RUNNING WITH THE PACK G52

U otužnoj utakmici otužne atmosfere najzanimljivije je bilo pratiti kako se malobrojna publika u Charlottei natječe s igračima tko će prije napustiti dvoranu nakon oglašavanja sirene za kraj utakmice. Bobcatsi su nestali s parketa u performansu kakvog obično gledamo na domaćim nam parketima u situacijama kada gostujuća momčad bježi u svlačionicu ne bi li izbjegla novu kišu kovanica i upaljača. Samo, sumnjam da postoji itko u obje Caroline tko bi riskirao prekršajnu prijavu zbog takvog izražavanja nezadovoljstva, pa možemo pretpostaviti kako, u ovom slučaju, puno veću ulogu od straha igra sram zbog ovogodišnjeg izdanja najmlađe NBA franšize.

Međutim, najluđe od svega je to što se nitko nema zbog čega sramiti – igrači Bobcatsa i stručni stožer odrađuju svoj maksimum. Problem ove momčadi nije pristup, očajna kemija ili krivi stil igre, već isključivo roster na kojem se ne nalazi ni jedan jedini dokazani NBA starter. Plan prije početka sezone je bio kristalno jasan – u dvije godine očistiti salary cap koliko je to moguće, pokupiti barem dva lutrijska picka oko kojih će se graditi buduća momčad i usput snimiti cijeli niz mladih i nedokazanih igrača te eventualno pronaći nekoga vrijednog zadržavanja oko budućih nositelja. Prva sezona rebuildinga je pri kraju, pa da vidimo na brzinu s kakvim saznanjima Bobcatsi čekaju draft.

Napadački, ova momčad je užasna u gotovo svim elementima, ali to ne znači da nemaju logičan sistem koji se vrti oko dvije opcije. Prva je Augustinova pick igra koja obično završi

a) popom visokog screenera te šutom s poludistance Whitea (ili Mullensa)
b) slash & kickom za Hendersona ili Maggettea na bok.

Druga opcija je izolacija za Kembu Walkera koji uglavnom ima odriješene ruke u završnicama napada. Jasno, nameće se teza kako davanje svih ovlasti jednom rookieu nije ništa drugo nego potvrda neopisivog tankiranja koje se provodi u Charlottei, ali, činjenica je kako je Kemba jedini pravi triple threat na ovom rosteru i kako je njegova 1 na 5 igra često najučinkovitija napadačka opcija.

Solidna realizatorska rola nikako ga ne čini budućim temeljem franšize, ali rookie je pokazao da ima potencijala postati novi combo majstor u rangu Terry, Ellisa i Lou Williamsa. Kompletan je strijelac, ima muda i samo se treba nadati da će ga Jordan i kompanija zadržati u ovoj ulozi instant-napada s klupe i u budućnosti.

I Augustinove igre su još jedan dokaz kako u Bobcatsima ipak rade ozbiljno. Čovjek je izuzetan playmaker koji ne troši uludo lopte i održava napad živim svojim driblingom, a pod Silasovim vodstvom našao je ulogu na parketu te usput sazrio i kao strijelac. Nekadašnje samoubilačke ulaze u reket, koji bi obično rezultirali izgubljenim loptama, sveo je na minimum i uglavnom se posvetio šutu iz vana kojega zabija solidnim postotkom (koliko je uživljen u ulogu distributera i pasivan napadački pokazuje i 0-4 u ovoj utakmici protiv Wolvesa).

Uz ovu dvojicu, možda još jedini preostali igrač koji tu i tamo može otvoriti prostor (makar samo za sebe) je Maggette. Veteran još ima brzine za ulaz, iznuđivanje slobodnih i uvijek je prvi u kontri, ali, obzirom da je dobar dio njegovih kvaliteta istovjetan Walkerovim (ili onima eksplozivnog krila Derricka Browna koji se nametnuo kao stoper na bokovima), uopće se čini blesavim davati mu veću minutažu pored mlađih i jednako osrednjih opcija.

Gerald Henderson ima maksimalnu minutažu i često ulogu prvog strijelca iako se radi o potencijalnom 3&D majstoru na boku. Ove sezone obrambeni i šuterski učinak su mu mizerni, ali to se dobrim dijelom može pripisati ogromnoj odgovornosti koja mu je dana. U nekoj stabilnoj budućnosti, kada bude okružen s potrebnom razinom talenta, njegova energija, izuzetno kretanje bez lopte, dobar prvi korak i solidan šut s poludistance, mogli bi biti itekako korisni u prikladnijoj roli.

Sve u svemu, Bobcatsi za iduću sezonu barem ne trebaju razbijati glavu oko startnog playa (Augustin), combo-beka s klupe (Walker), 3&D swingmana (Henderson, Brown) i pick & pop četvorke (White). Dodaj tu još totalno sirovog, ali i već izuzetno opasnog blokera Biyomba kao back-up stopera u reketu, možda i Mullensa kao dodatnu pick & pop opciju, i ispada kako su pitanje klupe riješili. Sada im samo treba pronaći još 4 do 5 rasnih NBA startera.

Što se izdanja Minnesote u ovoj utakmici tiče, Kevin Love je još jednom doslovno potvrdio frazu da vrijedi pola momčadi. Njegov učinak od 40 koševa i 19 skokova za 43 minute gotovo je identičan onome što je ostatak momčadi ponudio za preostalih 197 minuta. Suludo. Također, nije zgorega istaknuti kako je, osim golom produkcijom, Love opet briljirao u završnici tijekom koje je zabio sve što je trebalo da bi osigurao momčadi novu pobjedu (to što su Wolvesi zadnji koš zabili 3 minute prije kraja i usprkos tome dobili 5 razlike nije vrijedno posebnih komentara).

Ukratko, čovjek je sam samcat dobio utakmicu. Kako je ovakvih partija tijekom sezone bilo nekoliko, nameće se pitanje koliko je pobjeda Love izravno donio Wolvesima i koliko on uopće znači za ovu momčad. Naravno, kontekst suigrača, stila igre, pa i snage protivnika, igra itekakvu ulogu u određivanju nečije vrijednosti, ali u slučaju Wolvesa i najvećem laiku je jasno kako Love nosi ogroman teret. Stoga, bacimo pogled na formulu koja se bavi upravo tim pitanjem – koliko je pojedinac zaslužan za momčadski uspjeh u onom nagrubljem, rezultatskom obliku.

Iako se formula koju ćemo danas spomenuti bazira na individualnim kvalitetama i u principu nije ništa drugo nego još jedan alat za ocijenjivanje igračkog učinka baziran na naprednoj statistici, ono što razlikuje win shares (WS) od PER-a, WORP-a i sličnih evaluacijskih pokušaja pojedinačnog učinka, je taj što se bazira na rezultatima momčadi. Ukratko, koliko momčad ima pobjeda, toliko ih se, po prilično zamršenom ključu, dodjeljuje pojedinim igračima.

Korištene jednadžbe se baziraju na napadačkom i obrambenom učinku, a posebna pozornost je posvećena ulozi u momčadi, odnosno minutaži (za razliku od PER ili +/- opcija, ovdje je uloga u momčadi itekako bitna). Jasno, ne radi se o nikakvim definitivnim brojkama obzirom da ne postoji takav način bilježenja statistike koji bi uzeo u obzir svaku obrambenu rotaciju ili izlazak na šut protivnika koji rezultira promašajem (ne još), ali složenim procesom pokušava se uzeti u obzir čak i taj aspekt igre.

WS je osmislio Justin Kubatko, ujedno i najzaslužniji za postojanje nenadjebivog Basketball Reference sajta, prekrasnog i dragocjenog alata za svakog NBA fanatika u kojem možete naći doslovno sve potrebne podatke o ligi, od rođendana igrača do službene statistike svake sezone. Kubatko se prilikom izrade formule bazirao na učenjima Deana Olivera, oca košarkaške statističke analize, posebice na njegova napadačka i obrambena mjerenja čija poanta je bila pokušati prikazati igrača što kompletnijim dodavajući razne varijable koje je nemoguće izračunati kada bi se služili samo osnovnim podatcima iz box scorea.

Po WS formuli Kevin Love je apsolutni broj jedan po utjecaju na rezultate momčadi u cijeloj NBA, jer mu pripada 10 od 25 pobjeda Minnesote. Formula govori da je čovjek po važnosti skoro 40% momčadi i da bi bez njega Wolvesi sada imali score bliži omjeru 15-37, što su sve podatci s kojima se možemo složiti. Zanimljivo, jedini igrač u cijeloj ligi s više WS-a od Lovea je LeBron James, ali njegovih 11 u odnosu na 35 pobjeda Miamia nisu ni trećina momčadskog učinka. Love je tako postotkom debelo iznad svih.

Čisto informacije radi, evo kako je ostalih 15 pobjeda podijeljeno po rosteru Wolvesa:

– Miller, Miličić, Lee – 0
– Johnson, Beasley, Randolph, Barea, Ellington – 3
– Tolliver, Webster – 2
– Williams, Rubio – 4
– Peković, Ridnour – 6

Koliko god blesavo i komplicirano zvučalo, kada ovako pogledaš, izgleda više nego logično. Alat je ovo koji jasno govori o odnosu snaga na rosteru i izuzetno je koristan za staviti stvari u perspektivu, a ona u ovom slučaju uglavnom ocrtava koliko je slabašan roster Wolvesa i koliko smo svi skupa prenaglili proglašavajući Lovea, Rubia i Pekovića jezgrom budućnosti – jedino što je sigurno je to da je Love MVP klasa, sve drugo je pod debelim upitnikom. Jasno, kontekst je i dalje najvažniji – da je Rubio ostao zdrav i da je Peković od starta imao Darkove minute sigurno bi imali koju pobjedu više, a i njihova podjela između Rickya i Pekovića, možda i Lovea, bi bila drugačija.

RUNNING WITH THE PACK G30

Trideseta utakmica sezone Wolvesima je donijela gostovanje najgore momčadi lige, Charlotte Bobcatsa, koji su zadnji put dobili utakmicu prije točno mjesec dana. Noćas su došli do šesnaestog poraza u nizu, a kad uzmeš u obzir mizeran talent i depresiju koju ovakvi rezultati izazivaju, pitanje je hoće li i kada niz biti prekinut. Bacivši pogled na njihov raspored, čini se kako će prvu priliku za doći do četvrte pobjede imati tek početkom trećeg mjeseca protiv Netsa doma, što bi niz trebalo zaustaviti na brojci 21, dakle na dva poraza manje od ekspanzijskog Vancouvera ne tako davne 1996.

Taj isti Vancouver bitan je i zbog još jednog rekorda. Naime, Bobcatsi su učinkom toliko lošiji od ostalih loših momčadi lige da se rezultat od 6-60 čini realnim, a to bi ih učinilo ponosnim vlasnicima najgoreg omjera pobjeda i poraza ikada jer Vancouver je do svojih 8 pobjeda došao u još kraćoj sezoni, također onoj izneređenoj lockoutom. S tim da su te 1999. ipak igrali 16 utakmica manje, pa score tadašnjih Grizzliesa od 8-42 izgleda kao nastup u playoffu prema ovih potencijalnih 6-60.

Međutim, ono što bi nas trebalo zanimati više od lova na ovakve rekorde je odgovor na pitanje da li su Bobcasti stvarno toliko loši ili se radi samo o nesretnom nizu okolnosti koji je ionako loš roster doveo u situaciju bez izlaza? Imali su ozljeda, ali ništa više od prosječne NBA ekipe. Jedini problem je što su one u njihovom slučaju napale ključne igrače. Najozbiljniji udarac bio je izostanak na desetak utakmica najvažnijeg igrača Augustina koji se upravo noćas vratio u akciju.

Nije slučajno da je upravo tijekom igre bez startnog playmakera momčad Bobcatsa ostvarila niz u kojem se mučila zabiti 80 koševa, par puta jedva su otišli preko 70, a protiv Bullsa maksimum im je bio 64. Gubitak najboljeg igrača praktički ih je ostavio bez pick igre, a to znači da je u tom periodu trener Silas bio prisiljen sve karte staviti na izolaciju za rookiea Walkera, koji je do tada solidno pokrivao izostanak potrošenog veterana Maggettea koji se ozljedio još početkom sezone.

Najgore od svega, Kemba je odličan u ovoj ulozi i noćas je jedini pružao nekakav otpor u trenutcima kada je Minnesota krenula u riješavanje susreta. Njegov problem je što trenutno jedino funkcionira kao strijelac i što je mijenjajući Augustina kao startni play dokazao da nije dorastao zadatku. Jednostavno, užasni napadački učinak Bobcatsa bliži NCAA momčadi rezultat je toga što su i igrali kao NCAA momčad. Jedina razlika od ove i bivše Kembine momčadi na Uconnu je u tome što je tamo imao bolje šutere oko sebe.

Povratkom Augustina i Maggettea momčad će dobiti nekakvu minimalnu napadačku širinu koja će im omogučiti da se natječu i napad bi opet trebao živnuti i vratiti se barem na onu razinu s početka sezone kada su protiv ekipa iz svog ranga prelazili stotku. Ono pak gdje im nema pomoći je obrana. Njihova rotacija visokih je nešto najurnebesnije ikada, ovakav profil igrača ne bi vam garantirao naslov niti u prosječnoj Europskoj nacionalnoj ligi.

Boris Diaw zna igrati košarku, ali Boris Diaw ju očito nije imao namjeru igrati ove sezone. To je jasno čim ga jednom vidite kako se gega od koša do koša u najboljoj posveti kasnom Shawnu Kempu ikada. Ako je Shawn znao maznuti i po 20 hamburgera na putu od kuće do treninga dok je bio u Clevelandu (ako bi se sjetio otići na trening), Boris je negdje na kvoti između 16 i 18. DeSagana Diop je pak dokaz za barem dvije stvari. Prvo, da su svi teoretičare zavjere u pravu kada sumnjaju u godine svih sportaša iz Afrike (Diop ima prije 40 nego 30). Drugo, da Mark Cuban nije savršen jer mu je upravo on dao ovaj ugovor koji nikako da dođe kraju.

Rookie Biyombo, iako rođen u Kongu, nije kandidat za teoriju lažne putovnice obzirom da izgleda kao da je jučer prvi put vidio loptu (opet, obzirom kako ukočeno trči, prije asocira na Šarliju nego li na Ibaku). Ovaj momak treba sate i sate treninga, a ne putovanja od grada do grada. Konkurencija je tako užasna da mu minutažu neće uzeti nitko, ali osim povremene blokade on nema što ponuditi, čak ni skakački nije ništa posebno. Da ne bude najžgoljaviji u momčadi pobrinuo se istinski Starvin Marvin, Byron Mullens, 213 cm visoki šuter s poludistance koji se u post spušta valjda samo po pakete humanitarne pomoći.

Koga sam zaboravio? Da, njega, četvrti pick prve runde, vječni talent koji nikada nije odigrao poštenu sezonu. Dijelom zbog ozljeda, dijelom zbog potpunog manjka košarkaškog IQ-a. NBA je bila zaljubljena u njegove fizikalije, otela ga je nakon samo jedne godine sveučilišne igre, ali 6 godina i 2 kluba kasnije Tyrus Thomas i dalje zna samo zalijepiti bananu u obrani i zakucati zicer u napadu. Umjesto da se na ovakvom rosteru izbori za ulogu startera i punu minutažu, svojim mrtvilom i nezainteresiranošću prisilio je Silasa da ga baci na dno klupe.

Dakle, jesu li Bobcatsi najgora momčad svih vremena? Iz poštovanja prema Silasu kao treneru (vidljivo je da se trude, makar dio utakmice, a lopta redovito kruži samo što je uglavnom nema tko spremiti u koš), Augustinu kao playmakeru (dovoljno solidan da ga smatramo nasljednikom Nelsona i Feltona na donjoj granici startne kvalitete) i Kembi kao strijelcu, pričekajmo kraj sezone prije donošenja takvog zaključka. Ali, gledajući sve ostalo (stvarno nemaju ni jedan jedini bitan segment igre koji nije užasan, osim kontrole lopte – gube manje od 15 lopti po utakmici), mislim da im možemo prikrpati atribut najgoreg rostera ikada. A njegov arhitekt je njegovo veličanstvo Michael Jordan. Bit će zanimljivo vidjeti na koga će čovjek potrošiti svoj idući visoki pick – na pravog igrača ili buduću zvijezdu jadranske lige.

Što se Wolvesa noćas tiče, oni su svoj trening odradili pošteno. Love je lakoćom skupio brojke, kao momčad su konačno imali više asista od izgubljenih, a nakon što su tri četvrtine dopuštali Bobcatsima da ih prate, u furioznih 5 minuta nabili su 20 razlike i riješili stvari. Junaci su, kako to ovakvim utakmicama i priliči, bili sporedni igrači. Barea je konačno odigrao dobro, posebice u paru s Ridnourom (idealan bekovski par za drugu postavu), Webster je imao nekoliko dobrih poteza i bio je dio ključne petorke koju je uz ove spomenute činio i Monster from Montenegro. Niiiiikooooolaaaaaa (ori se iz zvučnika u dvorani kao iz reklame za Ricola bombone) je u završnici zavladao u reketu, što je uz Kevinov i Ridnourov šut, Websterovu energiju i Bareinu šutersku-slashersku rolu bilo previše za Michealov cirkus.

RUNNING WITH THE PACK G1

Sezona nije mogla početi bolje za Wolvese. Serem, naravno da je mogla, pobjedom recimo. Ali, ako postoje takve stvari poput moralnih pobjeda, časnih poraza ili životnih lekcija, onda je ovo što smo gledali noćas bilo sve to skupa. Na kubik. Adelman je napad učinio boljim preko noći (što bi tek bilo da je imao na raspolaganju cijele pripreme), Loveove sposobnosti su konačno stavljene u poziciju da dođu do maksimalnog izražaja, Rubio je sve što je Kahn očekivao, a Barea je donio šampionska muda i iskustvo. Uostalom, ispod imate priliku pročitati detaljne dojmove o susretu između Thundera i Wolvesa, uz poneki komentar na dio preostalih utakmica koje sam pogledao ili u cjelosti ili djelomično.

Thunder @ Wolves

Prvo pa muško – kažu komentatori kako dvorana nije bila ovako krcata ljudima i energijom još od serije protiv Lakersa u finalu zapadne konferencije u davna doba dok je još Garnett tumarao parketom u Minneapolisu. Atmosfera brzo nestaje pod dojmom početka koji ne obećava, tri isforsirana šuta Beasleya podsjećaju na prošlu sezonu, javlja se strah da Adelman ne shvaća kakav je tip moron. Međutim, kako je tekma odmicala bilo je jasno da Beasley jedini na ovom rosteru ima instinkte all-star strijelca i očito Adelman u njemu vidi dežurnog volume scorera (u jednom periodu čak je relativno uspješno igrao simultanku protiv Duranta, odgovarao košem na koš). Problem je samo što čovjek i dalje ne koristi u nijednom drugom aspektu igre, kao i to da će mu nedostatak košarkaškog IQ-u biti vječni minus (skoro je prodao utakmicu prije vremena jednom naivno izgubljenom loptom, takve sitnice su često razlika između pobjede i poraza). Međutim, ono što mu čak i ja moram priznati je da ima strašne fizikalije, posebice drugi skok koji je ravan Marionu u najboljim danima – dok su drugi igrači tek dotakli pod, on je već opet u zraku. Na takvim osnovama možeš izgraditi karijeru, da ne govorim da možeš biti sjajan skakač i obrambeni igrač. Hm, a zašto to onda nije?

Ali, dok ne dođe netko bolji morat će poslužiti i Beasley, jer sve drugo štima. Adelmanov potpis ubrzo se počeo pokazivati, svi kao da su postali zaraženi dodavanjima i cutovima iza leđa obrane, kretanje lopte i kretanja igrača bez lopte kao iz udžbenika. Prva akcija za Lovea na utakmici – dva brza pasa na perimetru, back door cut Lovea, lopta stiže pravovremeno i eto laganog polaganja. Za razliku od lani kada se za sve morao izboriti sam, očito je kako u ovoj koncepciji Adelman na Lovea računa kao na triple-double opasnost. Kao što smo očekivali, preko njega postavljenog na vrhu reketa vrti se najveći broj akcija, a njegov osjećaj za prostor i asist drži napad podmazanim. Naravno, dio toga je Adelman, a dio toga je njegov talent prikazan u jednoj već klasičnoj situaciji – skok u obrani i dok još nije ni doskočio na parket lanisran pas preko cijelog terena za lagano polaganje Beasleya (koji je nekim čudom kasnio u obranu).

Vrhunac je pak ulazak u igru Rubia koji već nakon 5 minuta daje odgovor na ono što sam se jučer pitao – može li odigrati obranu i razigravati na takvoj razini da opravda minutažu i sakrije nedostatak šuta? Nego šta. Ono što je odmah postalo jasno je da su zadnje dvije godine provedene u Barceloni bačene u vjetar, Rubio je stvoren za trku i otvorena prostranstva, a ne tamo neke postavljene napade. U roku od minute namjestio je tri zicera u maniri Nasha, pronalazeći najluđe moguće kutove i za čas osvojio srce publike i svih fanova košarke, posebice nas koji smo ga prekrižili prije vremena (ok, ne treba pretjerivati, i Sergio Rodriguez je u svoje vrijeme bio inkarnacija Jasona Williamsa pa nije uspio, pitanje je može li se Rubio dovoljno približiti učinku jednog Jasona Kidda da sakrije šuterske manjkavosti).

Odmah je postalo jasno da će on i Barea biti zeznuta kombinacija na vanjskim pozicijama, posebice u kontri. Adelman uopće nema namjeru koristiti Bareu na jedinici, što je i razumljivo obzirom da je Wes Johnson upitne kvalitete za startera, obzirom na manjak elitne vještine možda čak i za igrača rotacije. Bilo je sjajno gledati kako svaki potez Bareae živcira igrače Thundera koji mu očito još ne mogu oprostiti način na koji ih je masakrirao u lanjskom finalu Zapada. U petorci najboljih ostavljenoj za kraj Adelman je tako logično posegnuo za Rubiom i Bareom kao bekovima, te Loveom, Williamsom i Beasleyom pod košem. Drugi rookie je također odigrao dobro, aktivno na oba kraja parketa i nema sumnje da će biti koristan igrač. Može pomoći na sto načina, posebice u skoku, a obzirom na borbenost pod obručima nameće se kao legitimni partner Loveu. I kao najveći konkurent Rubiu za rookiea godine.

Osim Johnsona koji izgleda kao da nije na NBA razini, jedini član rotacije Wolvesa koji djeluje izgubljeno je Randolph. Darko i Tolliver imaju svoje role, Rindour je u ulozi drugog playa puno poželjniji na parketu, ali Randolph i dalje djeluje kao da je operiran od shvaćanja košarke. I da, treba naglasiti kako bi Loveove skakačke brojke ove godine mogle patiti, najvećim dijelom zbog Williamsa, a dijelom i zbog žestine koju prilikom skoka iskazuju Rubio i Barea. U biti, svi Wolvesi osim Beasleya djeluju agresivno i energično.

Što se Thundera tiče, na kraju ispada da su došli do rutinske pobjede, što je najveći kompliment koji možemo uputiti ovako mladoj momčadi. Durant je opet bio najbolji čovjek na terenu, impresionira lakoćom kojom zabija i očito je kako su oni i Miami, barem po do sada viđenom, apsolutni pretendenti za Finale. Thunder je klasa za sebe na Zapadu, usprkost tome što je Westbrook dio večeri bio ravan Beasleyu po sklonosti uzimanju loših šuteva. Ali, formula je jednostavna, imaju top 2 krilo u Durantu, top 10 playa u Russu i top 10 beka šutera u Hardenu. Ne vjerujete u ovo zadnje? Pogledajte bilo koju od ove prve dvije utakmice i uživajte u lakoći kojom Harden dirigira napadom, lakoći koja ovoj momčadi daje dimenziju kakvu lani uglavnom nisu imali. Sumnjam da su toga bili svjesni kada su ga draftali, ali u bradonji su našli idealnog partnera Westbrooku koji više u završnicama ni ne gleda koš, već prvo dodaje loptu istinskom playmakeru ove momčadi.

Sixers @ Blazers

Sve je manje više napisao sjajni Pelton. Ja mogu samo dodati da Sixersi očito nemaju namjeru odustati od Williamsovih 1 na 5 juriša i Iggyevih usiljenih šuteva preko ruke u završnicama. Noćas ih je to vratilo u igru, ali rezultat je opet bio – poraz.

Bucks @ Bobcats

Sad je jasno zašto je Jackson tražio produženje ugovora – nakon što ga vidi u akciji s ovakvim koljenima, ne bi mu ga dala ni vlastita majka. Uspio je izdržati 17 minuta prije nego je skupio 6 osobnih, a teško da će ubuduće dobivati puno više obzirom da Skiles neće trpiti nekoga tko se ne može pomaknuti u svojoj obrani. A Jackson se može pomaknuti taman toliko da napravi faul. Plus, možete zaboraviti na njega u back to back večerima. I kao da to nije dovoljno, nikad nije bio sjajan šuter, a sada mu praktički ne preostaje ništa drugo osim da promašuje iz vana. Captain Jack, dobrodošao u mirovinu.

Loša vijest za Buckse je ta da njihova “pojačanja” Jackson i Dunleavy više ne mogu trčati osim u pravocrtnom kasu, a dobra da barem Bogut djeluje zdravo. Uglavnom, dok Skiles od ovog otpada na raspolaganju pronađe rotaciju, možda već bude kasno. Još jedan detalj koji fascinira je Jenningsova nesposobnost realizacije nakon ulaza. Ono što ga čini podnošljivim starterom je solidna pick igra i sve bolji šut iz vana, ali biti slasherski tip zujalice nesposoban napasti obruč toliko je netipičan minus da se čovjek pita nije li Repeša bio u pravu kada ga je onomad proglasio nedovoljno dobrim za NBA.

Što se Bobcatsa tiče, mogu biti zadovolji s Kembom, mali ima muda i lakoćom si kreira prostor za šut te je istaknuo svoju kandidaturu za rookiea godine (prilika će imati dovoljno, što pokazuje i odluka Silasa da završnicu odigra sa svojim minijaturnim bekovskim parom). Ukratko, Lakersi bi dali sve da imaju nekoga poput njega ili Augustina, dakle mladog beka čije noge mogu podnijeti promjenu smjera kretanja i stvoriti višak igrača lakoćom.

Ostalo? Diaw možda jede više od svih nas skupa, ali – he got game. S njim na postu i ove dvije zujalice uokolo Bobcatsi se barem ne moraju brinuti za kretanje lopte. Također, imaju i mogućnost natrpati reket s 250 kg želea – kada double D stanu u njega (Diaw i Diop) nema mjesta za ulaze ni lagane koševe. Prst gore i za iz Oklahome dovedenog Mullensa, mali ima šansu postati dobra pick ‘n’ pop opcija ako doda još malo mišića (tko bi rekao da je Presti imao još jednog kvalitetnog igrača na rosteru).

Ukratko, bio je ovo sudar dvije loše ekipe, ali u ovom trenutku povijesti definitivno bi radije bio Charlotte jer mogu samo prema gore. Buckse i njihovih sakatih 12 čeka gadna godina.

Hornets @ Suns

Početak indikativan za cijelu buduću sezonu – Nash baca dva sjajna asista, Hill i Gortat ih ispuštaju. Ah, kako je lijepo nabijati brojke u pick ‘n’ rollu sa Steveom, zar ne Marcine i Robine? S tim da mi se čini kako Stevea malo godine stišću, ruka je bila kraća na nekoliko šuteva, netipično, a čak i neke odluke, poput one da u završnici doda loptu rookieu Morrisu koji ju je zatim izgubio (i što je uopće ovaj radio na parketu u ključnoj akciji), šalju poruku da Steve nema još puno u nogama. Zato, dajte čovjeku šansu da se bori za naslov dok još može!

Hornetsi? Startali bez playa, Jack služi nekakvu suspenziju, s Gordonom i Belineliem kao parom bekova. I stvarno dobrom rotacijom pod košem. Ono što je odmah postalo jasno je da je ovo Gordonova momčad. Mali će trpati ove sezone, lakoća kojom zabija, bilo da si kreira sam ili nakon povratne, je zapanjujuća. Plus, dobio je utakmicu hladnokrvnim šutom za pobjedu.

Grizzlies @ Spurs

Memphis je nekako nalazio načina za doći do lagane prednosti dok su startne petorke na parketu, ali ritam se razbije čim krenu rotacije. U prvom poluvremenu Spursi su se vratili u igru odmah nakon ulaska rezervi, a u drugom su u sličnoj situaciji nabili razliku koju Memphis do kraja nije stigao. Spursi su jači nego lani, Leonard je apsolutni dobitak kao podizač energije, a nakon godine prilagodbe i Anderson i Splitter djeluju kao solidni članovi rotacije.

Ginobili je odigrao fenomenalnu partiju i praktički donio pobjedu, ali u sjeni njega i Leonarda kao junaka na parketu odigrao se dvoboj trenera kojega je lakoćom dobio Pop. Naime, Pop je početkom treće odmah reagirao i bacio u vatru Leonarda, Bonnera i Splittera, počeo miksati kako bi svježim nogama totalno izneredio Memphis. Hollins s druge strane igra s pet najboljih i onda se dovede u situaciju da ih odmara u isto vrijeme što je neprihvatljivo. Mora naći nekakvu kombinaciju u kojoj će mu barem 2 startera biti cijelo vrijeme na parketu, jer bez njih Grizliji djeluju nemoćno. Logično je razbiti petorku jer Gay uzima toliko lopti da nema smisla gledati Randolpha kako trčkara za njim, umjesto da se lopta spušta njemu u post. Jedan od njih dvoje će morati ranije na klupu kako bi kažnjavao druge postave i bit će zanimljivo pratiti kako će Hollins riješiti ovu situaciju. Treba skrpati rotaciju s jednom od najgorih klupa u ligi, neshvatljivo dodatno oslabljenju slanjem Vasqueza u Hornetse za totalno nebitnog Pondextera koji nije ništa drugo nego Sam Young 2.0 (ne i bolji zbog toga).

Lakers @ Kings, Bulls @ Warriors, Pistons @ Pacers

Dumars je genije, mi mu se rugamo, a čovjek je znao što radi kad je dao ugovore Princeu i Stuckeyu – osigurao se da će imat jedan od prva tri picka na draftu. Pistonsi su najgora momčad ove sezone koju su moje oči ugledale.

Lakersi nisu daleko od toga, iako treba priznati da Kingsi stvarno imaju artiljerije na bacanje. Svi trpaju, a Hayes radi. I noćas mu je još ruku dao i Cousins. Ako koga zanima, Jimmer nije istaknuo svoju kandidaturu za rookiea godine.

Što se dogodilo s Curryem? Kojim drogama su ga vratili u život? Tip je šuterski uništio Bullse, koji opet nisu odigrali na energetskom nivou protivnika. Nema opravdanja za dva suhoparna izdanja za redom. I da, javlja se mogućnost da su Warriorsi možda bolji od Lakersa. Sve ovisi o tome koliko često Curry može pružiti ovakve partije i koliko će im trebati da ih Mark Jackson upuca u nogu nesuvislim rotacijama i nepotrebnim usporavanjem igre kako bi, kao, pokazao da misli ozbiljno s pričom o tome kako obrana čini prvake. Mark, treniraš Warriorse.

SOUTHEAST

MIAMI

THAT WAS THEN:

Heat je u prvoj sezoni, najtežoj koju će imati u ovom sastavu obzirom na period uigravanja, manjak rotacije i nemogućnost dodavanja pojačanja, došao na korak do naslova. Nakon početnog šoka i privikavanja nas na njih i njih na sebe same, zaigrali su čeličnu obranu s dovoljno napadačkih eksplozija da im daju šansu u svakoj utakmici. Em su regularnu sezonu digli gotovo na playoff razinu po količini interesa kojega su generirali, em su opravdali sva očekivanja igrama na parketu. Čak i to što nisu otišli do samog kraja nije nikakav problem jer, da su to napravili s onako sakatom rotacijom, onda bi stvarno doveli u pitanje smisao košarke. Ovako i dalje znamo da pobjeđuje onaj tko ima bolju petorku, ne trojku.

THIS IS NOW:

U drugoj sezoni toplo-hladno periodi bit će minimalizirani jer osovina je uigrana. Novi salary cap ne pomaže, ali ipak su pristigla određena pojačanja. Rookie Cole vrlo lako bi mogao izbaciti Chalmersa iz rotacije, dok će im Battier omogučiti da Jamesa koriste više kao playa, a manje kao četvorku kada se odluče igrati s konvencijama. Možda najveći plus je zdravi Haslem od prve minute, lako je zaboraviti kako su bez nominalno četvrtog igrača lani odigrali gotovo cijelu sezonu. Miller je opet out, ali ne žele ga amnestirati svjesni da ga sada pokriva Battier, odnosno da njegovim povratkom u formu (ako je još uopće moguć nakon svih operacija) negdje krajem regularne sezone imaju šanse dodati si rasno pojačanje pred playoff. Ukratko, ako Heat ove sezone ne osvoji naslov, neće nikada (ma hoće, ali ovako dramatičnije zvuči).

PLUS:

Battier omogućuje predah Jamesu od guranja pod koš na koje je očito alergičan. Ako mali Cole donese živost na jedinicu i uspiju li izvući išta više iz dvojca Pittman – Curry nego im je to uspijelo iz lanjskih leševa Magloirea i Dampiera, bit će nezaustavljivi. Jasno, šanse za tako nečim su minimalne, ali što drugo istaknuti u momčadi koja ima Wadea i Jamesa? Kod njih je neupitno da suigrače čine boljima, sad je samo pitanje koliko u tim suigračima uopće ima talenta da tu poziciju u kojoj se nalaze iskoriste.

MINUS:

Rupe na jedinici i petici su poprilične. Uokolo imaju dovoljno oružja da se prilagode, ali nedostatak post igrača i slashera potencijalno nezaustavljiv napad čini ranjivim. Naravno da James može odigrati playmakersku ulogu i naravno da Wade može zabijati u post preko svih, ali to konstantno tjeranje na improvizaciju izvlači iz obojice ogromne količine energije i pitanje je kako će reagirati na ovako gust raspored.

PRVIH 5: Chalmers, Wade, James, Bosh, Anthony

5 ZA KRAJ: James, Wade, Battier, Haslem, Bosh

SCORE: 52-14

ORLANDO

THAT WAS THEN:

Ispadanjem od Hawksa postalo je jasno kako je ova momčad svoje odigrala. Van Gundyev sistem je pročitana knjiga, a nije pomogla ni činjenica kako je većini igrača istekao rok trajanja.

THIS IS NOW:

Nije problem što Howard želi otići iz ovakve situacije, problem je tetkasti način na koji to ostvaruje. Kemija u momčadi je nepovratno narušena (što bi se prije svega moglo odraziti na nešto lošiji učinak obrane, ma kako se nemogučim čini zamisliti da bilo koja momčad s Howardom u sredini može biti neučinkovita u obrani), ali buduće muke Magica ne treba pripisati samo tom faktoru, već prije svega činjenici da su Nelson, Richardson i Turkoglu sjene nekadašnjih igrača. Sva trojica jedva da su na razini za popuniti petorku. Što praktički u prve Dwightove pomagače promovira dva bijela brata Redicka i Andersona. S tim da opet iz njih ne možeš izvući maksimum jer i jedan i drugi trebaju lopte da bi mogli biti korisni, a njih pored Richardsona i Big Babya neće imati u dovoljnim količinama. Obzirom da je Dwight limitiran strijelac i da svi ostali trebaju pravovremeni pas, jasno je da ovaj Magic može ostati u igri za vrh Istoka samo ako dovede playmakera poput Stevea Nasha. Naravno, problem je u tome što momčad koja baca novac na Arenasa, Cartera, Richardsona i Big Babya jednostavno nema što ponuditi Sunsima, a to znači da se mogu pozdraviti s Dwightom.

PLUS:

Ryan Anderson je stilom igre idealan partner jednom Dwightu.

MINUS:

Big Baby je skupo plaćeni otimač minuta Andersonu koji se nikako ne uklapa pored Dwighta. Ni stilski ni karakterno.

PRVIH 5: Nelson, Richardson, Turkoglu, Davis, Dwight

5 ZA KRAJ: Nelson, Redick, Richardson, Anderson, Dwight

SCORE: 39-27

ATLANTA

THAT WAS THEN:

Hawksi su očekivano doživjeli pad u razini igre i broju pobjeda, ali sve je to na kratko zamaskirao iznenađujući prolaz pored Orlanda u playoffu. Što nije toliki odraz snage Hawksa (koji se nisu pridružili vrhu Istoka) koliko slabosti Magica (koji je usprkos Dwightovim nadljudskim naporima pao među osrednje momčadi poput Hawksa). Za njih je ionako najvažniji bilo što se igrama nametnuo Jeff Teague, jer to im je naknadno omogučilo da puste Jamala Crawforda i ne troše na pojačanja.

THIS IS NOW:

Sezone od 50 pobjeda su prošlost za ovu momčad iz jednostavnog razloga što se igra skraćena sezona. Šalim se, takve sezone su prošlost zato što jezgra Johnson – Horford – Smith nije šampionska, a zbog problema s vlasničkom strukturom nitko ne želi plaćati porez na luksuz kako bi je malo ojačao. Što Hawkse stavlja pred dvije mogućnosti – ili da vječno budu ovo što jesu, dakle osrednja momčad osuđena na maksimalno polufinale konferencije, ili da nekakvom zamjenom osvježe spomenutu jezgru. Ili da počnu trošiti, naravno. Međutim, obzirom na činjenicu da je Joe Johnson debelo preplaćen, da je Al Horford prije svega vrhunski vodonoša i da je Josh Smith vječni čudak, možda je i bolje što je vlasnička situacija ovakva jer ih put trošenja ne bi odveo nikuda. Obzirom kako su tanki u rotaciji i obzirom da je Johnson na silaznoj putanji karijere, iz dana u dan su sve bliži polovičnom učinku.

PLUS:

Hawksi imaju talenta, to je neosporno. Horford je idealan treći igrač, čak i potencijalan drugi oslonac, kad bi bio okružen kvalitetnom rotacijom i kad bi igrao na svojoj prirodnoj poziciji. Smith je čovjek sposoban kontrolirati utakmicu na oba kraja terena, ali isto tako i ubiti vlastitu momčad idiotskim potezima u napadu ili nezainterisanošću u obrani. Ako Teague ostane na playoff razini i ponudi ozbiljnu slashersku opciju, nema razloga da još jednom u playoffu ne budu sposobni suprostaviti se svima osim Bullsima i Heatu. Također, dovođenje McGradya, koji se pod stare dane preobražava u čistog point-forwarda, dodatno će olakšati život Johnsonu. Pod uvjetom da je u Tracyu još išta ostalo nakon solidnih pola sezone u Pistonsima.

MINUS:

Johnson je maskirao pad odličnom igrom u završnicama, kvalitetnim šutom (posebice s poludistance) i prebacivanjem dijela organizatorskog posla na Hinricha i kasnije Teaguea. Ali, činjenice je kako je ovaj veliki swingman jednostavno izgubio korak i danas je bliži onome što igra Jason Richardson nego Dwyane Wade. Što dovodi do dva problema. Prvi je taj što je plaćen kao Wade, a drugi što su stvari postavljene kao da je i dalje glavni, iako su i Horford i Smith očito važniji za uspjeh momčadi od njega. Tanka klupa na kojoj više nema imena vrijednog spomena također zabrinjava (ako ne računamo Jasona Collinsa, naravno), a u slučaju da Teague podbaci i da Hinrich odigra sezonu ispod svoje razine zbog ozljede ramena, problemi bi mogli postati nepodnošljivi.

PRVIH I JEDINIH 5: Teague, Johnson, Williams, Smith, Horford

SCORE: 36-30

WASHINGTON

THAT WAS THEN:

Katastrofa, to je jedina riječ kojom se može opisati ono što je Washington prezentirao prošle sezone. Gomila talenta koja je zbog neiskustva, lošeg vodstva i vlastitih karakternih slabosti odigrala ispod svake razine.

THIS IS NOW:

Ako s ovim rosterom Saunders ne uspije preskočiti Netse, Buckse i Pistonse ovoga svijeta, odnosno ako ostane prikovan na dnu zajedno s Bobcatsima, Raptorsima i Cavsima koji su u totalnom rebuildingu, onda ćemo konačno dobiti definitivnu potvrdu da se radi o najgorem treneru u NBA. Da, da, gorem čak i od Vinniea. Doduše, u svojoj prognozi sam možda i previše optimističan, ali to je zato što polazim od pretpostavke da će John Wall napraviti sličan korak naprijed kakav je u drugoj sezoni napravio Westbrook. Jednostavno, takav atleta je u stanju dominirati na oba kraja parketa, a to će olakšati život svima oko njega. Wizardsi definitivno nemaju dovoljan IQ, ali toliko strijelaca jednostavno mora igrati bolje u napadu nego im je to uspijevalo u lanjskoj katastrofalnoj sezoni. Možda je previše očekivati od likova poput Younga, Blatchea i McGeea da odigraju zrelije (ma definitivno je previše), ali ja se tu čak i ne uzdam u to da su se opametili. Jednostavno, smatram da su dovoljno mladi i da mogu podignuti igru na još jednu razinu više. A ako će vam četvero igrača iz petorke odigrati najbolje sezone u karijeri, tada valjda imate šansu pred istrošenim ili jednostavno nekvalitetnim rosterima koji vas okružuju.

PLUS:

Wallova rookie sezona nije bila ništa posebno, ali kad uzmeš u obzir da je imao problema s ozljedama i da je na trenutke djelovao nezaustavljivo (posebice kad se zaletio na nesretnog Ilgauskasa) ne čini se nemogućim da napravi onakav kvantni skok kakav su izveli slični majstori poput Rosea i Westbrooka. Treba pohvaliti i sjajne poteze uprave. Prvo, zato što su lukavo odlučili trpiti zadnju godinu Lewisova ugovora umjesto da ga amnestiraju kao što su svi očekivali. U tom slučaju morali bi potpisati cijeli niz veterana ili preplatiti Nicka Younga samo kako bi udovoljili zahtjevima novog kolektivnog ugovora koji od njih traže da potroše barem 85% salary capa. Ovako mogu mirno promatrati cijeli niz mladih imena koja su bljesnula u lanjskim očajnim uvjetima i odlučiti dogodine što s njima. Blatchea su već nagradili solidnim ugovorom i nema potrebe za žurbom. Young i McGee obećavaju, ništa manje zanimljiv kao potencijalni budući starter nije ni Vesely, a treba držati oko i na cijelom nizu lanjskih (Seraphin, Booker, Crawford) i ovogodišnjih rookiea (uz Veselya tu su još Mack i Singleton) koji svi imaju šanse postati solidni igrači zadatka.

MINUS:

Činjenica da su mladi i da imaju dvije petorke možda bude i od koristi u ovako zgusnutoj sezoni, ali realnije je očekivati od ovako mladih rostera da se upucaju u nogu. Posebice ako su krcati sumnjivim tipovima, tada se takav scenarij čini gotovo neizbježnim. Naravno, jasno je i to da od ovakve skupine revolveraša nitko ne očekuje fenomenalnu obranu, ali da odigraju barem donekle pristojno u napadu nije previše tražiti. Ovaj, ili jeste?

5 ZA DALJE: Wall, Young, Vesely, Blatche, McGee

SCORE: 30-36

CHARLOTTE

THAT WAS THEN:

Bobcatsi su lani krenuli loše u sezonu, ali čim je Jordan maknuo živčanog Larrya Browna i stavio skuliranog Paula Silasa za trenera stvari su krenule na bolje. Za razliku od Browna, koji traži potpunu kontrolu nad procesom slaganja momčadi i koji se nikako nije mogao pomiriti s odlukom da se ide u rebuilding, Silas je mirno prihvatio sudbinu kormilara broda koji tone. Ali, što je u tome loše? Nakon godina bezveznih poteza Jordan je došao u situaciju da nakon još dvije sezone patnje krene od nule, usput razvijajući cijeli niz mladih igrača. Kako je završnica lanjske sezone u kojoj su konačno poptunu slobodu dobili Augustin, Henderson i Thomas pokazala – to je i jedini ispravni put.

THIS IS NOW:

Roster Bobcatsa na prvi pogled ne ostavlja dojam NBA rostera, što je očito bila i glavna namjera. Naime, što manje talenta imaš na raspolaganju, to su veće šanse da dođeš do prvog picka, a ovog ljeta draft će biti krcat imenima s MJ-evog sveučilišta. Čovjek koji je cijelu NBA karijeru ispod hlačica Bullsa nosio one North Caroline valjda trenutno više razmišlja o Harrisonu Barnesu nego o kilaži Borisa Diawa. I nema u tome ništa loše, dapače. Tko je mogao znati, ali izgleda da se MJ konačno uživio u novi posao.

PLUS:

Kemba Walker, Bismarck Biyombo, Gerald Henderson i svi ostali mladi igrači dobit će punu šansu da se dokažu. Veterani poput Diawa i Maggettea dobit će pak šansu da pokažu kako su sposobni pomoći klubu koji se bori za playoff.

MINUS:

Ako isključimo kontekst i koncentriramo se samo na košarku, praktički nemamo što pričati. Ovo je najlošiji NBA roster i čeka ih borba do zadnjeg daha s Cavsima za što veći broj kombinacija u lutriji. Ozljeda Reggia Williamsa kojega su doveli iz Warriorsa i bez kojega su ostali na par mjeseci prisilit će Silasa da odmah isproba kombinaciju Walkera i Augustina na vanjskim pozicijama, što baš i neće pomoći u pokušajima da i dalje igraju pristojnu obranu. Priče o Diawu na centru još su urnebesnije, pogotovo kada se kilaža dotičnog pravda jačanjem zbog potreba nove pozicije umjesto njegovim nezasitnim apetitom.

IDEALNIH 5: Augustin, Henderson, Maggette, Thomas, Diaw

ŠESTI ČOVJEK: Kemba

SCORE: 15-51

PRINT YOUR BRACKETS 2011. EDITION

Ovogodišnje tradicionalno ispunjavanje NCAA bracketa bitno će se razlikovati od lanjskoga u sljedećem – dok sam lani fanatično pratio sveučilišnu košarku od samog starta sezone, odgledavši na desetke utakmica, ove godine vidio sam jednu jedinu, nedavno finale Big East konferencije između UConna i Louisvillea. Jednostavno mi se nije dalo još jednom gnjaviti oko loše košarke samo da bi bezuspješno snimio nekoliko igrača dok se paralelno igra jedna od najzanimljivijih NBA sezona ikada.

Naravno, za uživanje u glavnom turniru koji nas čeka kvaliteta je najmanje važna. Šokantne završnice, iznenađenja, razni Samhani, borbenost i sjajna atmosfera su puno bitnije stavke, a o skautingu budućih NBA zvijezda koji je primarni cilj da ne govorim. Iako nekoliko utakmica sigurno neće biti dovoljno da čovjek vidi budućnost, itekako će pomoći da steknemo osjećaj o pojedinom igraču. Na primjer, ja i dan-danas vjerujem, na račun nekoliko sezona u NCAA, da je Drew Neitzel reinkarnacija Marka Pricea, iako Price nikada nije igrao u Bundesligi.

Uglavnom, poanta cijele priče je da nisam u stanju ništa pogoditi ni kada iza sebe imam sate i sate odgledane košarke (lanjski Final Four nije uključivao ni Baylor ni Kansas ni Kansas State ni Kentucky), pa zašto bi onda išta bilo drugačije ovom prilikom, kada se ravnam godinu dana starim dojmovima i novinskim tekstovima? Bitno je uživati u svom ovom ludilu, izabrati svoga favorita i uživati u najbolje realiziranom turniru uopće u sportu. NBA playoff je velik zato što nas nikada neće prevariti, uvijek će na kraju na vrhu ostati momčad koja jeste najbolja, dok u ovakvom sistemu kvaliteta rijetko kada ima zadnju riječ.

EAST

U ovom dijelu ždrijeba kao prvi favoriti nameću se Ohio State i North Carolina, ali imam razloge sumnjati u obje momčadi. Ohio vraća dobar dio lanjske momčadi i u tome i jeste problem – Jon Diebler, William Buford i David Lighty nisu bili u stanju pomoći ni jednom Turneru, kako će brucošu poput Jareda Sullingera? Jedva čekam vidjeti momka za kojega pričaju da ima veće dupe od Big Babya u akciji (koliko je draft ove godine slabašan najbolje govori podatak da ga talentom uspoređuju s Millsapom i da mu u isto vrijeme prognoziraju plasman među prvih pet pickova), ali obzirom na poprilično težak ždrijeb koji im donosi ozbiljne programe od trećeg kruga na dalje (potencijalni suparnici su Villanova, West Virginia, Kentucky, Syracuse ili North Carolina), šanse da se spotaknu su ogromne.

Naime, ozbiljni programi redom imaju ozbiljne trenere koji su u stanju izvući maksimum od svojih igrača, ma kako limitirani bili, a sam Ohio na klupi ima čovjeka koji je na mene u ovih pet sezona koliko ozbiljnije pratim NCAA ostavio dojam jednog poprilično zbunjenog lika koji ne uspijeva osvojiti naslov ni s tri buduća NBA igrača (generacija s Odenom, Conleyem i Cookom doduše nije ni mogla do kraja pored jedne od najboljih momčadi svih vremena, legendarnih Gatorsa), niti napraviti rezultat s Turnerom u momčadi. Riječ je o Thadu Matti, NCAA Dunleavyu.

Klimava vanjska linija i klimavi trener nisu garancija velikih rezultata, pogotovo kada vas put vodi na Kentucky. Koji, kao i uvijek, ima talenta, ali, kao i uvijek, John Calipari ga vodi stihijski. Lani je imao do neba talentirane igrače prve godine pa nije napravio rezultat, zašto bi bio bolji s ipak značajno slabijom generacijom? Cal je prije svega marketinški, tek zatim košarkaški stručnjak. Da nije, onda bi valjda ponekad imao i momčad s nekim drugim profilom igrača osim brucoša.

Recimo, Syracuse nije ništa lošija oklada od Ohia. Možda nemaju istaknutog igrača kao Sullinger, ali imaju trenera koji zna kako se osvaja naslov u Jimu Boeheimu, igraju tu već kultnu Boeheimovu zonu, a vraćaju i niz veterana koji su lani djelovali puno ozbiljnije od ovih iz Ohia. Kris Joseph, Scoop Jardine i Rick Jackson svakako su u stanju nadoknaditi učinak Wesa Johnsona.

U North Carolinu ne vjerujem iz jednostavnog razloga što su krcati mladim i talentiranim krilnim igračima, ali nemaju beka vrijednog spomena, što je presudno u ovoj sveučilišnoj igri, u kojoj se koristi puno presinga, zone i u kojoj su vanjski šut i broj izgubljenih lopti često razlika između pobjede i poraza. A nedostaje im i žestine, iako se čini kako je Harrison Barnes prava stvar, njegova igra neće pokriti nedostatak mišića pod košem.

Neće im biti lako protiv žilave ekipe Washingtona koja zna kako se igra u ovoj fazi natjecanja, imaju iskustvo i dubinu klupe te vođu u Isaiahu Thomasu. Lani su bilo jedno od ugodnijih iznenađenja turnira, pa makar su ostali bez važnog igrača kakav je Pondexter, djeluju kao momčad spremna iskoristiti svaku šansu.

SWEET SIXTEEN: Ohio, Kentucky, Syracuse, Washington

ELITE EIGHT: Ohio, Washington

FINAL FOUR: Washington

WEST

Duke je prvi favorit cijelog turnira. Jer, ako su lani u puno ozbiljnoj konkurenciji došli do kraja, zašto to ne bi ponovili i ove godine? Zoubekov učinak nadoknadila su braća Plumlee, Scheyerov odlazak nadoknadio je mlađi brat Curry, a zaigra li u turniru brucoš Kyrie Irving koji je propustio praktički cijelu sezonu zbog ozljede (što nikoga ne sprječava da ga smatra prvim pickom drafta jer se radi o igraču koji fizikalijama i talentom priziva Walla i Rosea što je više nego dovoljno da svi polude), možemo govoriti i o boljem Dukeu nego lani.

I to sve bez da spomenemo dva glavna igrača, pouzdanog Kylea Singlera i sjajnog Nolana Smitha, poznatog i pod imenom “Najveća Muda Sveučilišne Košarke”. Svaka čast Kembi Walkeru i Thomasu junioru, ali Smith ostavlja dojam idealnog ubojice.

Texasu ne vjerujem zbog očajnog trenera Ricka Barnesa, majstora koji nekako uvijek nađe načina doći glave vlastitu momčad, bez obzira imao u njoj Duranta i Augustina ili lanjsku trojku Pittman-Bradley-Jones, koje je danas također kompletna u NBA (kvragu, možda ispadnu već i u prvoj utakmici protiv Oaklanda kojega iznad vode drži sjajni centar Benson o kojem skauti opsjednuti visinom ne staju pričati). Tako da su jedina prepreka Dukeu Arizona, predvođena možda najboljim NCAA strijelcem Derrickom Williamsom (iz ovih snimaka što sam vidio, čovjeku na čelu piše da će trpati i u NBA jer ima apsolutno sve, plus u stalnom je pokretu, sa ili bez lopte, što je rijetkost za igrača koji nosi momčad sam samcat) i UConn predvođen spomenutim Škembom.

Međutim, UConn osim njega i nekoliko skočnih atleta pod košem nema što za ponuditi, kao ni razvikani San Diego State koji se proslavio dijeleći pozornicu s Brigham Youngom u borbi za naslov nebitne konferencije kakva je Mountain West (mogu zahvaliti Jimmeru što ih itko smatra relevantnima). Ono, Škembina muda su jedina stvar koja može donijeti neku prevagu, ali kada s druge strane stoji Nolan NMSK Smith, od njih nema prevelike koristi.

SWEET SIXTEEN: Duke, Arizona, UConn, Penn State

ELITE EIGHT: Duke, UConn

FINAL FOUR: Duke

SOUTHWEST

U ovom dijelu ždrijeba čeka nas nešto već viđeno, naime Kansas je opet favorit kao i lani, a znamo kako je to završilo. Prošlogodišnja momčad je čak bila i jača, a jedino u čemu je ovogodišnja bolja konačno je sazrijevanje braće Morris kojih se sjećam kao zvijeri pod košem. Obzirom na konkurenciju Kansas možda i jeste favorit, ali ždrijeb im definitivno nije lagan.

Prvo ih čeka muka protiv žilavog Illinoisa, momčadi krcate šuterima na svim pozicijama, predvođene sjajnim playmakerom McCameyom, a nešto kasnije i obračuni protiv Louisvillea i Purduea. Radi se o dvije žilave momčadi specifičnih kvaliteta. Purdue je još lani bio moj favorit i ove godine ne odustajem od njih usprkos ozljedi sjajnog šutera Hummela.

Dvojac E’Twaun MooreJaJuan Johnson omogućuje im sjajnu unutra-van kombinaciju koja je ključna za ritam NCAA košarke, a sjajni trener Matt Painter pobrinut će se za krvavu obranu kojoj će malo tko zabiti preko 60.

Poznato je da Rick Pitino voli presing, ali ovaj Louisville igra i dobru zonu, a nije na odmet što su i krcati talentiranim košarkašima. Preston Knowles je sjajan šuter, Peyton Siva brz i spretan play, a Terrence Jennings im daje onu potrebnu zvijer pod košem (tip izgleda kao mlađi brat Amarea Stoudemirea, iako je igrom, naravno, daleko od dotičnog). Nema šanse da Pitino, ma kako ljigav bio, s ovom ekipom ne prođe nekoliko krugova, a niti odlazak do same završnice nije nemoguć.

Trener Kansasa Bill Self nije paničar kao Matta ili Barnes, niti je šminker poput Pitina ili Caliparia. Čovjek zna što radi, ali trener ipak nije svemoguć. Kansas vođen njegovom rukom može daleko, ali do kraja? Za to ipak treba vrhunski talent kojega ovdje jednostavno nema.

Jedina ekipa koju bi još trebalo spomenuti je Notre Dame, hrpa bijelih klinaca predvođena dvojcem AbromaitisHansbrough. Prvi je solidan visoki koji je i lani imao zapaženu ulogu, a drugi je Tylerov mlađi brat koji je ove godine eksplodirao ponudivši sve što je potrebno ovakvoj momčadi – bijelog revolveraša koji poteže trice od kuda se sjeti, drži ritam i zabija. Bit će simpatični za gledati, ali za nešto više ipak fali pigmenta.

SWEET SIXTEEN: Kansas, Louisville, Purdue, Notre Dame

ELITE EIGHT: Louisville, Purdue

FINAL FOUR: Purdue

SOUTHEAST

Najslabija skupina, kao da je sve namješteno kako bi dalje prošao Jimmer, najveća NCAA zvijezda ove godine. Momak je fantastičan strijelac, to je neosporno, a njegov prijelaz u NBA ovisit će o situaciji u kojoj se nađe puno više nego o njemu. Jer o njemu znamo sve. U ovoj je konkurenciji dominantan, ali da li je to dovoljno za odvesti momčad do kraja? Kako god, uživat ćemo barem u par utakmica ovog revolveraša, možda i zadnjih uopće – kada završi u NBA, u najboljem slučaju gledat ćemo ga u ulozi kakvu igra J.J. Redick, da ne kažem Eddie House.

Reći će netko kako Redick nikada nije bio ni izbliza tako eksplozivan niti si je bio u stanju kreirati šut na takvoj razini, ali teško je zamisliti Jimmera kako ide 1 na 1 i lomi gležnjeve ovoj generaciji playmakera koja trenutno caruje u NBA. Tako da je taj sjajni šut njegovo glavno oružje i karta za ulazak u ligu.

Ni jedna ekipa u BYU dijelu ždrijeba nije posebna, ali to ne znači da BYU uopće doći do šanse igrati protiv tih solidnih momčadi – prvo treba proći preko uvijek opasne Gonzage predvođene jednim od lani najboljih brucoša, Eliasom Harrisom, kojemu podršku pružaju dva dobro poznata veterana – Steven Gray i Robert Sacre. Nakon njih, Jimmera i društvo čekala bi još veća muka u vidu tri stalna NCAA sudionika koji možda nemaju talenta, ali čija imena zovu na oprez.

Prvi je svakako Florida, sveučilišna momčad s tradicijom, dakle i s trenerom koji je dokazana klasa (iako je najveće uspjehe ostvario na račun one genijalne generacije, Billy Donovan je i prije i poslije, bez specijalnih talenata, ostvarivao solidne rezultate) i gomilom dobrih igrača kod kojih je srce veće od mogućnosti. Ista ta Florida bi prije Jimmera i kompanije mogla vrlo lako slomiti zube na prvoj pravoj prepreci, pobjedniku dvoboja između UCLA i Michigan Statea.

To su dvije ekipe predvođene vrhunskim trenerskim klasama, Benom Howlandom i Tomom Izzom. Nikako da nalete na nešto talentiraniju generaciju igrača, ali imaju dovoljno iskusnih momaka na rosteru koji znaju igrati turnirsku košarku. Meni je stvarno nejasno kako su Izzovi Spartansi uspijeli izgubiti čak 13 utakmica u sezoni usprkos činjenici da su godinama zajedno i da se radi o redom solidnim košarkašima predvođenima Kalinom Lucasom, koji je do jučer bio ono što su danas Smith ili Walker – definicija sveučilišnog playa s ogromnim mudima.

Pittsburgh je dobio ulogu prvog nositelja, ali radi se o istoj momčadi kao i lani – žive od vanjskog šuta, a u svim ostalim segmentima igre su osrednji. Nemaju nikoga pod košem, a ni bekovi nisu ništa specijalno. Gaze širinom i ritmom, ali u pitanju je momčad koja može kiksati svaku večer. Lanjski Finalist Butler je vjerovatno preslab da ih zaustavi, ali Kansas State ima dovoljno oružja.

U pitanju je momčad kojoj nedostaje još jedan strijelac uz Jacoba Pullena (lani je to bio Denis Clemente, danas član nekakvog lijevog kluba u Izraelu), ali koja ima klasičnog sveučilišnog tiranina za trenera. A takvi likovi poput Franka Martina, grubijani zlatnog srca u kalupu legendarnog Bobbya Knighta, u ovim situacijama uvijek dobro prolaze -sjetimo se samo Boba Hugginsa i njegovih West Virginia Mountaineersa lani. Doduše, nema ovaj Kansas State takvu razinu talenta s kojom je raspolagao Huggins, ali imaju dovoljno širine da bljesnu. Ako prođu vječne gubitnike poput Utah Statea i Wisconsina, koji vjerojatno i sami vide priliku u ovakvom rasporedu.

Možda je ovaj dio ždrijeba najmanje talentiran i najmanje popunjen budućim NBA igračima, ali nešto mi govori da će se baš u svojoj ovoj gomili podjednako loših igrati naj-neizvjesnija košarka. Zato ispunite brackete bez obzira na ono što znate ili ne znate, uplatite listiće u kladionici i uživajte u ovih mjesec dana košarke, igre i ludila, koje će posebice do izražaja doći u ovih prvih 48 sati. Tko preživi – pričat će.

SWEET SIXTEEN: Pitt, Kansas State, BYU, Michigan State

ELITE EIGHT: Kansas State, Michigan State

FINAL FOUR: Kansas State