RANKING THE PLAYERS, PART TWO (12-34)

Jedna napomena za početak – kod igrača s istim brojem bodova, prednost je dobio onaj s boljim sirovim brojkama (bez ocjena za vještine i ostalih prilagodbi uzorka). To mi se učinilo boljim načinom za odvojiti izjednačene od bacanja novčića, iako je princip sličan. Na kraju krajeva, pozicije su ionako manje bitne, tu su čisto radi atraktivnosti (svi vole power rankingse), ono važno su bodovi i kategorije.

DRUGE OPCIJE

12. PAU GASOL (Lakers), 99 bodova

Nesuđeni MVP Finala 2010. prošle sezone je učinkom pao za jednu kategoriju, što je, obzirom na kontekst u kojem je bio treća opcija (a što donosi dosta negativnih bodova), bilo sasvim razumljivo. Dolascima Nasha i Howarda stvari se neće bitnije promijeniti, što je u biti dobra stvar – Pau je ušao u veteranske godine (32) i ovakvo okruženje samo će mu pomoći da zaustavi regresiju, dok će učinkom bez konkurencije biti najbolja treća opcija u ligi.

13. TIM DUNCAN (Spurs), 98 bodova

Čak i nakon što mu oduzmemo bodove zbog skromnije minutaže i poznih godina, Duncan ostaje temelj Spursa svojim fenomenalnim vještinama – još uvijek je pouzdan strijelac i obrambeni igrač, odličan skakač i (što je ključno) vrhunski asistent. Kako sistem zbog minimalnih regresija tijekom zadnjih nekoliko sezona ne vidi razloga da Timmy ne odigra još jednu odličnu godinu, izgleda kako od društva iz San Antonia možemo očekivati novih 50+ pobjeda.

14. MANU GINOBILI (Spurs), 94 boda

Ginobili lani nije igrao puno, ali kada je igrao Spursi su bili nepobjedivi. Uostalom, činjenica da su njegovim povratkom u rotaciju krenuli na suludi niz pobjeda i da su protiv Thundera bili u igri isključivo u trenutcima dok je on bio na top razini, sve govori. Manuov problem je što sistem ne vjeruje čovjeku koji iz sezone u sezonu dobiva ogroman broj negativnih bodova na račun propuštenih utakmica, a tu je i problem smanjene minutaže i izuzetno povoljnog konteksta. Da bodujemo samo sirovi učinak, bez prilagodbi, Ginobili bi lakoćom završio u kategoriji iznad. Ovako je i dalje ultimativni joker, all-round najviše kategorije (njegove sposobnosti kreacije za sebe i druge su na franšiznim visinama) oko kojega ipak ne možeš graditi, ali koji u stanju svaku večer biti razlika između pobjede i poraza.

15. CHRIS BOSH (Heat), 94 boda

Dok Wadeu ni godine ni dodatak Jamesa nisu smetali da zadrži franšizni učinak, Bosh je u ulozi treće opcije logično izgubio korak s brojkama koje je ostvarivao u Torontu. S druge strane, dolazak u Heat je do jučer minus obrambenog igrača pretvorio u solidnog zonskog braniča, dok je dodatak fenomenalnog vanjskog šuta gotovo anulirao manjak prilika za kreaciju. Sistem je lud za njegovim vještinama i godinama (28) te mu predviđa popriličan skok u idućoj sezoni (prošle sezone bio je negativan po minutaži jer je Spoelstra nepotrebno rotirao previše visokih, a i propustio je određeni broj utakmica zbog sitnih i dosadnih ozljeda).

16. KEVIN GARNETT (Celtics), 93 boda

Slično kao i Duncan, KG dobiva minus bodove zbog nešto skromnije minutaže i poznih godina, ali sve to nadoknađuje all-round vještinama koje gotovo da nemaju premca među visokim igračima. Njegova regresija obzirom na kilometražu je očita, ali i sasvim realna, pa će, osim ako ne dođe do ozbiljnih problema kao što su bili oni s koljenom od prije nekoliko sezona, Garnettovi talenti nastaviti biti temelj Bostonovih ambicija i kroz iduću sezonu.

17. CARMELO ANTHONY (Knicks), 92 boda

Melo je igrač u najboljim godinama i primjer konstantnosti kakav se rijetko sreće. Denver, New York, zdrav, ozljeđen, čovjek izgleda uvijek nekako nađe načina da odradi posao, odnosno ono u čemu je među najboljima – zabijanje koševa. Ono što mu je pomoglo da se izdvoji iz skupine swingmana koja slijedi su lanjski izuzetni all-round učinci (sjajna sezona kao skakač i asistent, uz nikada bolje obrambene brojke koje su dobrim dijelom zasluga Chandlera i Woodsona). Obzirom da ga čeka još jedna sezona u istom okruženju, s Woodsonom kao trenerom od starta te bez uračunatih dosadnih ozljeda koje su ga često mučile tijekom lockout sezone, prognoza glasi – još jednom izuzetno stabilno, s mogućnosti pozitivnih pomaka. Ipak, ne tolikih da skoči u kategoriju iznad.

18. JAMES HARDEN (Thunder), 91 bod

Njegov lanjski kvantni skok je bio takve jačine da je učinio gotovo nebitnim one slabije sezone prije toga. Sada je samo pitanje što je stvarnost i gdje je sredina. Sistem od Hardena očekuje mali korak unazad, vjerujući da je ono lani prezentirano njegov vrh, a i kontekst (uloga u momčadi te sjajni suigrači) i minutaža ne pomažu. Ono što pomaže su mladost i all-round vještine koje ukazuju da je skok u kategoriju iznad u skoroj budućnosti itekako realan.

19. ANDRE IGUODALA (Nuggets), 91 bod

Novi vođa Nuggetsa konačno će dobiti priliku zaigrati s nešto talentiranijim rosterom i bit će izuzetno zanimljivo pratiti kakve će partije pružati i on i Denver. Iggy je solidan all-round igrač zanimljivih vještina – iako swingman, njegova oružja nisu šut i dribling, već obrana, skok i asist. Ta žilavost lani je rezultirala sezonom karijere (koja se, gle čuda, dogodila u 27-oj godini) nakon koje bi trebao uslijediti lagani pad, pad kojega bi poboljšani kontekst (sistem Georgea Karla, bolji playmaker, bolji šuteri) trebao u potpunosti anulirati. Njegova nirvana će tako trajati barem još do kraja ovog ugovora u Denveru (iduće dvije sezone).

20. LAMARCUS ALDRIDGE (Blazers), 90 bodova

Lanjsko izdanje Blazersa izuzetan je primjer kako se svaka prognoza, ma koliko bila bazirana na obilju racionalnih podataka, može slomiti ako dođe do krivog spoja. Možda nikada nećemo saznati što se to dogodilo u Portlandu zbog čega je jedna rasna playoff momčad, koja je sjajno ušla u sezonu, odjednom prestala igrati košarku, ali znamo da Aldridge na to nije utjecao prezentacijom na parketu (što se događalo u svlačionici, e to je već druga priča). LMA je samo potvrdio status prve opcije u momčadi koju je stekao godinu ranije, odradivši izuzetan posao kao strijelac. Međutim, sistem usprkos samo 26 godina na leđima ne vjeruje u njegov daljnji napredak. Prvo, iduće sezone čeka ga igra u izuzetno klimavom kontekstu, s lošim rosterom i nedefiniranom ulogom u kojoj će se od njega možda tražiti previše. Drugo, njegove ocjene za vještine su tako skromne da sistem ne vidi načina po kojem bi na takve izazove mogao odgovoriti te se učinkom izdići iznad ove kategorije – LMA je loš skakač i obrambeni igrač za prvog visokog (to će još više doći do izražaja bude li prisiljen igrati centra). Njegove izuzetne kreatorske sposobnosti, kako za sebe, tako i za druge, te solidan šut, bili bi obilježja vrhunskog talenta da LMA ikako može prestati biti igrač finese. Dok ne bude radio ono što se od prvog visokog u momčadi očekuje, slaganje momčadi oko njega bit će prava mala avantura.

21. ZACH RANDOLPH (Grizzlies), 90 bodova

Obzirom da je Zach lani propustio najveći dio sezone, njegove prošlogodišnje brojke poslužile su više kao pokazatelj u kojem će se smjeru kretati ostatak karijere nego temelj konačne ocjene. Prosjek prošle tri sezone pak jasno govori da je Zach zašao u nirvanu – mentalno i fizički bio je na optimumu. Šteta što je zbog ozljede izgubio jednu godinu svog vrhunca, ali, čak i da se posljedice ozljede nastave osjećati (a oštećeni ligamenti koljena obično ostave traga i sezonu nakon povratka na parket), Z-Bo bi trebao ostati pouzdan strijelac i skakač, s dovoljno all-round vještina da traje čak i u vremenima kada više ne bude dorastao ulozi prve ili druge opcije. Sistem je blag što se tiče iduće sezone i ne očekuje značajniji pad od prosjeka zbog dobrih partija koje pružao nakon povratka na parkete, ali obzirom na povijest ozljeda, prelazak 30-e i tešku konstituciju, možda je i malo preoptimističan u ovom slučaju.

22. PAUL PIERCE (Celtics), 90 bodova

Iako se radi o ultimativnom klišeju, Pierce je stvarno kao vino – što stariji, to bolji. Jasno je kako odavno fizički ne može nositi najveći teret u napadu kao što je to radio prije 6-7 sezona, ali njegovi all-round talenti i školska regresija iz sezone u sezonu ukazuju na to da će više nego pošteno odraditi preostale dvije godine na ugovoru.

23. STEVE NASH (Lakers), 89 bodova

Nash u povijesti ima samo jednog igrača s kojim se može usporediti, a to je John Stockton. Dotični gospodin je u mirovinu otišao u 40-oj, a da pri tome nije pokazao nikakav značajniji pad – obzirom na regresiju koju je imao, naravno pod uvjetom da bi je zadržao na tom stupnju, Stockton je komotno mogao igrati još 5 sezona prije nego bi se pretvorio u dodavača ručnika. Nije isključeno da će Steve imati baš takav put. Lani je u kontekstu poprilično loše momčadi uspio ostvariti izuzetne učinke, pa iako je regresija prisutna, definitivno nije dovoljna da bi se brinuli za njega iduće sezone. Kao strijelac, šuter i asistent, Nash će biti debelo iznad prosjeka dok god ima standardnu minutažu. I dok god mu to tijelo dozvoli.

24. RUSSELL WESTBROOK (Thunder), 89 bodova

Westbrook prošle sezone nije napravio kvantni skok, ali definitivno je napredovao u svim segmentima igre (osim obrane – negativni bodovi u toj kategoriji itekako ga koštaju boljeg plasmana). Možda je jedan od kandidata za kvantni skok (sjajne igre u playoffu najveći su pokazatelj mogućnosti takvog razvoja događaja), možda će tek napredovati standardnom progresijom, ali, u svakom slučaju, na kraju iduće sezone trebao bi se nalaziti nekoliko pozicija više.

25. AL HORFORD (Hawks), 88 bodova

Kod Horforda je situacija slična kao i kod Randolpha što se konačnih bodova tiče, kao osnova poslužio je trogodišnji prosjek obzirom da lani nije ni igrao. Međutim, dok je kod Zacha strelica putanje karijere usmjerena prema dolje, Ala tek čeka ulazak u vlastitu nirvanu. Po onome što je pokazao u sezoni prije ozljede, napredak je neminovan. Iako po vještinama nigdje nije briljirao (najviše bodova ostvario kao skakač i asistent), njegova zaokruženost kao osobe i igrača priziva all-star nastup već sljedeće sezone, a i 4-5 sezona nakon.

26. RYAN ANDERSON (Hornets), 87 bodova

Kakav učinak će Anderson imati bez Howarda i Van Gundya? Sistem kaže znatno slabiji (playoff serija protiv Pacersa pokazala je što se događa kada se obrane fokusiraju na branjenje njegova šuta za tri). Čekaj, ako sistem kaže znatno slabiji, zašto je ovaj simpatični bijeli brat i dalje među top 30 igrača? Pa, zato što je prije primjene sistema, dakle samo gledajući gole učinke, bio top 15 igrač u NBA. Prve poveznice? Kevin Love i Dirk Nowitzki. U većini kategorija Anderson je pratio ovu dvojicu u stopu – bolji je obrambeni igrač od Lovea, Love je bolji skakač, a s Dirkom praktički ima isti broj bodova u svim kategorijama. Ono gdje su ma pak obojica debelo pobjegla je ono najvažnije – kreacija (upravo ono što razlikuje one najbolje od drugih banana). Anderson je fantastičan šuter Love/Dirk kategorije, ali striktno ovisan o talentu pored sebe. S tim da nikada ne znaš – iako mu sistem predviđa pad, u slučaju da Gordon i Davis odrade vrhunski posao, možda si čak popravi poziciju i zaigra na razini iz Orlanda.

27. JOSH SMITH (Hawks), 87 bodova

Lanjskom sezonom, najboljom u karijeri, Josh je ušao u nirvana fazu svoje karijere koja bi trebala trajati još barem jednu godinu. Napredak je gotovo nemoguć, osim ako ne prestane uzimati loše šuteve (neće, zato i kažem da je nemoguć), a razlog za to je i neprirodno partnerstvo s Horfordom. Iako su obojica u kategoriji visokih i definitivno mogu igrati skupa, vještine im se u tolikoj mjeri poklapaju (igra licem košu i razigravanje s vrha posta najveća im je snaga) da zasigurno smetaju jedan drugome kada je završni učinak u pitanju.

28. MARC GASOL (Grizzlies), 86 bodova

Mlađi Gasol je zanimljiv po tome što je jedan od rijetkih visokih igrača koji je pozitivan u svih 5 kategorija talenta, a da pri tome ni u jednoj nije odličan. Njegova all-round pouzdanost idealno je obilježje druge opcije, a njegova konstantnost tijekom zadnje tri sezone je hvale vrijedna. Obzirom da ulazi u najbolje godine za centra (napunit će 28 tijekom iduće sezone) jasno je kako će se ta konstanta nastaviti, ali i da će iduće sezone ukupni učinak ipak malo pasti zbog povratka na staro – s Randolphom u postavi, više neće biti potrebe da doslovno svaki drugi napad Memphisa ide preko Marca (obzirom na to kako je dobro nosio teret prošle sezone, sad se samo postavlja pitanje da li je to dobro ili loše za momčad).

29. RAJON RONDO (Celtics), 85 bodova

Motor Celticsa trebao bi iskoristiti još jednu izuzetnu sezonu Piercea i Garnetta te poboljšanu rotaciju kako bi Boston opet odveo u finale konferencije. Sistem ne očekuje značajniji daljnji napredak jer obzirom na ulogu u momčadi, godine i skup vještina (plus asistent i obrambeni igrač, minus šuter te solidan strijelac i skakač), očito je kako Rondo već četiri godine igra na istoj visokoj razini uz minimalne pomake koji su ovisniji o promjeni konteksta (više prilika i važnija uloga u napadu zadnjih par godina doveli su do rasta učinka) nego o njegovom individualnom napretku.

30. DANNY GRANGER (Pacers), 84 boda

Granger je idealan primjer solidnog swingmana koji nikada nije imao plafon za biti nešto više od druge opcije. Zašto to ističem? Zato što takvi bočni igrači svoj plafon doživljavaju nešto ranije, dok su na vrhuncu fizičke moći (oko 25-e godine), a već u 27-oj, kada vrhunski talenti obično uđu u stadij nirvane, počinje njihov pad jer lagano ostaju bez fizikalija. Iako je ovo moja osobna teorija koja nije dio sistema, čak i po sistemu Dannya očekuje mala regresija u odnosu na prošlu godinu koja je, usprkos lošem šutu, bila jedna od boljih Grangerovih all-round sezona.

31. JOE JOHNSON (Nets), 83 boda

Da li zbog lockouta ili nešto drugačije uloge u koju ga je stavio Drew (više ga je koristio kao drugu nego prvu opciju), Joe je lani napravio svojevrsno čudo, okrenuo je biološki sat i umjesto regresije napravio progresiju s rezultatima puno bližima onome što je prikazivao 2010. nego 2011. Ipak, očekivati da još jednom ponovi nešto slično, obzirom na pozne godine i poziciju (swingmani, pogotovo krupni kao Joe, ranije stare od playeva i visokih), nije realno. Ono što će Johnsona i dalje činiti kvalitetnim igračem na Istoku, a možda i graničnim all-starom, bit će prije svega iskustvo i izuzetna all-round kvaliteta koju odlično koristi dok se iz kreatora polako pretvara u šutera. Uspije li pri tome biti koristan i u obrani i kao asistent, dat će Netsima kvalitetno oružje. Ne i vrijednost za uloženi novac, ali te detalje nisam uopće htio uzimati ovom prilikom u obzir – zašto kazniti igrača zato što mu je neki nesposobnjaković dao 100 milja viška?

32. DERON WILLIAMS (Nets), 83 boda

Možda se ovo nekom učini niskim plasmanom za igrača kojega smo do prije tri godine smatrali ravnim Chrisu Paulu, ali u tome i jeste problem. To je bilo prije tri godine, a u međuvremenu Williams nije napravio ništa čime bi zadržao takvu reputaciju (i to tijekom zlatnih godina karijere). Na stranu mizerna sezona i pol u Netsima, što je period koji se uvijek može pripisati lošem kontekstu, njegova zadnje godina i pol u Jazzu nisu bile ništa bolje. Sistem svakako očekuje korak naprijed u odnosu na lani, obzirom na poboljšanje rostera (i činjenicu da gore od prošle godine ne može), ali čak i kada se njegovi šuterski potencijali približe višim vrijednostima, ostaje ogromna rupa izazvana lošim obrambenim brojkama koje ga prate od prve sezone u ligi. Koliko god bio izuzetan kreator i dribler, a često i strijelac, čovjek jednostavno nije all-round klasa koja može momčad učiniti boljom bez značajne pomoći.

33. ERIC GORDON (Hornets), 80 bodova

Kao i Randolph i Horford, Gordon je prvenstveno valoriziran na temelju onoga što je bilo prije. Brojke u onih 9 utakmica koliko ih je odigrao lani stvarno su bile sjajne i mogu poslužiti kao putokaz koliko dobar može biti kada je na parketu, ali za sada su temelj svega one tri godine u Clippersima, tijekom kojih je iz sezone u sezonu napredovao takvim ritmom da bi sve osim all-star nastupa iduće sezone bilo razočaranje. Sistem ga zbog toga voli, a ocjene vještina su mu izvan pameti – kao kreator i all-round igrač, Gordon je na razini s dvojkama poput Hardena i Ginobilia. Naravno, dok ne ostane zdrav i ne dokaže to u jednoj pravoj sezoni, negativni bodovi zbog broja utakmica i minutaže držat će ga na ovoj puno skromnijoj poziciji.

34. AL JEFFERSON (Jazz), 80 bodova

Iako izgleda kao da ima 40 godina, Big Al tek je ušao u svoje najbolje razdoblje. I dok u Jazzu razmišljaju kako dalje (ostaviti veterane ili se okrenuti mladima), Big Al će nuditi vrhunsku kombinaciju koševa i skokova, uz solidan šutersko-asistentski učinak. Njegov problem javlja se tek na drugom kraju parketa – Jefferson nema ni brzine ni snage za redovno igrati kvalitetnu obranu. Bez obzira na sve, iako zbog konteksta (konkurencija na pozicijama u momčadi sve je bolja) i lanjske debelo iznad-prosječne sezone sistem baš nije uvjeren da je Big Al sposoban ponoviti najbolje partije života, dok god ima startne minute, učinak neće izostati.

30 FOR 30: BOSTON

SCORE: 39-27

MVP: Kevin Garnett

X-faktor: Kevin Garnett

Umjesto pada kojega čekamo već godinama i koji nikako da se dogodi, Celticsi su opet igrali u finalu Istoka, a Kevin Garnett i Paul Pierce još jednom su bili all-star igrači kakve poznajemo. Kvragu, čak je i Ray Ray uspio zadržati učinkovitost rasnog startera – neka vas manje potrošenih lopti i pad s 16 na 14 poena po utakmici ne zavaraju, Allen je još jednom bio izuzetno koristan kao šuter (45% za tricu najbolji je postotak u karijeri mu, a to valjda nešto govori) i kao obrambeni igrač (o čemu svjedoče 34 minute na parketu u prosjeku, najviše nakon Ronda u momčadi, provedene igrajući za najbolju obranu u ligi). Više nema eksplozivnosti za napadati redovito obruč, a ni snagu za probijati se cijelu večer kroz blokove, ali kao 3&D specijalist je još uvijek vrhunsko rješenje, toliko učinkovito da bi imao smisla kao puno važnija napadačka opcija u nekoj slabijoj momčadi.

Međutim, ako uzmemo u obzir splet okolnosti koji je Bullse izbacio u prvoj rundi (Rose) i Heat veći dio serije ostavio bez punih spremnika (Bosh), ispada kako uspjeh Celticsa i nije baš tako poseban. Ispadanje u drugoj rundi protiv kompletnih Bullsa, možda čak i u prvoj protiv kompletne Atlante, rezultati su koji bi imali puno više dodirnih točaka s košarkom koju je Boston prezentirao u prvih 66 utakmica koje su rezultirale petim scoreom na Istoku. Drugim riječima, Boston je imao jednu tipičnu Bostonovsku sezonu, pogonjen prije svega sjajnom obranom, ali i usporen nedostatkom ikakve rotacije koja je njihov napad, usprkos gomili sjajnih opcija u startnoj petorci, svela na jedan od najgorih u ligi (Celticsi su imali uvjerljivo najslabiji učinak klupe od svih playoff momčadi izuzev Lakersa) i tako ih ostavila ispod ranga izazivača.

Iako je Garnett danas isključivo skok-šuter i iako se Brandon Bass kao drugi visoki (u teoriji od početka sezone, u praksi od polovine) potpuno poklapao s njegovom ulogom u napadu, Boston je uspio preživjeti zahvaljujući sjajnim postotcima i napadu baziranom na Rondovoj slash & kick igri koja je doslovno činila više od pola igre u napadu, bilo kroz pick & pop varijacije s jednim od dva visoka ili kroz povratne na bok za Allena ili Piercea (pick igra i spot up akcije čine gotovo 40% ukupnih napada). Ostalo je uglavnom bio povremeni blok za Allena, izolacija za Piercea ili spuštanje u reket Garnettu, s tim da se Rondova važnost osjeti čak i među ovim povremenim akcijama, jer se upravo tranzicija u kojoj je Rondo glavni ističe kao treći najvažniji izvor poena (a o tome čemo još nešto reći malo kasnije u postu).

Ogroman problem za Boston i dalje predstavlja Rondov očajan šut. Iako ne puca nerezonski kao Josh Smith i ima potrošnju prilagođenu svojim talentima, protivničkim obranama je često pre-jednostavno ostaviti Ronda i igrati 5 na 4 obranu. Agresivnim ulazima on donekle kompenzira taj svoj minus, ali usprkos svim naporima i dalje ostaje iza Garnetta i Piercea na hranidbenom lancu, naglašavajući još jednom kako je Boston bio bolja napadačka momčad u danima kada su Garnett i Pierce imali više ovlasti u organizaciji igre, odnosno kada je Allen bio treća opcija, a ne tek 3&D igrač.

Jasno, ništa od ovoga nije Rondova krivica, vrijeme se ne može zaustaviti i sve veće oslanjanje na njega kao nasljednika Velike Trojke je neminovno, a s tim i transformacija stila igre. Iako, ponekad izgleda kao da je za Celticse proces starenja stao. Pierce je možda i najveći krivac za loš ulazak u sezonu, priznao je da je bio nespreman za relativno brz kraj lockouta, ali kako je s vremenom dizao formu, dizala se i igra Bostona. PP u naponu snage i dalje ostaje jedan od najboljih all-round igrača u ligi, legitimni triple-threat i podcijenjeni stoper koji nosi napad Bostona u kritičnim trenutcima svojim ulazima i igrom s poludistance. Garnett fenomenalnim šuterskim učinkom uspijeva opravdati ogromnu potrošnju za tako jednodimenzionalnog strijelca (čak 77% njegovih pokušaja bilo je iz skok-šuta između reketa i linije za tri), a Ray je sjajan u ulozi specijalista.

Uglavnom, sve ovo pričam da istaknem kako petorka nije bila problem usprkos netipičnom playmakeru i netipičnim visokim igračima. Ne, problem Bostona bio je isključivo manjak podrške s klupe, posebice napadačke podrške, a ako postoji jedan problem kod startne postave, taj je manjak brzine, odnosno Riversova svjesna odluka da se igra sporijim ritmom kako bi se poštedilo veterane, a ujedno i iskoristilo njihovo doktorsko umijeće u igri na postavljene obrane. Uostalom, priča o tome da je Bostonov napad lišen tranzicije i da je to njegova najslabija točka čisti je mit – Celticsi su na ligaškom prosjeku po pitanju učestalosti kontri, one predstavljaju 14% njihovih napada, a po učinkovitosti u tranziciji su također prosjek, s 1.12 poena po posjedu. Istina je da zato što Rondo praktički predstavlja jedinu stalnu opasnost od ulaza spadaju u donju trećinu lige po pokušajima iz ulaza, ali ta situacija se znatno promijenila onog trenutka kada je Bradley dobio veću minutažu. Plus, nije da se radi o nečemu što se ne da kompenzirati, iza Celticsa su po tom aspektu igre i Pacersi i Mavsi i Sixersi, pa ih to nije spriječilo da uđu u playoff. Jednostavno, ako si šuterski učinkovit, onda te nekoliko koševa manje u reketu po utakmici ne bi smjelo koštati glave.

Što nas dovodi do ključnih poteza njihove sezone. Prvi je prisutan od početka do kraja i odnosi se na Docovo upravljanje Garnettovom minutažom. Ograničivši KG-a na 30 minuta po večeri, Rivers je praktički spasio sezonu Celticsa, karijeru Garnettu i omogučio Bostonu da ostane na okupu još barem dvije sezone. Recept je jednostavan, ovi veterani možda više nisu franšizni igrači, ali ako im smanjite minute, u stanju su odigrati najbolje moguće kopije franšiznih igrača. Nažalost, zbog manjka klupe, sličan potez nije bilo moguće izvesti s Pierceom i Allenom, što je zasigurno dovelo do njihovih ozljeda u playoffu, samim time i kraja nada Bostona.

Drugi potez tiče se Bradleya. U trenutku kada su ostali bez Allena zbog problema sa zglobovima, njegova podrška je bila ključna. Kombinacijom šuta i ulaza, uz izuzetnu stopersku rolu, on je ne samo zamijenio Allena, već i donio potrebni dašak svježine u rotaciju, ali i u napad – protivnici Bostona sada su trebali paziti na dva slashera, što je automatski donijelo još više otvorenih šuteva ostalima.

Treći potez koji je spasio sezonu dogodio se nakon malo manje od 30 utakmica, kada je Doc konačno bio prisiljen odustati od visoke postave s Garnettom na četvorci (O’Neal i Wilcox zaključili sezonu zbog ozljeda) i zaigrati s niskom rotacijom sastavljenom od dva šutera pod košem. Spajanjem Bassa i Garnetta u startnoj petorci, Doc je konačno većinu minuta podijelio najboljim igračima, što je dovelo do skoka u efikasnosti. Ne prevelikog, ipak se radilo o šuterskoj momčadi kojoj je najbolji šuter bio out zbog ozljede (Ray), s dva beka koja baš i nisu šuteri (Bradley je slično Rondu većinu svojih koševa zabijao u reketu, točnije nakon cutova, dodavši tako sjajnim kretanjem bez lopte još jednu opciju u napadu), ali se pokazalo da ipak nije svejedno okružili Ronda s 4 ili 3 napadačke opcije.

Dakle, Ainge i Rivers vjeruju da i dalje imaju šansu, a nade polažu u činjenicu da što zbog ozljeda (Allen je već ispao iz igre kada je Bradley dobio veću ulogu, Jeff Green otpao je prije početka sezone), a što zbog promašaja s visokim igračima (9 milja za Wilcoxa i O’Neala mogli su se pametnije potrošiti), Boston nije imao pravu priliku za poštenom borbom. Jednostavno, bez klupe pritisak na veteranima je ogroman, a Pierce, Allen i KG više nisu u naponu snage kao LeBron James pa da mogu zamaskirati sve slabosti rostera. I tu na scenu stupa tržnica na kojoj Boston bazira cijeli kratkoročni plan.

Umjesto da razbiju jezgru i grade iz početka oko Ronda i zadnje dvije Pierceove godine (bilo da ih trejdaju ili da ga zadrže kao most do nove generacije), Celticsi su se spremni kladiti kako je zadržavanje lanjskog rostera najbolji potez kojega mogu napraviti. Nekadašnja šampionska jezgra samo treba pojačanja, a ostvarenju ovog plana pridonosi izuzetno fleksibilna salary cap situacija, koja omogućuje ozbiljna pojačanja rostera bez gubitka najvažnijih igrača.

FAST FORWARD

Prvi korak u izgradnji potrebne klupe i nove rotacije tiče se novih ugovora s Garnettom i Allenom. Naime, dok god ne potpišu za Boston ili se Celticsi ne odreknu Bird prava na njih, i Allen i Garnett računaju se protiv salary capa, otežavajući tako Aingeu lov na ostale slobodne igrače. Jasno, radi se o tehnikaliji koja bi vrlo brzo trebala biti riješena – Garnett je već dogovorio novi ugovor za skoro pola manju plaću od lanjske, ostavivši tako Bostonu između 13 i 15 milijuna na raspolaganju. Barem na papiru, jasno, jer u praksi s njima neće biti moguće raspolagati dok se ne riješi stanje s Bassom, Greenom i Allenom.

Što nas dovodi do Raya. Ako će se voditi sličnom logikom kao Garnett, Allen bi mogao potpisati također za pola lanjske plaće, znači za nekih 5 milja po godini. Za takav novac Boston ne može pronaći jednako kvalitetnog igrača na tržnici, eventualne zamjene u startnoj roli (Mayo ili Terry) koštali bi znatno više za znatno upitniji obrambeni učinak. Allen jednostavno zna napamet cijeli sustav, od obrane do napada, što je za momčad koja cilja na instant uspjeh neprocijenjivo. Također, potpiše li Ray za neki od ovih smiješnih poreznih midlevela kojim se nabacuju iz Miamia, bit će to apsolutna krađa. To što čovjek ima 36 godina ne znači da treba pristati na minimalac – ako Allen vrijedi za 3&D opciju startne kvalitete, onda zaslužuje i takvu plaću, dakle između 5 i 8 milja po sezoni. Plus, da ne spominjem koliko bi perverzan bio njegov dolazak u Miami, gdje bi preko noći postao četvrti igrač po kvaliteti, ali zato deveti po plaći. Kao jedini racionalna kontra-opcija ostaje Memphis, ali obzirom da su u pitanju isti novci, logično je pitati se zašto bi Ray izabrao ijedan drugi scenarij osim ostanka u Bostonu.

Dakle, ako ćemo uzeti da je i njegov ostanak gotova stvar, sada imamo situaciju u kojoj Celticsima ostaje negdje oko 8-10 milja (plus još desetak do zone poreza na luksuz koje mogu trošiti na svoje igrače) i puni midlevel na kojega imaju pravo jer se nalaze ispod salary capa, a to znači da mogu loviti čak tri solidna igrača za zaokružiti rotaciju. Sljedeći na popisu su naravno Brandon Bass kao dokazani partner Garnettu (na tržištu ionako nema visokog igrača srednje klase vrijednog pretplate) i Jeff Green kao nasušno potrebna zamjena za Piercea.

Bassov ostanak je prioritet, ali tu se javljaju i prvi pravi problemi – ponude li mu povišicu koju očekuje (odustao od garantiranih 5 milja što znači da traži negdje između 8 i 10 po sezoni), ostat će bez prostora za dva pojačanja, a Greenu zatim mogu ponuditi samo ugovor u rangu midlevela. Ista stvar se događa ako krenu i obrnutim redom – u slučaju da Green traži ugovor u razini lanjskoga (9 milijuna za godinu dana koji su poništeni nakon medicinske intervencije), ostaje im samo midlevel iznos kojega mogu ponuditi Bassu. Realno, ostanak obojice stoga je moguć u dva slučaja. Prvo, ako prihvate manje iznose od tržišne vrijednosti, što je već malo previše za očekivati nakon popusta kojega su dobili od Garnetta i kojega će dobiti od Raya. Izraz “Luck of the Irish” u ovom slučaju bi trebao opravdati svoje ironične korijene. Drugo, ako Boston bude spreman riskirati s plaćanjem poreza.

Ako bi morao birati jednoga, svakako bi izabrao Bassa. Green je tipični tweener koji predstavlja veliki problem u obrani, nema pozicije koju može pokrivati, a to uništava vrijednost koju ima u napadu kao kvalitetan razigravač, pouzdan skakač (barem za poziciju niskog krila) i solidan strijelac. Green bi uglavnom koristio kao zamjena Pierceu, uz povremenu rolu u niskoj petorci kao lažna četvorka, ali sve što on može ponuditi na toj poziciji manje je od onoga što može ponuditi Bass. Ukratko, zamjena za Piercea se možda može naći i za manji iznos.

S druge strane, sasvim su realne nade kako će Sullinger zamijeniti Bassov učinak s poludistance. Dapače, obzirom na Sullingerove skakačke brojke, njegovo uskakanje u Bassovu rolu pod košem možda Celticsima donese i toliko potrebnu kvalitetu u skoku koju su izgubili onoga dana kada su Perkinsa poslali u Oklahomu. Problem s Bassom je u tome što se radi o šuterskom specijalistu koji nije pomogao u obrani (ali nije ni odmogao, dok to za Greena ne možemo garantirati), ali ni u skoku (tu bi jedan pravi visoki dobro došao da sakrije najveći problem Celticsa tijekom cijele sezone jer Bassove skakačke brojke bliže su beku nego visokom igraču), što Sullingera čini zahvalnom zamjenom.

Ako idealni plan uspije i nekim čudom i Bass i Green stanu u ovih preostalih 10 milja salary capa, odnosno 20 milja do poreza, uz malo sreće Boston za midlevel može dobiti toliko potrebnog pravog centra (možda Hawes, koji bi se stilom igre uklopio u napad Bostona u kojem se visoki izvlače iz reketa dok bekovi jurišaju, ili možda Camby, kao pouzdani back-up Garnettu sposoban kontrolirati skok druge postave) ili pak naciljati nekog rasnog vanjskog igrača (Mayo je možda preoptimistično, iako teoretski moguće, rješenje, ali netko bolji od Doolinga kao osiguranje za udarnu trojku Rondo-Ray-Bradley svakako je poželjan).

Ako pak ne uspiju zadržati cijeli roster, odnosno ako im Green ili Bass pojedu sav preostali prostor pod salary capom, uvijek mogu pokušati midlevel potrošiti na spomenute Hawesa ili Cambya (ili Mayoa), a onaj preostali, sitniji, dio salary capa potrošiti na Krstića, čija Bird prava imaju i koji bi kao pick & pop opcija mogao odraditi svoju rolu light-Bassa (plus je jednako nebitan skakački). Doduše, pitanje je razmišlja li Krle Gospodar Stolica o povratku u NBA (život u Rusiji i igra bez obaveza su primamljivi, tip samo ispaljuje šut za šutom i nitko mu ne viče da ne igra obranu), ali svakako bi bio solidno i jeftinije rješenje od Bassa za osigurati se u slučaju da Sullinger nije spreman odmah pomoći.

TRENUTNA JEZGRA: Garnett, Pierce, Rondo, Bradley, Johnson, Sullinger, Melo (44 milijuna)

REALAN ROSTER: jezgra + Allen (5-6 milja), Green (5-8 milja), Krstić (4-5 milja), Camby (pola midlevela), Pietrus (minimalac), Dooling (minimalac)

IDEALAN ROSTER: jezgra + Allen (5 milja), Bass (6-8 milja), Mayo/Hawes (midlevel), Green (5-8 milja), Dooling (minimalac)

– šteta što su na draftu propustili potencijalne zvijezde poput Tonya Wrotena ili Perrya Jonesa radi osiguranja pod košem (koje im u slučaju ostanka Bassa ili vraćanja Krstića neće ni biti potrebno), Melo će teško pomoći odmah u ozbiljnijoj roli, a još jedan bek na turbo pogon koji bi riješio pitanje vanjske rotacije ili još jedan visoki koji bi mogao odmah pomoći na perimetru, dali bi im dodatnu fleksibilnost u slaganju rostera

– Johnson je lani u kratkim epizodama pokazao da se na njega može računati u obrani, potpuno se uživio u pokrivanje i pomaganje na sve strane koje Celticsi forsiraju, ali potpuno je podbacio kao pick & pop realizator (što nije dobar znak jer je upravo zbog toga draftan), tako da ni od njega, kao ni od Mela, ne treba očekivati značajniju ulogu u rotaciji i zato ih i nisam uzeo u ozbiljnije razmatranje u ovim pokušajima slaganja rostera

DAY THIRTY-EIGHT – TRUTH HURTS

Heat je u biti ili ne biti utakmicu ušao s energijom u obrani kakve nije bilo tijekom prethodnih susreta u Bostonu, ali odličnih 16 minuta igre na tom dijelu parketa nisu uspijeli okruniti nikakvom opipljivom prednošću iz jednostavnog razloga što je James opet igrao sam protiv svih u napadu. Čim je LeBron otišao na kratki zasluženi odmor početkom druge, Boston je počeo diktirati ritam ne ispuštajući uzde utakmice iz ruku do kraja.

Doduše, Heat je početnu prednost izgradio na sličan način, koristeći minute u kojima je Boston prvo bio bez Garnetta, a zatim i Ronda. Čim se dvojac Celticsa opet našao zajedno na parketu, i napad i obrana Bostona otišli su na višu razinu.

Uglavnom, spomenuti preokret započeo je u periodu kada je James otišao na klupu, ali nije prestao njegovim povratkom jer je Boston krenuo igrati direktno na Garnetta u niskom postu i tako totalno izneredio Miami koji je cijelu večer na petici rotirao samo
Bosha i Haslema. Rondo je Garnetta hranio pravovremenim pasovima u idealnoj poziciji i ta njihova perverzno lagana igra kroz srce obrane krajem druge i početkom treće četvrtine pokazala se ključnom.

Takva nesposobnost zatvaranja reketa kakvu je Heat iskazao u ovom periodu od nekih desetak minuta nema što tražiti u finalu konferencije, a posebice ne kod momčadi koja se diči obranom. Ali, problem je jednostavno bio u matchupu, kada bi Garnett zauzeo kvalitetnu poziciju bilo je kasno, a protiv Bosha i Haslema do iste je mogao kada je htio. Dodaj još da je Bass borbenošću gotovo sam imao isti napadački učinak kao Bosh i Haslem zajedno i jasno je da je KG bio neriješiva zagonetka za Miami.

Mislim, o nadmoći unutarnje linije Bostona sve govori i podatak da je Stiemsma po prvi put u seriji imao solidnu rolu od 8 minuta tijekom koje je više koristio nego štetio. Konkretne brojke pak otkrivaju cijelu istinu – Celticsi su tijekom večeri imali 17-27 realizaciju u reketu, a 63% šuta u ovom segmentu igre je previše obzirom da se ukupni šut obje momčadi kretao oko 40%.

Dio odgovornosti za ovakav rasplet svakako pripada i Spoelstri koji je tvrdoglavo odbijao dati poneku minutu Turiafu i Anthonyu kao jedinim visokima koji donekle mogu izgurati Garnetta iz idealne pozicije, iako je s druge strane potpuno razumljiva njegova odluka da ih isljuči iz rotacije i drži se dvojca Haslem – Bosh, koji mu omogučuje da barem igra 5 na 5 košarku u napadu.

To na papiru ima smisla, ali obzirom da je Haslem bio nevidljiv u napadu i da je Bosh bačen u vatru nakon duge pauze (i u upitnoj formi), očito je kako time nisu ništa dobili. Jasno, upitno je koliko su izgubili obzirom na činjenicu da Anthony i Turiaf nisu garancija ničega, ali, ako minute njima već nemaju uporište u stvarnosti, barem je jasno da bi unijeli više srca u obranu od Bosha od kojega bi sinoć bolji dojam valjda ostavilo i božićno drvce posađeno posred reketa (ono što su možda izgubili je vjera u trenera koji ipak malo previše i predrastično miksa u igri u kojoj je rutina neprocijenjiva).

Jedini aspket igre koji su Haslem i Bosh (uz pomoć Jamesa) pokrili je skok, ali desetak skokova prednosti ne znače ništa u utakmici u kojoj je protivnik bolja šuterska ekipa i uz to ostvari prednost i u reketu i na liniji slobodnih. Dodaj tome da su Celticsi odigrali sjajnu tranzicijsku obranu i limitirali Heat na samo 8 poena iz kontri, plus činjenicu da Miamiu opet nije upadala trica (26% šut uz previše nerezonski ispucanih lopti) i postaje jasno kako je Boston odigrao bolju momčadsku partiju kojoj je sinoć Miami mogao zaprijetiti jedino vanserijskim učinkom udarnog dvojca.

Wade je konačno odigrao dobru utakmicu, ali ni njegova ni Jamesova kvalitetna izvedba ovaj put nisu bile dovoljne jer ih nitko nije pratio. Nije bilo čak ni trećeg čovjeka, kamoli dublje rotacije, a to znači da je Miamiu jedinu nadu moglo pružiti svemirsko izdanje za koje ni James ni Wade ne mogu uvijek biti raspoloženi. Izgleda čak da im ovakvo raubanje lagano ide na živce i da više ni psihički ni fizički ne mogu i ne žele nositi sav teret (ironično, obzirom da su se upravo zbog toga i udružili).

Iako je to Wade svakako pokušao u završnici, ali na drugoj strani se Rondu i Garnettu pridružio Pierce što se pokazalo prevelikim zalogajem za obranu s ogromnom rupom i ovako statični napad koji teško može pratiti Boston u punom pogonu.

A Boston je bio u punom pogonu kada je bilo najpotrebnije – skok-šut je počeo upadati, Rondo nije odigrao vanserijski, ali je i dalje dominirao ulazima, a zanimljivo kako je čak i na gostovanju klupa Bostona nadigrala klupu Heata. Doduše, Dooling ovaj put nije baš sjajno reagirao iako je rano dobio priliku zbog već tradicionalnih problema Ronda s osobnima (koji nekim čudom Bostona ne koštaju ništa iako i Pierce i Rondo uvijek igraju s njima kao dodatnim utegom nad glavom), ali iskupio ga je Pietrus neočekivanim napadačkim učinkom kojega je pridodao tradicionalno čvrstoj obrani na Jamesu (ne tako davno, Orlando ga je masno platio da bi odradio rolu LeBron stopera i pogodio, 2009. Magic je prošao u Finala preko Cavsa dobrim dijelom zahvaljujući sjajnim obrambenim partijama žilavog Francuza).

Na sve ove sitne detalje koji idu u korist Bostona, istaknuo bi još svakako i činjenicu kako je Doc nadmašio Spoelstru ne samo u motivacijskom dijelu (razina kemije Heata iz utakmice u utakmicu pada upravo zbog nesuvislih rotacija), već čak i u ovom stručnom. Nećemo kriviti Spoelstru zbog rupa u obrani jer njih bi ionako mogao zakrpati samo da ima 215 cm, zna se kretati u obrani i zalijepiti bananu, ali svakako je mogao pokazati nešto više imaginacije u odabiru napadačkih i obrambenih rješenja osim što samo miksa igrače u potrazi za čarobnim napitkom. Doc je prve dvije utakmice potrošio da vidi što ide, a što ne, sada se drži recepta, ali to ga opet nije spriječilo da recimo sinoć zaigra s puno više zone od očekivanog (praktički je nije koristio od G1), koja nije donijela nikakve specijalne rezultate, ali je barem dala Heatu za misliti u jednom trenutku.

Možemo se mi sada baviti time kako Miami nije mogao hendlati Piercea u završnici, što je svakako bitan detalj za tih nekoliko konkretnih akcija na kraju, ali u široj slici jedna druga istina ima puno veće značenje od The Trutha, a to je ona o manjkavosti rostera okupljenog na Floridi. Bez solidne rotacije i bez barem prosječnog centra sposobnog odigrati obranu, ne može se računati na naslov.

Fascinantno je, eto, što je od svih momčadi koje su ovu slabost Miamia mogle razotkriti (San Antonio, Oklahoma, Chicago) to napravio baš Boston, koji je u još gorim okolnostima što se tiče rotacije (da ima Bradleya i Greena na raspolaganju, plus još jednog solidnog visokog, Doc bi valjda već zaključio ovu seriju).

Ta njihova sposobnost preživljavanja tako je, uz stasavanje Oklahome u kompletnu momčad, postala najvažniji narativ u ovogodišnjem izdanju najboljeg sportskog događaja na svijetu. I jedni i drugi su izborili pozicije favorita i sada im ostaje samo opravdati ih pobjedom u jednoj od dvije preostale utakmice, što se i po svim relevatnim brojkama, ali i po eye testu, čini potpuno izvjesnim.

Naravno, kod Heata još postoje rezerve u igri, ali sada se i oni nalaze u sferi u kojoj su od prije par dana i Spursi – trebaju im fantastične partije, najbolje moguće, jer vrlo dobro više nije dovoljno (prevedeno – ne samo da im trebaju vanserijski Wade i James, već im treba i podrška suigrača, barem u ponekoj trici). Boston je daleko od sigurne pozicije, uz jednu ipak bitnu opasku – osovina Rondo – KG jednako je velika opasnost za Heat kao i Wadeov i Jamesov talent za Celticse, ali, što je najvažnije, oni trenutno u ovoj seriji ne postoje samo u teoriji, već su itekako dokazani i u praksi.

DAY THIRTY-SIX – IN THE RAJON OF RONDO

Najzanimljiviji podatak iz sinoćnje utakmice odnosi se na napad Bostona koji je u prvih 15 minuta utakmice zabio 45 koševa, a u preostalih 38 “čak” 48. I tu nije kraj bizarnostima – ovo je utakmica u kojoj je drugu večer za redom zapaženu ulogu imao Keyon Dooling, ali i Norris Cole, valjda po prvi puta nakon četiri mjeseca. Pa ti sada reci nešto pametno o scenariju koji ima više dodirnih točaka s fantastikom nego dramom.

Doduše, utakmica je u ovim svojim usponima i padovima bila izuzetno zabavna. Boston ju je otvorio dimeći se iz svih cilindara, rešetajući goste sa svih strana što fenomenalnim pasovima što eksplozivnim skok-šutevima (opet su na 10-ak minuta izgledali kao da je 2008.), a Heat je još jednom u utakmicu ušao mlako u obrani i bezidejno u napadu. James je tako i drugi susret za redom najveći dio prvog poluvremena igrao 1 na 5 te tako održavao razliku na nekih 15-ak koševa.

Ključ za Boston bio je naravno Rondo čija brzina u tranziciji i slash & kick igra nisu dozvoljavali obrani Miamia da se organizira, dok bi Pierce, Allen i Garnett uredno zabili svaku povratnu loptu koja ih je našla na otvorenom šutu. Bila je ovo treća utakmica za redom u kojem je Rondova kontrola ritma (i lopte, opet je imao samo 3 izgubljene) bila glavni čimbenik na parketu i dok je tako Boston ima šanse – Miami bez namještene obrane i bez kontri nije ni približno moćan protivnik.

Također, Garnettova igra u reketu i sve manji broj skok-šuteva naspram sve agresivnijeg korištenja visine u low postu donose ploda, posebice u skoku. Skok-šutera ionako ima dovoljno, a KG donosi potreban balans. O njegovoj ulozi u čuvanju obruča da ne pričamo, Miami je do prvih lakih koševa stigao tek kada je on sjeo na klupu. Srećom po Heat sinoć je Haslem bio voljan boriti se za svaku loptu s Garnettom kao jedini visoki te tako anulirati Garnettov značaj u završnici, ali dominacija dvojca Rondo-KG u njihovim pozicionim bitkama okreće seriju u smjeru kojem se malo tko nadao.

Naravno, tome doprinose i blijeda izdanja Wadea i Jamesa koji pored žilavog Piercea i iz utakmice u utakmicu sve boljeg Allena ni približno ne dominiraju kao što bi trebali da se ova serija mirno privede kraju, a i naznake klupe koju je Boston dobio u zadnje dvije utakmice dobrim dijelom anuliraju onu minimalnu prednost koju je Heat imao na papiru po pitanju rotacije. Dijelom svakako zasluge idu Riversu koji je mudro odlučio zacementirati Hollinsa i Stiemsmu na klupi te se bazirati na niskoj postavi i rotaciji od osam ljudi, a dijelom inspiraciji kojoj su na domaćem parketu podlegli Pietrus i Daniels (ne mogu zabiti, ali drže svoje obrambeno i donose potrebnu energiju) te posebice Dooling koji je opet zabio sve što je potegao i tako držao Boston živim u onim rijetkim trenutcima kada Rondo i KG nisu zajedno na parketu.

Kako ipak nije 2008-a, Bostonu ogroman problem predstavlja zadržati ovakvu suludu učinkovitost u napadu (često i onu prosječnu), manjak energije osjetio se u nastavku kada je Heat konačno podigao razinu igre u obrani, probudili su se Wade, Chalmers i ostatak pratnje, pa se prednost Bostona polako počela topiti. Kod Celticsa se počeo osjećati umor, veterani više nisu mogli pratiti Ronda kao u uvodnom dijelu, što je uskoro rezultiralo i potpunim preokretom, odnosno prvom prednošću Heata na utakmici.

Razlika ostvarena u prvom dijelu omogučila je Bostonu ostanak u egalu i šansu na kraju, šansu koju su iskoristili u očajnom produžetku u kojem je palo ukupno 6 koševa i u kojem je bezidejnost u napadu bila zapanjujuća. Dijelom zbog toga što su James i Pierce ispali iz igre zbog osobnih pa su ih u akciji zamijenili Cole i Daniels, a dijelom zbog umora i manjka napadačkog talenta diljem obiju rotacija. Iako su obje momčadi na kraju imale šansu, Boston je svoju iskoristio preko Ronda koji je mudro napadao obruč, dok je Heat svoju propustio preko Wadea koji je potpuno bezveze pucao tricu preko ruke (bitni detalji, ali još je možda bitnije da takav odnos gledamo tri od četiri utakmice – Boston koji maksimalno koristi svoje skromnije resurse i Miami koji se dobrim dijelom sam upuca u nogu).

Gledati na ove zadnje minute kao na slučaj potpuno je opravdano sa strane konačnog rezultata (niti bi se radilo o prvom ziceru koji je iscurio Rondu, niti o prvom krumpiru kojega je Wade nerezonski zabio), ali ne i sa strane igre tijekom cijelog susreta. Jer, Rondov ulazak i polaganje simboliziraju njegovu dominantnu i prije svega pametnu igru, dok Wadeov promašaj i uzalud bačenih 20 sekundi tog zadnjeg napada jasno ocrtvaju njegovu individualnu blijedu partiju, ali i manjkavi kolektivni IQ u napadu.

Sad, iako se za oba poraza Heata kao razlog može podcrtati njihova na momente loša igra u obrani, obzirom da je Boston vrlo lako mogao imati 3-1 i da ima ponajboljeg igrača trenutno na parketu, nije fer zanemarivati njihov kut priče i činjenicu da daju sve od sebe. Miami dijelom ne može do zraka i zbog obrane Celticsa, posebice Wade koji kao playmaker uopće ne sudjeluje u ovoj seriji jer ga udvajanjima na perimetru Celticsi već drugu utakmicu za redom potpuno izbacuju iz ritma.

Rivers kao da je odlučio pustiti Jamesa da radi svu štetu nadajući se da ovaj neće moći sam bez Wadea i to se za sada pokazuje ispravnim (iako mi nitko ne može reći da je to jedini razlog, Wade trenutno jednostavno nije u onom ritmu kojim je završio seriju protiv Pacersa, što samo naglašava njegovu sve veću veteransku rolu i prolazak zenita – kada nisu u stanju igrati konstantno u playoffu iz večeri u večer, onda te se mirne duše može proglasiti čovjekom čija karijera je ušla u silazno razdoblje).

Heat je teoretski momčad s više rezervi (ne samo kod Wadea, nego i u skoku, kontrama i ulazima u reket) i na tome se baziram kada ih i dalje smatram favoritima (osim ako nekim slučajem Boston nije naišao na čudesni lijek koji preko noći može vratiti Piercea i Allena u optimalnu fizičku spremu, oni takvih rezervi nemaju). S druge strane, praksa do sada pokazuje kako je Boston potpuno ravnopravan protivnik, često i bolji kada nametne odgovarajući ritam.

I zato će G5 biti i najzanimljiva utakmica do sada. Heat doma igra s puno više energije na početku susreta, ali to im samo po sebi neće biti dovoljno ako se Wade ne pridruži Jamesu i tako anulira značaj koji za Boston imaju Rondo i Garnett. I dok je bolja partija Wadea imperativ za Heat, Rivers mora nastaviti dobivati doprinos od 8 igrača i na gostovanju jer Chalmers, Haslem, Battier i (u manjoj mjeri) Miller pokazali su se kao rotacija od koje svaku večer možeš računati na nešto. Ostane li Boston opet s 3 i pol igrača koliko ih je imao u prvoj utakmici, šanse će im padati brže od dionica facebooka.

DAY THIRTY-FOUR – TIME MACHINE

U utakmici bez očekivanog playoff naboja i grča, manjak kojega u ovakvom kontekstu dovoljno govori o energetskoj razini Celticsa, Boston je odradio posao zahvaljujući inspiriranoj obrani u drugoj četvrtini, izuzetnom realizatorskom učinku u trećoj te fantastičnoj all-round partiji Garnetta koji je zaslužio titulu igrača utakmice. Plus, nije odmoglo ni što je velika četvorka na trenutke (jako kratke, ali ipak…) podsjećala na dane ponosa i slave.

U startu je utakmica imala revijalan ton – za razliku od trećih utakmica u koje domaćin ulazi s minusom od dva susreta i u kojima smo po defaultu navikli gledati očajničku borbenost od prve sekunde, početnih 12 minuta prezentirana nam je kvalitetna napadačka košarka bez obrana koja je s vremenom postala bitka između Jamesa i Celticsa.

Naime, dok su kod Bostona bili redom raspoloženi svi, ili barem dovoljno igrača da se okupi petorka, kod Heata doslovno polovicu utakmice nije igrao nitko osim Jamesa (nešto kasnije je stvar u svoje ruke preuzeo Chalmers, ali ta rečenica dijelom i objašnjava zašto je Heat izgubio – mislim, Mario je odradio super posao i opet je igrao dobro, ali kada se on nametne kao najaktivniji playmaker i prva opcija, to nikako nije znak da je sve ok).

I dok od epizodnih igrača ne očekuješ previše u ovim prelomnim susretima (doduše, ne očekuješ ni ovakvo apsolutno ništa koje su prezentirali Battier, Anthonya i Haslem), fascinirao je izostanak eksplozivnosti i uopće agresivnosti kod Wadea (pomislio bi čovjek da mu treba još jednom pustiti vodu iz koljena – možda bi bilo najbolje da mu ugrade slavinu).

Uglavnom, Boston prvu pravu prednost stvara prilikom prvoga Jamesova odlaska na klupu po zasluženi odmor, a za to su dobrim dijelom zaslužni igrači s klupe, swingmani Daniels i Pietrus (energija u obrani) te Dooling (ubacio sve što je potegao, plus omogućio Rondu da se barem jednom pošteno odmori), a ne treba zanemariti ni Docovu odluku da se potpuno odrekne visoke rotacije i bazira isključivo na Pierceu kao četvorci (balvani Hollins i Stiemsma odigrali su jedva 10 minuta, a kada tome dodaš da je Bass brzo skupio osobne i odigrao samo 17, ostaje ti 35 minuta koje su u određenim periodima kao četvorke podijelili Pierce, Pietrus i Daniels, bez da su dozvolili Heatu ikakvu prednost u skoku ili lakim koševima).

Prednost Bostona zacementirala je odluka Jamesa da se nakon povratka na parket pridruži suigračima u bacanju cigli umjesto da nastavi s dominacijom u reketu. Miami tako u ovom prvom dijelu nije pokazao apsolutno ništa kao momčad, ali obzirom na njihove furiozne treće četvrtine, moglo se očekivati hvatanje nekakvog ritma i konačno igranje s energijom primjerenom playoffu.

Samo, ovaj put ništa od toga. Garnett je zatvorio reket uz pomoć ponekad i svih preostalih Celticsa, izazivajući tako Heat na potezanje s poludistance koje je rezultiralo šutom od 2-11 u ovom periodu. S druge strane, Boston je većinu toga donosio u reket i tako izgradio prednost od 20 koševa pred zadnju četvrtinu. Niz Millerovih trica i opuštenost Celticsa omogućili su Heatu povratak na desetak razlike, ali Pierce, Garnett i Rondo ipak su preiskusni da dopuste sramotu poraza od ovakvog mlitavog izdanja Heata koji cijelu utakmicu nije istrčalo ni poštenu kontru, a o nekom napadanju obruča da ne pričamo (čak i kada bi iznudili slobodna uredno bi ih promašili – kukavnih 10-20 s linije dovoljno govore).

U biti, obzirom na igru i govor tijela tijekom večeri, odluka Spolestre da na -20 drži Jamesa i Wadea na parketu i pokuša povratak s ultra niskom postavom (James na centru, Chalmers play, Wade, Miller, Battier uokolo) činio mi se više kao potez neozbiljna čovjeka nego očajnog sportaša – ne mislim da bi eventualno odmaranje tijekom zadnje četvrtine išta značilo za energetsku razinu udarnog dvojca Heata u sljedećoj utakmici, ali čemu ih opterećivati run and gunom i dodatnim trošenjem u trenutcima kada je svima na planeti jasno da je utakmica izgubljena u drugoj i trećoj četvrtini i da nema tog seruma koja zombije iz rotacije Heata može oživjeti.

Uostalom, podatak da je upravo s ovom mini postavom Heat došao do prvih laganih koševa u reketu i niza polaganja više govori o pristupu Celticsa nego o nekom fantastičnom Spoelstrinom izumu. Čim je Rondo počeo bacati lobove Garnettu kao jedinom pravom visokom na parketu, ovaj smiješni eksperiment mogao se smatrati završenim.

Heat iz ovakvog razvoja događaja, odnosno produženja serije, kao jedinu pozitivnu stvar može uzeti veću mogućnost uključenja Bosha u rotaciju (navodno bi mogao zaigrati već sljedeću utakmicu), njemu je svaka minuta na parketu dobrodošla pred Finale. S tim da ipak treba biti realan – svaka čast obrani Heata, odnosno potencijalu kojega posjeduje, ali, ovakve blijede partije koje prezentiraju protiv Bostona, u sudarima s Oklahomom ili Spursima neće proći nekažnjeno.

S Boshom ili bez njega, Miami u završnu seriju ulazi kao autsajder (ako se uopće sjeti da prvo treba proći Celticse). Nije da trenutno imam neke brojke s kojima mogu potkrijepiti ovakvo mišljenje, radi se isključivo o osjećaju baziranom na viđenom, ali naslonjenom uz jednu logičku konstrukciju koja mi se čini bliža stvarnosti nego demagogiji – Heat je lošiji nego lani, a i Oklahoma i San Antonio su bolji nego Dallas prošle godine. Ergo, predstavnik Zapada u 5 ili 6 čini mi se kao logičan rasplet playoffa.

DAY TWENTY-EIGHT – GRINDING IT OUT

Sinoćnja utakmica donijela nam je dobru i lošu vijest. Dobra vijest je da se mučenje između Sixersa i Celticsa konačno završilo, a loša da je jedna od ovih momčadi prošla dalje. Iskreno, ne sjećam se kad sam zadnji put gledao važniju utakmicu s manje iskazane agresivnosti – umjesto na ratnike, obje momčadi su više podsjećale na boksače van forme koji su upravo odboksali 11 rundi i za 12-u im je ostalo taman toliko snage da se odbijaju od konopaca do klinča i tako u krug.

Manjak energije u slučaju Bostona uopće me ne čudi, obzirom na loša stanja Allena i Piercea, odnosno na izostanak Bradleya. Ma uopće je nevjerojatno zamisliti da su Celticsi ovako daleko stigli s rotacijom prema kojoj se čak i klupa Heata čini smislenom (pretjerujem, ali ne previše) – na klupi Bostona trenutno je 5 igrača pokupljenih tijekom sezone, dakle 5 igrača koji nisu bili dovoljno primamljivi ni jednoj od 30 momčadi da im na početku sezone ponudi mjesto na rosteru.

(kako je Danny Ainge zamislio biti konkurentan s ovakvim rosterom ne znam, ali stvari su se poklopile i eto ih u finalu konferencije gdje bez rotacije i s načetom petorkom realno nemaju prevelikih šansi protiv Heata koji je uhvatio kakav-takav ritam i očekuje Bosha nazad na parketu negdje tijekom serije)

Doc je praktički cijelu utakmicu odigrao s istih 5 igrača, uz jednu solidnu rolu Pietrusa u prvom dijelu, što je svakako objašnjenje za nesposobnost Bostona da uspostavi kontrolu nekakvom serijom i puno ranije riješi utakmicu protiv trenutku nedoraslih Sixersa. Ako si već načet i onda još igraš 48 minuta, teško je očekivati da ćeš pronaći snage u nogama podignuti razinu energije u određenim situacijama, ma kako povoljna situacija ti se nudila.

Boston se izvukao zahvaljujući tome što im je upalo više skok-šuteva, pogotovo u završnici, te zahvaljujući tome što su Garnett i Rondo preuzeli odgovornost u trenutcima kada je to bilo potrebno. Sixersi takve reakcije u važnim momentima i takve igrače koji bi se izdigli iznad sivila nisu imali i u tome je bila osnovna razlika.

Celticsi su u biti očekivano prošli na iskustvo, taj know how koji imaju donosi neopipljivu i statistički nedokazivu vrijednost, ali itekako vidljivu u ovakvoj izjednačenoj utakmici. Obje momčadi su igrale podjednako oprezno, sporo, više reagirajući nego izazivajući (podjednak broj skokova, slobodnih, izgubljenih), a takav pristup je definitivno odgovarao brojčano inferiornijem protivniku.

Pitanje je hoće li Sixersi ikada više imati ovakvu priliku za doći ovako daleko, tako da je njihov nedostatak agresivnosti zbunjujuć, a neobjašnjivo mi je da usprkos rotaciji od 8 igrača koji su svi redom mlađi, energičniji i potentniji, nisu uspjeli pretrčati i nadskakati Celticse i ostvariti prednost u kontrama i koševima iz reketa.

Pristajući na gomilu organiziranih napada koji su uglavnom završavali bezidejnim ulazom ili šutom preko ruke, Sixersi su se osudili na poraz. Jedini način da se usmjere prema pobjedi bio je da trče, skaču i bore se više od Celticsa, da iskoriste manjak energije protivnika, ali oni su dopustili da ih stil Bostona proguta i pritom su prokockali svaku priliku koja im se ukazala da eventualno promijene tijek susreta.

Samo s raspoloženim Brandom, koji je stabilnom veteranskom prisutnošću na oba kraja parketa bio jedina svjetla točka, jednostavno nisu imali šansu. Pierce je parirao Iguodali srcem nadoknađujući manjak atleticizma, Rondo je nadigrao Holidaya, a Turner je opet bio najgori igrač na parketu, djelujući totalno odsječeno od ikakvog momčadskog plana, čak i vlastite vizije o tome što bi trebao raditi na parketu. Ako su plan i vizija uopće riječi koje možemo koristiti u odnosu na njihovo sinoćnje izdanje.

Uglavnom, Boston već u ponedjeljak ima prvu utakmicu u Miamiu i usprkos dobrim epizodama Ronda i Garnetta tijekom playoffa, epizodama koje garantiraju matchup probleme za Heat, očito je kako bez prave podrške i mogućnosti odmora udarni dvojac Celticsa jednostavno neće moći izgurati još jednu seriju. Teret koji nose u napadu je pretežak i uzima ogroman danak u efikasnosti, a čak i da Pierce i Ray odjednom upadnu u šuterski ritam iz najboljih dana, manjak tijela osuđuje Celticse na minus protiv agresivne obrane Heata i monstruoznih all-round partija udarnog dvojca.

Heat je uredno nabijao razliku protiv druge postave Pacersa lukavim rotacijama, a Boston nema opcija kojima im može ovakvog jokera izbiti iz ruke. Osim ako bi se Doc odlučio za potpuno skraćivanje rotacija u sinoćnjem stilu, što bi valjda iscrpilo starterima i ovo malo pare što im je ostalo u kotlovima. Playoff je definitivno maraton, a Heat u ovom slučaju jednostavno ima prevelika pluća za Boston, koji bez mladenačke energije Bradleya i Greena na bokovima nema kako parirati Jamesu i Wadeu.

DAY NINETEEN – YOUNG VS OLD

CELTICS @ SIXERS

Sinoć su stari Celticsi održali mladim Sixersima kliniku. Ne Našu Malu ili Schwarzwald, već pravu pravcatu košarkašku. Collinsove trupe dobile su krila pobjedom u Bostonu, a ta krila samo su se dodatno raširila odličnim ulaskom u utakmicu tijekom kojega nisu mogli promašiti – Iggy je pasovima s vrha reketa namještao zicere, Allen i Hawes su trpali s poludistance, a Holidayu se u zabijanju trica pridružio čak i Williams.

Bilo je očito kako pod utjecajem ovakvog razvoja događaja, članovi jedne od najmlađih momčadi u ligi sebe već vide u finalu konferencije. Što je najveća greška koju možete napraviti protiv ove generacije Celticsa. Nakon run & gun izazova kojega su pred njih bacili Sixersi, u akciju su krenuli Rondo i Garnett, prvi seciranjem obrane kirurški preciznim ulazima i sjajnim miksom realiziranih ulaza i povratnih lopti, a drugi već dosadnim savršenim učinkom s poludistance pomiješanim s ponekim poenom ispod koša, bilo nakon Rondova zicera, bilo nakon klasičnog skok-šuta unazad.

Garnett nije mogao promašiti, Rondo u ovom periodu nije izgubio ni jednu loptu (samo jedna izgubljena tijekom cijelog susreta), a sjajnih 12 minuta košarke zaključio je Pierce. Stari ratnik je pokušao kao spot-up šuter, nije išlo, pa se odlučio na par ulaza koji su pored anemične obrane Sixersa završili zakucavanjima nakon kojih je bilo jasno kako Boston neće izgubiti ovu utakmicu. PP riskira igrajući s ovako načetim koljenom, ali, kao što je i sam rekao, dok je na parketu igrat će kao da je sve u redu.

Od ovog trenutka (statment moment kakav mogu izvesti samo najveći) Boston je zaigrao punom parom – udarnom trojcu koji je davao ritam pridružili su se Bass i Pietrus kao šuteri i eto petorke koja je napadački protutnjala Philadelphiom. Zabili su 60 na poluvremenu (za ovu momčad Bostona to je rijeđe od snijega u Dalmaciji), 107 do kraja, od četvrtine do četvrtine samo dižući prednost, a uz Rondovu i Garnettovu učinkovitost ključna je bila Piercova odluka da, kad već ne sluša šut (samo 33%), do poena dođe ulazima i s linije slobodnih.

Naravno, za razliku od Sixersa koji su izgleda dobar dio energije potrošili na slavlje i projiciranje svog prolaska dalje, Celticsi su sve svoje snage usmjerili na parket, pa su tako nakon početnog run & guna sveli Sixerse na ono što jesu, momčad bez ideje i vrhunskog talenta koja šutira s poludistance. Uostalom, osim davanja nekog okvira utakmici, sve što treba reći u ovom osvrtu je kako su Celticsi konačno šutom (preko 50% iz igre) nadogradili standardno sjajni protok lopte (naspram Sixersa čije cigle su rezultirale učinkom od 40%), kako su konačno nekoga nadskakali (što je samo po sebi razlog za slavlje) i kako su konačno od nekoga izgubili manje lopti (samo 7).

Mislim, ovakva učinkovitost nije održiva, Sixersi su momčad koja inače gubi najmanji broj lopti u ligi (za razliku od Celticsa koji su pri dnu), plus Boston je jedna od najgorih skakačkih momčadi svih vremena. Dakle, očito je u ovim elementima ključnu ulogu odigrala psihička nepripremljenost protivnika, odnosno nezrelost. Ali, dok Rondo kontrolira loptu minimalno riskirajući i dok Garnett ima ovakvu podršku u skoku od Ronda i Piercea (dodali još 18 na Garnettovih 12), Celticsi su tu u stanju odraditi solidan posao.

S druge strane, čak i puno agresivniji i budniji Sixersi nemaju što tražiti protiv Bostona kojem ovako klika napad, pogotovo ako Pierce bude i dalje u stanju pratiti dinamični dvojac Rondo – Garnett za kojega protivnik nema odgovora. Toj razini egzekucije i kvalitete Philadelphia nema čime parirati, stoga je za rasplet ove serije i dalje najvažnije pratiti medicinske izvještaje iz Bostona.

LAKERS @ THUNDER

Nešto kasnije, jedna druga skupina veterana sa šampionskim pedigreom našla se u sličnoj situaciji, ali Oklahoma usprkos mladosti ima dovoljno playoff iskustva da si ne dopusti mlitav ulazak u utakmicu. Lakersi su u drugoj utakmici imali sve na pladnju – Thunder nije briljirao šuterski, ali, što je još važnije, nije imao ni previše laganih poena sa linije slobodnih. Tu i tamo bi im uspjelo iskoristiti poneku kontru, ali od početak je bilo jasno kako utakmica ide ritmom koji odgovara Lakersima i kako će gotovo svaki napad biti odigran na postavljenu obranu.

Trpajući iz reketa, Lakersi su preko Gasola, Bynuma i Kobea cijelo vrijeme držali minimalnu prednost, a, uz sve navedeno, u korist im je još išlo što su Harden i Ibaka zbog problema s osobnima odigrali manje minuta od očekivanog. Svejedno, jer na kraju čak ni kontrola ritma te prednost u skoku i laganim poenima nije pomogla – Oklahoma je pokazala da ima rješenja čak i za najtvrđu playoff košarku.

Ogroman posao odradio je Ibaka, koji je sa svojih 7 blokada držao kakav-takav balans u sredini (momčadi koje zabiju 46 poena u reketu obično ne gube utakmice, a bez Ibake taj učinak bi bio i puno veći), a Perkins i Mohammed su još jednom aktivno, koliko je to moguće, odradili svoje imitacije telefonskih stupova.

Međutim, ključan je ipak bio pritisak na vanjsku liniju Lakersa koji su, posebice u završnici, sjajno odradili Durant i Harden, a zatim i činjenica da čak i kod ovakvih večeri u kojima im ne upada previše toga, Oklahoma uvijek može zabiti dovoljno kroz prodornost svoje udarne trojke (koja ovaj put nije rezultirala lakim koševima s linije slobodnih, ali jeste otvorenim putevima suigračima).

Lakersi su u završnici jednom serijom šuteva iz vana Bryanta po prvi puta uspjeli razbiti konstantni egal, činilo se da su otišli na nedostižnih sedam razlike, ali onda je u zadnje dvije minute presudila nepodnošljiva lakoća postojanja koja krasi mladost Oklahome. Umornog Kobea je nadigrao mlađi i odmoreni Harden (samo 6 minuta u prvom poluvremenu), natjeravši ga u obrani na dva očajna šuta (koja Kobe nije morao uzeti) i par izgubljenih lopti, a zatim jureći pored njega kao pored stolca na drugoj strani parketa, u svom stilu, direktno na obruč (iznudio i, što je najvažnije, pogodio 4 slobodna, da i Kobe i LeBron vide kako se to radi).

Dodaj Durantovu hladnokrvnost i franšiznu kvalitetu (neobranjiv šut iz vana koji ovisi samo o postotcima, plus onaj fenomenalan ulaz i polaganje pored odlične obrane kojim je okrenuo rezultat) i eto zaslužene pobjede u najtvrđoj mogućoj plaoyoff utakmici kojom je OKC samo pokazao da je potpuno sazrio kao momčad. Lakersi se samo mogu nadati da će i ubuduće imati šanse ostati u igri kontrolom ritma, ali čak i tada njihova kronična nesposobnost da zabiju šut iz vana i nedostatak drugog beka koji bi kontroliranjem lopte olakšao život Kobeu (Blake i Sessions su pored Westbrooka izgledali kao pioniri maleni) osuđuju ih na ulogu promatrača u trenutcima kada mlađa, brojnija i atletsko-fizički dominantnija skupina iz Oklahome odluči zagospodariti parketom.

DAY FIFTEEN – THE OTHER GUYS

SIXERS @ CELTICS

Boston je došao do pobjede puno teže nego se očekivalo, u jednom čudnom ritmu na puno koševa u kojem su se iskustvo i efikasnost Celticsa morali ozbiljno mučiti protiv svježine Sixersa. Usprkos mukama, Boston ni u jednom trenutku nije izgledao kao momčad koja nema odgovor, odigrali su dojmljivo i nisu gubili koncentraciju, s Garnettom kao najboljim igračem na parketu, all-round korisnim Rondom (novi triple-double i sjajna obrana tijekom cijele večeri) i Allenom, Pierceom i Bradleyom koji su odradili svoje role.

Prvo poluvrijeme Sixersi su kontrolirali ritam, nametnuli su brzu tranziciju i još brže pokušaje realizacije, uglavnom do prostora dolazeći odličnim protokom lopte i agresivnim ulazima Iguodale i Turnera, tjerajući obranu Celticsa na gomilu rotacija i ne dozvolivši im zauzimanje pozicija u obrani.

Neopterećeni rezultatom i pogonjeni mladošću (prosjek godina Bostona je 29, a Philadelphie 26, s tim da bi ova razlika bila puno drastičnija da u obzir uzmemo samo članove jezgre svake momčadi), svi Sixersi su bili raspoloženi za trčanje i napadanje što je rezultiralo s fenomenalnih 47 poena uz skoro 50 posto šuta u prve dvije četvrtine, što je, ruku na srce, za ovu momčad bez prve opcije u napadu i bez konstantnog šuta iz vana jednostavno sjajan rezultat.

Glavni krivac za to je činjenica da su Celticsi na početku upali u zamku tranzicijske igre, što je dovelo do niza loših napadačkih reakcija jer Boston nije run & gun momčad, Rondove pokušaje ubrzanja igre jednostavno nema tko pratiti. Ali, već nakon par time-outa uslijedio je povratak u sporiji napadački ritam, a time i vraćanje u utakmicu.

Iako su Sixersi odradili odličan posao zatvorivši se u reket u namjeri da spriječe lagane poene i pretvore Boston u šutersku momčad, ta odluka nije nužno garancija uspjeha obzirom da su Garnett, Allen i Bass sjajni šuteri iz spot up situacija u stanju kompenzirati za manjak prostora ostavljenog Rondu i Bradleyu u reketu. A kada su se u nastavku Rondo i Bradley ulazima i laganim poenima pridodali šuterskom učinku (opet treba istaknuti Garnetta koji nije mogao promašiti s vrha reketa), Celticsi su riješili napadačke probleme.

Ono za što i dalje nisu imali odgovor bila je tranzicija Sixersa i tu je odličan potez povukao Doc odlučivši se zaigrati niskom postavom s Pierceom na četvorci i Bassom na klupi. Time su donekle dobili brzinu potrebnu za pratiti rastrčane Sixerse koji ionako nemaju opasne post up igrače, ali, što je još važnije, dobili su balans u obrani i napadu – Rondo i KG sada su puno lakše mogli igrati svoju 2 na 2 košarku (koja je postala zaštitni znak ove verzije Bostona), znajući da imaju Piercea i Allena kojima mogu baciti povratnu na bokovima te Bradleya iza leđa, spremnog spriječiti svaki pokušaj brze kontre.

Sixersi nisu iskoristili nadmoć u centimetrima u ovom periodu te se ovaj dobitak pokretljivosti u obrani i učinkovitosti u napadu koje je Bostonu donijela niska postava ispostavio kao ključni detalj. Prisilivši Sixerse na organizaciju napada, prisilili su ih na okretanje Hawesu na vrhu posta kao najboljoj playmakerskoj opciji u momčadi i slash & kick inspiraciji Iguodale, a time i na otežanu realizaciju.

Iako, daleko od toga da su Iggy i Hawes bili problem, oni su nastavili tamo gdje su stali s Bullsima. Napetu završnicu presudio je manjak opcija Philadelphie nakon njih, a možda bi točnije bilo reći još jedno katastrofalno izdanje Loua Williamsa u ovom playoffu (blijeda partija Thadeusa Younga donekle se može opravdati uganućem zgloba, što je sreća za Boston jer na klupi nemaju visokog igrača koji može parirati Youngovom atleticizmu). Ili bi možda još točnije bilo reći Collinsova odluka da trpi Williamsa na parketu iako to ovaj ničim nije zaslužio.

Jason Terry ove momčadi jednostavno nije bio u stanju zabiti ništa, što od Bradleyeve obrane, a što od svoje očajne forme. Obzirom da je Holiday očekivano sveden na promatrača (Rondo nije Watson da mu dozvoli šetnju tijekom utakmice), što je dobrim dijelom kompenzirao sinoć korisni Turner (bez velikih grešaka u tranziciji i u nesebičnom izdanju, ali i dalje neučinkovit na postavljenu obranu), šuterski učinak Williamsa ovoj momčadi je neophodan jer s Holidayem u outu ostaju bez treće opcije.

Lou trenutno nije u stanju odigrati ni blizu razine iz regularnog dijela sezone tijekom koje je praktički bio prva napadačka opcija i jedini rasni 1 na 1 scorer kojega su imali. To se protiv Bostona neće moći maskirati tijekom cijele serije, stoga Collins mora pronaći neki drugi način za održati napad podmazanim, makar davanjem veće uloge Brandu i razigranom Allenu, u nadi da će zbog toga Doc morati više minuta dati Bassu.

NUGGETS @ LAKERS

Još jedna sjajna partija između Denvera i Lakersa u kojoj su Nuggetsi dokazali da za ovako izjednačenu završnicu serije nije zaslužna samo blijeda igra Gasola i Bynuma, već prije svega kvaliteta Denvera. Sinoć su naime i Gasol i Bynum odigrali punom snagom, agresivno na oba kraja parketa, ali prevaga na stranu Lakersa bila je fenomenalan šuterski doprinos Blakea i Artesta koji su zaokružili petorku na najbolji mogući način – 3&D doprinosom.

Blake nije mogao promašiti, odigrao je na nivou kakvog je rijetko prezentirao čak i na vrhuncu karijere tijekom dana u Portlandu i Denveru prije tri, odnosno četiri sezone, dok je World Peace, uz to što je zabio svaki otvoreni šut koji je trebao zabiti, odradio i sjajan posao u obrani, spriječivši Galinaria da radi nered izolacijama i šutom, osudivši ga na ulogu promatrača, bilo da se nalazio na parketu ili klupi.

Denveru se tako kockanje s neprestanim udvajanjem Bynuma, Kobea i Gasola te ostavljanjem preostala dva igrača Lakersa otvorenima nije isplatilo, ali treba im priznati da su barem svu trojicu udarnih igrača držali pod kontrolom – usprkos sjajnom učinku u skoku i agresivnom napadanju reketa dvojca Gasol – Bynum, Lakersi nisu uspjeli ostvariti nikakvu značajniju prednost ni u skoku ni koševima iz reketa.

U stalnoj borbi za nametanje ritma koju pratimo tijekom cijele serije Lakersi su najveći dio prvog poluvremena imali prednost, potpuno spriječivši kontre Nuggetsa, ali u nastavku se probudio Ty Lawson koji je kombinacijom brzih tranzicijskih poena i šuta iz vana vratio ravnotežu, učinivši završnicu napetom. Nažalost po Denver, Lakersi su, koliko god to paradoksalno zvučalo, jednostavno imali više raspoloženih igrača.

Lawson je bio sjajan u ulozi lokomotive, Afflalo je uspio svesti Kobea na minimum (iako treba skinuti kapu Kobeu na odličnom čitanju igre i razigravanju, ni jednom nije forsirao u nepovoljnim situacijama), McGee i Faried su, koliko je to moguće obzirom na limite njihove igre, parirali Bynuma i Gasolu pod koševima (posebice u energetskom dijelu), ali, bez Galinaria, Denver nije imao dovoljno municije u napadu.

Al Harrington je odradio ogroman posao u zabijanju tijekom treće i četvrte četvrtine, ali to nije bilo dovoljno, dijelom i zato što je njegov partner s klupe u ubojitom pick & rollu Andre Miller podbacio, usprkos nadljudskom all-round učinku za takvog ispodprosječnog atletu (11 skokova i gomile znoja prolivenih u borbi pod obručima kojima je najvećim dijelom anulirao dominaciju Gasola i Bynuma u napadačkom skoku – zvuči ludo, ali to je Andre Miller). Miller šuterski nije bio faktor, ali ni kao play, ne uspijevajući održati ritam u trenutcima kada je Lawson bio na klupi (zajedno su opet funkcionirali dobro u napadu, ali obrambeno je upravo njihov nedostatak centimetara omogučio Blakeu i Artestu najveći broj otvorenih šuteva).

Zanimljivo je kako Lakersi praktički i danas igraju svojevrsni trokut jer se Kobe češće spušta u post nego u danima kada se igra bazirala na takvim akcijama – čovjek više nije u stanju stvoriti višak driblingom i pored upornog Afflala do koša je mogao jedino igrom leđima, a to je često dovodilo do situacija u kojima su sve tri prve opcije Lakersa stacionirane u reketu. Sad, Gasolov šut iz vana i Kobeov osjećaj za asist itekako dobro funkcioniraju u ovakvom rasporedu, ali nastaje problem s balansom između vanjske i unutarnje linije koji je noćas uspio ostati prikriven vanserijskim partijama Blakea i Aretsta. Međutim, ostaje otvoreno pitanje kako će to izgledati protiv Thundera obzirom da je teško vjerovati kako i jedan i drugi mogu u nizu ponavljati ovakve šuterske partije.

Ako je ova serija pokazatelj, očito je kako će manjak klupe i uopće korisnih igrača ozbiljno ograničiti Lakerse protiv Oklahome koja ima dovoljno aktivnih tijela za baciti ih na udarnu trojku. Oteža li Thunder život u reketu Lakersima na način na koji su to napravili Nuggetsi, ostavljaju ih bez oružja, dok je s druge strane teško zamisliti kako Blake, Sessions i Kobe mogu zaustaviti ulaze Westbrooka i Hardena (Artest svakako ima nešto izgleda za usporiti Duranta, ali teško da ga može potpuno sakriti kao što je to napravio s Galinariem). U svakom slučaju, na odgovore nećemo dugo čekati – prva utakmica je već u ponedjeljak.

CAPITALS @ RANGERS

Ma neću ništa pisat da se košarkaški puristi ne uvrijede, ali NHL playoff je jedina stvar na svijetu koja se može donekle usporediti s NBA verzijom i prava je tragedija da se ovakva dva natjecanja odvijaju potpuno paralelno. A možda i nije, jer kako nemam ni volje ni snage pisati više nego pišem, mogu se u miru posvetiti majstorijama Ovia, Lundqvista i Richardsa. Bude li ijedna serija druge runde NBA playoffa na ovoj razini drame (praktički, Finale prije Finala), možemo se smatrati sretnicima.

DAY THIRTEEN – LOS ANGELES MIDGETS

BULLS @ SIXERS

Sjajna utakmica u kojoj je tijek zbivanja čak i zasjenio napadačku nemoć obje momčadi. Sixersi su krenuli odlučno u bitku, Holiday i Williams (koji je u globalu odigrao očajnu seriju) zabijali su preko Watsona i Lucasa, Iggy je uništio Denga na oba kraja parketa, a Bullsi su se trgnuli tek početkom nastavka kada se fokus napada pomaknuo s post up situacija za Boozera (nije napravio ništa cijelu večer) na akcije za Hamiltona (koji je kao u najboljim danima iz Washingtona na desetak minuta sjajno odglumio prvu opciju).

Bullsi su konačno u jednoj utakmici dominirali u skoku, posebice napadačkom, zbog čega su u završnicu ušli s osjećajem prednosti i to iako su Sixersi uspijevali zabijati u pristojnim razmacima. Međutim, isto kao što je napadački skok skoro produžio ovu seriju i tako se i simbolički istaknuo kao njihovo glavno oružje tijekom ove čudne sezone, na kraju su ih glave došla slobodna bacanja, njihov najveći minus kroz cijelu godinu.

Iggy je zasluženo ispao junak jer je odigrao Jamesovsku all-round partiju, netipično dobra šuterska večer držala je Sixerse u egalu tijekom perioda kada se nadmoć Bullsa u reketu počela isplačivati, obrambeni skok, agresivna kontra i slobodna bacanja kojima je zapečatio utakmicu šlag su na kraju, ali njegova obrana i organizacija napada ostat će ključni i neopjevani razlog plasmana Philadelphie u sljedeći krug.

U kojem nisu bez šanse dok god mogu zabiti dovoljno, a nije da nemaju potencijala (iako, radi se o malim postotcima obzirom na upravo odrađenu prezentaciju protiv momčadi koja je igrala bez dva ponajbolja igrača). Na stranu izgubljeni Turner, energetske rezerve Sixersa leže prije svega u učinku dvojca s klupe – ni Williams ni Young najveći dio serije nisu iskazivali ni upola one agresivnosti i učinkovitosti koja ih je krasila tijekom sezone. Dio razloga za to svakako leži u činjenici da u playoffu igraš protiv kraćih rotacija i nemaš mogućnosti nabiti brojke protiv lošije druge petorke protivnika, ali dio krivice je svakako i na njima, jednostavno moraju bolje koristiti prilike koje im se nude.

Što se Bullsa tiče, ovaj poraz je poslužio kao sjajna prilika da se na svim razinama uvjere kako je postojeća jezgra nedovoljna za borbu s ostalim pretendentima na naslov. Posebice u kontekstu Roseove ozljede – ako ćemo kao idealni primjer oporavka od ovakve ozljede uzeti Chrisa Paula, čisto zbog pozicije i utjecaja kojega ima na igru, onda možemo očekivati kako će Roseu trebati barem dvije sezone da se vrati na razinu igre koju je prezentirao prije pucanja ligamenata (s tim da težinu situacije povećava i činjenica kako je Roseov stil igre puno više ovisio o fizikalijama od Paulovog koji je i prije ozljede bio prvenstveno majstor pick igre i iskorištavanja prostora).

Bullsi imaju ogroman novac uložen u praktički tri role playera koja nisu u stanju ponijeti veći teret te ovu bližu budućnost, koju će provesti u čekanju da se njihov franšizni igrač vrati na vrhunsku razinu, moraju iskoristiti da zamijene dijelove. Mislim da nakon svega amnestija Boozera ne bi smjela doći u pitanje, koliko god Reinsdorf bio škrt nije valjda glup – zakrčiti salary cap maksimalnim ugovorom za čovjeka koji je u očitom raspadu i koji je jedva u stanju odigrati na razini prosječnog startera, nema aspolutno nikakvog smisla.

Kao što smisla nema ni plaćati Noahov osrednji učinak lovom koja po novom kolektivnom ugovoru pripada drugim ili trećim opcijama. Deng je skup, posebice za swingmana, ali ne treba zaboraviti da je čovjek odigrao odličnu sezonu usprkos ruci u zavojima i da za razliku od ove dvojice donosi intezitet u obrani tijekom cijele večeri kakav se rijetko viđa (za razliku od Noaha koji je ipak igrač trenutnog nadahnuća).

Tijekom ljeta ćemo se više baviti svim ovim opcijama i potencijalnim mogućnostima, ali već sada možemo zaključiti kako je prva faza ere Rose-Thibodeau završila. Vrijeme je za 2.0 verziju.

HAWKS @ CELTICS

NBA playoff je zakon. Kod ovakve izjave nam ne treba nikakav uskličnik jer radi se jednostavno o goloj činjenici. Druga utakmica za redom, druga drama koja se odlučila u zadnjim sekundama. Nakon početnog ispitivanja snaga, Celticsi su se brzo preko 2 na 2 igre Ronda i Garnetta nametnuli kao bolja momčad, a Hawksi su ih većinu utakmice pratili jedino zahvaljujući tricama Marvina Williamsa i Joea Johnsona (a dijelom i zahvaljujući solidnoj partiji dobrog starog Tracya McGradya s klupe, majstor je pokazao da u onom izmrcvarenom tijelo još ima soka za odraditi solidnu swingmansku rolu i najmanje je kriv što ga je Johnson nekoliko puta uvalio u teške situacije odbijajući uzeti odgovornost za šut na kraju napada).

U završnici je postalo gusto ponajviše zbog čudnih Riversovih rotacija koje su rezultirale time da je Garnett najveći dio zadnje četvrtine proveo na klupi, da bi se vratio u situaciju kada su Hawksi već bili u egalu. I to ne samo egalu – koristeći slabosti Bostonove obrane (Doc se opet oslonio na Hollinsa u završnici, računajući da njegova visina i pokretljivost mogu pomoći više od olovnih nogu Bassa i Stiemsme), Horford i Smith su zabijali kako god su se sjetili i donijeli Hawksima prednost.

U drami koja se odvijala u zadnjih pola minuta dogodilo se toliko toga da je nema smisla prepričavati, ali recimo samo da je poetska pravda da se sezona Hawksa završi onim što ju je i obilježilo – ciglom Josha Smitha s poludistance. Boston je ovaj put u foto-finišu bio koncentriran, nije bilo šanse da Pierce prokocka drugu utakmicu za redom i sada im ostaje pripremiti se za mlađe i bezopasnije Sixerse.

Hawksi pak ne smiju na odmor otići s misli kako bi sve bilo drugačije da su Horford i Smith bili potpuno zdravi. Istina, u tom slučaju bi protiv ovakvog Bostona bili favoriti (dakle, tu mislim na ovakav jednako načeti Boston), ali ostanak pri dosadašnjoj formuli više jednostavno ne vodi nigdje. Bit će vremena za posvetiti se i njima, ali ovako na brzinu, trade Josha Smitha, koji ulazi u zadnju godinu ugovora, čini se kao najbolja opcija.

Jednostavno, Horford je prekoristan igrač na pristojnom ugovoru za ono što pruža da bi ga se trejdalo, a Joe Johnson i njegov ugovor ne mogu nigdje (štoviše, postaje očito kako će Hawksi svoju amnestiju čuvati kako bi se riješili Johnsona puno prije isteka ugovora tamo pred sezonu 2016/2017), tako da se trejdanje ovogodišnjeg MVP-a čini logičnim potezom. Smith nikada neće imati veću vrijednost i možda bi se Lakersi bili spremni odreći Gasola i njegovog puno dužeg ugovora pri pokušaju da pomlade i ubrzaju momčad. Hawksima jednostavno treba netko tko može odigrati peticu i pri tome čuvati obruč, a ne se samo gurati u reketu. Jasno, misle li pokušati napraviti korak naprijed. Žele li i dogodine s istim sastavom pokušati iskoristiti slabosti Istočne konferencije (oslabljeni Bullsi, ostarjeli Celticsi), mogu i to, ali pored Heata i sve boljih Pacersa teško da imaju dobre startne pozicije.

LAKERS @ NUGGETS

Furioznim ulaskom u utakmicu Tya Lawsona (4 trice u nizu), Nuggetsi su u prvih nekoliko minuta stekli prednost koju su održavali do poluvremena, usprkos tome što je Kobe sjajnom partijom pokrenuo Lakerse koji su u tom prvom dijelu susreta u jednom periodu čak i kontrolirali ritam, usporivši Denver koristeći njihove slabosti u postavljenom napadu. Međutim, iako su ostavili Nuggetse bez run & gun igre koja im tako dobro leži, Lakersi nisu uspjeli potpuno zatvoriti Galinaria i Lawsona koji su nastavljali secirati njihovu obranu sjajnim korištenjem pick igre i svake mismatch situacije u kojoj bi se našli.

Mike Brown nije pokušao nikakvom zonom ili agresivnijim udvajanjem zaustaviti dva motora Denvera, oslanjajući se isključivo na preuzimanje, što se pokazalo kobnim. Naime, u nastavku su Nuggetsi opet krenuli furiozno, a ovaj put se sjajnom šuterskom učinku priključila i borbenost pod koševima gdje su Faried i kompanija još jednom voljnim momentom pomeli pod s Gasolom i Bynumom.

Susret je tako bio gotov već nakon 30 minuta kada se Denver s do tada standardnih desetak koševa prednosti približio razlici od +30. Neupitno je da su Nuggetsi sjajno šutirali većinu večeri i da ih je fenomenalna Lawsonova šuterska partija (13-18 iz igre) održala i u onim trenutcima kada se činilo da Lakersi preuzimaju kontrolu, ali, isključivo fokusiranje na njihovu večerašnju pobjedu kao na rezultat šuterske rapsodije značilo bi da smo potpuno promašili poantu.

Lakersi nisu izgubili dvije za redom u ulozi inferiorne momčadi zato što Denveru odjednom upadaju trice, već zato što su ih Nuggetsi potpuno nadigrali u svim ključnim segmentima igre. Karl i kompanija našli su načina održati napad podmazanim koristeći Lawsonovu brzinu i ponajviše Galinarievu prednost nad bilo kojim swingmanom Lakersa (tu se najviše vidi koliko nedostaje Artestova agresivna obrana), a u reketu su jednostavno srcem i željom nadskakali i pretrčali visoke trutove pod protivničkim košem.

U sedmoj je sve otvoreno, jer dok Lakersi ne uspostave kontrolu reketa i dominaciju u skoku, ni povratak Artesta neće biti u stanju okrenuti ovu seriju u njihovu korist. Gasol i posebice Bynum moraju zaigrati agresivnije, tražiti bolje pozicije pod košem i napadati – umjesto da se isključivo oslanjaju na visinsku prednost i činjenicu da mogu doći do šuta kad požele, vrijeme je da se oslone na mišiće. Jer, ako i dalje misle zaostajati u poenima iz reketa i skokovima za ovakvom visokom linijom Nuggetsa, onda nisu ni trebali igrati ovaj playoff.

MIAMI COLD

Nemam pojma kako Riley podnosi penzionersko doba (možda peca, uči plesati salsu, veze goblene), ali očito ima problema sa sluhom ako ne čuje sirene za uzbunu koje su se nakon noćašnjeg poraza od Bostona upalile u Miamiu. Izgubiti od ovakvog uber-Bostona – abnormalnog Bostona, koji zabija 60% iz igre i gađa tricu s 64%, Bostona u kojem Rondo i Bradley ne mogu promašiti iz vana, gdje Pavlović zabije dvije trice za redom i gdje Garnett igra kao da je deset godina mlađi – nije ni sramota ni problem. Tako barem diktira razum, Celticsi nisu momčad koja tek tako može zabiti 115, ovo nisu održivi postotci šuta, kako oni budu padali povećavat će se šanse Heata.

Međutim, ono što jeste problem i što je vidljivo već tjednima, to je nemoć Miamia da napravi išta kroz reket, bilo da se obrani ili da nešto zabije, a, vezano uz taj simptom, javlja se i korištanje stila igre koji ne priliči favoritima već je obilježje gubitnika (trice i kontre, kontre i trice, kao jedini način da se napad drži podmazanim). Ako ne računamo ulaze Wadea i Jamesa, te njihov povremeni post up, Heat pod košem ne postoji. Istina, ovoga ima dovoljno da se napad kotrlja, ali od kada je kotrljanje nešto što očekivamo od izazivača? Izazivač mora imati kontrolu reketa, jer ako je nema, onda se odlazi na odmor nešto ranije od planiranog.

Visoki su kriminalni, posebice u obrani. Bosh igra najgoru košarku karijere, ali čak i da se digne na razinu treće opcije kakvu je igrao lani, on nije taj čovjek koji može zatvoriti sve rupe. Puno većim problemom čini se smrt Udonisa Haslema, koji je od korisnog igrača zadatka postao potpuna smetnja i najveći problem momčadi (Celticsi su, nije slučajno, najveću prednost napravili dok je Udonis bio na parketu). Ako odvrtimo film na prošlu sezonu, sjetimo se kako je Chicago gazio Heat, kako su ih ubili u prvoj utakmici finala Istoka s 20 razlike i kako je Spoelstra tada u vatru ubacio još nespremnog Haslema, koji je svojom borbenošću donio momčadi 30 minuta igre u reketu kakvu do tada nisu imali i na neki način preokrenuo seriju.

Dodaj ovome limitirane Anthonya (potpuno ispao iz rotacije) i Turiafa (previše minuta) i nije ni čudo da je Heat tu gdje jeste usprko tome što je James odigrao briljantnu partiju, što je Wade (odmornih nogu nakon pauziranja od prethodnog susreta) konačno pokazao da opet hvata pravu formu i što su trice upadale – svoje su odradili i Chalmers i Jones i Miller. Miami trenutno igra s vanjskom linijom i s dva leša pod košem, a to nije dobar recept za uspjeh.

Naravno, ne treba zanemariti ni briljantan posao koji je Doc napravio s Celticsima. Oni su za playoff spremni i obzirom na formu šteta je što on ne počinje sutra. Sve rotacije su na mjestu, a odluka o uvođenju Raya s klupe pokazuje se punim pogotkom. Barem u ovom matchupu s Heatom – kad Ray ulazi u igru Wade je na klupi, što mu omogućuje lakše dolaženje do šansi koje ovaj veteran ne propušta. Plus, ranim vađenjem Garnetta, kojega onda stavlja u postavu dok je Rondo na klupi, Doc u drugoj petorci sada ima i playa (KG) i strijelca (Ray) koji ne dozvoljavaju padove u napadu. Tako jednostavno, a tako briljantno.

Kemija koju trenutno Celticsi iskazuju je neodrživa, nema šanse da Pavlović i Stiemsma daju ovako pozitivan učinak tijekom playoffa (osim ako Tommy stvarno nije bio u pravu kad je Grega nazvao novim Russellom), ali to i nije bitno jer Doc je našao formulu za još jedan juriš. Napad funkcionira u ovim inverznim ulogama, gdje bekovi ulaze u reket, a visoki pucaju iz vana, dok su rotacije tako posložene da održe tempo u napadu tijekom svih 48 minuta. A tu je na kraju i glavno oružje – obrana.

Dok napad štima solidno iz jednostavnog razloga što konačno većinu vremena na parketu borave Bass i Garnett kao dva najbolja visoka strijelca (nema više podjele minuta antitalentima poput O’Neala i Wilcoxa samo zbog obrane, što u neku ruku naglašava da je Doc u pravu kada kaže da je većina pozitivnih promjena koja se događaju čisti plod slučaja, a ne nekakve velike ekspertize), obrana funkcionira bolje nego ikada prvenstveno zbog fenomenalnih 1 na 1 igrača poput Bradleya i Garnetta. Dodaj još Rondovu upornost, te Bassovu i Pierceovu snagu, i jasno je kako Celticsi nemaju slabi matchup kojega protivnik u postavljenom napadu može izolirati i koristiti.

Minute malom Bradleyu postale su ključ i to je jedan od luđih scenarija koje nam je ova sezona donijela. Ali, tu nije kraj, jer Celticsi protiv Heata imaju još jednu prednost – manjak visokih Miamia omogućuje im kontrolu skoka, što je nešto što ne bi imali protiv Bullsa ili Pacersa i zato je lov na treće mjesto krucijalan – oni očito imaju igru za Heat i moraju si osigurati ovakav scenarij u polufinalu. Miami je pokazao da može zabiti protiv njihove obrane ako ubrza igru, posebice da je u stanju koristiti slabosti koje Celticsi imaju u kontroli lopte (inverzija uloga kao posljedicu ima previše izgubljenih), ali, kako se noćas pokazalo, čak i kada ti elementi tipični za slabije ekipe funkcioniraju (realizacija kontri i trica), problem uvijek ostaje zabiti u postavljenom napadu.

Celticsi jednostavno imaju prednost, i dok god mogu pratiti Heat tricom za tricu (a to nije nemoguće, jer Pierce i Allen su u stanju i nadmašiti Chalmersa, Jonesa, Millera i Battiera) te održati tranziciju ispod 20%, favoriti su u ovoj seriji. Miami je imao trenutaka kada je igrao sjajno, posebice kada bi se James spustio leđima i pronalazio Wadea na ulazu ili vraćao povratne ili pak sam išao u realizaciju. Međutim, Heat kako da bježi od ovakve igre, možda i zato što im dodatno usporavanje ritma stvara probleme u obrani, a možda i zato jer postavljeni napadi jednostavno nisu postali dio njihova identiteta.

Što je šteta, jer ako neće koristiti Jamesa na četvorci i konačno zaigrati s malom postavom barem protiv Bostona, onda im samo ostaje paliti svijeće i nadati se da će Bosh preko noći pronaći muda i da će Spoelstra nekako iscijediti solidnih 25 minuta u obrani od Turiafa i Anthonya. Ja radije svoje nade polažem u to da će Garnett i dalje nastaviti dominirati nad Chrisom.

Dakle, Patrick James Riley, vrijeme je da pozoveš ovog svog mulca od trenera na raport i objasniš mu neke stvari poznate ti još iz vremena kada si Magica stavljao na centra da bi vlasitoj momčadi povećao šanse za uspjehom. Boston trenutno drži prednost i logika nalaže da Spoelstra isproba sve opcije kako bi tu prednost anulirao (čak ima i sreće što mu se ovo dogodilo u regularnom dijelu, jer ovakvim raspletom u playoffu sad bi već bili pokojni). James na Bassu tijekom 30 minuta ne čini se ništa slabijom alternativom od toga da se gube utakmice s Turiafom ili Haslemom. A, ako njegovo veličanstvo LBJ ne želi igrati u postu, onda mu uvijek ostaje opcija da jednog dana kupi nečiji prsten prvaka na ebayu.