ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

29Aug/1310

2012-2013 IOR (253-294)

Posted by Gee_Spot

253. QUINCY ACY (RAPTORS), 19

Neumorni šljaker koji daje 100% u minutama kada većina igrača jedva čeka otići pod tuš, što mu je napumpalo postotke, iako srce nije sporno. Sporno je može li skakati i igrati obranu u važnijoj roli.

253. JON LEUER (GRIZZLIES), 19

Pick & pop igrač koji je talentom taman solidna peta opcija u rotaciji pod košem.

253. KHRIS MIDDLETON (BUCKS), 19

Potencijalno solidan spot-up igrač dobrih fizikalija (može igrati obje bočne pozicije) koji tek treba dokazati da može igrati obranu na ovoj razini.

253. KYLE O'QUINN (MAGIC), 19

Ima fizikalije za biti back-up petica, a nema problema ni sa zabijanjem zicera. Jasno, u limitiranim minutama.

253. LUC RICHARD MBAH A MOUTE (KINGS), 19

Kvalitetan stoper sposoban braniti 4 pozicije, ujedno i potpuno beskoristan napadač.

258. PATTY MILLS (SPURS), 18

Nije materijal za back-up playa, ali kao peti bek može poslužiti zbog solidnih combo karakteristika - taj nema problema sa kreiranjem situacija za šut, iako ima sa šutom.

258. JEFF PENDERGRAPH (SPURS), 18

Razvio pick & pop igru, a uvijek je bio odličan skakač, dakle solidna peta opcija koja može jednako ispodprosječno odigrati obranu i na četvorkama i peticama.

258. BRIAN ROBERTS (PELICANS), 18

Solidan combo strijelac, užasan u obrani, ali pristojan u pick & rollu.

258. CHARLIE VILLANUEVA (PISTONS), 18

Nakon muke s ozljedom pokazao je da još uvijek može razvući reket tricom, ali to je manje-više sve što danas radi - ne igra obranu, ne skače i nije u stanju zaprijetiti na neki drugi način.

262. FESTUS EZELI (WARRIORS), 17

Za rookiea je pokazao izuzetno razumijevanje obrane, točnije kako staviti masu i visinu u korist momčadi. Ne uspori li ga ozljeda i ne pokaže li se sklonim pauzama, mogao bi se razviti u solidnog back-up centra neizbježnih drvenih ruku.

262. AL HARRINGTON (WIZARDS), 17

Izgubio je sezonu zbog ozljeda, ali u teoriji bi i dalje trebao biti stretch opcija - dani top 8 igrača su prošlost, ali kao treća četvorka na rosteru ima vrijednost (opet pod uvjetom da ga koljeno sluša).

262. RICHARD JEFFERSON (JAZZ), 17

U malim dozama još može poslužiti kao stoper (naravno, pod uvjetom da igrač kojega čuva nije u stanju spustiti loptu na pod) i ubaciti povremeni zicer nakon pravovremenog cuta.

262. CHRIS KAMAN (LAKERS), 17

Kada bi mogao ostati u komadu i kada bi malo manje šutirao, bio bi solidan back-up centar zbog solidne tehnike i idealne mase.

262. JOHN SALMONS (KINGS), 17

Uspio je poboljšati tricu i tako ponuditi malu dozu 3&D akcije, ali jasno je kako je riječ o bljesku za koji je zaslužna poprilična minutaža koju valjda više ne može dobiti nigdje osim u Sacramentu.

262. HASHEEM THABEET (THUNDER), 17

Back-up Perkinsu ima slične kvalitete kao i gazda, dobar je u zaštiti reketa i to je to, u napadu ima podjednako drvene ruke.

262. REGGIE WILLIAMS (ROCKETS), 17

Još jedan negarantirani ugovor Rocketsa, još jedan pokušaj da pronađu rotaciju na boku igranjem binga. Čovjek koji se zadnje dvije godine nije uspio nametnuti niti u koševa gladnim Bobcatsima teško da je dobitni listić.

269. EARL CLARK (CAVS), 16

Prebacivši se na četvorku uspio se nametnuti kombinacijom energije i šuta, ali daleko je to od kvalitete potrebne da bi se sakrila gomilu preostalih mana, od kojih je najočitiji manjak mišića za full time igru pod košem, kao i manjak ikakve kreativnosti.

269. UDONIS HASLEM (HEAT), 16

Još uvijek dobar u obrani, svakim danom sve gori u napadu (samo, recite to Pacersima).

269. MEYERS LEONARD (BLAZERS), 16

Drvo je po pitanju obrane i igre u sredini, ali ima zanimljivu ruku i visinu koje bi ga mogle pretvoriti u teško branjivu pick & pop opciju.

269. DANIEL ORTON (THUNDER), 16

Još jedan od Thunderovih centara od kojih se svih zajedno ne bi složio solidan igrač, Orton je rupa u obrani, ali i nešto aktivniji u napadu od konkurencije.

273. EVAN FOURNIER (NUGGETS), 15

Zanimljiv combo igrač prvenstveno zbog visine, pred kraj godine pokazao zavidnu šutersku formu. Napreduje li kao playmaker, mogao bi biti krađa drafta 2012.

273. IAN MAHINMI (PACERS), 15

Solidan back-up centar, ima idealne fizikalije i zna igrati ne samo pozicionu obranu već i pokriti puno više prostora, ali ujedno i vlasnik para apsolutno drvenih ruku što dodatno naglašava nepotrebnim forsiranjem šuta s vrha reketa.

275. ALAN ANDERSON (NETS), 14

U godinama je kada se manjak NBA atleticizma itekako osjeti, ali razvio je solidan šut za tri tako da mu je danas najveći problem taj što jednostavno previše poteže. Kao peti swingman čisti luksuz.

275. WILLIE GREEN (NETS), 14

Dani startera su, hvala nebesima, prošlost, što znači da će poslužiti povremeno u 3&D roli iako nije ni tricaš ni stoper.

277. DJ AUGUSTIN (RAPTORS), 13

U Pacersima se srozao ispod razine back-up playa, ali dovoljno je dobar tricaš i slasher, a da ne govorimo da mu je tek 26, da se u Raptorsima vrati u bolju formu.

277. MARCUS CAMBY (ROCKETS), 13

Nova serija ozljeda vjerojatno ga je dodatno usporila tako da je upitno ima li danas ikakvu vrijednost osim kao skakač. Teško da može pokriti back-up rolu, ali kao treći centar u rotaciji valjda još može biti od koristi.

279. JEFF ADRIEN (BOBCATS), 12

Šljaker pod koševima koji kupi svoju kvotu skokova usprkos manjku centimetara. Nema garantiran ugovor, ali, obzirom na pojačanu rotaciju pod košem Bobcatsa, igrač njegove radne etike može biti idealan dodavač ručnika.

279. JOEL ANTHONY (HEAT), 12

Potrebe za njim se smanjuju iz dana u dan, ali ako zatreba još uvijek je sposoban odigrati solidnu obranu.

279. JASON MAXIELL (MAGIC), 12

Lani je u prevelikoj roli odigrao solidno u obrani, iako je iz aviona je vidljivo da njegove mane (manjak centimetara, drvene ruke) jednostavno ne zaslužuju više od nekoliko minuta.

279. TYLER ZELLER (CAVS), 12

Uglavnom izgubljen, ali pokazao je barem zanimljivu kombinaciju visine i pokretljivosti kojoj treba dati još jednu šansu.

283. JEREMY EVANS (JAZZ), 11

Podizač energije koji bi ostvarivao puno bolje brojke kada bi imao tijelo za igrati pod košem.

283. GARRETT TEMPLE (WIZARDS), 11

Izborio se za mjesto u rotaciju zbog obrane i povremene trice.

283. ANTHONY RANDOLPH (NUGGETS), 11

I dalje uglavnom nema pojma što radi (gubio je fascinantnu jednu loptu po utakmici iako je igrao samo 8 minuta u prosjeku), osim što je i dalje majstor za zalijepiti bananu.

283. MIKE SCOTT (HAWKS), 11

Skače i zabija ono što mora, ali jednostavno nema fizikalije za izboriti veću ulogu.

287. DARRELL ARTHUR (NUGGETS), 10

Tek se vratio nakon operacije ahilove pa donekle ima opravdanje što je bio grozan u oba smjera, ostaje pitanje može li ikada više dodati pokretljivost koja bi ga opet učinila solidnim obrambenim igračem koji može braniti obje pozicije pod košem, ujedno i solidnom pick & pop opcijom.

287. BISMACK BIYOMBO (BOBCATS), 10

Teško je reći hoće li ikada moći napraviti nešto u napadu, ali igru u obrani polako hvata.

287. STEVE BLAKE (LAKERS), 10

U raspadu je već godinama, a zahvaljujući neviđenoj žilavosti uspio je izvući još jednu kvalitetnu spot-up sezonu.

287. WILL BYNUM (PISTONS), 10

Dobar strijelac i slasher, samo u malim dozama.

287. OMRI CASSPI (ROCKETS), 10

Rocketsi se nadaju da će se nakon par godina hibernacije vratiti na 3&D staze kojima je išao u Sacramentu. Što nije isključeno - dovoljno je mlad da teza kako mu Cleveland jednostavno nije pasao drži vodu.

287. FRANCISCO GARCIA (ROCKETS), 10

U playoffu odradio solidnu 3&D rolu uz hrpu pozitivne energije zbog sreće što je Kingse zamijenio ozbiljnom momčadi. Time je zaslužio novu šansu u Houstonu.

287. SHELVIN MACK (HAWKS), 10

Sposoban treći play, zanimljiv i zato što je dovoljno žilav da odradi spot-up rolu na boku.

287. KENDRICK PERKINS (THUNDER), 10

Još uvijek dovoljno jak da odradi posao u 1 na 1 situacijama s teškim peticama, ali apsolutno ne zaslužuje takvu ulogu i takve minute - čovjek je specijalac i to čisto situacijski, što potvrđuju ne samo brojke već i njegova nesposobnost da ostane u komadu i formi u ovakvim zahtjevnim uvjetima rada. Samo, do Oklahome očito ne stiže pošta.

25Feb/1211

THE 2012. NO-STAR GAME

Posted by Gee_Spot

Peti po redu izbor No-star predstavnika donosi gomilu dežurnih krivaca, zbog čega sam od ove sezone odlučio pored imena igrača navesti i godinu (ili godine) u kojoj/kojima je već bio biran među odabrane. Kriteriji su klasični, dakle prednost se daje onim košarkašima koji svojim igrama ove sezone štete momčadi, ne opravdavaju ugovore ili povjerene uloge. Tu su i oni čije igre ostavljaju gorak okus u ustima, točnije oni koji talentom ne bi smjeli biti dio NBA lige, a što im je minutaža i rola u rotaciji veća, to su veće šanse da završe među 24 predstavnika.

WEST

PG – RAYMOND FELTON

Zbog njegovog očajnog šuta, nepostojeće obrane, previše izgubljenih lopti i totalne neaktivnosti na parketu, Blazersi su osuđeni igrati ovakvu napornu sezonu bez startnog playa. Nekada primjer prosječnosti, Felton je danas jedva vrijedan minuta s klupe. Ali, njegov pad produktivnosti nije ono najfascinantnije u cijeloj priči. Čovjek je u najboljim godinama (27) i upravo mu ističe ugovor, a dozvolio si je ući u sezonu apsolutno nepripremljen i s gomilom kilograma viška. To govori više od ijedne promašene trice ili izgubljene lopte. Tko nakon ovakvog izdanja odluči dati kineskoj verziji Barona Davisa ključeve momčadi u ruku, taj je za ludnicu. Felton posjeduje solidan playmakerski talent i nakon pravih priprema dogodine bi mogao nekome pomoći, ali isključivo u ulozi s klupe.

SG – WES JOHNSON

David Kahn je imao sreće s Rubiom, ali potrošeni četvrti pick drafta na ovakvog igrača danas ostavlja dojam nuklearne katastrofe (primjera radi, nakon Johnsona birani su Cousins, Monroe i George, da spomenem samo potencijalne buduće all-star igrače). Umjesto da bude dio buduće uspješne jezgre, Johnson je najobičnije beskorisno smetalo poprilično iritantne osobnosti (uvijek se cereka, posebice kad promaši otvoreni šut ili izgubi loptu). Iako ga gledam već 34 utakmice, moram priznati da nisam uočio ni jednu jedinu kvalitetu koju bi mogao pretočiti u NBA karijeru. Kad je potrošio pick na NCAA veterana (Wes već ima 24 godine, a ovo mu je tek druga sezone u NBA), Kahn je valjda računao kako dobiva solidnu buduću 3&D opciju za popuniti petorku oko Lovea i Rubia, ali u tome i jeste problem. Trošiti tako visoki pick drafta na profil igrača kakvog doslovno možeš pronaći u svakoj NBDL momčadi besmisleno je. Uostalom, najbolje će to osjetiti Wolvesi ovog ljeta kada preplate Raya Allena ili sličnog veterana samo kako bi konačno na rosteru imali swingmana koji može zabiti otvoreni šut.

SF – RON ARTEST (2011)

Ron je promijenio ime, ali ne i činjenicu da je drugu godinu za redom završio na no-star rosteru. Trenutci u kojima bljesne su sve rijeđi i rijeđi, a ona prepoznatljiva borbenost kao da je nestala s imenom. Bez vatre, njegov all-round učinak ne postoji, a ionako klimav šuterski (anti)talent danas je potonuo na razine koje vrište da je vrijeme za mirovinu.

PF – LAMAR ODOM

Nikada ne bi očekivao da će Odom završiti u ovakvom društvu, ali njegove igre ove sezone ne ostavljaju mogućnost izbora. Šuterski je kriminalan, bez ideje u napadu i bez srca pod košem. Ostavlja dojam nekoga tko uopće ne želi biti tu gdje jeste i raditi to što radi, pa se očekivanja u bolje partije nakon all-star pauze čine iluzornima.

C – KENDRICK PERKINS

Perk još uvijek jednu stvar radi izuzetno dobro, a to je guranje pod košem. Njegova poziciona obrana i veteranska svjesnost uloge u momčadi hvale su vrijedni, ali apsolutno je besmisleno držati ga na parketu ovoliko minuta koliko to radi Brooks. Još je besmislenije plaćati njegovo šampionsko iskustvo 25 milja iduće tri sezone. Kad bi kojim slučajem bio tri puta jeftiniji, kad bi igrao upola manje i kad bi potpuno izbjegavao pucati na koš, Perk bi možda i imao nekakvog smisla. A onda opet, kad se sjetiš njegovih drvenih ruku i činjenice da gubi abnormalnu količinu lopti za nekoga tko bi samo trebao igrati obranu, teško je naći smisao. Perk je nepokretni starac koji se predstavlja kao košarkaš u najboljim godinama i danas je jasno kako je Danny Ainge itekako znao što radi kada ga se riješio prvom prilikom.

G – DEREK FISHER (2011)

Kao i kolega mu Artest, Derek je opet ostao u ligi godinu duže nego je trebao. Iako će i on tu i tamo bljesnuti i podsjetiti na stare šuterske kvalitete, nepokretno tijelo i nepostojeći napadački učinak govore više od tisuću riječi.

G – JOHN SALMONS (2011)

Koliko su Kingsi očajna organizacija ponajviše dokazuje njihovo lanjsko dovođenje vrhunskih no-starovaca poput Salmonsa i Hicksona. Salmons je u Bucksima potpuno izblijedio kao košarkaš, godine su učinile svoje i fizikalije su nestale, a s njima i ono malo all-round učinka kojega je znao ostvariti u najboljim danima.

F – J.J. HICKSON (2011)

Za razliku od potrošenog veterana poput Salmonsa, Hickson je tek započeo svoju karijeru, ali bez Jamesovih zicera ona kao da se našla u slobodnom padu. Razvikani srednjoškolski talent danas nije ništa drugo nego još jedna promašaj koji se nikad nije potrudio savladati košarkašku igru, ali zato nije imao problema vjerovati u vlastitu nadmoć. Posebicu u šutiranju, što ga je ove godine zacementiralo na 37% šuta, što je za takvog atletu i nominalno krilnog centra jednostavno sramotno. O njegovim odlukama na parketu i općenitom manjku košarkaškog IQ-a ne treba trošiti riječi, dovoljno vam je vidjeti ga jednom u akciji.

F – RYAN GOMES (2009,2011)

Gomes je svojevrsna ikona i kapetan momčadi Zapada obzirom da mu je ovo već treća no-star selekcija. Njegovo oponašanje korner zastavice i dalje nema premca u cijeloj ligi, čovjek je to koji može biti na parketu 30 minuta bez da ga itko primjeti, s tim da je ove sezone mizernu učinkovitost dignuo na još veće razine jer više nije u stanju zabiti ni dugu dvicu iz kuta (o trici može samo sanjati).

C – DARKO MILIČIĆ

Toliko već pričamo o njemu da je teško pojmiti kako ima tek 26 godina. Međutim, ovaj vječni talent je propustio iskoristiti toliko drugih prilika u ovih 9 NBA sezona da stvarno više nema smisla očekivati kako će ikad biti sposoban koncipirati stvarnost u tolikoj mjeri da može ostvariti karijeru barem solidnog back-up centra. Njegove fizikalije i lijevi horok nisu ni približno dovoljni da se prijeđe preko oceana nezainteresiranosti kojega ovaj čovjek iskazuje prema košarkaškoj igri.

WC – JEREMY PARGO

Iako je njegova minutaža u Memphisu mizerna, povjerana mu uloga back-up playa baš i nije beznačajna. Samo, umjesto da iskoristi priliku i postane granični NBA igrač, Pargo se dokazao potpuno nesposobnim igrati poziciju. Na osnovu čega je uopće ostvario karijeru u Europi nejasno je, obzirom na katastrofalne šuterske brojke i prije svega amatersku sposobnost kontrole lopte. Njegovih 35 izgubljenih naspram 42 asista sramotan su podatak čak i za nekakvog obrambenog specijalista pod košem, a o bekovima da ne pričam.

WC – ROBIN LOPEZ (2011)

Posljednji wild card ipak moram dodijeliti nekoć simpatičnom centru koji već drugu godinu za redom iskazuje rijetku nesklonost skakanju za nekoga visokog 213 cm (očito je u pitanju nekakva obiteljska genetska anomalija). Urođeni drvofix na stopalima nikad nije obećavao čuvara reketa i skakača, ali, tijekom svoje druge sezone u kojoj su Sunsi iznenađujuće došli do finala Zapada, Lopez je barem znao završavati Nashove pasove pod košem. Zadnje dvije godine to nije u stanju i tu leži najveći razlog njegova ponovnog izbora – ako ne možeš realizirati zicer namješten od najboljeg asistenta u ligi, što možeš?

RESERVES

Sunsi su očito krcati škart igračima jer osim Lopeza u najužoj konkurenciji za wild card našli su se još i Sebastian Telfair i Josh Childress. Besmisleni ugovor dan Childressu još uvijek strši kao upozorenje kako bi s ovim vodstvom rebuilding Sunsa mogao biti dug i bolan, a dovođenje dokazanog anti-talenta kakvim se Telfair dokazao sve ove godine samo potvrđuje tezu da nakon otkaza Kerru u tom klubu nitko nema pojma o poslu kojega obavlja. Kingsi su u sličnoj kategoriji, njihov angažman Travisa Outlawa nakon što je ovaj odigrao jednu od najgorih starterskih sezona u povijesti pokazao se potpunim promašajem jer je, očekivano, Outlaw nastavio igrati jednako loše i u puno manjoj ulozi s klupe.

EAST

PG – JAMEER NELSON

Iako se u zadnje vrijeme pomalo stabilizira (šuterski prije svega), očito je kako su dani Nelsona kao NBA startera prošlost. Brzina i pokretljivost su nestali, s njima i onaj playmakerski minimum koji je pružao (šuterski je oduvijek bio previše streaky da bi se mogao pouzdati u njega). Također, slično kao i kod Feltona, primjetan je ulazak u sezonu bez ikakve psiho-fizičke pripreme. Kod igrača ovakve građe koji su daleko od atletskih frikova takva nebriga o vlastitom tijelu i formi jednostavno je nedopustiva.

SG – DEMAR DEROZAN

DeRozanov sat otkucava, jednog od ovih dana morat će pokazati nešto kako bi konačno opravdao povjerenje koje mu od prvog dana pružaju u Torontu. Njegov mizeran košarkaški IQ i nesposobnost da fizikalije iskoristi u all-round svrhe mogli su se zanemariti tijekom prve dvije sezone dok se učio igri i dok je imao ulaz i šut s poludistance na koje se mogao osloniti. Ovakva sezona bez priprema i treninga njemu zasigurno ne koristi, što dijelom može opravdati nikakav napredak u shvaćanju igre, ali gubitak i tog minimalnog napadačkog učinka čini ga dodatnim utegom u ionako napadački netalentiranoj rotaciji Toronta.

SF – OMRI CASSPI

Casspi je euroligaški talent gurnut u ulogu NBA startera zbog marketinških razloga. Nije on loš igrač, dapače, ali pompa i minute koje je dobio u ove tri sezone NBA karijere nikad nisu bile opravdane na parketu. Doduše, ovo guranje Lina na all-star u bilo kojem svojstvu vrhunac je korporativne perverzije prema kojoj se Casspieva rola u NBA kontekstu čini beznačajnom. Ali, stvar je čisto tržišna – da svijet broji jednak broj Izraelaca kao Azijata, nema sumnje da bi marketinška mašina našla načina od jednako prosječnog talenta stvoriti novog Izabranog.

PF – ANDRAY BLATCHE (2011)

Blatche je vrhunski primjer solidnog igrača koji pati od zaljubljenosti u vlastitu veličinu, što je tipično za mlade NBA igrače. Ne i veterane poput njega. Vrhunske fizikalije i cijeli niz kvaliteta poželjnih za visoke igrače nisu dovoljni da maskiraju sve mane njegova karaktera i pristupa. U pravim rukama i s drugačijim mozgom, Blatche se mogao razviti u solidnog člana rotacije, četvorku s dovoljno dobrim šuterskim rasponom da postane vrhunska pick & pop opcija. U ovakvom Washingtonu, sve što je radio zadnjih godina bilo je potezanje iz najglupljih mogućih situacija bez ikakve odgovornosti, a to je na kraju rezultiralo ovakvom sezonom u kojoj se jasno pokazuje da ikakvo oslanjanje na njega u budućnosti nema smisla jer njegove košarkaške vještine u 25-oj godini nisu ništa više od onih koje je iskazao kao izgubljeni rookie izabran u drugoj rundi.

C - JOEL ANTHONY (2009, 2011)

Možda se nekome čini nepotrebnim birati iz godine u godinu igrača koji očito ne utječe bitnije na rezultate Heata (koji usprkos njegovim drvenim rukama ima ponajbolji napad lige), ali teško je zanemariti činjenicu kako se radi o najgorem napadaču u povijesti NBA s ovoliko minuta i s ovako ozbiljnom rolom u pretendentu na naslov prvaka. Anthony nije dobar skakač, nije u stanju čuvati rasne post igrače, ali sposobnost čuvanja nižih igrača nakon rotacija i dobar osjećaj za blokadu donekle opravdavaju njegovo prisustvo na parketu. Slično kao i s Perkinsom u Oklahomi, zastrašujuće je zamišljati koliko bi tek ove dvije momčadi bile opasne s nekim solidnim košarkašem u rolama povjerenim ovakvim antitalentima.

G – TONEY DOUGLAS

Dolaskom Lina, Smitha i Davisa potreba za Douglasom u New Yorku više ne postoji, ali njegov prvi dio sezone bio je toliko očajan da zaslužuje spomen. Douglas je pokazivao potencijal za combo-beka s klupe u prethodne dvije sezone, ali ovakvo izdanje mu je do daljnjega zalupilo vrata NBA karijere. Tip dokazano nije dovoljno kvalitetan šuter, a sada svi znamo da nema sposobnosti niti za voditi momčad, što isključuje čak i eventualnu ulogu back-up playa obrambenih sklonosti koja mu se predviđala.

G – STEPHEN JACKSON

Dobri stari Captain Jack nekoć je imao smisla kao volume scorer usprkos šuterskoj neučinkovitosti jer je bio fajter. Danas je on tek tetkica uništenih koljena koja previše priča i koja zbog šuterske nesposobnosti nije u stanju napraviti prijelaz iz startera u specijalista. Samim time, gubi svaki smisao kao NBA igrač. Obzirom na 33 godine, umjesto da razmišlja o novom ugovoru, bolje bi mu bilo da počne planirati mirovinu.

F – GLEN DAVIS

Big Baby nije kriv što ga je Orlando pretplatio, ali je kriv za najveću gomilu cigli ispaljenu ove sezone prema obručima diljem lige. Skroman skakač i obrambeni igrač, Davis je u mlađim danima imao vrijednost kao gurač i strijelac u reketu. Danas i dalje može izvući osobnu u napadu, ali to je otprilike i sve čime koristi momčadi kao prvi visoki s klupe. Količina lopti koju troši i ono što pruža zauzvrat nemaju nikakvo racionalno opravdanje, a kad vidiš njega i Perkinsa u akciji van Bostona dođe ti da se pitaš kako je s ovakvim suigračima Garnett uspijevao godinama držati reket Celticsa zatvorenim.

F – TYRUS THOMAS

Ozljede su ga lišile fizikalija, a kako nikad nije posjedovao nijednu drugu košarkašku vještinu osim skočnosti, očito je kako iz dana u dan nekadašnji četvrti pick drafta ima sve manju i manju vrijednost. Glupe odluke s loptom obilježje su njegovu karijere, a ove sezone Tyrus je glupost odveo na novu razinu. U općoj nemoći Bobcastsa gledati njega onako izgubljenog na parketu možda je i najtužniji prizor.

C – BEN WALLACE (2008)

Zašto je ovaj čovjek u ligi to valjda više nije jasno ni njemu samome, ali to vam je očiti primjer kako funkcionira većina NBA managera. Umjesto da šansu daju mladom talentu i otkrivaju i razvijaju potencijal, većina ih je i dalje sklona okružiti se istrošenim veličinama, kao da njihovo prstenje ili osobna povijest imaju ikakav učinak na parketu ili svlačionici. Mislim, kakav pozitivan primjer može ostaviti čovjek kojem se više neda niti potrčati u obrani?

WC – DESHAWN STEVENSON (2009, 2010)

Prvak s Mavsima savršeni je primjer svega što ne valja sa swingmanima Netsa, koji bi valjda bili najgora skupina igrača u ligi da nije rookiea Brooksa. Stevensona i dalje neki smatraju stoperom, ali razlog zbog kojega je bio koristan u Dallasu je bio taj što je tu i tamo uspijevao zabiti tricu. Nakon neobjašnjive šuterske role koju je imao u lovu na prsten, danas se čovjek vratio svojim pravim kvalitetama, a te su da nije u stanju pogoditi niti ocean. Obzirom da uz to što nema šut također nema ni ulaz ni pregled igre, bit će zanimljivo pratiti koliko će na osnovu nekoliko zabijenih otvorenih trica produžiti svoju otužnu karijeru koja je svaki smisao izgubila još 2008. (zadnja sezona kada je kao član Washingtona uspijevao gađati tricu dovoljno dobro da opravda minutažu i epitet 3&D specijalca).

WC – RASUAL BUTLER

U ogromnoj konkurenciji zadnji wild card ipak ide Rasualu Butleru, možda i najgorem igraču u NBA u ovom trenutku. Do te titule nije došao samo zbog apsolutne neučinkovitosti, već zbog sklonosti da zabije nož u leđa vlastitoj momčadi u ključnim trenutcima. Doduše, u tome krivica nije samo njegova, već i uprave koja je iz nekog razloga vjerovala da istrošeni veteran, koji nikada ničim nije opravdao dugu NBA karijeru, odjednom može ponijeti teret startnog krila zbog iskustva, kada je očito kako je jedino iskustvo koje Butler ima ono ispodprosječnosti.

RESERVES

Istok je krcat škartom, posebice među ovim ekipama s dna. Magloire iz Raptorsa toliko je spor da više nije u stanju ponuditi niti onih 6 osobnih jer ne može stići nikoga kako bi ga faulirao. Sličan mrtvac je i Mike Bibby, legenda koju će valjda Knicksi konačno otpustiti sada kada su posložili rotaciju (rekao bih da su ga angažirali u totalnom očaju zbog manjka tijela na vanjskim pozicijama, ali to ne bi imalo smisla pošto je Mike već neko vrijeme truplo). Pistonsi nude Damiena Wilkinsa (koji nekim čudom i dalje ima posao u ligi kao žilavi obrambeni swingman) i Jasona Maxiella (čiji midlevel ugovor će još dogodine odražavati genij Joea Dumarsa koji je dao milijune čovjeku drvenih ruku taman u trenutku kada je ovaj ostao bez skočnosti, a samim time i vrijednosti), a Bobcasti cijeli odred igrača koji su prešli put bez povratka poput Diopa, Carrolla i Maggettea (gubitkom fizikalija, izgubili su svaku vrijednost). Proces starenja u sličnu situaciju doveo je Rasharda Lewisa, Quentina Richardsona i Mehmeta Okura. S druge strane, mladi igrač poput Lancea Stephensona na vrhuncu je fizičke moći, ali ostavlja jednako loš dojam svojim neshvaćanjem igre i nedostatkom talenta. Čovjek posumnja u zdrav razum Larrya Birda koji navodno stoji iza maloga i kune se u njegove all-round sposobnosti (valjda je još zaljubljen u idealne fizikalije za swingmana koje Stephenson posjeduje), iako je svakim njegovim boravkom na parketu jasno kako se radi o još jednom izgubljenom slučaju koji nikakvim talentom neće uspijeti sakriti manjak karaktera i osnovnog shvaćanja košarkaške igre.

26Dec/111

RUNNING WITH THE PACK ON ROUTE 66

Posted by Gee_Spot

Blesavi osmijeh na licu, koji se pojavio s prvim podbacivanjem lopte na susretu između Celticsa i Knicksa, sinoć nisu mogli pokvariti ni tehnički problemi s League Passom (došao sebi tek oko treće utakmice). Srećom, bila je tu ekipa sa Sportkluba koja će se, sudeći barem po činjenici da su prvi dan prenosili tri utakmice, ove sezone pošteno posvetiti NBA košarci (nakon dva sata sam čak prestao primjećivati kako su im naporni komentatori, kojima, da budem pošten, nije ni lako samima u studiju sa svim onim prekidima). Nije ga moglo pokvariti ni očajno izdanje Bullsa koje je rezultiralo porazom na kladionici (srećom, ulaganje je spašeno drugom okladom u kojoj se nije igralo na hendikep već samo na pobjedu, do koje su Bullsi ipak došli, makar znatno teže nego sam očekivao).

NBA je tu, a osjećaj spokoja koji sam osjećao gledajući četiri utakmice u komadu (Clipperse i Warriorse odgledao sam tek ujutro u snimci) može se samo opisati jednim osjećajem – ljubavlju (na engleskom govornom području kaže se LOVE). Tu ljubav (LOVE) prema šarenim NBA dresovima ove sezone odlučio sam prezentirati na jedan način koji sam do sada izbjegavao, a taj je pisanje kratkih dnevnih osvrta na odgledane utakmice. Uvijek su mi draže bile kobasice od tekstova s desetak dana između, valjda kako bi zadovoljio svoju esejističku prirodu. I egoističnu, jer dugi, naizgled mudri tekstovi ostavljaju dojam kao da ih je pisao pametan čovjek. Samo, koji to pametan čovjek gleda 10 sati NBA u komadu?

Tako da sam odlučio iskoristiti ovu kratku sezonu za promjenu paradigme (ha, napisao sam paradigma, možda sam ipak pametan), a usput i za odraditi jedan poduhvat koji bi u standardnoj sezoni od 82 tekme najradije propustio – praćenje jednog kluba od prve do zadnje sekunde natjecanja. Uglavnom, uz standardne derbije koji se ne propuštaju gledat ću i svih 66 susreta jedne momčadi i pratiti njen razvoj/degeneraciju što će biti zabilježeno u postu (dakle, njih 66 tijekom sezone) u kojem će se još naći mjesta i za ostale NBA sitnice i dnevne aktivnosti. Znači, neće ići svaki dan, ali skoro kao da hoće obzirom na gustoću rasporeda. Da sažmem - imat ćete 66 postova tijekom regularne sezone, što je nekih 40 više nego do sada, i to sve bez povećanja pretplate!

E, sad, kako nisam navijač nijednog kluba, prvo se trebalo odlučiti kome će pripasti takva čast. U užu konkurenciju ušli su Miami, Chicago, Oklahoma, Memphis, Clippersi, Sacramento, Washington, Indiana, Philadelphia i Minnesota. Od ovih pet prvih sam odustao iz jednostavnog razloga što se radi o momčadima koje će se ionako gledati reda radi po 20 do 30 puta u raznim kombinacijama, što znači da će se o njima i pisati, ipak se radi o momčadima iz vrha. Kingsi i Wizardsi su otpali jer, ma kako se ludima činili na papiru, postoji ogromna šanse da u ovoj sezoni bez priprema njihova ionako ne baš pametna košarka bude svedena na razinu susreta LNLAIPM (liga ne-liječenih alkoholičara i ponekog mongoloida). Indiana i Philadelphia su momčadi u usponu koje jedan superstar dijeli od vrha i bilo bi zanimljivo pratiti razvoj njihove jezgre dok čekaju da im se priključe Eric Gordon i Dwight Howard, ali na kraju sam se ipak odlučio za Wolvese, momčad koju na neki način simpatiziram već godinama, posebice od kada je njihov dres obukao moj drugi najdraži igrač ikada (nakon Raya Allena), Kevin Love. A nije na odmet ni što njihov grb koristi HSP.

Wolvese?

Pazite, imate Lovea koji je bez sumnje najbolja druga banana u ligi. Obzirom na nedostatak eksplozivnosti ili neobranjivog šuta s poludistance kakvog ima Dirk, vjerojatno nikada neće biti klasični franchise player, ali ono što je on lani izvukao iz kupljenja otpadaka pod košem i pick 'n' pop igre graniči s perfekcijom. Što će tek biti ove sezone kada trener konačno bude vrtio i poneku akciju za njega, strah me i pomisliti (nije, lažem, mislim o tome non-stop). Zbog nedostatka visine i skočnosti nikada neće biti sjajan igrač leđima košu, iako posjeduje solidan horok, ali zbog osjećaja za asist i zbog sjajnog šuta mogao bi postati pravi teror s vrha reketa. Dovoljno se sjetiti što je Adelman inače radio s krilnim centrima meke ruke – do nedavno sa Scolom, prije toga s Webberom, jednim od najboljih svih vremena, iako nije imao ni približno veliko srce kao čovjek zvan Ljubav.

Wolvesi?

Love će dakle ove sezone biti manje šljaker, više playmaker, iako se ovaj prvi aspekt njegove igre (i karaktera) zasigurno neće izgubiti. Čovjek jednostavno uživa kupiti lopte, ima fantastičan pregled terena što će biti ključno ne samo za razigravanje u postavljenim napadima već i za kontre, a dio igre o kojem se ne priča dovoljno u ligi u kojoj svi postavljaju blokove u kretanju (i onda se - s pravom, da naglasim - čude kad im se svira faul, jer se u 99% slučajeva ne svira), su upravo njegovi savršeni blokovi u pick igri. Lani se izvlačenje sve do trice pokazalo bezgrešnim, a ove sezone bit će zasigurno i više šuta za dva, a i poneki roll.

Wolvesi?

Već samo praćenje njegova razvoja meni je dovoljno, ali ima tu svega. Evo, Wolvesi imaju rotaciju od deset mladih igrača koja će dati dobar odgovor na pitanje koliko će pobjeda ove godine prosuti veteranske momčadi, a i one s tankom klupom, zbog rasporeda. Praktički, Wolvesi bi, samo zbog mladosti i rotacije, po toj logici trebali napraviti korak naprijed. Zatim, tu su i još neiskazani potencijali cijelog niza igrača. Može li Rubio sakriti svoje šuterske manjkavosti u ovom na tranziciju baziranom napadu? I može li uopće biti toliko dobar asistent i obrambeni igrač da opravda minutažu?

Wolvesi.

Može li Beasley biti išta više od šutera iz kuta? Može li Randolph biti išta više od visokog i tankog atlete koji leti po parketu i konačno postati nešto sličniji igrač Marcusu Cambyu i Tysonu Chandleru? Može li Johnson postati solidan šuter iz vana i pouzdani stoper? Može li Wayne Ellington postati specijalist za tri? Nastavlja li Barea sa slashersko-šuterskim majstorijama prethodne sezone? Je li ostalo još životnog soka u Bradu Milleru da ponudi dodatnu visoku pick 'n' pop opciju koja će širiti obrane? Može li Anthony Tolliver biti išta više od još jednog pick'n'pop specijalista? Može li Derrick Williams izbjeći zamke u koje se hvataju tweeneri i izbjeći sudbinu Beasleya te nastaviti s all-round igrama koje je pokazivao na Arizoni?

Wolvesi!

Na desetke pitanja, a ova sezona će dati odgovore na mnoga od njih. Ja ih jedva čekam saznati. Prvi osvrt je već sutra, noćas K-Love i ekipa dočekuju Thunder (i mog novog ljubimca, Hardena, čovjeka za kojega sam kad je dolazio u ligu govorio da mu je budućnost Euroliga), a u ovom nultom dužan sam napisati i poneku crticu o sinoćnjim tekmama, da usput steknete i dojam kako će to izgledati ubuduće.

Celtics @ Knicks

- izgleda da ove godine nećemo gledati obranu Celticsa na nekadašnjoj razini

Rondo će odraditi svoje u pritisku na loptu, Garnett svoje u pokrivanju svih 5 igrača na parketu i ako treba svih onih što sjede na klupi, ali Bass nije fizikalac (što mu se ne može zamjeriti obzirom na to koliku kvalitetu donosi u napad), a na klupi nema nikoga sposobnog unijeti malo vatre i mišića pod koš. Lani su imali ipak Shaqa, Jermainea i Perkinsa. Istina, sva tri su bila načeta, ali mogli iz nekakve kombinacije visokih izvući solidnih 20-ak minuta svaku večer. Mislim, neće Boston odjednom postati šupalj kao Toronto, daleko od toga, ali čak i mali pad obrambene učinkovitosti u konkurenciji Chicaga i Miamia im samo dodatno otežava situaciju.

- izgleda da će ove godine Knicksi konačno imati solidnu obranu

I ne, ne mislim to zato što su doveli Mikea Woodsona da se posveti tom dijelu igre, već zato što Tyson Chandler zna kako se čuva reket. Primjetan je i angažman Amarea u tom dijelu igre, iako je rano govoriti o nekom trendu nakon jedne utakmice. Međutim, Knicksi imaju solidnu obrambenu postavu koju uz Chandlera čine dosadni i dugoruki Jeffries, te tri aktivna vanjska igrača Douglas, Fields i Walker. Jasno, neće s njima istrčavati na parket u komadu, ali mogu si priuštiti trojicu na terenu veći dio večeri što nije loše.

- nemojmo podcijeniti Boston

Ok, Celticsi će se izmrcvariti kroz regularnu sezonu, ali sinoć je opet bilo vidljivo da veterani, kad su potpuno zdravi, imaju u nogama još dovoljno oružja. Garnett, Allen, a bez sumnje i Pierce, još su u stanju odigrati na razini dostojnoj all-star nastupa, stoga ih se itekako treba čuvati u playoffu, bez obzira na kojoj poziciji u njega ušli. Ako se sačuvaju od ozljeda, uz ipak nešto blaži playoff ritam, mogu biti itekako opasni.

- nemojmo precijeniti Ronda

Mali je sinoć briljirao, ali nekoliko pogođenih šuteva iz vana ne znače da je bolji nego ikada, već samo da se vraća na svoju razinu od prije dvije godine. Ne zaboravite da je lani muku mučio s ozljedama (imao je više bandaža po sebi nego Tutankamon i Wade zajedno) i da je ponajvećim dijelom zbog toga odigrao ispod razine na koju smo navikli, pogotovo šuterski. Stvar je jednostavna – obrane mu ostave prostora, a Rondo u punoj formi, kao sinoć, taj prostor koristi za ulaz, asist, ponekad i šut. Lani nije bio u formi, nije mogao napadati koliko bi trebao, češće se odlučivao na šut i tako je ostavljao dojam očajnog šutera, iako je veći dio problema ležao u tome da je bio načeti slasher.

- napad Knicksa je bezidejan

Carmelo je odradio sjajan posao, ali pitanje je koliko dugo će moći izdržati bez beka koji može razigrati. Amare i Chandler nisu dobili previše upotrebljivih lopti, ista se rijetko spuštala u post, što je dovelo do toga da jedan Douglas i Shumpert potežu više od jednog Amarea. Nedopustivo. Bit će zanimljivo vidjeti kako će D'Antoni riješiti ovu dvojbu, a posebice kako će pokrpati vanjsku liniju sada kad se prva opcija s klupe Shumpert ozljedio.

Heat @ Mavs

- Heat je prošao pune pripreme

Kako drugačije objasniti razliku između košarke koju su prikazali oni i košarke koju je noćas prikazalo preostalih 7 ekipa? Nema sumnje da ih je motiviralo podizanje zastave prvaka u Dallasu, rane su itekako svježe, ali nakon ovakvog demoliranja čovjek se mora upitati još jednom u čemu je kvragu bio problem prošle godine? Ne želim vjerovati da nakon mjeseci čekanja netko noćas nije bio motiviran, problem nije želja, problem su nedostatak ritma i treninga. I opet je Miami izgledao kao da iza sebe ima 20 pripremnih utakmica, a ne dvije.

- Spoelstra je konačno shvatio

Pusti ih da trče. James i Wade su konačno slobodni od okova organiziranog napada i igraju nekakvu verziju run'n'gun košarke '70-ih i '80-ih. Presing u obrani, gomila udvajanja, kretanja, pomaganja, a onda u napadu čista improvizacija. Miami Jazz. Ne škodi kada te prati jedan takav šuter kakav je Haslem, sinoć se priključio i Jones, a ne bi bilo loše da se i Bosh konačno prilagodi ulozi vodonoše i pomogne ovoj momčadi, umjesto što pokušava biti nekakva ozbiljna opcija (i onda umjesto ozbiljne opcije ispadne smiješan). Chris Gump. Mislim, nije ni čudo da Heat nije htio potrošiti amnestiju na Millera, izgleda da će im dobro doći u slučaju dotičnog.

Bulls @ Lakers

- Lakersi su ekipa bez glave i repa, ali imaju karakter (za sada)

Njihova izvedba na početku utakmice i u završnicama druge i četvrte četvrtine jasno je pokazala koliko ovoj momčadi nedostaje razigravač i koliko je limitirana. Kobe se trudi, ali sve što je sinoć napravio bilo je sa šuterske strane. Svaki puta kada je pokušao vrtiti napad ili napasti obruč izgubio bi loptu. Treba mu skinuti kapu na fenomenalnom šutu s poludistance, ali primjetno je kako nema više noge za biti slash'n'kick opcija. Obratite pažnju i na gomilu pump fakeova kojima pokušava doći do prostora za šut, kad već ne može driblingom. Gasol s druge strane nastavlja slabašnim igrama iz playoffa, žalosno je da se čovjek takvog talenta pretvara u šutera iz vana, a još je žalosnije njegovo izbjegavanje odgovornosti u prilikama kada je imao doslovno otvoreni šut (a to zašto je često imao otvoreni šut ima veze i s poprilično zbunjenom obranom Bullsa). Što se Mikea Browna tiče, s ovim što je imao na raspolaganju napravio je solidan posao, posebice u obrani. Nakon poluvremena izašli su neki drugi, samouvjereniji i žešći Lakersi (opet, tko zna, možda je i Kobe bio taj koji je vikao u svlačionici zbog mlitavog pristupa). Ova momčad od tri igrača i McRobertsa mogla bi ipak biti opasnija nego što se misli vrati li se Troy Murphy, makar i približno, na razinu od prije dvije sezone kada je gađao trice s preko 40% i kupio desetak obrambenih skokova. Iako mu je prvi šut noćas bio cigla nakon koje ti dođe da staviš kartonsku vrećicu na glavu, sa sve većom minutažom postajao je sve aktivniji u tom šutersko-skakačkom segmentu. Lakersima inače dobrih ruku ne nedostaje, ali nedostaje im igrača koji bi probijali obrane i vraćali povratne.

- gdje je nestala druga postava Bullsa?

Obzirom da je u pitanju prva utakmica, napadački učinak nove postave s Hamiltonom nije loš. Boozer i Noah su primjetno aktivniji, Deng je fenomenalan u svakom pogledu (ne samo da je zabijao kako je htio, već je odradio najbolji posao na Bryantu), Rose je Rose, ali problem je bio potpuni podbačaj druge postave. Napadački ne toliko, Deng svojim ostankom na parketu sakriva dobar dio slabosti, ali postava koja je lani obrambeno gazila protivnike, posebice njihove igrače s klupe, noćas kao da nije igrala. Asik i Gibson više su se zadovoljavali jalovim napadačkim pokušajima nego borbom pod obručima, što ih je na kraju skoro koštalo utakmice. Izvukli su se na račun toga što je prva petorka stvarno odlična, ali Thibodeau će zasigurno imati puno toga za reći klupi na račun pristupa. Tako Bullsi jednostavno ne smiju igrati.

Magic @ Thunder

- Brooks je shvatio

I nastavio tamo gdje je stao u playoffu. Durant je trpao, Westbrook jurišao, a onda su ušla dva čovjeka i sve preokrenula – Harden i Collison. Klupa Magica, a tako i klupe većine ostalih momčadi u ligi, jednostavno ne može kvalitetom odgovoriti na igrača poput Hardena koji realno nema što raditi u drugoj postavi, niti na Collisonovu energiju. Tu je Oklahoma napravila razliku koju je održavala do kraja. Ogroman plus Brooksu ide i zbog toga što je u završnici ne samo ostavio Hardena na parketu, već i loptu u njegovim rukama, a to je pak omogučilo Durantu i Westbrooku da samo jurišaju gore-dolje i uništavaju obrane.

- Perkins je živ

Uz Durantovu još jednom pokazanu nepodnošljivu lakoću zabijanja, Hardenovu ulogu trenera na parketu i Collisonovu borbenost, četvrti junak Thundera bio je dobri stari Perk. Konačno zdrav opet je podsjetio na onog borca pod koševima koji može igrati 30-ak minuta, patrolirati reketom i ne štetiti momčadi u napadu. Čovjek je idealan upravo u sudaru s ovakvim momčadim koje imaju dominantnog centra, jer je praktički sam, u najboljoj maniri Jasona Collinsa, zaustavio Dwighta. Time je odluka Bostona da ga se tek tako odrekne još manje razumljiva, obzirom da oni s Orlandom igraju između 3 i 11 puta po sezoni.

- Ryan Anderson je igračina

Nije bilo sumnje da je mali sjajan u širenju reketa, ali ono što je pokazao u obrani i skoku tijekom cijele utakmice ne daje više mjesta sumnji – radi se o legitimnom NBA starteru. A o njegovom šutu ne treba trošiti riječi, može zabiti 20 kad se sjeti. Ne samo da ga obožavam zato što je bijeli brat koji će uspjeti naći mjesto pod suncem u ligi u kojoj su fizikalije postale važnije od igre, već i zato što se odluka da ga moram imati u obje fantasy ekipe pokazala izuzetno lukavom. Good job, Gee.

Clippers @ Warriors

- Mark Jackson ima sreće

Utoliko što je bez puno mudrovanja dobio bolju momčad pod košem od lanjske iz jednostavnog razloga što su Biedrins i Lee zdravi. A to znači da opet ima kvalitetan skok, što lani nije bio slučaj, opasnu opciju u pick igri (Lee je trpao pored Griffina kao da je ovaj Saša Pavlović) i kvalitetnog blokera ispred obruča. Biedrins je bio rastrčan i aktivan toliko da je Van Gundy u jednom trenutku rekao da izgleda kako čovjek opet voli košarku.

- Mark Jackson nema sreće

Steph Curry djeluje pokretljivo kao veteran iza kojega je 15 sezona NBA mučenja, a ne igrač treće godine. Monta je pak i dalje Monta, combo bek zadužen za instant koševe prisiljen igrati 40 neučinkovitih minuta. Bude li Stephov gležanj ovakav problem cijelu sezonu, to će značiti previše Ellisa, a previše Ellisa znači da sve dobro što po novome donose Lee i Biedrins praktički nema nikakvu vrijednost u vidu napretka.

- Clippersi nemaju rotaciju pod košem ni u tragovima

Jordan je sjajan u ovoj ulozi čuvara obruča, što je neophodno pored Griffina koji nedopustivo pliva u obrani jedan na jedan. Problem je što Jordan ne može igrati 48 minuta, a trebao bi obzirom da se treći najbolji visoki Clippersa zove Brian Cook. Ovaj dugonja je još uvijek iznenađujuće solidan kada treba raširiti reket šutom iz vana, ali zaboravite na obranu i skok. Uglavnom, s ovakvom rotacijom pod košem Clippersima je uzalud sva genijalnost Chrisa Paula, energija Blakea Griffina i iskustvo Billupsa. Pod hitno moraju nešto poduzeti, samo problem je sljedeći – trejdaju li Mo Williamsa za visokog, na vanjskim pozicijama javit će se problem rotacije sličan ovome što sad imaju pod košem.

11Apr/1114

THE RIGHT STUFF 2011

Posted by Gee_Spot

Iako je glupo donositi velike zaključke po ovih zadnjih par tjedana u kojima malo tko igra punom snagom, ove godine stvari su se nekako poklopile baš da i ovo mrtvo vrijeme učine zanimljivim. Međusobni dvoboji na vrhu Istoka doduše nisu donijeli ništa novoga, i dalje je teško išta predvidjeti glede playoff raspleta. Sve četiri momčadi imaju dovoljno mana koje se daju iskoristiti u seriji od sedam. Iako, Boston kao da više nema ponosa, načini na koje gube od izravnih protivnika su brutalni, skinuli su gaće pred Bullsima i pred Heatom, a da na govorim da centarska rotacija pod košem sa slomljenim Shaqom, bakom Jermaine i lešanim Krlom nije ništa bolja od tria mrtvaca koje cijele sezone rotira Miami.

Na Zapadu, uopće u cijeloj ligi, Lakersi izgledaju kao klasa za sebe. Doduše, novi niz poraza pokazuje da su itekako ranjivi kada ne igraju na najvećem mogućem nivou, a na to utječu dva faktora – motivacijski i igrački. Ovaj motivacijski zasigurno neće biti bitan u playoffu, veteranske momčadi su nam već više puta dokazale kako mogu promijeniti pristup iz ležernog u ratnički kada je to potrebno (da se na tren opet vratim na Boston – za razliku od Lakersa koji su itekako potvrdili da još uvijek imaju veću brzinu u koju mogu ubaciti kada je potrebno, Celticsi nakon tradea Perkinsa nisu pokazali ništa slično zaglavivši u leru).

Međutim, igrački moment će biti puno teže održati u ravnoteži. Kobe ima jebene brojke, ali ovo je valjda prva sezona u kojoj ga pratim a da nije imao onaj jedan mjesec u kojem je gazio sve pred sobom, i suigrače i protivnike. Dapače, u svim tekmama protiv kvalitetnih protivnika Kobe je uglavnom bio solidan, češće ispodprosječan, dok su najveći teret nosili Gasol, Odom i Bynum.

Uostalom, tako je bilo i lani u ključnim momentima, ali ove godine će izgleda njihove usluge biti još potrebnije. Odom igra sezonu karijere, Gasol nastavlja gdje je stao lani i moj je osobni favorit za titulu budućeg MVP-a Finala, a posebno je važan Bynum. Nakon što je lani bio uglavnom promatarač, sada naizgled zdrav spreman je opet biti oslonac, kao u Finalu protiv Magica gdje je bio krucijalan u zaustavljanju Howarda.

Ove sezone pak ta defanzivna uloga neće biti toliko važna jer Orlando ćemo teško gledati u Finalu, ali će zato ona napadačka biti ključna. Spremni i motivirani Bynum je drugi centar u ligi, odmah nakon Howarda, nezaustavljivi div koji je u stanju uništiti koncept svake obrane, te tako otvoriti vrata ostalima da se razigraju. Njegovo zdravlje i spremnost su x-faktor – bude li u formi, Lakersi će se prošetati do naslova. I na kraju balade mogu poslati razglednicu Dannyu Aingeu i zahvaliti mu što im je olakšao posao.

Uz visoku trojku u punoj snazi i Kobea pod kontrolom Lakersi su favoriti, ali, u ovom nizu pobjeda nakon all-stara, bilo je primjetno da puno lakše dišu kada dobivaju solidne partije od Fishera i Artesta, a usput i nešto od Barnesa i Blakea. Čim su Fish i Artest opet malo izgubili dah, čim su Barnes i Blake nestali, sve je počelo škripati. Sumnjam da postoji momčad trenutno u ligi spremna i sposobna iskoristiti te njihove loše strane, ali one su svakako prisutne.

Lijepo je da su se i priče o čudesnim Nuggetsima razbile prije nego su postale nepodnošljive. Jebiga, ljudi puše takve bajke o Pepeljugama koje izgledaju kao sluškinje, a u biti su princeze. Samo što Nuggetsi nisu nikakve princeze, bez obzira koliko mi to željeli, već najobičnija run and gun banda koja će dobiti batine svaki put kada naleti na momčad koja ima dovoljno mišića u reketu. A Oklahoma ih zahvaljujući Perkinsu sada ima. I mogu poslati razglednicu Dannyu Aingeu i zahvaliti mu što je od momčadi bez glave i repa (što su dobrim dijelom i dalje, posebice u napadu) postali druga ekipa Zapada.

Ostali? Iako su Mavsi shvatili da se ništa nije promijenilo usprkos Chandleru i da su i dalje ista ona gubitnička momčad kojoj se srce stisne čim počne playoff, iako su Spursi pokazali da mogu pobjeđivati samo u idealnim situacijama (čitaj – kada sve štima u rotaciji i kada im sve upada), opet su favoriti u prvom krugu pored ekipa iz donjeg dijela ždrijeba. Ali, o svemu tome ćemo više za koji dan, u prognozi playoffa. Kada bude vrijeme za nove Zoran Vakula Awards.

Sada je pak vrijeme za dodjelu godišnjih nagrada. Ovaj put bez Sickrea, on svoje čuva za podcast u kojem ćemo se vjerovatno svađati oko dometa Bostona i Blazersa i koji će također osvanuti negdje do playoffa. Nije lako biti dobar s okorjelim navijačima koji nisu u stanju razlučiti emocije od razuma. Uglavnom, nakon svih ovih odgledanih sati košarke, nakon svih mišljenja uzetih u obzir, evo i imena koja su po meni obilježila ovu sjajnu sezonu.

PRVIH 5

Chris Paul, Derrick Rose, LeBron James, Dirk Nowitzki, Dwight Howard

Rose je imao zacementirano mjestu u petorci, ipak je u pitanju MVP, o čemu ću više uskoro. Razbijao sam glavu oko drugog beka – Wade i Kobe se nameću brojkama, odradili su lavovski posao, iako mi je tu lako dati prednost Wadeu pošto mu ipak ne dolazi konjica u pomoć svaki put kada zatreba. Ali, zar ću ovo godinu pamtiti po tome što su nabijali brojke u momčadima koje su im to mogle omogućiti? U tome je puno bolji posao odradio Rose. I ne, nemam se namjeru praviti pametan i gurati Rosea kao beka-šutera, njegova uloga je prije svega ona playmakerska. Samo, jedan bek je odradio još veći posao noseći momčad na svojim leđima od Kobea i Wadea, a to je CP3. Koji se nakon lanjskog Deronova bljeska vraća na zasluženo mjesto najboljeg playmakera u NBA. To kako je bez slash komponente igre (koja je danas najveće oružje svim ovim mladim "playmakerima") vodio ovu limitiranu momčad Hornetsa do playoffa, svojevrsno je remek-djelo. Što bi bilo tek da je imao onu staru brzinu?

LBJ je i ove godine na račun svojih fizikalija skupio odlične brojke koje ne možemo ignorirati. MVP nije definitivno, previše smo loših stvari vidjeli ove sezone od Miamia da bi ga ozbiljno shvatili, a posebice idiotskih poteza u završnicama. Međutim, Durant tako iritira sa svojom potrebom da uzima loše šuteve pa mi ne preostaje ništa drugo nego ga ove godine za kaznu staviti iza LBJ-a. Znam, glupo, jer i LBJ uzima previše toga što ne bi trebao, ali barem donekle ga opravdava činjenica da igra s 2,5 suigrača i da odrađuje ogroman posao u ostalim segmentima igre, posebice u obrani.

Dirk definitivno zaslužuje izbor u prvih 5 zbog činjenice da se sve u Dallasu vrti oko njegovog fantastičnog šuta iz vana, a o Dwigthu ne trebamo ni pričati – praktički ni nema konkurencije na petici, osim ako Bynum odjednom ne postane čovjek od čelika i karaktera pa ga ugrozi u ulozi dominantnog diva. A to se neće dogoditi.

DRUGIH 5

Manu Ginobili, Dwyane Wade, Kevin Durant, LaMarcus Aldridge, Pau Gasol

Manu zaslužuje priznanje kao najbolji igrač momčadi koja je skupila najviše pobjeda. Oko njegove inteligencije, razigravanja i šuta vrti se najveći dio igre Spursa, a kada mu se priključi Parker i kada Timmy uspije držati svoje pod košem u obrani, Spursi znaju podsjetiti na ozbiljnu i opasnu momčad. Iako, ne treba se zavaravati, njihov ovogodišnji uspjeh doktorski je rad Grega Popovicha, čovjeka koji bi valjda znao kako iskoristiti i Joška Poljaka da ga se dokopa.

Dwyane Wade je imao bljeskova, uspona i padova, dokazao da je tihi lider i fenomenalan košarkaš, ali i da je ipak korak iza LeBrona po moći na parketu. Mogu li dva ovako slična all-round igrača koja zahtijevaju loptu u rukama doći do kraja vidjet ćemo, ali nitko ne može osporiti da su si dobar dio sezone skoro pa više smetali nego pomagali.

Kevin Durant je sjajan momak, meni osobno uz Rosea najveća priča sezone. Njegov stil igre ne razlikuje se previše od onoga ostalih volume scorera poput Kobea i Wadea i LBJ-a, uz jednu iznimku – čini se da je Durant puno gori revolveraš zato što uglavnom puca iz vana. Ali, činjenica je da će KD uglavnom dodati otvorenom čovjeku, da je čak pomalo i suzdržan, što je dovelo do toga da praktički i nije nositelj u svojoj ekipi već da dijeli tu rolu s jednim Westbrookom.

Sjajan suigrač, ujedno i sebični strijelac? Koristan, a samo šutira? Svi ovi paradoksi navode samo na to da Durant još nije sazrio kao košarkaš i da će u trenutku kada to napravi imati sezonu u kojoj ćemo ga bez puno razmišljanja progalastiti MVP-om. Međutim, dok god nisi u stanju nametnuti se ni kao glavni u svojoj ekipi, dok god ti je najbliža usporedba Tracy McGrady, ne očekuj prednost pred Jamesom.

Aldridge je odigrao čudesnu sezonu, ponio je momčad na ramenima u trenutku kada im je bilo najpotrebnije. Njegova igra u postu donijela je Blazersima stabilnost, rutinu koju im je nekada nudio Roy, a McMillanova odluka da napad bazira na njemu pokazala se sjajnom. Pun samopouzdanja Aldridge ne samo da je postao stup napada, već je pokazao i do sada neviđeni stupanj angažiranosti u obrani, posebice u skoku, a njegovi asisti, kretanja u napadu, šut iz vana i činjenica da traži kontakt u reketu govore u prilog tezi da se možda radi o trenutno najkompletnijoj četvorci danas u košarci.

Gasol je pak na toj razini koju je Aldridge dohvatio već dugo, pa iako se i sam prečesto vuče iza suigrača i nema tako važnu ulogu u momčadi, upravo njegove igre su najvažnije za domet Lakersa. Kada Pau miješa šut iz vana s post igrom, kada skače, igra obranu i napada obruč, Lakersi su druga momčad. Najbolja u ligi. To nije mala stvar.

TREĆIH 5

Russell Westbrook, Kobe Bryant, Paul Pierce, Kevin Garnett, Zach Randolph

Westbrooku nitko ne može osporiti srce, želju i hrabrost, ali činjenica je da njegov stil igre nije ono što momčad Thundera treba. Umjesto da razigrava suigrače, Westbrook uglavnom glumi nekakvu slabiju verziju Rosea, previše je u centru događanja, a učinkom to ne opravdava. Čudesni atleta koji ipak nema konkurencije, posebice ne u ovoj sezoni u kojoj su Sunsi igrali ovako mlako kako su igrali i u kojoj Rondo djeluje kao blijeda kopija samoga sebe. Samo, u isto vrijeme, koliko god da je važan za svoju momčad, toliko će je i koštati. Dva na pet nije recept za pobjedničku košarku i, dok to god ne shvati, domet Oklahome će puno više ovisiti o stanju oko njih nego o njima samima.

Kobe to recimo nikada nije shvatio. Odnosno, valjda jeste, ali si ne može pomoći. Takav ego će uvijek naći načina da dokaže da je najvažniji. Jer, upravo su njegova glad i upornost ono što suigrače tjera dalje. Bez njegovih kritika, Gasol, Bynum i Odom nikada ne bi dohvatili svoj potencijal. Možda tu i ima zrno istine, vjerovatno je nema ni malo, ali na kraju krajeva nije ni važno dok god svi iz sebe izvlače maksimum. Kobeov maksimum u ovim godinama je nešto manji – više je šuter, manje je opasan u obrani, ali osjećaj za asist, skok i ulaz u pravom trenutku još su prisutni. Lani je još mogao sam dobiti seriju kada bi ušao u zonu, sada je to već malo teže, ali ma kako bio sličan Richardsonima i Jacksonima ovoga svijeta, Kobe je još uvijek najbolji igrač takvog profila. To što je ujedno i najprecijenjeniji svih vremena zato što je medijima trebao nasljednik Jordana, netko normalne visine tko je sličniji nama od divova koji dominiraju košarkom od kada je povijesti, nije njegova krivica.

Ray je izgubio mjestu u top 15 igrača logičnim padom u drugom dijelu sezone, ali zato je PP odradio još jednu godinu na razini, kao najkonstantniji Celtic. Kapetan uvijek daje sve što je potrebno, a poput njega izbor zaslužuje i KG. Istina, bilo je mlađih poput Horforda, Lovea ili Griffina koji su jednostavno moćniji, ali KG je bio stup momčadi najveći dio sezone. Posebice u obrani, u napadu je već duže vremena u fazi karijere koja mu ne omogućuje da bude išta više od skok-šutera, ali pod svojim košem je u ono doba dok je Boston još propovijedao ubuntu po parketima diljem lige, bio personifikacija svega što su Celticsi predstavljali – nesebičnost, borbenost, požrtvovnost, zajedništvo.

Uglavnom, za drugog visokog ostalo je odabrati nekoga od spomenutih. Horford je odigrao na razini, ali mučen ozljedama i ulogom pomoćne radne snage nije to bio ultimativni Al. Love je rasturio sezonu brojkama, ali igra u najgoroj momčadi lige, okružen antitalentima koje uglavnom nije briga za ništa te ga je teško shvatiti ozbiljno. Griffin je u nešto boljoj situaciji, ali također je dobio dozvolu za ubijanje bez da se išta tražilo zauzvrat. Tako da je Zach Randolph, koji je svojim skokovima i nevjerojatnom lakoćom zabijanja bio najpouzdaniji igrač Memphisa cijele sezone, zaslužio izbor. Čovjek čak pokazuje da mu je stalo, uz Aldridgea je možda i najbolji razigravač na poziciji (kada to želi) a može i zaustaviti svakoga ako se poželi koncentrirati na obranu.

MVP

Rose

Sezona koja je izgledala kao da nam neće ponuditi poštenog kandidata, na kraju je ipak pružila jasnu alternativu. I u tome nema ništa loše. Ako ne želite priznati Rosea zato jer imate nekoga vama dražeg, ok. Samo se nemojte pozivati na brojke, jer ljepota košarke je upravo u tome što su brojke samo pola priče, ne cijela stvar. A ako pak ne želite priznati Rosea kao legitimnog MVP kandidata samo zbog toga što nije briljantan u nekim aspektima igre iskazanim brojkama, onda nemate pojma o čemu pričate.

I ja sam na pola sezone prigovarao kada su krenule priče o Roseu kao MVP-u, nudeći kao argument protiv preveliku potrošnju i posebice način na koji je trošio lopte – vanjskim šutom umjesto ulazima i slobodnima. Međutim, u međuvremenu su se stvari popravile. Iako šuterski postotci i dalje nisu briljantni, omjer slobodih i ulaza naspram isforsiranih šuteva poprilično se poboljšao, a time je i Roseov TS% porastao na respekta vrijednih 55% što je solidno za nekoga tko troši takvu količinu napada.

Naravno, nije ta sitnica bila presudna da se od čovjeka koji ne vjeruje u njegovu kandidaturu pretvorim u apsolutnog zagovarača iste. Ne, glavni razlog za izbor Rosea kao MVP-a je jednostavno - kontekst. I to što imam oči, jelte. Vidite, ja nemam problema s navijačkim strastima, niti mi je problem mijenjati mišljenje pritisnut novim informacijama. Gledam ogroman broj utakmica, a to je uvijek puno bolji način za stvarati dojmove od skrivanja iza brojki. I ravnam se osjećajem, točnije dojmom. Nije baš racionalno, ali od čovjeka koji jednako voli gotovo svih 30 ekipa i ne možete očekivati nešto racionalno? Ili baš zato možete?

Vidite, svaka NBA sezona je jedna lijepa, duga, zaokružena priča. I kao svaka priča, ona ima svoje junake. U jednom trenutku Celticsi su izgledali kao nekakva prstenova družina, da bi jednim potezom Sarumana Aingea postali najobičnija skupina orka. Dwight Howard, koji više izgleda kao ent nego kao hobit ne može biti junak, posebice na ako mu se momčad muči ovako kako se muči. Njegova igra je fantastična, postao je i prava napadačka opcija, ali kad si tako fizički dominantan ništa drugo se od tebe i ne očekuje.

LBJ i Wade su u priču ušli kao negativci, tijekom sezone su donekle popravili svoju reputaciju, ali kada makneš brojke, ostaješ s momčadi koja je podbacila i koja nije pokazala da ima ono nešto. Tako da, ako tražimo junaka, princa iz bajke, nudi nam se samo jedno rješenje – Rose.

Njegova momčad je nadmašila sva očekivanja, a to je zaplet koji uvijek pomaže. Napravila je to usprkos nedostatcima u napadu, zbog kojih je, fabula tako objašnjava, Rose praktički prisiljen trošiti toliku količinu lopti. Taj aspekt nikako ne smijemo zanemariti. Evo, ako je jedan igrač sličan stilom igre Roseu to je Kobe, ali nikome ne pada na pamet Kobea zvati junakom. Čovjek je okružen takvim talentima kao što su Gasol, Bynum i Odom, a troši lopte kao da igra u Cavsima s deset CBA igrača. Rose pak ima dva suigrača sposobna zabiti iznad nekakvog prosjeka, ali manje forsira od Kobea, bolji je razigravač, svježe noge mu omogućuju puno bolje reakcije u završnicama i manje oslanjanja na šut, a iako praktički sve ide preko njega ne gubi ništa više lopti od Kobea.

Dodaj na ove kvalitete strijelca tu ljudsku dimenziju, skromnost koja je totalna suprotnost Kobeovoj aroganciji i imaš anti-Kobea, momka koji je sve što umišljenja hollywoodska zvijezda nije. Ultimativni timski igrač zarobljen u ulozi volume scorera.

Vidite, meni je to dovoljno. Taj prelazak Bullsa iz momčadi s potencijalom u graničnog izazivača, taj prelazak Rosea iz eksplozivnog talenta ne samo u all-star igrača već u čovjeka koji stvara svoju vlastitu nišu u ligi, to su sjajna poglavlja priče ove sezone. Stvari kojih ću se sjećati i za deset godina kada budem sjeo s nekim fanatikom i kada započnemo priču o ovoj sezoni. A to nije ništa manje važno od statistike. Dapače.

Oni koji gube energiju na isticanje obrane Bullsa kao glavnog razloga uspjeha, pokušavajući tako umanjiti kvalitete Rosea, promašuju bit. Naime, kontekst ne poznaje te luzerske apstrakcije i špekulacije. On je to što jeste i ne treba mu ničija nadogradnja – momčadska obrana i Rose su jedno te isto, ne dvije različite stvari koje se negiraju. Ovo je timska igra, ne možeš doći do 60 pobjeda ako nisi tim. Prema tome, o čemu pričamo?

Ono što treba je imati oči, otvoriti ih i uživati u igrama jednog od najvećih talenata generacije. Makar ne bio vaš MVP, nitko ne može ići tako daleko pa reći da Rose nije kandidat za MVP-a. I to je u biti jedino važno i nešto što čini cijelu ovu priču nekako suvišnom. Dobio ili ne dobio nagradu, Rose ju je zaslužio i to je jedino bitno. Derrick Rose, najveći dobitak sezone 2011, igrač kojega je gušt gledati i rođeni pobjednik.

6TH

Lamar Odom

Kakav luksuz imaju Lakersi da praktički u svakom trenutku mogu u igru uvesti čovjeka koji je u stanju odigrati svaku ulogu na parketu. Crni Kukoč će valjda konačno dobiti nagradu koju je dobio i onaj originalni, onu za šestog igrača, čovjeka koji na parketu može sve, čovjeka od 208 cm koji može zabiti tricu i odigrati playmakera. Samo što je za razliku od svjetlije verzije Lamar ove godine zaboravio na ležernost i pretvorio se u zvijer pod košem. Koja bi da ima poneku minutu više na parketu i manje vrhunskih suigrača uokolo konkurirala i za mjesto u top 15 igrača lige.

Deeee-feensee

Dwight Howard

Isto kao što nema konkurenciju idućih deset godina u izboru za najbolju petorku, nema je ni za najboljeg obrambenog igrača. Doduše, uvijek se može istaknuti nekoga drugoga, čisto reda radi, ali ove sezone to nema smisla obzirom da je Dwight sam samcat održao Orlando među najboljim obrambenim momčadima lige nakon što su ga okružili suigračima koji nisu u stanju zaustaviti ni prdac u krcatom liftu. LBJ me oduševio obrambenim reakcijama, Spoelstra ga je stvarno pretvorio u vrhunskog korektora, Garnett je još jednom odradio ulogu najboljeg kormilara obrane u ligi, Chandler je preporodio obranu Dallasa svojom pokretljivošću i čitanjem igre, ali Dwight je ipak klasa za sebe. Dok god to želi biti.

Coach Carter

Tom Thibodeau

Iako je Popovich napravio čudo s ovim napadom Spursa, pretvorivši ga u najučinkovitiji stroj za zabijanje koševa iz vana kojega sam vidio u životu, ipak jedan detalj preteže na Thibodeauovu stranu – to što je njegov doktorat vodio računa i o playoffu. Naime, dok će ovaj Popov izum bez zatvorenog reketa potonuti u playoffu, Bullsi su spremni zaključati reket, poginuti za svaku loptu i uhvatiti svaki odbijanac. Sad, da ne bi ispalo da je Thibo samo nekakav obrambeni genijalac koji je shvatio kako iskoristiti sve one dugonje što ih ima u postavi, postaviti paukovu mrežu od udova i natjerati igrače da njima stalno mašu, treba istaknuti da i napad Bullsa uopće nije loš. Dapače, usprkos tako dominantnom igraču kao što je Rose, Bullsi igraju jednu od najmanje sebičnih verzija košarke na svijetu. Dodavanje do otvorenog suigrača i kruženje lopte su na razini, ne na visinama koje recimo imaju Boston, Spursi, Rocketsi, Dallas ili Phoenix, ali tu negdje na vrhu, miljama bolje od onoga što igraju Miami, Orlando, Oklahoma, a ništa lošije to ne izgleda od famoznog trokuta Lakersa koji se, kao što znamo, često pretvara u Kobe Doin' 1 On 5 Work.

MOST IMPROVED

Kevin Love

LaMarcus je postao kompletan igrač, nositelj playoff momčadi. Ali, njegovo prelazak iz četvorke koja ne radi previše i uglavnom šutira iz vani u kompletnog košarkaša manji je šok od činjenice da je Kevin Love od sjajnog skakača postao apsolutno jedan od najboljih skakača u povijesti košarke. Usput je pokazao i sve svoje all-round vrline, od vrhunskog šuta iz vana, košarkaške inteligencije kojom lakoćom dolazi do zicera i slobodnih bacanja, fenomenalnog osjećaja za asist i ritam utakmice. Jedini problem koji bode oči je pasivnost u obrani, ali obzirom da je sam samcat donio ovoj nesretnoj ekipi sve ove pobjede koje je ostvarila, teško je reći da je za išta kriv. LaMarcus je barem imao pomoć i trenera i suigrača koji su ga stavili u poziciju da postane ovo što jeste. Love ima samo svoju jebenu volju, upornost i talent koji su doveli do toga da ga se stavlja u istu rečenicu s Wesom Unseldom i Mosesom Maloneom. Totalna ludnica.

ROY

Blake Griffin

Nema konkurencije. Bez obzira što pripada godinu dana starijoj klasi i što je imao priliku upoznati NBA iz bliza i pripremati se dok su ostali rookiei pali s neba u žrvanj svoje prve sezone, ovo što je Blake odigrao van pameti je. Jedna godina je bila dovoljna da se nametne kao legitimni all-star, franchise player i najuzbudljiviji igrač lige uopće.

MATT BULLARD AWARD

Matt Bonner

Meni osobno najdraža nagrada ove sezone ide u ruke čovjeku koji utjelovljuje sav njen smisao. Kao visoki igrač koji ne radi ništa drugo osim što toliko dobro puca trice da zasluži mjesto u rotaciji, Bonner je ove sezone odigrao imitaciju Bullarda na razini NBA Livea s početka milenija. 102 trice uz 45% šuta, to je bolesno. Jedina konkurencija mu je bio lanjski pobjednik Ryan Anderson, kojega je nešto veća uloga u momčadi koštala preciznosti, dok su prijašnji laureati Troy Murphy i Steve Novak trenutno jednom nogom van lige. Doduše, upravo je taj Novak vlasnik uvjerljivo najboljeg postotka za tricu u ligi, od suludih 54%, ali zabio ih je samo 20 tako da ne upada u konkurenciju. I naravno da je to napravio za Spurse u ovim ludim Popovim shemama u kojima svatko tko uđe na teren ne samo da vjeruje da može zabiti već se nekim čudom uvijek nađe u idealnoj situaciji.

ALL-DORKS TEAM

Petorica bijele braće koja su obilježila sezonu svojim epizodnim ulogama ili prelaskom u prvu igračku ligu, dakle do prije ove godine nisu bili smatrani važnim igračima u rotaciji. Također, kako bi promovirali bijelu kulturu u NBA od ove sezone mi na ispodobruca.com uvodimo i našu prvu originalnu statističku mjeru, takozvani WPI (white power index) koji će određivati koliko je koja momčad jaka u segmentu bijele braće i to jednostavnom jednadžbom (broj bijelih igrača puta minute dijeljeno s brojem nastupa puta prosjećni PER = WPI). Ako ne stignem izračunati WPI za osvrt na sezonu, sve će biti spremno za najavu iduće.

Ryan Anderson

Ovogodišnji kapetan, čovjek koji je dokazao da ono što je igrao Rashard Lewis može svatko za 110 milijuna manje, fantastični tricaš, ujedno i borac. Ok, možda nije najbrži i najsnažniji, ali volju mu nitko ne može osporiti. Zajedno s Redickom pobrinut će se da WPI Orlanda bude poprilično visok.

Danilo Galinari

U New Yorku je izgledao kao još jedan Bargnani, mekani visoki igrač koji izbjegava kontakt i previše voli šut, ali u Denveru se pokazao kao potpuni košarkaš. Momak kuži igru, zna podvaliti pas, zna kada treba šutnuti a kada ići na ulaz, plus daje ono što može pod košem. Dame i gospodo, imamo haklera.

Chase Budinger

Od potencijalnog specijalsta za tri Budinger se prometnuo u kompletnog košarkaša, koji možda nije vrijedan uloge startera, ali koji itekako kompetentno može odraditi rolu prvog swingmana s klupe i zabiti dovoljno.

Marco Belinelli

U njegov talent nisam nikada sumnjao, pitanje je bilo samo da li može izdržati ritam tamnoputih bekova. I uspio je, jednu od boljih obrana u ligi nije koštao, a našao si je i napadačku nišu u ulozi tricaša. Nažalost, onaj njegov haklerski apsekt igre kojim je briljirao u euro košarci nije na NBA razini, ali čak i ako ga nije u stanu iskoristiti za ulaze i stvaranje viška igrača, IQ je i dalje tu, a to ga čini korisnim suigračem.

Beno Udrih

Konačno je stiglo vrijeme da oprostim Udrihu činjenicu što nije u stanu odraditi posao back-up playa na razini da bude koristan u dobroj ekipi. Čovjek je dokazani strijelac, što je uloga koju može odraditi svugdje. Doduše, kada si u lošoj ekipi poput Kingsa to je lakše dokazati, ali nešto mi govori da bi Udrih u pravoj ulozi, koja od njega ne zahtjeva igru s loptom, bio od pomoći čak i u playoffu. A kako nemamo previše bijelih bekova na izboru, red je da zakopam ratnu sjekiru i prihvatim Benu kao solidnog NBA igrača.

THE BRIAN SCALABRINE AWARD

Uvodi se od ove sezone, kao specijalna nagrada za igrača koji je vrijedniji zbog svojih doprinosa van parketa i u svlačionici nego na parketu. I prvi dobitnik je, kako i dolikuje

Brian Scalabrine

Mislite da je slučajno Chicago stvorio takvu kemiju? Scal očito ima nešto u sebi, neku pobjedničku vibru, pozitivnost, zbog koje je toliko omiljen da je svaku svlačionicu u stanju učiniti domom. Plus, znamo da bi bio u stanju, u slučaju da nekakav virus suspenzija ili gripe sutra pokosi cijelu unutarnju liniju Bullsa, izaći na teren i odigrati solidne minute. Također znamo i da nije samo obični dodavač ručnika koji grije one ružne preklopne stolice talentiranijama, već da ga praktički Thibodeau koristi kao pomoćnika koji vodi aspekte o određnim dijelovima igre i savjetuje suigrače što i kako treba napraviti u daljnjem tijeku utakmice.

THE MILOŠEVIĆ-TUĐMAN AWARD

Još jedna nova nagrada, uvedena od ove sezone specijalno da bi se nagradilo najvećeg negativca godine, čovjeka koji je napravio najveći gaf kojim je direktno utjecao na rezultate ali i na prijem kako sebe tako i momčadi. LeBron bi bio idealni kandidat, ali glavni razlog postojanja nagrade je ipak

Danny Ainge

Čovjek koji je jednim potezom srušio snove legendi, ubio najbolju kemiju možda u povijesti lige, dokazavši još jednom da je nešto puno lakše srušiti nego izgraditi.

TOP GM

Također novost, stvarno nije u redu da se sve ove godine podcjenjuje ljude koji praktički slažu sve ove momčadi koje pratimo. Kako većina fanatika ionako odavno zna za važnost GM-ova, stvarno je sramota da nismo ovu nagradu imali i ranije. Uglavnom, prvi dobitnik je

Danny Ainge

Šalim se. Naravno da nije. Najbolji GM je

RC Buford

Pronalazak Garya Neala još jedan je u nizu genijalnih poteza koje je ovaj čovjek odradio u karijeri. Iako Spursi ove godine možda imaju nešto deblju platnu listu nego što bi to željeli, iako nemaju jasnu viziju prelaska iz Duncanovskog doba u post-Duncanovsko, Buford zaslužuje ako ništa ovu nagradu kao priznjanje za životno djelu. Njegovi učenici, Presti i Demps, već pokazuju kako se radi posao u Oklahomi i New Orleansu, i upravo to širenje modela Spursa pokazat će se najvećom ostavštinom ove generacije.

SPOMENICE ISPODOBRUCA

Svim igračima i djelatnicima NBA koju su ostavili sjajan dojam i obilježili sezonu, a da nisu upali u konkurenciju za neku od gornjih nagrada

Ray Allen – jer je postao najbolji tricaš u povijesti i jer igra košarku na neviđenoj razini za nekoga s toliko kilometara na leđima

Shaquille O'Neal – jer je odigrao sve što se od njega tražilo i jer je bio sve ono što je Bostonu trebalo, barem do trenutka kada su iz nekog razloga počeli tražiti previše

Luol Deng – jer je u pravom trenutku preuzeo odgovornost, počeo koristiti prostor koji mu se nudio i jer je pronašao agresivnost i samopouzdanje u napadu koji su Bullsima dali pouzdanu drugu napadačku opciju i tako ih iz sporednih lovaca na naslov pretvorili u legitimne izazivače

Omer Asik – jer utjelovljuje duh momčadi u kojoj svi ginu jedni za drugu, taj famozni ubuntu zbog kojega i zadnji čovjek na klupi jedva čeka ući u igru i odraditi svoj posao najbolje što može

Kurt Thomas – jer je Kurt Thomas, posljednji Mohikanac

Charles Oakley – jer ga je sjajno vidjeti na klupi Bobcatsa uz Jordana

Tyson Chandler – jer je na trenutak učinio da Dallas još jednom izgleda kao momčad sposobna osvojiti naslov

Jason Kidd – jer je usprkos svemu još uvijek jedan od dva najbolja asistenta i lidera kontranapada u NBA

Steve Nash – jer je on taj drugi uz Kidda, živa legenda

Arron Afflalo – jer samo daje, ništa ne uzima, usput se pretvorivši u možda najboljeg stopera na vanjskim pozicijama i ujedno ubojitog tricaša, najvažniji free agent ovoga ljeta

Steph Curry & Monta Ellis – jer su pokazali da mogu zajedno

Chuck Hayes – jer je skok-šut s poludistance udaljen od toga da bude nasljednik Kurta Thomasa, nadam se da si je barem zaradio pošteni novi ugovor

Kyle Lowry – jer je uštedio Rocketsima gomile novca i jer ima srce veličine Teksasa i još usput zna i može sve što se od njega traži na poziciji

Dorrell Wright – jer se potvrdio kao NBA klasa, a i praktički mi je donio naslov u fantasyu

Eric Gordon – jer je dokazao da je idealan partner Blakeu Griffinu i kompletan igrač

Andrew Bynum – jer je nezaustavljiv kada to želi biti

Tony Allen – jer je donio ubuntu u Memphis, usput postavši glavni all-round oslonac

Rudy Gay – jer je imao sezonu bolju od Carmela kao čisti strijelac dok se nije ozljedio

David West – jer je imao sezonu u rangu Aldridgea dok se nije ozljedio

Amare Stoudemire – jer je najzaslužniji što je spektakl opet stigao u New York i jer je briljirao, barem do trenutka dok u grad nije stigao Melo

Serge Ibaka – jer je Serge Ibaka

Kendrick Perkins – jer je donio u Oklahomu sve što im je trebalo za biti ozbiljna playoff momčad

Andre Iguodala – jer je konačno zanemario potrebu da bude netko drugi, zvijezda, i prihvatio da je ono što jeste – ultimativni timski igrač

Marcin Gortat – jer je uspio probuditi jednu mrtvu momčad, makar na trenutak, i usput se dokazati kao ozbiljan NBA igrač koji nema dlake na jeziku

Nate McMillan – jer je u svakom trenutku sezone znao što je potrebno momčadi

Gerald Wallace – jer je konačno u situaciji da može igrati i uživati, bez da ide glavom kroz zid

Marcus Thornton – jer može zabiti 20 bez da se oznoji

DeMarcus Cousins – jer može zabiti 20 uz 10 skokova bez da se oznoji, a jednako tako, bez kapi znoja, može cijelu večer šetati i bacati cigle dureći se na sve oko sebe

George Hill & Gary Neal – jer su djelovali kao all-star strijelci kada je bilo potrebno

Tony Parker – jer je odigrao još jednu nenametljivu, ali veliku sezonu

Tim Duncan – jer je drveniji nego ikada uvijek nalazio načina biti najkorisniji igrač na terenu

Greg Popovich – jer je doktor košarke, antipatični doktor kod kojega ne želite na pregled, ali koje će vam uvijek dati točnu dijagnozu

John Wall – jer je sljedeća velika stvar

U kategoriju uber-spomeničara ulaze Afflalo, Shaq, Ibaka i Thornton, kojim je ovo druga spomenica za redom, te Ray, Monta i Chandler koji su svoju prvu osvojili u nekoj od prethodnih dodjela.

27Feb/113

PODCAST – TRADE DEADLINE EDITION

Posted by ispdcom

Suze za Perkom, pohvale Blazersima, čuđenje nad Wolvesima, a ima i Carmela i Derona

25Feb/117

WORLD TRADE CENTER

Posted by Gee_Spot

Trade deadline je prošao, iskreno ne sjećam se kada je zadnji put bio ovako uzbudljiv. Sada je pred nama konačno samo košarka i to prvo mjesec dana totalnog NCAA ludila, a onda završnica NBA sezone i playoff. Najbolji dio godine. Prikupite zalihe, poljubite voljene, pozdravite prijatelje. Idućih nekoliko mjeseci ono što nazivamo slobodnim vremenom neće poznavati ništa osim narančaste lopte.

Obzirom na količinu događanja, jedini način da ih ukratko sve prođem je ako idem po abecedi. Mislio sam stavljati neke ocjene, ali onda sam skužio da bi mi samo rangiranje odnijelo pola sata obzirom da je trgovala skoro cijela liga. Pa ono, idemo klasično štreberski.

ANAHEIM

IN: Marcus Thornton, Marquise Daniels

OUT: Carl Landry

Za light verziju Ala Jeffersona koju su godinu ranije dobili u zamjenu za svog najboljeg igrača (izvjesnog Kevina Martina) upecali su solidnog mladog strijelca s vanjskih pozicija i nešto love. Nebitan potez, u isto vrijeme i totalno besmislen u široj slici, na što je dobro ukazao Mark Cuban, ali i činjenica da su ovim tradeom Kingsi pali ispod 75% utrošenog salary capa te da su sada prisiljeni potrošiti razliku do tih 75% na slobodne igrače. Toliko prostora i toliko igrača za koje bi mnogi ubili (Dalembert prije svih) i sve što imaju za pokazati nakon deadlinea je Thornton. Dokaz da ne možeš u isto vrijeme planirati preseljenje i slagati roster za budućnost. Ali, preuzimanjem tuđeg igrača (Daniels) možeš zaraditi nešto sitniša. Kojega kasnije potrošiš na onim jednorukim Jackovima u Vegasu.

ATLANTA

IN: Captain Kirk, Hilton The Balvan Armstrong

OUT: Mike Bibby, Maurice Evans, Jordan Ben Gordon Light Crawford, prvi pick 2011.

Solidan trade koji jednu solidnu ekipu i dalje čini solidnom, možda malčice solidnijom. Hinrich je dobra opcija za playa u ovakvoj momčadi u kojoj se ionako igra preko Johnsona i u kojoj play ionako samo mora zabiti otvoreni šut. Bibby je to radio sjajno ove sezone, njegovih 44% za tricu najbolji su mu postotak u karijeri. Rispekt, jer to su odlike pravog igrača – umjesto kuknjave za prošlim vremenima, prilagodba kako bi se koristilo momčadi na bilo koji način.

Nažalost, Bibby čak ni u najboljim danima nije bio eksplozivan igrač u stanju se dovoljno dobro lateralno kretati u obrani, tako da je pod stare dane lakše zapinjao u blokovima od Rohatinskog u govoru. Hinrich je pak jedan od boljih all-round bekova, u stanju je odigrati obranu na obje vanjske pozicije (zbog čega Bullsi i dan-danas mogu žaliti za tim što su ga pustili) i ne bi trebao imati problema zamijeniti Bibbyev šuterski učinak.

Dakle, definitivno su dobili boljeg igrača, ali igrača koji ih ne čini ništa važnijima u velikoj slici. Jer iako se protivnički playevi više neće iživljavati na Hawksima, njihova polazna pozicija je tako loša da jedan ovakav trade nije ništa više od laganog kozmetičkog zahvata. Dok Johnson igra glavnu ulogu i dok imaju ovako tanku rotaciju pod košem u kojoj Al Horford igra van pozicije, nemaju se pravo nadati napretku, dapače, njihov vrhunac je bila lanjska sezona u kojoj se Johsnon borio za novi ugovor i u kojoj je onaj stariji Crawford još bio živ.

Armstrong donosi tek 6 grubih prekršaja u postu, ali cijena koju su platili za mali korak naprijed nije previsoka. Niski pick prve runde nije važan, zadnjih godina se nemaju s čime pohvaliti (Teague i Crawford nisu pokazali ništa, a ovaj potonji nije ni dobio šansu jer 1 na 5 haklera na ovom rosteru ima dovoljno), a čak ni one visoke nisu znali iskoristiti (uzeli Marvina i Sheldena Williamsa ispred Derona Williamsa, Chrisa Paula, Brandona Roya i Rudya Gaya), a beskorisno tijelo Mauricea Evansa, nekada solidnog obrambenog igrača i šutera iz kuta, zamijenit će jednako beskoristan nećak Dominiquea Wilkinsa, Damien, kojega su potpisali do kraja sezone. Pa ti reci da nepotizam ne igra ulogu u NBA.

BOSTON

IN: dva bezvrijedna picka druge runde (jedan 2017.), Jeff Green, Nenad Krstić

OUT: Perk, Semih Erden, Luke Harangody, Nate Robinson, Marquis Daniels

Najšokantniji događaj večeri. Na stranu to što nitko prije nije uopće spominjao ovakvu mogućnost, odavno smo naučili da sve glasine prije roka uglavnom veze nemaju s onim što će se kasnije odigrati. Jednostavno je nepojmljivo da momčad koja lovi naslov i koja je prvi favorit, ujedno i momčad koja cijelu sezonu ne pokazuje nikakvu značajniju manu, odjednom odlučuje mijenjati jednog od važnijih igrača.

OK, prihvaćam da je NBA biznis i da ni Boston nije po ničemu različit od svih ostalih koji bi prodali dušu za šaku dolara, o naslovu da ne govorim. I ne plačem za Perkinsom kao čovjekom, kvragu imao je priliku nedavno potpisati novi ugovor i odbio ga je smatrajući da može dobiti više onog trenutka kada postane slobodan igrač (uostalom, kada bi tim nekakvim idealističkim naočalama gledao NBA, odavno bi je prestao pratiti jer je bez duše lijepa, što bi rekao narodni pjesnik). Ono što me ostavlja bez teksta je potreba da razbijaš nešto što nije pokvareno i da dovodiš u opasnost kemiju među igračima i sam identitet momčadi koji se dobrim dijelom temeljio upravo na Perkovim širokim ramenima.

Danny Ainge očito smatra kako rotacija pod košem više nije ključna u borbi za naslov, iako je prije pola godine upravo ona bila glavni razlog zašto su dovedena braća O'Neal i Erden. Pa što je s onom pričom da bi pobijedili Lakerse samo da se Perk nije ozljedio? Da ste 100 fanatika NBA pitali koja je najbolja NBA ekipa, tko igra najbolju košarku i tko ima najveće šanse osvojiti naslov, njih 87 bi vam reklo – Boston. Kojom se onda logikom vodi Ainge kada vuče ovakav potez?

Bolesti velike pameti. Mikro-menađment. To je ista ona bolest koja tjera trenere da u zadnjih deset sekundi u igru uvode igrače koji su prije toga dva i pol sata proveli skvrćeni na klupi. Ainge je, umjesto da uživa u trenutku, odlučio vjerovati da nije dobar GM ako stalno nešto ne radi. Pa je pomislio – Perk nam više ne treba za nositi se sa Orlandom jer tu momčad možemo dobiti i ako nam Dwight zabije 100 koševa. Miami nema centra, a Noah nije opasnost u reketu. Lakersi su gotovi. Izgurali smo sezonu bez njega. Zašto bih ga plaćao ili riskirao da ostanem bez ičega u budućnosti, kada mogu zauzvrat dobiti kvalitetnog mladog igrača?

Stvarno, zašto. Mogu shvatiti ovaj tok svijesti (ne i prihvatiti). Savjesni GM treba sagledati svaku opciju, ali ne mogu razumijeti da netko tko se bori za naslov SADA uopće može pomisliti dovesti sve to u opasnost radi nečega što će se dogoditi NAKON eventualnog naslova. Da li je taj naslov sada udaljeniji nego što je bio prije tradea? Pa recimo da sada dosta toga ovisi o protivnicima, Boston nije taj koji sve drži u svojim rukama. I po tome, bez obzira na Greena, Boston je trenutno lošija momčad. Koga briga kakva će biti sutra.

Svašta, stvarno svašta.

Green nije loš igrač, dapače. Sjećam se kada su Celticsi draftali, bio sam oduševljen pomišljajući da ću ga gledati u paru s Big Alom, a nakon što je poslan u Sonicse u zamjenu za Raya bio sam još zadovoljniji jer je u Seattle sletio čovjek koji me oduševljavao igrama za Georgetown. Sada se nesuđeni Celtic vraća na mjesto nesreće, donosi ogroman talent ovoj momčadi, ali i jedno prokletstvo. Jer, iako je Perk sirovina, on je danas korisniji jednoj ozbiljnoj momčadi zato što ima svoju rolu i odrađuje je savršeno. Greenov problem je što nema rolu, zato se i nije uklapao u Oklahomu. Igrač zarobljen između dvije krilne pozicije a nedovoljno dobar da nosi igru, tu rolu tek treba naći. Zamjena za Piercea? Za KG-a kada odluče igrati manjom postavom?

Boston je tražio zamjenu za ozljeđenog Danielsa, na kraju ju je skupo platio. Ainge je možda osjetio da ne može odbiti ovakvu ponudu, mladog all-round igrača za limitiranog šljakera, ali Ainge je trebao znati bolje. Ove kasnije zamjene nisu ništa drugo nego oslobađanje prostora na rosteru za potpis ponekog veterana koji će ovih dana biti otpušten kako bi se ukrcao u playoff vlak. Samo, što će im sutra Kapono kada su doveli Greena, što će im Murphy kada su mogli imati Perka?

Erden je nevažan za playoff, Harangody također (nije se nametnuo kao zamjena za Scalabrinea), Robinson se ionako nije uklapao u momčad svojom igrom, a povratkom Westa i Waferovim sve boljim igrama postao je višak. Tako da je ključ svega Krstić. Zanimljivo je da Krstić ima sjajan odnos s trenerom Frankom koji ga je u Netsima praktički stvorio kao igrača i nekako mi se čini da je baš Frankova riječ bila ključna. Da on nije garantirao da Krstić može ponijeti barem dio tereta pod košem, možda Ainge i ne bi ovako riskirao. Ponudi li on Bostonu još jednu pick 'n' pop opciju i uhvati li koji skok pod košem, Perk bi mogao biti zaboravljen. A možda i ne.

CHARLOTTE

IN: ugovor Moa Petersona, DJ Bijeli, tip s Novog Zelanda koji vrhunski dodaje ručnike, Joel Przybilla, Dante Cunningham, dva picka prve runde (ovogodišnji Hornetsa i budući Blazersa, dakle ništa specijalno)

OUT: Gerald Wallace, Nazr Mohammed

Klasično rezanje troškova, logično obzirom da su Bobcatsi i sa svim ovim dodatnim milijunima kojih su se riješili bili lutrijska momčad. Obzirom da je Przybilla nakon ove zadnje ozljede koljena od balvana postao mrtvac, u ovom tradeu put Charlotte nije krenuo ni jedan bitan igrač. Dapače, Bobcatsi sada imaju solidnu sveučilišnu momčad, ako ih izaberu u turnir mogli bi čuda raditi u ožujku. Budućnost nije svjetla, ali barem mogu prodati priču da im pickovi i solventnost daju šansu da jednog dana budu dobri. Možeš mislit.

CHICAGO

IN: pick prve runde Heata ove godine

OUT: James Johnson

Samo da spomenem da su po mojim novim power rankingsima prva momčad Istoka, što su potvrdili i za vrijeme trade ludila. Imali su jasan cilj, dovesti Leea iz Houstona, a ako to ne upali, onda Parkera iz Cavsa. Ni za jednoga se nisu htjeli cjenkati, nudili su ovaj pick Heata, Rocketsi i Cavsi su odugovlačili, prošao rok, sve 5, ostaju im njihovi resursi za ubuduće (platna lista stabilna, pickova dovoljno da se svake godine momčad osvježi). Ako Boston može ciljati na naslov bez rasne petice, može i Chicago bez rasne dvojke. Ako Boston s prastarom momčadi može misliti na budućnost, mogu to i Bullsi koji su svoj život kao izazivači tek započeli.

CLEVELAND

IN: Erden, Harangody, Baron Davis, pick prve runde Clippersa (lutrijski)

OUT: Mo Williams, Jamario Moon, beznačajni pick druge runde

Spalili su gomile novca kako bi došli do picka Clippersa, što ih stavlja u poziciju da ove godine na jednom od, tako bar stručnjaci kažu, najgorih draftova ikada, imaju dva lutrijska picka. Gilbert jednostavno mora prodati nešto navijačima, opravdati nekako postojanje ove katastrofalne sezone, a draft je još uvijek bolji izbor od toga da im počne plaćati da dolaze na utakmice. Boston je valjda nešto platio da ih oslobode Erdena i Harangodya, ali to neće biti ni izbliza dovoljno da pokrije razliku u plaći Davisa i Williamsa. Nebitno, Gilbert se ionako proglasio Cubanom Istoka, paliti novac mu nije problem.

A drago mi je i zbog Barona Davisa, dolazak u ovakvu momčad baš je ono što mu je trebalo. Debeli bradonja je malo previše počeo uživati u svojoj ulozi lidera mladim lavovima Clippersa, ali karma ne zaboravlja. Dovoljno je Baron kenjao po igri svojim pristupom, salom i isforsiranim tricama. Ovo mu je hvala za sve što nam je pružio ovih godina - umjesto da uživaš bacajući alley-oopove Blakeu, truni u najgoroj momčadi ikada. Lijepo je kada se na kraju stvari poslože kako treba.

DALLAS

Može li činjenica da je Cuban konačno mirovao značiti da je došao i njihov trenutak? Po ovome kako trenutno stvari stoje, Mavsi i Bullsi su moj pick za Finale.

DENVER

IN: Galinari, Wilson Chandler, Ray Felton, Kupus, Mozgov, prvi pick Knicksa 2248. (svi prije su već bili trejdani), dva picka druge runde Warriorsa koja su u Knicksima završila u tradeu za Leea, poklon paket Kraša

OUT: Melo Drama, Chauncey, Anthony Ne Znam Izabrati Menađera Carter, Shelden Ugly Madafaka Williams, Renaldo Balkman (dokaz da je Isaiah iza svega – Balkman je njegov pick, sjetimo se onih nereda u Gardenu kada su Knicksi u prvoj rundi izabrali igrača za kojega je tada Jay Bilas rekao nešto u stilu ''Bez riječi sam, Balkman je u najbolju ruku igrač za dno druge runde'' što mi je do dan danas najdraži draft trenutak ikada)

Denver je odradio odličan posao. Ovo između njih i Carmela je bila mučna priča za sve nas koji volimo igru, ali za uključene to je bio tek revolveraški dvoboj. Tko prvi trepne, izgubio je. Carmelo je prvi trepnuo onog trenutka kada je ispred želje za odlaskom u Knickse stavio želju za maksimalnim ugovorom po postojećim uvjetima. To je bilo moguće ostvariti samo tradeom do isteka roka, što znači da je sav ovaj cirkus zadnjih nekoliko tjedana u biti bio tek nabijanje cijene.

Denver se riješio i Carmela i Chaunceya, uštedili su solidan novac, a dobili su priliku snimiti koliko valjaju svi ovi igrači Knicksa u nešto drugačijem sistemu (iako Karlov nije bitno drugčiji od D'Antonieva). Galinariev šut će dobro doći, Felton je play za kojim će dogodine čeznuti pola lige, Chandler možda bude vrijedan ugovora. Ma ako i od svih njih ne bude ništa, činjenica je da su umjesto ničega dobili barem te pickove. A nisu trebali dobiti ništa jer Anthony je bio slobodan igrač, što nas dovodi do te perverzije u kolektivnom ugovoru zvane sign & trade, koja radi farsu od cijele priče. Čemu ta sloboda izlaska na tržište kada bez pomoći bivšeg kluba ne možeš do maksimalnog novca i kada bivši klub ne dolazi do nikakve naknade osim ako se ne uključi u tu sprdačinu?

Football i baseball npr. za svaki prelazak nekako kompenziraju bivšu ekipu, a igrački ugovori nisu ograničeni nikakvim sličnim ludostima već onim koliko ti momčad može ponuditi (u NFL-u nema maksimuma, ali zbog hard capa momčadi ne mogu prijeći određenu granicu te moraju rasporediti ugovore, dok u baseballu cijenu diktira tržište jer nikakvih ograničenja nema). NBA s ovim postojećim sistemom jednostavno oko sebe širi smrad koji je nepotreban jer su mane toliko jasne da ih se može ukloniti jednim aneksom na ugovor. Mislim, šta nije idiotski da veteran nema pravo birati gdje će igrati za isti novac nego uvijek mora postojati tih 20 milja više zbog kojih naginje ostanku u momčadi u kojoj je već proveo većinu karijere?

GOLDEN STATE

IN: Troy Dropkick Murphy (hoće li jedan Murphy konačno zaigrati u Bostonu), pick druge runde Netsa

OUT: Dan Gadzuric, Brandan Wright

Usluga Netsima vrijedila je šaku dolara i bezvrijedni pick, ali bit će zanimljivo vidjeti gdje će završiti čovjek koji je do prije godinu dana bio double-double igrač. Heatu i Celticsima koji se najviše spominju kao potencijalna odredišta četvorka koja širi reket nije nužno potrebna, ali Spursi i Dallas bi u Murphy dobili još jednu bitnu kockicu prilikom slaganja plana za rušenje Lakersa.

HOUSTON

IN: Hasheem Thabeet, DeMarre Carroll, pick prve runde Memphisa, Gogo Dragić, pick prve runde Sunsa

OUT: Shane Battier, Ish Smith, Aaron Brooks

Od svih opcija koje su se nudile uz svu tu gomilu pickova i ugovora što ih imaju na raspolaganju, Rocketsi nisu napravili ništa. Dva alibi trejda, tetkasta kao i sve drugo što je Morey napravio ovih godina. Hasheem nije Haakem, ma koliko im ime bilo slično. Dragić je nebitan, ali barem neće otići u svlačionicu za vrijeme time-outa (plus, sada sam miran u fantasyu jer Lowry ostaje prvi play do kraja i ne gine mi naslov YEEES!!!). Dakle, samo su dodali dva picka prve runde, koji bi možda bili i lutrijski da Rocketsi išta valjaju i da nekako mogu preskočiti Memphis i Phoenix. I to su ih dodali na hrpu sličnih koje već imaju. Pitanje je pripremaju li se oni za NCAA turnir ili za NBA ligu. Pitanje je i da li se moglo dobiti nešto više za Brooksa koji je do jučer bio play budućnosti, da bi se preko noći pretvorio u Slovenca.

INDIANA

Larry Bird još nije u penziji? Mislim, što reći o GM-u koji zakasni nekoliko minuta u realizaciji tradea? I još bolje, što reći o GM-u koji nakon epizode s Artestom i Captain Jackom želi dovesti u momčad nekoga poput Mayoa?

LOS ANGELES GRIFFINS

IN: Mo, Jamario

OUT: Baron, ovogodišnji lutrijski pick

Mudro su se riješili Barona koji stvarno nije imao što pametnoga prenijeti Blakeu i Ericu, usput uštedjevši hrpu dolara i dovevši igrača poput Williamsa koji definitivno bolje odgovara ovako mladoj momčadi. Mo nije playmakerski talent poput Barona koji loptom može pogoditi muhu u letu, ali je bolji šuter i ne treba loptu stalno u rukama da bi bio koristan. A to je dobro, jer lopta mora biti što više u rukama Blakea i Erica.

Bledsoe je stilom igre bliži Williamsu tako da je i to još jedan plus, Baron definitivno nije bio mentor kakvoga mladi combo bek treba. Sad, možda su platili skupu cijenu odrekavši se picka prve runde, ali obzirom na ovogodišnji talent na draftu i činjenicu da ionako na svakoj poziciji imaju rasnog mladog igrača, njima draft ionako nije bitan. Trebaju im pravi veterani i što više prostora za buduće masne ugovore. Ovaj trade u tome pomaže.

Bravo Griffinsi.

MEMPHIS

IN: Shane, Ish

OUT: Hasheem, pick prve runde, čovjek zvan DeMarre

Gay je out nekoliko tjedana i iz toga kuta vraćanje Battiera do kraja sezone ima smisla. Obzirom da se bore za playoff, možda i odricanje od potencijalno visokog picka nije prevelika cijena. Ali, kada gledaš da su usput škartali i svoj nedavni drugi pick u Hasheemu, jasno ti je s kakvom franšizom imaš posla. Onom koja nije u stanju ni trade odraditi na vrijeme.

MINNESOTA

IN: leš Eddya Currya, Anthony Randolph

OUT: Kupus, Corey Brewer

Zime u Minnesoti su toliko dosadne da David Kahn uživa kada se može zabaviti ovakvim poslićima. U zamjenu za pomoć Knicksima prilikom realizacije ovog tradea dobio je poneku milju, vjerovatno stan u Queensu te Anthonya Randolpha. Još jedan vječni, nikad realizirani potencijal, kojega može pridružiti Darku i Beasleyu. Danas znamo da od ove dvojice nikada ništa, ali za Randolpha stvarno ne možemo ništa tvrditi. Treba vidjeti, a taj pay-per-view koštao ih je gubitka Kupusa i Pivara. Manje nego što Arena naplaćuje za trećerazrednu tekmu Primere. Obzirom da je Kahn u igri, treba paliti svijeću što nije završilo puno gore.

NEW JERSEY

IN: Deron

OUT: Devin Harris, Derrick Favors, dva picka prve runde (ovogodišnji Netsa i budući Warriorsa)

Trade koji je najbolji dokaz kako je u NBA važnije imati sreće nego pameti. Navodno su GM Netsa i GM Jazza, dva poznata intelektualca, razgovarali o potencijalnom tradeu za Kirilenka kako bi Mikhail imao barem nešto pokazati ruskoj mafiji (''luk, vi got aur boj Andreuška''), kada je u šali Billy King pitao za Derona. O'Connor je na njegovo iznenađenje rekao "što nudiš" i ostalo je povijest. Za isti paket kojim su namjeravali dovesti Carmela, doveli su boljeg igrača.

Deron stvarno ne ostavlja dojam čovjeka kojega želiš za lice svoje franšize. Svađe sa Sloanom, pa izjava odmah po dolasku u Netse kako ne garantira da će potpisati produženje ugovora, nisu način na koji se drži jedan karakterni franchise player. Ali, njegov talent je neupitan. Čovjek je najkompletniji playmaker lige, majstor završnica koji će sam samcat preporoditi New Jersey na način sličan onome kako je to prije desetak godina napravio Jason Kidd.

Devin Harris, sam po sebi solidan play, i dva vrlo visoka picka (Favors i ovogodišnji Netsa koji ima šanse biti top 3 pick), realna su cijena za takvog igrača. Ovaj Warriorsa je možda višak, ali obzirom da dogodine Warriorsi imaju šanse biti playoff momčad, nije ni toliko važan. Plus, Mikhail ima toliko love da uvijek može kupiti pick za tri milje (koliko je i ovom prilikom poslao u Jazz, da se nađe).

Jedan veliki plus ovoga tradea o kojem trenutno Netsi ne razmišljaju ali koji će se pokazati važnim – Deron je ubivši Sloana u pojam svojim žuganjem zalužio crni pojas u vještini uklanjanja trenera. Ta vještina dobro će doći da oslobodi sebe i Brooka od terora Averya Johnsona.

NEW ORLEANS

IN: Landry

OUT: Thornton, nešto zajedničkog keša

S igračke strane ovo nije loš trade. Thornton je imao nekoliko bljeskova, ali nije se nametnuo kao rješenje s klupe. Trener Williams i dalje više vjeruje veteranima Greenu i Jacku, a tko može sumnjati u čovjeka koji ovaku sakatu momčad vodi do playoffa. Landry im konačno daje stabilnu napadačku opciju s klupe, čovjek je majstor za zabijanje preko kojega možeš slobodno vrtiti napad cijelu večer. Praktički, nakon što sjedneš Westa imaš opciju istog takvog uvesti u igru.

Problem je što su i jedan i drugi poprilično mekani igrači koji vole igrati malo dalje od koša i nisu stvoreni za prljave poslove (odnosno, obojica su razvivši osjećaj za koš pobjegla od tog manje privlačnog aspketa igre), teško ih se može koristiti u paru, što Landrya svodi na rezervu oko koje se ne bi trebalo dizati previše buke. Da nije činjenice na koju je ukazao Cuban – Hornetsi su momčad kojom upravlja liga, a ovim tradeom su preuzeli na sebe skupljeg igrača, time automatski oštetivši vlasnika, to jest njih 29 preostalih koji imaju svoje klubove. Cuban se s pravom pita kojom logikom liga radi na korist svoje financijske štete, ali čemu zahtijevati smisao u NBA ligi koja je sve više lišena nečega takvoga.

NEW YORK

IN: Melo, Chauncey, Shelden, Renaldo, Carter, Corey

OUT: Danilo, Wilson, Timofey, Raymond i prvi pick 2248. (jedini koji još nisu podijelili)

Padaju vlade diljem svijeta, preko noći se odnos snaga prebacio sa Zapada na Istok, ali Knicksi uvijek ostaju Knicksi. Platili su najveću moguću cijenu da bi došli do igrača kojega žele, igrača koji se možda i ne uklapa idealno u ono što trenutno rade. A onda opet, što to oni danas rade? Kada vidimo D'Antonia na klupi vjerujemo da gledamo momčad koja njeguje nekakvu filozofiju igre, ali činjenica je da ovi Knicksi kao i oni s Francisom i Starburyem njeguju samo jednu filozofiju – onu sebične, jednodimenzionalne košarke.

Amare i Carmelo imaju dovoljno talenta za monopolizirati NBA action, ali svakome tko posjeduje League Pass ili neki drugi izvor stalnog priljeva utakmica jednostavno nisu zanimljivi. Zabit će 50, primit će 50. Pola-pola. To je njihova sadašnjost, to će ostati i njihova budućnost. Mislim, daleko od toga da Melo nije pojačanje, ali put koji čeka ovu momčad još je dug. Zahtijeva strpljenje i plan. A dok je James Dolan vlasnik, to su dvije stvari koje Knicksi neće imati na raspolaganju.

Bez obzira na budući salary cap, Knicksi će vjerovatno dovesti još jedno veliko ime. Sve ide prema tome, nemojmo se zavaravati. Deron, Paul i Dwight igrat će sličnu igru kao i Melo, osim ako se ne uvede taj famozni franchise tag. Ali, čak i ako im to uspije, ovo što su nam tijekom ovog roka pokazali je da vuk dlaku mijenja ali ćud nikada. Knicksi će uvijek biti zaslijepljeni vanjskim sjajem, uvijek će trošiti više nego treba, uvijek će biti dekadentni.

Ne treba plakati za ni jednim igračem kojega su se odrekli, a Chauncey je i s jednom nogom bolji od Feltona. Samo, gdje je tu karakter? Gdje je klupa? Koji je identitet ove momčadi? Gdje su šljakeri? Najveća ironija košarke je u tome što se radi o sportu u kojem su samo dva igrača u stanju nositi vas do vrha, ali ujedno u isto vrijeme nisu u stanju napraviti onaj zadnji korak bez sporednih igrača. Lanac je čvrst koliko je čvrsta najslabija karika.

Knicksi nemaju karike i uopće ih ne smatraju bitnima. Njihov problem je što vječno snimaju blockbuster za kojega trebaju prekrasne glumce, ali zaboravljaju da i svaki blockbuster drže role karakternih glumaca. Poslavši Chandlera i Galinaria u Denver, Knicksi su ostali bez ijednog vlastitog igrača. Ma kako manjkavi bili Danilo i Wilson, ipak su bili njihovi pickovi, kvragu. A kako su već uokolo posijali sve pickove prve runde u idućih tristo godina, ostali su bez najboljeg izvora jeftine svježe krvi.

Što ako se uvede hard cap i ako se pojavi franchise tag? Bez drafta, bez salary capa, bez plana, Knicksi ostaju ona ista Thomasova momčad koja samo potpisuje najzvučnija dostupna imena bez razmišljanja o tome kako bi ta imena izgledala na parketu.

Ako se ne uvede ništa od toga, ako stvari ostanu kakve jesu, Knicksima to opet ništa neće značiti. Jer, pravila mogu biti ovakva ili onakva, ali na kraju si uvijek sam odgovoran za svoje odluke. Knicksi redovno donose krive. To ne mogu promijeniti ni Melo ni Chauncey, a niti novi kolektivni ugovor. Što bi rekao Gump - stupid is as stupid does.

OKLAHOMA CITY

IN: Perk, Nazr, Nate

OUT: Krle The Chairmaster, Petersonov ugovor, DJ, mikseta, Jeff Green

Bez premca vlasnici najboljeg poteza prijelaznog roka. Doduše, stiže s godinu zakašnjenja – prošle sezone GM Presti se prepao rizika s Chandlerom i vratio je rasnu peticu kakva im je trebala nazad. Ove sezone odlučio je ne ponoviti grešku, iako Chandlerov problem s prstom nije ni upola ozbiljan kao Perkov s koljenima. Ali, Presti je konačno odlučio odrasti.

Perk je sve što treba Thunderu da zatvori šuplji reket. Samo micanje Jeffa Greena je plus, a kada uzmeš u obzir da ono znači više minuta za Ibaku i Collisona, sjajne obrambene igrače, očito je kako će ovo sada biti jedna druga momčad. Neće preko noći Durant i Westbrook naučiti igrati obranu, ali će imati tri majstora koja će im čuvati leđa. Možda čak i četiri, ako ste spremni vjerovati da u muslimanu nacistu još ima vatre iz dana San Antonia.

OKC je ovim potezom objavio svijetu da ide do kraja već ove sezone. Perk će u ovoj momčadi brzo zaboraviti bivše suigrače, a Thunder će nam još jednom pokazati da su igrači koji znaju svoje uloge na terenu, obrana i skok važniji od bilo kakve dubine koju je Boston možda dobio s Greenom.

Najbolje od svega, bez Greena i njegovih 15 lopti, ova momčad će u napadu izgledati nešto smislenije. I dalje će to biti silovanje lopte od strane Westbrooka, i dalje će Durant pucati iz svih mogućih situacija osim onih iz kojih bi trebao, ali barem se nećemo morati pitati koja je uloga onoga tipa što izgleda duguljasto kao Durant, davi loptu, ne skače i ne igra obranu.

PHOENIX

IN: Brooks

OUT: Dragić, pick prve runde

Iskreno, ne shvaćam ovaj potez. Osim ako ne misle trejdati Nasha ovo ljeto i proglasiti Brooksa novim startnim playom, ovo nema nikakvog smisla. Sunse vode totalni amateri, to nam je već odavno jasno, ali ako misle da je pick prve runde, možda i lutrijski, vrijedan poboljšanja na poziciji back-up playa, onda su nadmašili sami sebe.

PORTLAND

IN: Gerald Wallace

OUT: Joel, Dante, Sean, keš ili što bi Allen rekao sića, pickovi

Portland se nije odrekao ničega bitnoga osim budućnosti vlastitog budžeta. Samo, što im je drugo preostalo? Aldridge i Roy su na maksimumu, potpisali su Cambya i Matthewsa za masne ugovore. U takvim uvjetima rebuilding je praktički nemoguć. Kako je Allen opet odlučio otvoriti kesu, prikupljanje skupih igrača poput Wallacea jedino je rješenje.

Wallace je preplaćen, ali nije loš igrač ako vam novac nije važan. Poboljšanje je na krilu pored još nespremnog Batuma, a u stanju je ponijeti i dio tereta u napadu kojega nakon Royeva pada drži fenomenalni Aldridge. Momčad je ovo koja nema previše zvijezdanog talenta, ali koja ima dovoljno karaktera i dubine da se održi u playoff poziciji bez obzira na sve probleme.

Wallace se tu uklapa savršeno, što time što je više šljaker nego zvijezda, što sklonošću ozljedama. Ali, rizik se možda isplati. Nestankom Jazza, padom Nuggetsa, kopnjenjem Lakersa, Zapad se otvara. Problem je jedino što su Dallas, San Antonio i Oklahoma puno spremniji to iskoristiti.

TORONTO

IN: JJ (nije Hickson, a bogami ni Redick)

OUT: pick

Colangelo uredno skuplja te, kako ih zove, talente, kako bi ih sutra pretvorio u pickove, koje će onda pretvoriti u talente, koje će onda pretvoriti u pickove. Šteta što njegov višak pickova nije pomogao Bullsima da dođu do beka, a još je veća šteta što nisu uspijeli Denver nagovoriti da im ustupi Galinaria iako su navodno pokušali. Kakva sprdačina od franšize.

UTAH

IN: Favors, Harris, dva picka prve runde (kvalitetna), vreće rubalja

OUT: Deron

A evo još jedne franšize koja je na dobrom putu da naziv uzorne zamijeni nečim posprdnim. Nakon odlaska Sloana u šoku su odlučili eliminirati bilo kakav budući šok, a to znači eventualno Deronovo kenjkanje oko novog ugovora, pa su lijepo poslali svog najboljeg igrača na Istok za hrpu potencijala.

Devin Harris je dobar igrač, preporodit će se bez Averya nad glavom, ali teško da je netko oko koga će u Salt Lake Cityu graditi budućnost. Ako stvarno misle krenuti u rebuilding oko ovih pickova i Favorsa, puno korisniji bit će im njegov ugovor dogodine. Favors nije ostavio nekakav bajan dojam do sada, ali postoji šansa da je Jazz u njemu dobio ako ne nositelja onda barem vrlo dobrog igrača za petorku. Što znači da su i Jefferson i Millsap potrošni, obzirom da njihovo prisustvo koči razvoj Favorsa i svih tih budućih nada.

Ove godine Jazz ima dva picka, jedan sigurno lutrijski (ovaj Netsa) i jedan potencijalno lutrijski (njihov). To znači da lokalni junak Jimmer stiže u klub i da se okreću takvom obliku promocije. Jimmer i Hayward garantiraju barem pristojno ispunjenu dvoranu, ali za nešto više trebat će im i Favors i barem jedan all-star igrač iz preostala dva picka.

Mislim, ovo što su dobili zauzvrat definitivno nije loše, ali postavlja se pitanje da li se su odrekli Derona u afektu, bez da su dobro razmislili. Jer, liga će poduzeti sve da u novom kolektivnom ugovoru što više oslabi moć igrača, a to znači da Deron sutra možda neće imati takvu moć kakvu su nedavno iskazivali Melo ili LBJ.

Opet, ako je svima puna kapa pizdeka kakvim se Williams pokazao, ovaj trade s Netsima je sasvim ok. Nije da su ionako igdje išli s postojećim rosterom (a to je izgleda ipak glavni razlog zašto Sloan više nije imao snage boriti se sa svakodnevnim zahtjevima trenerskog posla). Ostaje im ne samo nada već i solidni izgledi da će još dugo vremena biti dobri, a to je za ovako mali klub izuzetno važno.

A opet, ako ćemo biti realni, možemo samo reći sljedeće parafrazirajući LeBatarda - Salt Lake City, welcome to an egzistenze of irrelevance.

WASHINGTON

IN: Bibby, Evans, Crawford, pick prve runde

OUT: Kirk, Hilton

Wizardsima je ovaj prijelazni rok donio još jedan pick kojim će popuniti roster, a usput se i vlasnik Ted Leonsis pokazao kao totalna faca. Čovjek je poznat kao osoba otvorena navijačima i medijima, ima blog na kojem otvoreno piše o svojim Wizardsima i Capitalsima, a postom kojim se osvrnuo na trade Hinricha za Bibbya dokazao se i kao pošten čovjek koji ne treba medije ili druge blogere da racionalno seciraju njegove tradeove.

Bez puno umatanja istine, čovjek je priznao da je Hinricha trejdao samo za taj pick i kako mu je taj isti Hinrich praktički donio tri picka prve runde – lanjski Bullsa (koji su pretvorili u Kevina Seraphina) te dva Hawksa (lanjski u liku mladog Crawforda, te ovogodišnji pick). Ne radi se o nekim bajnim igračima, ali prilikom rebuildinga bitan je stalni priljev svježe krvi i talenta, a Wizardsi to imaju.

Dodaj još njihov visoki pick i ispada da ljudi rade dobar posao. Ništa spektakularno, ali pametno i strpljivo. Ono što će biti zanimljivo vidjeti je što će biti s Bibbyem. On ima određenu svotu garantiranu za iduću sezonu i neće biti lako tek tako ga otkupiti iako mnoge momčadi jedva čekaju da ga dodaju (Heat bi s njim i njegovom tricom u rotaciji umjesto Arroya automatski postao bolji) jer za Wizardse veću vrijednost ima ta njegova zadnja godina koja im može donijeti nešto u nekom budućem tradeu.

16Jun/100

no-cast (no)G6

Posted by Gee_Spot

Bit će ovo kratak osvrt jer ionako se nema što reći, barem ne o G6. Bila je to čista rasturačina. Lakersi su bili bolja ekipa od prve do zadnje sekunde i razbili su Boston na način kakav još nismo gledali u ovom Finalu. A nije da nismo vidjeli svega. Sad, reći da smo očekivali svašta i da nas ništa ne smije iznenaditi, u ovoj prilici bilo bi krivo - nitko nije mogao očekivati da će Boston djelovati nemoćno i staro kao npr. zadnja linija Australije protiv Njemačke navale. A onda opet, još bi gluplje bilo pokušati izvući neke zaključke iz svega ovoga jer, kao što smo do sada imali prilike naučiti, taman kad pomislimo da nešto znamo, pokaže se da znamo kitu.

Uglavnom, ako ništa drugo, znamo da u sedmoj više nema isprika. Ni jedna momčad nema prednost, nema ništa ćime bi ublažila pad. Jedna utakmica, jedan pobjednik, jedan prvak. Gladnija momčad, agresivnija momčad, osvojit će trofej. I to je sve. Ma koliko ovi Lakersi kad igraju najbolju igru djeluju moćno, još ih nikad nismo vidjeli da igraju protiv najmoćnijeg izdanja Bostona. Ili jesmo, samo tko će ga znati. Kvragu, ovo kao da nije Finale već vremeplov - te je Boston tren u 2008. pa su onda Lakersi u 2008. pa se opet vrate u 2010. Where amazing happens je opet potvrdio da nije tek slogan već - istina.

Mislim da se ništa bolje nije moglo dogoditi pravim fanovima košarke od suočenja s vanzemaljskom snagom karaktera i nevjerojatnim pritiscima koje ovi igrači podnose. Dok se ove pičkice na SP-u žale zbog lopte, vuvuzela, suigrača, hladnoće, tlaka, smoga i čega sve ne, NBA fajteri samo šute i rade. Nakon stotina utakmica, sada u seriji o kojoj im ovisi psihički mir, od nekuda moraju izvući snagu i kvalitetu a da nitko ne zna do koje krajnosti moraju iće jer protivnik je u svemu spreman odgovoriti. Strašno. Ultimativni strojevi, najbolji sportaši na svijetu u najboljem sportu. Ako to netko ne kuži, onda je, oprostite mi na otvorenosti - idiot.

Ozljeda Perkinsa, barem se to meni čini, najbolje je što se moglo dogoditi seriji. Lakersi imaju svoga šepavoga centra, Celticsi sada imaju svoga. Lakersi su izgubili dio moći bez Bynuma, red je da sada i Boston izgubi dio svoje. Jer ništa mi gore ne bi bilo nego da sutra nad eventualnom pobjedom Bostona stoji ta mrlja, da su je ostvarili na račun Bynumova izostanka.

A ni jedan ni drugi igrač nisu toliko važni (ako bi se već morao odlučiti, rekao bih da je Bynum malo važniji svojoj momčadi jer je, kad je u formi, puno opasniji po koš od Perka) da bi se od njihovih stanja radila drama. Kao što smo rekli, više nema isprika. U sedmoj pobjeđuje bolji i to je to. Potpuno nova utakmica, potpuno odvojena od serije. Zaboravite na ritam, na ikakva predviđanja. Sve što treba je dignuti dupe i pogledati to u izravnom prijenosu. Kao ni za njih, ni za vas nema isprike ako to propustite.

Sinoć je, pak, onaj tko je ostao spavati postupio vrlo lukavo. Iako nakon ovih utakmica koje počinju u 3 sata ni ne idem nazad u krevet, jer završavaju u 6 kada se ionako otprilike dižem, sinoć sam šmugnuo nazad u krpe čim je Boston početkom drugog poluvremena nastavio fulavati zicere - iako je agresivnost Lakersa vidljivo padala, umjesto da odgovore, Celticsi su se već bili predali. Pa što bih ja to gledao kad se ni njima nije igralo?

Uglavnom, nezgodna je to situacija za svaku momčad. Da li potrošiti energiju (koju ionako nemaš) ne bi li pokušao stići zaostatak stvoren u toj jednoj nesretnoj četvrtini (drugoj, u kojoj su ubacili 11 koševa) ili se pomiriti s porazom i sačuvati noge za sljedeći dvoboj? Boston je očito, svjesno ili nesvjeno, izabrao ovo drugo, samo sad ostaje pitanje psihe i povratka nazad nakon takvoga poraza. Jer, da su se odlučili na borbu, možda bi imali isti onaj poticaj kakav su sebi stvorili Lakersi kada su u prethodnoj utakmici iz slične izgubljene utakmice na kraju došli u poziciju da možda i pobijede. Uglavnom, nisu uspijeli, ali su uhvatili nekakav momentum, emociju, adrenalinsku inekciju za sljedeći put. Boston ima samo saznanje da su zgaženi.

Da neće ići dobro dalo se naslutiti već na početku, osobno nikada nisam čuo glasniju publiku od sinoćnje u Staplesu. Sve je gorilo, kao da se igra u Oklahomi i kao da svi imaju po dvije vuvuzele u dupetu. A kad je krenulo klasično mučenje Bostona u napadu, vrlo brzo je sve postalo jasno. Lakersi će uvijek lakše zabiti, a to Boston mora nekako anulirati obranom, skokom i pametnijim napadima.

Samo što sinoć ničega toga nije bilo. Obrana Lakersa bila je jednostavno fantastična, od kretanja do kontrole skoka. Od onoga što treniraš do onoga što te nitko ne može naučiti, a to je pristup. Za suprostaviti se fantastičnoj momčadi treba ti isto takvo izdanje, prosjek ne vodi nigdje. I dok se Boston još nekako držao, stigla je ozljeda Perkinsa nakon koje je momčad jednostavno već počela razmišljati o sedmoj. Ono, umjesto da sa par trica Raya Allena ili Piercea (kojega je sinoć Artest potpuno nadigrao) dobiju nekakav pozitivan podražaj, dobili su naj-negativniji mogući.

Boston nije nemoćan bez Perkinsa, ali mislim da će svatko radije uvijek izabrati 20 minuta onih njegovih širokih ramena i drvenih ruku od Sheedovih isforsiranih trica i natezanja sa sudcima. Takva gluma dobro dođe na desetak minuta, ne više. Mislim, Perk je pokazao da se može kontrolirati i izbjeći tehničku, a za Sheeda znamo da ne može. Eto mu sada šansa da dokaže da nije samo lajavac već da ga se isplatilo trpiti cijelu sezonu.

Uglavnom, obzirom da je Boston govorom tijela jasno dao do znanja da je tekma gotova već nakon 18 minuta, zanimalo me samo hoće li Doc uspijeti izvući jednu sjajnu četvrtinu iz svoje momčadi, čisto da pokaže da mogu. Kako je ikakva reakcija u nastavku izostala, to se samo pitam da li je to bio dio dogovora ili čiste nemoći kraj ovakvih Lakersa. Jer, ne samo da su ih ubili gledajući brojke, već su to napravili u svim dvobojima - čak su Farmar i Brown potpuno zasjenili Ronda svojim zakucavanjima. O ostalim dvobojima ne treba trošiti riječi.

A kad sam već spomenuo brojke, mislim da je dosta zapisati kako je taj 31 koš za poluvrijeme - sramota. Ajde, zaostajati 20 na poluvremenu i nije tako strašno, ljudi su se vraćali i nakon gorih iskustava. Ali imati -17 u skoku nakon 24 minute, e to sve govori. Uostalom, kakva sprdačina je postala utakmica, najbolje govore tweetovi novinara koji su pratili tekmu - u svima su glavne zvijezde bili likovi poput Farmara, Browna, Powella i Mbenge.

Ako ništa drugo, Doc ovaj put bar neće imati problema s motivacijom. Boston je najbolji kada se treba dignuti s dna. To je priča ove njihove sezone. I kad bolje razmisliš, jedino je pravo da je tako i završe. U svom zadnjem povratku prema vrhu, pa ma kako on završio.

p.s.

Eh, da, skoro sam zaboravio - znate kako je Demokratska Narodna Republika Koreja završila na SP-u? Pa zato što ju nije trenirao Slaven Bilić, naravno.

2Jun/108

THE FINALS FRONTIER

Posted by Gee_Spot

Odlična sezona stigla je do kraja, pred nama je samo još ova Finalna serija. Koja bi vrlo lako mogla završiti u sedam. Zašto? Pokušali smo pronaći odgovore zajedno, kao i lani. McGee i Sickre. Poanta je jednostavna – obzirom kako ove godine pogađamo, igrajte protiv naših favorita.

Gee:

Još tamo od pobjede Bostona u trećoj protiv Magica mozgam o ovom Finalnom dvoboju, tako da nemam što okolišati sa zaključkom – nemam pojma kome da dam prednost. Obično neka ekipa iz nekog razloga ostavi neki dojam, uvuče mi se pod kožu i dobijem osjećaj da su bolji od svih, ali ovaj put – ništa. Obično krećem u analizu kako bi potvrdio taj dojam, a ovaj put bit će obrnuto, analiziram da dođem do favorita.

Uglavnom, mislim da Boston ima bolji pedigre ove godine, razbili su Cavse i Magic, dvije momčadi koje su debelo iznad konkurencije koju su Lakersi prošli na Zapadu. Tu ćeš se možda i složit sa mnom, da je OKC možda i najteži protivnik kojeg su imali, a Utah i Phoenix usprkos talentu imaju takav propuh u reketu da se nisu mogli mjeriti s visokima Lakersa.

Ovaj put ti visoki idu na zid Bostona, koji pod košem ima, kad je zdrava, najbolju obrambenu unutarnju liniju u ligi. Obzirom na tanku klupu Lakersa, Boston čak i tu ima prednost, a na vanjskim linijama su u najmanju ruku izjednačeni. Kasnije ću malo detaljnije o svemu, ali ovako na prvi pogled, Boston bi definitivno trebao dobiti prednost. Ipak, neke stvari koje su pokazali Lakersi jednostavno mi ne dozvoljavaju tek tako preći preko njih.

Prvo, Kobe igra fantastično, u boljoj je formi nego u oba zadnja playoffa. Ono, potpuno je sjebao onu moju tezu da bi Lakersi bili najbolji na Zapadu i s bilo kojim drugim bekom šuterom all-star kvaliteta. Tip je zdrav, to je očito najvažnije, i nema tu ni traga nekim staračkim boljkama kakve je pokazivao lani protiv Denvera ili Magica. Igra u top formi, gotovo cijelu utakmicu, i radi sve. Razigrava, skače, igra obranu (ove godine najpotcijenjeniji dio njegove igre), zabija. Ja ne znam od kuda mu energija za sve to, ali znam da će biti najbolji pojedinac u Finalu.

Drugo, Lakersi iz nekog razloga doma igraju puno bolje, a ovaj put imaju tu utakmicu prednosti. OK, ovo je možda nategnuto obzirom da Boston igra bolje vani zbog te lude psihe koja uživa kada su svi protiv njih, ali, kažem ti, navlačim ovakve teze jer nemam pojma gdje bi našao da jedni imaju prednost nad drugima.

Sickre:

Ja nemam problema s izborom svog favorita. Zbog svih svojih grijehova u procjenama ove sezone, smatram da imam moralnu obavezu odabrati Celticse za nove prvake. Da ne bude samo da razmišljam navijački ili da me u ovom slučaju vodi osjećaj krivnje zbog ignoriranja Celticsa pred playoff, evo nekih brojki.

107, 112, 118, 115, 101, 103.

Gee:

Hm, nisam siguran ali mislim da to nije onaj niz brojeva iz Losta koji su se stalno pojavljivali svuda.

Sickre:

Ne znam ništa o tome, ali znam da je ovo broj koševa koji je LA primio u seriji protiv Sunsa. Od prve do šeste utakmice. Jest da je zapad, jest da je run'n'gun, ali je previše za momčad koja se diči i obranom. S druge strane, Celticsi su u cijelom play-offu primili više od 100 samo četiri puta. To je jedini pokazatelj koji mi nešto govori o omjeru snaga u seriji, jer se slažem s tobom da ona nadilazi racionalne okvire. Da, volim Celticse i iskreno nisam očekivao da će dogurati do Finala. Do fighta Piercea i Quentina Richardsona su djelovali kao veterani koji jedva čekaju da odu na godišnji. Međutim, sada su vjerovatno iznenadili i sami sebi jer igraju čak i iznad razine s početka regularnog dijela sezone. Lakersi s druge strane nisu uvjerljivi, i sam kažeš da su imali neusporedivo lakši put do Finala. I ostavili su slabiji dojam.

Gee:

Ne znam, teško mi je uspoređivati na osnovu tih serija, jer Orlando i Phoenix su totalno različite momčadi. Da su igrali protiv iste ekipe, možda bih nešto i znao. Uglavnom, između slamki za koje se hvatam, bacio sam pogled na dva susreta u regularnom dijelu.

Obje momčadi su dobile po jednu, i to svaka onu gostujuću. Koš razlika? 0. Zero. Lakersi dobili u Bostonu 90-89, Boston u Gradu Anđela 87-86 (doduše, Kobe nije igrao pa ne znam koliko je ta tekma relevantna – samim time i ova usporedba, kvragu).

Možda nije važno, ali pokazuje o kakvoj se izjednačenosti radi, stvarno imam osjećaj da će ovo biti najuzbudljivije Finale još tamo od dvoboja Bullsa sa Sunsima, Sonicsima i Jazzom. A po izjednačenosti trebalo bi biti negdje u rangu bitke Rocketsa protiv Knicksa. Ne tako krvavo, sigurno ne ni tako negledljivo, ali izjednačeno, bitka u sedam činova.

Sickre:

Pa ako će doći do takvih bitki, Boston kao bolja obrambena momčad ima prednost. Plus, iza sebe imaju dvije serije koje su ih pripremile na sve. I što je najzanimljivije, te teže protivnike su riješili puno uvjerljivije nego Lakersi svoje. Jednostavno, u stanju su odigrati sve što im je potrebno u datom trenutku, bilo da se radi o nekom potezu u obrani, napadačkom skoku u gužvi, trici ili ulazu. Čak i Rondov poluhorokskokšutnešto pomaže.

Gee:

Boston je definitivno u stanju igrati tu playoff obranu na granici hrvanja, i ako će sudci dozvoliti kriterij kakav su dozvoljavali u prve dvije utakmice u Orlandu, definitivno imaju prednost protiv Lakersa. Ali, obzirom da postoji opcija da sviraju svaki kontakt kao u prvih par utakmice finala Zapada, tu Bostonu ne možemo dati prednost. Jednostavno, ne znamo kako će se stvari razvijati.

Plus, čak i u tom ratničkom kontekstu, Lakersi su s Artestom i Bynumom (makar opet načet, bolji je od ičega što su imali prije dvije godine) spremniji nego što su bili prilikom zadnje bitke u Finalu, gdje su ih Celticsi namlatili. Kobe sada ima nekoga da mu čuva leđa. Također, nešto manje makljaži sklone karaktere pokrit će i fantastičan napad koji koristi svaku priliku. Svi se čude kako to Fisher, Artest i Odom odjednom zabijaju kako se sjete, kao da ne igraju u sistemu kojega već dobrih 20 godina još nitko nije naučio braniti. Dva tricaša na jednu stranu reketa, trojica se smjeste u trokut na drugu s tim da dvoje zauzme poziciju na postu, i kreni s kretanjem bez lopte i pravovremenim pasovima. Trokut je osnova košarke, a igre je jedna i pol momčad (ono što vrte Wolvesi smiješno je).

Sickre:

Da, ali bez obrane Lakersi ne mogu pobijediti. Možda imaju blagu prednost pod košem, ali Celticsi imaju veći izbor kvalitetnih rješenja na vanjskim pozicijama. Kad su momčadi ovako izjednačene, mogle bi presuditi sporedne stvari, poput dužine klupe i ozljeda. I tu je Boston u prednosti. Da, svi su umorni i slomljeni, ali ni jedan nije u tako lošem stanju kao Bynumovo koljeno. Bez njega, rupa u obrani je još veća a to znači da će je Rondo napadati kad god stigne. Također, bez pravog Bynuma previše je toga na Gasolu. Zar misliš da će on, nakon svega što ga bude čekalo u napadu, stići još odigrati važnu ulogu u obrani? Plus, Kobe i Ron mogu čuvati samo dva igrača, dakle netko od trojke Pierce, Ray i Rondo bit će slobodan.

Gee:

Kakvo podcijenjivanje Fishera. Čovjek je zaslužio respekt, zar nije i sad protiv Sunsa dokazao da ga se ne smije ostaviti samoga?

Sickre:

Tko je Fisher?

Gee:

Komedijaš. Ne, ozbiljno, međusobni dvoboji će definitivno odlučiti. Iskreno, prva misao koju sam zapisao kada sam počeo pripremati ovaj post bila je – tko će zaustaviti Ronda. Ono, zar on sam ne bi trebao dobiti ovu seriju prednošću koju donosi protiv Fisha? Ovaj ga ne može pratiti ni pod razno, znači Kobe će morati uskakati kao što je radio protiv Westbrooka. S druge strane, Rondo je u stanju zatvoriti Fisheru svaki kut i maksimalno mu otežati život u napadu. Rajon nije Steve Nash pored kojega je Fish zabijao kako je stigao.

Ipak, pitanje je u kakvom je stanju stvarno Rondo, nakon svih onih batina što ih dobio od Howarda (koji možda nije zabijao iz reketa, ali je namlatio cijelu ekipu Bostona, čime je po meni položio ispit i zaslužuje igrati playoff do kraja karijere).

Znači, ako je Rondo usporen i neće igrati na razini kako je odigrao prvih nekoliko utakmica protiv Magica, Boston će imati velike probleme s napadom. A oni postaju još veći kad uzmeš u obzir da Pierce tradicionalno muku muči s Artestom.

Sjećam se polufinala Istoka 2003. između Bostona i Indiane kada ga je Ron uštopao te praktički pretvorio u promatrača. Pazi, taj Pierce iz 2003. bio je Pierce u naponu snage, a ne veteran koji raspoređuje energiju kao danas. Zar nije i sam rekao da je razlog zbog kojega je puno bolje igrao protiv Orlanda nego protiv Cavsa taj što ga nije čuvao netko kao LeBron? I sada ga čeka još širi, veći, i daleko agresivniji stoper.

OK, jedan detalj moram istaknuti. Pierce je odigrao loše šest utakmica te serije, ali je briljirao u sedmoj, ključnoj. Tu njegovo kvalitetu u najvažnijim trenutcima utakmice uvijek je važno istaknuti jer njom se Lakersima izbija jedna velika prednost. Naime, Kobe je uvijek bio ubojica, završnica je njegovo vrijeme, ali sve što u zadnjih par minuta može on, može i Pierce. Kako očekujem seriju u kojoj će biti puno gustih završnica, to je itekako važan detalj.

Ta obrana Bostona na Kobeu također će biti važna, Ray, Pierce i Tony Allen rotirat će se i stalno mu biti na ruci. Ali, ne zaboravi da su nešto slično pokušali i Grant Hill i Jason Richardson. Nije da su u pitanju baš neki vrhunski stoperi, ali ako spuste njegov učinak na 30 koševa s 25 ili više ispucanih lopti, napravili su dovoljno.

Sickre:

A to uopće nije nemoguće, jer ma kako dobro igrao, Kobe neće moći igrati svih 48 minuta protiv tri solidna individualna čuvara i održati sjajni učinak iz prijašnjih serija. Znači, nema udvajanja koja će mu otvoriti prostor za asiste, a ako i napravi višak igrača čeka ga ostatak petorke Bostona. Najvažniji dio njihove obrane ionako je to kretanje i zatvaranje, u svakom trenutku dva ili tri suigrača spremna su pomoći.

Gee:

Da, to što Boston ima obranu s kojom može izbjeći udvajanja ogroman je plus, time praktički anuliraju učinak Fishera i Artesta koji se pokazao itekako bitnim protiv Sunsa. Oni su jedan na jedan nemoćni, sav učinak će im ovisiti o preciznosti, a uvijek će im netko biti na ruci. Ali, ako je utjeha, ne bi bolje prošao ni Ariza, tako da barem možemo reći da je Mitch Kupchak bio u pravu kad je doveo Rona, tip je odigrao sjajan playoff.

Čak bih rekao da Lakersi nemaju ni tu blagu prednost pod košem, i sam kažeš da je Bynum možda u najgorem stanju od svih sudionika Finala. Mislim, lako je bilo dominirati nad Boozerima i Amareima, hajde ti onako skači i dominiraj u reketu protiv Perka, Big Babya i Garnetta. Mislim da Odomu i Gasolu neće biti lako. Nimalo.

Perkins će sigurno preskočit jednu utakmicu zbog tehničkih, važno je samo da ih ne bude više (a moguće je da ih bude, obzirom da nakon suspenzije koju može dobiti npr. već za drugu tekmu, sljedeća kazna slijedi već nakon dvije nove tehničke, tako da ga možda ne bude ni u npr. petoj). Tu će biti malo pošteđeni batina, ali naglašavam malo, jer Sheed se bori svim srcem, a intenzitet kojim igraju KG i Davis je nenormalan.

Sheedu i dalje nisam oprostio očajnu igru u regularnoj sezoni, ali činjenica je kako je koristan, posebice kao back-up petica. Big Baby i Garnett nude uglavnom sjajnih 48 minuta na četvorci, i mislim da im baš odgovara dvoboj protiv Gasola i Odoma. Naime, KG će se konačno odmoriti obzirom na Gasolovu mekšu igru, uglavnom licem i dalje od koša, dok će agresivnijeg i energičnijeg Odoma Big Baby jednako izmoriti na drugoj strani.

Čekaj, mislim da sam došao do svog x-faktora. Lakersi su gazili zbog te rotacije pod košem, na račun skokova i koševa iz reketa. Protiv Bostona taj dio igre im neće donijeti prednost. Dakle, sve pada na Kobeova leđa. A obzirom kako igra, to nije mala stvar. Samo, nekako mislim da će nedostatak podrške presuditi.

Sickre:

Znači, slažemo se da će Boston osvojiti naslov?

Gee:

Pa, previše sitnica mi vuče na njih.

Sickre:

Lakersi možda imaju prednost u treneru, Phil će lakše pronaći načina da se prilagodi nego Doc koji igra na kartu srca i borbenosti. Ali, to bi mu trebalo biti sasvim dovoljno u Finalu. Navijače ne treba ni spominjati, obje skupine su maksimalno napaljene, ipak je ovo jedan od rijetkih američkih derbija koji je u stanju izazvati potpunu mržnju prema protivniku. Mediji su odavno počeli s pumpanjem atmosfere, s tim da i ovdje Boston ima prednost jer Lakersi uvijek imaju previše šminkera na tribinama, čak i kada je ovakav rat u pitanju.

Gee:

Da li je moguće da te ništa ne plaši kod Bostona?

Sickre:

Više od ičega, uključujući i Kobea, plaši me Rondovo stanje. Znamo da on nije ni upola dobar bez fizikalija. Ako je načet, Lakersi mogu iskoristiti njegove slabe strane poput šuta iz vana i slobodnih. Kako biti siguran da je u pitanju samo bol od Howardovih udaraca? Što ako je nešto ozbiljnije?

Sheed je s druge strane vjerovatno sveden na promatrača, mislim da kada te u tim godinama i s takvim pristupom treningu kakvoga je on iskazivao kroz sezonu stisnu leđa, e onda te stisnu. Teško da će previše pomoći, što u slučaju Perkinsovih suspenzija definitivno prebacuje ulogu favorita na stranu Lakersa.

Gee:

Mene najviše plaši što u cijelom ovom preokretu u kojem je Boston uspio razbiti sve naše stereotipe stvorene tijekom sezone – od stare, istrošene i bivše momčadi dokazali su da i dalje imaju srce ratnika i prvaka, igraju obranu kakvu nitko drugi ne može, kada im igra velika trojka i kada Rondo leti po parketu nitko ih ne može braniti - jedan stereotip ipak ostaje. Točnije, riječ je o dokazanoj činjenici koja govori da Boston uredno gubi završnice, posebno su klimavi u drugoj i zadnjoj četvrtini. Dakle, otvore sjajno, puni energije, i onda kako energija lagano pada, tako kreću izgubljene lopte, lošija obrana, jalovi napad. Uspijeti održati tu ravnotežu bit će jako važno. Uspiju li Lakersi cijelo vrijeme biti u egalu, ući u završnicu s manje od deset koševa zaostatka, imat će šansu. Osim ako baš u Finalu Boston i taj stereotip ne razbije. Što me uopće ne bi čudilo.

Sickre:

Kad bacimo sve na stranu, ostaju nam dvije maksimalno napaljene momčadi. Koje možda nisu u sjajnom fizičkom stanju, ali jesu u mentalnom jer su rasli sa svakom playoff utakmicom i s razlogom su tu gdje jesu. Igrat će se sedam utakmica i Boston pobjeđuje jer je u stanju odigrati obranu na najvišoj razini i zato jer može pobijediti u gostima bilo koga te mu pritisak sedme u Los Angelesu neće pasti teže od uloge favorita Lakersima u tom trenutku.

Ključ serije je Rondo, cijelu sezonu najbolji i najkonstantniji Celtic. Razlika koju napravi protiv Fishera bit će ključna.

Gee:

Slažem se oko svih ovih stvari na kraju, Boston pobjeđuje u sedmoj, a Rondo je novi MVP, s prosjekom od 18 koševa, 14 asista i 8 skokova.

Jedini problem sa svim ovim? Obzirom da smo se obojica složili oko ishoda, a obzirom na dosadašnje prognoze, sve sam skloniji kladiti se na Lakerse.