješ da čuva najboljeg protivničkog igrača, pa tko još na ovakav način vodi momčad).

Bit će zanimljivo vidjeti kako Blazersi reagiraju doma u završnici, mogu li se stvari promijeniti samo pod utjecajem one sjajne publike, ali nakon dvije utakmice jedno je jasno – Dallas je ipak kvalitetnija i šira momčad. Glavni razlog zašto sam ih otpisao bio je taj što sam mislio da neće moći uhvatiti onu sjajnu formu s početka. I iako nisu toliko dobri, dakle iako i Dirk i Terry itekako štekaju, nalaze načina da pametnom obranom i dovoljno raznovrsnim napadom odigraju približno tom nivou, što je očito jednoj šljakerskoj momčadi koja živi od nesebičnosti i ima jednu jedinu šemu napada neuhvatljivo. Također, moram naglasiti kako i pored svih igračkih dvoboja na terenu imam dojam da je do sada najviše individualno odskočio Carlisle, koji je potpuno nadigrao McMillana. Rješenjima i prilagodbama u igri, ali čak i izmjenama i time-outovima.

17Apr/115

THE KIDD ARE ALRIGHT

Posted by Gee_Spot

Počelo je. I to umalo s praskom. Dojmova ima dovoljno za jedan brzi post, s tim da odmah u startu treba istaknuti jednu očitu stvar – na Istoku ćemo gledati zvijeri od utakmica, na Zapadu ljepotice.

Večer su otvorili Bullsi, drveni kao da su ovog trena izašli iz stolarske radionice majstora Geppetta. Kao najveći Pinokio dobar dio utakmice nametao se Rose s kriminalnih 0-9 za tricu, od čega je barem pola bilo nepotrebno isforsirano, ali činjenica je kako je ipak najveći krivac za dramu bila netipično pasivna obrana Bullsa.

Kada su u zadnjoj četvrtini počeli zabijati, činilo se kao da će doći do klasičnog preokreta. Iako su Pacersi vodili cijelu utakmicu, znali smo da to ništa ne znači. Slabiji protivnik može letjeti na krilima činjenice da nema što izgubiti, međutim kada u završnici shvatiš da treba privesti stvari kraju, opet se jave oni kompleksi inferiorne momčadi. Napune se gaće, jeli.

Tako bi Pacersi praktički prodali najbolju šansu koju će imati u ovoj seriji da Tyler Psycho Hansbrough (koji, da dodam i to, i izgleda kao da igra s punim gaćama) nije odigrao valjda svoju najbolju utakmicu u životu. Zabio je sve što je potegao, plus je totalno zbunio Bullse onim svojim buljavim izgledom, Boozer nije znao da li da igra obranu na njemu ili da mu da umjetno disanje.

A i taj Boozer je još jednom dokazao da ima večeri kada ga obrambeno ne može sakriti ni Noah, a ni Thiboudeuovov sistem. Bullsi stvarno imaju previše utega oko svoga vrata:

- uvijek postoji mogućnost da ne zabiju ništa iz vana što im dodatno zatvara reket (Korverova pobjednička trica je dobar alibi za ostatak večeri, ali ipak alibi)

- Boozer se uvijek može odlučiti igrati obranu mislima (a možda ga je samo usporio onaj joint što ga je popušio s Noahom prije tekme - stvarno, koju ekipu u ligi je lakše zamisliti okupljenu oko nargile nakon utakmice od ovih Bullsa?)

- itekako je moguće da Deng i Boozer tu i tamo postanu previše pasivni, što Rosea čini doslovno jedinom opcijom u napadu

Međutim, imaju i jedan ogroman plus koji to gotovo sve anulira – Rosea. Koliko god tijela protivnik nabacao u reket, ovaj baletan naći će načina da dođe do obruča. Čak i kada obrana popusti kao noćas, u njemu ima dovoljno snage da nekako zabije koš više. I da, može to raditi u serijama i dovoljno učinkovito da stvarno bude one man offense.

Zadnje dvije minute i ono što su izveli Bullsi za antologiju je. Istina, Pacersi su odigrali nekoliko idiotskih poteza, ali vratiti se sa minus 10 u situaciji kada se čini da ti ništa ne ide od ruke obilježje je mentalno superiorne momčadi. I to je na kraju ispala i najveća pouka ove noći – dok su Pacersi, kao što smo rekli, stali kada je bilo najpotrebnije, Bullsi su upravo u tim trenutcima ubacili u dodatnu brzinu i rasturili.

Kada premotaš regularnu sezonu u glavi, shvatiš da su upravo ta strast i mentalna snaga koju iskazuju apsolutno svi igrači na rosteru glavni razlog zašto su u završnicama uglavnom izlazili kao pobjednici. Jednostavno, ne prihvaćaju poraz. To, a i Rose može zabiti kada poželi. Uglavnom, ta kvaliteta je nešto što će im u playoffu itekako dobro doći, posebice u ovim utakmicama u kojima igraju daleko od idealnog.

S druge strane, Miami nema takvu hladnokrvnost. Utakmica je očekivano bila ulična košarka na snagu i brzinu. Sixersi su ušli sjajno, kada je Miami malo stisnuo u obrani brzo su došli u kontrolu. Nekoliko kontri, malo trke i evo ih na ugodnoj razlici. I onda, umjesto da mirno privedu stvari kraju, što se događa?

Heat nema nikakve akcije, setove, kako to kažu braća preko oceana. Njihova košarka je ona lutrijskih momčadi, nebrojeni niz blokova, dva na dva haklanja, individualnih ulaza i Sesarovskih povratnih lopti. Za vrijeme Wade-James pick 'n' rolla nema kretanja ostalih ili nedajbože nekakvih B ili C opcija. Ako ne upali A napad, lopta se baca vani, pa opet iz početka.

Playoff košarka se uglavnom igra na postavljnu obranu. Na postavljenu obranu, napad Miamia je prosjećan. I sve što tada treba je da netko poludi, kao sinoć Jrue Holliday, i eto ti egala. Srećom po Heat, Sixersi nemaju ni mentalitet ni kvalitetu da zaključe utakmicu, Wadeova hladnokrvnost bila je dovoljna da ih izvuče, ali očito je da, ako misle dobiti Boston i Bullse, morat će to napraviti s deset ili više razlike uz gomile realiziranih brzih akcija.

I dok su ove dvije utakmice bile ružne, ali barem uzbudljive, ovo što su odigrali Atlanta i Orlando bilo je samo ružno. I da, čini se da su oni koji su tvrdili da Atlanta ima recept za dobiti Magic bili u pravu, iako taj recept ne uključuje zaustavljanje Dwighta. On je opet bio standardno dominantan, ali Hawksi su ga ipak nekako uspijeli držati pod kontrolom koristeći sljedeću taktiku – udvajali su ga samo kada bi krenuo u dribling.

Čuvanje jedan na jedan nije donijelo rezultata, Dwight je uništio nesretnog Collinsa, ali s druge strane ostatak momčadi mogao se posvetiti obrani vanjskog šuta i mučenju ostatka nedoraslog Orlandovog rostera. Plus, čim bi Dwight spustio loptu na pod, najbliži suigrač doletio bi u pomoć centru Hawksa što bi uglavnom rezultiralo ukradenom loptom jer Dwightu treba valjda 35 sekundi da se namjesti u idealnu poziciju.

Te izgubljene lopte bile su ključ, ali ne treba zanemariti ni lakoću kojom su Hawksi dolazili do obruča. Kada ovako napadački neinventivna momčad dođe do 100 koševa u playoff utakmici (a Atlanta je i sinoć bila daleko od inventivne momčadi, jednostavno su uzeli ono što im je servirano), to je dokaz da s protivnikom nešto ozbiljno ne štima. A ovaj Orlando ne samo da ne može zabiti dovoljno ako ne zabije barem 15 trica, već ne može ništa ni obraniti.

Dwight jednostavno ne stigne zatvoriti sve rupe, a i toliko je bitan za napad da mora paziti na osobne. I dok se on ubija od posla, pored Hede, Nelsona, Richardsona i svih ostalih, igrači Hawksa prolaze kao pored prosjaka. Josh Smith se valjda nije ni oznojio sinoć. Sad, Nelson je još jednom dokazao da je general i da može povući, ali dva igrača su jednostavno premalo.

Van Gundy mora potpuno izbaciti iz rotacije Arenasa i Quentina Richardsona, povećati minute Redicku i Andersonu, a Hedu koristiti kao šestog igrača i razigravača druge postave. Jer, od svih nedostataka, Hedina nemoć u obrani protiv momčadi koja na njega može poslati jednog Josha Smitha definitivno je najveći.

I onda za kraj – spektakl. Možda vam se čini pretjeranim tako okarakterizirati utakmicu u kojoj se jedva zabilo 170 koševa, ali svaki potez u susretu između Blazersa i Mavsa bio je potez majstora.

Mavsi su djelovali sjajno u prvom dijelu, ponajviše zahvaljujući tome što su Kidd i Chandler igrali kao na početku sezone. Blazersi su tradicionalno usporili ritam, ali Dallas je i za to imao odgovor u Nowitzkom i prije svega Kiddovom šutu. Ako mu već nisu dali da trči, Kidd ih je lijepo izrešetao pa neka se misle. I još jednom potvrdio da ovakvi igrači ne smiju propuštati playoff.

Digrasija A - mislim, zašto se jednostavno ne bi uvelo pravilo po kojem nakon završetka regularne sezone slijedi draft na kojem svaka momčad bira po tri igrača iz ekipa koje nisu ušle u doigravanja. Prvi pick dobiju osmi nositelji, sedmi i tako dalje. Pa se tako ne bi dogodilo da gledamo jednog Hedu umjesto Granta Hilla, Stevensona umjesto Kevina Martina ili Collisona umjesto Nasha.

Digrsija B - možda je dio razloga zašto je utakmica bila tako puna ritma i pametnih odluka činjenica da se lopta uglavnom nalazila u rukama takvih originalnih playmakera kakvi su Miller i Roy, odnosno Kidd i Barea. Svaki od njih toliko je na svoj način poseban i karizmatičan, svoj, za razliku od ovih novih atleta i brzanaca poput Rosea i Wetbrooka koji lete po parketu. Ne kažem da je stil ovih prvih bolji od ovih drugih, samo da ponekad nije loše vidjeti ni nešto drugačije od danas dominantne slash 'n' kick igre.

Uglavnom, Kidd je nosio momčad dok stvar na kraju u svoje ruke nije preuzeo Dirk. Terry je u biti jedini bitan igrač koji je podbacio, on je još u ritmu s kraja sezone, ali, gledano objektivno, Dallas je odigrao jednu vrhunsku partiju, na gornjoj granici svojih trenutnih mogućnosti.

Blazerse definitivno može radovati što su usprkos tome do samog kraja bili u igri, ali isto tako moraju žaliti za propuštenom prilikom. Ova momčad može sve – u kontri briljiraju s ovoliko kvalitetnih igrača koji jednostavno kuže igru, a do savršenstva su doveli postavljeni napad. Ako lopta ne dođe do Aldridgea, koji može trpati cijelu noć kako god poželi, uvijek mogu vrtiti hi-low napade s posta.

Sjajno je što se međusobno mogu proigrati centri, ali što u isto vrijeme mogu odigrati i na bekove pod košem. Miller, Roy, Matthews i Wallace – svi znaju igrati leđima košu, svi se kreću i svi mogu zabiti iz okreta. Čak je i druga petorka, točnije B postava sjajna, ponajviše radi razbijanja ritma. Ulaskom Fernandeza, Roya i Batuma, uglavnom uz Wallacea i Aldridgea pod košem, momčad se pretvara u nisku postavu spremnu na trku i klasičnu NBA igru s blokovima i povratnima.

I opet, usprkos svoj ovoj sjajnoj taktici, momčadskom duhu, ozbiljnosti i kontroli, Blazersi se dovode u situaciju da gube utakmicu zato što McMillan ruši taj cijeli koncept forsirajući na kraju susreta Roya, uvjerljivo najgoreg igrača u rotaciji.

Roy je odličan za ulogu razigravača druge postave, ali njegova koljena više ne mogu pratiti ritam u obrani i napadu koji nameće playoff intenzitet i kvaliteta najboljih igrača na terenu. Umjesto da utakmicu završava Matthews, jak kao bik i spreman poginuti za momčad, na terenu je Roy koji jednostavno nije spreman. I što se događa? Miller ostaje potpuno isključen, Aldridge ostaje bez lopte (a upravo je veza Miller-Aldridge jedan od razloga zašto je LaMarcus tako poludio ove sezone, čovjek jednostavno zna gdje mu treba dati loptu), Wallace se ne nameće jer, hej, ipak je valjda Roy tu na parketu s razlogom.

Mislim, Brandon je dokazao da je genijalac, nekada je za svoju momčad bio ovo što je danas na primjer Rose za Bullse. Ali, jednostavno više nije na potrebnoj razini. Ne može igrati obranu, uništava ritam napada. Blazersi su proigrali i došli do playoffa nakon što su Miller, Matthews, Wallace, Aldridge i Camby, uz Batuma i Fernandeza kao iskre s klupe, kliknuli. Roy tu čak nije ni šesti igrač, tek back-up play. Stoga, prestani s ovim sranjima i odavanjima počasti legendi i pusti momčad da igra, Nate.