DAY EIGHT – NETS VS NATES
NETS @ BULLS
Tko je mogao i zamisliti da će titula ljepotice prve runde pripasti utakmici iz serije koja se do sada isticala po ružnoći?
Carlesimo tvrdoglavo ostaje pri Evansu, ali to me ni upola ne čudi kao način na koji Hinrich dominira u dvoboju s Deronom u prvih 5 minuta utakmice. To je dvoboj koji Netsi ne bi smjeli gubiti ni pod razno, pogotovo jer su u startu prepustili Bullsima bitku četvorki koju Boozer odnosi bez da se oznoji.
Ako ujedno i Deng protiv Wallacea radi razliku, a pri tome Butler praktički anulira Johnsona, ispada da Bullsima i ne trebaju zdravi Gibson i Noah da bi imali temelje u ovoj seriji. Noah je u ovakvom stanju nemoćan protiv Lopeza, tu Netsi imaju prednost u većem dijelu serije, a sve ovo samo naglašava važnost Williamsa – on praktički mora dobiti dvoboj s Hinrichom da bi momčadi uopće dao šansu, a kamoli nešto više.
Utakmica je krenula odlično, skok-šut je upadao na sve strane. Kod Bullsa raspoloženi Butler i Boozer, kod Netsa se Lopezu pridružio Johnson, a kako je poluvrijeme prolazilo činilo se da nitko ne može promašiti. Prava povuci-potegni playoff košarka, uz netipičnu šutersku učinkovitost koja je dovela do toga da su skoro na poluvremenu ukupno ubacili više koševa nego u utakmici ranije za 48 minuta.
Što je Thibo reko na ovih 55 primljenih koševa strah me i pomisliti, ali od očekivane obrambene renesanse u nastavku opet ništa - rešetanje se nastavilo.
Za Netse je ključni moment bio buđenje Williamsa koji je konačno počeo ostavljati Hinricha u prašini, a za Bullse činjenica da su stotku primili 6 minuta prije kraja - to je trebao biti njihov kraj za ovu večer. Nije poznato da li je Thibo doživio lakši moždani udar kada je pogledao na semafor u ovom trenutku. Mislim, Chicago jednostavno ovakve utakmice ne bi smio dobiti, a pogotovo ne kada protivnik na 3 minute do kraja ima 14 poena prednosti.
Međutim, kako ovo nije bila normalna večer, naravno da su Bullsi i to stigli postavši na trenutak Harlem Globetrottersi. Nate Robinson je zabio 7 za redom da prepolovi prednost u jednoj minuti (23 poena ukupno u zadnjoj četvrtini), a Netsi su počeli raditi jednu glupost za drugom (promašeno zakucavanje, promašena hrpa slobodnih, izgubljene lopte) i davati šansu Nateu.
Chicago Nates su tako do kraja izjednačili protiv Brooklyn Netsa i izborili produžetak (uz herojski skok u napadu Noaha i glupost Netsa koji su imali puni napad za kraj tijekom kojega im nije palo na pamet dati loptu Lopezu), dok su promatrači diljem svijeta mogli samo blesavo se cerekati. Hej, svi smo očekivali da će Nate odraditi svoju rolu u barem jednoj utakmici, ali na ovakav suludi način? Where amazing happens, to je sve što se može reći.
A čuda su se nastavila i u produžetku. Johnson, koji skoro da nije ni igrao u četvrtoj četvrtini ustupivši mjesto Watsonu (koji je bio odličan sve do onog nesretnog pokušaja zakucavanja), uzeo je stvar u svoje ruke i koš za košem pratio Robinsona, usput zabio sa sirenom za drugi produžetak. Ono, jel' rek'o netko da je NBA playoff zakon?
U drugom je Joe nastavio nositi Netse, a Chicago je dobio sjajnih pet minuta Noaha koji je dominirao pod koševima. Taj vam podatak govori sve što morate znati o umoru ostalih, kada dva igrača usporena plantarnim fašistima igraju na svježinu samo zato jer su tijekom regularnog dijela utakmice imali manju minutažu od uobičajene zbog ozljeda.
Treća je već ličila na povlačenje po ratištu, više nitko nema ni snage ni ideje, a Bullsi ostaju bez Noaha i Robinsona zbog osobnih. Nema veze jer tu je čovjek zvan Nazr, koji zabija zadnja 4 poena za Bullse, a onaj zadnji nakon što ga je Thibo uveo dijelić sekunde ranije radi skoka – Boozer promašuje drugu slobodno, Nazr koristi činjenicu da za loptu skače s Blatcheom kojemu mladost u ovom trenutku ne pomaže (a ni to što nema mozga mu također nije od koristi - oprosti Carlesimo, sada mi je jasno zašto forsiraš Evansa), kupi loptu bez otpora i zabija za pobjedu Bullsa i potpunu kontrolu nad serijom - ne dobiti jednu od tri u ovakvom kontekstu čini se skoro pa nemoguće. Netsi su se u prethodne dvije tekme kasno probudili i tu su si sami iskopali rupu, ali u ovoj su sve odradili kako treba i opet im nije bilo dovoljno, što je šok od kojega se teško oporaviti.
Ukratko, utakmica iz snova koja bi bez problema mogla proći čak i kao dio Najbolje Playoff Serije Prve Runde Svih Vremena koju su odigrali Celticsi i, a tko drugi, Bullsi.
CLIPPERS @ GRIZZLIES
Da se subotom uvečer ide u disko nastavili su nas uvjeravati i ljuti protivnici u Memphisu. Njihovo ekstra nadahnuto napadačko izdanje sjajno se nadovezalo na utakmicu prije. Memphis je otišao preko 30 u prvih 12 minuta, zabijali su svi, ali motor koji je sve pokretao ipak je bio Randolph. Clippersi su se držali u blizini, da bi ulaskom klupa u igru utakmicu vratili u egal. Doduše, treba priznati da je pri tome njihov najbolji igrač bio Bayless koji je odigrao jednu tipično hladnu utakmicu iz svog toplo-hladno arsenala i prokockao Memphisu tri posjeda lopte.
Povratkom Zacha potvrdila se dominacija Memphisa pod košem, ali istovremeno su Clippersi uspostavili kontrolu na vanjskim pozicijama. Paul je uzeo stvar u svoje ruke i lakoćom anulirao svaku prednost Memphisa, tako da se na poluvrijeme otišlo čak s prednošću Clippersa od 1 koš, sa skoro već 100 koševa na kontu ukupno. Opet je sve mirisalo na klasik.
U nastavku se totalno razigrao Gasol, ali Memphis nikako da se ozbiljnije odvoji, barem ne dok je Paul u blizini. Činilo se da će ovo ići koš na koš do samo kraja, ali onda krajem treće i početkom četvrte klupa Clippersa gubi dah, Memphis gradi prednost od deset koševa i nastavlja dominirati preko Gasola. Odličan potez ovdje vuče Hollins s Pondexterom na Paulu, njegova dužina očito više smeta Chrisu od Allenove agresivnosti i Clippersi gube korak i utakmicu, totalno se raspadaju u samo nekoliko minuta.
Na kraju smo ostali bez završnice iz snova, ali utakmica je imala ritam u kojem se stvarno moglo uživati od početka pa skoro do kraja. Ukratko, Gasol i Randolph su donijeli prednost, Paul je držao Clipperse na životu, ali nije dobio dovoljnu podršku od krilnih igrača da ozbiljnije povrati ravnotežu. Dapače, Prince i Pondexter ne da su imali zapaženiji role od bilo kojeg vanjskog igrača Clippersa, već su ih osramotili pristupom i učinkom.
Kad će ta peta? Bit će sjajno vidjeti može li Memphis ovakav stil igre prenijeti i u goste, što neće biti lako obzirom da su visoki Clippersa energetski sinoć bili stvarno solidni (problem je bio što su protivnici bili genijalni). Također, Clippersima treba definitivno netko tko može olakšati život Paulu, a to kući mogu dobiti jer znamo da klupe puno bolje reagiraju na svom parketu.
Ovakvu utakmicu, u kojoj ih CP3 nosi doslovno od prve četvrtine, si ne mogu dopustiti – on je svoja herojstva ovom prilikom ispucao u prvih 36 minuta i na kraju mu nije ostalo ništa za izvući iz šešira. Sad je pitanje može li tu pomoći i Vinnie tako da ograniči minute očito nespremnom Billupsu i nedoraslom Butleru tako što će pustiti s lanca Bledsoea i Barnesa puno ranije jer njima ovaj stil Memphisa puno više odgovara.
PACERS @ HAWKS
Drew se odlučio za promjenu i pogodio. Naime, izvadio je Korvera, ali ga nije zamijenio Stevensonom ili Jonesom već Petrom i tako napravio totalnu rošadu matchupova. Smith je završio na Georgeu i odmah ga napao pod košem koristeći masu, a Horford se razigrao jer nije morao paziti na Hibberta na kojega će paziti dvojac Petro-Johnson – oko ove dvije novosti vrtila se cijela priča utakmice.
Hawksi su tako pronašli temelj na kojem mogu graditi nešto stabilno, a to se ubrzo pretvorilo u nešto puno više od stabilnog. Naime, na njihovu razigranost i energiju Pacersi nisu imali rješenja, već nakon deset minuta kao da su se predali. George je valjda uzdrman Smithovim prisustvom potpuno nestao, a nitko drugi nije bio u stanju preuzeti kontrolu - Hibbert to nije znao, a West nije mogao od Horforda.
Pacersi su se tako u trenutku iz fantastične napadačke momčadi koju smo gledali u prve dvije utakmice opet pretvorili u onu rugobu bez ideja koja je dobar dio regularne sezone bila jedan od najmanje efikasnih napada lige. U periodu od tri minute prije kraja prve do polovine druge, dakle skoro u periodu jedne četvrtine, uspjeli su zabiti mizernih 4 poena. Što je još gore, nisu imali raspoloženog pojedinca dok se su na drugoj strani razigrali svi, od startera do zadnjeg člana rotacije s klupe.
U nastavku ništa bolja slika, Hawksi su kontrolirali tempo, a Pacersi ostali u rupi od dvadesetak koševa u koju su upali u onom nevjerojatnom periodu bez koševa. Sramota koju su pretrpjeli još je uvećana saznanjem da ovakav poraz znači kako smo praktički u ovoj seriji gledali tri utakmice koje nisu bile utakmice. U prve dvije Pacersi su rano pobjegli s vodstvom bez da su bili izazvani, a u trećoj su Hawksi bili ti koji su se prošetali do cilja. Tako da je sada pitanje hoćemo li uopće vidjeti playoffu utakmicu između ovih protivnika? U svakom slučaju, Vogel mora naći načina kako da Georgea izvuče iz ralja Smitha jer bez njega u pogonu Indiana je blokirana kao račun prosječne hrvatske firme.
THUNDER @ ROCKETS
I evo nam utakmice koja je odjednom postala zanimljiva zbog nesretnog spleta okolnosti. Naravno, veće zanimanje nije tu zbog Rocketsa ili eventualnih komplikacija za ovu seriju jer McHaleova momčad teoretski nema šanse dobiti dvoboje protiv Duranta i Ibake, već zbog Thundera. Odnosno, zanima nas kako će Thunder reagirati bez Russa i to na gostovanju, protiv protivnika koji očajnički treba pobjedu?
Nimalo lak početak novog života za Jacksona, koji je navikao igrati u kontekstu bez stresa jer njegova rola ipak ne zahtijeva odgovornost. Uđeš s klupe i haklaš, ako zabiješ super, ako ne zabiješ – ideš nazad na klupu. Ovdje je pak morao odraditi posao, a do sada u karijeri baš i nije pokazao da je playmaker na kojega se možeš osloniti. Kao što to više nije ni Fisher koji se praktički pretvorio u šuterskog specijalca i koji je brzinski dobio šansu nakon što je Jackson zaradio dvije osobne u prvih 5 minuta.
Praktički, to znači da će OKC svoj napad vrtiti isključivo kroz Duranta kao playa. Brooks je pak otišao toliko daleko s idejom o Durantu kao glavnom kreatoru da je ovaj čak prenosio i loptu najveći dio utakmice, što je nešto što će se definitivno morati mijenjati za iduće serije.
Naravno, nema vremena za radikalnu promjenu stila igre, što znači da se Thunderu ne piše dobro već u idućem krugu. Drugo poluvrijeme ove utakmice je bilo dobar pokazatelj u čemu je problem.
Durant i obrana su na početku stvorili sjajnu prednost od dvadesetak koševa, ali ona se brzo počela topiti u nastavku kada su Rocketsi kombinirali zonu s puno agresivnijim preuzimanjima i udvajanjima i uopće pritiskom na loptu (ako su se mučili protiv Houstona, najgore momčadi lige kada je u pitanju krađa lopti, kako će riješiti ovaj problem protiv Clippersa ili Grizzliesa koji su usavršili presing, tu Durantovo prenošenje lopte tijekom cijele utakmice ne dolazi u obzir).
Thunder već na ovu veću razinu energije nije imao rješenja jer su navikli da uz Duranta uvijek imaju još jednog kreatora iz ničega i da im ne treba slijepo držanje sistema pošto se na račun talenta uvijek mogu izvući iz svake situacije. Sada je taj element improvizacije prepolovljen, što znači da je Rocketsima trebalo tek nekoliko lošijih minuta Duranta (a tih će ubuduće biti koliko hoćete jer nitko ne može 48 minuta raditi baš sve, čak ni LeBron) da se vrate u igru i dođu do šanse za pobjedu.
Ovakav tip utakmice, run and gun bez mozga, nešto je iz čega bi Oklahoma s Russom u postavi izašla kao pobjednik u 99 od 100 utakmica. Ovdje su jedva preživjeli, a za to preživljavanje trebala im je hall of fame partija Duranta i dosta sreće na kraju. Sad, on to možda i može izvući svaku večer iz sebe, možda će i sreća biti na njihovoj strani, ali kakva korist od svega ovoga protiv momčadi kao što su Spursi, Clippersi ili Grizzliesi, dakle momčadi koje imaju i igru i identitet i jednostavno znaju što rade?
Brooks ima još jednu ili dvije utakmice s Rocketsima da uključi Martina i Ibaku malo više u napad, da pronađe idealnu rolu za Jacksona i da nađe načina odmoriti Duranta. Čak i da uspije u svemu ovome, šanse OKC-a za finalom konferencije čine se minimalne. O uzvratu protiv Heata pak mogu samo sanjati.
HIGH FIVE
Kirk Hinrich, Nate Robinson, Kevin Durant, Zach Randolph, Joakim Noah
THE RANKINGS, WEEK 17.
Dvije trećine sezone su iza nas i kompletna slika manje-više je posložena. Imamo dovoljan uzorak za ozbiljne zaključke, a kako su mogućnosti pojačanja rotacija praktički nemoguće (osim povratnika od ozljeda koji mogu osigurati određeni poticaj svojim momčadima, kojega je pak nemoguće predvidjeti zbog različitih reakcija pojedinca, ali i šireg konteksta, na povratak u akciju nakon dužeg izbivanja s parketa), na trenutni raspored snaga do početka playoffa utjecat će ponajviše zdravstveni karton.
Današnji post stoga je i svojevrsna proto-najava doigravanja, baš kao što je i ovih preostalih sedam tjedana regularne sezone za polovinu lige zagrijavanje pred pravu stvar (za drugu polovinu pak zadnja trećina sezone poslužit će kao poligon za postavljanje novih ciljeva koje će se pokušati realizirati iduće sezone). I dok 30 momčadi traži svoju individualnu istinu, pogledajmo kako se one međusobno križaju u tim pokušajima i tako čine trenutnu paradigmu lige.
1. SPURS (5600)
Iako su statistički prva momčad lige, realno im ipak pripada uloga prvog izazivača Thunderu i Heatu. Dodao bih i jedinog - samo oni imaju dovoljno dobru kombinaciju obrane i napada da se mogu nadati spajanju serije partija kojom bi prešli preko oba suparnika. Protiv Thundera ključnu ulogu trebala bi odigrati njihova dubina (nužno je da dobiju niže rangirane matchupove, uključujući i onaj Parkera protiv Westbrooka, jer onaj ključni protiv Duranta zasigurno neće), a protiv Heata šuterska kvaliteta i kruženje lopte (samo oni imaju dovoljno discipline za parirati Heatu koš za koš).
Naravno, za idealne partije nužno će biti posložiti i formu - Duncana sve češće gnjave ozljede, sada je i Parkerov fantastični ritam poremećen, a Ginobili praktički cijelu sezonu nije skupio niz utakmica bez potrebe za konzultacijama sa zdravstvenim osobljem. Ovakvo stanje je nedopustivo misle li izvesti ono što su prije dvije sezone izveli Mavsi.
2. THUNDER (5125)
Individualni napredak Duranta, Ibake i Westbrooka možda ipak neće biti dovoljan za skinuti Heat dok god Scott Brooks igra 4 protiv 5 u oba smjera u utakmicama protiv Miamia. Naime, dok protiv Spursa mogu sakriti Perkinsa zbog njegovih obrambenih kvaliteta (dokazano je u stanju smetati Duncanu u post-up situacijama i čuvati ga 1 na 1, što znatno otežava Spursima organizaciju napada kroz post), protiv Heata to je nemoguće jer Miami nema klasičnog post-up igrača. Čak i da riješe ovu jednostavnu jednadžbu tijekom playoff serije, pitanje je imaju li dovoljno vatrene moći za pratiti napad Miamia koš za koš - Durant i Westbrook su nadmoćni u svakom drugom matchupu protiv preostalih 28 momčadi, ali protiv Jamesa i Wadea potrebna im je podrška ostatka momčadi.
Martin nije dovoljan - čak i da nadmaši Allena u direktnom matchupu, jednostavno nemaju dovoljno šutera za stabilnu nisku postavu - Sefolosha, a pogotovo Brewer ili Liggins, nisu rješenje za drugi bok dok je s druge strane Wade. Također, tu je i problem izgubljenih lopti - često improviziranje dovodi do ogromnog broja bačenih napada, što na pritisku na perimetar izgrađena obrana poput Heatove itekako zna kazniti u tranziciji.
Još jedan simpatičan detalj na koji treba ukazati - Durant je potencijalno prvi strijelac lige i ove sezone, ali i prvi čovjek još tamo negdje od '50-ih koji uz tu titulu nema status prvog potrošača u vlastitoj momčadi. Naime, tu kaska za Westbrookom koje je do ove sezone tradicionalno trošio puno više lopti nego je možda trebao, ali je barem uzimao pola šuta manje od Duranta. Sada pak puca jedan više, što u praksi ne mora značiti puno, ali je čisto simbolički, pa možda i iz ovog nekog racionalnog kuta, neprihvatljivo (čista košarkaška logika - ako je Durant toliko bolji realizator, a jeste zato što ove sezone ima sjajnih 50-40-90 koji razlikuju najbolje od običnih šutera, zašto ne dobiva više lopti od čovjeka od kojega je u svakom segmentu šuta bolji barem za 10%?).
Iako je i ovo samo još jedan prilog tezi da Brooks ovoj momčadi ne pomaže razviti potencijal, odgovornost za ovo leži i na Westbrooku. Koji je sjajan košarkaš, ali prvenstveno u napadačkom dijelu igre - sve brojke kojima se koristim kako bi lakše shvatio ono što gledam u obrambenom dijelu igre, od individualnog protivničkog učinka, preko +/- pokazatelja i obrambene efikasnosti momčadi, do vlastitih postotaka u raznim obrambenim situacijama, ukazuju na njega kao na rupu u obrani Thundera, posebice u spot up situacijama u kojima uredno gubi iz vida svog čovjeka. Mislim, nitko od njega ne traži da na poziciju koju igra bude išta više od skretničara, ali čemu onda onakva žestina i ljutnja nakon greške, bilo svoje ili tuđe, ako iz toga u finišu ne proizlazi bolja igra?
Nema ništa loše u tome da se srce nosi na rukavu, ali čovjek ima 24 godine, ovo mu je već peta sezona u ligi i vrijeme je da barem mali dio tih sirovih emocija zamijeni jedna doza zanatstva. U tom svjetlu treba promatrati i dovođenje Dereka Fishera - Thunder ga sigurno nije doveo da bi mu dali minute u rotaciji (ovaj, barem se nadam), već prije svega da iskustvom i prisustvom pozitivno utječe na Russove emocije. Drugim riječima, Fisher je Yoda, a sada treba vidjeti hoće li Russ postati Obi Van Kenjobi ili Dart Vejder.
3. CLIPPERS (5120)
Statistički se još dobro drže, ali imaju sličan problem kao i Thunder - nisu u stanju iskoristiti vlastiti potencijal do kraja, što zbog nedovoljno dobro izbalansirane rotacije (primjer je svaka utakmica u kojoj zbog problema s osobnima Blakea ili Jordana na parketu gledamo Turiafa ili Hollinsa - za takve nema mjesta u playoff košarci), što zbog trenera koji ne stavlja momčad u idealnu situaciju da iskoristi svoje resurse. Jednostavno rečeno, dok su San Antonio i Miami momčadi u naponu snage koje itekako poznaju svoje slabosti i mane, Thunder i Clippersi su još uvijek projekti u fazi razvoja koji trenutno stagnira, ali se može ubrzati pronalaženjem dokazanog kormilara (navijam svim srcem da braća Van Gundy dogodine dobiju ove dvije momčadi u ruke jer to je dvojac koji je već dokazao radom u Knicksima, odnosno Orlandu, da zna što to znači izvući maksimum iz talenta kojeg imaš na raspolaganju).
Izuzetni su u pritisku na loptu što bi mogli iskoristiti protiv Thundera, ali, s druge strane, previše fauliraju i dopuštaju previše skokova u obrani, što su slabosti kao stvorene da ih Oklahoma ili Miami iskoriste (to su znakovi nedovoljno zrele obrane - ne možeš računati na uspjeh u žestokoj playoff seriji ako protivniku dozvoljavaš lagane koševe, a loša kontrola obrambenog skoka i previše slanja na liniju slobodnih jamstvo su upravo takvog raspleta). Spursi im donekle odgovaraju kao matchup (ove sezone imaju 2-1 score), ali kao što je prošla godina pokazala, pa i onaj nedavni poraz u kojem ih je San Antonio demolirao (treba dodati i da nakon sinoćnje pobjede Thunder ima 3-0 protiv Clippersa ove sezone), u kvalifikacijskim sudarima taktička prednost je na strani iskusnijih. Praktički, ako se složimo da je razina talenta u egalu i ako svedemo stvar na dvoboj Vinnie-Pop, na koga ste se spremni kladiti u seriji od 7? U situacijama kada je margina pogreške minimalna, egzekucija uvijek ima prednost pred inspiracijom.
4. HEAT (5060)
Heat nema problema s postavama, od svih koje Spoelstra koristi problematične su samo one u kojima igra Norris Cole i koje su uglavnom negativne (što je vrlo jasan znak da bi Cole jednom kada dođe playoff mogao završiti na dnu klupe i ustupiti minute u rotaciji Allenu, Wadeu i Jamesu). One klasične, s Joelom Anthonyem i Haslemom, nešto su bolje u obrani i skoku, ali slabije u napadu, dok su daleko najefikasnije one s Battierom na četvorki i dodatnim šuterom u postavi umjesto Chalmersa. Obrambeno su malo slabije, ali napadački su prve u ligi. Međutim, i dalje su u stanju igrati obranu iznad prosjeka. Kako je to moguće?
Pa prvo zabijaju nenormalno efikasno. Allen i Battier su dva ponajbolja šutera iz kuta u ligi, Bosh je nakon Nowitzkog najbolji šuter s vrha reketa, a to znači da Jamesu i Wadeu ostaje prostora da rade što žele i pucaju od kuda žele. Drugo, iako i Battier i Bosh pod košem nemaju prednost jer čuvaju uglavnom više i snažnije igrače, snaga Jamesa i Wadea i brzina kojom se rotiraju i udvajaju dobrim dijelom anulira prednost koju bi protivnik mogao imati. Međutim, ono što najviše pomaže obrani Heata je činjenica da su James i Wade toliko dominantni obrambeni igrači na perimetru da u startu sprječavaju protivnika da uđe u sredinu (čime se potvrđuje da je ona bolje spriječiti nego liječiti istinita).
Dakle, ono po čemu je Heat netipičan od klasične velike momčadi je to da im snaga obrane dolazi s vanjskih pozicija umjesto ispod obruča. Primaju dosta trica zbog agresivnih rotacija u sredinu, ali kontroliraju reket i upravo ih je pomak u tome segmentu igre napravio boljom momčadi od one na startu sezone kada je Spoelstra eksperimentirao u pokušaju da spoji stari stil igre (agresivnu obranu) s novim (suludo efikasan napad). Ključno je što, za razliku od ranije, više Jamesa ne guraju u sredinu po defaultu već po potrebi (čuvanje drugog visokog je nešto za što se isključivo brine Battier), što znači da je James češće u situacijama u kojima njegova fizička dominacija najviše dolazi do izražaja.
I da, što je s Rayom kojega ćemo teško zamijeniti za stopera? Pa, u ovim postavama James uzima protivničkog broj 1 igrača na boku, Wade se brine za broj 2, tako da Allenu ostaje najslabija karika na vanjskim pozicijama protiv koje može odraditi itekako solidan posao i tako ne utjecati negativno na obranu - godine u Bostonu napravile su od njega izuzetnog sistemskog obrambenog igrača, a ne zaboravite da Miami igra istu vrstu obrane kao i Boston (veza Thibodeau - braća Van Gundy - Riley), što je Allenu dodatno olakšalo prelazak u novu sredinu.
I za kraj jedan detalj koji potvrđuje fantastične partije koje su kroz drugi mjesec pružali James i Heat.
Prilikom all-star izbora putem IOR-a, izračunali smo kako je Duranta napredak u all-round kategorijama potpuno približio Jamesu, dapače kako je James zbog slabijih obrambenih partija u prvom dijelu sezone čak i zaostao za Durantovim učinkom ove sezone. Za taj izračun koristili smo brojke do početka veljače. Niti punih mjesec dana kasnije, nakon niza suludih šuterskih partija, James je opet preuzeo primat najboljeg – kada onakav all-round monstrum gađa kao šuterski specijalist, onda tu stvarno više nema priče tko je najbolji, što potvrđuje i IOR s najsvježijim podacima:
LeBron James, IOR 179 (prije tri tjedna 169) – desetak utakmica 60+ postotka šuta tako su cijelu sezonu digli u nebesa (šut iz igre je najvažnija košarkaška kategorija, a James je u desetak utakmica debelo podigao svoje prosjeke), a ne treba zanemariti ni sve bolje obrambene brojke od kada sve više igra na perimetru
Kevin Durant, IOR 168 (prije tri tjedna 172) – u ovom periodu Durant je odigrao gomilu blowout utakmica zbog kojih mu je prosjek minuta pao s 40 na 39, što ga je koštalo par bodova, ali i malog pada u učinku (svejedno je jasno kako je Durantov trenutni plafon negdje oko ove granice, dok bi James s više minuta mogao probiti i granicu od 180 bodova)
5. NUGGETS (4605)
Oni su izgleda osuđeni na dvoboj s Memphisom u playoffu, a samim time i na ponavljanje serije slične lanjskoj protiv Lakersa. S jedne strane Nuggetsi će jurišati, s druge će Memphis pokušati usporiti igru do boli kako bi koristio visinu, a pobjednik će biti onaj tko uspješnije nametne svoj stil. Ključna bi mogla biti domaća utakmica prednosti, posebice stoga jer dokazano znamo da Nuggetsi imaju stvarnu prednost na svojoj nadmorskoj visini.
Trenutno je omjer u sezoni 2-1 za Nuggetse, a zadnji obračun je 15.3. u Denveru (zapišite u kalendaru). Tu ćemo vidjeti da li trenutno bolje kotira napad Denvera ili obrana Memphisa, iako je u svakom scenariju najrealnije očekivati seriju od 7 na koju su i jedna i druga momčad ionako navikle nakon prošle sezone i dvoboja s Lakersima i Clippersima. S tim da će ovaj put netko ipak otići u drugi krug. Bude li to Denver, očekivati nešto više od polufinala konferencije jednostavno je nerealno - niti je njihov napad toliko dobar kao lani zbog neprirodne kombinacije na boku gdje rotiraju uglavnom trojke (sva 4 njihova swingmana po svemu su više krila nego bekovi), niti im obrana na perimetru može maskirati slabosti u sredini. To su aspekti igre koje trebaju mijenjati u budućnosti misle li uhvatiti gornju četvorku.
6. GRIZZLIES (4455)
Nadovežimo se odmah na raniji paragraf - imaju poprilične šanse preskočiti Denver, iako nisu favoriti ako će imati utakmicu manje na svom parketu. Njihova prednost u sredini je ključna ako dođe do gustih završnica, a bit će ih jer su ove momčadi izuzetno izjednačene usprkos različitim stilovima. Činjenica da Denver baš i nema idealan šuterski dvojac na boku, olakšati će život također ne baš napadački nadarenom dvojcu Memphisa - Denver je praktički jedina momčad na vrhu Zapada koja neće moći maksimalno iskoristiti šuterske slabosti Memphisa zato što su i sami tanki u tom segmentu igre. Denver pak svoj napad bazira na ulaze u reket, a Memphis je upravo u sprječavanju penetracije najbolji u ligi, dok Grizzliesi dominiraju u sredini gdje obrana Denvera dokazano nije u stanju odigrati 48 minuta poštene obrane.
I dok će očito u međusobnom dvoboju odlučivati sitnice, slabašan napad Memphisa nije garancija za išta više u slučaju prolaska. Spursi i Oklahoma možda nemaju idealan matchup protiv Gasola i Zacha, ali u stanju su zabiti puno više koševa od prosječnog NBA napada protiv kojega Grizzliesi oštre zube tijekom regularne sezone. Također, Clippersi su matchup iz pakla za Memphis - njihov presing protiv Paula jednostavno ne prolazi, dapače Clippersi su jedina momčad u ligi koja kreira više izgubljenih i laganih koševa iz tranzicije od Memphisa, a Blake i Jordan mišićima su u stanju na trenutke čak i nadjačati dvojac Memphisa koji je ponekad sklon uzeti skok-šut viška u napadu kako bi predahnuo. Dakle, Denver mogu preskočiti, ali prve tri momčadi samo uz pomoć više sile.
7. PACERS (4320)
Memphis Istoka što se tiče kombinacije lošeg napada i kvalitetne obrane. Indiana ima šansu doći do finala konferencije dok god može zabiti dovoljno. Primaju najmanje trica u ligi, što znači da su itekako sposobni zaustaviti momčad poput Knicksa. Izuzetni su u skoku i zaštiti reketa, što znači da itekako mogu parirati Netsima i Hawksima. Jedina momčad koja im nikako ne odgovara je Boston - previše su slični s tom formulom obrana-napad tako da je nemoguće predvidjeti tko će imati kakvu večer. A kako stvari stoje, vrlo lako bi mogli gledati upravo bitku između ove dvije momčadi već u prvom krugu (Boston će teško izbjeći 7. poziciju, a Pacersi su sve bliži preuzimanju 2.), što opet ide na ruke Heatu. Mislim, nije da Miami u vakumu ionako nije izraziti favoriti protiv svih (kad kažem vakumu, mislim na kontekst bez dramatičnih ozljeda), ali upravo ta izjednačenost, da ne kažem osrednjost, momčadi poredanih od 2. do 7. najviše doprinosi Heatu - dok netko dođe do njih, već će biti dobrano izrauban, što će biti i slučaj s Pacersima nalete li na Boston već u prvoj rundi.
8. KNICKS (4315)
Istok dakle ne bi trebao biti neizvjestan što se tiče krajnjeg rezultata, ali to ne znači da nećemo imati prilike uživati u gomili zanimljivih serija. Knicki definitivno nisu šampionski materijal zbog ispod-prosječne obrane, ali tko može garantirati da na valu šuterske inspiracije (pogotovo ako u isto vrijeme Kidd bude zdrav i odmoran, a Amare rastrčan i voljan glumiti garbage mana u drugoj postavi) neće doći do finala Istoka? Pod uvjetom da izbjegnu Pacerse ili Bullse u prve dvije serije. Chicago slično Pacersima fantastično brani tricu i ove sezone već imaju 3 lagane pobjede protiv Knicksa, dakle bez Rosea, a lani su imali score 3-1 s tim da su jedini poraz doživjeli u produžetku kada je Rose promašio šut za pobjedu nakon što je Melo s tricom preko ruke doveo Knickse u prednost od jednog poena.
9. LAKERS (4300)
Zanimljiva momčad jer apsolutno sve ukazuje na to da pripadaju u playoff, osim onog najvažnijeg - scorea. Doduše, čak i ako izbore nastup u playoffu, što je usprkos sve boljim rezultatima i dalje upitno jer i dalje imaju jednako propusnu obranu, nisu ozbiljna prijetnja vrhu lige. Zar nije fascinantno koliko su ljudi opsjednuti rezultatom, a koliko zanemaruju izvedbu - kada su Lakersi gubili, neki su bili spremni jesti govna ako uđu u playoff, a sada kada dobivaju, neki su ih spremni proglasiti potencijalnom smetnjom Thunderu ili Spursima. Međutim, istina je da je i u prvom i u drugom slučaju ovo bila ista momčad koja je igrala istu ili sličnu igru, samo što sada, eto, uspijeva dobiti poneku utakmicu. Izvedba je uvijek bitnija od rezultata, barem ako se pokušavamo baviti ozbiljnom analizom, a ona u njihovom slučaju ne garantira ništa specijalno - s obranom koja prima ovoliko koliko oni primaju, Lakersi su osuđeni na ispadanje u prvom krugu od boljih momčadi.
10. HAWKS (4060)
Horford zadnjih mjesec dana igra možda najbolju košarku karijere, a kako je i trade Smitha stavljen sa strane do ljeta, svi se mogu koncentrirati na sadašnjost. A ona je jasna – nastave li Horford i Smith igrati na all-star razini, čine najbolji visoki par na Istoku (Bullsi i Pacersi imaju bolje rotacije pod košem, ali nemaju dva bolja individualca) koji bi, pod uvjetom da dobije podršku od Teaguea i Korvera, vrlo lako mogao biti ta famozna druga momčad u Finalu Istoka.
Knicksi imaju kilavu obranu, Pacersi kilavi napad, a Bullsi pucaju po šavovima (posebice napadački) – sve skupa otvara vrata Atlanti koja ima i top 15 napad i top 15 obranu. Jasno, primijetili ste da ne koristim onu klasičnu top 10 u oba smjera formulu koja obično obilježava rasne playoff momčadi. Razlog je jasan – Hawksi to nisu, njihov plafon je odavno određen. Međutim, u ovakvom kontekstu, okruženi momčadima koje su u jednom segmentu igre odlični, a u jednom loši, ta njihova osrednjost mogla bi biti presudna (sjetimo se 2011. kada su izvan svih očekivanja iznenadili Magic, kao i muka koje su svih ovih godina priuštili Bostonu).
Istok možda neće biti zanimljiv što se tiče samog vrha, ali slaganje poretka od 2 do 7 moglo bi donijeti itekako zabavne utakmice jer, barem se tako čini, svih 6 momčadi imaju šanse ako im se poklopi povoljan matchup.
11. ROCKETS (4050)
Period bez stretch četvorki i uopće drugog visokog igrača omogućio im je da svoju smallball run and gun igru rastegnu do maksimuma, s Parsonom i Delfinom kao četvorkama. Naravno, s ovakvom postavom nemoguće je igrati ozbiljnu obranu, ali potvrdili su da imaju jednu izuzetnu povremenu opciju kojoj mogu pribjeći kada im treba brzinska doza koševa i koja je sjajno oružje za promjenu ritma. Motiejunas je u međuvremenu preuzeo rolu stretch četvorke i u dva starta odradio je sasvim solidan posao (skakački i obrambeno kilav kao i dva prethodnika, ali šuterski itekako u stanju držati reket raširenim plus posjeduje all-round potencijal koji je kod Morrisa i Pattersona već otpisan). Čeka ih još puno posla, ali, obzirom na lagan raspored do kraja, ovo što imaju trebalo bi biti sasvim dovoljno za miran ostanak u playoffu.
12. WARRIORS (4040)
Sjajna pobjeda protiv Spusa koju su izborili bez Boguta bila je ključni pokazatelj da u njima ima dovoljno snage, mentalne i fizičke, i da propuštanje playoffa ne dolazi u obzir. Već smo isticali kako je razlog za pad učinka i loše rezultate bio prije svega užasan raspored - njihov prethodni mjesec može se usporediti samo s kalvarijom koju je na startu sezone imao Denver. Stvari će se, dakle, izbalansirati do kraja sezone. Ono što je zanimljivo je poklapanje nove Bogutove ozljede s pobjedom protiv Spursa, koja je odmah dovela do onih klasičnih pitanja - što ako Warriorsi igraju bolje bez Boguta?
Što naravno nema veze s mozgom dugoročno, ali u ovoliko kratkom periodu, i to još usred sezone, logično da je Bogutovo uskakanje u rotaciju dovelo do problema. I to ne toliko u samoj igri, koliko u pristupu igri, ili ako hoćete kemiji. S takvom rasnom peticom iza leđa, suigračima je puno lakše uzeti predah u obrani i opravdati ga razmišljanjem kako će Bogut očistiti sve greške. Curry i Lee su tako u tom periodu igrali puno ležernije, što se igračima s tako lošim obrambenim predispozicijama ne smije događati. Čim je Bogut opet otpao, svi su opet počeli gristi jer znaju da više osiguranja nema. Nazovite ovakvo ponašanje kako hoćete, ali ja od sada koristim frazu Rondov poučak.
13. CELTICS (4005)
Pierce i Garnett igraju kao da je playoff svaku večer, ali ne treba zanemariti ni učinak klupe – konačno se pokazuje da Ainge nije potrošio ljeto uzalud. Green igra sjajno kao lider druge postave, posebice u obrani, Lee je 3&D majstor kakvog su i očekivali, a čak se i Terry budi. Lukavim potezima kao što su dovođenje Crawforda iz Wizardsa i potpisivanje Williamsa iz Kine dodatno su pojačali bokove (combo strijelac s klupe i 3&D swingman, oba rotacijske kvalitete, oba dovedena praktički za kikiriki). O stanju pod košem nemojmo ovom prilikom (10-dnevni ugovori Whiteu i Shavliku Randolphu ne bi pomogli ni Cedeviti). U svakom slučaju, dok igraju obranu imaju šansu - vidjeli smo i luđih stvari od potencijalnog rušenja drugog nositelja od strane sedmoga, pogotovo kada je taj sedmi Boston s Pierceom i Garnettom.
14. BULLS (3785)
Do sada su igrali i bez Boozera i bez Noaha i bez Denga, tako da će preživjeti i momentalni gubitak Gibsona. A gubitak Taja itekako je ozbiljna problem jer Gibson je bio jedan od rijetkih svježih igrača u rotaciji. Relativno mala minutaža koju mu je tijekom godine poklanjao Thibo trebala se isplatiti upravo sada u završnici sezone. Plus, obrana Bullsa i dalje je radila najveću razliku s njim na parketu - bez njega previše toga ovisi o Noahu. Kada imaš dva takva igrača u sredini, uvijek si možeš dopustiti luksuz da jednog imaš na parketu tijekom svih 48 minuta, što je obrani Bullsa davalo kvalitetu kakvu nije imao čak ni Memphis ni Indianapolis – bez Taja, taj luksuz više nemaju. Što se playoff projekcija tiče, budu li imali makar i pola Rosea na raspolaganju, imaju se pravo nadati da će im karma vratiti za lanjski kolaps. A čak i bez Rosea imaju šanse preskočiti prvi krug, posebice nalete li na Knickse (već smo spomenuli da ih drže u šaci) ili Hawkse (kojima mogu usporiti udarni dvojac pod košem i koji nemaju rješenja na boku koja bi mogla preuzeti teret).
15. MAVS (3770)
Eto, statistika ih voli, po bodovima su u istom rangu s Netsima i Bullsima (bili bi playoff momčad na Istoku, što baš i nije neka utjeha), ali Dirk je prekasno uhvatio formu da bi se priključili borbi za osmo mjesto. Što znači da se mogu okrenuti budućnosti, lutriji i činjenici da je Dirk već izjavio kako će nakon zadnje godine ugovora produžiti vjernost uz puno veći popust nego što su ga svojim momčadima dali Duncan ili Garnett.
16. NETS (3730)
Obzirom na stanje Williamsovih gležnjeva, još dobro i stoje. Lopez pada učinkom jer su do sada svi shvatili kako obranu treba fokusirati na njega, točnije na sprječavanje da on dođe do lopte na lijevom ili desnom bloku. Johnson i Wallace su i dalje profesionalci koji se trude, ali to nije dovoljno za dominaciju - trud je ovisan o nogama, a njih (a ni gležnjeva) više nema nitko u ovoj vanjskoj liniji. Prosječna momčad za prosječan rezultat koja nema ni jednu dobru stranu koja bi joj garantirala drugi krug, ali obzirom na osrednjost konkurencije uvijek se mogu nadati da će netko sam sebe upucati u nogu (ili gležanj).
17. JAZZ (3625)
Držim fige da izbore playoff, samo da vidim hoće li barem tada Corbin imati dovoljno razuma da većinu minuta povjeri četvorci Favors, Hayward, Kanter i Burks. I dok Burks igra jednu toplo-hladno sezonu u kojoj još uvijek traži svoje mjesto pod NBA suncem (kreator s klupe?), ova prva trojka ostvaruje takve učinke svaki put kada dobije priliku da nije nimalo pretjerano reći kako bi Jazz možda već imao osigurano playoff mjesto da su ih koristili više nego što jesu. Ovako, dok i dalje jašu Jeffersona izvan svakog rezona u sumrak sezone, s pravom ih i statistika i NBA komentatori smatraju za momčad koja će ustupiti to utješno playoff mjesto Lakersima.
18. BUCKS (3590)
Događa se zanimljiva stvar – iako bih se bio kladio da će nakon trade deadlinea puno više minuta dobiti Jennings i Redick na račun Ellisa, do sada je trend da se minute za Redicka uzimaju Jennigsu, a da Ellis i Redick igraju kao dvojac. Što je zanimljivo ponajprije zbog činjenice da je Ellis slobodan igrač ako to želi već ovoga ljeta, dok Bucksi imaju mogućnost kontrole nad Jenningsom. Znači li ovo da Bucksi baš i nisu ludi za njegovim talentom (ako znači, onda - svaka čast Bucksi)? Ovakve neugledne momčadi obično su prisiljeni preplatiti svoje pickove, ali možda je Bucksima postalo jasno da Jenningsa nema smisla držati na silu, pogotovo kada se radi o igraču koji u ključnoj godini ugovora gađa ispod 40% iz igre i pri tome se ne srami uzeti 17 šuteva, od čega barem 12 nerezonskih.
Ellis je ionako bolji slash & kick igrač od Jenningsa i Redickovo prisustvo mu dodatno otvara prostor da to i dokaže, ali Ellis nije ništa bolji šuter, a definitivno i slabije vrti pick & roll. Tako da je teško reći koji su razlozi iza ovakve rotacije (možda ih i nema, možda je trener Boylan samo odlučio igrati na kartu trenutne forme). Kako god okrenuli, više Redicka, a posebice u kombinaciji s triple threat majstorom poput Dunleavya, trebalo bi dići očajni napad Bucksa s dna i odvesti ga u playoff bez puno muke (naravno, Redick i Dunleavy neće pomoći obrani, ali ona je dovoljno solidna da izdrži lagani pad dok god se učinak napada povećava).
Minute koje su Ellis i Redick igrali zajedno do sada daju razlog za optimizam – iako još nisu ubacili kompleksnije elemente u svoju igru, za sada Monta nema problema s pronalaženjem Redicka nakon što ovaj istrči iz bloka. To je jedino važno i jedino što playmaker mora znati raditi s takvim igračem u blizini. Uglavnom, za sada ih je teško zamisliti iznad osme pozicije, na to ukazuje i statistika, što znači da ih nećemo dugo gledati u playoffu. Međutim, pruži li im Redick poticaj i slože li neku seriju kojom bi preskočili nekoga od trenutno bolje plasiranih, ta njihova solidna obrana bi uz poboljšani napad mogla dodatno pridonijeti kaosu koji vlada na Istoku.
Naravno, osim igre, ono što većinu zanima je i ima li smisla zadržati Redicka i nakon ove sezone?
Vrijedi li Redick 10 milja? Gledajmo to ovako – u ligi je manjak šutera all-star kvalitete. Ako ćemo gledati samo dvojke, Redickove šuterske brojke su fantastične – drugi je u postotku trice s 39%, a prvi je u šutu s poludistance u području između reketa i perimetra (fantastičnih 46%, naspram 41% Bryanta), odakle uglavnom šutira iz istrčavanja.
Redick ima čak i bolji postotak realizacije na obruču i u reketu od Bryanta i Hardena, što jasno ne znači ništa obzirom da nije kreator (troši 3 puta manje lopti u tim područjima) i da većinu tih situacija realizira iz kontri ili zicera. Međutim, čak ako i ignoriramo činjenicu da nije slasher, njegova šuterska učinkovitost obzirom na specijaliziranost igre i ogromnu potrošnju jednostavno je zadivljujuća. Naravno da ona dobrim dijelom ovisi oko toga da se njemu podredi cijela igra u napadu, ali ako čovjek šutira ovakvom kvalitetom, što je u tome loše?
Pacersi su godinama živjeli od Millera u istom stilu. Naravno, ne impliciram da je Redick po ičemu u klasi Reggiea, ali može biti treća opcija ozbiljne momčadi koja uz to ima dodatnu vrijednost jer omogućuje treneru da posloži disciplinarani i kvalitetni sistem igre u napadu. Sistem u kojem će se dosta toga bazirati na činjenici da protivnici moraju respektirati Redickov vanjski šut, što će stvoriti prostor suigračima. To je vrlina koju brojke možda ne mogu pokazati, ali je itekako bitna vještina vrijedna toleriranja minusa kojega Redick donosi u obranu - i na tom dijelu parketa treba složiti sistem koji je u stanju sakriti njegove obrambene nedostatke.
Naravno, Bucksi uopće neće biti usamljeni u pokušajima da zadrže čovjeka – konkurencija će biti poprilična obzirom da je Redick najbolja dvojka u ljetnoj ponudi i najbolji šuter uopće uz Korvera.
19. RAPTORS (3390)
Playoffu se valjda više ne nada ni Colangelo, dakle stavimo ih u skupinu momčadi koje bi trebale udariti nekakav temelj budućnosti. Samo, kakav plan možete imati s ovakvim rosterom? Iako su od tradea za Gaya na oko 50% učinka i iako su Gay i DeRozan pružali solidne partije, očito je kako nisu kompatibilni zbog šuterskih nedostataka. Obrambeno su obojica solidni, ali nisu Wade i James pa da igrom na tom dijelu parketa sakriju eventualne napadačke minuse. Teoretski, jedino rješenje bi bilo što više koristiti Bargnania kao stretch četvorku što bi donekle anuliralo njihov kilavi šut, ali kako to provesti u praksi u trenutku kada se veze između kluba i nekadašnjeg prvog picka čine nepopravljivo raskidane? S jedne strane dakle imate ovu veteransku jezgru, a s druge klince poput Valanciunasa i Rossa koji od ovog općeg nedostatka vizije budućnosti imaju više štete nego koristi (nema logike da Ross, kao potencijalno najbolji šuter na rosteru, do kraja sezone ne dobiva 25-30 minuta po utakmici). Uglavnom, imate totalni kaos koji se uz malo sreće dogodine može uključiti u lov na osmo mjesto, ali se isto tako može svakog trena raspasti i karijere koštati i Colangela (što bi bilo sjajno) i Caseya (što bi bila stvarno šteta).
20. WIZARDS (3300)
Wall je donio ravnotežu u momčad, a za ostalo su se pobrinuli zdravi Webster, Nene, Okafor i Ariza. Sve četvorica veterana poznata su po tome da su skloni ozljedama, ali, nekim čudom, trenutno su relativno zdravi i u formi, što Wizardsima daje petorku dokazanih NBA igrača i profesionalaca koji su njihovu većim dijelom sezone iznadprosječnu obranu sada digli u top 7. Svaka čast Whitmanu na tome što je usprkos svim problemima i gomili poraza, koji obično lutrijske i neiskusnije momčadi ubije u pojam, održao pozitivan pristup. Također, ovakvo veteransko okruženje pomoglo je i Bealu da konačno pruža partije kakve smo od njega i očekivali. Možda nešto ima i u tome što se bliži march madness – ovaj niz briljantnih all-round partija (kombinacija šuta, ulaza i fantastičnog skoka za bilo kojeg igrača, a kamoli beka) podsjeća malo na lanjske role u NCAA turniru. Uglavnom, sve ovo jasno pokazuje da bi s Wallom od starta bili oko 50-50 učinka kakav smo i očekivali kada su doveli ove veterane. Dogodine bi s iskusnijim Bealom i novim pojačanjem putem drafta vrlo lako mogli kucati i na vrata playoffa, ali ono što je najvažnije je pogoditi s budućim izborom jer dugoročno gledano bitni su samo Wall, Beal i on. Drugim riječima, ne treba im još jedan Vesely.
21. SIXERS (3270)
I dok Wizardsi idu prema gore, Sixersi tonu. Doug Collins je počeo pripremati sve za još jedan bijeg - čovjeku je dosta ove momčadi, kao što je i njoj dosta njega. Obzirom da je Holiday tek solidan igrač, kao i Young, a da Turner treću godinu za redom pruža partije koje puno više pristaju podizaču energije s klupe nego starteru, postaje jasno kako ovdje prave jezgre nema. Ovo je momčad jedan potpis udaljena od rebuildinga - ne ostane li Bynum, to će značiti da su Sixersi sve svoje pickove prve runde odavno rasuli po svijetu. Iggy je u Nuggetsima, Speights i Sefolosha nikada nisu ni dobili šansu u matičnom klubu, a Vucevic i Harkless su dio budućnosti u Orlandu. Dodaj da su se olako odrekli i Lou Williamsa kojega su iskopali u drugoj rundi, ispada da im od svih ovih godina osrednjosti ostaju samo Young, Jrue i Turner.
Toliko o poslovima koje je Collins odradio tijekom svog mandata (a imao je itekakve ovlasti u izboru igrača). Sixersi su idealan primjer zašto je loše biti prosječan ovoliki niz godina - od odlaska Larrya Browna (a nedugo nakon i Iversona) imali su 9 do 10 sezona (uključujući i ovu) u kojima su se vrtili između 50% i 40% učinka, što ima nikada nije donosilo izbor u gornjoj polovici lutrije. Samo su 2010. potonuli na 33%, što im je donijelo drugi pick koji su pretvorili u Evana Turnera. Obzirom da su Holiday, Young i Turner dovoljno solidni da ih i bez Bynuma drže na oko 40%, pitanje je do kada će ova agonija trajati? Upravo stoga je raskid s Collinsom uz oproštaj od eksperimenta s Bynumom ujedno i šansa za novi početak - riskiraj danas kako bi sutra imao nešto konkretno.
22. WOLVES (3165)
Tragedija je kada promisliš da su mogli imati sezonu kakvu sada imaju Warriorsi samo da su ostali zdravi. Ovako, cijeli projekt dolazi u pitanje - još jedna lutrija neće donijeti previše koristi jer imaju skupi roster koji bi preko ljeta mogao ostati bez važnih imena, a produženi rebuilding s Loveom u središtu zbivanja ne dolazi u obzir - čovjek igra petu sezonu bez playoffa, a obzirom na gužvu na Zapadu i neriješene statuse Kirilenka i Pekovića nitko mu ne garantira da će se za njega boriti i dogodine. Ostane li ova jezgra još jednu godinu zajedno, dogodine su svakako u borbi za playoff, ali jednostavno imaju previše financijskih obveza (a potpis s Rubiom tek slijedi) da bi mogli složiti dugoročno uspješnu momčad. Tolike godine mučenja s Kahnovim potezima, toliko godina draftanja, a sve ti ovisi o tome kakve će poslovne poteze povući dva Euro igrača na koja si nabasao slučajno? Nije dobro.
23. HORNETS (3025)
Igrač A – 19 godina, 28 minuta, 51% šuta, 12.5 poena, 7.4 skoka, 1 asist, 1.8 blokada, 1.2 ukradene
Igrač B – 19 godina, 29 minuta, 49% šuta, 10.4 poena, 6.3 skoka, 1.8 asista, 1.6 blokada, 1.1 ukradena
Ovaj gore je Anthony Davis, ovaj ispod je Kevin Garnett u prvoj sezoni u Wolvesima. Gledajući Davisa ove sezone usporedba s mladim Garnettom postajala mi je sve jasnija (lakoća kretanja u napadu, all-round kvalitete, fizička konstitucija, ozbiljnost u pristupu, obrambeni potencijal), a kad sam bacio pogled na brojke sve je sjelo na svoje mjesto. Ok, usporedba nije idealna zbog nekih razlika u kontekstu - KG je igrao u lošijoj momčadi (vjerovali ili ne) koja je tek trebala stati na noge, dakle bio je u težoj situaciji i od prve je imao puno veću ulogu u kreaciji. Davis uz to ima i godinu više ozbiljnog treninga na Kentuckyu, bolje suigrače i to koliko god je plus, toliko je i minus jer se ne traži previše od njega u kreativnom aspektu igre (broj asista će mu rasti kako mu bude rasla uloga u napadu). Hoće li Davis biti MVP klasa kao Garnett? To nitko ne zna, ali potencijal svakako postoji.
24. PISTONS (2940)
Povratkom Drummonda u rotaciju, Pistonsi bi trebali zalupiti vrata veteranima poput Stuckeya i Maxiella i osigurati maksimalnu zajedničku minutažu Knightu, Drummondu i Monroeu, koji su do sada odigrali jedva nešto više od 100 minuta zajedno. Što je van pameti, ako uzmemo u obzir da se radi o jezgri oko koje bi se trebala graditi budućnost. To odbijanje da zajedno koriste Monroea i Drummonda baca sjenu na jednu solidnu sezonu u kojoj su Pistonsi dodatno očistili salary cap i nakon koje ih čeka još jedan lutrijski pick koji bi trebao definirati rotaciju koja bi već za sezonu-dvije trebala kucati na vrata playoffa.
Ali. Ne uspije li Monroe izvesti tu tranziciju na poziciju četvorke napadački (obrambeno ne bi trebalo biti problema zbog Drummondovih kvaliteta u zaštiti reketa), a neće dok ne uspije zabiti poneki šut s poludistance, ni Frank ni bilo koji drugi trener neće si moći dopustiti koristiti petorku u kojoj oba visoka žive u reketu i tako dodatno otežavaju pronalazak prostora za kvalitetan šut. Da ne govorim što bi bolji šut s poludistance učinio za Monroeve asistentske kvalitete - imao bi puno više od 3.3 asista po tekmi (koji su i ovako izuzetno visoki za centra, samo su Noah i Gasol bolji) da može natjerati obrane da ponekad izađu na njega i tako otvore dodatni prostor u pozadini. Koliki korak prema naprijed će napraviti dogodine ovisi o izboru na draftu, pojačanjima putem tržnice, ali ponajviše o Monroevom igračkom (šuterskom) napretku.
25. BLAZERS (2925)
Jedno od pitanja koja treba postaviti kada su Blazersi u pitanju je sljedeće - kako je moguće da momčad s 2 all-star talenta (LMA i Batum), kandidatom za rookiea godine (Lillard) i jednim od najboljih 3&D igrača u ligi (Matthews), bez obzira na nedostatak klupe, može ostvarivati ovako slabašnu učinkovitost u 4 faktora da ih ovi rankinzi smatraju jednom od 5 najgorih momčadi u ligi? Mislim, Wizardsi i Sixersi sigurno nemaju takvu individualnu kvalitetu, a teško da možemo nositelje Pistonsa ili Hornetsa staviti u istu kategoriju s prvim imenima Blazersa. Mislim, nemoguće da je sve baš na klupi, zar ne? Naravno da nije, jer dobar dio odgovornosti je i na Hicksonu. Kolika je rupa u obrani peti čovjek Blazersa dovoljno govore sljedeći podaci:
- da bi sačuvali Aldridgea, Hickson je najveći dio sezone odigrao na petici, gdje je protivnicima dopuštao 25% bolji učinak od prosječnoga što je u skladu s onim što je pokazivao do sada u karijeri kada je isključivo čuvao protivničku četvorku (tako da ne drži vodu eventualna teza kako su Blazersi isključivi krivci jer su skrivali Aldridgea - Hickson jednostavno nije dobar obrambeni igrač u koju god ga ulogu stavili)
- Hickson je trenutno po Synergyu rangiran na 323 mjesto po individualnoj obrani, što se ne razlikuje puno od dosadašnjih rezultata u karijeri (ne zaboravite da NBA broji maksimalno 450 igrača, što znači da je Hickson debelo u donjoj trećini kvalitete) - ne samo da nema ni jedan aspekt igre u kojem je iznad prosjeka (jednako je loš u izolaciji, post-up ili spot-up situacijama), već je obzirom na minute taj njegov učinak takav da ga s pravom možemo proglasiti obrambenim LVP-om lige obzirom na minute koje dobiva
- od 5 najčešće upotrebljavanih postava Blazersa, samo dvije su ostvarile pozitivnu koš razliku, a, zanimljivo, baš u te dvije nema Hicksona (poziciju drugog visokog uz Aldridgea krpaju Babbitt u jednoj, Leonard u drugoj, dakle jedan rookie i jedan igrač bez pozicije, što jasno ukazuje gdje je problem)
Zaključak je jasan - koliko god Hickson bio briljantan smetlar koji kupi gomilu skokova i laganih koševa, jasno je da sve to radi na štetu momčadi, odnosno rezultata. Sve to skupa znači da će njegov double-double prosjek natjerati nekog naivca da mu iskrca milijune, što će po svemu sudeći biti bacanje novca.
26. CAVS (2710)
Irving bi dogodine trebao biti spreman voditi momčad u playoff - povijest nas uči da većina rasnih prvih opcija u trećoj sezoni posjeduje dovoljno zaokruženu igru da napravi taj korak. Međutim, ono što će Cavsi morati napraviti kako bi mu u tome pomogli je nadograditi ovu solidnu mladu jezgru s ponekim veteranom koji zaslužuje NBA minute. Ovdje nisu problem ni Waiters ni Thompson, koji pružaju solidne igre obzirom na trenutnu fazu karijere, a neće to biti ni budući pick prve runde. Problem je najgora kolekcija veterana na klupi s ove strane Blazersa (koja bi se još mogla i pojačati - navodno su spremni dovesti još jednog veterana zbog čega su se odrekli Josha Selbya, zadnjeg u nizu MVP-a ljetne lige koji nisu napravili ništa u pravoj sezoni).
27. SUNS (2635)
Budući prvi pick odredit će dobrim dijelom smjer u kojem idu jer za sada malo je toga jasno - Gortat i Dudley su igrači koji su po svim nepisanim NBA pravilima danas trebali biti dio nekog playoff rostera, umjesto da uzimaju minute nekome oko koga se može graditi budućnost. Doduše, takvoga u Phoenixu nema, tako da je svejedno na koji način došli do viskog picka - njihov rebuilding počinje tek na ljeto. Ako Lakersi ne uđu u playoff dobit će još jedan lutrijski pick, a imaju ih viška i u drugoj rundi tako da onaj što su ga poslali u Houston za Morrisa i nema neku težinu. Naravno, tu je i opcija da preko ljeta Dudleya i Gortata pretvore u nešto dugoročno vrjednije. Sve je u rukama Sarvera i ekipe, ako to može nekoga tješiti.
28. KINGS (2520)
E, sada stvar postaje zanimljiva - izgleda da je družba voljna zadržati Kingse u Sacramentu konačno poslala konkretnu ponudu na adresu lige, što bitno mijenja situaciju. Ako se radi o ponudi ravnoj onoj koju su braća Maloof dobila od ekipe iz Seattlea, liga ima pravo reagirati, spriječiti prodaju Seattleu i ostaviti Kingse u Sacramentu. Jasno, uvijek postoji opcija da braća odbiju prodati franšizu potencijalnim kupcima iz Sacramenta, što znači da određenu prednost i dalje ima trenutni dogovor sa Seattleom, ali stvar bi mogla postati puno jasnija izađe li ijedna opcija s dobrim vijestima glede izgradnje nove dvorane - i ona u Seattleu i buduća u Sacramentu još uvijek su mrtva slova na papiru. Što god se dogodi do početka playoffa, kada bi liga trebala razriješiti ovu situaciju, iz ove situacije kao jedini sigurni pobjednik izaći će NBA koja će se riješiti jednih od najgorih vlasnika u povijesti.
Usput spomenimo i kako je Aaron Brooks jedini veteran koji se dogovorio oko raskida ugovora kako bi se priključio playoff rosteru (ako ga ne netko ne zgrabi s waivera izgleda da će u Houston čim ovi naprave mjesta za njega - njima će dobro doći treći play, a Brooksa za Houston vežu lijepe uspomene jer tamo je odigrao jedine kvalitetne minute u karijeri). Kakav onaj pravi trade deadline, takav i ovaj vezan uz otkupe ugovora - apsolutno nebitan.
29. MAGIC (2480)
Teško je za ovako tanak roster reći da se radi o prvim kandidatima za tankiranje, ali ne bi nas trebalo čuditi ako u idućih nekoliko tjedana i Aaron Afflalo dobije malo dužu pauzu zbog nekakve ogrebotine. Što više loptica u lutriji, veće su šanse za višim pickom, a viši pick daje ti više mogućnosti (bilo pri izboru talenta, bilo pri zamjeni mjesta na draftu ili igrača). A u Orlandu su očito svjesni da je svaka, bez obzira koliko mala, prednost - prednost. Obzirom da su tek u godini drugoj totalnog rebuildinga (i da će imati krcat salary cap), za dogodine nikakvih ciljeva nema, osim još jednog napada na lutriju.
30. CATS (1685)
Dok god troše minute na likove poput Mullensa treba ih ignorirati - u ovom okruženju nema smisla gledati čak ni Kidd-Gilchrista. Ono zanimljivo ionako će se događati na ljeto - hoće li Dunlap preživjeti na klupi, tko će biti izabran na draftu i na koga će potrošiti 15-ak milja koje će imati na raspolaganju. Hoće li se uključiti u lov na nekog od slobodnih igrača, što će napraviti s Hendersonom kojem treba ponuditi novi ugovor, hoće li konačno amnestirati Thomasa... gomila pitanja na koje treba dati odgovor prije nego nam bude jasno mogu li se konačno pokrenuti s dna.
THE REAL ALL-STARS 2013.
Iako se po dobrom starom običaju za all-star vikend imam namjeru u potpunosti odmoriti od košarke (što se idealno poklopilo s gostovanjem Dinosaur Jr. u ZG-u) i usput napuniti baterije za praćenje prijelaznog roka i skori march madness, lani sam odlučio uvesti još jedan redovan post u kojem ću prije tradicionalnog No-Star izbora izabrati svoju raju za All-Star.
Samo, ovaj put uvodimo i jednu bitnu promjenu – dok sam se lani bazirao isključivo na toku nesvijesti (koji će, nažalost, i ovaj put biti prisutan jer očito ovakve izbore nije moguće odraditi bez natezanja), ovaj put ću prepustiti IOR-u da odradi najveći dio posla umjesto mene. Umjesto da budem obično piskaralo koje iznosi svoje subjektivne dojmove, bit ću piskaralo sa vlastitim sistemom koje se trudi ostaviti objektivni dojam.
Naravno, kako IOR ne poznaje potrebe all-stara, morali smo uvesti i neka dodatna pravila. Izbor za all-star bi trebao biti potvrda nečije uspješne sezone, a tu se već javlja prvi problem jer je IOR dijelom temeljen na podatcima uzetima tijekom tri godine (oko 25% ocjene bazirano je na učincima dvije prethodne sezone). Koliko god ovo dobro došlo da se izbace smetnje do kojih dolazi na uzorku jedne sezone (a koje mogu biti uzrokovane ozljedama, promjenom konteksta i sličnim vanjskim faktorima), toliko nam ne pomaže kada se treba isključivo fokusirati na jednu godinu, točnije - pola sezone.
Međutim, kako je i sam all-star u neku ruku natjecanje u popularnosti, ovom diskrepancijom nećemo se zamarati. Naravno, u slučaju da budemo prisiljeni birati između dva igrača sličnog učinka, prednost zaslužuje onaj s boljim ovogodišnjim učinkom, a sličnim trikom ćemo se poslužiti i prilikom popunjavanja rostera (prednost ćemo dati onome tko nam je u tom trenutku potrebniji za balans linija unutar momčadi).
Također, poslužit ćemo se i poznatim okvirom bodovnih kategorija kako bi odvojili all-star igrača (svi iznad 80 bodova, dakle minimalno u kategoriji druge opcije) od nedovoljno zaslužnih (svi ispod 80 bodova). Naravno, kako imamo i gomilu ozljeda koje su nam otežale izbor (Dirk, Love, Bynum, Rose, Gasol, Varejao, Rondo, Granger - sve su to imena koja bi ušla u konkurenciju da su okolnosti idealne), u slučaju Istoka možda ćemo morati posegnuti i ispod zacrtane granice kako bi okupili solidan roster.
WEST
1. KEVIN DURANT, IOR 172
2. CHRIS PAUL, IOR 139
3. KOBE BRYANT, IOR 126
4. JAMES HARDEN, IOR 115
5. DWIGHT HOWARD, IOR 111
6. BLAKE GRIFFIN, IOR 100
7. RUSSELL WESTBROOK, IOR 100
Prva sedmorka je nedodirljiva. Dwight nema sjajnu sezonu, ali bez obzira na probleme skupio je više minuta od prvog konkurenta Timmya kojega negativni bodovi zbog minutaže drže ispod crte od 100 bodova (ne možete biti franšizni igrač ako igrate 30 minuta u prosjeku). Čak bi mogli sastaviti startnu petorku od prvih 5 imena - Kobe ionako igra više minuta na trojki nego Durant na četvorki. Jedini problem nastaje time što guranjem Duranta među visoke uzimamo mjesto pravim visokima, a kako pravila all-stara ipak nalažu izbor dva vanjska i tri unutarnja igrača (što god to značilo), ne možemo ih zaobići u tolikoj mjeri da imamo Paula, Hardena i Kobea zajedno (iako i praksa i teorija pokazuju da je to realno).
Svakako treba spomenuti i Kobeov bodovni skok koji se može objasniti time što čovjek upravo igra najbolju šutersku godinu karijere (što dovoljno govori o njegovom šljakerskom mentalitetu - možda više ne mogu raditi razliku ulazima, ali ću zato postati najbolji mogući šuter) i to nakon što mu je lanjska bila jedna od najgorih uopće (prevelika potrošnja za slabiji učinak, što je generiralo gomilu negativnih bodova).
Ono što je u Kobeovom slučaju još zanimljivije istaknuti je mogućnost lova na novi trofej MVP-a all-star utakmice - trenutno ih ima 4, kao i Bob Pettit, a poznavajući njegovu opsesiju mjestom u povijesti ne bi nas trebalo iznenaditi da se pokuša odvojiti i od njega kao što je to prije par godina napravio osvajanjem jednog MVP trofeja više od Jordana i Shaqa. Jasno, to ovisi i o tome kako će raspoloženi biti James i Durant koji su i po IOR bodovima potvrdili da su dio jedne druge galaksije u odnosu na ostatak lige (drugim riječima, ovo je njihova liga, kao što je nekada bila Magicova i Birdova i oni odlučuju o svemu).
Uglavnom, IOR petorka Zapada tako ispada identična kao ona koju su izabrali navijači - CP3, Kobe, KD, Blake i Dwight (nećemo sada o tome što su Lakersi izvan playoffa, a imaju dva startera na all-staru, pa čak i ovome iz paralelne dimenzije). Harden kao šesti igrač - sjajan detalj, a s Russom kao back-up playmakerom riješili smo pitanje rezervnog bekovskog dvojca.
8. TIM DUNCAN, IOR 97
9. TONY PARKER, IOR 97
10. LAMARCUS ALDRIDGE, IOR 96
11. MARC GASOL, IOR 93
Ok, sada bi trebali stati jer već imamo 11 igrača na rosteru, a donja granica od 80 bodova je još daleko. Izbor Timmya i Tonya na treba posebno objašnjavati, mislim da je dosta baciti pogled na score - ako netko nije primjetio do sada, Spursi su opet momčad s najviše pobjeda u ligi (Parkera ću dodatno hvaliti za koji dan u tjednom rangiranju - pažljivo oko već je zapazilo njegov ovogodišnji IOR koji je za 18 bodova veći od lanjskog).
LMA drži Blazerse u playoff vodama, što je situacija koja sama po sebi definira kvalitetu bolje od ikakvih brojki, a Gasol je najbolji igrač Grizzliesa - iako drugu godinu za redom puca ispod 50% iz igre, što je po nekim nepisanim pravilima premalo za centra, nađite mi baš pravu, rasnu peticu koja puca slobodna skoro 90% i koja je pri tome prvi playmaker svoje momčadi (90% organiziranih akcija Grizzliesa vrti se kroz Gasola), a ujedno i ključni obrambeni igrač koji pokriva sve rupe koje ostaju iza suigrača usprkos tome što je uglavnom najteži i najviši čovjek na parketu.
Dakle, riješili smo ne samo pitanje rezervnog visokog dvojca (Timmy i LMA), nego čak i pitanje oba wild carda (Tony kao treći play, Marc kao peti visoki). Dakle, definitivno nam treba još jedan swingman, a to znači da ćemo morati preskočiti IOR redoslijed.
12. ZACH RANDOLPH, IOR 90
13. STEPH CURRY, IOR 87
Zach nam ne treba, već imamo dovoljno visokih, ali, iako imamo i višak playeva, kako preskočiti Currya koji je simbol ovogodišnjeg procvata Warriorsa i koji nam kao šuter može sjajno doći u rotaciji (Kobe ionako može igrati trojku bez problema)? Možda da stvarno proširimo rostere na 15 igrača kao što neki predlažu? U ovom slučaju to zvuči super, ali što kada na red dođe Istok?
Uglavnom, nema potrebe da razbijamo glavu oko nebitnih stvari (ako koga zanima, preostala imena iznad 80 bili su redom - Ginobili, Kirilenko, Batum, Conley, Iggy i Ibaka) - i Zach i Curry jesu all-star kvaliteta i to je jedino bitno. Ono što je interesantno u cijeloj situaciji je da IOR roster Zapada izgleda gotovo identično onome stvarnome, uz jednu sitnu razliku (IOR cijeni Gasola više od Zacha za razliku od trenera) i jednu krupnu.
Naime, IOR u Davidu Leeu vidi igrača vrijednog 78 bodova, dok su ga treneri proglasili all-starom na štetu suigrača Currya. Time su pogriješili ne samo iz ove perspektive subjektivnog dojma, koja nije toliko bitna, već i iz one važnije, trenerske - sa 6 visokih na rosteru plus Durant (koji je ionako kao stvoren da igra četvorku u ovakvim promotivnim akcijama), sami sebi su otežali posao raspodjele minuta.
EAST
1. LEBRON JAMES, IOR 169
2. DWYANE WADE, IOR 116
3. CARMELO ANTHONY, IOR 109
4. PAUL GEORGE, IOR 93
5. TYSON CHANDLER, IOR 92
Ok, stanimo jer smo već pali ispod granice prvih opcija (tu se tek vidi koliko nedostaju Rose i Howard na Istoku). Ipak, dobra vijest je što imamo stvarno solidnu petorku - LBJ dobiva ulogu playa, Wade i George idu na bokove, a Melo i Chandler su par visokih. U svakom slučaju IOR radi bolji posao od fanova koji su izabrali Garnetta i Ronda. Ako nekome ideja o Jamesu na playu ne drži vodu, spomenimo samo da je Irving jedini pravi kandidat za tu rolu, ali staviti u startnu petorku all-star utakmice čovjeka čija momčad ima ima čak 20 više poraza nego pobjeda malo je bezveze.
6. CHRIS BOSH, IOR 91
7. DAVID WEST, IOR 91
8. JOAKIM NOAH, IOR 88
Zastanimo još jednom - prva tri imena na klupi su tri visoka, što znači da smo popunili i obje pozicije pod košem, ali i jedan wild card. Bosh je neupitan, kao i Noah (upitno je samo hoće li zbog problema sa stopalom moći nastupiti), a West dobiva zasluženo priznanje zbog činjenice da je srce i duša Pacersa (slično kao i Gasol u Memphisu, West je čovjek kroz koji se vrti svaki bitan napad ove momčadi).
To što mainstream ne doživljava njegove kvalitete, to nije naš problem - zasluženim izborom Westa riješili smo se brige oko Lopeza koji je kuknjavom medija zaslužio izbor kao predstavnik Netsa, iako ima puno više specijaliziranu ulogu u manjoj minutaži nego West (za što je dobrim dijelom kriva fascinacija velikog djela javnosti Hollingerovim PER-om umjesto težinom nečije uloge u momčadi).
9. KYRIE IRVING, IOR 85
10. PAUL PIERCE, IOR 82
11. JOSH SMITH, IOR 82
Evo nam i prvog (i jedinog) playa, a PP je prvi swingman s klupe (zanimljivo, jedini član udarne trojke Bostona koji nije izabran na all-star po IOR-u je jedini koji je zaslužio poziv). Smith pak ispada iz konkurencije jer visokih imamo dovoljno i nećemo trošiti preostali wild card na još jednoga (obzirom na igre koje pruža, ne bi bilo fer da postane all-star baš ove sezone kada je Istok desetkovan ozljedama, stoga neka čeka u rezervi dok ne vidimo što će biti s Noahom), dakle nedostaju nam još dva igrača za na perimetar.
12. LUOL DENG, IOR 81
13. AL HORFORD, IOR 81
14. RAJON RONDO, IOR 80
Deng svakako upada, Horford ne iz istog razloga kao i Smith, a Rondo je out zbog ozljede. Nedostaje nam još jedno ime, a već smo stigli do kraja - Rondo je zadnji igrač iznad zamišljene all-star granice. Tu ispod su Garnett i Lopez, koji nam uopće nisu zanimljivi obzirom na gomilu visokih koje već imamo u rezervi, Deron Williams je tek na 72 boda, a Jrue Holiday na 68. I ja tu odustajem od daljnjeg biranja - svaka čast potrebama, ali zar nije bolje dati pozivnicu Smithu nego igračima koji prezentiraju ovakvu razinu igre? Po toj logici i George Hill je all-star, što je već malo previše. Smith među 12 - finalna odluka (pošteno, jer je prvih 12 imena upalo na roster).
I dok se izbor na Zapadu gotovo u potpunosti poklopio s onim trenera, ovdje imamo poprilične razlike. Ako maknemo Ronda iz priče (da je zdrav vjerojatno bi dobio zadnji wild card i u našem izboru), ispada kako IOR više cijeni Westa i Noaha nego Garnetta i Lopeza, a ujedno bi radije na rosteru vidio Piercea nego Holidaya (njegov izbor podsjeća na dane kada smo na all-staru mogli gledati Jamaala Magloirea zbog potrebe da se ima čovjeka koji se službeno vodi kao petica - tako je i Holiday dobio poziv zato što je službeno play, iako su i LBJ, Wade, pa i George, u stanju kreirati bolje od njega).
Zanimljivost ovog rostera Istoka je potencijalna obrambena moć koju imaju na raspolaganju - maknete li Mela iz postave i zamijenite ga npr. Westom, Noahom ili Smithom (a tu je i Deng), dobivate prvu petorku u povijesti koja bi od all-star kamilice mogla napraviti ozbiljnu utakmicu i pokušati dobiti - obranom.
Naravno, za to im je potreban i trener. Umjesto da se vođenje momčadi povjeri najuspješnijim trenerima, mi ćemo to odraditi na prošle godine utvrđen način - izborom onih koji su najviše nadmašili realna očekivanja. Dakle, Mark Jackson je prvi izbor na Zapadu (Warriorsi su scoreom debelo iznad učinka kojega im pripisuje statistika), a dodajmo mu i Stottsa kao pomoćnika zaduženog za napad (sjajan posao sa sakatim rosterom Blazersa).
Na Istoku ne postoje ovakva dva izrazita kandidata, ali čast vođenja ove momčadi trebala bi pripasti treneru Bullsa koji drži momčad iznad vode avangardnom raspodjelom minuta. Thibodeau bi valjda pao u nesvijest da dobije ovakav roster na raspolaganje (Chandler! LeBron! Dužina na sve strane! Natjerat ćemo protivnika da puca 17% iz igre!), a i jedini je čovjek na planeti dovoljno lud da pokuša zaigrati obranu na all-staru.
THE RANKINGS – WEEK 11.
Ovotjedna tema - tko je koliko nadmašio/promašio IOR očekivanja (po postotcima uspješnosti) od nultih rankinga (koji su sadržavali finalnu projekciju prije starta sezone) do danas? I, naravno, zašto? Jasno, uz temu bit će tu i standardnih opaski vezanih uz trenutne trendove pojedine momčadi.
A, kad smo već kod trendova, pozabavimo se jednim lažnim za početak.
Prošlogodišnjim sudarom Jamesa i Duranta u Finalu počela su naklapanja o smallball revoluciji. Međutim, kada makneš Knickse i Heat, koji su jedine dvije momčadi u ligi koje su većinu minuta pod košem odigrale s igračem kojega možemo okarakterizirati kao trojku, ispada kako je ostatak lige tradicionalan kao i uvijek (povratkom Amarea i sve većim korištenjem Jamesa u staroj ulozi teško da ćemo uskoro moći i o njima govoriti kao revolucionarima). Kad uzmeš u obzir da samo još Durant ima povremene role kao četvorka (20% svojih minuta odradio je "pod košem"), dobiješ poprilično jasnu sliku zašto određene momčadi uopće mogu računati na smallball postavu - zato jer imaju na raspolaganju talente kojima to fizikalije dozvoljavaju.
James, Durant i Anthony imaju fizičke prednosti koje im, osim dominacije nad protivnicima koji igraju njihovu poziciju, omogućavaju i da trpaju protiv viših i snažnijih igrača. Praktički, bez obzira na kojoj poziciji startali, zbog savršene kombinacije svog košarkaškog i fizičkog talenta oni su uvijek jednako nezaustavljivi i predstavljaju pravu matchup noćnu moru. Dapače, igrajući protiv igrača kojima mogu parirati fizički, ali od kojih su ujedno puno brži, oni ostvaruju i bolji učinak. Durant uredno podebljava brojke kad god ga Brooks prebaci na visoko krilo, a nije slučajno ni da Anthony igra sezonu karijere baš u ulozi četvorke. Čak je i James bolji kao četvorka nego trojka, iako je to ove sezone nešto manje naglašeno obzirom da igra isključivo četvorku.
Jasno, kada pričamo o poboljšanim učincima, mislimo prije sve na ono što se može vidjeti u box-scoreu, dakle na napadačku stranu igre. Jedan veliki minus o kojem se ne priča dovoljno je ono što njihov boravak na četvorci radi obrani i skoku. Naime, prebacivanjem pod koš dominantnih bočnih igrača, koji su u svim aspektima igre bolji od konkurencije, stavljaš ih u poziciju da moraju igrati obranu i skakati protiv puno snažnijih protivnika. Također, iako napadački učinak njihovih momčadi raste (jer njihovo micanje pod koš otvara prostor dodatnom vanjskom igraču i to uglavnom šuteru), onaj obrambeni opasno pada jer sada na krilu imate igrača koji neće uvijek nadskakati i nadjačati konkurenciju (što je kod Miamia posebno bolno jer su jednog od najboljih stopera u ligi gurnuli pod koš, izgubivši tako dobrim dijelom onu lanjsku sposobnost rotiranja i pritiska na loptu).
Što dovodi do sljedećeg zaključka - sve ono što si možebitno dobio boljim izdanjem u napadu, izgubio si na drugom dijelu parketa. Taj gubitak balansa najplastičnije prikazuje loš ovogodišnji učinak u obrani Knicksa i Heata, kao i to da se Miami počeo popravljati u obrani čim su Jamesa sve više počeli koristiti na perimetru otvarajući tako minute dodatnom visokom igraču. Nešto slično će morati napraviti i Knicksi koji ni u skoku ni u obrani ne nalikuju na lanjsku momčad ( koje je dobrim dijelom igrala bolju obranu zato što je Anthony na krilu bio puno veća smetnja nego je to sada dok pokušava braniti reket).
Oklahoma ima puno manje takvih problema zato što Brooks i dalje Duranta koristi po potrebi i radi promjene ritma, a ne stalno. Kad bi Knicksi i Heat pokušali nešto slično s Jamesom i Anthonyem, zasigurno bi popravili svoje obrane. Naravno, obzirom da su uvjerljivo na vrhu Istoka zbog sjajnih napada, takvi potezi vjerojatno im nisu na vrhu liste prioriteta, ali radi se o detaljima na koja svakako vrijedi obratiti pozornost. Da bi nešto dobio, moraš nešto i dati, a poznavajući vrijednost skoka i obrane u playoff košarci, pitanje je ne riskiraju li malo previše ovakvom podjelom resursa.
Uglavnom, ako vam je za revoluciju potreban superstar, onda to nije revolucija - revolucija bi bila da netko stvarno igra s četiri vanjska igrača, a ne trojicom i jednim hibridom koji se rađa jednom u generaciji. Tako da smallball Dona Nelsona i dalje ostaje iznimka, nikako pravilo.
I dok se mi bavimo pitanja poput toga izumiru li centri (ne, ne izumiru, samo evoluiraju u puno pokretnije obrambene igrače, po mogućnosti sposobne igrati licem košu u napadu), jedina prava revolucija koju imamo prilike gledati je ova šuterska, odnosno tricaška. Iz godine u godinu NBA se sve više okreće šutu za tri, a i ove godine uspjesi Knicksa i Rocketsa, pa i Heata i Spursa, jasno pokazuju važnost ovog šuta. Uostalom, već je dolazak Dallasa do naslova jasno pokazao da momčad može biti bolja u trici nego u skoku ili zaštiti reketa i otići do kraja. Dokazavši da je moguće otići do kraja s vanjskim šutom kao osnovom igre, Mavsi su srušili sve predrasude i otvorili vrata danima u kojima će biti nemoguće složiti petorku bez minimalno tri šutera, bez obzira na pozicije.
Već godinama pak gledamo kako trica polako osvaja ligu. Iako Larrya Birda smatramo mitskim bićem koje nije moglo promašiti tricu, činjenica je da čovjek u karijeri nije uzimao niti tricu u prosjeku po utakmici. Jednostavno, trica je bila oružje slabijih, nešto što su momčadi bez rasnog talenta pod košem koristile kako bi, u slučaju da imaju večer, možda iznenadile protivnike. Rocketsi su prvi NBA šampion koji je tricu učinio bitnom (puno prije Stana Van Gundya čovjek zvan Rudy T. okružio je svog briljantnog centra šuterima kako bi osvojio naslov s rosterom sastavljenom od jednog all-stara i 4 igrača zadatka).
Pop je napravio sljedeću veliku stvar, definiravši ulogu 3&D igrača, stavljajući rasnog stopera Brucea Bowena u kut kao specijaliziranog realizatora nečega što danas znamo kao najbolji šut u košarci (trica iz kuta je u biti duga dvica koja donosi poen više). Mike D'Antoni je u Phoenixu udario temelje igri koju danas znamo, okruživši klasični 1-5 pick & roll s tri šutera kako bi dodatno raširio reket, ali i omogućio što više povratnih opcija ako plan A ne upali.
Imati limitiranog specijalca u napadu danas više nije nikakav minus, dapače, u današnjim napadima stacionirani 3&D igrač ima jednaku važnost kao rasni kreator. Filozofija da superzvijezda mora uzeti sve šuteve više ne postoji, sve je više zamjenjuje nastojanje da se ispaljuju što bolji šutevi bez obzira tko ih uzimao, a idealni primjeri za to su Spursi (s dva 3&D igrača na boku) i Heat (koji ima trenutno dva najbolja šutera iz kuta u Battieru i Allenu - obojica zabijaju preko 50% iz tih situacija). Nije čudo da se ujedno radi i o momčadima koje su zadnjih par sezona ostvarile najveći broj pobjeda.
Knicksi i Rocketsi potežu od svuda i odvode stvar u novom smjeru, gradeći od trice osnovu, a ne tek dio konstrukcije napada, što dobrim dijelom objašnjava njihove sjajne ulaske u sezonu – zamijenimo li pola njihovih šuteva za tri dugim dvicama uz isti postotak, dobijemo napad koji zabija 5-6 poena manje po utakmici, a to bi, s ovakvom obranom kakvu trenutno igraju, značilo barem 3-4 utakmice minusa u odnosu na trenutni score. Možda ovakva potrošnja zbog nedostatka ostalih napadačkih opcija nije u stanju natjerati nas da zaboravimo onu klasičnu "tko živi od skok-šuta, umire od skok-šuta", ali nas itekako može natjerati da se pitamo nije li vrijeme da složimo neku novu parolu, nešto tipa "tko ne šutira tricu, taj više nema šanse imati kvalitetan napad".
Da se većini old school NBA fanatika prije 10 godine reklo kako će liga kroz desetljeće po filozofiji igre više nalikovati Euroligi ili NCAA nego staroj NBA u kojoj se svaki postavljeni napad vrtio kroz post, vjerojatno bi vas poslali u neku stvar. Danas je pak jasno da je igra kroz post postala tek dodatak, dok su prave stvari slash & kick prema otvorenom šuteru (iz čega proizlazi povećana vrijednost playmakera na jedinici, kao i lakoća kojom se na tržištu može pronaći solidnog beka koji zna napadati s loptom - više ne morate imati izuzetne fizikalije za igrati iznad prosjeka ovu poziciju jer vas nitko ne može gurati i držati rukama na perimetru, sada je važnije imati brzinu nego centimetre i mišiće ako ste bek visok 190 cm ili manje).
Centri će uvijek biti potrebni, a kao što vidimo iz primjera ovih 27 momčadi koje nemaju Jamesa, Anthonya i Duranta, dva visoka su bili i ostali nužnost. Međutim, u novom svijetu u kojem dominira šut, njihova uloga bit će isključivo vezana skok i obranu (koja je konačno dobila važnost koju zaslužuje i iz dana u dan postaje sve važnija u razgovorima o košarci). Momčadi bez kreatora u postu moći će konkurirati dok imaju obranu, a posebice će biti opasne ako imaju visokoga koji se u stanju izvući iz reketa i potegnuti tricu.
Čekali smo smallball, dočekali smo stretchball. Dani kada će sve NBA momčadi uzimati između 25 i 35 šuteva za tri su pred nama. Dobro došli u budućnost.
1. CLIPPERS (5630)
OČEKIVANO – 61%
TRENUTNO – 78%
Clippersi su na putu da, ostani li u ovom ritmu, dođu do 64 pobjede. U odnosu na lani, pa i u odnosu na našu projekciju, to bi bio napredak od 20%. Tako nešto moguće je objasniti samo transformacijom iz playoff momčadi u izazivača. Projekcije su nadmašili Jordan, Crawford, Bledsoe, Barnes, ma praktički svi igrači koji se ne zovu Griffin i Paul. Taj dvojac je pak ostao na svojim brojkama, nešto lošijim nego lani zbog manje minutaže, ali zar vam to što su svi oko njih odjednom puno bolji ne govori dovoljno? Postoji li važnije obilježje velikih igrača od toga da sve oko sebe čine boljima?
2. SPURS (5455)
OČEKIVANO – 66%
TRENUTNO – 74%%
Ti veteranima pripišeš regresiju, a onda Timmy odigra kao all-star starter i zadrži ih na standardnom učinku prethodne dvije sezone, točnije od kada je Pop uveo pick & roll kao osnovu napada, a flex stavio u stranu.
3. THUNDER (5150)
OČEKIVANO – 63%
TRENUTNO – 80%
Harden ih je trebao koštati pada od 3%, a čak ni s Hardenom sistem nije cijenio njihovu slabu rotaciju. Malo sutra - bez Hardena i bez rotacije trenutno su na putu da ostvare 8 pobjeda više nego što su ih ostvarili po lanjskom ritmu koji ih je doveo do Finala (u punoj sezoni njihovih lanjskih 47 pobjeda iznosili bi 58). Na ruku im svakako ide što su imali najlakši raspored od svih momčadi na Zapadu do sada, s gomilom domaćih utakmica i gomilom susreta s kramom Istoka, ali nisu puno teže prošli ni Clippersi.
Tako da sav napredak možemo pripisati razvoju momčadi. Ili bi, obzirom da su već bili legitimni izazivač, možda bolje bilo reći razvoju njihove mlade jezgre, posebice Duranta koji je po prvi put u karijeri po svim relevantnim brojkama iznad Jamesa. James je još uvijek bolji košarkaš, ali eventualna MVP titula dodijeljena Durantu neće biti rezultat nikakvog zasićenja javnosti Jamesom (iako će i taj faktor svakako odigrati ulogu), već potpuno zaslužena i logička odluka obzirom na ono što su pokazali tijekom sezone 12/13.
4. HEAT (5130)
OČEKIVANO – 74%
TRENUTNO – 68%
Poigravanje s identitetom i loše partije sporednih, ali bitnih pojedinaca, isključivi su krivac za nešto slabiju prezentaciju, a ovakvo minimalno odstupanje od projekcije usprkos svemu o čemu pričamo od starta sezone (nedostatak visokih i rotacije uopće, nedovoljno dobra obrana), samo potvrđuje da je Heat bio i ostao veliki klub, ali nikada nije bio momčad veća od života - teoretski je nemoguće doći do 70 pobjeda s ovakvim rosterom u ovakvom kontekstu (pri tome mislim i na raspored, ali i na broj utakmica koji definitivno mora uzeti svoj danak u zdravlju).
Zanimljivo je istaknuti da su pali ispod Bostona po mizernoj količini skokova u napadu. Bostona je pak zadnje tri godine najgora momčad u povijesti NBA po učinku u ofenzivnom skoku. Izvucite iz toga sami zaključke (natuknica – imaju veze s niskim postavama spomenutim na početku posta). Također, Boston barem ima obrambeni skok na koji se može osloniti, a Heat je pao u donju trećinu lige čak i u toj kategoriji. U čemu je problem?
Osim u nedostatku visine i raspodjeli minuta koja još uvijek preferira niže postave, najveći problem je sistemski – kako bi popravili branjenje šuta, Heatovci udvajaju sve u reketu i agresivno preuzimaju šutere. Time podsjećaju na lanjsku momčad u tom segmentu obrane, ali su pri tome ostali bez skoka jer stalnim rotiranjem često ostavljaju jednog protivničkog visokog bez pratnje, što ovaj koristi za skupljanje lopti. Momčadi s dva skakača u petorci tako uvijek imaju ogromnu prednost, a da ne govorimo kako se najveći broj tih dodatnih napada osvaja protiv drugih postava Heata koje sada imaju još manje tijela na raspolaganju od kada je Haslem dio startne petorke.
Dodaj svemu ovome i rošadu koja se dogodi kada je James pod košem i kada iz situacije u kojoj imaju najbolje skakače na pozicijama 2 i 3 postaju obična momčad i sve postaje jasno (James je fantastična skakač za trojku, ali tek prosječan za četvorku, Wade je sjajan za dvojku, ali nešto sasvim normalno za trojku, a to je ono što mora igrati da bi otvorio mjesto za Allenovu tricu u završnicama). Naravno, sve se ovo da riješiti potpisom jednog jedinog solidnog skakača.
Usprkos svemu, Heat i dalje ostaje jedina momčad s Istoka koja ima pozitivan omjer s playoff bratijom Zapada, usprkos tome što su, uz Sixerse i Celticse, imali uvjerljivo najteži raspored na Istoku s puno teških gostovanja. To dovoljno govori o tome da su klasa za sebe u konferenciji.
5. NUGGETS (4660)
OČEKIVANO – 60%
TRENUTNO – 57%
Njih je sistem skinuo u potpunosti, iako nije isključeno da će do kraja nadmašiti projekciju – upravo su u nizu u kojem od 13 utakmica 11 igraju doma i to protiv ne baš sjajne konkurencije.
6. GRIZZLIES (4565)
OČEKIVANO – 56%
TRENUTNO – 66%
Gadan raspored ih prati cijelu sezonu, tako da nije čudno da im se dogodio i ovaj niz od tri užasna poraza zaustavljen laganom pobjedom (nakon čega bi trebao slijediti novi niz poraza jer ih čeka gadan kraj mjeseca). Jednostavno, sve se poklopilo - umor, napadački problemi, ozljede, glasine, teški protivnici. Nije to razlog za paniku, kao što ni sjajan ulazak u sezonu nije bio razlog za euforiju. Kao i uvijek - it's just Grizzlies being Grizzlies.
7. WARRIORS (4485)
OČEKIVANO – 49%
TRENUTNO – 61%
Nedostatak Boguta (nismo očekivali da će propustiti ovoliko utakmica) anulira sjajna Curryeva forma (nedavna ozljeda zgloba odvojila ga je od parketa tek prvi put ove sezone), tako da se ovaj dodatni napredak ne može bazirati samo na zdravlju. Čak se ne radi ni o nekim izrazitim primjerima igrača koji su nadmašili projekcije. Ne, ovdje je u pitanju isključivo skup neopipljivih stvari poput kemije, identiteta i pristupa. Banalno rečeno, dok je Miami primjer momčadi koja mijenja brzine i razinu pristupa ovisno o protivniku, Warriorsi su skupno bili toliko željni dokazivanja da su svaku večer igrali kao da im je zadnja, dok je njihova zona bila relativna novost skautima diljem lige.
5 brutalnih poraza u zadnjih 6 utakmica pak samo su pokazali da su još daleko od toga da se priključe imenima iznad, a pravi posao čeka ih u drugom dijelu sezone - sada slijede muke uzrokovane potrošnjom energije (veteranske momčadi puno lakše tempiraju formu za drugi dio sezone od ovih u nastajanju), neizbježnim ozljedama, kao i time što su sada svi spremni za njihovu obranu. Na muci se poznaju junaci, pa da vidimo od kakvog su štofa ovi naši junaci dosadašnjeg dijela sezone.
8. LAKERS (4350)
OČEKIVANO – 67%
TRENUTNO – 44%
Sjećate se dana kada smo pričali kako bi mogli biti najveća prijetnja Heatu ako im se sve posloži kako treba? E, pa ne samo da im se ništa nije posložilo kako bi se pretvorili u izazivača, već su ih ozljede izbacile čak i iz trke za playoff (nakon 5 poraza za redom, sada im treba 30 pobjeda u zadnjih 45 utakmica da bi ušli u playoff i to ako kontekst bude idealan).
Ako ih nešto može veseliti u ovoj situaciji, onda je to podatak da je Mike (no-D)Antoni počeo trenirati. Ideja o Kobeu u većoj obrambenoj ulozi zanimljiva je, odradio je sjajan posao protiv Irvinga i Jenningsa. Neće to od njih napraviti prvake (za to im ipak treba Dwight u 100% formi i nešto nalik na rotaciju), ali će im pomoći u lovu na playoff jer, kakav god danas bio, Kobe je i dalje bolji u branjenju ulaska u reket od Nasha, ali i od Artesta (koji više nema brzinu za trčati za brzim bekovima po perimetru).
Još bolji potez bio mu je aktiviranje Earla Clarka. Energični tweener iz škole Ricka Pitina (prenizak za četvorku, preslab šuter za trojku, ali mlad i rastrčan), dao im je živo tijelo baš u trenutku kada im to postalo nužno potrebno zbog ozljede Hilla. To što su ostali bez trećeg visokog pak povlači potrebu za drugačijim rotacijama – D'Antoni više nema razloga za igrati zajedno s Dwightom i Gasolom više od 20 minuta, jer onih desetak minuta kada je Dwight na klupi petica mora biti isključivo Gasol (više nema vremena za zajebanciju tipa Robert Sacre kao back-up centar jer Robert Sacre nema pokretljivost za igrati obranu ni u ex-Yu ligi).
I Kobe kao čuvar najbržih protivničkih igrača i Clark kao starter pak nisu potezi koji mogu trajati cijelu sezonu. Ovim su si Lakersi kupili tek nekoliko tjedana dok ne pronađu kupca za Gasola - obzirom na razvoj situacije, pretvoriti Paua u tri-četiri solidna igrača nameće se kao jedini logičan potez. Jer, ovdje više ne pričamo o naslovu, već o tome hoće li dogodine opet prolaziti kroz isto.
Kako nemaju prostora na salary capu za pojačati se, a već su i ostali bez gomile opcija koje ostaju na raspolaganju momčadima koje ne plaćaju porez na luksuz, smanjivanje troškova danas jednako je boljoj momčadi sutra. Praktički, potpiše li Dwight novi ugovor, ostatak rostera opet će moći popuniti samo veteranima na minimalcu, a do sada već imaju dovoljno dokaza da tako ne ide. Žrtvovanje Gasola za rotaciju nužno je, bilo danas, bilo na ljeto. Kako ionako trenutno nisu izazivači, čemu čekati?
(Biseru, možda da Gasol proigra, pa onda netko možda i da ponudu, jer ovo što je do sada pokazao ne bi natjeralo ni Wizardse da ga dovedu).
9. KNICKS (4240)
OČEKIVANO – 57%
TRENUTNO – 66%
Bolji su napadački nego je sistem uzeo u obzir, ali i lošiji obrambeno, tako da su stvari tu negdje u balansu, trenutno iznad očekivanja zbog fantastičnog šuterskog ulaska u sezonu tijekom kojega su se nakrcali pobjedama, ali i zbog općenito slabijeg Istoka nego smo prognozirali.
10. CELTICS (4055)
OČEKIVANO – 61%
TRENUTNO – 51%
Celticsi samo ostaju vjerni svojoj tradiciji toplo-hladnih igara, a trenutno je dobrim dijelom problem Bassova jadna igra i vrijeme koje je trebalo prinovama da se uklope. Povratak Bradleya nije slučajno rezultirao najboljim igrama sezone - iako je Avery daleko od obrambene forme koju je pokazivao lani, njegovo instaliranje u petorku jednostavno je posložilo rotacije u vanjskoj liniji koja konačno igra kako smo očekivali. Sad još da se isto dogodi i pod košem i eto ih tamo gdje smo i očekivali.
11. ROCKETS (3900)
OČEKIVANO – 39%
TRENUTNO – 51%
Pridodali smo im Hardena i digli ih s 35 na 39%, ali Brada je očito puno veći dobitak – prisustvo takvog playmakera podiže razinu igre svima oko njega i tu treba tražiti glavne razloga uspješnosti, kao i u originalnom stilu igre na koji se u žrvnju NBA sezone bilo teško pripremiti (uđu li pak u playoff, očekujte da će bilo koja ozbiljna momčad pomesti Rocketse s nekoliko dana pripreme na njihov "run and gun and no D" stil igre).
Uostalom, niz od 6 poraza jasno govori koliko su ovisni o Hardenu (doduše, imali su i nezgodan raspored s 5 teških gostovanja od čega su 3 bila u 4 dana) – danas svi znaju da se treba isključivo fokusirati na njega (doslovno je udvajan u svakoj pick & roll situaciji, visoki igrači uopće se ne rotiraju nazad nakon izlaska već ostaju na Hardenu i zatvaraju ga zajedno s njegovim čuvarom), što Rocketse još više osuđuje na šut za tri i tranziciju.
Zbog ovakvih stvari NBA je zakon – Rocketsi su udarili ligu, liga im je uzvratila, sada je opet red na njih da zadaju novi udarac. Hoće li to napraviti promjenama u stilu igre (početi koristiti Hardena više kao off the ball opciju i vrtiti igru više kroz Lina i Parsonsa, dakle hoće li dodati malo mesa svom jednostavnom napadu) ili dovođenjem druge opcije koja može skinuti teret s Hardena (a izbora će biti), vidjet ćemo.
12. NETS (3865)
OČEKIVANO – 55%
TRENUTNO – 60%
U svim godinama praćenja lige, malo tko mi je ostavio slabiji utisak u ulozi glavnog trenera od PJ Carlesima. Ne govorim tu o njegovoj stručnosti, već prije svega o karakteru koji nikako nije liderski. Njegovim dolaskom Netsi gube i onu zadnju nadu da će moći sklepati solidnu obranu na čemu je Johnson svakako radio i zbog čega je i usporio igru. Najluđe od svega, Carlesimo je nije ubrzao, samo je dao veće slobode u napadu Williamsu, iako je napad i do sada bio sasvim solidan.
I bit će još solidniji kako kroz sezonu glavni igrači budu hvatali formu i kada se potpuno uigraju (ne zaboravimo da su okupljeni tek ovog ljeta). To da su Netsi odjednom bolji bez Averya Johnsona čisti je mit koji je kao i svi izgrađen oko laži. Da, Netsi su nanizali pobjede, ali protiv kakve konkurencije? Zar mislite da je Johnson slučajno dobio otkaz točno pred još jedan niz laganih utakmica? King nije genijalac, ali nije ni glup. Uglavnom, u Brookylnu nema ništa novoga, koliko god to pokušali upakirati gazdi Prokhorovu. Koji će po prvi put u životu morati prihvatiti da postoje neki aspekti života u kojima neće isplivati na vrh na silu.
13. HAWKS (3845)
OČEKIVANO – 60%
TRENUTNO – 56%
Ne otkriju li uskoro kako doći na liniju slobodnih, trenutno pogođen postotak pobjeda bi se vrlo brzo mogao pretvoriti u promašaj. Plus, nitko ne zna u kakvom će sastavu završiti sezonu i to je dodatni x-faktor - hoće li to biti s ili bez Smitha na rosteru. Njegova nedavna suspenzija nakon kriminalnog poraza od Bullsa jasno govori kako odnosi nisu sjajni, a to znači da Ferry ima hrpu opcija. Poželi li ostati u borbi za vrh Istoka, uvijek može Smitha pretvoriti u Dudleya i Gortata (ostali bi bez dijela salary capa, ali i dalje bi imali dovoljnu fleksibilnost za dodatna pojačanja tijekom ljeta, doduše ne više all-star predznaka). Mislim, Sunsi bi jedva dočekali ovakav potez, zar ne?
Poželi li pak zadržati fleksibilnost, poneki pick i mladi igrač uz ugovor ili dva u zadnjoj godini, bit će sasvim dovoljni. Tu se kao logični partner uvijek javlja Houston koji vreba u potrazi za yinom Hardenovom yangu - njihov paket oko picka, Terrencea Jonesa ili Marcua Morrisa, Carlosa Delfina (taman 3&D igrač koji može uskočiti na bok, što je najvažnije - skromno plaćen) i ugovora Colea Aldricha, bio bi više nego dovoljan.
14. BULLS (3840)
OČEKIVANO – 54%
TRENUTNO – 61%
Iako mi nikada neće biti jasno zašto Thibodeau koristi Gibsona manje nego lani kad je imao na raspolaganju i Asika, činjenica je da su kroz sezonu Bullsi dobili pristojnu rotaciju kojoj samo nedostaje startni play. Nije ovo bench mob, uostalom neće ni Rose biti Rose kad se vrati, ali barem je solidna klupa, što je i glavni razlog zašto su Bullsi u ovih drugih 20 utakmica zaigrali nešto bolje.
15. BUCKS (3765)
OČEKIVANO – 48%
TRENUTNO – 53%
Rezultatski su tamo gdje smo ih vidjeli, iako s određenim stilskim razlikama (možda smo očekivali bolji napad i lošiju obranu, ali ni obrnuta prezentacija nije na odmet kad je mogući povratak u playoff u pitanju).
16. PACERS (3745)
OČEKIVANO – 57%
TRENUTNO – 61%
Vraća se Granger, ali stiže i nešto teži raspored, tako da bi ostajanje u ovim okvirima trebalo očekivati i ubuduće.
Samo, ako su Pacersi na svojih očekivanih 60% učinka, zašto su ovako nisko? Već prožvakana tema, ali nije zgorega još jednom napomenuti da omjer pobjeda i poraza, posebice u ovom djelu sezone, ovisi podjednako o protivnicima kao i o vašoj igri. Pacersi su uvjerljivo najbolja obrana lige, kao što su uvjerljivo i drugi najgori napad (pitanje je dana kada će ih Wizardsi preskočiti jer povratkom Walla igraju duplo bolje).
Također, Pacersi su do sada imali najlakši raspored u cijeloj ligi. Od 41 utakmice koliko su odigrali, čak 20 ih je bilo protiv momčadi koje su ispod 50% učinka, što znači da su nizali ne samo utakmice protiv Wizardsa, Cavsa, Bobcatsa i sličnih susjeda s Istoka, već su do sada odigrali po dva puta s kramom Zapada, Kingsima i Hornetsima. Dodaj i jednu pobjedu protiv Sunsa i to vam je već 5 laganih pobjeda. Zamijenite sad dio tih utakmica s protivnicima koji se bore za playoff i dobijete Pacerse puno bliže 50% nego 60%.
17. MAVS (3640)
OČEKIVANO – 52%
TRENUTNO – 42%
Dirk je zbog ozljede izbivao nešto duže nego smo očekivali, ali problem je jednostavno slabije izdanje Mavsa, posebice veterana poput Mariona, Branda i Kamana, a zatim i mladih snaga poput Wrighta, Collisona i Beauboisa, koji nikako da nađu zajednički jezik s Carlisleom. Međutim, sezona je još duga – Dirk iz utakmice u utakmicu igra sve bolje, s njim raste i Dallas i nije isključeno da se opet uključe u borbu za playoff, pogotovo nastave li progresijom koja ih je od prošlog do ovog tjedna digla za 6 pozicija. S Dirkom su sve stvari legle - Carlisle ima dobro posložen sistem, ali nedostajao mu je njegov glavni dio. Uostalom, dovoljno je vidjeti kako su Marion i Brand odmah proigrali ili kako se Mayo probudio iz kome u koju je upao u trenutku kada su ga protivnici počeli udvajati svaki put kad bi dobio loptu.
18. JAZZ (3635)
OČEKIVANO – 51%
TRENUTNO – 53%
Bit će zanimljivo vidjeti što će se dogoditi nakon trade deadlinea – ne zaboravite da je ovaj rezultat prognoziran obzirom na Millsapa i Jeffersona tijekom cijele sezone. Dođe li do značajnih promjena, sve je moguće - i da krenu put gore, ali i prema dolje.
19. MAGIC (3340)
OČEKIVANO – 32%
TRENUTNO – 36%
Vaughn je uspio skoro pola sezone održavati Magic iznad očekivanja. Što god da se dogodi u daljnjem tijeku godine, GM Magica barem može biti miran što se tiče trenera - tu je pogodio.
20. RAPTORS (3320)
OČEKIVANO – 46%
TRENUTNO – 35%
Na putu su da ispune očekivanja nakon lošeg starta uzrokovanog gadnim rasporedom, ali i problemima s ozljedama (Lowry, Fields). Bargnanievu ozljedu ne spominjem kao problem jer se u principu radi o blagoslovu - zaigrali su kao ozbiljna momčad tek zamijenivši ga Davisom i Johnsonom.
21. WOLVES (3255)
OČEKIVANO – 50%
TRENUTNO – 44%
Raspad sistema izazvan je ozljedama, u to nema sumnje – bez Lovea i Rubia u punom pogonu, Wolvesi jednostavno nisu kvalitetna napadačka momčad. Međutim, ono što dodatno situaciju čini nepopravljivom je i raspad obrane do kojega je došlo dijelom zbog sve težeg rasporeda (u ranijim postovima smo isticali kako je lagani ulazak u sezonu jedan od važnijih razloga zašto Wolvesi odjednom igraju obranu), a dijelom i zbog toga što Wolvesi gube nadu i energiju.
Mislim, čak je i Rick Adelman već duže vrijeme udaljen od momčadi zbog ozbiljne bolesti supruge, a to znači da momčad nema čovjeka koji može ukazati na rješenja baš u trenucima kada je to najpotrebnije. Da li im karma vraća za sve ludosti koje je Kahn činio, nemam pojma, ali ako ćemo pričati koji je glavni razlog zašto će Minnesota opet u lutriju, onda je to definitivno nedostatak sreće.
22. PISTONS (3245)
OČEKIVANO – 39%
TRENUTNO – 36%
Gledajući pobjede, korake kojima grabe naprijed možemo opisati sićušnima. Ali, gledajući napredak Knighta, energiju Drummonda i talente koje s vremena na vrijeme pokaže Monroe, put do relevantnosti čini se puno bližim.
23. SIXERS (3230)
OČEKIVANO – 50%
TRENUTNO – 43%
Bynum je već trebao biti dio rotacije - da ga imaju na raspolaganju od početka mjeseca, sada bi bili puno bliže ispunjenim očekivanjima. I da, zanemarite priče o Holidayu kao all-staru - istina je da na Istoku nema velikog izbora među bekovima, ali Holiday je isti igrač kao uvijek, samo što troši puno više lopti. Mislim, nije da u povijesti all-stara upravo takvi nisu nagrađivani, ali zar nismo na startu posta istakli važnost efikasnosti u pobjeđivanju? Zar ne bi tom logikom trebalo nagraditi efikasnost i prilikom all-star izbora, ako je ona već taj faktor koji čini razliku između pozitivnog i negativnog scorea?
24. BLAZERS (3005)
OČEKIVANO – 39%
TRENUTNO – 51%
Da mogu nadmašiti skromna očekivanja ako Lillard odigra do kraja sezone na ovakvoj razini to je jasno (a i ako se nitko ne ozljedi), ali prvenstveno je razlog za ovoliku razliku između očekivanja i stvarnosti drugi najlakši raspored kojega je imala jedna momčad Zapada (Thunder je broj jedan). Što, logički, znači da ih čeka puno teži drugi dio sezone, a to sve skupa znači da bi se na kraju trebali naći 5 do 10% udaljeni od projekcije.
25. HORNETS (2940)
OČEKIVANO – 40%
TRENUTNO – 33%
Tu su isključivo zbog ozljeda, iako ih ni raspored nije mazio (najteži u ligi u prvom dijelu sezone). Davisovi problemi s ozljedama plus Gordonova produžena rehabilitacija srušili su projekciju, ali, kako je pokazao niz pobjeda odmah nakon Gordonova povratka (koji zbog Riversovih katastrofalnih partija sada izgleda kao spasitelj), na putu su da je opravdaju do kraja sezone.
26. SUNS (2590)
OČEKIVANO – 37%
TRENUTNO – 32%
Na veliko iznenađenje Clyda Drexlera, Sunsi se ipak ne bore za playoff. Prognoza ih je ocijenila kao jednu od 5 najgorih momčadi u ligi i za sada je na tragu, s tim da bi mogla i ozbiljnije promašiti krenu li u rasprodaju i upadnu u serije poraza.
Obzirom da su Sarver i društvo još tijekom ljeta razmatrali mogućnost da smjene Gentrya, njegov odlazak nije nikakvo iznenađenje. U ovakvoj sezoni loše vođene momčadi obično čuvaju u rukavu upravo ovaj potez otpuštanja trenera kako bi ostavili dojam da nešto rade. Tako da se uopće ne treba zavaravati da su ovim potezom Sunsi okrenuli novu stranicu ili da imaju plan - ovo je tek mazanje očiju fanovima, istim onima kojima su obećavali konkurentnu momčad nakon što su potrošili novac na Dragića, Scolu i Beasleya. Postoji li neki veći plan iza svega ovoga, znat ćemo tek kada prođe trade deadline. Ipak, obzirom da Gortat umjesto na treningu sate provodi u uredu GM-a, izgleda da je samo pitanje dana kada će pasti prvi trade.
27. WIZARDS (2540)
OČEKIVANO – 37%
TRENUTNO – 22%
Istina, Wallov oporavak trajao je nešto duže i Nene je propustio više utakmica nego se itko nadao, ali za ovakav raskorak nema razumnog opravdanja osim činjenice da su Wizardsi jedan od najgorih napada u povijesti NBA. Koji je od dolaska Walla odjednom oživio - sa svojim playmakerom u pogonu, pa makar i s klupe, Wizardsi odjednom dolaze do lakših šuteva, što se vidi po postotcima. Ipak, nije pošteno sav napredak pokazan u ovom zadnjem nizu utakmica pripisati Wallu - vatreno krštenje je prošlo, a to znači da je Beal spreman preuzeti na sebe dio tereta (u prvim tjednima 2013.-e tricu gađa 60% i konačno pokazuje zbog čega smo ga smatrali jednim od najboljih šutera generacije).
28. KINGS (2475)
OČEKIVANO – 38%
TRENUTNO – 38%
Najgore od svega, dojam je da mogu i puno bolje od ovog skromnog napretka u odnosu na lani, ali kontekst ih ubija. I tu ne mislim samo na vlasnike, već i na čudne odluke Keitha Smarta koji ni nakon pola sezone još nema složenu rotaciju.
29. CAVS (2030)
OČEKIVANO – 38%
TRENUTNO – 24%
Ozljeda Irvinga bacila ih je u rupu, a ona Varejaoa samo dodatno pokopala. Obzirom na jadno stanje ostatka rostera trebale su im vrhunske partije obojice, ali očito nije bilo suđeno - tek što je Irving počeo igrati kako zna i dizati formu na višu razinu, otpao je Andy, a Irvingov napredak se tako ne može iskazati i rezultatima (ovo je valjda prvi put u povijesti da mi neće biti krivo ako all-star bude netko iz najgore momčadi lige).
30. CATS (1675)
OČEKIVANO – 23%
TRENUTNO – 26%
Dođe li do 20 pobjeda s ovim rosterom (19 je prognozirano), a ne putu je da to ostvari, Mike Dunlap zaslužuje otvoriti šampanjac. Ili barem bocu vina za dobro obavljen posao. U biti, kad pogledaš tu rotaciju pod košem, možda mu je najbolje da nakon svega otvori bocu rakije.
RANKING THE PLAYERS, PART ONE (1-11)
U prvom postu na redu su alfa mužjaci, s tim da i njih moramo podijeliti na dvije skupine. U prvu spadaju franšizni igrači, vanserijski talenti koji su u stanju tijekom 3-4 sezone napraviti dovoljno za uvrštenje u košarkaški Hall Of Fame (drugim riječima, u nekoliko sezona u stanju su napraviti ono za što prosječnom smrtniku koji za život zarađuje igrajući NBA košarku treba cijela karijera). Iako se i među drugom skupinom, koju sam okarakterizirao kao legitimne prve opcije, krije par legendi i nekoliko mladih asova na najboljem putu da to postanu, razlika između njih postoji. I to bitna, a objasnio bi je na sljedeći način - franšizni igrač je onaj koji je u stanju razbiti formulu 3 opcije + 2 igrača zadatka + 3 solidna igrača na klupi i odvesti svoju momčad u playoff sam samcat, uz pratnju 4 igrača zadatka. Obzirom da NBA broji 30 momčadi od čega njih čak 16 ide u playoff, ovu tvrdnju treba čitati i na sljedeći način - franšizni talent je onaj tko sam samcat, uz pratnju tek 4 igrača zadatka, može momčad učiniti iznad-prosječnom.
Prva opcija ipak ne posjeduje takav all-round talent da začepi većinu rupa momčadi i u tome leži glavna razlika. IOR bodovi u ovom slučaju sami pričaju cijelu priču - jedinih 5 imena koja zaslužuju naziv franšiznih igrača ne samo da su probila granicu od 120 bodova, već su skočila preko 130, stvarajući tako 20 bodova razlike do prvog igrača u kategoriji ispod. Što je praktički razlika cijele jedne dodatne kategorije. Naravno, teoriju možemo produbiti i na sljedeći način.
Računao sam prosječni iznos skupnog IOR talenta (top 8 rotacija) za svaku playoff momčad u zadnjih 3 sezone kako bi došao do sljedećeg podatka - za biti playoff momčad, treba vam razina talenta koja donosi minimalno 368 bodova. 368 dijeljeno s 8 jednako je 46, a to znači da nekako morate imati rotaciju od 8 igrača koja će u prosjeku imati kvalitetu igrača zadatka startne vrijednosti. Naravno da u takvom slučaju igrač vrijedan 120 bodova sam po sebi bitno pomaže da se ostvare vrhunski rezultati te olakšava posao slaganja momčadi. Umjesto da ste prisiljeni pronaći još skupih dijelova koji bi vas digli iznad prosjeka, možete kombinirati s nižim vrijednostima.
Okružimo li franšiznog igrača s 4 prosječna igrača zadatka (50 bodova), već smo došli do 320 IOR bodova, a to znači da nam je dovoljan tek još jedan prosječan igrač rotacije (30 bodova) i dva dodavača ručnika (ukupno 20 bodova) kako bi imali playoff momčad. Naravno, ovakvo banaliziranje stvari je čista teorija, za uspjeh u praksi ipak treba ispuniti jedan preduvjet koji često zovemo kemija, iako bi i riječ kompatibilnost bila sasvim dobra. Naime, ako imate Jamesa kao franšizni talent, onda ga nema smisla okružiti s još 4 swingmana vrijedna 50 bodova, centrom vrijednim 30 bodova i playmakerom od 10 bodova. Takva kombinacija vam, čak ni u Jamesovom slučaju, ne garantira apsolutno ništa. Međutim, ako poštujete samo to osnovno pravilo kompatibilnosti i okružite Jamesa s jedinicom, dvojkom i dva visoka vrijedna 50 bodova, imate sigurnu playoff momčad.
Ok, to je teorija, a kako bi bilo prikazati nekakav primjer u praksi? Pročešljao sam sezone svih 5 naših franšiznih igrača i došao do sljedećih zaključaka. Prvo, u pitanju su top 5 pickovi. Svi osim jednoga propustili su plasman u playoff tijekom prve dvije sezone (a taj, Wade, imao je sreće upasti u solidnu momčad, plus je bio nešto stariji od 20 godina - vrhunski talenti u ligu ulaze puno, puno mlađi). Dakle, dvije godine u ligi su minimum čak i za najveći talent da dosegne razinu alfa mužjaka. Ne treba zaboraviti ni kako je razlog zbog kojeg su uopće došli u dotične momčadi to što su ove bile toliko loše da su imale pravo na rane pickove, dakle treba im vremena da oko njega poslože barem grupicu solidnih suigrača.
Naših 5 franšiznih igrača tako je od 38 mogućih playoff nastupa obzirom na godinu ulaska u ligu, propustilo tek njih 10. Od tih 10, 8 otpada na prve dvije sezone (nazovim to stasavanjem), a preostale dvije na činjenicu da su dotični zbog ozljede propustili pola sezone ili više (CP3 je sredio meniskus lijevog koljena 2009. a Wade je propustio pola 2008. zbog ozljede ramena). Zaključak je dakle jednostavan - franšizni talent izvan playoffa može zadržati samo mladost ili ozbiljna ozljeda.
Ok, ali ni ovo ne potvrđuje tezu s početka, naime postoji li primjer u praksi koji dokazuje da franšizni talent može izvesti ono na što ukazuje teorija, plasirati se u playoff bez pomoći drugih rasnih igrača, okružen samo igračima zadatka? Opet sam pročešljao sve sezone naših 5 franšiza i našao sasvim dovoljno primjera. Iako vam James u Clevelandu vjerojatno prvi pada na pamet, činjenica je kako je on tamo imao fantastičnu momčad obzirom na ono što je čekalo Wadea nakon što se raspala šampionska jezgra sa Shaqom. James je od prvih dana pored sebe imao Ilgauskasa, a kasnije Varejaoa. Jedina sezona u kojoj je do playoffa odveo momčad koja odgovara formuli 1 franšizni + 4 igrača zadatka bila je 2008. kada je Big Z naglo ostario, a Varejao još nije bio spreman preuzeti važniju ulogu (nije pomoglo ni što je Andy tada propustio pola sezone jer nije htio igrati dok mu Cavsi ne daju pošteni ugovor).
Dwight je imao sezonu prije dolaska Lewisa u Orlando kada je sam odveo momčad u playoff u sličnom stilu, ali Wade je pak savršeni primjer što je to franšizni igrač. Rosteri koje je on imao na raspolaganju 2009. i 2010. bez njega ne bi došli do 25 pobjeda. S njim, plasirali su se u playoff u obje sezone. Te dvije sezone školski su primjer kako teza o franšiznom talentu drži vodu.
FRANŠIZE
1. LEBRON JAMES (Heat), 172 boda
Sve što treba reći o najboljem košarkašu na planeti je sljedeće - razlika između njega i broja 2. veća je od razlike između broja 2. i broja 7. Istina, bodovi na vrhu nisu toliko gusti kao u sredini, ali svejedno je to podatak koji ne ostavlja mjesta sumnji - ovo je Jamesova era. Pokupio je maksimalne ocjene u svim glavnim kategorijama, uredno prvi po svim formulama, a jedini negativni bodovi čista su špekulacija - nakon jedne od najboljih sezona u karijeri, sistem od njega očekuje minimalni korak unazad (ja se ne bi kladio na to). Naime, čak i nakon svih prilagodbi, Jamesov zbroj je samo rastao. Čovjek je u idealnim košarkaškim godinama (maksimalno sazrijevanje, nakon što su fizikalije godinama ispred, psihički aspekti konačno dolaze u ravnotežu s fizičkima i ta nirvana traje 2-3 sezone, dok fizički dio ne počne popuštati pod pritiskom godina i kilometara), pokupio je ogroman broj bodova u ocjenjivanju vještina (jedina kategorija njegova igre koja nije vrhunska je šut, tu je tek solidan), ima maksimalnu minutažu i uz sve to jednostavno ne propušta utakmice. Tip je robot stvoren za samo jednu stvar - igranje košarke.
2. KEVIN DURANT (Thunder), 138 bodova
Durant je skočio na drugo mjesto tek nakon prilagodbi koje od njega očekuju dodatni korak naprijed u sljedećoj, šestoj sezoni. Sve bolje igre Westbrooka i kvantni skok Hardena malo su ga koštale prošle sezone, ali ne radi se o nekakvom padu koji se, boljim all-round učinkom, neće dati nadoknaditi. Igrač bez mane, ali, kao što je i međusobni dvoboj u Finalu pokazao, ipak za klasu ispod Jamesove moći, što je i potpuno razumljivo - KD ima još 4 sezone dok dosegne vlastitu nirvanu.
3. CHRIS PAUL (Clippers), 134 boda
Trogodišnji prosjek (posljedice ozljede) malo ga je povukao unazad, kao i očekivanja sistema da odradi nešto lošiju sezonu od lanjske koje je bila MVP kalibra (kad bi sistem gledao samo prošlu sezonu, Paul bi bio zacementiran na drugom mjestu). Ipak, činjenica da je play visok 180 cm u stanju ostvariti brojke koje ga rangiraju u sam vrh NBA košarke, sama po sebi je svojevrsno čudo. Isto kao što je CP3 čudo od igrača.
4. DWIGHT HOWARD (Lakers), 132 boda
Nešto slabija sezona onemogućila mu je ozbiljniju bitku za srebro i broncu, ali očekivani povratak na staru formu (jasno, ako leđa izdrže) tijekom sezone trebao bi ga potvrditi kao naj-dominantniju silu u ligi. Najbolja vijest za navijače Lakersa je ta da Dwight ima tek 26 godina. Kada se negdje tijekom iduće dvije sezone konačno poklope njegov um i njegovo tijelo, Duranta će čekati gadna borba da se održi na drugoj poziciji.
5. DWYANE WADE (Heat), 131 bod
Kod Wadea sam bio uvjeren kako je u neku ruku profitirao od prisustva Jamesa, ali nisam našao ni jedna dokaz koji bi to potvrdio. A nije bilo ni dokaza o padu njegovog učinka, osim sve veće sklonosti pauzama zbog dosadnih ozljeda. Što je još luđe, Wade je s Jamesom ostvario gotovo identične brojke kao i u godinama bez njega, kada nikome normalnome ne bi palo na pamet proglasiti ga ičim manje od top 5 igrača. Dapače, da nije bilo minusa zbog ozljeda i smanjene minutaže, odnosno da mu nisam morao smanjiti bodove zbog staža i očekivanog pada obzirom na ozljede i godine, Wade bi se čak i kao čovjek iz sjene borio za drugo i treće mjesto.
PRVE OPCIJE
6. KEVIN LOVE (Wolves), 111 bodova
Ako se zovete Slavko Cvitković, onda vas zasigurno iznenađuje ovako visok plasman "solidnog momka koji tek dolazi". Ako ste NBA fan, onda vam je sve jasno - i vrijeme i talent, a i znatno poboljšana momčad, sve je na strani daljnjeg Loveovog napretka. Kao čovjek koji doma iznad kreveta ima dres Minnesote s brojem 42 priznajem da sam malo pretjerao kada sam prije dvije godine maloga najavio kao novog Timmya Duncana - KLove ipak nije franšiza. Razlog zbog kojega do daljnjega neće ozbiljnije zaprijetiti gornjoj kategoriji (a iskreno sumnjam da će se situacija ikada promijeniti) su njegove mizerne obrambene brojke. Ako želite biti franšiza, ne smijete si dozvoliti biti išta manje od all-round monstruma na poziciji.
7. BLAKE GRIFFIN (Clippers), 105 bodova
Evo nam i čovjeka koji je pobijedio hype. Dolazak Paula svakako je olakšao život Griffinu, ali nitko ne može osporiti fantastičan napredak kojega je momak imao od prve do zadnje utakmice sezone (tko zna kako bi se stvari odvijale da nije bilo lockouta). Još lani se direktan plasman u all-star petorku činio tipičnim primjerom medijskog terora (što drugo ostaje prosječnom fanu nego da glasa za čovjeka koji je stalno na televiziji), ali već sutra će biti totalno zaslužen. Najbolje od svega, Blake je ostvario sjajne brojke oslanjajući se isključivo na instinkt, dakle tek je zagrebao košarkaški potencijal kojega krije u sebi. Sistem je uzeo u obzir njegov neizbježni napredak na oba kraja parketa (do playoffa je već bio izuzetan 1 na 1 obrambeni igrač i fantastičan u post up situacijama, što su elementi igre koje nije imao na početku sezone), a, obzirom na kompletan paket koji posjeduje (sjajan asistent i skakač), doda li svom arsenalu šut iz vana i bolju igru u zonskoj obrani, ogromne su šanse da tijekom iduće 3-4 sezone napravi skok ravno u kategoriju iznad. Ja bi se kladio upravo na njega da će se prvi pridružiti društvu na vrhu, da nije jednog problema - da bi ostvario potencijal, Blake će trebati i malo sreće s tim koljenima koja su već sada operirana više puta od nosa Jennifer Aniston.
8. DERRICK ROSE (Bulls), 103 boda
Rose je dobio nešto negativnih bodova zbog manjka utakmica, ali činjenica je da se, usprkos problemima s ozljedama, njegova lanjska sezona nije uopće razlikovala od prijašnjih. Problem kojega su ozljede izazvale bio je taj što su zaustavile dodatni skok u kvaliteti igre, a to je nešto na što će se opet morati čekati. Obzirom na ozbiljnost zadnje ozljede, približi li se Rose tijekom iduće sezone ovom već sada standardnom učinku, svi mogu biti zadovoljni. Budućnost donosi upitnike, a najveći među njima je kako će se igrač, toliko ovisan o brzini, prilagoditi eventualnom životu u manje eksplozivnom tijelu? Sistem je tu optimističan, obzirom da Rosea vrednuje kao zaokruženog all-round monstruma (odličan u svim kategorijama). Samo ne za iduću sezonu - igrao 30, 40 ili 10 utakmica, Rose neće bitnije utjecati na sudbinu Bullsa jer neće biti toliko dobar da nadoknadi razliku između ovog novog i onog starog rostera. Za dvije sezone, to će možda i moći.
9. DIRK NOWITZKI (Mavs), 102 boda
Dobri stari Dirk i dalje se drži među odabranima, a po svemu sudeći u tome će uspijevati još barem par sezona. Po konstantnosti izvedbe jedini se može mjeriti s LeBronom, pa tako ni iduće sezone ne treba očekivati veća odstupanja. On će svoje odraditi, sada je samo pitanje koliko će Carlisle izvući iz ostatka rostera kako bi se još jednom dočepao playoffa.
10. KOBE BRYANT (Lakers), 101 bod
Stara kanta je još jednom za dlaku uspjela preskočiti granicu koja dijeli odabrane od drugih banana. Kobe je lani nakupio toliko minuta da je uspio popraviti nešto slabiji učinak, isto kao što je novi izgled Lakersa znatno smanjio šanse da se u bliskoj budućnosti raspadne (sistem kaže kako bi Dwightovo i Nashovo prisustvo trebalo zadržati regresiju uzrokovanu starenjem na minimumu). Uglavnom, Kobe i dalje ima dovoljno all-round vještina i kvaliteta da bude više nego koristan dio šampionske momčadi. Pitanje je samo hoće li uspjeti pomiriti sve prisutnije fizičke nedostatke s vječno problematičnim umom koji se, ni 5 godina nakon zadnjih franšiznih partija, ne želi pomiriti s činjenicom da je vrhunac karijere prošao. Kad uzmeš u obzir njegovu kilometražu, pravo je čudo da još uopće može igrati na ovakvoj razini, stoga sam u njegovom slučaju izuzetno oprezan - iako se radi o rijetko viđenom radniku, dani kada će mirovina pokucati na vrata sve su bliži. I samo da se zna - razlog zbog kojega Kobe 2005. nije ušao u playoff, na vrhuncu moći (26 godina), iako je bio i zdrav i veteran, nije njegov manjak talenta (tada je još bio franšizna klasa), već činjenica da je tadašnji roster Lakersa brojio samo dva igrača zadatka. S takvom raspodjelom talenta do playoffa ne bi stigli ni Kareem ni MJ u naponu snage, kamoli Kobe. Moje isprike čovjeku što sam mu svih ovih godina to uzimao za zlo.
11. ANDREW BYNUM (Sixers), 100 bodova
Nisam se spreman kladiti na plasman Sixersa dogodine u playoff, još manje sam se spreman kladiti da će sezona proći bez potresa između Bynuma i Collinsa, a najmanje sam se spreman kladiti da će Bynum odigrati 72 ili više utakmica. Ipak, kako u sistemu ne postoji kategorija vremenskog stroja, moramo u obzir uzeti mogućnost da će Bynum odigrati cijelu sezonu i da će u svlačionici sve funkcionirati. U tom slučaju, Drew će, oslobođen Kobeova terora i manjka Brownove vizije, napraviti onaj završni korak iz druge banane u rasnu prvu opciju. S tek 25 godina na leđima, pred njim je još uvijek cijela karijera.
Andrew Bynum
Boston Celtics
Carmelo Anthony
Chicago Bulls
Chris Bosh
Chris Paul
Dallas Mavericks
Denver Nuggets
Derrick Rose
Dirk Nowitzki
Dwight Howard
Dwyane Wade
Golden State Warriors
Indiana Pacers
James Harden
Joe Johnson
John Wall
Kevin Durant
Kevin Garnett
Kevin Love
Kobe Bryant
LeBron James
Los Angeles Clippers
Los Angeles Lakers
Manu Ginobili
Marc Gasol
Memphis Grizzlies
Miami Heat
Minnesota Timberwolves
NBA
New York Knicks
Oklahoma City Thunder
Orlando Magic
Pau Gasol
Paul Pierce
Phoenix Suns
Rajon Rondo
Ricky Rubio
Rudy Gay
Russell Westbrook
San Antonio Spurs
Tony Parker
Tyson Chandler
Utah Jazz
Zach Randolph
Lektiros
- 6 Degrees Of Separation
- 82games
- Ball Don't Lie
- Basketball Reference
- DraftExpress
- Hoopdata
- LeBatard Show Podcast
- Locked On Jazz
- Lowe
- NBA Contracts Info
- NBA.com Stats
- Pomeroy
- Schuhmann
- Simmons
- Synergy
- TBJ
- Tjarks
- Trade Machine
- Ziller
Arhivos
- May 2013
- April 2013
- March 2013
- February 2013
- January 2013
- December 2012
- November 2012
- October 2012
- September 2012
- August 2012
- July 2012
- June 2012
- May 2012
- April 2012
- March 2012
- February 2012
- January 2012
- December 2011
- November 2011
- October 2011
- September 2011
- August 2011
- June 2011
- May 2011
- April 2011
- March 2011
- February 2011
- January 2011
- December 2010
- November 2010
- October 2010
- September 2010
- August 2010
- July 2010
- June 2010
- May 2010
- April 2010
- March 2010
- February 2010
- January 2010
- December 2009
- November 2009
- October 2009
- September 2009
- August 2009
- July 2009
- June 2009
- May 2009
- April 2009
- March 2009
- February 2009
- January 2009
- December 2008
- November 2008
- October 2008
- September 2008
- August 2008
- July 2008
- June 2008
- May 2008
- April 2008
- March 2008
- February 2008
- December 2007
- November 2007
- October 2007
- September 2007
- June 2007
Wall Of Fame
