ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

18Oct/136

NORTHWEST

Posted by Gee_Spot

THUNDER

NAPAD: 109.6 (3.)

OBRANA: 102.6 (4.)

RASPORED: 15.

SCORE: 56-26

THIS WAS THEN

Iako su pred sam početak sezone ostali bez Hardena zbog očito stroge klupske politike o raspolaganju salary capom (ili ako hoćete možete to nazvati i škrtost), Durant i društvo nisu izgubili ni koraka na razvojnom putu. Bolni poraz od Heata samo je dodatno natjerao nositelje da preko ljeta rade na igri, što je dovelo do najboljih sezona karijere udarnog dvojca – Durant je postao all-round klasa sposobna odvesti momčad do kraja, a Westbrook je na povećanu odgovornost odgovorio povećanom učinkovitošću, izvevši tako konačno skok iz Robina u Batmana. Ili možda Spidermana.

S ozbiljnijim pristupom ove dvojice u defenzivi obrana je po prvi put dosegla šampionsku top 5 razinu, ali ono što je posebice fasciniralo bila je lakoća kojom su nadmašili dotadašnje najbolje napadačke rezultate, ostvarivši koš razliku na kojoj je pisalo NBA prvak. U tome im je pomogla spomenuta ozbiljnost Duranta i Westbrooka koji si više nisu mogli priuštiti odmor u napadu bez Hardena kao zaštitne mreže, ali i fenomenalna šuterska sezona Kevina Martina koji je u manje zahtjevnoj roli spot up mamca - briljirao.

Također (moramo češće koristiti ovu riječ obzirom na novog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije), činjenica da je Ibaka izrastao u nepogrešivog pick & pop majstora dodatno je ojačala napad koji je uspio u nemogućem, biti najbolji u NBA konkurenciji usprkos tome što je često igrao 4 na 5 (šifra: Perkins) – kreatori kao Durant i Westbrook puno lakše improviziraju dok znaju da mogu baciti povratnu takvim snajperima. Jasno, s Collisonom umjesto Perka napad je išao na još jednu razinu iznad, ali obzirom da su i Perkins i Collison, pa i Sefolosha, trošili lopte na razini slučajnih prolaznika (uzimali su samo 11% napada kad su bili na parketu), njihov utjecaj ionako je zanemariv, samim time i rezultati koje je donosio.

Nažalost, nesretni sudar sredio je Westrbookovo koljeno baš u trenutcima kada je fenomenalnu regularnu sezonu trebalo okruniti još jednim Finalom, što je rezultiralo potpunim raspadom sistema – Durant je kao jedina rasna opcija i dalje bio izuzetno učinkovit, ali kvalitetnoj obrani poput one Memphisa bilo je jednostavno usporiti ga znajući da se ne moraju plašiti Westbrooka. Naravno, to je dovelo do povećane potrebe za kreacijom Ibake i Martina, odnosno za većom potrošnjom Sefoloshe i Collisona, što je bilo teško izvesti sistemski obzirom na to da su do jučer igrali strogo definirane uloge, da Scott Brooks nije improvizator i da je Ibaka još uvijek previše sirov za biti išta više od igrača zadatka u napadu.

THIS IS NOW

Sezona počinje sličnom pričom kao i lanjska – zbog kontrole salary capa, Thunder se odrekao Martina, što znači da će daljni razvoj ovisiti o novom napretku Duranta, Westbrooka i prije svega Ibake, ali i stasavanju nekog od mladih igrača poput Jacksona i Lamba. Samo, tu sličnost s lanjskom sezonom završava – Martin je bio dokazani NBA strijelac, dok je Lamb još uvijek projekt, a Jackson nema ni blizu potrebne spot up kvalitete da zaigra rolu tako rasne podrške.

Također, pitanje je koliki plafon još imaju Durant i Westbrook obzirom na svemirsku razinu na kojoj već igraju, a i koliko će Westbrooku uopće trebati da uhvati formu nakon ni malo benigne ozljede. Oprezni Thunderovci odlučili su se za još jednu minornu operaciju istog koljena kako bi uklonili sve rizike, što znači da će u najboljem slučaju Westbrooka vratiti na parkete oko Božića – iako se radi o čovjeku od čelika s isto tako čeličnim plućima koji do ozljede koljena nije propustio ni jednu utakmicu u karijeri, ovolika pauza od košarke uz propušteni trening kamp u stanju su ostaviti traga na razini igre čak i onih najvećih.

Dakle, na napadački učinak sličan lanjskom mogu zaboraviti, ali sistem usprkos svemu ne vidi značajniji regres – iako je ova treća pozicija rezultat prognoze koja na uključuje dvadeset utakmica bez Russa, Thunder bi i tijekom tog perioda samo na račun Duranta trebao zabijati više nego dovoljno za top 5-6 učinak. Dijelom zbog Jacksona koji može solidno pokriti onaj slasherski element Westbrookove igre, a dijelom zbog izuzetno laganog rasporeda tijekom kojega Thunder ima tek nekoliko sudara sa Zapadnim silama.

Obrana bi pak trebala nastaviti igrati na top 5 razini uspostavljenoj prošle godine. Brooks nije genije, daleko od toga, uostalom to najbolje pokazuje činjenica da nije imao spremno ni par poštenih akcija nakon što je Russ otpao, ali njegova tvrdoglavost pomogla je barem u nečemu – odbijajući koristiti Duranta na četvorci kako bi otvorio vrata još jednom strijelcu u postavi, što je najčešći razlog stalnih kritika upućenih na njegov račun, odnosno ostajući vjeran igri s dva klasična visoka, zatvorio je reket do mjere o kojoj Knicksi ili Heat, da spomenemo samo momčadi koje su napravile slične poteze sa svojim uber-trojkama, mogu samo sanjati.

Ibakina lakoća stizanja u pomoć i bananiranja te Perkinsova sposobnost guranja u postu su temelj, ali ne treba zanemariti ni dužinu Duranta i Sefoloshe koji na bokovima nude danas možda i najbolji stoperski par swingmana u ligi (svakako top 2 uz Wadea i Jamesa). Istina, Ibaka nije idealan kao zadnji čovjek obrane, a ni Perkins nije od koristi kada na suprotonoj strani nema post-up centra teškog 140 kilograma, ali ova širina opcija omogućuje im da budu kvalitetni obrambeno u mnogim kombinacijama, što će biti presudno u sezoni u kojoj napad neće biti toliko dobar kao lani.

Ključno je dakle pitanje može li ovakav Thunder otići do kraja? Znamo koliko su dobri kada su kompletni, ali u ovoj gadnoj konkurenciji na Zapadu, posebice s momčadima poput Spursa i Grizzliesa koje su u naponu snage i s izuzetnim potencijalom Rocketsa i Clippersa koji može eksplodirati i gurnuti ih korak naprijed svakog trena, neće biti lako bez jače klupe. Lamb ima potencijal u svakom pogledu, ali da igrač druge godine tek tako uskoči u izuzetno važnu rolu treće opcije, bio bi rijetko viđen presedan.

A to je ono što je Martin praktički odrađivao sam i što je moglo proći isključivo zbog toga što su Russ i KD takvi učinkoviti potrošači koji bez problema mogu zabijati na vrhunskoj razini okruženi s čak 3 igrača zadatka, pardon dva igrača zadatka i jednim drvetom (njihova startna petorka tako bi ofenzivno, čak i da igrač Martinove klase nije nikada ulazio na parket, bila dovoljno dobra za top 7 učinak usprkos svim felerima, što jasno govori kako je lako posložiti dobar napad oko takvih talenata).

Uglavnom, nekakav trade za pojačati se na bokovima je neophodan, ali, obzirom na ne baš atraktivne mlade igrače koje su doveli zadnje dvije godine usprkos lutrijskim pickovima koje su dobili od Rocketsa, to neće biti lako. Adams i Lamb svakako imaju težinu za neku momčad u rebuildingu, ali, ako računamo da će pri tome morati biti dovoljni da netko prihvati i preskupi Perkinsov ugovor, dolazimo do računice koja baš i ne obećava. A nije da je Thunderu dovoljan samo back-up centar kao Clippersima ili spot-up šuter kao Rocketsima - njima treba kreator koji može nositi teret treće opcije, što dodatno sužava tržište.

PLUS

Westbrookov izostanak bit će idealan da Durant od starta sezone udari ritam za lov na prvu MVP titulu – učinkom svakim danom sve bliži Jamesu, KD će trebati nositi dodatan teret u svim fazama igre što bi moglo dovesti do nekih od najboljih individualnih perioda košarke svih vremena. Ne propustite.

MINUS

Ne pronađu li novo rješenje na boku, mogu preživjeti samo ako dobiju sjajne partije od onoga što imaju. I tu dolazimo do problema – ako i uračunamo da će Lamb i Jackson odraditi svoje, uvijek postoji opasnost od toga da izuzetno bitni Collison jednu od boljih sezona nadogradi jednom lošijom (što je doduše mali rizik obzirom na njegovu pouzdanost u ulozi trećeg visokog), da se Perkins potpuno raspadne i ostavi ih bez svoje 1 na 1 obrane (bez njega u napadu su ionako naučili igrati) i da Fisher odigra puno važniju rolu nego što bi trebao (povratkom Westbrooka za njim bi trebala prestati potreba, ali, s Brooksovom vjernosti ovim jednodimenzionalnim veteranima, kakav je i sam bio kao igrač, nikada ne znaš, možda Fisha opet gledamo u playoff minutama što vjerojatno znači da će Oklahoma još jednom ostati kratka).

Ne tako davno smo govorili kako Thunder s playem poput Westbrooka i trenerom poput Brooksa nikada neće osvojiti naslov, a danas znamo da povećana važnost Duranta kao kreatora, uz igrački razvoj obojice, Westbrooka izbacuje iz te jednadžbe - s njim je itekako moguće osvojiti naslov. Međutim, teza o Brooksu i dalje stoji – kad se samo sjetimo onog njegovog zbunjenog pogleda nakon što je ostao bez Westbrooka i nedostatka ikakve vizije u planiranju igre i slaganju novih rotacija protiv Rocketsa i Grizzliesa, teško se osjećati sigurno.

NUGGETS

NAPAD: 107.3 (9.)

OBRANA: 106.9 (19.)

RASPORED: 8.

SCORE: 41-41

THAT WAS THEN

Usprkos ozljedama Lawsona i Gallinaria, 1A i 1B opcije u njihovom "deset jednakih" sistemu, zbog kojih su obojica propustili po mjesec dana akcije i barem još toliko odigrali izvan forme, Karl je iz Nuggetsa još jednom izvukao maksimum. Tako nije izgledalo tijekom lošeg ulaska u sezonu kada je Denver, ponajviše zbog užasnog rasporeda i nedostatka šuterske forme, izgledao kao 50-50 momčad, ali, čim su se preselili u Colorado i započeli niz domaćih utakmica, stvari su legle na svoje mjesto – Karl je opet posložio top 5 napad od momčadi bez pouzdanog tricaša i post-up prijetnje (ako ne računamo dr. Millera), oslanjajući se još jednom na ritam (samo su Rocketsi igrali bržu košarku), tranziciju (nitko nije zabio više) i hrpu ulaza iz svih mogućih pozicija (što je bilo dodatno olakšano odlukom da Gallinari često igra na četvorci kako bi se otvorilo još jedno mjesto za krilo koje može napasti iz driblinga).

Čak i to što nisu iznuđivali slobodna bacanja u rangu klasične Karlove momčadi nije predstavljalo problem jer su kupili ogromnu količinu skokova u napadu, što im je efikasnost diglo debelo iznad prosjeka. Ukratko, Karl je još jednim doktorskim radom na temu uspješnog improviziranog napada maskirao sve slabosti svog rostera, slabosti koje se možda ne bi manifestirale tako rano u playoffu da pri kraju sezone nisu ostali bez Gallinaria. Ovako su već u prvom krugu Warriorsi iskoristili nesposobnost Nuggetsa da realiziraju organizirane napade te istovremeno brane sredinu i tricu.

Još jedan bitan aspekt uspjeha Nuggetsa krio se i u malom poboljšanju obrane koja je uz one klasične vrijednosti poput presinga na loptu ovaj put imala i pravog stopera na boku u Iguodali plus još dva solidna i aktivna igrača poput Brewera i Gallinaria, ali sve je to bez prave centarske linije bilo osuđeno na krah u svom tom kaosu stalnih preuzimanja i rotacija – da bi zatvorili reket usprkos manjku centimetara, često su udvajali, što je ostavljalo perimetar otvorenim iznad svake dopustive razine.

Tu negdje su i počeli problemi između Karla i uprave kojoj nije bilo jasno zašto su doveli i skupo platili centra (McGee) koji bi upravo trebao učvrstiti zadnju liniju ako ga Karl ne koristi ili ga ne zna koristiti (a ni to nije nemoguće – kad pogledaš njegove momčadi od Sonicsa preko Bucksa do Nuggetsa, vidiš da Karl u životu nije igrao s centrom koji je i u napadu i u obrani imao išta više od sporedne role, dakle ako mu McGee nije mogao pomoći da razvuče reket ili skače, jasno je zašto je preferirao Koufusa koji zna svoje mjesto pod suncem). Svejedno, jer svaka kombinacija visokih Denvera igrala je ispodprosječno u obrani (čak su i individualno podbacili svi osim Koufusa koji je barem imao snage za guranja pod košem), što se opet može predbaciti i taktici koja je, naglašavajući preuzimanje i visoke izlaske centara nakon screen igre, ostavljala na milost i nemilost solidnu rotaciju na bokovima zaduženu za sijanje terora pritiskom na linije dodavanja i koja se tako često nalazila ni na nebu ni na zemlji (drugim riječima, možemo zaključiti kako su Nuggetsi bili bolji nego što bi bili inače samo za Iggya i ne bi bili daleko od prave istine).

THIS IS NOW

Nuggetsi su tako pomalo neočekivano odradili još jedan rebuilding u hodu, drugi u manje od tri godine, ali problem je što ovaj put nema Karla da posluži kao osigurač kao kada su iz ere Anthony prelazili u novo doba. U nadi da su u njemu pronašli čovjeka koji će znati iskorititi McGeea i posložiti obranu, Nuggetsi su angažirali Briana Shawa, učenika Phila Jacksona i vjerojatno jednog od rijetkih stručnjaka danas u ligi koji preferira igru kroz post, što je uostalom dokazao i volumen akcija koje su Pacersi vrtili kroz Hibberta zadnjih par godina.

Osim Karla ostali su i bez dokazano aktivnog i sposobnog GM-a Ujiria, kojega je nova uprava Raptorsa preplatila kao trofej, zadovoljivši se angažmanom dojučerašnjeg asistenta Hornetsa/Pelicansa, Timom Connelyem. Kako će novi dvojac na čelu košarkaških akcija reagirati nema pojma nitko, sve opcije su otvorene, ali možemo pokušati s nekoliko pretpostavki.

Connely će sigurno godinu provesti na telefonu u pokušajima da se riješe nekog od suvišnih veterana, ali što će tražiti zauzvrat teško je reći obzirom da su slaganjem rostera za novu sezonu povukli cijeli niz nepotrebnih poteza koji odišu manjkom vizije (čitaj: preplaćivanje veterana koji im ni malo ne pomažu da se izdignu iz prosječnosti u koju su zapali ne prikazuje Connelya kao buduću GM zvijezdu). Dakle, na ovom frontu stvari ne izgledaju dobro, posebice kad uzmemo u obzir vlasnike koji bi htjeli maksimalne rezultate s minimumom rizika.

Shaw, sudeći po predsezoni, planira napustiti ubitačan ritam igre kojim je Denver ostvarivao ogromnu prednost na svom parketu (koju je Karl godišnje znao pretvoriti u nekoliko pobjeda viška, a lani barem u 6-7) i bazirati se uglavnom na organiziranim napadima kroz post akciju što ne zvuči obečavajuće – Shaqu je trebalo par godina da nauči igrati trokut, ali McGee nema ni približno visok košarkaški IQ kao Shaq pa zaključite sami kako će to izgledati u startu, makar Shaw sigurno neće nametati ovakav napad većinu vremena već povremeno, da započne proces koji će trajati više godina.

Novopridošli Hickson ima solidan pick & pop potencijal, Faried ima beskonačnu energiju u napadačkom skoku, ali sve skupa teško da može donijeti onu razinu koju je lani prezentirao napad Nuggetsa. Naravno, kako nijedan sistem namijenjen projekcijama u kojega u startu ulaze isključivo ranije ostvarene brojke ne može znati koliki će regres izazvati promjena trenera i filozofije igre u učinku pojedinih igrača, tako ni ovaj moj ne zna kako će jedan Lawson ili Gallinari igrati pod novim trenerom.

Ali, držeći se ovih bazičnih zamjena imena na rosteru i kombiniranjem minuta, izgleda kako će napad Nuggetsa zadržati solidan učinak, taman negdje iznad prosjeka. Razloga za vjerovati u takav scenarij ima – već smo rekli da je Karl uspio gotovo nemoguće, trikovima sakriti nedostatak trice, što znači da bi u ovoj verziji trica mogla sakriti nedostatak brzine – Lawson i Gallinari, koju su relativno pouzdani šuteri i definitivno najbolji koje su lani imali, ostaju u glavnim ulogama, dok minute Iguodale i Brewera, ispodprosječnih šutera za poziciju, idu tricašima poput Robinsona i Foyea (obojica su iznadprosječni šuteri s preko 40% za tricu i s više od dvije ubačene trice po utakmici što je naspram 30% šuta lanjskih bekova i jedva dvije ukupno pogođene po susretu više nego udvostručen učinak), a Shaw će vjerojatno manje koristiti Millera u kojega je Karl imao potpuno povjerenje, čime će također razvući obrane (te minute će također dobiti ili Robinson ili Fournier).

Čak i da jedan Chandler ne ponovi onako netipično dobru šutersku sezonu, mladi Fournier i Hamilton djeluju sposobno uskočiti na bokove i donijeti kreativnu iskru, tako da bi se promjene u napadu do neke mjere mogle sanirati, jasno ako Shaw ne bude pretjerao u količini akcija za McGeea i ako izdrži dok se Gallinari ne vrati u formu (što bi se trebalo dogoditi negdje polovinom sezone).

Tako da najveći problem Denvera ostaje obrana. Iako i na ovom dijelu parketa možemo očekivati promjene, tipa puno manje rizika u pritisku (jer nema takvih atleta kao što su bili Brewer i Iggy) i puno više zone (a samim time i manje izlazaka McGeea prema vani, što bi trebalo popraviti njegov učinak u zaštiti reketa), nitko ne može reći da će Nuggetsi znati što rade u defanzivi.

Više nemaju bokove za forsirati tranziciju, a dok se ne vrati Gallinari imat će problema sastaviti ih i za odigrati pozicionu obranu. Foye i Robinson nemaju visine za braniti swingmane, Fournier i Hamilton nemaju iskustvo, a Chandler nema šljakerski mentalitet, što znači da će zadnja linija imati puno važniju ulogu nego lani. A znamo kako je to izgledalo – McGee pojma nema što treba raditi čim ne stoji ispod koša, Faried nema ni visinu ni snagu za išta osim zujati uokolo, a Hickson, još jedan kralj promašenih rotacija, uglavnom snagu čuva za napad.

Sad, više zone i manje rizika mogu pomoći, ali nekako je teško zamisliti da dvojac McGee-Hickson odjednom nauči čitati situacije i da Faried odjednom uspije braniti 1 na 1. Veteran Arthur koji je stigao iz Memphisa tu im neće pomoći jer, usprkos tome što ima neosporan obrambeni IQ, više se nije u stanju kretati na NBA razini nakon ozljeda ahilove i koljena, za Randolpha vrijedi isto što i za Hicksona i McGeea plus nema ni snage za gurati se pod košem, a zašto su potpisali Mozgova znaju samo oni (znamo i mi, zato što im treba još jedna masivna petica za slučaj da McGee upadne u probleme s osobnima, a osobne i solidna poziciona obrana su sve što će dobiti od Rusa).

PLUS

Ovo je eksperiment, ali Shaw barem ima dovoljno sastojaka. U teoriji, na raspolaganju ima 12 igrača koji mogu završiti ili na dnu klupe ili kao dio jezgre, a sve ovisi o tome kako će posložiti kockice. Budu li i on i GM pravovremeno reagirali tijekom duge sezone, Denver može ostati u trci za playoff.

A u tome će im pomoći jedna prednost koju uz njih ima samo još jedna momčad u ligi (Jazz), a ta je zemljopis. Iako Shawov sporiji stil igre ne bi trebao do maksimuma koristiti prednosti poput manjka kisika kod protivnika u zadnjoj četvrtini, one će i dalje biti prisutne - dolazak na nadmorsku visinu na koju nisi navikao, u suludom NBA ritmu i to nakon jednog od najnapornijih letova uopće (od kuda god kretali i u kojem god se ritmu putovanja nalazili, dolazak do Denvera uvijek je svojevrsna mini turneja), Nuggetsima uvijek može donijeti nekoliko pobjeda viška.

MINUS

Iako tu ima dosta poznatih lica, ovo je nova momčad, što znači da će im svima trebati popriličan period uigravanja. Lawson i Gallinari su neosporni lideri i nositelji, ali kad uzmeš da će Lawson imati puno više tereta i odgovornosti u puno težem kontekstu (čitaj: moguć pad efikasnosti) dok uči novi sistem te da će Gallinari kao padobranac upasti u momčad usred sezone, bez trening kampa i u upitnoj formi, teško je reći koliki će dio tereta moći sami iznijeti. A bez jednog od njih u blizini, ne vidim igrača na rosteru Nuggetsa koji može povući usprkos tome što imaju ovakvu dubinu.

Kad uzmemo u obzir u kakvoj diviziji igraju i da sistem praktički projicira i njih i Blazerse i Wolvese kao momčadi na identičnoj razini u borbi za zadnju playoff poziciju, jasno je kako razloga za prevelik optimizam nema. Talenta je dovoljno da se stvar ne raspadne, ali ne toliko da mogu računati na playoff čak i ako Shaw uspije ostvariti sve što je zacrtao (a neće) – Denver danas više ovisi o tome koliko će Blazersi popraviti obranu i koliko će Wolvesi imati problema s ozljedama nego sami o sebi.

Što nas dovodi do najgoreg od svega – ova franšiza više nema viziju. Možda su Connely i Shaw dugoročna rješenja, ali za njihovo dobro mora se odrediti jasna strategija. Dakle, ako je ovo skrpana momčad kako bi se opravdalo ulaganja u Lawsona, Gallinaria i McGeea, onda je to nažalost krivi put. Ali, ako je ovo tek početak jednog perioda u kojem će njihove ugovore, a posebice onaj Chandlera, pokušati pretvoriti u resurse, onda je to skroz ok, ali ne bi škodilo da se u taj rebuilding išlo malo agresivnije, pa makar i na štetu ovogodišnjeg scorea.

BLAZERS

NAPAD: 106.8 (11.)

OBRANA: 107.1 (20.)

RASPORED: 4.

SCORE: 41-41

THAT WAS THEN

Nakon tragedija s Odenom i Royem te gomilom problema na svim razinama uprave koje su neminovno dovele i do jedne sezone za zaborav kakva je bila ona tijekom lockouta, Blazersi su se lani konačno odlučili stabilizirati oko novog GM-a i novog trenera. Ali, ne i sasvim okrenuti novi list – postojeća jezgra s Aldridgeom, Batumom i Matthewsom činila se kao sasvim dovoljan oslonac za neku novu kvalitetnu momčad, a optimizam se činio utemeljenim nakon što su u rookie playu Lillardu našli svog generala budućnosti.

Međutim, problemi s pozicijom centra i klupom stopirali su svaki eventualni napredak. Hickon je, naravno ne isključivo svojom krivicom, bio katastrofalan u svim aspektima obrane, ali Sttots ga je žrtvovao u sredini u pokušaju da sačuva Aldridgea za napad iako je ovaj svoje minute odigrane na petici odradio standardno solidno.

Što se klupe tiče, bez udarne četvorke na parketu Blazersi su igrali košarku goru čak i od klupe Bobcatsa. U lanjskoj analizi učinka klupa bili su uvjerljivo 30. po učinku, ali i po količini odigranih minuta, što znači da su i na taj način starteri patili – morali su igrati puno više nego što je planirano, a boljeg dokaza od toga da je Lillard skupio najviše minuta u ligi u svojoj rookie sezoni, dakle više od jednog Duranta ili Jamesa, ne treba (urnebesan je i podatak kako je Batum bio u top 20 igrača po minutaži iako je odigrao 73 utakmice).

U ovim uvjetima ni na trenutke sjajan napad nije bio dovoljan da se pomaknu s mjesta – kad su počeli otpadati Aldridge, Batum, pa čak i neuništivi Matthews, igra im se srozala do te mjere da su sezonu završili s gotovo identičnim scoreom kao i godinu ranije. Razlika je pak bila u kontekstu – dok su godinu ranije svi smatrali neobjašnjivom katastrofom, ovaj put je mizeran rezultat dočekan s razumijevanjem i vjerom da sitni popravci Blazerse mogu opet izbaciti na pravi put.

THIS IS NOW

Svoja dva ogromna problema, obranu i klupu, Blazersi su ovog ljeta sasvim solidno zakrpali. Naravno, u skladu s mogućnostima – kada već imate skupu jezgru na okupu, opcije su vam u startu limitirane. Uglavnom, Robin Lopez bi trebao biti zamjena za Hicksona, što je u startu dobra vijest jer, za razliku od čovjeka koji je prošle sezone glumio centra, Lopez je stvarno centar.

Netko zloban bi sad dodao da kakav je to centar koji je lani igrao startne minute za jednu od tri najgore obrane lige, ali ne bi bilo pošteno pripisati Lopezu potpunu odgovornost za probleme Hornetsa. Bez njega na parketu bili su najgora obrana lige, s njim bi se motali negdje oko 25. pozicije, što je na kraju rezultiralo tim finišem između, na 28. mjestu.

Čovjek dakle nije igrač u rangu visokih koji mijenjaju tijek utakmice, ali sasvim je pristojan back-up centar koji bi u limitiranoj roli i uz nešto bolji sistem mogao Blazersima donijeti stabilnost u zaštiti reketa koju lani nisu imali. I jedno i drugo je realno očekivati jer je Stotts već najavio kako će igrati puno manje riskantnu obranu s više zonskog pokrivanja od strane visokih za razliku od lanjskog plivanja Hicksona i Aldridgea na pick igri.

Međutim, čak i da potpuno promjene obranu i da Lopez odigra sezonu bez greške, Blazersi će teško dobivati utakmice na ovom dijelu parketa. Naime, poštene dubine pod košem i dalje nema (i Robinson i Leonard su klinci koji tek trebaju dokazati da mogu braniti NBA napade, jer to u rookie sezoni nisu ničim potvrdili, dok je LMA solidan, ali ne i spektakularan obrambeni igrač), Batum i Matthews usprkos zanimljivom all-round talentu nisu stoperi, a Lillard, iako teško može odigrati onako loše kao u rookie sezoni, nikada neće biti obrambeni faktor na poziciji.

Srećom, to što će obrana i dalje opasno koketirati s donjom trećinom po učinku manje će se isticati zbog Williamsa kao combo opasnosti s klupe i Wrighta kao spot-up mamca. Šteta što su ostali bez rookiea McColluma koji je sredio isto stopalo zbog kojega je već propustio jednu godinu NCAA košarke, ali paljba ove dvojice bit će sasvim dovoljna da se učinak klupe prema lanjskoj igri čini kao potpuna renesansa.

Međutim, da li je to stvarno dovoljno da Portland opet uđe u playoff, a kamoli da opet bude momčad sposobna boriti se za vrh Zapada? Sistem je skeptičan jer čak ni popriličan pomak u oba smjera ne smatra dovoljnim pored ove konkurencije na Zapadu gdje svi ovise više o zdravstvenom kartonu protivnika nego o samima sebi.

Blazersi su osrednja momčad koju spasiti može samo ili potpuno neočekivan napredak u obrani i napadu, što je moguće samo ako dobiju kompletne sezone od udarnih top 8 igrača i ako Batum i Lillard odigraju još napadački potentnije nego lani. Aldridge teško da može bolje od već izuzetno visoke razine na kojoj igra i još jedan neuspjeh vjerojatno bi značio i njegov kraj u Portlandu.

Momak ulazi u 30-e, ali i u situaciju u kojoj su se našli toliki prije njega, da javnost počinje percipirati neuspjehe momčadi kao njegove osobne, kao da je on kriv što je proglašen franšiznim igračem u nedostatku boljih. Aldridge je fenomenalan košarkaš i jedan od boljih all-round talenta na poziciji, a kako bi to dokazao vjerojatno neće potpisati novi ugovor s Blazersima, što znači da Portland ima ovu jednu sezonu kako bi se spasio od novog rebuildinga, bez obzira bio on manjeg ili većeg intenziteta.

Priče o vezi između njega i Bullsa postoje već neko vrijeme i njihov autor je njegov agent, koji je ujedno i agent Derricku Roseu, što samo naglašava kako je za Blazerse ove godine ulazak u playoff puno više od pitanja časti, tih dodatnih nekoliko utakmica praktički znače razliku između jednog perioda relativnog mira i ljeta punog upitnika.

PLUS

Blazersi skupo plaćaju svoju vanjsku trojku svjesni da u ovom trenutku malo koja momčad u ligi ima takvu kombinaciju all-round talenta u kojoj svatko može razigravati, šutirati i driblingom napasti obranu – nije nemoguće zamisliti da uz podršku kvalitetnog realizatora kao što je Lopez (koji je prošao pick & roll školu s Nashom i onda još briljirao lani s Vaquezom), kvalitetnog spot-up igrača kao što je Wright, napredak Lillarda i zdravije Matthewsa, Batuma i Aldridgea ovaj Portland uskoči u top 5 napada, samim time i u playoff. Ključno će biti i ako Stotts, inače Karlov učenik, konačno otpusti kočnice i pusti Lillardu i Batumu da trče – lani velikog odmaka od sporog McMillanovog stila nije bilo jer s 5 igrača jednostavno ne možeš igrati tranzicijsku košarku, ali s malo dubljom klupom i taj aspekt igre bi se trebao popraviti, a samim time bi i napad mogao dobiti na učinkovitosti.

MINUS

Ovisnost Blazersa o vanjskoj liniji i krilnom centru koji više od svega voli potezati iz vana jasno pokazuje koliko i sav talent u napadu ne znači previše ako nisi u stanju redoviti dolaziti do laganih koševa. NBA je ipak liga u kojoj fizikalije često presuđuju, a podatak da su Blazersi lani bili u donjoj trećini po broju pogođenih slobodnih i po broju zicera zabijenih nakon skoka u napadu jasno dokazuje da su momčad finese kojoj nedostaje ono nešto, a to nešto je uglavnom ili franšizni strijelac ili barem centar sposoban zatvoriti reket. Na njihovom primjeru lijepo se da vidjeti kako formula jednakog talenta nije dovoljna ako istovremeno nemate nešto od to dvoje - Blazersi igraju lijepo za oko dok vrte postavljene napade kroz Aldridgea okruženog takvim strijelcima kao što su Lillard i Batum, ali na kraju večeri uglavnom napuštaju teren spuštene glave. Ironija cijele situacije je u tome da su ne tako davno imali i jedno (Roy) i drugo (Oden).

WOLVES

NAPAD: 106.1 (17.)

OBRANA: 106.4 (18.)

RASPORED: 6.

SCORE: 40-42

THAT WAS THEN

Nakon što su dolaskom Adelmana i Rubia malobrojni potomci Vikinga koji prate košarku i Kevin Love dobili razloga za osmjeh nakon niza otužnih sezona, od Minnesote se prošle sezone očekivalo da konačno napravi značajniji iskorak, točnije izbori playoff. Sve bolji Peković i svježe potpisani Kirilenko te godinu stariji Rubio i Williams trebali su pomoći Loveu da konačno dođe do doigravanja gdje igrač njegove klase i pripada, što je bio plan kojemu nije smetalo ni to što se Rubio vraćao nakon ozbiljne ozljede koljena – veterani Ridnour i Barea bili su sasvim dovoljni da održe brod na kursu do njegova povratka u formu.

Nažalost, sezona je završila prije nego je i počela. Love je polomio prste šuterske ruke zbog čega je otpao na startu sezone, a tijekom tog perioda momčad se jedva držala iznad vode zahvaljujući kvaliteti koju su obrani donijeli Kirilenkova svestranost, Pekovićeva masa i, potpuno neočekivano, kvaliteta u branjenju pick igre Loveove zamjene Cunninghama.

Iako je nakon ekspresnog povratka na parket bilo jasno da ovo nije isti Love i da šuterski tu sezonu od njega ne mogu očekivati previše, Wolvesi su se barem opet mogli nadati da će ostati u konkurenciji za osmo mjesto do samog kraja. Ali, želje su ubrzo splasnule nakon što je Love početkom nove kalendarske godine opet načeo spomenutu šutersku ruku i tako se izbacio iz igre za sezonu.

Bez najboljeg igrača i s usporenim Rubiom, Minnesota je opet postala ona momčad za 30 pobjeda na koju smo navikli sve ove godine. Plan iskoraka je tako odgođen na još jednu sezonu, ali uz jednu bitnu novost – vlasnik Taylor, koji je neko vrijeme čak ozbiljno razmišljao o tome da proda klub, riješio se omraženog GM-a Kahna i doveo nazad u klub Flipa Saundersa, čovjeka kojemu je godinama ranije Kevin Garnett omogućio da stekne NBA ime.

THIS IS NOW

Zamjena Kahna likom poput Saundersa teško da može biti krucijalna u razvoju franšize – sudeći po Flipovim trenerskim pothvatima i izletima u medije, tip je tek još jedna lako zamjenjiva lutka koja govori – ali micanje Kahna iz slike barem je na neko vrijeme smirilo Kevina Lovea u javnom isticanju nezadovoljstva smjerom u kojem ide franšiza. Ostanak Adelmana i Pekovića, povratak Rubia u punu formu i potpisi dokazanih NBA igrača poput Martina i Brewera trebali bi se pobrinuti da to zadovoljstvo traje, ali ne treba se zavaravati – ne izbore li Wolvesi playoff ove sezone, Love će zasigurno opet tražiti trade ili prijetiti odlaskom nakon godinu dana, što znači da u ovoj diviziji imamo čak dvije granične playoff momčadi koje bi na kraju balade mogle ostati bez najboljih igrača.

Ruku na srce, u tome ne bi bilo ništa loše, posebice ako zamislimo kako Aldridge i Love pojačavaju granične izazivače poput Bullsa ili Rocketsa i pretvaraju ih u šampionske momčadi. Ali, zadržimo se ovom prilikom na nešto bližoj budućnosti koja se tiče ovogodišnjeg rostera Wolvesa.

Talentom, Minnesota je veći favorit od Nuggetsa i Blazersa za drugim mjestom u diviziji, time i hvatanjem playoff vlaka, ali, dok imaju jezgru najskloniju gubitku utakmica i padu kvalitete izvedbe zbog ozljeda, ta prednost se topi. Uostalom, Budinger je već otpao i to na veći dio godine, što znači da ostaju bez planirane rotacije na boku – Brewer je taj koji će odraditi većinu minuta nasuprot Martinu, a znamo što to znači za Adelmanov napad ovisan o razvučenoj obrani. Kad Brewerovom lošem šutu dodamo i Rubiove probleme uopće s realizacijom, čini se malo iluzornim vjerovati kako će ova Minnesota odjednom postati stroj za koševe, posebice s ovako tankom klupom na kojoj samo Barea i Shved izgledaju kao potencijalno opasni strijelci – igrati s glavnim igračima poput Lovea kao onima koji šire reket za sporedne opcije nikada nije tako opasno kao kada sporedni igrači otvaraju prostor najboljima.

Ne treba ni govoriti što bi eventualni izostanak Lovea značio za ovu momčad, stoga se zadržimo na ostalima – Peković, čija screen igra također predstavlja ogroman plus, propustit će svoju kvotu utakmica, kao i Martin koji nakon relativno zdrave sezone u Oklahomi gotovo sigurno neće preživjeti cijelu sezonu bez ozbiljne pauze.

Iako su ozljede važan razlog zbog kojega sistem ne vjeruje Wolvesima, očito je kako obrana nije ništa manji problem, a tu dolazimo do greške napravljene ovoga ljeta kada je Saunders pustio Kirilenka kako bi doveo Martina i zadržao Budingera. Nije ni Kirilenko oličenje pouzdanosti što se zdravlja tiče, ali nije poanta u tome, već u njegovom stilu igre koji je Wolvesima mogao donijeti obrambenu dimenziju koja bi im pomogla ostvariti cilj više nego ikakav napadački napredak.

I iako Brewer može barem koristiti u obrambenoj roli, ova ostala spomenuta imena teško da ulijevaju povjerenje – Barea i Shved ni teoretski ne mogu biti korisni obrambeni igrači zbog manjka fizikalija, dok je Martin iz istog razloga praktički sveden na razinu ispod obrambenog čunja.

Očito je kako je Adelman imao prste u ovim odlukama i kako je birao upravo igrače iz kojih može izvući potencijalnu playoff napadačku produkciju, ali to ne znači da hoće – Wolvesi ni u prvoj sezoni s Loveom i Rubiom nisu ostvarili prosječan napadački učinak, dakle zašto bi skok ove godine trebao biti toliki da sakrije sve rupu u obrani?

A njih će biti – Minnesota s Pekovićem, Brewerom, Rubiom i Cunninghamom ima dovoljno opcija za složiti prosječnu NBA obranu, ali bez Kirilenka i s Loveom većinu minuta na parketu teško mogu ponoviti lanjsku iznadprosječnu produkciju. Prosječnost bi bila skroz ok ako napad bude vrhunski i to je ono što će u idealnom scenariju i imati. Ali, tko se spreman kladiti na njih uz sve potencijalne probleme, ne samo s ozljedama, već prije svega s rotacijom?

PLUS

Kevin Love u punom pogonu, uz Rubia sposobnog zabiti poneki otvoreni šut i zdravog Martina, u stanju je ostvariti takav učinak dovoljan da se momčad čak i u ovakvoj konkurenciji ušeta u playoff. Čovjek je totalni original, jer nitko ne bi istovremeno trebao moći zabiti 4 trice i uhvatiti 5 skokova u napadu u istoj utakmici. Upravo spoj takvih suprotnosti od Lovea radi posebnog igrača, kojemu se može oprostiti i nedostatak eksplozivnosti potrebne za igrati ozbiljnu NBA obranu.

MINUS

Nažalost, kao i u slučaju ranije spomenutog Aldridgea, neuspjesi Minnesote počinju se povezivati s Loveovim minusima kako bi se našla jednostavna objašnjenja, što dovodi do toga da ovakav talent biva podcijenjen. Love je itekako svjestan nepravde i zato ne treba čuditi njegova odlučnost da pronađe zelenije pašnjake, što će se prije ili kasnije zasigurno dogoditi obzirom da je Saunders ugovorima Martinu i Pekoviću praktički zacrtao da je ovo jezgra s kojom bi Love trebao u borbu s Rocketsima, Clippersima, Spursima i Thunderom. Dodaj tome još budući ugovor Rubiu i očito je kako prostora za iskorak iz sredine u ovom kontekstu neće biti.

A kako kaže stara mudrost, ako ih ne možeš pobijediti – pridruži im se. Bullsi s prostorom koji otvaraju odlasci Denga i Boozera, odnosno Rocketsi s ugovorima Linu i Asiku koje mogu u trenu pretvoriti u mjesto na salary capu, puno su bolje opcije za nastavak druge faze karijere od stajanja u mjestu na hladnom sjeveru.

S Loveovim potencijalnim odlaskom kao konstantnim utegom u svlačionici, uz činjenicu da do trening kampa nisu znali hoće li Adelman uopće trenirati ovu sezonu (a znaju da će dogodine imati opet istu priču s trenerom koji očito nije na čisto da želi trenirati, možda i uopće, a možda samo u Minnesoti), pitanje je kakvu će ova momčad imati kemiju. Koja može biti ključna komponenta u kontekstu ovako guste borbe za tih par utješnih playoff mjesta - dva-tri glupa poraza na račun glave u balunu doslovno čine razliku između produženog života i ranog odlaska na odmor.

JAZZ

NAPAD: 103.3 (24.)

OBRANA: 106.1 (15.)

RASPORED: 3.

SCORE: 31-51

THAT WAS THEN

Suočeni s izborom između okretanja mladima i reprize, Jazzeri su opet odlučili jahati Jeffersona i Millsapa na putu do još jedne osrednje sezone, što ovaj put nije bilo dovoljno za playoff. Iako su učinkom praktički ponovili raniju godinu, nešto jača konkurencija na Zapadu i puno slabija produkcija s jedinice ipak su ih koštale osmog mjesta. Mo Williams koji je trebao nasljediti Devina Harrisa propustio je pola sezone zbog ozljede, a njegove zamjene Tinsley i Watson više ni pod razno nisu bili igrači NBA ranga.

Čak i manjak playmakera i tanka rotacija na bokovima nisu smetali da na račun sjajne rotacije pod koševima ostvare kvalitetan učinak u napadu, gdje ništa manje važni od talenta startnog dvojca nisu bili Favors i Kanter sa svojom nesputanom energijom koja je s klupe bila dodatno učinkovita. Ali, obrana je usprkos individualnim kvalitetama jednog Favorsa opet bila na granici podnošljive kad god bi Millsapov manjak fizikalija bio spojen s Jeffersonovom urođenom alergijom prema aktivnosti na tom dijelu parketa.

THIS IS NOW

Treba li uopće analizirati momčad koja salary cap iskoristi da dovede Biedrinsa i Jeffersona? Djela govore više od riječi, a taj potez jasno je poručio da Jazz ove sezone ima samo jedan cilj – snimiti mlade igrače u situaciji max minuta i max odgovornosti i pri tome zaraditi pick na jednom od najboljih draftova svih vremena. To je, dopustite, sjajan potez.

Iako je rookie Burke, kojega su izvukli mudrim potezom na dan drafta dobivši najboljeg playa generacije za dva relativno niska picka, sredio prst zbog čega će u sezonu krenuti bez svog startnog razigravača, ogromna minutaža koja čeka sve njihove dosadašnje pickove pokazat će na koga ozbiljno mogu računati u budućnosti koja počinje – sada. Može li Hayward kvalitetu rotacijskog igrača koji, iako neospornih all-round kvaliteta, najbolje funkcionira kao spot up šuter prenijeti u situaciju u kojoj će praktički biti prvi opcija i udarni kreator? Može li Burks biti išta više od povremenog bljeska s klupe? Može li Favors vanserijske fizikalije konačno pretvoriti u nešto više od loših šuteva iz nemogućih situacija ili će se naučiti smiriti i živjeti s onim što jeste, Dwight Howard light, sa svim pozitivnim i negativnim što ide uz tu usporedbu? Može li Kanter naučiti igrati obranu i usput razviti šut s poludistance i tako potencijalno zaokružiti partnerstvo na kojem Jazz može planirati i najveće domete?

Pozitivan odgovor na 50% ovdje postavljenih pitanja zadovoljit će i upravu i navijače, dok će momčad na parketu uglavnom - patiti. Tanka rotacija i nedostatak veterana na koje se mladi mogu osloniti rezultirat će frustrirajućim večerima, posebice kada se budu mučili zabiti – čak i s Burkeom u idealnoj formi, Jazz je teško zamisliti kao momčad sposobnu imati išta više od napada u donjoj trećini, a s ovim preskakanjem trening kampa i početka sezone (neće ga biti barem mjesec dana, a i kada se vrati teško je vjerovati da rookie play može briljirati s longetom na prstu) presing na Haywarda da kreira za sebe i suigrače bit će ogroman. Burks tu može pomoći, ali teško je vjerovati da dva klinca mogu zakrpati sve rupe, isto kao što je teško vjerovati da Favors i Kanter mogu zabijati s bloka 82 utakmice u komadu ritmom veterana.

Obrana je pak druga priča – s Favorsom na parketu Jazzeri će u zadnjoj liniji imati čovjeka čiji obrambeni IQ je daleko ispred godina i koji, a to je ono najluđe, leti takvom lakoćom da bez problema može ispraviti većinu grešaka koje napravi ne samo on nego cijela momčad. Uz Haywardovu žilavost i Kanterovu skakačku kvalitetu i masu, te uz rotaciju Rush-Williams na boku, redom dokazano kvalitetne sistemske igrače, Corbin će imati dovoljno materijala složiti pristojnu obranu. Možda ne ovako dobru kako sistem predviđa obzirom na rupu na jedinici i nedostatak rotacije, ali teško goru od lanjske. Što se optimizma tiče, sistem se koristi Favorsovim brojkama koje su bile sjajne, ali u jednom bitno drugačijem kontekstu, u kojem je mogao uzimati puno više rizika u kontakt igri i u kojem se dobar dio vremena suprotstavljao nižoj razini talenta - kako će reagirati igrajući isključivo protiv prvih opcija, to tek treba vidjeti, ali nije pretjerano pretpostaviti kako će odigrati ipak ispod ovakvih očekivanja sistema, što bi vrlo lako moglo značiti da će i Jazz završiti ispod 30 pobjeda.

Uglavnom, to je nimalo ugodna situacija u kojoj se od trenera očekuje da ipak izvuče nešto iz momčadi. Ne uspije li se ostvariti dio zacrtanog, Corbin bi vrlo lako mogao postati bivši – Jazzeri ne mijenjaju rado trenere, ali nedostatak napretka mladih igrača i čudne postavke igre zadnje dvije godine već su bacili ozbiljnu sumnju na njegove sposobnosti.

PLUS

Mogućnost nekoga od mladih da debelo nadmaši očekivanja. Činjenica da će dogodine birati još jednog potencijalnog all-star igrača da ga pridruže postojećoj jezgri. Gomila prostora na salary capu koju će imati dogodine nakon što otpišu veterane – čak i nakon što Hayward i Favors dobiju nove ugovore, ostat će im dovoljno za max ugovor sa strane, a to pak znači da mogu popuniti svaku rupu koju žele. Budućnost je sjajna, a i Jerry Sloan se vratio u klub u ulozi savjetnika – bolje ne može. Jasno, pod uvjetom da nećete gledati baš svaku utakmicu ove sezone.

Raspored im neće biti lagan, ali postoji mogućnost da nadmorska visina i žestoka publika donesu poneku pobjedu viška. Opet, mladost i kratka klupa koštat će ih sigurno kojeg poraza viška, tako da tu teško mogu izvući previše pozitivnog.

MINUS

Klupa je užasna, možda ne na razini lanjskih Blazersa, ali definitivno će konkurirati za najgoru u ligi. To nije dobro kada je mlada momčad u pitanju i zato će im trebati ogroman doprinos veterana Rusha i Williamsa. Obojica će se pokušati vratiti nakon sezone uništene ozljedama (Rush je doslovno odigrao nekoliko minuta prije nego se polomio) i zaraditi novi ugovor, što će možda stabilizirati bok, ali na jedinici bi mogli imati produkciju sličnu lanjskoj, dakle nikakvu, dok pod košem neće ni približno imati onu moć kao lani kada su Favors i Kanter često i nabijali razliku, a ne je samo održavali. Dapače, zbog Corbinove neodlučnosti čak je i Hayward neko vrijeme ulazio s klupe, a ta postava s dva visoka i njim briljirala je protiv drugih postava. To se nužno neće prenijeti na igru protiv startera, što znači da će ovogodišnja klupa dolaziti u situaciju da produbljuje rupe, a ne održava ili gradi prednost.

Corbin će ovdje morati miksati da smanji taj raskol, možda će koristiti Kantera s klupe, ali s ovakvom rotacijom pod košem u kojoj će jedan Evans i Biedrins morati igrati značajne minute, ništa im ne može pomoći - iako bi u teoriji Evansova blokerska kvaliteta i Biedrinsova masa mogli činiti dobru kombinaciju, podatci koje imamo o njima zadnjih godina temeljeni su na toliko malom uzorku da je svako očekivanje iracionalno. Ipak, postoji mogućnost da taj učinak rezervnih visokih može biti toliko negativan da zasjeni sve dobro što će Favors napraviti za 36 minuta i nije nemoguće da na kraju balade, a znamo da će tijekom sezone i energija i koncentracija padati kako se porazi budu nizali, završe s najgorom obranom u diviziji.

22Jul/124

30 FOR 30: MINNESOTA

Posted by Gee_Spot

SCORE: 26-40

MVP: Kevin Love

X-faktor: Ricky Rubio

Nakon što je eksperiment s Kurtom Rambisom kao trenerom neslavno završio scoreom 32-132, eksperimentima sklon GM David Kahn za skraćenu sezonu odlučio je okrenuti stranicu. Točnije, odlučio se za provjerenu formulu na klupi, angažiravši Ricka Adelmana kojemu dolazak u Minnesotu nije predstavljao problem - čovjek je trenersku slavu stekao trenirajući franšize na malim tržištima poput Portlanda i Sacramenta koje su pod njegovim vodstvom igrale značajnu ulogu u NBA zadnjih 20 godina.

Sa stručnjakom poput Adelmana za kormilom te uz značajan priliv novoga talenta, nije se činilo nemogućim zamisliti Wolvese i u borbi za playoff. Naime, Kevin Love se u prethodnom razdoblju potvrdio kao usamljeni vuk, ali i all-star talent, a sada je dobio i ostatak čopora – na draftu je drugim pickom biran all-round majstor Derrick Williams s Arizone (uz stav - koga briga što igra istu poziciju kao Love, momak je talentiran, a talent je ovakvom rosteru potrebniji od ičega, kad dodaš talent onda kombiniraš, a ne kao Rambis koji je dvije godine pokušavao slagati igru bez da je imao poštenu petorku na raspolaganju), potpisan je Barea iz prvaka Mavericksa (da uz koševe s klupe donese i stabilnost u svlačionicu), Adelman je doveo i svog ljubljenog Brada Millera kao maskotu (a i da preko veterana utječe na Loveov razvoj), a šlag na kraju bio je konačni dogovor s Rubiom o napuštanju Barcelone i dolasku u NBA.

Kada se ovoj novoj jezgri pridodao i Nikola Peković, koji se preko noći iz jedno-dimenzionalnog drveta koje samo trpa pod košem, ali nije u stanju skočiti, zadržati loptu duže od sekunde bez da je izgubi ni odigrati obranu bez faula, pretvorio u ozbiljnog košarkaša koji svaku večer garantira 14 koševa i 7 skokova i (najvažnije) 30-ak minuta na parketu, Wolvesi su bili spremni za bitku. Kako je trening kamp preskočen, Adelman nije imao dovoljno vremena da uigra flex princip kojega je prakticirao u Portlandu, Sacramentu i Houstonu, ali nitko nije sumnjao da će kroz sezonu igra Wolvesa sve više poprimati prepoznatljivi oblik i da će Kevin Love dosta vremena provoditi na vrhu reketa odakle će u stilu Chrisa Webbera pronalaziti cutere.

I stvarno, Love se u prve tri utakmice redovno izvlačio vani, mijenjao pozicije s vanjskim igračima i pronalazio slobodnog čovjeka - u prva tri susreta zabilježio je 10 asista - da bi nakon toga počeo još više izlaziti vani, ali ne kako bi asistirao, već kako bi šutirao trice. Razlog? Ricky Rubio, koji je već u trećoj NBA utakmici karijere eksplodirao i natjerao Adelmana da mu preda momčad u ruke. Treba li dodati da Love više ni jednom u sezoni nije imao tri utakmice za redom u kojima je skupio 10 asista, sve do nakon ozljede Rubia kada ga je Adelman opet morao početi koristiti kao razigravača (u devet utakmica prije nego je i sam otpao zbog ozljede, Love je skupio 28 asista).

Već ovim potezom Adelman je pokazao zašto traje ovoliko koliko traje u ligi. Dok bi netko drugi, posebice u ovakvoj sezoni, bio puno oprezniji s promjenama, Adelman je već nakon tri utakmice promijenio kičmu napada i ulogu svom najvažnijem strijelcu – od flex napada s puno kretanja bez lopte Wolvesi su se transformirali u pick & roll mašinu, a Love se iz triple threat opcije na visokom postu pretvorio u opasnog spot up šutera. Rubio je od četvrtog susreta počeo ulaziti u igru već nakon nekoliko minuta, a od utakmice broj 10 postao je i starter. Do ozljede koljena odigrao je 41 utakmicu, a tijekom tog razdoblja Wolvesi su imali omjer 21-20, Love je briljirao šuterski, a Peković realizacijom u reketu. Nakon njegove ozljede, Wolvesi su sezonu završili scoreom 5-20, Love i Peković su pali na zemlju s postotcima realizacije, a Adelman se posvetio ispitivanju klupe pri čemu se došlo do sljedećih zaključaka:

- pod hitno se treba riješiti Miličića, Randolpha i Beasleya koji su smetnja na parketu, ali i u svlačionici

- pod hitno se treba pojačati na bokovima jer ni jedan od 4 klasična swingmana koja je imao na raspolaganju (Ellington, Johnson, Webster, Lee) nije pokazao da je koristan rotacijski igrač, a kamoli NBA starter

Uglavnom, ono što su izveli Rubio, Love i Peković, uz pomoć Ridnoura i blagoslov Adelmana, pravo je malo čudo kada se uzme u obzir da nisu imali rotaciju visokih koja zna što treba raditi (uz gore spomenute izgubljene duše podbacio je čak i solidni spot up šuter poput Tollivera), da nisu uopće imali bokove (najbolje minute na dvojki pružio je Ridnour) i da praktički cijelu sezonu nisu imali Bareu na raspolaganju (odigrao samo 41 utakmicu zbog ozljeda, a i to što je odigrao bilo je ispod njegove razine). Ovakva sakata rotacija dodatni je razlog zašto se sve raspalo s ozljedom Rubia – Wolvesi ne samo da su ostali bez playmakera, već njega nije imao tko zamijeniti. Barea je igrao na jednoj nozi, a kada su uskoro ozljede iz ritma izbacile Pekovića, Ridnoura i na kraju Lovea, postalo je jasno kako ovo jednostavno nije njihova sezona.

Ali, bila je to barem na kratko, stoga vratimo se na onu ljepšu stranu priče. Koja, doduše, nije bez upitnika.

Love je izrastao u superstara učinkom, ali morat će postati korisniji obrambeni igrač i raznovrsniji napadač misli li nositi epitet franšiznog igrača. Njegov šut iz vana, gomile iznuđenih slobodnih i skakačke vratolomije izuzetan su temelj za uspješnu karijeru prve opcije, ali povremeno spuštanje u post leđima, izvlačenje na vrh reketa radi razigravanja i bolji izbor šuteva s poludistance i s trice dignuli bi njegov učinak na još veću razinu. I dok nema sumnje kako će prvi pravi trening kamp s Adelmanom popraviti njegove postotke koji su poprilično pali u odnosu na godinu ranije (povećani volumen šuteva uzeo je svoj danak u učinkovitosti), problem koji će biti znatno teže riješiti je obrana, točnije nekompatibilnost Lovea i Pekovića na tom dijelu parketa.

Oba su prespora za izlaske na perimetar i brze rotacije, a reket su u stanju braniti samo masom – zajedno imaju samo 1.5 blokadu u prosjeku. Mogu li igrati u vrhunskoj momčadi s ovakvim minusima, točnije virusima - oba su zaražena bolešću bijelog čovjeka zvanom gravitacija? Naravno da mogu, ali puno bi im lakše bilo kada bi pored sebe imali nekoga poput Varejaoa ili Chandlera, visokog koji je u stanju pokrivati prostor za obojicu.

Također, pitanje je može li Peković s tako limitiranim stilom igre (ovako izgleda jedna njegova tipična sekvenca - guranje pod košem, izborena pozicija, dobija pravovremeni pas, realizacija) ostati na ovakvom učinku i ubuduće, pogotovo ako Minnesota i dalje ostane slaba tricaška momčad. Bez raširenog reketa obranama će biti puno lakše spriječiti Pekovića u pozicioniranju i dobivanju lopte sada kada znaju da je njegovo jedino oružje realizacija u niskom postu (pucao 15% izvan reketa) i da nije u stanju napraviti ništa s loptom ako ga pravovremeno zatvoriš osim izgubiti je (srezao je izgubljene na prihvatljivu mjeru u odnosu na rookie sezonu, ali i dalje nije u stanju baciti poštenu povratnu iz reketa).

Eventualna šuterska pojačanja i Rubievi asisti izuzetno su važni za kotrljanje dva udarna strijelca Wolvesa koja donose tu potrebnu unutar-van stabilnost neophodnu za kvalitetan napad, a tu dolazimo do novog zanimljivog momenta. Dok se ovaj šuterski dio može sanirati preko tržnice ili drafta, Rubieva uloga je ključna za napredak trenutne jezgre. Adelman će bez sumnje i dalje koristiti Rickyev pregled terena kao osnovu napada, uostalom razlog zbog kojega je u Sacramentu igrao preko posta ne leži u njegovoj filozofiji, već u tome što su mu dva najbolja asistenta na rosteru bili centri – Webber i Divac, odnosno Miller (koji je i u Houstonu također imao svoju kvotu akcija koje su išle preko njega, kao i Ming). Rubio je najbolji čisti play kojega Adelman ima još od Terrya Portera (i nešto kasnije Roda Stricklanda) te će igra biti prilagođena sukladno tome.

Ipak, Adelman je tijekom sezone morao uvesti jednu svoju standardnu shemu koju su svojevremeno igrali i Blazersi preko Drexlera i Portera, Kingsi preko Bibbya i Bobbya Jacksona te Rocketsi preko bilo koje od svojih kombinacija (Alston/McGrady ili Brooks/Lowry) – verziju Princeton napada s dva playmakera od kojih je svaki zadužen za svoj dio parketa. Par Rubio-Ridnour dobio je tako više minuta nego se itko nadao, iz više razloga. Najvažniji je svakako taj što je Rubio u startu pokazao da je sposoban igrati obranu na NBA razini i da može čuvati čak i veće bekove, što je otvorilo vrata Ridnouru. Već smo spomenuli nesposobnost i ozljede ostalih vanjskih igrača, tako da je jasno kako bi bez Rubieve igre u obrani Adelman morao minute dati nekome drugome i pri tome izgubiti Ridnourov solidan šuterski učinak.

Međutim, osim što je bio neophodan za širenje reketa, Ridnour je bio neophodan i kako bi omogučio Rubiu da nešto zabije iz igre. Naime, napadajući s loptom, Rubio je bio kriminalan strijelac – ulaze je realizirao katastrofalno (samo 47%, dok prosječan combo-bek u NBA zabija između 55 i 60%), a ukupni šut iz driblinga mu je bio na mizernih 29%. Jedini šuterski aspekt igre u kojem je funkcionirao bio je šut iz kuta (34%), a za dovesti ga u spot up situaciju Adelmanu je trebao sposoban playmaker. Naravno, ovakvo krpanje ubuduće neće imati smisla, Rubio će morati realizirati dovoljan broj napada bez pomoći suigrača ako misli biti nešto više od odličnog pick & roll playmakera i atraktivnog asistenta. Pogotovo ako misli zaraditi onaj maksimalan ugovor koji za njega čuva David Kahn, odnosno ako misli Minnesotu i iduću sezonu voditi prema playoffu.

FAST FORWARD

Loveovo nepovjerenje u Kahna, izraženo potpisom trogodišnjeg ugovora, nakon ovoljetnog trgovanja bit će samo dodatno ojačano. Nisu se uspjeli dočepati Batuma (što je potez koji bi ih vrlo vjerojatno lansirao u playoff), ali zato su riskirali sa Shvedom i Royem. Mladi Rus je odličan šuter koji bi se mogao uklopiti u momčad u ulozi koju je igrao Ridnour, a to automatski stavlja Lukea u izlog. Roy će pak, ako bude u stanju igrati barem na razini one zadnje sezone u Blazersima, biti pojačanje u odnosu na Johnsona i Webstera.

Međutim, ako bi netko trebao profitirati zbog manjka konkurencije i dijeljenja parketa s Loveom i Rubiom, to je surfer dude Budinger. McHale ga nije volio (a koga jeste), ali Chase je ipak gađao trice s 40%. Ima sjajnu ruku i solidan je atleta koji može držati svoje u obrani (uostalom, Adelman ga je trenirao dvije godine u Rocketsima i vrlo dobro zna što može dobiti od njega), ukratko baš ono što je doktor naredio za popunu bokova. Nema all-star potencijal Batuma, ali nije ni toliko lošiji kolika im je razlika u plaći (Budinger igra za minimalac, a Batum za 12 puta više).

Riješili su se balasta pod košem, što otvara priliku Derricku Williamsu da se nakon loše rookie sezone nametne kao prvi visoki s klupe (ili da dokaže da nije ništa više od još jednog visokog šutera koji ne igra obranu i ne kupi dovoljno skokova jer je zaljubljen u svoj skok-šut). Pokušaj dovođenje Stiemsme je nepotreban, taman su se riješili svih balvana i sumnjam da je Stiemsma ono što je Adelman naručio (Boston se gotovo sigurno neće zamarati izjednačiti ponudu za centra koji nije u stanju potrčati), ali, s druge strane, Stiemsma jednu stvar radi dobro - blokira šuteve, a to je nešto što Wolvesima treba (u 14 minuta po utakmici imao je jednak prosjek blokada kao Love i Peković u 66).

JEZGRA: Love, Peković, Rubio, Williams, Barea, Budinger, Roy (37 milja)

ROSTER: jezgra + Ridnour, Ellington, Johnson, Lee, Shved (51 milja)

- rotacija je daleko od složene, prvo što bode u oči je višak bekova (8 od 12), stoga možemo očekivati zamjenu Ridnoura za dodatnog swingmana ili visokog

- pitanje je hoće li Roy biti starter pored Rubia, ako ne bude spreman za takvu rolu opet će se morati krpati nekom kombinacijom Ridnoura (već viđeno), Shveda (još jedan combo upitne obrane na NBA razini), Leea (stoper bez šuta), Ellingtona (šuter bez igre) ili Johnsona (bože sačuvaj)

- kada dodamo 2 milje koje im stoje na capu zbog otpuštanja Millera i Webstera, ispada kako im ostaje oko 5 milja za pojačanja

- kako će na Stiemsmu vjerojatno potrošiti preostali midlevel (dio potrošili na Shveda), a na rookiea Hummela minimalac (ako ga uopće namjeravaju potpisati, bijeli brat je nažalost prespor da bi se mogao nadati minutama na trojki iako je sjajan šuter), taj novac bi bilo najpametniji usmjeriti prema Carlu Landryu obzirom da se radi o najkvalitetnijem preostalom visokom na tržištu (doduše, Landry se baš i ne uklapa pored Williamsa i Lovea, ali to je svakako bolji potez nego vratiti Tollivera koji se uklapa još manje)

- uglavnom, ako Stiemsma bude 13-i ugovor, evo što trebaju napraviti za popuniti ostatak rostera –poslati Ridnoura za Landrya u New Orleans (odlaskom Jacka ostali su bez drugog playa, a Ridnour je ok prijelazno rješenje za slučaj da Rivers i Vasquez ne budu mogli sami) koji još uvijek ima prava na njega i može odraditi sign & trade, a onda s preostalom lovom potpisati Ronniea Brewera i tako dodati na roster garanciju da će Roya imati tko zamijeniti ako se raspadne (ako im uspije riješiti se Ridnoura, to otvara mjesto na rosteru i mogućnost da za minimalac potpišu ili Hummela ili Tollivera)

30Mar/121

RUNNING WITH THE PACK G52

Posted by Gee_Spot

U otužnoj utakmici otužne atmosfere najzanimljivije je bilo pratiti kako se malobrojna publika u Charlottei natječe s igračima tko će prije napustiti dvoranu nakon oglašavanja sirene za kraj utakmice. Bobcatsi su nestali s parketa u performansu kakvog obično gledamo na domaćim nam parketima u situacijama kada gostujuća momčad bježi u svlačionicu ne bi li izbjegla novu kišu kovanica i upaljača. Samo, sumnjam da postoji itko u obje Caroline tko bi riskirao prekršajnu prijavu zbog takvog izražavanja nezadovoljstva, pa možemo pretpostaviti kako, u ovom slučaju, puno veću ulogu od straha igra sram zbog ovogodišnjeg izdanja najmlađe NBA franšize.

Međutim, najluđe od svega je to što se nitko nema zbog čega sramiti – igrači Bobcatsa i stručni stožer odrađuju svoj maksimum. Problem ove momčadi nije pristup, očajna kemija ili krivi stil igre, već isključivo roster na kojem se ne nalazi ni jedan jedini dokazani NBA starter. Plan prije početka sezone je bio kristalno jasan – u dvije godine očistiti salary cap koliko je to moguće, pokupiti barem dva lutrijska picka oko kojih će se graditi buduća momčad i usput snimiti cijeli niz mladih i nedokazanih igrača te eventualno pronaći nekoga vrijednog zadržavanja oko budućih nositelja. Prva sezona rebuildinga je pri kraju, pa da vidimo na brzinu s kakvim saznanjima Bobcatsi čekaju draft.

Napadački, ova momčad je užasna u gotovo svim elementima, ali to ne znači da nemaju logičan sistem koji se vrti oko dvije opcije. Prva je Augustinova pick igra koja obično završi

a) popom visokog screenera te šutom s poludistance Whitea (ili Mullensa)
b) slash & kickom za Hendersona ili Maggettea na bok.

Druga opcija je izolacija za Kembu Walkera koji uglavnom ima odriješene ruke u završnicama napada. Jasno, nameće se teza kako davanje svih ovlasti jednom rookieu nije ništa drugo nego potvrda neopisivog tankiranja koje se provodi u Charlottei, ali, činjenica je kako je Kemba jedini pravi triple threat na ovom rosteru i kako je njegova 1 na 5 igra često najučinkovitija napadačka opcija.

Solidna realizatorska rola nikako ga ne čini budućim temeljem franšize, ali rookie je pokazao da ima potencijala postati novi combo majstor u rangu Terry, Ellisa i Lou Williamsa. Kompletan je strijelac, ima muda i samo se treba nadati da će ga Jordan i kompanija zadržati u ovoj ulozi instant-napada s klupe i u budućnosti.

I Augustinove igre su još jedan dokaz kako u Bobcatsima ipak rade ozbiljno. Čovjek je izuzetan playmaker koji ne troši uludo lopte i održava napad živim svojim driblingom, a pod Silasovim vodstvom našao je ulogu na parketu te usput sazrio i kao strijelac. Nekadašnje samoubilačke ulaze u reket, koji bi obično rezultirali izgubljenim loptama, sveo je na minimum i uglavnom se posvetio šutu iz vana kojega zabija solidnim postotkom (koliko je uživljen u ulogu distributera i pasivan napadački pokazuje i 0-4 u ovoj utakmici protiv Wolvesa).

Uz ovu dvojicu, možda još jedini preostali igrač koji tu i tamo može otvoriti prostor (makar samo za sebe) je Maggette. Veteran još ima brzine za ulaz, iznuđivanje slobodnih i uvijek je prvi u kontri, ali, obzirom da je dobar dio njegovih kvaliteta istovjetan Walkerovim (ili onima eksplozivnog krila Derricka Browna koji se nametnuo kao stoper na bokovima), uopće se čini blesavim davati mu veću minutažu pored mlađih i jednako osrednjih opcija.

Gerald Henderson ima maksimalnu minutažu i često ulogu prvog strijelca iako se radi o potencijalnom 3&D majstoru na boku. Ove sezone obrambeni i šuterski učinak su mu mizerni, ali to se dobrim dijelom može pripisati ogromnoj odgovornosti koja mu je dana. U nekoj stabilnoj budućnosti, kada bude okružen s potrebnom razinom talenta, njegova energija, izuzetno kretanje bez lopte, dobar prvi korak i solidan šut s poludistance, mogli bi biti itekako korisni u prikladnijoj roli.

Sve u svemu, Bobcatsi za iduću sezonu barem ne trebaju razbijati glavu oko startnog playa (Augustin), combo-beka s klupe (Walker), 3&D swingmana (Henderson, Brown) i pick & pop četvorke (White). Dodaj tu još totalno sirovog, ali i već izuzetno opasnog blokera Biyomba kao back-up stopera u reketu, možda i Mullensa kao dodatnu pick & pop opciju, i ispada kako su pitanje klupe riješili. Sada im samo treba pronaći još 4 do 5 rasnih NBA startera.

Što se izdanja Minnesote u ovoj utakmici tiče, Kevin Love je još jednom doslovno potvrdio frazu da vrijedi pola momčadi. Njegov učinak od 40 koševa i 19 skokova za 43 minute gotovo je identičan onome što je ostatak momčadi ponudio za preostalih 197 minuta. Suludo. Također, nije zgorega istaknuti kako je, osim golom produkcijom, Love opet briljirao u završnici tijekom koje je zabio sve što je trebalo da bi osigurao momčadi novu pobjedu (to što su Wolvesi zadnji koš zabili 3 minute prije kraja i usprkos tome dobili 5 razlike nije vrijedno posebnih komentara).

Ukratko, čovjek je sam samcat dobio utakmicu. Kako je ovakvih partija tijekom sezone bilo nekoliko, nameće se pitanje koliko je pobjeda Love izravno donio Wolvesima i koliko on uopće znači za ovu momčad. Naravno, kontekst suigrača, stila igre, pa i snage protivnika, igra itekakvu ulogu u određivanju nečije vrijednosti, ali u slučaju Wolvesa i najvećem laiku je jasno kako Love nosi ogroman teret. Stoga, bacimo pogled na formulu koja se bavi upravo tim pitanjem - koliko je pojedinac zaslužan za momčadski uspjeh u onom nagrubljem, rezultatskom obliku.

Iako se formula koju ćemo danas spomenuti bazira na individualnim kvalitetama i u principu nije ništa drugo nego još jedan alat za ocijenjivanje igračkog učinka baziran na naprednoj statistici, ono što razlikuje win shares (WS) od PER-a, WORP-a i sličnih evaluacijskih pokušaja pojedinačnog učinka, je taj što se bazira na rezultatima momčadi. Ukratko, koliko momčad ima pobjeda, toliko ih se, po prilično zamršenom ključu, dodjeljuje pojedinim igračima.

Korištene jednadžbe se baziraju na napadačkom i obrambenom učinku, a posebna pozornost je posvećena ulozi u momčadi, odnosno minutaži (za razliku od PER ili +/- opcija, ovdje je uloga u momčadi itekako bitna). Jasno, ne radi se o nikakvim definitivnim brojkama obzirom da ne postoji takav način bilježenja statistike koji bi uzeo u obzir svaku obrambenu rotaciju ili izlazak na šut protivnika koji rezultira promašajem (ne još), ali složenim procesom pokušava se uzeti u obzir čak i taj aspekt igre.

WS je osmislio Justin Kubatko, ujedno i najzaslužniji za postojanje nenadjebivog Basketball Reference sajta, prekrasnog i dragocjenog alata za svakog NBA fanatika u kojem možete naći doslovno sve potrebne podatke o ligi, od rođendana igrača do službene statistike svake sezone. Kubatko se prilikom izrade formule bazirao na učenjima Deana Olivera, oca košarkaške statističke analize, posebice na njegova napadačka i obrambena mjerenja čija poanta je bila pokušati prikazati igrača što kompletnijim dodavajući razne varijable koje je nemoguće izračunati kada bi se služili samo osnovnim podatcima iz box scorea.

Po WS formuli Kevin Love je apsolutni broj jedan po utjecaju na rezultate momčadi u cijeloj NBA, jer mu pripada 10 od 25 pobjeda Minnesote. Formula govori da je čovjek po važnosti skoro 40% momčadi i da bi bez njega Wolvesi sada imali score bliži omjeru 15-37, što su sve podatci s kojima se možemo složiti. Zanimljivo, jedini igrač u cijeloj ligi s više WS-a od Lovea je LeBron James, ali njegovih 11 u odnosu na 35 pobjeda Miamia nisu ni trećina momčadskog učinka. Love je tako postotkom debelo iznad svih.

Čisto informacije radi, evo kako je ostalih 15 pobjeda podijeljeno po rosteru Wolvesa:

- Miller, Miličić, Lee – 0
- Johnson, Beasley, Randolph, Barea, Ellington – 3
- Tolliver, Webster – 2
- Williams, Rubio – 4
- Peković, Ridnour – 6

Koliko god blesavo i komplicirano zvučalo, kada ovako pogledaš, izgleda više nego logično. Alat je ovo koji jasno govori o odnosu snaga na rosteru i izuzetno je koristan za staviti stvari u perspektivu, a ona u ovom slučaju uglavnom ocrtava koliko je slabašan roster Wolvesa i koliko smo svi skupa prenaglili proglašavajući Lovea, Rubia i Pekovića jezgrom budućnosti - jedino što je sigurno je to da je Love MVP klasa, sve drugo je pod debelim upitnikom. Jasno, kontekst je i dalje najvažniji - da je Rubio ostao zdrav i da je Peković od starta imao Darkove minute sigurno bi imali koju pobjedu više, a i njihova podjela između Rickya i Pekovića, možda i Lovea, bi bila drugačija.

24Mar/125

RUNNING WITH THE PACK G49

Posted by Gee_Spot

U noćašnjoj revijalnoj utakmici mogli smo vidjeti gomilu sjajnih individualnih poteza i izuzetan raspon talenta cijelog niza NBA majstora. Ono što nismo imali prilike vidjeti su obrana i nekakav oblik kretanja u reketu koji bi protivniku onemogučio lagano polaganje svaki put kada ovaj stupi u njega. Jedan čovjek je pak iskočio iz ležernog pristupa obje momčadi i ovom napucavanju dao nekakvu dozu smisla, ali o njemu nečete imati previše prilike čitati ovih dana. Taj čovjek je Nick Collison koji je, svojim požrtvovnim pristupom tijekom cijelog susreta i posebice obranom na Kevinu Loveu u završnici, dao Thunderu onaj neophodan element na putu do pobjede.

Jasno, nema ništa loše u tome da se, u jednoj nebitnoj utakmici regularnog dijela sezone u kojoj ni jedna ni druga momčad nemaju previše toga na kocki, momčadi opuste i zabavljaju. Samo, nema baš ni smisla takvu zabavu nazivati klasikom košarke jer u tom slučaju se dovodimo u poprilično sivo područje u kojem i Armaggedon možemo nazvati klasikom filma.

Oklahoma je za klasu bolja momčad i ovakav susret su morali rutinski odraditi. Ključni naglasak na ovo odraditi jer, osim spomenutog Collisona, malo je tu bilo ono prljavog rada. Westbrook, Harden i Durant su protiv nedosrasle obrane Minnesote mogli do koša kad god su htjeli, što su uglavnom i radili kada je bilo potrebno. Problem je što ni u jednom trenutku ovih 58 minuta nisu našli shodno zaigrati obranu kao kolektiv, napraviti tu potrebnu razliku i početi pripreme za sutrašnju bitku protiv Heata deset minuta ranije.

Unutarnja linija Wolvesa s Loveom i Williamsom (kasnije Tolliverom) nije u stanju obraniti ništa, ali to nije spriječilo Brooksa da prvi dio utakmice koristi Perkinsa kao da je čovjek u najmanju ruku reinkarnirani Abdul-Jabbar. Perk je, istina, lakoćom zabio 12 koševa preko Lovea, ali stvarno je teško shvatiti logiku u kojoj, pored prednosti koju imaš na svim pozicijama, uporno pokušavaš koristiti onu koja ti donosi najmanje koristi – ne samo da ti je lopta više nego treba u rukama uvjerljivo najgoreg napadača, već si omogučio Loveu da trpa bez znoja jer Perk jednostavno nije u stanju pratiti svog čovjeka na izletima metar dalje od koša.

Thunder bi obično napravio prednost kad bi Brooks posegnuo za niskom postavom s Hardenom i Durantom kao krilima, što je protiv ovakve unutarnje linije bez centra jedini logičan potez jer Durant bez problema može čuvati lagane četvorke poput Williamsa i Tollivera, a i postao je toliko žilav pod košem da se bez pardona suprostavljao i Loveu, usput skupivši 17 skokova (najviše na utakmici).

Naravno, ovakva postava nema smisla protiv momčadi koje imaju prave petice poput Memphisa ili Lakersa (ne bi imala smisla ni protiv Minnesote da je Peković spreman) iz jednostavnog razloga što Ibaka nije u stanju ni visinom ni masom čuvati takav profil igrača. Međutim, protiv ovako mekanog protivnika, gdje su Ibaka ili Collison dovoljni u sredini, Durant na četvorki i Harden na trojki su jednostavno obavezne opcije.

Sad, dobar dio problema noćas je bio u tome što je bez ozljeđenih Maynora (koji je lani preuzimao ulogu drugog beka) i Cooka (koji to radi ove sezone) rolu pored Westbrooka preuzeo Fisher čiji promašaji u završnici su praktički ostavili Minnesotu u igri. Zašto su Durant i društvo uporno forsirali Fishera u kutu ne znam (ok, znam, dijelom zato što je bio otvoren, ali dijelom i zato što očito više vjeruju u legendu o Fisheru nego u stvarnost o Fisheru), ali znam da je njegovo prisustvo itekako pomoglo da Barea ostvari triple-double.

Ako Minnesota na išta može biti ponosna, to je upravo upornost Lovea i Bareae koji su tvrdoglavo odbijali predati se iako, osim ograničenog Tollivera, nisu imali podršku suigrača (posebice je podbacio Ridnour koji je uzeo veću količinu loših šuteva od Westbrooka).

Uglavnom, ovakvo ležerno izdanje Thundera samo je još jedan dokaz nezrelosti ove momčadi i mizernog IQ-a kojega iskazuju. Osim Brooksovih nespretnih rotacija i nesposobnosti da natjera momčad da odradi posao (u tom motivacijskom dijelu je očito bliži Vinnieu nego Adelmanu), najviše je upadala u oči sva gomila bezveznih šuteva koja su uzimali iako su svaki put imali prilike doći u puno lakšu situaciju za realizaciju. Taj samozadovoljni pristup u stilu "mogu si dopustiti bezvezni šut jer ionako ću zabiti kad god treba" možda može proći protiv ovako sakatog protivnika, ali teško da će fascinirati veterane koji ih čekaju u playoffu.

I nije stvar samo u tome da su Westbrook i Brooks problemi, možda još veći minus je što i Durant i Harden povremeno iskazuju iste tendencije ka bezglavim rješenjima. Očito da nije uzaludna ona izreka "s kim si takav si", a obzirom da vole isticati svoje zajedništvo, jasno je kako su svi u Oklahomi dio problema i kako nije upitan samo pojedinačni IQ nego - kolektivni. Jednostavno, ne mogu Harden i Durant biti pozitivci, a ostali negativci. Svi su u ovome zajedno i moraju zajedno sazrijeti. Ili ne.

Stoga ću ostatak posta potrošiti na usporedbe koje mi se već duže vremena motaju po glavi. I tiču se i Heata, stoga još napetije čekam sutrašnji susret koji bi, onako usput, vrlo lako mogao biti i najava Finala.

Naime, osovinu Wade-James često uspoređujemo s Jordanovim Bullsima, ali zar nije Thunder možda čak i bolja usporedba? Veza Miamia i Bullsa je očitija zbog pozicionih poklapanja, ali danas je već valjda svima jasno da nije ključ u poziciji, već u ulozi. Možda imamo centre šutere umjesto centra skakača, bekove skakače umjesto bekova šutera, krila playmakere umjesto krila stopera, ali to i dalje ne mijenja potrebu da idealna momčad ima nekakvu kombinaciju playmakera, šutera, skakača, all-roundera, šljakera i strijelca u postu.

Stoga, dodijelimo uloge Bullsima (za potrebu ovog posta koncentrirat ćemo se na prvu zajedničku sezonu šampionske jezgre koja je kulminirala pobjedom nad Sonicsima u Finalu 1996.). Jordan je vanserijski talent koji je ujedno bio i kompletan i učinkovit strijelac i all-round zvijer. Pippen playmaker i stoper. Toni playmaker i šuter. Rodman skakač i stoper. Kerr tricaški specijalist. Longley drvo u sredini. Ron Harper bek veteran koji zabija otvoreni šut i igra obranu.

Sad zbrojimo osnovne brojke ove jezgre od 7 igrača (jezgra7 u daljnjem tekstu) koji su iznijeli najveći teret na putu do naslova, čisto da bi dobili neki dojam o čemu pričamo (radi se o prosjecima iz regularne sezone, a za 7 sam se odlučio jer rijetke su playoff serije u kojima veći broj igrača ostavi značajniji trag, iako možete u sličnim igrama dodati i svih 12 – ako vam se da, zašto ne):

Chicago Bulls 1996 jezgra7 - 93 poena, 41 skok, 23 asista, 8 ukradenih, 4 blokade

Sad da vidimo tko je od dvojca Miami – Oklahoma bliži ovim ostvarenjima u ovako naizgled banalnom, ali indikativnom testu. Već na prvi pogled je jasno kako se jezgra Miamia bitno razlikuje od one Bullsa jer nema napadača poput Kukoča, već je treći strijelac puno predvidljiviji Bosh. U biti, ako maknemo stvarno renesanse talente Wadea i Jamesa, ostaje nam jezgra sastavljena od limitiranih igrača zadatka u kojoj nema nikoga tko bi mogao parirati all-round učinku Kukoča i skokovima i obrani Rodmana. Chalmers pokriva Harperovu ulogu, ali čak je i Anthony debelo ispod razine Luca Longleya. Uglavnom, da vidimo da li brojke odgovaraju prvom dojmu (jezgru uz ranije navedene čine još Haslem i Battier)

Miami Heat 2012 jezgra7 – 93 poena, 38 skokova, 19 asista, 8 ukradenih, 4 blokade

Iako se čini zanemarivim, očito je kako Bullsi imaju prednost u skoku i sistemu koji se zasniva prevenstveno na pasovima, a tek zatim na izolaciji. Međutim, Miami je usprkos slabijem talentu i nedostatku nekoliko bitnih sastojaka uspio napraviti odličnu kopiju Bullsa. Sada da vidimo Thunder koji ovako na prvu djeluje sličnije Chicagu obzirom da im Harden donosi tog trećeg kreativca i strijelca, a Ibakin blokerski učinak ponekad ima sličan učinak na parketu kao Rodmanovi skokovi u napadu (Oklahomi jezgru još čine Perk kao drvo u reketu, Cook kao tricaš, Fisher kao veteran na vanjskim pozicijama):

Oklahoma 2012 jezgra7 – 93 poena, 35 skokova, 15 asista, 6 ukradenih, 7 blokada

Ovo je već ozbiljan deficit u odnosu na skakački učinak Bullsa, ali ono što bode u oči je mizeran učinak u asistima. Ove blokade donekle mogu sakriti manjak ukradenih i skokova, ali kako je moguće da jezgra s Hardenom, Westbrookom i Durantom ima deset asista manje od jezgre Jordan, Kukoč, Pippen? Odgovor je jednostavan – sistem. To nas vraća na večerašnju, jučerašnju i vjerojatno sutrašnju partiju Thundera – dok god bit njihovog napada većim dijelom utakmice bude izmjenjivanje u 1 na 5 akcijama umjesto konstatnog 5 na 5 pritiska, ne možemo ih staviti u isti rang ni s Jordanovim Bullsima, ali ni s Heatom.

I čisto ovako za kraj da vidimo kako se današnji Bullsi nose u odnosu na prethodnike, ali i na konkurente za naslov. Jezgru7 neka čine Rose kao renesansni strijelac, Deng kao all-round stoper, Korver kao tricaš, Gibson kao stoper u reketu, Noah kao all-round šljaker, Brewer kao stoper na vanjskim pozicijama i Boozer kao sekundardni strijelac i skakač. Primjetno je kako je sve krcato stoperima, ali to je nekako i u skladu s filozofijom ove momčadi koja ipak nije slagana po istom principu kao ove ranije obrađene. Uglavnom, brojke su sljedeće:

Bullsi 2012 jezgra7 – 87 poena, 38 skokova, 20 asista, 6 ukradenih, 5 blokada

Očito je kako se radi o jezgri u gabaritima šampionske po svemu osim po napadačkom učinku. Jasno, ta gomila stopera navedenih u jezgri zasigurno doprinosi i nešto boljem obrambenom učinku, a tu je uvijek i opcija da Hamiltona pribrojite umjesto Brewera. U svakom slučaju, opet je vidljivo da Heat i Bullse dijele nijanse.

Što se Thundera u odnosu na njih tiče, koliko god sa skepsom uzimali ovakve eksperimente, ne može se poreći da njihov nizak momčadski IQ (ovdje predočen u mizernom broju asista) uvijek upada u prvi plan. I dalje zastupam tezu da je dovoljno maknuti Brooksa kako bi ova momčad konačno iskoristila svoje potencijale, jer očito je da nije problem u manjku talenta ili lošoj podjeli uloga, već čisto u filozofiji igre. Obzirom na sve čini mi se kako se jedno ime nameće samo po sebi kao rješenje. Ono Phila Jacksona. Ili je možda bolje reći kako je rješenje, barem u slučaju ovakvih rostera bez dominantnog visokog igrača preko kojih možeš vrtiti igru, uvođenje trokuta.

Mislim, nije valjda slučajno da dvije momčadi koje smo najskloniji kritizariti zbog neiskorištenih potencijala vode dva početnika u trenerskom poslu, dok one koje igraju najljepšu košarku i maksimalno koriste svoje limitirane resurse vode likovi poput Popa, Karla ili Carlislea. Trenerski utjecaj izgleda stvarno nije moguće izmjeriti nikakvim statistikama osim jedne - brojem playoff pobjeda i, na kraju, brojem prstenja. Tko je sljedeći veliki trener u kategoriji Brooksa, Spoelstre i Thibodeaua pokazat će vrijeme, odnosno podizanje trofeja. Ali, s popriličnom sigurnošću možemo nagađati koji od njih troje to nije.

23Mar/127

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – POWER FORWARDS

Posted by Gee_Spot

Nastavljamo s izborima deset najboljih NBA igrača po pozicijama, a, kako ovaj put biramo krilne centre, ulazimo u poprilično sivo područje. Kako bi izbjegli komplikacije oko toga tko je centar, a tko krilo, prvenstveno se držimo količine minuta koju određeni igrač nominalno provede igrajući određenu poziciju u napadu i u obrani.

Tako da recimo Duncan, koji je pod stare dane prešao na puno radno vrijeme u ulogu centra, ne dolazi u obzir prilikom ovog izbora (iako je općeprihvaćeno da se radi o najboljoj četvorci svih vremena). Međutim, Garnett ulazi u konkurenciju iako već neko vrijeme većinu minuta igra na centru iz jednostavnog razloga što je sezonu počeo kao krilni centar i u sredinu se prebacio tek nakon što je postalo jasno da je Jermaine O’Neal gotov za ovu godinu (a vjerojatno i za ubuduće).

Posebnu crticu zaslužuje Al Horford. Iako se radi o idealnoj četvorci koja poziciju centra nije igrala čak ni na sveučilištu (što je totalni paradoks, u NCAA su visoka krila prisiljena igrati u sredini zbog manjka konkurencije i centimetara, ali ispada kako je Horford imao boljeg centra u studentskim danima nego danas u profesionalcima), on također ne ulazi u izbor obzirom da je zbog partnerstva s Joshom Smithom veliku većinu karijere odradio u u centarskoj roli.

Smatramo da je važno odmah u startu razjasniti potencijalne nejasnoće kako dobronamjerni čitatelji ne bi razbijali glave oko izostavljanja ili izbora određenih igrača na način na koji su to činili članovi žirija.

Gee: Kao i prilikom izbora dvojki i trojki, najmanje muka imao sam oko izbora prve dvije pozicije. Nešto više muke je bilo oko rangiranja – da li dati prvo mjesto talentiranijem ili učinkovitijem košarkašu. Naravno, biram između LaMarcusa Aldridgea i Kevina Lovea, a na kraju sam nakon dugog vaganja prednost ipak dao Loveu koji je nizom suludih MVP prezentacija dokazao da je u stanju biti prva opcija u momčadi iako nema ni približan napadački arsenal kao Aldridge. Usput je došlo i do raspada Portlanda, što je opet na površinu izbacilo sumnje u Aldridgeovu sposobnost da bude nositelj. Dok Love to jeste i to je glavni razlog zašto mu dajem prednost, iako bi uvijek radije započeo graditi momčad oko krilnog centra s Aldridgeovim napadačkim arsenalom, savršenim pregledom igre s vrha posta i nizom rješenja u igri leđima.

Obojica su jednako prosječni u obrani (LMA nešto bolji atleta pa samim time i nešto bolji u tom djelu igre), jednako prosječno mogu odigrati centra (Love nešto bolje jer je skloniji guranju i kontaktu), ali obojica su u stanju napadački nositi momčad. I dok LMA to radi zahvaljujući talentu svojstvenom najvećim, Love to uspijeva podizanjem sekundarnih kvaliteta na neviđenu razinu. Kretanje, razvlačenje obrane, skokovi u napadu, šuterske epizode iz vana - Love je suluda kombinacija Dirkove meke ruke i Rodmanovske upornosti u napadačkom skoku, zarobljena u tijelu bijelog šljakera bez eksplozivnosti, nešto toliko originalno da čovjek često i nije u stanju cijeniti sve što ovaj pruža. Možda najvažniji aspekti njegove pojave su upornosti i radna etika, a i izuzetno samopouzdanje usprkos svim blokadama koje je pretrpio i koje će pretrpiti zato što nema skočnost i atleticizam na kakve su nas franšizni igrači navikli. Ali, eto, ima tu snagu volje zbog koje se uvijek vraća po još, uvijek napada i uvijek vas je spreman kazniti za propust.

LMA s druge strane zahvaljujući talentu očito nije morao razviti takav instinkt ubojice, njemu sve dolazi lakoćom i ostavlja dojam da može utrpati 30 svaku večer bez da se oznoji. Licem košu, leđima košu, unutra, vani, lijevo, desno - momak je bez premca najelegantniji visoki strijelac lige u postu. Fali mu samo taj gen lidera zbog čega je ipak lakše složiti potencijalnog prvaka oko Lovea nego oko njega - kada zagusti, znamo da će Kevin preuzeti odgovornost. Za njega nisam siguran i i dok je tako, ne mogu mu dati prednost.

Birdie: Moram priznati da sam i ja umalo pokleknuo pred ovim sjajnim igrama Lovea u zadnje vrijeme, ali najbolji PF u Ligi je trenutno LaMarcus Aldridge. Tek za nijansu iza njega je Love, a ono što je bitno naglasiti je da bi me jako čudilo kada bi bilo tko stavio na prva dva mjesta trenutno bilo koga osim ove dvojice. Prednost Aldridgeu sam dao jer me on najviše od svih mladih/mlađih košarkaša podsjeća na Duncana, a Timmy mi je de facto pojam košarkaša. Volim smirenost koju LMA pokazuje tijekom 90% svoje igre, volim gledati kako pametno bira napadačke opcije i volim tu njegovu nesebičnost, odnosno neimanje potrebe da se u Portlandu sve vrti oko njega. Jednostavno, on čeka svoje prilike koje uredno koristi, a proteklih je tjedana i on bio žrtva situacije u kojoj su se Blazersi našli.

Love je, s druge strane, ozljedom Rubia već neko vrijeme u situaciji u kojoj se Aldridge nalazi tek par utakmica - on je jedina prava snaga Timberwolvesa i na taj izazov odgovara sjajno. Nevjerojatna je kvaliteta šuta koju Love ima, kao i izuzetno visoki košarkaški IQ. Lijepo je gledati to građenje momčadi oko njega i Rubia, a tek sljedeća sezona, ukoliko bi Kahn doveo još ponekog veterana na roster, bi mogla pokazati koliki su dometi tog dvojca.

Zanimljivo je što, usprkos tome što je liga krcata sjajnim krilnim centrima, ispada kako dva najbolja igraju u momčadima koje se bore za ulazak u playoff i koje su miljama udaljene od toga da budu izazivači.

Sickre: "...kada zagusti, znamo da će Kevin preuzeti odgovornost." To je lijepo, ali ja bih radije imao prijelomnu loptu kod nekog drugoga. Prednost dajem LaMarcusu, igračkom nasljedniku Rasheeda (srećom ne i duhovnom). Prvenstveni razlog jest taj da njegova mekana (u pozitivnom smislu) i elegantna igra prikriva činjenicu kako je protekle dvije godine podigao igru na viši nivo i dodao joj low post elemente koji u kombinaciji s onim teško obranjivim šutom iznad glave čine od njega kompletnog napadača. To se sve odvijalo paralelno s raspadom jednog sistema Blazersa i transformacijom u drugi u kojem je LMA preko noći od treće postao centralna figura momčadi. Dakle, LMA je u jednoj nestabilnoj okolini podigao igru, što brojke potvrđuju.

Love je veliki, srčani radnik, ali ne mogu se oteti dojmu kako se on daleko više troši za učinak koji Aldridgeu dolazi prirodno. Da sam kojim slučajem GM i moram početi graditi ekipu, LMA bi bio izbor ispred Kevina. Težak izbor, ali LMA ima još prostora za napredak (prvenstveno u skoku i obrani), dok mi se čini da je Love svoj (izuzetno visoki) plafon već dosegao.

Gee: Kad već spominješ brojke, one dokazuju Aldridgeov napredak, ali, ako ćemo gledati isključivo njih, onda je Love učinkom na jednoj sasvim drugoj, MVP razini, odmah do Jamesa i Duranta. Jasno, brojke nisu sve, puno važniji je kontekst, a on kaže kako su ova dvojica rasni franšizni igrači i super je ovaj moment u povijesti lige u kojem su dva ovako mlada igrača potpuno iz borbe za vrh izbacili do jučer neprikosnovene Dirka i Gasola. Ali, obzirom na pomalo veteranske igre koje potonji pružaju ne vidim načina kako ih staviti nego ispod. Istina, radi se o šampionima s karijerama kakve Love i Aldridge mogu samo sanjati, ali ne živi se od stare slave. Oko Dirka se doduše još uvijek sve vrti u Dallasu, dok je Gasol u sporednoj roli u Los Angelesu, ali obzirom da je Pau kompletan igrač koji jednako dobro igra obe pozicije pod košem (barem napadački) i da ima puno veći all-round učinak te ga je lakše uklopiti u sistem od Dirka koji je prvenstveno strijelac oko kojega treba složiti momčad, meni je čak i danas sve oko njih neriješeno, kao što je manje-više bio slučaj zadnjih 10 godina. Netko mora biti treći i tu ću, čisto iz subjektivnih razloga, prednost dati Gasolu samo zato što više cijenim raznovrsnu igru leđima od skok-šuta s poludistance, ma kako savršen i neobranjiv bio.

Sickre: Gasol treći ispred Dirka? Meni to ne štima iz više razloga. Dirk je bio glavni igrač netipične momčadi koja je osvojila naslov kao potpuni autsajder. Gasol je bio vrhunski sastojak koji je do prstenja došao zahvaljujući Kobeu, Philu i trokutu. Oba su klase, ali Dirk ima daleko veću odgovornost u igri. Švabo je svojim načinom igre redefinirao poziciju i dokazao kako je moguće igrati PF-a stilom SF-a. Evo, čak i Durant kopira njegove pokrete (jednonogi šut iz pada). Također, ne mogu zaboraviti kako je Pau dopustio da mu stvari mimo parketa utiču na njegove nastupe na parketu i na taj način zamagle činjenicu da gledamo, nakon Tim Duncana, najkompletnije visoko krilo novije povijesti. I skoro sam zaboravio kako Dirk svako ljeto s guštom igra u njemačkoj repki, koja je jedna od najnetalentiranijih momčadi svih vremena u povijesti fibinih turnira. Čovjek je košarkaški ovisnik u klasi Kobea i da je manje slavio, bio bi možda i broj jedan u ovom izboru.

Emir: Dirk je zauzeo treće mjesto u mom izboru prije svega jer je odigrao nevjerojatnu seriju protiv Heata prošle godine i donio sebi, Cubanu i Mavsima naslov, a svojom upornošću i trpanjem koševa onim savršenim šutem već godinama vuče Dallas k dobrim rezultatima. Ovosezonski nastup svakako je utjecao na izbor, došao je u sezonu potpuno nepripremljen, očigledno nekoliko mjeseci slavivši osvajanje prstena. I zbog toga mi je još draži.

Pau je super i kada se pojavila ona glupa priča oko trejda u Bullse, srce mi je zaigralo. Eventualnim osvajanjem prstena u momčadi u kojoj ne igra Kobe na neki bi način izašao iz njegove sjene. Svaka mu čast što se psihički uspijeva nositi s cijelom pričom koja ga okružuje, tim stalnim pritiskom Kobea, glasinama o tradeu od početka godine, pa i padanjem u sjenu ne samo Kobea, nego i Bynuma. Pau usprkos svemu ima jako dobru sezonu.

Gee: Što se tiče Dirka potpuno ste u pravu, ali, kao i u slučaju izbora prve dvojice, radi se o vječnoj 'style over substance' dilemi. Držati se brojki ili napraviti mali iskorak čisto na račun osjećaja? LMA je dobio glasove zbog stylea, Gasol također, iako su činjenice u oba slučaja poprilično jasne, i Love i Dirk imaju prednost. Ali, bez obzira kako ih posložili, ova četvorka donosi franšizne vrijednosti kakve nema nitko od preostalih konkurenata, tako da bih naglasio kako se nalaze u kategoriji za sebe. S tim da su i sljedeća dva imena u mom izboru na neki način ispred svih ostalih – Blake Griffin i Zach Randolph.

Blakeu dajem malu prednost pred Zachom zbog mladenačke energije. On nema košarkaški IQ Lovea ili Aldridgea i pitanje je hoće li ikada biti u ovoj kategoriji, ali već ovakva produktivnost koju ostvaruje na račun samo sirovog talenta je zastrašujuća. Respetk zaslužuje i zavidan napredak koji iz utakmicu u utakmicu pokazuje u obrani i posebice igri u postu gdje već sada ima nekoliko neobranjivih spin poteza. Jasno, nedostatak mekše ruke trenutno je najveća kočnica, ali ne čini se kao nešto što se ne bi dalo ispraviti.

Zach s druge strane nema problema s mekom rukom, čovjek je kompletan strijelac u postu sa sjajnim skok-šutom koji se proteže do trice, fenomenalan skakač i, od kada je uz Gasola, nesebičan asistent. Prava old-school četvorka koja ne izaziva pažnju atletikom nego sirovom snagom i igrač oko kojeg možeš graditi igru u napadu. U obrani solidan jedan na jedan, nema šanse da ga itko izgura, a jedine probleme mu, logično, rade igrači koji se vole previše izvlačiti iz reketa. Jedva čekam nastavak hi-low čarolije između njega i Gasola koja Grizzliese stavlja u ulogu pretendenata na Finale.

Sickre: Istina, prva četiri su nedodirljiva u ovom trenutku što dokazuje i slatka muka oko biranja poretka. Bilo koji drugi poredak bi bilo lako opravdati jer presuđuju nijanse. U ovom drugom redu kojega si spomenuo smatram kako je razlika ipak malo veća i kako je svježe rehabilitirani Zach još uvijek debelo ispred sirovog Blakea.

Skok koji je Z-Bo učinio u kasnijoj fazi karijere od duhovnog vođe bande Jailblazera do respektabilnog člana zajednice u Memphisu je jednako fascinantan kao i njegova igra leđima košu te nespretni šutevi s poludistance koji unatoč upitnoj estetici ulaze natpolovičnom većinom. Z-Bo, izgledom tipični bully iz kakve public school kafeterije, sada još samo terorizira obrane izrazitom efikasnošću s obje bočne strane reketa i u njemu. I drago mi je da je najubojitiji frontcourt lige (Gay-Z-Bo-Marc) konačno zdrav jer će playoff s njima biti poslastica u tolikoj mjeri koliko su oni noćna mora OKC-u, Spursima i Lakersima.

Griffin je još na početku karijere, ovo mu je tek druga prava sezona u ligi i nema šanse da ga stavim ispred ikoga od ove petorke iznad njega jer je nedokazan u pravoj bici. Kad maknemo u stranu hajlajt filmove ispada da je riječ o srčanom igraču izuzetnih fizikalija s hrpom felera u igri (obrana, šut s poludistance, slobodna bacanja) koje će sigurno ispraviti, ali mi treba malo više dokaza u pravoj rovovskoj borbi. Kud ćeš bolje prilike za skočiti stupanj više od ovog nadolazećeg playoffa na Zapadu.

Birdie: Ni ja ne mogu staviti Griffina u isti koš s Randolphom. Griffin je nevjerojatan atleta, ali svi se slažemo da što prije mora početi više koristiti mozak, odnosno razmišljati o tome kako svoje atletske sposobnosti koristiti u interesu momčadi. Ono što je dobro za njega je činjenica da na parketu ima Paula, a na klupi i Billupsa u odjelu koji često dijeli savjete suigračima kad to već Vinnie nije u stanju. Taj dvojac će mu valjda usmjeriti karijeru u pravom smjeru i prema višim pozicijama na sličnim izborima u budućnosti.

Z-Bo ima prednost jer je posljednjih godina svojoj ludoj igri dodao upravo ono što Griffinu nedostaje - košarkaški IQ, osjećaj za mjeru i pravilno korištenje svojih potencijala. Nevjerojatna je transformacija iz čovjeka koji je u Knicksima izgledao valjda gore i od Eddya Currya, u nekoga tko je u stanju momčad Memphisa dovesti do pobjede svaku večer. Da je ostao zdrav i da je igrao kao prošle sezone, bez imalo grižnje savjesti bih ga stavio na treće mjesto.

Gee: Po nekoj mojoj računici za preostala 3 mjesta u konkurenciji je 9 do 10 igrača koji više odgovaraju nekim zahtjevima igrača zadatka nego nositelja igre. Nakon sati i sati razmatranja ipak se odlučujem za Kevina Garnetta kao sedmog iz sljedećih razloga. Iako se radi o veteranu iza kojega su odavno ostali zvjezdani dani, KG, dok god ga tijelo sluša, s ovim šutom i igrom u obrani može trajati u ligi još godinama i odraditi svoje na obje strane parketa. To kako se ove sezone žrtvuje u sredini obrane Bostona (umjesto da su mu doveli pomoć i olakšali život, oni mu ga otežavaju) govori sve što treba znati o njegovom karakteru i ljubavi prema igri. Stavi bilo kojeg od ovdje spomenutih preko noći u drugu ulogu većinu minuta i dobit ćeš ogroman pad učinka. Ne i kod Garnetta koji usprkos svemu uspijeva biti solidan jedan na jedan i sjajan kao obrambeni korektiv. Napadački se sveo na šutera, ali, dok je ovako precizan, to teško može biti minus. Uglavnom, ne samo da se radi o legendi, već i o najkompletnijem od svih preostalih igrača, stoga ima moj glas

Sickre: Apsolutno se slažem. Pored navedenog vrijedi skrenuti pažnju kako je KG najkonstantniji Celtic ove sezone i da se, za razliku od prošle dvije sezone, nagomilana kilometraža daleko rjeđe osjeća u igri. Boston, koji je u petoj godini programa za koji se inicijalno očekivalo da će trajati samo tri sezone, svoje mjesto na tablici uveliko može zahvaliti svom najboljem skakaču i obrambenom igraču. Za kraj malo trivije: tko osim Garnetta ima 20.000 poena, 10.000 skokova, 5.000 asista, 1.500 blokada i 1.500 ukradenih? Nitko.

Birdie: Daleko od toga da ne cijenim Garnetta i njegovu jako dobru sezonu, ali ne mogu ga staviti na sedmo mjesto. Jednostavno, subjektivno sam nekako vezan za Paula Millsapa čiji stil igre obožavam i koji me fascinira svojom borbenošću i učinkom. U faktor ovog izbora ubrajam i to da je Millsap uz Jeffersona najzaslužniji za iznenađujuće dobar omjer Jazza koji se legitimno bori za playoff poziciju upravo zbog igre ove dvojice pod košem. Njegov učinak je još fascinantniji kada uzmeš u obzir manju minutažu od svih ovdje navedenih igrača, a lov Jazza na osmo mjesto pokazuje kakve je igre u stanju pružati kada dobije veću minutažu. Obzirom na konkurenciju pod košem u Salt Lake Cityu, nadam se da će Jazz nekome uvaliti Jeffersona i graditi igru na rotaciji Millsap-Favors-Kanter pod košem.

Garnetta ću staviti na 8. mjesto. Praktično nemam što dodati onome što ste vi napisali osim se još jednom diviti činjenici da je uspio pronaći snage odigrati ovakvu sezonu u ovakvom suludom ritmu i naći se među 10 najboljih u ovom izboru.

Sickre: Millsap je spretan, borben i energičan igrač, ali, činjenica da je već neko vrijeme proveo u Ligi, a minutaža mu je svake sezone prilično ograničena, mi je prilično čudna. Ove sezone igra nešto iznad 30 minuta i pitam se da li bi se na nekom većem uzorku te brojke bitnije povećale ili bi stagnirale. Potencijala svakako ima, ali dok god postoje ova pitanja oko konstante njegove igre ne mogu ga staviti ispred Garnetta koji je praktički jedini visoki igrač Bostona i sam drži igru pod košem. Millsap ima i te kakvu pomoć Jeffersona i mladog dvojca s klupe.

Sjećam se kad ga je Portland ne tako davno htio potpisati kao restricted free agenta pa je Utah matchirala. Taj potez Portlanda mi je uvijek bi čudan obzirom da su de facto išli pretplatiti rezervu za LMA, a kasnije je Jazz dofurao Favorsa kao četvorku budućnostu. Dakle, oba kluba koja su ga htjela su poduplavali njegovu poziciju. Meni se on čini kao izuzetno talentiran energy guy koji pomaže momčadi više nego bi se očekivalo od nekoga takvog profila, ali nije u stanju u potpunosti držati unutarnju liniju. Ipak, osma pozicija u mom izboru mu ne gine.

Gee: Što se Millsapa tiče, razlog zašto ga je Jerry cijelu karijeru držao na klupi i zašto i pod Corbinom ima ograničenu minutažu je vrlo jednostavan - tip je rupa u obrani. Ne zbog toga što se ne trudi, daleko od toga, ali Millsap je blago rečeno tweener, njegova visina se kreće od 6'7 do 6'8 po nekim izvorima, ali, realno teško da ima više od 2 metra i par centi. Dodaj na to poprilično obilan donji dio tijela i postaje jasno kako je, barem u ovom altetsko-fizičkom dijelu, tip stvoren za biti šesti igrač jer nema ni eksplozivnosti ni skočnosti za nositi se s često ključnim protivničkim igračima.

To je Sloan fantastično prepoznao i nadam se da će ga i Corbin od iduće sezone koristiti u toj ulozi jer je pretalentiran napadački, osim ako naravno O'Connor ne dobije neku nemoralnu ponudu i pusti ga. Njegov IQ je na najvišoj mogućoj razini, a ova sezona potvrđuje kako je oko njega moguće složiti napad, a to nije mala stvar. Druga postava koja bi se vrtila oko njega bila bi nezaustavljiva, to je bila ogromna snaga Sloanovog Jazza i to su Blazersi sjajno prepoznali (zamisli 48 minuta igre preko visokog posta koju bi imali da su uz Aldridgea spojili Millsapa), ali obzirom da se Jazz i dalje bori za playoff usprkos, blago rečeno, limitiranoj vanjskoj liniji koju izvlače klinci Burks i Hayward, čini se kako Paul može biti koristan i u ovoj puno većoj ulozi.

Njegovo kretanje bez lopte, fantastičan osjećaj za pravoremni pas, izuzetna realizacija pod košem usprkos manjku centimetara, minimalni broj uludo potrošenih lopti i solidan šut s poludistance koji se ovih dana proteže skoro do trice, odlike su sjajnog sekundarnog napadačkog playmakera. Praktički, samo on i David Lee od preostalih četvorki posjeduju taj all-round talent. Možda još i Josh Smith, ali dok šutira kako šutira teško mi ga je shvatiti ozbiljno. Ok, sad netko može reći da bi i Bosh bio u stanju igrati sličnu rolu kao Millsap i Lee kad bi bio u drugoj situaciji, ali ja sam uvjeren da su obojica svestraniji napadači i još uz to šljakeri koji se trude u obrani i nikada ne predaju u skoku. Bosh je prije svega šuter, a nitko mu ne brani biti šljaker. Miamiu je skakač neophodan, a Bosh vrijeme provodi van reketa. Mislim, možda je za to kriv koncept napadačke igre, ali činjenica je da većinu karijere Bosha prati glas mekanog igrača koji suigrače ne čini boljima. Lee i Millsap su upravo nešto suprotno i ako makneš fokus s činjenice da Bosh ima najbolju ruku od svih, ostaje ti slika u kojoj su obojica kompletniji košarkaši, što je meni dovoljno da Paula proglasim brojem 8, a Leea brojem 9.

Birdie: Slažem se da je Lee na devetom. Navijao sam prošlog ljeta da se Lee priključi frendu Gatoru Noahu u Bullsima koji bi onda imali suludu energetsku bombu pod koševima - Lee, Noah, Gibson, Asik. Manje bi se očekivalo od Leea nego se to očekuje od Boozera, a ne vjerujem da bi mu učinak uopće bio lošiji od Carlosovog. Ovako je Lee u Zaljevu gdje će biti zanimljivo gledati kako sljedeće godine funkcionira u paru s Bogutom.

Lee je od onih igrača koji će svakog poštenog ljubitelja košarke uvijek iznova oduševiti. U svakoj utakmici će dati sve od sebe, skakati za svaku loptu, a usput i koristiti svaku priliku da zabije. Stvarno je šteta što još uvijek nije igrao u nekoj ozbiljnoj momčadi koja bi se borila za visoke pozicije, ali vidjet ćemo kako će to sljedeće godine izgledati u Warriorsima, jer potencijal svakako postoji.

Gee: Sumnjam da bi obrana Bullsa s Leem bila lošija. Boozer je, ruku na srce, poprilična rupa jer je okretan otprilike kao slon u staklarni. Lee je možda slabiji šuter, skakački su podjednako kvalitetni, ali ono gdje Lee ima prednost je ta sposobnost da vrti akcije. Boozer je pick 'n' pop igrač, Lee kompletan napadač, uz to što je, kako si rekao, energetska bomba. S 28 vjerojatno više nije u stanju imati one sulude Loveoveske double-doublove kakve je ostvarivao u New Yorku, ali itekako će nas s vremena na vrijeme znati iznenaditi ponekim triple-doubleom jer je fantastičan asistent.

Posebno mi je drago da se njegova nesebičnost konačno iskazuje i u obrani. Jebiga, stvarno je bio rupetina u New Yorku, ali tada tamo gore nitko nije igrao obranu. Lani je imao probleme s onom suludom infekcijom, a ove godine praktički ima prvu pravu sezonu ikad i odmah je prihvatio Jacksonovu obrambenu filozofiju. Trči na sve strane, bori se, gura pod košem i, ako Bogut bude zdrav, ova momčad Warriorsa dogodine ima playoff potencijal. Što je jedan ogroman ako, ali nema veze.

Sickre: Lee mi nije baš za top 10 izbor. Premalo je tih sjajnih partija u Warriorsima, iako bi ta kombinacija s Bogutom mogla značiti i bolje dane za njega. Uglavnom, brojke su mu više-manje očekivane, ali mi sljedeća dva kandidata imaju puno bitnije uloge u puno jačim ekipama -gospodin Josh Smith i sestra Chris Bosh.

Za Josha znamo da je svojeglav i da puca te nesretne duge duje, ali iznio je ogroman teret bez Horforda. Uz to igra u, poslije Netsa, najdepresivnijoj profi dvorani Sjeverne Amerike, pa njegov već tradicionalan all-round učinak dobiva dodatno na težini.

Sestra Bosh potiho igra jako dobru sezonu na Floridi i koristi prilike koje joj se otvaraju (a nije da ih ima previše). Nikada neće biti sila u obrani, ali, bez jake sestre, braća Djikani su osuđeni na mrcvarenje u napadu i (nadam se) ponavljanje pada u završnici sezone.

Gomila kandidata je otpala, a najviše mi je žao što sam otpisao Scolu koji više ne igra na vrhunskoj razini, ali na kojega ću uvijek biti slab zbog školske igre leđima košu, te Ryana Andersona, drugog najboljeg igrača treće momčadi Istoka. Dosta toga ukazuje kako je njegov dosadašnji učinak vezan uz prisustvo Dwighta, ali netko treba i ubaciti sve te trice.

Gee: Moram priznati da nije bilo lako odlučiti se za broj 10 jer u konkurenciji mi je ostalo 6 igrača. Odmah mogu otpisati dvojicu od tri igrača sličnih profila - Bosh je svakako bolji i od Boozera i od Westa u kategoriji pick & pop specijalista. West je najbolji od svih obrambeno, ali preovisan o pravom pasu u napadu. Boozer je fizički i skakački dominantan, talentom primjereniji šljakeru, ali, nažalost ne i psihom. Bosh je za klasu bolji strijelac sposoban lakoćom kreirati šut za sebe i to ga stavlja u klasu iznad.

To me ostavlja na 4 imena - Ibaka, Anderson, Smith i Bosh. Ibaka je još uvijek čisti potencijal, tako da i njega mogu izostaviti, iako vrlo lako može postati obrambeni igrač u rangu Garnetta. Kako već sada ima izuzetno solidan šut s poludistance, strah me i pomisliti kakva će zvijer biti za koju godinu. Uostalom, Ibaka iz prve utakmice ove sezone i ovaj Ibaka nakon njih 40 nisu isti igrač. Takav napredak jasno govori koliko je ovako mladom igraču potreban trening kamp i iskustvo.

Izbacit ću i Smitha, iz više razloga. Prvi i najmanje bitan je što zbog zaljubljenosti Atlante u njegov NBA action potencijal pati Al Horford. Drugi je mit o njegovoj obrani koja mijenja utakmice - Smith je čisti primjer kako je obranu nemoguće izmjeriti statistički. Blokade i ukradene lopte su rezultat samo dva do tri napada po utakmici, ali što je s ostalih 60-ak u koliko ih sudjeluje igrač ovakvog rejtinga? Slično kao i Jordan iz Clippersa, Josh je lovac na banane i zbog toga je ponekad spreman potpuno zanemariti ono što se događa u pozadini. Doduše, ove godine igra ozbiljnije nego ikad jer nema Horforda da mu čuva leđa, a konačno je i počeo skakati kao visoki (skakački učinak po prvi put u karijeri mu se približio desetki). Ta bolja obrana i taj nikad bolji skok jasno govore da može kad hoće, pa zašto onda tako ne igra uvijek?

Napadački, sve dobro što napravi u kontrama, fenomenalnim osjećajem za asist i ulazima, pokvari besmislenim forsiranjem jednog od najružnijih šuteva u ligi. I tu opet u prvi plan dolazi glava. Pitanje je zašto Josh još nije odustao od šuta koji mu ruši učinak na razinu nekog rezervnog beka s klupe. Za razliku od obrane, ovdje mu izostanak Horforda nije pomogao - morao je preuzati još veću rolu u napadu i to je rezultiralo najgorim postotcima u karijeri. Priče o tome kako nosi Hawkse po meni baš i ne piju vodu - Hawkse nosi činjenica da igraju na očajnom Istoku, zbog čega se na omjeru ne osjeti to što je Josh preuzeo ulogu drugog igrača umjesto one primjerenije mu trećeg.

Kad sam razmišljao u koju bi ga nišu stavio, dugo sam se premišljao o kategoriji uz Millsapa i Leea kao visokih kroz koje se može vrtiti napad. I iako je to donekle istina, jednostavno mi je neprirodno staviti ga kraj ta dva efikasna i u potpunosti momčadi podređena strijelca. Sad, Joshu je tek 26 (što mi je nevjerojatno pojmiti jer mi se čini da je u ligi već 100 godina) i skakački pomaci jasno pokazuju da u njemu još ima rezerve, ali dok ne prestane smatrati sebe superstarom i štetiti momčadi, ne mogu mu dati glas. Čekaj, mislim da sam našao usporedbu - u neku ruku, Smith je trenutno glorificirana (realizirana) verzija Tyrusa Thomasa.

Dakle, ostaje dvojba. Sjajni strijelac poput Bosha ili igrač zadatka poput Andersona. Po meni se na njihovim primjerima izvrsno da osjetiti koliko je košarka prekrasna i kompleksna. Bosh je dokazano kvalitetan strijelac, ali kao treći igrač on se jednostavno ne uklapa u momčad Heata kako bi se možda uklapao kao drugi (što se jasno vidi u onim utakmicama u kojima nema Wadea ili Jamesa i u kojima Bosh često briljira jer se potreba za njegovim najvećim talentom – zabijanjem – u tom kontekstu povećava).

Da, Heat ima isti problem s njim kao i s Wadeom (ili Jamesom, kako hoćete) u ulozi drugog čovjeka. Jednostavno, preslični su u svojim kvalitetama i ne nadopunjavaju se kako treba jer su svi strijelci, a Heatu, složenom oko dva bočna igrača, od prvog visokog trebaju prije svega obrana, skok i koševi iz reketa. Bosh tu ne pomaže previše. Uostalom, napravimo jedan mali eksperiment. Zamijenite uloge Andersonu i Boshu. Mislite li da bi se osjetila ikakva razlika? Pa ako i bi, osjetila bi se u korist Andersona koji je veći fajter i bolji skakač u napadu. Također, šutiranje trica ostavlja puno više prostora u reketu nego šut s poludistance, a prostor je uvijek dobra stvar kada imaš Wadea i Jamesa.

Uglavnom, Van Gundy je pred našim očima opet napravio svojevrsnu mini revoluciju. Svoj projekt šuterske momčadi s lažnom četvorkom primjereniji sveučilišnoj ili europskoj košarci doveo je do kraja, stvorivši rasnog startera od nominalno igrača zadatka, dokazavši usput da forsiranje trice nije štetno ako imaš ovako dobrog šutera. Istina, Anderson ima netipično nizak postotak šuta za visokog igrača, ali poen viška pokriva razliku. U ovoj igri brojki teško je zamjeriti treneru Magica što je zanemario šut s poludistance (za koji često znamo reći kako je najmanje učinkoviti šut u igri) u korist izvlačenja vani taj dodatni metar. U svoj toj paljbi često zanemareni bivaju i Andersonova borbenost i napadački skok koji daju kompletnog igrača kakvog jednostavno nismo u stanju pojmiti jer nikada nismo vidjeli ništa slično, barem ne u ovolikim količinama. Međutim, ponovi li Ryan ovakvu sezonu više ga nitko neće moći zanemariti i njegov šut za tri trebat će prihvatiti jednako otvoreno kao i Dirkove ili Boshove svijeće s poludistance.

I nakon cijelog ovog izlaganja, opet moram prednost dati Boshu. Samo zbog talenta. Znamo da bi Bosh dobio Andersona 1 na 1 kao od šale. Bosh je bolja prva i druga opcija. Kao treći igrač prednost pak dobiva Anderson. Sve ovo govorim samo da se stekne dojam koliko su nijanse, kontekst i balans bitni u košarci i koliko nikakve individualne brojke u biti ne znače previše. A u slučaju Bosha jasno možemo vidjeti i kako individualni talent ne znači previše ako nemaš sistem koji ga je u stanju u potpunosti iskoristiti. Anderson, moj broj 11, nema takvih problema.

Birdie: Ajde da i ja prvo odradim ove koji nisu ušli. Da je Boozer kojim slučajem bio konstantan ove sezone (a i ranijih), borio bi se za puno više mjesto od desetog. Ovako, kako je ipak najveći trn u oku šampionskih aspiracija Bullsa, ne mogu ga staviti ni na to počasno mjesto. Kada se već dotičem Boozera, moram reći kako se nadam da će zdravi Rip smanjiti potrebu za njim u napadu, jer kao nekakva peta opcija teško da i Boozer može podbaciti. Bosh je možda talent za top 10, ali me stvarno nervira u dresu Heata. LeBrona nisam mogao izbjeći u izboru malih krila, ali Bosha mogu.

Zanimljivo kako nitko ne spominje trećeg PF-a s tržnice ljeta 2010. osim kada se priča o živućim leševima. Onda se ni ja neću doticati Amarea.

West je često nevidljiv u napadu Pacersa, Scola je izgubio korak. Ibaka napreduje, ali još je daleko od toga da ga se uzme ozbiljno u ovakvim izborima. Ilyasova je tipični primjer igrača koji se bori za ugovor i kojem se sve poklopilo, ali dok ne potvrdi trenutnu odličnu formu ne mogu ga uzeti za ozbiljno. Anderson je odigrao sjajnu sezonu, ali ja još ni jednom nisam pogledao utakmicu Magica u kojoj je briljirao.

Tako da na 10. mjesto stavljam Josha Smitha. Igra dobru sezonu, smanjio je pokušaje onog nesretnog šuta iz vana zbog kojeg su mu zviždali i vlastiti navijači (svih 10-ak koji prate Hawkse) i vuče Atlantu bez Horforda prema jednako prosječnim rezultatima.

Gee: Ne mogu se složiti nikako oko teza koje ponavljate u vezi Smitha i pametnije igre u napadu – tip puca duge lopte jednako često kao i prije (preko 60% svih šuteva koje uzima) i zabija ih nikad gorim postotkom. Ali, na kraju nije ni previše bitno jer se jedva uvukao među deset. Konačni poredak je dakle sljedeći (u zagradama su pozicije koje su redom dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. ALDRIDGE (1,1,2)
2. LOVE (2,2,1)
3. DIRK (3,3,4)
4. PAU GASOL (4,4,3)
5. RANDOLPH (5,5,6)
6. BLAKE (6,6,5)
7. GARNETT (7,8,7)
8. MILLSAP (8,7,8)
9. DAVID LEE (9,-,9)
10. JOSH SMITH (10,9,-)
11. BOSH (-,10,10)

Napomena - izbor je proširen za jedno mjesto kako nas udruge za zaštitu prava žena ne bi optužile za diskriminaciju.

20Mar/125

RUNNING WITH THE PACK G47

Posted by Gee_Spot

Warriorsi su noćas, umirovljenjem dresa klupske legende Chrisa Mullina i odavanjem počasti danima ponosa i slave (motali su se po dvorani i Tim Hardaway i Don Nelson između ostalih), pokušali skrenuti pažnju s očitog tankiranja kojemu su pribjegli kako bi spriječili Utah Jazz da se dokopa njihovog top 7 zaštićenog picka. I iako su navijači brutalno izviždali vlasnika prilikom ceremonije, bolje bi im bilo da su mu pljeskali jer bi dovođenje Boguta i eventualnog visokog picka moglo biti upravo ono što treba ovoj franišizi da se konačno odlijepi s dna i priključi novoj generaciji Zapada koju čine Oklahoma, Memphis i, u nešto manjoj mjeri, Minnesota i Clippersi.

Naravno, momčad u tanking stanju svijesti kao naručena je za ranjenu Minnesotu. Radi se o idelanom match-upu za postavu bez Rubia i Pekovića (koji je noćas pokušao igrati, ali bilo je očito kako ga gležanj i dalje muči i da jedva može pošteno potrčati) obzirom da bez Currya i poštenog centra Warriorsi nemaju nikoga sposobnog iskoristiti sve rupe koje ostavlja ovakva obrana Minnesote. Nate Robinson je u svojoj glavi možda i dalje zvijezda, ali, kad većinu večeri imaš njega u ulozi playa, jasno je da ne raspolažeš naročito efikasnim napadom.

Limitirana vanjska linija Warriorsa omogučila je Adelmanu da konačno zaigra s Bareom i Ridnourom u paru, što je posebice dobro došlo u završnici kada je trebalo utakmicu privesti kraju. Jednostavno, Robinson nema kvalitetu da kazni Ridnoura, dok su ostali bekovi prvenstveno igrači zadatka nenavikli koristiti ovakve povoljne jedan na jedan situacije.

Što se centarske uloge tiče, obzirom da je Biedrins drvo u rangu Darka (ako ne i gore, Darko barem tu i tamo zezne stvar pa znaš da je živ, dok ovaj doslovno bježi od lopte i akcije bilo kakvog tipa), Jackson je bio prisiljen većinu utakmice u sredini držati Davida Leea, a to je Adelmanu omogučilo da u miru zaigra s Loveom i Willimsom u paru. Love i Lee su tako najveći dio večeri igrali jedan protiv drugoga i priuštili nam odličan dvoboj (u završnici je Jackson bio prisiljen preseliti Leea na Williamsa kako bi ga poštedio osobnih) koji je praktički i odlučio utakmicu.

Love je odigrao MVP partiju, Lee je parirao graničnim all-star izdanjem koje nije bilo dovoljno. Ipak, teško da to umanjuje njegov učinak i značaj za ovu momčad. Problem nije u tome što je Lee za klasu slabiji od Lovea dok god s druge strane maksimalno koristi svoj talent, problem je što nije bilo nikoga tko bi mogao iskoristiti ostale situacije.

Stoga bacimo pogled na trenutni roster Warriorsa koji je manje-više isti onome što ćemo gledati i ubuduće (minus Bogut i eventualni pick) obzirom da su salary cap popunili za iduće dvije sezone, a još moraju produžiti s Curryem, možda i Rushom koji je ovogodišnjim igrama dokazao da zaslužuje dobar dio midlevela kojeg imaju na raspolaganju.

Budućnost svakako imaju, barem na papiru, jer jezgra Curry-Lee-Bogut ne zvuči ništa lošije od osovine Rubio-Love-Peković ili Conley-Randolph-Gasol (ili one potencijalne Roy-Aldridge-Oden i da, morao sam ubaciti i njih samo kako bi drug Sickre opsovao sudbinu). Naravno, zdravlje je u prvom planu, ali teoretski ova momčad već od iduće sezone može Marku Jacksonu pružiti šansu da napravi kvantni skok po pitanju stila igre. Curry i Lee su se pokazali voljnima prihvatiti obrambenu filozofiju, a posebice raduju Leeova izdanja.

Njegova angažman i borbenost nikada nisu bili upitni, ali igranje u očajnim momčadima poput one u New Yorku ili lanjskih Warriorsa itekako je ostavljalo traga na njegov obrambeni učinak. Pod Jacksonom Lee je, posebice u paru s Udohom, igrao kvalitetnu obranu i nema sumnje da bi s Bogutom mogao tvoriti jedan od čvršćih visokih tandema u ligi.

Postoji i cijeli niz swingmana kojega mogu posložiti oko ove jezgre. Svakako je najzanimljiviji rookie Klay Thompson koji se pokazao kao odličan spot up šuter (fantastičnih 44% za tricu), ali i solidna catch & shoot opcija izuzetnog kretanja bez lopte. Upravo će njegov daljni razvoj biti ključan. Momak dužinom i šutom već sada posjeduje kvalitete za biti dugogodišnji NBA igrač u 3&D ulozi, ali, uspije li se nametnuti kao strijelac sposoban tu i tamo sebi kreirati šut, olakšat će život Curryu i Leeu te budućnost učiniti još svjetlijom.

Tko zna, možda prošlogodišnja draft klasa donese još jednog rasnog beka-šutera nakon što su se Burks iz Jazza i Brooks iz Netsa već potvrdili kao budući starteri. Izgleda da ova generacija i nije tako loša, a kad uzmeš u obzir da i ovogodišnja ponuda donosi cijeli niz sjajnih dvojki, ispada kako će se u samo dvije sezone najdeficitarnija pozicija u NBA pristojno popuniti. Osobno sam u pogledu Thompsona nešto skeptičniji jer nije atleta i all-round igrač poput spomenute dvojice, ali priliku svakako ima.

Kažem, u najgorem slučaju bit će još jedan dodatak već sada izuzetnoj rotaciji swingmana koju čine Wright, Rush i od nedavno Jefferson. Wright kao starter i Jefferson kao zamjena daju solidnu količinu trica iz kuta i pristojnu obranu na poziciji malog krila, ali Rush je ključna figura na bokovima jer jednako dobro brani oba tipa bočnih igrača i jednako dobro zabija trice protiv svih. Njega svakako treba zadržati kao opciju s klupe, a u slučaju da Thompson zakaže, uvijek imaju ovogodišnji pick kojega mogu pretvoriti u ono što im treba, swingmana sposobnog zabijati bez ičije pomoći. Gledajući budući draft, kao idealna rješenja u ovom trenutku nude se ili Barnes ili Lamb, koji ne bi trebali imati problema doći do poena ni u ovoj konkurenciji.

U svakom slučaju, Golden State Warriorsi se nameću kao legitimni kandidati za nove league pass miljenike. Iako mi ne pada na pamet opet se ovoliko koncentrirati na jednu ekipu, nekakav mini paket od 29 tekmi (protiv svakog protivnika po jedna) definitivno bi se dao odraditi. Hm, naslov se već nudi - "Playing with the Warriors". Čak je i neizbježna pop-kulturna referenca tu. Prodano. David Lee majica već je na putu.

13Mar/121

RUNNING WITH THE PACK G43

Posted by Gee_Spot

Wolvesi su se noćas izvukli protiv Sunsa u zabavnom šuterskom treningu znanom i kao utakmica bez obrana (u tu čast prvi o lomak posta pisat ću bez slova koje se nalazi između ć i dž) zahvaljujući faktorima koji su u za nje vrijeme postali ključni – sjajnom šutu i o ličnoj individualnoj partiji Kevina Lovea u napa u. Još je bitnije što je pobje a ostvarena protiv izravnog protivnika za playoff koji je trenutno u sjajnoj formi. A najbitnije je što se post-Rubievski svijet pokazuje ponošljivim ako, kako smo ranije istakli, A elman nekako izvuče o lične partije od Ri noura i Bareae.

Playmakerski dvojac u 48 minuta ostvario je sjajnih 13-17 uz samo 4 izgubljene, što je Nashovski učinak. Očito su shvatili ozbiljno situaciju, a to ne pokazuje samo odlična kontrola lopte, već i potpuna disciplina prilikom izbora šuta. Ridnour je većinu sezone odigrao kao šuter, Barea kao instant strijelac s klupe, ali noćas su se potpuno posvetili zadatku na temu kako nadoknaditi Rubieve organizatorske sposobnosti (posebice impresivan bio je Ridnour u zadnjih 5 minuta kada ja parirao Nashu potez za potez).

Ono gdje je Rubio ipak nenadoknadiv je obrana. U novoj podjeli minuta i uloga Adelman je žrtvovao obranu za što bolji napad i to je ovom prilikom funkcioniralo. Istina, Sunsi su mogli do obruča ili otvorena šuta kad god su htjeli protiv postave koja sada, uz već opjevani problematičan učinak u reketu, ima i ogromnu rupu u vanjskoj liniji (Ridnoura ne može pokrivati 1 na 1 gotovo nijednog startnog playa u ligi).

Doslovna računica bi išla nekako ovako – do sada je Rubio bio jedini iznadprosječni obrambeni igrač, Love, Peković i treći član unutarnje linije (bilo Webster ili Johnson) su jedva prosječni, a Ridnour je bio ispodprosječan. Od sada imamo Ridnoura (ispodprosječan), Lovea, Pekovića i trećeg (prosječni), te ili Ellingtona ili Bareu (prosječni dok god ne moraju čuvati brže, odnosno više igrače).

Možda vam se ne čini velikim problemom, ali pad od, recimo to tako, pola prosjeka u ovakvoj borbi među gomilom sličnih momčadi može biti ključna razlika između playoffa i lutrije. Stoga još i više zbunjuje odluka Adelmana da ne poveća minutažu Johnsonu, obzirom na to da se radi o jedinom igraču na rosteru koji je pokazao nekakav potencijal rasnog stopera. Doduše, radi se o samo par utakmica, ali njegova energija protiv Blazersa i Lakersa je bila ključna. Apsolutno postoji stotine razloga da mu se ne vjeruje obzirom na očajne partije koje je pružao tijekom sezone, ali, ne dati mu ni jednu minutu više iako se ozljedom Rubia stvorilo njih 34 na raspolaganju, nema smisla (pogotovo jer je opet imao solidnu epizodu, u jednom trenutku zabio je 7 koševa za minutu, a i u završnici je odradio odličan posao u obrani).

Za sada se Adelmanova odluka da većinu minuta dobije Ellington i da se momčad poštedi većih potresa oko podjele uloga (Ridnour je samo uskočio u Rickyeve cipele, a Ellington praktički u Ridnourove) pokazuje rizičnom. Ellington je zabio svoje u oba susreta u novoj roli i svojim šutem za tri širi obrane što je ključno kako bi Love i Peković imali prostora koristiti svoje kvalitete, ali u paru s Lukeom ne donosi ništa na drugu stranu parketa.

Nash i Dudley su imali show program protiv ove kombinacije, a ništa lošije nisu prošle ni zamjene (Brown i Telfair su dodali 21 poen na 53 prvog bekovskog para). Minnesota je sve doduše nadonadila kroz reket gdje su Love i Peković imali svoj dan i na jednak način maltretirali visoke Sunsa, ali ovakvi podatci o šupljini vanjske linije bolna su upozorenja za ubuduće.

Inače, u obračunu bez obrana posebno je bilo zanimljivo gledati dvoboj dva centra koja izgledaju puno žešće i ostavljaju puno tvrđi dojam nego to pokazuju brojke. Pek je dominirao protiv Gortata koji se nije želio previše gurati u reketu i koji je uglavnom izgledao kao da jedva čeka otrčati u napad kako bi u koš spremio još jedan Nashov zicer. Dok se Peković barem svim srcem trudi nadoknaditi manjkavosti vlastitih fizikalija, Gortat se pokazao kao najobičniji maneken koji je radije skupio osobne nego se gurao s Pekom.

Poljak je sjajan skakač i još bolji realizator izglednih situacija, ali brojke jasno pokazuju kako protivnički centri protiv njega obično imaju svoj dan, što negira eventualni argument da je Sunsima odmogla njegova smanjena minutaža zbog problema s osobnima - ako ništa drugo Lopez je trenutno bolji obrambeni igrač, a ključnu razliku ionako je napravio Love koji je u drugom dijelu maksimalno koristio to što su ga čuvali tako mekani igrači kao Frye i rookie Morris. Naravno, ne pričamo o nizinama na kojima obranu igra jedan Jordan iz Clippersa, ali očito je kako su stil igre Sunsa i nova uloga u napadu toliko opčinili Gortata da je onaj nekadašnji solidni borac pod koševima uglavnom prošlost. Također, i ta njegova napadačka eksplozija uglavnom je rezultat sjajnih suigrača – kada većinu minuta na parketu provedeš s nesebičnim tipovima poput Nasha, Dudleya i Hilla, moraš imati napuhane brojke.

Mislim, nije mi namjera reći da Gortat nije dobar košarkaš, ali definitivno nije all-star kvaliteta kakvom ga prikazuje površni pogled na statistiku. Čak 80% njegovih koševa je asistirano, što je prosjek kakav se uglavnom veže uz igrače zadatka koji ne pucaju osim kad im netko složi zicer. Sad, nije sve na asistentima, netko treba realizirati sve te šanse, a Gortat je sjajnom osjećaju za roling dodao i izvrstan šut sve do linije trice. Ali, realno, čovjek je bliži igračima zadatka poput Chandlera ili Okafora nego centrima poput Gasola ili Bynuma koji zaista imaju odgovornost u napadu. Uz jednu bitnu iznimku – dok je spomenutima zadatak obrana, Marcinu je – trpanje.

I dok Poljak uživa u lagodnom životu pored Nasha i igra kao krilo, u zadnje vrijeme je jedan od najzaslužnijih za renesansu Sunsa bio njegov back-up Robin Lopez koji se i noćas ponašao kao jedini pravi centar na rosteru. I da, ono što je Sunsima dalo šansu da se opet bore za playoff nakon all-star pauze i sjajnog niza pobjeda prije svega je poboljšana obrana za koju su najzaslužniji fantastični Hill, opet rastrčani Dudley i nenadano čvrsti Lopez.

Jasno, Lopezovo pravo lice je bliže Gortatu, ali, dok donosi ovu netipičnu dozu energije na parket, Sunsi će to znati iskoristiti. Noćas se trudio, ali obzirom da je Hill bio limitiran zbog problema s leđima, nije imao partnera u pokušajima da ozbiljnije zatvori reket. Naravno, možda se samo na jednu večer utopio u kolektivno ignoriranje obrane, a možda je već prošlo razdoblje u kojem je podsjetio na košarkaša koji ima budućnost kao borac pod koševima.

Igrom slučaja gledao sam Sunse nekoliko puta u ovom nizu nakon all-stara tijekom kojega su dobili 5 od 7 utakmica i bilo je očito kako su posložili rotaciju. Ti vidljivi obrisi dubine i na trenutke spomenuta sjajna obrana na čelu s Hillom i Lopezom, donijeli su dovoljno za iskorak i ovaj roster je pomalo počeo podsjećati na onu momčad od prije dvije sezone koja je došla do finala konferencije upravo na račun širine i energije. Imaju li šanse ponoviti nešto slično? Zašto ne, jednako su ranjivi kao i svi ostali oko njih, a Nash očito vjeruje da mogu. Iako, podatak da toliko ovise o dvije veteranske kičme (koje se mogu raspasti svakog trena) i o učinku sumnjivih rezervi (posebice rezervnog centra koji se ne može odlijepiti od poda), nikako ne zvuči optimistično.

Uglavnom, noćas takve obrane nije bilo. Iako su njihovi bekovi trpali, visoki igrači Wolvesa su to pratili, ali bez obrambenog bljeska koji ih karakterizira u zadnje vrijeme, Sunsi nisu imali kako parirati činjenici da je Minnesota imala najboljeg igrača na parketu u Loveu, koji je dolazio do poena kad god je trebalo, kako god je znao. Dodaj Ridnourovu hladnokrvnost u ključnim momentima i činjenicu da je Minnesota bolje branila u onih zadnjih nekoliko minuta kada su se, vjerovali ili ne, čak i trudili igrati obranu, i eto poraza preko kojega Gentry i momčad neće prijeći bez dodatnih pitanja.

8Mar/123

RUNNING WITH THE PACK G40

Posted by Gee_Spot

Moram priznati kako sam prije noćašnje utakmice bio skeptičan u to da Love opet može sam samcat iznijeti još jednu pobjedu. Računao sam na probuđeni ponos kod Aldridgea, ali prije svega na kiks zbog određene doze samozadovoljstva koje su uvukla u Wolvese nakon niza sjajnih pobjeda, koje ipak nisu bile rezultat sjajne igre već, prije svega, individualne Loveove veličine.

Blazersi su noćas krenuli odlučno preko LaMarcusa koji je, za razliku od prethodnog međusobnog dvoboja, sada zabijao i s poludistance. Taman kada sam pomislio kako će opet zabiti 40 preko Lovea kao što je to radio prethodnih sezona, dogodio se ključni moment koji je u startu razbio dobar dio draži koju ovakvi dvoboji nose - nepotrebno suđena druga osobna Aldrigeu zbog koje ga je McMillan izvadio iz igre. Zbogom ritmu, zbogom planovima.

Adelman je ekspresno ubacio Williamsa u igru umjesto Darka jer bez LaMarcusa Blazersi nemaju visinsku prednost i gubi se potreba za balvanom koji može preuzimati protivničkog viskog strijelca kako se Loveu ne bi dogodilo ovo što se dogodilo Aldridgeu. McMillan nema takav luksuz, što se jasno vidjelo u nastavku - čim je Lovea preuzeo Camby, ovaj je odmah iskoristio pokretljivost da izvoza veterana koji jednostavno više ne može trčkarati uokolo za all-starom u naponu snage.

Uz niz sretnih okolnosti, Wolvese je u startu pogonio i fenomenalni šuterski učinak Wesa Johnsona, koji nakon all-star pauze ne igra previše, ali konačno pogađa pristojnim postotcima iz spot up situacija. Nastavi li sa solidnim igrama, možda Wolvesi toliko potrebno pojačanje na bokovima opet pronađu u vlastitom vrtu, što bi samo još jednom potvrdilo kako je Kahnova taktika prikupljanja visokih pickova i vjera da se isti jednom moraju isplatiti – isplativa.

Uglavnom, da se vratim na onu početnu skepsu u to da Love može sam samcat iznijeti pobjedu. Nakon što je LMA napustio parket, Kevin je zabio 15 koševa do kraja prve četvrtine, radio smiješnima Cambya i Przybillu, a, nakon što ga je McMillan prepustio Wallaceu svjestan da ga dva teškaša ne mogu pratiti uokolo, Love se nije kao što bi netko očekivao spustio u post, već je ovome mrtav-hladan kroz uši zabio novu tricu. Pa ti sad to brani. Trice sa svih strana, skokovi u napadu i lagana polaganja – čovjek je doslovno bio nesvjestan.

Dosta vam je bilo vidjeti lica na klupi, izraze koji se kreću u rasponu od čiste sreće, koju iskazuje mlađahni i razigrani katolik Rubio koji još uvijek vjeruje u čuda, do totalne nevjerice, koja se da isčitati na licu okorjelog protestanta Ridnoura, veterana koji je vidio svašta u svojoj karijeri i koji ni sanjao nije da će ga jednoga dana nešto natjerati da preispita svoje tvrdokorne profesionalne stavove o radu i odricanju.

Naravno, govorim tek o prvoj četvrtini, ali već tada je bilo jasno da se Blazersi ne mogu vratiti u utakmicu. Njihova obrana, pogotovo bez LaMarcusa, nije dorasla Wolvesima, a napad je predvodio nitko drugi nego Felton, koji nakon više od pola sezone konačno dolazi u nešto što bi se dalo okarakterizirati kao profesionalna košarkaška forma. Samo, zar već sama činjenica da te nakon svega predvodi Felton ne govori dovoljno o trenutku u kojem se ova franšiza nalazi?

Camby je postao potpuno beskoristan te je, čak i pored svih rupa u vanjskoj liniji, njegova nemoć pod košem na obje strane parketa ono što najviše upada u oči. Također, McMillanova ideja s Batumom na dvojci ne stigne dati rezultat jer su prečesto prisiljeni igrati s niskom postavom upravo zbog Cambyeve nemoći, što ih stavlja pred dvostruki problem – em se Aldridge mora trošiti protiv jačih visokih igrača i biti centralna figura obrane (a to je, uz sve ono što radi u napadu, gotovo nemoguće), em na dvojci opet rotiraju Crawforda i Matthewsa, što protivniku ne stvara matchup problem kakav radi Batum (nema šanse da bi Ridnour imao istu ulogu i minutažu da je umjesto Matthewsa veći dio večeri morao čuvati Batuma).

Čim se Aldridge vratio na parket početkom druge četvrtine, odmah je nizom pivotiranja, pump fakeova i šuteva s poludistance sam stigao prednost, čak i nakratko doveo momčad u vodstvo, usput zabivši koliko i Love za duplo manje minuta (i to uglavnom preko Lovea), ali uzalud. Kad Minnesotu staviš pred zid, oni uvijek nađu energije da se izvuku, jednostavno su življa momčad koja se napaja snagom svoga lidera. Blazersi su pak poput psa koji je pomiren s time da ide na eutanaziju i nema volje ni da reži, a kamoli da grize. A kada Wes Johnson ima više tip-inova od cijele tvoje unutarnje linije, onda i nisi za drugo nego eutanaziju.

Čim je LaMarcus stao trpati, stali su i Blazersi, pa iako je Aldridgeovo prisustvo na parketu smirilo Lovea, vanjski šut Wolvesa i prije svega konstanta borbenost nadoknadili su sve minuse (posebice nedostaje Pekovo prisustvo u reketu, ali kad gađate preko 50% za tricu to se nekako da kompenzirati, zar ne).

Do kraja je Minnesota prednost održavala sjajnim šuterskim učinkom, istaknuo se Ridnour koji je nadigrao i Matthewsa i Crawforda, a doprinos je opet dao i Webster. Iako rezultatski nisu razbili Portland, koji se cijelo vrijeme držao negdje oko desetak razlike, razbili su ih mentalno. Razlog tome nisu samo Aldridgeovi problemi s osobnima zbog kojih je igrao jedva 30 minuta, već prije svega izostanak ikakvog identiteta kod McMillanove momčadi.

Da li je tome razlog što su njihova dva najveća talenta, Batum i Aldridge, prepasivni u situacijama kada treba ići glavom kroz zid? Da li je tome razlog potpuni manjak kemije u momčadi izazvan nestalnom formom određenih pojedinaca i stalnim McMillanovim miksanjem postava? Što god bio razlog, momčad koja se oslanja na igru unutarnje linije ne smije si dozvoliti biti nadskakana, a posebice si ne smije dozvoliti pucati 4 jebena slobodna za 48 minuta (od čega su 3 Aldridgeova).

Upravo iz tog podatka se da iščitati koliko su Blazersi bezvoljni i bez samopouzdanja. Felton je na kraju prikupio lijepe brojke, ali, njegova iznenadna aktivnost nakon što se skrivao cijelu sezonu, očito nije donijela ništa bitnoga momčadi. Gerald Wallace je na kraju ostvario zavidan all-round učinak, ali u napadu se prečesto zadovoljavao skok-šutom umjesto napadanja obruča, a to nije Gerald kakvog poznajemo i volimo.

U biti, možemo se reći kako su Wolvesi svoje šuteve zabili, a Blazersi nisu (13 naspram 3 trice uz podjednaki broj ispucanih, svaka momčad je opalila 23 lopte), ali u brojkama ne leži bit. Ne, bit je u energiji koju su Wolvesi iskazivali u svakom segemtu igre, od skoka, preko ulaza nagrađenih slobodnima, do tog sjajnog šuta. Takve energije kod Blazersa nije bilo, njima je šut bio jedini izlaz, alibi za nedostatak ikakvog osjećaja želje i smisla.

Iako je Love odigrao drugo poluvrijeme kao običan smrtnik, ipak se ni trenutka nije predavao. Kao ni ostatak momčadi i u tome leži njihova snaga i cijela mudrost. Wolvesi su još daleko od realizirane vizije – previše je tu igrača koji bljesnu pa nestanu, uopće previše je tu improvizacije i oslanjanja na slučaj, pogotovo u ovim utakmicama bez Pekovića. Ali, upravo u tom kaosu rađa se jedna buduća odlična momčad i upravo je taj kaos njihov trenutni identitet. Njihov moto je "idemo dati sve od sebe pa što bude, iako nemamo pojma na koga se u određenom trenutku možemo osloniti". Osim Lovea, naravno, njegova MVP sveprisutnost omogućava sve ovo.

Blazersi su s druge strane izgubljeni u vremenu i prostoru. Kod njih kao da nitko nema pojma da li je ovo momčad sadašnjosti, budućnosti ili prošlosti. Da li je ovo jezgra oko koje se slaže ili se slagalo. Uopće, oko koga i na koji način slagati. LMA je njihov MVP, ali zašto taj MVP nije u stanju preuzeti odgovornost i, što je još važnije, pozvati ostale na odgovornost? Svi znamo da Roya više nema, ali netko mora uskočiti u njegove cipele, makar mu bile i prevelike.

Previše je tu pitanja na koja treba odgovoriti prije nego se krene u bitku u ovakvoj abnormalnoj konkurenciji kakva trenutno vlada u ligi. Šteta, jer dobar dio sastojaka je tu. Talenta ima, ali nema identiteta. Kako je moguće da momčad kojoj je igra u postu i s posta trebala biti glavna odlika odjednom počne živjeti i umirati sa šutom iz vana? Ovdje se očito ne radi o manjku balansa između unutar-van igre, ovdje se radi o nečemu puno većem od krize talenta. Ovdje se radi o krizi svijesti. I nedostatku muda.

6Mar/1219

RUNNING WITH THE PACK G39

Posted by Gee_Spot

Noćašnjom pobjedom protiv Clippersa (trećom ove sezone), Wolvesi su potvrdili kako ozbiljno računaju na playoff, bez obzira na težak raspored i gomilu gostovanja do kraja sezone. Nije toliko stvar u pozitivnom omjeru koliko u podataku da su u sudarima protiv playoff konkurencije odavno u plusu. Naime, ako u obzir uzmemo samo 9 momčadi koje se bore za playoff na Zapadu (dakle, bez Jazza i Sunsa), score Minnesote je respekta vrijednih 11-8.

Nadalje, ako iz formule izbacimo momčadi protiv kojih su odigrali samo jednu utakmicu poput Oklahome (poraz), Denvera (poraz) i Portlanda (pobjeda), ostaju nam sljedeći rezultati - uvjerljivi porazi od Lakersa i Memphisa (score 0-2) i uvjerljive partije protiv Spursa (2-0), Mavsa (2-1), Rocketsa (3-1) i Clippersa (3-0). Čak ne trebate ni trošiti sate i sate na gledanje snimki kako bi skužili uzorak - Lakersi i Memphis su nezgodan matchup jer imaju dominantnije unutarnje linije i tako su u stanju anulirati glavno oružje Wolvesa, dok su Spursi, Mavsi, Rocketsi i Clippersi momčadi koje se nemaju čime suprostaviti njihovoj snazi u reketu.

Drugim riječima, Wolvesi bi bili lagani favoriti u playoffu protiv svih nabrojanih jer se radi o momčadima koje ne brane obruč (sve četiri su u donjoj polovini lige po tom aspektu igre, a od Houstona je gori samo Sacramento). Bit će zanimljivo vidjeti kako će se odvijati preostale utakmice protiv Nuggetsa, Blazersa i Thundera. Ako smo na dobrom putu i ako je obrana reketa dovoljno dobar pokazatelj, možemo pretpostaviti kako će Love i društvo biti u prednosti protiv Denvera koji je također u donjem domu, a u egalu protiv Blazersa i Thundera čije obrane u tom segmentu funkcioniraju solidno (posebice je zanimljiv slučaj Thundera - kako su se Durant i Harden razvili u kvalitetne obrambene igrače, dvojici visokih pod košem sada je puno lakše posvetiti se čuvanju obruča jer više ne moraju zatvarati rupe na sve strane).

Iz svega bi mogli iščitati kako su ispred Wolvesa samo Thunder, Lakersi i Memphis, gle čuda, tri momčadi koje se u ovom drugom dijelu sezone odjednom nekako i čine kao najozbiljniji kandidati za playoff uspjeh. Teza da je Minnesota igrom bliža njima nego ostatku bratije sa Zapada još je dodatno pojačana ako se koncentrirate na klasične formule uspjeha u playoffu - gomila slobodnih, kvalitetan skok, čvrsta igra u reketu - dakle, na aspekte igre u kojima Wolvesi briljiraju. Ono što ih pak čini ranjivima je nedostatak šuterskog učinka koji bi malo raširio reket, ali sudeći po utakmicama nakon all-star pauze, taj dio igre se stabilizira.

Više puta smo ustvrdili kako je Minnesota zaokružena playoff opcija tek kada im upada iz vana, ali mali problem u svemu tome je što najveći dio toga tereta nose unutarnji igrači poput Lovea i Williamsa. Osim solidne podrške Ridnoura i povremenog bljeska Webstera, spomenuti par visokih najzaslužniji je za širenje obrana, a, upravo zbog njihova boravka na perimetru, često to nema tko iskoristiti.

Dobar primjer za to je i noćašnji susret. Svaki puta kada bi spojili nekoliko šuteva i napravili prednost, uredno bi je ispustili nakon što bi promašili nekoliko šuteva (često i isforsiranih) za redom.

Srećom, Minnesota ima još jednog jokera u rukavu koji je u stanju pokriti sve minuse, pa tako i povremeni manjak šuterske podrške, te ih odvesti u playoff. Jokera koji nas tjera da zaboravimo na tradiciju po kojoj ovako mlada momčad, uz sve probleme zrelosti još i slagana u hodu, mora proći školu prije nego bude spreman za playoff borbu. On se, pretpostavljam da pogađate, zove Kevin Love.

Nastavi li čovjek igrati na približno visokoj razini kako to radi zadnje dvije utakmice, Minnesoti playoff ni po kojoj logici ne može pobjeći. Također, ovo što je majstor prezentirao u zadnje dvije utakmice nije slučajno, Love je predobar student igre i poznavatelj lige za slučajne ispade. Ne, u ovom ekstravagantnom nizu dvoboja najboljih četvorki u ligi, nema sumnje kako je Love najbolje partije sezone čuvao baš za Aldridgea i Griffina kako bi izravno dokazao da je najbolji. I možemo samo nagađati što nam je pripremio za preksutra, kada opet ide na LaMarcusa.

Love igra van pameti čak i za svoje dokazane 30-30 gabarite, jer ta kombinacija skakačke energije i realizacije pod košem u stilu Mosesa Malonea sada je nadograđena s vanjskim šutom Dirka Nowitzkog i samoubilačkom snagom volje koja je svojstvena samo najvećima. Godinama Kevina već uspoređujem s Timmyem Duncanom, a obzirom na tu hladnokrvnost koju iskazuje prilikom preuzimanja odgovornosti možemo ga slobodno staviti i u istu skupinu s Kobeom, Wadeom, Billupsom i uopće svakim drugim MVP-om Finala.

Namjerno naglašavam takve igrače, dakle dokazane pobjednike nemjerljive i neshvatljive mentalne čvrstoće, jer mi je nezamislivo da ovakva kombinacija ljubavi prema igri, mentalne snage i karaktera, jednog dana ne podigne trofej prvaka. Ogromna razlika od onoga što sam mislio do prije mjesec dana je u tome što sam pretpostavljao da će, poput Mosesa, Love pored sebe morati imati nekoga tko će preuzeti ulogu strijelca, dok bi se on brinuo za sve ostalo. Danas pak više ne sumnjam da je on sam dovoljan za vrhunski temelj oko kojega samo treba posložiti kockice kako treba.

Igrač na ovakvoj razini u stanju je sam odvesti ekipu u playoff, a to dokazuju i pobjede poput ove, u kojem nije imao pomoć od svoja dva prva i najvažnija suradnika. Nije bilo Peka koji je izvrnuo zglob i dobio dan poštede. Nije bilo ni Beasleya, ne fizički već duhovno, ali na to su u Minnesoti ionako već navikli. Uostalom, ionako nisam mislio na njega nego na Rickya, koji je nastavio svoje devijantno šutersko ponašanje.

Dobra je stvar da je gađao 1-7, jer za razliku od ovih 1-8 na koje nas je navikao, barem se iskazuje tendencija da se ne forsira nešto što ga očito ne ide, a također javlja se i mogućnost da jednog dana šutira 50% - kada bude pogađao 1 od 2 šuta u prosjeku. Šalu na stranu, Rubiu je puno veći problem selekcija od samog šuta, prečesto nepotrebno forsira u bezveznim situacijama iz trka, jer je kao spot up opcija sasvim solidan.

I da ne ispadne kako je čovjek nekakav teret, moram naglasiti koliko je sjajan u svemu drugome. Istina, šut, ili bolje rečeno zabijanje koševa, ključni je aspekt igre i dok ne bude pouzdana napadačka opcija na bilo kakav način Ricky je osuđen na ulogu vodonoše, nikako all-star igrača. Međutim, Rubio je već sada nekakva slabija, manje eksplozivna verzija Kidda i Ronda - sjajan je u obrani, uvijek je prisutan energijom na oba kraja parketa, a osjećaj za organizaciju napada i kontrola lopte su mu besprijekorni. General bez municije, ali ipak general.

Isto kao što je nemoguće ignorirati Kiddovu i Rondovu važnost u pohodu Dallasa, odnosno Bostona na naslov, ne može se ignorirati ni Rickyev učinak čak i u utakmicama poput noćašnje. Na stranu ta pick igra koju je doveo do savršenstva bilo da je vrti s Loveom ili Pekom, meni omiljena akcija Wolvesa u zadnje vrijeme je njegovo korištenje screena na samom vrhu reketa dok Love (ili Williams) još nisu ni prišli napadu. Rubio utrčava u prostor ispred njihovog čuvara i radi mu blok (da, čovjek radi direktni blok nekome tko ga može nositi u zubima) dok istodobno dodaju loptu Loveu (ili Williamsu), koji u tom trenu stižu na liniju, na otvoreni šut. Čisti ritam - jednostavno, hrabro, učinkovito i uopće prekrasno.

Što se same utakmice tiče, Griffin je, poput Aldridge par dana ranije, radio iste greške - nije dovoljno brzo reagirao na Loveovo izvlačenje vani, što je rezultiralo otvorenim šutevima za čovjeka koji je, ako im slučajno netko nije rekao, upravo osvojio natjecanje u tricama. Bilo bi vrijeme da treneri naglase potrebu da ga se striktno pokriva u trenutcima kada se izvlači vani, odnosno dok je vani.

Inače, po manjku ritma i količini faulova bilo je vidljivo da se radi o sudaru momčadi koje se bore za playoff, iako bi, obzirom na prvih 5 minuta u kojima je bilo više airballa nego na obližnjem haklu (gomilu loših šuteva, izgubljenih lopti i uopće grešaka da ne spominjem), netko pomislio da se radi o Jadranskoj, a ne NBA ligi. Na kraju se talent pokazao manje bitnim od srca, a tu je i glavni razlog Loveove dominacije.

Nije da Paul i Griffin nisu odradili svoje, vukli su kada je bilo najpotrebnije, ali nisu pokazivali takvu očajničku želju za pobjedom koja je bila vidljiva iz svakog Loveovog poteza, posebice u zadnjih 5 minuta. Dok je Love zabijao šut za šutom, Blake je (opet) promašio dva slobodna, a najveća ironija cijele priče je u tome što je zadnju šansu propustio upravo najhladnokrvniji igrač Clippersa. Paul je u zadnjim sekundama promašio slobodno koje bi donijelo produžetak, tako da možemo reći kako je Minnesota imala i sreće. Ali, isto tako znamo da sreća prati hrabre, a noćas, kao i većinu večeri, najhrabriji čovjek na parketu bio je Kevin Love.

Skokovi u napadu, zabijeni otvoreni šutevi ili šutevi preko ruke, izborene ničije lopte, ulazi pod koš, šutevi s poludistance za pobjedu u stilu Piercea, Dirka ili Kobea - Love je imao prste u svemu što se događalo i uspio je nekako održati momčad iznad vode, usprkos tome što se borio i protiv Clippersa i protiv vlastitih suigrača (nizom glupih poteza istaknuli su se dežurni krivci Beasley i Darko, ali i Williams i posebice Barea koji nikako da uhvati formu).

Williams se ustalio u svojoj roli instant-napada s klupe, a dobar all-round učinak kvari jedino forsiranje vanjskog šuta. Međutim, zabio je dovoljno da nadoknadi izostanak Pekovića. Pomogao je i Darko, do završnice je bio solidan u napadu, pogotovo protiv svoje mušterije DeAndrea Jordana kojega je par puta pošteno izvozao u pivotu.

Nastavi li rookie s podrškom, osovina Love-Pek dobit će mogućnost predaha bez da se gubi na kvaliteti, što je stvarno rijetkost kojom se malo tko može pohvaliti. Međutim, barem jedno pojačanje na bokovima je neophodno, nekakav swingman koji si može kreirati šut i tu i tamo zabiti nešto iz vana. Takav profil igrača bi samo dodatno otvorio prostor za visoke i dao Wolvesima taj već spominjani balans kojega trenutno održava ovaj luđak od Lovea.

Pitanje je mogu li nešto poduzeti do kraja ovoga prijelaznog roka, ali na ljeto moraju ciljati na imena poput Raya Allena, O.J. Mayoa ili Erica Gordona. Imat će na raspolaganju možda i 20-ak milja odreknu li se prava na Brada Millera (i odmah mu ponude mjesto pomoćnog trenera) i Webstera. Sasvim dovoljan iznos da priključenjem dva kvalitetna veterana stvore šampionsku momčad.

Kaaaaaaaaaaaaaahn!

Za kraj jedan detalj o protivniku. Uz uvijek solidnog Paula i sve boljeg Griffina, koji je opet pokazao izuzetan repertoar poteza pod košem (ali i očajan šut iz vana), jedna od rijetkih svjetlih točaka Clippersa bio je Eric Bledsoe, koji je konačno dobio minute i odmah unio živost u metuzalemsko-frankenštajnsku drugu postavu svojom brzinom i energijom na oba kraja parketa, što je olakšalo život i jadnom Mo Williamsu koji doslovno igra 1 na 5 većinu svojih minuta. Iako Vinnieu čak i pristaje nadimak dr. Frankenstain, jer njegove rotacije su stvarno čudovišne, treba naglasiti da s beskorisnim likovima poput Foyea, Evansa i Simmonsa stvrano nije lako posložiti kvalitetne postave.

Tagged as: 19 Comments
4Mar/127

RUNNING WITH THE PACK G38

Posted by Gee_Spot

I dok su pogledi šire javnosti usmjereni ka večerašnjem obračunu Kobea i LeBrona, NBA snobovi sinoć su imali prilike uživati u još spektakularnijem jedan na jedan dvoboju, onome između Aldridgea i Lovea. Sudar dva ponajbolja krilna centra lige i neprikosnovenih nositelja svojih momčadi, na samom startu utakmice ostao je u sjeni još jedne sulude šuterske eksplozije Wolvesa koji su u prvih 12 minuta zabili 40 poena, od čega 8 trica. Kao što je pokazala i utakmica protiv Clippersa, Minnesota ili šuterski rasturi ili totalno podbaci, sredine nema. Istina, kad se sve zbroji, učinak bude negdje oko sredine, možda malo ispod zbog toga što su večeri u kojima ih šut ne sluša još uvijek češće, ali ovakve oscilacije jasan su pokazatelj njihove mladosti. I, što je još važnije, gornja granica koju iskazuju još je jasniji pokazatelj buduće veličine ove momčadi.

Inače, u dosadašnjim dvobojima Aldridge je uglavnom zatrpavao Lovea koševima, posebice na domaćem parketu, ali noćas je Love odlučio promijeniti ploču. Izvlačio se vani, širio reket i zabijao otvorene šuteve preko Aldridgea koji je uvijek kasnio za korak, a nešto slično je radio i Webster, koji je zabio 10 poena nakon ulaska u igru (Adelman ga je gurnuo u igru već nakon 5 minuta zbog očite prednosti koju je Batum imao protiv Ridnoura). Uz 15 Loveovih koševa, Webster je bio ključ sjajnog otvaranja, a nije slučajno ni da se takva njegova serija dogodila upravo protiv Blazersa, kluba koji ga je draftao i koji ga se prebrzo odrekao.

Iako Wolvesi nisu mogli promašiti, prednost je ostala na 2 razlike zbog solidne napadačke igre Portlanda, a već nakon nekoliko minuta druge četvrtine utakmica je bila u egalu. Malo Beasleyevih uludo potrošenih napada, nešto više sjajnih obrambenih reakcija Batuma i Wallacea na linije dodavanja i to je bilo to. Na poluvrijeme se otišlo sa 61-60 za Minnesotu nakon fenomenalnih i zabavnih 24 minute igre. Iako ni jedna ni druga momčad možda ne uđu u playoff (kako je krenulo, Blazersi bi obzirom na gadan raspored vrlo lako mogli zaostati za Houstonom i Denverom), neke od najboljih minuta koje sam odgledao ove sezone, uz one standardne krivce poput Miamia, Chicaga i Oklahome, nose upravo pečat Blazersa i Wolvesa.

Obzirom da nas čekaju još dvije njihove međusobne utakmice, toplo vam preporučam da si priuštite pogled na rađanje potencijalno vrhunskog suparništva.

Uglavnom, u nastavku smo tako trebali gledati novu utakmicu, bez šuterskih eksplozija, koju je upravo trebalo riješiti međusobno napucavanje Lovea i Aldridgea. McMillanu je posao otežala činjenica da je ostao bez teških centara (Camby je zaradio šavove, Kurt Thomas potres mozga, a Przybilla gomilu osobnih), pa ga je posezanje za niskom postavom s Aldridgeom na centru u nastavku lišilo svih onih matchup problema koje Batum stvara na poziciji beka. Da ne spominjem koliko je to otežalo život Aldridgeu koji se nakon trčanja za Loveom i kreiranja svakog napada, sada još morao gurati s Pekovićem u reketu. Indirektno smo tako opet ostali bez prilike da uživamo u nadmudrivanju all-star majstora.

Sad, LMA nije odigrao briljantu šutersku utakmicu, ali svake sekunde je bio vidljiv njegov značaj za organizaciju napada Blazersa. Oko njegovih vrlina je posloženo sve, nešto slično kao što je oko Dirkova šuta posloženo sve u Dallasu. Gurajući se s Pekovićem i čuvajući reket, LMA se sveo na pomoćnu radnu snagu koja je na brzinu upala u probleme s osobnima i tako u dobrom dijelu nastavka ostavila Blazerse bez pogonskog goriva (posebice u zadnjih 5 minuta nakon što je zaradio šestu osobnu). Dodaj još činjenicu da je Love opet mogao češće dolaziti u post jer je sada na njemu uglavnom bio Wallace (a pritom nije propustio zabijati otvorene trice) i dobijaš formulu po kojoj su Wolvesi došli do bitne pobjede i čak preskočili Blazerse u lovu na osmu poziciju.

Onda opet, obzirom da su Wolvesi u zadnjih 12 minuta opet zamalo ubacili 40 (stali su na 38), sve drugo se može svesti na sitnice. Kada se u završnici Loveu i Websteru u trpanju iz vana pridružio i Williams, Blazersima više nije mogao pomoći ni idealni scenarij.

Agonija završnica Blazersa se tako nastavlja, ali obzirom na mizeran učinak klupe, nekonstantnost vanjske linije i sve veću bespomoćnost Marcusa Cambya, jasno je kako polovični učinak uopće ne bi trebao biti iznenađenje. Uostalom, ovacije Przybilli dovoljno govore o tome koliko su u Portlandu željni čovjeka koji barem malo može olakšati život Aldridgeu i Wallaceu pod košem, odnosno Aldridgeu i Batumu u napadu (dva buduća nositelja Blazersa fenomenalni su taletni, ali za svoje dobro su čak i prefini igrači, posebice Batum). Jasno, Joel nije nikakvo rješenje, ali još uvijek može odraditi korisnu rolu i zato mi je još blesavija odluka Heata da ga ignorira kada bi svojom masom i snagom bio idealna nadopuna u reketu onom njihovom Joelu.

Uglavnom, LMA-KLove 0-1. Druga runda čeka nas za četiri dana. Tko propusti, dabogda gledao boks svaku subotu navečer.

Tagged as: 7 Comments
20Feb/120

RUNNING WITH THE PACK G32

Posted by Gee_Spot

Sixersi su na vrhu Istoka, Wolvesi nisu ni playoff momčad na Zapadu. Usprkos ovom vidnom nesrazmjeru, kad bi postavili pitanje koju momčad čeka svjetlija budućnost, odgovor bi bio - Minnesotu. I to iz jednog, očitog razloga - zato što imaju dva mlada igrača u Rubiu i Loveu oko kojih mogu graditi bolju momčad od sadašnje.

Sixersi imaju prostora za napredak, ali razlika između njih i Minnesote je u tome što oni svoje temelje tek moraju nabaviti. Trenutno oni postoje u vidu Iguodale i Branda i u tome leži cijeli njihov problem. Istina, oko njih su složili fenomenalnu skupinu pomoćnika (Williams i Young su idealni igrači s klupe, combo-bek i tweener čiji igrački minusi se ne osjete u napucavanju protiv niže razine talenta, Holiday i Turner su solidni bekovi all-round učinka uvijek nečim u stanju podignuti razinu energije), među kojima čak ima par igrača (Turner i Holiday) koji se mogu razviti u nositelje, ali kladiti se na njih daleko je od sigurne stvari.

Međutim, gomila dobrih ne čini vrhunsku momčad. Gomila dobrih čini dobru rotaciju, koja može izrasti u odličnu momčad ako svi prihvate trenerove koncepte čuvanja i dijeljenja lopte u napadu, odnosno presinga, rotiranja i udvajanja u obrani. Ali, koncepcija je šasija, a talent čini sve ostalo - motor, osovinu, volan. Sixersi su u ovom trenutku konceptualni BMW u kojega je netko ugradio Fiatova 1.3 dizelaša.

Trenutno su oni klasična skok-šuterska momčad sa sjajnom klupom koja nije mijenjala ni jedan bitniji dio rotacije, što su dva detalja koja izuzetno dobro dođu u ovakvoj sezoni suludog ritma bez priprema i treninga. Sad, netko može istaknuti kako su i Bullsi prije svega skok-šuterska momčad, zašto bi to bilo nužno loše? Pa, Bullsi imaju Rosea, dakle taj vanserijski talent koji im omogućuje da sakriju većinu rupa (nedostatak koševa iz posta). Također, Sixersi nemaju tako dobru obrambenu rotaciju visokih, njihova snaga se zasniva na vanjskoj liniji. Oni ne spriječavaju igru u reketu, oni spriječavaju da lopta dođe u reket.

Iggy, Turner, Young, Holiday, pa čak i Williams, izuzetno su dugi i aktivni obrambeni igrači koji u raznim kombinacijama oduzimaju protivnicima glavno oružje - mismatch do kojega dolazi bilo prilikom preuzimanja nakon screena, bilo protrčavanjem. Mogu se posvetiti lopti jer znaju da će, čak i ako im njihov igrač pobjegne, na njega paziti jednako pouzdan suigrač i da će visina, brzina ili snaga rijetko presuditi u individualnim match-upovima. Ako postoji nešto kao flex obrana, onda su ovakve atlete kakve su Collinsu na raspolaganju idealne da je sprovedete u dijelo jer je netko uvijek na lopti ili šutu.

Napadački, Sixersi su iz sličnog razloga idealan flex napad. Iggy je primarni playmaker, ali svejedno je da li završni pas izvode on, Turner, Jrue ili Lou. Poanta flexa je kretanja igrača i kretanje lopte koje dovodi do otvorenih šuteva i puteva prema košu i to je osnova njihove igre. Također, baš zbog toga što imaju toliko igrača koji su u stanju vrtiti pick & roll, noćna mora su prilikom preuzimanja. Iz istog razloga su izvrsni u izolaciji - često nakon bloka u 1 na 1 situacijama ostaju s bekom na sporijem krilu ili krilom na slabijem beku.

Ukratko, igraju pametno, efikasno i nesebično na oba kraja parketa. I zato je još tragičnije gledati tu njihovu nesposobnost u završnici koja proizlazi iz jednostavne činjenice što nemaju prvu opciju. Realno, čak ni drugu jer Iggy je svim aspektima svoje igre idealna treća banana. Tu im ne pomažu ni povremena Williamsova herojstva u stilu Terrya. Jer, ni Terry ne bi tek tako zabijao ključne šuteve da, s druge strane, obrane ne trebaju paziti na Dirka. U slučaju Sixersa, umjesto Dirka tu su Iggy i Jrue, koji će prije od suze ispaliti ciglu.

Nema se smisla hvatati za tezu kako bi možda stvari bile bolje kada se utakmice ne bi završavale pimplanjem od 20 sekundi i onda lošim šutem, već kad bi Sixersi i u tom zadnjem napadu odigrali pametno i nesebično kao i u svim onim napadima prije. Iz nekog razloga stvari u većini NBA tako ne funkcioniraju. Uostalom, da Sixersi imaju vrhunskog igrača koji si može kreirati otvoreni šut u takvoj situaciji, ne bi ni pričali o tome kako su bezidejni kada je najvažnije jer se tu radi više o simbolici nego o stvarnosti. Svi šutevi u zadnjim sekundama koje su zabili Kobe, Carmelo, Dirk i slični igrači nisu toliko važni sami po sebi, koliko je važna ta njihova sposobnost da nose momčad u određenim sušnim razdobljima, točnije da budu oslonci kad sve drugo stane.

Za razliku od Sixersa koji nemaju temelje, ali su, eto, krcati vrhunskim šegrtima, Wolvesi imaju temelj i ništa više. Osim Pekovića, Love i Rubio nemaju poštenog pomoćnika. Njihova klupa je nepostojeća, izuzevši Bareu koji je noćas odigrao dobro i valjda se konačno vraća nakon ozljede. On je combo bek koji zna što radi i koji može nositi napad u kraćim periodima, sad mu je potrebna pratnja. Međutim, puno veći problem od klupe (na kojoj ima talenta kojemu samo treba pronaći pravu rolu) je petorka, točnije rupe na bokovima. Ridnour, koliko god solidan učinak imao napadački, u obrani je prejednostavan plijen koji većina protivnika nemilosrdno napada, a Wes Johnson je jednostavno očajan.

Dakle, nemojte zanemariti činjenicu da Minnesota cijelu sezonu igra bez poštenog swingmana koji može stvoriti višak igrača i zabiti koš jedan na jedan. Ipak, usprkos svemu u zadnje dvije utakmice odigrali su najbolju košarku sezone ostvarivši dvije najznačajnije pobjede do sada u godini punoj ugodnih momenata. Ono što su imali u ove dvije utakmice i ono što ih je lansiralo u sferu playoff košarke je činjenica da je Ricky Rubio proradio kao strijelac iz vana.

Pobjeda protiv Houstonove nepostojeće obrane prikazala je svu moć napada baziranog na Rubievoj individualnoj veličini (posebice u pick & rollu) i dva monstruma pod košem. Pobjeda protiv Philadelphie je nešto sasvim drugo, jer je ostvarena protiv jedne od najboljih obrana u ligi. Čak i u takvom, dijametralno suprotnom kontekstu, napad Minnesote pokazao se dovoljnim, barem dok Rubio održava ravnotežu između vanjske i unutarnje linije.

Ovaj niz utakmica u kojima zabija 20 koševa izuzetnim postotkom ohrabruje. Jasno, ovo je premali uzorak da ga se shvati ozbiljno i jasno je kako Ricky nikada neće biti klasični triple threat. Ali, bude li zabijao učinkom prosječnog NBA igrača iz vana, uzevši u obzir sve ostalo što donosi u paketu, nema razloga da ne bude all-star igrač od sada pa do kraja karijere.

Love pak ne mora briljirati šuterski da bi kontrolirao utakmicu, dokazao je to i noćas. Stalna udvajanja i dužina protivnika uzeli su svoj danak, ali opet je nametnuo svoju volju kada se lomila utakmica. Dodaj solidnog Pekovića, koji se također mučio protiv vrhunske obrane koja je znala spriječiti protok lopte do njega, da bi sve nadoknadio fanatičnom borbom.

Znači, recept za pobjedu je već klasičan Minnesotin – kad njih troje igra punom snagom, mogu dobiti svakoga. Što se ostaloga tiče, u petorci koja je zaključila utakmicu i odradila najveći dio posla bio je i Martell Webster. Šut ga još ne sluša, ali noge i borbenost su tu. Dobra vijest za playoff nade koje, s ovakvim Rubiom, dobivaju i sve racionalnije uporište.

18Feb/124

RUNNING WITH THE PACK G31

Posted by Gee_Spot

Četvrta utakmica protiv Houstona u nešto malo više od tri tjedna još jednom je potvrdila kako Adelman izvrsno poznaje slabosti svoje bivše momčadi. Iako ni ovaj put nismo gledali previše spektakularne igre u obrani, prezentirala su nam se dva odlična napada, s tim da je onaj Wolvesa noćas funkcionirao besprijekorno pruživši možda i najbolju partiju sezone.

Adelman je utakmici prišao kao da je riječ o playoffu, što je u neku ruku i točno obzirom da se i jedna i druga momčad bore za osmu poziciju s Memphisom i Jazzom. Skratio je rotaciju na 8 igrača i praktički nije odmarao udarno trojku Love-Rubio-Peković. Plan igre je bio jednostavan - spuštati loptu što više pod koš i koristiti slabosti Rocketsa u obrani reketa. Obzirom da su Love i Peković prvi centarski par nakon 15 godina koji je skupio double-double s 30 ili više koševa, mislim kako možemo zaključiti da je plan potpuno uspio.

Više smo puta isticali kako Wolvesi uvijek imaju šansu kada Rubio i Love odigraju na all-star razini, a još kada im se priključi Peković, djeluju nezaustavljivo. Wolvesi su noćas u reketu ostavljali dojam kao da igraju protiv srednjoškolske ekipe. Prvo poluvrijeme Houston ih je nekako pratio zahvaljujući raspoloženom Scoli i Martinu te prije svega učinku klupe koja u zadnje vrijeme igra sjajno.

Međutim, u nastavku je Peković sam napravio razliku uništavajući Dalamberta pod košem. Lowry je ubacio u višu brzinu, šuterski su mu se priključili Lee i Parsons, ali tri raspoložena vanjska igrača nisu bila dovoljna za išta više osim još jednog kratkog povratka u egal. U završnici je stvar u svoje ruke uzeo Love, prvo je serijom od 9 koševa na sve moguće načine (trica, neizbježni skokovi u napadu, ubačeni odbijanci, horok) opet napravio dvoznamenkastu razliku i mirno priveo utakmicu kraju.

Kad primiš preko 60 koševa iz reketa i kada protivnik ima skoro 20 skokova više, jasno je da se ne možeš nadati pobjedi, ali problem Houstona nije bio trud, već potpuna prednost Wolvesa u match-upovima. Jedini koji su Rocketsi donekle okrenuli u svoju korist bio je onaj protiv Ridnoura koji kao drugi bek jednostavno nije u stanju odigrati dovoljno dobru obranu, što su izvrsno koristili i Parsons i Lee.

Ali, sve drugo išlo je u korist Minnesote. Rubio je izuzetnom šuterskom večeri u potpunosti parirao Lowryu, a čak je i Wes Johnson umalo ubacio dvoznamenkasti broj koševa, što vam dovoljno govori o obrambenim kvalitetama Kevina Martina. Scola je nešto ubacio preko Lovea, ali očito je kako više ne može pratiti lidera Wolvesa niti u tom šuterskom segmentu. A o očajnoj partiji Dalemberta ne treba trošiti riječi.

Nije problem samo u tome što ga je Peković gurao gdje i kako je htio, već u tome što je Samuel jedan od zaslužnijih što Rocketsi uopće imaju šanse u borbi za playoff. Čovjek kojega nitko nije htio i koji je slučajno završio u Houstonu danas je njihov ključni igrač jer skokovima i kontrolom reketa daje nekakvu ravnotežu inače defanzivno limitiranoj rotaciji. Noćas je svojom mlakom partijom pokazao kako bi Houston izgledao bez njega.

Rocketsi inače u zadnje vrijeme igraju dobro, ušli su u formu prvenstveno na krilima klupe. Dvije petorke dobro dođu u ovom ludom ritmu, ali noćas im čak ni to nije pomoglo protiv inspiracije Minnesote. Ako ikoga treba istaknuti to je Courtney Lee, nekadašni starter Orlanda koji je danas potpuno zaboravljen, ali zadnjih tjedana pokazuje da zaslužuje puno veću ulogu i u Houstonu i u ligi. Na kraju krajeva, pozicija beka šutera je toliko deficitarna da nema logike da igrač ovakvih šuterskih i obrambenih kvaliteta vrijeme uglavnom provodi na klupi.

Obzirom da ključevi sezone Rocketsa leže u rukama Dalemberta i druge postave koja na parket uglavnom ne donosi ništa drugo osim skok-šuta s četiri od pet pozicija, očito je kako nedavne odlične igre i serija dobrih rezultata nisu nikakvu pravilo. Rocketsi jednostavno nemaju dovoljno za playoff. U što izgleda vjeruju i njihovi navijači, obzirom da je prvi dio utakmice dvorana zjapila sablasno prazna, valjda dok nisu pustili ljude iz gornjih redova da se spuste bliže parketu.

I dok je Minnesota treći put u četiri utakmice dokazala da drži ključeve ovog match-upa, Houston je barem potvrdio da ima najbolji lokalni komentatorski dvojac. Opuštenost Clydea Drexlera i Billa Worrella već sam opisao kao kombinaciju troprstog ljenjivca i pande, a sad bih još dodao i koalu. Nabaci još na sve ovo zdravu dozu sarkazma i imaš jedinu verziju domaćinskog komentara koju se da podnijeti bez vrtnje očima.

17Feb/122

THE REAL ALL-STARS

Posted by Gee_Spot

Iako svi koji redovno prate blog dobro znaju moj stav prema all-star vikendu, a taj je da se radi o izvrsnoj prilici za odmoriti se nekoliko dana od košarke, ove godine pala je odluka – priključujem se svoj sili piskarala koji smatraju da je upravo njihov izbor bolji, pametniji ili jednostavno više cool od onoga navijačkog ili trenerskog. I da, ako koga zanima, tradicionalni no-star izbor bit će objavljen početkom idućeg vikenda, a do tad nas, nadam se, čeka tjedan krcat događanjima.

Za početak postavimo parametre ipak malo ozbiljnije od onih kojima se ravna publika prilikom izbora petorki (popularnost, točnije zastupljenost pojedine zvijezde u masovnim medijima) ili treneri prilikom popune ostatka rostera (prednost zaslužnima, točnije igračima koji su prijašnjih godina igrali na all-star razini). Ipak, jednu stvar koje se treneri drže treba uzeti u obzir, a ta je odabir igrača iz momčadi s pozitivnim omjerom. Naravno, u slučaju da je netko očito bolji igrač taj kriterij ne bi trebao biti ključan, ali u slučaju kada se dvoumiš između dva podjednaka igrača, prednost svakako treba dati onome čija momčad niže pobjede.

Ključ izbora ipak treba biti razina igre u ovih tridesetak utakmica (vjerovali ili ne, već smo na pola sezone), točnije nezamijenjivost pojedinog igrača u određenom kontekstu. Uostalom, sve će biti jasnije s primjerima. Krenimo od Zapada na kojem sam momčad sastavio bez previše razbijanja glave, iako je izbor ove sezone suludo širok.

WEST

Oko prve petorke izgubio sam doslovno minutu. Paul, Bryant i Durant su tri MVP kandidata i valjda nitko s dva oka u glavi i želeom između ne bi izabrao drugačije. Paul je i noćas pokazao kakav je majstor, jednostavno je uzeo stvar u svoje ruke u zadnjoj četvrtini i donio još jednu pobjedu Clippersima (moj osobni favorit za MVP-a), Bryant je predvodnik prve košarkaške momčadi u povijesti koja će igrom 3 na 5 izboriti playoff, a Durant je toliko dobar i toliko all-round zadnjih par tjedana da mi je već žao što sam Jamesa izabrao kao broj jedan trojku u ligi, usprkos tome što i James igra van pameti.

Izbor dva visoka nije bio ništa teži jer Kevin Love i LaMarcus Aldridge su miljama iznad konkurencije po tome koliko znače svojim momčadima. Za one koji pak smatraju da je Griffin bolji igrač individualno i da kontekst nije toliko bitan, usporedimo samo na tren Lovea s Griffinom onim klasičnim testom zamjene uloga.

S Loveom, Clippersi bi danas imali barem 3-4 pobjede više, što bi ih na ovakvom Zapadu stavilo u ulogu prvih favorita. Ne tvrdim to samo na temelju stabilnosti koju Love donosi, već i zbog specifičnog košarkaškog umijeća – vanjskog šuta. Zamislite Paula s takvom pick & pop opcijom pored sebe? Sjetite se samo što je David West radio nakon Paulovih asista, a sad zamislite umjesto Westa - Lovea. Plus, Love je dodatna opcija u završnici za razliku od Blakea koji zbog očajnog izvođenja slobodnih najčešće biva ignoriran kada je gusto.

Jedino što bi Clippersi izgubili ovakvom zamjenom je specijalna ESPN-ova stranica posvećena samo njima (koja i danas priča o tome kako su Blake i Clippersi osvojili Portland, iako dotičnoga nije bilo vidjeti u zadnjoj četvrtini). Dobra vijest za Blakeove fanove je da nema razloga za paniku. Love izgleda kao netko tko je stigao do kraja svog igračkog razvoja, dok Griffin ima itekako prostora za napredak. Što pomalo i zastrašuje, zar ne? Uglavnom, jednog ne tako dalekog dana i njegov izbor u prvu all-star petorku imat će smisla.

Što se LaMarcusa tiče, tu čak ni onaj prigovor o tome da ne udovoljava kriterijima pozicije ne drži vodu obzirom da je najbolja petorka Blazersa upravo ona s Aldridgeom na centru. Momak je najbolja unutar-van kombinacija trenutno u ligi, može zabiti 30 kao od šale protiv svakoga. Najkompletniji visoki u ligi, jednostavno nema ni jednu jedinu slabu stranu.

Čak ni oko izbora klupe nije bilo problema. Dva beka su Parker i Harden. Prvi dobiva prednost u ogromnoj konkurenciji playmakera jer je nezamjenjiv čak i u ultimativnoj momčadi poput Spursa, a činjenica što je ovoliko podigao razinu igre da nadoknadi manjak Ginobilia samo je dodatna potvrda njegove veličine. Harden je drugi najbolji igrač Thundera, što znači da je uz Duranta najzaslužniji za najbolji omjer u konferenciji. To nije mala stvar. Mogao sam ići logikom trenera i odlučiti se za tri playa, ali stvarno vjerujem da je Brada igrao bolju košarku od svih ostalih vanjskih igrača koje ćemo još spomenuti i da je to glavni razlog zbog kojega je trebao biti izabran, a ne pozicijska potreba.

Drugo malo krilo je bez konkurencije Galinari. Iako je ozljeđen, nema šanse da ga izostavim s rostera jer se radi o ključnom igraču Denvera, što nije mala stvar obzirom na stil igre Nuggetsa u kojem su praktički svi jednaki i u kojem se nije lako izdvojiti. Ali, igrali su bez Lawsona, nije bilo problema. Igrali su bez Nenea, isto nije bilo problema. Ostali su bez Galinaria i taj napad odjednom više nije tako opasan.

Slično kao i s bekovima, i ovdje su se treneri odlučili za jednog visokog više, to je logičan potez obzirom na širinu izbora i apsolutno razumijem svakoga tko napravi isto, ali u ovom konkretnom slučaju mislim da treba voditi računa i o izgledu momčadi (šest visokih je stvarno nepotrebno) i da treba nagraditi sve što su Nuggetsi napravili do sada. Plus, zar bi prizor Galinaria na all-staru kako zabija trice u serijama bio tako grozan?

E, sada dolazimo do prvih dvojbi. Za koga god da sam se odlučio između preostalih visokih bio bih zadovoljan, a na kraju su presudile ključne role u svojim momčadima. Paul Millsap i Marc Gasol držali su ovaj prvi dio sezone Jazz i Grizzliese na životu i, iako im učinak u zadnje vrijeme pada na zemlju, mislim da je ta njihova uloga u momčadi ključ zašto ih treba nagraditi ispred drugog Gasola, Bynuma, Griffina ili Dirka, kojega su treneri izabrali na račun starih zasluga.

Iako Nowitzki igra sve bolje, konkurencija je takva da mislim kako uopće nema potrebe trošiti riječi na objašnjenje zašto ne zaslužuje poziv na all-star utakmicu. S tim da ne treba zaboraviti kako bi i ovakav Dirk automatski bio prva četvorka na Istoku. Kvragu, i David Lee, koji u sjeni bekovskog dvojca Warriorsa igra sjajnu sezonu, bi možda bio all-star na Istoku, a na Zapadu skoro da nije vrijedan spomena (iako mi je drago da sam našao način da ga spomenem).

Što nam ostavlja popuniti još dva preostala wild card mjesta. Po logici stvari ona bi trebala pripasti malom i velikom, a, obzirom na bazen talenta koji imamo na raspolaganju, očito je kako ćemo birati između dodatne četvorke i dodatnog playa. Opet ista stvar – koga god izabrali iz trija Bynum-Griffin-Gasol napravit ćete dobar posao, a ja se odlučujem za Pau Gasola iz više razloga. Najmanje bitan razlog je što mi se čini cool ne imati dva startera stvarnog all-stara na rosteru (ili imati dva Gasola na utakmici, zamislite samo ponos tate Gasola). Bitnije je, iako je Bynum dominantan u reketu, što je Gasol bolji i raznovrsniji košarkaš, a igrama u zadnjih dva tjedna to konačno i pokazuje. Blake je pak drugi igrač Clippersa, ali ostatak rostera Clippersa i ostatak rostera Lakersa jednostavno ne možemo usporediti, Pau je prisiljen obavljati svoj posao u puno težim uvjetima.

Treći play je Steve Nash, protiv kojega imam samo jedan argument – taj što igra u očajnoj momčadi koja je ispala iz lova na playoff usprkos njegovim sjajnim igrama. Međutim, kazniti ga zbog toga nema smisla obzirom da je individualno bolji izbor od Lowrya, Westbrooka i Conleya. U biti, obzirom na narav utakmice, playmaker poput Nasha trebao bi imati doživotno rezerviran wild card, a kada ode u mirovinu na njegovo mjesto trebalo bi samo ubaciti Rubia.

Na kraju ispada da je razlika između stvarnog all-star izbora i ovog mog trabunjanja u samo četiri igrača, što je, obzirom na ponudu, stvarno minimalna razlika. Ono što je meni puno zanimljivije je podatak da samo Lakersi i Thunder imaju po dva igrača na rosteru, a to dovoljno govori o izjednačenosti na Zapadu (čak i na službenom popisu su samo tri suigrača, uz Lakerse i Thunder drugog predstavnika imaju i Clippersi). Lowry kao predvodnik solidnih Rocketsa definitivno je zaslužio izbor, Westbrook je isto tako dobra opcija (kad malo razmisliš, Oklahoma se ne razlikuje previše od Lakersa jer i oni praktički u napadu igraju 3 na 5 iz večeri u večer), ali jednostavno nema dovoljno mjesta za sve.

Treba svakako spomenuti i Ala Jeffersona, ali prve rezerve su ipak Lowry i Griffin. Kvragu, da su Lowry, Westbrook, pa čak i Conley, slučajno na Istoku, mislim da bi barem dvojica ušla u all-star momčad. Kad ovako sve staviš na papir i ugledaš ovaj kvalitativni i kvantitativni raskorak između konferencija, posebice na pozicijama 1 i 4, šokiraš se. Majke mi.

EAST

Očekivano, četiri startne pozicije su najlaganije za ispuniti. Rose, Wade, James i Howard su toliko bolji od sljedećeg konkurenta na poziciji da nema potrebe išta dodavati. Problem je to drugo krilo. Carmelo definitivno nema all-star sezonu i izabran je na računa imena i toga što je član Knicksa. Mislio sam zamjeniti ga nekim drugim krilom, obzirom da James može proći i kao četvorka, ali izbor trojki je jednako prosječan kao i onaj četvorki i stoga ću radije starterom proglasiti nekoga tko može igrati u postu.

U biti, nakon četiri startera više ništa nije bilo lako, jer nema toliko individualno kvalitetnog pojedinca zbog kojega bi zanemarili kontekst ili sve one sitnice poput pozitivnog omjera ili značaja u momčadi ili izgleda našeg all-star rostera. Stoga mi je kao sljedeće najlakše bilo izabrati Tysona Chandlera, Andrea Iguodalu i Paula Piercea. Chandler je presličan igrač Howardu da ga gurnemo u petorku, ali je idealna zamjena i praktički nas rješava brige oko toga da li je Roy Hibbert all-star igrač. Dva drvena centra već imamo, treći nam ne treba. Plus, Hibbert je tek jedan od jednakih u Indiani, dok je Tyson cijelu sezonu najkonstantniji igrač Knicksa i danas praktički lider – od njegove obrane i intenziteta kojega donosi na parket, u New Yorku sve počinje i završava.

Iggy kao predvodnik sjajnih Sixersa zaslužuje mjesto u momčadi, a Pierce je upravo odigrao jedan briljantan mjesec dana košarke koji zaslužuje biti nagrađen još jednim all-star nastupom. To znači da imamo već tri mala krila na rosteru te ćemo se poslužiti sličnim trikom kao i treneri koji su Iguodalu izabrali kao beka kako bi maskirali činjenicu da na rosteru imaju čak 5 trojki. Naš drugi bek tako će biti Pierce koji je kao šuter ipak pogodniji za tu ulogu, a Iggy će kao mini-LeBron mijenjati upravo LeBrona. Dakle, svjesno se odričem Denga i Carmela kako bi došao do zaokruženije momčadi koja barem teoretski može pružiti otpor Zapadu.

Da se razumijemo, Carmelo je all-star igrač, ali ove sezone nije zaslužio pozivnicu iz jednostavnog razloga što su Knicksi s njim kao pokretačem bili grozni. Deng je legitiman izbor, cijenim odluku trenera da ga nagrade, stoga ću se i ja odlučiti za sličan potez. Bullsi moraju imati dva igrača na all-star utakmici, žao mi je ako ne mislite tako, stoga neka drugi bude Carlos Boozer. Brojke su mu solidne, a iako je Deng važniji u Thibodeauvoj koncepciji, ovoj našoj momčadi neophodna je četvorka.

Logično, nakon ovoga se Chris Bosh nameće sam po sebi. Iako i on poput Boozera izbor može zahvaliti prije svega igri u sjajnoj momčadi, njihove role u svim tim pobjedama su neosporne. Solidne su treće opcije, da ih zamijeniš na relaciji Miami-Chicago ni jedna momčad ne bi osjetila nikakvu promjenu. Pouzdani šuteri s poludistance, Bosh je nešto aktivniji u post igri, Boozer nešto bolji skakač. Na kraju neriješeno, moraju ići u paketu. Iskreno, nemam pojma kojega bi od njih dvojice stavio za startera, nije mi drago ni da su u momčadi, ali ja alternative ne vidim.

Greg Monroe igra u očajnoj momčadi i nemoguće je razlikovati njegovu stvarnu kvalitetu od nabijanja brojki. Gledao sam Pistonse više nego bi itko trebao i nisam ga vidio u košarkaškoj akciji u kojoj bi koristio svoj talent s vrha posta u stilu Noaha ili braće Gasol kako bi pomogao ekipi, već uglavnom odrađuje onaj smećarski posao skupljanja skokova i zabijanja pod košem koji netko u toj rijetko konkurentnoj momčadi mora.

U biti, da je Bargnani odigrao više od 13 utakmica, danas bi Raptorsi imali sigurno poneku pobjedu više i ne bi se uopće mislio oko toga tko je startna četvorka na Istoku. Dva talijana na all-star utakmici? Eto, sve je moguće, ali ne i da ga ubacim na račun tako malog uzorka. Varejao je dobra opcija za popuniti petorku, ali, zbog pada razine igre Cavsa uzrokovanog ozljedama, pa tako i njegovom zbog koje ga praktički neće biti do kraja sezone, nema smisla birati ga.

Još nam fali drugi bek. To mora biti play, a ni ovdje izbor nije lak. U biti, Kyrie Irving i Rajon Rondo su jedine logične opcije obzirom da je Deron Williams relativno kasno ušao u formu i da igra u negledljivoj momčadi. Izbor njega na račun talenta uvijek bi se mogao opravdati, ali ne i ove sezone obzirom da su i Irving i Rondo imali partija i trenutaka u kojima su briljirali. Irving nek bude izbor za back-up playa na račun svojih Nashovskih šuterskih kvaliteta i zrelosti u igri, a Rondo dobiva wild card iz sličnih razloga kao i Nash – ovakav tip playmakera doživotno mora biti sudionik revijalnih utakmica poput ove.

Dobra stvar je što se Brandon Jennings sam izbacio iz konkurencije povratkom svojim standardnim šuterskim dometima, jer mrzio bi sebe da sam ga morao izabrati na račun nabijanja brojki u lošoj momčadi. Ali, treba mu priznati da je prvih mjesec dana bio nenormalno precizan, posebice s trice.

Kako je Pierce naš drugi visoki bek i kako već imamo dovoljno bekova uz tri izabrana playmakera, križam Joea Johnsona iz svih kombinacija za preostalo wild card mjesto. Ako treba nagraditi jednog igrača Hawksa to je Josh Smith, čiji all-round učinak ipak odskače u solidnoj i ne-atraktivnoj rotaciji Atlante. Ipak, teška srca ostavljam Josha i kao zadnjeg biram specijalista Ryana Andersona iz razloga što će njegov šut za tri puno bolje doći u ovu rotaciju visokih gdje već imamo Dwight i Tysona u sredini. A nije da Anderson u neku ruku nije i sam po sebi zaslužio poziv – drugi je igrač Orlanda i nakon njega slijedi ogroman pad u kvaliteti, što Orlando nerijetko ostavlja u 2 na 5 situacijama kakve su proživljavali Lakersi onih prvih nekoliko tekmi bez Bynuma. Na kraju krajeva, osim što je elitni šuter iz vana, Ryan je i odličan skakač, tako da se nema smisla pretvarati kako je u pitanju igrač zadatka. Bijeli brat je punkorvni NBA starter učinkom, vrijeme je da ga kao takvoga počnemo i doživljavati.

Josh Smith i Deron Williams su prve rezerve, a koliko god se trudio moram priznati da nisam našao ni jedan način da uguram nekog igrača Pacersa na roster. Također, volio bih naći mjesta za Smitha, ali kako izbaciti Boozera, a ostaviti Bosha? Zašto bi Heat imao tri igrača, a Chicago samo jednoga? Vidite, kad razbijate glavu ovakvim pitanjima, postaje jasno zašto je all-star totalno nebitan. Uglavnom, finalna razlika između stvarnog izbora na Istoku i ovog mog je u 5 igrača, ali, obzirom na stanje Istoka ne bi me čudilo da netko složi listu u kojoj bi odstupanja išla i do 7 ili 8 imena.

Također, nije slučajno da su treneri roster nakrcali uglavnom trojkama, jer to je jedina pozicija na kojoj Istok dominira nad Zapadom. Što samo daje za pravo onim idejama koje vode ka ukidanju ovakvog načina izbora i budućnost vide u biranju iz ukupnog bazena, dok bi se momčadi umjesto East i West nazvale po izborniku. To je hokejaški model, ove godine bit će isproban u konkurenciji igrača prve i druge godine, a možda jednom zaživi i u glavnoj utakmici.

Uf. Toliko mi se ne sviđa ovaj roster Istoka da ne vidim načina kako bi Zapad mogao izgubiti. Kad bi se igrala ozbiljna košarka. Ipak, ona je u ovom događanju najmanje bitna, prije svega je riječ o priznanjima i u tom slučaju mi je ipak lakše jer su i 24 službeno izabrana imena i ova spomenuta u postu zaslužila priznanje za prikazane igre kojima su nam obogatili život u prvih mjesec dana ove smiješne sezone.

P.S.

Iako se protiv logike izbora trenera nema što reći, ovaj put je slučaj Oklahome i Scotta Brooksa preupadljiv da se samo tako prijeđe preko činjenice kako će čovjek čija momčad iz sezone u sezonu igra sve lošije, sjediti na klupi Zapada i određivati rotaciju. Stoga biram i svoje kandidate za trenere. Na Zapadu je konkurencija strašna, ali pored dežurnih krivaca za kvalitetnu prezentaciju košarke poput Popa, McMillana i Carlislea, ipak biram Georgea Karla koji bi valjda i od deset slučajno odabranih gledatelja složio efikasan napad. Kruženje lopte, penetracija, traženje kontakta i šut za tri nisu nikakav tajni recept, ali rijetko ga je tko u stanju pripremiti bolje od Georgea.

Thibodeau se nema što prigovoriti, ali primjetno je kako su Bullsi i dalje isključivo skok-šuterska momčad u napadu i da je Rose jedina prava opcija u postu. Znači, bez obzira na kvalitetu momčadi u svim segmentima košarkaške igre, posebno na obrambenoj strani, ispada da napadački iskorak na kraju ovisi o tome koliko će Deng i Boozer ubaciti iz vana. Nije to loše, pogotovo kad se uzme u obzir fenomenalno kruženje lopte, ali imaš osjećaj kao da se Thibo fokusira isključivo na održavanje obrambene svježine i kvalitete i kako je sve drugo sporedno. Stoga bih momčad Istoka povjerio Dougu Collinsu koji je napravio najviše što jedan trener može - iz onoga na raspolaganju izvukao je apsolutni maksimum stavivši svakog igrača u njegovu idealnu rolu.

8Feb/120

RUNNING WITH THE PACK G25

Posted by Gee_Spot

Obzirom da je Love dobio dvije utakmice suspenzije zbog one bezazlene šetnje po Scoli, večeras je bila prava prilika da konačno vidimo Derricka Williamsa u akciji, punu minutažu na idealnoj poziciji. Ali, prije nego se bacimo na analizu rookieva učinka i na to koliko se njegov stil igre (fanatično skakanje i šut iz vana) poklapa s onim Loveovim, zbog čega ih je gotovo nemoguće zamisliti kao budući par pod obručima, nekoliko rečenica o Kevinu.

Dok smo koncentrirani na njegovu igru, fenomenalne brojke, mladost i uopće činjenicu da je nadrastao gomilu fizičkih limita kako bi postao jedna od najvećih zvijezda NBA lige, često zanemarimo njegov karakter. Koji je, po svemu sudeći, poprilično prgav. Naime, iako je Kevin uvijek fin u izjavama i intervjuima, na parketu zna biti poprilično žestok. Njegovo natezanje sa sudcima već postaje iritantno (barem meni), a nerijetko ćete čuti i priče o njegovom guranju svim raspoloživim sredstvima u borbi za što bolju skakačku poziciju. Sad, sve to dijelom možemo pripisati pristupu - za njega ne postoji izgubljena lopta ili nebitna utakmica. Što je ogroman karakterni plus.

Ali, ova agresivnost koja sve više izlazi na površinu znači da ćemo se uskoro morati naviknuti na to da je Kevin nasljednik Billa Laimbeera u svakom pogledu, a ne samo stilom igre.

U ranim danima karijere, još dok je bio brucoš na UCLA-u, prva usporedba koja se vezivala uz Kevina bila je ona s Wesom Unseldom. Unseld, legendarni 201 cm niski centar Bulletsa, osvajač naslova 1978. i MVP Finala, malome Kevinu je nametnut kao ideal još od malih nogu preko oca Stana, NBA prolaznika koji je par sezona bio Wesov suigrač u Bulletsima.

Nije teško pogoditi zašto. Unseld je, usprkos manjku centimetara i fizikalija, uspio postati pojam na najzahtjevnijoj poziciji u košarci, oslanjajući se prije svega na čitanje igre, skakanje, brze pasove nakon obrambenog skoka i žestoki pristup u obrani. Kako je Stana Lovea među profesionalcima održala upravo volja, jer ni sam nije bio ništa više od fajtera pod koševima zaduženog za prljave poslove, logično je što je sinu usadio šljakerske vrijednosti kao jedini pravi način za preživjeti u svijetu koji ne favorizira manjak centimetara i brzine.

Love je od malih nogu spartanski odgajan za život profesionalnog košarkaša i to je glavni razlog zašto uspijeva usprkos manjku fizikalija u ligi koja je najvećim dijelom čista atletika. U svijetu u kojem svi misle da su rođeni savršeni (idealni primjer - LeBron) jer im svi od malih nogu tepaju da su Kraljevi, Carevi i slično, Love je izuzetak zbog toga što je u njega od prvoga dana usađena svijest o vlastitim manama. To je i glavni razlog zašto je već u 23-oj godini kompletan i dominantan igrač.

S tim da Kevin ima nešto što ni njegov otac, pa ni Unseld, nisu imali - šut iz snova. Ta meka ruka digla je njegovu igru na novu razinu, a u povijesti lige postojao je samo jedan visoki igrač all-star kvalitete koji je uz skakačku nadmoć posjedovao i odličan vanjski šut - Bill Laimbeer. Bilo je još velikana pod koševima koji su usprkos manjku centimetara bili dominantni skakači i dobri šuteri, prije svih Willis Reed i Dave Cowens, ali do pojave Laimbeera nijedan centar nije od pick'n'pop igre napravio karijeru.

Laimbeer, donedavni Loveov mentor kao pomoćni trener Wolvesa (prije dolaska Adelmana i njegove ekipe u kojoj se isto nalazi jedan sjajni centar meke ruke, Jack Sikma, legenda Supersonicsa, prototip svih budućih bijelih centara koji su na tricama i skoku izgradili karijeru), osim po šutu iz vana i skokovima, poznat je i po svojoj prljavoj igri pod košem (koliko je čovjek omražen u NBA krugovima govori i podatak da mu usprkos sjajnim referencama nitko ne želi dati priliku kao NBA glavnom treneru) i očito je kako se i po tom detalju Love ugledao na legendu Pistonsa. Ovolika razina agresivnosti uopće nije nešto loše, dapače. U ligi frendova i besmislenih tvitova, u kojoj su oni na parektu jedna kasta, a svi mi uokolo druga, Love nas podsjeća da su postojala i bolja vremena, ona u kojima je bila bitna samo tvoja momčad, tvoja publika i vaše pobjede.

Jedino po čemu Kevin nije kopija Laimbeera je činjenica kako je Bill ipak imao dovoljno centimetara da igra centra puno vrijeme, dok se Love mora švercati kao četvorka. Zbog čega je ovo ljeto i izgubio toliko kilograma, kako bi dobio na pokretljivosti, što je stvarno šteta. S desetak kilograma viška vjerojatno bi bio još žešći. Međutim, Love manjak centimetara nadoknađuje Unseldovskom inteligencijom, tako da nema razloga sumnjati da će jednoga dana nadmašiti i Unselda i Laimbeera i Sikmu.

Sad, nadmašiti tri ovakva ne-atraktivna imena vam se možda ne čini pretjerano važnim (osim ako niste zadrti NBA fan), ali ono zbog čega su dotični cijenjeni prije svega su strast za pobjeđivanjem i srce prvaka. Wes ima jedan prsten, Bill ima dva, a jednoga ima i Sikma (osvojio ga sa Sonicsima godinu dana nakon Unselda, u revanšu za poraz u Finalu godinu ranije upravo od Bulletsa). To su četiri prstena koja su na ovaj ili onaj način izgradila Lovea. I zbog kojih će i on, na ovaj ili onaj način, doći barem do jednoga. Zato što voli to što radi više od ičega na svijetu, ali i zato što je spreman gaziti preko leševa (pa i svoga) da to ostvari. Figurativno, naravno.

Kings @ Wolves

Noćas je Wolvesima bila dovoljna odlična partija Rubia i već standardno Pekovićevo trpanje pod košem (nastavi li Pek ovako do kraja sezone, mislim da mu titula igrača koji je najviše napredovao ne smije izmaći). Dobru rolu odigrao je i Brad Miller (opet), a totalno su zakazali Barea i izgubljeni Tolliver, koji nikako da pronađe ulogu u rotaciji od povratka Millera i rođenja Pekovića.

Na početku smo rekli da ćemo analizirati kako je Williams iskoristio šansu? Solidno. Momak je previše zaljubljen u svoju veličinu, smatra da bi trebao igrati po defaultu, što mu zasigurno ne pomaže u Adelmanovim planovima, ali je skakao vrhunski pod oba obruča i na kraju je s nekoliko poteza u napadu (trica, šut s poludistance, niz ulaza i iznuđenih osobnih) osigurao pobjedu. Doduše, da su on i Rubio bili precizniji sa slobodnih u završnici, izbjegla bi se nepotrebna drama, ali pobjeda je pobjeda.

Williamsov najveći problem trenutno nije trud, već prevelika vjera u svoje sposobnosti, zbog čega se nepotrebno dovodi u situacije u kojima se ne snalazi najbolje (tipa, svaki put kada driblingom krene prema košu). Opet, njegovi umišljaji veličine su ništa prema Beasleyevim. Majstor je potrošio 21 loptu u Kobeovskom stilu za 17 poena (reda radi spomenut ću da je Pek potrošio njih 12 za 23 poena), a nije napravio ništa. Ali, u zadnje vrijeme se stvarno trudi, posebice skakački, i tako nekako anulira većinu glupih poteza.

Kingsi? Što se promijenilo od prve ovosezonske utakmice u Minneapolisu u kojoj ih je Luke Ridnour dobio sam samcat? Pa, ne previše. I dalje im nedostaje play, što jasno pokazuje broj izgubljenih lopti (i ne, igra s malim Thomasom u završnici nije rješenje). Keith Smart je ipak donio napredak nakon Westphalovog mrtvila, lopta puno bolje kruži, ali domet su im još uvijek 2 na 2 akcije, što uglavnom znači da ona preostala trojka stoji na strani kako ne bi smetala.

Najvažnije je da momčad konačno ima nekakvo samopouzdanje, vidi se to povremeno u obrani, a posebice kod Cousinsa. Doduše, to zaključujem po prethodnim utakmicama, obzirom da je u ovoj na brzinu ušao u probleme s osobnima, što mu je, uz lakoću zabijanja i dominaciju u skoku, također obilježje. Peković ga je izvozao, Cousins se još ne zna postaviti protiv nekoga jednako snažnog. Međutim, jednog dana, kada počne igrati i glavom, a ne samo sirovom snagom, Kingsi će imati franšiznog igrača pod košem.

Za ostale je teško išta reći, tu i tamo netko bljesne, ali u svemu tome nema nikakve logike. Evans ovaj put nije skupio dobre brojke, ali je zato opet bio neprimjetan. To nikako nije dobar znak za potencijalnog franšiznog vanjskog igrača. Rotacija Kingsa je zbunjujuća, kako gledateljima tako valjda i igračima, nitko nema definiranu rolu i u tome leži dobar dio problema.

Noćas su tu i tamo spojili par šuteva, spustili bi se ispod deset razlike (u završnici su čak došli do egala), ali Wolvesi bi uvijek nekako odgovorili, uglavnom preko Rubia koji je ritmom i igrom u obrani držao sve pod kontrolom. Za razliku od Rickya koji stroj Wolvesa drži podmazanim, Kingsi jednostavno nisu u stanju održati smisleni nivo igre nekakav duži period, nakon par kvalitetnih napada uvijek se nađe netko tko uštopa loptu ili potegne nerezonski šut, koji zatim opet sve vraća na početak.

31Jan/125

RUNNING WITH THE PACK G21

Posted by Gee_Spot

Wolves @ Rockets

Prije nekoliko dana, u postu o prvoj ovosezonskoj utakmici između Wolvesa i Rocketsa, rekao sam kako se Minnesota može nadati da će, ako sve prođe po Adelmanovom planu, i oni jednog dana biti napadački efikasni poput Rocketsa. E, pa niti četiri susreta kasnije, eto nam i poboljšane verzije Wolvesa koja je, kako stvari stoje, već preskočila Rocketse.

Šalim se, naravno, Wolvesi su i dalje projekt, ali fanastičan je način na koji napreduju iz utakmice u utakmicu, posebice u susretima protiv ovih kvalitetnijih ekipa. Pobjeda protiv Clippersa kao da je lansirala samopouzdanje ove momčadi u stratosferu i od tada su (ako isključimo logičan poraz od Jazza večer nakon drame u Los Angelesu) nanizali odlične partije protiv Houstona, Dallasa, Spursa i Lakersa. Iako, usprkos sve boljoj igri, score je i dalje bio samo 2-2, što govori u prilog tezi o odrastanju.

Samo, kako onda u takav kontekst staviti noćašnju dominantnu pobjedu protiv Rocketsa, posebice ako uzmemo u obzir da su morali letjeti za Houston i igrati utakmicu niti 24 sata nakon poraza od Lakersa, dok je domaćinima ovo četvrta utakmica za redom na svom parketu i još su imali dan više za pripremu?

Pa, prvo treba istaknuti da je ovo noćas od prve do zadnje sekunde više nalikovalo na malo intenzivniji trening. Mlake rotacije, otvoreni šutevi na sve strane. I jedni i drugi su ih manje-više pogađali, do polovine treće četvrtine kada su Wolvesi ušli u seriju u kojoj nisu mogli promašiti, seriju tijekom koje su izgradili prednost koju su održali do kraja.

Nije Minnesota zaigrala neku divlju obranu, podigla razinu energije ili nešto slično na što smo navikli kada su momenti u kojima se lomi susret u pitanju. Jednostavno, zabijali su kao na traci. Koliko god da su i sami bili mlaki u obrani, Rocketsi kao da su se natjecali biti još tromiji. Naravno, ne bi bilo pošteno sve svaliti na obranu Houstona. Obzirom kako je lopta bolje kružila i kako su se igrači bolje kretali, čovjek bi pomislio da je Adelman posebno spremio momčad za uzvrat. Možeš mislit, obzirom na zgusnuti raspored teško da su imali vremena pogledati i snimku prethodnog dvoboja.

Jednostavno, Love, Rubio i Beasley noćas nisu mogli promašiti. Love je odigrao savršeno, zabio 29 poena s 15 lopti, a Rubio je koristio ostavljen mu prostor i usput vježbao šut da bi došao do 18 koševa s 10 lopti (večer prije mu je trebalo njih 13 za 5 poena). Ovaj put ni Patterson ni Dragić nisu bili smetnje, McHale nije na klupi imao igrača sposobnog zasmetati pri šutu. Ipak, vrhunac obrambene sramote Rocketsa definitivno je podatak kako je Beasley odigrao partiju života, skupivši 34 poena sa samo 14 potrošenih lopti (i sa samo dvije izgubljene). E, sad, ako ovo nije dovoljno da idući put motivira Rocketse da zaigraju obranu, ne znam što jeste.

Samo, nije problem Houstona motivacija, već to što se radi o rosteru krcatom kvalitetnim šuterima, skakačima, asistentima i svim tim raznim igračima zadatka čiji se učinak može vidjeti na laptopu. Daryl Morey, nažalost, izgleda nema program koji bi izračunao obrambeni doprinos igrača nogama, srcem i glavom. Zašto razni Boweni, Bellovi, Sefoloshe, Collisoni, Battieri ili Alleni imaju minutažu i dobivaju ugovore usprkos kilavoj statistici? Zato što su stoperi. Takvoga, gle čuda, u Houstonu nema.

Ono malo obrane što igraju mogu zahvaliti Dalembertu u reketu, čovjeku kojega su potpisali praktički iz nužde, da bi im danas bio ključan čovjek u lovu na playoff. Makni njegove blokade, sve one šuteve koje njegova dužina skrene i sve one ulaze koji se ne realiziraju zbog njegova prisustva u reketu i Rocketsi bi imali obranu na razini Netsa, Pistonsa, Bobcatsa i Kingsa. Ovako su taman malo iznad njih.

Njihov napad nije podbacio, lopta je kružila kao i uvijek, gomila igrača je ostavila traga (iako su imali samo tri dvoznamenkasta igrača, još šestorici je falio po jedan ubačaj da dohvate desetak poena), imali su više asista, manje izgubljenih. Kvragu - imali su čak i više ukradenih i više blokada. Samo, eto, nisu imali tri savršene ruke.

U neku ruku je šteta što nema malo više vatre u sudarima ove dvije momčadi i što se sve svodi na pitanje tko će više ubaciti, jer obzirom na to da su jedni drugima direktna konkurencija za playoff i činjenicu da će odigrati 4 međusobne utakmice u 20 dana, moglo bi ovo biti zanimljivo suparništvo. Plus, ima tu i zanimljivih poveznica. Adelman je napustio Rocketse jer mu se projekt izgradnje Wolvesa činio boljim od čekanja da Morey konačno nešto napravi, dok je McHale godinama bio GM Wolvesa, lokalna je košarkaška ikona, čak je doveo i Lovea u klub, a na nedavnom susretu nije bio pošteđen salvi zvižduka zbog dojma da je njegovo loše poslovanje, posebice onaj ugovor ispod stola Joeu Smithu, uskratilo franšizi bolju prošlost.

A koliko je sve oko Rocketsa nekako pospano, dokaz su i simpatični lokalni komentatori, jedan od boljih dvojaca koje čovjek ima prilike upoznati na League Passu. Clyde Drexler i Bill Worrell zvuče kao mješanci troprstog ljenjivca i pande, uz neizbježno navijanje za svoju momčad uglavnom se bave smijanjem na interne fore i širenjem pozitivnih vibracija, a Drexler je tolika ljenčina da čak ni ne putuje na gostovanja, već ga u toj situaciji zamjenjuje legendarni Matt Bullard, otac svih bijelih visokih šutera.

Spurs @ Grizzlies

U zadnjih nekoliko tekmi Grizliji ne mogu zabiti ništa. Gledao sam ih protiv Blazersa i rekoh, neću zapisivati ništa, nije ova tekma indikativna, ipak su došli igrati večer nakon što su isčupali pobjedu protiv Warriorsa u Oaklandu. Ono, takav napor i takav put moraju vas koštati iduću večer. Blazersi su ih razbili lakoćom zato što je ključni čovjek Grizzliesa Marc Gasol, a on u Portlandu nije mogao hodati nakon 40 minuta protiv Golden Statea, 40 minuta tijekom kojih su po navici stizali dvoznamenkastu prednost (malo me strah da je igračima Memphisa već dio karaktera postalo to dizanje iz pepela, bilo da kreću s osme pozicije playoffa, bilo da svaku utakmicu proigraju tek nakon što upadnu u rupu).

Onda sam ih gledao protiv Clippersa, teško gostovanje, ali s dva dana odmora protiv momčadi koja je večer prije pretrpila emotivan poraz od gradskih rivala Lakersa. Kad ono, Chris Paul, valjda još ljut od onog tapšanja Gasola po glavi, istrčava na parket i raznosi ih na komadiće u 12 minuta škole košarke. Ovaj put povratka nije bilo jer Paul je jednostavno prevelik igrač da dozvoli ispuštanje dvoznamenkaste prednosti.

Onda sam preskočio pogledati gostovanje u Phoenixu, nije mi padalo na pamet da bi tamo mogli izgubiti protiv načetog Nasha. Međutim, izvještaj dovoljno govori - opet su upali u ogromnu rupu na startu, a kasniji pokušaji stizanja 20 koševa razlike nisu urodili plodom, usprkos tome što je Nash odigrao na jednoj nozi i usput, u nekoliko navrata, zamalo prodao utakmicu.

Ovaj četvrti poraz u nizu više ne mogu ignorirati jer ovo je već razlog za uzbunu. Jasno mi je da se u ovakvom ritmu ništa ne može shvatiti zdravo za gotovo i da je bitno samo dočepati se playoffa, ali poanta je da Memphis s ovakvim napadom neće uopće imati priliku doći u situaciju srušiti bolje postavljenu momčad. Dva dana pripreme za Spurse nisu im pomogli da zabiju više od bijednih 73 poena, a iako je noćas Gay totalno podbacio, cijeli ovaj niz poraza zaredao je onog trenutka kada su Conley i Gasol prestali pružati all-star partije i počeli sa osrednjom igrom. Svaka čast Gayu i probuđenom Mayou koji konačno izgleda kao netko tko ima rolu u momčadi, ali njihova sposobnost zabijanja nije ono što pogoni ovu momčad, već su to organizatorske sposobnosti Conleya i Gasola.

Obzirom da vijesti oko Zacha nisu dobre, po nekim izvorima možda čak propusti i sezonu, treba držati oko na Memphisu jer ovakav ritam utakmica očito će uzeti svoj danak, posebice u slučaju Gasola koji valjda ima takvu kilažu i građu da mu treba duže vremena za regeneraciju i koji u back-to-back situacijama ne može doći do daha. Bez njega, Memphis ima grit, ima i grind, ali nema - heart.

Thunder @ Clippers

Koliko je CP3 bitan Clippersima pokazuje valjda svaka minuta ove sezone koju su odigrali (posebice one koje su igrali bez njega). Ipak, njegova partija protiv Thundera krunski je dokaz da Clippersi ovise o svom superstaru možda i više nego ijedna druga momčad lige. Čovjek je održao lekciju svim prisutnima o tome kako se igra košarka, s 14 asista imao je skoro jednako dodavanja kao i cijela momčad Thundera. Još veći je nesrazmjer kad pogledaš Wesbrookova 4 asista i 6 izgubljenih naspram Paulovih 14/2.

Vrijednost Paula za klub nije samo u organizaciji napadačke igre. Griffin, Billups i Butler s njim u postavi ne samo da ne uzimaju bezevezne šuteve, već kao da se više i bore na drugom kraju parketa. To je taj Jordanovski sindrom, ta zarazna energija koju imaju najveći i koja prelazi na suigrače. Nisu Griffin i Jordan odjednom naučili igrati obranu, ali bore se za svaku loptu žestinom kakvu nisu pokazivali dok je Paul bio van parketa.

Nema se tu previše toga za reći, ako su svi zdravi, ova petorka je izuzetno opasna, a posebice ako Mo Williams nastavi ovako sjajno zabijati s klupe. Problem je rotacija visokih, što je nešto što čak ni Paul ne može sakriti. Obrana je usprkos volji također daleko od šampionske, dovoljno je istaknuti da je njena najveća kvaliteta ta što ne dopušta lagane koševe. Zašto? Zato što Paul ne gubi loptu, eto zašto.

Što lakoća kojom su Paul i nadahnuti šut Butlera i Williamsa unakazili Thunder govori o Oklahomi? Pa samo potvrđuje tezu da ova ekipa nije izraziti favorit na Zapadu i da može izgubiti seriju od sedam protiv manje talentiranog protivnika. Taj napadački IQ uvijek je problem, posebice kad Harden odigra ovako indisponirano kao noćas (pripišimo to dijelom i Brooksovoj odluci da s njim starta u petorci jer je Sefolosha prije nekoliko večeri ozljedio stopalo).

I nema smisla više uopće optuživati Westbrooka, taj je stvarno dao sve od sebe. Trener je taj koji treba igrača staviti u sistem koji će mu pomoći da ostvari potencijale, kao i da momčad igra kao - momčad. U Oklahomi, čim stane Harden, staje sve. Durant i Westbrook, doduše, zabili su dovoljno da prekriju svu bijedu napada, ali što kad i njima zašteka ruka? Koji je plan b?

Skok i obrana su ok, noćas su Clippersi jednostavno imali jednu od onakvih večeri u kojoj je sve funkcioniralo, ali postavlja se pitanje, slično kao i što se tiče napada, da li je ok dovoljno? Pozicioni borac poput Perkinsa, bloker poput Ibake, dugonja poput Duranta, atleta poput Westbrooka i stoper poput Sefoloshe imaju potencijala biti top obrana lige (uostalom, zar to nisu zamalo i postali prije dvije sezone, njihovo nazadovanje iz godine u ovom segmentu stvarno je začuđujuće).

Momci se bore, to je neupitno. Zajedništvo se osjeti. Ali, ako su klapa, zašto onda ne štima na oba kraja parketa? Sami sebi su najveći neprijatelji, to smo već rekli milijun puta, ali tada smo ciljali na neostavareni potencijal. Međutim, sa svakim danim postaje sve jasnije kako pobjede na račun talenta samo kriju stagnaciju u igri kakva je za mladu momčad neoprostiva. Ovo nije sezona lova na naslov, ovo čak nije ni sezona sazrijevanja. Ovo je sezona održavanja Brooksa na životu. Dok Presti ne napravi ono što je napravio Dumars (kad je dao otkaz Carlisleu i doveo Larrya Browna jer je procijenio da Rick u tom trenutku nije imao ono nešto potrebno za odvesti momčad do kraja) i ne zamjeni Brooksa čovjekom koji zna napraviti korak naprijed, mi ćemo i dalje pričati o tome kako Westbrook nije play, kako Durant nije all-round, kako pod košem nemaju dovoljno.