Kevin Garnett « ISPOD OBRUČA

14Sep/120

RANKING THE PLAYERS, PART TWO (12-34)

Posted by Gee_Spot

Jedna napomena za početak - kod igrača s istim brojem bodova, prednost je dobio onaj s boljim sirovim brojkama (bez ocjena za vještine i ostalih prilagodbi uzorka). To mi se učinilo boljim načinom za odvojiti izjednačene od bacanja novčića, iako je princip sličan. Na kraju krajeva, pozicije su ionako manje bitne, tu su čisto radi atraktivnosti (svi vole power rankingse), ono važno su bodovi i kategorije.

DRUGE OPCIJE

12. PAU GASOL (Lakers), 99 bodova

Nesuđeni MVP Finala 2010. prošle sezone je učinkom pao za jednu kategoriju, što je, obzirom na kontekst u kojem je bio treća opcija (a što donosi dosta negativnih bodova), bilo sasvim razumljivo. Dolascima Nasha i Howarda stvari se neće bitnije promijeniti, što je u biti dobra stvar - Pau je ušao u veteranske godine (32) i ovakvo okruženje samo će mu pomoći da zaustavi regresiju, dok će učinkom bez konkurencije biti najbolja treća opcija u ligi.

13. TIM DUNCAN (Spurs), 98 bodova

Čak i nakon što mu oduzmemo bodove zbog skromnije minutaže i poznih godina, Duncan ostaje temelj Spursa svojim fenomenalnim vještinama - još uvijek je pouzdan strijelac i obrambeni igrač, odličan skakač i (što je ključno) vrhunski asistent. Kako sistem zbog minimalnih regresija tijekom zadnjih nekoliko sezona ne vidi razloga da Timmy ne odigra još jednu odličnu godinu, izgleda kako od društva iz San Antonia možemo očekivati novih 50+ pobjeda.

14. MANU GINOBILI (Spurs), 94 boda

Ginobili lani nije igrao puno, ali kada je igrao Spursi su bili nepobjedivi. Uostalom, činjenica da su njegovim povratkom u rotaciju krenuli na suludi niz pobjeda i da su protiv Thundera bili u igri isključivo u trenutcima dok je on bio na top razini, sve govori. Manuov problem je što sistem ne vjeruje čovjeku koji iz sezone u sezonu dobiva ogroman broj negativnih bodova na račun propuštenih utakmica, a tu je i problem smanjene minutaže i izuzetno povoljnog konteksta. Da bodujemo samo sirovi učinak, bez prilagodbi, Ginobili bi lakoćom završio u kategoriji iznad. Ovako je i dalje ultimativni joker, all-round najviše kategorije (njegove sposobnosti kreacije za sebe i druge su na franšiznim visinama) oko kojega ipak ne možeš graditi, ali koji u stanju svaku večer biti razlika između pobjede i poraza.

15. CHRIS BOSH (Heat), 94 boda

Dok Wadeu ni godine ni dodatak Jamesa nisu smetali da zadrži franšizni učinak, Bosh je u ulozi treće opcije logično izgubio korak s brojkama koje je ostvarivao u Torontu. S druge strane, dolazak u Heat je do jučer minus obrambenog igrača pretvorio u solidnog zonskog braniča, dok je dodatak fenomenalnog vanjskog šuta gotovo anulirao manjak prilika za kreaciju. Sistem je lud za njegovim vještinama i godinama (28) te mu predviđa popriličan skok u idućoj sezoni (prošle sezone bio je negativan po minutaži jer je Spoelstra nepotrebno rotirao previše visokih, a i propustio je određeni broj utakmica zbog sitnih i dosadnih ozljeda).

16. KEVIN GARNETT (Celtics), 93 boda

Slično kao i Duncan, KG dobiva minus bodove zbog nešto skromnije minutaže i poznih godina, ali sve to nadoknađuje all-round vještinama koje gotovo da nemaju premca među visokim igračima. Njegova regresija obzirom na kilometražu je očita, ali i sasvim realna, pa će, osim ako ne dođe do ozbiljnih problema kao što su bili oni s koljenom od prije nekoliko sezona, Garnettovi talenti nastaviti biti temelj Bostonovih ambicija i kroz iduću sezonu.

17. CARMELO ANTHONY (Knicks), 92 boda

Melo je igrač u najboljim godinama i primjer konstantnosti kakav se rijetko sreće. Denver, New York, zdrav, ozljeđen, čovjek izgleda uvijek nekako nađe načina da odradi posao, odnosno ono u čemu je među najboljima - zabijanje koševa. Ono što mu je pomoglo da se izdvoji iz skupine swingmana koja slijedi su lanjski izuzetni all-round učinci (sjajna sezona kao skakač i asistent, uz nikada bolje obrambene brojke koje su dobrim dijelom zasluga Chandlera i Woodsona). Obzirom da ga čeka još jedna sezona u istom okruženju, s Woodsonom kao trenerom od starta te bez uračunatih dosadnih ozljeda koje su ga često mučile tijekom lockout sezone, prognoza glasi - još jednom izuzetno stabilno, s mogućnosti pozitivnih pomaka. Ipak, ne tolikih da skoči u kategoriju iznad.

18. JAMES HARDEN (Thunder), 91 bod

Njegov lanjski kvantni skok je bio takve jačine da je učinio gotovo nebitnim one slabije sezone prije toga. Sada je samo pitanje što je stvarnost i gdje je sredina. Sistem od Hardena očekuje mali korak unazad, vjerujući da je ono lani prezentirano njegov vrh, a i kontekst (uloga u momčadi te sjajni suigrači) i minutaža ne pomažu. Ono što pomaže su mladost i all-round vještine koje ukazuju da je skok u kategoriju iznad u skoroj budućnosti itekako realan.

19. ANDRE IGUODALA (Nuggets), 91 bod

Novi vođa Nuggetsa konačno će dobiti priliku zaigrati s nešto talentiranijim rosterom i bit će izuzetno zanimljivo pratiti kakve će partije pružati i on i Denver. Iggy je solidan all-round igrač zanimljivih vještina - iako swingman, njegova oružja nisu šut i dribling, već obrana, skok i asist. Ta žilavost lani je rezultirala sezonom karijere (koja se, gle čuda, dogodila u 27-oj godini) nakon koje bi trebao uslijediti lagani pad, pad kojega bi poboljšani kontekst (sistem Georgea Karla, bolji playmaker, bolji šuteri) trebao u potpunosti anulirati. Njegova nirvana će tako trajati barem još do kraja ovog ugovora u Denveru (iduće dvije sezone).

20. LAMARCUS ALDRIDGE (Blazers), 90 bodova

Lanjsko izdanje Blazersa izuzetan je primjer kako se svaka prognoza, ma koliko bila bazirana na obilju racionalnih podataka, može slomiti ako dođe do krivog spoja. Možda nikada nećemo saznati što se to dogodilo u Portlandu zbog čega je jedna rasna playoff momčad, koja je sjajno ušla u sezonu, odjednom prestala igrati košarku, ali znamo da Aldridge na to nije utjecao prezentacijom na parketu (što se događalo u svlačionici, e to je već druga priča). LMA je samo potvrdio status prve opcije u momčadi koju je stekao godinu ranije, odradivši izuzetan posao kao strijelac. Međutim, sistem usprkos samo 26 godina na leđima ne vjeruje u njegov daljnji napredak. Prvo, iduće sezone čeka ga igra u izuzetno klimavom kontekstu, s lošim rosterom i nedefiniranom ulogom u kojoj će se od njega možda tražiti previše. Drugo, njegove ocjene za vještine su tako skromne da sistem ne vidi načina po kojem bi na takve izazove mogao odgovoriti te se učinkom izdići iznad ove kategorije - LMA je loš skakač i obrambeni igrač za prvog visokog (to će još više doći do izražaja bude li prisiljen igrati centra). Njegove izuzetne kreatorske sposobnosti, kako za sebe, tako i za druge, te solidan šut, bili bi obilježja vrhunskog talenta da LMA ikako može prestati biti igrač finese. Dok ne bude radio ono što se od prvog visokog u momčadi očekuje, slaganje momčadi oko njega bit će prava mala avantura.

21. ZACH RANDOLPH (Grizzlies), 90 bodova

Obzirom da je Zach lani propustio najveći dio sezone, njegove prošlogodišnje brojke poslužile su više kao pokazatelj u kojem će se smjeru kretati ostatak karijere nego temelj konačne ocjene. Prosjek prošle tri sezone pak jasno govori da je Zach zašao u nirvanu - mentalno i fizički bio je na optimumu. Šteta što je zbog ozljede izgubio jednu godinu svog vrhunca, ali, čak i da se posljedice ozljede nastave osjećati (a oštećeni ligamenti koljena obično ostave traga i sezonu nakon povratka na parket), Z-Bo bi trebao ostati pouzdan strijelac i skakač, s dovoljno all-round vještina da traje čak i u vremenima kada više ne bude dorastao ulozi prve ili druge opcije. Sistem je blag što se tiče iduće sezone i ne očekuje značajniji pad od prosjeka zbog dobrih partija koje pružao nakon povratka na parkete, ali obzirom na povijest ozljeda, prelazak 30-e i tešku konstituciju, možda je i malo preoptimističan u ovom slučaju.

22. PAUL PIERCE (Celtics), 90 bodova

Iako se radi o ultimativnom klišeju, Pierce je stvarno kao vino - što stariji, to bolji. Jasno je kako odavno fizički ne može nositi najveći teret u napadu kao što je to radio prije 6-7 sezona, ali njegovi all-round talenti i školska regresija iz sezone u sezonu ukazuju na to da će više nego pošteno odraditi preostale dvije godine na ugovoru.

23. STEVE NASH (Lakers), 89 bodova

Nash u povijesti ima samo jednog igrača s kojim se može usporediti, a to je John Stockton. Dotični gospodin je u mirovinu otišao u 40-oj, a da pri tome nije pokazao nikakav značajniji pad - obzirom na regresiju koju je imao, naravno pod uvjetom da bi je zadržao na tom stupnju, Stockton je komotno mogao igrati još 5 sezona prije nego bi se pretvorio u dodavača ručnika. Nije isključeno da će Steve imati baš takav put. Lani je u kontekstu poprilično loše momčadi uspio ostvariti izuzetne učinke, pa iako je regresija prisutna, definitivno nije dovoljna da bi se brinuli za njega iduće sezone. Kao strijelac, šuter i asistent, Nash će biti debelo iznad prosjeka dok god ima standardnu minutažu. I dok god mu to tijelo dozvoli.

24. RUSSELL WESTBROOK (Thunder), 89 bodova

Westbrook prošle sezone nije napravio kvantni skok, ali definitivno je napredovao u svim segmentima igre (osim obrane - negativni bodovi u toj kategoriji itekako ga koštaju boljeg plasmana). Možda je jedan od kandidata za kvantni skok (sjajne igre u playoffu najveći su pokazatelj mogućnosti takvog razvoja događaja), možda će tek napredovati standardnom progresijom, ali, u svakom slučaju, na kraju iduće sezone trebao bi se nalaziti nekoliko pozicija više.

25. AL HORFORD (Hawks), 88 bodova

Kod Horforda je situacija slična kao i kod Randolpha što se konačnih bodova tiče, kao osnova poslužio je trogodišnji prosjek obzirom da lani nije ni igrao. Međutim, dok je kod Zacha strelica putanje karijere usmjerena prema dolje, Ala tek čeka ulazak u vlastitu nirvanu. Po onome što je pokazao u sezoni prije ozljede, napredak je neminovan. Iako po vještinama nigdje nije briljirao (najviše bodova ostvario kao skakač i asistent), njegova zaokruženost kao osobe i igrača priziva all-star nastup već sljedeće sezone, a i 4-5 sezona nakon.

26. RYAN ANDERSON (Hornets), 87 bodova

Kakav učinak će Anderson imati bez Howarda i Van Gundya? Sistem kaže znatno slabiji (playoff serija protiv Pacersa pokazala je što se događa kada se obrane fokusiraju na branjenje njegova šuta za tri). Čekaj, ako sistem kaže znatno slabiji, zašto je ovaj simpatični bijeli brat i dalje među top 30 igrača? Pa, zato što je prije primjene sistema, dakle samo gledajući gole učinke, bio top 15 igrač u NBA. Prve poveznice? Kevin Love i Dirk Nowitzki. U većini kategorija Anderson je pratio ovu dvojicu u stopu - bolji je obrambeni igrač od Lovea, Love je bolji skakač, a s Dirkom praktički ima isti broj bodova u svim kategorijama. Ono gdje su ma pak obojica debelo pobjegla je ono najvažnije - kreacija (upravo ono što razlikuje one najbolje od drugih banana). Anderson je fantastičan šuter Love/Dirk kategorije, ali striktno ovisan o talentu pored sebe. S tim da nikada ne znaš - iako mu sistem predviđa pad, u slučaju da Gordon i Davis odrade vrhunski posao, možda si čak popravi poziciju i zaigra na razini iz Orlanda.

27. JOSH SMITH (Hawks), 87 bodova

Lanjskom sezonom, najboljom u karijeri, Josh je ušao u nirvana fazu svoje karijere koja bi trebala trajati još barem jednu godinu. Napredak je gotovo nemoguć, osim ako ne prestane uzimati loše šuteve (neće, zato i kažem da je nemoguć), a razlog za to je i neprirodno partnerstvo s Horfordom. Iako su obojica u kategoriji visokih i definitivno mogu igrati skupa, vještine im se u tolikoj mjeri poklapaju (igra licem košu i razigravanje s vrha posta najveća im je snaga) da zasigurno smetaju jedan drugome kada je završni učinak u pitanju.

28. MARC GASOL (Grizzlies), 86 bodova

Mlađi Gasol je zanimljiv po tome što je jedan od rijetkih visokih igrača koji je pozitivan u svih 5 kategorija talenta, a da pri tome ni u jednoj nije odličan. Njegova all-round pouzdanost idealno je obilježje druge opcije, a njegova konstantnost tijekom zadnje tri sezone je hvale vrijedna. Obzirom da ulazi u najbolje godine za centra (napunit će 28 tijekom iduće sezone) jasno je kako će se ta konstanta nastaviti, ali i da će iduće sezone ukupni učinak ipak malo pasti zbog povratka na staro - s Randolphom u postavi, više neće biti potrebe da doslovno svaki drugi napad Memphisa ide preko Marca (obzirom na to kako je dobro nosio teret prošle sezone, sad se samo postavlja pitanje da li je to dobro ili loše za momčad).

29. RAJON RONDO (Celtics), 85 bodova

Motor Celticsa trebao bi iskoristiti još jednu izuzetnu sezonu Piercea i Garnetta te poboljšanu rotaciju kako bi Boston opet odveo u finale konferencije. Sistem ne očekuje značajniji daljnji napredak jer obzirom na ulogu u momčadi, godine i skup vještina (plus asistent i obrambeni igrač, minus šuter te solidan strijelac i skakač), očito je kako Rondo već četiri godine igra na istoj visokoj razini uz minimalne pomake koji su ovisniji o promjeni konteksta (više prilika i važnija uloga u napadu zadnjih par godina doveli su do rasta učinka) nego o njegovom individualnom napretku.

30. DANNY GRANGER (Pacers), 84 boda

Granger je idealan primjer solidnog swingmana koji nikada nije imao plafon za biti nešto više od druge opcije. Zašto to ističem? Zato što takvi bočni igrači svoj plafon doživljavaju nešto ranije, dok su na vrhuncu fizičke moći (oko 25-e godine), a već u 27-oj, kada vrhunski talenti obično uđu u stadij nirvane, počinje njihov pad jer lagano ostaju bez fizikalija. Iako je ovo moja osobna teorija koja nije dio sistema, čak i po sistemu Dannya očekuje mala regresija u odnosu na prošlu godinu koja je, usprkos lošem šutu, bila jedna od boljih Grangerovih all-round sezona.

31. JOE JOHNSON (Nets), 83 boda

Da li zbog lockouta ili nešto drugačije uloge u koju ga je stavio Drew (više ga je koristio kao drugu nego prvu opciju), Joe je lani napravio svojevrsno čudo, okrenuo je biološki sat i umjesto regresije napravio progresiju s rezultatima puno bližima onome što je prikazivao 2010. nego 2011. Ipak, očekivati da još jednom ponovi nešto slično, obzirom na pozne godine i poziciju (swingmani, pogotovo krupni kao Joe, ranije stare od playeva i visokih), nije realno. Ono što će Johnsona i dalje činiti kvalitetnim igračem na Istoku, a možda i graničnim all-starom, bit će prije svega iskustvo i izuzetna all-round kvaliteta koju odlično koristi dok se iz kreatora polako pretvara u šutera. Uspije li pri tome biti koristan i u obrani i kao asistent, dat će Netsima kvalitetno oružje. Ne i vrijednost za uloženi novac, ali te detalje nisam uopće htio uzimati ovom prilikom u obzir - zašto kazniti igrača zato što mu je neki nesposobnjaković dao 100 milja viška?

32. DERON WILLIAMS (Nets), 83 boda

Možda se ovo nekom učini niskim plasmanom za igrača kojega smo do prije tri godine smatrali ravnim Chrisu Paulu, ali u tome i jeste problem. To je bilo prije tri godine, a u međuvremenu Williams nije napravio ništa čime bi zadržao takvu reputaciju (i to tijekom zlatnih godina karijere). Na stranu mizerna sezona i pol u Netsima, što je period koji se uvijek može pripisati lošem kontekstu, njegova zadnje godina i pol u Jazzu nisu bile ništa bolje. Sistem svakako očekuje korak naprijed u odnosu na lani, obzirom na poboljšanje rostera (i činjenicu da gore od prošle godine ne može), ali čak i kada se njegovi šuterski potencijali približe višim vrijednostima, ostaje ogromna rupa izazvana lošim obrambenim brojkama koje ga prate od prve sezone u ligi. Koliko god bio izuzetan kreator i dribler, a često i strijelac, čovjek jednostavno nije all-round klasa koja može momčad učiniti boljom bez značajne pomoći.

33. ERIC GORDON (Hornets), 80 bodova

Kao i Randolph i Horford, Gordon je prvenstveno valoriziran na temelju onoga što je bilo prije. Brojke u onih 9 utakmica koliko ih je odigrao lani stvarno su bile sjajne i mogu poslužiti kao putokaz koliko dobar može biti kada je na parketu, ali za sada su temelj svega one tri godine u Clippersima, tijekom kojih je iz sezone u sezonu napredovao takvim ritmom da bi sve osim all-star nastupa iduće sezone bilo razočaranje. Sistem ga zbog toga voli, a ocjene vještina su mu izvan pameti - kao kreator i all-round igrač, Gordon je na razini s dvojkama poput Hardena i Ginobilia. Naravno, dok ne ostane zdrav i ne dokaže to u jednoj pravoj sezoni, negativni bodovi zbog broja utakmica i minutaže držat će ga na ovoj puno skromnijoj poziciji.

34. AL JEFFERSON (Jazz), 80 bodova

Iako izgleda kao da ima 40 godina, Big Al tek je ušao u svoje najbolje razdoblje. I dok u Jazzu razmišljaju kako dalje (ostaviti veterane ili se okrenuti mladima), Big Al će nuditi vrhunsku kombinaciju koševa i skokova, uz solidan šutersko-asistentski učinak. Njegov problem javlja se tek na drugom kraju parketa - Jefferson nema ni brzine ni snage za redovno igrati kvalitetnu obranu. Bez obzira na sve, iako zbog konteksta (konkurencija na pozicijama u momčadi sve je bolja) i lanjske debelo iznad-prosječne sezone sistem baš nije uvjeren da je Big Al sposoban ponoviti najbolje partije života, dok god ima startne minute, učinak neće izostati.

Tagged as: Chris Bosh, Kevin Garnett, Manu Ginobili, Pau Gasol, Tim Duncan No Comments

3Jul/129

30 FOR 30: BOSTON

Posted by Gee_Spot

SCORE: 39-27

MVP: Kevin Garnett

X-faktor: Kevin Garnett

Umjesto pada kojega čekamo već godinama i koji nikako da se dogodi, Celticsi su opet igrali u finalu Istoka, a Kevin Garnett i Paul Pierce još jednom su bili all-star igrači kakve poznajemo. Kvragu, čak je i Ray Ray uspio zadržati učinkovitost rasnog startera – neka vas manje potrošenih lopti i pad s 16 na 14 poena po utakmici ne zavaraju, Allen je još jednom bio izuzetno koristan kao šuter (45% za tricu najbolji je postotak u karijeri mu, a to valjda nešto govori) i kao obrambeni igrač (o čemu svjedoče 34 minute na parketu u prosjeku, najviše nakon Ronda u momčadi, provedene igrajući za najbolju obranu u ligi). Više nema eksplozivnosti za napadati redovito obruč, a ni snagu za probijati se cijelu večer kroz blokove, ali kao 3&D specijalist je još uvijek vrhunsko rješenje, toliko učinkovito da bi imao smisla kao puno važnija napadačka opcija u nekoj slabijoj momčadi.

Međutim, ako uzmemo u obzir splet okolnosti koji je Bullse izbacio u prvoj rundi (Rose) i Heat veći dio serije ostavio bez punih spremnika (Bosh), ispada kako uspjeh Celticsa i nije baš tako poseban. Ispadanje u drugoj rundi protiv kompletnih Bullsa, možda čak i u prvoj protiv kompletne Atlante, rezultati su koji bi imali puno više dodirnih točaka s košarkom koju je Boston prezentirao u prvih 66 utakmica koje su rezultirale petim scoreom na Istoku. Drugim riječima, Boston je imao jednu tipičnu Bostonovsku sezonu, pogonjen prije svega sjajnom obranom, ali i usporen nedostatkom ikakve rotacije koja je njihov napad, usprkos gomili sjajnih opcija u startnoj petorci, svela na jedan od najgorih u ligi (Celticsi su imali uvjerljivo najslabiji učinak klupe od svih playoff momčadi izuzev Lakersa) i tako ih ostavila ispod ranga izazivača.

Iako je Garnett danas isključivo skok-šuter i iako se Brandon Bass kao drugi visoki (u teoriji od početka sezone, u praksi od polovine) potpuno poklapao s njegovom ulogom u napadu, Boston je uspio preživjeti zahvaljujući sjajnim postotcima i napadu baziranom na Rondovoj slash & kick igri koja je doslovno činila više od pola igre u napadu, bilo kroz pick & pop varijacije s jednim od dva visoka ili kroz povratne na bok za Allena ili Piercea (pick igra i spot up akcije čine gotovo 40% ukupnih napada). Ostalo je uglavnom bio povremeni blok za Allena, izolacija za Piercea ili spuštanje u reket Garnettu, s tim da se Rondova važnost osjeti čak i među ovim povremenim akcijama, jer se upravo tranzicija u kojoj je Rondo glavni ističe kao treći najvažniji izvor poena (a o tome čemo još nešto reći malo kasnije u postu).

Ogroman problem za Boston i dalje predstavlja Rondov očajan šut. Iako ne puca nerezonski kao Josh Smith i ima potrošnju prilagođenu svojim talentima, protivničkim obranama je često pre-jednostavno ostaviti Ronda i igrati 5 na 4 obranu. Agresivnim ulazima on donekle kompenzira taj svoj minus, ali usprkos svim naporima i dalje ostaje iza Garnetta i Piercea na hranidbenom lancu, naglašavajući još jednom kako je Boston bio bolja napadačka momčad u danima kada su Garnett i Pierce imali više ovlasti u organizaciji igre, odnosno kada je Allen bio treća opcija, a ne tek 3&D igrač.

Jasno, ništa od ovoga nije Rondova krivica, vrijeme se ne može zaustaviti i sve veće oslanjanje na njega kao nasljednika Velike Trojke je neminovno, a s tim i transformacija stila igre. Iako, ponekad izgleda kao da je za Celticse proces starenja stao. Pierce je možda i najveći krivac za loš ulazak u sezonu, priznao je da je bio nespreman za relativno brz kraj lockouta, ali kako je s vremenom dizao formu, dizala se i igra Bostona. PP u naponu snage i dalje ostaje jedan od najboljih all-round igrača u ligi, legitimni triple-threat i podcijenjeni stoper koji nosi napad Bostona u kritičnim trenutcima svojim ulazima i igrom s poludistance. Garnett fenomenalnim šuterskim učinkom uspijeva opravdati ogromnu potrošnju za tako jednodimenzionalnog strijelca (čak 77% njegovih pokušaja bilo je iz skok-šuta između reketa i linije za tri), a Ray je sjajan u ulozi specijalista.

Uglavnom, sve ovo pričam da istaknem kako petorka nije bila problem usprkos netipičnom playmakeru i netipičnim visokim igračima. Ne, problem Bostona bio je isključivo manjak podrške s klupe, posebice napadačke podrške, a ako postoji jedan problem kod startne postave, taj je manjak brzine, odnosno Riversova svjesna odluka da se igra sporijim ritmom kako bi se poštedilo veterane, a ujedno i iskoristilo njihovo doktorsko umijeće u igri na postavljene obrane. Uostalom, priča o tome da je Bostonov napad lišen tranzicije i da je to njegova najslabija točka čisti je mit – Celticsi su na ligaškom prosjeku po pitanju učestalosti kontri, one predstavljaju 14% njihovih napada, a po učinkovitosti u tranziciji su također prosjek, s 1.12 poena po posjedu. Istina je da zato što Rondo praktički predstavlja jedinu stalnu opasnost od ulaza spadaju u donju trećinu lige po pokušajima iz ulaza, ali ta situacija se znatno promijenila onog trenutka kada je Bradley dobio veću minutažu. Plus, nije da se radi o nečemu što se ne da kompenzirati, iza Celticsa su po tom aspektu igre i Pacersi i Mavsi i Sixersi, pa ih to nije spriječilo da uđu u playoff. Jednostavno, ako si šuterski učinkovit, onda te nekoliko koševa manje u reketu po utakmici ne bi smjelo koštati glave.

Što nas dovodi do ključnih poteza njihove sezone. Prvi je prisutan od početka do kraja i odnosi se na Docovo upravljanje Garnettovom minutažom. Ograničivši KG-a na 30 minuta po večeri, Rivers je praktički spasio sezonu Celticsa, karijeru Garnettu i omogučio Bostonu da ostane na okupu još barem dvije sezone. Recept je jednostavan, ovi veterani možda više nisu franšizni igrači, ali ako im smanjite minute, u stanju su odigrati najbolje moguće kopije franšiznih igrača. Nažalost, zbog manjka klupe, sličan potez nije bilo moguće izvesti s Pierceom i Allenom, što je zasigurno dovelo do njihovih ozljeda u playoffu, samim time i kraja nada Bostona.

Drugi potez tiče se Bradleya. U trenutku kada su ostali bez Allena zbog problema sa zglobovima, njegova podrška je bila ključna. Kombinacijom šuta i ulaza, uz izuzetnu stopersku rolu, on je ne samo zamijenio Allena, već i donio potrebni dašak svježine u rotaciju, ali i u napad – protivnici Bostona sada su trebali paziti na dva slashera, što je automatski donijelo još više otvorenih šuteva ostalima.

Treći potez koji je spasio sezonu dogodio se nakon malo manje od 30 utakmica, kada je Doc konačno bio prisiljen odustati od visoke postave s Garnettom na četvorci (O'Neal i Wilcox zaključili sezonu zbog ozljeda) i zaigrati s niskom rotacijom sastavljenom od dva šutera pod košem. Spajanjem Bassa i Garnetta u startnoj petorci, Doc je konačno većinu minuta podijelio najboljim igračima, što je dovelo do skoka u efikasnosti. Ne prevelikog, ipak se radilo o šuterskoj momčadi kojoj je najbolji šuter bio out zbog ozljede (Ray), s dva beka koja baš i nisu šuteri (Bradley je slično Rondu većinu svojih koševa zabijao u reketu, točnije nakon cutova, dodavši tako sjajnim kretanjem bez lopte još jednu opciju u napadu), ali se pokazalo da ipak nije svejedno okružili Ronda s 4 ili 3 napadačke opcije.

Dakle, Ainge i Rivers vjeruju da i dalje imaju šansu, a nade polažu u činjenicu da što zbog ozljeda (Allen je već ispao iz igre kada je Bradley dobio veću ulogu, Jeff Green otpao je prije početka sezone), a što zbog promašaja s visokim igračima (9 milja za Wilcoxa i O'Neala mogli su se pametnije potrošiti), Boston nije imao pravu priliku za poštenom borbom. Jednostavno, bez klupe pritisak na veteranima je ogroman, a Pierce, Allen i KG više nisu u naponu snage kao LeBron James pa da mogu zamaskirati sve slabosti rostera. I tu na scenu stupa tržnica na kojoj Boston bazira cijeli kratkoročni plan.

Umjesto da razbiju jezgru i grade iz početka oko Ronda i zadnje dvije Pierceove godine (bilo da ih trejdaju ili da ga zadrže kao most do nove generacije), Celticsi su se spremni kladiti kako je zadržavanje lanjskog rostera najbolji potez kojega mogu napraviti. Nekadašnja šampionska jezgra samo treba pojačanja, a ostvarenju ovog plana pridonosi izuzetno fleksibilna salary cap situacija, koja omogućuje ozbiljna pojačanja rostera bez gubitka najvažnijih igrača.

FAST FORWARD

Prvi korak u izgradnji potrebne klupe i nove rotacije tiče se novih ugovora s Garnettom i Allenom. Naime, dok god ne potpišu za Boston ili se Celticsi ne odreknu Bird prava na njih, i Allen i Garnett računaju se protiv salary capa, otežavajući tako Aingeu lov na ostale slobodne igrače. Jasno, radi se o tehnikaliji koja bi vrlo brzo trebala biti riješena – Garnett je već dogovorio novi ugovor za skoro pola manju plaću od lanjske, ostavivši tako Bostonu između 13 i 15 milijuna na raspolaganju. Barem na papiru, jasno, jer u praksi s njima neće biti moguće raspolagati dok se ne riješi stanje s Bassom, Greenom i Allenom.

Što nas dovodi do Raya. Ako će se voditi sličnom logikom kao Garnett, Allen bi mogao potpisati također za pola lanjske plaće, znači za nekih 5 milja po godini. Za takav novac Boston ne može pronaći jednako kvalitetnog igrača na tržnici, eventualne zamjene u startnoj roli (Mayo ili Terry) koštali bi znatno više za znatno upitniji obrambeni učinak. Allen jednostavno zna napamet cijeli sustav, od obrane do napada, što je za momčad koja cilja na instant uspjeh neprocijenjivo. Također, potpiše li Ray za neki od ovih smiješnih poreznih midlevela kojim se nabacuju iz Miamia, bit će to apsolutna krađa. To što čovjek ima 36 godina ne znači da treba pristati na minimalac – ako Allen vrijedi za 3&D opciju startne kvalitete, onda zaslužuje i takvu plaću, dakle između 5 i 8 milja po sezoni. Plus, da ne spominjem koliko bi perverzan bio njegov dolazak u Miami, gdje bi preko noći postao četvrti igrač po kvaliteti, ali zato deveti po plaći. Kao jedini racionalna kontra-opcija ostaje Memphis, ali obzirom da su u pitanju isti novci, logično je pitati se zašto bi Ray izabrao ijedan drugi scenarij osim ostanka u Bostonu.

Dakle, ako ćemo uzeti da je i njegov ostanak gotova stvar, sada imamo situaciju u kojoj Celticsima ostaje negdje oko 8-10 milja (plus još desetak do zone poreza na luksuz koje mogu trošiti na svoje igrače) i puni midlevel na kojega imaju pravo jer se nalaze ispod salary capa, a to znači da mogu loviti čak tri solidna igrača za zaokružiti rotaciju. Sljedeći na popisu su naravno Brandon Bass kao dokazani partner Garnettu (na tržištu ionako nema visokog igrača srednje klase vrijednog pretplate) i Jeff Green kao nasušno potrebna zamjena za Piercea.

Bassov ostanak je prioritet, ali tu se javljaju i prvi pravi problemi - ponude li mu povišicu koju očekuje (odustao od garantiranih 5 milja što znači da traži negdje između 8 i 10 po sezoni), ostat će bez prostora za dva pojačanja, a Greenu zatim mogu ponuditi samo ugovor u rangu midlevela. Ista stvar se događa ako krenu i obrnutim redom – u slučaju da Green traži ugovor u razini lanjskoga (9 milijuna za godinu dana koji su poništeni nakon medicinske intervencije), ostaje im samo midlevel iznos kojega mogu ponuditi Bassu. Realno, ostanak obojice stoga je moguć u dva slučaja. Prvo, ako prihvate manje iznose od tržišne vrijednosti, što je već malo previše za očekivati nakon popusta kojega su dobili od Garnetta i kojega će dobiti od Raya. Izraz "Luck of the Irish" u ovom slučaju bi trebao opravdati svoje ironične korijene. Drugo, ako Boston bude spreman riskirati s plaćanjem poreza.

Ako bi morao birati jednoga, svakako bi izabrao Bassa. Green je tipični tweener koji predstavlja veliki problem u obrani, nema pozicije koju može pokrivati, a to uništava vrijednost koju ima u napadu kao kvalitetan razigravač, pouzdan skakač (barem za poziciju niskog krila) i solidan strijelac. Green bi uglavnom koristio kao zamjena Pierceu, uz povremenu rolu u niskoj petorci kao lažna četvorka, ali sve što on može ponuditi na toj poziciji manje je od onoga što može ponuditi Bass. Ukratko, zamjena za Piercea se možda može naći i za manji iznos.

S druge strane, sasvim su realne nade kako će Sullinger zamijeniti Bassov učinak s poludistance. Dapače, obzirom na Sullingerove skakačke brojke, njegovo uskakanje u Bassovu rolu pod košem možda Celticsima donese i toliko potrebnu kvalitetu u skoku koju su izgubili onoga dana kada su Perkinsa poslali u Oklahomu. Problem s Bassom je u tome što se radi o šuterskom specijalistu koji nije pomogao u obrani (ali nije ni odmogao, dok to za Greena ne možemo garantirati), ali ni u skoku (tu bi jedan pravi visoki dobro došao da sakrije najveći problem Celticsa tijekom cijele sezone jer Bassove skakačke brojke bliže su beku nego visokom igraču), što Sullingera čini zahvalnom zamjenom.

Ako idealni plan uspije i nekim čudom i Bass i Green stanu u ovih preostalih 10 milja salary capa, odnosno 20 milja do poreza, uz malo sreće Boston za midlevel može dobiti toliko potrebnog pravog centra (možda Hawes, koji bi se stilom igre uklopio u napad Bostona u kojem se visoki izvlače iz reketa dok bekovi jurišaju, ili možda Camby, kao pouzdani back-up Garnettu sposoban kontrolirati skok druge postave) ili pak naciljati nekog rasnog vanjskog igrača (Mayo je možda preoptimistično, iako teoretski moguće, rješenje, ali netko bolji od Doolinga kao osiguranje za udarnu trojku Rondo-Ray-Bradley svakako je poželjan).

Ako pak ne uspiju zadržati cijeli roster, odnosno ako im Green ili Bass pojedu sav preostali prostor pod salary capom, uvijek mogu pokušati midlevel potrošiti na spomenute Hawesa ili Cambya (ili Mayoa), a onaj preostali, sitniji, dio salary capa potrošiti na Krstića, čija Bird prava imaju i koji bi kao pick & pop opcija mogao odraditi svoju rolu light-Bassa (plus je jednako nebitan skakački). Doduše, pitanje je razmišlja li Krle Gospodar Stolica o povratku u NBA (život u Rusiji i igra bez obaveza su primamljivi, tip samo ispaljuje šut za šutom i nitko mu ne viče da ne igra obranu), ali svakako bi bio solidno i jeftinije rješenje od Bassa za osigurati se u slučaju da Sullinger nije spreman odmah pomoći.

TRENUTNA JEZGRA: Garnett, Pierce, Rondo, Bradley, Johnson, Sullinger, Melo (44 milijuna)

REALAN ROSTER: jezgra + Allen (5-6 milja), Green (5-8 milja), Krstić (4-5 milja), Camby (pola midlevela), Pietrus (minimalac), Dooling (minimalac)

IDEALAN ROSTER: jezgra + Allen (5 milja), Bass (6-8 milja), Mayo/Hawes (midlevel), Green (5-8 milja), Dooling (minimalac)

- šteta što su na draftu propustili potencijalne zvijezde poput Tonya Wrotena ili Perrya Jonesa radi osiguranja pod košem (koje im u slučaju ostanka Bassa ili vraćanja Krstića neće ni biti potrebno), Melo će teško pomoći odmah u ozbiljnijoj roli, a još jedan bek na turbo pogon koji bi riješio pitanje vanjske rotacije ili još jedan visoki koji bi mogao odmah pomoći na perimetru, dali bi im dodatnu fleksibilnost u slaganju rostera

- Johnson je lani u kratkim epizodama pokazao da se na njega može računati u obrani, potpuno se uživio u pokrivanje i pomaganje na sve strane koje Celticsi forsiraju, ali potpuno je podbacio kao pick & pop realizator (što nije dobar znak jer je upravo zbog toga draftan), tako da ni od njega, kao ni od Mela, ne treba očekivati značajniju ulogu u rotaciji i zato ih i nisam uzeo u ozbiljnije razmatranje u ovim pokušajima slaganja rostera

Tagged as: Boston Celtics, Brandon Bass, Doc Rivers, Kevin Garnett, Paul Pierce, Rajon Rondo, Ray Allen 9 Comments

6Jun/126

DAY THIRTY-EIGHT – TRUTH HURTS

Posted by Gee_Spot

Heat je u biti ili ne biti utakmicu ušao s energijom u obrani kakve nije bilo tijekom prethodnih susreta u Bostonu, ali odličnih 16 minuta igre na tom dijelu parketa nisu uspijeli okruniti nikakvom opipljivom prednošću iz jednostavnog razloga što je James opet igrao sam protiv svih u napadu. Čim je LeBron otišao na kratki zasluženi odmor početkom druge, Boston je počeo diktirati ritam ne ispuštajući uzde utakmice iz ruku do kraja.

Doduše, Heat je početnu prednost izgradio na sličan način, koristeći minute u kojima je Boston prvo bio bez Garnetta, a zatim i Ronda. Čim se dvojac Celticsa opet našao zajedno na parketu, i napad i obrana Bostona otišli su na višu razinu.

Uglavnom, spomenuti preokret započeo je u periodu kada je James otišao na klupu, ali nije prestao njegovim povratkom jer je Boston krenuo igrati direktno na Garnetta u niskom postu i tako totalno izneredio Miami koji je cijelu večer na petici rotirao samo
Bosha i Haslema. Rondo je Garnetta hranio pravovremenim pasovima u idealnoj poziciji i ta njihova perverzno lagana igra kroz srce obrane krajem druge i početkom treće četvrtine pokazala se ključnom.

Takva nesposobnost zatvaranja reketa kakvu je Heat iskazao u ovom periodu od nekih desetak minuta nema što tražiti u finalu konferencije, a posebice ne kod momčadi koja se diči obranom. Ali, problem je jednostavno bio u matchupu, kada bi Garnett zauzeo kvalitetnu poziciju bilo je kasno, a protiv Bosha i Haslema do iste je mogao kada je htio. Dodaj još da je Bass borbenošću gotovo sam imao isti napadački učinak kao Bosh i Haslem zajedno i jasno je da je KG bio neriješiva zagonetka za Miami.

Mislim, o nadmoći unutarnje linije Bostona sve govori i podatak da je Stiemsma po prvi put u seriji imao solidnu rolu od 8 minuta tijekom koje je više koristio nego štetio. Konkretne brojke pak otkrivaju cijelu istinu – Celticsi su tijekom večeri imali 17-27 realizaciju u reketu, a 63% šuta u ovom segmentu igre je previše obzirom da se ukupni šut obje momčadi kretao oko 40%.

Dio odgovornosti za ovakav rasplet svakako pripada i Spoelstri koji je tvrdoglavo odbijao dati poneku minutu Turiafu i Anthonyu kao jedinim visokima koji donekle mogu izgurati Garnetta iz idealne pozicije, iako je s druge strane potpuno razumljiva njegova odluka da ih isljuči iz rotacije i drži se dvojca Haslem – Bosh, koji mu omogučuje da barem igra 5 na 5 košarku u napadu.

To na papiru ima smisla, ali obzirom da je Haslem bio nevidljiv u napadu i da je Bosh bačen u vatru nakon duge pauze (i u upitnoj formi), očito je kako time nisu ništa dobili. Jasno, upitno je koliko su izgubili obzirom na činjenicu da Anthony i Turiaf nisu garancija ničega, ali, ako minute njima već nemaju uporište u stvarnosti, barem je jasno da bi unijeli više srca u obranu od Bosha od kojega bi sinoć bolji dojam valjda ostavilo i božićno drvce posađeno posred reketa (ono što su možda izgubili je vjera u trenera koji ipak malo previše i predrastično miksa u igri u kojoj je rutina neprocijenjiva).

Jedini aspket igre koji su Haslem i Bosh (uz pomoć Jamesa) pokrili je skok, ali desetak skokova prednosti ne znače ništa u utakmici u kojoj je protivnik bolja šuterska ekipa i uz to ostvari prednost i u reketu i na liniji slobodnih. Dodaj tome da su Celticsi odigrali sjajnu tranzicijsku obranu i limitirali Heat na samo 8 poena iz kontri, plus činjenicu da Miamiu opet nije upadala trica (26% šut uz previše nerezonski ispucanih lopti) i postaje jasno kako je Boston odigrao bolju momčadsku partiju kojoj je sinoć Miami mogao zaprijetiti jedino vanserijskim učinkom udarnog dvojca.

Wade je konačno odigrao dobru utakmicu, ali ni njegova ni Jamesova kvalitetna izvedba ovaj put nisu bile dovoljne jer ih nitko nije pratio. Nije bilo čak ni trećeg čovjeka, kamoli dublje rotacije, a to znači da je Miamiu jedinu nadu moglo pružiti svemirsko izdanje za koje ni James ni Wade ne mogu uvijek biti raspoloženi. Izgleda čak da im ovakvo raubanje lagano ide na živce i da više ni psihički ni fizički ne mogu i ne žele nositi sav teret (ironično, obzirom da su se upravo zbog toga i udružili).

Iako je to Wade svakako pokušao u završnici, ali na drugoj strani se Rondu i Garnettu pridružio Pierce što se pokazalo prevelikim zalogajem za obranu s ogromnom rupom i ovako statični napad koji teško može pratiti Boston u punom pogonu.

A Boston je bio u punom pogonu kada je bilo najpotrebnije - skok-šut je počeo upadati, Rondo nije odigrao vanserijski, ali je i dalje dominirao ulazima, a zanimljivo kako je čak i na gostovanju klupa Bostona nadigrala klupu Heata. Doduše, Dooling ovaj put nije baš sjajno reagirao iako je rano dobio priliku zbog već tradicionalnih problema Ronda s osobnima (koji nekim čudom Bostona ne koštaju ništa iako i Pierce i Rondo uvijek igraju s njima kao dodatnim utegom nad glavom), ali iskupio ga je Pietrus neočekivanim napadačkim učinkom kojega je pridodao tradicionalno čvrstoj obrani na Jamesu (ne tako davno, Orlando ga je masno platio da bi odradio rolu LeBron stopera i pogodio, 2009. Magic je prošao u Finala preko Cavsa dobrim dijelom zahvaljujući sjajnim obrambenim partijama žilavog Francuza).

Na sve ove sitne detalje koji idu u korist Bostona, istaknuo bi još svakako i činjenicu kako je Doc nadmašio Spoelstru ne samo u motivacijskom dijelu (razina kemije Heata iz utakmice u utakmicu pada upravo zbog nesuvislih rotacija), već čak i u ovom stručnom. Nećemo kriviti Spoelstru zbog rupa u obrani jer njih bi ionako mogao zakrpati samo da ima 215 cm, zna se kretati u obrani i zalijepiti bananu, ali svakako je mogao pokazati nešto više imaginacije u odabiru napadačkih i obrambenih rješenja osim što samo miksa igrače u potrazi za čarobnim napitkom. Doc je prve dvije utakmice potrošio da vidi što ide, a što ne, sada se drži recepta, ali to ga opet nije spriječilo da recimo sinoć zaigra s puno više zone od očekivanog (praktički je nije koristio od G1), koja nije donijela nikakve specijalne rezultate, ali je barem dala Heatu za misliti u jednom trenutku.

Možemo se mi sada baviti time kako Miami nije mogao hendlati Piercea u završnici, što je svakako bitan detalj za tih nekoliko konkretnih akcija na kraju, ali u široj slici jedna druga istina ima puno veće značenje od The Trutha, a to je ona o manjkavosti rostera okupljenog na Floridi. Bez solidne rotacije i bez barem prosječnog centra sposobnog odigrati obranu, ne može se računati na naslov.

Fascinantno je, eto, što je od svih momčadi koje su ovu slabost Miamia mogle razotkriti (San Antonio, Oklahoma, Chicago) to napravio baš Boston, koji je u još gorim okolnostima što se tiče rotacije (da ima Bradleya i Greena na raspolaganju, plus još jednog solidnog visokog, Doc bi valjda već zaključio ovu seriju).

Ta njihova sposobnost preživljavanja tako je, uz stasavanje Oklahome u kompletnu momčad, postala najvažniji narativ u ovogodišnjem izdanju najboljeg sportskog događaja na svijetu. I jedni i drugi su izborili pozicije favorita i sada im ostaje samo opravdati ih pobjedom u jednoj od dvije preostale utakmice, što se i po svim relevatnim brojkama, ali i po eye testu, čini potpuno izvjesnim.

Naravno, kod Heata još postoje rezerve u igri, ali sada se i oni nalaze u sferi u kojoj su od prije par dana i Spursi – trebaju im fantastične partije, najbolje moguće, jer vrlo dobro više nije dovoljno (prevedeno – ne samo da im trebaju vanserijski Wade i James, već im treba i podrška suigrača, barem u ponekoj trici). Boston je daleko od sigurne pozicije, uz jednu ipak bitnu opasku - osovina Rondo – KG jednako je velika opasnost za Heat kao i Wadeov i Jamesov talent za Celticse, ali, što je najvažnije, oni trenutno u ovoj seriji ne postoje samo u teoriji, već su itekako dokazani i u praksi.

Tagged as: Boston Celtics, Kevin Garnett, Paul Pierce, Rajon Rondo 6 Comments

4Jun/1216

DAY THIRTY-SIX – IN THE RAJON OF RONDO

Posted by Gee_Spot

Najzanimljiviji podatak iz sinoćnje utakmice odnosi se na napad Bostona koji je u prvih 15 minuta utakmice zabio 45 koševa, a u preostalih 38 "čak" 48. I tu nije kraj bizarnostima – ovo je utakmica u kojoj je drugu večer za redom zapaženu ulogu imao Keyon Dooling, ali i Norris Cole, valjda po prvi puta nakon četiri mjeseca. Pa ti sada reci nešto pametno o scenariju koji ima više dodirnih točaka s fantastikom nego dramom.

Doduše, utakmica je u ovim svojim usponima i padovima bila izuzetno zabavna. Boston ju je otvorio dimeći se iz svih cilindara, rešetajući goste sa svih strana što fenomenalnim pasovima što eksplozivnim skok-šutevima (opet su na 10-ak minuta izgledali kao da je 2008.), a Heat je još jednom u utakmicu ušao mlako u obrani i bezidejno u napadu. James je tako i drugi susret za redom najveći dio prvog poluvremena igrao 1 na 5 te tako održavao razliku na nekih 15-ak koševa.

Ključ za Boston bio je naravno Rondo čija brzina u tranziciji i slash & kick igra nisu dozvoljavali obrani Miamia da se organizira, dok bi Pierce, Allen i Garnett uredno zabili svaku povratnu loptu koja ih je našla na otvorenom šutu. Bila je ovo treća utakmica za redom u kojem je Rondova kontrola ritma (i lopte, opet je imao samo 3 izgubljene) bila glavni čimbenik na parketu i dok je tako Boston ima šanse – Miami bez namještene obrane i bez kontri nije ni približno moćan protivnik.

Također, Garnettova igra u reketu i sve manji broj skok-šuteva naspram sve agresivnijeg korištenja visine u low postu donose ploda, posebice u skoku. Skok-šutera ionako ima dovoljno, a KG donosi potreban balans. O njegovoj ulozi u čuvanju obruča da ne pričamo, Miami je do prvih lakih koševa stigao tek kada je on sjeo na klupu. Srećom po Heat sinoć je Haslem bio voljan boriti se za svaku loptu s Garnettom kao jedini visoki te tako anulirati Garnettov značaj u završnici, ali dominacija dvojca Rondo-KG u njihovim pozicionim bitkama okreće seriju u smjeru kojem se malo tko nadao.

Naravno, tome doprinose i blijeda izdanja Wadea i Jamesa koji pored žilavog Piercea i iz utakmice u utakmicu sve boljeg Allena ni približno ne dominiraju kao što bi trebali da se ova serija mirno privede kraju, a i naznake klupe koju je Boston dobio u zadnje dvije utakmice dobrim dijelom anuliraju onu minimalnu prednost koju je Heat imao na papiru po pitanju rotacije. Dijelom svakako zasluge idu Riversu koji je mudro odlučio zacementirati Hollinsa i Stiemsmu na klupi te se bazirati na niskoj postavi i rotaciji od osam ljudi, a dijelom inspiraciji kojoj su na domaćem parketu podlegli Pietrus i Daniels (ne mogu zabiti, ali drže svoje obrambeno i donose potrebnu energiju) te posebice Dooling koji je opet zabio sve što je potegao i tako držao Boston živim u onim rijetkim trenutcima kada Rondo i KG nisu zajedno na parketu.

Kako ipak nije 2008-a, Bostonu ogroman problem predstavlja zadržati ovakvu suludu učinkovitost u napadu (često i onu prosječnu), manjak energije osjetio se u nastavku kada je Heat konačno podigao razinu igre u obrani, probudili su se Wade, Chalmers i ostatak pratnje, pa se prednost Bostona polako počela topiti. Kod Celticsa se počeo osjećati umor, veterani više nisu mogli pratiti Ronda kao u uvodnom dijelu, što je uskoro rezultiralo i potpunim preokretom, odnosno prvom prednošću Heata na utakmici.

Razlika ostvarena u prvom dijelu omogučila je Bostonu ostanak u egalu i šansu na kraju, šansu koju su iskoristili u očajnom produžetku u kojem je palo ukupno 6 koševa i u kojem je bezidejnost u napadu bila zapanjujuća. Dijelom zbog toga što su James i Pierce ispali iz igre zbog osobnih pa su ih u akciji zamijenili Cole i Daniels, a dijelom zbog umora i manjka napadačkog talenta diljem obiju rotacija. Iako su obje momčadi na kraju imale šansu, Boston je svoju iskoristio preko Ronda koji je mudro napadao obruč, dok je Heat svoju propustio preko Wadea koji je potpuno bezveze pucao tricu preko ruke (bitni detalji, ali još je možda bitnije da takav odnos gledamo tri od četiri utakmice – Boston koji maksimalno koristi svoje skromnije resurse i Miami koji se dobrim dijelom sam upuca u nogu).

Gledati na ove zadnje minute kao na slučaj potpuno je opravdano sa strane konačnog rezultata (niti bi se radilo o prvom ziceru koji je iscurio Rondu, niti o prvom krumpiru kojega je Wade nerezonski zabio), ali ne i sa strane igre tijekom cijelog susreta. Jer, Rondov ulazak i polaganje simboliziraju njegovu dominantnu i prije svega pametnu igru, dok Wadeov promašaj i uzalud bačenih 20 sekundi tog zadnjeg napada jasno ocrtvaju njegovu individualnu blijedu partiju, ali i manjkavi kolektivni IQ u napadu.

Sad, iako se za oba poraza Heata kao razlog može podcrtati njihova na momente loša igra u obrani, obzirom da je Boston vrlo lako mogao imati 3-1 i da ima ponajboljeg igrača trenutno na parketu, nije fer zanemarivati njihov kut priče i činjenicu da daju sve od sebe. Miami dijelom ne može do zraka i zbog obrane Celticsa, posebice Wade koji kao playmaker uopće ne sudjeluje u ovoj seriji jer ga udvajanjima na perimetru Celticsi već drugu utakmicu za redom potpuno izbacuju iz ritma.

Rivers kao da je odlučio pustiti Jamesa da radi svu štetu nadajući se da ovaj neće moći sam bez Wadea i to se za sada pokazuje ispravnim (iako mi nitko ne može reći da je to jedini razlog, Wade trenutno jednostavno nije u onom ritmu kojim je završio seriju protiv Pacersa, što samo naglašava njegovu sve veću veteransku rolu i prolazak zenita – kada nisu u stanju igrati konstantno u playoffu iz večeri u večer, onda te se mirne duše može proglasiti čovjekom čija karijera je ušla u silazno razdoblje).

Heat je teoretski momčad s više rezervi (ne samo kod Wadea, nego i u skoku, kontrama i ulazima u reket) i na tome se baziram kada ih i dalje smatram favoritima (osim ako nekim slučajem Boston nije naišao na čudesni lijek koji preko noći može vratiti Piercea i Allena u optimalnu fizičku spremu, oni takvih rezervi nemaju). S druge strane, praksa do sada pokazuje kako je Boston potpuno ravnopravan protivnik, često i bolji kada nametne odgovarajući ritam.

I zato će G5 biti i najzanimljiva utakmica do sada. Heat doma igra s puno više energije na početku susreta, ali to im samo po sebi neće biti dovoljno ako se Wade ne pridruži Jamesu i tako anulira značaj koji za Boston imaju Rondo i Garnett. I dok je bolja partija Wadea imperativ za Heat, Rivers mora nastaviti dobivati doprinos od 8 igrača i na gostovanju jer Chalmers, Haslem, Battier i (u manjoj mjeri) Miller pokazali su se kao rotacija od koje svaku večer možeš računati na nešto. Ostane li Boston opet s 3 i pol igrača koliko ih je imao u prvoj utakmici, šanse će im padati brže od dionica facebooka.

Tagged as: Boston Celtics, Kevin Garnett, Rajon Rondo 16 Comments

2Jun/1211

DAY THIRTY-FOUR – TIME MACHINE

Posted by Gee_Spot

U utakmici bez očekivanog playoff naboja i grča, manjak kojega u ovakvom kontekstu dovoljno govori o energetskoj razini Celticsa, Boston je odradio posao zahvaljujući inspiriranoj obrani u drugoj četvrtini, izuzetnom realizatorskom učinku u trećoj te fantastičnoj all-round partiji Garnetta koji je zaslužio titulu igrača utakmice. Plus, nije odmoglo ni što je velika četvorka na trenutke (jako kratke, ali ipak...) podsjećala na dane ponosa i slave.

U startu je utakmica imala revijalan ton - za razliku od trećih utakmica u koje domaćin ulazi s minusom od dva susreta i u kojima smo po defaultu navikli gledati očajničku borbenost od prve sekunde, početnih 12 minuta prezentirana nam je kvalitetna napadačka košarka bez obrana koja je s vremenom postala bitka između Jamesa i Celticsa.

Naime, dok su kod Bostona bili redom raspoloženi svi, ili barem dovoljno igrača da se okupi petorka, kod Heata doslovno polovicu utakmice nije igrao nitko osim Jamesa (nešto kasnije je stvar u svoje ruke preuzeo Chalmers, ali ta rečenica dijelom i objašnjava zašto je Heat izgubio – mislim, Mario je odradio super posao i opet je igrao dobro, ali kada se on nametne kao najaktivniji playmaker i prva opcija, to nikako nije znak da je sve ok).

I dok od epizodnih igrača ne očekuješ previše u ovim prelomnim susretima (doduše, ne očekuješ ni ovakvo apsolutno ništa koje su prezentirali Battier, Anthonya i Haslem), fascinirao je izostanak eksplozivnosti i uopće agresivnosti kod Wadea (pomislio bi čovjek da mu treba još jednom pustiti vodu iz koljena - možda bi bilo najbolje da mu ugrade slavinu).

Uglavnom, Boston prvu pravu prednost stvara prilikom prvoga Jamesova odlaska na klupu po zasluženi odmor, a za to su dobrim dijelom zaslužni igrači s klupe, swingmani Daniels i Pietrus (energija u obrani) te Dooling (ubacio sve što je potegao, plus omogućio Rondu da se barem jednom pošteno odmori), a ne treba zanemariti ni Docovu odluku da se potpuno odrekne visoke rotacije i bazira isključivo na Pierceu kao četvorci (balvani Hollins i Stiemsma odigrali su jedva 10 minuta, a kada tome dodaš da je Bass brzo skupio osobne i odigrao samo 17, ostaje ti 35 minuta koje su u određenim periodima kao četvorke podijelili Pierce, Pietrus i Daniels, bez da su dozvolili Heatu ikakvu prednost u skoku ili lakim koševima).

Prednost Bostona zacementirala je odluka Jamesa da se nakon povratka na parket pridruži suigračima u bacanju cigli umjesto da nastavi s dominacijom u reketu. Miami tako u ovom prvom dijelu nije pokazao apsolutno ništa kao momčad, ali obzirom na njihove furiozne treće četvrtine, moglo se očekivati hvatanje nekakvog ritma i konačno igranje s energijom primjerenom playoffu.

Samo, ovaj put ništa od toga. Garnett je zatvorio reket uz pomoć ponekad i svih preostalih Celticsa, izazivajući tako Heat na potezanje s poludistance koje je rezultiralo šutom od 2-11 u ovom periodu. S druge strane, Boston je većinu toga donosio u reket i tako izgradio prednost od 20 koševa pred zadnju četvrtinu. Niz Millerovih trica i opuštenost Celticsa omogućili su Heatu povratak na desetak razlike, ali Pierce, Garnett i Rondo ipak su preiskusni da dopuste sramotu poraza od ovakvog mlitavog izdanja Heata koji cijelu utakmicu nije istrčalo ni poštenu kontru, a o nekom napadanju obruča da ne pričamo (čak i kada bi iznudili slobodna uredno bi ih promašili – kukavnih 10-20 s linije dovoljno govore).

U biti, obzirom na igru i govor tijela tijekom večeri, odluka Spolestre da na -20 drži Jamesa i Wadea na parketu i pokuša povratak s ultra niskom postavom (James na centru, Chalmers play, Wade, Miller, Battier uokolo) činio mi se više kao potez neozbiljna čovjeka nego očajnog sportaša – ne mislim da bi eventualno odmaranje tijekom zadnje četvrtine išta značilo za energetsku razinu udarnog dvojca Heata u sljedećoj utakmici, ali čemu ih opterećivati run and gunom i dodatnim trošenjem u trenutcima kada je svima na planeti jasno da je utakmica izgubljena u drugoj i trećoj četvrtini i da nema tog seruma koja zombije iz rotacije Heata može oživjeti.

Uostalom, podatak da je upravo s ovom mini postavom Heat došao do prvih laganih koševa u reketu i niza polaganja više govori o pristupu Celticsa nego o nekom fantastičnom Spoelstrinom izumu. Čim je Rondo počeo bacati lobove Garnettu kao jedinom pravom visokom na parketu, ovaj smiješni eksperiment mogao se smatrati završenim.

Heat iz ovakvog razvoja događaja, odnosno produženja serije, kao jedinu pozitivnu stvar može uzeti veću mogućnost uključenja Bosha u rotaciju (navodno bi mogao zaigrati već sljedeću utakmicu), njemu je svaka minuta na parketu dobrodošla pred Finale. S tim da ipak treba biti realan - svaka čast obrani Heata, odnosno potencijalu kojega posjeduje, ali, ovakve blijede partije koje prezentiraju protiv Bostona, u sudarima s Oklahomom ili Spursima neće proći nekažnjeno.

S Boshom ili bez njega, Miami u završnu seriju ulazi kao autsajder (ako se uopće sjeti da prvo treba proći Celticse). Nije da trenutno imam neke brojke s kojima mogu potkrijepiti ovakvo mišljenje, radi se isključivo o osjećaju baziranom na viđenom, ali naslonjenom uz jednu logičku konstrukciju koja mi se čini bliža stvarnosti nego demagogiji - Heat je lošiji nego lani, a i Oklahoma i San Antonio su bolji nego Dallas prošle godine. Ergo, predstavnik Zapada u 5 ili 6 čini mi se kao logičan rasplet playoffa.

Tagged as: Boston Celtics, Kevin Garnett 11 Comments

Older Entries »