ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

18Oct/136

NORTHWEST

Posted by Gee_Spot

THUNDER

NAPAD: 109.6 (3.)

OBRANA: 102.6 (4.)

RASPORED: 15.

SCORE: 56-26

THIS WAS THEN

Iako su pred sam početak sezone ostali bez Hardena zbog očito stroge klupske politike o raspolaganju salary capom (ili ako hoćete možete to nazvati i škrtost), Durant i društvo nisu izgubili ni koraka na razvojnom putu. Bolni poraz od Heata samo je dodatno natjerao nositelje da preko ljeta rade na igri, što je dovelo do najboljih sezona karijere udarnog dvojca – Durant je postao all-round klasa sposobna odvesti momčad do kraja, a Westbrook je na povećanu odgovornost odgovorio povećanom učinkovitošću, izvevši tako konačno skok iz Robina u Batmana. Ili možda Spidermana.

S ozbiljnijim pristupom ove dvojice u defenzivi obrana je po prvi put dosegla šampionsku top 5 razinu, ali ono što je posebice fasciniralo bila je lakoća kojom su nadmašili dotadašnje najbolje napadačke rezultate, ostvarivši koš razliku na kojoj je pisalo NBA prvak. U tome im je pomogla spomenuta ozbiljnost Duranta i Westbrooka koji si više nisu mogli priuštiti odmor u napadu bez Hardena kao zaštitne mreže, ali i fenomenalna šuterska sezona Kevina Martina koji je u manje zahtjevnoj roli spot up mamca - briljirao.

Također (moramo češće koristiti ovu riječ obzirom na novog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije), činjenica da je Ibaka izrastao u nepogrešivog pick & pop majstora dodatno je ojačala napad koji je uspio u nemogućem, biti najbolji u NBA konkurenciji usprkos tome što je često igrao 4 na 5 (šifra: Perkins) – kreatori kao Durant i Westbrook puno lakše improviziraju dok znaju da mogu baciti povratnu takvim snajperima. Jasno, s Collisonom umjesto Perka napad je išao na još jednu razinu iznad, ali obzirom da su i Perkins i Collison, pa i Sefolosha, trošili lopte na razini slučajnih prolaznika (uzimali su samo 11% napada kad su bili na parketu), njihov utjecaj ionako je zanemariv, samim time i rezultati koje je donosio.

Nažalost, nesretni sudar sredio je Westrbookovo koljeno baš u trenutcima kada je fenomenalnu regularnu sezonu trebalo okruniti još jednim Finalom, što je rezultiralo potpunim raspadom sistema – Durant je kao jedina rasna opcija i dalje bio izuzetno učinkovit, ali kvalitetnoj obrani poput one Memphisa bilo je jednostavno usporiti ga znajući da se ne moraju plašiti Westbrooka. Naravno, to je dovelo do povećane potrebe za kreacijom Ibake i Martina, odnosno za većom potrošnjom Sefoloshe i Collisona, što je bilo teško izvesti sistemski obzirom na to da su do jučer igrali strogo definirane uloge, da Scott Brooks nije improvizator i da je Ibaka još uvijek previše sirov za biti išta više od igrača zadatka u napadu.

THIS IS NOW

Sezona počinje sličnom pričom kao i lanjska – zbog kontrole salary capa, Thunder se odrekao Martina, što znači da će daljni razvoj ovisiti o novom napretku Duranta, Westbrooka i prije svega Ibake, ali i stasavanju nekog od mladih igrača poput Jacksona i Lamba. Samo, tu sličnost s lanjskom sezonom završava – Martin je bio dokazani NBA strijelac, dok je Lamb još uvijek projekt, a Jackson nema ni blizu potrebne spot up kvalitete da zaigra rolu tako rasne podrške.

Također, pitanje je koliki plafon još imaju Durant i Westbrook obzirom na svemirsku razinu na kojoj već igraju, a i koliko će Westbrooku uopće trebati da uhvati formu nakon ni malo benigne ozljede. Oprezni Thunderovci odlučili su se za još jednu minornu operaciju istog koljena kako bi uklonili sve rizike, što znači da će u najboljem slučaju Westbrooka vratiti na parkete oko Božića – iako se radi o čovjeku od čelika s isto tako čeličnim plućima koji do ozljede koljena nije propustio ni jednu utakmicu u karijeri, ovolika pauza od košarke uz propušteni trening kamp u stanju su ostaviti traga na razini igre čak i onih najvećih.

Dakle, na napadački učinak sličan lanjskom mogu zaboraviti, ali sistem usprkos svemu ne vidi značajniji regres – iako je ova treća pozicija rezultat prognoze koja na uključuje dvadeset utakmica bez Russa, Thunder bi i tijekom tog perioda samo na račun Duranta trebao zabijati više nego dovoljno za top 5-6 učinak. Dijelom zbog Jacksona koji može solidno pokriti onaj slasherski element Westbrookove igre, a dijelom zbog izuzetno laganog rasporeda tijekom kojega Thunder ima tek nekoliko sudara sa Zapadnim silama.

Obrana bi pak trebala nastaviti igrati na top 5 razini uspostavljenoj prošle godine. Brooks nije genije, daleko od toga, uostalom to najbolje pokazuje činjenica da nije imao spremno ni par poštenih akcija nakon što je Russ otpao, ali njegova tvrdoglavost pomogla je barem u nečemu – odbijajući koristiti Duranta na četvorci kako bi otvorio vrata još jednom strijelcu u postavi, što je najčešći razlog stalnih kritika upućenih na njegov račun, odnosno ostajući vjeran igri s dva klasična visoka, zatvorio je reket do mjere o kojoj Knicksi ili Heat, da spomenemo samo momčadi koje su napravile slične poteze sa svojim uber-trojkama, mogu samo sanjati.

Ibakina lakoća stizanja u pomoć i bananiranja te Perkinsova sposobnost guranja u postu su temelj, ali ne treba zanemariti ni dužinu Duranta i Sefoloshe koji na bokovima nude danas možda i najbolji stoperski par swingmana u ligi (svakako top 2 uz Wadea i Jamesa). Istina, Ibaka nije idealan kao zadnji čovjek obrane, a ni Perkins nije od koristi kada na suprotonoj strani nema post-up centra teškog 140 kilograma, ali ova širina opcija omogućuje im da budu kvalitetni obrambeno u mnogim kombinacijama, što će biti presudno u sezoni u kojoj napad neće biti toliko dobar kao lani.

Ključno je dakle pitanje može li ovakav Thunder otići do kraja? Znamo koliko su dobri kada su kompletni, ali u ovoj gadnoj konkurenciji na Zapadu, posebice s momčadima poput Spursa i Grizzliesa koje su u naponu snage i s izuzetnim potencijalom Rocketsa i Clippersa koji može eksplodirati i gurnuti ih korak naprijed svakog trena, neće biti lako bez jače klupe. Lamb ima potencijal u svakom pogledu, ali da igrač druge godine tek tako uskoči u izuzetno važnu rolu treće opcije, bio bi rijetko viđen presedan.

A to je ono što je Martin praktički odrađivao sam i što je moglo proći isključivo zbog toga što su Russ i KD takvi učinkoviti potrošači koji bez problema mogu zabijati na vrhunskoj razini okruženi s čak 3 igrača zadatka, pardon dva igrača zadatka i jednim drvetom (njihova startna petorka tako bi ofenzivno, čak i da igrač Martinove klase nije nikada ulazio na parket, bila dovoljno dobra za top 7 učinak usprkos svim felerima, što jasno govori kako je lako posložiti dobar napad oko takvih talenata).

Uglavnom, nekakav trade za pojačati se na bokovima je neophodan, ali, obzirom na ne baš atraktivne mlade igrače koje su doveli zadnje dvije godine usprkos lutrijskim pickovima koje su dobili od Rocketsa, to neće biti lako. Adams i Lamb svakako imaju težinu za neku momčad u rebuildingu, ali, ako računamo da će pri tome morati biti dovoljni da netko prihvati i preskupi Perkinsov ugovor, dolazimo do računice koja baš i ne obećava. A nije da je Thunderu dovoljan samo back-up centar kao Clippersima ili spot-up šuter kao Rocketsima - njima treba kreator koji može nositi teret treće opcije, što dodatno sužava tržište.

PLUS

Westbrookov izostanak bit će idealan da Durant od starta sezone udari ritam za lov na prvu MVP titulu – učinkom svakim danom sve bliži Jamesu, KD će trebati nositi dodatan teret u svim fazama igre što bi moglo dovesti do nekih od najboljih individualnih perioda košarke svih vremena. Ne propustite.

MINUS

Ne pronađu li novo rješenje na boku, mogu preživjeti samo ako dobiju sjajne partije od onoga što imaju. I tu dolazimo do problema – ako i uračunamo da će Lamb i Jackson odraditi svoje, uvijek postoji opasnost od toga da izuzetno bitni Collison jednu od boljih sezona nadogradi jednom lošijom (što je doduše mali rizik obzirom na njegovu pouzdanost u ulozi trećeg visokog), da se Perkins potpuno raspadne i ostavi ih bez svoje 1 na 1 obrane (bez njega u napadu su ionako naučili igrati) i da Fisher odigra puno važniju rolu nego što bi trebao (povratkom Westbrooka za njim bi trebala prestati potreba, ali, s Brooksovom vjernosti ovim jednodimenzionalnim veteranima, kakav je i sam bio kao igrač, nikada ne znaš, možda Fisha opet gledamo u playoff minutama što vjerojatno znači da će Oklahoma još jednom ostati kratka).

Ne tako davno smo govorili kako Thunder s playem poput Westbrooka i trenerom poput Brooksa nikada neće osvojiti naslov, a danas znamo da povećana važnost Duranta kao kreatora, uz igrački razvoj obojice, Westbrooka izbacuje iz te jednadžbe - s njim je itekako moguće osvojiti naslov. Međutim, teza o Brooksu i dalje stoji – kad se samo sjetimo onog njegovog zbunjenog pogleda nakon što je ostao bez Westbrooka i nedostatka ikakve vizije u planiranju igre i slaganju novih rotacija protiv Rocketsa i Grizzliesa, teško se osjećati sigurno.

NUGGETS

NAPAD: 107.3 (9.)

OBRANA: 106.9 (19.)

RASPORED: 8.

SCORE: 41-41

THAT WAS THEN

Usprkos ozljedama Lawsona i Gallinaria, 1A i 1B opcije u njihovom "deset jednakih" sistemu, zbog kojih su obojica propustili po mjesec dana akcije i barem još toliko odigrali izvan forme, Karl je iz Nuggetsa još jednom izvukao maksimum. Tako nije izgledalo tijekom lošeg ulaska u sezonu kada je Denver, ponajviše zbog užasnog rasporeda i nedostatka šuterske forme, izgledao kao 50-50 momčad, ali, čim su se preselili u Colorado i započeli niz domaćih utakmica, stvari su legle na svoje mjesto – Karl je opet posložio top 5 napad od momčadi bez pouzdanog tricaša i post-up prijetnje (ako ne računamo dr. Millera), oslanjajući se još jednom na ritam (samo su Rocketsi igrali bržu košarku), tranziciju (nitko nije zabio više) i hrpu ulaza iz svih mogućih pozicija (što je bilo dodatno olakšano odlukom da Gallinari često igra na četvorci kako bi se otvorilo još jedno mjesto za krilo koje može napasti iz driblinga).

Čak i to što nisu iznuđivali slobodna bacanja u rangu klasične Karlove momčadi nije predstavljalo problem jer su kupili ogromnu količinu skokova u napadu, što im je efikasnost diglo debelo iznad prosjeka. Ukratko, Karl je još jednim doktorskim radom na temu uspješnog improviziranog napada maskirao sve slabosti svog rostera, slabosti koje se možda ne bi manifestirale tako rano u playoffu da pri kraju sezone nisu ostali bez Gallinaria. Ovako su već u prvom krugu Warriorsi iskoristili nesposobnost Nuggetsa da realiziraju organizirane napade te istovremeno brane sredinu i tricu.

Još jedan bitan aspekt uspjeha Nuggetsa krio se i u malom poboljšanju obrane koja je uz one klasične vrijednosti poput presinga na loptu ovaj put imala i pravog stopera na boku u Iguodali plus još dva solidna i aktivna igrača poput Brewera i Gallinaria, ali sve je to bez prave centarske linije bilo osuđeno na krah u svom tom kaosu stalnih preuzimanja i rotacija – da bi zatvorili reket usprkos manjku centimetara, često su udvajali, što je ostavljalo perimetar otvorenim iznad svake dopustive razine.

Tu negdje su i počeli problemi između Karla i uprave kojoj nije bilo jasno zašto su doveli i skupo platili centra (McGee) koji bi upravo trebao učvrstiti zadnju liniju ako ga Karl ne koristi ili ga ne zna koristiti (a ni to nije nemoguće – kad pogledaš njegove momčadi od Sonicsa preko Bucksa do Nuggetsa, vidiš da Karl u životu nije igrao s centrom koji je i u napadu i u obrani imao išta više od sporedne role, dakle ako mu McGee nije mogao pomoći da razvuče reket ili skače, jasno je zašto je preferirao Koufusa koji zna svoje mjesto pod suncem). Svejedno, jer svaka kombinacija visokih Denvera igrala je ispodprosječno u obrani (čak su i individualno podbacili svi osim Koufusa koji je barem imao snage za guranja pod košem), što se opet može predbaciti i taktici koja je, naglašavajući preuzimanje i visoke izlaske centara nakon screen igre, ostavljala na milost i nemilost solidnu rotaciju na bokovima zaduženu za sijanje terora pritiskom na linije dodavanja i koja se tako često nalazila ni na nebu ni na zemlji (drugim riječima, možemo zaključiti kako su Nuggetsi bili bolji nego što bi bili inače samo za Iggya i ne bi bili daleko od prave istine).

THIS IS NOW

Nuggetsi su tako pomalo neočekivano odradili još jedan rebuilding u hodu, drugi u manje od tri godine, ali problem je što ovaj put nema Karla da posluži kao osigurač kao kada su iz ere Anthony prelazili u novo doba. U nadi da su u njemu pronašli čovjeka koji će znati iskorititi McGeea i posložiti obranu, Nuggetsi su angažirali Briana Shawa, učenika Phila Jacksona i vjerojatno jednog od rijetkih stručnjaka danas u ligi koji preferira igru kroz post, što je uostalom dokazao i volumen akcija koje su Pacersi vrtili kroz Hibberta zadnjih par godina.

Osim Karla ostali su i bez dokazano aktivnog i sposobnog GM-a Ujiria, kojega je nova uprava Raptorsa preplatila kao trofej, zadovoljivši se angažmanom dojučerašnjeg asistenta Hornetsa/Pelicansa, Timom Connelyem. Kako će novi dvojac na čelu košarkaških akcija reagirati nema pojma nitko, sve opcije su otvorene, ali možemo pokušati s nekoliko pretpostavki.

Connely će sigurno godinu provesti na telefonu u pokušajima da se riješe nekog od suvišnih veterana, ali što će tražiti zauzvrat teško je reći obzirom da su slaganjem rostera za novu sezonu povukli cijeli niz nepotrebnih poteza koji odišu manjkom vizije (čitaj: preplaćivanje veterana koji im ni malo ne pomažu da se izdignu iz prosječnosti u koju su zapali ne prikazuje Connelya kao buduću GM zvijezdu). Dakle, na ovom frontu stvari ne izgledaju dobro, posebice kad uzmemo u obzir vlasnike koji bi htjeli maksimalne rezultate s minimumom rizika.

Shaw, sudeći po predsezoni, planira napustiti ubitačan ritam igre kojim je Denver ostvarivao ogromnu prednost na svom parketu (koju je Karl godišnje znao pretvoriti u nekoliko pobjeda viška, a lani barem u 6-7) i bazirati se uglavnom na organiziranim napadima kroz post akciju što ne zvuči obečavajuće – Shaqu je trebalo par godina da nauči igrati trokut, ali McGee nema ni približno visok košarkaški IQ kao Shaq pa zaključite sami kako će to izgledati u startu, makar Shaw sigurno neće nametati ovakav napad većinu vremena već povremeno, da započne proces koji će trajati više godina.

Novopridošli Hickson ima solidan pick & pop potencijal, Faried ima beskonačnu energiju u napadačkom skoku, ali sve skupa teško da može donijeti onu razinu koju je lani prezentirao napad Nuggetsa. Naravno, kako nijedan sistem namijenjen projekcijama u kojega u startu ulaze isključivo ranije ostvarene brojke ne može znati koliki će regres izazvati promjena trenera i filozofije igre u učinku pojedinih igrača, tako ni ovaj moj ne zna kako će jedan Lawson ili Gallinari igrati pod novim trenerom.

Ali, držeći se ovih bazičnih zamjena imena na rosteru i kombiniranjem minuta, izgleda kako će napad Nuggetsa zadržati solidan učinak, taman negdje iznad prosjeka. Razloga za vjerovati u takav scenarij ima – već smo rekli da je Karl uspio gotovo nemoguće, trikovima sakriti nedostatak trice, što znači da bi u ovoj verziji trica mogla sakriti nedostatak brzine – Lawson i Gallinari, koju su relativno pouzdani šuteri i definitivno najbolji koje su lani imali, ostaju u glavnim ulogama, dok minute Iguodale i Brewera, ispodprosječnih šutera za poziciju, idu tricašima poput Robinsona i Foyea (obojica su iznadprosječni šuteri s preko 40% za tricu i s više od dvije ubačene trice po utakmici što je naspram 30% šuta lanjskih bekova i jedva dvije ukupno pogođene po susretu više nego udvostručen učinak), a Shaw će vjerojatno manje koristiti Millera u kojega je Karl imao potpuno povjerenje, čime će također razvući obrane (te minute će također dobiti ili Robinson ili Fournier).

Čak i da jedan Chandler ne ponovi onako netipično dobru šutersku sezonu, mladi Fournier i Hamilton djeluju sposobno uskočiti na bokove i donijeti kreativnu iskru, tako da bi se promjene u napadu do neke mjere mogle sanirati, jasno ako Shaw ne bude pretjerao u količini akcija za McGeea i ako izdrži dok se Gallinari ne vrati u formu (što bi se trebalo dogoditi negdje polovinom sezone).

Tako da najveći problem Denvera ostaje obrana. Iako i na ovom dijelu parketa možemo očekivati promjene, tipa puno manje rizika u pritisku (jer nema takvih atleta kao što su bili Brewer i Iggy) i puno više zone (a samim time i manje izlazaka McGeea prema vani, što bi trebalo popraviti njegov učinak u zaštiti reketa), nitko ne može reći da će Nuggetsi znati što rade u defanzivi.

Više nemaju bokove za forsirati tranziciju, a dok se ne vrati Gallinari imat će problema sastaviti ih i za odigrati pozicionu obranu. Foye i Robinson nemaju visine za braniti swingmane, Fournier i Hamilton nemaju iskustvo, a Chandler nema šljakerski mentalitet, što znači da će zadnja linija imati puno važniju ulogu nego lani. A znamo kako je to izgledalo – McGee pojma nema što treba raditi čim ne stoji ispod koša, Faried nema ni visinu ni snagu za išta osim zujati uokolo, a Hickson, još jedan kralj promašenih rotacija, uglavnom snagu čuva za napad.

Sad, više zone i manje rizika mogu pomoći, ali nekako je teško zamisliti da dvojac McGee-Hickson odjednom nauči čitati situacije i da Faried odjednom uspije braniti 1 na 1. Veteran Arthur koji je stigao iz Memphisa tu im neće pomoći jer, usprkos tome što ima neosporan obrambeni IQ, više se nije u stanju kretati na NBA razini nakon ozljeda ahilove i koljena, za Randolpha vrijedi isto što i za Hicksona i McGeea plus nema ni snage za gurati se pod košem, a zašto su potpisali Mozgova znaju samo oni (znamo i mi, zato što im treba još jedna masivna petica za slučaj da McGee upadne u probleme s osobnima, a osobne i solidna poziciona obrana su sve što će dobiti od Rusa).

PLUS

Ovo je eksperiment, ali Shaw barem ima dovoljno sastojaka. U teoriji, na raspolaganju ima 12 igrača koji mogu završiti ili na dnu klupe ili kao dio jezgre, a sve ovisi o tome kako će posložiti kockice. Budu li i on i GM pravovremeno reagirali tijekom duge sezone, Denver može ostati u trci za playoff.

A u tome će im pomoći jedna prednost koju uz njih ima samo još jedna momčad u ligi (Jazz), a ta je zemljopis. Iako Shawov sporiji stil igre ne bi trebao do maksimuma koristiti prednosti poput manjka kisika kod protivnika u zadnjoj četvrtini, one će i dalje biti prisutne - dolazak na nadmorsku visinu na koju nisi navikao, u suludom NBA ritmu i to nakon jednog od najnapornijih letova uopće (od kuda god kretali i u kojem god se ritmu putovanja nalazili, dolazak do Denvera uvijek je svojevrsna mini turneja), Nuggetsima uvijek može donijeti nekoliko pobjeda viška.

MINUS

Iako tu ima dosta poznatih lica, ovo je nova momčad, što znači da će im svima trebati popriličan period uigravanja. Lawson i Gallinari su neosporni lideri i nositelji, ali kad uzmeš da će Lawson imati puno više tereta i odgovornosti u puno težem kontekstu (čitaj: moguć pad efikasnosti) dok uči novi sistem te da će Gallinari kao padobranac upasti u momčad usred sezone, bez trening kampa i u upitnoj formi, teško je reći koliki će dio tereta moći sami iznijeti. A bez jednog od njih u blizini, ne vidim igrača na rosteru Nuggetsa koji može povući usprkos tome što imaju ovakvu dubinu.

Kad uzmemo u obzir u kakvoj diviziji igraju i da sistem praktički projicira i njih i Blazerse i Wolvese kao momčadi na identičnoj razini u borbi za zadnju playoff poziciju, jasno je kako razloga za prevelik optimizam nema. Talenta je dovoljno da se stvar ne raspadne, ali ne toliko da mogu računati na playoff čak i ako Shaw uspije ostvariti sve što je zacrtao (a neće) – Denver danas više ovisi o tome koliko će Blazersi popraviti obranu i koliko će Wolvesi imati problema s ozljedama nego sami o sebi.

Što nas dovodi do najgoreg od svega – ova franšiza više nema viziju. Možda su Connely i Shaw dugoročna rješenja, ali za njihovo dobro mora se odrediti jasna strategija. Dakle, ako je ovo skrpana momčad kako bi se opravdalo ulaganja u Lawsona, Gallinaria i McGeea, onda je to nažalost krivi put. Ali, ako je ovo tek početak jednog perioda u kojem će njihove ugovore, a posebice onaj Chandlera, pokušati pretvoriti u resurse, onda je to skroz ok, ali ne bi škodilo da se u taj rebuilding išlo malo agresivnije, pa makar i na štetu ovogodišnjeg scorea.

BLAZERS

NAPAD: 106.8 (11.)

OBRANA: 107.1 (20.)

RASPORED: 4.

SCORE: 41-41

THAT WAS THEN

Nakon tragedija s Odenom i Royem te gomilom problema na svim razinama uprave koje su neminovno dovele i do jedne sezone za zaborav kakva je bila ona tijekom lockouta, Blazersi su se lani konačno odlučili stabilizirati oko novog GM-a i novog trenera. Ali, ne i sasvim okrenuti novi list – postojeća jezgra s Aldridgeom, Batumom i Matthewsom činila se kao sasvim dovoljan oslonac za neku novu kvalitetnu momčad, a optimizam se činio utemeljenim nakon što su u rookie playu Lillardu našli svog generala budućnosti.

Međutim, problemi s pozicijom centra i klupom stopirali su svaki eventualni napredak. Hickon je, naravno ne isključivo svojom krivicom, bio katastrofalan u svim aspektima obrane, ali Sttots ga je žrtvovao u sredini u pokušaju da sačuva Aldridgea za napad iako je ovaj svoje minute odigrane na petici odradio standardno solidno.

Što se klupe tiče, bez udarne četvorke na parketu Blazersi su igrali košarku goru čak i od klupe Bobcatsa. U lanjskoj analizi učinka klupa bili su uvjerljivo 30. po učinku, ali i po količini odigranih minuta, što znači da su i na taj način starteri patili – morali su igrati puno više nego što je planirano, a boljeg dokaza od toga da je Lillard skupio najviše minuta u ligi u svojoj rookie sezoni, dakle više od jednog Duranta ili Jamesa, ne treba (urnebesan je i podatak kako je Batum bio u top 20 igrača po minutaži iako je odigrao 73 utakmice).

U ovim uvjetima ni na trenutke sjajan napad nije bio dovoljan da se pomaknu s mjesta – kad su počeli otpadati Aldridge, Batum, pa čak i neuništivi Matthews, igra im se srozala do te mjere da su sezonu završili s gotovo identičnim scoreom kao i godinu ranije. Razlika je pak bila u kontekstu – dok su godinu ranije svi smatrali neobjašnjivom katastrofom, ovaj put je mizeran rezultat dočekan s razumijevanjem i vjerom da sitni popravci Blazerse mogu opet izbaciti na pravi put.

THIS IS NOW

Svoja dva ogromna problema, obranu i klupu, Blazersi su ovog ljeta sasvim solidno zakrpali. Naravno, u skladu s mogućnostima – kada već imate skupu jezgru na okupu, opcije su vam u startu limitirane. Uglavnom, Robin Lopez bi trebao biti zamjena za Hicksona, što je u startu dobra vijest jer, za razliku od čovjeka koji je prošle sezone glumio centra, Lopez je stvarno centar.

Netko zloban bi sad dodao da kakav je to centar koji je lani igrao startne minute za jednu od tri najgore obrane lige, ali ne bi bilo pošteno pripisati Lopezu potpunu odgovornost za probleme Hornetsa. Bez njega na parketu bili su najgora obrana lige, s njim bi se motali negdje oko 25. pozicije, što je na kraju rezultiralo tim finišem između, na 28. mjestu.

Čovjek dakle nije igrač u rangu visokih koji mijenjaju tijek utakmice, ali sasvim je pristojan back-up centar koji bi u limitiranoj roli i uz nešto bolji sistem mogao Blazersima donijeti stabilnost u zaštiti reketa koju lani nisu imali. I jedno i drugo je realno očekivati jer je Stotts već najavio kako će igrati puno manje riskantnu obranu s više zonskog pokrivanja od strane visokih za razliku od lanjskog plivanja Hicksona i Aldridgea na pick igri.

Međutim, čak i da potpuno promjene obranu i da Lopez odigra sezonu bez greške, Blazersi će teško dobivati utakmice na ovom dijelu parketa. Naime, poštene dubine pod košem i dalje nema (i Robinson i Leonard su klinci koji tek trebaju dokazati da mogu braniti NBA napade, jer to u rookie sezoni nisu ničim potvrdili, dok je LMA solidan, ali ne i spektakularan obrambeni igrač), Batum i Matthews usprkos zanimljivom all-round talentu nisu stoperi, a Lillard, iako teško može odigrati onako loše kao u rookie sezoni, nikada neće biti obrambeni faktor na poziciji.

Srećom, to što će obrana i dalje opasno koketirati s donjom trećinom po učinku manje će se isticati zbog Williamsa kao combo opasnosti s klupe i Wrighta kao spot-up mamca. Šteta što su ostali bez rookiea McColluma koji je sredio isto stopalo zbog kojega je već propustio jednu godinu NCAA košarke, ali paljba ove dvojice bit će sasvim dovoljna da se učinak klupe prema lanjskoj igri čini kao potpuna renesansa.

Međutim, da li je to stvarno dovoljno da Portland opet uđe u playoff, a kamoli da opet bude momčad sposobna boriti se za vrh Zapada? Sistem je skeptičan jer čak ni popriličan pomak u oba smjera ne smatra dovoljnim pored ove konkurencije na Zapadu gdje svi ovise više o zdravstvenom kartonu protivnika nego o samima sebi.

Blazersi su osrednja momčad koju spasiti može samo ili potpuno neočekivan napredak u obrani i napadu, što je moguće samo ako dobiju kompletne sezone od udarnih top 8 igrača i ako Batum i Lillard odigraju još napadački potentnije nego lani. Aldridge teško da može bolje od već izuzetno visoke razine na kojoj igra i još jedan neuspjeh vjerojatno bi značio i njegov kraj u Portlandu.

Momak ulazi u 30-e, ali i u situaciju u kojoj su se našli toliki prije njega, da javnost počinje percipirati neuspjehe momčadi kao njegove osobne, kao da je on kriv što je proglašen franšiznim igračem u nedostatku boljih. Aldridge je fenomenalan košarkaš i jedan od boljih all-round talenta na poziciji, a kako bi to dokazao vjerojatno neće potpisati novi ugovor s Blazersima, što znači da Portland ima ovu jednu sezonu kako bi se spasio od novog rebuildinga, bez obzira bio on manjeg ili većeg intenziteta.

Priče o vezi između njega i Bullsa postoje već neko vrijeme i njihov autor je njegov agent, koji je ujedno i agent Derricku Roseu, što samo naglašava kako je za Blazerse ove godine ulazak u playoff puno više od pitanja časti, tih dodatnih nekoliko utakmica praktički znače razliku između jednog perioda relativnog mira i ljeta punog upitnika.

PLUS

Blazersi skupo plaćaju svoju vanjsku trojku svjesni da u ovom trenutku malo koja momčad u ligi ima takvu kombinaciju all-round talenta u kojoj svatko može razigravati, šutirati i driblingom napasti obranu – nije nemoguće zamisliti da uz podršku kvalitetnog realizatora kao što je Lopez (koji je prošao pick & roll školu s Nashom i onda još briljirao lani s Vaquezom), kvalitetnog spot-up igrača kao što je Wright, napredak Lillarda i zdravije Matthewsa, Batuma i Aldridgea ovaj Portland uskoči u top 5 napada, samim time i u playoff. Ključno će biti i ako Stotts, inače Karlov učenik, konačno otpusti kočnice i pusti Lillardu i Batumu da trče – lani velikog odmaka od sporog McMillanovog stila nije bilo jer s 5 igrača jednostavno ne možeš igrati tranzicijsku košarku, ali s malo dubljom klupom i taj aspekt igre bi se trebao popraviti, a samim time bi i napad mogao dobiti na učinkovitosti.

MINUS

Ovisnost Blazersa o vanjskoj liniji i krilnom centru koji više od svega voli potezati iz vana jasno pokazuje koliko i sav talent u napadu ne znači previše ako nisi u stanju redoviti dolaziti do laganih koševa. NBA je ipak liga u kojoj fizikalije često presuđuju, a podatak da su Blazersi lani bili u donjoj trećini po broju pogođenih slobodnih i po broju zicera zabijenih nakon skoka u napadu jasno dokazuje da su momčad finese kojoj nedostaje ono nešto, a to nešto je uglavnom ili franšizni strijelac ili barem centar sposoban zatvoriti reket. Na njihovom primjeru lijepo se da vidjeti kako formula jednakog talenta nije dovoljna ako istovremeno nemate nešto od to dvoje - Blazersi igraju lijepo za oko dok vrte postavljene napade kroz Aldridgea okruženog takvim strijelcima kao što su Lillard i Batum, ali na kraju večeri uglavnom napuštaju teren spuštene glave. Ironija cijele situacije je u tome da su ne tako davno imali i jedno (Roy) i drugo (Oden).

WOLVES

NAPAD: 106.1 (17.)

OBRANA: 106.4 (18.)

RASPORED: 6.

SCORE: 40-42

THAT WAS THEN

Nakon što su dolaskom Adelmana i Rubia malobrojni potomci Vikinga koji prate košarku i Kevin Love dobili razloga za osmjeh nakon niza otužnih sezona, od Minnesote se prošle sezone očekivalo da konačno napravi značajniji iskorak, točnije izbori playoff. Sve bolji Peković i svježe potpisani Kirilenko te godinu stariji Rubio i Williams trebali su pomoći Loveu da konačno dođe do doigravanja gdje igrač njegove klase i pripada, što je bio plan kojemu nije smetalo ni to što se Rubio vraćao nakon ozbiljne ozljede koljena – veterani Ridnour i Barea bili su sasvim dovoljni da održe brod na kursu do njegova povratka u formu.

Nažalost, sezona je završila prije nego je i počela. Love je polomio prste šuterske ruke zbog čega je otpao na startu sezone, a tijekom tog perioda momčad se jedva držala iznad vode zahvaljujući kvaliteti koju su obrani donijeli Kirilenkova svestranost, Pekovićeva masa i, potpuno neočekivano, kvaliteta u branjenju pick igre Loveove zamjene Cunninghama.

Iako je nakon ekspresnog povratka na parket bilo jasno da ovo nije isti Love i da šuterski tu sezonu od njega ne mogu očekivati previše, Wolvesi su se barem opet mogli nadati da će ostati u konkurenciji za osmo mjesto do samog kraja. Ali, želje su ubrzo splasnule nakon što je Love početkom nove kalendarske godine opet načeo spomenutu šutersku ruku i tako se izbacio iz igre za sezonu.

Bez najboljeg igrača i s usporenim Rubiom, Minnesota je opet postala ona momčad za 30 pobjeda na koju smo navikli sve ove godine. Plan iskoraka je tako odgođen na još jednu sezonu, ali uz jednu bitnu novost – vlasnik Taylor, koji je neko vrijeme čak ozbiljno razmišljao o tome da proda klub, riješio se omraženog GM-a Kahna i doveo nazad u klub Flipa Saundersa, čovjeka kojemu je godinama ranije Kevin Garnett omogućio da stekne NBA ime.

THIS IS NOW

Zamjena Kahna likom poput Saundersa teško da može biti krucijalna u razvoju franšize – sudeći po Flipovim trenerskim pothvatima i izletima u medije, tip je tek još jedna lako zamjenjiva lutka koja govori – ali micanje Kahna iz slike barem je na neko vrijeme smirilo Kevina Lovea u javnom isticanju nezadovoljstva smjerom u kojem ide franšiza. Ostanak Adelmana i Pekovića, povratak Rubia u punu formu i potpisi dokazanih NBA igrača poput Martina i Brewera trebali bi se pobrinuti da to zadovoljstvo traje, ali ne treba se zavaravati – ne izbore li Wolvesi playoff ove sezone, Love će zasigurno opet tražiti trade ili prijetiti odlaskom nakon godinu dana, što znači da u ovoj diviziji imamo čak dvije granične playoff momčadi koje bi na kraju balade mogle ostati bez najboljih igrača.

Ruku na srce, u tome ne bi bilo ništa loše, posebice ako zamislimo kako Aldridge i Love pojačavaju granične izazivače poput Bullsa ili Rocketsa i pretvaraju ih u šampionske momčadi. Ali, zadržimo se ovom prilikom na nešto bližoj budućnosti koja se tiče ovogodišnjeg rostera Wolvesa.

Talentom, Minnesota je veći favorit od Nuggetsa i Blazersa za drugim mjestom u diviziji, time i hvatanjem playoff vlaka, ali, dok imaju jezgru najskloniju gubitku utakmica i padu kvalitete izvedbe zbog ozljeda, ta prednost se topi. Uostalom, Budinger je već otpao i to na veći dio godine, što znači da ostaju bez planirane rotacije na boku – Brewer je taj koji će odraditi većinu minuta nasuprot Martinu, a znamo što to znači za Adelmanov napad ovisan o razvučenoj obrani. Kad Brewerovom lošem šutu dodamo i Rubiove probleme uopće s realizacijom, čini se malo iluzornim vjerovati kako će ova Minnesota odjednom postati stroj za koševe, posebice s ovako tankom klupom na kojoj samo Barea i Shved izgledaju kao potencijalno opasni strijelci – igrati s glavnim igračima poput Lovea kao onima koji šire reket za sporedne opcije nikada nije tako opasno kao kada sporedni igrači otvaraju prostor najboljima.

Ne treba ni govoriti što bi eventualni izostanak Lovea značio za ovu momčad, stoga se zadržimo na ostalima – Peković, čija screen igra također predstavlja ogroman plus, propustit će svoju kvotu utakmica, kao i Martin koji nakon relativno zdrave sezone u Oklahomi gotovo sigurno neće preživjeti cijelu sezonu bez ozbiljne pauze.

Iako su ozljede važan razlog zbog kojega sistem ne vjeruje Wolvesima, očito je kako obrana nije ništa manji problem, a tu dolazimo do greške napravljene ovoga ljeta kada je Saunders pustio Kirilenka kako bi doveo Martina i zadržao Budingera. Nije ni Kirilenko oličenje pouzdanosti što se zdravlja tiče, ali nije poanta u tome, već u njegovom stilu igre koji je Wolvesima mogao donijeti obrambenu dimenziju koja bi im pomogla ostvariti cilj više nego ikakav napadački napredak.

I iako Brewer može barem koristiti u obrambenoj roli, ova ostala spomenuta imena teško da ulijevaju povjerenje – Barea i Shved ni teoretski ne mogu biti korisni obrambeni igrači zbog manjka fizikalija, dok je Martin iz istog razloga praktički sveden na razinu ispod obrambenog čunja.

Očito je kako je Adelman imao prste u ovim odlukama i kako je birao upravo igrače iz kojih može izvući potencijalnu playoff napadačku produkciju, ali to ne znači da hoće – Wolvesi ni u prvoj sezoni s Loveom i Rubiom nisu ostvarili prosječan napadački učinak, dakle zašto bi skok ove godine trebao biti toliki da sakrije sve rupu u obrani?

A njih će biti – Minnesota s Pekovićem, Brewerom, Rubiom i Cunninghamom ima dovoljno opcija za složiti prosječnu NBA obranu, ali bez Kirilenka i s Loveom većinu minuta na parketu teško mogu ponoviti lanjsku iznadprosječnu produkciju. Prosječnost bi bila skroz ok ako napad bude vrhunski i to je ono što će u idealnom scenariju i imati. Ali, tko se spreman kladiti na njih uz sve potencijalne probleme, ne samo s ozljedama, već prije svega s rotacijom?

PLUS

Kevin Love u punom pogonu, uz Rubia sposobnog zabiti poneki otvoreni šut i zdravog Martina, u stanju je ostvariti takav učinak dovoljan da se momčad čak i u ovakvoj konkurenciji ušeta u playoff. Čovjek je totalni original, jer nitko ne bi istovremeno trebao moći zabiti 4 trice i uhvatiti 5 skokova u napadu u istoj utakmici. Upravo spoj takvih suprotnosti od Lovea radi posebnog igrača, kojemu se može oprostiti i nedostatak eksplozivnosti potrebne za igrati ozbiljnu NBA obranu.

MINUS

Nažalost, kao i u slučaju ranije spomenutog Aldridgea, neuspjesi Minnesote počinju se povezivati s Loveovim minusima kako bi se našla jednostavna objašnjenja, što dovodi do toga da ovakav talent biva podcijenjen. Love je itekako svjestan nepravde i zato ne treba čuditi njegova odlučnost da pronađe zelenije pašnjake, što će se prije ili kasnije zasigurno dogoditi obzirom da je Saunders ugovorima Martinu i Pekoviću praktički zacrtao da je ovo jezgra s kojom bi Love trebao u borbu s Rocketsima, Clippersima, Spursima i Thunderom. Dodaj tome još budući ugovor Rubiu i očito je kako prostora za iskorak iz sredine u ovom kontekstu neće biti.

A kako kaže stara mudrost, ako ih ne možeš pobijediti – pridruži im se. Bullsi s prostorom koji otvaraju odlasci Denga i Boozera, odnosno Rocketsi s ugovorima Linu i Asiku koje mogu u trenu pretvoriti u mjesto na salary capu, puno su bolje opcije za nastavak druge faze karijere od stajanja u mjestu na hladnom sjeveru.

S Loveovim potencijalnim odlaskom kao konstantnim utegom u svlačionici, uz činjenicu da do trening kampa nisu znali hoće li Adelman uopće trenirati ovu sezonu (a znaju da će dogodine imati opet istu priču s trenerom koji očito nije na čisto da želi trenirati, možda i uopće, a možda samo u Minnesoti), pitanje je kakvu će ova momčad imati kemiju. Koja može biti ključna komponenta u kontekstu ovako guste borbe za tih par utješnih playoff mjesta - dva-tri glupa poraza na račun glave u balunu doslovno čine razliku između produženog života i ranog odlaska na odmor.

JAZZ

NAPAD: 103.3 (24.)

OBRANA: 106.1 (15.)

RASPORED: 3.

SCORE: 31-51

THAT WAS THEN

Suočeni s izborom između okretanja mladima i reprize, Jazzeri su opet odlučili jahati Jeffersona i Millsapa na putu do još jedne osrednje sezone, što ovaj put nije bilo dovoljno za playoff. Iako su učinkom praktički ponovili raniju godinu, nešto jača konkurencija na Zapadu i puno slabija produkcija s jedinice ipak su ih koštale osmog mjesta. Mo Williams koji je trebao nasljediti Devina Harrisa propustio je pola sezone zbog ozljede, a njegove zamjene Tinsley i Watson više ni pod razno nisu bili igrači NBA ranga.

Čak i manjak playmakera i tanka rotacija na bokovima nisu smetali da na račun sjajne rotacije pod koševima ostvare kvalitetan učinak u napadu, gdje ništa manje važni od talenta startnog dvojca nisu bili Favors i Kanter sa svojom nesputanom energijom koja je s klupe bila dodatno učinkovita. Ali, obrana je usprkos individualnim kvalitetama jednog Favorsa opet bila na granici podnošljive kad god bi Millsapov manjak fizikalija bio spojen s Jeffersonovom urođenom alergijom prema aktivnosti na tom dijelu parketa.

THIS IS NOW

Treba li uopće analizirati momčad koja salary cap iskoristi da dovede Biedrinsa i Jeffersona? Djela govore više od riječi, a taj potez jasno je poručio da Jazz ove sezone ima samo jedan cilj – snimiti mlade igrače u situaciji max minuta i max odgovornosti i pri tome zaraditi pick na jednom od najboljih draftova svih vremena. To je, dopustite, sjajan potez.

Iako je rookie Burke, kojega su izvukli mudrim potezom na dan drafta dobivši najboljeg playa generacije za dva relativno niska picka, sredio prst zbog čega će u sezonu krenuti bez svog startnog razigravača, ogromna minutaža koja čeka sve njihove dosadašnje pickove pokazat će na koga ozbiljno mogu računati u budućnosti koja počinje – sada. Može li Hayward kvalitetu rotacijskog igrača koji, iako neospornih all-round kvaliteta, najbolje funkcionira kao spot up šuter prenijeti u situaciju u kojoj će praktički biti prvi opcija i udarni kreator? Može li Burks biti išta više od povremenog bljeska s klupe? Može li Favors vanserijske fizikalije konačno pretvoriti u nešto više od loših šuteva iz nemogućih situacija ili će se naučiti smiriti i živjeti s onim što jeste, Dwight Howard light, sa svim pozitivnim i negativnim što ide uz tu usporedbu? Može li Kanter naučiti igrati obranu i usput razviti šut s poludistance i tako potencijalno zaokružiti partnerstvo na kojem Jazz može planirati i najveće domete?

Pozitivan odgovor na 50% ovdje postavljenih pitanja zadovoljit će i upravu i navijače, dok će momčad na parketu uglavnom - patiti. Tanka rotacija i nedostatak veterana na koje se mladi mogu osloniti rezultirat će frustrirajućim večerima, posebice kada se budu mučili zabiti – čak i s Burkeom u idealnoj formi, Jazz je teško zamisliti kao momčad sposobnu imati išta više od napada u donjoj trećini, a s ovim preskakanjem trening kampa i početka sezone (neće ga biti barem mjesec dana, a i kada se vrati teško je vjerovati da rookie play može briljirati s longetom na prstu) presing na Haywarda da kreira za sebe i suigrače bit će ogroman. Burks tu može pomoći, ali teško je vjerovati da dva klinca mogu zakrpati sve rupe, isto kao što je teško vjerovati da Favors i Kanter mogu zabijati s bloka 82 utakmice u komadu ritmom veterana.

Obrana je pak druga priča – s Favorsom na parketu Jazzeri će u zadnjoj liniji imati čovjeka čiji obrambeni IQ je daleko ispred godina i koji, a to je ono najluđe, leti takvom lakoćom da bez problema može ispraviti većinu grešaka koje napravi ne samo on nego cijela momčad. Uz Haywardovu žilavost i Kanterovu skakačku kvalitetu i masu, te uz rotaciju Rush-Williams na boku, redom dokazano kvalitetne sistemske igrače, Corbin će imati dovoljno materijala složiti pristojnu obranu. Možda ne ovako dobru kako sistem predviđa obzirom na rupu na jedinici i nedostatak rotacije, ali teško goru od lanjske. Što se optimizma tiče, sistem se koristi Favorsovim brojkama koje su bile sjajne, ali u jednom bitno drugačijem kontekstu, u kojem je mogao uzimati puno više rizika u kontakt igri i u kojem se dobar dio vremena suprotstavljao nižoj razini talenta - kako će reagirati igrajući isključivo protiv prvih opcija, to tek treba vidjeti, ali nije pretjerano pretpostaviti kako će odigrati ipak ispod ovakvih očekivanja sistema, što bi vrlo lako moglo značiti da će i Jazz završiti ispod 30 pobjeda.

Uglavnom, to je nimalo ugodna situacija u kojoj se od trenera očekuje da ipak izvuče nešto iz momčadi. Ne uspije li se ostvariti dio zacrtanog, Corbin bi vrlo lako mogao postati bivši – Jazzeri ne mijenjaju rado trenere, ali nedostatak napretka mladih igrača i čudne postavke igre zadnje dvije godine već su bacili ozbiljnu sumnju na njegove sposobnosti.

PLUS

Mogućnost nekoga od mladih da debelo nadmaši očekivanja. Činjenica da će dogodine birati još jednog potencijalnog all-star igrača da ga pridruže postojećoj jezgri. Gomila prostora na salary capu koju će imati dogodine nakon što otpišu veterane – čak i nakon što Hayward i Favors dobiju nove ugovore, ostat će im dovoljno za max ugovor sa strane, a to pak znači da mogu popuniti svaku rupu koju žele. Budućnost je sjajna, a i Jerry Sloan se vratio u klub u ulozi savjetnika – bolje ne može. Jasno, pod uvjetom da nećete gledati baš svaku utakmicu ove sezone.

Raspored im neće biti lagan, ali postoji mogućnost da nadmorska visina i žestoka publika donesu poneku pobjedu viška. Opet, mladost i kratka klupa koštat će ih sigurno kojeg poraza viška, tako da tu teško mogu izvući previše pozitivnog.

MINUS

Klupa je užasna, možda ne na razini lanjskih Blazersa, ali definitivno će konkurirati za najgoru u ligi. To nije dobro kada je mlada momčad u pitanju i zato će im trebati ogroman doprinos veterana Rusha i Williamsa. Obojica će se pokušati vratiti nakon sezone uništene ozljedama (Rush je doslovno odigrao nekoliko minuta prije nego se polomio) i zaraditi novi ugovor, što će možda stabilizirati bok, ali na jedinici bi mogli imati produkciju sličnu lanjskoj, dakle nikakvu, dok pod košem neće ni približno imati onu moć kao lani kada su Favors i Kanter često i nabijali razliku, a ne je samo održavali. Dapače, zbog Corbinove neodlučnosti čak je i Hayward neko vrijeme ulazio s klupe, a ta postava s dva visoka i njim briljirala je protiv drugih postava. To se nužno neće prenijeti na igru protiv startera, što znači da će ovogodišnja klupa dolaziti u situaciju da produbljuje rupe, a ne održava ili gradi prednost.

Corbin će ovdje morati miksati da smanji taj raskol, možda će koristiti Kantera s klupe, ali s ovakvom rotacijom pod košem u kojoj će jedan Evans i Biedrins morati igrati značajne minute, ništa im ne može pomoći - iako bi u teoriji Evansova blokerska kvaliteta i Biedrinsova masa mogli činiti dobru kombinaciju, podatci koje imamo o njima zadnjih godina temeljeni su na toliko malom uzorku da je svako očekivanje iracionalno. Ipak, postoji mogućnost da taj učinak rezervnih visokih može biti toliko negativan da zasjeni sve dobro što će Favors napraviti za 36 minuta i nije nemoguće da na kraju balade, a znamo da će tijekom sezone i energija i koncentracija padati kako se porazi budu nizali, završe s najgorom obranom u diviziji.

14Aug/1331

2012-2013 IOR (1-13)

Posted by Gee_Spot

Kako samo odavno izračunao sezonske učinke svih igrača, vrijeme je da ih prezentiram kroz klasično rangiranje uz napomenu da ću se potruditi dogodine do te mjere automatizirati sistem kako bi lista mogla vani već sa zadnjim danom regularne sezone. Ako nekoga treba podsjetiti kako nastaje IOR tu je ovaj post, ja se samo nadam da ću uspjeti dovoljno redovno objavljivati listu kako bi je završio prije Europskog prvenstva i kako bi se mogao u potpunosti posvetiti projekcijama iduće sezone koje će po prvi put sadržavati i automatiziran IOR, dakle neće se bazirati na podacima od sezone ranije već će pokušati predvidjeti budućnost koristeći se osnovnim prilagodbama poput minutaže, igračkog razvoja baziranog na godinama i stažu te konteksta.

1. LEBRON JAMES (HEAT), 178

Kako je pobogu uspio odraditi bolju sezonu od lanjske? Tako što je postao specijalist za tricu (prvi put preko 40%) i ostvario najbolje šuterske učinke karijere, sve to igrajući uglavnom izvan pozicije i služeći istovremeno kao prva pokretačka i prva šljakerska opcija. Čudo od igrača koje se još uvijek nalazi na vrhuncu snaga - izostanu li neplanirane komplikacije, na ovoj razini bi trebao igrati još barem 4 do 5 sezona.

2. KEVIN DURANT (THUNDER), 160

Već sam ga ranije isticao kao jednog od igrača koji je najviše napredovao što se tiče all-round učinka, posebice igre u obrani i asistiranja (ovom potonjem je pomogla i činjenica da je bez Hardena u blizini uglavnom on bio taj zadužen za kreaciju kada bi Westbrook otišao na klupu). To su ključni pomaci koji su ga doveli do Jamesove razine, sada definitivno možemo reći kako Durant zna činiti igrače boljima tako što ih stavlja u kvalitetnije situacije, a svakako treba spomenuti i podatak da je potiho odradio i najbolju šutersku sezonu karijere (prvi put je ušao u klub 50-40-90) usprkos svom povećanom teretu odgovornosti. Mislim, treba li naglašavati da imamo prilike gledati jednog od najboljih svih vremena i da to ne smijemo uzimati zdravo za gotovo?

3. CHRIS PAUL (CLIPPERS), 132

Druga sezona u Clippersima bila je skoro identična prvoj - gubio je nešto više lopti (što je bilo i očekivano obzirom da je lani to radio čak i za njega povijesno niskoj razini), ali i nešto bolje šutirao, tako da je jedina promjena manja minutaža po susretu (možemo misliti o Del Negru što hoćemo, ali treba mu priznati da je u onim čudnim rotacijama uspio sačuvati i Paula i Griffina za playoff).

4. DWYANE WADE (HEAT), 122

Iako se opet ozljedio u najgori mogući dio sezone (playoff, kada su svi promatrači toliko "fokusirani" da su spremni zaboraviti sve što je bilo prije, pa je Wade gotov treću godinu za redom, a Parker je bolji od Paula), Wade iza sebe ima još jednu odličnu all-round godinu. Realizatorski nikada bolju jer sada se toliko uživio u ulogu druge banane da točno zna gdje treba biti i što treba raditi (iako će taj nedostatak trice uvijek visiti Heatu nad glavom u kritičnim situacijama, što je u principu predivno i pokazuje zašto je košarka najbolja igra na svijetu - možeš imati najbolje pojedince, ali ako se ne slažu sistemski, nemaš momčad). Ovo ostalo je već hall of fame klasika all-round košarke - 5 asista, 5 skokova, 2 ukradene, 1 blokada i kvalitetna individualna i timska obrana. S tim da neki trendovi itekako ukazuju da atleticizam kopni - postotak blokada je ispod onoga u karijeri, što se nakon još jedne operacije koljena sigurno neće popraviti, a manjak eksplozivnosti definitivno se osjeća i u obrani gdje više nema energije u izlascima na perimetar nakon rotacija. To je osnovno obilježje obrane Heata koja si je mogla dopustiti rizik znajući da su Wade i James takve atlete koje mogu pokriti sve. Međutim, sada kada je Wade nepovratno usporen (ponavljam, dvije operacije koljena dva ljeta za redom) i kada je vrijeme da se Jamesa manje troši na ovakvim stvarima kako bi mu ostalo više energije u playoffu, očito je kako se treba okrenuti nešto klasičnijoj košarci u kojoj će reket čuvati centar, a ne franšizni swingmani. A kada smo već kod tog izraza, Wade dogodine sigurno bodovima pada ispod ove razine - smanjena minutaža i pad učinka uzrokovan ozljedama i godinama trebali bi ići ruku pod ruku i poprilično ga unazaditi zato što nema zaštitnu mrežu na koju su se dočekali ne samo Kobe, već i Drexler i Jordan prije njih, šut iz vana (mislim, igrati na razini na kojoj on igra sve ove godine s tricom ispod 30% i to ovu poziciju, to je stvarno nešto jedinstveno).

5. JAMES HARDEN (ROCKETS), 113

Iako sam lani istaknuo kako franšizni igrači dobivaju iznad 120 bodova, ono što je Harden izveo s rosterom Rocketsa jasno govori da se radi o takvom tipu talenta (drugim riječima, da ne uzimam u obzir prosjek ranijih sezona, Brada bi sigurno zadovoljio tezu o franšiznom talentu čak i teorijski, a taj teorijski dio smo obrađivali prošle godine). Dame i gospodo, najbolja dvojka iduće sezone (a vjerojatno i još mnogih budućih) je pred vama, a ima tek 24 godine. Uživajte.

6. TIM DUNCAN (SPURS), 106

Timmy je pod stare dane u najluđem mogućem trenutku odradio svoju najbolju blokersku sezonu u karijeri - već smo opjevali način na koji ga Pop koristi i koliko mu ta svježina u nogama znači, ali kada jedan inače sjajan bloker koji je zaustavljao skoro 5% akcija bananama u 36-oj godini taj postotak podigne za 1.5%, onda je jasno da mu kraj nije ni blizu. Od njega tako možemo očekivati još jednu Howardowsku sezonu u zaštiti reketa, a napadački pad ipak nije toliko drastičan da bi ga koštao bodova, šut s poludistance je oružje na kojem može živjeti dok god igra ovako sjajnu obranu.

6. BLAKE GRIFFIN (CLIPPERS), 106

Blake je nažalost trenutno u onoj fazi u kojoj se i šira i uža javnost više fokusiraju na njegove mane nego na vrline. Međutim, činjenica je da double-double mašine ne rastu na grani i da razlog zbog kojega on lani nije došao do svojih 20-10 nije nikakvo nazadovanje, već činjenica da ga je Vinnie držao na veteranskoj minutaži (igrao je oko 4 minute manje nego ranijih sezona). I u ovoj varijanti Blake je dokazao da samo kroz pick & roll i post-up akciju može odraditi posao, a uz to je odradio asistentski najbolju sezonu karijere (ovo je definitivno naj-podcijenjeniji dio njegove igre, kada uz jednog carinika lopte poput Paula uspijete ostvariti Gasolovski postotak asista onda je jasno o kakvoj klasi pričamo). Dakle, umjesto što se fokusiramo na manjak šuta, obratimo pažnju na činjenicu da ovakvu kombinaciju atleticizma, kreativnosti, snage i energije danas ne nudi nitko drugi na poziciji i da bi u nekim drugim rukama (Docovim?) ovo bio sasvim drugi igrač (manje post-up situacija, iako je u njima sjajan s onim arsenalom spinova, više cutova i giva & go akcije). Mislim, da ima šut s poludistance, onda bi već pričali o franšiznom igraču, a nije isključeno da će to i dodati i tako postati triple threat igrač.

6. DWIGHT HOWARD (ROCKETS), 106

Dwight je čak i u Lakersima drugi dio sezone odradio obrambeno na najvišoj razini, a kako će napadački sigurno naići na više razumijevanja u Houstonu i trenera i suigrače koji će mu pomoći da nešto zabije, najgora napadačka sezona u karijeri brzo bi trebala pasti u zaborav. Drugim riječima, iako ne znamo hoće li ikada više biti franšizni igrač, definitivno će nadmašiti ovaj za njega skromni lanjski učinak.

9. KOBE BRYANT (LAKERS), 105

D'Antoni ga je jahao poput trenera-početnika, izgubljen u pokušajima da uspostavi red u momčadi, što je dovelo do toga da je Kobe lani odigrao po minutama šestu sezonu karijere. Kako su Lakersi veći dio sezone igrali bez klasičnog playa, to je ostavilo traga na njegovom učinku asistenta, ali i izgubljenim loptama (o tome da Kobe kao primarni kreator ipak hrani prvenstveno sebe nećemo ovom prilikom, ali to je još jedan razlog zašto sistem baziran na kretanju lopte nije mogao uspjeti - bez Nasha i Gasola jednostavno nije bilo ljudi koji bi loptu vrtili). Obrambeno je pak Bryant odavno izgubio titulu franšiznog igrača, još uvijek može ganjati loptu ili stisnuti igrača, ali sudjelovanje u timskom konceptu kretanja zaboravite.

10. CARMELO ANTHONY (KNICKS), 103

Odradivši ukupno gledano najbolju šutersku sezonu u karijeri usprkos Bryantovskoj potrošnji lopti, Melo je odigrao možda i najbolju sezonu u karijeri. Naravno, to još uvijek nije dovoljno da bi nosio momčad na razini franšiznog igrača jer defanzivne brojke i dalje pokazuju da obranu uopće ne igra, što je u ovom kontekstu u kojem se nalazi bliže obruču još veći problem nego je to bilo prije dok je iza leđa imao dva potencijalna korektora. Najgore od svega, Melo ima potrebne fizičke predispozicije da bi skakao i bez problema izdržao kontakt s većinom četvorki, dapače, ali jednostavno ili ne zna ili ne želi raditi prljavi posao. Šteta, jer ono što pokazuje prema naprijed je izvan svih gabarita, tip je hall of fame strijelac.

11. RUSSELL WESTBROOK (THUNDER), 102

Russ je sezonu potpunog sazrijevanja okrunio ne samo odličnom kombinacijom kreacije za sebe i druge koja uključuje nikada bolji šut i nikada manje izgubljenih, već i izuzetnim napretkom u obrani što je najviše vidljivo u načinu na koji brani pick & roll. Naravno, i dalje će se događati situacije u kojima će dozvoliti da mu se netko ušeta iza leđa, ali akcije s loptom brani na visokoj razini, što je i najbitnije obzirom na poziciju koju igra i da isključivo brani druge jedinice. Dakle, atleticizam i fizikalije su konačno stavljene u puni pogon, a to sve skupa znači da danas doslovno više nema razlike između njega i Rosea koji je do nedavno imao prednost upravo na račun all-round kvaliteta.

12. DERRICK ROSE (BULLS), 100

Za izračun sam se koristio prosjekom zadnje dvije sezone uz maksimalan broj negativnih bodova zbog propuštenih utakmica, s tim da bih ovom prilikom napomenuo kako ću za projekciju iduće sezone uzeti nešto pozitivniju verziju, s nešto manje negativnih bodova za broj propuštenih utakmica. Uostalom, tko zna, Rose još ima prostora za napredak i ako atletski potencijal nije usporen, možda odigra i bolju košarku nego do sada. A možda i ne.

13. KEVIN LOVE (WOLVES), 100

Ovosezonski učinak uzet je u obzir, ali ne sa 66% već s 33% zbog nedovoljnog broja utakmica (što je pak povuklo i popriličan broj negativnih bodova tako da ću i za Lovea kao i za Rosea u projekcijama koristiti puno povoljniju ocjenu), s tim da za njega znamo da će se sigurno vratiti u top formu nakon ozljede koja ipak nije ni približno ozbiljna kao Roseova. Međutim, opasnosti od ozljeda uvijek postoje, a i Wolvesi će ove godine imati nešto više opcija pa je pitanje hoće li imati isti volumen lopti kao i prije ili će malo više morati posvetiti radu pod koševima.

6May/131

DAY 16 – DURANT VS ANTHONY

Posted by Gee_Spot

GRIZZLIES @ THUNDER

Bitka od prve do zadnje sekunde. Obje momčadi su kao primarni zadatak postavile zaštitu reketa, što je dovelo do brutalne prve četvrtine koja je završila rezultatom 16-14 za Memphis. Odmah je bilo primjetno kako će Ibaka i Perkins u ovoj seriji imati puno važnije uloge jer šanse Oklahome dobrim dijelom ovise o tome koliko će se uspješno njih dvojica hrvati s Randolphom i Gasolom. U startu je to izgledalo skroz solidno, Ibaka energičan, a Perk koristan (koliko može biti koristan igrač koji ima jednu kvalitetu, a ta definitivno nije razigravanje - zar Brooks stvarno misli da će Perkovi pasovi s visokog posta dati napadu širinu?), a to je nešto što definitivno nismo imali prilike gledati često protiv Rocketsa.

Randolph i Durant usprkos svemu odrađuju odličan posao kao prve opcije u napadu, a podršku im daju šuterske serije Baylessa, odnosno Martina. Iako je ritam bio spor i iako se često promašivalo, košarka je bila više nego ugodna za oko. Ne samo da je Memphis vrtio svoje klasične akcije preko Gasola na visokom postu, već su čak i igrači Thundera do koševa dolazili cutovima i kretanjem bez lopte, što također nismo imali prilike često vidjeti u jurnjavi protiv Houstona.

Sve u svemu odlično otvaranje, a nastavak je još bolji. Memphis polagano preuzima kontrolu nakon što se odličnom učinku visokih pridružuju Conley, Prince i Pondexter. Conley je jednostavno preuzeo dio odgovornosti - ako misle srediti Duranta, moraju dobiti svaki raspoloživi mathcup, a ne samo onaj pod košem, dok su ova potonja dvojica od treće utakmice protiv Clippersa postala ključni dio rotacije zbog fantastičnog postotka kojim realiziraju trice iz kuta, ali i sposobnosti da brane više pozicija u obrani, što dodatno olakšava rotacije ionako sjajne obrane.

Toliko su dobro igrali i ovaj put da je Hollins opet posegnuo za niskom postavom sa samo jednim startnim visokim i radije Princeom kao četvorkom umjesto Arthura, ali se prednost od desetak koševa svejedno počela topiti u završnici usprkos stvarno dobroj igri Memphisa u svim fazama. Ponajviše jer je Durant igrao kao Durant i uzeo stvar u svoje ruke, a dijelom jer je Martin nastavio izluđivati Tonya Allena fantastičnom šuterskom partijom. Kada se ovoj dvojici na kraju s par dobrih reakcija pridružio i Fisher, OKC je ušla u egal u kojem su dočekali i zadnjih par minuta gdje im je Memphis širom otvorio vrata pobjedi.

Naime, Memphis je izgubio dvije lopte u dva ključna napada, a Durant je zabio lakoćom dostupnom samo najvećima i tako donio zasluženu prednost Thunderu koji ovakve guste utakmice mora dobiti, posebice na svom parketu. Logika je jasna - ako ne iskoriste Duranta u ovakvim situacijama, neće dobiti previše drugih prilika.

Memphis opet odličan u oba smjera, što samo potvrđuje da je pobjeda Oklahome rezultat dobre igre, a ne samo oportunizma. Obrambeno su veći dio utakmice odigrali sjajno (odlične reakcije u završnici Duranta i Sefoloshe treba posebno istaknuti), parirali su Memphisu u skoku i nisu im dozvolili da postižu lake koševe u kontrama (izgubili samo 10 lopti, što je pravi podvig za njih u svakom slučaju, a posebicu u ovom kontekstu). Uspiju li održati ovakav nivo i u ostatku serije, definitivno će imati šansu za nešto više od par utješnih pobjeda, iako je upitno može li Martin održati ovakvu šutersku razinu sada kada su Hollins i Allen svjesni da mu ipak ne treba ostaviti toliko slobodnog prostora.

Također, poetska je pravda da su Grizzliesi na kraju promašili priliku za izboriti produžetak upravo s linije slobodnih bacanja, jer im je to tijekom utakmice bila najveća slabost. Promašili su ih čak 10 od 24, a posebno su šokantne bila one tri Gasolove cigle (čovjek gađa debelo preko 80%, sinoć samo 4 od 7). Praktički, gađali su 20% slabije od prosjeka – da su samo Pondexter i Gasol ubacili u skladu s reputacijom, tko zna bi li Durant uopće imao prilike za herojstva u završnici.

PACERS @ KNICKS

Od početka je jasno koja je namjera Pacersa – nadjačati New York kad god je to moguće. Sve je post-up, bilo da se ide kroz Hibberta protiv Chandlera, Westa protiv Carmela ili Georgea protiv Shumperta (povremeni napadi kada su sva trojica postavljena uokolo reketa najbliže su trokutu što ćemo vidjeti ovih dana u ligi). New York se za to vrijeme kotrlja na Feltonov pogon. Prvi nekakav momentum s par trica i ukradenih lopti hvataju Knicksi krajem prve četvrtine, ali zasluga za to pripada tradicionalno slabašnoj klupi Pacersa, točnije Samu Youngu, koji je u par minuta uspio odraditi sjajnu rolu kao šesti igrač New Yorka.

Međutim, čim se na parketu opet našla najbolja petorka Indiane, Knicksi su stali. U nastavku Pacersi preuzimaju kontrolu u trenutku kada se vanjski šut pridodao dominaciji kroz post (dobre role Hilla, Georgea i posebice Augustina), hvataju dvoznamenkastu prednost, zbog čega Woodson pokušava s klasičnom visokom petorkom i ostavlja Chandlera na parketu uz Martina, što Pacersima dolazi kao naručeno. Mislim, posegnuti već u prvoj utakmici za ovakvim korištenjem jedina dva visoka igrača očiti je znak panike pred visinom Indiane (čak je i Stephenson maltretirao combo bekove Knicksa cijelu večer), samo što poduzeti kada na raspolaganju imaš roster bez potrebne količine skakača, blokera, razbijača i smetlara?

Knicksi nemaju izbora, oni moraju nastaviti igrati svoju igru jer se Pacersima jednostavno ne mogu prilagoditi. Samo, u večeri kada Hill i George zabijaju skok-šuteve poput Mela i Smitha (možda bi bolje bilo reći da ih promašuju, ali dođe na isto), igranje vlastite igra baš i ne garantira uspjeh. Indiana je tako cijelo drugo poluvrijeme držala utakmicu pod kontrolom isključivo kroz all-round učinak napada i činjenicu da Knicksi nemaju rješenja za post, posebice kada je dvojac Hibbert-West zajedno.

Obrana Knicksa u ovom matchupu ne može posegnuti za preuzimanjima kako bi sakrila slabosti u zaštiti reketa jer time samo dodatno otvaraju povoljne prilike igračima Indiane (Shumpert na Westu ili Martin na Georgeu, makar i na sekundu, neće proći), a ne mogu ni ubrzati igru jer time riskiraju dodatno oslabiti rotaciju pod košem i kontrolu lopte. Rješenja nema osim igrati bolje, a to prije svega znači dobiti bolje partije od Carmela. Osloniti se na Smitha i Martina ovoliko koliko se oni oslanjaju nikada nije bilo pametno, ali Melo definitivno može sebi kreirati bolje situacije za šut od ovih koje trenutno uzima. Bez obzira što ga pod košem čeka majstor poput Davida Westa i strašilo poput Hibberta, ove Knickse može spasiti samo njegova akcija u postu kroz koju će vrtiti igru, skok-šut s poludistance tu neće proći.

Povučemo li paralele s ranijom utakmicom između Oklahome i Memphisa, možemo reći kako, da bi New York ovo učinio serijom, Knicksi moraju od Anthonya dobiti partije poput one kakvu je Thunder dobio od Duranta. Praktički, Memphis je imao istu situaciju kao i Indiana, dvoznamenkastu prednost i sve u svojim rukama pred završnicu, ali, za razliku od Pacersa, nisu to pretvorili u 1-0. Dijelom zbog vlastitih loših reakcija koje su Pacersi izbjegli, ali prije svega zbog činjenice da je Durant jasno pokazao tko je najbolji igrač na parketu. Anthony jednostavno mora napraviti isto da bi Knicksima dao šansu jer to je jedini način na koji slabija momčad može sanjati o prolazu dalje.

28Apr/135

DAY 8 – NETS VS NATES

Posted by Gee_Spot

NETS @ BULLS

Tko je mogao i zamisliti da će titula ljepotice prve runde pripasti utakmici iz serije koja se do sada isticala po ružnoći?

Carlesimo tvrdoglavo ostaje pri Evansu, ali to me ni upola ne čudi kao način na koji Hinrich dominira u dvoboju s Deronom u prvih 5 minuta utakmice. To je dvoboj koji Netsi ne bi smjeli gubiti ni pod razno, pogotovo jer su u startu prepustili Bullsima bitku četvorki koju Boozer odnosi bez da se oznoji.

Ako ujedno i Deng protiv Wallacea radi razliku, a pri tome Butler praktički anulira Johnsona, ispada da Bullsima i ne trebaju zdravi Gibson i Noah da bi imali temelje u ovoj seriji. Noah je u ovakvom stanju nemoćan protiv Lopeza, tu Netsi imaju prednost u većem dijelu serije, a sve ovo samo naglašava važnost Williamsa – on praktički mora dobiti dvoboj s Hinrichom da bi momčadi uopće dao šansu, a kamoli nešto više.

Utakmica je krenula odlično, skok-šut je upadao na sve strane. Kod Bullsa raspoloženi Butler i Boozer, kod Netsa se Lopezu pridružio Johnson, a kako je poluvrijeme prolazilo činilo se da nitko ne može promašiti. Prava povuci-potegni playoff košarka, uz netipičnu šutersku učinkovitost koja je dovela do toga da su skoro na poluvremenu ukupno ubacili više koševa nego u utakmici ranije za 48 minuta.

Što je Thibo reko na ovih 55 primljenih koševa strah me i pomisliti, ali od očekivane obrambene renesanse u nastavku opet ništa - rešetanje se nastavilo.

Za Netse je ključni moment bio buđenje Williamsa koji je konačno počeo ostavljati Hinricha u prašini, a za Bullse činjenica da su stotku primili 6 minuta prije kraja - to je trebao biti njihov kraj za ovu večer. Nije poznato da li je Thibo doživio lakši moždani udar kada je pogledao na semafor u ovom trenutku. Mislim, Chicago jednostavno ovakve utakmice ne bi smio dobiti, a pogotovo ne kada protivnik na 3 minute do kraja ima 14 poena prednosti.

Međutim, kako ovo nije bila normalna večer, naravno da su Bullsi i to stigli postavši na trenutak Harlem Globetrottersi. Nate Robinson je zabio 7 za redom da prepolovi prednost u jednoj minuti (23 poena ukupno u zadnjoj četvrtini), a Netsi su počeli raditi jednu glupost za drugom (promašeno zakucavanje, promašena hrpa slobodnih, izgubljene lopte) i davati šansu Nateu.

Chicago Nates su tako do kraja izjednačili protiv Brooklyn Netsa i izborili produžetak (uz herojski skok u napadu Noaha i glupost Netsa koji su imali puni napad za kraj tijekom kojega im nije palo na pamet dati loptu Lopezu), dok su promatrači diljem svijeta mogli samo blesavo se cerekati. Hej, svi smo očekivali da će Nate odraditi svoju rolu u barem jednoj utakmici, ali na ovakav suludi način? Where amazing happens, to je sve što se može reći.

A čuda su se nastavila i u produžetku. Johnson, koji skoro da nije ni igrao u četvrtoj četvrtini ustupivši mjesto Watsonu (koji je bio odličan sve do onog nesretnog pokušaja zakucavanja), uzeo je stvar u svoje ruke i koš za košem pratio Robinsona, usput zabio sa sirenom za drugi produžetak. Ono, jel' rek'o netko da je NBA playoff zakon?

U drugom je Joe nastavio nositi Netse, a Chicago je dobio sjajnih pet minuta Noaha koji je dominirao pod koševima. Taj vam podatak govori sve što morate znati o umoru ostalih, kada dva igrača usporena plantarnim fašistima igraju na svježinu samo zato jer su tijekom regularnog dijela utakmice imali manju minutažu od uobičajene zbog ozljeda.

Treća je već ličila na povlačenje po ratištu, više nitko nema ni snage ni ideje, a Bullsi ostaju bez Noaha i Robinsona zbog osobnih. Nema veze jer tu je čovjek zvan Nazr, koji zabija zadnja 4 poena za Bullse, a onaj zadnji nakon što ga je Thibo uveo dijelić sekunde ranije radi skoka – Boozer promašuje drugu slobodno, Nazr koristi činjenicu da za loptu skače s Blatcheom kojemu mladost u ovom trenutku ne pomaže (a ni to što nema mozga mu također nije od koristi - oprosti Carlesimo, sada mi je jasno zašto forsiraš Evansa), kupi loptu bez otpora i zabija za pobjedu Bullsa i potpunu kontrolu nad serijom - ne dobiti jednu od tri u ovakvom kontekstu čini se skoro pa nemoguće. Netsi su se u prethodne dvije tekme kasno probudili i tu su si sami iskopali rupu, ali u ovoj su sve odradili kako treba i opet im nije bilo dovoljno, što je šok od kojega se teško oporaviti.

Ukratko, utakmica iz snova koja bi bez problema mogla proći čak i kao dio Najbolje Playoff Serije Prve Runde Svih Vremena koju su odigrali Celticsi i, a tko drugi, Bullsi.

CLIPPERS @ GRIZZLIES

Da se subotom uvečer ide u disko nastavili su nas uvjeravati i ljuti protivnici u Memphisu. Njihovo ekstra nadahnuto napadačko izdanje sjajno se nadovezalo na utakmicu prije. Memphis je otišao preko 30 u prvih 12 minuta, zabijali su svi, ali motor koji je sve pokretao ipak je bio Randolph. Clippersi su se držali u blizini, da bi ulaskom klupa u igru utakmicu vratili u egal. Doduše, treba priznati da je pri tome njihov najbolji igrač bio Bayless koji je odigrao jednu tipično hladnu utakmicu iz svog toplo-hladno arsenala i prokockao Memphisu tri posjeda lopte.

Povratkom Zacha potvrdila se dominacija Memphisa pod košem, ali istovremeno su Clippersi uspostavili kontrolu na vanjskim pozicijama. Paul je uzeo stvar u svoje ruke i lakoćom anulirao svaku prednost Memphisa, tako da se na poluvrijeme otišlo čak s prednošću Clippersa od 1 koš, sa skoro već 100 koševa na kontu ukupno. Opet je sve mirisalo na klasik.

U nastavku se totalno razigrao Gasol, ali Memphis nikako da se ozbiljnije odvoji, barem ne dok je Paul u blizini. Činilo se da će ovo ići koš na koš do samo kraja, ali onda krajem treće i početkom četvrte klupa Clippersa gubi dah, Memphis gradi prednost od deset koševa i nastavlja dominirati preko Gasola. Odličan potez ovdje vuče Hollins s Pondexterom na Paulu, njegova dužina očito više smeta Chrisu od Allenove agresivnosti i Clippersi gube korak i utakmicu, totalno se raspadaju u samo nekoliko minuta.

Na kraju smo ostali bez završnice iz snova, ali utakmica je imala ritam u kojem se stvarno moglo uživati od početka pa skoro do kraja. Ukratko, Gasol i Randolph su donijeli prednost, Paul je držao Clipperse na životu, ali nije dobio dovoljnu podršku od krilnih igrača da ozbiljnije povrati ravnotežu. Dapače, Prince i Pondexter ne da su imali zapaženiji role od bilo kojeg vanjskog igrača Clippersa, već su ih osramotili pristupom i učinkom.

Kad će ta peta? Bit će sjajno vidjeti može li Memphis ovakav stil igre prenijeti i u goste, što neće biti lako obzirom da su visoki Clippersa energetski sinoć bili stvarno solidni (problem je bio što su protivnici bili genijalni). Također, Clippersima treba definitivno netko tko može olakšati život Paulu, a to kući mogu dobiti jer znamo da klupe puno bolje reagiraju na svom parketu.

Ovakvu utakmicu, u kojoj ih CP3 nosi doslovno od prve četvrtine, si ne mogu dopustiti – on je svoja herojstva ovom prilikom ispucao u prvih 36 minuta i na kraju mu nije ostalo ništa za izvući iz šešira. Sad je pitanje može li tu pomoći i Vinnie tako da ograniči minute očito nespremnom Billupsu i nedoraslom Butleru tako što će pustiti s lanca Bledsoea i Barnesa puno ranije jer njima ovaj stil Memphisa puno više odgovara.

PACERS @ HAWKS

Drew se odlučio za promjenu i pogodio. Naime, izvadio je Korvera, ali ga nije zamijenio Stevensonom ili Jonesom već Petrom i tako napravio totalnu rošadu matchupova. Smith je završio na Georgeu i odmah ga napao pod košem koristeći masu, a Horford se razigrao jer nije morao paziti na Hibberta na kojega će paziti dvojac Petro-Johnson – oko ove dvije novosti vrtila se cijela priča utakmice.

Hawksi su tako pronašli temelj na kojem mogu graditi nešto stabilno, a to se ubrzo pretvorilo u nešto puno više od stabilnog. Naime, na njihovu razigranost i energiju Pacersi nisu imali rješenja, već nakon deset minuta kao da su se predali. George je valjda uzdrman Smithovim prisustvom potpuno nestao, a nitko drugi nije bio u stanju preuzeti kontrolu - Hibbert to nije znao, a West nije mogao od Horforda.

Pacersi su se tako u trenutku iz fantastične napadačke momčadi koju smo gledali u prve dvije utakmice opet pretvorili u onu rugobu bez ideja koja je dobar dio regularne sezone bila jedan od najmanje efikasnih napada lige. U periodu od tri minute prije kraja prve do polovine druge, dakle skoro u periodu jedne četvrtine, uspjeli su zabiti mizernih 4 poena. Što je još gore, nisu imali raspoloženog pojedinca dok se su na drugoj strani razigrali svi, od startera do zadnjeg člana rotacije s klupe.

U nastavku ništa bolja slika, Hawksi su kontrolirali tempo, a Pacersi ostali u rupi od dvadesetak koševa u koju su upali u onom nevjerojatnom periodu bez koševa. Sramota koju su pretrpjeli još je uvećana saznanjem da ovakav poraz znači kako smo praktički u ovoj seriji gledali tri utakmice koje nisu bile utakmice. U prve dvije Pacersi su rano pobjegli s vodstvom bez da su bili izazvani, a u trećoj su Hawksi bili ti koji su se prošetali do cilja. Tako da je sada pitanje hoćemo li uopće vidjeti playoffu utakmicu između ovih protivnika? U svakom slučaju, Vogel mora naći načina kako da Georgea izvuče iz ralja Smitha jer bez njega u pogonu Indiana je blokirana kao račun prosječne hrvatske firme.

THUNDER @ ROCKETS

I evo nam utakmice koja je odjednom postala zanimljiva zbog nesretnog spleta okolnosti. Naravno, veće zanimanje nije tu zbog Rocketsa ili eventualnih komplikacija za ovu seriju jer McHaleova momčad teoretski nema šanse dobiti dvoboje protiv Duranta i Ibake, već zbog Thundera. Odnosno, zanima nas kako će Thunder reagirati bez Russa i to na gostovanju, protiv protivnika koji očajnički treba pobjedu?

Nimalo lak početak novog života za Jacksona, koji je navikao igrati u kontekstu bez stresa jer njegova rola ipak ne zahtijeva odgovornost. Uđeš s klupe i haklaš, ako zabiješ super, ako ne zabiješ – ideš nazad na klupu. Ovdje je pak morao odraditi posao, a do sada u karijeri baš i nije pokazao da je playmaker na kojega se možeš osloniti. Kao što to više nije ni Fisher koji se praktički pretvorio u šuterskog specijalca i koji je brzinski dobio šansu nakon što je Jackson zaradio dvije osobne u prvih 5 minuta.

Praktički, to znači da će OKC svoj napad vrtiti isključivo kroz Duranta kao playa. Brooks je pak otišao toliko daleko s idejom o Durantu kao glavnom kreatoru da je ovaj čak prenosio i loptu najveći dio utakmice, što je nešto što će se definitivno morati mijenjati za iduće serije.

Naravno, nema vremena za radikalnu promjenu stila igre, što znači da se Thunderu ne piše dobro već u idućem krugu. Drugo poluvrijeme ove utakmice je bilo dobar pokazatelj u čemu je problem.

Durant i obrana su na početku stvorili sjajnu prednost od dvadesetak koševa, ali ona se brzo počela topiti u nastavku kada su Rocketsi kombinirali zonu s puno agresivnijim preuzimanjima i udvajanjima i uopće pritiskom na loptu (ako su se mučili protiv Houstona, najgore momčadi lige kada je u pitanju krađa lopti, kako će riješiti ovaj problem protiv Clippersa ili Grizzliesa koji su usavršili presing, tu Durantovo prenošenje lopte tijekom cijele utakmice ne dolazi u obzir).

Thunder već na ovu veću razinu energije nije imao rješenja jer su navikli da uz Duranta uvijek imaju još jednog kreatora iz ničega i da im ne treba slijepo držanje sistema pošto se na račun talenta uvijek mogu izvući iz svake situacije. Sada je taj element improvizacije prepolovljen, što znači da je Rocketsima trebalo tek nekoliko lošijih minuta Duranta (a tih će ubuduće biti koliko hoćete jer nitko ne može 48 minuta raditi baš sve, čak ni LeBron) da se vrate u igru i dođu do šanse za pobjedu.

Ovakav tip utakmice, run and gun bez mozga, nešto je iz čega bi Oklahoma s Russom u postavi izašla kao pobjednik u 99 od 100 utakmica. Ovdje su jedva preživjeli, a za to preživljavanje trebala im je hall of fame partija Duranta i dosta sreće na kraju. Sad, on to možda i može izvući svaku večer iz sebe, možda će i sreća biti na njihovoj strani, ali kakva korist od svega ovoga protiv momčadi kao što su Spursi, Clippersi ili Grizzliesi, dakle momčadi koje imaju i igru i identitet i jednostavno znaju što rade?

Brooks ima još jednu ili dvije utakmice s Rocketsima da uključi Martina i Ibaku malo više u napad, da pronađe idealnu rolu za Jacksona i da nađe načina odmoriti Duranta. Čak i da uspije u svemu ovome, šanse OKC-a za finalom konferencije čine se minimalne. O uzvratu protiv Heata pak mogu samo sanjati.

HIGH FIVE

Kirk Hinrich, Nate Robinson, Kevin Durant, Zach Randolph, Joakim Noah

4Mar/138

THE RANKINGS, WEEK 17.

Posted by Gee_Spot

Dvije trećine sezone su iza nas i kompletna slika manje-više je posložena. Imamo dovoljan uzorak za ozbiljne zaključke, a kako su mogućnosti pojačanja rotacija praktički nemoguće (osim povratnika od ozljeda koji mogu osigurati određeni poticaj svojim momčadima, kojega je pak nemoguće predvidjeti zbog različitih reakcija pojedinca, ali i šireg konteksta, na povratak u akciju nakon dužeg izbivanja s parketa), na trenutni raspored snaga do početka playoffa utjecat će ponajviše zdravstveni karton.

Današnji post stoga je i svojevrsna proto-najava doigravanja, baš kao što je i ovih preostalih sedam tjedana regularne sezone za polovinu lige zagrijavanje pred pravu stvar (za drugu polovinu pak zadnja trećina sezone poslužit će kao poligon za postavljanje novih ciljeva koje će se pokušati realizirati iduće sezone). I dok 30 momčadi traži svoju individualnu istinu, pogledajmo kako se one međusobno križaju u tim pokušajima i tako čine trenutnu paradigmu lige.

1. SPURS (5600)

Iako su statistički prva momčad lige, realno im ipak pripada uloga prvog izazivača Thunderu i Heatu. Dodao bih i jedinog - samo oni imaju dovoljno dobru kombinaciju obrane i napada da se mogu nadati spajanju serije partija kojom bi prešli preko oba suparnika. Protiv Thundera ključnu ulogu trebala bi odigrati njihova dubina (nužno je da dobiju niže rangirane matchupove, uključujući i onaj Parkera protiv Westbrooka, jer onaj ključni protiv Duranta zasigurno neće), a protiv Heata šuterska kvaliteta i kruženje lopte (samo oni imaju dovoljno discipline za parirati Heatu koš za koš).

Naravno, za idealne partije nužno će biti posložiti i formu - Duncana sve češće gnjave ozljede, sada je i Parkerov fantastični ritam poremećen, a Ginobili praktički cijelu sezonu nije skupio niz utakmica bez potrebe za konzultacijama sa zdravstvenim osobljem. Ovakvo stanje je nedopustivo misle li izvesti ono što su prije dvije sezone izveli Mavsi.

2. THUNDER (5125)

Individualni napredak Duranta, Ibake i Westbrooka možda ipak neće biti dovoljan za skinuti Heat dok god Scott Brooks igra 4 protiv 5 u oba smjera u utakmicama protiv Miamia. Naime, dok protiv Spursa mogu sakriti Perkinsa zbog njegovih obrambenih kvaliteta (dokazano je u stanju smetati Duncanu u post-up situacijama i čuvati ga 1 na 1, što znatno otežava Spursima organizaciju napada kroz post), protiv Heata to je nemoguće jer Miami nema klasičnog post-up igrača. Čak i da riješe ovu jednostavnu jednadžbu tijekom playoff serije, pitanje je imaju li dovoljno vatrene moći za pratiti napad Miamia koš za koš - Durant i Westbrook su nadmoćni u svakom drugom matchupu protiv preostalih 28 momčadi, ali protiv Jamesa i Wadea potrebna im je podrška ostatka momčadi.

Martin nije dovoljan - čak i da nadmaši Allena u direktnom matchupu, jednostavno nemaju dovoljno šutera za stabilnu nisku postavu - Sefolosha, a pogotovo Brewer ili Liggins, nisu rješenje za drugi bok dok je s druge strane Wade. Također, tu je i problem izgubljenih lopti - često improviziranje dovodi do ogromnog broja bačenih napada, što na pritisku na perimetar izgrađena obrana poput Heatove itekako zna kazniti u tranziciji.

Još jedan simpatičan detalj na koji treba ukazati - Durant je potencijalno prvi strijelac lige i ove sezone, ali i prvi čovjek još tamo negdje od '50-ih koji uz tu titulu nema status prvog potrošača u vlastitoj momčadi. Naime, tu kaska za Westbrookom koje je do ove sezone tradicionalno trošio puno više lopti nego je možda trebao, ali je barem uzimao pola šuta manje od Duranta. Sada pak puca jedan više, što u praksi ne mora značiti puno, ali je čisto simbolički, pa možda i iz ovog nekog racionalnog kuta, neprihvatljivo (čista košarkaška logika - ako je Durant toliko bolji realizator, a jeste zato što ove sezone ima sjajnih 50-40-90 koji razlikuju najbolje od običnih šutera, zašto ne dobiva više lopti od čovjeka od kojega je u svakom segmentu šuta bolji barem za 10%?).

Iako je i ovo samo još jedan prilog tezi da Brooks ovoj momčadi ne pomaže razviti potencijal, odgovornost za ovo leži i na Westbrooku. Koji je sjajan košarkaš, ali prvenstveno u napadačkom dijelu igre - sve brojke kojima se koristim kako bi lakše shvatio ono što gledam u obrambenom dijelu igre, od individualnog protivničkog učinka, preko +/- pokazatelja i obrambene efikasnosti momčadi, do vlastitih postotaka u raznim obrambenim situacijama, ukazuju na njega kao na rupu u obrani Thundera, posebice u spot up situacijama u kojima uredno gubi iz vida svog čovjeka. Mislim, nitko od njega ne traži da na poziciju koju igra bude išta više od skretničara, ali čemu onda onakva žestina i ljutnja nakon greške, bilo svoje ili tuđe, ako iz toga u finišu ne proizlazi bolja igra?

Nema ništa loše u tome da se srce nosi na rukavu, ali čovjek ima 24 godine, ovo mu je već peta sezona u ligi i vrijeme je da barem mali dio tih sirovih emocija zamijeni jedna doza zanatstva. U tom svjetlu treba promatrati i dovođenje Dereka Fishera - Thunder ga sigurno nije doveo da bi mu dali minute u rotaciji (ovaj, barem se nadam), već prije svega da iskustvom i prisustvom pozitivno utječe na Russove emocije. Drugim riječima, Fisher je Yoda, a sada treba vidjeti hoće li Russ postati Obi Van Kenjobi ili Dart Vejder.

3. CLIPPERS (5120)

Statistički se još dobro drže, ali imaju sličan problem kao i Thunder - nisu u stanju iskoristiti vlastiti potencijal do kraja, što zbog nedovoljno dobro izbalansirane rotacije (primjer je svaka utakmica u kojoj zbog problema s osobnima Blakea ili Jordana na parketu gledamo Turiafa ili Hollinsa - za takve nema mjesta u playoff košarci), što zbog trenera koji ne stavlja momčad u idealnu situaciju da iskoristi svoje resurse. Jednostavno rečeno, dok su San Antonio i Miami momčadi u naponu snage koje itekako poznaju svoje slabosti i mane, Thunder i Clippersi su još uvijek projekti u fazi razvoja koji trenutno stagnira, ali se može ubrzati pronalaženjem dokazanog kormilara (navijam svim srcem da braća Van Gundy dogodine dobiju ove dvije momčadi u ruke jer to je dvojac koji je već dokazao radom u Knicksima, odnosno Orlandu, da zna što to znači izvući maksimum iz talenta kojeg imaš na raspolaganju).

Izuzetni su u pritisku na loptu što bi mogli iskoristiti protiv Thundera, ali, s druge strane, previše fauliraju i dopuštaju previše skokova u obrani, što su slabosti kao stvorene da ih Oklahoma ili Miami iskoriste (to su znakovi nedovoljno zrele obrane - ne možeš računati na uspjeh u žestokoj playoff seriji ako protivniku dozvoljavaš lagane koševe, a loša kontrola obrambenog skoka i previše slanja na liniju slobodnih jamstvo su upravo takvog raspleta). Spursi im donekle odgovaraju kao matchup (ove sezone imaju 2-1 score), ali kao što je prošla godina pokazala, pa i onaj nedavni poraz u kojem ih je San Antonio demolirao (treba dodati i da nakon sinoćnje pobjede Thunder ima 3-0 protiv Clippersa ove sezone), u kvalifikacijskim sudarima taktička prednost je na strani iskusnijih. Praktički, ako se složimo da je razina talenta u egalu i ako svedemo stvar na dvoboj Vinnie-Pop, na koga ste se spremni kladiti u seriji od 7? U situacijama kada je margina pogreške minimalna, egzekucija uvijek ima prednost pred inspiracijom.

4. HEAT (5060)

Heat nema problema s postavama, od svih koje Spoelstra koristi problematične su samo one u kojima igra Norris Cole i koje su uglavnom negativne (što je vrlo jasan znak da bi Cole jednom kada dođe playoff mogao završiti na dnu klupe i ustupiti minute u rotaciji Allenu, Wadeu i Jamesu). One klasične, s Joelom Anthonyem i Haslemom, nešto su bolje u obrani i skoku, ali slabije u napadu, dok su daleko najefikasnije one s Battierom na četvorki i dodatnim šuterom u postavi umjesto Chalmersa. Obrambeno su malo slabije, ali napadački su prve u ligi. Međutim, i dalje su u stanju igrati obranu iznad prosjeka. Kako je to moguće?

Pa prvo zabijaju nenormalno efikasno. Allen i Battier su dva ponajbolja šutera iz kuta u ligi, Bosh je nakon Nowitzkog najbolji šuter s vrha reketa, a to znači da Jamesu i Wadeu ostaje prostora da rade što žele i pucaju od kuda žele. Drugo, iako i Battier i Bosh pod košem nemaju prednost jer čuvaju uglavnom više i snažnije igrače, snaga Jamesa i Wadea i brzina kojom se rotiraju i udvajaju dobrim dijelom anulira prednost koju bi protivnik mogao imati. Međutim, ono što najviše pomaže obrani Heata je činjenica da su James i Wade toliko dominantni obrambeni igrači na perimetru da u startu sprječavaju protivnika da uđe u sredinu (čime se potvrđuje da je ona bolje spriječiti nego liječiti istinita).

Dakle, ono po čemu je Heat netipičan od klasične velike momčadi je to da im snaga obrane dolazi s vanjskih pozicija umjesto ispod obruča. Primaju dosta trica zbog agresivnih rotacija u sredinu, ali kontroliraju reket i upravo ih je pomak u tome segmentu igre napravio boljom momčadi od one na startu sezone kada je Spoelstra eksperimentirao u pokušaju da spoji stari stil igre (agresivnu obranu) s novim (suludo efikasan napad). Ključno je što, za razliku od ranije, više Jamesa ne guraju u sredinu po defaultu već po potrebi (čuvanje drugog visokog je nešto za što se isključivo brine Battier), što znači da je James češće u situacijama u kojima njegova fizička dominacija najviše dolazi do izražaja.

I da, što je s Rayom kojega ćemo teško zamijeniti za stopera? Pa, u ovim postavama James uzima protivničkog broj 1 igrača na boku, Wade se brine za broj 2, tako da Allenu ostaje najslabija karika na vanjskim pozicijama protiv koje može odraditi itekako solidan posao i tako ne utjecati negativno na obranu - godine u Bostonu napravile su od njega izuzetnog sistemskog obrambenog igrača, a ne zaboravite da Miami igra istu vrstu obrane kao i Boston (veza Thibodeau - braća Van Gundy - Riley), što je Allenu dodatno olakšalo prelazak u novu sredinu.

I za kraj jedan detalj koji potvrđuje fantastične partije koje su kroz drugi mjesec pružali James i Heat.

Prilikom all-star izbora putem IOR-a, izračunali smo kako je Duranta napredak u all-round kategorijama potpuno približio Jamesu, dapače kako je James zbog slabijih obrambenih partija u prvom dijelu sezone čak i zaostao za Durantovim učinkom ove sezone. Za taj izračun koristili smo brojke do početka veljače. Niti punih mjesec dana kasnije, nakon niza suludih šuterskih partija, James je opet preuzeo primat najboljeg – kada onakav all-round monstrum gađa kao šuterski specijalist, onda tu stvarno više nema priče tko je najbolji, što potvrđuje i IOR s najsvježijim podacima:

LeBron James, IOR 179 (prije tri tjedna 169) – desetak utakmica 60+ postotka šuta tako su cijelu sezonu digli u nebesa (šut iz igre je najvažnija košarkaška kategorija, a James je u desetak utakmica debelo podigao svoje prosjeke), a ne treba zanemariti ni sve bolje obrambene brojke od kada sve više igra na perimetru

Kevin Durant, IOR 168 (prije tri tjedna 172) – u ovom periodu Durant je odigrao gomilu blowout utakmica zbog kojih mu je prosjek minuta pao s 40 na 39, što ga je koštalo par bodova, ali i malog pada u učinku (svejedno je jasno kako je Durantov trenutni plafon negdje oko ove granice, dok bi James s više minuta mogao probiti i granicu od 180 bodova)

5. NUGGETS (4605)

Oni su izgleda osuđeni na dvoboj s Memphisom u playoffu, a samim time i na ponavljanje serije slične lanjskoj protiv Lakersa. S jedne strane Nuggetsi će jurišati, s druge će Memphis pokušati usporiti igru do boli kako bi koristio visinu, a pobjednik će biti onaj tko uspješnije nametne svoj stil. Ključna bi mogla biti domaća utakmica prednosti, posebice stoga jer dokazano znamo da Nuggetsi imaju stvarnu prednost na svojoj nadmorskoj visini.

Trenutno je omjer u sezoni 2-1 za Nuggetse, a zadnji obračun je 15.3. u Denveru (zapišite u kalendaru). Tu ćemo vidjeti da li trenutno bolje kotira napad Denvera ili obrana Memphisa, iako je u svakom scenariju najrealnije očekivati seriju od 7 na koju su i jedna i druga momčad ionako navikle nakon prošle sezone i dvoboja s Lakersima i Clippersima. S tim da će ovaj put netko ipak otići u drugi krug. Bude li to Denver, očekivati nešto više od polufinala konferencije jednostavno je nerealno - niti je njihov napad toliko dobar kao lani zbog neprirodne kombinacije na boku gdje rotiraju uglavnom trojke (sva 4 njihova swingmana po svemu su više krila nego bekovi), niti im obrana na perimetru može maskirati slabosti u sredini. To su aspekti igre koje trebaju mijenjati u budućnosti misle li uhvatiti gornju četvorku.

6. GRIZZLIES (4455)

Nadovežimo se odmah na raniji paragraf - imaju poprilične šanse preskočiti Denver, iako nisu favoriti ako će imati utakmicu manje na svom parketu. Njihova prednost u sredini je ključna ako dođe do gustih završnica, a bit će ih jer su ove momčadi izuzetno izjednačene usprkos različitim stilovima. Činjenica da Denver baš i nema idealan šuterski dvojac na boku, olakšati će život također ne baš napadački nadarenom dvojcu Memphisa - Denver je praktički jedina momčad na vrhu Zapada koja neće moći maksimalno iskoristiti šuterske slabosti Memphisa zato što su i sami tanki u tom segmentu igre. Denver pak svoj napad bazira na ulaze u reket, a Memphis je upravo u sprječavanju penetracije najbolji u ligi, dok Grizzliesi dominiraju u sredini gdje obrana Denvera dokazano nije u stanju odigrati 48 minuta poštene obrane.

I dok će očito u međusobnom dvoboju odlučivati sitnice, slabašan napad Memphisa nije garancija za išta više u slučaju prolaska. Spursi i Oklahoma možda nemaju idealan matchup protiv Gasola i Zacha, ali u stanju su zabiti puno više koševa od prosječnog NBA napada protiv kojega Grizzliesi oštre zube tijekom regularne sezone. Također, Clippersi su matchup iz pakla za Memphis - njihov presing protiv Paula jednostavno ne prolazi, dapače Clippersi su jedina momčad u ligi koja kreira više izgubljenih i laganih koševa iz tranzicije od Memphisa, a Blake i Jordan mišićima su u stanju na trenutke čak i nadjačati dvojac Memphisa koji je ponekad sklon uzeti skok-šut viška u napadu kako bi predahnuo. Dakle, Denver mogu preskočiti, ali prve tri momčadi samo uz pomoć više sile.

7. PACERS (4320)

Memphis Istoka što se tiče kombinacije lošeg napada i kvalitetne obrane. Indiana ima šansu doći do finala konferencije dok god može zabiti dovoljno. Primaju najmanje trica u ligi, što znači da su itekako sposobni zaustaviti momčad poput Knicksa. Izuzetni su u skoku i zaštiti reketa, što znači da itekako mogu parirati Netsima i Hawksima. Jedina momčad koja im nikako ne odgovara je Boston - previše su slični s tom formulom obrana-napad tako da je nemoguće predvidjeti tko će imati kakvu večer. A kako stvari stoje, vrlo lako bi mogli gledati upravo bitku između ove dvije momčadi već u prvom krugu (Boston će teško izbjeći 7. poziciju, a Pacersi su sve bliži preuzimanju 2.), što opet ide na ruke Heatu. Mislim, nije da Miami u vakumu ionako nije izraziti favoriti protiv svih (kad kažem vakumu, mislim na kontekst bez dramatičnih ozljeda), ali upravo ta izjednačenost, da ne kažem osrednjost, momčadi poredanih od 2. do 7. najviše doprinosi Heatu - dok netko dođe do njih, već će biti dobrano izrauban, što će biti i slučaj s Pacersima nalete li na Boston već u prvoj rundi.

8. KNICKS (4315)

Istok dakle ne bi trebao biti neizvjestan što se tiče krajnjeg rezultata, ali to ne znači da nećemo imati prilike uživati u gomili zanimljivih serija. Knicki definitivno nisu šampionski materijal zbog ispod-prosječne obrane, ali tko može garantirati da na valu šuterske inspiracije (pogotovo ako u isto vrijeme Kidd bude zdrav i odmoran, a Amare rastrčan i voljan glumiti garbage mana u drugoj postavi) neće doći do finala Istoka? Pod uvjetom da izbjegnu Pacerse ili Bullse u prve dvije serije. Chicago slično Pacersima fantastično brani tricu i ove sezone već imaju 3 lagane pobjede protiv Knicksa, dakle bez Rosea, a lani su imali score 3-1 s tim da su jedini poraz doživjeli u produžetku kada je Rose promašio šut za pobjedu nakon što je Melo s tricom preko ruke doveo Knickse u prednost od jednog poena.

9. LAKERS (4300)

Zanimljiva momčad jer apsolutno sve ukazuje na to da pripadaju u playoff, osim onog najvažnijeg - scorea. Doduše, čak i ako izbore nastup u playoffu, što je usprkos sve boljim rezultatima i dalje upitno jer i dalje imaju jednako propusnu obranu, nisu ozbiljna prijetnja vrhu lige. Zar nije fascinantno koliko su ljudi opsjednuti rezultatom, a koliko zanemaruju izvedbu - kada su Lakersi gubili, neki su bili spremni jesti govna ako uđu u playoff, a sada kada dobivaju, neki su ih spremni proglasiti potencijalnom smetnjom Thunderu ili Spursima. Međutim, istina je da je i u prvom i u drugom slučaju ovo bila ista momčad koja je igrala istu ili sličnu igru, samo što sada, eto, uspijeva dobiti poneku utakmicu. Izvedba je uvijek bitnija od rezultata, barem ako se pokušavamo baviti ozbiljnom analizom, a ona u njihovom slučaju ne garantira ništa specijalno - s obranom koja prima ovoliko koliko oni primaju, Lakersi su osuđeni na ispadanje u prvom krugu od boljih momčadi.

10. HAWKS (4060)

Horford zadnjih mjesec dana igra možda najbolju košarku karijere, a kako je i trade Smitha stavljen sa strane do ljeta, svi se mogu koncentrirati na sadašnjost. A ona je jasna – nastave li Horford i Smith igrati na all-star razini, čine najbolji visoki par na Istoku (Bullsi i Pacersi imaju bolje rotacije pod košem, ali nemaju dva bolja individualca) koji bi, pod uvjetom da dobije podršku od Teaguea i Korvera, vrlo lako mogao biti ta famozna druga momčad u Finalu Istoka.

Knicksi imaju kilavu obranu, Pacersi kilavi napad, a Bullsi pucaju po šavovima (posebice napadački) – sve skupa otvara vrata Atlanti koja ima i top 15 napad i top 15 obranu. Jasno, primijetili ste da ne koristim onu klasičnu top 10 u oba smjera formulu koja obično obilježava rasne playoff momčadi. Razlog je jasan – Hawksi to nisu, njihov plafon je odavno određen. Međutim, u ovakvom kontekstu, okruženi momčadima koje su u jednom segmentu igre odlični, a u jednom loši, ta njihova osrednjost mogla bi biti presudna (sjetimo se 2011. kada su izvan svih očekivanja iznenadili Magic, kao i muka koje su svih ovih godina priuštili Bostonu).

Istok možda neće biti zanimljiv što se tiče samog vrha, ali slaganje poretka od 2 do 7 moglo bi donijeti itekako zabavne utakmice jer, barem se tako čini, svih 6 momčadi imaju šanse ako im se poklopi povoljan matchup.

11. ROCKETS (4050)

Period bez stretch četvorki i uopće drugog visokog igrača omogućio im je da svoju smallball run and gun igru rastegnu do maksimuma, s Parsonom i Delfinom kao četvorkama. Naravno, s ovakvom postavom nemoguće je igrati ozbiljnu obranu, ali potvrdili su da imaju jednu izuzetnu povremenu opciju kojoj mogu pribjeći kada im treba brzinska doza koševa i koja je sjajno oružje za promjenu ritma. Motiejunas je u međuvremenu preuzeo rolu stretch četvorke i u dva starta odradio je sasvim solidan posao (skakački i obrambeno kilav kao i dva prethodnika, ali šuterski itekako u stanju držati reket raširenim plus posjeduje all-round potencijal koji je kod Morrisa i Pattersona već otpisan). Čeka ih još puno posla, ali, obzirom na lagan raspored do kraja, ovo što imaju trebalo bi biti sasvim dovoljno za miran ostanak u playoffu.

12. WARRIORS (4040)

Sjajna pobjeda protiv Spusa koju su izborili bez Boguta bila je ključni pokazatelj da u njima ima dovoljno snage, mentalne i fizičke, i da propuštanje playoffa ne dolazi u obzir. Već smo isticali kako je razlog za pad učinka i loše rezultate bio prije svega užasan raspored - njihov prethodni mjesec može se usporediti samo s kalvarijom koju je na startu sezone imao Denver. Stvari će se, dakle, izbalansirati do kraja sezone. Ono što je zanimljivo je poklapanje nove Bogutove ozljede s pobjedom protiv Spursa, koja je odmah dovela do onih klasičnih pitanja - što ako Warriorsi igraju bolje bez Boguta?

Što naravno nema veze s mozgom dugoročno, ali u ovoliko kratkom periodu, i to još usred sezone, logično da je Bogutovo uskakanje u rotaciju dovelo do problema. I to ne toliko u samoj igri, koliko u pristupu igri, ili ako hoćete kemiji. S takvom rasnom peticom iza leđa, suigračima je puno lakše uzeti predah u obrani i opravdati ga razmišljanjem kako će Bogut očistiti sve greške. Curry i Lee su tako u tom periodu igrali puno ležernije, što se igračima s tako lošim obrambenim predispozicijama ne smije događati. Čim je Bogut opet otpao, svi su opet počeli gristi jer znaju da više osiguranja nema. Nazovite ovakvo ponašanje kako hoćete, ali ja od sada koristim frazu Rondov poučak.

13. CELTICS (4005)

Pierce i Garnett igraju kao da je playoff svaku večer, ali ne treba zanemariti ni učinak klupe – konačno se pokazuje da Ainge nije potrošio ljeto uzalud. Green igra sjajno kao lider druge postave, posebice u obrani, Lee je 3&D majstor kakvog su i očekivali, a čak se i Terry budi. Lukavim potezima kao što su dovođenje Crawforda iz Wizardsa i potpisivanje Williamsa iz Kine dodatno su pojačali bokove (combo strijelac s klupe i 3&D swingman, oba rotacijske kvalitete, oba dovedena praktički za kikiriki). O stanju pod košem nemojmo ovom prilikom (10-dnevni ugovori Whiteu i Shavliku Randolphu ne bi pomogli ni Cedeviti). U svakom slučaju, dok igraju obranu imaju šansu - vidjeli smo i luđih stvari od potencijalnog rušenja drugog nositelja od strane sedmoga, pogotovo kada je taj sedmi Boston s Pierceom i Garnettom.

14. BULLS (3785)

Do sada su igrali i bez Boozera i bez Noaha i bez Denga, tako da će preživjeti i momentalni gubitak Gibsona. A gubitak Taja itekako je ozbiljna problem jer Gibson je bio jedan od rijetkih svježih igrača u rotaciji. Relativno mala minutaža koju mu je tijekom godine poklanjao Thibo trebala se isplatiti upravo sada u završnici sezone. Plus, obrana Bullsa i dalje je radila najveću razliku s njim na parketu - bez njega previše toga ovisi o Noahu. Kada imaš dva takva igrača u sredini, uvijek si možeš dopustiti luksuz da jednog imaš na parketu tijekom svih 48 minuta, što je obrani Bullsa davalo kvalitetu kakvu nije imao čak ni Memphis ni Indianapolis – bez Taja, taj luksuz više nemaju. Što se playoff projekcija tiče, budu li imali makar i pola Rosea na raspolaganju, imaju se pravo nadati da će im karma vratiti za lanjski kolaps. A čak i bez Rosea imaju šanse preskočiti prvi krug, posebice nalete li na Knickse (već smo spomenuli da ih drže u šaci) ili Hawkse (kojima mogu usporiti udarni dvojac pod košem i koji nemaju rješenja na boku koja bi mogla preuzeti teret).

15. MAVS (3770)

Eto, statistika ih voli, po bodovima su u istom rangu s Netsima i Bullsima (bili bi playoff momčad na Istoku, što baš i nije neka utjeha), ali Dirk je prekasno uhvatio formu da bi se priključili borbi za osmo mjesto. Što znači da se mogu okrenuti budućnosti, lutriji i činjenici da je Dirk već izjavio kako će nakon zadnje godine ugovora produžiti vjernost uz puno veći popust nego što su ga svojim momčadima dali Duncan ili Garnett.

16. NETS (3730)

Obzirom na stanje Williamsovih gležnjeva, još dobro i stoje. Lopez pada učinkom jer su do sada svi shvatili kako obranu treba fokusirati na njega, točnije na sprječavanje da on dođe do lopte na lijevom ili desnom bloku. Johnson i Wallace su i dalje profesionalci koji se trude, ali to nije dovoljno za dominaciju - trud je ovisan o nogama, a njih (a ni gležnjeva) više nema nitko u ovoj vanjskoj liniji. Prosječna momčad za prosječan rezultat koja nema ni jednu dobru stranu koja bi joj garantirala drugi krug, ali obzirom na osrednjost konkurencije uvijek se mogu nadati da će netko sam sebe upucati u nogu (ili gležanj).

17. JAZZ (3625)

Držim fige da izbore playoff, samo da vidim hoće li barem tada Corbin imati dovoljno razuma da većinu minuta povjeri četvorci Favors, Hayward, Kanter i Burks. I dok Burks igra jednu toplo-hladno sezonu u kojoj još uvijek traži svoje mjesto pod NBA suncem (kreator s klupe?), ova prva trojka ostvaruje takve učinke svaki put kada dobije priliku da nije nimalo pretjerano reći kako bi Jazz možda već imao osigurano playoff mjesto da su ih koristili više nego što jesu. Ovako, dok i dalje jašu Jeffersona izvan svakog rezona u sumrak sezone, s pravom ih i statistika i NBA komentatori smatraju za momčad koja će ustupiti to utješno playoff mjesto Lakersima.

18. BUCKS (3590)

Događa se zanimljiva stvar – iako bih se bio kladio da će nakon trade deadlinea puno više minuta dobiti Jennings i Redick na račun Ellisa, do sada je trend da se minute za Redicka uzimaju Jennigsu, a da Ellis i Redick igraju kao dvojac. Što je zanimljivo ponajprije zbog činjenice da je Ellis slobodan igrač ako to želi već ovoga ljeta, dok Bucksi imaju mogućnost kontrole nad Jenningsom. Znači li ovo da Bucksi baš i nisu ludi za njegovim talentom (ako znači, onda - svaka čast Bucksi)? Ovakve neugledne momčadi obično su prisiljeni preplatiti svoje pickove, ali možda je Bucksima postalo jasno da Jenningsa nema smisla držati na silu, pogotovo kada se radi o igraču koji u ključnoj godini ugovora gađa ispod 40% iz igre i pri tome se ne srami uzeti 17 šuteva, od čega barem 12 nerezonskih.

Ellis je ionako bolji slash & kick igrač od Jenningsa i Redickovo prisustvo mu dodatno otvara prostor da to i dokaže, ali Ellis nije ništa bolji šuter, a definitivno i slabije vrti pick & roll. Tako da je teško reći koji su razlozi iza ovakve rotacije (možda ih i nema, možda je trener Boylan samo odlučio igrati na kartu trenutne forme). Kako god okrenuli, više Redicka, a posebice u kombinaciji s triple threat majstorom poput Dunleavya, trebalo bi dići očajni napad Bucksa s dna i odvesti ga u playoff bez puno muke (naravno, Redick i Dunleavy neće pomoći obrani, ali ona je dovoljno solidna da izdrži lagani pad dok god se učinak napada povećava).

Minute koje su Ellis i Redick igrali zajedno do sada daju razlog za optimizam – iako još nisu ubacili kompleksnije elemente u svoju igru, za sada Monta nema problema s pronalaženjem Redicka nakon što ovaj istrči iz bloka. To je jedino važno i jedino što playmaker mora znati raditi s takvim igračem u blizini. Uglavnom, za sada ih je teško zamisliti iznad osme pozicije, na to ukazuje i statistika, što znači da ih nećemo dugo gledati u playoffu. Međutim, pruži li im Redick poticaj i slože li neku seriju kojom bi preskočili nekoga od trenutno bolje plasiranih, ta njihova solidna obrana bi uz poboljšani napad mogla dodatno pridonijeti kaosu koji vlada na Istoku.

Naravno, osim igre, ono što većinu zanima je i ima li smisla zadržati Redicka i nakon ove sezone?

Vrijedi li Redick 10 milja? Gledajmo to ovako – u ligi je manjak šutera all-star kvalitete. Ako ćemo gledati samo dvojke, Redickove šuterske brojke su fantastične – drugi je u postotku trice s 39%, a prvi je u šutu s poludistance u području između reketa i perimetra (fantastičnih 46%, naspram 41% Bryanta), odakle uglavnom šutira iz istrčavanja.

Redick ima čak i bolji postotak realizacije na obruču i u reketu od Bryanta i Hardena, što jasno ne znači ništa obzirom da nije kreator (troši 3 puta manje lopti u tim područjima) i da većinu tih situacija realizira iz kontri ili zicera. Međutim, čak ako i ignoriramo činjenicu da nije slasher, njegova šuterska učinkovitost obzirom na specijaliziranost igre i ogromnu potrošnju jednostavno je zadivljujuća. Naravno da ona dobrim dijelom ovisi oko toga da se njemu podredi cijela igra u napadu, ali ako čovjek šutira ovakvom kvalitetom, što je u tome loše?

Pacersi su godinama živjeli od Millera u istom stilu. Naravno, ne impliciram da je Redick po ičemu u klasi Reggiea, ali može biti treća opcija ozbiljne momčadi koja uz to ima dodatnu vrijednost jer omogućuje treneru da posloži disciplinarani i kvalitetni sistem igre u napadu. Sistem u kojem će se dosta toga bazirati na činjenici da protivnici moraju respektirati Redickov vanjski šut, što će stvoriti prostor suigračima. To je vrlina koju brojke možda ne mogu pokazati, ali je itekako bitna vještina vrijedna toleriranja minusa kojega Redick donosi u obranu - i na tom dijelu parketa treba složiti sistem koji je u stanju sakriti njegove obrambene nedostatke.

Naravno, Bucksi uopće neće biti usamljeni u pokušajima da zadrže čovjeka – konkurencija će biti poprilična obzirom da je Redick najbolja dvojka u ljetnoj ponudi i najbolji šuter uopće uz Korvera.

19. RAPTORS (3390)

Playoffu se valjda više ne nada ni Colangelo, dakle stavimo ih u skupinu momčadi koje bi trebale udariti nekakav temelj budućnosti. Samo, kakav plan možete imati s ovakvim rosterom? Iako su od tradea za Gaya na oko 50% učinka i iako su Gay i DeRozan pružali solidne partije, očito je kako nisu kompatibilni zbog šuterskih nedostataka. Obrambeno su obojica solidni, ali nisu Wade i James pa da igrom na tom dijelu parketa sakriju eventualne napadačke minuse. Teoretski, jedino rješenje bi bilo što više koristiti Bargnania kao stretch četvorku što bi donekle anuliralo njihov kilavi šut, ali kako to provesti u praksi u trenutku kada se veze između kluba i nekadašnjeg prvog picka čine nepopravljivo raskidane? S jedne strane dakle imate ovu veteransku jezgru, a s druge klince poput Valanciunasa i Rossa koji od ovog općeg nedostatka vizije budućnosti imaju više štete nego koristi (nema logike da Ross, kao potencijalno najbolji šuter na rosteru, do kraja sezone ne dobiva 25-30 minuta po utakmici). Uglavnom, imate totalni kaos koji se uz malo sreće dogodine može uključiti u lov na osmo mjesto, ali se isto tako može svakog trena raspasti i karijere koštati i Colangela (što bi bilo sjajno) i Caseya (što bi bila stvarno šteta).

20. WIZARDS (3300)

Wall je donio ravnotežu u momčad, a za ostalo su se pobrinuli zdravi Webster, Nene, Okafor i Ariza. Sve četvorica veterana poznata su po tome da su skloni ozljedama, ali, nekim čudom, trenutno su relativno zdravi i u formi, što Wizardsima daje petorku dokazanih NBA igrača i profesionalaca koji su njihovu većim dijelom sezone iznadprosječnu obranu sada digli u top 7. Svaka čast Whitmanu na tome što je usprkos svim problemima i gomili poraza, koji obično lutrijske i neiskusnije momčadi ubije u pojam, održao pozitivan pristup. Također, ovakvo veteransko okruženje pomoglo je i Bealu da konačno pruža partije kakve smo od njega i očekivali. Možda nešto ima i u tome što se bliži march madness – ovaj niz briljantnih all-round partija (kombinacija šuta, ulaza i fantastičnog skoka za bilo kojeg igrača, a kamoli beka) podsjeća malo na lanjske role u NCAA turniru. Uglavnom, sve ovo jasno pokazuje da bi s Wallom od starta bili oko 50-50 učinka kakav smo i očekivali kada su doveli ove veterane. Dogodine bi s iskusnijim Bealom i novim pojačanjem putem drafta vrlo lako mogli kucati i na vrata playoffa, ali ono što je najvažnije je pogoditi s budućim izborom jer dugoročno gledano bitni su samo Wall, Beal i on. Drugim riječima, ne treba im još jedan Vesely.

21. SIXERS (3270)

I dok Wizardsi idu prema gore, Sixersi tonu. Doug Collins je počeo pripremati sve za još jedan bijeg - čovjeku je dosta ove momčadi, kao što je i njoj dosta njega. Obzirom da je Holiday tek solidan igrač, kao i Young, a da Turner treću godinu za redom pruža partije koje puno više pristaju podizaču energije s klupe nego starteru, postaje jasno kako ovdje prave jezgre nema. Ovo je momčad jedan potpis udaljena od rebuildinga - ne ostane li Bynum, to će značiti da su Sixersi sve svoje pickove prve runde odavno rasuli po svijetu. Iggy je u Nuggetsima, Speights i Sefolosha nikada nisu ni dobili šansu u matičnom klubu, a Vucevic i Harkless su dio budućnosti u Orlandu. Dodaj da su se olako odrekli i Lou Williamsa kojega su iskopali u drugoj rundi, ispada da im od svih ovih godina osrednjosti ostaju samo Young, Jrue i Turner.

Toliko o poslovima koje je Collins odradio tijekom svog mandata (a imao je itekakve ovlasti u izboru igrača). Sixersi su idealan primjer zašto je loše biti prosječan ovoliki niz godina - od odlaska Larrya Browna (a nedugo nakon i Iversona) imali su 9 do 10 sezona (uključujući i ovu) u kojima su se vrtili između 50% i 40% učinka, što ima nikada nije donosilo izbor u gornjoj polovici lutrije. Samo su 2010. potonuli na 33%, što im je donijelo drugi pick koji su pretvorili u Evana Turnera. Obzirom da su Holiday, Young i Turner dovoljno solidni da ih i bez Bynuma drže na oko 40%, pitanje je do kada će ova agonija trajati? Upravo stoga je raskid s Collinsom uz oproštaj od eksperimenta s Bynumom ujedno i šansa za novi početak - riskiraj danas kako bi sutra imao nešto konkretno.

22. WOLVES (3165)

Tragedija je kada promisliš da su mogli imati sezonu kakvu sada imaju Warriorsi samo da su ostali zdravi. Ovako, cijeli projekt dolazi u pitanje - još jedna lutrija neće donijeti previše koristi jer imaju skupi roster koji bi preko ljeta mogao ostati bez važnih imena, a produženi rebuilding s Loveom u središtu zbivanja ne dolazi u obzir - čovjek igra petu sezonu bez playoffa, a obzirom na gužvu na Zapadu i neriješene statuse Kirilenka i Pekovića nitko mu ne garantira da će se za njega boriti i dogodine. Ostane li ova jezgra još jednu godinu zajedno, dogodine su svakako u borbi za playoff, ali jednostavno imaju previše financijskih obveza (a potpis s Rubiom tek slijedi) da bi mogli složiti dugoročno uspješnu momčad. Tolike godine mučenja s Kahnovim potezima, toliko godina draftanja, a sve ti ovisi o tome kakve će poslovne poteze povući dva Euro igrača na koja si nabasao slučajno? Nije dobro.

23. HORNETS (3025)

Igrač A – 19 godina, 28 minuta, 51% šuta, 12.5 poena, 7.4 skoka, 1 asist, 1.8 blokada, 1.2 ukradene

Igrač B – 19 godina, 29 minuta, 49% šuta, 10.4 poena, 6.3 skoka, 1.8 asista, 1.6 blokada, 1.1 ukradena

Ovaj gore je Anthony Davis, ovaj ispod je Kevin Garnett u prvoj sezoni u Wolvesima. Gledajući Davisa ove sezone usporedba s mladim Garnettom postajala mi je sve jasnija (lakoća kretanja u napadu, all-round kvalitete, fizička konstitucija, ozbiljnost u pristupu, obrambeni potencijal), a kad sam bacio pogled na brojke sve je sjelo na svoje mjesto. Ok, usporedba nije idealna zbog nekih razlika u kontekstu - KG je igrao u lošijoj momčadi (vjerovali ili ne) koja je tek trebala stati na noge, dakle bio je u težoj situaciji i od prve je imao puno veću ulogu u kreaciji. Davis uz to ima i godinu više ozbiljnog treninga na Kentuckyu, bolje suigrače i to koliko god je plus, toliko je i minus jer se ne traži previše od njega u kreativnom aspektu igre (broj asista će mu rasti kako mu bude rasla uloga u napadu). Hoće li Davis biti MVP klasa kao Garnett? To nitko ne zna, ali potencijal svakako postoji.

24. PISTONS (2940)

Povratkom Drummonda u rotaciju, Pistonsi bi trebali zalupiti vrata veteranima poput Stuckeya i Maxiella i osigurati maksimalnu zajedničku minutažu Knightu, Drummondu i Monroeu, koji su do sada odigrali jedva nešto više od 100 minuta zajedno. Što je van pameti, ako uzmemo u obzir da se radi o jezgri oko koje bi se trebala graditi budućnost. To odbijanje da zajedno koriste Monroea i Drummonda baca sjenu na jednu solidnu sezonu u kojoj su Pistonsi dodatno očistili salary cap i nakon koje ih čeka još jedan lutrijski pick koji bi trebao definirati rotaciju koja bi već za sezonu-dvije trebala kucati na vrata playoffa.

Ali. Ne uspije li Monroe izvesti tu tranziciju na poziciju četvorke napadački (obrambeno ne bi trebalo biti problema zbog Drummondovih kvaliteta u zaštiti reketa), a neće dok ne uspije zabiti poneki šut s poludistance, ni Frank ni bilo koji drugi trener neće si moći dopustiti koristiti petorku u kojoj oba visoka žive u reketu i tako dodatno otežavaju pronalazak prostora za kvalitetan šut. Da ne govorim što bi bolji šut s poludistance učinio za Monroeve asistentske kvalitete - imao bi puno više od 3.3 asista po tekmi (koji su i ovako izuzetno visoki za centra, samo su Noah i Gasol bolji) da može natjerati obrane da ponekad izađu na njega i tako otvore dodatni prostor u pozadini. Koliki korak prema naprijed će napraviti dogodine ovisi o izboru na draftu, pojačanjima putem tržnice, ali ponajviše o Monroevom igračkom (šuterskom) napretku.

25. BLAZERS (2925)

Jedno od pitanja koja treba postaviti kada su Blazersi u pitanju je sljedeće - kako je moguće da momčad s 2 all-star talenta (LMA i Batum), kandidatom za rookiea godine (Lillard) i jednim od najboljih 3&D igrača u ligi (Matthews), bez obzira na nedostatak klupe, može ostvarivati ovako slabašnu učinkovitost u 4 faktora da ih ovi rankinzi smatraju jednom od 5 najgorih momčadi u ligi? Mislim, Wizardsi i Sixersi sigurno nemaju takvu individualnu kvalitetu, a teško da možemo nositelje Pistonsa ili Hornetsa staviti u istu kategoriju s prvim imenima Blazersa. Mislim, nemoguće da je sve baš na klupi, zar ne? Naravno da nije, jer dobar dio odgovornosti je i na Hicksonu. Kolika je rupa u obrani peti čovjek Blazersa dovoljno govore sljedeći podaci:

- da bi sačuvali Aldridgea, Hickson je najveći dio sezone odigrao na petici, gdje je protivnicima dopuštao 25% bolji učinak od prosječnoga što je u skladu s onim što je pokazivao do sada u karijeri kada je isključivo čuvao protivničku četvorku (tako da ne drži vodu eventualna teza kako su Blazersi isključivi krivci jer su skrivali Aldridgea - Hickson jednostavno nije dobar obrambeni igrač u koju god ga ulogu stavili)

- Hickson je trenutno po Synergyu rangiran na 323 mjesto po individualnoj obrani, što se ne razlikuje puno od dosadašnjih rezultata u karijeri (ne zaboravite da NBA broji maksimalno 450 igrača, što znači da je Hickson debelo u donjoj trećini kvalitete) - ne samo da nema ni jedan aspekt igre u kojem je iznad prosjeka (jednako je loš u izolaciji, post-up ili spot-up situacijama), već je obzirom na minute taj njegov učinak takav da ga s pravom možemo proglasiti obrambenim LVP-om lige obzirom na minute koje dobiva

- od 5 najčešće upotrebljavanih postava Blazersa, samo dvije su ostvarile pozitivnu koš razliku, a, zanimljivo, baš u te dvije nema Hicksona (poziciju drugog visokog uz Aldridgea krpaju Babbitt u jednoj, Leonard u drugoj, dakle jedan rookie i jedan igrač bez pozicije, što jasno ukazuje gdje je problem)

Zaključak je jasan - koliko god Hickson bio briljantan smetlar koji kupi gomilu skokova i laganih koševa, jasno je da sve to radi na štetu momčadi, odnosno rezultata. Sve to skupa znači da će njegov double-double prosjek natjerati nekog naivca da mu iskrca milijune, što će po svemu sudeći biti bacanje novca.

26. CAVS (2710)

Irving bi dogodine trebao biti spreman voditi momčad u playoff - povijest nas uči da većina rasnih prvih opcija u trećoj sezoni posjeduje dovoljno zaokruženu igru da napravi taj korak. Međutim, ono što će Cavsi morati napraviti kako bi mu u tome pomogli je nadograditi ovu solidnu mladu jezgru s ponekim veteranom koji zaslužuje NBA minute. Ovdje nisu problem ni Waiters ni Thompson, koji pružaju solidne igre obzirom na trenutnu fazu karijere, a neće to biti ni budući pick prve runde. Problem je najgora kolekcija veterana na klupi s ove strane Blazersa (koja bi se još mogla i pojačati - navodno su spremni dovesti još jednog veterana zbog čega su se odrekli Josha Selbya, zadnjeg u nizu MVP-a ljetne lige koji nisu napravili ništa u pravoj sezoni).

27. SUNS (2635)

Budući prvi pick odredit će dobrim dijelom smjer u kojem idu jer za sada malo je toga jasno - Gortat i Dudley su igrači koji su po svim nepisanim NBA pravilima danas trebali biti dio nekog playoff rostera, umjesto da uzimaju minute nekome oko koga se može graditi budućnost. Doduše, takvoga u Phoenixu nema, tako da je svejedno na koji način došli do viskog picka - njihov rebuilding počinje tek na ljeto. Ako Lakersi ne uđu u playoff dobit će još jedan lutrijski pick, a imaju ih viška i u drugoj rundi tako da onaj što su ga poslali u Houston za Morrisa i nema neku težinu. Naravno, tu je i opcija da preko ljeta Dudleya i Gortata pretvore u nešto dugoročno vrjednije. Sve je u rukama Sarvera i ekipe, ako to može nekoga tješiti.

28. KINGS (2520)

E, sada stvar postaje zanimljiva - izgleda da je družba voljna zadržati Kingse u Sacramentu konačno poslala konkretnu ponudu na adresu lige, što bitno mijenja situaciju. Ako se radi o ponudi ravnoj onoj koju su braća Maloof dobila od ekipe iz Seattlea, liga ima pravo reagirati, spriječiti prodaju Seattleu i ostaviti Kingse u Sacramentu. Jasno, uvijek postoji opcija da braća odbiju prodati franšizu potencijalnim kupcima iz Sacramenta, što znači da određenu prednost i dalje ima trenutni dogovor sa Seattleom, ali stvar bi mogla postati puno jasnija izađe li ijedna opcija s dobrim vijestima glede izgradnje nove dvorane - i ona u Seattleu i buduća u Sacramentu još uvijek su mrtva slova na papiru. Što god se dogodi do početka playoffa, kada bi liga trebala razriješiti ovu situaciju, iz ove situacije kao jedini sigurni pobjednik izaći će NBA koja će se riješiti jednih od najgorih vlasnika u povijesti.

Usput spomenimo i kako je Aaron Brooks jedini veteran koji se dogovorio oko raskida ugovora kako bi se priključio playoff rosteru (ako ga ne netko ne zgrabi s waivera izgleda da će u Houston čim ovi naprave mjesta za njega - njima će dobro doći treći play, a Brooksa za Houston vežu lijepe uspomene jer tamo je odigrao jedine kvalitetne minute u karijeri). Kakav onaj pravi trade deadline, takav i ovaj vezan uz otkupe ugovora - apsolutno nebitan.

29. MAGIC (2480)

Teško je za ovako tanak roster reći da se radi o prvim kandidatima za tankiranje, ali ne bi nas trebalo čuditi ako u idućih nekoliko tjedana i Aaron Afflalo dobije malo dužu pauzu zbog nekakve ogrebotine. Što više loptica u lutriji, veće su šanse za višim pickom, a viši pick daje ti više mogućnosti (bilo pri izboru talenta, bilo pri zamjeni mjesta na draftu ili igrača). A u Orlandu su očito svjesni da je svaka, bez obzira koliko mala, prednost - prednost. Obzirom da su tek u godini drugoj totalnog rebuildinga (i da će imati krcat salary cap), za dogodine nikakvih ciljeva nema, osim još jednog napada na lutriju.

30. CATS (1685)

Dok god troše minute na likove poput Mullensa treba ih ignorirati - u ovom okruženju nema smisla gledati čak ni Kidd-Gilchrista. Ono zanimljivo ionako će se događati na ljeto - hoće li Dunlap preživjeti na klupi, tko će biti izabran na draftu i na koga će potrošiti 15-ak milja koje će imati na raspolaganju. Hoće li se uključiti u lov na nekog od slobodnih igrača, što će napraviti s Hendersonom kojem treba ponuditi novi ugovor, hoće li konačno amnestirati Thomasa... gomila pitanja na koje treba dati odgovor prije nego nam bude jasno mogu li se konačno pokrenuti s dna.

7Feb/1318

THE REAL ALL-STARS 2013.

Posted by Gee_Spot

Iako se po dobrom starom običaju za all-star vikend imam namjeru u potpunosti odmoriti od košarke (što se idealno poklopilo s gostovanjem Dinosaur Jr. u ZG-u) i usput napuniti baterije za praćenje prijelaznog roka i skori march madness, lani sam odlučio uvesti još jedan redovan post u kojem ću prije tradicionalnog No-Star izbora izabrati svoju raju za All-Star.

Samo, ovaj put uvodimo i jednu bitnu promjenu – dok sam se lani bazirao isključivo na toku nesvijesti (koji će, nažalost, i ovaj put biti prisutan jer očito ovakve izbore nije moguće odraditi bez natezanja), ovaj put ću prepustiti IOR-u da odradi najveći dio posla umjesto mene. Umjesto da budem obično piskaralo koje iznosi svoje subjektivne dojmove, bit ću piskaralo sa vlastitim sistemom koje se trudi ostaviti objektivni dojam.

Naravno, kako IOR ne poznaje potrebe all-stara, morali smo uvesti i neka dodatna pravila. Izbor za all-star bi trebao biti potvrda nečije uspješne sezone, a tu se već javlja prvi problem jer je IOR dijelom temeljen na podatcima uzetima tijekom tri godine (oko 25% ocjene bazirano je na učincima dvije prethodne sezone). Koliko god ovo dobro došlo da se izbace smetnje do kojih dolazi na uzorku jedne sezone (a koje mogu biti uzrokovane ozljedama, promjenom konteksta i sličnim vanjskim faktorima), toliko nam ne pomaže kada se treba isključivo fokusirati na jednu godinu, točnije - pola sezone.

Međutim, kako je i sam all-star u neku ruku natjecanje u popularnosti, ovom diskrepancijom nećemo se zamarati. Naravno, u slučaju da budemo prisiljeni birati između dva igrača sličnog učinka, prednost zaslužuje onaj s boljim ovogodišnjim učinkom, a sličnim trikom ćemo se poslužiti i prilikom popunjavanja rostera (prednost ćemo dati onome tko nam je u tom trenutku potrebniji za balans linija unutar momčadi).

Također, poslužit ćemo se i poznatim okvirom bodovnih kategorija kako bi odvojili all-star igrača (svi iznad 80 bodova, dakle minimalno u kategoriji druge opcije) od nedovoljno zaslužnih (svi ispod 80 bodova). Naravno, kako imamo i gomilu ozljeda koje su nam otežale izbor (Dirk, Love, Bynum, Rose, Gasol, Varejao, Rondo, Granger - sve su to imena koja bi ušla u konkurenciju da su okolnosti idealne), u slučaju Istoka možda ćemo morati posegnuti i ispod zacrtane granice kako bi okupili solidan roster.

WEST

1. KEVIN DURANT, IOR 172

2. CHRIS PAUL, IOR 139

3. KOBE BRYANT, IOR 126

4. JAMES HARDEN, IOR 115

5. DWIGHT HOWARD, IOR 111

6. BLAKE GRIFFIN, IOR 100

7. RUSSELL WESTBROOK, IOR 100

Prva sedmorka je nedodirljiva. Dwight nema sjajnu sezonu, ali bez obzira na probleme skupio je više minuta od prvog konkurenta Timmya kojega negativni bodovi zbog minutaže drže ispod crte od 100 bodova (ne možete biti franšizni igrač ako igrate 30 minuta u prosjeku). Čak bi mogli sastaviti startnu petorku od prvih 5 imena - Kobe ionako igra više minuta na trojki nego Durant na četvorki. Jedini problem nastaje time što guranjem Duranta među visoke uzimamo mjesto pravim visokima, a kako pravila all-stara ipak nalažu izbor dva vanjska i tri unutarnja igrača (što god to značilo), ne možemo ih zaobići u tolikoj mjeri da imamo Paula, Hardena i Kobea zajedno (iako i praksa i teorija pokazuju da je to realno).

Svakako treba spomenuti i Kobeov bodovni skok koji se može objasniti time što čovjek upravo igra najbolju šutersku godinu karijere (što dovoljno govori o njegovom šljakerskom mentalitetu - možda više ne mogu raditi razliku ulazima, ali ću zato postati najbolji mogući šuter) i to nakon što mu je lanjska bila jedna od najgorih uopće (prevelika potrošnja za slabiji učinak, što je generiralo gomilu negativnih bodova).

Ono što je u Kobeovom slučaju još zanimljivije istaknuti je mogućnost lova na novi trofej MVP-a all-star utakmice - trenutno ih ima 4, kao i Bob Pettit, a poznavajući njegovu opsesiju mjestom u povijesti ne bi nas trebalo iznenaditi da se pokuša odvojiti i od njega kao što je to prije par godina napravio osvajanjem jednog MVP trofeja više od Jordana i Shaqa. Jasno, to ovisi i o tome kako će raspoloženi biti James i Durant koji su i po IOR bodovima potvrdili da su dio jedne druge galaksije u odnosu na ostatak lige (drugim riječima, ovo je njihova liga, kao što je nekada bila Magicova i Birdova i oni odlučuju o svemu).

Uglavnom, IOR petorka Zapada tako ispada identična kao ona koju su izabrali navijači - CP3, Kobe, KD, Blake i Dwight (nećemo sada o tome što su Lakersi izvan playoffa, a imaju dva startera na all-staru, pa čak i ovome iz paralelne dimenzije). Harden kao šesti igrač - sjajan detalj, a s Russom kao back-up playmakerom riješili smo pitanje rezervnog bekovskog dvojca.

8. TIM DUNCAN, IOR 97

9. TONY PARKER, IOR 97

10. LAMARCUS ALDRIDGE, IOR 96

11. MARC GASOL, IOR 93

Ok, sada bi trebali stati jer već imamo 11 igrača na rosteru, a donja granica od 80 bodova je još daleko. Izbor Timmya i Tonya na treba posebno objašnjavati, mislim da je dosta baciti pogled na score - ako netko nije primjetio do sada, Spursi su opet momčad s najviše pobjeda u ligi (Parkera ću dodatno hvaliti za koji dan u tjednom rangiranju - pažljivo oko već je zapazilo njegov ovogodišnji IOR koji je za 18 bodova veći od lanjskog).

LMA drži Blazerse u playoff vodama, što je situacija koja sama po sebi definira kvalitetu bolje od ikakvih brojki, a Gasol je najbolji igrač Grizzliesa - iako drugu godinu za redom puca ispod 50% iz igre, što je po nekim nepisanim pravilima premalo za centra, nađite mi baš pravu, rasnu peticu koja puca slobodna skoro 90% i koja je pri tome prvi playmaker svoje momčadi (90% organiziranih akcija Grizzliesa vrti se kroz Gasola), a ujedno i ključni obrambeni igrač koji pokriva sve rupe koje ostaju iza suigrača usprkos tome što je uglavnom najteži i najviši čovjek na parketu.

Dakle, riješili smo ne samo pitanje rezervnog visokog dvojca (Timmy i LMA), nego čak i pitanje oba wild carda (Tony kao treći play, Marc kao peti visoki). Dakle, definitivno nam treba još jedan swingman, a to znači da ćemo morati preskočiti IOR redoslijed.

12. ZACH RANDOLPH, IOR 90

13. STEPH CURRY, IOR 87

Zach nam ne treba, već imamo dovoljno visokih, ali, iako imamo i višak playeva, kako preskočiti Currya koji je simbol ovogodišnjeg procvata Warriorsa i koji nam kao šuter može sjajno doći u rotaciji (Kobe ionako može igrati trojku bez problema)? Možda da stvarno proširimo rostere na 15 igrača kao što neki predlažu? U ovom slučaju to zvuči super, ali što kada na red dođe Istok?

Uglavnom, nema potrebe da razbijamo glavu oko nebitnih stvari (ako koga zanima, preostala imena iznad 80 bili su redom - Ginobili, Kirilenko, Batum, Conley, Iggy i Ibaka) - i Zach i Curry jesu all-star kvaliteta i to je jedino bitno. Ono što je interesantno u cijeloj situaciji je da IOR roster Zapada izgleda gotovo identično onome stvarnome, uz jednu sitnu razliku (IOR cijeni Gasola više od Zacha za razliku od trenera) i jednu krupnu.

Naime, IOR u Davidu Leeu vidi igrača vrijednog 78 bodova, dok su ga treneri proglasili all-starom na štetu suigrača Currya. Time su pogriješili ne samo iz ove perspektive subjektivnog dojma, koja nije toliko bitna, već i iz one važnije, trenerske - sa 6 visokih na rosteru plus Durant (koji je ionako kao stvoren da igra četvorku u ovakvim promotivnim akcijama), sami sebi su otežali posao raspodjele minuta.

EAST

1. LEBRON JAMES, IOR 169

2. DWYANE WADE, IOR 116

3. CARMELO ANTHONY, IOR 109

4. PAUL GEORGE, IOR 93

5. TYSON CHANDLER, IOR 92

Ok, stanimo jer smo već pali ispod granice prvih opcija (tu se tek vidi koliko nedostaju Rose i Howard na Istoku). Ipak, dobra vijest je što imamo stvarno solidnu petorku - LBJ dobiva ulogu playa, Wade i George idu na bokove, a Melo i Chandler su par visokih. U svakom slučaju IOR radi bolji posao od fanova koji su izabrali Garnetta i Ronda. Ako nekome ideja o Jamesu na playu ne drži vodu, spomenimo samo da je Irving jedini pravi kandidat za tu rolu, ali staviti u startnu petorku all-star utakmice čovjeka čija momčad ima ima čak 20 više poraza nego pobjeda malo je bezveze.

6. CHRIS BOSH, IOR 91

7. DAVID WEST, IOR 91

8. JOAKIM NOAH, IOR 88

Zastanimo još jednom - prva tri imena na klupi su tri visoka, što znači da smo popunili i obje pozicije pod košem, ali i jedan wild card. Bosh je neupitan, kao i Noah (upitno je samo hoće li zbog problema sa stopalom moći nastupiti), a West dobiva zasluženo priznanje zbog činjenice da je srce i duša Pacersa (slično kao i Gasol u Memphisu, West je čovjek kroz koji se vrti svaki bitan napad ove momčadi).

To što mainstream ne doživljava njegove kvalitete, to nije naš problem - zasluženim izborom Westa riješili smo se brige oko Lopeza koji je kuknjavom medija zaslužio izbor kao predstavnik Netsa, iako ima puno više specijaliziranu ulogu u manjoj minutaži nego West (za što je dobrim dijelom kriva fascinacija velikog djela javnosti Hollingerovim PER-om umjesto težinom nečije uloge u momčadi).

9. KYRIE IRVING, IOR 85

10. PAUL PIERCE, IOR 82

11. JOSH SMITH, IOR 82

Evo nam i prvog (i jedinog) playa, a PP je prvi swingman s klupe (zanimljivo, jedini član udarne trojke Bostona koji nije izabran na all-star po IOR-u je jedini koji je zaslužio poziv). Smith pak ispada iz konkurencije jer visokih imamo dovoljno i nećemo trošiti preostali wild card na još jednoga (obzirom na igre koje pruža, ne bi bilo fer da postane all-star baš ove sezone kada je Istok desetkovan ozljedama, stoga neka čeka u rezervi dok ne vidimo što će biti s Noahom), dakle nedostaju nam još dva igrača za na perimetar.

12. LUOL DENG, IOR 81

13. AL HORFORD, IOR 81

14. RAJON RONDO, IOR 80

Deng svakako upada, Horford ne iz istog razloga kao i Smith, a Rondo je out zbog ozljede. Nedostaje nam još jedno ime, a već smo stigli do kraja - Rondo je zadnji igrač iznad zamišljene all-star granice. Tu ispod su Garnett i Lopez, koji nam uopće nisu zanimljivi obzirom na gomilu visokih koje već imamo u rezervi, Deron Williams je tek na 72 boda, a Jrue Holiday na 68. I ja tu odustajem od daljnjeg biranja - svaka čast potrebama, ali zar nije bolje dati pozivnicu Smithu nego igračima koji prezentiraju ovakvu razinu igre? Po toj logici i George Hill je all-star, što je već malo previše. Smith među 12 - finalna odluka (pošteno, jer je prvih 12 imena upalo na roster).

I dok se izbor na Zapadu gotovo u potpunosti poklopio s onim trenera, ovdje imamo poprilične razlike. Ako maknemo Ronda iz priče (da je zdrav vjerojatno bi dobio zadnji wild card i u našem izboru), ispada kako IOR više cijeni Westa i Noaha nego Garnetta i Lopeza, a ujedno bi radije na rosteru vidio Piercea nego Holidaya (njegov izbor podsjeća na dane kada smo na all-staru mogli gledati Jamaala Magloirea zbog potrebe da se ima čovjeka koji se službeno vodi kao petica - tako je i Holiday dobio poziv zato što je službeno play, iako su i LBJ, Wade, pa i George, u stanju kreirati bolje od njega).

Zanimljivost ovog rostera Istoka je potencijalna obrambena moć koju imaju na raspolaganju - maknete li Mela iz postave i zamijenite ga npr. Westom, Noahom ili Smithom (a tu je i Deng), dobivate prvu petorku u povijesti koja bi od all-star kamilice mogla napraviti ozbiljnu utakmicu i pokušati dobiti - obranom.

Naravno, za to im je potreban i trener. Umjesto da se vođenje momčadi povjeri najuspješnijim trenerima, mi ćemo to odraditi na prošle godine utvrđen način - izborom onih koji su najviše nadmašili realna očekivanja. Dakle, Mark Jackson je prvi izbor na Zapadu (Warriorsi su scoreom debelo iznad učinka kojega im pripisuje statistika), a dodajmo mu i Stottsa kao pomoćnika zaduženog za napad (sjajan posao sa sakatim rosterom Blazersa).

Na Istoku ne postoje ovakva dva izrazita kandidata, ali čast vođenja ove momčadi trebala bi pripasti treneru Bullsa koji drži momčad iznad vode avangardnom raspodjelom minuta. Thibodeau bi valjda pao u nesvijest da dobije ovakav roster na raspolaganje (Chandler! LeBron! Dužina na sve strane! Natjerat ćemo protivnika da puca 17% iz igre!), a i jedini je čovjek na planeti dovoljno lud da pokuša zaigrati obranu na all-staru.

19Jan/1318

THE RANKINGS – WEEK 11.

Posted by Gee_Spot

Ovotjedna tema - tko je koliko nadmašio/promašio IOR očekivanja (po postotcima uspješnosti) od nultih rankinga (koji su sadržavali finalnu projekciju prije starta sezone) do danas? I, naravno, zašto? Jasno, uz temu bit će tu i standardnih opaski vezanih uz trenutne trendove pojedine momčadi.

A, kad smo već kod trendova, pozabavimo se jednim lažnim za početak.

Prošlogodišnjim sudarom Jamesa i Duranta u Finalu počela su naklapanja o smallball revoluciji. Međutim, kada makneš Knickse i Heat, koji su jedine dvije momčadi u ligi koje su većinu minuta pod košem odigrale s igračem kojega možemo okarakterizirati kao trojku, ispada kako je ostatak lige tradicionalan kao i uvijek (povratkom Amarea i sve većim korištenjem Jamesa u staroj ulozi teško da ćemo uskoro moći i o njima govoriti kao revolucionarima). Kad uzmeš u obzir da samo još Durant ima povremene role kao četvorka (20% svojih minuta odradio je "pod košem"), dobiješ poprilično jasnu sliku zašto određene momčadi uopće mogu računati na smallball postavu - zato jer imaju na raspolaganju talente kojima to fizikalije dozvoljavaju.

James, Durant i Anthony imaju fizičke prednosti koje im, osim dominacije nad protivnicima koji igraju njihovu poziciju, omogućavaju i da trpaju protiv viših i snažnijih igrača. Praktički, bez obzira na kojoj poziciji startali, zbog savršene kombinacije svog košarkaškog i fizičkog talenta oni su uvijek jednako nezaustavljivi i predstavljaju pravu matchup noćnu moru. Dapače, igrajući protiv igrača kojima mogu parirati fizički, ali od kojih su ujedno puno brži, oni ostvaruju i bolji učinak. Durant uredno podebljava brojke kad god ga Brooks prebaci na visoko krilo, a nije slučajno ni da Anthony igra sezonu karijere baš u ulozi četvorke. Čak je i James bolji kao četvorka nego trojka, iako je to ove sezone nešto manje naglašeno obzirom da igra isključivo četvorku.

Jasno, kada pričamo o poboljšanim učincima, mislimo prije sve na ono što se može vidjeti u box-scoreu, dakle na napadačku stranu igre. Jedan veliki minus o kojem se ne priča dovoljno je ono što njihov boravak na četvorci radi obrani i skoku. Naime, prebacivanjem pod koš dominantnih bočnih igrača, koji su u svim aspektima igre bolji od konkurencije, stavljaš ih u poziciju da moraju igrati obranu i skakati protiv puno snažnijih protivnika. Također, iako napadački učinak njihovih momčadi raste (jer njihovo micanje pod koš otvara prostor dodatnom vanjskom igraču i to uglavnom šuteru), onaj obrambeni opasno pada jer sada na krilu imate igrača koji neće uvijek nadskakati i nadjačati konkurenciju (što je kod Miamia posebno bolno jer su jednog od najboljih stopera u ligi gurnuli pod koš, izgubivši tako dobrim dijelom onu lanjsku sposobnost rotiranja i pritiska na loptu).

Što dovodi do sljedećeg zaključka - sve ono što si možebitno dobio boljim izdanjem u napadu, izgubio si na drugom dijelu parketa. Taj gubitak balansa najplastičnije prikazuje loš ovogodišnji učinak u obrani Knicksa i Heata, kao i to da se Miami počeo popravljati u obrani čim su Jamesa sve više počeli koristiti na perimetru otvarajući tako minute dodatnom visokom igraču. Nešto slično će morati napraviti i Knicksi koji ni u skoku ni u obrani ne nalikuju na lanjsku momčad ( koje je dobrim dijelom igrala bolju obranu zato što je Anthony na krilu bio puno veća smetnja nego je to sada dok pokušava braniti reket).

Oklahoma ima puno manje takvih problema zato što Brooks i dalje Duranta koristi po potrebi i radi promjene ritma, a ne stalno. Kad bi Knicksi i Heat pokušali nešto slično s Jamesom i Anthonyem, zasigurno bi popravili svoje obrane. Naravno, obzirom da su uvjerljivo na vrhu Istoka zbog sjajnih napada, takvi potezi vjerojatno im nisu na vrhu liste prioriteta, ali radi se o detaljima na koja svakako vrijedi obratiti pozornost. Da bi nešto dobio, moraš nešto i dati, a poznavajući vrijednost skoka i obrane u playoff košarci, pitanje je ne riskiraju li malo previše ovakvom podjelom resursa.

Uglavnom, ako vam je za revoluciju potreban superstar, onda to nije revolucija - revolucija bi bila da netko stvarno igra s četiri vanjska igrača, a ne trojicom i jednim hibridom koji se rađa jednom u generaciji. Tako da smallball Dona Nelsona i dalje ostaje iznimka, nikako pravilo.

I dok se mi bavimo pitanja poput toga izumiru li centri (ne, ne izumiru, samo evoluiraju u puno pokretnije obrambene igrače, po mogućnosti sposobne igrati licem košu u napadu), jedina prava revolucija koju imamo prilike gledati je ova šuterska, odnosno tricaška. Iz godine u godinu NBA se sve više okreće šutu za tri, a i ove godine uspjesi Knicksa i Rocketsa, pa i Heata i Spursa, jasno pokazuju važnost ovog šuta. Uostalom, već je dolazak Dallasa do naslova jasno pokazao da momčad može biti bolja u trici nego u skoku ili zaštiti reketa i otići do kraja. Dokazavši da je moguće otići do kraja s vanjskim šutom kao osnovom igre, Mavsi su srušili sve predrasude i otvorili vrata danima u kojima će biti nemoguće složiti petorku bez minimalno tri šutera, bez obzira na pozicije.

Već godinama pak gledamo kako trica polako osvaja ligu. Iako Larrya Birda smatramo mitskim bićem koje nije moglo promašiti tricu, činjenica je da čovjek u karijeri nije uzimao niti tricu u prosjeku po utakmici. Jednostavno, trica je bila oružje slabijih, nešto što su momčadi bez rasnog talenta pod košem koristile kako bi, u slučaju da imaju večer, možda iznenadile protivnike. Rocketsi su prvi NBA šampion koji je tricu učinio bitnom (puno prije Stana Van Gundya čovjek zvan Rudy T. okružio je svog briljantnog centra šuterima kako bi osvojio naslov s rosterom sastavljenom od jednog all-stara i 4 igrača zadatka).

Pop je napravio sljedeću veliku stvar, definiravši ulogu 3&D igrača, stavljajući rasnog stopera Brucea Bowena u kut kao specijaliziranog realizatora nečega što danas znamo kao najbolji šut u košarci (trica iz kuta je u biti duga dvica koja donosi poen više). Mike D'Antoni je u Phoenixu udario temelje igri koju danas znamo, okruživši klasični 1-5 pick & roll s tri šutera kako bi dodatno raširio reket, ali i omogućio što više povratnih opcija ako plan A ne upali.

Imati limitiranog specijalca u napadu danas više nije nikakav minus, dapače, u današnjim napadima stacionirani 3&D igrač ima jednaku važnost kao rasni kreator. Filozofija da superzvijezda mora uzeti sve šuteve više ne postoji, sve je više zamjenjuje nastojanje da se ispaljuju što bolji šutevi bez obzira tko ih uzimao, a idealni primjeri za to su Spursi (s dva 3&D igrača na boku) i Heat (koji ima trenutno dva najbolja šutera iz kuta u Battieru i Allenu - obojica zabijaju preko 50% iz tih situacija). Nije čudo da se ujedno radi i o momčadima koje su zadnjih par sezona ostvarile najveći broj pobjeda.

Knicksi i Rocketsi potežu od svuda i odvode stvar u novom smjeru, gradeći od trice osnovu, a ne tek dio konstrukcije napada, što dobrim dijelom objašnjava njihove sjajne ulaske u sezonu – zamijenimo li pola njihovih šuteva za tri dugim dvicama uz isti postotak, dobijemo napad koji zabija 5-6 poena manje po utakmici, a to bi, s ovakvom obranom kakvu trenutno igraju, značilo barem 3-4 utakmice minusa u odnosu na trenutni score. Možda ovakva potrošnja zbog nedostatka ostalih napadačkih opcija nije u stanju natjerati nas da zaboravimo onu klasičnu "tko živi od skok-šuta, umire od skok-šuta", ali nas itekako može natjerati da se pitamo nije li vrijeme da složimo neku novu parolu, nešto tipa "tko ne šutira tricu, taj više nema šanse imati kvalitetan napad".

Da se većini old school NBA fanatika prije 10 godine reklo kako će liga kroz desetljeće po filozofiji igre više nalikovati Euroligi ili NCAA nego staroj NBA u kojoj se svaki postavljeni napad vrtio kroz post, vjerojatno bi vas poslali u neku stvar. Danas je pak jasno da je igra kroz post postala tek dodatak, dok su prave stvari slash & kick prema otvorenom šuteru (iz čega proizlazi povećana vrijednost playmakera na jedinici, kao i lakoća kojom se na tržištu može pronaći solidnog beka koji zna napadati s loptom - više ne morate imati izuzetne fizikalije za igrati iznad prosjeka ovu poziciju jer vas nitko ne može gurati i držati rukama na perimetru, sada je važnije imati brzinu nego centimetre i mišiće ako ste bek visok 190 cm ili manje).

Centri će uvijek biti potrebni, a kao što vidimo iz primjera ovih 27 momčadi koje nemaju Jamesa, Anthonya i Duranta, dva visoka su bili i ostali nužnost. Međutim, u novom svijetu u kojem dominira šut, njihova uloga bit će isključivo vezana skok i obranu (koja je konačno dobila važnost koju zaslužuje i iz dana u dan postaje sve važnija u razgovorima o košarci). Momčadi bez kreatora u postu moći će konkurirati dok imaju obranu, a posebice će biti opasne ako imaju visokoga koji se u stanju izvući iz reketa i potegnuti tricu.

Čekali smo smallball, dočekali smo stretchball. Dani kada će sve NBA momčadi uzimati između 25 i 35 šuteva za tri su pred nama. Dobro došli u budućnost.

1. CLIPPERS (5630)

OČEKIVANO – 61%

TRENUTNO – 78%

Clippersi su na putu da, ostani li u ovom ritmu, dođu do 64 pobjede. U odnosu na lani, pa i u odnosu na našu projekciju, to bi bio napredak od 20%. Tako nešto moguće je objasniti samo transformacijom iz playoff momčadi u izazivača. Projekcije su nadmašili Jordan, Crawford, Bledsoe, Barnes, ma praktički svi igrači koji se ne zovu Griffin i Paul. Taj dvojac je pak ostao na svojim brojkama, nešto lošijim nego lani zbog manje minutaže, ali zar vam to što su svi oko njih odjednom puno bolji ne govori dovoljno? Postoji li važnije obilježje velikih igrača od toga da sve oko sebe čine boljima?

2. SPURS (5455)

OČEKIVANO – 66%

TRENUTNO – 74%%

Ti veteranima pripišeš regresiju, a onda Timmy odigra kao all-star starter i zadrži ih na standardnom učinku prethodne dvije sezone, točnije od kada je Pop uveo pick & roll kao osnovu napada, a flex stavio u stranu.

3. THUNDER (5150)

OČEKIVANO – 63%

TRENUTNO – 80%

Harden ih je trebao koštati pada od 3%, a čak ni s Hardenom sistem nije cijenio njihovu slabu rotaciju. Malo sutra - bez Hardena i bez rotacije trenutno su na putu da ostvare 8 pobjeda više nego što su ih ostvarili po lanjskom ritmu koji ih je doveo do Finala (u punoj sezoni njihovih lanjskih 47 pobjeda iznosili bi 58). Na ruku im svakako ide što su imali najlakši raspored od svih momčadi na Zapadu do sada, s gomilom domaćih utakmica i gomilom susreta s kramom Istoka, ali nisu puno teže prošli ni Clippersi.

Tako da sav napredak možemo pripisati razvoju momčadi. Ili bi, obzirom da su već bili legitimni izazivač, možda bolje bilo reći razvoju njihove mlade jezgre, posebice Duranta koji je po prvi put u karijeri po svim relevantnim brojkama iznad Jamesa. James je još uvijek bolji košarkaš, ali eventualna MVP titula dodijeljena Durantu neće biti rezultat nikakvog zasićenja javnosti Jamesom (iako će i taj faktor svakako odigrati ulogu), već potpuno zaslužena i logička odluka obzirom na ono što su pokazali tijekom sezone 12/13.

4. HEAT (5130)

OČEKIVANO – 74%

TRENUTNO – 68%

Poigravanje s identitetom i loše partije sporednih, ali bitnih pojedinaca, isključivi su krivac za nešto slabiju prezentaciju, a ovakvo minimalno odstupanje od projekcije usprkos svemu o čemu pričamo od starta sezone (nedostatak visokih i rotacije uopće, nedovoljno dobra obrana), samo potvrđuje da je Heat bio i ostao veliki klub, ali nikada nije bio momčad veća od života - teoretski je nemoguće doći do 70 pobjeda s ovakvim rosterom u ovakvom kontekstu (pri tome mislim i na raspored, ali i na broj utakmica koji definitivno mora uzeti svoj danak u zdravlju).

Zanimljivo je istaknuti da su pali ispod Bostona po mizernoj količini skokova u napadu. Bostona je pak zadnje tri godine najgora momčad u povijesti NBA po učinku u ofenzivnom skoku. Izvucite iz toga sami zaključke (natuknica – imaju veze s niskim postavama spomenutim na početku posta). Također, Boston barem ima obrambeni skok na koji se može osloniti, a Heat je pao u donju trećinu lige čak i u toj kategoriji. U čemu je problem?

Osim u nedostatku visine i raspodjeli minuta koja još uvijek preferira niže postave, najveći problem je sistemski – kako bi popravili branjenje šuta, Heatovci udvajaju sve u reketu i agresivno preuzimaju šutere. Time podsjećaju na lanjsku momčad u tom segmentu obrane, ali su pri tome ostali bez skoka jer stalnim rotiranjem često ostavljaju jednog protivničkog visokog bez pratnje, što ovaj koristi za skupljanje lopti. Momčadi s dva skakača u petorci tako uvijek imaju ogromnu prednost, a da ne govorimo kako se najveći broj tih dodatnih napada osvaja protiv drugih postava Heata koje sada imaju još manje tijela na raspolaganju od kada je Haslem dio startne petorke.

Dodaj svemu ovome i rošadu koja se dogodi kada je James pod košem i kada iz situacije u kojoj imaju najbolje skakače na pozicijama 2 i 3 postaju obična momčad i sve postaje jasno (James je fantastična skakač za trojku, ali tek prosječan za četvorku, Wade je sjajan za dvojku, ali nešto sasvim normalno za trojku, a to je ono što mora igrati da bi otvorio mjesto za Allenovu tricu u završnicama). Naravno, sve se ovo da riješiti potpisom jednog jedinog solidnog skakača.

Usprkos svemu, Heat i dalje ostaje jedina momčad s Istoka koja ima pozitivan omjer s playoff bratijom Zapada, usprkos tome što su, uz Sixerse i Celticse, imali uvjerljivo najteži raspored na Istoku s puno teških gostovanja. To dovoljno govori o tome da su klasa za sebe u konferenciji.

5. NUGGETS (4660)

OČEKIVANO – 60%

TRENUTNO – 57%

Njih je sistem skinuo u potpunosti, iako nije isključeno da će do kraja nadmašiti projekciju – upravo su u nizu u kojem od 13 utakmica 11 igraju doma i to protiv ne baš sjajne konkurencije.

6. GRIZZLIES (4565)

OČEKIVANO – 56%

TRENUTNO – 66%

Gadan raspored ih prati cijelu sezonu, tako da nije čudno da im se dogodio i ovaj niz od tri užasna poraza zaustavljen laganom pobjedom (nakon čega bi trebao slijediti novi niz poraza jer ih čeka gadan kraj mjeseca). Jednostavno, sve se poklopilo - umor, napadački problemi, ozljede, glasine, teški protivnici. Nije to razlog za paniku, kao što ni sjajan ulazak u sezonu nije bio razlog za euforiju. Kao i uvijek - it's just Grizzlies being Grizzlies.

7. WARRIORS (4485)

OČEKIVANO – 49%

TRENUTNO – 61%

Nedostatak Boguta (nismo očekivali da će propustiti ovoliko utakmica) anulira sjajna Curryeva forma (nedavna ozljeda zgloba odvojila ga je od parketa tek prvi put ove sezone), tako da se ovaj dodatni napredak ne može bazirati samo na zdravlju. Čak se ne radi ni o nekim izrazitim primjerima igrača koji su nadmašili projekcije. Ne, ovdje je u pitanju isključivo skup neopipljivih stvari poput kemije, identiteta i pristupa. Banalno rečeno, dok je Miami primjer momčadi koja mijenja brzine i razinu pristupa ovisno o protivniku, Warriorsi su skupno bili toliko željni dokazivanja da su svaku večer igrali kao da im je zadnja, dok je njihova zona bila relativna novost skautima diljem lige.

5 brutalnih poraza u zadnjih 6 utakmica pak samo su pokazali da su još daleko od toga da se priključe imenima iznad, a pravi posao čeka ih u drugom dijelu sezone - sada slijede muke uzrokovane potrošnjom energije (veteranske momčadi puno lakše tempiraju formu za drugi dio sezone od ovih u nastajanju), neizbježnim ozljedama, kao i time što su sada svi spremni za njihovu obranu. Na muci se poznaju junaci, pa da vidimo od kakvog su štofa ovi naši junaci dosadašnjeg dijela sezone.

8. LAKERS (4350)

OČEKIVANO – 67%

TRENUTNO – 44%

Sjećate se dana kada smo pričali kako bi mogli biti najveća prijetnja Heatu ako im se sve posloži kako treba? E, pa ne samo da im se ništa nije posložilo kako bi se pretvorili u izazivača, već su ih ozljede izbacile čak i iz trke za playoff (nakon 5 poraza za redom, sada im treba 30 pobjeda u zadnjih 45 utakmica da bi ušli u playoff i to ako kontekst bude idealan).

Ako ih nešto može veseliti u ovoj situaciji, onda je to podatak da je Mike (no-D)Antoni počeo trenirati. Ideja o Kobeu u većoj obrambenoj ulozi zanimljiva je, odradio je sjajan posao protiv Irvinga i Jenningsa. Neće to od njih napraviti prvake (za to im ipak treba Dwight u 100% formi i nešto nalik na rotaciju), ali će im pomoći u lovu na playoff jer, kakav god danas bio, Kobe je i dalje bolji u branjenju ulaska u reket od Nasha, ali i od Artesta (koji više nema brzinu za trčati za brzim bekovima po perimetru).

Još bolji potez bio mu je aktiviranje Earla Clarka. Energični tweener iz škole Ricka Pitina (prenizak za četvorku, preslab šuter za trojku, ali mlad i rastrčan), dao im je živo tijelo baš u trenutku kada im to postalo nužno potrebno zbog ozljede Hilla. To što su ostali bez trećeg visokog pak povlači potrebu za drugačijim rotacijama – D'Antoni više nema razloga za igrati zajedno s Dwightom i Gasolom više od 20 minuta, jer onih desetak minuta kada je Dwight na klupi petica mora biti isključivo Gasol (više nema vremena za zajebanciju tipa Robert Sacre kao back-up centar jer Robert Sacre nema pokretljivost za igrati obranu ni u ex-Yu ligi).

I Kobe kao čuvar najbržih protivničkih igrača i Clark kao starter pak nisu potezi koji mogu trajati cijelu sezonu. Ovim su si Lakersi kupili tek nekoliko tjedana dok ne pronađu kupca za Gasola - obzirom na razvoj situacije, pretvoriti Paua u tri-četiri solidna igrača nameće se kao jedini logičan potez. Jer, ovdje više ne pričamo o naslovu, već o tome hoće li dogodine opet prolaziti kroz isto.

Kako nemaju prostora na salary capu za pojačati se, a već su i ostali bez gomile opcija koje ostaju na raspolaganju momčadima koje ne plaćaju porez na luksuz, smanjivanje troškova danas jednako je boljoj momčadi sutra. Praktički, potpiše li Dwight novi ugovor, ostatak rostera opet će moći popuniti samo veteranima na minimalcu, a do sada već imaju dovoljno dokaza da tako ne ide. Žrtvovanje Gasola za rotaciju nužno je, bilo danas, bilo na ljeto. Kako ionako trenutno nisu izazivači, čemu čekati?

(Biseru, možda da Gasol proigra, pa onda netko možda i da ponudu, jer ovo što je do sada pokazao ne bi natjeralo ni Wizardse da ga dovedu).

9. KNICKS (4240)

OČEKIVANO – 57%

TRENUTNO – 66%

Bolji su napadački nego je sistem uzeo u obzir, ali i lošiji obrambeno, tako da su stvari tu negdje u balansu, trenutno iznad očekivanja zbog fantastičnog šuterskog ulaska u sezonu tijekom kojega su se nakrcali pobjedama, ali i zbog općenito slabijeg Istoka nego smo prognozirali.

10. CELTICS (4055)

OČEKIVANO – 61%

TRENUTNO – 51%

Celticsi samo ostaju vjerni svojoj tradiciji toplo-hladnih igara, a trenutno je dobrim dijelom problem Bassova jadna igra i vrijeme koje je trebalo prinovama da se uklope. Povratak Bradleya nije slučajno rezultirao najboljim igrama sezone - iako je Avery daleko od obrambene forme koju je pokazivao lani, njegovo instaliranje u petorku jednostavno je posložilo rotacije u vanjskoj liniji koja konačno igra kako smo očekivali. Sad još da se isto dogodi i pod košem i eto ih tamo gdje smo i očekivali.

11. ROCKETS (3900)

OČEKIVANO – 39%

TRENUTNO – 51%

Pridodali smo im Hardena i digli ih s 35 na 39%, ali Brada je očito puno veći dobitak – prisustvo takvog playmakera podiže razinu igre svima oko njega i tu treba tražiti glavne razloga uspješnosti, kao i u originalnom stilu igre na koji se u žrvnju NBA sezone bilo teško pripremiti (uđu li pak u playoff, očekujte da će bilo koja ozbiljna momčad pomesti Rocketse s nekoliko dana pripreme na njihov "run and gun and no D" stil igre).

Uostalom, niz od 6 poraza jasno govori koliko su ovisni o Hardenu (doduše, imali su i nezgodan raspored s 5 teških gostovanja od čega su 3 bila u 4 dana) – danas svi znaju da se treba isključivo fokusirati na njega (doslovno je udvajan u svakoj pick & roll situaciji, visoki igrači uopće se ne rotiraju nazad nakon izlaska već ostaju na Hardenu i zatvaraju ga zajedno s njegovim čuvarom), što Rocketse još više osuđuje na šut za tri i tranziciju.

Zbog ovakvih stvari NBA je zakon – Rocketsi su udarili ligu, liga im je uzvratila, sada je opet red na njih da zadaju novi udarac. Hoće li to napraviti promjenama u stilu igre (početi koristiti Hardena više kao off the ball opciju i vrtiti igru više kroz Lina i Parsonsa, dakle hoće li dodati malo mesa svom jednostavnom napadu) ili dovođenjem druge opcije koja može skinuti teret s Hardena (a izbora će biti), vidjet ćemo.

12. NETS (3865)

OČEKIVANO – 55%

TRENUTNO – 60%

U svim godinama praćenja lige, malo tko mi je ostavio slabiji utisak u ulozi glavnog trenera od PJ Carlesima. Ne govorim tu o njegovoj stručnosti, već prije svega o karakteru koji nikako nije liderski. Njegovim dolaskom Netsi gube i onu zadnju nadu da će moći sklepati solidnu obranu na čemu je Johnson svakako radio i zbog čega je i usporio igru. Najluđe od svega, Carlesimo je nije ubrzao, samo je dao veće slobode u napadu Williamsu, iako je napad i do sada bio sasvim solidan.

I bit će još solidniji kako kroz sezonu glavni igrači budu hvatali formu i kada se potpuno uigraju (ne zaboravimo da su okupljeni tek ovog ljeta). To da su Netsi odjednom bolji bez Averya Johnsona čisti je mit koji je kao i svi izgrađen oko laži. Da, Netsi su nanizali pobjede, ali protiv kakve konkurencije? Zar mislite da je Johnson slučajno dobio otkaz točno pred još jedan niz laganih utakmica? King nije genijalac, ali nije ni glup. Uglavnom, u Brookylnu nema ništa novoga, koliko god to pokušali upakirati gazdi Prokhorovu. Koji će po prvi put u životu morati prihvatiti da postoje neki aspekti života u kojima neće isplivati na vrh na silu.

13. HAWKS (3845)

OČEKIVANO – 60%

TRENUTNO – 56%

Ne otkriju li uskoro kako doći na liniju slobodnih, trenutno pogođen postotak pobjeda bi se vrlo brzo mogao pretvoriti u promašaj. Plus, nitko ne zna u kakvom će sastavu završiti sezonu i to je dodatni x-faktor - hoće li to biti s ili bez Smitha na rosteru. Njegova nedavna suspenzija nakon kriminalnog poraza od Bullsa jasno govori kako odnosi nisu sjajni, a to znači da Ferry ima hrpu opcija. Poželi li ostati u borbi za vrh Istoka, uvijek može Smitha pretvoriti u Dudleya i Gortata (ostali bi bez dijela salary capa, ali i dalje bi imali dovoljnu fleksibilnost za dodatna pojačanja tijekom ljeta, doduše ne više all-star predznaka). Mislim, Sunsi bi jedva dočekali ovakav potez, zar ne?

Poželi li pak zadržati fleksibilnost, poneki pick i mladi igrač uz ugovor ili dva u zadnjoj godini, bit će sasvim dovoljni. Tu se kao logični partner uvijek javlja Houston koji vreba u potrazi za yinom Hardenovom yangu - njihov paket oko picka, Terrencea Jonesa ili Marcua Morrisa, Carlosa Delfina (taman 3&D igrač koji može uskočiti na bok, što je najvažnije - skromno plaćen) i ugovora Colea Aldricha, bio bi više nego dovoljan.

14. BULLS (3840)

OČEKIVANO – 54%

TRENUTNO – 61%

Iako mi nikada neće biti jasno zašto Thibodeau koristi Gibsona manje nego lani kad je imao na raspolaganju i Asika, činjenica je da su kroz sezonu Bullsi dobili pristojnu rotaciju kojoj samo nedostaje startni play. Nije ovo bench mob, uostalom neće ni Rose biti Rose kad se vrati, ali barem je solidna klupa, što je i glavni razlog zašto su Bullsi u ovih drugih 20 utakmica zaigrali nešto bolje.

15. BUCKS (3765)

OČEKIVANO – 48%

TRENUTNO – 53%

Rezultatski su tamo gdje smo ih vidjeli, iako s određenim stilskim razlikama (možda smo očekivali bolji napad i lošiju obranu, ali ni obrnuta prezentacija nije na odmet kad je mogući povratak u playoff u pitanju).

16. PACERS (3745)

OČEKIVANO – 57%

TRENUTNO – 61%

Vraća se Granger, ali stiže i nešto teži raspored, tako da bi ostajanje u ovim okvirima trebalo očekivati i ubuduće.

Samo, ako su Pacersi na svojih očekivanih 60% učinka, zašto su ovako nisko? Već prožvakana tema, ali nije zgorega još jednom napomenuti da omjer pobjeda i poraza, posebice u ovom djelu sezone, ovisi podjednako o protivnicima kao i o vašoj igri. Pacersi su uvjerljivo najbolja obrana lige, kao što su uvjerljivo i drugi najgori napad (pitanje je dana kada će ih Wizardsi preskočiti jer povratkom Walla igraju duplo bolje).

Također, Pacersi su do sada imali najlakši raspored u cijeloj ligi. Od 41 utakmice koliko su odigrali, čak 20 ih je bilo protiv momčadi koje su ispod 50% učinka, što znači da su nizali ne samo utakmice protiv Wizardsa, Cavsa, Bobcatsa i sličnih susjeda s Istoka, već su do sada odigrali po dva puta s kramom Zapada, Kingsima i Hornetsima. Dodaj i jednu pobjedu protiv Sunsa i to vam je već 5 laganih pobjeda. Zamijenite sad dio tih utakmica s protivnicima koji se bore za playoff i dobijete Pacerse puno bliže 50% nego 60%.

17. MAVS (3640)

OČEKIVANO – 52%

TRENUTNO – 42%

Dirk je zbog ozljede izbivao nešto duže nego smo očekivali, ali problem je jednostavno slabije izdanje Mavsa, posebice veterana poput Mariona, Branda i Kamana, a zatim i mladih snaga poput Wrighta, Collisona i Beauboisa, koji nikako da nađu zajednički jezik s Carlisleom. Međutim, sezona je još duga – Dirk iz utakmice u utakmicu igra sve bolje, s njim raste i Dallas i nije isključeno da se opet uključe u borbu za playoff, pogotovo nastave li progresijom koja ih je od prošlog do ovog tjedna digla za 6 pozicija. S Dirkom su sve stvari legle - Carlisle ima dobro posložen sistem, ali nedostajao mu je njegov glavni dio. Uostalom, dovoljno je vidjeti kako su Marion i Brand odmah proigrali ili kako se Mayo probudio iz kome u koju je upao u trenutku kada su ga protivnici počeli udvajati svaki put kad bi dobio loptu.

18. JAZZ (3635)

OČEKIVANO – 51%

TRENUTNO – 53%

Bit će zanimljivo vidjeti što će se dogoditi nakon trade deadlinea – ne zaboravite da je ovaj rezultat prognoziran obzirom na Millsapa i Jeffersona tijekom cijele sezone. Dođe li do značajnih promjena, sve je moguće - i da krenu put gore, ali i prema dolje.

19. MAGIC (3340)

OČEKIVANO – 32%

TRENUTNO – 36%

Vaughn je uspio skoro pola sezone održavati Magic iznad očekivanja. Što god da se dogodi u daljnjem tijeku godine, GM Magica barem može biti miran što se tiče trenera - tu je pogodio.

20. RAPTORS (3320)

OČEKIVANO – 46%

TRENUTNO – 35%

Na putu su da ispune očekivanja nakon lošeg starta uzrokovanog gadnim rasporedom, ali i problemima s ozljedama (Lowry, Fields). Bargnanievu ozljedu ne spominjem kao problem jer se u principu radi o blagoslovu - zaigrali su kao ozbiljna momčad tek zamijenivši ga Davisom i Johnsonom.

21. WOLVES (3255)

OČEKIVANO – 50%

TRENUTNO – 44%

Raspad sistema izazvan je ozljedama, u to nema sumnje – bez Lovea i Rubia u punom pogonu, Wolvesi jednostavno nisu kvalitetna napadačka momčad. Međutim, ono što dodatno situaciju čini nepopravljivom je i raspad obrane do kojega je došlo dijelom zbog sve težeg rasporeda (u ranijim postovima smo isticali kako je lagani ulazak u sezonu jedan od važnijih razloga zašto Wolvesi odjednom igraju obranu), a dijelom i zbog toga što Wolvesi gube nadu i energiju.

Mislim, čak je i Rick Adelman već duže vrijeme udaljen od momčadi zbog ozbiljne bolesti supruge, a to znači da momčad nema čovjeka koji može ukazati na rješenja baš u trenucima kada je to najpotrebnije. Da li im karma vraća za sve ludosti koje je Kahn činio, nemam pojma, ali ako ćemo pričati koji je glavni razlog zašto će Minnesota opet u lutriju, onda je to definitivno nedostatak sreće.

22. PISTONS (3245)

OČEKIVANO – 39%

TRENUTNO – 36%

Gledajući pobjede, korake kojima grabe naprijed možemo opisati sićušnima. Ali, gledajući napredak Knighta, energiju Drummonda i talente koje s vremena na vrijeme pokaže Monroe, put do relevantnosti čini se puno bližim.

23. SIXERS (3230)

OČEKIVANO – 50%

TRENUTNO – 43%

Bynum je već trebao biti dio rotacije - da ga imaju na raspolaganju od početka mjeseca, sada bi bili puno bliže ispunjenim očekivanjima. I da, zanemarite priče o Holidayu kao all-staru - istina je da na Istoku nema velikog izbora među bekovima, ali Holiday je isti igrač kao uvijek, samo što troši puno više lopti. Mislim, nije da u povijesti all-stara upravo takvi nisu nagrađivani, ali zar nismo na startu posta istakli važnost efikasnosti u pobjeđivanju? Zar ne bi tom logikom trebalo nagraditi efikasnost i prilikom all-star izbora, ako je ona već taj faktor koji čini razliku između pozitivnog i negativnog scorea?

24. BLAZERS (3005)

OČEKIVANO – 39%

TRENUTNO – 51%

Da mogu nadmašiti skromna očekivanja ako Lillard odigra do kraja sezone na ovakvoj razini to je jasno (a i ako se nitko ne ozljedi), ali prvenstveno je razlog za ovoliku razliku između očekivanja i stvarnosti drugi najlakši raspored kojega je imala jedna momčad Zapada (Thunder je broj jedan). Što, logički, znači da ih čeka puno teži drugi dio sezone, a to sve skupa znači da bi se na kraju trebali naći 5 do 10% udaljeni od projekcije.

25. HORNETS (2940)

OČEKIVANO – 40%

TRENUTNO – 33%

Tu su isključivo zbog ozljeda, iako ih ni raspored nije mazio (najteži u ligi u prvom dijelu sezone). Davisovi problemi s ozljedama plus Gordonova produžena rehabilitacija srušili su projekciju, ali, kako je pokazao niz pobjeda odmah nakon Gordonova povratka (koji zbog Riversovih katastrofalnih partija sada izgleda kao spasitelj), na putu su da je opravdaju do kraja sezone.

26. SUNS (2590)

OČEKIVANO – 37%

TRENUTNO – 32%

Na veliko iznenađenje Clyda Drexlera, Sunsi se ipak ne bore za playoff. Prognoza ih je ocijenila kao jednu od 5 najgorih momčadi u ligi i za sada je na tragu, s tim da bi mogla i ozbiljnije promašiti krenu li u rasprodaju i upadnu u serije poraza.

Obzirom da su Sarver i društvo još tijekom ljeta razmatrali mogućnost da smjene Gentrya, njegov odlazak nije nikakvo iznenađenje. U ovakvoj sezoni loše vođene momčadi obično čuvaju u rukavu upravo ovaj potez otpuštanja trenera kako bi ostavili dojam da nešto rade. Tako da se uopće ne treba zavaravati da su ovim potezom Sunsi okrenuli novu stranicu ili da imaju plan - ovo je tek mazanje očiju fanovima, istim onima kojima su obećavali konkurentnu momčad nakon što su potrošili novac na Dragića, Scolu i Beasleya. Postoji li neki veći plan iza svega ovoga, znat ćemo tek kada prođe trade deadline. Ipak, obzirom da Gortat umjesto na treningu sate provodi u uredu GM-a, izgleda da je samo pitanje dana kada će pasti prvi trade.

27. WIZARDS (2540)

OČEKIVANO – 37%

TRENUTNO – 22%

Istina, Wallov oporavak trajao je nešto duže i Nene je propustio više utakmica nego se itko nadao, ali za ovakav raskorak nema razumnog opravdanja osim činjenice da su Wizardsi jedan od najgorih napada u povijesti NBA. Koji je od dolaska Walla odjednom oživio - sa svojim playmakerom u pogonu, pa makar i s klupe, Wizardsi odjednom dolaze do lakših šuteva, što se vidi po postotcima. Ipak, nije pošteno sav napredak pokazan u ovom zadnjem nizu utakmica pripisati Wallu - vatreno krštenje je prošlo, a to znači da je Beal spreman preuzeti na sebe dio tereta (u prvim tjednima 2013.-e tricu gađa 60% i konačno pokazuje zbog čega smo ga smatrali jednim od najboljih šutera generacije).

28. KINGS (2475)

OČEKIVANO – 38%

TRENUTNO – 38%

Najgore od svega, dojam je da mogu i puno bolje od ovog skromnog napretka u odnosu na lani, ali kontekst ih ubija. I tu ne mislim samo na vlasnike, već i na čudne odluke Keitha Smarta koji ni nakon pola sezone još nema složenu rotaciju.

29. CAVS (2030)

OČEKIVANO – 38%

TRENUTNO – 24%

Ozljeda Irvinga bacila ih je u rupu, a ona Varejaoa samo dodatno pokopala. Obzirom na jadno stanje ostatka rostera trebale su im vrhunske partije obojice, ali očito nije bilo suđeno - tek što je Irving počeo igrati kako zna i dizati formu na višu razinu, otpao je Andy, a Irvingov napredak se tako ne može iskazati i rezultatima (ovo je valjda prvi put u povijesti da mi neće biti krivo ako all-star bude netko iz najgore momčadi lige).

30. CATS (1675)

OČEKIVANO – 23%

TRENUTNO – 26%

Dođe li do 20 pobjeda s ovim rosterom (19 je prognozirano), a ne putu je da to ostvari, Mike Dunlap zaslužuje otvoriti šampanjac. Ili barem bocu vina za dobro obavljen posao. U biti, kad pogledaš tu rotaciju pod košem, možda mu je najbolje da nakon svega otvori bocu rakije.

13Sep/122

RANKING THE PLAYERS, PART ONE (1-11)

Posted by Gee_Spot

U prvom postu na redu su alfa mužjaci, s tim da i njih moramo podijeliti na dvije skupine. U prvu spadaju franšizni igrači, vanserijski talenti koji su u stanju tijekom 3-4 sezone napraviti dovoljno za uvrštenje u košarkaški Hall Of Fame (drugim riječima, u nekoliko sezona u stanju su napraviti ono za što prosječnom smrtniku koji za život zarađuje igrajući NBA košarku treba cijela karijera). Iako se i među drugom skupinom, koju sam okarakterizirao kao legitimne prve opcije, krije par legendi i nekoliko mladih asova na najboljem putu da to postanu, razlika između njih postoji. I to bitna, a objasnio bi je na sljedeći način - franšizni igrač je onaj koji je u stanju razbiti formulu 3 opcije + 2 igrača zadatka + 3 solidna igrača na klupi i odvesti svoju momčad u playoff sam samcat, uz pratnju 4 igrača zadatka. Obzirom da NBA broji 30 momčadi od čega njih čak 16 ide u playoff, ovu tvrdnju treba čitati i na sljedeći način - franšizni talent je onaj tko sam samcat, uz pratnju tek 4 igrača zadatka, može momčad učiniti iznad-prosječnom.

Prva opcija ipak ne posjeduje takav all-round talent da začepi većinu rupa momčadi i u tome leži glavna razlika. IOR bodovi u ovom slučaju sami pričaju cijelu priču - jedinih 5 imena koja zaslužuju naziv franšiznih igrača ne samo da su probila granicu od 120 bodova, već su skočila preko 130, stvarajući tako 20 bodova razlike do prvog igrača u kategoriji ispod. Što je praktički razlika cijele jedne dodatne kategorije. Naravno, teoriju možemo produbiti i na sljedeći način.

Računao sam prosječni iznos skupnog IOR talenta (top 8 rotacija) za svaku playoff momčad u zadnjih 3 sezone kako bi došao do sljedećeg podatka - za biti playoff momčad, treba vam razina talenta koja donosi minimalno 368 bodova. 368 dijeljeno s 8 jednako je 46, a to znači da nekako morate imati rotaciju od 8 igrača koja će u prosjeku imati kvalitetu igrača zadatka startne vrijednosti. Naravno da u takvom slučaju igrač vrijedan 120 bodova sam po sebi bitno pomaže da se ostvare vrhunski rezultati te olakšava posao slaganja momčadi. Umjesto da ste prisiljeni pronaći još skupih dijelova koji bi vas digli iznad prosjeka, možete kombinirati s nižim vrijednostima.

Okružimo li franšiznog igrača s 4 prosječna igrača zadatka (50 bodova), već smo došli do 320 IOR bodova, a to znači da nam je dovoljan tek još jedan prosječan igrač rotacije (30 bodova) i dva dodavača ručnika (ukupno 20 bodova) kako bi imali playoff momčad. Naravno, ovakvo banaliziranje stvari je čista teorija, za uspjeh u praksi ipak treba ispuniti jedan preduvjet koji često zovemo kemija, iako bi i riječ kompatibilnost bila sasvim dobra. Naime, ako imate Jamesa kao franšizni talent, onda ga nema smisla okružiti s još 4 swingmana vrijedna 50 bodova, centrom vrijednim 30 bodova i playmakerom od 10 bodova. Takva kombinacija vam, čak ni u Jamesovom slučaju, ne garantira apsolutno ništa. Međutim, ako poštujete samo to osnovno pravilo kompatibilnosti i okružite Jamesa s jedinicom, dvojkom i dva visoka vrijedna 50 bodova, imate sigurnu playoff momčad.

Ok, to je teorija, a kako bi bilo prikazati nekakav primjer u praksi? Pročešljao sam sezone svih 5 naših franšiznih igrača i došao do sljedećih zaključaka. Prvo, u pitanju su top 5 pickovi. Svi osim jednoga propustili su plasman u playoff tijekom prve dvije sezone (a taj, Wade, imao je sreće upasti u solidnu momčad, plus je bio nešto stariji od 20 godina - vrhunski talenti u ligu ulaze puno, puno mlađi). Dakle, dvije godine u ligi su minimum čak i za najveći talent da dosegne razinu alfa mužjaka. Ne treba zaboraviti ni kako je razlog zbog kojeg su uopće došli u dotične momčadi to što su ove bile toliko loše da su imale pravo na rane pickove, dakle treba im vremena da oko njega poslože barem grupicu solidnih suigrača.

Naših 5 franšiznih igrača tako je od 38 mogućih playoff nastupa obzirom na godinu ulaska u ligu, propustilo tek njih 10. Od tih 10, 8 otpada na prve dvije sezone (nazovim to stasavanjem), a preostale dvije na činjenicu da su dotični zbog ozljede propustili pola sezone ili više (CP3 je sredio meniskus lijevog koljena 2009. a Wade je propustio pola 2008. zbog ozljede ramena). Zaključak je dakle jednostavan - franšizni talent izvan playoffa može zadržati samo mladost ili ozbiljna ozljeda.

Ok, ali ni ovo ne potvrđuje tezu s početka, naime postoji li primjer u praksi koji dokazuje da franšizni talent može izvesti ono na što ukazuje teorija, plasirati se u playoff bez pomoći drugih rasnih igrača, okružen samo igračima zadatka? Opet sam pročešljao sve sezone naših 5 franšiza i našao sasvim dovoljno primjera. Iako vam James u Clevelandu vjerojatno prvi pada na pamet, činjenica je kako je on tamo imao fantastičnu momčad obzirom na ono što je čekalo Wadea nakon što se raspala šampionska jezgra sa Shaqom. James je od prvih dana pored sebe imao Ilgauskasa, a kasnije Varejaoa. Jedina sezona u kojoj je do playoffa odveo momčad koja odgovara formuli 1 franšizni + 4 igrača zadatka bila je 2008. kada je Big Z naglo ostario, a Varejao još nije bio spreman preuzeti važniju ulogu (nije pomoglo ni što je Andy tada propustio pola sezone jer nije htio igrati dok mu Cavsi ne daju pošteni ugovor).

Dwight je imao sezonu prije dolaska Lewisa u Orlando kada je sam odveo momčad u playoff u sličnom stilu, ali Wade je pak savršeni primjer što je to franšizni igrač. Rosteri koje je on imao na raspolaganju 2009. i 2010. bez njega ne bi došli do 25 pobjeda. S njim, plasirali su se u playoff u obje sezone. Te dvije sezone školski su primjer kako teza o franšiznom talentu drži vodu.

FRANŠIZE

1. LEBRON JAMES (Heat), 172 boda

Sve što treba reći o najboljem košarkašu na planeti je sljedeće - razlika između njega i broja 2. veća je od razlike između broja 2. i broja 7. Istina, bodovi na vrhu nisu toliko gusti kao u sredini, ali svejedno je to podatak koji ne ostavlja mjesta sumnji - ovo je Jamesova era. Pokupio je maksimalne ocjene u svim glavnim kategorijama, uredno prvi po svim formulama, a jedini negativni bodovi čista su špekulacija - nakon jedne od najboljih sezona u karijeri, sistem od njega očekuje minimalni korak unazad (ja se ne bi kladio na to). Naime, čak i nakon svih prilagodbi, Jamesov zbroj je samo rastao. Čovjek je u idealnim košarkaškim godinama (maksimalno sazrijevanje, nakon što su fizikalije godinama ispred, psihički aspekti konačno dolaze u ravnotežu s fizičkima i ta nirvana traje 2-3 sezone, dok fizički dio ne počne popuštati pod pritiskom godina i kilometara), pokupio je ogroman broj bodova u ocjenjivanju vještina (jedina kategorija njegova igre koja nije vrhunska je šut, tu je tek solidan), ima maksimalnu minutažu i uz sve to jednostavno ne propušta utakmice. Tip je robot stvoren za samo jednu stvar - igranje košarke.

2. KEVIN DURANT (Thunder), 138 bodova

Durant je skočio na drugo mjesto tek nakon prilagodbi koje od njega očekuju dodatni korak naprijed u sljedećoj, šestoj sezoni. Sve bolje igre Westbrooka i kvantni skok Hardena malo su ga koštale prošle sezone, ali ne radi se o nekakvom padu koji se, boljim all-round učinkom, neće dati nadoknaditi. Igrač bez mane, ali, kao što je i međusobni dvoboj u Finalu pokazao, ipak za klasu ispod Jamesove moći, što je i potpuno razumljivo - KD ima još 4 sezone dok dosegne vlastitu nirvanu.

3. CHRIS PAUL (Clippers), 134 boda

Trogodišnji prosjek (posljedice ozljede) malo ga je povukao unazad, kao i očekivanja sistema da odradi nešto lošiju sezonu od lanjske koje je bila MVP kalibra (kad bi sistem gledao samo prošlu sezonu, Paul bi bio zacementiran na drugom mjestu). Ipak, činjenica da je play visok 180 cm u stanju ostvariti brojke koje ga rangiraju u sam vrh NBA košarke, sama po sebi je svojevrsno čudo. Isto kao što je CP3 čudo od igrača.

4. DWIGHT HOWARD (Lakers), 132 boda

Nešto slabija sezona onemogućila mu je ozbiljniju bitku za srebro i broncu, ali očekivani povratak na staru formu (jasno, ako leđa izdrže) tijekom sezone trebao bi ga potvrditi kao naj-dominantniju silu u ligi. Najbolja vijest za navijače Lakersa je ta da Dwight ima tek 26 godina. Kada se negdje tijekom iduće dvije sezone konačno poklope njegov um i njegovo tijelo, Duranta će čekati gadna borba da se održi na drugoj poziciji.

5. DWYANE WADE (Heat), 131 bod

Kod Wadea sam bio uvjeren kako je u neku ruku profitirao od prisustva Jamesa, ali nisam našao ni jedna dokaz koji bi to potvrdio. A nije bilo ni dokaza o padu njegovog učinka, osim sve veće sklonosti pauzama zbog dosadnih ozljeda. Što je još luđe, Wade je s Jamesom ostvario gotovo identične brojke kao i u godinama bez njega, kada nikome normalnome ne bi palo na pamet proglasiti ga ičim manje od top 5 igrača. Dapače, da nije bilo minusa zbog ozljeda i smanjene minutaže, odnosno da mu nisam morao smanjiti bodove zbog staža i očekivanog pada obzirom na ozljede i godine, Wade bi se čak i kao čovjek iz sjene borio za drugo i treće mjesto.

PRVE OPCIJE

6. KEVIN LOVE (Wolves), 111 bodova

Ako se zovete Slavko Cvitković, onda vas zasigurno iznenađuje ovako visok plasman "solidnog momka koji tek dolazi". Ako ste NBA fan, onda vam je sve jasno - i vrijeme i talent, a i znatno poboljšana momčad, sve je na strani daljnjeg Loveovog napretka. Kao čovjek koji doma iznad kreveta ima dres Minnesote s brojem 42 priznajem da sam malo pretjerao kada sam prije dvije godine maloga najavio kao novog Timmya Duncana - KLove ipak nije franšiza. Razlog zbog kojega do daljnjega neće ozbiljnije zaprijetiti gornjoj kategoriji (a iskreno sumnjam da će se situacija ikada promijeniti) su njegove mizerne obrambene brojke. Ako želite biti franšiza, ne smijete si dozvoliti biti išta manje od all-round monstruma na poziciji.

7. BLAKE GRIFFIN (Clippers), 105 bodova

Evo nam i čovjeka koji je pobijedio hype. Dolazak Paula svakako je olakšao život Griffinu, ali nitko ne može osporiti fantastičan napredak kojega je momak imao od prve do zadnje utakmice sezone (tko zna kako bi se stvari odvijale da nije bilo lockouta). Još lani se direktan plasman u all-star petorku činio tipičnim primjerom medijskog terora (što drugo ostaje prosječnom fanu nego da glasa za čovjeka koji je stalno na televiziji), ali već sutra će biti totalno zaslužen. Najbolje od svega, Blake je ostvario sjajne brojke oslanjajući se isključivo na instinkt, dakle tek je zagrebao košarkaški potencijal kojega krije u sebi. Sistem je uzeo u obzir njegov neizbježni napredak na oba kraja parketa (do playoffa je već bio izuzetan 1 na 1 obrambeni igrač i fantastičan u post up situacijama, što su elementi igre koje nije imao na početku sezone), a, obzirom na kompletan paket koji posjeduje (sjajan asistent i skakač), doda li svom arsenalu šut iz vana i bolju igru u zonskoj obrani, ogromne su šanse da tijekom iduće 3-4 sezone napravi skok ravno u kategoriju iznad. Ja bi se kladio upravo na njega da će se prvi pridružiti društvu na vrhu, da nije jednog problema - da bi ostvario potencijal, Blake će trebati i malo sreće s tim koljenima koja su već sada operirana više puta od nosa Jennifer Aniston.

8. DERRICK ROSE (Bulls), 103 boda

Rose je dobio nešto negativnih bodova zbog manjka utakmica, ali činjenica je da se, usprkos problemima s ozljedama, njegova lanjska sezona nije uopće razlikovala od prijašnjih. Problem kojega su ozljede izazvale bio je taj što su zaustavile dodatni skok u kvaliteti igre, a to je nešto na što će se opet morati čekati. Obzirom na ozbiljnost zadnje ozljede, približi li se Rose tijekom iduće sezone ovom već sada standardnom učinku, svi mogu biti zadovoljni. Budućnost donosi upitnike, a najveći među njima je kako će se igrač, toliko ovisan o brzini, prilagoditi eventualnom životu u manje eksplozivnom tijelu? Sistem je tu optimističan, obzirom da Rosea vrednuje kao zaokruženog all-round monstruma (odličan u svim kategorijama). Samo ne za iduću sezonu - igrao 30, 40 ili 10 utakmica, Rose neće bitnije utjecati na sudbinu Bullsa jer neće biti toliko dobar da nadoknadi razliku između ovog novog i onog starog rostera. Za dvije sezone, to će možda i moći.

9. DIRK NOWITZKI (Mavs), 102 boda

Dobri stari Dirk i dalje se drži među odabranima, a po svemu sudeći u tome će uspijevati još barem par sezona. Po konstantnosti izvedbe jedini se može mjeriti s LeBronom, pa tako ni iduće sezone ne treba očekivati veća odstupanja. On će svoje odraditi, sada je samo pitanje koliko će Carlisle izvući iz ostatka rostera kako bi se još jednom dočepao playoffa.

10. KOBE BRYANT (Lakers), 101 bod

Stara kanta je još jednom za dlaku uspjela preskočiti granicu koja dijeli odabrane od drugih banana. Kobe je lani nakupio toliko minuta da je uspio popraviti nešto slabiji učinak, isto kao što je novi izgled Lakersa znatno smanjio šanse da se u bliskoj budućnosti raspadne (sistem kaže kako bi Dwightovo i Nashovo prisustvo trebalo zadržati regresiju uzrokovanu starenjem na minimumu). Uglavnom, Kobe i dalje ima dovoljno all-round vještina i kvaliteta da bude više nego koristan dio šampionske momčadi. Pitanje je samo hoće li uspjeti pomiriti sve prisutnije fizičke nedostatke s vječno problematičnim umom koji se, ni 5 godina nakon zadnjih franšiznih partija, ne želi pomiriti s činjenicom da je vrhunac karijere prošao. Kad uzmeš u obzir njegovu kilometražu, pravo je čudo da još uopće može igrati na ovakvoj razini, stoga sam u njegovom slučaju izuzetno oprezan - iako se radi o rijetko viđenom radniku, dani kada će mirovina pokucati na vrata sve su bliži. I samo da se zna - razlog zbog kojega Kobe 2005. nije ušao u playoff, na vrhuncu moći (26 godina), iako je bio i zdrav i veteran, nije njegov manjak talenta (tada je još bio franšizna klasa), već činjenica da je tadašnji roster Lakersa brojio samo dva igrača zadatka. S takvom raspodjelom talenta do playoffa ne bi stigli ni Kareem ni MJ u naponu snage, kamoli Kobe. Moje isprike čovjeku što sam mu svih ovih godina to uzimao za zlo.

11. ANDREW BYNUM (Sixers), 100 bodova

Nisam se spreman kladiti na plasman Sixersa dogodine u playoff, još manje sam se spreman kladiti da će sezona proći bez potresa između Bynuma i Collinsa, a najmanje sam se spreman kladiti da će Bynum odigrati 72 ili više utakmica. Ipak, kako u sistemu ne postoji kategorija vremenskog stroja, moramo u obzir uzeti mogućnost da će Bynum odigrati cijelu sezonu i da će u svlačionici sve funkcionirati. U tom slučaju, Drew će, oslobođen Kobeova terora i manjka Brownove vizije, napraviti onaj završni korak iz druge banane u rasnu prvu opciju. S tek 25 godina na leđima, pred njim je još uvijek cijela karijera.

26Jul/122

30 FOR 30: OKLAHOMA

Posted by Gee_Spot

SCORE: 47-19

MVP: Kevin Durant

X-faktor: James Harden

U skraćenoj post-lockout sezoni Thunder se potvrdio kao momčad šampionskog dometa, a njihova putanja uspjeha školski je primjer razvoja jezgre. Od kada su 2009. okupili svoju veliku četvorku, ovako je izgledao njihov uspon:

- 2010. score 50-32, prvi krug playoffa, 12. napad lige

- 2011. score 55-27, drugi krug playoffa, 5. napad lige

- 2012. score 47-19 (preračunato u punu sezonu to bi iznosilo 59-23), Finale, 2. napad lige

(nastave li ovakvom linearnom progresijom, dogodine možemo očekivati score 62-20, Prsten, 1. napad lige)

Za ovogodišnji skok važni su Durantov all-round napredak (izrastao u fantastičnog skakača, kvalitetnog razigravača i pouzdanog 1 na 1 obrambenog igrača) i Westbrookovo sazrijevanje (najmanje izgubljenih lopti i najbolji postotak šuta u karijeri), ali njih dvojica još uvijek imaju rezervi na putu do postajanja legitimnim franšiznim igračem (KD) i legitiminim all-starom (RW). Tako da je ipak najvažniji moment eksplozija Jamesa Hardena koji je i dalje nominalno ostao šesti igrač, ali je uspio iz svoje limitirane role izvući apsolutni maksimum.

Hardenova uloga se nije bitno promijenila, osim što je dobio više minuta i odriješene ruke u organizaciji igre u završnicama. Njegova primarna zadaća je i dalje bila popuniti rupe u Durantovoj i Westbrookovoj igri (dodatna prijetnja s perimetra, odnosno dodatni organizator igre), ali pri tome je uspio nadmašiti sva očekivanje suludom učinkovitošću u napadu. Njegova kombinacija pogođenih trica i slobodnih bacanja bila je na razini s Durantovom, a to znači da je Oklahoma imala luksuz igrati svih 48 minuta s jednim od top 5 najučinkovitijih strijelaca u ligi. Harden dijeli prvu poziciju s Ginobiliem koji je odigrao 1200 minuta manje, a ispred Duranta su samo Steve Nash i Brandon Rush koji ipak nije imao ni približno tešku napadačku ulogu kao igrač zadatka. Stoga, kad bi prilagodili učinkovitost minutaži i težini uloge koju određeni igrač ima u napadu, Durant bi bio broj jedan, Nash broj dva, a Harden broj tri. Ako pitate Oklahomu, i dalje nije loše.

Hardenovim prelaskom u all-star vode, Oklahoma je postala rasni izazivač, a svakako treba spomenuti i napredak četvrtog ključnog igrača. Ibaka i dalje nije izrastao u pouzdanog šutera s poludistance (iako pokazuje naznake da će se to uskoro dogoditi, pitajte samo Spurse), ali u trećoj sezoni postao je kompletan obrambeni igrač te jedan od najboljih skakača u napadu u ligi. Zastrašujuće je i pomisliti kakav score mogu ostvariti iduće sezone uspije li se Westbrook napadačkim učinkom dodatno približiti Durantu i Hardenu, uspije li Durant napraviti korak naprijed u all-round učinku, uspije li Harden ostati na ovim hall of fame šuterskim postotcima za swingmana i uspije li Ibaka obrambenom i skakačkom učinku dodati i taj šut s poludistance te tako postati ozbiljna napadačka opcija.

U cijeloj priči uočljivo je kako se sve bolji rezultati Oklahome baziraju isključivo na individualnom razvoju igrača, što nas dovodi do problematične strane cijele priče, a ta je organizacija igre u oba smjera. Obrambeno, Oklahoma je umjesto prema gore, u protekle tri sezone napravila korak nazad. Dobar dio razloga za to može se pripisati odlasku Rona Adamsa iz kluba. Današnji asistent u Bullsima izvukao je 2009. iz mladog rostera 9. obrambeni učinak u ligi. Međutim, umjesto da nastave u pravcu agresivnog rotiranja i preuzimanja kojim bi njihova dužina i atleticizam došli do izražaja, Adamsovim odlaskom put Chicaga, OKC se okreće statičnoj individualnoj obrani te godinu kasnije pada na 15. poziciju, a ove sezone završava kao 11. momčad lige po defanzivnom učinku.

Najveći problem leži u slabim igrama Westbrooka koji, bez sistema koji bi ga ukrotio, prečesto biva uhvaćen u raskoraku između lopte i igrača kojega bi trebao čuvati, te općenito u rotacijama bočnih igrača – i Durant i Harden su kvalitetni i voljni u 1 na 1 situacijama, ali kretanje lopte je nešto što ih i dalje prelako izbaci iz igre. Uz slabašnu obranu (barem u kontekstu momčadi koja ima aspiracije na naslov), ogroman problem je bio i obrambeni skok. OKC inače nije krcata izuzetnim skakačima na ovom dijelu parketa (jedini je Durant debelo iznad prosjeka za svoju poziciju), ali kombinacija Ibaka-Perkins dodatno im je otežavala situaciju.

Ibakin problem nije bio u skoku koliko u obrambenoj ulozi koja je od njega zahtijevala da bude libero i često izlazi na perimetar, što je u ulozi glavnog čuvara obruča i kontrolora skoka ostavljalo Kendricka Perkinsa. O Perkovim biserima u napadu zbog kojih je OKC često bio prisiljen igrati 4 na 5 već smo dovoljno govorili tijekom sezone (zamislite koliko bi bili opasniji da su tih 1744 minute koliko je dobio Perkins imali prosječnog napadača u postavi), ali njegov pad kao skakača i obrambenog igrača nije dovoljno istaknut. Perk ima tek 27 godina, ali u ligu je došao direktno iz srednje i 9 sezona borbe pod obručima napravili su svoje – osim što nije u stanju kretati se dovoljno brzo da brani pick igru i pokriva reket, ove godine imao je najmanji postotak uhvaćenih skokova u karijeri (14%).

To nije očajna brojka, ali nije ni brojka startnog visokog. Posebice je problematična kad uzmemo u obzir kontekst momčadi koja nema vrhunsku rotaciju visokih i specijaliziranog skakača - u ovakvoj situaciji Perkinsova nesposobnost da značajnije pomogne obrani i skoku, kombinirana s nemoći u napadu, jedan je ogroman uteg oko vrata jer praktički samo naglašava kako ne postoji segment igre u kojem je Perk pozitivan.

Naravno, u Oklahomi ne sjede budale koje ovoga nisu svjesne – Perkins ima ugovor samo zato što je i dalje jedan od boljih post up stopera u ligi. Činjenica da je OKC bila top 5 momčad po učinku u obrani post up situacija jasno govori o njegovoj kvaliteti u tom djelu igre. Samo, kad stavimo stvari u kontekst lige u kojoj je nakon Bynuma i Howarda treći centar po broju post up situacija bio Nikola Peković (ako ćemo gledati sve visoke, ispred Peka je samo Blake Griffin), jasno je kako držanje Perkinsa na parketu nema nikakvog smisla i kako više šteti nego koristi. Kao što je Finale protiv Heata pokazalo, post up situacije se mogu vrtiti i preko bekova i niskih krila (Wade i James su majstori ovakvog tipa igre), a u tim slučajevima Perkinsova snaga i postavljanje nemaju nikakve vrijednosti bez podrške brzih stopala.

Srećom, zbog skorih odluka koje će se morati donijeti oko budućnosti Hardena i Ibake, Perkins će vjerojatno uskoro ispasti iz igre, čime će Oklahoma preko noći postati bolja momčad i u napadu i u obrani. Jasno, za neki ozbiljniji iskorak prema top 5 obranama trebat će im visoki igrač izuzetnog skakačkog potencijala (ja osobno bih bez grižnje savjesti već sutra u Orlando poslao Ibaku i Hardena ili Westbrooka za Dwighta) ili barem pomak u filozofiji igre koji će od svih 5 igrača na parketu tražiti puno više aktivnosti i korištenja bogomdanih fizikalija na ovom dijelu parketa.

Također, iako prigovaranje vrhunskom napadu djeluje kao totalno nepotrebno anal-iziranje, činjenice su neumoljive – OKC igra banalnim i nemaštovim stilom igre. Osim screen & rolla, koji im je praktički jedina akcija koju vrte na postavljene obrane, napad održavaju odličnim učincima iz tranzicije i izolacije, što prevedeno znači da opet isključivo koriste individualne talente umjesto momčadskog pristupa. Uostalom, koliko su individualno nadmoćni dovoljno govori podatak da imaju ubojitu pick & roll igru (treći u ligi) iako su i Durant i Westbrook ispod prosjeka u tim akcijama - oni svoje brojke nabijaju iz izolacija, odnosno spot up situacija (Durant) i tranzicije (Westbrook). Njihov najboljih pick igrač? Harden, naravno.

Još jedan problematični aspket igre u napadu koji može zasmetati na putu prema naslovu je katastrofalno kruženje lopte. Thunder je jedina momčad u ligi ispod 50% asistiranih koševa (dakle, nalaze se iza Sacramento Kingsa čija igra se može opisati kao 1 na 5 haklanje), a posljedice ovakvog stila mogu se osjetiti kada naiđu na momčad koja je u stanju usporiti njihovu tranzicijsko-izolacijsku košarku. Uostalom, dosta je osvrnuti se na Finale – s igračima sposobnima suprotstaviti se 1 na 1 zvijezdama Oklahome i s obranom dovoljno aktivnom da parira njihovom ukupnom atleticizmu koji je raznio jedan San Antonio s lica zemlje, Miami je uspijevao Thunderu oduzeti prostor i izbaciti ih iz zona ugode, na što ovi nisu imali odgovora baš zato što nemaju izbrušen fundament košarkaške igre na koji se mogu osloniti kada zakažu tranzicija i izolacija – kruženje lopte po perimetru (ironično, upravo ono na što su obrane sklone promaganju i rotiranju poput Heatove alergične).

Iz svega navedenoga možda bi netko mogao zaključiti kako OKC nije baš trenirana momčad, međutim, ja bih ovom prilikom izbjegao optužiti Brooksa. On sigurno snosi dio krivice za nedovoljno dobru igru u obrani, pretjerano povjerenje u Perkinsa (i Fishera u playoffu) i napadačke felere, ali, tražeći isključivog krivca u njemu, zaboravljamo da velika četvorka Thundera ima u prosjeku tek 22 i pol godine. Stavimo li u perspektivu taj podatak i uzmemo li u obzir onaj proporcionalni rast rezultata spomenut na početku posta, postaje očito kako je Brooks svoj učiteljsko-mentorski dio posla odradio pošteno. Hoće li biti sposoban napraviti sljedeći korak, iz mentora u stratega šampionske momčadi, to je pitanje na koje ćemo odgovor dobiti možda već sljedeće sezone, zajedno s odgovorom na pitanje koliko je stvarno dobra ova mlada jezgra.

FAST FORWARD

Iduća sezona i iduće ljeto ključni su za budućnost franšize, tako da je stanje potpunog mirovanja u kojem se zatekao roster Thundera potpuno razumljivo. Dok se šuška o produženju s Hardenom i Ibakom prije izlaska na tržište (i jednom i drugom ne ginu max ponude dočepaju li se tržnice) i dok se slažu potencijalni scenariji (može li se zadržati obojicu i pritom održati iskoristivu rotaciju od 7-8 igrača bez katastrofalnih poreznih posljedica, a, ako ne, kojega zadržati i što dobiti zauzvrat), Sam Presti je bez ikakvih ulaganja uspio potencijalno pojačati momčad.

U potrazi za solidnim post snagatorom za vrijeme poslije Perkinsa, a obzirom da Cole Aldrich baš i ne ulijeva povjerenje, Presti je posegnuo za nekadašnjim 2. pickom drafta Hasheemom Thabeetom koji je još uvijek totalna nepoznanica (osim ako ne želite biti isključivi i vjerovati da je razlog zašto mu u tri sezone nitko nije dao šansu taj što nema pojma o košarci). Formulu minimalnog rizika koji možda donese veliku dobit iskušao je i na draftu izborom Perrya Jonesa, lutrijskog talenta koji je pao na samo dno prve runde zbog upitnih koljena i NBA vještina (i kojega obzirom na fizikalije nije teško zamisliti kao partnera Ibaki i Durantu u budućem playoff frontcourtu).

Naknadni potpis Hollisa Thompsona, šutera s Georgetowna koji se nekim čudom nije našao među 60 odabranih u noći drafta, također je potencijalna krađa – swingman dugih ruku donosi kombinaciju atleticizma i vanjskog šuta koja bi, uz malo sreće, mogla zamijeniti sve one minute koje su lani pripale ne baš napadački učinkovitima Cooku, Jacksonu i posebice Fisheru (u najgorem slučaju, Thompson je ogroman napredak na mjestu 13. igrača u odnosu na limitiranog Lazara Haywarda). Povratak pouzdanog back-up playa Maynora nakon ozljede također će donijeti pomak nabolje uz nikakva ulaganja - čak se i slučaj brine da Oklahoma uvijek ima unutrašnji izvor rasta u svakoj sezoni.

JEZGRA: Durant, Westbrook, Ibaka, Harden, Perkins, Sefolosha, Collison (54 milje)

ROSTER: jezgra + Cook, Maynor, Aldrich, Jackson, Thabeet, Hayward, Thompson, Jones (66 milja)

- Thunder je trenutno jedina momčad u ligi za koju je ljetna tržnica gotova – imaju maksimalnih 15 igrača pod garantiranim ugovorima i mogu u miru planirati ljetni kamp i novi lov na naslov u zadnjoj godini idile (od iduće sezone nema više all-star produkcije za rookie ugovore, a bez toga nema ni savršenog stanja rostera i salary capa - ukratko, vječni tulum završava, vrijeme je da se odraste)

7Jun/124

DAY THIRTY-NINE – PASSING THE TORCH

Posted by Gee_Spot

Spursi su otvorili utakmicu na savršen način – Parker je koristio mlitave rotacije visokih Oklahome i tipičnu Westbrookovu šuplju igru u defenzivi da secira obranu ulazima i koševima, ali, još važnije, bacanjem povratnih lopti raspoloženim tricašima. U svom stilu, iako za nijansu slabije od izdanja u drugoj utakmici (npr. dok su tada briljirali prije svega pas igrom, sada su u prvom planu bila ogromna muda Captain Jacka), Spursi su prvo poluvrijeme gađali s 55% šuta iz igre, od čega su zabili čak 9 trica iz 15 pokušaja kako bi došli do suluda 63 poena u 24 minute.

I to nije sve. Uz očajan obrambeni ulazak u utakmicu i vanserijsku šutersku partiju Spursa, ono najgore za Oklahomu ipak je bila bezglava igra u napadu, odnosno forsiranje tranzicije i brzih ulaza. Za ovakvo upadanje u run & gun ritam, koji odgovara San Antoniu i koji Thunderu onemogućuje efikasnost u napadu na koju su nas navikli zadnje tri utakmice, "najzaslužniji" je bio Westbrook. Tako se njegova nezrelost još jednom pokazala kao najveći problem Thunderu na putu prema vrhu - svaka čast Russu na borbenosti i suludoj količini energiji koju unosi u skakanje i trčanje, ali playoff košarka prije svega zahtijeva glavu.

Čim je Westbrook sjeo na klupu i čim se napad počeo vrtiti preko Duranta i Hardena, OKC je pohvatao konce, usporio ritam i počeo igrati svoju slash & kick igru. Uz kretanje lopte u napadu vratila se i energija u obranu, pa se, usprkos čudesnom šuterskom izdanju Spursa, na odmor otišlo s više nego prihvatljivih 15 razlike. Obzirom na viđeno, moglo se zaključiti kako je šteta svedena na minimum (praktički, Spursima se otvorilo sve što su mogli zamisliti u pripremi utakmice, od vlastitog šuta, do lošeg ulaska Oklahome u utakmicu na oba kraja parketa).

U nastavku je Brooks dodatno naglasio preokret koji je visio u zraku vraćanjem Sefoloshe na Parkera, računajući da će Westbrook manje štete napraviti protiv sporijeg i vidno indisponiranog Manua, koji se forsiranjem igre kroz Parkera veći dio večeri pretvorio u spot up šutera (a koliko je Westbrook sinoć plivao u obrani, najbolje opisuje podatak da je Brooks, u trenutcima kada je bekovski par Thundera bio Fisher-Russ, na Parkeru radije ostavljao mumiju Fishera).

Ovim potezom Brooks je pokrenuo lavinu događanja koja je dovela Thunder u egal, a zatim i u priliku da preuzme kontrolu. Pop je pomogao serviravši mu utakmicu na pladnju, ne reagiravši na novi matchup cijelu četvrtinu – umjesto da Parkera koriste kao mamac i počnu napade vrtiti kroz Ginobilia, Spursi su i dalje ostali vjerni Francuzu, koji protiv ove poboljšane verzije obrane, kao ni u prijašnje dvije utakmice, nije uspijevao dovoljno brzo otvarati prostor ni za sebe ni za suigrače.

U pokušajima da nekako ubrza ritam koji je počeo vidno padati i tako utakmicu vrati na run & gun kolosijek izvan kojega Spursi postaju ranjivi, Pop je počeo forsirati nisku postavu koja je Oklahomi omogućila lakše dolaženje do poena – svi igrači Thundera, od Westbrooka do Ibake, u ovakvom matchupu imaju visinsku i uopće fizičku prednost, što im omogućava lakše šuteve i lakši put do obruča.

Kada su u zadnjoj četvrtini pokušali razigrati Manua, već je bilo kasno. OKC je imala ritam utakmice pod kontrolom, a i počelo im je upadati sve ono što nije na početku. Nakon 48 poena u prvom dijelu, u nastavku su Durant i društvo zabili 59, a nesrazmjer Spursa bio je još veći - nakon 63 početna, u preostale 24 minute zabili su samo 36. Što je potvrdilo da Spursi na postavljenu obranu Oklahome jednostavno ne mogu stvarati višak onom lakoćom koja je neophodna da bi se njihov napad kotrljao. Timmy je dao sve od sebe, pokušao je igrom leđima održati priključak, ali Timmy više nije TIMMMMMMYYYYY, već samo Timmy. S druge strane, Durant je trpao kako god je htio, a Harden i Westbrook su lakoćom ulazili u sredinu i stvarali kaos. Game over.

Kraj još jednog fantastičnog niza Spursa tako je simboličan na više razina. Osim što su Spursi kao dinastija počeli s lockoutom, izgleda da su s lockoutom i završili – njihova udarna trojka ima još poneku konkurentnu sezonu u nogama, ali bez pokretnog visokog koji može pokrpati obranu (Garnett bi bio idealan, Varejao potrebni minimum) nemaju što tražiti u istoj rečenici s Thunderom. Razvoj ove serije pokazao je svu kompleksnu ljepotu playoff serije od 7 koja živi svojim životom neovisnim o vanjskim faktorima - momčadi jedna pred drugu bacaju izazove iz utakmice u utakmicu i onoga trenutka kada jedna nije u stanju odgovoriti, odnosno kada netko pronađe slabost koju može eksploatirati (u slučaju Spursa i Heata radi se o zaštiti reketa), stvar je gotova.

Nova lockout sezona tako možda označi početak nove dinastije, ali meni osobno još draža simbolika leži u činjenici da je lisac Popovich, nakon što je svih onih godina dokazivao Sunsima i Mavsima da se bez vrhunske obrane i poštenog čovjeka u sredini ne može do naslova (barem ne dok su na drugoj strani bile njegove ubitačne obrambene rotacije, stoperi Bowenovskog tipa i all-round hall of fame centar poput Duncan pod košem), u nedostatku mogućnosti i sam pokušao sličnim receptom ostvariti nemoguće. Ovisnost o skok-šutu, run & gun i brza tranzicija, gomila pick & rollova, nesebično kruženje lopte, ma sve kako bi se sakrila sakata igra u obrani. Nije uspijelo jer ne može uspijeti dok god kontekst donosi bolje balansiranog protivnika, ali poanta je da se dalo sve od sebe i da se pokušalo. Rispekt.

Što se Thundera tiče, osvoje li naslov već ove sezone, izgledi da dobijemo novu dinastiju su poprilični. Obzirom da su oba protivnika na Istoku oslabljena te da ni jedni ni drugi nemaju dovoljno ljudstva kojim bi mogli parirati svim nezgodnim matchup problemima koje sa sobom donosi roster OKC-a, jasno je tko je favorit u ovom Finalu. Boston protiv trojke Ibaka-Collison-Perkins neće moći toliko popraviti igru u napadu da sakrije slabosti rotacije, a kod Miamia, čak i s puno spremnijim Boshom, uvijek ostaje opasnost od igre s dva čovjeka manje, što će ostaviti prostora nekom od vanjske trojke Oklahome da eksploatira njihovu obranu na način na koji to rade Celticsi.

Doduše, obzirom da James i Wade imaju itekakve izglede usporiti Duranta i Hardena tijekom cijele serije (što za sebe ne može reći previše igrača u ligi) te da će najvjerojatnije Westbrook biti taj čiji bi učinak mogao biti presudan (iako je i sinoć odigrao odlično drugo poluvrijeme i stao na loptu kada je trebalo, svaka utakmica donosi dovoljno perioda u kojima je neuračunljiv), Heat svakako ima više šanse pružiti dostojan otpor i zato mislim da bi u neku ruku bilo bolje za Finale da upravo oni prođu dalje. Naravno, sumnjam da se KG i društvo slažu s ovom konstatacijom i vjerujem da će je sa zadovoljstvom pokušati opovrgnuti.

5Jun/124

DAY THIRTY-SEVEN – THUNDER ROAD

Posted by Gee_Spot

Sinoćnji Popov potez s Manuom, točnije s njegovom instalacijom u petorku, teoretski je super, pravi Pop art – Brooks je automatski morao Sefoloshu prebaciti s Parkera, što je Westbrooka opet stavilo u nezavidan položaj trčanja kroz blokove za playmakerom Spursa, plus obrana Oklahome je od prve sekunde morala paziti na dva vrhunska slashera. Obzirom da je Manu krenuo kao navijen i da je Ibaka ubrzo zaradio dvije osobne u pokušajima da pokrije reket, ovaj potez pokazao se korisnim i u praksi.

Samo, u široj slici radilo se o nečemu nebitnom, jer problem Spursa ionako nije bio napad već obrana. Popovich tu nije ništa poduzimao, ne zato što je preko noći zamijenio um i tijelo s Brooksom, kao u onim filmovima gdje roditelj zamijeni ulogu s djetetom, već zato što nema što poduzeti – rotacija kakvu ima na raspolaganju ograničava ga na obranu koja protivniku u ključnoj utakmici sezone dopusti 50% šuta iz igre.

Zato mi je upravo Popov komentar na pitanje kako zaustaviti Duranta suvisliji od ijedne analize koju sam pročitao zadnjih dana na svim stranama interneta (uključujući i moje) – "Pa ostaje mi jedino zamoliti Brooksa da ga ostavi na klupi".

Spursi su i sinoć odigrali odličnu utakmicu, utakmicu koja bi im u nekim drugim okolnostima bila dovoljna za pobjedu. Ubacili su 103 koša uz 46% šuta iz igre i 38% za tricu, zabili su čak i 84% slobodnih nadmašivši svoj standardni mizerni učinak iznad svih racionalnih očekivanja. Zabili su više koševa u reketu, zabili su više koševa iz kontri, a čak su i svoju rak-ranu u ovoj seriji, izgubljene lopte, dobrim dijelom kompenzirali pritiskom na vanjsku liniju Thundera.

Kockanje u obrani nije nešto čemu Spursi pribjegavaju, ali kockanje je sve što im je ostalo jer Oklahoma je ušla u ritam i pronašla način kako ga održati. Njihovi visoki očekivano nisu ponovili šuterski učinak iz prethodne utakmice, ali ne zato što je San Antonio zaigrao obranu, već zato što je jednostavno nemoguće da tri napadački ograničena igrača gađaju 22-25.

Ne, problem je opet bio u rotacijama zadnje linije obrane, koje su i sinoć omogućile Thunderu da zabije niz lakih koševa iz reketa (5 od 6 bila je realizacija Ibake i Collisona u zicerima), a za ostalo se pobrinuo skok-šut Westbrooka, Hardena i Duranta. Za pratiti ovakav napadački balans, Spursi su morali odigrati debelo iznad prosjeka, ali to se pokazalo nemogućim u ovom trenutku u kojem je momčad gotovo preko noći ostala bez dobrog dijela identiteta i gdje su upravo kocka i odstupanje od onoga kako inače igraju mogli donijeti više nego ostanak pri poznatome.

To Popovo stalno mućkanje s postavom i minutažom ne ostavlja traga na veteranima koji su već odavno navikli na tako nešto, ali mlađi igrači poput Greena i Splittera izgubljeni su za ovu seriju. Dakle, ponekad previše pameti zna biti i kontraproduktivno, ali nije to nikakva kritika sjajnog trenera koji je skoro uspio složiti jedan od najčudesnijih nizova svih vremena. Ako si itko može priuštiti ovakav način rada i ovoliko rizika onda je to upravo Pop, koji je, na kraju krajeva, i otkrio sve ove igrače.

Recimo, jedan paradoks vezan uz Spurse o kojem se rijetko priča odnosi se na njihov roster. Svi se u glas slažu kako na njemu ima desetak i više korisnih igrača, ali nitko ne priča o tome da su Spursi momčad s uvjerljivo najmanje lutrijskog talenta u NBA – osim Duncana, svi preostali igrači izabrani su ili u donjoj polovici prve runde ili u drugom krugu. To znači da je San Antonio svih ovih godina sa najslabijim mogućim kartama dobivao najveći broj partija (što ne znači samo da su sjajni igrači, već i bleferi), ali također i da San Antonio nema dovoljno onog zvjezdanog talenta koji po defaultu padne u ruke momčadima poput Oklahome koje niz godina biraju u top 5 i koji obično odlučuje utakmice u momentima kada sistem prestaje donositi prednost.

Ova digresija nije toliko bitna zbog nastavka priče o sudaru mladog talenta protiv iskusnih veterana jer to je narativ koji nas prati još od najave serije, ali s njom sam htio ukazati na to da su za Popovichev sistem upravo i potrebni ovakvi zanemareni i od mnogih odbačeni igrači jer samo takvi mogu pristati na sudjelovanje u ovakvom projektu koji je totalno drugačiji od svega drugoga u ligi. Samo zbog ove kemije Spursi mogu dvije godine za redom osvojiti prvu poziciju na Zapadu iako talentom (prije svega obrambenim) tu ne pripadaju.

Inače, jedan od zanimljivijih obrata kojega ćemo gledati, slušati i čitati idućih dana odnosi se na percepciju Tonya Parkera, koji će se od ljubimca mainstreama i čovjeka kojega su mnogi gurali u poziciju top 15 igrača u ligi (nakaradno) opet pretvoriti u Tonya Francuza koji spada u top 40 (realno). Kao što ističem već mjesecima, Tony Parker nije odjednom u tridestoj godini postao bolji košarkaš nego je to bio prije dvije, tri ili pet sezona (sazrijevanje završava u ranim 20-ima, to je biološka paradigma koja se ne mijenja). Svatko tko se malo potrudio zagrebati ispod površine jasno je mogao vidjeti da Tony igra istu košarku kao i uvijek, samo što je umjesto deset pick & rolla po utakmici sada dobio priliku vrtiti njih dvadeset, a nije mu na odmet bilo ni što je imao najveću minutažu u momčadi i što je pola sezone igrao bez drugog playmakera, Ginobilia. Brojke su bile napumpane, ali, promatran izvan konteksta, učinak je ostao isti.

Što je bitno shvatiti sada kada je došao trenutak istine i kada Spursi svaku večer trebaju odigrati vrhunsku partiju jer ove standardne više nisu dovoljne. Što se događa u ovim momentima? Pop se okreće svojoj prvoj (Manu) i drugoj (Timmy) opciji, svom najboljem playmakeru i njegovoj protuteži pod košem. Tony u ovom odnosu snaga biva ono što je bio uvijek, treća opcija koja ima priliku napasti prva, ovisno o stupnju težine situacije, ali i opcija koja prva pada u pozadinu kada stvari zaguste. I sada će Parker, iako je odigrao ono što igra već godinama u playoffu, ispasti problem, a ne oni koji su mu napumpali vrijednost i koji ga sada prikazuju krivim da sakriju vlastite pogreške, točnije sklonost hypeu i donošenju lakih zaključaka.

Da je pick & roll nastavio upadati kao ranije tijekom playoffa ili regularne sezone ili zadnjeg naslova protiv Cavsa, Manu i Timmy se ne bi trebali ni ubacivati u prvi plan. Ali, čim je protivnik podigao razinu igre, stvar u svoje ruke uzimaju Timmy, pa, ako ne ide ni kroz reket, Manu, da pokuša 1 na 5 herojstvima (što samo naglašava kako je u košarci, kao i u životu, lako pružati najbolje partije kada ti sve ide od ruke, ali kako se samo u teškim situacijama poznaju pravi junaci).

I iako su ta Ginobilieva herojstva sinoć podsjećala na njegove najbolje dane, veteran poput Manua nije mogao sam protiv fenomenalnih Duranta i Hardena. Timmy i Tony su bili solidni, ali solidno nije dovoljno protiv dva čovjeka koja su zabijala kada i kako su htjela. Jedan od zabavnijih trenutaka utakmice zbio se tijekom treće četvrtine, kada su se Spursi nakon jednog lošeg perioda pribrali i krenuli u akciju, stigli prednost i poveli. Činilo se da opet preuzimaju kontrolu, ali tada Brooks zove time-out nakon kojega OKC kreće igrati samo s jednom filozofijom – dodaj loptu Kevinu i bježi.

Čak se nisu previše trudili ni spustiti mu je na vrh reketa, KD je sam-samcat ulazio gdje je trebalo i dizao se na šut. U ovom periodu od nekih desetak minuta kraja treće i početka četvrte, Durant je zabio 8 skok-šuteva iz ničega uz samo dva promašaja, poveo seriju od 20 koševa i vratio momčad iz minusa od deset u plus od deset. Lica igrača Spursa u tom trenutku izgledala su kao lica Hrvata nakon što su čuli da je Rohatinski odjahao u sumrak - neopisiva kombinacija šoka i straha od nepoznatog.

U napetoj završnici stvar je u svoje ruke uzeo Harden iskoristivši stiskanje obrane Spursa u reket. Durant iz nekog razloga više nije bio u centru zbivanja (OKC igra najbolju košarku ove generacije, ali ovakvim minusima nas podsjete da još uvijek mogu bolje), ali Bradonja je izvukao dovoljno trikova iz šešira (tri trice i jedan kičmolomni ulaz) da održi razliku do sirene. Spursi jednostavno nisu imali dovoljno balansa da se izvuku, u gustim završnicama nije dovoljno samo zabijati, treba tu i tamo moći zaustaviti protivnika jer inače si ne daješ šansu ulasku u seriju. Ukratko, kada primite stoti koš pet minuta prije kraja, to nije dobar znak.

Spursi imaju još dvije utakmice u kojima se mogu nadati da će Parker i Manu zabiti više od Westbrooka i Hardena, da će Timmy nadigrati unutarnju liniju Thundera te da Durant neće imati franšizne partije. Šanse svakako imaju, iako su realno sada u sporednoj ulozi, prepustivši Oklahomi glavnu onoga trenutka kada su KD i društvo pronašli recept za eksploataciju njihovih obrambenih rupa. Recept koji glasi ulaz, dodatni pas i puno pogođenih skok-šuteva.

3Jun/128

DAY THIRTY-FIVE – DIRKEVIN DURANTOWITZKI

Posted by Gee_Spot

Spursi su se očekivano prilagodili poboljšanoj obrani Thundera jednostavnim potezima. Umjesto pick & rolla, kao osnovu 2 na 2 igre nametnuli su hand off akcije preko Duncana ili Diawa na visokom postu, otvarajući tako linije dodavanje sekundarnom umjesto primarnom playmakeru koji se u ovoj podjeli uloga pretvarao u napadača. Uz ulogu primatelja u hand off akciji, Parker je stavljan u izolacije u kojima je protiv Sefoloshe mogao koristiti brzinu da dođe do prostora. Timmy je također primao loptu u low postu za razliku od pinch post akcija koje su se u prijašnjim utakmicama pokazale neučinkovitima - iz ovih pozicija nije bio triple threat opcija, ali obzirom na njegovu brzinu i šut koji su daleko od vanserijskih u ovim godinama, low post pozicija koja nudi samo dva izbora (pivotiranje i šut ili povratnu loptu) nije ništa manje efikasan izbor od igre licem košu.

Ovim promjenama Spursi su izbjegli ulazak u zamke koje im je u prethodnoj utakmici (ali i u najvećem dijelu prvog dvoboja u San Antoniu) predstavljala dužina i agresivna rotacija prve linije obrane protivnika, izbjegavši bespotrebno gubljenje lopti i pritom odigravši smireno i učinkovito u napadu - Timmy, Tony i Manu zabijali su iz kvalitetnih situacija, Leonard i Green nisu brzali s reakcijama i odigrali su puno zrelije, momčadski su izgubili samo 10 lopti, a ukupan šut bio je izvrstan (50% ukupno, 48% za tricu).

Međutim, čak i ovakvo kvalitetno napadačko izdanje nije pomoglo da se nametne brži ritam utakmice - Thunder je kontrolom skoka i izuzetnom realizacijom utakmicu sveo na bitku kroz postavljene napade (samo 12 poena iz kontri ukupno) koja im apsolutno odgovara. I tu sad moramo istaknuti par fantastičnih pomaka nabolje koji su Oklahomi omogučili da se iz često divlje skupine revolveraša (koja nam je zadnjih par godina itekako kidala živce) pretvori u rasnu veteransku playoff momčad.

Prvi je svakako kontrola lopte - od momčadi koja je tijekom regularnog dijela sezone tavorila na dnu lige s uvjerljivo najviše izgubljenih koje su bile rezultat pretjerane sklonosti izolacijama i 1 na 5 jurišima, OKC se pretvorila u skupinu koja igra pod ručnom i pazi na svaki posjed lopte. Ključ ove promjene leži u manje soliranja, prije svega u manje Westbrooka koji je pokazao da svoje fantastične fizikalije može staviti u službu momčadi bez da troši najveći broj lopti.

Drugi razlog, razlog koji bi vrlo lako mogao biti i najvažniji za eventualno podizanje šampionskog pehara za koji tjedan, leži u kruženju lopte prezentiranom u zadnje dvije utakmice. Iako su tijekom sezone imali nekoliko bljeskova kojima su pokazali da su u stanju igrati najbolju košarku u ligi, nisu ostavili dojam da su na takvom stupnju razvoja koji bi im omogućio prezentiranje takve košarke na regularnoj bazi, posebice ne tijekom playoffa.

Međutim, nakon što su drugu utakmicu za redom razmontirali Spurse upravo seciranjem obrane ulazima i dodatnim pasovima, ovaj pomak nabolje moramo uzeti za ozbiljno i utvrditi kako Oklahoma očito zna na koji način treba igrati za otići do kraja. Slash & kick iz prethodne utakmice, koji se uglavnom bazirao na bacanju lopte prema vanjskim pozicijama, ovaj put je dobio i dodatnu protutežu u namještanju zicera u reketu - vanjski igrači Spursa ostajali su na bokovima da spriječe baraž trica, čime su stavili dodatni pritisak na rotaciju visokih koja nije izdržala. Durant i Harden su skupili 15 asista namještajući zicere Ibaki, Perku i Collisonu jer, čim bi ušli u reket, jedan visoki igrač Spursa bi krenuo na udvajanje, ostavljajući otvoreni prostor iza leđa kojega drugi partner olovnih nogu jednostavno nije mogao stići na vrijeme zatvoriti.

Time je Spurse glave došla njihova rak-rana o kojoj pričamo cijele sezone i ujedno i jedini razlog zbog kojega sam osobno prije početka playoffa odbijao San Antonio staviti u skupinu izazivača ostavivši ih u kategoriji kvazi-izazivača - njihova obrana jednostavno nije na šampionskoj razini. A nije iz razloga što nemaju visokog igrača sposobnog začepiti sve rupe u rotacijama koje nastaju prilikom bilo kojeg oblika preuzimanja, bilo da se radi o pick & roll ili drive & kick akciji.

Dovođenje Diawa i Jacksona donekle je zakrpalo tu rupu, ali ovakvi kvarovi sustava ne mogu se tek tako riješiti improvizacijom (a oslanjanje na dva igrača koji su doslovno istjerana iz bivših momčadi nije ništa drugo nego improvizacija). Opasnost od ponovnog curenja visi Spursima nad glavom tijekom cijelog playoffa, a Thunder je prva momčad s dovoljno talenta da tako nešto iskoristi. Pop se igrao Keyser Sozea, pokušao je iskoristiti stihijski moment cijele sezone i stići do cilja bez posljedica, praveći se da vrag ne postoji, ali vrag je tu i Oklahoma ga je potpuno razotkrila.

Također, ovom prilikom treba skinuti kapu Brooksu čija tvrdoglava vjernost visokim postavama s dva centra možda nije donijela uspjeha u prve dvije utakmice, ali danas daje šansu Thunderu da ukrade ovu seriju. Naime, niska postava Oklahome ubojitija je napadački, ali ujedno omogućuje i Spursima lakši ulazak u tranzicijsku košarku u kojoj im nema premca. Ostajući pri igri s dva visoka, Brooks je zadržao kontrolu u skoku i tako prije svega usporio ritam susreta.

Zato i ne čudi da je Pop sinoć riskirao sa skokom i da je puno ranije na parket poslao postavu s Jacksonom na četvorci, ne bi li natjerao Brooksa da duže na parketu ostavi nisku postavu i tako Spursima omogući šansu da podignu ritam. Međutim, Brooksu nije padalo na pamet odustati od visoke rotacije, a i zašto bi kada su upravo Perkins, Collison i Ibaka energijom i realizacijom držali konce utakmice u svojim rukama tijekom tri prve četvrtine.

Perkins je posebice bio čudesan na početku kada je standardnu aroganciju konačno nadogradio i konkretnim učinkom, trčeći i skačući kao Dwight Howard, pokretljivošću i snagom dolazeći do lakših pozicija za skok ili koš. Perkovo pomlađivanje pratio je i Collison netipičnom napadačkom agresivnošću koja je zbunila Spurse navikle da ga uopće ne čuvaju izvan reketa, a o Ibakinom izdanju ne treba trošiti riječi, šut 11-11 sve govori (uz standardnu realizaciju ispod koša i kvotu zakucavanja, 6 pogođenih lopti s poludistance dale su povratnim loptama Duranta idealnu pratnju).

Ovakvu realizaciju centarskog trojca Spursi jednostavno nisu mogli pratiti (22-25 ukupan je šut sinoćnje Velike Trojke), ali bez obzira na Ibakinu večer života i agresivne Perkinsa i Collisona, ovakva neozbiljnost zadnje linije obrane mogla bi Popa dovesti do sloma živaca. Pokušao je dodati brzinu u rotacije pod košem uvođenjem Blaira, to je na kratko funkcioniralo i vratilo Spursima samopouzdanje u obranu, ali Blair nije rješenje niti će to biti. Prvo, Blairove loše obrambene reakcije tijekom sezone su i glavni razlog zašto se posezalo za Diawom, a drugo, čak ako Pop donekle i zakrpa rotaciju visokih, Oklahoma ima Kevina Duranta.

KD je, naime, konačno bio najbolji igrač na parketu i uzeo stvar svoje ruke u završnici, nakon što prve dvije utakmice nije imao ni šanse ni ideje kako napasti Spurse. Sinoć je pak fantastičnu all-round partiju zaključio franšiznom rolom u zadnjoj četvrtini, postavljajući se desno na vrh reketa, gdje bi, nakon jednostavnog istrčavanja iz bloka pod košem, primio loptu i zabijao u maniri najvećih. Ovakvoj klasi takvi šutevi su ziceri i to je točno ono što smo prekjučer spominjali, potreba da se Durantu doda lopta u kretanju unutar prostora trice, a ne samo na izolacije iz vana. Izbaciš dribling iz jednadžbe i dobiješ ubojicu u rangu Dirka koji je u 5 napada za redom zabio 4 skok-šuta (18 poena u zadnjoj četvrtini, 36 ukupno).

Meni je fascinantno gledati kako ova momčad sazrijeva, prvo u obrani, zatim u kontroli lopte, pa u kruženju lopte i sada konačno i u organizaciji igre. Ovo što Thunder prikazuje nije tek rezultat nekakvih trenerskih rošada ili jednostavnih odgovora na izazove protivnika, ovo su ozbiljne sistemske promjene koje inače zahtijevaju dugo vrijeme prilagodbe. Obzirom na brzinu kojom igra ove momčadi raste, očito je da posjeduju potreban košarkaški IQ i da je, kao u nekakvom hollywoodskom scenariju, on odlučio isplivati tek suočen s najtežom preprekom.

OKC je danas ne samo talentiranija, već i raznovrsnošću i zrelošću potpuno ravnopravna momčad Spursima. Koji su nakon tri mjeseca prvi put ostali bez momentuma i jasnog odgovora. Jer, jedno je bilo opet naći načina da napad profunkcionira kad imaš dovoljno opcija i talenta, ali kako srediti obranu u situaciji kada jednostavno nemaš potrebno ljudstvo? Dok čekamo odgovor koji će morati biti spreman za G5, uzmimo u obzir još jednu zanimljivost - Popovicheva taktika forsiranja faula nad lošim realizatorima slobodnih na kraju se Spursima vratila kao bumerang, obzirom da je Brooks jadnog Splittera ubio u pojam slanjem na liniju s koje ovaj trenutno nije u stanju pogoditi ni ocean. Nije ključno, ali dovoljno govori o promjeni momentuma - bez pouzdanog back-up centra, rupe u reketu samo su se povećale.

1Jun/125

DAY THIRTY-THREE – THE YOUNG GUNS

Posted by Gee_Spot

I imamo seriju! Ne zbog toga što je Oklahoma sinoćnjom izvedbom koja je uključivala 36 minuta igranja u petoj brzini na oba kraja parketa demolirala San Antonio – ovakva partija Thundera nije mjerilo ništa više nego je to bila šuterska perverzija Spursa dva dana ranije. Ne, istina se krije negdje u sredini, točnije u izjednačenosti koju smo imali prilike gledati većinu utakmice broj jedan.

Ako maknemo krajnosti iz ovih 12 do sada odigranih četvrtina, postaje jasno da oba protivnika imaju odgovor jedni na druge (Thundera u energiji i mladosti svojih nositelja, Spursi u rutini i ponosu svojih) i kako će odlučivati sitnice. Koje su i dalje na strani Spursa, da ne bi bilo zabune – činjenica da Brooks kasni za Popom dvije do tri četvrtine u prilagodbi, vrlo lako bi mogla biti detalj koji će odlučivati seriju (za sada je svakako detalj koji je odlučio prvu utakmicu).

Međutim, nakon tri utakmice već imamo dovoljno opipljivih podataka da odbacimo sve izvanjske narative i u miru se koncentriramo na ostatak nečega što prijeti postati NBA klasikom. Brojke 20 (kao 20 pobjeda Spursa u nizu) ili 10 (kao 10 pobjeda Spursa u nizu u playoffu) danas imaju puno manje značaja od brojke 6 (toliko je svaka momčad dobila četvrtina tijekom serije), a upravo ta brojka omogučuje da zastanemo, uhvatimo zraka, zanemarimo vanserijske partije i uhvatimo se sredine koja ukazuje na punu manju razliku između ove dvije momčadi od pogleda na širu sliku.

U biti, ako ćemo realno, obzirom da je zadnjih 12 minuta sinoćnje utakmice prošlo u revijalnom tonu i da su oba trenera ispraznila klupe, u obzir bi trebali uzeti samo 11 četvrtina jer minimalna prednost koju su Spursi ostvarili u zadnjoj stvarno nema nikakvu vrijednost. U prvoj utakmici tako su Spursi odlično otvorili i zatvorili utakmicu, a Thunder je uzeo ona dva perioda između. U drugoj sve je bilo u znaku Spursa, ali Thunder je završnicu iskoristio da se umalo vrati u egal, što se ne smije zanemariti. Sinoć je pak sve bilo u znaku Thundera, točnije tri četvrtine, što sve skupa dovodi do omjera 6-5 za Oklahomu. Jasno, može vam se ovo čini banaliziranjem, ali ovih 6-5 imaju većeg utjecaja na daljni razvoj serije od 2-1 scorea, isto kao što koš razlika više ukazuje na kvalitetu momčadi nego omjer pobjeda i poraza u regularnom dijelu.

Naravno, najbolji pogled u budućnost ipak nude analiza igre i mathcupova, stoga bacimo se na posao.

Najveća promjena koju je Thunder pripremio u odnosu na ranije susrete bila je bacanje Sefoloshe na Parkera. Stoper Thundera je odigrao fenomenalnu all-round partiju, dao dobar doprinos u napadu, ali najvažnije je što je obranom na Parkeru i energijom na perimetru uštopao pick igru Spursa (suludih 6 ukradenih lopti). Ne treba ni spominjati koliko premještaj s Parkera na drugog beka znači za Westbrooka, ne toliko s energetske razine (mislim da Westbrook u najblažem slučaju ima stotinjak duracellki u sebi) koliko sa stajališta učinka – Russ se pretvorio u puno korisnijeg sudionika obrane jer, osim što mora manje trčati za svojim igračem (što smanjuje šansu da usput zapne za neki blok), sada mu je i puno lakše vrebati linije dodavanja (čak 4 ukradene).

Popa čeka ozbiljan posao dok smisli način kako Parkera vratiti u puni pogon jer očito je kako Sefoloshina dužina i spretnost stvaraju puno više problema Tonyu od Russove sirove snage. Sinoćnji pokušaji promjene u hodu nisu urodili plodom, posebice forsiranje igre kroz post. Naime, u pokušajima da povrati ravnotežu Pop je netipično forsirao igru kroz Duncana, valjda u nadi da će Timmy zabiti dovoljno da natjera Oklahomu na poneku udvajanje, što se pokazalo greškom – time je dao šansu Perkinsu da konačno opravda minutažu, a usput upucao u nogu vlastiti napad izbacivši ga iz ritma, ujedno omogučivši Oklahomi stvaranje prve ozbiljnije prednosti.

Također, ne može se zanemariti neobjašnjiva količina energije koju su tijekom 36 minuta koliko je susret trajao iskazivali igrači Thundera (u biti može se objasniti – pogledajte prosjek godine ključnih igrača) i to na oba kraja parketa. Nešto slično iskazali su i u prvoj utakmici kada je od starta bilo jasno da Spursi neće imati lagan posao dolaziti do otvorenih šuteva protiv ovako pokretne i duge obrane, ali nisu izdržali u istom ritmu tijekom cijele utakmice. Ovaj put jesu.

U obrani je, osim spomenute promjene striktnih čuvara na Parkeru, najveću razliku radila ta energija i agresivnost prilikom preuzimanja, rotacija i udvajanja koja je rezultirala ogromnim brojem ukradenih lopti kojima su Spursi sami sebi iskopali grob. Izgubiti 21 loptu i osuditi se na 12 pokušaja za šut manje protiv ovakvog protivnika jednostavno je nedopustivo, pogotovo ako nemate skok u napadu ili izuzetnu šutersku večer da to nadoknadite.

S druge strane Thunder je izgubio samo 7 lopti, ostavivši Spurse bez goriva za run & gun koji im toliko dobro leži (ne znam za vas, ali meni je i dalje čudno govoriti za jednu mladu i potentnu momčad kako ima više šanse kada igra pod ručnom i kada ritam utakmice drži na razini potrebnoj za organizaciju napada i obrane, dok za veterane koji su do prije dvije godine bili oličenje postavljenih i sporih napada ističemo kako im ritam na više koševa ide u prilog – od svih paradoksa ovog playoffa ovaj mi je možda i najdraži), ali usput i potvrdivši zrelost.

Mislim, od svih segmenata igre u kojima su napredovali kroz sezonu, ozbiljnost kojom pristupaju kontroli lopte najviše fascinira – od momčadi koja je stihijskim jurišima bila jedna od najgorih u ligi po izgubljenim loptama, Thunder se pretvorio u san svakog trenera i momčad koja rizike svodi na minimum.

Još jedna zanimljivost leži i u činjenici da je obrana Thundera ostajala na visokoj razini bez obzira koju postavu Brooks držao na parketu. Malo mi je smiješna reakcija nekih novinara koji odjednom ističu nisku postavu s Durantom na četvorci kao razlog pobjede, pogotovo obzirom da je od 36 bitnih minuta Oklahoma čak 22 provela na parketu s dvojicom visokih. Pokušaji da se tih 14 minuta koje je Durant proveo na četvorci prikažu kao ključ utakmice (ili možda čak i serije) tipičan su primjer intelektualne ljenosti koja traži lagano rješenje umjesto da se pozabavi nešto kompleksnijom stvarnošću (da ne govorim da je Durant petinu sezone proveo igrajući krilnog centra i da njegova učinkovitost u toj ulozi može biti iznenađenje samo nekome tko je pao s Marsa).

Ono što bi se ipak mogli zapitati je zašto Brooks i dalje forsira ovakav omjer kada je očito kako je petorka s Ibakom na centru, Durantom kao lažnom četvorkom te s tri beka (Sefolosha, Harden, Westbrook) apsolutno najbolja postava koju ima na raspolaganju. Osam igrača koji čine rotaciju su jasni, valjda će do kraja serije i podjela minuta biti smislenija (Perkins i Fisher zadržani su ispod 24, što je ogroman uspjeh samo po sebi).

Uglavnom, Oklahoma je uspijela zabiti dovoljno i, što je najvažnije, efikasnije od Spursa, a to nas dovodi do napada koji je istim receptom primjenjenim u obrani - energijom i agresivnošću – zaokružio najbolje izdanje Thundera u ovom playoffu. Naime, od prve sekunde Durant i Westbrook su odlučili napadati reket ulazima i driblingom, a kada su im se nešto kasnije pridružili i ostali šutom iz vana, stvar je bila gotova. Obrana Spursa počela se skupljati u reket kako bi zaustavila udarni dvojac, a ovi su reagirala na najbolji mogući način, način koji su prezentirali u završnici sezone kada su zgazili Heat i Bullse, ali ujedno i način koji često zanemare kako bi se posvetili jurišanju glavom kroz zid, način koji se zove – povratne lopte.

Praktički, ubili su Spurse njihovim receptom, kažnjavajući svako udvajanje pravovremenim pasom. Naravno, nije tu bilo bogatstva izbora i elegancije Spursa, ali bio je dovoljan i jednostavni slash & kick pristup – KD i Russ su bacali lopte iz reketa, a Ibaka, Fisher, Harden i Sefolosha zabijali su ih izuzetnom preciznošću (9 asista Westbrooka i 5 Duranta sve govore).

Dakle, misija je u potpunosti uspjela i to bez partije Duranta za sva vremena. Oklahoma je dobila momčadskim učinkom koji uopće ne djeluje kao nešto što ne bi mogli ponoviti (osim Sefoloshina napadačkog udjela, taj će zasigurno pasti, a samim time i minutaža). Jasno, Spursi će drugi put sigurno biti spremniji i neće dozvoliti da ih se nadigra na apsolutno svim frontama, od individualnih matchupova do kolektivnog dojma.

U večeri u kojoj su podbacili svi, od Popa do Manua, jedini kojega treba istaknuti je Captain Jack, koji je svojim ogromnim mudima i još većim iracionalnim samopuzdanjem sam-samcat držao kakav-takav priključak krajem treće i početkom četvrte, zabijajući tricu za tricom preko ruke i uporno pokušavajući oživjeti suigrače aktivnošću i energijom koja je sinoć ipak bolje pristajala protivničkom dresu.

Kad se sjetimo one priče o time-outu iz prve utakmice koji je razbudio momčad, očito je kako Spursi imaju određenih problema s energijom i kako im tu i tamo treba netko da ih razbudi i na parketu. Uglavnom je to Manu, kojem sinoć protiv pravovremenih udvajanja ništa nije polazilo za rukom (a od svih koji su podbacili posebice boli loše izdanje Greena i Leonarda koje je težina susreta potpuno odsjekla i bez čijeg učinka na boku i mladenačke energije Spursi stvarno izgledaju kao da su im potkresana krila).

Kako god, bitka između sirovog talenta i atleticizma protiv veteranskog know howa se nastavlja, s momentumom na strani Oklahome koja je dokazala da su značajne promjene moguće i preko noći. Dakle, ne mislim pri tome na Brooksove rošade, već prije svega na Russa Westbrooka čija sinoćnja partija možda ima i veći značaj od simboličnog.

Naime, Westbrook je konačno potrošio manje lopti od Duranta, bio tek peti strijelac, ali i prvi razigravač. Ako ove brojke osim slučajne imaju i neku stvarnu vrijednost, odnosno ako je ovakvo sjajno all-round izdanje Westbrooka (koji cijelu večer nije prestajao biti emotivni lider momčadi igrajući s pravom playoff strasti za igrom zbog koje obožavamo NBA) rezultat nekakve prilagodbe unutar sistema, onda povlačim ono što sam rekao da Oklahomi treba još vremena za sazrijevanje.

Ma u biti ne povlačim. I dalje vjerujem da je njihov talent u stanju sakriti veliku većinu mana unutar same igre i njenog shvaćanja, ali ne vjerujem da se samo tako može preko noći promjeniti stil koji je do sada donosio ploda. Čak i ako je Westbrook odlučio stati na loptu i ne koristiti svaku priliku koja mu se učini izglednom, uvijek ostaje problem napadačkih akcija.

Slash & kick, driblinzi i agresivnost su super, ali uzimaju ogroman danak u energiji. Ponekad treba odigrati i poznatu kombinaciju koja će nekome omogučiti lagan šut bez prevelike potrošnje. Sinoć smo opet imali prilike gledati bezbroj situacija u kojima trojac Oklahome uzima loptu izvan prostora, koristi pick kako bi pronašao neki prolaz kroz obranu i onda driblingom penetrira u reket (ili u slučaju Duranta bez driblinga, obzirom da je tip u stanju u tri koraka proći pola terena).

Ne znam koliko ste išli za tim, ali ogroman razlog zašto Wade i James ovako dobro funkcioniraju u zadnje vrijeme leži u tome što su smanjili ulaze iz izolacija i počeli pronalaziti jedan drugoga prilikom kretanja. Igrači takve razine talenta i takvih fizičkih sposobnosti jednostavno su nezaustavljivi ako imaju korak prednosti, a pravovremeni pas u trku koji potrebu za driblingom svodi na minimum najbolji je način za ostvariti tu prednost.

Durant nažalost niti jednom nije dobio loptu u kretanju, niti postoji nekakva akcija koja bi mu omogučila malo prostora i primanje lopte nakon bloka, a ne da sve mora raditi isključivo iz izolacija ili dva na dva akcija. Odnosno, ima ih, ali su u debeloj manjini. Kvragu, čak i sinoć su bile zanemarene jer je netko prije utakmice vjerojatno odlučio kako samo agresivni ulazi garantiraju dovoljno poena.

Nemam pojma da li Brooks zna, ali postoji jedan čovjek, zove se Dirk Nowitzki, nije oličenje snage ni skočnosti, ali ima dva Finala i jedan naslov kao prva napadačka opcija svoje momčadi. A glavni razlog zašto je to postigao je taj što ima iste franšizne fizikalije kao Durant (neobranjivi šut iz vana) i što je igra momčadi izgrađena oko toga da upravo on dobije loptu u idealnim pozicijama iz kojih mu ostaje samo šutnuti.

Durant još ni približno nije u toj fazi karijere, a niti je njegov klub u stanju sve podrediti tome da mu olakša život i maksimalno iskoristi njegove prednosti i franšiznu vrijednost. Doduše, obzirom da su i ovako sirovi imali plus 20 protiv jedne izuzetne momčadi koju s pravom smatramo povijesnom i koja je svoju zrelost dosegla odavno, misao da će jednog dana biti još bolji pomalo je i zastrašujuća.

22May/1228

DAY TWENTY-FOUR – KNOCKOUT CITY THUNDER

Posted by Gee_Spot

SIXERS @ CELTICS

Bila je ovo utakmica s dva lica, prvim revijalnim, u kojem kao da nitko nije želio ubaciti u brzinu više i razbuditi protivnika, te drugim u kojem je Boston na 12 minuta zaigrao fenomenalnu obranu i prelomio susret. Praktički, Doc je odlučio obrnuti ritam prošle utakmice pa je period furiozne igre u obrani umjesto u prvoj primjenjen u trećoj četvrtini, tijekom koje je Boston, agresivnim udvajanjem pick igre i hvatanjem u zamku igrača s loptom, potpuno izbacio iz takta napad Sixersa.

Doduše, Celticsi su zaigrali bez Bradleya (sad ga izgleda zeza i drugo rame) što je možda i glavni razlog mlake obrane na početku, odnosno činjenice da je vanjsku liniju Sixersa umjesto presinga ovaj put čekao otvoreni put do koša, što su Holiday, Turner i Iguodala uredno kažnjavali. Vidno usporeni Ray nije u stanju pomoći čak ni u napadu, tako da je itekako važnu rolu odradio Pietrus koji je svojom dužinom sjajno zamjenio Bradleya i donio Celticsima potrebnog drugog terijera koji je uz Ronda odradio najveći dio posla u obrani.

S druge strane, u početku ni obrana Sixersa nije bila puno žešča, dodatni pas bi je uredno izbacio iz ravnoteže što su koristili Stiemsma i Bass za realizaciju cijelog niza zicera. I jedan i drugi napad tako su funkcionirali besprijekorno – Boston je do prilika dolazio na svoj način, nesebičnim kruženjem lopte i preciznom egzekucijom, Philadelphia pak nesebičnim kruženjem lopte i svježim nogama. Razlike je samo u tome što je Boston ovaj ritam održao do kraja, dok su se Sixersi, u nastavku suočeni s podignutom razinom igre u obrani, agresivnim udvajanjima i brzim rotacijama, potpuno raspali.

Playoff intenzitet koji je utakmica dobila u toj trećoj četvrtini jednostavno ih je šokirao, izgubili su momentum i uopće ideju kako na ovakvu igru protivnika odgovoriti. Bostonu je tako 6 minuta bilo sasvim dovoljno da izgradi dvoznamenkastu prednost i održi je do kraja, odnosno da izvede još jednu košarkašku kliniku. S jednom bitnom razlikom - dok su do pobjede u trećoj utakmici serije došli igrajući punom snagom od početka do kraja, ovaj put im je trebala samo jedna nadahnuta četvrtina. I to nije dobra vijest za Sixerse jer jasno ukazuje na to koja momčad ima veći plafon.

Rivers je dobio standardne partije od Ronda (14 asista, samo 3 izgubljene), Piercea (9 iznuđenih slobodnih) i Garnetta (20 poena) kojima se ovaj put pridružio i Brandon Bass. Peti čovjek Bostona je u spomenutom ključnom periodu pomogao izuzetnim napadačkim učinkom, jednostavno nije mogao promašiti (skupio 27 poena, usput sam samcat zabio više od kompletnih Sixersa u ovom periodu s 18), ali je ujedno iskazao i rijetko viđenu agresivnost u napadanju obruča i skoku koja je rezultirala utakmicom karijere. Njegova razigranost omogučila je Docu da ostane pri visokoj postavi i tako poštedi Piercea mučenja na četvorci gdje ga je zadnje dvije utakmice Thaddeus Young uništavao.

Izbivši Collinsu najvećeg jokera iz rukava, Boston si je otvorio put do mirne završnice utakmice, ali ne i serije - nedostatak Bradleya u obrani itekako se osjeti (Collins će za drugi put sigurno imati rješenje za zaobići Pietrusa, svakako će trebati uposliti Hawesa i Allena na vrhu reketa na neki drugi način ako već ne ide pick igrom), a očekivati od Bassa da svaku večer igra utakmicu karijere malo je iluzorno. Rondo, Garnett i Pierce morat će izvući još jednu vrhunsku partiju iz sebe jer svaka utakmica viška samo dodatno podebljava medicinski dosje i otežava opstanak.

LAKERS @ THUNDER

Kobe i društvo dobro su se držali sve tamo do polovine treće četvrtine kada su Westbrook i Durant ušli u šuterske serije koje teško mogu pratiti i puno bolje momčadi od Lakersa. Harden je nakon jedne loše utakmice opet bio Harden i brinuo se da igra ima glavu i rep, a podršku su dali svi – od Perkinsa (koji se ne samo gurao pod košem već je ovaj put čak i nadskakao Bynuma), preko Ibake (koji je u početku, kada šut nije slušao, igrom u obrani držao priključak), do Collisona (čije fantastično kretanje bez lopte i osjećaj za igru su bili nagrađeni dužim ostankom na parketu i sudjelovanjem u završnom gaženju svih nada Lakersa).

Kobeova 42 poena lijepo zvuče, ali nakon agresivnog početka vrlo brzo je izgubio noge. Naravno, s tim je otišla i efikasnost jer se nije uspio na vrijeme prebaciti iz uloge lošeg policajca (koji uzima svaki šut i ignorira suigrače) u ulogu dobrog policajca (koji razigrava s vrha posta), ulogu koja mu je tijekom ovog playoffa najbolje ležala. Čovjek nije imao asist cijelu utakmicu, a, čuvajući se isključivo za napad, odigrao je jednu od najslabijih obrambenih partija ovog playoffa.

Thunder je tako imao tri najbolja igrača na parketu, a protiv toga se ipak ne može. Dodaj još energiju i skočnost mlađe, šire i manje frustrirane Oklahome koju rotacija Lakersa sastavljena od pet ljudi ni teoretski ne može pratiti (16 skokova viška, bolji omjer asista i izgubljenih) i jasno je kako u ovom susretu nije bilo previše upitnika. Doduše, nije ih bilo ni u seriji, još tamo od prve utakmice i gaženja koje su Lakersi doživjeli u Oklahomi, tako da me još više čude reakcije u kojima se kao krivci prikazuju Gasol i Bynum.

Pau je odradio odličan all-round posao u ulozi treće opcije, Bynum je podbacio, ali to je sve dio sazrijevanja, prvi put u životu nosio je ključni teret u playoff utakmicama, a čak je i Kobe (koji nekim čudom opet nije ništa kriv u očima većine medija), bez obzira igrao u sebičnom ili nesebičnom izdanju, davao sve od sebe i nema mu se što zamjeriti (mislim da je konačno i njega samoga iznenadilo što se čak ni usprkos švercanju u obrani na kraju nije mogao mjeriti sa snagom koju su prezentirali Westbrook i Durant, sada valjda shvati da nije rješenje bacati suigrače pod vlak već da se jednostavno treba pomiriti sa sudbinom - njegovi najbolji dani su prošlost).

Trošiti vrijeme na drame oko toga tko je kriv tako je tipično za Lakerse i njihovu navijačku bazu koja ne vidi dalje od vlastitog nosa, ali kad iz jednadžbe maknemo mit o Kobeu i aroganciju žuto-ljubičastih, ostaje vam kristalno jasno saznanje kako je Oklahoma jednostavno bolja momčad (dakle, momčad, pokušajte shvatiti taj koncept ako još niste, pet igrača je na parketu, 8 do 9 u rotaciji, sve je povezano, a lanac je čvrst koliko i najslabija karika). Thunder bi dobio 10 od 10 serija od 7 koje bi u ovim sastavima odigrale ove momčadi.

Problem je samo perspektiva - kad kažemo kako bi OKC dobio 10 od 10 protiv Jazza, tu se svi slažemo jer nemamo neko visoko mišljenje o Jazzu. Međutim, kada se ovako nešto kaže o Lakersima, onda čovjek ima potrebe objašnjavati razloge, em Gasol više ne valja, em je Kobe ovakav, em je Bynum onakav. A, kao što rekoh nakon prvih 48 minuta serije, nema se tu šta objašnjavati. Kada je razlika u talentu ovolika, nikakvi drugi faktori nisu bitni - uvijek prolazi nadmoćniji protivnik, bez obzira na ime.

4May/127

DAY SIX – BRING ON THE SECOND ROUND

Posted by Gee_Spot

HEAT @ KNICKS

Kada sam kao klinac početkom '90-ih počeo ispisivati prve bilježnice komentarima na NBA, analize utakmica uglavnom su se sastojale od nekakve verzije sljedeće konstrukcije - "taj i taj je puno bolja momčad od tog i tog". Desetljećima kasnije, usprkos nešto popunjenijem vokabularu, dojma sam da bi ta rečenica bila sasvim dovoljna za opisati ono što smo noćas gledali u trećem susretu između Heata i Knicksa - Miami je puno bolja momčad od New Yorka. Da, bilo je tu detalja i poteza vrijednih analize, ali u suštini nikakva igra ni sistem nisu zasjenili onu osnovnu istinu svakog 3 na 3 basketa, pa tako i organizirane 5 na 5 košarke - ako su moj prvi i drugi igrač bolji od tvog prvog i drugog igrača, nemaš što tražiti na parketu (a još kada i moj treći igrač nadmaši tvoga...).

Ipak, iako je na kraju presudio talent Heata, ne bi bilo pošteno ne odati priznanje Knicksima na sjajnoj borbi kroz prve tri trećine, tijekom kojih su sjajnom obranom punom kretanja, presinga i udvajanja otežali život Jamesu i Wadeu, posebice kretanju lopte Heata bez Jamesa u postavi. U završnici im je jednostavno nestalo snage za nastaviti u istom ritmu, a to ih je, uz dobro znane probleme s napadačkim IQ-om (besmisleni šutevi Smitha i Anthonya preko cijele obrane stvarno nisu recept za uspjeh), osudilo na propast.

Što se Heata tiče, bilo je vidljivo da bez Jamesa na parketu nemaju nikakve ideje (iako prve tri trećine nije ništa zabio i usput je izgubio gomilu lopti, Jamesov pregled igre i pravovremeni asisti održavali su ovaj napad živim), što je pomoglo Knicksima držati utakmicu pod kontrolom, točnije na malom broju ubačaja, što im je pak otvaralo šansu da u završnici nekakvom serijom trica dođu i do pobjede. Međutim, dogodilo se upravo suprotno, serija trica zalomila se Miamiu i u trenutku utakmica je bila riješena.

Osim Wadeovog buđenja i Chalmersove paljbe iz vana koja je stavila točku na i, ključni detalj bio je LeBronov fantastičan ulazak u četvrtu. Naime, zbog problema s osobnima Spoelstra je svog najboljeg igrača sjeo na klupu puno ranije nego što je trebalo, ali to ga je sačuvalo za završnicu u kojoj je djelovao duplo brže i energičnije od ostalih aktera. Treba istaknuti i kako je Battier ovaj put odradio nešto bolji posao na Carmelu i kako je i to pomoglo Miamiu da izdrži u tom periodu treće kojega su igrali bez Jamesa. Dobra vijest za njih je da do kraja puta po Istoku neće biti potrebe za ovolikom Jamesovom potrošnjom u obrani jer ni Granger ni Pierce (kao dva potencijalno najopasnija krila) nisu toliko agresivni strijelci kao Melo.

THUNDER @ MAVS

Za razliku od ranije utakmice, koja je barem održala privid zanimljivosti do završnice, drugi noćašnji susret praktički je bio odlučen odmah u startu kada je postalo očito da Oklahoma igra svježe, neoptrećeno i da ih sluša ruka. Durant nije mogao promašiti od kuda god da je potegao, Harden je standardno secirao obranu ulazima (njegov dodatak u USA team vrhunski je potez), Westbrook je zabijao one svoje krumpire s vrha reketa, a Ibaka je energijom i skočnošću dominirao pod oba koša. Ukratko, mladost i opuštenost nadmašili su starački grč Dallasa koji se našao pred zidom i, umjesto da ga preskoči, zabio se punom snagom u njega.

Mavsi cijele večeri nisu zabili lagani koš, a potpuno su se upucali u nogu onog trenutka kada su se uspustili u trku i šuterski obračun s svježijim nogama Thundera. Terry i Kidd su u prvom dijelu tricama još nekako i pratili ovaj ritam, ali u nastavku više jednostavno nije bilo goriva, a kada su se još šutom iz vana nositeljima igre pridružili Cook i Fisher, stvar je bila gotova.

OKC je tako pregazio Mavse nadigravši ih doslovno na svim pozicijama (Perkins, Ibaka i Collison su u smjenama totalno odvojili Dirka od tijeka događanja, posebice u onim trenutcima kada je u očajničkim pokušajima da oživi napad Carlisle zaigrao s Dirkom na petici) i tako još jednu seriju prve runde učinio nezanimljivom - osim potpuno otvorenog dvoboja između Clippersa i Memphisa te potencijalno zanimljive bitke između Sixersa i Bullsa, preostali dvoboji svedeni su na razinu teorije. Metle će raditi punom parom. Za razliku od napada Dallasa.