ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

19Mar/123

RUNNING WITH THE PACK G46

Posted by Gee_Spot

Nakon što je postalo jasno da Peković neće igrati zbog ozljede zgloba, poraz od Kingsa nametnuo se kao realnost. I to usprkos tome što su i sami protivnici u utakmicu ušli bez ozljeđenog Evansa (najnovija žrtva epidemije izvrnutih zglobova).

Bez Rubia i Peka Wolvesi su sličniji Rambisovim momčadima nego ovogodišnjoj Adelmanovoj kreaciji (ako je netko zaboravio, dotične su u dvije sezone ostvarile brutalan score 32-132) i tu nikakva paljba iz vana ili MVP Loveova partije ne pomaže jer zamjene spomenutom dvojcu nisu u stanju odigrati ni približno potrebnu obranu, a o napadačkom učinku u reketu i uopće svim problemima koje Peković stvara protivniku da ne govorimo.

Drugim riječima, dok Ridnoru i Barea mogu pokriti Rubiev manjak barem prema naprijed, visoki Wolvesa nisu dorasli sanirati manjak Pekovića u nijednom pogledu. Po principu domina viđenom i noćas, stvari prema ovom scenariju izgledaju otprilike ovako:

- Darko je jedini preostali centar na rosteru, ali njegov napadački anti-talent i nepokretljivost samo smetaju protiv brze i agresivne momčadi poput Kingsa koja ne razbija glavu previše oko postavljenih napada u kojima bi eventualno Darkova visina i snage možda i mogle koristiti (i to je jedno ogromno možda)

- to znači da je Adelman odmah prisiljen prebaciti Lovea na peticu, a time je automatski najboljeg igrača stavio u nezgodan položaj, ne stoga što Love ne može zabiti dovoljno i uhvatiti svoju kvotu skokova u ovoj ulozi, već zato što njegovi obrambeni minusi dolaze do izražaja kada se parkira u sredinu, posebice sada kada je izgubio dobar dio one mase koja mu je prijašnjih godina olakšavala da glumi centra

- bila je ovo idealna prilika da minute dobije Anthony Randolph, ali još se jednom pokazalo da njegova energija ima smisla jedino na četvorci, u čuvanju sredine je katastrofalan i budući poslodavac moći će ga koristiti isključivo kao nekakvu u Kini proizvedenu verziju Tyrusa Thomasa (tko zna, možda taj poslodavac budu baš Bobcatsi)

- sparivanje Lovea i Williamsa najbolja je napadačka opcija, logično da je Adelman upravo ovom paru dao najviše minuta, ali obrambeno jednostavno ne funkcioniraju zbog svih ovih problema koje Love ima u pokrivanju prostora, a koji još više dolaze do izražaja kad imaš rookiea pored sebe

- Tolliver je puno bolji obrambeni igrač i skakač na NBA2K, u stvarnosti je tek zujalica koja može zabiti povremenu otvorenu tricu, međutim bez manjka pozicije u obrani (prespor za čuvati trojke, preslab za četvorke) nema budućnosti u ligi (Rambis ga je lani koristio uglavnom kao stretch četvorku, što je svakako pripomoglo Wolvesima da budu katastrofalni)

Ukratko, obzirom da je vanjska linija s Ridnourom na čelu osuđena na polaganu smrt (18 poena Thomasa uz četiri trice i 60% šuta govore dovoljno), visoki postotci realizacije u reketu stavljaju Wolvese u nemoguću poziciju. Jednostavno, ako vam Hayes i Thompson zabiju 25 poena skoro bez promašaja, šanse za pobjedu su ravne nuli.

Da ne gubimo vrijeme na Minnesotu koja je ovim porazom pozdravila i zadnju šansu da se nastavi boriti za playoff (pogotovo bude li Pekovićev gležanj i dalje stvarao probleme), osvrnimo se malo na Kingse. Koliko su napredovali u ovom periodu od kada ih je preuzeo Smart?

Pa, obzirom da je Cousins i dalje jednako sklon glupim faulovima i da Evans i dalje uglavnom životari na parketu, ne igra obranu i uzima loše šuteve, očito je kako se IQ prvih opcija nije pretjerano povećao. Potencijal je tu, ali dok ova dvojica nauče razlikovati dobar od lošeg šuta, počnu gristi u obrani i shvate kako je pravovremeni pas vrijedan (ako ne i vrijedniji) od koša, možda Kingsi već budu u novoj dvorani s novim GM-om, novim trenerom i novim vlasnicima. Stvari su jednako otvorene u svim slučajevima.

Onaj minimalni pomak koji su ostvarili i koji im omogučuje da rutinski pobjede ovako slabašnog protivnika bazira se isključivo na dva poteza – instaliranju Isaiaha Thomasa u petorku i pomicanju Tyrekea Evansa na malo krilo.

Slično Linu u New Yorku, napad Kingsa postao je bolji čim su loptu uzeli iz ruke strijelca i povjerili je playmakeru sa solidnim screen & roll i slash & kick talentima. Ono što je još važnije su Thomasova kontrola lopte i šut za tri, a sve skupa u prijevodu znači da su Kingsi na kraju druge runde pronašli solidnog playa, dobrog šutera i pristojnog obrambenog igrača koji se nalazi taman na onoj zamišljenoj granici playmakerske učinkovitosti na koju smo postavili Augustina iz Bobcatsa kao donju razinu kvalitete.

Svi ti niski playevi, u rasponu od Augustina preko Thomasa do Jenningsa, kvalitetni su u obrani na loptu, što je nužno kako bi kompenzirali manjak visine i nemogućnost da smetaju pri šutu. Također, nakon bloka više vole tražiti svoj šut nego suigrača, ali posjeduju dovoljno kvalitete, posebice u pick & rollu, da održavaju napad podmazanim.

Uglavnom, da je prije mjesec dana Petrie trejdao pick druge runde za Jenningsa ili Augustina, svi bi mu čestitali na dobro obavljenom poslu. A kad tamo, imali su jednog takvog cijelo vrijeme na rosteru, samo što je Paul Westphal bio toliko nezaintresiran za vođenje ove momčadi da ne bi primjetio ni Whoopy Goldberg kad bi sjela pored njega u ulozi asistenta.

Jasno, ne impliciram da je lanjski lider Washington Huskiesa rješenje za sve njihove probleme, ali lijepo je vidjeti jedno pojačanje koje od prvog dana ima svoju ulogu u momčadi i na koje se može računati u ovom kvazi-rebuildingu kojega provode već godinama.

Drugi odličan Smartov potez je micanje iz rotacije očajnog Salmonsa i igranje s tri beka na bokovima primjerenije NCAA košarci. Jasno, radi se o premalom uzroku da izvlačimo nekakve zaključke, ali Kingsi napadački funkcioniraju najbolje kada su na parketu Thomas, Thornton i Evans.

Logično, ovo je potez očajnika koji dugoročno ne donosi korist, prije svega zbog Thorntona koji je limitirani strijelac s klupe u ulozi prvog šutera (njegov nedostatak savjesti odgovorniji je za očajnu učinkovitost napada od Evansa i Cousinsa), a i teško je zamisliti Evansa u ovoj ulozi obzirom na obrambene probleme koje mu pružaju prava krila (iako njegovi all-round talenti i posebice skočnost najbolje do izražaja dolaze u ovoj nešto pasivnijoj ulozi). Međutim, kada imate najgoru kolekciju trojki s ove strane Netsa (doduše, nakon što su ovi doveli Wallacea, Kingsi ostaju svijet za sebe s Garciom, Salmonsom, Greeneom i Outlawom), drugog izbora nemate.

Noćas im nedostatak Evansa nije štetio jer Minnesotina mala krila nisu u stanju iskoristiti povoljan match-up, ali, da je s druge strane bio netko drugi, teško bi bez Cousinsa i Evansa došli do prilike za pobjedu, a kamoli prednosti od 16 koševa. U biti, mislim da je zadnji dio ove prethodne rečenice u svoj svojoj simboličnosti idealan za zaključiti današnji post. I sezonu Wolvesa.

5Oct/100

WARRIORS

Posted by Gee_Spot

"It's obvious and true that Curry is a guy who is going to have the ball in his hands a lot, and we're going to play right through him a great deal. He's the point guard of this team, and Monta plays the two, and that's the direction we're going. You don't build your team around a two-guard. You build around a point guard."
- Larry Riley

SCORE: 35-47
PRVIH, ZADNJIH I JEDINIH 5: Curry, Ellis, Wright, Lee, Biedrins
MVP: Stephen Curry
LVP: Monta Ellis

Neshvatljiva je moć koju je u ovoj franšizi imao Don Nelson kada ga ni novi vlasnici nisu mogli otjerati s mjesta trenera sve do prije neki dan. Praktički, reagiravši ovako kasno Warriorsi su se našli u situaciji da ne mogu posegnuti za nekim provjerenim imenom jer su svi već našli nekakav posao te su ulogu trenera povjerili dugogodišnjem Nelsonovom pomoćniku Keithu Smartu. Također, na poziciji GM-a ostao je Larry Riley, čovjek koji je prije godinu dana postavljen na tu poziciju upravo zato što se bivši GM Chris Mullin sukobio s Nelsonom oko slaganja momčadi.

Stoga očekivati veće promjene i odskakanja od dosadašnjeg stila igre, barem u ovoj sezoni, nije realno. Uostalom, gornji citat Rileya dovoljno govori o tome da su Warriorsi i dalje u klimavim rukama - ako ne želiš dodatno otuđiti zbunjenog dojučerašnjeg nositelja, onda ne govoriš ovakve stvari (posebice stoga što postoji nešto zvano tržišna vrijednost). Promjene se ne mogu dogoditi bez potpunog čišćenja na vrhu, jer tek u tom slučaju moguć je ozbiljan pristup dovođenju igrača i pojačanje slabijih aspekata igre. Dovodeći Davida Leea nisu gledali da pojačaju obranu, ali barem su riješili pitanje četvorke za duže vrijeme i stavili se u poziciju da možda već iduće sezone počnu igrati nešto ozbiljniju košarku. Dani Azubuikea i J Richa na krilnom centru su prošlost.

Upravo Lee garantira da će skok biti najveća snaga ove malo izmjenjene postave, a uz skupljanje odbijanaca, ogroman teret trebao bi pasti i na napadački potencijal kojega imaju Stephen Curry i Monta Ellis. Ni jedan nije klasični play, ali obojica su fenomenalni slasheri sposobni uposliti suigrača u pravoj poziciji (doduše, za razliku od Currya, Ellis baš i nije voljan iskazivati tu svoju stranu). Curry je već u rookie sezoni pokazao zavidan pregled igre i osjećaj za pas te se čini da je njegova budućnost na playu poprilično svjetla. Kako je Curry sklon zabijati iz vana (i to s razlogom jer ima prekrasan i precizan šut), to se odlično uklapa s Ellisom koji preferira ulaze i nešto bezglaviji stil igre.

Samo, tu se javljaju i prvi problemi. Iako je pretjerano reći da su se njih dvoje dobro nadopunjavali, istina je da u napadu mogu funkcionirati, posebice ako Ellis prihvati manje aktivnu ulogu, odnosno ako dozvoli još ponekome suigraču da vidi loptu. Svaka mu čast na srčanosti, ali momak mora shvatiti da nije toliko dobar strijelac da bi mogao trčkarati uokolo i raditi što ga je volja. Tu sada na scenu stupa Smart, jer upravo je ovakav Ellisov razvoj u krivom smjeru najveći grijeh nezainteresirane Nelsonove vladavine. Monta se u kratkom roku od učinkovitog ubojice s klupe pretvorio u razmaženu zvijezdu koja radi što želi. Po nekim lanjskim izjavama i igrama reklo bi se kako se Ellis teško može složiti s gornjim Rileyevim citatom, a nastavi li se taj trend i ove sezone, trade je neminovan. Uglavnom, sve je u njegovim rukama.

Dok je napadačko slaganje pod upitnikom, obrambeno uopće nije sporno - bez obzira na sav trud, veći bekovi će moći protiv obojice raditi što god požele, zbog čega Warriorsi i neće previše pažnje posvećivati obrani. Čemu sav trud, kada ionako curi na sve strane. Par pod koševima nije ništa kompatibilniji. Lee i Andris Biedrins mogu skakati i zabijati nakon pick 'n' rolla, ali nakon što su se razvili u igrače pod paskom trenera koji na treningu nikada nisu spomenuli riječ obrana, njihova sposobnost shvaćanja tog dijela igre u najboljem slučaju na razini je pijanog rakuna.

Biedrins bi trebao odigrati bolju sezonu od lanjske (što neće biti nikakav problem, većinu godine je ionako propustio, a ono što je igrao odradio je ozljeđen i nespreman), uz Leea imat će još više prilika za zabiti svoje zicere, a Lee će zauzvrat iza leđa imati čovjeka koji je barem u stanju zalijepiti blokadu te čovjeka koji će ga poštediti mučenja na petici protiv jačih i većih igrača (iako je glupo reći da se mučio, jednostavno ga nije ni bilo briga). Međutim, koliko god ovaj dvojac bio propusan u obrani, on garantira Warriorsima nešto što u Nelsonovom mandatu nisu imali – potpunu kontrolu skoka, koja je krucijalna za tranzicijsku igru.

Mislim, Nelsonova igra se gradila na jurnjavi i još je dobro i funkcionirala obzirom da je Biedrins često bio jedini igrač na parketu u dresu Warriorsa sposoban uhvatiti skok. Sada bi većina obrambenih skokova trebala završiti u njihovim rukama, što će otvoriti prostora Ellisu i Curryu da još brže dođu do protivničkog koša i siju paniku. Na postavljene napade sada također imaju dodatno rješenje u Leeovom fantastičnom osjećaju za pick igru (njegov šut s poludistance danas je u rangu najboljih) ili u čvrstom Biedrinsovom rolanju prema košu koje uglavnom završava zakucavanjem.

Ovu udarnu postavu zaokružuje iz Miamia doveden Dorell Wright, malo krilo koje stiže u Warriorse nakon sezone karijere u Heatu. Međutim, čak i u takvom stanju on nije ništa više od all-round igrača koji je solidan u svemu, ali sjajan u ničemu. Da bi se uklopio u ovu momčad morat će biti sposoban odigrati minimum obrane u svoj ovoj strci, a usput i zabiti svoje otvorene šuteve. Dok ga ne vidimo u akciji, sve se svodi na vjerovanje - vjerujete li da je lanjska solidna sezona u Heatu konačni znak da Wright pretvorio u igrača vrijednog minuta, ili vjerujete da je to samo slučaj i da se nakon kratke eksplozije Wright vraća u klasično katatonično stanje u kojem je proveo prve godine u ligi.

U slučaju da Wright završi na dnu klupe, u igru ulazi lanjski dežurni revolveraš doveden iz NBDL-a Reggie Williams. U pitanju jedan na pet strijelac s klupe koji može uskočiti na bokove i, ako je u stanju ponoviti lanjsku sezonu, može dobiti prednost pred Wrightom. Ovoj momčadi trebaju koševi da bi bila konkurentna, tako da mogu preći preko toga što Williams nema ni jednu drugu kvalitetu.

Uglavnom, novi vlasnici možda nisu pokazali da im se žuri raskrstiti s dosadašnjim načinom slaganja momčadi (iako im treba priznati da su vrlo brzo situaciju sa salary capom doveli pod kontrolu, makar su se pritom riješili kompletne klupe), ali su barem pokazali osjećaj za dobar PR. Tako je kao back-up play doveden nedraftirani rookie Jeremy Lin, kojega čeka lijepo mjesto na klupi s kojega će se pobrinuti da petina azijskog stanovništa u okolici osjeća dobrodošlicu u NBA dvorane.

Charlie Bell, pristigao iz Bucksa u tradeu kojim su se riješili utega Maggetteovog ugovora, već godinama je kapetan no-star teama ovog bloga te je jasno da o njemu ovdje nećete pročitati ništa pozitivno (obzirom na manjak vanjskih igrača ne gine mu ozbiljna uloga u rotaciji što će momčad koštati nekoliko poraza), što Warriorse ostavlja na praktički četiri iskoristiva igrača za tri pozicije. Ovaj, mislim da to nije dobar znak pred početak 82 utakmice duge sezone.

Niti Lee i Biedrins neće imati previše šanse odmoriti se. Warriorsi su potpisali back-up centra Sunsa Louisa Amundsona koji donosi energiju i koji zna kako igrati u run 'n' gun sistemu bez lopte, ali on sam teško da može previše pomoći. Brandan Wright sprema se na svoju četvrtu NBA sezonu, a do sada je svoj visoki pick opravdao tek povremenim skakačkim bljeskovima. Obzirom da je propustio cijelu lanjsku sezonu zbog ozljede ramena (zbog kojega je i ranije propuštao utakmice), upitno je u kakvom se stanju vraća i može li na stranu staviti do sada katastrofalnu karijeru te se koncentrirati na borbu pod obručima.

Rookie Ekpe Udoh definitivno bi pomogao svojom all-round igrom, ali slomio je zglob šake zbog čega će propustiti minimalno pola sezone. To pak znači da postoje velike šanse da u igri vidimo Vladimira Radmanovića za kojega su košarkaški fanatici već mislili da se povukao u mirovinu nakon što ga je prošle sezone Don Nelson sakrio na dno klupe. Nažalost, Vlade je živ i zdrav te ima namjeru još jednom dokazati da više nije ni k od košarkaša.

Ostala imena na trenutnom širem rosteru nema smisla ni nabrajati, radi se redom o igračima koji ne bi pomogli ni prosjećnoj Euroligaškoj momčadi, ali mi je drago da su u kamp pozvali sjajnog fajtera s Uconna Jeffa Adriena, prvoklasnog šljakera koji je prošlu sezonu proveo u drugoj španjolskoj ligi. Potpišu li ga za minimalac, imat će barem jednog čovjeka u svlačionici koji ne dobije alergiju na spomen obrane.

Ovu franšizu čeka još dalek put od izlaska iz mraka, ali barem su povukli prve poteze. Novi vlasnici sada samo moraju potpuno prebrisati otiske Nelsonovih prstiju koji se nalaze svuda po klubu ako misle zakoračiti u novo doba stabilnosti, a ne samo doba povremenih bljeskova nakon kojih slijede godine mraka.

Mislim, Nelson je praktički na ovaj ili onaj način uništavao ovu momčad već dva desetljeća, stoga je vrijeme za ozbiljne promjene. Dok do njih ne dođe, ostaje im roster sastavljen od četiri sjajna košarkaša i gomile potpunih prolaznika, roster pretanak da bi se ozbiljnije suprostavio svakom iole ozbiljnijem programu u NBA.

I da ironija bude potpuna, jedina šansa tog rostera ove sezone da bude barem približno konkurentan je potpuna posvećenost nekima od postulata Nellieballa. Ne nužno u igri s niskim postavama, ali definitivno u okrenutosti brzoj tranziciskoj košarci, ultra kratkim napadima i potpunom zanemarivanju obrane kako bi se moglo što bolje koncetrirati na trku i šut.

Možda se 35 pobjeda čini prevelikim zalogajem za ovaku tanku momčad, ali njihova trkačka i skakačka moć je tolika da ne vidim previše ekipa koje mogu braniti konstantne juriše Ellisa i Leea na koš. Jedini uvjet je, naravno, da uspiju složiti napad koji će ipak sadržavati elemente timske igre, a ne samo kvotu lopti koju svaki igrač ima pravo ispaliti. I dok ne sumnjam da će Lee i Curry pronaći zajednički jezik, ključ svega je Ellis – uspije li pronaći rolu bit će ugodno osvježenje. Ostane li vjeran stilu igre u koji ga je gurnuo Nelson, u kojem zabija 40 dok momčad gubi, tada Warriorsima ne preostaje ništa osim tradea. Upisavši ga kao LVP-a momčadi, jasno je u što vjerujem. Ali, ja sam pesimista po prirodi, to ne znači da ne bi uživao u Ellisovom povratku na stari stil igre kakav je njegovao dok je Baron Davis bio play.

To je u biti i jedino važno pitanje na koje će ova sezona dati odgovor. Ako su Curry i Lee nositelji te ako je novčana situacija ubuduće stabilna (točnije, ako je franšiza ubuduće u cjelosti spremna na korak naprijed), sada samo treba saznati tko je od ostalih vrijedan ostanka, a tko će sreću tražiti negdje drugdje. Veliki plus za navijače Warriorsa je što će, za razliku od onih Clippersa, Wolvesa ili Kingsa, dok čekaju odgovore na takva i slična pitanja, barem moći uživati u igri nekolicine rasnih košarkaša.