ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

3May/117

ZAZA BRYANT

Posted by ispdcom

Pa barem će biti zanimljivo - u prvim utakmicama druge runde čak tri domaćina su u startu izgubila prednost domaćeg terena. Bullsi još jednom nisu uspijeli ostvariti energični pristup u obrani koji ih je krasio cijelu sezonu, u ključnim trenutcima nisu obranili ništa, pa su Hawksi na krilima Johnsona uspijeli zabiti dovoljno da isčupaju pobjedu. Lakersi su pak još jednom pali kao žrtve vlastitih manjkavosti, a Mavsi su po tko zna koji put potvrdili da s njima na parketu jednostavno ne možemo gledati lošu košarku. Da vidimo koliko se Emir živcira oko Bullsa i što Gee ima reči o Kobeu i Dirku.

BULLS - HAWKS, G 1

Kako se sezona bliži kraju, tako je sve teže biti navijač jedne od momčadi koje se još nadaju naslovu NBA prvaka. Događaju se situacije da vam se voljene osobe ne žele javiti jer psujete kompjuter na kojem gledate utakmicu i da cijeli dan morate trpiti provokacije svih živih i neživih, pa i onih koji pojma nemaju o čemu pričaju. No, dosta o navijačkim emocijama, da ne ispadnem nekakav ogorčeni tip.

Bullsi su izgubili utakmicu iz nekoliko razloga: opet su loše počeli utakmicu, Rose dobar dio utakmice nije preuzeo inicijativu koju bi MVP trebao preuzeti, Joe Johnson je zabijao praktično iz svih mogućih situacija, a Thibodeau je mogao opet bolje reagirati u rotacijama.

Atlanta je krenula u utakmicu energijom kojom su Orlando poslali doma. Doduše, činjenica kako su Hawksi imali 11-2 na početku utakmice mogu zahvaliti i katastrofalnoj napadačkoj igri Bullsa. Boozer je promašivao što god je mogao, pretjerivalo se u nekim nemogućim dodavanjima, a Rose nikako nije mogao pronaći svoj ritam. Budući službeni MVP kao da svaku prvu četvrtinu pokušava razigrati sve ostale, što je dobro jer je super da i ostali igrači krenu napadački dobro u utakmicu, ali, ukoliko im ne ide, onda je valjda red da Rose preuzme odgovornost i na početku utakmice kako to radi na kraju te ulazima pod koš izludi protivničku obranu.

On to nije činio, a ono što je najgore je da je opet na utakmici uzeo 7 šuteva za tricu. OK, povezao je dvije u važnom trenutku, ali imam dojam kako Rose pokušava upravo tricama prelomiti utakmicu u nekim ključnim trenutcima. Ako se pažljivije prati utakmica onda se vidi kako je barem dva puta Rose trice pucao (i falio) kada su Bullsi bili u naletu. Umjesto da tada na svoj najjači način – driblingom – lomi protivnike, on to pokušava napraviti šutem i to za tri poena.

S druge strane, svoj je šut pokazao Joe Johnson. Momak je pogađao kad god je trebalo, spriječivši svaki pokušaj povratka Bullsa, te je na kraju postigao 34 koša uz šut 12-18 (trice je pucao 5-5). S njim i raspoloženim Crawfordom (22 koša, 8-16 šut) Atlanta je nadoknadila činjenicu da je Noah u većini utakmice dobro zatvorio Horforda. Teague je sasvim solidno odradio svoju rolu zamjenskog Hinricha, a svoje su dali i Collins i Pachulia (posebno treba istaknuti Zazinu rolu početkom četvrte kada je koševima, skokovima i čvrstom obranom praktički sam odveo Atlantu u novu seriju i do prednosti koju nisu ispuštali do kraja).

Iako su se i Bullsi do kraja razigrali i zabili sasvim pristojnih 95 koševa, upravo to što su i Teague i Pachulia i Collins uspijeli ostaviti traga dovoljno govori o mekanoj igri u obrani i općenito nedostatku energije kakvoga gledamo još od prve utakmice s Pacersima. Momčad koja sve bazira na obrani i skoku noćas je tako Atlanti dozvolila gomilu pokušaja šuta bez da je ikoga bilo na ruci, usput uhvativši i skok manje od borbenih Hawksa.

Atlanta je iskoristila manjak agresivnosti kod Bullsa, posebice u čuvanju vanjske linije, ali iako su Johnson i Crawford zabijali debelo iznad prosjeka, opet su ostavili dojam momčadi koja se prelako odlučuje za šut, što bi im protiv raspoloženog protivnika vjerojatno donijelo poraz. Ovako, ispada da je jedini raspoloženi stoper bio Keith Bogans koji je odlično čuvao Johnsona, što nas dovodi do spomenute Thibodeauove tvrdoglavosti što se tiče rotacija. Kada je došao red da Bogans ode na klupu, to se i dogodilo. Ta tvrdoglavost zasigurno je pomogla u napornom ritmu regularne sezone kada nije preporučljivo naglo reagirati, ali u playoffu se sve vrti oko match-upa i prilagodbi. Stoga, ako Bogans dobro igra obranu na Johnsonu, drži ga na njemu.

Bullsima je ovaj poraz posljednja opomena u playoffu. Ovakvom igrom ne mogu proći u finale Istoka, a obzirom na sve što se dogodilo ove sezone, to bi bio neuspjeh. Praktički, to bi značilo da je momčad zakazala kada je bilo najpotrebnije.

LAKERS - MAVS, G 1

Prekrasno otvaranje utakmice - puno ritma, sjajnih poteza, veteranske lucidnosti. Koncentracija obje momčadi na oba kraja terena bila je od prve sekunde na razini, a u tom optimalnom okružju nekoliko se stvari isticalo:

- dvoboj Chandler – Bynum bit će stvarno dvoboj divova (obrambena energija Chandlera ovaj put nadigrala Bynumovu napadačku moć)
- činjenica da Stevenson ne može Kobeu niti smetati tražit će od Carlislea pronalazak drugog rješenje jer Stevenson bez stoperskog učinka jednostavno nije potreban u rotaciji (Brewer svoju rolu odigrao solidno)
- sudar Gasola i Dirka bit će možda najljepši moment serije, jedan na drugoga idu dva najbolja euro igrača zadnjih 10 godina (Gasol konačno odigrao kako zna, razigravajući Bynuma kao da je ovaj Zach a on Marc, dok je Dirk uredno zabijao onaj svoj neobranjivi šut unazad, s lijeve ili desne noge, svejedno)

Ulaskom igrača s klupe ritam se mijenja, Peja i Terry odmah spajaju nekoliko šuteva dok s druge strane Lakersi očito imaju namjeru forsirati Odoma za kojega Dallas nema odgovora (osim ako ne ostave Mariona duže na parketu ili ga pak vrate u drugu postavu) kako bi nekako anulirati prednost koju Dallas ima u tijelima s klupe. Uglavnom, iako se izgubila ona košarkaška čarolija koju je pružalo deset najboljih igrača, sve rezerve su itekako odradile svoje u sferi energije. Barnes, Blake, Brown, Barea te spomenuti Peja i Terry (kojega je i nekako blesavo smatrati rezervom) – svi su spremni i svi su nabrijani.

Postaju jasne i tendencije momčadi – Dallas će preko Kidda i mini-Mea pokušati sve kako bi zaigrali što brže, ne bi li se lopta našla kod Dirka (ili igrača najbližeg obruču) dok obrana još nije postavljena, a Lakersi će igrati kontroliranu unutar-van igru u kojoj će kretanjima bekova i pasovima visokih pokušati doći do što bolje pozicije za koš. Pa kome više uspije nametnuti svoj stil.

I tako se nadigravalo sjajnim potezima na obje strane, sve do dvije minuta prije kraja kada Dallas na trenutak gubi razum. Prvo ih Fisher rešeta s nekoliko poteza, obrana Lakersa stisla se u reket i Lakersi odlaze s plus 5 na odmor. Tako se barem činilo, jer Kidd radi nepotrebnu osobnu na Odomovom pokušaju ubačaja s centra sa sirenom. Ne samo što Odom ubacuje sva tri bacanja, već i Dirk zarađuje tehničku zbog laktarenja u situaciji kada uopće nije ostalo vremena za skok. Uz dodatno slobodno, eto Lakersa na +9, ni krivih ni dužnih.

Da ovako bizaran moment okrene jednu do tog trenutka sjajnu utakmicu stvarno ne bi imalo smisla jer do tog trenutka praktički nitko nije napravio nekakvu seriju, sve je prolazilo u opipavanju snaga dvije ekipe koje se poznaju u dušu i čekaju prvu grešku, prvu priliku da si puste krv.

Stoga Lakersi i kreću u treću u punoj brzini i tricom Kobea zaokružuju ekspresni odlazak na +16. Mavsi u tom trenutku pokazuju da je ovih nekoliko minuta bilo više splet nesretnih okolnosti nego rezultat tog toliko puta potenciranog luzerskog mentaliteta. Carlisle ne vuče nikakve panične poteze, a Kidd i Dirk lagano preuzimaju kontrolu u napadu i Dallas sistematično, uz pomoć obrane pojačane Brewerom umjesto Stevensonom te Lakersima koji se prelako odlučuju za šut iz vana (posebice Artest), stižu za čas do -3. Serija od 17-4 za povratak utakmice u egal.

Lakersi nisu mogli odigrati završnicu treće četvrtine gore nego jesu - potpuno su zaboravili na unutar-van igru i posvetili se šutu, održavajući prednost na jednostavnoj činjenici što je Kobe zabijao kao sumanut (12 u nizu, dvije trice). Dallas je tako u stalnom minusu iako se činilo da su preuzeli kontrolu nad susretom.

Međutim, Dirk odgovara svojom serijom koševa u četvrtoj, uz pomoć Terrya i mini-Mea Dallas opet nameće svoj brzi ritam i stvari su opet izjednačene. U završnici Lakersi nastavljaju igrati preko Kobea, ali to je dovoljno samo za održati se u igri – da, Kobe je zabijao, ali je u isto vrijeme donosio i gomilu krivih odluka, forsirao je i to je ono što je Mavsima i dalo šansu na kraju. Za razliku od Lakersa koji u drugom dijelu gotovo da i nisu igrali onu igru zbog koje su tu gdje jesu, Mavsi ni sekunde nisu odustajali od svog identiteta. Kidd je razigravao Chandlera i Mariona, a kad nisu imali rješenja, bacili bi loptu Dirku i ovaj bi našao načina da zabije.

Nakon što je Kobe 20 sekundi do kraja na +1 poklonio Dallasu loptu, Dirk zabija dva slobodna, Cuban hiperventilira, a Kobe troši 15 sekundi pokušavajući doći do prostora umjesto da nekome doda jebenu loptu. Kidd zabija jedno slobodno, +2 je za Dallas i već se nazire scenarij – Kobe će zabit nerezonsku tricu i svi će ga opet slaviti iako je upravo on odgovoran što je utakmica uopće došla u situaciju da se izgubi. Eh, samo što to hoće li trica upasti ili neće nema veze s Kobeovom nadnaravnom vještinom, već je samo pitanje sreće, odnosno postotaka.

Tako da Kobe promašuje tricu, kao i stotine puta do sada (samo to se ne pamti kao ove što upadnu, zar ne, posebica ona iritantna protiv Sunsa koju nam stalno puštaju u pauzama - "Jump ball, jump ball" nabijem vas i Kobea, ako se ne varam Sunsi su dobili tu seriju, što nam to pokušavate prodati?) i Dallas odlazi do zaslužene pobjede u gostima. Da nisu imali onaj trenutak potpunog gubitka razuma, imali bi utakmicu pod kontrolom veći dio utakmice, ali ni ovako nisu bili nadigrani. Jednostavno, jedna momčad je igrala kao momčad, druga je igrala kao Kobe i prijatelji.

I sad će netko hvaliti tih njegovih 36 koševa i isticati kako je sam držao Lakerse u igri. Ako tako mislite, nemate pojma o košarci. Ostavite se NBA i odite gledati nogomet. Da, Kobe je zabijao svakakve šuteve, ali je pritom potpuno ugušio igru, sveo Gasola i Odoma koji su do tada odigrali vrlo dobre partije na promatrače. Što bi prije uzeli, njegovih 30 ispucanih lopti za 36 koševa i 0 (!!!!!!) asista ili Dirkovih 20 za 28 uz 14 skokova i 3 asista?

Ovo prvo može svaki NBA bek-šuter. Ovo drugo može samo pravi košarkaš. Noćas je upravo u tome bila cijela razlika. Jedna je momčad odigrala 48 minuta košarke, druga samo 24. Dobra vijest za Lakerse? Usprkos tome bili su u igri do zadnje sekunde. Stoga je recept kao i uvijek više nego očit – više Gasola, Odoma i Bynuma, a manje Kobea i tek onda imate šanse protiv Dallasa. Koji još jednom potvrđuje da je u najboljem izdanju od kada je Cubana.

8Dec/100

MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE 2

Posted by ispdcom

Drugi top 10 izbor bavi se starterima koji to ne zaslužuju biti. U izbor su dolazili svi igrači koji su ostavili negativan dojam na biračku komisiju (opet sačinjenu od većine igrača ispodobruca fantasy lige), s tim da je, iako u početku zamišljena kao popis relativno redovnih startera koji to ne zaslužuju biti, lista proširena čak i na one igrače koji iza sebe imaju makar i jedan nastup u petorci. Naravno, pod uvjetom da je taj nastup izazvao veće čuđenje kod fana košarke od potencijalne odluke Denisa Bajramovića da odigra pick 'n' roll, odnosno reakciju tipa ''šta je ovaj tip još živ?''

1. DeSHAWN STEVENSON (Mavericks)

Stevenson je jedini igrač koji se na dvije liste našao na samom vrhu. Nevjerojatno je da je ovakav lik starter u jednoj od boljih momčadi na Zapadu, a još je manje vjerojatno da je ovo Stevensonu već 11. sezona u NBA ligi. Mavericksi ga ionako drže među starterima samo da bi Terry i dalje mogao figurirati kao šesti igrač, a 13 minuta po susretu dovoljno govori koliko je važan za momčad. Ipak, sve to skupa ne spriječava nekada samoproglašenog stopera da danas vjeruje kako je postao nova inkarnacija Reggiea Millera.


"Terry, jesi za jednu šutersku seriju na treningu?"

2. VLADIMIR RADMANOVIĆ (Warriors)

Našao se na većini listi, uglavnom iz razloga što birači nisu mogli vjerovati da je još uvijek u ligi, a kamoli u ulozi člana rotacije ili startera. Na osnovu čega on još uvijek ima pristup NBA parketima, osim kao eventualni pretplatnik, legitimno je pitanje. Također, Vladimirovo prisustvo u ligi natjera čovjeka da se posveti dubokom promišljanju na temu tko je bolje prošao u tradeu njega i Adama Morrisona. Prvi odgovor koji se nameće je kako se radilo o možda malom koraku za Lakerse ili Bobcatse, ali velikom za čovječanstvo. Naime, dokazano je kako i nepokretni bijelci ipak nemaju pravo samo na minimalnu NBA mirovinu (eto vam sada Bagariću i Šundove!), već i onu nešto izdašniju.

3. TRACY McGRADY (Pistons)

Kaže Joe: 'Tijelo mu je vjerojatno kao ona istucana šnicla koju Mati pola sata udara čekićem u nadi da od žilave krmetine napravi mekani filet'. Treba li tome nešto dodati?

4. DAN GADZURIC (Warriors)

Koliko je klupa Warriorsa kriminalna dovoljno govori podatak da u slučaju Biedrinsove pauze (koja je neminovna), minute i poneki start čekaju ovog balvana. Balvana koji usput zarađuje 7 milja ove godine, a da nikome nije jasna njegova uloga u momčadi, ligi i uopće galaksiji. Nadamo se da je barem drag obiteljski čovjek.

5. CARLOS ARROYO (Heat)

Kako play nominalnog izazivača može biti čovjek koji ni Maccabi u Izraelu nije doveo do naslova? Možda trenutno i igra iznad svih očekivanja, ali svi znamo da Arroyo starta samo iz razloga da bi se skrenula pažnja gomile latinosa u Miamiu na Heat, barem sada dok nema baseballa.

6. LANDRY FIELDS (Knicks)

Klasičan pokušaj prijevare od strane Knicksa koji s njegovom mladosti žele stvoriti privid nekakve logike u vođenju momčadi. Klasični dokaz da u lošoj momčadi svatko može s poštenom minutažom doći do brojki (uostalom, to što je bolji skakač nego strijelac dovoljno govori o njegovim predispozicijama, Fields je fajter koji će dati sve od sebe, ali da ne igra u Knicksima nitko ga ne bi ni primjetio). Uglavnom, zamislite ga kao startera u ozbiljnoj momčadi, a ne cirkusu D'Antoni tipa. Ne možete? Go figure.

7. JOEL ANTHONY (Heat)

Činjenica kako bi ovo trebao biti startni centar "prvaka" tragikomična je, skoro kao i ideja da bi Arroyo te iste "prvake" zaokružio na poziciji playmakera. Eventualni alley-oop ove dvojice u stilu Kidda i Chandlera vjerovatno bi označio kraj fantasy lige za većinu članova komisije jer bi rezultirao povlačenjem nekolicine njih u Tibet gdje bi se posvetili redovničkom životu i meditaciji nakon što su prisustvovali čudu koje im je ogolilo besmisao materijalnog svijeta.

8. KEITH BOGANS (Chicago Bulls)

Navijač Jazza: "Da baba ima piša, bila bi djed, a da je Brewer igračina, igrao bi u Jazzu, a ne bio zamjena Bogansu." Bogans je tužni podsjetnik na glavnu slabost potencijalno velike momčadi, a činjenica da ga Brewer ne može preskočiti u rotaciji dokaz da je gornja tvrdnja poprilično točna.

9. JOSH McROBERTS (Pacers)

Činjenica da je s ovakvim starterom Indiana legitimni playoff kandidat dovoljno govori o snazi Istoka. Još je luđe što usprkos nedostatku ikakve vještine, samo na račun minuta i upornosti, McRoberts čak i donosi prevagu u susretima s jednako lošim ekipama. Hm, što ako NBA trenutno ipak nije tako dobra i krcata talentom kako volimo misliti?

10. RYAN GOMES (Clippers)

Čak je i Vinnie shvatio da je bolje da starta Aminou umjesto čovjeka koji posjeduje jedan jedini potez, šut iz kuta s poludistance, poznat i kao potez luzera. Sterling je barem u jednom bio u pravu ovoga ljeta - kome trebaju ovakvi igrači. I onda ga dovede. Aaaah! Free Blake!

Poseban spomen svakako zaslužuju i Shelden Williams (Nuggets), čijem napadačkom anti-talentu je ravna jedino njegova obrambena nemoć, leš Anthonya Parkera (Cavaliers), za života velikog igrača u Maccabiu te Hedo Turkoglu (Suns), koji bez prave podrške turske manjine u Phoenixu nije u stanju pronaći ulogu u momčadi, a kamoli startati. Ova trojka je umalo upala na glavnu listu, a evo i popisa svih onih koji su spomenuti makar jednom:

Drew Gooden (Bucks), Jason Kapono (Sixers), Ishmael Smith (Rockets), Jerry Stackhouse (ex-Heat), Jon Brockman (Bucks), Baron Davis (Clippers), Melvin Ely (Nuggets), Jermaine O'Neill (Celtics), Shawn Marion (Mavs), Jason Collins (Hawks), Quentin Richardson (Magic), Dwayne Wade (Heat), Derek Fisher (Lakers), svi igrači Pistonsa i Cavsa koji se ne prezivaju Hickson i Monroe (a bilo ih je stvarno previše da bi ih pojedinačno nabrajali), DeJuain Blair (Spurs), Yao Ming (Rockets), Brandon Roy (Blazers), George Hill (Spurs), Joey Dorsey (Raptors), Beno Udrih (Kings), Maurice Evans (Hawks) i Timofey Mozgov (Knicks) kojega će Sickre vjerojatno staviti na sve liste samo radi The Blowjoba.