THE BENCHES

Tko ima najbolju klupu u ligi? Pretpostavljam da se odgovori većine fanova ne bi pretjerano razlikovali jer već i površni pogled na osnovnu statistiku jasno ukazuje kako Clippersi dobar dio ovogodišnjih uspjeha, pa tako i napretka, duguju upravo igri klupe, a tu su uvijek i dežurni krivci poput Spursa, Nuggetsa, Jazza i Bucksa koji su nas zadnjih godina navikli na filozofiju igre u kojoj se rezultati dobrim dijelom oslanjaju na sposobnost drugih postava da naprave značajnu razliku. Također, kad bi birali najgore, mislim da bi malo tko izostavio Blazerse, a svakako bi se spomenuli i Bullsi koji su se zbog uštede odrekli jedne od najboljih drugih petorki zadnjih 10 godina (a možda i ikada).

Stoga, zašto jednostavno ne bi izračunali koliki je stvarno određeni učinak pojedine klupe na rezultate momčadi? Poslužimo se pri tome jednostavnim sistemom koji će u obzir uzeti dva faktora:

– minutažu, odnosno postotak provedenog vremena na parketu u odnosu na startere

– učinak, odnosno doprinos u box-score statističkim kategorijama, kao i +/- pokazatelje

Ovo prvo izračunao sam tako što sam od svih odigranih minuta ove sezone odvojio one koje otpadaju na startere i igrače koji nisu startali, bez obzira radi li se o nekome tko ima stalnu rolu ili je korišten u obje situacije. Kako bi se riješili viška podataka, u obzir nisam uzeo igrače koji igraju manje od 15 minuta u prosjeku, odnosno one koji u nešto većoj roli nisu skupili 500 minuta zbog ozljede ili promjene konteksta u momčadi.

Drugi faktor sam jednostavno izračunao izdvojivši učinak odabranih minuta (dakle, bez onih koji nisu udovoljili parametru minutaže) iz ukupnih ostvarenih brojki momčadi, uz +/- kretanja kao oslonac kako bi loše momčadi, koje po defaultu puno više miksaju zato što nemaju kvalitetne startere, izgubile dio vrijednosti. Naime, nagraditi Bobcatse, Cavse ili Wizardse zato što im igrači s klupe gomilaju statistiku i minute nema smisla jer pri tome i dalje ostvaruju negativan +/- učinak i primaju više nego zabijaju. Poanta kvalitetne klupe je da vas ili izbaci u prednost ili je održi, a ne da samo podebljava minus.

Kad smo odredili poredak po prvom i drugom faktoru, završni potez je bio jednostavno podijeliti bodove po poretku i dobiti klupe poredane od 1 do 30. Rezultati koji slijede očekivani su i pogled na njih pokazuje da formula nije loša, ali još je važnije da, kao i u slučaju standardnih tjednih rankinga, obratite pažnju na bodove, jer oni ukazuju pravu snagu određen klupe puno više nego sam poredak. U biti, ono što želim reći je da bi obzirom na učinak Blazersi bili pošteno prezentirani tek kada bi ih rangirali kao 36. od 30.

1. CLIPPERS (1180)

Obzirom na ogromne role koje igraju i fantastične brojke koje ostvaruju Bledsoe, Crawford i Barnes, uz sve solidniju podršku Odoma, ovakav plasman Clippersa nije nikakvo iznenađenje. Kampanja “Crawforda na all-star utakmicu” vjerojatno neće rezultirati izborom, ali zato dotičnome ne bi trebala ginuti nova titula šestog igrača godine (prvu je osvojio prije tri sezone kao član Hawksa, a zanimljivo je istaknuti kako uz njega Clippersi imaju još jednog vlasnika ove nagrade – Odom ju je osvojio prije dvije godine).

Ukratko, Clippersi su ono što su prošle sezone bili Spursi, momčad koja se kotrlja kroz regularni dio sezone na leđima duboke rotacije (i to usprkos ozljedama Hilla i Billupsa) – razlika između njihovog učinak i onog drugoplasiranih Bucksa jednaka je razlici između Bucksa i momčadi na broju 20 (takva dominacija objašnjava dobar dio njihovog uspjeha), čemu doprinosi i poprilična minutaža (samo Wizardsi troše klupu više od Vinniea Del Negra, ali to je donekle za momčadi za dna koje su u stalnoj potrazi za raspoloženim opcijama uobičajeno). Naravno, sve to skupa nema nikakve veze s uspjesima (pa tako i neuspjesima) u playoffu, ali, ako ništa drugo, barem će pomoći udarnim igračima da se odmore i da dočekaju najvažniji dio sezone spremni.

2. BUCKS (1080)

Druga postava je srce ove momčadi, a Mike Dunleavy je srce druge postave. Kada oni funkcioniraju, funkcioniraju i Bucksi. Iako se tijekom sezone rotacija neprestano mijenjala, važnost klupe nije nestala. Dok su uz Udriha i Dunleavya igrali Udoh i Sanders bili su nešto moćniji obrambeno, a onog trenutka kada je Skiles zamijenio uloge Sandersu i Ilyasovi, poludili su napadački. Trenutno trener Boylan uz vanjski dvojac koristi obrambenog asa Udoha i rookiea Hensona, uz dodatak dobrog starog all-round asa Danielsa koji zakružuju jednu od rijetkih rotacija od 10 igrača u ligi. Istina je da Bucksi, a to vrijedi posebice za igrače unutarnje linije, imaju previše jednako osrednjih opcija što je možda i glavni razlog ovakve izjednačenosti klupe i startera, ali to je manje bitno pored ovakve učinkovitosti (odmah su iza Clippersa po pozitivnom doprinosu klupe).

2. SPURS (1080)

Nije ovo dominantna klupa kao lani, što se možda najbolje vidi iz povećane količine minuta koju igraju starteri, ali i dalje imaju izuzetan omjer minutaže i učinka. Naravno, sve se i dalje vrti oko Ginobilia koji bi, da je u stanju ostati zdrav, danas zasigurno bio u užoj konkurenciji za šestog igrača godine. Matt Bonner više nije toliko važan dio rotacije, ali zato je itekako bitan postao Boris Diaw koji očekivano briljira u paru s Ginobiliem. Nemaju rasnu zamjenu za Parkera, ali Neal je itekako dobra combo opcija čije kreatorske mane ne dolaze do izražaja kada ga stavite uz Manua i Diawa. Jasno, klupa bi bila još bolja da je Splitter pod košem i da imaju nekoga tko je u stanju čuvati obruč, ali Pop je u ovom trenutku svjestan problema u obrani i toga da mu je Splitter potreban u startnoj postavi kao dodatni skakač.

4. RAPTORS (1040)

Kada su zdravi imaju zaista izuzetnu klupu. Ok, istina je kako njenu vrijednost dobrim dijelom povećava (ili smanjuje ako želite gledati ukupnu sliku) činjenica da među starterima nemaju prave klase, ali Raptorsi imaju kandidata za najboljeg back-up playa u ligi (svejedno da li se radi o Calderonu ili Lowryu), kao i za najboljeg trećeg visokog (svejedno radi li se o Johnsonu ili Davisu). Uostalom, činjenica da igraju sve bolje što im se ozljeđuje više “startera” poput Bargnania i Valanciunasa sve govori, zar ne. Također, ne treba zanemariti odličan 3&D učinak Alana Andersona koji je dobrim dijelom sakrio zdravstvene probleme Fieldsa i rookie nervozu Rossa.

5. MAVS (960)

Pogled na učinak klupe daje za pravu Carlisleu za sva ona poigravanja s rotacijom. Mavsi su treći po količini minuta potrošenih na klupu, ali i peti po onome što su dobili zauzvrat, što je omjer koji govori da je Carlisle ipak svo ovo vrijeme znao što radi. Uz trenerove zahvate koji su zaslužni za dobar dio dobiti, ključni čovjek za sada je Vince Carter (iako ima najslabije brojke u zadnje tri sezone, Vince je i dalje iznadprosječan šesti igrač), a i Elton Brand igra sve bolje i bolje kao treći visoki.

6. WARRIORS (880)

Za dlaku su ispali iz top 5, što znači da možemo sa sigurnošću tvrditi da bi bili još bolje plasirani da se nije ozlijedio Brandon Rush. Svi koji su podcijenili njihov ovoljetni ulov jer je uključivao potpisivanje tri igrača za klupu sada su dobili potvrdu o kako se važnim potezima radilo – iako košarku igra petorka, važnost rotacije od 1 do 8 nije ništa manje bitna. Gotovo sav učinak i većina minuta otpadaju na Jacka i Landrya (uz dužno poštovanje Greenu koji je dobio nezahvalni zadatak pokriti izostanak Rusha), tako da slobodno možemo reći kako bez njih ne bi bilo ni ovogodišnjeg sjajnog izdanja Warriorsa.

7. JAZZ (840)

Da li imaju jaku klupu na štetu startne petorke ili ne, na to ćemo teško ikada dobiti odgovor. Ali, razlog zašto su i prošle i ove sezone među najboljima po učinku rezervi su jasne iz aviona – zato jer u toj ulozi koriste možda već sada svoja dva najbolja igrača. Derrick Favors možda nema talent Jeffersona ili IQ Millsapa, ali zato ima fizikalije o kojima ova dvojica mogu samo sanjati. Hayward je pak nakon uloge startera prebačen na klupu, valjda kako bi što više minuta provodio u igri sa svojim budućim partnerima poput Favorsa i Kantera (barem se nadam da je to razlog, a ne činjenica da ipak nešto slabije igra u ulozi dvojke, pa ga je Corbin radije stavio na klupu nego da miče iz petorke veterana Marvina Williamsa). A kad smo već spomenuli Kantera, njegova i Carrollova energija također su ostavile traga na ovoj sezoni.

8. HORNETS (780)

Praktički sva vrijednost njihove klupe proizlazi iz odluke da Andersona koriste kao šestog igrača. Roberts je solidan back-up play, Smith solidan visoki (bio bi još bolji da u ovoj rotaciji ne mora igrati isključivo peticu), ali nemaju dubinu na boku čak ni nakon povratka Gordona.

9. NETS (720)

Ugodno iznenađenje. Stackhouseov šuterski ulazak u sezonu već je zaboravljen, ali solidne partije Watsona kao back-up playa, Brooksa kao prvog swingmana s klupe i prije svega odlične partije Blatchea kao prvog visokog s klupe, ostavile su traga na rezultatima. Nedavno micanje Humphriesa na klupu pak pokušaj je da se ovaj balans održi – pored potrošača kao što su Lopez, Williams i Johnson puno više smisla ima držati specijaliziranog skakača kao što je Evans koji će starterima omogućiti hrpu dodatnih šuteva, dok solidni smetlar poput Humphriesa tako dobiva više lopti kao član druge postave i, što je najvažnije, u stanju ih je realizirati jer posjeduje i šut s vrha reketa.

10. PISTONS (700)

Zanimljivo, iako ima dosta igrača na raspolaganju i iako nije na čelu playoff momčadi, Frank svojoj klupi daje ispodprosječan broj minuta. Tko zna, možda se baš u tom doziranju i krije razlog zašto Drummond igra ovako sjajno kako igra, zašto je Villanueva oživio karijeru kao stretch četvorka i zašto se Stuckey probudio nakon komatoznog ulaska u sezonu.

10. KNICKS (700)

Njihova klupa su dva čovjeka – J.R. Smith i Steve Novak. Ulaskom ovih revolveraša na parket Knicksi postaju jedna od ubojitijih drugih petorki lige, koja bi možda bila još i bolje plasirana da su imali Shumperta od starta sezone i da su tako mogli koristiti Kidda s klupe. Prigioni je odradio solidan posao kao back-up play, ali nije klasa Kidda, kao ni što Kurt Thomas ili Sheed Wallace prije njega nisu bili u stanju odraditi ono što je trebao Marcus Camby kako zamjena Chandleru. Ako ništa drugo, Woodson je za sada odlučan da Stoudemirea uvodi s klupe, što im neće pomoći u obrani, ali bi moglo dati dodatan poticaj napadu.

12. WIZARDS (680)

Loši rezultati doveli su do podjele minuta (klupu koriste skoro jednako kao i startere uz najviši omjer u ligi), a korištenje Nenea s klupe (pa i Walla u ovom svježem periodu) svakako je pumpalo učinak drugih postava. U kojima je jedini pravi starosjedilac Jordan Crawford, dok su dobre igre s klupe u petorku lansirale Martella Webstera.

13. BULLS (660)

U Chicagu su se odrekli bench moba ovoga ljeta pustivši Korvera i Asika u potpuno racionalnom strahu od poreza, ali pri tome nisu ostali bez klupe. Gibson je i dalje dizao razinu obrane svaki put kad bi ušao u igru, a nešto slično radio je i Robinson s napadom (doduše, dobar dio njihova učinka ovisi i o slabostima igrača koje mijenjaju, odnosno Boozerovim slabostima u obrani i Hinrichovim u napadu). Dodaj ovome standardno solidan all-round učinak Butlera (koji je po svemu sudeći dovoljno dobar da odmori Denga i poneku minutu više nego što igra) i probuđenog Belinellia koji se nakon katastrofalnog ulaska u sezonu konačno snašao kao dodatna opcija na vanjskim pozicijama (osim klasičnih spot up situacija ostalih iz Korverovih dana, Thibo ga stavlja u solidnu količinu pick & roll akcije, a sve kako bi loptu držao što dalje od Natea Robinsona) i ispada kako Bullsima fali samo Asik pa da i dalje budu onaj bench mob na koji smo navikli. Za razliku od originala oni ne dobivaju utakmice, ali ih i ne gube, što je svakako dobra vijest. Ono što nije jasno u cijeloj priči je zašto usprkos tome ne dobivaju poneku minutu više – samo 4 trenera koriste klupu manje od Thibsa, ali ni jedan od njih pri tome ne izvlači ovako kvalitetne igre (Thunder je najbliži).

14. NUGGETS (640)

Ovo nisu Nuggetsi od prije dvije sezone koji su imali dvije podjednake petorke. Lani su naučili igrati s užom rotacijom, što se vidi na podjeli minuta (u donjoj su trećini lige), ali i usprkos tome ostvaruju izuzetan učinak. Andre Miller je možda najbolji back-up play u ligi, često i drugi bek u postavama koje zaključuju utakmice, Corey Brewer je izrastao u pravog 3&D majstora i podizača energije koji ovogodišnjim igrama zaslužuje novi ugovor, a i McGee donosi barem pozitivnu energiju, kad još uvijek nije u stanju postaviti se pod koš ili rotirati kako treba u obrani. Konačno zdravi i spremni Chandler daje im oružje više koje obećava da bi ubuduće mogli imati još bolju klupu, iako je upitno hoće li nositi dres Nuggetsa i nakon prijelaznog roka.

15. CELTICS (600)

Možda ovoljetnim trošenjem Ainge nije zamišljao ovako osrednji rezultat klupe, ali i osrednje je bolje od onoga što su prezentirali lani. Lee, Sullinger i Green se sve bolje snalaze u svojim ulogama, za očekivati je da se i Terry navikne na ulogu koja uključuje sve više i više akcije u ulozi playmakera, a nedostatak zamjene za Garnetta više nema smisla ni spominjati.

16. THUNDER (580)

Samo Rocketsi, Grizzliesi i Blazersi koriste klupu manje od njih, ali to ne sprječava Thunder da se smjesti u zlatnoj sredini po učinku, a tako i po ukupnoj kvaliteti u ovom izboru. Jednostavno, Kevin Martin je kandidat za najboljeg šestog igrača, a Nick Collison je solidan treći visoki. U Maynoru imaju pristojnog back-up playa (iako od nedavno pokušavaju dobiti nešto više forsiranjem Reggiea Jacksona), a u Thabbetu back-up peticu za desetak minuta ako dođe do problema s osobnima.

16. CATS (580)

Spadaju u skupinu loših momčadi s Kingsima i Wizardsima koja popriličan broj minuta ulaže u klupu. Samo, dok ove dvije to rade iz očaja, kod Bobcatsa se dobar dio sezone radilo o sistemskoj potrebi. Naime, izgradivši napadačku igru oko tranzicije i agresivnih ulaza u reket, a u obrani se oslonivši na presing, Mike Dunlap nametnuo je ritam koji je zahtijevao češće rotacije. Iako se dobar dio tog plana izgubio u gomili poraza i nedostatku osnovne kvalitete (točnije, potrebne razine talenta za poštenu borbu), potvrdilo se kako je Sessions jedan od boljih back-up playeva u ligi, kako u Benu Gordonu i dalje ima dovoljno vatre za povremene šuterske serije, pa i to da je Jeff Taylor solidan 3&D igrač.

18. HAWKS (560)

S Williamsom kao combo-bekom, mada daleko od forme iz Sixersa, Hawksi su barem mogli računati na prvoklasnog šestog igrača. Njegovom ozljedom ostaju samo na smetlarima poput Pachulie i Johnsona pod košem, odnosno specijalcima poput Stevensona, Jenkinsa i Morrowa na boku. To znači da bi ubuduće mogli pasti još i puno niže od ove pozicije, posebice ako Devin Harris ne uspije zamijeniti Williamsa kao sporedni kreator.

19. KINGS (540)

Potrošili su ogroman broj minuta na klupu, ali to više mogu zahvaliti Smartovim rošadama nego nekoj ekstra kvaliteti koju imaju – njegova neodlučnost oko podjele minuta na jedinici i bočnim pozicijama prikazuje klupu puno boljom nego to jeste. Praktički, Marcus Thornton jedini ima talent za biti išta više od igrača zadatka, ali i on je usporen što ozljedom, što nedostatkom suvislog plana igre.

20. MAGIC (500)

Nemaju back-up playa ni posloženu rotaciju pod košem, ali obzirom na kontekst rebuildinga u kojem se nalaze sasvim je dovoljno to što imaju Redicka. Čovjek obzirom na sve prikazano do sada zaslužuje ući u uži izbor za šestog igrača godine.

20. SUNS (500)

Imaju dovoljno imena, ali nemaju učinka. U Telfairu i Brownu imaju solidne rezerve na vanjskim pozicijama, bačen novac na Beasleya ne osjeti se toliko zbog energije koju donosi Tucker, a najveći problemi se javljaju pod košem gdje nisu niti osrednji. Bez Fryea kao startera, prisiljeni su očajnim Morrisom (kojega ne ističemo dovoljno kao bačen lutrijski pick) mijenjati istrošenog Scolu (ili obrnuto).

22. HEAT (480)

Noris Cole je užasan back-up play, visokog koji igra kao visoki nemaju ni među starterima, kamoli na klupi, tako da sav teret pada na leđa Raya Allena koji za sada igra svoju tipičnu sezonu (iako se vidno ohladio nakon sjajnog ulaska u sezonu). Potpisivanje Birdmana Andersona teoretski može napraviti razliku – ako je Birdman u stanju odigrati kvalitetnih 20 minuta, pa makar morao preskakati back-to-back susrete zbog uništenih koljena, Heat će u njemu konačno imati čovjeka koji učinkom u sporednoj roli može ostaviti trag na utakmicu. Naravno, isto tako je moguće da Birdman ne dobije više od ovih 10 garantiranih dana ako u Miamiu shvate da im ipak treba nešto više.

23. ROCKETS (380)

Kada Delfino, Douglas i Morris zabijaju trice, onda njihova klupa štima. Kada ih ruka ne sluša, očajni su. U tome je i najveći njihov ovosezonski problem – šut im je prva, druga i zadnja opcija. Svakako treba spomenuti i Grega Smitha koji se izborio za rolu back-up centra, ali i on ima isti problem s igrom obrane kao Douglas i Morris (ili Patterson, svejedno, obje četvorke Rocketsa su jednako limitirane). Delfinu pak treba priznati da nakon lanjskog blijedog izdanja opet igra u svom pouzdanom 3&D stilu i važan je dio najboljih postava Rocketsa, ali jedan igrač ne čini dobru klupu.

23. PACERS (380)

Potpuno su izmijenili klupu, ali, iako su mijenjali lica, nisu promijenili njenu bit. Augustin i Green totalno su razočarali, Hansbrough je Hansbrough, a koliko god Vogel hvalio Mahinmievu obranu, ništa ne može opravdati njegove nepotrebne šuteve s poludistance u napadu. Srećom, svjesni su slabosti i u donjoj su trećini lige po korištenju klupe (samo, slaba je to utjeha kada znaš da Bullsi i Thunder koriste klupu još manje od njih, a svejedno dobivaju puno veći učinak).

23. WOLVES (380)

Epidemija ozljeda koja ih je zadesila već je opjevana, tako da se tu nema što dodati. Od jedne potencijalno zanimljive klupe ostali su samo na Barei – Budinger je otpao zbog ozljede, Shved i Williams prebačeni su u petorku, a sve skupa srozalo im je učinak od potencijalno dobroga prema lošem.

26. LAKERS (320)

Možda dobiju nešto s Gasolom u ulozi back-up centra, ali jedini realni način da slože rotaciju vrijednu gornjeg doma lige je nekakav oblik rebuildinga jer iz ovoga što trenutno imaju na raspolaganju nemoguće je izvući išta. Ova sezona ih je valjda konačno naučila da se više ne može igrati supersile s 3 igrača. Takav pristup će ubuduće biti još i teži obzirom na sve nove zakonitosti kolektivnog ugovora koje povećavaju ne samo financijski teret, već i mogućnosti dovođenja igrača kroz razne klauzule i rupe u zakonu koje su prije bile dostupne. Kao najveći minus njihove klupe treba istaknuti bolni izostanak energije. Ne samo da imaju prastaru petorku, nego uvođenjem igrača poput Duhona (ili Blakea), Jamisona ili čak Artesta i Gasola u nekim kombinacijama koje je iskušavao ili i dalje iskušava D’Antoni u očajničkim pokušajima da zapali nekakvu iskru, čak ni u drugoj postavi ne uspijevaju ostvariti nekakav zamišljeni atletski prosjek lige. Earl Clark je otkriće, ali on ionako seli u petorku, a i to sve govori o njihovoj sezoni, toliko su mlitavi da se Earl Clark čini kao svemirac i reinkarnirani Isus u jednom, samo zato što je okružen svim ovim veteranima bez inspiracije i energije. Ostatak njihovih mladih igrača je kriminalan – Ebanks, Morris, Sacre, to su NBDL talenti koji jasno pokazuju da Lakerse uopće nije bilo briga ni za draft ni za klupu, već su im misli bile usmjerene isključivo ka okupljanju zvijezda.

27. GRIZZLIES (300)

Ozljeda Pondextera popriličan je udarac, ponajviše stoga što Bayless ne može odigrati obranu kao drugi bek, zbog čega ga Hollins isključivo koristi kao zamjenu za Mikea Conleya (kao back-up play Bayless je solidan, iako ni približno bitan napadački kao što smo očekivali). Srećom po Memphis, dobili su nešto od Ellingtona, tako da Hollins i bez Pondextera ne mora trošiti minute na čudnu kombinaciju Conley-Bayless. Odnosno, nije to morao do sada – tradeom Ellingtona u Cleveland, do povratka Pondextera povećat će se minute Baylessu u ulozi drugog beka i bit će zanimljivo vidjeti koliko će ih to baciti unazad.

Gubitak Speightsa je manje bitan jer su ostavili boljeg od visokog dvojca s klupe – Arthur je puno kompletniji igrač i u stanju je odigrati svaku rolu pod košem. Hollins je ionako navikao skrivati slabosti klupe i to najstarijom taktikom u košarci – jahanjem startera do iznemoglosti. Memphis minimalno koristi klupu (jedino Blazersi u prosjeku više troše svoje startere od njih), što je problem tijekom regularne sezone, ali ne i u playoffu (ako živi dočekaju playoff).

A to je i jedino važno te iz tog kuta treba gledati ovaj trade s Cavsima. Memphis je morao srezati plaće kako bi izbjegao plaćanje poreza, što je legitimni poslovni problem koji su riješili na najbolji mogući način, ostavivši jezgru do kraja sezone zajedno. Na ljeto će priče o tradeu Gaya ili Randolpha opet postati aktualne (izvjestan je i odlazak Tonya Allena), ali do tada su ih barem skinuli s dnevnog reda i vratili mir u svlačionicu. Koja je, doduše, sada praznija nego ikada, ali u svakom slučaju je puno moćnija nego što bi bila da su morali primijeniti drastičnije mjere poput trejdanja Gaya ili Randolpha.

27. SIXERS (300)

Hawes je jedna od rijetkih dobrih strana klupe koja ni nakon pola sezone nije definirana. Naime, osim Hawesa, koji umjesto Bynuma mijenja igrača izvan pozicije poput Allena (možete zamisliti koliko bi klupa tek bila loša da Hawes starta), tu je još jedino dežurni revolveraš Young, a 3&D specijalac poput Wrighta uglavnom se šalta iz uloge u ulogu. Osim nedostatka posložene rotacije, najveći minus je svakako činjenica da su u sezonu ušli bez back-up playa, što sada pokušavaju ispraviti angažmanom Shelvina Macka, umjesto da već jednom nekoga od tih swingmana viška pretvore u dokazano solidnog NBA igrača.

29. CAVS (220)

Oni jednostavno nemaju dovoljno kvalitetnih NBA košarkaša na rosteru, a ozljeda Varejaoa samo ih je lišila mogućnosti da jednog potencijalno dobrog poput Zellera koriste kao prvog visokog s klupe. Stoga su povukli jedina dva logična poteza. Stavljanje Waitersa u rolu šestog igrača i prve opcije za trenutke kada Irvinga nema na parketu jedini je način da dobiju napadačku iskru s klupe, a svježi trade s Memphisom omogućio im je da relativno jeftino pojačaju rotaciju pod košem dovođenjem dokazanog NBA košarkaša poput Speightsa i tako pokušaju izbjeći plasman ispod Bobcasta koji je polako, ali sigurno, postajao realnost.

30. BLAZERS (40)

Njihova klupa je uvjerljivo zadnja u udjelu minuta (jedini su ispod 30%), a slijedom toga zadnja je i u učinku. Iako nemam podatke i nisam prošao kroz povijest lige da to provjerim, mislim da nije pretjerano reći da je njihova rotacija od 6 do 15 jedna od najgorih ikada okupljenih u NBA, posebice u modernom dobu (u kojem bi valjda i skautiranje i evaluacija igrača trebali biti puno lakši i manje rizični – nevjerojatno je kako je svakome iole informiranom NBA fanu bilo jasno da ulaze u sezonu bez klupe, ali da tako nešto nije palo na pamet skupo plaćenom GM-u Olsheyu).

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – SHOOTING GUARDS

Vrijeme je za novi manje-više besmisleni subjektivni izbor koji pokušava ostaviti dojam objektivnog uvođenjem većeg broja birača, iako nitko nikada nije pravo objasnio zašto bi prosjek tri subjektivna mišljenja dao jedno objektivnije. Dapače, kad malo razmisliš, čini se da je efekt upravo suprotan. Da ne dužimo, žiri od tri člana ovaj put bira deset najboljih dvojki u najdražoj ligi.

Gee: Izbor najboljih dvojki počinjem sličnom rečenicom kao zadnji put – mislim da neće biti problema složiti se oko prva dva imena na listi. Kobe i Wade. Tim redom. Do ove sezone možda bi tražio razloge zašto dati prednost Wadeu, ali odustajem. Racionalno objašnjenje za takav potez je što Kobe iza sebe ima veću kilometražu (tri godine života više, sedam sezona duže u ligi), a čini se kao da je Wade taj koji više osjeća godine. Oko karaktera se više ne zamaram, baš me briga što je takav psihopat najbolji – prestao sam brinuti i naučio voljeti bombu. Kobe kao košarkaš nema mane, a dokazano je kako one karakterne možete držati pod kontrolom ako ste jednaka faca i košarkaški fanatik kao on (tu na scenu stupa čovjek s prstenom NBA prvaka na bimbu). Wade je drugi jer se šverca uz Jamesa i tako nam onemogućuje svježiju usporedbu s Kobeom koji u svojoj ekipi mora raditi sve, ali, povijesno gledano, Dwyaneove najbolje sezone nisu previše ispod najboljih Kobeovih. Uglavnom, njih dva i dalje ostaju jedini visoki bekovi oko čijeg all-round učinka možeš graditi franšizu.

Sickre: Kod Kobea me najviše fascinira igra s puno naoko malih ozljeda koje bi nekog drugog skroz poremetile. Njemu je to izgleda motiv više. On ne voli košarku, on ju obožava. Da, Kobe je broj 1 SG, kad već Rosea vodimo pod PG. Što se Wadea tiče, njegov stil igre odavno uzima danak i, ako je suditi po sve češćim sitnim ozljedama i toplo-hladnim igrama tijekom sezone, Miami mora požuriti s tim naslovom. Nedavno sam naišao na članak u kojem su doktori dio ozljeda pripisali načinu trčanja u kojem mu je peta previše opterečena. Kad te doktori počnu secirati, kraj je na vidiku.

Birdie: Konsenzus! Prva dva mjesta na ovoj poziciji stvarno je lako odrediti. Kobač je totalno popizdio ove godine, izgleda da je čovjek odlučio ući u povijest sa što boljim brojkama. Mene samo zanima koliko su ti njemački doktori sposobni produžiti mu karijeru, odnosno na kojem će se mjestu liste strijelaca Kobe zaustaviti. Ove sezone suigrače neće učiniti boljima, ali će ih tjerati da ga pokušaju slijediti ritmom i predanošću, pa je to jedan od ključnih razloga zbog čega su ovi tanahni Lakersi i dalje konkurentni na Zapadu. Najveća njegova vrijednost je što s njim na parketu utakmica nikada nije gotova, bez obzira na prednost protivnika. Znamo da će i ove sezone zabiti nekoliko odlučujućih koševa, a njegova ljubav prema košarci i trajnost dovele su do toga da ga danas možeš samo poštovati. Wade je drugi u ovom izboru, a iako je donekle točno da se šverca uz LeBrona, i dalje je prvim igrač Heata iz jednostavnog razloga što može dobiti neizvjesnu utakmicu. Uglavnom, lako je bilo odlučiti se za prvu dvojicu, ali kako dalje? Izgleda da je ova pozicija najdeficitarnija u ligi. Evo, ja na treće mjesto nominiram Jamesa Hardena. Obožavam ga gledati jer ima sve – šut za tricu, ulaz pod koš, pregled igre, obranu. Danas već svi znamo kako je upravo on motor Thundera, najvećeg izazivača na Zapadu. Mogu Durant i Westbrook zajedno ubaciti 70 koševa, ali ako Harden ne poveže sve redove svojim učinkom, Thunder tu utakmicu može izgubiti. Titula najboljeg šestog igrača mu ne bi smjela izmaknuti, kao ni ona za najbolju bradu u ligi.

Sickre: Slažem se, Harden je broj 3. Pravi je Manuov nasljednik, ne samo zato što je ljevoruk, već i zato što je najbolji razigravač OKC-a, upražnjava eurostep majstorski i općenito je konstantnim napretkom ušutkao sve koji su dovodili u pitanje njegov visoki pick na draftu. Nego, šta ćemo s četvrtim mjestom? Manu mi je tu svakako ispred Erica Gordona. Eric još nije čestito u komadu odigrao više od par mjeseci košarke. Dogodine će ga netko pretplatiti naslijepo, meni ovi problemi s koljenima mirišu na Roya. Ja ga neću birati na neviđeno. Tako da mi je broj pet Joe Johnson, za nijansu ispred Ray Allena, zbog Atlantine igre koja je ostala solidna unatoč Horfordovoj ozljedi. Johnsona kolje taj nesretni ugovor koji je pre-pre-velik, pa ga se i zbog njega drukčije procjenjuje. Meni to ne umanjuje činjenicu da je na svojoj poziciji godinama viša srednja klasa. Golf. Ray pak igra kao da je vrijeme stalo, zabija trice i skok šuteve (što se podrazumijeva), ali kod njega je totalno podcjenjen ulaz lakog koraka, način na koji završava oko obruča (pogledajte npr. nekada Haywarda kako se muči sa završavanjem oko koša, sve mi neugodno dok gledam – podsjeća me na mene) i kako dobro istrčava kontre. Još jedan ugovor se smiješi.

Gee: Slažem se sa svime rečenim za Hardena, Brada mi je u desetak lanjskih playoff utakmica i ovogodišnjih 20-ak postao jedan od najdražih igrača. Sličnosti s Ginobiliem su zapanjujuće, ne samo zbog te lijeve ruke i briljantnog pick & rolla, već zbog kompletnog paketa. Zato o njima i ne mogu pričat nego zajedno – jednako su dobri kad šutiraju iz spot up situacije ili prilikom skok-šuta unazad, kad ulaze na eurostep, bacaju povratne ili iznuđuju osobne u serijama. Imam osjećaj kao da je Presti dilao Manuove snimke Hardenu, nema drugog objašnjenja. Kao dijete Spursa, Presti vrlo dobro zna što čovjek s ovakvim osjećajem za asist znači za ekipu, pogotovo pored playa koji prvo gleda svoj šut. Bez Manuova triple threat efekta Timmy i Tony puno bi teže došli do prstenja, bez Hardena realnost OKC-a je druga runda playoffa. Isto kao što je Manu srce Spursa, Harden je srce Thundera. Bez njega, ta momčad se ne razlikuje puno od Warriorsa. I, ako se moram odlučit dat prednost jednom od njih dvoje, još uvijek je dajem Ginobiliu. Manu ima 34 godine, ali njegova lanjska sezona nije bila ništa lošija od prethodnih 8. Dapače, kako mu pod stare dane uloga u Spursima postaje sve veća, on igra sve bolje, posebice šuterski. To su ujedno i dva glavna razloga zašto ga stavljam ispred mlađeg Hardena – veća uloga i mekša ruka. Manu je danas savršen strijelac dok je Harden još u potrazi za takvom mirnoćom u šutu. Manu je danas ne samo srce Spursa nego i motor, lider i neprikosnoveni pokretač svih akcija. Harden ipak živi u debeloj sjeni Duranta i Westbrooka, ali, ako je stvarni Manuov klon, onda to ionako znači da će napredovati iz sezone u sezonu i da nas ono najbolje od njega tek čeka. Što se Manua tiče, obzirom kako je igrao lanjski playoff i kako je furiozno ušao u ovu sezonu dok nije sredio ruku, ne sumnjam niti malo da će upravo on voditi Spurse u još jedan playoff pohod.

Birdie: Manu je apsolutno božanstvo, a činjenica da ga usprkos ozljedi i godinama svi stavljamo na vrh listi dovoljno govori o konkurenciji na ovoj poziciji. Ukoliko budu zdravi i ukoliko Tony nastavi s ovakvim igrama, Spursi s Manuom na čelu bi mogli svima zagorčati život. Peto mjesto pripada Rayu Allenu, nevjerojatno je kako ovaj čovjek s godinama kao da postaje sve precizniji. Njegov izbačaj je prelijepo gledati. Osim ako si navijač protivničke momčadi. Joe Johnson je broj šest, a meni upravo to što sam na šesto mjesto liste stavio čovjeka kojega stvarno ne volim dokazuje kako je konkurencija na ovoj poziciji trenutno jako slaba. Ipak, ne mogu zanemariti Johnsonove brojke, kao ni to da predvodi solidnu Atlantu bez Horforda. Možda od njega očekujemo više zbog ugovora, ali nemoguće je ne uzeti obzir nesrazmjer njegovog učinka i plaće.

Gee: Ja se oko broja pet nisam mislio ni sekunde jer samo jedan čovjek nudi catch & shoot konstantu na poziciji šutera već više od desetljeća – Ray Ray. Iako su dani silovitih ulaza pod koš i letenja po parketu prošli prije otprilike 5-6 godina, ono što Ray donosi u ovoj svojoj drugoj, veteranskoj fazi karijere, su fantastičan šut i konstantno kretanje. Možda nekom zasmeta činjenica da ovako visoko stavljam čovjeka koji živi od tuđih asista i akcija, možda i jesam subjektivan obzirom da mi je Ray najdraži igrač ikada, ali ovako visoka pozicija rezultat je dijelom te njegove neuništivosti, a dijelom i manjka rasnih dvojki. Netko je spomenuo novi ugovor? Obzirom da je Reggie igrao do 39-e, Ray će odraditi barem još tri sezone – tek mu je 37. Na broj šest ću ipak staviti Erica Gordona. Među mlađim igračima samo on uz Hardena ima potencijala približiti se rangu gore spomenutih veteranskih aseva. Ako ikad ostane zdrav. Gordon je od prvih NBA dana smatran novom šuterskom nadom, ali ono po čemu me prije dvije sezone osvojio je lakoća kojom ulazi u reket i kojom si kreira šut (u stilu Mikea Bibbya, još jednog mi ljubimca). Dobar je on šuter, tu nema spora, ali kreacija šuta i ulazi su ono što ga čini franšiznim materijalom. Sad, Eric nema fizikalije i all-round učinkovitost kojima će dogurati do ranga Wadea ili Bryanta, ali ono što ima je sposobnost da igra bez lopte poput Raya. Nije renesansni tip poput Manua ili Hardena, ali je kompletan bek-šuter koliko to bek-šuter može biti u okvirima osnovnih zahtjeva pozicije. Uostalom, to je već dokazao par puta tijekom tih 50 tekmi godišnje koliko odigra.

Sickre: Kako vam obojici Ray može biti ispred Johnsona kad Ray u Bostonu nema ni približnu odgovornost kao Joe u Atlanti? Ugovor je nebitan, samo vam remeti percepciju igrača. Volim Raya, ali ne može biti peti bek šuter kompletne NBA.

Birdie: Može jer igra bolje. Osim kad ga čuva Brewer. Pazi, Ray će uvijek zabiti kada je bitno, a za Johnsona nisam baš siguran. Zajebana je ova lista, nema previše izbora, puno je ozljeda i osobne preference su odlučivale. Uglavnom, na sedmo mjesto biram Erica Gordona. Ozlijeđen je i upitno je hoće li uopće igrati ove sezone, ali ne može ga se zaobići pri sastavljanju ove liste kao jednog od predvodnika mladih SG-a. Samo su ozljede problem, igra ni najmanje. A kad sam već kod mladih, na osmo mjesto stavljam Paula Georgea. Odlična obrana, solidan napad, igrač koji će uvijek dati sve od sebe i koji jednako dobro može igrati na pozicijama 2-3. Ideja trejda Grangera i dovođenja Gordona u Pacerse te uparivanje Gordona i Georgea je stvarno zanimljiva, samo je pitanje da li je ostvariva.

Sickre: Gordon mi otpada zbog ozljede, a sedmi i osmi su mi Kevin Martin, odnosno Monta Ellis, koji imaju dosta sličnosti – igraju u lošim momčadima, a oba su dovoljno kvalitetni da mogu nekoj ekipi pomoći doći do naslova.

Gee: Joe Johnson mi se nameće kao broj 7, ali u oči bodu taj famozni ugovor i pad razine igre s godinama. Joe danas više nije specijalan obrambeni igrač, a od kada je Teague preuzeo veću ulogu u napadu, sve manje je aktivan i u organizatorskoj ulozi. Uglavnom, dani all-round monstruma su prošli, Joe je danas solidan šuter koji, srećom, opet gađa kvalitetno tricu (da je ostao na lanjskoj šuterskoj razini, Hawksi bi ga dogodine amnestirali bez pardona). Obzirom da mu se igra za razliku od većine ovih ranije navedenih bazira isključivo na fizikalijama, njegov pad se s godinama neće zaustaviti, ali čudesno je što je do njega počelo dolazati iako je tek prešao 30-u. Sjajno si rekao, Golf, ali, brate, skup kao Maybach. Oko zadnja tri mjesta sam dosta mozgao, a na kraju sam se odlučio za Paula Georgea, Jasona Terrya i Kevina Martina. George je čudesni all-round potencijal koji će kad-tad prijeći puno vrijeme na malo krilo gdje ovakvi kompletni igrači pripadaju. Međutim, već u 21 godini je tako dobar obrambeno i kao šuter za tri da bez problema odrađuje i zadatke tipične za beka. I mlad je, što je prednost jer s manama svih ovih koji dolaze nakon smo itekako dobro upoznati. Jasona Terrya biram iz poštovanja prema prvaku. Počeo je kao play u lošoj momčadi, a šuterski ubojica je postao tek kada je prešao u ulogu strijelca s klupe. Ubrzo je izrastao u konstantnog igrača, majstora završnica s ogromnim mudima i sposobnosti da bude najbolji kad je najvažnije. Martinu dajem prednost pred Montom Ellisom za dlaku. Obojica su sjajni strijelci, ali Martin je ipak učinkovitiji i manje sklon lošim šutevima. Obrambeno je očajan, među najgorima u ligi tako da se ne slažem s izjavom kako može biti dio šampionske momčadi. Lakoća kojom iznuđuje osobne i kreira šut možda bi najbolje legla u roli s klupe, a to je nešto u čemu bi i Ellis bio idealan. Jednostavno, ne mogu zamisliti ozbiljnu ekipu s njim u postavi, zamisli zavisiti o tome koliko će on zabiti svaku večer. I još ih moraš pokrivati u obrani na sve moguće načine. Kad su vrući, Martin i Ellis mogu potopiti svakoga, kad nisu uglavnom potope svoju momčad jer ne nude ništa osim zabijanja.

Birdie: Meni je Monta deveti jer ne znamo kako bi se snašao u vrhunskoj momčadi. Pitanje je hoće li ikada zaigrati u jednoj, ali volio bi ga vidjeti kao treću opciju na rosteru nekog izazivača. Za desetu poziciju sam razmišljao između veterana Terrya i Hamiltona, ali na kraju sam se odlučio za mladog Turnera. Da se Rip nije ozljedio i da nije tog upitnika oko njegove forme, stavio bih njega na tu poziciju. Navijački, priznajem, ali neosporno je da ima u njemu još dobrih utakmica. Turner je postao obrambeni predvodnik ‘night shift’ postave Sixersa, a sve bolje se snalazi i u napadu pored Williamsa i Younga.

Sickre: George i Turner su 9 i 10, nemam što dodati osim da imaju potencijal za ući u top 5 jednog dana. Radije dajem glas mladim nadama nego šuterima bez savjesti poput Thorntona ili Mayoa, a u tu skupinu bi uključio i Loua Williamsa.

Konačni raspored (u zagradama su pozicije koje su redom dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. KOBE (1, 1, 1)
2. WADE (2, 2, 2)
3. HARDEN (3, 3, 4)
4. MANU (4, 4, 3)
5. JESUS (5, 6, 5)
6. JOE JOHNSON (6, 5, 7)
7. GEORGE (8, 9, 8 )
8. GORDON (7, -, 6)
9. MARTIN (-, 7, 10)
10. ELLIS (9, 8, -)

RUNNING WITH THE PACK G17

Današnji post slobodno možemo nazvati i “Adelman protiv Adelmana”, obzirom da smo imali prilike gledati momčad koju je Rick Adelman stvorio protiv momčadi koju je tek počeo oblikovati. Od prve sekunde je bilo jasno da se Rocketsi više kreću bez lopte i da se konstantno otkrivaju, dakle da se i dalje drže lanjskog stila igre. Najveća novost koju je Kevin Mchale dodao ovim osnovama flex napada je povećani broj klasičnih NBA akcija, od spuštanja na post u 4 vani-1 unutra kretanju do pick igre.

McHale je i sam u trenerskim danima u Minnesoti pokazao da je pobornik flex principa, čega su itekako bili svjesni u Houstonu kada su ga potpisivali jer su znali da će time amortizirati pad koji bi neminovno uslijedio nakon promjene stila igre. U biti, jedina bitnija McHaleova promjena ne tiče se dodavanja nego oduzimanja. Naime, Adelman, kao tvrdi pobornik Princeton napada, kroz drugu fazu karijere je, kad god je to bilo moguće, koristio dva playmakera na vanjskim pozicijama. U Kingsima je tako Jasonu Williamsu i kasnije Mikeu Bibbyu često dodavao Bobbya Jacksona, a u Rocketsima je znao igrati s Kyleom Lowryem i Aaronom Brooksom u paru. Danas pak rado koristi kombinaciju Rubio-Ridnour.

McHaleu je važnije kretanje drugog beka od njegove igre s loptom, zato mu i nije padalo na pamet Gorana Dragića koristiti kao išta drugo osim back-up playa. Do noćas, kada je, da ironija situacije bude potpuna, upravo kombinacijom Lowry-Dragić dobio utakmicu. Do zadnje četvrtine Minnesota je bila u igri zahvaljujući dobroj igri vanjske linije i Loveovoj šuterskoj učinkovitosti, ali čim su Rubio i Ridnour izgubili konce utakmice pod agresijom Lowrya i Dragića na oba kraja parketa, kontrola lopte je nestala i Rakete su se samo-lansirale ka pobjedi.

Međutim, nije tu bio kraj McHaleovim lukavim potezima. U utakmicu su sjajno krenuli Martin i Scola, koji su učinkom mahali kao crvenom krpom ispred Adelmanova nosa. Ne igraju ni približno sjajno kao lani, ali na jedno poluvrijeme su pokazali da je s razlogom napad Houstona i dalje vrhunski – jednostavno i jedan i drugi mogu trpati u serijama. Adelman je tražio rješenje kako ih usporiti, da bi u trenutku kada je izgledalo da ga je našao, McHale jednostavno u igri ostavio Leea i Pattersona kao bolje obrambene igrače i potpuno izneredio napad Wolvesa.

Love je preko Scole ubacivao kad god bi se sjetio i McHale nije imao milosti, prepoznao je nepovoljan match-up i ubacio Pattersona koji je otežao ostatak večeri Loveu, a da usput nije smetao u napadu jer je zabio svaki otvoreni šut koji je trebao. McHaleu treba čestitati na rotacijama i korištenju igrača, posebice fascinira njegovo povjerenje u rookiea Parsonsa koji igra u svim kombinacijama i šalta se iz uloge point-forwarda u power-forwarda po potrebi. McHale stalno ističe rookiev košarkaški IQ i potrebu za takvim igračem u postavi, igračem koji neće zaustavljati loptu i koji će uvijek izabrati najbolje moguće rješenje.

Samo, nije McHale jedini zaslužan za buđenje Rocketsa. Samuel Dalembert donio im je opciju u sredinu kakvu lani nisu imali. Ne, nije zatvorio reket, ali stabilizirao je skok, tako da ova uglavnom mekana obrambena momčad, u kojoj nitko nije pravi stoper i nema takav mentalitet, ima barem kakvu-takvu ravnotežu pod košem. Lowry pak dokazuje da možeš biti bucmast i kvalitetan, čime u startu ruši teoriju da bi Felton bio bolji igrač kad bi imao manje kila. Ili imaš igru ili nemaš, nema to veze s obujmom dupeta.

A Lowry ima igru. Od ranih dana bio je slash ‘n’ kick majstor koji može zabiti tricu zbog čega sam ga već 2008. smatrao budućim liderom Grizzliesa, ali potonji su imali drugačije planove, odlučivši se radije ključeve momčadi dati puno višem picku, Mikeu Conleyu. Trejdan je u Houston kao back-up, što je i bio do trenutka kada se Brooks ozljedio. Nakon što je ušao u petorku, Lowry iz nje više nije izlazio, a ovogodišnja eksplozija rezultat je te zrelosti, minutaže i samopouzdanja. Od mladog i eksplozivnog atlete izrastao je u igrača s više brzina i pick ‘n’ roll majstora koji igra pametno, čvrsto i raznovrsno. Triple-double raznovrsno. Uz sve još je i dobar u obrani, ubojica je s linije slobodnih (što znači da je tamo često i da je precizan), a jedini ozbiljniji feler mu je popriličan broj izgubljenih.

Ova Lowryeva formula trica i slobodnih ujedno je i glavna formula napada Rocketsa. Koji je opet odličan jer je učinkovit čak i bez vrhunskog talenta. Lowry je sjajan sa slobodnih, ali je po pitanju iznuđivanja i zabijanja istih za jednog Martina mala beba. Scola pak djeluje sporije nego ikada, ali i dalje može staviti svaki otvoreni šut s poludistance. Klupa je krcata igračima koji mogu zabiti otvoreni šut i ova raznovrsnost i širina u napadu omogućuje im da trpaju iz večeri u večer.

Uglavnom, s ovako kvalitetnim napadom i ovako kvalitetnom klupom, Rocketsi bi dobili svaku eventualnu seriju od sedam protiv Wolvesa. U ovom trenutku su jednostavno za klasu iznad kao momčad i stvarno je šteta što umjesto danas tek solidnog Scole nemaju jednu rasnu all-star četvorku jer bi tada bili sigurna playoff momčad. Kad se sjeti kako ih je lani izbjegao Bosh, kako ih je ove godine ignorirao Nene i kako su nesretno ostali bez Gasola, čovjek mora priznati da njihov problem stvarno nije vodstvo, već čisti slučaj negativnog predznaka (da ne spominjem Yaovo stopalo).

A što se Wolvesa tiče, ove večeri je dobra vijest bila što je zbog bolesti Wesa Johnsona konačno priliku u startnoj petorci dobio Williams. Energija je opet bila tu, ali isto tako bilo je vidljivo da se ne snalazi na trojki i da mu puno više odgovara uloga pod košem. Uopće, više mu paše pasivnija napadačka rola, kada čeka loptu pod košem ili na šutu, nego kreatorska. Bit će on sjajan role player, tu nema sumnje, trenutno je problem i što sam želi previše i što ga Adelman u traženju rotacije previše seli iz jedne uloge u drugu. Šteta jedino što sa svojim vrlinama praktički duplira Loveov stil igre, umjesto da ga nadopunjuje. Obzirom na slabašnu sposobnost kontrole lopte, predvidvljive ulaze i osjećaj za asist ravan nuli, Williams jednostavno nema all-round igru za biti na krilu. Njegova je budućnost pod košem i što prije Adelman prestane stavljati ga u loše situacije, to bolje za sve uključene.

Ostalo? Pa opet se sve vrtilo oko Rubia, dok je on nabijao ritam i razigravao stvari su funkcionirale, čim je počeo gubiti lopte stala je i Minnesota. Još jednom smiješni šuterski učinak teško da je pomogao. Noćas je imao podršku u gomili Loveovih trica, ali dva povremeno nadahnuta igrača nisu dovoljna za stvari privesti kraju. Dok napad Wolvesa u završnici stoji i čeka da Rubio i Love nešto izmisle, Rocketsi vrte svoje akcije kao sat. Ta razlika u realizacija ključ je ove utakmice, što nas vraća na početak priče. S jedne strane Adelmanov odrađen posao, složena košarkaška momčad, a s druge tek započeta misija, momčad koja tek uči igrati košarku zajedno. Dakle, imaju i razloga za optimizam u Minnesoti – ako sve prođe po planu, i oni će jednoga dana biti efikasni kao Rocketsi.

I još nekoliko rečenica o Loveu. Ljubav Majke postaje iritantan s konstantnim zaostajanjem u napadu, doslovno svaki put nakon kontakta koji nije sviran žali se na odluku sudaca i doslovno svaki put na drugoj strani igrač kojega bi trebao čuvati zabija koš dok ovaj gubi vrijeme na sudce umjesto da trči nazad u obranu. Noćas je tako Scola dobio niz lakih poena na poklon, a bilo bi zanimljivo vidjeti koliko je puta tijekom sezone Love ostavio suigrače u igračkom minusu. Obzirom na to kako inače igra pozicionu obranu, ovakve navike mu stvarno nisu potrebne. Doduše, nije da mu je Scola ostao dužan s druge strane – fascinantno je da takva igračina u 31-oj godini života, kada bi valjda nekakvo iskustvo trebalo sakriti dobar dio fizičkih minusa, još nema pojma što se događa u obrani i da nije u stanju ispratiti jednu jedinu akciju i završiti nekako suparniku na ruci. Protiv njega je Love imao šuterski trening, a da ne spominjem činjenicu da se Argentinac više ne može odlijepiti od poda kada treba skakati.

Uglavnom, ako ćemo gledati brojke, ovo što je Love noćas upisao u box score govori u prilog onima koji zastupaju tezu da čovjek zaslužuje maksimalan ugovor. Ja obožavam sve što je postigao i što postiže s ovakvim fizikalijama, ali malo me već živcira takvo navijanje po kojem su Wolvesi dužni to napraviti ili će pokazati da su luzeri. Prvo, što je loše u tome da netko malo ispipava tržište? Još jučer svi su se žalili kako su najveći problem lige ogromni ugovori koji guše male momčadi prisiljene preplatiti svoje najbolje igrače iako oni možda nisu sposobni donijeti vrhunski rezultat. I sada, kada jedna mala momčad konačno razmišlja izvan okvira, odmah ne valja. Ne kužim takav stav, jer zar poanta poslovanja sa salary capom nije odgovornost svih uključenih u proces slaganja momčadi?

Što nas dovodi do drugog – da li je Love ikakva garancija naslova? Naravno da nije, on je sjajan igrač koji će uvijek biti dobar temelj, ali oko kojega treba graditi puno čvršće i raznovrsnije zidove nego oko nekoga tko leti po parketu. Stoga, ako ćemo početi od toga da je osnovni cilj svake franšize lov na prsten (a ne samo imati na rosteru dovoljno zvučnih imena kako bi opravdali cijenu karte), zašto bi potpisivanje igrača koji ne može zabiti pod košem jer je prespor bilo idealno rješenje? Zašto onda ne ostaviti dodatnog prostora za potpisivanje budućih pojačanja? Iz tog razloga potpuno podržavam pokušaje Minnesote da istraži nove putove građenja momčadi, iako će na kraju, poput tipičnog malog tržišta, vjerojatno pokleknuti i pristati na maksimum.

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Nakon zasluženog novogodišnjeg odmora vraćamo se klasici. Tjedni pick ‘n’ roll kroz ligu opet kreće tjednim ritmom. Do novog prekida. Iskreno, nemam pojma da li je predah bio zaslužen ili ne, ali znam da mi se u ovoj novoj godini ne da raditi apsolutno ništa. Osim gledanja košarke, naravno. League pass radi punom parom, za to se ne treba bojati.

Ali, malo me zabrinjava trenutna niska razina energije i to što uopće nemam potrebu za nekom ekstra zabavom. Na primjer, football sezona je na vrhuncu, krenuo je playoff, a ja prošli vikend radije od njega gledam Clipperse, Raptorse, Kingse i Warriorse. Kremu nad kremama.

Da se razumijemo, nije stvar u tome da football nije zakon, dapače. Jednostavno, to vam je pravilo Clinta Eastwooda na djelu. Čovjek mora biti svjestan svih ograničenja, a ona u mom slučaju znače da jednostavno nema dovoljno vremena u životu za posvetiti se još nečemu na razini na kojoj sam posvećen NBA košarci.

Nisam čak ni imao neki megalomanski plan za praćenje NFL-a, sve se svodilo na najavu sezone, tjedni post u vidu power rankingsa, izbor najboljih igrača sezone i onda još dva posta tjedno u vrijeme playoffa, jedna najava svakog kola i jedan osvrt. Sve u svemu, 32 posta godišnje.

Samo, treba pratiti tekme, posvetiti im cijelu nedjelju i ponedjeljak, a kada je krenula NBA sezona vidio sam da to neće ići. Slobodno vrijeme je rijetko, a još ga je manje kada ste ovisni o tome da vidite kako funkcioniraju Wade i James, kako se snašao Big Al, ima li Rambis stvari pod kontrolom, posjeduje li Cousins košarkaški IQ i tako dalje i tako bliže.

Došao sam blizu Superbowlu kojega sam prognozirao (Steelersi protiv Packersa), ali jasno mi je, čak i da sam ga pogodio, da je u pitanju sreća, nikakvo specijalno znanje. Naime, to je par koji sam izabrao na početku sezone na osnovu vjere u dvije stvari:

1. u to da je Aaron Rodgers daleko najbolji QB u NFC-u
2. da povratak Troya Polamalua vraća šampionsku čvrstoću obrani Steelersa

Samo, da ste me nakon nekoliko tjedana pitali isto, nema šanse da bi vidio Packerse ovako daleko (što zbog ozljeda, što zbog opet očajne napadačke linije koja je Rodgersa koštala par potresa mozga previše), a, kako je sezona odmicala, i Steelersi su se činili sve slabijom okladom (što zbog razigranih Patriotsa, što zbog očajne napadačke linije koju izvlače vanserijski talenti RB-a Mendenhalla i QB-a Roethlisbergera).

Međutim, u ovom ludom sportu, usprkos svim tjednim iznenađenjima i skokovima gore-dolje po raznim odnosima snaga na koje više utječe sreća i ozljede nego ikakva vještina, pokazuje se kako na kraju pobjedu ipak odnosi talent. Kao što će u košarci pobijediti momčad koja ima vrhunske pojedince u napadu, kvalitetnu obranu i čvrst skok, tako će u footballu najdalje stići oni s najboljim razigravačima, balansom u svim linijama te iznadprosječnom obranom.

Kako sam danas svjestan da jednostavno ne stignem pisati i o ovom sportu, bez obzira koliko me fascinira, mogu slobodno i sada dati prognozu za sljedeći Superbowl. Dogodine gledamo Packerse (zato što je Rodgers najbolji QB u NFC-u) i Patse (zato što su sada sva ova nova receiverska oružja premlada, kao što je premlada i sredina obrane, ali iduće sezone bit će još bolji, možda dovoljno dobri i za još jednu savršenu sezonu, i to ovaj put okrunjenu i onom konačnom pobjedom).

Uostalom, što ne bi bila fora kad bi Rodgers izgubio dva Superbowla za redom? Veliki Jim Kelly izgubio je četiri s Billsima (mislim, igrati u ovakvom sportu finale četiri godine za redom stvarno je nešto nevjerojatno), a također je nosio broj 12. Govorim gluposti, znam, ali to je ono što sam shvatio ove sezone gledajući NFL – previše pričati o ovakvom sportu u kojem je važno možda desetak utakmica, u kojem odlučuju glupa pravila, glupost je samo po sebi. Treba ga samo gledati i uživati u čistom nasilju.

Nije da NBA nema sličan problem, njena regularna sezona ima možda još manje značaja, ali u stanju nam je zadržati koncentraciju potencijalnim događanjima. Bilo da je riječ o razvoju mladih igrača, bilo da je riječ o tradeovima, svaki dan imaš razloga za švrljati po netu. Football možeš gledati od nedjelje od nedjelje, bez puno brige. Sve što trebaš znati je igra li startni QB.

Sad kad mi je jasno da ispodobruca neće biti ništa više od NBA bloga, postavlja se pitanje što uraditi u slučaju lockouta? Pa, kako NFL čeka slična štrajkaška sudbina, njima se nećemo vraćati, ni kao zamjeni za NBA ni uopće (osim ako ne dobijem na lotu i budem u mogućnosti ostaviti dnevni posao). MLB me zanima samo zbog fanatsya, pratim rostere i događanja jer treba svaki ljetni dan tijekom sezone izgubiti vremena dok posložiš postave svojih momčadi. Možda bi mogao napisati nekakvu najavu sezone, ali zašto kada je baseball toliko dosadan da je čak i pisanje o njemu dosadno? Radije ćemo pratiti EP u košarci.

Rješenje se nameće samo po sebi – NHL. Kako hokej starta paralelno s NBA, nemoguće je ozbiljnije ga pratiti, ali, u slučaju da Stern i vlasnici budu uporni u svojim naporima da nas zakinu za pola NBA sezone, neću imati izbora nego posvetiti se najavi NHL-a, kojega inače počinjem pratiti tek u vrijeme playoffa, dok tijekom regularne sezone gledam samo međusobne susrete Penguinsa i Capitalsa.

Stern, bolje ti je da nas ne zajebeš.

HOUSTONE, POD KOŠEM IMAŠ PROBLEM

Jedna od najvećih misterija ove sezone za mene su Rocketsi. I to ne toliko zbog negativnog rezultata, za koji ipak postoji racionalno objašnjenje. Naime, usprkos svom napadačkom talentu, Houston je patetična obrambena momčad koja vjerovatno ne bi bila u stanju uštopati ni Joška Poljaka, a dobro znamo da je zatvoren reket osnova pobjedničke košarke. One playoff predznaka posebice, s tim da i u regularnoj sezoni, u sudaru dvije podjednako talentirane ekipe, pobjedu uglavnom uspijeva izvući ona sposobna u zadnjih nekoliko minuta tu i tamo zaustaviti protivnika.

Dakle, tu je sve jasno. Houston s ovakvom obranom ne može biti ozbiljna momčad. Međutim, misterij na koji ciljam za mene je ne-aktivnost njihove uprave. Na raspolaganju im je nekolicina ugovora koji su ušli u zadnju godinu i kojima mogu zatvoriti svaki trade (tu je i iznimka koja im je ostala od Arize), da ne govorim o pickovima prve runde i mladim talentima koji mogu poslužiti kao mamac. Dakle, pitanje je što čekaju i zašto ništa ne poduzimaju ne bi li spasili sezonu?

Houston nije u poziciji poput Thundera da igra očajnu obranu zbog problema s glavama igrača koji iz nekog razloga nisu u stanju pronaći identitet (niti mogu računati svaku večer da će se izvući na račun vanserijskog talenta pojedinaca – Rocketsi itekako krvavo igraju u napadu za svaki otvoreni šut, dok Durant prošeta oko bloka, pukne preko ruke i pogodi suzu). Houston nema potencijal koji se može preko noći pretvoriti u obrambeni zid, oni su krcati igračima u čijim genima obrana nije zapisana niti pod razno.

(Naravno, još jednom nisam mogao proći kroz post bez spomena Thundera, što je dovelo do reakcije mog superega, kojem je dosadilo da stalno prozivam jednu od najboljih momčadi na Zapadu. Evo dijaloga koji je uslijedio između mene i njega:

Superego: Molim te da prestaneš ukazivati na Thunder kao na momčad koja ne štima i s kojom nešto nije u redu. U top 10 u ligi su, na Zapadu su očekivano na vrhu. Ako si prije početka sezone smatrao da su sposobni biti odmah iza Lakersa, što se buniš sada kada se to i ostvarilo? Doduše, ispred njih oboje su još Spursi, ali kužiš što ti želim poručiti – ne možeš govoriti stalno loše o momčadi koja je po svemu jedna od najboljih, jer time ispadaš totalni seronja koji vidi samo loše strane.

Ego: Shvaćam tvoju zabrinutost, ali stvar je u biti jednostavna. Očekivao sam od njih da budu ne samo odmah do Lakersa, nego da budu pravi izazivači, momčad koja može napraviti nešto konkretno u playoffu. S lanjskim pristupom u obrani, uopće stilom igre, bili su na putu da se priključe ekipama sposobnima otići do kraja, a danas su tek talentirana i potentna skupina kakvih smo se nagledali svih ovih godina. Kužiš, to je problem, što svi znamo da imaju potencijal biti puno, puno više od ovoga što su sada.

Superego: Ali ovo što su sada je dovoljno dobro, pogledaj širu sliku, koncentriraj se na stvarnost, a ne samo na svoje tlapnje. Koja obrana može u isto vrijeme zaustaviti i Westbrooka i Duranta? Nema momčadi u ligi koju Thunder nije u stanju izbaciti iz ravnoteže iskorištavajući individualne prednosti koje će ili jedan ili drugi uvijek imati protiv onoga tko im se nađe na drugoj strani.

Ego: Ma ne možemo se ja i ti nikako složiti. Slažem se, napraviti plan igre protiv Thundera nemoguća je misija, ali zar isto tako nije tužno da takve atlete kao što su Durant i Westbrook dozvoljavaju protivniku da samo tako leti pored njih?

Superego: Ti si izgubljen slučaj, žalim te. Uostalom, zar nisi i sam maloprije rekao da imaju potencijala svaki tren opet biti dobra obrambena momčad? Zar nemaju Ibaku pod košem? Zar nije baš Ibaka takav tip igrača koji bi spasio sezonu Rocketsima?

Ego: Opet se vrtimo u krug – Ibaka je igrač koji im omogućuje da tu i tamo odigraju obranu, zato bi vrlo vjerovatno i dobili playoff seriju protiv Rocketsa. Jer ipak imaju sposobnost da se obrane kada je najpotrebnije. Ali, nije isto igrati obranu na vrhunskoj razini kao temeljni koncept sistema ili povremeno nešto zaustaviti. Da, Rocketsi bi ubili za takav luksuz, ali poanta je da bi Rocketsi s Ibakom bili bolji, ali ne toliko da se bore za vrh. Bili bi kao Thunder, sjajna napadačka momčad koja tu i tamo nešto obrani, dovoljno za dobre rezultate, ali ne dovoljno za prelaz iz playoff momčadi u izazivača.

Superego: Shvaćam što pokušavaš reći, ali naglašavam da se ne možeš oslanjati samo na to. Da zaključimo – Thunder je u svakom pogledu sposoban otići korak naprijed, bez ikakvih promjena, s ovom jezgrom, dok Rocketsi čak ni s promjenama koje zazivaš ipak nisu ništa više od atraktivne playoff ekipe.

Ego: Tako nekako, s tim da nisam baš siguran može li Oklahoma tek tako napraviti taj korak. Tko zna, možda je odlazak čovjeka koji je dizajnirao njihovu lanjsku obranu ipak prevelik minus. Ron Adams je ovoga ljeta došao pomoći Thibodeau u Bullse, što praktički znači da Chicago danas ima arhitekte dvije ponajbolje lanjske obrane, one Celticsa i one Thundera. I baš ti Bullsi su danas ono što je trebao biti Thunder, mlada momčad koja grize u obrani, koja igra veteransku košarku, playoff košarku, jer su svjesni da je to jedini ispravni put za doći do cilja.

Superego: Počeo si o Bullsima, mislim da je vrijeme da se isključim i vratim u stanje hibernacije. A ti divljaj, kao i uvijek.

Ego: Hvala. Pederu.

I tako je završio još jedan pokušaj da se opravda kritiziranje momčadi koju bi definitivno trebalo tu i tamo malo i pohvaliti.)

Mislim, evo s čime raspolažu Rocketsi pod košem. Brad Miller je sjajan tip i čudo od igrača, tip koji u svojoj roli može pomoći čak i u ovim poznim godinama, ali Brad ne može igrati na petici 30 minuta svaku večer jer se time doslovno ostavlja momčad s igračem manje. Njegovo postavljanje se može maskirati 15-ak minuta, ali većinu utakmice? Plus, Scola nije ništa bolji obrambeno od njega, praktički, koliko god da je talentiran napadač, toliko je rupa na drugoj strani parketa.

Scola pada na svaku fintu, kasni u rotacijama i uopće totalno je beskoristan u svom reketu, osim kao skakač. S dva takva promatrača pod košem, Houstonova obrana ne može bolje od ovoga što trenutno pruža. Tko im ostaje? Patterson je rookie, buduća solidna četvorka, ali za sada previše zelen. Hill je tek elastično tijelo koje mlatara rukama, njegov talent je minimalan, a isto tako i sposobnost čitanja protivničkih linija kretanja. Ne pomaže mu ni što uglavnom mora čuvati jače i više igrače od sebe. Hayes je čvrst, ali toliko limitiran u svakom drugom pogledu da praktički ne donosi ništa u ukupnom zbroju. Sad vas je opet pitam, zašto bi bilo tako loše odreči se jednog picka prve runde (svoga ili onoga od Knicksa, svejedno) i nekoliko milijuna dolara kako bi se npr. iz Kingsa doveo Samuel Dalembert?

Vrlo dobro znamo da je Dalembert drvo, ali rijetko pokretno drvo s osjećajem za blokadu. Svojom trkom odlično bi se uklopio u stil igre Rocketsa, a blokerskim instinktom dao bi tu toliko potrebnu obrambenu opciju pod košem. Sumnjam da bi Kingsi imali nešto protiv Mingova ugovora (kojega ionako pokriva osiguranje), picka i love na računu, tek da iznajme centra na kojega ionako ne računaju u budućnosti (ili mogu prihvatiti ugovore Hayesa, Jeffriesa i Hilla, dvojicu odmah otpustiti te se nadati da će ovaj treći možda bolje izgledati uz Cousinsa nego što izgleda uz Scolu).

Garantiram da bi, samo da su od početka imali centra koji je u stanju zaustaviti šetnju protivnika u reketu, danas imali barem 5 pobjeda više. Izgubili su svaku gustu završnicu i svaki produžetak koji su igrali ove sezone baš zato što ne mogu ni pod razno zaustaviti protivnika kada je važno, kada ovaj odluči zabiti. Takva očajna obrana jednostavno ne vodi nigdje.

Napadački, Rocketski igraju sjajno, bez obzira što su cijelu sezonu bez pravog centra, praktički i bez prvog playa. Lowry je dobar igrač, ali vještinama je ipak puno bliži ulozi back-upa (sjajnog i eksplozivnog doduše, možda i najboljeg u ligi). Brooks je puno kvalitetniji i kao šuter i kao slasher, ali to opet nije spriječavalo Rocketse da zabijaju. Razlog tome je činjenica da imaju dva takva rasna strijelca kao što su Scola i Martin, ali i trener Adelman.

Ja ću prvi Adelmana prozvati kao luzera koji nikada neće znati posložiti momčad za ključne utakmice, ali mislim da nitko u NBA nema deblju knjigu napadačkih akcija. Sjećate se kada je Saunders prelazio u Pistonse kako su ga pokušali prodati kao nasljednika Brownu? Čovjeka koji je iza sebe imao jedan playoff nastup na leđima Garnetta i Cassella reklamiralo se kao enciklopediju, kralja teorije, crtanja i dijagrama. Pa su nakon njegovog dolaska Pistonsi i dalje igrali isto u napadu, samo što su popustili u obrani i ostali bez inspiracije.

E, pa Adelman je pravi kralj teorije, koji je za razliku od nekoga poput Saundersa, tko tek pliva u zadanim okolnostima, svaku svoju ekipu uspio posložiti po vlastitom guštu. Dobro, nije mu baš išlo s Warriorsima, ali Portland, Sacramento i danas Houston su imali respekta vrijedne rezultate. I prije svega oduševljavali su igrom, kretanjem i lopte i igrača.

U osnovi Adelman je pobornik Princeton napada (zato npr. tako sjajno u paru funkcioniraju Lowry i Brooks, jer je važno da su oba beka u stanju razigrati suigrače) u koji je ubacio osnove flexa (puno kretanja kroz blokove bez lopte i puno cutova) i raznovrsnu post igru (od high-low akcija post igrača do spuštanja pod koš vanjskih igrača, posebice Battiera, čim se osjeti prednost nad protivnikom). Ali, u svom tom bogatsvu svetinja je samo jedna – kretanje. Zato je takav gušt gledati Martina i Scolu kako se probijaju kroz blokove, kako dobivaju loptu uvijek u idealnoj poziciji i kako sjajno realiziraju.

Naravno, nije ih gušt gledati na drugom kraju parketa, ali, ponavljam, to se da zamaskirati s jednim rasnim centrom (Martin je rupa u obrani, ali rupa koju je također moguće pokriti kvalitetnim korektorom – pogledajte samo Kidda, sporiji je od Martina, ali ima kome usmjeriti protivnika).

Poanta cijele ove priče je da Rocketsima nitko nije kriv za ovo što im se događa osim njih samih. Na stranu sve okolnosti, ali ako vidiš da te nešto iz večeri u večer košta boljih rezultata, onda si dužan nešto poduzeti po tom pitanju, posebice ako si u mogućnosti i ako time ne dovodiš budućnost u pitanje. Stoga, što više čekate? Dovedite si tog centra i počnite se ozbiljno boriti za playoff, dok ne bude prekasno i dok vam ostatak Zapada ne odmagli.

BUDUĆNOST JE SADA

Nažalost, Clippersi i Warriorsi su već poprilično zaostali po pitanju omjera da bi se priključili borbi za playoff, ali činjenica je da po ovome što trenutno pokazuju tamo defintivno pripadaju. Obje ekipe su na startu imale problema, neki su bili konkretni, neki baš i ne, ali čim su stali na noge djeluju – sjajno. Toliko dobro da ih već dogodine možemo očekivati u playoffu.

Warriorsi su imali uglavnom konkretne probleme. Ozljede su ionako tanku momčad potpuno osakatile, David Lee i Steph Curry, dva nositelja, daleko su od prava forme tijekom cijele sezone. Kao da to nije dovoljno, do nedavno su praktički bili bez klupe. Amundson i rookie Udoh nisu zvučna imena, ali njihov izostanak doveo je do toga da minute pod košem idu igračima koji ih ne zaslužuju, poput Radmanovića i Gadzurica.

Povratkom u momčad vrlo brzo su pokazali što je nedostajalo. Amundson je, kao i lani u Sunsima, čista energija, čovjek koji zna gdje s tijelom i rukama, posebice u obrani. Ta njegova upornost odlično dođe, pogotovo zbog već tradicionalnih problema Biedrinsa s ozljedama (Andrisovih 5-20 s linije slobodnih u 30 tekmi i uopće njegova pasivnost u napadu zaslužuju poseban post). Udoh pak donosi još jedno živo tijelo pod koš, a svojim all-round talentom obećava i nešto više. S ovako solidnom rotacijom visokih mogu računati i na bolji obrambeni učinak, a to je za momčad koja do jučer nije znala što je to uopće obrana popriličan pomak naprijed.

Da ne govorim da je njihovo zdravlje zaslužno i za micanje Radmanovića što dalje od koša, na krilo, gdje je svojim šutom za tri čak i koristan. Kad dodaš da u Reggieu Williamsu imaju odličnog strijelca s klupe, da je Smart pokazao da zna posao (praktički je preko noći ispravio sve Nelsonove greške i posložio jedan nesebični napad, s tim da bih ja osobno ipak volio vidjeti Leea više uključenoga u pick ‘n’ roll i posebice pick ‘n’ pop akcije), da se Wright potvrdio kao pravi starter, ispada da bi da su bili zdravi od starta već danas bili u borbi za playoff.

Clippersi pak nisu imali previše zdravstvenih problema (ozljede Kamana i Davisa pokazale su se kao blagoslov), ali trebalo im je poprilično vremena da sruše psihološke barijere. Možemo pričati o Vinnieu što hoćemo, ali treba mu skinuti kapu što je vrlo brzo odlučio dati momčad u ruke mladim igračima. Minutaža i utakmice dale su im samopouzdanje, a s njim su počele stizati i pobjede.

Praktički, Clippersi danas znaju nešto što nikako nisu mogli znati na samom početku sezone – da su i Jordan i Aminu i Bledsoe igrači koji mogu odraditi itekako korisne role. Gordon i Griffin su dvojac na kojem se može graditi rasna momčad, a najbolje od svega je što su i jedan i drugi tek počeli otkrivati vlastiti potencijal. Gordon igra sjajno, ali svi znamo da može biti još ubojitiji šuter, a Griffin je već sada jedan od najuzbudljivijih i najučinkovitijih igrača lige, iako se još ne osjeća lagodno u svim situacijama na parketu.

Međutim, glavna psihološka barijera koju su srušili ona je u glavi Barona Davisa. Davis je igrač koji nije u stanju podnijeti autoritet niti teške trenutke, razmažena zvijezda koju mi ne pada na pamet braniti. Ali, Davis je talentirani playmaker koji zna sve o košarci i koji, kada hoće, može biti od pomoći. U sezonu je ušao rezigniran, spreman na najgore. Kvragu, s jedne strane mu po ploči crta Vinnie, s druge mu Sterling urla da je debelo prase.

I onda u jednom trenutku Baron shvaća da su Gordon i Griffin sjajni. I istrčava s njima na parket i počinje uživati u igri. Biti koristan, po prvi puta u životu u pozadinskoj ulozi, dao je momčadi ono što joj je trebalo, trećeg nositelja. Sad, ne znam koliko će ovo trajati, ali činjenica je da Clippersi mogu pobijediti svakoga u ovome trenutku zato što imaju tri vrhunske napadačke opcije i hrpu solidnih igrača zadatka. Što je vrhunska osnova na koju još treba nadograditi smisleni napad koji će Gordona i Griffina dovoditi u dobre pozicije i kad ne trče, te postaviti obranu. Ali, to je također za jedan drugi post.

ŠTO RADITI U DENVERU KAD SI MRTAV

Naravno, glavna priča ovih dana bila je i, nažalost, ostat će – odlazak Carmela Anthonya iz Denvera. Čovjek želi u Knickse, Denver ga želi poslati u Netse jer samo tako može dobiti nešto zauzvrat i sada je samo pitanje tko će prije trepnuti. Žalosno je što se momčad koja je zadnjih godina bila izazivač raspada na ovaj način, u revolveraškom dvoboju nesposobne uprave i bahate zvijezde, ali to je NBA. Što reći nego – I love this game!

Dok čekamo da vidimo tko ima manja muda (hoće li Melo riskirati slabiji ugovor da zaigra za voljeni New York ili će pristati na ulogu plaćenika, hoće li Denver doći do Favorsa ili će se morati zadovoljiti Chandlerom), htio bi se samo osvrnuti na suludu ideju koja se zavrtila nedavno, po kojoj bi u Netsima završili i Billups i Hamilton.

Jasno je da su u pitanju igrice koje veze nemaju s mozgom, ali ostvari li se ovakav scenarij, znat ćemo da veze s mozgom nema ni ruski mafijaš na čelu Netsa, spreman se ukopati u prosjeku samo da se dočepa jedne zvijezde.

Iako, moram priznati da je ideja o okupljanju vanjske linije Pistonsa pomalo i cool – obzirom da ligom i dalje haraju Spursi, Celticsi i Lakersi, zašto Billups i Hamilton ne bi mogli još par sezona pratiti korak s njima? Uostalom, Netsi su igrali ne tako davno u dva NBA finala, valjda je ostalo barem malo tog dostojanstva u klubu i nakon Kidda.

Uglavnom, u cijeloj priči o tom mega tradeu najviše me živcirala pomisao da će Chauncey morati napustiti svoj rodni grad i klub u kojem je želio ostati i nakon kraja igračke karijere. NBA ponekad stvarno nema srca, a Denver mi se zbog spremnosti da se odrekne svog lidera posebno zamjerio.

Ako je Netsima cilj dovesti još imena kako bi udobrovoljili Carmela (a po Wojnarovskom, u kojega nemamo razloga sumnjati, većinu ovih ideja smišljaju agenti, ne klubovi), a spremni su se odreći Harrisa (Averyevi prsti, on Devina i dan-danas smatra krivim za poraz od Heata u Finalu, umjesto da krivi sebe i svoje luzerske odluke), zašto ne bi jednostavno trejdali Harrisa direktno s Portlandom?

Blazersi ga navodno žele, a sve što trebaju je u drugom smjeru poslati Millera. Miller i Hamilton ne zvuče ništa lošije od Billupsa i Hamiltona (nisu toliko cool, istina), a Melo ionako ima iskustva i s Millerom, koji je bio play u Denveru prije Chaunceya.

Mislim, sve su ovo naklapanja, ali stvarno ne bih htio da čovjek koji uživa igrati za Karla i biti lider u svojoj momčadi, čovjek koji stvarno voli taj klub i taj grad, mora otići da bi se zadovoljili apetiti hijena uključenih u trade. I da, taj Denver usprkos svemu i dalje ima strašan potencijal (trenutno imaju možda najbolju klupu u ligi, s Lawsonom i Smithom, mislim, tko si može priuštiti držati drugog i trećeg napadača van startne petorke), takav da bi, da nije tog nesretnog lockouta i neizvjesne budućnosti oko novog kolektivnog ugovora, Carmelo vjerovatno ostao do kraja sezone, pokušao otići do kraja još ovaj put i tek onda, po uzoru na Bosha i Jamesa, ostvariti san o odlasku u New York. Kao slobodni igrač, ali uz puna prava (Denver bi, poput Clevelanda i Toronta pristao na trade za poneki pick i trade exception).

Nažalost, lockout je već uzeo prve žrtve. Upropastio je sezone Nuggetsima i Netsima (iako je njima puno više kriv Avery, točnije Prokohorov koji je zaposlio dokazanog luzera Kinga kao GM-a i onda pristao na dovođenje ovakvog tiranina), uznemirio je Karla, Billupsa i gomile navijača i fanova. Jedino koga to sve skupa ne dira? Knicksi, naravno. S ili bez Anthonya, oni su već uvjereni da su najbolji na svijetu. Amare je MVP, Fields je rookie godine, Chandler je all-star, a Felton reinkarnacija Oscara Robertsona.

Čovjek se pita, što će im uopće još jedna zvijezda.

ROCKETS

“If you are going to send us to China and give us a week, don’t put us on the road on the West Coast for two games back-to-back to open the season … I’m sorry. It just makes absolutely no sense, unless they don’t know Houston is a 3½-hour flight from L.A.”
– Rick Adelman

SCORE: 50-32
PRVIH 5: Brooks, Martin, Battier, Scola, Ming
DRUGIH 5: Lowry, Lee, Budinger, Hayes/Patterson, Miller
MVP: Kevin Martin
LVP: Mingovo lijevo stopalo

Uf, totalno sam nabrijan na ovogodišnje Rocketse. Uvjeren sam da se radi o momčadi koja će se smjestiti u gornjem dijelu playoff ljestvice na Zapadu. Dijelom i zbog ove izjave Ricka Adelmana– tako zvuči momčad koja je potpuno spremna za borbu.

(Doduše, možda je ovo već lagano i znak nervoze koju Rick iskazuje već godinama kada s druge strane ugleda Phila Jacksona. Još tamo od davnih dana 1992. kada su Bullsi izmasakrirali Blazerse u Finalu, Adelman ima kompleks manje vrijednosti pred Zen Masterom. Svi oni dramatični porazi s Kingsima uz preklanjsko ispadanje s Rocketsima taj kompleks samo pojačavaju. Ono, samo ukazujem da treba biti svjestan kako je Adelman sjajan trener za regularnu sezonu, ali nema ono nešto čime bi pomogao momčadi preskočiti zadnju prepreku.)

Osim što su Rocketsi u glavi na mjestu kao malo koja momčad, praktički ni na parketu nemaju većih mana. Možda nisu naj-atletskija momčad u ligi, ali to će već nadoknaditi mudrim načinom igre. Slično kao i Jazz, Rocketsi također cijene učinkovitost prije svega. Uvijek se gleda dodatni pas, što je super kada znaš da svi mogu zabiti otvoreni šut.

Možda im je minus što nemaju izrazitog lidera kao što je npr. Deron Williams, ali takve boljke nadoknađuju jednom od najdubljih klupa u NBA (a i skužit ćete kako sam više nego uvjeren da Kevin Martin može biti njihov as). Lani su zamalo upali u playoff iako su cijelu sezonu krpali poziciju centra neadekvatnim igračima te usprkos tradeu za Martina koji je razbio postojeću rotaciju.

Ali, nešto su i dobili – par mjeseci za naviknuti Martina na novu ulogu u novom sistemu te saznanje da sporedni igrači mogu ponijeti teret zabijanje ako bude potrebno. Posebice su se kao napadačke opcije nametnuli Luis Scola, Aaron Brooks i Chase Budinger, koji nakon takve škole ove sezone mogu biti samo bolji.

Sada u novu sezonu ulaze s dva prava centra. I ma kako se možda Yao Ming sa svojim boljkama (zbog kojih neće moći igrati više od 20-ak minuta po večeri) činio nevažnim, i ma kako vam izgledalo da Brad Miller danas jedva hoda, činjenica je da će s njima pod košem Houston dobar dio utakmice imati dvije petice koje će im značajno dignuti nivo igre.

Samim svojim tijelima i Ming i Miller su smetnja u reketu, a tamo je Houston lani bio najtanji (posebice u obrani). U napadu su obojica playmakeri preko kojih možeš vrtiti akcije (sjajan pas) ili na koje možeš vrtiti akcije (sjajan šut). Yao se možda ne može kretati, ali probaj ga zaustaviti kada primi loptu na dva metra od obruča. Miller i dalje ima fantastičnu ruku i pouzdana je pick ‘n’ pop opcija dok god je na parketu.

Naravno, time je automatski život lakši Scoli koji je napadački arsenal razvio do savršenstva (osobito šut s poludistance), ali i ostalima. Chuck Hayes se vraća u svoju ulogu obrambenog specijalca, a rookie Patrick Patterson može se posvetiti donošenju karaktera, energije i skokova. Jedini minus u odnosu na lanjsku postavu je nedostatak Landryevih koševa u samom reketu, ali izdrži li Ming cijelu sezonu to neće biti važno. Tek u slučaju da Yao opet otpadne na neko vrijeme (što će možda biti i posljednji put, em mu ističe ugovor, em je sam najavio mogući kraj karijere nastave li se gomilati ozljede), Landryeva sposobnost pivotiranja osjetno će nedostajati.

Vanjska linija ima potencijal biti užasno naporna po protivnike. Brooks i Kyle Lowry (možda naj back-up play u cijeloj NBA) su sitni, ali uporni u presingu na loptu, u taj stil igre se uklapa i iz Nets pristigli Courtney Lee (također dobar šuter) te Kevin Martin. Dok je Lee kao back-up dvojka luksuz, ipak se radi se o igraču koji je igrao Finale kao starter u dresu Orlanda, oko Martina je puno pitanja.

Odgovor na ono najvažnije, može li ostati zdrav, ne mogu dati. Ali, zato sam uvjeren da će Martin, po prvi puta u pravom sistemu (dok je Adelman još bio u Kingsima Kevin se baš nije naigrao, tako da je ovo njihova prva prava suradnja), dati svoj maksimum. A to znači gomilu koševa uz sjajne postotke, s puno (ali stvarno puno) slobodnih, puno ulaza i puno trica. Dat će Rocketsima ono što je u svoje vrijeme pružao McGrady, sjajnu vanjsku opciju zbog koje će njihova igra teći kao podmazana.

Također, Martin ima potencijal biti i dobar obrambeni igrač, što praktički ostavlja Scolu i Budingera u rangu jedinih slabih 1 na 1 obrambenih karika. Međutim, budu li trpali kao lani, to će im biti oprošteno.

Budinger je od surfera postao šljaker, učinivši Arizu potpuno nepotrebnim (za ostalo se pobrinuo sam Ariza pokazavši da nije u stanju nositi dio napadačkog kolača u momčadskim uvjetima zbog čega su ga mirne duše poslali u New Orleans) te se nametnuo kao zamjena za ostarjelog, ali još uvijek korisnog Shanea Budućeg Komesara Battiera. Također, obojica niskih krila daju još dvije sjajne tricaške opcije momčadi koja će živiti od zabijanja otvorenih šuteva. Solidna, timska obrana te vrhunski, timski napad. Timski je ključna riječ. Svi mogu zabiti, svi mogu dodati. Kevin Martin kao pojedinac sposoban doći do koša 1 na 1 kada sve drugo stane. Imaju dovoljno.

(Čisto primjera i edukacije radi, uzmite bilo koju lanjsku utakmicu Rocketsa i nakon toga upalite npr. Del Negrove Bullse. Neće vam biti jasno da gledate isti sport.)

Rocketsi će se otkotrljati do playoffa, međutim, tu im je i limit, negdje u drugom krugu. Za preskočiti Thundere i Lakerse ovoga svijeta, trebat će im zdravi Yao, a bojim se da taj film više nećemo gledati. Srećom, od kada klubom upravlja Daryl Morey, plan B je uvijek pri ruci. Čovjek će već nešto smisliti. Stoga, naviknite se na Houston u playoffu iduće desetljeće, a, uz malo sreće, možda i na Houston kao pravog izazivača.